View
382
Download
2
Category
Preview:
DESCRIPTION
Naša najveća pjesnikinja
Citation preview
DESANKA MAKSIMOVI
IZBOR IZ POEZIJE
STREPNJA
Ne, nemoj mi prii! Hou izdaleka
da volim i elim tvoja oka dva.
Jer srea je lepa samo dok se eka,
dok od sebe samo nagovetaj da.
Ne, nemoj mi prii! Ima vie drai
ova slatka strepnja, ekanje i stra'.
Sve je mnogo lepe donde dok se trai,
o emu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prii! Nata to i emu?
Iz daleka samo sve ko zvezda sja;
iz daleka samo divimo se svemu.
Ne, nek mi ne priu oka tvoja dva!
BLII SE, BLII LETO
Blii se, blii,leto;
u dui ve ga slutim.
Pomalja zlatnu kosu
u zrelim njivama utim.
Zrikavci su mi rekli
koje u putu sretoh:
"Blii se, blii leto."
Blii se, blii leto.
Pomalja usne rujne
u bulkama crvenim.
Mirisu livade bujne
i polja i umarci
koje u putu sretoh:
"Blii se, blii leto."
Blii se, blii leto.
Kao sjajna carska kruna,
zlatna mu svjetluca kosa
rumenih svitaca puna.
Svi su mi oni rekli
kad ih u putu sretoh:
"Blii se, blii leto."
VONJA
Vozimo se. Pokraj puta
razasuta
sela lee.
Ko potoci posle bure
konji jure,
lete, bee.
Vrh potoka i ipraga
topla, blaga
veer pada.
Vozimo se. Sanja cvee;
miris slee
sa livada.
Gle, seoske kue bele
kao strele
tek prolete.
Pored puta stabla vita,
iblje, ita,
lete, lete.
Gle, poinju i svetlaci,
lete znaci,
da se pale,
i iz magle trepte sive
kao ive
zvezde male.
Po beskrajno nenom, mekom
i dalekom
nebu plavu
nasmejani mesec bludi,
to na ljudi
lii glavu.
Vozimo se. Pokraj puta
razasuta,
sela lee.
Ko potoci posle bure
konji jure,
lete, bee.
OPOMENA
uj, reu u ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Mogu mi se uiniti
duboke i meke
oi neke
sasvim obine.
Moe mi se uiniti
da tonem u zvuke,
pa u ruke
svakom pruiti.
Moe mi se uiniti
lepo i lako
voleti kratko
za jedan dan.
Ili mogu kom rei u tome
asu udesno sjajnu
predragu mi tajnu
koliko te volim.
O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Uinie mi se negde u umi
ponovo sve moje suze teku
kroz samonikle neke esme.
Uinie mi se crn leptir jedan
po tekoj vodi krilom ara
to nekad neko rei mi ne sme.
Uinie mi se negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
u neprebolnu ranu srca dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu,
nikad samu,
kad neko svira.
NA BURI
Svu veer na pustom bregu
neko stoji.
Pusti me, majko, da vidim
da li je ovek ili bor.
Pusti me da vidim ko to
svu veer gleda
u na beli, skromni dvor.
Pusti me, majko, nee me
umoriti hod,
breg je blizu naeg doma.
O, ja oseam da mi je rod
taj ovek ili bor
to svu veer blizu groma
stoji i gleda u na dvor.
Vidi li oblak crn,
ogroman, zlokoban brod
nad njim plovi
i smrt nosi?
O, majko, idi,
ti ga bar zovi
neka se skloni u na dom
taj ovek ili bor
to svu veer stoji i gleda
u na beli skromni dvor.
Na pustom bregu on je sam
kao dete kad ruke skrsti
nad bolom nekim prvi put.
Pusti me da tanki moji prsti
meta budu burama zlim.
Pusti me, pusti, dobra majko,
tako je potmuo
i zao oblak
to vitla nad njim.
PROLETNJE PESME
I
Prolee, danas zvau te istotom:
jo sunce vrelo poljubilo nije
oka ti dva;
a stidljivo ti lice jo se krije,
i nekom sveom, nevinom lepotom
danas ti sja.
Prolee, danas radost u te zvati:
jer za osmehe elo tvoje vedro
jedino zna.
Na tvoje isto, nasmejano nedro
danas prljavom nogom ne bih stati
elela ja.
Ve kad bih kako danas leptir bila,
pa da visoko u zrak se uznesem,
nadvisim sve:
da tebi nigde mrlju ne nanesem,
da samo senkom svojih tankih krila
dodirnem tle.
II
Oseam veeras, dok posmatram laste
i pupoljke rane,
kako srce moje polagano raste
k'o vidik u lepe, nasmejane dane;
kako s mladim biljem postaje sve vee
i lako k'o krilo,
i kako mu celo jedno nebo sree
i pakao bola ne bi dosta bilo;
kako ezne za svim to bi ivot mog'o
lepog da mu dade,
i da mu niega ne bi bilo mnogo:
tako su mu velike enje mu i nade.
Oseam, da dosad sve je bilo ala
moga srca vrela;
da jo nikom nisam ljubav svoju dala
koliko bih mogla i koliko htela;
Da ima u meni cela nena plima
rei nereeni',
da bih srce mogla poklanjati svima
i da opet mnogo ostane ga meni.
ENJA U TUINI
Da mi je da ne umrem u tuini
Lepe su sve bukove u zemlji este,
livada svaka lepa je mlada,
i sve reke nepoznate,
svi vrhovi to se suncem zlate,
sve i gde nije i gde jeste
pogled i noga mi stupila kada.
Ali kut zemlje na kom smo ito eli
i sa koga smo cedili vina,
zemlja koju smo pili i jeli,
ija na ognju palili drveta,
gde smo sahranili oca i sina,
kao da je sva grob pradedovska,
krvavo nam je bliska i sveta.
U tu bih zemlju hteo da legnem,
u taj kraj gde biljka svaka,
gde bubica svaka bolno me dira
kao bun to na bratovom grobu cveta,
kao mrav to njime mili.
Zemlja sa koje smo jeli i pili,
koja nam je kao srce roeno jasna
i tajanstvenija od svemira,
hteo bih da mi grobom bude.
KRVAVA BAJKA
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je muenikom smru
eta aka
u jednom danu.
Iste su godine
svi bili roeni
isti su im tekli kolski dani,
na iste sveanosti
zajedno su voeni,
od istih bolesti svi pelcovani,
i svi umrli u istom danu.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je muenikom smru
eta aka
u jednom danu.
A pedeset i pet minuta
pre smrtnog trena
sedela je u akoj klupi
eta malena
i iste zadatke teke
reavala: koliko moe
putnik ako ide peke...
i tako redom.
Misli su im bile pune
istih brojki
i po sveskama u kolskoj torbi
besmisleno lealo je bezbroj
petica i dvojki.
Pregrt istih snova
i istih tajni
rodoljubivih i ljubavnih
stiskalo se u dnu depova.
I inilo se svakom
da e dugo,
da e vrlo dugo
trati ispod svoda plava
dok sve zadatke na svetu
ne posvrava.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je muenikom smru
eta aka
u istom danu.
Deaka redovi celi
uzeli su se za ruke
i sa kolskog zadnjeg asa
na streljanje poli mirno,
kao da smrt nije nita.
Drugova redovi celi
istog asa se uzneli
do venog boravita.
POKOENA LIVADA
Livada kraj reke sanja.
Zrikavci tuno zriu.
Pomrlih trava due
jo lebde vrh otkosa
to se lagano sue.
O, vi ne znate tunu
o smrti trava priu.
Zrikavci tuno zriu.
Jutros doose neki
divovi kao hrae
u domovinu trava;
i mrtvo pade bezbroj
ljupkih, arenih, glava;
i bezbroj nenih tela
zdenue u plae,
divovi kao hrae.
Svega devojka jedna
zlatnog, okruglog oka
i trepavica beli'
lepra na livadi
i ranjenicima deli
mirisne osmehe edne,
umesto crvenog soka, -
devojka zlatnog oka.
Sutra opet u zoru
doi e divovi oni,
i strane surove vile
zdenue u sena mnoge
mirisne glave mile.
Leae u jednom grobu
toliki milioni.
Doi e divovi oni.
Tuno zrikavci zriu,
uje se do oblaka;
veera celog ale
zelen-konjici svoje
lepe viteze pale.
Plau nad grobovima
mrtvih, dragih junaka,
uje se do oblaka.
PESNIK
Pesnik nema roda, veka ni porekla.
Kao zrak on je: bio, jest i bie.
On je bogova dobro i otkrie.
On je oduvek kao breg i reka.
Pesnik nema roda, porekla ni veka.
Mlad je i kad mu stotinu je leta,
A star i kada mu tek je dvadeseta.
Pesnik je kao zrak, breg i reka.
On je miljenik bogova samoe,
Razume ga ljubavi bog gospod
Kad srce kruni za sobom ko proso,
Puste ga da sneva dokle hoe.
Ludoga mu ne ometaju sna,
I ne brane da bei zemlji s tla.
SUDBA
U prolee, u prolee kad vrbe zelene
I potok tee plavim nebom umiven,
U cvetovima kad miriu magle;
U prolee, u prolee rue uvele
Zavoleh miris skriven.
U maju, nad srcem kad su mi se nagle,
Suenice vile nisu umele
Od ludosti da mi ga spasu.
U prolee, u prolee ja zavoleh
Senke u neijem glasu.
U prolee, u prolee, tako je sueno,
Srcu mom uvek e ljudi da se ude
I ei mu niko nee shvatiti.
O, ao mi je mladia koji me voleo bude
U prolee, jer e patiti.
SELJAKOVA SMRT
Mirie sva kua na jabuke brane,
U podrumu poinje da previre ira,
Sladi miris ljiva na sve sela strane.
Prvi ut list pada u zelenilo vira.
Svetenik molitvu ita,
Ali mnogo se jasnije uje
Kako u konicama pele zuje,
Kako u lebarnici tapu sita.
Mnogo se jasnije uje
Kako tuno muu dva vola,
Kako neko opravlja i kuje
Stara za sprovod kola.
Iz hrasta pod kojim je spavao
Sadeljan mu je koveg prosti,
I oni to su mu na svadbi igrali
I sad su opet njegovi gosti.
Sunce ve poinje da pada
Treba u zemlju lei pre mraka,
I pokojnik se na put krete,
Osta mu za leima itnice zgrada,
Osta putanja do tora
Nikla iz njegovih koraka.
Proe kraj rala i motika,
I ne digoe mu se ruke da ih se mae,
Proe bez osmeha kraj otave i pae,
Zabrana, njiva i strane ljivika.
