View
35
Download
0
Category
Preview:
DESCRIPTION
FMU, prof. Blanka Bogunovic
Citation preview
1
FAKULTET MUZIČKE UMETNOSTI
UNIVERZITET UMETNOSTI U BEOGRADU
PSIHOLOGIJA
Obavezni predmet na osnovnim akademskim studijama
RADNI MATERIJAL
Za internu upotrebu
Školska godina 2015/2016
PRIREDILE
dr Blanka Bogunović, redovni profesor
dr Tijana Mirović, docent
TEKSTOVE PREVELI STUDENTI I, II, III i IV godine
2
U nameri da se sadržaj predmeta PSIHOLOGIJA na osnovnim akademskim studijama,
obogati delovima relevantne i novije literature, nastala je ova zbirka odabranih
tekstova/poglavlja. Izbor tema uslovljen je pre svega idejom da se obavezna literatura dopuni
tekstovima koji nisu zastupljeni na našem govornom području, a koji će “dopuniti’’ znanje
studenata o aktuelnim naučnim saznanjima u oblasti Psihologije i Psihologije muzike.
Radni/ispitni materijal pokriva savremene teme iz domena Socijalne psihologije muzike koje
se pre svega odnose na ulogu muzike u medijima, popularnoj kulturi i komunikaciji. Radi se
o delovima teksta iz četiri poglavlja, odabranih iz knjiga relevantnih autora u ovoj oblasti, a
koje se bave socijalnom i primenjenom psihologijom i muzičkom komunikacijom.1 Poglavlja
pokrivaju teme vezane za reklamiranje, film, komercijalno korišćenje muzike i muzičke
potkulture. Još dva poglavlja pokrivaju teme opšteg razvoja iz oblasti Razvojne psihologije2.
Članke i/ili poglavlja knjiga preveli su studenti u okviru redovnih aktivnosti nastave
predmeta, dok su nastavnici predmeta priredili i/ili pripremili tekstove. Studentima se
zahvaljujemo za doprinos širenju (svog) znanja i za uložen trud (u sticanju bodova), kao i
za dorinos unapređenju literature za predmet PSIHOLOGIJA.
1North, A.C. & Hargreaves, D.J. (2008). The social and applied psychology of music.Oxford: Oxford
University Press.
Miell, D., MacDonald, R. & D.J. Haregreaves (2005). Musical communication. Oxford: Oxford
University Press.
2 Smiljanić, V. (1999). Razvojna psihologija i Jerković, I. i Zotović, M. (2010). Razvojna psihologija.
3
SADRŽAJ
1. ULOGA MUZIKE KAO SREDSTVA KOMUNIKACIJE U FILMU( delovi teksta)
Lipscomb, S. C. & Tolchinsky, D.E. (2005). The role of music communication in cinema,
in D. Miell, R. MacDonald & D.J. Hargreaves (Eds.) Musical communication (383-405).
Oxford: Oxford University Press.
Prevod: Jovana Đorđević, Nevena Jankov, Milena Jovanović, Ana Kovačević, Nikola
Zdravković, Darja Damjanović, Nataša Kuzmanoski i Tijana Simonović
Priredila: dr Blanka Bogunović
2. UPOTREBA MUZIKE U KOMERCIJALNE SVRHE ( delovi teksta)
Music in commercial environments (2008) in A.C. North & D.J. Hargreaves (Eds.). The
social and applied psychology of music. Oxford: Oxford University Press.
Prevod: Natalija Stanković, Kristina Jocić, Elena Sedlić, Miloš Petrović i Nebojša Tasić
Priredila: dr Blanka Bogunović
3. MUZIKA I REKLAMIRANJE ( delovi teksta)
Music and advetising (2008) in A.C. North & D.J. Hargreaves (Eds.). The social and
applied psychology of music.Oxford: Oxford University Press.
Prevod: Tatjana Popović, Iva Radulović, Bojana Gavrilović, Adriana Sabo i Tamara
Petković
Priredila: dr Blanka Bogunović
4. POTKULTURE U MUZICI (delovi teksta)
''Problem music'' and subcultures in A.C. North & D.J. Hargreaves (Eds.). The social and
applied psychology of music.Oxford: Oxford University Press.
Prevod: Aleksandra Veljović, Ksenija Milovancević, Jovica Milutinović i Aleksandra
Stošić
Priredila: dr Blanka Bogunović
5. RAZVOJ – OPŠTI PREGLED (MOTORNI, EMOCIONALNI, SOCIJALNI I
MORALNI RAZVOJ)
Tekst je većim delom zasnovan na knjizi Razvojna psihologija (1999) Vere Smiljanić i na
knjizi Razvojna psihologija (2010) Ivana Jerkovića i Marije Zotović.
Priredila: dr Tijana Mirović
6. ADOLESCENCIJA
Priredila: dr Tijana Mirović
4
1. ULOGA MUZIKE KAO SREDSTVA KOMUNIKACIJE U FILMU (deo teksta)
Lipscomb, S.D. & Tolchinsky, D.E. (2005). The role of music communication in cinema. In
D. Miell, MacDonald, R. & D.J. Haregreaves (Eds.), Musical communication (383-404).
Oxford: Oxford University Press.
Iako su i muzikolozi i psiholozi dugo zanemarivali ulogu muzike u kontekstu filma, danas
postoji veliki broj istraživanja koja potvrđuju da prisustvo muzike u filmu utiče na
prepoznavanje emocionalnog sadržaja vizuelnih scena (Bolc 2001; Bulerjan i Goldering 1994;
Ivamija 1994; Krumhans i Šenk 1997; Lipkomb i Kendal 1994; Maršal I Koen 1988;
Tenenbaum 1956; Tajer I Levenson 1983), utiče na specifične aspekte scene koji se pamte
(Bolc 2001, Bolc 1991), i stvara osećaj završetka (Tompson 1994). Muzika može takođe i da
probudi emocije u sceni koja bi (u njenom odsustvu) bila doživljena kao neutralna. Dobro
poznat primer, koji demonstrira ovu činjenicu, možemo naći u Hičkokovom filmu “Psiho”
(1960).
Filmska muzika samo je jedan od delova spektra zvukova koji uključuju muzičko delo,
ambijentalne zvukove, dijaloge, zvučne efekte i tišinu. Koristeći produženi primer iz filma
“Odiseja u svemiru, 2001”(1968), tadašnji autori predložili su da u odsustvu komponovanog
muzičkog dela, ostali elementi (ambijentalni zvuk) mogu funkcionisati slično kao muzika,
obezbeđujući dinamične prelaze i strukturno značajne zvukove koji guraju radnju unapred.
Uloga muzike na filmu: teorijski modeli
Rihard Vagner, tvrdio je da ’je muzika najčistiji organ kojim se iskazuju osećanja jer se njome
iskazuje upravo ono što se rečima ne može izreći....stoga, gledano sa stanovišta ljudskog
intelekta, ona je ono što je neizgovoreno.’(Vagner1849-1964, str. 217). Prema Sauzan K.
Langer, ’muzika ima sve odlike pravog simbolizma, osim jedne: postojanje tačne
(jednoznačne) konotacije i, iako je muzika simboličke forme, ona i dalje ostaje kao „nepotpun
simbol“ (1942, str.240). Braun (1988) smatra da je ova nepotpunost odgovorna za prevlast
(orkestarske) filmske muzike. Izuzimajući uspešnu marketinšku strategiju u okviru koje se
koriste veoma popularni komercijalni hit singlovi kako bi se istovremeno povećala primanja
bioskopske blagajne, kao i prihodi od prodaje soundtrack-ova (muzike iz filma), Braun tvrdi
je glas u izrazito maloj meri prisutan u partituri. On smatra da „svako ljudsko prisustvo u
muzici, koje se prepoznaje kroz nastupe (vokalnih) solista, teži ka tome da upotpuni muzičku
simboliku. Činjenica da se publika interesuje odakle dolazi jedan glas a istovremeno ne
primećujući ogroman simfonijski orkestar u okviru iste muzičke numere, govori mnogo toga
o odnosu između filmske i klasične muzike“ (str.167). Stoga, da bi film ostavio najveći
mogući utisak na publiku, mora postojati međusobno sadejstvo između govornog dijaloga
(potpuna simbolika), filmskih slika (takođe potpuna simbolika) i muzičke partiture
(nepotpuna simbolika).
Šta prenosi filmska muzika
Imajući u vidu brojne teorijske rasprave i istraživanja, kao i reči samih kompozitora muzike,
možemo zaključiti da filmska muzika, u svojoj tipičnoj ulozi, služi da pojača i/ili poveća
emocionalni sadržaj filmske priče. Pored toga, muzika može da prenese i još neke sadržaje, o
čemu će u nastavku biti više reči.
5
Muzika može da prenese opšte raspoloženje filma
Muzika obezbeđuje nagoveštaj za slušaoca u pogledu toga da li bi priča trebalo da se doživi
kao strašna, romantična, smešna, uznemirujuća, porodična, ugodna, tematika Drugog
svetskog rata itd.
