View
122
Download
15
Category
Preview:
Citation preview
DIJALEKTIKA PROSVJETITELJSTVA
Radi se o knjizi kritike teorije koja objanjava stajalite frankfurtske
kole u neuspjehu prosvjetiteljstva. Temeljna poanta je Mit je
prosvjetiteljstvo, prosvjetiteljstvo zapada u mitologiju.
POJAM PROSVJETITELJSTVA
-- U najobuhvatnijem smislu kao napredujude miljenje. Cilj je
oslobaanje ljudi od straha i postavljanje ljudi za gospodare.
Osloboditi svijet zaaranosti, dokinuti mitove, pobijediti znanjem.
Francis Bacon, jedan od najznaajnijih renesansnih filozofa, prema
Voltairu otac eksperimentalne filozofije, posebno se bavio tom
tematikom i autori nadalje koriste njega kao orijentir u poglavlju.
-- Ljudske karakterne slabosti poput lakovjernosti, razmetanja, straha
pred proturjejem, fetiizma rijei itd sprijeile su brak razuma i
prirode i to rezultira destruktivnim eksperimentima. Otkrida nastaju
spontano, a mogudnosti upotrebe podlene su znanju (npr. barut, top
ili kompas), to znai da se premod ljudi sastoji u znanju.
-- Vladamo prirodom pukim mnijenjem ali smo svejedno njoj
podreeni, no ukoliko bi se vodili njome, u praksi bi joj poeli i
nareivati.
-- Razum koji pobijeuje praznovjerje vladao bi prirodom jer mod
znanja neograniena i njegov instrument je tehnika, jednako
upotrebljiva i pristupljiva svima. Bacon je ivio u vrijeme prve
akumulacije kapitalizma eliminira apstrakciju u tehnici i nalazi je
metodikom, izrabljujudom i nuno vezanom uz kapitalizam.
-- Od prirode *od prirode?+ se eli nauiti kako je primijeniti da bi se
vladalo njom i ljudima. Njoj se ne treba prilagoavati nego nauiti
ovladati (prilagoditi je sebi).
-- Tako gledano, prosvjetiteljstvo je razorilo vlastitu samosvijest. To je
iskljuivo tvrdo miljenje jer samo takvo miljenje moe ruiti mitove i
pritom se ne bojati samog sebe.
-- Pred dananjim injenicama Baconova uvjerenja (credo) bi se inili
metafizikim. Spoznaja = mod (kontekstualno gledano: sinonimi).
Ovdje vie nije nastojanje dosegnuti istinu, ved efikasnost. Efektivnost
i argumentacija nisu toliko bitni koliko rad i otkrivanje sve u svrhu
pomaganja ovjeku.
-- Oslobaanje svijeta od zaaranosti je iskorijenjivanje animizma, ali i
izmijenjivanje naina razmiljanja. Bacon upuduje na novi razvoj
filozofije.
-- Novovjekovna znanost zamijenjuje pojam formulom, a uzrok
pravilom i vjerojatnodu. Stare metafizike kategorije supstancije,
kvalitete, patnje, bitka ili opstanka za znanost su nevane. Dapae,
filozofija Zapada zaeta je na mjestu mitologije, filozofije bitaka i
elemenata racionalizirani su ostaci.
-- U toj metafizici prosvjetiteljstvo je prepoznalo stare modi, strah
pred grkim demonima. Treba vladati materijalom bez iluzija
djelotvornosti, osobina, ispravnosti. To su stare univerzalije. Postavi
argumentom mitovi potpadaju pod racionalnost prosvjetiteljstva
totalitarnog miljenja.
-- Prosvjetiteljstvo temelj mitova vidi u antropomorfizmu,
subjektivizaciji prirode, kreiranje mitova bliskih sebi kao reakcija na
nadmod prirode. Sve je to ovjek (Sfingina zagonetka).
-- Ideal prosvj. sustav je iz kojeg slijedi sve i svatko, jedinstveno
zahvadeno. Sam Bacon govori o univerzalnoj znanosti, smatrajudi
kako unato pluralnosti samih istraivanja oni se vode jednom
logikom niti prisutnom u svim aspektima. Brojka je kanon
prosvjetiteljstva
-- No, mitovi koji su rtva prosvjetiteljstva bili su njegov navlastiti
proizvod. U znanstvenoj kalkulaciji ne izvjetava se o zbivanju kao to
se to radilo kroz mitove i rituale, koji imaju itavu predstavu zbivanja,
uglavnom simbolike naravi (s neime iza, a ne bezveze izmiljeno).
Bogovi de se izdvajati iz tvari kao pojmovi u kojima su tvari sadrane
ili jesu ta tvar.
-- Svijet biva podreen ovjeku bez obzira na razlike meu mitolokim
kulturama. Stvarajudi Bog i ureujudi duh su kao diktatori na
prirodom. ovjek je beskompromisno ista stvar.
-- Mit se dakle uvlai u prosvjetiteljstvo, a priroda u objektivnost.
Prosv. se spram stvari odnosi kao diktator spram ovjeka,
manipulacija i priznanje samo kao podlenost manipulaciji.
-- Stvari iz vremena magije jo su imali svoju osobnost, povezanost,
proizvoljnost primjerka. Bacanjem kletvi kroz rituale ne masakrira se
bog, nego rtvenja ivotinja, svoje svrhe i osobitosti. U znanosti, toga
nema. rtvena ivotinja postoji, ali bog ne. Atom se razbija kao uzorak
materija, a ne zamjenik neega, a laboratorijski kunid kroz proces
patnje nema svrhu zamjene ili simbolinosti ved je puki primjerak.
-- Na stupnju magije san i slika nisu puki znaci stvari, nego su
povezani slinodu i imenom. arobnjatvo slijedi cilj kao i znanost, ali
mimesisom, ne distancom spram objekta (kao to to radi znanost).
Nepokolebljivo povjerenje u mogudnost ovladavanja svijetom, ono
to Freud pripisuje arobnjatvu, zapravo bi bilo doista to u
sredstvima znanosti.
-- Mitologija je zapoela igru procesa prosvjetiteljstva. Svaki teorijski
stav pada pod kritiku da jest samo vjerovanje, pa de se dogoditi i da
premise prosvjetiteljstva (duh, istina, itd) budu odbaeni kao
primitivno vraanje. Kao i priroda i kultura = prosvjetiteljstvo i
mitologija saplidu se.