Proe bez pozdrava preko zlata
to lagano je sipilo s granja,
Preko krupnih lisnih dukata,
Preko zemlje meke to za stope prianja.
Kao kad se vraaju iz vodenice
Idu volovi nogu pred nogu.
Pria sprovod uz tihu setu
O ceni ljiva i penica,
I bogu,
Velikom nebeskom kmetu.
SRBIJA JE VELIKA TAJNA
Srbija je velika tajna:
Ne zna dan ta no kuva,
Niti no ta zora raa,
Ne zna grm ta susedni grm sanja
Niti ptica ta se dogaa
Izmeu granja.
Ne zna guter ta puzi ispod kamenja,
Niti kukuruz struk sluti
ta se u susednoj njivi sprema.
Svakog asa sve se menja,
Nijednog kuta ni lista nema
Da nije tajna.
Ko zna ta krije u sebi
I ta nevina rosa sjajna;
Ti seljaki poslovni krici
to se s brda na brdo uju
Zaveru moda kuju.
Ko e u toj zemlji kada
Znati ta i devojka mlada
U nedrima netaknutim nosi;
Kakvu teku tajnu
U rukama svojim dri dete;
I starica pogrbljena svaka
Do kakve se uputila mete.
U toj zemlji i vetri
I mirisi, potoci i reke,
I crkvena zvona
Potajno prenose vesti,
Na prvom zavijutku
Gde uma poinje ona
Ko zna ta moe sresti.
U toj zemlji ni zejoj stopi
Neprijatelj verovati ne sme,
Ni tragu volovskih kopita.
Dogovori su moda tajni
I etelake pesme
I udari umskih sekira
I uspavanka uz kolevku skrita.
NEMAM VIE VREMENA
Nemam vie vremena za duge reenice,
Nemam kad da pregovaram,
Otkucavam poruke kao telegrame.
Nemam vremena da raspirujem plamen,
Sad zapreem ake zgorela ara.
Nemam vie vremena za hodoaa,
Naglo se smanjuje putanja do ua,
Nemam kad da se osvrem i vraam.
Nemam vie vremena za sitnice
Sad treba misliti na veno i neobuhvatno.
Nemam kad da razmiljam na raskrsnici,
Mogu stii jedino kudgod u blizinu.
Nemam vremena da ita izuavam,
Nemam vremena sad za analize,
Za mene je voda sada samo voda
Kao kad sam je pila sa kladenca;
Nemam kad da razlaem na sastojke nebo,
Vidim ga onakvo kakvo ga vide deca.
Nemam vie vremena za bogove tue,
Ni svoga nisam dobro upoznala.
Nemam kad da usvajam zapovesti nove,
Mnogo mi je i starih deset zapovesti.
Nemam vie kad da se pridruujem
Ni onima koji istinu dokazuju.
Nemam kad da se borim protiv hajkaa.
Nemam kad da sanjam, da lagano koraam.
ZMIJA
Ispod suhog otkosa
izmilela zmija.
Oko nje pusta livada,
jedan cvet;
nad njom dva-tri oblaka,
ptica let.
Sunce sija.
Dalekom putanjom pesma,
ko zna ija.
Usamljen um se zapleo
u travu.
Ona slua; u zrak budno
digla glavu.
Sunce sija.
Tu su joj ubili majku
otricom kose;
i nju e kad jednom izmili
iz evara.
Istrunue odea njena
puna ara,
preliva rose.
I u venosti posle nikad vie
sunati se nee ista zmija
nit' istih ptica minue let;
nikada vie isti cvet
nee naii.
Sunce sija.
SREA
Ne merim vie vreme na sate,
ni po sunevom vrelom hodu;
dan mi je kad njegove se oi vrate,
a no kad ponovo od mene odu.
Ne merim sreu smehom, ni time
da li je enja moja od njegove jaa;
srea je meni kad bolno utim s njime,
i kad nam srca biju ritmom plaa.
Nije mi ao to e ivota vode
odneti i kaplju moga ivljenja;
sad neka mladost i sve neka ode;
on je stao kraj mene pun divljenja.
PREDOSEANJE
Poznala sam te kad sneg se topi,
topi, i duva vetar mlak.
Blizina prolea duu mi opi,
opi, pa udno udisah zrak.
S nenou gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da e biti mi drag,
drag u ivotu celom.
Poznala sam te u zvonak dan,
dan pijan, sve i mek.
injae mi se ve davno znan,
znan kad te poznadoh tek.
S nenou gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da e biti mi drag,
drag u ivotu celom.
Poznala sam te kad kopni led,
led, dok se budi proletnji dah;
kad dan je as rumen, as setan, bled,
kad sretno se i tuno u isti mah.
S nenou gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da e biti mi drag,
drag u ivotu celom.
PO RASTANKU
I
Reci mi sad, kada ve prolo sve je:
asi bolni i dani dragi, lepi;
kad novi bol se starom bolu smeje;
od rei tvojih kad dua ne strepi -
reci, da l' te je moja
tuga bolela
nekad, kad sam te mnogo,
mnogo volela?
Reci mi sad, kad me ne voli vie;
kad ti se proloj ruga nova srea;
i kad se dana koji nekad bie
due ti samo kad me vidi sea -
reci, da l' te je moja
radost bolela
jednom, kad nisam vie
tebe volela?
II
Nekad sam bila dobra i mlada
i poverljiva i puna nada,
nekada pre;
ti si mi tada rei mog'o
beskrajno mnogo, o kako mnogo
sa re i dve.
Spokojni bili su dani moji,
a ti si srcu mi prvi koji
bee drag,
pa iza svega to si mi rek'o,
katkad surovo, katkada meko,
ostao je trag.
Sad srce moje bije tie:
ve manje volim, a znam vie
nego pre;
ve sad mi ne bi rei mog'o
onako dosta, onako mnogo
sa re i dve.
I kad bi danas priao meni
i hteo rei davno reeni'
buditi dra,
u srcu mome aptao bi neko:
da sve to si mi ikada rek'o,
bila je la.
III
O, kad bi znao ti kako je meni
to neu vie smeti
ni u prolee, kad trava zeleni,
ni kada cveta leti,
doi ti sutonom, dok tuga raste.
O, kad bi znao ti kako je dui
kad zadnje drvee mre
i zadnje lie alosno pevui,
to nee moi kao pre
rei ti svoje jesenje planje.
O, kad bi znao ti ta srce skriva
kad oko zalud trai.
O, kad bi znao ti kako jednolik biva,
bez boje i bez drai,
svaki dan kada te videla nisam.
IV
Zavolela sam ga. Veerom svakim odlazila sam u livade i u
svaku cvetnu krunu sputala nenim apatom njegovo ime, i
potom ga ujutru, namirisano i rosno, redom poljupcima
vadila.
Volela sam ga. Veerom svakim ostavljala sam u njegovoj
dui jata nenih, tek roenih apata; i zatim ih svako jutro,
pune njegove due, sa njegovih usana primala.
On je otiao. Veerom svakim lutam po poljima i zovem ga,
veam svoje rei, oteale od suza, na krila vetrova i zovem
ga; meam svoje postarele apate u uanj lia i zovem ga.
Ali uzalud: ujutru ujem samo umoran odjek svojih rei. On
je daleko otiao.
V
Zavole bela mirisna rua crni bodljikavi trn. Ti ne veruje
meni, je li, dragi, da je rua zavolela trn?
I kada mu ona u jednu bisernu zoru ree kako ga voli, on se
grohotom i prezrivo nasmeja. Ti ne veruje meni, je li, dragi,
da se trn prezrivo nasmejao?
A kada jednoga dana neko htede uzbrati belu mirisnu ruu,
trn mu izbode ruke. Ti ne veruje meni, je li, dragi, da mu je
trn izbo ruke?
NEJASNA PESMA
Hvala ti za ovaj as bola prepun.
Pored mene usamljen cvet bele krune
i ulazi tiho u nebo mesec nepun.
O, ne treba sklopiti oi suza pune
kad mesec izlazi.
Sii treba na livade i put,
gde tiina lei bistra preko bilja
i spava meseine iroki skut,
pa zalutati u noi, bez cilja,
kao u snovima.
Jer vano je samo ono to je veno:
meseca i srca uzrok polazni:
i, ma koliko bilo protivreno,
voleti treba to su prolazni
lepote asovi,
to za radou bol dolazi,
to sa zaboravom se ne moe boriti.
Voleti treba to sve prolazi.
O, nikada nita nemoj zboriti
kad mesec izlazi.
RODNA GODINA
Duva septembarski mesec u frulu tanku,
obrazi mu doli rumeni i puni,
zrie zrikavac okotu u kruni,
za gudalo mu zadenuli banku.
Svirala meka u ustima vetru,
potoku iz zukve harmonika viri.
Svira Srbija, na svakom kvadratnom metru
ima sviraa po tri, po etiri.
Sviraj, mesee, u osmeh razvuci usne:
umesto ljunka kukuruz pod nogom prska,
u rakiju se i magla poljem gusne,
puna je mleka i oko potoka trska.
Igrajte, zlatne kupe sena i slame,
razvejte po noi svud svetle pabirke:
hvataj se, brdo, jedno drugom za rame,
igrajte uz zvuke septembarske svirke.
Obesna frula sviraa meseca
u igru i gore kolubarske tera,
nikad ne videh veselijeg keca
od razigranog na meseini Cera.
Sviraj, mesee, pozovi da dou
u igru setne strnjike i vonjaci.
Kiere - umo, ubaru zbaci,
zameni umornog Kosmaj-kolovou.
Igraj livado, visoka pojato,
talasajte se rodne zemlje nedra,
hvatajte se reke u kolo, u jato,
da jo vedrija postane no vedra.
APRILSKA VONJA KROZ VOJVODINU
Po Vojvodini se roje zelene pele,
ljubiasta zasipaju oranja,
dave se u vodama Tamia i Begeja
i hvataju se o mostove i skele,
grozde se poljem o umarke i mee,
uzleu s plota i toku sa paoca
i kolovozu sa srebrnih leja.
Nikad odjednom ne videh toliko pela,
na njive to su jo sino bile smee
pala su krilca crvena i bela,
a iz slomljenoga u ogradi koca
zeleni i modri rojevi se viju.
Proturim li glavu na proleni vetar,
lice na njemu glogom mi procveta.
Po Vojvodini se roje mlade pele,
kao deteline list su im krioca,
uvlae mi se u nedra, u pazuha,
i zuje oko snova i oko sluha.
Nigde nema vie granice gole;
pruim li ruku kroz prozor, istog trena
roj proleni sa zukom na nju seda
i sva olista kao prut topole;
nagnem li se iz zahuktala voza,
kosa mi namah postane zelena,
o trepavice se nahvata zelena rosa.