Muzika može da prenese prostor filma, efektno saopštavajući da li je pokretna slika epska
drama (Ratovi zvezda 1977; Prohujalo s vihorom 1947), ili priča koja počiva na ličnijem
nivou (Svet duhova, 2001). Muzika može saopštiti vrstu i veličinu prostora; što Gorbman
odnosi kao „dubinu prostora“ ili „fizičku punoću“ (1987). Na primer, u Vanzemaljcima
(1979) i Olivieovom Hamletu (1948) muzika služi povremeno da učini da mali i/ili veštački
prostor izgleda veličanstveniji i da poveća osećaj stvarnosti. Pored toga, muzika može da
uspostavi narativno postavljanje u vremenu. Filmska muzika često služi da potvrdi epohu ili
da izazove osećaj nostalgije (Stejsi i Lipskomb 2003). Primer prvog uključuje Amadeus
(1984) i Besmrtna draga (1995), dok se osećaj nostalgije prenosi kroz muziku u Američkim
grafitima (1973) i filmu Velika jeza (1983).
Muzika saopštava osećaj energije. U narativnoj teoriji i scenografiji, razumljivo je da su priče
često vođene manipulacijom opažene energije. Na primer, napunjen pištolj uperen direktno u
lik ima mnogo potencijalne energije, dok postkoitalni par ima nizak nivo energije. Muzika i
zvuk mogu da pojačaju ili promene opažen nivo energije u datom trenutku u filmu i/ili
ukupan opaženi nivo energije filma. Na primer, nivo opažene energije je značajno povećan
prisustvom Hermanove muzike i zvukom brisača koji se ponavlja u ranije spomenutoj „kišno-
olujnoj sekvenci“ u filmu „Psiho“ (1960), a mirna slika prizora mora se dramatično menja od
opuštajuće i mirne ka preteće zastrašujućoj s pojavom čuvenog muzičkog motiva Džona
Vilijamsa u filmu Čeljust (1975). Alternativno, nivo opažene energije se može izmanipulisati
silazno pomoću muzike, kao što se događa kada se Barberov „Adađo za gudače“ pojavi u
saundtreku za vreme scene bitke u filmu Vod (1986). Muzika takođe može i da prenese
ukupnu perspektivu ili poruku nameravanu od strane reditelja, kao i vezi dva lika i događaja
na ekranu.
Muzika može dočarati unutrašnji život misli i osećanja junaka
Jedan od najefektnijih načina da muzika doprinese radnji jeste da izrazi neizrečene misli i ne
tako očigledne zaplete koji čine osnovu dramskog toka; na ovo Prendergast upućuje kao na
“psihološko pročišćenje”. Muzika može dočarati ličnost junaka. Radije nego da samo
povezuje junaka sa muzičkom temom, reditelj odlučuje da definiše karakter zvukom,
muzičkim ili ne muzičkim. Bez zvuka, junaci bi prestali da postoje ili ne bi bili potpuno
realizovani (na pr. Lik majke u Psihu, ili lik Hola u Odiseju u svemiru 2001.)
Muzika može preneti sadržaj
Pored prikazivanja opšteg stanja ili prikazivanja i razvijanja karaktera, vešto urađena muzika
može pojasniti, ili čak uspostaviti red predstavljanjem jasno uočljive formalne strukture.
Prema Prendergastu (1992), muzika može doneti osnovu za teatralan razvoj scene, i zatim ga
zaokružiti uz osećaj konačnosti. U filmovima koji uključuju već postojeću muziku (Odiseja u
svemiru 2001, 32 kratka filma o Glenu Guldu) diskutabilno je da li je scena strukturisana oko
muzičke forme češće nego obrnuto. Takođe je moguće da muzika omete-ili doprinosi
ometanju radnje. Pojava, nestanak, i ponovna pojava muzičkog zvuka mogu da prikažu ili
pojasne narativnu strukturu filma. Ima primera gde se narativna i muzička struktura sjedinjuju
i stvaraju osećaj reda. Radnje u Tankoj plavoj liniji 1988 i Magnoliji 2000 mogu se doživeti
kao stavovi obimnog muzičkog dela. Takodje, osećaj strukturalnog jedinstva postignut je
ponovnim javljanjem muzičkih tema.
6
Muzika može prenositi poruke o tome na šta tačno u kadru publika treba da obrati pažnju.
Muzika može lako dočarati tok radnje obrazujući muzičke obrasce, modele zvučnosti, a
obrađivanjem tih modela može se steći subjektivan osećaj ubrzavanja i usporavanja. Na
primer, na početku Odiseje u svemiru 2001 svaka scena završava postepenim utišavanjem do
potpune tišine. Kako se scene nadovezuju, tišina između scena nestaje, a atmosfera prelaza
između scena postaje izražajnija, što stvara utisak ubrzanog toka radnje. Takođe, muzika
može olakšati tok ili obezbediti potrebnu podršku radnji; ublažavajući rezove između
kadrova, prelaze između scena, i popunjavajući “rupe” pri promeni scena. U filmskom
kontekstu, muzika služi da ublaži slušaočevo početno ubeđenje. Činjenica je da se pozadinska
muzika može čuti i tamo gde ne predstavlja deo radnje, kako bi se publika lakše prepustila
dramskoj radnji.
Uslovi nepodudarnosti zvučnih i vizuelnih komponenti
Sve prethodne funkcije muzike predstavljaju u izvesnoj meri sponu između značenja
vizuelnog i zvuka koji čujemo. Postoje brojne faze u filmskom repertoaru kada se namerno
pravi raskorak u informacijama koje se šalju svakom čulu (protivrečnost). Muzika može da
izrazi i prenese ironiju. Na primer, scena ubistva ili nasilja može biti ispraćena vedrom i
živahnom muzikom (primer – „Pevanje na kiši“ je u pozadini scene silovanja u filmu
„Paklena pomorandža“ iz 1972., „Negde iznad duge“ je u pozadini napete scene oružanog
obračuna u filmu „Zamena“ iz 1997.). Takav raskorak poziva na dublje razmišljanje i aktivno
učešće (Lipskom i Kendal; 1994.). Gledalac se, svesno ili nesvesno, pita kakvo značenje
muzika poručuje? Kako da razrešim konflikt između neusklađenih značenja koja dobijam iz
zvuka i slike? Ako je muzika poznata, gledalac može da se zapita: Kakve veze ova muzika,
koju sam slušao u jednom kontekstu, ima sa ovim što sada gledam?
Još jedna vrsta nepodudarnosti je uočljiva kada čujemo lajt motiv, ali ne vidimo osobu sa
kojom ga povezujemo. Muzika koju čujemo nas navodi da iščekujemo lika na kog se ta
muzika odnosi, da razumemo da lik koga vidimo ima veze sa likom na koga se ta muzika
odnosi, ili da shvatimo da lik na koga se ta muzika odnosi ima veze sa onim što se odvija na
ekranu (Bordvel 1985., poglavlje 3). Ovaj smisao nepodudarnosti se može preneti i potpunim
odsustvom muzike (ili drugog zvuka). Ukoliko se zasniva na konvencijama jednog naročitog
žanra ili šablona uspostavljenog u nekom filmu, očekuje se muzika u nekim scenama, ali se
ipak ne može čuti, publika onda može da se zapita: Zašto je muzika izbačena? Kako to menja
viđenje datog lika ili tumačenje priče? Emocionalno, ovo otkriće može da izazove nemir i
želju, verovatno nesvesno, ili neku vrstu kognitivnog pomirenja uočenih suprotnosti. Tišina u
bioskopu može biti zaglušujuća ... tišina intenzivnija od bilo koje u stvarnom svetu, u
iskustvu. Uz sisteme za reprodukciju zvuka visokog kvaliteta u većini bioskopa, pa i u
domovima, i uz signal-šum sa nerazdvojivim odnosom u digitalnom snimanju i medijskim
formatima, tišina može biti skoro potpuna. Ova takozvana „nesvariva tišina“ (Goldman 1987.,
str. 18), koja podrazumeva celokupnu muziku iz filma ili iz koje su izostavljeni zvukovi koji
se inače povezuju sa određenim likovima i predmetima, može biti veoma uznemirujuća. Na
primer, u filmu „I ti mama takođe“ (2001.) uvodi potpunu tišinu koja prethodi dijalogu
naratora, dok u sceni „Plaža Omaha“ iz filma „Spasavanje redova Rajana“ (1999.) vidimo
očigledno neslaganje dešavanja i zvuka, sa namerno prigušenom pratećom muzikom koja
uspešno prenosi i fizičke traume i duševnu teskobu lika koga glumi Tom Henks.
7
Analiza: filmska muzika kao integralni deo filmskog zvuka
Sada kad smo pomenuli razne načine na koje se muzika koristi da upotpuni sliku, analize
delova iz dva klasika pružiće nam mogućnost ilustracije i približavanje apstraktnih kategorija
o kojima smo ranije govorili. Odlomci koji slede će nam opisati funkciju muzike u dva od tri
filma o boksu, uključujući i tekst u zagradama da znamo koje su od tehnika koje smo
pomenuli na prethodnim stranicama su upotrebljene. Paragrafi koji slede tiču se
komparativnog izlaganja o ulozi muzike u filmovima „Razjareni bik“ i „Roki“.