-- Princip imanencije koji prosvjetiteljstvo zastupa nasuprot mitskom
zamiljanju mit je sam. Redi da je svaki dogaaj dio ponavlja malo je
apstraktno?
-- Prosvjetiteljstvo de rastvoriti nekadanju nejednakost lokalno, ali de
je univerzalizirati, postaviti kriterije slinih temelja. Prosvjetiteljstvo
kroz univerzaliziranje simpatizira sa socijalnom prisilom (ak i preko
liberalizma), stvara manipulatorski kolektiv u kojem nestaje
individualnog (zapravo posebnog. Eagleton). Primjer: ime horde se
pojavljuje u organizaciji Hitlerove omladine, no ovdje se ne zapada u
puki barbarizam ved se radi o ispoljavanju jednakih prava na
nepravdu spram jednakih. Poanta je ovdje to de Horkheimer i
Adorno uputiti da se Marxovo predvianje o akumulaciji kapitala do
toke socijalne revolucije nije dogodilo, ved se dogodilo neto posve
drugo, totalitarizam i faizam.
-- Svaki pokuaj da se slomi prirodna prisila unitavanjem prirode
stvara nunu prirodnu prisilu (jau).
-- Pretpostavka apstrakcije, distancija subjekta spram objekta
distanca spram stvari koje gospodar dobija posredstvom onoga koji
vlada. Naime, Homerski epovi i himne Rigvede su iz vremena
ratnikog pokoravanja i gospodarenja tlom gdje kraljevi poglavice
dre narod na dnu, a srednja klasa zanimanja lijenik, prorok,
obrtnik i trgovac brinu za promet (i komunikaciju).
-- Diskurzivna logika (ona prosvjetiteljska) razvija opdost misli,
gospodstvo kao pojam raste na zbilji, a ne obratno.
-- Ono to primitivac doivljava natprirodnim nije duhovna
supstancija suprotstavljena materijalnoj, nego isprepletenost svega
prirodnog suprotstavljena pojedinom lanu. Fiksacija nepoznatog u
transcendentno tj sveto. Kada se o stablu (krdanstvo) ne govori kao
o stablu nego o neemu drugom, jezik je taj koji pokazuje rascijep,
diobu subjekta i objekta.
-- ovjek misli da se oslobodio straha onda kada vie nema
nepoznatog. To odreuje proces demitologiziranja, pa de
prosvjetiteljstvo biti mitski strah koji je postao radikalan, pozitivizam
provjetiteljstva biti de univerzalni tabu. Nita nesmije biti
nezahvadeno, ostati izvana.
-- Umjesto da se prelazi u zbiljski ljudsko stanje, ovjeanstvo zapada
u nov oblik barbarstva (pogovor)
-- Korak od kaosa u civilizaciju u kojoj prirodni odnosi svoju mod ne
ispoljavaju neposredno ved posredstvom ovjekove svijesti nije
promijenio princip pravednosti. Znak pravednosti unutar same
prirode lei prisutan od pamtivijeka (npr. Zeusova vaga). Ljudi
oboavaju ono emu su bili podreeni, feti je potpadao pod zakon
jednakosti, a sada je jednakost feti. Pa i jo za gre rane filozofije
oblikovalo se rano prosvjetiteljstvo kojeje raspoznavalo mitove i od
njih inilo plodove mate.
-- Saplitanje razdvajanja vidljivo je i u odnosi znanost i umjetnosti.
Podvajaju se kao razliita podruja kulture i pritom bila jednako
upravljiva, ravnopravna, da bi se zatim privukle.
-- Taj rascjep (provaliju) filozofija je uvijek gledala u odnosu znak
pojam. Zanimljivo, Platon umjetnost odbacuje onom gestom kojom
znanost odbacuje Platonove ideje. Homer svojom umjetnodu
politiki i dravno nije nikako pridonio, barem tako Platon smatra, pa
bi se prema tome umjetnost tek trebala dokazati. Slino bi vrijedilo i
za Platonove ideje iz pozicije znanosti, a opravdano bi i umjetnost
mogla odbaciti znanstveno unverzaliziranje. Valja redi, i aranje i
umjetnost stvaraju svoj svijet izoliran od zbilje, onaj u kojem zakon
zbilje ne igra ulogu => Prema Schellingu, umjetnost poinje tamo gdje
znanje ostavlja ovejka na cjedilu. On je smatra primjerom za
znanost i tamo gdje je umjetnost, znanost tek treba
dospjeti. Umjetnost de dokinuti diobu slike i znaka u smislu
Schellingova nauka, ali u graanstvu to nije toliko oito ved kultura
religije zauzima mjesto gdje dolazi umjetnost (iako su u sadraju
povezane).
- No vjera, pogotovo dominantnih religija, je privativni pojam ne
postoji ukoliko nije nasuprot znanja, odnosno ukoliko ne istie
suprotnost. Time samu sebe ograniava i nedoputa prostor za razvoj.
-- Oganj i ma, inkvizicija, reformacija i protureformacije nisu
posljedice vjerske napetosti nego ozbiljenje principa vjere.
Beskompromisno se namede kroz povijest kao pojava koja bi istom
htjela zapovjedati. Kada jezik stupa u povijest, majstori su svedenici i
vraari. Nisu li upravo oni udarna sila na one koji vrijeaju simbole
nadzemaljskih snaga? Kako kakvi upravljai drutva.
-- U idovskoj religiji, u kojoj ideja patrijarhata prelazi u unitenje mita,
veza izmeu rijei i bitka ostaje priznata zabranom izgovaranja imena
bojeg. Religija ne trpi ojaanje svih onih smrtnih.
-- Pojmom odreene negacije Hegel je istakao element koji odvaja
prosvjetiteljstvo od pozitivistikog raspadanja, ali kada ga je doveo u
apsolut (istraiti odreene negacije Adorno/Hegel), pretvara ga u
mit. (ini se, deki ciljaju na to da dovoenje u krajnost *materijalno,
metodiki, apstraktno...+ stvar ini mitom).