Po Vojvodini se rasule svetle pele,
krioca su im sitna kao u prosa;
dignem li oi nebu, tamo lei
neskupljen beo otkos do otkosa.
MOJI ZEMLJACI
U Brankovini sad se drva seku
i u grad voze da prodadu.
Siromasi obaraju umu mladu:
bukve ija kora se jo kupa u mleku,
cerie to tek poinju da rastu.
Ceo bogovetni dan pognuti seku,
dogod sunce ne pree svoj put nebom.
Tek kad svetenik na veernje sie niz reku,
sednu na panjeve i mae se torbe s hlebom.
Sutradan na voiu jedinom silaze gradu,
na leima komad proje za ruak nose.
Ostaju im gole kraj kue bregova kose.
Promiu polako po tueg drvea hladu.
Hlad svoje ume u gradu e prodati,
gledae oajno u njih bregovi goli.
Donee kui samo opanke i svee
i nekoliko grumenova kamene soli.
OBEALA SI DA E BITI VENA
Obeala si jednom u detinjstvu
da e biti vena,
otkle god se vraali da emo te zatei,
kao senku ispod kune strehe,
kao kuni prag.
Nije bilo nijedne nae plovidbe
da je nisi, kao ribarske ene,
presedela na puini gledajui;
nije bilo bure ni brodoloma
da nismo posle njih
pored neba ugledali i tvoje lice.
Gde god bismo se probudili,
bila si u prozoru ti i sunce;
bila si nam uvek na dohvatu ruke
kao voda,
uvek kao vazduh
prisutna i neophodna.
Obeala si nam da e biti vena
kao sve to nas na svetu doekuje
i ostaje posle nas.
I kada si umirala,
inilo se da se osea krivom
to nas naputa.
GRAANICE
Graanice, kad bar ne bi bila od kamena,
kad bi se mogla na nebesa vazneti,
ko Bogorodice Mileeve i Sopoana,
da druga ruka kraj tebe travu na plevi,
da ti vrane ne hodaju po paperti.
Ili tvoja zvona da bar ne tuku
ko srca predaka, Graanice,
da bar svetitelji s tvog ikonostasa
nemaju naih neimara ruku,
ni aneli Simonidino lice.
Da bar nisi toliko duboko
ukopana u tu zemlju i nas same
da se nismo privikli u tebe kleti,
Graanice, kad bar ne bi bila od kamena,
kad bi se mogla u visine uzneti.
Graanice, da si nam bar jabuka,
da te moemo staviti u nedra
i zagrejati studenu od starosti,
da nam bar poljima oko tebe nisu
predaka divnih rasejane kosti.
Da te bar moemo podii na Taru,
u kaleniku portu te preneti,
zaboraviti likove po tvom oltaru.
Graanice, kad bar ne bi bila od kamena,
kad bi se mogla na nebesa vazneti.
MIRNO MOJE SRCE SPAVA
Snegovi, snegovi po svemu
Mirno moje srce spava
Sad mrtva ruka zaborava
blago je pala po njemu
Bilo je tunog svega
ispod svoda neba plava
Mirno moje srce spava
Ne budite sada njega
I radost i bol je proao
I la i ljubav prava
Mirno moje srce spava
San je tihim korakom doao
Ni za im nemam ei ni gladi
U grudima mi sad san otkucava
Mirno moje srce spava
U ROPSTVU
Nekad smo svi znali jasno,
od najnepismenijeg seljaka
pa do gospode i dece njine,
ta je rodoljubivo i asno,
i ta treba da ine
potomci negdanjih junaka.
Ne mogu da poznam narod
ije su pevali vrline
pesnici od Branka do sada.
Srpsko stado malo
sve do poslednjeg runa
razbilo se i ougalo.
Postali smo zemlja
robova i potkazivaa
i stokatnih zelenaa.
Pune su nam ulice sada
potovanih zlikovaca,
a zatvori nevinih robijaa.
Na leima kao da grbu
nosim od bola i stida,
i ulicama kad idem,
kao da mi blato baca
pogled okolnih stranaca
u lice, i svakog dana
veo mi se po veo skida
sa rugoba naih rana.
BALKANAC
Ne stidim se to sam -
kako vi velite -
varvarin sa Balkana
tla prljavtine i bure.
uete sad
i kod nas ima neke
vama nepoznate kulture.
Vi prvo ispitujete i sumnjate
daleki ste i od roenih sinova,
za trpezu svoju ne posadite
svakog tuina.
Vi moete da pijete
a da svakom ne pruite
ae vina.
A kod nas su jo obiaji grubi
mi putamo svakog pod svoje leme,
kod nas se jo i s namernikom ljubi,
kod nas se podvizi zbog gostoljublja ine,
kod nas svaki ovek ima
itavo pleme
prijatelja i rodbine.
Vi, doista, imate
nekoliko miliona Hristovih kipova
na svakog oveka po jednoga
imaju ga drumovi i polja, apsane i kole,
a kod nas, kad ljudi veruju u Boga
u sebi ga nose
i tiho mu se
skoro u snu, mole.
Vi, istina, za svaki kut ivota
imate sprava i maina,
sve ste sraunali i sve znate
izumi vai su za divljenje,
a mi jo imamo starinske alate,
ali sve je kod nas jo zdravo
i prirodno ko glina
i umiranje, i raanje, i ivljenje.
Vi imate itave zbirke
pravila i nauka o slobodi
o svemu se kod vas pie i pripoveda
ali mi po nepisanim zakonima
slobodno ivimo
i nekog prirodnog drimo se reda
slino ognju,vetru i vodi.
Kod vas je zbilja sve tano propisano
kako se jede, govori i oblai,
a mi kad govorimo, viemo
i maemo rukama
i orbu glasno sremo
i u rukavicama smo
obuu nosimo od svinjske koe,
puno je kod nas seljakih navika i stvari
i kraljevski preci nai
doista su bili govedari.
Narod nas, zbilja, u gnevu moe da kolje
rui i pali,
ali mi nismo oni to smisleno tlae
mi ne smatramo da je svet celi nae polje
mi ne bismo podneli
ni uroenik praumski da zbog nas plae.
Dua je naa prostrana
iako smo brojem mali.
NEKO SE SEA DETINJSTVA
Kaska ivaa maina
preko debeloga platna
za koulje vojnika.
Poznajem dobro taj kas
zadihan kao kaalj
plunih bolesnika.
Seam se detinjstva naeg
kad je mati sva umorna i uta
vazdan ila:
po osam haljina,
osam kaputa,
osam kratkih kouljica,
sve dok bi svetlost s brda
kroz prozor lila.
Nad mainom veno nagnuta
bila su joj plea i glava:
krpila je po esnaest nogavica,
po esnaest rukava;
povazdan eljni smo bili
njenog osmeha i lica.
Zemlja bi se opasati mogla
nizom dugih poruba
to ih je ispod igle izvukla
njena ruka,
okorela od rada gruba.
Uutkala se maina,
digla se umorna valja
da svetlost upali;
brdo vojnikih koulja
oko skuta joj se valja.
Pa opet kaska igla
potri, potri pa stane.
Seam se detinjstva naeg,
tog vremena i svetlog i tunog,
iz kog od igle majine
jo nosim otre rane.
MESEINA
Luta nam mesec oko sobe,
kraj strehe plovi nae,
srebrom nam napunio ae
i staklene boce obe.
Meseinom sam se opila
esto, zbog sree, zbog jada
Pijmo, prijatelju, i sada,
prozorska otvori krila.
Videe, manje je slatka
asa tvog starog vina
nego kupa ova s visina.
Pijmo je. No je kratka.
Pijmo, prijatelju i sad skupa
ovo ponono pie,
sve moje znae bie
kad zadnja se isprazni kupa.
Bie ti sasvim prozirna
moja dua i oko;
gledae u srce duboko,
do samog dna mu nemirna.
Rei e potei same
obraz stati da se ari;
a mesec, krmar stari,
iz umske smejae se tame.
SELICE
Kroz no i vlagu
divlje se guske sele jugu
i bolno kriu.
Oseam elju da mutnu neku
napiem priu:
kako odnose one sobom
na krila svoja bela dva
iz due moje drago neto,
a ne znam kuda,
i ne znam ta.
TRAIM POMILOVANJE ZA... SEBRA
Traim pomilovanje
za sebra
to nie i umire kao trava
u zaborav iz zaborava,
za trideste kuica njegovog krompira,
za usukano kukuruza stabaoce,
za dim nad krovom,
za ono gde je, sledei oce,
pogreio delom i slovom.
Za sebra uvek verna ivotu,
za sebra koji sunce voli.
Ako ivot izda i seva,
i guteri, sunca uivai,
i pesnikinja mirisa, zova,
za sebra,
sebar izdati nee,
za sebra koji u povodu
vodi po desetinu
sebara sinova.
POMILUJ BOE
Pomiluj Boe, one koji su edni prolea,
iezli kao osmeh tih
meu zvezdane svetove.
Pomisli, Boe, na njih
u as kad prosipa cvetove
povrh kutova svih.
Zakloni, Boe blagi, svojim glasom
na smeh, i na glas,
ako radosni budemo u dan
kad, edni ivota i mladosti,
oni odoe od nas;
zaseni svetlou venom njihov vid,
o, Boe blagi, jer mene je stid
asa zemaljske radosti.
Zakloni, Boe, srcem svojim
nae srce u as kad se prolee raa,
kada cvetanja, kada sunca mo
budu u nama tugu ubili;
kad proe najpre as, pa dan, pa no,
a mi se ne setimo njih
ni asa kad smo ih izgubili.
Zakloni, Boe, zemaljske stolove i ae
od njih, koji vie ne sedaju
za prolene gozbe nae;
od njih, ije due sad krue
iznad vrline i zlosti;
na ijem srcu mladom cvate rue
u as kad su u umi lasta
i ljubav u srcu naem
prvi gosti.
SRNINA MOLITVA
Istoku okrenuta,
srna pod borom klei,
moli se molitvom zverinja,
bez rei.
Od jutarnjeg sjaja
oi su joj crvene,
ne vidi oko sebe nita,
ni okolno drvee,
ni jezero, ni mene.
Hiljadu je vekova dizao
njen visoki hram,
vajao stubove u njemu,
Gospod sam.
Mahovinom je zastro
kamen goli,
da bi srna imala
gde da se moli.
Istoku okrenuta,
moli se dignute glave
da borovi pravo rastu,
da zime ne budu ljute,
da drvo novo nikne
na mestu gde staro se osui,
da u jezeru voda
nikada ne presui,
da jasne budu zore,
da umu mimoilazi grom.
Istoku okrenuta
moli se za svoj dom.
I svud iz borove kore,
kroz ume hram,
miriu tamnjan i smola.