Raging Bull (1980)
U filmu Raging Bull, muzika ima dve primarne uloge. Prvo, korišćenje savremene popularne
muzike je višeprisutno u toku filma, dajući autentičnost vremenu u kome su se opisani
događaji desili [smeštanje u vremenski okvir]. Druga uloga koja ima posebnu važnost u
ovom primeru jeste, da je muzika ta koja određuje strukturu filma na makro planu
[obezbeđivanje narativne strukture] i prenosi nameravano značenje naracije [prenošenje
sveukupne perspektive ili nameravane poruke]. Samo tri puta u toku igranog filma čuje se
čista instrumentalna muzika, i to: u toku uvodnih kadrova, u montiranoj sekvenci na sredini
filma i u završnoj sceni. Za razliku od muzike za koju je očekivano da prati radnju filma o
sportskom takmičenju, instrumentalna muzika koju čujemo je delo italijanskog operskog
kompozitora Pietra Mascagni-a iz 19. veka, i primer su Cook-ovog (1998) ‘takmičarskog’
odnosa. Orkestarski odseci su preuzeti iz operskih tragedija Cavalleria rusticana (1890),
Guglielmo Ratcliff (1895) i Silvano (1895), dela iz perioda poznog romantizma. Nije
slučajnost što se delu Giovannija Verge na kome je baziran prvi odsek, pripisuje “otvaranje
perioda verisma u italijanskom pozorištu” (Girardi 2003). Mascagnijevo delo se navodi kao
prvi operski primerak te vrste (Sansone 2003). Verismo stil je izražavao međuljudske odnose i
emocije realistično, nasuprot idealizovanom predstavljanju istih u predhodnoj pozorišnoj eri.
Raging Bull se savršeno uklapa u verističke okvire priče o bokseru, čija se životna priča
pretvara u tragediju, usled sopstvenih pogrešnih izbora.
Upotreba ‘Intermezza’ iz Cavallerie rusticane u uvodnoj špici, a zatim u sceni zagrevanja u
ringu Roberta DeNira u ulozi Jake La Motte, umnogome određuje notu filma [prenošenje
generalnog raspoloženja]. Ova scena najbolje ilustruje upotrebu tišine u kojoj se Robert
DeNiro priprema za meč u ringu, vežbajući udarce na usporenom snimku. Ne čuje se graja
publike, niti zvuci bokserovog kretanja, već samo tragična napetost ‘Intermezza’. Muzika
precizno najavljuje događaje koji će uslediti. Pojava ‘Barcorolle’ iz Silvana u odjavnoj špici
samo potvrđuje tragediju. Jedino središnja pojava ‘Intermezza’ iz Guglielma Ratcliff-a
zahteva objašnjenje. Ova muzika oslikava atmosferu porodičnih filmova, kroz niz važnih
događaja, prikazanih kroz utkane nepokretne slike, tokom kojih je La Motta oženjen, njegov
brat se ženi, rađaju se i odrastaju njegova deca, i La Mottina bokserska karijera nastavlja da se
kreće uzlaznom putanjom. Kao i kod ostale dve pojave muzike koja nije u sklopu radnje, ni
ovde ne postoji dijalog niti zvučni efekat... muzika Mascagnija je jedina komponenta
soundtrack-a. Izolovana muzika u ovom trenutku naracije efektno služi veoma važnoj
strukturalnoj funkciji saopštavanja publici, da je ovo kulminacija ’srećnog’ dela filma... i
života La Motte [naglašavanje početaka i krajeva]. Podsetnik se javlja u vidu La Mottinog
pada. Muzika nam nagoveštava tragediju koja će se uskoro dogoditi [pojačavanje
nameravanog prizvuka, tona]. Ovo takođe služi kao odmor od nasilja i zvučnih efekata
’direktno u lice’, koji prate scene boksa. Odsustvo zvučnih efekata, nepokretne slike i
atmosfera porodičnih filmova tokom ove montirane scene odvajaju film od stvarnosti,
podsećajući publiku da ona, makar trenutno, posmatra dramu koja se odvija, ne učestvujući
aktivno u njoj.
Rocky (1976)
8
Upotreba muzike u filmu Rocky, u poređenju sa soundtrack-om za film Raging Bull, izvršava
tipičnu funkciju koju bi muzika za klasični mejnstrim Holivudski film trebalo da postigne.
Kroz ceo film muzika služi da poveća ili pojača emotivni sadržaj priče, prvenstveno kroz
usaglašenost, odnosno komplementaciju (Cook 1998) [prenošenje generalnog raspoloženja i
poruke]. U početnoj sceni čuju se limene fanfare koje nas pripremaju za eventualnu pobedu,
koju će protagonista osetiti ako ne u bokserskom ringu, onda u životu [nagoveštavanje i
razvoj karaktera]. Ova muzika je heroična i otkriva da će Rocky pobediti, dok tragična
muzika u La Mottinoj priči nagoveštava bokserov konačni poraz. Iako su bokserske scene
lišene muzičkog sadržaja, prikazivanje dve nebokserske scene će se dramatično ilustrovati
upotrebom muzike, koja prikazuje pripreme Rocky Balboe za napad na titulu. Prva (1:11:46)
prati ‘Jutarnje trčanje’, scenu u kojoj Rocky počinje svoje vežbanje, dok je druga iz poglavlja
nazvanog 'Na treningu’ i otkriva ogromne promene koje nastaju kao rezultat njegovog
fizičkog i psihičkog stanja. 'Jutarnje trčanje’ počinje solo nastupom francuske horne, koja
svira četvrtine legato, u sporom, relativno slobodnom tempu. Kako njegovo trčanje napreduje,
pojavljuju se žičani instrumenti i klavir, koji preuzima melodiju, a potom i preovlađuje dok
se protagonista penje, gotovo saplićući se uz 99 stepenika Filadelfijskog muzeja Umetnosti.
Ovakva muzika se teško može smatrati muzikom koja izaziva napetost. Umesto toga, publici
je ostavljeno da se pita da li je Rocky dostojan izazova [prenošenje karaktera]. Nakon
nekoliko scena koje prikazuju njegove treninge, vidimo (i čujemo ) novog izazivača... ovog
puta spremnog. Druga scena trčanja vizuelno otkriva okrepljenog izazivača sa energičnim
skokom u svom koraku. Muzika u kojoj dominiraju limeni duvački instrumenti, inicirana
istim onim fanfarama sa početka filma, podržava dramatičnu promenu karaktera junaka. Ono
što je na početku predstavljalo slab pokušaj vežbanja, postalo je druga priroda čoveka...
sada dostojnog izazivača. Rok zvuk, bogat zvuk limenih fanfara, i stabilne harmonije muzički
oslikavaju čoveka spremnog za izazov bilo koje vrste. Reči pesme ('feeling strong now')
postaju suvišne, muzika i slika govore sve.
Na kraju...
Iako naziv ovog poglavlja uključuje frazu „komunikacija kroz muziku“, autori zadržavaju
„muziku“ u kontekstu filma, ali granice gde se ona može prepoznati kao takva mogu biti
pomerene. U okviru filma, saundtrek ne sadrži samo muzičku partituru, već i ambijentalni
zvuk, dijalog, zvučne efekte i tišinu, gde bilo koji od njih mogu ali i ne moraju biti sastavni
deo radnje. Moglo bi se raspravljati da mešavina ovih zvukova postaje kompleksan oblik koji
se može smatrati – u celini – „muzikom“ (tj., organizovanim zvukom), koja je u „harmoniji“
sa slikom. Kao što muzička harmonija može biti konsonantna, disonantna ili se može nalaziti
negde između ove dve krajnosti, isto tako i veza između zvuka i slike može biti saglasna,
kontradiktorna ili se može nalaziti negde između ove dve krajnosti (Cook 1998; Lipscomb i
Kendall 1994).
Na ulogu kompozitora, obično dramatično utiču želje i ekspresije režisera (izmenjena
komponenta obrasca: kompozitor-režiser). Zvučna komponenta koju izvode izvođači je
uključena u snimanje muzičkog dela celine, ne može se odvoji od uloge dizajnera zvuka, koji
je na kraju odgovoran za način na koji su zvuk i slika uklopljene i za konačan audio-vizuelni
produkt (izmenjena komponenta obrasca: izvođač-dizajner zvuka). Na kraju, slušalac je
transformisan od individue koja samo sluša u slušaoca-gledaoca.
9
2. UPOTREBA MUZIKE U KOMERCIJALNE SVRHE (deo teksta)
North, A.C. & Hargreaves, D.J. (2005). Musical communication i comercial contexts. In D.
Miell, MacDonald, R. & D.J. Haregreaves (Eds.), Musical communication (405-422). Oxford:
Oxford University Press.
Upotreba muzike u prodavnicama, barovima i na sličnim mestima je dugo bila izvor veoma
neozbiljnog podrugivanja. Kako Lanzin fascinantan “Elevator Music” opisuje, dramaturg Dž.