-- Neistina prosvjetiteljstva ne lei u analitici, nego u tome to bi
proces trebao biti unaprijed odreen. Nepoznanica u matematikom
postupku, onda kada je uinjena nepoznanicom, zapravo postaje
poznata (ili odmah, ili kroz proces jednadbe). Priroda je ono to
treba matematiki zahvatiti, ono iracionalno opkoliti matematikim
teoremima svodedi svijet na razinu matematike, prosvjetiteljstvo
mnije da se obranilo od ulaenja u mitoloko, postajanja mitologijom
ili utjecaja mitologije. Izjednauju miljenje i matematiku odvajanjem
matematike u jednu instancu. Matematiki nain postupanja, za
razliku od promiljanja miljenja, opet postaje svojevrsni ritual,
noem strogim pravilom matematikog rezoniranja.
-- Prema Kantu: ovladavanje prirodom predstavlja onaj krug u koji je
kritika istog uma zatvorila miljenje, naime, neumorno napredovanje
u miljenju koje je pritom uvijek ogranieno. Nema takvog bitka u koji
znanost ne moe proniknuti, ali ono u to pronikne nije bitak.
-- Naprosto, ono to se ini trijumfom subjektivne racionalnosti, tj
proces podvrgavanja svega bivstvujudega pod logiki formalizam,
iskupljuje se podreivanjem uma pod neposredno dano namjera
spoznaj jest odreena negacija neposredno danog. Podreivanjem
bivstvujudeg postaje slijepa pri reprodukciji iste i to je vodi ka
mitologiji jer njena poanta jest esencija postojedeg. Njeni likovi
odravaju jezgru stvari.
-- U prosvijetljenom je svijetu mitologija prela u profanost. Opstanak,
oiden mitologije, poprima karakter onoga to likovi mitologije (npr.
demon) jesu bili. Animizam je dao duu, industrijalizam postvaruje
due, njegov ekonomski aparat oprema robu vrijednostima koje
odluuju o ljudskom ponaanju. ovjek je odreen kao puka stvar,
uspjean ili propao, prilagoen ili neprilagoen svojoj funkciji koju
mora slijediti.
// Pria bi se dala svesti na klasino promicanje cilja. Toliko
opsjednuti anti-pozicijom da postajemo ista. Izmjena uloga itd. //
-- Jastvo koje poslije sistematskog brisanja prirodnih tragova ne bi
smjelo biti ni krv ni dua ni prirodno ja odlazi u transcendentalno-
logiki subjekt. Onaj tko se neposredno preputa ivotu, bez
racionalnog odnosa spram samoodravanja, po sudu prosvjetiteljstva
pada u pretpovijesno. Ali, to se vie proces samoodranja izvrava
graanskom podjelom rada, to vie trai samozapaljenje individua
koje se moraju duom i tijelom oblikovati po tehnikoj aparaturi.
Podreivanjem itavog ivota zahtijevima njegova odranja, manjina
koja zapovijeda jami vlastitom sigurnodu i opstanak cjeline.
-- Uvijek kada bi novi narodi i slojevi potisnuli mit, strah se pred
prirodom shvadao animistikim praznovjerjem, a ovladavanje van-
nutra prirodom svrhom ivota. Ljudi moraju uvijek birati izmeu
svojeg podreivanja prirodi i podreivanja prirode jastvu.
Gospodarstvo na to tjera. Pod njegovom prisilom, ljudski je rad uvijek
odvodio od mita u iju je vlast pod tom prisilom uvijek nanovo
dolazio.
-- Odiseja je temeljno umjetniko djelo i pria na koju se knjiga
oslanja. U 12 pjevanju moraju se odhrvati pjevu sirena, koje sve znaju
i sve poznaju to se dogodilo. Sirene su povratak u prolost. No Odisej
se naivio i napatio, pa je njemu trodioba vremena jasna, poput vode
zemlje i zraka. Njegovo izdravanje ono je to se mora uiniti: treba
sadanji trenutak da se oslobodi vlasti prolosti, tako da se stavi u
nepovratno (ogradi ili suzbije), a praktikabilno stanje stavlja se na
raspolaganje onom sada.
-- ovjeanstvo je moralo prodi strane stvari prije no to je bilo
stvoreno jastvo, identini, muevni, svrhoviti karakter ljudi i neto od
toga se ponavlja u djetinjstvu. Napor da se odri ono ja prati sve
stupnjeve razvoja. Onaj tko eli opstati ne smije se sjedati nepovratno
izgubljenog. O tome brine drutvo. Onaj tko radi mora svjee i
sabrano gledati naprijed, tako ostaju praktini. Odisej pak igra ulogu
veleposjednika, poslodavaoca, gospodara. Mijenja sredu za mod.
Otvrdoglavljuje ju. Time oni ispod njega reproduciraju svoj i njegov
ivot, pa je on i prisiljen ostati u svojoj drutvenoj ulozi.
-- Kulturalno dobro u korelaciji je s komandiranim radom, a jedno i
drugo temelji se u neumitnosti drutvene vlasti nad prirodom.
--Mjere primijenjene na odisejevoj lai alegorija su dijalektikog
prosvjetiteljstva. Prokletstvo neprestanog napretka neprestana je
regresija. Regersija nije ogranienja samo na osjetilnost ved i na
samozadovoljni intelekt koji se odvaja od osjetilnog doivljaja kako bi
ga podredio. Duh postaje aparat gospodstva, onakav kakvim ga je
graanska filozofija oduvijek smatrala.
-- Regresija mase danas je novi oblik zasljepljenosti ne mogu uti to
jo nisu uli i ne mogu opipati to ve nisu opipali. Totaliziranjem
drutva (prosvjetiteljstvo takoer) ljudi postaji rodovna bida.
Konkretni uvjeti rada nameu konformizam, a ne svjesno
zagljupljivanje ljudi. Dakle, indirektno nas ini umrtvljenima,
neosjetljivima.
-- Nemod radnika nije finta gospodara nego logika konzekvenca
industrijskog drutva. To je kao odsjaj gospodstva, koje se moralo u
privredi opredmetiti u zakonu i organizaciji. Ali gospodari ne vjeruju o
objektivnu nunost iako postupke znaju proglasiti takvima. Glume
ininjere svjetske povijesti, no samo de oni podreeni za svaki porast
ivotnog standarda postati nemodniji kao uvjet nunosti. Stvorilo je
instrumente koji su s razumljivi svima jezik, oruje, strojevi. U
gospodstvu se moment racionalnosti pojavljuje kao neto mu je
suprotstavljeno. Izgubljeno ratio, meutim, se pribliuje drutvu tako
to se pomiruje sa slobodom ovjeka, drutvo ga ini subjektom
-- Danas je perspektiva opdeg drutvenog ozbiljenja toliko otvorena
da je vladajudi proglaavaju miljenje ideologijom.