I dok se moli, sveu
dri joj Gospod sam.
OSVAJAI
U obinom ivotu Nemci su, velite,
utiva, uglaena bia,
nisu lopovi ni ubice,
pue lulu, piju pivo,
dorukuju masla i meda.
Moda je to i tako,
ali to se to tie nas,
kad je njihovo zajedniko
stoglavo lice
puno krvi i uasa,
kad na sve tue gleda
ili nadmeno ili krivo.
I, velite, rodoljubi su oni,
za domovinu bez razmiljanja ginu.
Neka je i tako,
ali nae rodoljube oni su pljuvali,
nae najsvetije borce
razbojnicima zvali,
ponizili nam zemlju do skota;
kad oni ubijaju, junatvo to je,
kad mi svoj ivot branimo,
divljatvo i sramota.
I, velite, njihova deca su ista;
podseenih noktia, umivenog lica
lepraju kao cvee.
Verovatno je i tako,
ali to se to tie nas,
zbog njih naa deca prljava,
i bez majki hode,
zbog njih kod nas tee
mesto pesme jauk i pokli buna,
i krv mesto perae vode.
I Nemica je, kaete, ljupka,
ima enstvena nedra, okrugla,
i obraze rumene,
i besprekorna je mati.
Ali to se to tie nas,
i ona je na na narod
bacala rugla
i mirno sedela na kunom pragu
dok sin njen negde progoni i strelja,
dok sav svet zbog zemlje njene pati.
I ona je naoj deci iz usta
zalogaj otela.
Oni, velite, vole svoje ognjite,
svaki oko kue gradinu ima,
i du puteva zasaeno voe.
Ali u zemlji naoj
oni su ostavili zgarite,
useve pretvorili u barjake dima,
i kroz tiinu naih pitomih sela,
derali se uasni, uasno.
I kad mislim na njinu viku,
na njine lule, pivo, decu, ene,
na dobroudno lice im domae,
voke kraj puta zasaene,
ruke iste kao od zlata,
doe mi da viem iz sveg grla:
iveli narod prljavih nokata,
a srca ista;
iveli narodi to kod svoje kue
psuju iz glasa,
a boje se na senku pravde da stanu;
iveli narodi ije ene nose
oruje iza pasa;
ija deca upava hode;
iveli narodi ije opte lice
blagom svetlou blista!
POKAJANJE
Tek sada, u ropstvu, vidim
koliko sam tvoja bila.
Koliko sam deo tvoje lepote
i tvoje rugobe,
iver to uz tvoje stablo pada,
vidim tek sada
kad mnogi te naputaju i sramote.
Tek sad kada te i nakazni grde
i pljuju usred tvog lika,
kad svakog asa se u tebi gine,
kad se od tereta ugibaju
i seljaka lea tvoje planine,
kad nema trenutka ni spomenika
na koje nije uvreda pala,
tek sad vidim koliko si lepa
i koliko si moja bila.
Sad mi se ine proputeni
i lee mi kao ljaga
preko imena i lica
dani kad sam te smetala s uma,
utonola u male bolove line,
kao da sam ti tuinka ija.
Tek sada vidim da sam i ja
tuina pustila preko tvog praga
i bila jedan od tvojih ubica.
PISMO OCU
Sad je na zemlji, oe, drugi svet.
Za sebe svi se grozniavo brinu,
cene svoja imanja i siuna bia.
Samo je nekoliko siromaha i mladia
koji bi mogli za dobro drugih da ginu.
Za blagom sad najvie ude ljudi;
prema oveku sve se hladniji biva;
grabi svak da se na zemlji nauiva,
jer ne veruje da e na nebu da se sudi.
Ni tvoja molitva kod Boga ne pomae:
iz dana u dan biva ovde sve grublje;
drukije je sad, oe, i nae rodoljublje,
Srbija i Vojvodina se ak gloe.
Sad misle da treba bogato da se plate:
trud za rodnu grudu i ljubav i ideali;
priaju glasno ta su za zemlju dali.
A ja s bolom mislim na tvoj ivot i na te,
i ini mi se sada: nisi morao umreti,
sve je moda bilo prazno i uzaludno:
plamiak tvoje vere samo ja uvam budno
i kroz sve mrnje ovde istog u ga proneti.
SLOVO O LJUBAVI
Ako se volite ljubavlju koja buja u samoi,
od razdaljine,
koja je vie od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtaete od miline,
mognete li se jo ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagreenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
seaete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku zamreti vam nee guena htenja.
Ako zbog nje pati od nesanice
i u pono hoda budan po bati,
ako te lomi neutoljena elja luda,
seanja na nju nikada se nee spasiti.
Onih s kojima se igramo oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora nezagrljeni i nemi,
seaemo se dugo ma i zavoleli zatim druge.
Ako je eli bezgranino,
a sedi kraj nje bez glasa sluajui bajku koja se u vama raa,
svanuu slino,
pamtie je i kad se zima pred tobom zabelasa.
Ako veruje, sedei uz nju,
da je ljubav maslakov puhor
koji svaki dodir moe da strese,
ako voli u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budie te i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni s kojima se grlili nismo,
ije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s prolea, u snu, pisali pismo.
Oni koji se kao reka ne mogu sliti,
meu kojima nema spojnog suda krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se nee ni kad im due budu posedele.
Ako vam je ljubav no u srcu,
a bojite se taj no izvui, kao da ete tog asa umreti,
pamtie te on, setie te se i umirui.
Oni zbog kojih srca oseamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino ivi,
u seanje nam banu i kad zavolimo druge
i osetimo se nesreni i krivi.
USAMLJENIKOVA PESMA
Znam, kao nepoznati u luku brod
zalutala je moja dua u ove strane.
Znam da nikome ovdne nisam rod,
da je trebalo da ivim u druge dane.
Znam da sam tanki ptiiji glas
koji se jedva iz daljine uje.
Znam da sam troni biljke stas,
povijan vetrovima oluje.
Da nisam donela nikakvu novu vest,
da nita veliko svetu neu rei,
da sve su rei moje samo ispovest,
ljudska, tuna.
Ali niko na zemlji nije kao ja
razumeo boje beskonano delo,
niko toliko etao dok mesec sja
ni toliko sluao lie svelo.
Niko nije voleo tako neke sitne stvorove
ni prostrana nebeska krila,
niko oslukivao tako nepobidne zakone boije,
samo sam ja bila
stanovnik uma i saputnik mrava,
znala potoka i vetrova smer,
znala o emu sanja livadska trava
i ta osea u grmu skrivena zver.
O znam, ostau sasvim nepoznata
novom vremenu i novome kraju,
ali mene poznaju sva nebeska blaga
oblaci i bube i ume mene znaju.
Potomstvu svome ispriae laste
da sam prolee pesmom predskazivala
i da sam uvek kad suton poraste
na usamljenim stazama snivala.
Reke e moju sliku u sva mora razneti
i u sva jezera neznana,
ptice e moju pesmu s mladog bora pevati
kad mene ne bude jednoga dana
POTREBNO MI JE...
Potrebno mi je mnogo sunca,
i to nou, jedno da me susree,
jedno da zamnom svetlost baca,
u ponoru jednom dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.
Potrebno mi je mnogo nenosti,
i to svakog dana, i mnogo od milote rei,
potrebno mi je primirje
izmeu srca i seanja
izmeu neba
i bola koji pred njim klei.
Potrebna su mi dobrodolicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi je prijatelj i to to vei,
potrebni su mi mostovi visei
preko mrnje,
preko nesporazuma nepremostivoga.
DUU MI POKLONI
Duu mi pokloni.
Mene rastuuju ti krvi poari
to iza sebe ostavljaju pepelite,
te oluje to nite
enina snevanja blaga.
Duu mi pokloni,
u ljubavi ja bih htela
do u vena vremena
da sve ostavlja traga.
Duu mi pokloni.
Meni je malo taj trnutak zaborava,
to nestrpljivo krvi htenje.
Duu mi, duu pokloni,
od iskoni u meni spava
enja plamena za venim,
za ljubavi trajanjem
i uznesenjem.
Ja sam ena i ne eznem samo
za vrelim ljubavnikim bdenjem
posle kojeg dua pada;
htela bih u zagrljaju da doivim
svetle snove
i pijanstvo onog mutnog sklada
to ljubav se zove.
Htela bih da se ne izgubi
nijedan na trenutak
da svaka naa milota se stvori
u kakav ivot, pa ma malen bio
kao grumen veitog zlata,
da mi dua blista posle zagrljaja
kao julska nebesa zvezdama krcata.
Duu mi pokloni.
Priaj mi svoje snove u tami,
priaj mi detinjstva seanja.
eli i ti da bude uza me
do poslednjeg dana.
Duu mi pokloni i zadnju joj
esticu svaku
i najlaki daak svaki
njenog bezdana.
O daj mi svojih suza,
nonih nejasnih muka,
priaj ta srce ti najee sanja.
Drhti od iznenadnog zvuka
moga koraka i glasa.
eli i ti u mom zagrljaju
da i posle smrti asa
ostanu ti na mene seanja.
ENA - MUKARCU
O, ma ko da si, ostani
noas kraj moga skuta,
nikuda ne polazi.
Za onim ega nema
dua mi gori i luta,
i goli, jer sve prolazi.
I ini mi se, negde ljudi sad
prolaznost imaju na umu,
pa e doi noas na nas breg
da spokojno svega se odreku.
Veno nihaju jasike na drumu
duu nemirnu.
ute blago plaveti neba i teku.
Noas me samo pogladi
neno i blago po kosama
i kai re mi to greje.
Srce je moje pusto,
duu mi mori osama,
i boli, jer prazno sve je.
I ini mi se, negde u blizini
rojeno srce da nekome smeta,
pa e doi noas na na breg
da nasmeje se svemu to biva.
Oblak u suton iznad ume sleta
i vrh livada brodi.
Putuju jutrom magle ponad njiva.
O, ma ko da si, zagrljaj
noas mi vreo podari.
Srce je moje umorno,
dua je moja strana
gomili ljudi i stvari,
i uti u meni sumorno.
I ini mi se, nedaleko negde
od tuga tekih ljudi boluju,
pa e doi noas na na breg
da radosno svi poumiru.
Grlice tihe brdom naim stoluju
i jecaju meko.
Putevi beli u nebesa uviru.
BEZ USPOMENA
Otii emo odavde bez uspomena
na drhtavice trave blage
na tugu i meseinu po umama
na predeo usamljen to se mrai.
Otii u odavde bez uspomena, -
mirisa to ga koscu u rukavima
donose s livade,
tajne to promakne pod trepavicama
pokraj straza,
zlatnika to ga putnik preko granice
krijumari.
Otii u odavde bez uspomena.