B. Pristli se jednom hvalio kako “je ukinuo muziku na nekim od najboljih mesta”, dok je
komičar Lili Tomlin izrazio strah da čovek koji je izmislio muziku za atmosferu možda radi
na otkriću nečega novog! Ipak, vlada pogrešno mišljenje da je moć pozadinske muzike
skorašnje otkriće. Na primer, u grčkoj mitologiji Orfej je svojom lirom inspirisao Džejsona i
Argonaute u potrazi za Zlatnim Runom, a Hermes je uz pomoć svoje trščane frule uspavao
stookog Argusa. Rimski gramatičar iz trećeg veka, Cenzorinus, napisao je da “muzika služi
tome da težak rad učini što je moguće lakšim, kao kada je koristi kormilar na galiji u
pokretu”, a navodno je i orkestar flauta ispratio dizanje zidina rimskog grada Mesine. Tokom
srednjeg veka, hrišćanski vojnici su u ranim krstaškim pohodima zapošljavali muzičare koji
su svirali arapsku vojničku muziku koju su Saraceni koristili radi pobede u prethodnim
bitkama, a sveštenici su organizovali Gregorijansko horsko pevanje izvan manastira radi
motivisanja poljoprivrednih radnika. U današnje vreme, muzika koja se koristi u komercijalne
svrhe je visoko razvijena, multi-milionerska industrija koja koristi najnovije satelite i
kompjutersku tehnologiju. Mnogi lanci radnji imaju svoju “radio” stanicu širom zemlje i sveta
koja se emituje sa centralne lokacije ka svim ograncima. Upravo u finansijskoj 2000/2001.
godini zarade od autorskih prava za puštanje muzike u radnjama je bila oko 242 miliona samo
u Velikoj Britaniji. Kada se ova cifra pomnoži sa brojem zemalja gde se ova muzika može
čuti postaje jasno da je ovo veoma velika industrija. Kako bi se potpomoglo javnom ruganju
pozadinskoj muzici, nastalo je i udruženje “Pipedown” (Dole sa pozadinskom muzikom), čiji
je cilj njeno ukidanje. Osnovano u 1990-im, ovo udruženje koje sada ima ogranke širom
sveta, uspelo je uspelo da privuče više slavnih ljudi iz sveta muzike, zabave, novinarstva.
Ljudi, članovi ovog udruženja, pišu organizacijama koje koriste atmosfersku muziku a svojim
članovima takođe izdaju kartice koje treba da ostave u radnjama, na kojima na primer piše:
”Otišao sam iz vaše ustanove, a nisam ništa kupio samo zbog pozadinske muzike”, ili “
Uživao sam u svom obroku/piću kod vas, ali neću doći opet samo iz jednog razloga –
pozadinske muzike”. I zaista, brojne anegdote ukazuju na to kako pozadinska muzika može
biti kontroverzna, a neke od njih su prikazane u tabeli 19.1:
Argumenti aktivista imaju dva korena. Prvi je da je pozadinska muzika problem „slobode
izbora“. Piter Doneli, direktor društva „Pravo na tišinu“ (eng. „Right to Quiet“), objašnjava:
“Vlasnici i osoblje opravdavaju forsiranje muzike time da se ona većini ljudi dopada. Ali ovaj
argument ignoriše pravo indivudualaca da sami o tome odlučuju. Većina ljudi voli da pije
kafu, ali osoblje u Volmartu vas ne tera da popijete šoljicu pre nego što vas puste u radnju“.
Drugi argument aktivista je da ova muzika otuđuje mušterije i šteti profitu. Koristeći
argumente poput ovih, protestanti protiv pozadinske muzike su 2000. godine dobili svoju do
sada verovatno najveću pobedu. Robert Ki, britanski konzervativni političar, dobio je podršku
svojih kolega u pokušaju da zabrani ovu muziku na javnim mestima poput aerodroma,
doktorskim ordinacijama i autobuskim stanicama. Samo zbog toga što nije bilo vremena za to
pitanje u Parlamentu, Kijev predlog nikada nije postao zakon.
10
Tabela 19.1 – Suprotstavljeni stavovi vezani za pozadinsku muziku
Poznati londonski duo Čez i Dejv obećali su u svom manifestu za gradske 2000.
gradonačelničke izbore da će zabraniti pozadinsku muziku u barovima.
Ovo je bilo u suprotnosti sa njihovim manifestom u kome su obećali da će legalizacija uličnih
umetnika i sl. biti olakšana.
Maja 2000. godine igrači golfa došli su u konflikt sa uzgajivačem svinja iz komšiluka,
Paulom Tompsonom. Spor je bio oko kantri muzike koju je Tompson puštao svojim svinjama,
a koja se takodje mogla čuti iz petnaeste rupe. Tompson pušta tu muziku tvrdeći da “smanjuje
stres, povećava mekoću mesa, pomaže životinjama da rastu i goje se brže”.
U Francuskoj ovu muziku puštaju u novootvorenim pešačkim zonama.
Vojska i agencije za sprovođenje zakona već dugo koriste ovu muziku za slamanje duha
protivnika. Na primer, tokom opsade u Vaku u Teksasu (1993.), Brus Springstin je puštan
preko ozvučenja članovima Davidijanske sekte.
Glastonburski festival pop muzike na jugo-zapadu Engleske je dugo bio poznat po svojim
primitivnim prostorijama za održavanje higijene i širenju kontra-kulturnih stavova. Poslednjih
godina, međutim, promovisali su pozadinsku muziku u toaletima (mnogi kažu da tu i
pripada).
Jedan Amerikanac je skoro pobedio u tužbi protiv autobuske kompanije, a spor je bio oko
muzike koja je puštana tokom vožnje. Naime, on nije video razlog da sluša muziku koju nije
naručio i na kraju njegov argument je potvdio i Vrhovni sud iz SAD.
Nasuprot ovim zahtevima, stoje zahtevi kompanija koje proizvode muziku za prodavnice.
Očekivano, njihovi stavovi o efikasnosti pozadinske muzike su veoma drugačiji od stavova
protestanata. Muzak Korporacija, jedan od najpoznatijih proizvođača ovakve muzike,
predstavlja mnoge dokaze koji potiču direktno iz radnji na svoju veb-stranu
(www.muzak.com). Menadžer lanca brze hrane McDonalds-a tvrdi da je njihova muzika za
atmosferu „odlično sredstvo koje podržava kako osnovnu tako i specijalnu ponudu i
proizvode...(i) dizajnirana je tako da povećava promet u restoranu“. Jedan izvršni direktor
tvrdi da je “audio (marketing) tako dobro funkcionisao da je (njihov) video snimak
rasprodat“. Drugi je rekao: “Mi svakodnevno prodajemo zahvaljujući Muzakovoj muzici za
pozive na čekanju“. Većina drugih muzičkih kompanija tvrde slično. Naravno, ovakve izjave
je lako staviti na test i to je upravo ono što psiholozi rade već nekoliko godina.
Aktivnost kupaca
Možda najkonzistentnija otkrića koja se tiču muzičke komunikacije u komercijalnom
okruženju potiču iz istraživanja o uticaju muzike na brzinu kojom kupci reaguju. Tačnije,
postoji dosta dokaza koji pokazuju da što je muzika u prodavnici brža, brže i kupci reaguju.
Možda je najbolja demonstracija ovoga u Milimanovoj studiji iz 1986. godine. On je
posmatrao 1392 grupe potrošača, koji su posetili restoran srednje veličine, tokom osam
uzastopnih vikenda. Cene u restoranu su „iznad proseka“ i privlačio je sredovečne mušterije
iz više srednje klase. Jedna od odlika restorana jeste česta gužva i večere za čije se
posluživanje nekada čekalo i po sat vremena. Prve četiri nedelje puštana je sporija muzika, a
druge četiri nedelje brža muzika. Iako muzika nije uticala na trošenje novca na hranu, uticala
je na sledeća tri faktora. Prvo, mušterijama koje su slušale sporiju muziku trebalo je u proseku
56 minuta da završe obrok, a nasuprot ovome, mušterijama koje su slušale bržu muziku
trebalo je u proseku samo 45 minuta; drugo, grupe koje su slušale bržu muziku u proseku su
11
trošile 21,62 dolara na piće tokom obroka, a grupe koje su slušale sporiju u proseku su trošile
30 dolara. Da bi shvatili suštinu ovog efekta, restoran je izračunao bruto profit po svakoj
grupi mušterija. Kada je puštana sporija muzika u proseku je zarađivano 55,82 dolara, dok
odgovarajuća cifra za bržu muziku iznosila 48,62 dolara. Ukratko, restoran je zarađivao više
novca od mušterija kada je puštana sporija muzika nego kada je puštana brža, a ovo je
najverovatnije zato što su „mušterije sa sporom muzikom“ jele sporije i time su pile više pića.
Miliman (1982) je izveo sličan eksperiment u supermarketu. Otkriveno je da kada je puštana
brža muzika ljudi su kupovali brže za 15%, ali su zato trošili 33% manje novca nego kada je
puštana sporija muzika. MekElrea i Standing su 1992. godine pitali ljude da popiju po
limenku soka i ustanovili su da im je bilo potrebno u proseku 9 i po minuta kada je puštana
brža muzika u pozadini, naspram 13 i po minuta kada je puštana sporija muzika: brza muzika
uzrokuje brže ispijanje. Robalej je 1985. godine izmerio nešto zaista unikatno u psihološkoj
literaturi, otkrićem da brža muzika uzrokuje to da posetioci kafeterije naprave više zalogaja u
minuti nego kada je sporija muzika (u proseku 4,40 zalogaja naspram 3,83). Takođe, postoji
istraživanje koje govori da čak i jačina muzike u prodavnici ima isti efekat kao i tempo. Smit
i Kurnov su 1966. otkrili da mušterije troše otprilike 5% više vremena u radnji kada je
puštana tiša muzika, u odnosu na to kada je puštana glasnija.