-- Nazivanjem gospodstva zavadom prosvjetiteljstvo istovremeno jaa
i oslabljuje svoju poziciju. Osuivanje praznovjerja znailo je jaanje
gospodstva.
-- Kao organ prilagoavanja i puka konstrukcija sredstava
prosvjetiteljstvo je destruktivno, duh takve nepopustljive teorije
mogao bi duh napretska bez milosti usmjeriti ka cilju. Bacon je htio da
postoje stvari koje kraljevi ne mogu kupiti. Te stvari pripadaju
graanstvu, koje je povedalo silu kroz trite, koje je pak povedalo te
stvari do toke da nije potrebno graanstvo, ved svi.
Prosvjetiteljstvo se dopunjuje i dokida kada se najblii praktiki ciljevi
razotkriju kao ono najudaljenije postignuto i kada se priroda prizna
kao izvor. U razrijeenju tog znanja, prema Baconu, ljudi opstaju. Ono
to se, meutim, dogaa jest da se u sadanjem vremenu
prosvjetiteljstvo pretvara u prijevaru masa.
-- Horkheimer i Adorno dakle pribliavaju neposredni odnos uma i
prirode u drutvu. Ono to ih mui jest zato ovjeanstvo umjesto
prijelaska u zbiljski ljudsko stanje (zapada), takored napredak koji nije
istovremeno i nazadak, prijee u barbarizam nove vrste. Knjiga je
dovrena 1944. to znai da su direktno motivirani djelovanjima
Hilterove Njemake i svjetskim ratom. Kritika teorija je prema Marxu
sagledavala razrijeenje stanja kao ili carstvo slobode ili barbarstvo,
pritom racionalnost zadravajudi neupitnom. Horkheimer i Adorno u
pitanje dovode upravo instrument racionalnost. Deki de vradenjem
u povijest nastojati protumaiti greku zbog koje se iznova zapada u
barbarstvo, dodue novog oblika. Prema njima, prirodu nisu
ukomponirali i ovladali njome, ved je potisnuli, a prosvjetiteljstvo je
za to najbolji primjer. Drugim rijeima, ono to su sami prosvjetitelji
propagirali pogreno su provodili, iako moda ne namjerno. Zbog
toga danas mase prihvadaju novi despotizam, novu mitologiju.
EKSKURS 1: ODISEJ ILI MIT i PROSVJETITELJSTVO
-- Propovjetka o sirenama sadri u sebi ukrtenje mita i racionalnog
rada, a Odiseja u cjelini svjedoi o dijalektici prosvjetiteljstva. U
Odiseji se nailazi na prijelaz izmeu epa i mita, na njihovo razdvajanje,
to je historijski proces. Odisej je ovdje kao praslika graanske
individue koja nastaje samoodravanjem i samopotvrivanjem.
Autori se, dodue, Odiseji okredu kao povijesno-filozofskoj
protivnosti romana. Dakle samom djelu.
-- Na primjeru epa, pri kraju se pojavljuju karakteristike romana, mit
se razara time to se odsjajuje u racionalnom poretku. U Odiseji,
autori razmatraju koritenje jezika i nain na koji on prelazi u oznaku
iz neeg to jest. Izraz i intencija se razilaze, a lukavost je koritenje te
razlike (razumijevanje iste).
-- Lutanje od Troje do Itake put je posve slabog jastva koje tek
zadobija putovanje kroz mitove. Sviejt je sekulariziran u prostoru u
kojem se odvija, demoni prebivaju na rubovima sredozemlja, ali
pustolovi imenuju svaki prostor. Odisejeve pustolovine sve su redom
mamljenja koja odvlae od logike. Gdje jeopasnost biti de i
spas. Holderlin. Odisej kao i svi junaci kasnijih romana odbacuju sebe
kako bi se pridobili, otuenjem od prirode izvravaju predajom
prirodi. On se vrada kao sudac i osvetnik, ono to je izbjegao i od ega
je pobjegao.
-- Odisej vara prirodna boanstva kao to civilizirani putnik vara
divljake nudedi im staklene drangulije za slonovu kost.
-- Svi ljudski rtveni ini, planski provoeni, podreuju boga primatu
ljudskih svrha, razrjeavaju njegovu mod, a prijevara na njemu prelazi
u onu koju nevjerni svedenici poinjuju nad vjernom opdinom.
Lukavost potjee iz kulta.
-- Sve dok se rtvuju pojedinci, dok ukljuuje suprotnosti koletiva i
individue, vri se prijevara. rtva ne spaava prekinutu komunikaciju,
nego institucija rtve jest nasilni in.
-- Povijest civilzacije povijest je odricanja. Svatko tko se odrie daje od
svog ivota vie no to mu se vrada, vie od ivota koji brani.
-- Samoodranje i tjelesna snaga nisu vie isto: atletske sposobnosti
Odisejeve su sposobnosti dentlmena koji, osloboen praktinkih
briga, moe trenirati vladajudi i svladavajudi se. Snaga distancirana od
samoodranja upravo koristi samoodranju.
-- Duh koji vlada prirodom uvijek vindicira superiornost prirode u
takmienju. itavo se graanstvo prosvjetiteljstva slae u zahtjievanju
trezevnosti, smisla za injenice. elja ne smije biti otac misli. Ratio
koji potiskuje mimesis nije puka suprotnost. Oponaanje stupa u
slubu gospodstva time to ovjek i samog ovjeka proglaava
antropomorfizmom. Lukavost Odiseja jest u tome to se podreuje
prirodi, daje joj njezino i time je vara, ona mu postaje instrument.
-- Svi susreti s neobinostima, Scila i Haribda, sirene, lotofagi (oni koji
jedu lotos i zaboravljaju prolost, vegetiraju), kiklop, ispiti su
izdravanja prolost i noenja s bududnosti. Interpretacija je fina...ali
naprosto mi se nekad ini da navlae analogiju.
EKSKURS 2: JULIETTE ILI PROSVJETITELJSTVO I MORAL (temelj Kant)
-- Po Kantu, prosvjetiteljstvo je izlaenje ovjeka iz nezrelosti za koju
je sam kriv, a nezrelost je nesposobnost upotrebljavanja vlastitog
razuma bez vodstva drugog.