Na poslednjem samo zavijutku
jo jednom u se setiti tvojih oiju
kao lepe kakve zemlje tue.
TRAIM POMILOVANJE ZA... NESHVAENE
traim pomilovanje
za neshvaene
koji ne umeju da premoste
ni kapilarskih razdaljina
do majke i sina,
do svakodnevne stvari proste;
za one koji ostaju strani
rukama to ih dre u naruju,
suncu pred kojim se sve razdani,
sobnoj, kao koulja bliskoj, tami.
za sopstvene due tamniare,
za radosti svojih trovae,
za one to viu kad im se plae,
kad u nenosti greznu,
to uhode sebe kao tuina,
za pukarnice srca njina,
za svaiju duu zatvorenu
i opreznu.
SAMOA
Od jutra hodam
adom izmeu nabujalih voda.
Nigde nikoga, samo tajna
zamrena granja,
samo ja i samoa
beskrajna, slatka i oajna.
Nigde zverke, deteta, oveka,
a miris sunca nanosi te
otud odakle nee doi nikad,
i svetlost ima sjaj tvojih beonjaa,
uza me koraa.
I kad god me grana darne,
ini mi se tvoje rame
ide uza me,
od senke na stazi uini se
da ti eka,
a znam da to ne moe biti
odsad pa doveka.
UTEHA
Ako nismo zajedno po aprilskoj gazili travi
saekaemo zajedno prve mirise snega.
Ja volim vie zime istotu mirnu
od bolesnoga dana prolenjega
kad ruke bez strasti ne mogu da se dirnu.
iveemo zajedno sveane dane
kad dua poinje tiho da sazreva,
i bivaju pune ploda njene grane,
i o venosti ve kradom sneva.
Smejaemo se zajedno u veernje ase
kad se ovek smeje tie i ree.
Voleemo se kad poinju da se
ivota ovog sagledaju mee,
kad ljubavnici postaju jedno drugom
prijatelji blagi i braa.
Rastaemo se samo pred putanjom dugom,
sa koje ne moe da se pie,
ni da se vraa.
PRVI SNEG
Bolje bi bilo u tome prostranstvu
bez ijedne ive due
da ni rei nismo izrekli,
da se na bele ljuljake nismo peli,
da smo sa grlicama snenim
utke seli za razboje.
Bolje bi bilo da nismo budili sneg
iz sna detinjeg,
da nismo srebrne jelenske rogove
umom lomili.
Bolje bi bilo da smo sa potokom
uz ledeni nakovanj stali.
UMIRANJE LJUBAVI
To to nismo vie volebnici,
to ne razumemo ta apue granje,
to priroda govori sa nama
Kao i s drugim svetom,
to nismo bliski vie
Sa kamenom i cvetom -
Ljubavi znai tiho umiranje.
To to nam zvezde opet
Kao i drugima sjaje,
to se misli vraaju u trezno stanje,
I kule se oblaka kvare,
to sve dobija obine oblike stare -
Ljubavi znai tiho umiranje.
To to jasno vidimo sve stvari,
Prolee to nam ne stavlja na elo,
to ivot svetlu oljuticu svlai,
I snovi svakog jutra to se smanje,
to se sve na malu ljudsku meru svelo -
Ljubavi znai tiho umiranje.
DODIR
Noas me u snu tae neka ruka,
Ne znam koja,
Sasvim kratko,
Samo venost do tri dok izbroja.
I od tog dodira doe do spoja
Mene i nekog zvezdanog sveta -
Ne znam sa kojom od bezbroja
Maglina, zvezda i planeta,
Sa kojom od duga.
Samo nijednoga nebeskog sloja,
Nijednog kruga,
Ne mogoh se setiti kad se prenuh -
Sem one ruke
Zaboravih sve u trenu.
BOLNO PROBUENJE
Ve je, dragi, dolo bolno probuenje
i srce se steglo kao gvoe vrue.
Ve je dolo gorko, teko uverenje
da e jednog dana u sivo svanue
sve ve prolost biti. U dui duboko
ve se crna slutnja kao plima die;
i zadrhti srce, ko ranjeni soko,
i bolno se stee, kad ti priem blie.
Oseam da ljubav tvoja e umreti;
i biu ti, dragi, tua jednog dana;
a u duu moju i ti e uneti
jednu novu povrh mnogih starih rana.
Da, dolo je, dolo bolno probuenje
i srce mi steglo kao gvoe vrue;
da, dolo je teko, gorko uverenje
da e jednog dana u sivo svanue
sve ve prolost biti.
NA KRAJU BIE OPET JEDNO ISTO!
Kad pomislim da e kao pene nestati
I hridi ove, gde se jutros moja tuga
Mea sa gorkim mirisom pelena,
Kuda u minuti ja kao svila zrana
Samo, ispod plavih maslina i lovora zelena.
Kad pomislim da je sve ovo to me boli
I veno tako se ini, samo senka nestalna
I da e i more ovo, i zvezdu, i planinu snenu
Odneti vreme kao i oveka,
I suzu njegovu zemaljsku i radost nenu:
Mirna bih i gorka na pesak ovaj legla
I veito na njemu ostala,
Ne traei niemu na ovoj zemlji lek.
Na kraju bie opet jedno isto
Sve, ma ime se ispunio vek.
I to bih onda inila ma ta
Da mi radost doe ili tuga prestane,
Kada sam prolea jednog u maju postala
Samo zato da me opet nestane.
JA I TI
O kad bih mogla samo jednom ja
nekuda iza bregova
pobei od sebe.
Sasvim sama i vedra
projurila bih kroz ume,
razgrnula livadi nedra.
U ivot bih se zagnjurila,
svakom bih ruku pruala.
Sa strau bih se pourila:
da vidim u ivotu kako je,
dua neija ako je
za radost stvorena.
Jer od roenja sa mnom,
ma kud se makla,
idem ja veno sumorna.
A meni se uvek dopadalo:
kad su tice kroz no letele,
kad je lie tiho opadalo;
kad su senke u sen sletale,
kad me ljudi nisu voleli,
kad su stvari dui smetale.
Oduvek je jedna ja slutila
kobi, suze i bolove,
i radosti moje sve pomutila.
Oduvek me slatko zlostavljala:
ni u umi, ni u ljubavi, ni u radu
ni aska me nije ostavljala.
Znam, umreu i ostariu;
a nju uvek mladu,
uvek ednu bolova
na zemlji ostaviu.
TRAIM POMILOVANJE
Care Duane,
Traim pomilovanje
Za ene kamenovane,
Za njine sauesnice, pomraine noi,
Za miris deteline i granje
Gde su pale opijene
Kao prepelice i ljuke,
Za njine ivote prezrene,
Za, neudostojene samilosti,
Ljubavne njihove muke.
Traim pomilovanje
Za meseinu i rubine
Koe njine
Za njene sumrake,
Za pljuskove kose raspletene
Za ruku srebrno granje,
Za njine ljubavi razgoliene
I proklete
Za Marije Magdalene.
Za pesnikinju zemlju starinsku
Za pesnikinju zemlju starinsku,
Za njene vene rekvizite
i ablone,
za nebesa koja nenou kipte,
za patetine sukobe vasione,
za livade nkad idile site,
za liriku mirisa i meseine,
za prezrene aprilske plaveti,
za oktobarskih uma buktinje,
za slikovitost njenu prastaru,
za bajku to pie inje.
Za zemlju,
Za melodinost njene poezije,
Za bogatstvo sroka
Planinskih njenih odjeka,
Za njenih potoka slobodan stih, mladi
Uspavanku to je usred ua
Peva reka,
Za zdravice sto ih iz kamena
Napijaju vodopadi.
Za zemlju,
Za slovo ljubve -
Poeziju ljubavnu njenu,
Za madrigale vodenog cveta,
Za svadbenu igru belog granja,
Za junskog neba zbirke soneta,
Za pesnika koji voli i sanja,
Za kosa, za slavuja
Za njega, za svakoga
Koji je pao nemilosti
Pomilovanja.
Za Pepeljugu
Traim pomilovanje
Za lepotu koja pod koritom spava
Dok se maehina ki u zlatnom ruhu
Dvorom epuri,
Za Pepeljugu,
Za pepeo suri
Koji po njoj pada
Dok kraljevi keri maehinoj
Saseenih peta
Cipelu navlai;
Za pastorku koja u zapeku stoji
Dok su oholih maehinih keri
Pune tvoje dvorane i perivoji;
Za lepotu koja pod koritom spava
U lancima nehaja i prezira,
Za njene u vrtu zamrznute stope,
Za pastorku koju ne izvode
Pred kraljevskog prosca da bira.
Za naivne
Za one kojima se ini
Da su jednaki
Siromah i bogati,
Slabi i jaki,
Nesuen i onak koji se sa sa robije vrati,
Bezruki i ovek sa rukama obema,
Miropomazani i odluen odvere,
Zvani
I onaj to pred vratima eka,
Za njih, za sebe,
Za svakog oveka
Traim pomilovanje
Za pesme
Za pesme
Sto u tankim lirskim kouljicama
Iziz na posmrtne kritike ciu,
Kad svaki udan kamenovanja
Kamenom se na njih bacati stene,
Kad hajkai na stare slave
Ledenom podvrgnu biu
Pesnikove stihove nedopevane.
Za pesnikovu prvu ljubav
Zatvorenu u stihova
Krhke komore i pretkomore,
Za ednost njenu,
Kada pod radoznalosti padne lupu,
Kad svaije mate vetrenjae
U pohon krenu
Da pronau gde se i zbog koga
Prva pesnikova tuga zae;
Za takozvane pesnike grehe
Kad ih na arhangelske stave vage
Licemeri na okupu.Za stvaralaku tajnu nenu kao sasa
Kads nepozvani pesmi na vrata
Odnekuda spolja bane,
I pesnik lei bespomoan
U zemlju dublje od dva hvata
Za ismevae
Traim pomilovanje
Za ismevae
Koji sve isreda izvru ruglu:
Meseevu glavobolju,
I sunev optimizam,
Dobrotu njive,
Radoznalost voda,
Duu zatvorenu,
Duu to se lako oda,
Starosti starca,
Ljubavi mlade penu,
Svaiju ubogost,
Svaiju veliinu,
One to za druge ive
One to za druge ginu,
Delo bez vrednosti,
Delo gde vrednosti ima
Za uboge ismevae
Kraj kojih simploni sree minu
Okrznuv ih samo prejanicama
Svog dima.
Za zavidnike
Za zavidnike koji pomodre
Od odblesaka sunevog dana
to u neije dvore prodre,
Za oveka koji mrzi i vodu zato
to ubori iza tueg plota,
I zemlju jer raa i kod drugoga,
I selica jato
Koje na tuu kulu slee.