Kako bi se takvi naočigled postojani efekti mogli objasniti? Mada je ovo bila tema veoma
malog broja istraživanja, jedan od mogućih odgovora leži u Smitovoj i Kurnovoj pomalo
zanemarenoj studiji. Oni su objasnili efekte jačine zvuka muzike kao „hipotezu nadražaja“. I
utvrdili su da glasnija muzika povećava stepen aktivnosti autonomnog nervnog sistema
kupaca, što je uzrokovalo time da oni kupuju brže. Ovaj proces bi takodje mogao objasniti
efekte tempa muzike koji su prikazani u skorašnjim studijama, jer Berlyne i brojni drugi
istraživači tvrde da ovaj faktor može da utiče na stimulaciju autonomnog nervnog sistema.
Ovakvi zaključci su samo nagađanja, s obzirom da ni jedno od ovih istraživanja nije
zabeležilo psihološke mere uzbuđenja kupaca. Ipak, rezultati su očigledno u skladu sa ovim
psihobiološkim objašnjenjem.
Poslovne implikacije ovakvog efekta su očigledne i široke. Na primer, ako muzika može da
uspori ili da ubrza kupce, onda bi bilo mudro puštati drugačiju muziku u različitim delovima
prodavnice. Brža muzika se može koristiti da ukloni gužve u posećenijim delovima, a sporija
se može koristiti da ohrabri mušterije u neposećenijim delovima. Isto tako, sporija muzika se
može koristiti kada verujemo da se šansa za kupovinu povećava sa vremenom utrošenim na
razgledanje – sporija muzika ohrabruje razgledanje na rasprodajama. Opštije implikacije
nekih od ovih studija ukazuju da postoji kompromis između brzine aktivnosti kupaca i iznosa
koji oni potroše: Nijedan menadžer ne želi preteranu gužvu u prodavnici, ali sporija muzika
koja se pušta radi ohrabrivanja trošenja može dovesti do povećanog broja ljudi u prodavnici u
bilo kom trenutku. Optimalno rešenje ovakvog konflikta zavisi od ciljeva koje određene
prodavnice pokušavaju da postignu svojom muzikom. Na primer, menadžer restorana brze
hrane u centru grada bi trebalo da se pobrine da se u tom restoranu vikendom za vreme ručka,
kada su prostorije prepune, pušta brža muzika; ali da se pušta sporija muzika vikendom
ujutru, kada su prostorije tihe, jer bi ovo moglo opustiti mušterije da se slobodno kreću i
verovatnije troše više.
Muzički polet i atmosfera
Druga grupa efekata cilja na asocijacije koje ljudi mogu da imaju u vezi sa tipom muzike.
Manji broj studija ispitivao je kako ovo može da se iskoristi u komercijalne svrhe, odnosno
kako se muzika može iskoristiti da komunicira sa mislima i ponašanjima kupaca dok se kreću
u potrošačkim okruženjima. Na primer, muzika u prodavnici može da podseti kupce na
određene proizvode ili da ih natera da razmišljaju o tim proizvodima na određeni način.
12
Da bi testirali ovo, North i saradnici su sproveli studiju u odseku za vino jednog
supermarketa. Postojale su četiri police, na svakoj polici se nalazio jedan tip francuskog i
jedan tip nemačkog vina. Na svakoj polici, vina su bila uparena po stepenu slatkoće, ceni i
nameni, a jedino po čemu su se razlikovala bila je zemlja porekla. Na najvišoj polici stajao je
mali radio. Svakog drugog dana, u trajanju od dve nedelje, sa radija je puštana stereotipna
francuska muzika (npr. francuska nacionalna himna svirana na harmonici) ili stereotipna
nemačka muzika (npr. Bierkelerove pesme). Kada je puštana nemačka muzika, prodaja
nemačkih vina je nadmašila francuska za dve boce prema jednoj. Kada je puštana francuska
muzika, prodaja francuskih vina nadmašivala je nemačka za pet boca prema jednoj. Izgledalo
je da su kupci imali predispoziciju da kupuju vina koja su “odgovarala” muzici koja je
puštana sa polica.
Ovo predstavlja paralelu sa rezultatima Arena i Kima, koji su ispitivali efekat muzike na
količinu novca koju su kupci trošili. Oni su došli do zaključka da klasična muzika i “Top 40”
hitovi nisu imali uticaj na prodat broj flaša u vinskom podrumu, ali da je klasična muzika
dovela do veće prodaje skupog vina - kupci su u proseku trošili 7,43$, u poređenju sa 2,18$.
Autori su ovaj nalaz tumačili hipotezom da veće trošenje novca odgovara prestižnoj,
sofisticiranoj ideji klasične muzike. Ako bi bila tačna, ova hipoteza imala bi očiglednu i važnu
implikaciju. Imajući to u vidu, North i saradnici, kao i Hargreaves sproveli su studije čiji je
cilj bio detaljnije ispitaju ovaj efekat. U univerzitetskoj menzi su tokom četiri dana puštane
pop, klasična, lako slušljiva ili nikakva muzika, a od potrošača je traženo da ocene prostor po
nekoliko opisnih skala. Kada je puštana pop muzika, menza je doživljavana kao “zabavna i
poletna”. Kada je puštana klasična muzika, menza je doživljavana kao prefinjena i otmena.
Kada je puštana lako slušljiva muzika, menza je odjednom postala krajnje otrcana i jeftina.
Odsustvo muzike, dovelo je do mešavine ovih različitih doživljaja. Nakon što su ocenili
atmosferu, potrošačima je data lista od 14 artikala koji se prodaju (npr. parče pice, voćni
jogurt, limenka gazirano piće) i zatraženo je da napišu maksimum novca koji su spremni da
plate za svaki artikal ponuđen tog dana. Svote za svaki od 14 artikala su sabrane za svakog
učesnika. Rezultati su pokazali da na dan kada nije bilo muzike, kupci su bili spremni da u
proseku potroše ukupno 14,30£ na 14 artikala. Kada je puštana lako slušljiva muzika, ova
cifra je bila 14,51£. Kada je puštana pop ili klasična muzika pomenuta cifra dostigla je
vrednost od 16,61£, odnosno 17,23£. Razlika između najviše i najniže maksimalne cena bila
je veća od 20%, a bilo je i dokaza da se ovo odrazilo i na realnu prodaju. Kao i kod ranijih
studija Arena i Kima, kupci su se izgleda ponašali na način koji je odgovarao muzici i bili
spremniji da potroše više kada je menza delovala sofisticirano ili zabavno, nego kada je
delovala otrcano i bez dobrog imidža. Ovo istraživanje ponovljeno je i u jednom
australijskom restoranu, i dobijeni su slični rezultati,čak i kada su uzeti u obzir faktori kao što
su: godine kupaca, prihodi i razlog za večeru (npr sa prijateljima, poslovni razgovori) i stepen
poznavanja lokala. North i saradnici puštali su tokom 18 večeri, klasičnu, pop i nikakvu
muziku u restoranu i pokazali da je prilikom slušanja klasične muzike potrošnja po osobi
(32,52£) bila znatno viša nego prilikom puštanja pop muzike (22,46£) ili tokom večeri bez
muzike (29,73£).
Dobijeni rezultati imaju očiglednu komercijalnu primenu. Poslovnice mogu da povećaju
prodaju određenih proizvoda puštajući muziku koja asocira na njih ili mogu poboljšati
sveukupnu potrošnju koristeći muziku koja daje osećaj ekskluzivnosti. Postojeća tehnologija
omogućava poslovnicama da idu i korak dalje od ovoga. Nekoliko kompanija ugradilo je tako
takozvane “zvučne kišobrane” u svoje prodavnice. Oni omogućavaju da različita muzika bude
puštana u delovima prodavnice sa različitim artiklima.
Sve ovo pokreće četiri veoma važna pitanja. Prvo pitanje odnosi se na tezu da je korišćenje
muzike na ovaj način neetičko jer podstiče kupce da troše više novca nego inače. Iako takav
potencijal postoji, pitanje je da li je to manje etično u odnosu na druge mere korišćene od
13
strane poslovnica. Većina ljudi ne bi na primer, smatrala neetičkim promišljeno oblačenje
konobara, kako bi se u restoranima stvorila atmosfera koja pogoduje većoj potrošnji. Drugo
pitanje odnosi se na to da li je moguće koristiti muziku kako bi se kupci ubedili da kupe
proizvode koje u normalnim okolnostima ne bi uzeli u razmatranje. Iako se do odgovora na
ovo pitanje može doći samo daljim istraživanjima, teško je poverovati da se korišćenjem
muzike može uticati na velike kupovine. Npr., veoma je mala verovatnoća da će kupac
izabrati da kupi Renoault-ov auto radije nego Wolksvagen-ov, prosto zato što je u izložbenom
prostoru puštana francuska muzika. Iako, muzika donekle utiče na kupovinu, ne sme se
zaboraviti da su kupci barem delimično vezani za proizvod koji je u pitanju. Vezanost je
koncept koji se u marketinškoj literaturi koristi da opiše do kog nivoa potrošač posmatra
dotični proizvod kao vitalan, smislen ili koristan za njihov život. Imajući ovo u vidu, bilo bi
iznenađujuće da odabir muzike ima uticaja na namere potrošača, ukoliko proizvod koji
kupuju spada u kategoriju veoma visokog ili veoma niskog nivoa vezanosti. Ukoliko postoji
velika vezanost, kupovina bi bila tako važna za kupca da bi on pažljivo razmotrio sve
dostupne informacije, te da bi najmanje bio pod uticajem muzike u prodavnici. Ukoliko
postoji slaba vezanost, kupac bi toliko malo pažnje posvećivao celom procesu kupovine da bi
i muzika u pozadini bila ignorisana.