-- Um pomodu vlastite konzekvencije pojedine spoznaje sastavlja u
sustav.
-- Kod Kanta, Leibnitza i Descartesa racionalnost sastoji u tome da se
istovremenim dizanjem viim rodovima i sputanjem niim vrstama
zavri sustavna veza.
-- U smislu prosvjetiteljstva miljenje je uspostavljanje jedinstvenog,
znanstvenog reda i izvoenja injenine spoznaje iz principa bez
obzira na to da li su protumaeni kao proizvoljno postavljeni aksiomi,
uroene ideje ili najvie apstrakcije. Meu njima vlada logiki odnos.
-- Um doprinosi ideju sustavne misli. Razum utiskuje stvari
razumljivost koju subjektivni sud o toj stvari nalazi kao objektivnu
kvalitetu i prije no to doe do ja. Um je sposobnost izvoenja iz
posebnog u opde, shematizam istog razuma.
-- Usaglaenost prirode i spoznajne modi uputa je za organizirano
iskustvo.
-- Sustave kojem smjera prosvjetiteljstvo jest onaj oblik koji se
najbolje nosi s injenicama u praksi.
-- (malo kanta opet) Zapaanje kojim se potvruje opdi sud ved je taj
sud priredio i prije nego se poeo opaati. Okolnosti ne omoguduju
konflikt izmeu znanosti, duha i ovjeka jer su osjetila unaprijed
odreena pojmovnom aparatu. Prije nego to doe do zapaanja,
graanin a priori vidi tvar iz koje ga sebi sam sastavlja.
-- Znanost se u opdem spram prirode i drutva ponaa kao
osiguravajude drutvo u posebnom spram ivota i smrti. Svejedno je
tko umre, radi se o odnosu tih dogaaja i obaveza kampanje.
-- Znanost sama nema svijest o sebi, ona je orue, meutim,
prosvjetiteljstvo je filozofija koja istinu izjednaava sa znanstvenim
sustavom. Utemeljivanjem tog identiteta Kant je doao do pojmova
koji nemaju znanstveni smisao. Samorazumijevanje
znanosti proturjeno je znanosti samoj.
-- Moralni nauci prosvjetiteljstva svjedoe o beznadnom stremljenju
tomu da se umjesto oslabljene religije pronae intelektualni razlog da
bi se izdralo u drutvu ako interes zakazuje.
-- To je uobiajeni pokuaj graanskog drutva da obzir bez koga
civilizacija ne moe egzistirati utemelji neim drugim, a ne
materijalnim interesom i nasiljem. Pokuaj koji je sublimniji ali
jednako efemeran (nevjean).
-- Korijen kantovskog optimizma, po kojemu je moralno djelovanje
umno i tamo gdje je podlost u prednosti, jest strah od povratka u
barbarstvo.
-- Totalitarni poredak do kraja ustvruje prava kalkulirajudeg
miljenja.
-- Djelo Markiza de Sada pokazuje razum bez vodstva drugog.
Graanski subjekt osobloen tutorstva.
-- Samoodranje jest konstitutivni princip znanosti. Ono Kantovo ja,
jedinstvo apercepcije, najvia toka o koju valja objesiti logiku,
proizvod je i uvjet materijalne egzistencije.
-- Prosvjetiteljski duh suprotstavlja se autoritetu samo onda kada
autoritet ne postie poslunost. Bududi da sadrajne ciljeve otkriva
kao mod prirode nad duhom, zbog formalnosti je na raspoloenju
svakom prirodnom interesu. Vradeno u prirodu, miljenje postaje
organom.
-- U novom dobu prosvjetiteljstvo je ideje harmonije i usavravanja
oslobodilo njihovog hipostaziranja u religioznom onostranstvu i dalo
ih ljudskom stremljenju kao kriterije u formi sustava.
-- Princip po kojem je um suprostavljen svemu beumnom utemeljuje
istinsku suprotnost prosvljetiteljstva i mitologije.
-- Pametno je samoodravanje kod onih gore postala faistika mod, a
kod individualaca prilagoavanje na nepravdu pod svaku cijenu.
-- Prosvjetiteljstvo novijeg vremena od samog je poetka bilo u znaku
radikalnosti: time se razlikuje od svih ranijih stupnjeva
demitologijzacije. S dolaskom novvih poredaka sve stare odanosti su
se odbacivale, a nove ih zamijenjivale. Prosvjetiteljstvo je eliminiralo
odanost kao mitoloko jer je odanost objektivno utemeljeno u stvari.
Ono ne slui gospodstvo tako sigurno kao to su to prijanje
ideologije inile. Prosvjetiteljstvo inzistiralo je, naprosto, na dokidanju
svega.
-- Dogaa se naprosto da je filozofija poela autoritet i hijerarhiju
proglaavati vrlinom i to nakon to ih prosvjetiteljstvo prozove laima.
Prvo su to logiki postavili, a zatim bi to razminirali. Ugroavaju sami
sebe.
-- Sadeovo djelo predstavlja kritiku koja istie scijentivistiki princip
sve do unitenja.
-- Juliette, lik u djelu, demonizira katolicizam kao najmlau mitologiju,
a s njome i civilizaciju uopde. Energija vezaan uz sakramet okrede se
sakrilegu. Izopaenje prenosi na itavo drutvo kao takvo. Zanimljivo,
Juliette ne postupa fanatiki nego poslovno i prosvijetljeno provodi
sakrileg, koji je katolicima odavno u krvi. Bira tabooiranje naine
ponaanja.
-- Nakon formaliziranja uma sudut je preostala kao osjetilna svijest o
identinosti opdeg i posebnog, kao naturalizirano posredovanje. Ono
to sudut ini upitnom nije mekoda, nego ogranienost. Faistiki su
gospodari svijeta perhoresciranje suduti preveli u perhoresciranje
politikog obzira i u apel za staleko pravo, u emu se susredu sa
Schopenhauerom, metafiziarem suduti. Schopenhauer je nadu u
uvpenje ovjenosti smatrao umiljenim ludilom onog tko se smije
nadati samo nesredi. Neprijatelji suduti nisu htjeli izjednaiti nesredu i
ovjeka. Za njih je egzistencija nesrede bila sramota.
-- Formaliziranje uma intelektualni je izraz mainske proizvodnje.