Za zavidnike
Koji pisnu kao zmija u procepu
Izae li ija smelost na videlo,
Reknu li ljudi koju re lepu
Za neije delo.
Za ljude
Koji prieljkujuda sudba nanese
Na ardake vee od njihovih
Zemljiotrese,
Da jezik poara
Stogove neije slave lizne,
I oni ga motre izbliza.
Za zavidnike,
Njima, care, ne treba gore kazne
Od zlobe koja im srce izgriza
Za jeres
Blagorazumevanje molim
Za jeres to se iri
U predelima carstva tvojega
Da svet tek od nje postoji,
Za jeretika to tvrdi da pre njega
Nije bilo ni poara ni vulkana,
Ni meseina, ni sunaca,
Ni injem posutih uma, ni snega,
Da istorije reke teku tek od jue
Pene se i hue.
Za velmoe koje govore,
Da za Uroa nije bilo gospodstva,
Ni zlatnih kondira,
Ni manastira.
Za ljude kratkovide
I uskogrude.
Za mladoga koji misli da je oveanstvo,
Da lepota koju mu oi vide,
Nastaje kad on je na svet nasto,
Da niko nije voleo slino,
Da velika svetkovima ljudskog ivota
Tek s njim posta.
Za svaije miljenje detinjasto
I jeretino.
Za svadbe bez venanja
Traim pomilovanje
za svadbe uinjene bez venanja
bez blagoslova arhijereja,
van Studenice i Deana,
za svadbovanja
onih koji su sunce uzeli
za svedoka,
a za izmirnu
proglasili miris bilja;
za one to su bez svatova,
kao u zadubinu Svetoga kralja,
uli u duboku umu mirnu
punu kosova, zeba, kreja.
I nad otvorenom knjigom ivota
to je blistala, umela i mirisala,
kao iznad jevanelja,
na pitanja ume
uzimaju li se drage volje
odgovorili, prvo ovek
pa onda ena,
kao pred svetenikom to drugi ine,
da e zajedno sav ivot proi,
njegovo meseinom obasjano
vilinsko polje
i njegove urvine.
JEDNO UVERENJE
Moram ti lepe veeri neke
zenice tople zgledati do dna,
pa ti na kapke providne, meke,
lagano kao milovanje sna
spustiti usne.
Moram ti jednom u dana jatu
od mrskog dana uiniti drag,
pa ti na srce, blago kao bratu
kad bih da bola otklonim trag,
spustiti ruku.
Moram, kad jednom opazim da me
s radou sreta poslednji put,
uz tihu pesmu na tvoje rame,
taj tako udno primamljiv kut,
spustiti glavu.
Tako e lepih jutara nekih
pruaju drugoj zenica dna
rei: "O, gde su oni meki,
slini miloti lakoga sna
poljupci njeni?"
Tako e esto u noi jatu,
kada ti ivot ne bude drag,
rei: "O, gde je ona kao bratu
da mi sa srca zbrie bola trag
dodirom ruke?"
Tako e, posle lutanja razna
osamljen kad se vidi prvi put,
rei: "O, gde je ona mazna
ramena moga na osamljen kut
da spusti glavu?"
NAA TAJNA
O tebi neu govoriti ljudima.
Neu im rei da li si mi samo
poznanik bio ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u naim snovima i udima
dana ovih ostao trag.
Neu im rei da li iz osame
ei, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo volelo;
niti srce nae
da li nas je radi nas,
ili radi drugih
kadgod bolelo.
Neu im rei kakav je sklad
oi nae esto spajao
u sazvedje edno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude -
ili nam je bilo svejedno.
Neu im rei da li je ivot
ili od smrti strah
spajao nae ruke;
ni da li zvuke
smeha voleli smo vie
od uma suza.
Neu im rei nijedan slog jedini
ta je moglo, ni da li je moglo neto
da uplete i sjedini
due nae kroz itav vek;
ni da li je otrov ili lek
ovo to je dolo
onome to je bilo.
Nikome neu rei kakva se
zbog tebe pesma dogaa
u meni veito:
da li opija toplo
kao ume nae s prolea,
ili tiha i tuna
uti u meni reito.
O, nikome neu rei
da li se radosna ili bolea
pesma dogaa u meni.
Ja vie volim da preutane
odemo ona i ja
tamo gde istom svetlou sja
i zora i no i dan;
tamo gde su podjednako tople
i srea i bol iva;
tamo gde je od istog venog tkiva
i ovek i njegov san.
MOJ SVET
Moj svet se sastoji od misli mutnih,
od srca pometenoga,
od onoga to u bolu dokuim,
moj svet se sastoji od nedoreenoga.
Moj svet se sastoji od sumnje u Boga,
od prieljkivanja
da ga ima negde gore,
od prigovora njegovim zakonima,
njegovoj volji da ovek bude stvoren.
Moj svet se sastoji od nespokojstva,
od prezanja pred svaim,
u njemu su i skruenosti blage svojstva
i pobuna
to ovek proe tek to zakorai.
Moj svet se sastoji od onoga
to se misli kad je ponona tama,
nestalniji je moj svet od dima,
od tuge tii.
Stotinu vasiona svet sad u meni ima
i stotinu krugova istilinih.
RAZGOVOR
Pitaju me svu veer njegove zenice edne:
Jesi li ti rosa to na pustinjakove ruke pada
neno?
Uteha to u svete noi pohaa bedne?
Je li bilo negde sueno i neizbeno
tebe da volim?
Jesi li ti suza srebrna pred grubou i zlom?
Osmesi tvoji jesu li sa tobom isti?
ime si ti vezana sa ovim sitnim tlom?
Jesi li ti plamen na kome se dua isti
umrljana ivotom?
Jesi li ti duboka kao tvoje oi neizmerne?
Jesi li ti kao san moj o tebi dobra?
Hoe li moi ruke tvoje iste i smerne
da odagnaju sa ela bore, to ih pobra'
idui ivotom?
Hoe li ljubav tvoja kao uplaena krila
pobei ako te se usana mojih takne plam?
Hou li, ako i ti sa mnom bude bila,
ostati zazidan u sebe, i sam
do kraja ivota?
A ja spustih glavu na uzdrhtale dlane
gledajui u sebe bolno i neumitno,
i bi mi kao da e celo bie u suzu da mi kane;
i uini mi se srce odve sitno
njega da voli.
PESNIKOVO VIENJE
Ko sunce voli
senka ga ne naputa ni jednog trena.
Ko boje voli
na zenice mu padne mrena.
Ko ivi u sebi
napada ga sve izvana.
Ko ne zna da vredja
umire od zadanih rana.
OILJAK
Ima u dui mojoj oiljak koji samo u snu boli,
Danju se smejem i ne oseam ga, nou nejasno
titi hladnoom
uspomene na neku smrt.
I ne znam od kog bola je ostao, i da li je to bilo jutro
ili suton kad se urezao u moju duu.
I esto se bojim: moda on nije trag prolosti, moda je
tamna slutnja na neto bolno to duu oekuje.
POSLANICA
Boe, ja znam da me ti ne poznaje
sluajno ruka tvoja ivot mi je dala
sluajno ona me die i obara.
Boe, tebi je svejedno da li je zala
pun ivot moj ili dobara.
Mada smo bili u tvom krilu, zaboravlja na nas
kao mi na davno rasute snove
ne tie se tebe da li smo plakali danas,
ni gde emo proliti suze nove.
Ja znam da ti nas ujedno vrsta,
da dua moja utena je varka,
isto smo pred tobom ja i pauk krsta
i na kamenoj ploi arka;
Isto je pred tobom potoka ubor i moj glas;
jedno su uzdah moj i miris iz bata;
pomeriti se nee nijedan trun, ni vlas;
nad zvezdama to je na zemlji ispata'.
Pred licem tvojim jedno su stena gruba,
i srce moje, i rubini i topazi;
ni kad stanem prestolu tvom kraj svetlog stuba,
poznati me nee oko tvoje, i ako me opazi.
I kad god sie u ivota ovog tamu
kao postanje, cvetanje i smrt,
svud hodi dua tvoja kroz sebe samu
kao kroz tui vrt.
OZDRAVLJENJE
Dugo sam bolovala od ljubavi
i inilo mi se vano vrlo
da li ima negde ili ne
neega ega nema.
A od jutros sve
razumem udesno,
i mislim da je umesno
udesila priroda ili sluaj naneo,
te nisam uvek draga bivala
oveku koji bi mi enje zaneo
za neim ega nema.
U zamiljene sree maenju
istroilo bi mi se srca pola,
utopila bi mi se dua u traenju
neega ega nema.
Sad jedino kao nad sreom strepim:
da li e ovaj dan svanuti
oblanim ili lepim,
jer znam, nita mi ne moe doneti
neega ega nema.
ODGOVOR
Pobrala sam spokojno rei tvoje plahe
i pune nekakvog bola,
jer znam, nee otii u monahe,
kao to zbog neeg kaza.
O, veruj mi, bie i drugih staza
kojima e pobei od mene ti.
Pomisli samo kako mene nije ni bilo;
kako sam ja samu sebe izumela
samo da bi me ti voleo,
samo da bih umela
biti san tvoj o meni,
tvoj san koji me je gorko boleo.
Ili poveruj jednog dana
kako mi dua smeta
da imam due,
kako mi srce smeta
da te volim celim srca toplim dnom.
Pomisli kako sam ja stkana
od nadopunjavanja ivota snom.
Pomisli sve to ti je uteha.
Poveruj kako sam ja kriva
to u meni jo pre roenja,
pre detinjstva i pre mladosti
gori bolna i iva
strast da svoje i tue radosti
pretvaram u bol.
Ili pomisli, da je i moglo biti
sve za im tvoja pesma ali,
bilo bi tek za dah asa,
pa venost celu opet ne bi znali
jedno o drugom;
unepovrat i nita ipak bi moralo
sve da utalasa.
Pomisli, izgubiemo se u no
kao pesme tvoje odjek tuni
u moj kraj;
i znaj, i san i ovek
i bol i srea prolazna da je;
i da nita nema toliku mo
da veno traje.
Ili, kada gorku ovu
od mene dobije vest,
pomisli da je isti ceo svet,
i bolnu o meni svest
uzberi kao otrovan cvet
i baci je na drum.
I pomisli ponovo
kako mene nije ni bilo,
kako sam ja samu sebe izumela
samo da bi me ti voleo,
samo da bih umela
biti san tvoj o meni,
tvoj san koji me je gorko boleo.
PONO
I odjednom udno se neto dogodilo,
kao re arobna neka da se rekla:
oivela je na zidu slika
i reka iroko potekla,
i kriom u nju pouvirali
listovi poumirali.