Ovo dovodi do trećeg pitanja, a to je šta je to što uslovljava pojavu tog efekta. Iako su
postojeća istraživanja previše oskudna da bi nam dala jednoznačan odgovor, skorija studija
North-a i saradnika nudi potencijalni odgovor. U ovom istraživanju ispitanicima je
predstavljeno pet reklama za fiktivne proizvode. Tri verzije reklame imale su muziku koja
nije odgovarala reklamiranom proizvodu, jedna verzija je imala odgovarajuću muziku dok je
poslednja verzija bila bez muzike. Nakon što su čuli reklame i uradili kratak zadatak koji je
služio da im skrene pažnju, od ispitanika je traženo da se prisete što većeg dela reklama.
Rezultati pokazuju da su se ispitanici sećali znatno većeg dela reklame onda kada je muzika
odgovarala tematici (proizvodu). Ovo pruža kognitivne dokaze da muzika može da utiče da se
u svesti slušalaca pojačaju ili ignorišu atrubuti određene namirnice. Moguće je da je muzika
faktor koji se vezuje za prisećanje i koji pokreće odrešena uslovljena ponašanja.
Poslednje pitanje pokrenuto ovim i sličnim istraživanjima odnosi se na to kako definisati
muziku tako da korišćeni detalji budu komercijalno korisni i naučno proverljivi. Opisano
istraživanje pokazuje da uticaj muzike na imidž prodavnice može biti presudan faktor koji
utiče na ponašanje i namere potrošača, te da je bitno odrediti glavne dimenzije i muzički
uticaj komercijalnih okruženja.
Vremensko opažanje i vremensko čekanje
Jedna od najučestalijih žalbi na upotrebu muzike u komercijalnim sredinama odnosi se na one
slučajeve kada se muzika pušta kupcima koji čekaju u stajaćem ili telefonskom redu.
Nekoliko studija pokazuje da muzika može uticati na smanjenje procene vremena provedenog
u redu (Stratton,1992), pa i na smanjivanje broja ljudi koji prekidaju vezu kada su zadržani na
čekanju (North et al. 1999b; Ramos 1993).
Još jednom o protivnicima...
Zaključićemo vraćajući se protivnicima pozadinske muzike sa kojima smo i započeli ovo
poglavlje. Kao što smo primetili, neodobravanje se zasniva na dve tvrdnje. Prva se tiče
slobode izbora, u smislu da pozadinska muzika ne bi trebalo da bude nametnuta klijentima
kojima se ne sviđa. Mi se slažemo. Međutim, takođe bismo istakli da će, s obzirom na pravo
klijenata da napuste mesta sa pozadinskom muzikom, kompanije koje vređaju previše
klijenata prestati da postoje. Ako pravo da izaberu okruženje bez muzike zaista zadovoljava
potrošače, tržište će uskoro iskoreniti pozadinsku muziku.
14
Ipak, mi smo više zainteresovani za drugo tvrđenje protivnika pozadinske muzike, a to je da
ta muzika koči zaradu. Mi svakako ne poričemo da postoji obilje prostora za dalja istraživanja
u ovoj oblasti, jer istraživanje možda nije dovoljno sveobuhvatno pa je teško biti potpuno
siguran u vezi efekata navedenih do sad. Ipak, postojeći dokazi u osnovi daju neke indikacije
da muzika ipak može služiti prodaji. To postavlja pitanje koja bi bila prava vrsta muzike koja
bi se puštala u svrhu povećanja zarade. Istraživanja ukazuju na dva faktora koja bi trebalo
uzeti u obzir od strane poslovnih kompanija.
Prvo, kao što smo videli, muzika može imati različite efekte. Na primer, različit tempo utiče
na brzinu kupovine, a različiti stilovi mogu da prenesu različitu atmosferu do kupca. Pre
odabira muzike, kompanije prvo treba da ustanove koji su ciljevi korišćenja muzike. Koji od
prethodno opisanih efekata se kompanije nadaju da će postići?
Drugo, muzika je izuzetno kompleksan stimulans i, kao što smo već tvrdili, potpuno
razumevanje bilo kakve pojedinačne reakcije na muziku jedino se može dobiti uzevši u obzir
tri činioca – samu muziku, slušaoca i okruženje u kome se sluša muzika. Što se tiče same
muzike, već smo videli veliki broj primera kako različite osobine pozadinske muzike imaju
različit uticaj na klijente. Međutim, ako se u obzir ne uzmu i slušalac i mesto na kome se
muzika pušta, ne bismo proizveli korisno pravilo za odabir muzike. Na primer, muzika Britni
Spirs može biti dobar izbor u prodavnici za mlade, ali katastrofalan izbor u prodavnici
namenjenoj starijima. Slično tome, uzevši u obzir okruženje gde se pušta muzika, čak i
kompozicija poznata kao Betovenova Peta simfonija bila bi loš izbor za moderan bar u centru
grada; ne toliko popularan muzički pravac kao što je savremena klasična muzika najviše ljudi
bi ocenilo kao nešto što bi se uklopilo u okruženje neke moderne galerije.
Ovo, sveukupno, uspostavlja zanimljivu razliku između dva načina na koje muzika može
doneti komercijalne koristi. Diskutabilno je da je jedan od razloga antipatije ka muzici za
atmosferu to što kompanije ne uspevaju da puste muziku koja se mušterijama zapravo sviđa.
Već smo videli, u odeljku u vezi sa shvatanjem vremena, da efekti muzike bazirani na ’sviđa
mi se – ne sviđa mi se’ odgovorima obavezno zavise od tačnosti početne procene muzičkog
ukusa mušterija. Bilo koji planirani efekti pozadinske muzike bazirani na subjektivnom ukusu
kupaca izloženi su riziku od neuspeha zbog nemogućnosti da se predvidi šta će svakom
klijentu pojedinačno svideti. Ovo nas vraća na pitanje prirode muzičke komunikacije u
komercijalnom kontekstu. Kao što su Juslin i ostali raspravljali prethodno, česta osobina
primera muzičke komunikacije uključuje sistem u kome se zamisli kompozitora/izvođača
prenose na slušaoca. Međutim, u polju pozadinske muzike, direktna komunikacija između
kompozitora/izvođača i slušaoca prekida se na bar četiri načina.
Prvo, kompozicije biraju kompanije prema različitim marketinškim kriterijumima. Na primer,
zbog mnogo psovanja u tekstovima kontroverznih pop muzičara, verovatno je da će se
njihova muzika puštati samo na određenim mestima. Druga, manje uvredljiva muzika se
možda jednostavno neće uklopiti u sliku koju kompanija želi da stvori.
Drugo, muzika koja prođe ovaj selekcioni proces, prisvaja se na takav način da ne služi samo
da prenese ideju kompozitora/izvođača, već ide i u korist biznisu. Na primer, upoznatost
mušterija sa određenom stvari na koje ih ona možda asocira mogu imati dodatne efekte uz
poruku koju kompanija pokušava da prenese. Tako na primer, stereotip civilizacije i veličine
vezan za Štrausove valcere kompanije će iskoristiti puštajući ih da bi preneli poruku o
ekskluzivnosti kompanije. Štraus svakako nikad nije nameravao da ostavi utisak da jedna
prodavnica ima bolji pasulj od druge, ali bilo ko bi mogao da iskoristi muziku da bi
impliciralo odobravanje kompozitora. Slično tome, pozadinska muzika se koristi u
određenom društvenom kontekstu, a taj kontekst može iskriviti ili dodati još neko značenje na
ono prvobitno koje je kompozitor/izvođač predvideo. Jedan očigledan primer ovoga je
15
posebno jaka emocionalna reakcija mase na himnu koja se pušta pre nekog sportskog
događaja.
Treće, u uobičajenom slušanju muzike često postoji neka vrsta povratne sprege u kojoj
slušaoc utiče na dalji rad kompozitora/izvođača: Na primer, kada publika na rok koncertu
izražava veliko oduševljenje za neku pesmu to utiče na oblikovanje vrste pesama koje će
grupa snimiti za sledeći album. Ipak, u slučaju pozadinske muzike, nema mnogo prostora za
takav povratni mehanizam. Određenom kupcu u super marketu se možda ne sviđa tamošnja
muzika, ali je malo verovatno da tu neće ništa kupiti, iz prostog razloga što je odlazak u neku
drugu prodavnicu nepraktičan. Zaista, sa izuzetkom malog broja žalbi upravi naročito
oštećenih klijenata, komunikacija preko pozadinske muzike retko podrazumeva bilo kakvu
povratnu reakciju. Konačno, ostaje mogućnost da meta pozadinske muzike (tj. klijent) uopšte
na nju i ne obrati bilo kakvu pažnju, tako da je bilo koji vid muzičke komunikacije neplodan.