-- Prosvjetiteljstvo je ciljeve nekadanjeg gospodarstva uinilo
iluzijom, ali im istovremeno, samom gospodstvu, oduzima praktini
razlog, ini ih uvjetovanom mainerijom ekonomije za koje svrha nije
bitna.
-- U de Sadeovom djelu, Juliette ne ini sakrilegiju samo iz
funkcionalnosti ved i iz zadovoljstva i oboavanja iako ono i nema
neku praktinu svrhu. Bududi da se radi o poprilino primalnom
djelovanju, ovdje se iitava ljudska distinkcija spram prirode u
prirodi, nita se ne radi iz zadovoljstva ili oboavanja ved iz puke
potrebite nude. Aspekt drutvenosti koju uitak posjeduje,
pripadajudi ovjeku, upuduje na otuenje od prirode. Miljenje, dakle,
je razlog (ili uzrok) otuenja od prirode, ona opda karakteristika
civilizacije, pa bi taj aspekt uivanja bio eskapizam u prirodno,
svojevrsna osveta otuenja.
-- Uitak postaje predmetom manipulacije, posredstvom direktne
kontrole. Izgradnja sve kompleksnijih socijalnih organizama smanjuje
mogudnosti bijega iz rutine naina ivota. Za Nietzschea, uitak je
mitski.
-- U Juliette se, meutim, kristalizira i promjena odnosa zbog pozicije
ene u drutvu. Patrijarhalno potiskivanje i nedoputanje enske
dominacije inilo je kao kontra-efekt ene izvorom iznimne strasti i
ljubavi. Izjednaavanjem drutvenih odnosa, micanje podinjenosti,
izaziva proces gubljenja te specifine strasti jer je pretvara slobodnu
osobu koja mora brinuti o sebi. Takva, takoer potpada pod
maineriju ekonomije, pa ideja slobodnog, samostalnog radnika i u
tom podruju nestaje. I taj se um racionalizira i poinje kalkulirati o
sebi.
-- Odlaenjem u pozadinu ivota, odnosno kritikim sagledavanjem s
distance, analizom se raspruje i neto poput ljubavi. Juliette dakle, iz
razvratnika bez iluzija postaje bistra praksa, a njena kritika dvosjekli je
ma vezan za prosvjetiteljstvo.
-- Drutvena hijerarhija i razvoj poivaju na nasilju. Gospodstvo nad
prirodom reproducira se unutra drutva. Krdanska civilizacija, koje je
ideju da treba tititi slabijeg upotrijebila za izrabljivanje, nikada nije
sasvim pridobilo preobradene narode. Afekt primjeren praksi
podinjavanja je prijezir, a ne potovanje, u samom krdanstvu iza
ljubavi stoji mrnja, specifino usredotoena na samu enu: kult
madone ena je kroz povijest morala ispatati ulogom razvratnice,
prevratnice, vjetice, demonske kokete, itd.
-- Potisnuta ena zapravo je ono blisko prirodi, podsvjesno ureeno.
Gotovo neovjena.
-- Uitak se udruuje s okrutnodu, svojevrsno postaje Nietzscheova
ljubav, po sredstvima rat, po temelju mrnja spolova.
Beskompromisno sadistika.
-- Pred ratiom se predanost volje bidu ini idiopoklonstvom.
Prolaznost poklonstva proizlazi iz zabrane mitologije. Ona je pak
donesena kroz idovski monoteizam, a krdanstvo je htjelo zadobiti
narod pomirenjem s prirodom kroz nauk o razapetom bogu.
Nietzsche, meutim, ne eli zamijeniti boga nadovjekom niti
negiranjem zakona pripadati vedem jastvu. Kantov princip uenja
svega iz maksime vlastite volje kao takve koja ujedno moe imati
samu sebe za predmet kao opdezakonodavnu jedino je i tajna
nadovjeka. Volja nije manje despotska, ali oba principa smjeraju
neovisnosti o vanjskim modima. Za Sadea prosvjetiteljstvo je socijalni
fenomen kidanja veza, ne duhovni. Njegovo djelo razotkriva
mitologijski karaker religije Le Play navodi da je svaka zapovijed
nitavna pred istancom formalnog uma.
-- Sigurno je kod onih gore u graansko doba rjee dolazilo do
ubijanja ena i djece, do prostitucije i sodomije, nego kod onih nad
kojima se vlada, koji su preuzeli ranije navike gospode. Ali, zato su
gospodari, ukoliko se radilo o modi, gomilali brda leeva, ak i u
kasnijim stoljedima.
-- Nietzsche i Sade, za razliku od pozitivizma, uzeli su znanost za rije
onako kako je trebalo. S Kantom u kombinaciji, svo troje iznosi kako
se ne moe iz uma konstruirati naelni argument protiv umorstva.
Time izgovaraju znaenja jednog svijeta sazdanog na podreivanju
svega prirodnog. Negiraju umnost morala, odnosno, dovode
pretpostavku morala u pitanje.
IV. KULTURNA INDUSTRIJA
- Prosvjetiteljstvo kao masovna obmana [+Kritika na film i zabavu]
-- Sociologijsko mnijenje da se gubitkom oslonca u objektivnoj religiji,
raspadanjem pretkapitalistikih ostataka, socijalnom/tehnikom
diferencijacijom prelazi u kulturani kaos jest la. Kultura danas svemu
namee slinost.
-- Film, radio, revije i arhitetkiko kretanje razvoja gradova
predstavljaju sistem. Ideja o gradovima ureenim nabacanim malim
stanovima kroz koje se nudi ideja individualizacije potpadanje je pod
ono potpuno suprotno individualiziranju, kapitalistika mod.
Kapitalizam te ureuje da bude dio mase, dio masovne kulture
pod idejom individualnosti, kapitalistiki monopol.
-- Interesenti kau da djelovanje milijuna trai naine reprodukcije
zbog kojih je neophodno nabavljati konstantno nova dobra. Standard
izlazi iz potrebe konzumenata pa bi se proces akceptirao bez otpora.
Racionalnost tehnike proizlazi iz racionalnosti gospodstva.
-- Korak od telefona do radija tu je evidencija telefon je jo uvijek u
ovjeka zadravao subjektnost, ved radio demokratski od svih ini
sluatelje, objekte. Raspoloenje publike prema tom zbivanju biti de
dio sistema, a ne opravdanje i kada u tom vidu jedna grana kulture
postupa po istom principu kao i druga grana koja joj je sadrajno ili
razliita ili posve suprotna, spontana elja publike nije izgovor.