I odjednom tuno se neto dogodilo:
u visokom nebu uo se krik,
to je zrno neko pogodilo
nad rekom, u srebrno krilo,
pticu koje nije nikad bilo.
PESMA NAM IVOT ZNAI
Ej, ti zaboravila sam ti ime
na poslednjoj stanici ludila
uj me
Kroz krvotok mi poezija tee
neko je rekao ivot mi pesma
A tebi
a meni
Pospane oi na plonicima venosti
piju, misli nam bdenje odnose
i bolesna jesenja no u umiranju
nae lek
A ti, a ja
Neko nam snove otima,
moj putokaz u ludnicu vodi,
tebe ruevine dave...
Jo uvek mi kroz krvotok najezda tee
Zna ta?
Pesma nam ivot znai
ivot nam nije pesma
LIRSKI RODOSLOV
I bi moj prvi dan
bilijardama tuih dana dodan,
i svet nad sobom zapazih neba
svetlom udu srodan.
I bi detinjstvo -
kovitlac pahuljica, svitaca, duga,
i kao carstvo oko mene nemutih
i nerazgovetna tuga
u njihovom liku
i njihovo bie s mojim isto
i nauie me svom jeziku.
U to svoje nemuto doba
kao vrai
i jurodivi
poimah svet i ivi i neivi,
poimah svaki um ta znai;
razlikovah gnevno zujanje pela
od svadbene njihove himne,
i lavee lisica od lavea pasa,
razlikovah glas vranin
od gavranova glasa,
i utanje ribe od utanja raka,
i kao svanue udno sluah
petlove iz zaselaka.
I buknu mladost,
neoekivano
kao uma od julske ege
prolomi se doziv ivota
kao doziv groma.
Bi nejasnih slutnji, nesluenih otkria,
bi snova, uzleta i brodoloma,
i javie se kao iva bia
Smehom i krikom
prvi, neoekivani, slik za slikom.
Bacih se kamenom u maticu rei
slikovi se odazvae
kao planinski odjeci,
razgrtoh grane, magle, trave,
javie se pesme kao to se jave
preplaena ptiija jata
na glas ljudskoga stvora,
poee misli da se roje
i kao pele da se jedna o drugu hvata.
I bi ljubav.
Do devetog vala srce se prope,
sav svet u meni bee na noge usto
zalutah snovima u prolee,
pustih ptice u nedra.
I poeleh da sve propatim, saznam,
da sve uzmem i sve razdam.
I kao biblijsko otkrovenje
bi iskustvo -
a i sad se ljubavi udim vazdan.
I bi pesniko zamonaenje.
Zaustavi me neko vatrenim maem
i naredi da reima cvetam,
da re zanem.
I satvorih svet
ni na nebu ni na zemlji,
svoje puine i kontinente,
i sunca mnoga.
I smestih se cela
u puinu srca sopstvenoga.
I samoa postade
moja podanica i skutonoa,
straar u mome svetu,
kraj moga praga.
Nisu me se ticali tui svetovi brojni,
ni vera tua, ni dobra, ni loa.
Svet moj i ja
bili smo jedno drugom dovoljni.
Izgubljeni u samoi kao u stepi,
sumnjom se katkad kao kamenom u ruci
na svet svoj bacah,
i ruih ga kao kulu od karata,
i sama na njemu otvarah vrata,
sluajui udno kada spolja plinu
prizraci i prizvuci.
I zatim ponovo vaspostavljah
sveta svoga stepsku samou
i tiinu.
I opazih
da je smrt oveku prva suseda
kud god se okrenem domovi njeni,
njezin prozor u moj gleda.
smrt zapoe
i mojim ivotom da se bavi.
I pojmivi da je njeno sve odreda,
sklonih se
u tuge tamnoj dubravi.
I pomislih, tako u susedstvu smrti,
vreme je da ruke skrstim,
da zvezda posmatram na nebesima
bilione biliona,
da sluam ta srcem odjekuje
kao prostorom zvona;
ali me ponovo
pozva u svet nemira i nesna
nekoliko u meni pesnika demona.
i bi ponovo pesma.
MONOLOG RAZOARANOG
Osmesi su se pretvorili vremenom
u dosadu, u suze, u ljutine.
Najsvetliji zaveti, obeanja
postali su bremenom.
Ruke to su milovale
poele su zlo da ine.
Nema ljubavi koja nije postala
ili gaenje, ili ravnodunost ili saaljenje.
Nema rei tople tri puta izgovorene
sa istom snagom.
Nema sna koji nije postao grubo htenje.
Nema poverenja koje se nije pomutilo
ni vere da nije pokolebana.
Nikada nije mimoilo zlo
koje se u radosti slutilo.
Nikada radost i lepota nisu trajala
tri puna dana.
NEMIR
Bojim se asa smrti.
ta u rei sestri
kad stane iz smrtnog sna
da me budi,
da me pita
za oseanja na zemlji skrita.
ta u rei bratu
kad izae
iz vrta pravednika
da sretne mene,
i ugleda misli skrivene
iza mog prozranog lika.
ta u rei ocu
kad mi kae
pri susretu rei to blae
prerastanja i dobrote krajne,
i ugleda dela
to sam htela
da na zemlji budu tajne.
ta u rei tebi
kad sa ovoga sveta
odemo u prostore plave;
u svetlosti sunca i zvezda
kad se sva tamna gnezda
due jave.
MLADIEVA TUBALICA
Kuda e sama ti to si htela
samnom svuda?
Kako e leati toliko bela
posred blata?
Kuda e u tamu ti golubice
umiljata?
Mnogo je na svetu devojaka
tebe nema.
Mnoge su devojke na svetu lepe
kao ti nisu.
Mnoge se slatko i blago smeju,
tvog smeha nema.
Svima e opet doi prolee
tebi nee.
Svi brae ponekom cvee to cvate,
ja ne za te.
Sunce e mlado svakom sjati,
tebi nee.
Svak e ponekog na igru zvati,
Ja tebe neu.
Svak pesmu u srcu ponekom sprema,
tebe nema.
ZVEZDE
Znam teko ti pada,
okolo ljudi ginu,
a ja kao besposleni monah
u zvezdanu gledam visinu.
Gledam kako se diu
veernji lukovi i svodovi,
i zvezde mi bivaju bliske
kao seljaku jesenji plodovi.
Gledanje u njih me lei
kao zaviajno lipovo sae,
i mami vie nego
putnika vatre domae.
I noas samo da iskapi pila
zaborav za njih svei,
zahvatila sam ga akom s izvora
kome pesak zvezdani na dnu lei.
Ali ne boj se, jutros sam oi
spustila na zemlju bodra.
Kada ustreba snage, znam, nada mnom
zvezde su i nebesa modra.
MILOTA
Kada se setim tvoga lika
kako se u bolu isto smanji,
i oiju tvojih
kako se tada mute;
tvoje senke pognute
kad se setim
kako se kraj zidova vue
kao senka prosjaka,
od milote mi zadrhte ruke,
i kad bi bol mogao u naruju
kao dete da se njie,
ne bih ga sputala s ruku
od jutra do mraka.
Kad se setim tvojih ruku
kako u bolu okotunjave
kao ruke samrtnika,
kako sve na tebi prozrano bude
i bez miia,
kao da je samo tuga
od svega tvog ostala bia,
sve svoje radosti bih htela,
sve elje skrite,
u blaga da raskujem dela
da tebe tite.
POEZIJA
Samo poezije bogu
ljubimica sam bila.
Sve moje tuge on je
pretvorio u zrake,
tekoe i terete sve
u prolea oblake.
Sve moje bolove on je
u radosti preobrazio,
drugi kad su me vreali,
on me je mazio.
Grehove sve najgore
vrlinama je pozlatio,
gubitke darovima najdraim
uvek uzvratio.
Postupke sve moje on je
jedini razumeo.
Svi kad su od mene otili,
on je ostati umeo.
OPRAVDANJE
Srce moje misli veito
neku tunu misao.
I ma ta sa mnom bilo:
budem li kome postala
ena verna,
ili dragana ija,
ili ma ta drugo;
ili budem uvek smerna
sanjalica ostala.
Bude li dua moja sveto sedite
jedne ljubavi;
ili srce moje bolno sredite
svih nenosti,
ti mene uvek voli:
Jer srce moje misli veito
neku tunu misao
to mene jedino boli.
I ma ega da se latim,
plemenitog ili zlog:
mognem li zbog drugih da patim,
ili budem neku sreu srca svog
tuim bolom kupila;
budem li katkad pratala,
ili se budem uvek svetila,
znaj da sam grehove sve
ve davno iskupila,
znaj da sam ve davno
zbog svega ispatala,
i uvek mi oprosti:
Jer srce moje misli veito
neku tunu misao
to mene jedino alosti.
RADOSTI
Kao svetiljka kraj obale rene,
to se drhtavo produi u vodi,
u dui naoj svaki muan dan
bolno i drhtavo se nastavi.
A radosti iezavaju brzo
kao kruni talasi na vodi,
kao beli oblaci na nebu,
kao prolea
radosti iezavaju brzo.
Slino ponornicama u dubine
zemljine tople i tamne to rone,
beei od pogleda bola kap
trai duboke kutove srca.
A radosti su nae krilate,
kao mirisi proletnji,
kao nove ljubavi
radosti su nae krilate.
udno, kao koljka zrno peska
to prigrli i obvije biserom,
dua naa hvata se za bol
i najdraim ga blagom ogre.
A radosti se opaze tek kad prou,
kao iluzije tica arena,
kao mladost,
kao ivot
radosti se opaze tek kad prou.
ZELENI SUMRAK
Oko mene nekad je morao
zeleni sumrak biti
i mirisati smreka.
I kao da je jastreb ili orao
sputao se u moju blizinu
kad zvezde u vodu kanu.
I moda je golubica meka
jedno jutro mrtva osvanula
na mom zelenom dlanu.
Zvezde su gledale u moj dom
i meseinu pio
s vodenog cvea jelen.
A jednom, kad minu oluj ili grom,
breza se u mojoj blizini
zagrli granje i prosu.
I ini mi se da potok zelen
prolea jednoga ostavi
na mome krilu rosu.
I kao da je jo onda,
svoj veni pevajui smer,
zastao zauen kraj mene
ovek ili zmaj,
umski bog ili zver,
a oi kao prolee zelene
i gorke kao pelen
e kobna bee obojila.
I kao da i to se zbilo
u suton zelen,
kad ume slaze na pojila.
POZDRAV RECI
Nestana reko, u dnu moga sela,
da li jo pamti stare nae igre?
Ko sad zmajeve arenoga ela
kraj tebe puta, i nemirne igre
goni, te vezu?
Da l' jo po tebi od hartije lae
sa nevidljivim putnicima plove?