Ovo se veoma razlikuje od muzičke komunikacije u koncertnoj dvorani ili bilo koje situacije
gde ljudi direktno izaberu da slušaju muziku, pa kompozitor/izvođač mogu biti sigurni u punu
pažnju publike: Poruka koju kompozitor/izvođač pokušava da prenese može biti pogrešno
shvaćena, ali publika barem pokušava da je razume.
Zaključilo bi se, tvrdnja koja prati pozadinsku muziku nailazi na pitanje da li bi uopšte trebalo
ili ne da postoji. Mi se ne bismo složili i predložili bismo umesto toga da bi bilo preciznije da
se ispita osnovanost postojanja različitih vrsta muzike ili nepostojanja muzike.
Neodgovarajuća i nepromišljena upotreba muzike bi uvredila mnoge ljude, a išla bi na štetu
kompanije koja je pušta. Međutim, dokazi ovde takođe ukazuju da kada bi se muzika pažljivo
odabrala kako bi odgovarala ukusu klijenata i ciljevima kompanija koje je puštaju, njena
komunikacijska moć bi mogla da se upotrebi izuzetno efikasno na polju marketinga.
3. Delovi iz: MUZIKA I REKLAMIRANJE (deo teksta)
North, A.C. & Hargreaves, D.J. (2008). The social and applied psychology of music.Oxford:
Oxford University Press.
Klasično uslovljavanje
Istraživači su koristili pristup zasnovan na uslovljavanju u kojem je uparivanje proizvoda
(uslovna draž) sa odlomkom dopadljive muzike (bezuslovna draž) trebalo da proizvede
združivanje ova dva, i time proizvod učini dopadljivim (uslovni odgovor). Gornovo (1982)
veoma poznato istraživanje pravilno je ilustrovalo fenomen. Učesnicima je bila izložena ili
svetlo plava ili bež hemijska olovka dok su u istovremeno čuli muziku koja je bila ili
dopadljiva (iz filma Grejs) ili nedopadljiva (klasična indijska muzika). Zatim je učesnicima
rečeno da mogu da ponesu jednu od dve olovke kući kao nagradu za svoj trud: 79% je
odabralo olovku koja je u bila povezana sa dopadljivom muzikom. Drugi istraživači
(Simpkins i Smit, 1974; Tom, 1995; Brader, 2005) su naveli da se može usloviti i odgovor na
političke reklame, tako da oduševljeno-izazivajuća muzika u pozadini može voditi do veće
zainteresovanosti za datu kampanju i spremnosti za glasanje.
Važno je napomenuti da je bilo i istraživanja u kojima nije postignuto klasično uslovljavanje.
Pit i Abrat (1988) nisu tako, mogli da iskoriste muziku kako bi uslovili ispitanike za odabir
crvenih ili plavih kondoma. Murej i Murej (1996) pronalaze razlike u muzičkom sadržaju
televizijskih reklama iz SAD-a i Dominikanske republike i zaključili da je veoma važno
16
uključiti i faktor kulture. Oni tako kritikuju teorije koje pretpostavljaju globalne i
nepromenljive uticaje muzike kroz sve populacije.
Elaboracioni model verovatnoće
Gorn (1982) je sproveo drugi eksperiment kako bi testirao uopštenost efekata uslovljavanja, a
glavna razlika između ovog i njegovog prvog, gore opisanog eksperimenta, bila je u tome da
jednoj polovini ispitanika nije rečeno da će dobiti olovku dok ih nisu zamolili da odaberu
između olovaka dve boje: ostalim ispitanicima na početku je rečeno da će dobiti olovku zato
što su učestvovali u eksperimentu. Ispitanici koji nisu znali da će birati olovku, obično su
birali onu koja se reklamirala sa muzikom koju vole, dok su ispitanici koji su znali da će birati
olovku uglavnom birali onu koja je reklamirana putem informacije koja je naglašavala da ne
pravi mrlje. Drugim rečima do muzičkog uslovljavanja dolazilo je kada ispitanici nisu imali
razloga da procenjuju oglašavanjem–reklamirani proizvod, dok je informacija o proizvodu
postajala važnija kada su ispitanici bili motivisani da obrade informacije relevantne za
proizvod.
Nalazi kao ovi mogu se objasniti pomoću elaboracionog modela verovatnoće (ili ELM–Petty
and Cacioppo, 1981; Petty, Cacioppo and Schumann, 1983). Ovaj model tvrdi da postoje dva
puta ka ubeđivanju–centralni i periferni. Kod centralnog puta stavovi se formiraju
razmatranjem informacija relevantnih za dati predmet (npr. da li data olovka pravi mrlje).
Kod perifernog puta čovek stvara svoj stav bez aktivnog razmišljanja o predmetu i njegovim
atributima, već umesto toga povezuje predmet sa pozitivnim ili negativnim signalima, kao što
su muzika koju voli ili ne voli: drugim rečima putem neke vrste uslovnog mehanizma.
Centralni put se koristi kada je verovatnoća elaboracije visoka: drugim rečima osoba ima
motivaciju, priliku i sposobnost da obradi (ili da elaborira) informaciju o proizvodu. To se
zove visoka uključenost u reklamu. Ubeđivanje se dešava kada se pomoću perifernog puta
ljudi nalaze u stanju niske uključenosti u reklamu i nemaju motivaciju, priliku niti sposobnost
da elaboriraju o informaciji koju imaju o predmetu, prema kome formiraju neki stav:
uslovljavanje može da bude uticajno pod ovim okolnostima pošto se ljudi oslanjaju na
jednostavnije signale pri formiranju stavova. Shodno tome reklamni signali kao što je voljena
muzika treba da budu mnogo važniji u ubeđivanju kada gledalac nije spreman ili ne može da
oceni stvaranje komercijalne poruke u vezi sa reklamnim proizvodom.
Park i Jang (1986; videti takođe Bozman i Muehling, 1994; Muehling i Bozman, 1990)
pronašli su podršku za elaboracioni model verovatnoće koristeći reklame za šampone koje su
upotrebljavale muziku. Od jedne grupe ispitanika tražilo se da pokušaju da nauče nešto o
efektnosti šampona. To im je dalo motivaciju da obrade informacije u reklami i značilo je da
će veoma biti uključeni u nju. Ispitanici u drugoj grupi zamoljeni su da nemaju nikakve
potrebe da kupe šampon. To je značilo da nemaju motivaciju da obrade informacije u reklami
i pretpostavilo se da će to doneti nizak nivo uključenosti. U skladu sa elaboracionim modelom
verovatnoće muzika je imala pozitivan efekat za ispitanike sa niskim nivoom uključenosti, što
je na primer dovodilo do boljih stavova prema brendovima nego za one ispitanike na koje nije
uticala muzika. Međutim, muzika je odvlačila pažnju ispitanicima u grupi sa viskom
uključenošću što je dovodilo do nižih stavova prema brendu šampona nego kod onih na koje
nije uticala muzika. Drugim rečima, čini se da je neka vrsta efekta uslovljavanja bila prisutna
kod ispitanika sa niskom uključenošću, ali da je muzika osujetila pokušaje ispitanika sa
visokom uključenošću da saznaju nešto o šamponu (Videti takođe Thorson, Christ i Cazwood
(1991) za informacije o uključenosti i muzici u političkim reklamama). Olsen (2002; videti
takođe Olsen 1994, 1995) pronalazi da je reklamna informacija podvučena kratkim periodom
tišine, bolje zapamćena nego informacija koja je podvučena muzikom (koja zahteva više
resursa za obradu).
17
Pre izvođenja definitivnih zaključaka u vezi sa usklađivanjem resursa i nalazom da „muzika
otežava pamćenje“, treba uzeti u obzir dve važne stvari. Prvo, ne bi se očekivalo da do ovog
efekta dođe i onda kada su slušaoci aktivno fokusirani na sam sadržaj reklame: pod ovim
uslovima oni bi mogli da ignorišu muziku i uopšte joj ne posvete resurse za obradu. Drugo,
tokom dužih vremenskih perioda pozadinska muzika tj. muzika u pozadini može da olakša
zapamćivanje održavanjem pažnje i smanjivanjem broja misli koje potrošači imaju u vezi sa
temama koje se ne tiču reklame i proizvoda. Kada raspoloživi resursi za obradu reklame nisu
oni koji su neophodni onda ljudi jednostavno mogu da odlutaju.
Muzička „usaglašenost“
Druga istraživanja idu i korak dalje zalažući se da određeni tipovi muzike mogu biti od
pomoći potrošačima koji su aktivno fokusirani na razradu poruka sadržanih u reklamama.
Mekinis (MacInnis) i Park (Park) (1991; vidi još: Lord, Lee, and Sauer, 1995; Zhu i Myers-
Levy, 2005), tvrde da muzika može da ima pozitivno dejstvo na potrošače ukoliko se
„uklapa“ u reklamu, ili odgovara potrošačevoj subjektivnoj proceni značajnosti muzike
odnosno, podesnosti glavne reklamne poruke. U suštini, muzika koja odgovara reklami može
biti od koristi potrošačima, samim tim što ona utemeljuje važna verovanja o proizvodu, dok
ga potrošač aktivno razmatra. Na primer, dok potrošač aktivno analizira poruke u reklami za
parfem, nežna, klasična muzika u pozadi može biti podstaći opažanje u pravcu
„sofisticiranosti“ ili „ženstvenosti“. Kao takva, muzika deluje aktivirajući bitne, srodne
informacije. Ovo se suprotstavlja klasično uslovljenom pristupu, koji se fokusira na upotrebu
muzike koja bi izmamila pozitivne emocije na reklamu i koji polaze od toga da je sva muzika
na neki način ista, bez obzira na poruku koja različita dela mogu prenositi.