-- Valja primijetiti kako kulturni monopol i njegovo gospodstvo ipak
ne igra toliko bitnu ulogu koliko istinski vlastodrci sektora industrije,
elika, elektriciteta, kemije, itd. Pred njima, mala kultura moe biti
poidena. Ovisnost tele-kompanija o elektroindustriji ili filmova o
bankama karakteristini su primjer kulturne meuovisnosti u sistemu.
I sami tehniki mediji se meusobno prisiljavaju na povezanost,
odnosno ele biti povezani, a iako su razlike izmeu tipova
automobila jasne i zanemarive u funkcionalnosti, one su ovdje
izraene kao kljune stvari (koje vesele ljude) ponajvie radi psiho-
efekta slobode biranja i konkurentnosti. Ta logika konzistentnost i
usuglaenost uspijeva bolje nego u radovima Wagnera. Njih integrira
radni postupak.
-- Iz ovoga proizlazi kako pazi sad ved korisnik slobodnog vremena
svoju individualnost ravna prema proizvodnji. Kantov shematizam
dovoenja mnogostruke osjetilnost u vezu s fundamentalnim
pojmovima umjesto da je uspjela u subjekta ovjeka uspijeva u
apstraktnomindustriji, proizvodnji, ekonomiji. (Bilo bi logino redi,
dakle, kako poprimanjem karakteristika subjekta oni drugi koji su to
trebali biti postaju objekti). U neku ruku, Kantova se filozofija iskazuje
upravo u toj industriji jer u shemi tog procesa ne mogu dati nita to
prije toga nije bilo klasificirano u procesu produkcije (poput opaske
Einsteina raunalima u njima se ne nalazi nita vie od onog to je
stavljeno).
-- U svakom radio/film predstavi moe se nadi ono to se ni jednom
pojedinanom nego samo svima zajedno u drutvu moe pripisati kao
djelovanje. Svaka pojedina manifestacija kulturne industrije
neumitno reproducira ljude kao ono u to ih je pretvorila cjelina. U
tomu da proces jednostavne reprodukcije duha ne pree u proirenu
budno vodi rauna produkcijska pozadina. Nigdje i nikada prije svaki
umjetniki, socijalni i gradivni aspekt nije bio toliko podreen
prosudbi, odluci i zabrani kao u produkciji filma.
-- Kulturna industrija, poput svoje suprotnosti, avansira umjetnosti,
zabranama pozitivno odreuje svoj jezik, s vlastitom sintaksom i
izborom rijei. Sve pojavno tako je temeljito obiljeeno da se upravo
nita vie ne moe pojaviti to ne bi ved unaprijed pokazivalo tragove
argona, to ne bi ved odmah izgledalo kao doputeno.
-- Paradoksalnost rutine koja se travestira u prirodu nalazi se u svim
ispoljavanjima kulturne industrije. I takva komplicirana priroda ima
svoj oblik. Nietzsche: Sustav ne-kulture kojem se moe priznati
stanovito jedinstvo stila ukoliko uopde jo ima smisla govoriti o
stiliziranom barbarstvu.
-- Umjetnim bi se stilom u najboljem sluaju mogao nazvati onaj koji
je izvana nametnut porivima oblika koji se tomu odupiru. U industriji
kulture dogaa se obratno.
-- Stil kulturne industrije sebi je negacija jer se levelira u mutnu istost.
Ono to bi trebalo biti posebno istie se kao opde, ali istovremeno i
kao posebno, a opde zamjenjuje i postaje posebno.
-- Ovakva izopaenost stila, meutim, ukazuje na jasne razlike spram
prolosti. U prolim vjekovima specifinost stila ukazivala je na
strukturalni poredak. Meutim, autori koji su ostali zapamdeni
primjenom nareenih parametara stila upravo su izraavali ono kruto
u njemu, ono ograniavajude, sebe inedi genijima. Klasini radovi
velikih umjetnika poput Mozarta upravo su sjali zbog razvojne
tendencije ka drugaijem ili suprotnome od onog to se inkarnira.
-- Kulturna industrija postavlja imitaciju kao apsolut. Ona, naime, daje
svoj stil kojim obuhvaa sve. U svojoj svrsi zaposjedanja svih osjetila
ovjeka neugodno uozbiljuje ideju jedinstvene kulture koju filozofi
suprotstavljaju omasovljenju.
-- KI de, dakle, biti cilj liberalizma koje se predbacuje nedostatak stila.
Nije sluajno da su ba u liberalnim zemljama trijumfirali kulturni
izraaji filma, asopisa, deza ili radija. (Paziti na vrijeme pisanja
knjige) dok su prigovarali zaostalosti Amerike za europskom
tehnikom, pred-faistika Europa zaostajala je za razumijevanjem
kulturne industrije.
-- Nekod su se umjetnici potpisivali u pismima s ponizni sluga, a
pritom ruili prijestolja i oltare. Danas zovu efove imenom dok
prisiljeno potpadaju pod ekonomiju industrije.
-- Pod vladavinom privatnih kulturnih monopola, to je odavno
predvidio Tocqueville, tiranstvo puta tijelo slobodnim, a lada se duha.
Nekada bi mislio suprotno i bio ubijen, danas misli suprotno i
postaje stranac. Odbaenik.
-- U materijalnoj se produkciji mehanizmi ponude i potranje
raspadaju, ali u duhovnoj produkciji djeluje kao kontrola. Ono staro
klasino: svi su potroai, prihvadate to je dano. Princip propisuje da
potroau treba sve potrebe predstaviti kao da ih kulturna industrija
moe ispuniti,, ali s druge strane, te potrebe ved unaprijed urediti
tako da u njima samog sebe doivljava samo kao potroaa, kao
objekt kulturne industrije (po mogudnosti nesvjesno). Fora u kulturi,
tj obmana jel, nije u tome to nudi zabavu, ved u tome to ukazuje na
ogranienje zabave tamo nekakvim radom.
-- Ono znaajno, kulturna industrija jest pogon za zabavu. Velika
reorganizacija filma pred prvi svjetski rad, u namjeri ekspanzije,
sastojala se iz svjesnog prilagoavanja potrebama publike koje su se
u pionirskim danima platna jedva uzimala u obzir. Podinjanje publici
kako bi se publiku podinilo. Naime, u zabavu se bjei iz radnog
principa kako bi se ponovno obnovili za rad, tj. normirani posao.