Ko imenima to u knjizi nae
dalekih reka naivno te zove,
novim i novim?
Obale tvoje da l' su puste ili
kakva majuna i bosa princeza
kraj tebe eta ko po sjajnoj vili -
u rukama joj od lista lepeza -
i eka princa?
Da li i sada od vrbova prua
raskoni dvorci kraj tebe se grade,
i ograuju dvorita bez kua,
da li mesto drva po njima se sade
suncokret i krlja?
esto na tebe mislim sad kraj vode
po kojoj pravi brodovi i lae
sa putnicima ponosito brode;
u kojoj samo poneka se nae
kapljica tvoja.
Kraj koje uvek, dokle suton pada,
procveta bezbroj ukrasa, sitnica
na enskoj ruci. Mnoga sjajna zgrada
u ijoj vodi oholost svog lica
stookog ogleda.
Al' tek sad mi se, reko, ivot ini
nastavak nae u detinjstvu igre,
za neim, moda, ega nema trka,
il' kao to svet bi oku nae igre
uinio se: samo jedna zbrka
arena i udna.
IM SE SRETNEMO
im se sretnemo,
otvara se dvorac zaarani
ije mi samo imamo kljue
i prolost sine kao kometa
to snopove svetlosti za sobom vue
izumrloga jednog sveta.
im se srenemo,
razgovor se me nama povede nemo,
otvara se sunana krinja
gde su posavijali prozirna krila
svi nai dani,
seanje zaromori, zarominja.
im se sretnemo,
zaronimo u virove uspomena
kao gnjurci
to trae rumene sprudove korala,
u okeanske talase sure.
im se sretnemo,
zovem se opet imenom kojim sam
tebi se zvala.
im se sretnemo, setimo se meseevog istog sjaja,
istih oblaka, staza u tmini,
kao dva putnika u tuini
istoga svetlog zaviaja.
BOGOJAVLJANJE
Jovanjski mraz. Drvo i kamen puca.
Kraj obala zaleene Kolubare
ekaju ljudi, deca, ene stare,
da pod probijenim ledom zasvetluca,
lik boiji topliji od sunca
u ledenom viru vodu da ozari.
Mesec sleen vie ne krstari.
Sleene zvezde. Drvo i kamen puca.
Bog se oveku uvek javlja obno.
Sad e, samo to nije, blii se pono.
I boije lice svetlo u viru sinu.
Samo ga dva ne opazie oveka.
Jedan ode kui. Drugi osta da eka,
gledajui as u vodu, as u visinu.
GLUVI PRASAK
"NEK SE VIA SILA ZA NJU IPAK BRINE"
Slabana mi molba i trebnik bez ruha.
Malo krtih rei, stihovi bez sluha;
Biu gluvi prasak njene veliine.
Kad se za se molim greh natkriva svode
Kako pogled uprem misli mi u ruglu;
Jer aneli krase podnebesnu kuglu,
S pesmom njena stiha na nebo ushode.
Bolan jecaj trave to opanak smoi;
Ropac utog mrava pod stopalom dzina;
Na grobu junaka i smrt belog krina -
Svi stihovi njeni imali su oi.
Na brdacu porta ograena plotom.
U njoj jagnjad bleji nenasita mlekom,
Umakla su panji obaninu nekom;
Stihovi joj slade Hristovom dobrotom.
Uzlaeno klasje umarku do nogu,
etelaki poklik razvejao plevu.
Puka srenog dede raskrilila evu;
Svaki stih joj himna milostivom Bogu.
"NITI MI SE PITA NITI SAOPTAVA".
Jer kad voskom pie molitvu uz plamen,
Njenom ednom milju uzvrua se kamen;
Nebom stihom klie a pod ploom spava.
"NEK SE VIA SILA ZA NJU IPAK BRINE".
Aneli su DESI obrazdili kretnju -
Spremna ona ode i za rajsku etnju.
Ja sam gluvi prasak njene veliine.
SUTRADAN
Tuno je proi jutrom kuda jue
veerom prooe nae pjane stope:
kraj prozora gde si me poljubio deca ue,
na klupu nau vrabac se smelo pope!
Nigde nema sinone mutne divote,
ni rei koje smo izmeali strasno;
ruku tvoju i smeh i re dan mi ote,
i sve o emu snovali smo kasno.
Kao sove prhnule su nae seni,
uplaene ispred sunca i jutra;
mi nikad neemo proi zagrljeni
po danu, mirno, ne strepei za sutra.
ivot e preko nas preliti talase,
sutoni nai bie bez povratka.
O, tek ujutro jasno, jasno zna se
kako je staza naa tuna i kratka.
NAA TAJNA
O tebi neu govoriti ljudima.
Neu im rei da li si mi samo
poznanik bio ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u naim snovima i udima
dana ovih ostao trag.
Neu im rei da li iz osame
ei, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo volelo;
niti srce nae
da li nas je radi nas,
ili radi drugih
kadgod bolelo.
Neu im rei kakav je sklad
oi nae esto spajao
u sazvee edno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude -
ili nam je bilo svejedno.
Neu im rei da li je ivot
ili od smrti strah
spajao nae ruke;
ni da li zvuke
smeha voleli smo vie
od uma suza.
Neu im rei nijedan slog jedini
ta je moglo, ni da li je moglo neto
da uplete i sjedini
due nae kroz itav vek;
ni da li je otrov ili lek
ovo to je dolo
onome to je bilo.
Nikome neu rei kakva se
zbog tebe pesma dogaa
u meni veito:
da li opija toplo
kao ume nae s prolea,
ili tiha i tuna
uti u meni reito.
O, nikome neu rei
da li se radosna ili bolea
pesma dogaa u meni.
Ja vie volim da preutane
odemo ona i ja
tamo gde istom svetlou sja
i zora i no i dan;
tamo gde su podjednako tople
i srea i bol iva;
tamo gde je od istog venog tkiva
i ovek i njegov san.
SVEJEDNO JE
Ma ivela hiljadu godina,
biu posle smrti ista
sa neroenima.
Ma bila najsrenija,
biu posle smrti ista
sa onim ko je uvek plakao.
Ma bila klevetana,
biu posle smrti ista
sa onima koje su hvalili.
Ma ostala u seanju svih ljudi,
neu posle smrti znati
da me se seaju.
Ma posedovala sva znanja,
znau posle smrti manje
od zemlje grumena.
Ma imala srce toplije od anela,
biu posle smrti ravnodunija
od samog kamenja.
Ma se svetlosti vazdan radovala,
neu posle smrti moi
izii iz pomrine.
Ma kako svesna sebe bivala,
neu posle smrti znati
da sam postojala.
PROLEE, A JA VENEM
Zeleni poari trava
bukte okolo mene,
a ja venem.
Suncu u oi pravo
gledaju jagorevine zene,
a ja venem.
Nebo je mlada bata
puna glogove pene,
a ja venem.
Ptica u granju gnezdo
sve jutro kljunom dene,
a ja venem.
Ruke su devojaka
perunike nerazvijene,
a ja venem.
Svakoga se trenutka
poneto u ivot prene,
a ja venem.
NAD IVOTOM
I
Oseam, poludeu prolea ovoga
zbog neke daleke lepote.
Smejem se,
a sve mi je kao da suza neka
ogromna u meni sija,
i kao da tuga teka
kroz mene protie.
Smejem se,
a kao da me se dua ija
gorko dotie.
II
Oseam, poludeu prolea ovoga
zbog neke daleke lepote
pod nebom roenog bola
i zanesena lutau
ispod zvezdanih kola.
I ma gde bila, uvek u
biti na visokom bregu
ispod samog svoda.
I ma ta gledala videu
na vodama senku broda.
I kada leta budu
i uzri na njivama klas
inie mi sa da ujem
zloslutnica ranih
blago rastuen glas.
I ma sunce sijalo
ja u uti apate
mlade aprilske kie
O poludeu, poludeu
i neu nikada vie
iz prolea ovoga pobei
i veno u o njemu sniti.
Ni opaziti neu
ivot to tek mi nagli.
A prolosti za mnom staza
kao zmija
u malen kotur e se sviti
i nestati u magli.
III
I oseam, ostau edna
ove daleke lepote.
I vraau se na ovaj svet
u doba kad zloslutnice
jednoliko jadaju,
u doba kad cveta cvet
zelenog kukureka
i mlade kie padaju
u smeh srebrnih reka
I zaplakau kada spazim
oblaka belog galije
nebom zanihan hod
I bie mi sve alije
kad irokom rekom mine brod
i odnekud rupce bele
u pozdrav zaniu
daleki dani koji mi behu
po bolu i smehu
na zemlji rod.
SVAKA TVOJA RE
Svaka tvoja re, u meni je do pesme porasla
svaka tvoja re.
Svaki tvoj dodir, u meni je do zagrljaja porastao
svaki tvoj dodir.
Na sluajni susret, u meni je do ivota porastao,
na sluajni susret.
Sve to mi se zbog tebe dogodilo, kao oarano
ivi u meni, i ini se, nee proi,
sve to mi se zbog tebe dogodilo.
I volela bih da te tek sada volim prvi put.
Volela bih da ne verujem da e mi srce za tobom proi
kada bude jednom otiao.
POZDRAV NEPOZNATOJ
eno neznana, gospo blagorodna,
onoga za kim moje srce udi,
da vas sad voli, znaju Bog i ljudi,
o srcu mome on zboriti ne sme
nikada nikom, ni ime probudi,
kao cvet na biljci, na dui mi pesme.
Ja znadem, gospo, kako on glavu sputa
u blede ruke kad bol ga ljubavni skoli,
ja znam kako on mrzi, kako voli.
Ja znam, vi ste mu sad ivot i srea,
a ja mu bejah bol i svetinja.
On sanja ljubav ukraj vaeg skuta,
i srca vaa ko zvezde su srodna;
al', eno neznana, gospo blagorodna,
misao na mene kao avetinja
ja znam da sada vaim domom luta.
STANICE
Noas na putu preda mnom
blete u meseini
ogromne, bele sante,
stanice bola.
Male postaje radosti
samo jasikom obeleene
brzo e promai.
ivot e kraj njih prohujati
ne dajui ni da se nakupi pregrt tog zlata
prostrtog pod granama,
ni da se kae i uje topla re,
ni detetu ime da se nadene.
Brzo se mora rukovati,
i prsten brzo natai,
munjevito sagledati
ta drage oi pitaju i poruuju.
A kad se dojuri u stanice bola,
gde se putevi ukrtaju i daljine prete,
stajae se dugo u studenim ekaonicama
iznad kojih svetli meseev
komadi leda
i zelene kazaljke asovnika
idu sporo kao na smrt osueni.
U jednoj od njih ostau zamrznuta.
Recommended