Animirani filmovi su iz svoje intencije vradanja ivota osakadenima,
nezainteresirani za realitet okrutnosti, preli u serijale likova koji se
bacaju po ekranu i mlate, podsjedajudi na realitet gledatelja. Skrovita
artistike koja zastupa ono ljudsko naspram mehanizma drutva
nestaje zbog planirajudeg uma koji od svega trai da dokae svoje
znaenje i uinak. Pogotovo uinak.
-- Fuzija kulture i zabave istovremeno dovodi do deprivacije kulture i
produhovljavanju zabave. Jasno, to je pozicija kulturne industrije
vrda, to je na sve vie razina mogude upravljati potroaima, tj.
objektima kulturne industrije. Ponuena zabava svojevrsna je
distrakcija od negativnog to vlada u tom obmanjivanju. Zabavljanje
postaje bijeg ne od loe zbilje kako ga potroa interpretira ved od
pomisli na otpor koji ostaje u toj zbilji, kako ga industrija interpretira
tj razumije (Negira mogudnost stvaranja vremena u kojem se moe
razmiljati negativno).
-- Napredak zaglupljivanja ne smije zaostati za napretkom
inteligencije.
-- Poistovjedivanje i identifikacija mase sa zabavom (filmom) je
prividno iznuivanje individualnosti. No to ukazuje da je on sam kao
individualac posve zamjenjiv. Savrena slinost koja se postie jest
gubitak specifinog. Masovna kultura koristi kult injenica time to se
ograniuje na to da lo opstanak to tonijim prikazivanjem uzdigne u
carstvo injenica. Takvim prenoenjem sam opstanak postaje
surogatom smisla i pravde. Lijepo je sve to kamera reproducira.
Time to drutveni mehanizmi shvadaju prirodu kao zdravu
suprotnost drutvu uvlae prirodu u nezdravo i prodano. Slikovito
tvrenje da je drvede zeleno, nebo plavo i da po nebu plove oblaci
ved je pretvara u kriptograme tvornikih dimnjaka i benzinskih pumpi.
-- Vic iz stare njemake Nitko ne smije gladovati i smrzavati se onaj
tko to uini dodi de u koncentracioni logor lukavo-naivno
pretpostavlja dananju sliku odnosa u drutvu. Nitko oficijelno ne
moe odgovarati za ono to misli, ali, svatko je od roenja automatski
ukljuen u udruenja i odnose (npr. crkva, klubovi, poduzeda, itd.) koji
su osjetljivi instrument socijalne kontrole. Skala te aparature ne smije
ga proglasiti lakim ili stranim.
-- Permanentno oajne situacije koje gledaoca u svakodnevnom
ivotu unitavaju, u prikazivanju se, ne zna se kako, pretvaraju u
obedanje da smijemo i dalje egzistirati. Treba se samo osvijestiti o
vlastitoj nitavnosti, potpisati poraz i sve spadamo uz. Drutvo je
drutvo desperatnih pa stoga plijen gangstera. U temelju se svuda
radi o ovjekovom samoizrugavanju, takvom da se ono negativno
raspoznaje i ostavlja neka se razvija.
-- Egzistiranje u poznom kapitalizmu jest trajni ritual inicijacije. Svatko
mora pokazati da se bezostatno identificira s modi koja ga udara ->
Svatko moe biti poput svemodnog drutva, moe postati sretnim
ukoliko se potpuno preda, ukoliko se odrekne prohtjeva za sredom.
To ukidatragiku, koja pak ukida individualnost. Klasni oblik
samoodravanja dri sve na stupnju rodova. Graanin iji se ivot
dijeli na posao i privatni ivot, iji se privatni ivot dijeli na
reprezentiranje i intimnost, a intimnost na mrgodnu branu zajednicu
i gorku utjehu da je sasvim sam, da se raziao sa sobom i s drugima,
virtualno ved je nacist, koji je ujedno i oduevljen i psuje, ili dananji
stanovnik velikih gradova koji prijateljstvo moe predstaviti sebi samo
jo kao socijalni kontakt, drutveni dodir unutarnje nedirnutih. U
kulturnoj industriji reproducira se lomljivost drutva.
-- U kulturnoj industriji, jasno, umjetnost se prije svega svodi na
praktino pribiranje novca. Uporabna vrijednost umjetnosti, njezin
bitak vai im kao feti, a feti, njihova drutvena procjena koju
smatraju rangom umjetnikog djela, postaje jedinom uporabnom
vrijednodu, jedinom kvalitetom u kojoj uivaju. Umjetnost je vrst
robe, pripremljena, zahvadena, prilagoena industrijskoj proizvodnji,
kupovna i fungibilna, ali umjetnost kao vrst robe koja je ivjela od
toga da bude prodavana, a da ju se ipak ne moe prodati pretvara se
potpuno u neprodajnost im posao nije vie samo namjera nego i
jedini cilj.
-- Onaj tko je u 19. i poetkom 20. stoljeda dao novac za bilo kakvu
predstavu potivao ju je kao i novac koji je dao. Na kraju, htio je imati
odnos. Danas vie nita nije skupo, u vidu kulture, ona toliko potpada
pod razmjenjivost da se vie niti ne da razmjenjivati. Stoga se stapa s
reklamom, ona je njen ivotni eliksir. Umjetnost kao proizvod nudi
obedanje, pa reklama upuduje na to obedanje, postaje orijentir
potroau. Instrument sugestivnosti. Zbog prinude sistema svaki
proizvod upotrebljava reklamnu tehniku, zbog ega je reklama
postala prvo idiom, a zatim oblik kulture i umjetnosti, ili umjetnost
sama u legendarnom obliku l'art pour l'art.
-- Demitologizacija jezika vrada se kao element cjelokupnog procesa
prosvjetiteljstva, u magiju. Rije i sadraj bili su udrueni kao razliiti i
nerazdvojni. Pojmovi kao bol, povijest, ak i ivot bili su spoznati u
rijei koja ih je izdizala i sauvala. Oblik te rijei konstituirao je i
odraavao.
()
V. ELEMENTI ANTISEMITIZMA i GRANICE PROSVJETITELJSTVA
Recommended