Problemi oko istraživanja reklama
Postoje četiri značajna problema sa kojima se možemo suočiti tokom istraživanja muzike i
reklamiranja. Prvo, gotovo svaki dobijeni rezultat može se objasniti nekom od postojećih
teorija. Na primer, neka objašnjenja ukazuju na to da prisustvo muzike u reklami može da
smanji sećanje, jer odvlači od kognitivnih resursa koji su na raspolaganju za procesuiranje,
dok istraživanje muzike koja odgovara ukazuje da prisustvo muzike može da podstakne
prisećanje, pod uslovom da je saglasna sa očekivanjima. Šta više, Heklar i Čilders (1992)
tvrde da nesaglasnost između elemenata reklame može da poboljša prisećanje podstičući
dublje procesuiranje, te da nesaglasna muzika može biti pogodna za olakšavanje sećanja na
reklamu. U tom smislu, svaki rezultat može biti prikazan kao „saglasan sa prethodnim
istraživanjem“. Ovo je problematično, jer postoje brojna istraživanja čiji rezultati nisu u
skladu sa predviđanjima gore navedenih pristupa. Moris i Bun (1998) tako pronalaze da se
ispitanici kojima su pokazane reklame bez muzike, i ispitanici koji su gledali reklame u
kojima je muzika bila u saglasnosti sa proizvodima, jako malo razlikuju po stavu o tom
brendu i nameri da se on kupi. Takve nedoslednosti u rezultatima istraživanja javljaju se zbog
veoma složenih stimulativnih i kognitivnih procesa uključenih u istraživanje reklamiranja.
Drugo, nije sto posto sigurno ni da se učesnici povezuju sa „odgovarajućim“ i „ne-
odgovarajućom“ stimulusima na način na koji istraživači to žele. Hung (2000; videti takođe
Hung, 2001; Mek Kuari i Mik, 1999) je na primer prikazao ispitanicima reklame za kafu, u
kojima je muzika navodno ili odgovarala ili nije odgovarala vizuelnom sadržaju i otkrio da
ispitanici mogu da reše nedoslednost u verzijama koje „ne odgovaraju“ i iz njih izvuku
značenje. Na primer, avangardna muzika kombinovana sa prikazom prašume asocirala je
ispitanike na Južnu Ameriku, avanturu i jaku kafu; dok je muzika koja je „jednostavna“,
„tanka“ i „primitivna“ kombinovana sa crnim i belim umetnički nastrojenim muškarcima i
ženama u oskudno uređenom prostoru, asocirala na misteriju i neudobnost. Slično tome,
Vituh (2001) je pokazao ispitanicima delove iz filma Bilija Vajldera Izgubljeni vikend koji su
18
sadržali ili originalnu, optimističnu ili pesimističnu muziku (Barberov Adađo za gudače). U
oba slučaja, ispitanici su mogli da naslute buduća dešavanja u radnji (koja su odslikavala
emocionalni tonus muzike).
Treće, kad se definiše muzika „koja odgovara“, često nije jasno da li istraživači aludiraju na
stepen odgovaranja vezan za određeni komercijalni stereotip (npr. predstava da su sve banke
„pouzdane“, da je čokolada „povlađivanje“ ili da su automobili „uzbudljivi“) ili aludiraju na
„odgovaranje“ porukama jedinstvenim za reklamu koja je u pitanju. Semiotika može dati
vredan doprinos u tačnom razumevanju poruka koje ljudi primaju iz određene muzike (videti
npr. Bejzli i Danesi, 2002; Floh, 2001). Iz toga sledi da bi muzički odgovarajuće bilo teško
primeniti u praksi jer postoje brojni faktori koji mogu da prenesu poruku i koje različite osobe
uzimaju iz bilo kojeg dela muzike. Iako neki grubi muzički stereotipi ne ostavljaju mnogo
prostora za pogrešnu interpretaciju (npr. ideja da je harmonika na neki način uvek vezana za
Francusku, ili da je klasična muzika „prefinjena“), svaki pokušaj da se udaljimo od njih može
dovesti do greške u komunikaciji. Istraživači i praktičari moraju biti oprezni i eksplicitni u
predviđanju efekata koje njihova muzika treba da ostvari.
Konačno, veoma je važno istaći još jedan evidentan i veliki metodološki problem u
istraživanjima muzike u reklamama. Većina tih istraživanja je sprovedena u laboratorijama
ispitujući učesnike koji su tu zbog toga što su upisani na odgovarajuće studije. Ti ljudi su, pod
tim okolnostima, skloniji da obraćaju pažnju na reklame koje im se prikazuju nego što je to
slučaj sa velikom većinom TV gledalaca i radijskih slušalaca. Takođe, malobrojna su
istraživanja koja se bave dugotrajnošću efekata muzike, kao i time, da li dovode do nekakvih
razlika u stepenu potrošnje, što je, na posletku, i svrha reklamiranja. Podaci iz laboratorije
mogu pomoći u konstruisanju teorija, ali nam ne moraju nužno govoriti o generalnoj reakciji
javnosti na reklamu, te će zbog toga, izlazak na teren, u jednom trenutku, postati neizbežan.
Brendiranje zvuka, džinglovi i sponzorstva
Tokom poslednjih godina, stručnjaci se sve više interesuju za drugačiji sistem koji
podrazumeva korišćenje muzike u marketinške svrhe ─ brendiranje zvuka (videti primer
Fulberg, 2003; Jackson, 2003). Brendiranje zvuka se može posmatrati kao dalji razvoj
staromodnih džinglova (Buchanan, 2005.), i može se definisati kao korišćenje kraćih
muzičkih fragmenta i akustičkih znakova u svrhu prikazivanja suštine i prepoznatljivosti
određenog brenda (videti primer u reklamama, na veb-sajtovima, u kancelarijskim prostorima
i melodijama na telefonskom čekanju određenih firmi). Kao takvo, brendiranje muzike
predstavlja zvučni ekvivalent vizuelnim kompanijskim logoima a skorašnji, dobro poznati
primeri toga jesu reklamne kampanje Intel-a, Durasell-a, McDonalds-a ili najpoznatija
upotreba Delibetsovog Dueta cveća (Flower duet) iz opera Lakme u reklamiranju British
Airways-a. Jill McDonald, generalni direktor marketinga ove avio-kompanije, efikasno je
definisao brendiranje zvuka izjavivši “Koristimo muziku iz opere Lakme kako bismo pružili
zvučnu verziju usluga B.A. (British Airways-a). Izabrali smo smirujuću, opuštajuću, klasičnu
muziku… Koristimo zvuk u svakom segmentu naših usluga kako bi smo ih na taj način
prezentovali korisnicima…kako bismo korisnicima na što bolji način predstavili sve vrednosti
B. A.-a, Lakme je samo zvučni pandan “crvenom tepihu”. (Mortimer, 2005, str. 28.-29.).
Wallace (1991) je pustio gledaocima tri verzije reklama, od kojih su neke sadržale govor a
neke samo pesme, i zatražio od njih da, što je tačnije moguće, zapišu tekst koji su čuli.
Ispitanici su se prisetili 81% otpevanog teksta dok su se sećali samo 67% teksta koji je bio
izgovoren. U smislu muzičkog brendiranja, ovo znači da je muzika koja sadrži reči mnogo
efikasnija za pamćenje kratkih, jednostavnih poruka neke kompanije. Yalch (1991) je došao
do sličnih zaključaka kada je ispitanicima pokazao više od dvadeset reklamnih slogana koji su
19
bili prikazani ili u vidu govora ili u vidu muzičkih džinglova. Olakšavajuća okolnost za
ispitanike bilo je to što su im bili ponuđeni slogani koje je trebalo povezati sa odgovarajućim
brendom. Moć prepoznavanja bila je mnogo veća u slučaju onih slogana koji su bili ranije
prezentovani u vidu muzičkih džinglova nego u slučaju izgovorenih slogana. Drugi
eksperiment koji je Yalch sproveo dokazuje da su džinglovi pozitivno i efikasno uticali na
ispitanike već nakon samo jednog puštanja, što ukazuje da muzičko brendiranje i džinglovi
mogu biti najefikasniji način dopiranja do ljudi.
Ipak, Tavassoli i Han (2002. godine) nagoveštavaju postojanje eventualnih ograničenja
muzičkog brendiranja. Oni ističu da oko jedne četvrtine svetske populacije koristi logografski
rukopis (npr. Mandarinski Kinezi) u kojima je značenje pre prikazano slovima nego
zvukovima. Shodno tome, engleski nazivi brendova procesuirani su fonološkim dok su nazivi
brendova na mandarinskom jeziku procesuirani vizuelnim metodama. Ukazujući na ovu
razliku, Tavassoli i Han zaključuju da je ispitanicima znatno lakše da povežu melodiju/zvuk
brenda sa njegovim nazivom ukoliko je on prezentovan na engleskom, a da su brendirana
muzika i džinglovi manje efikasni u zemljama u kojima se koristi slikovito/vizuelno pismo.
Moguće je takođe predstaviti koncept ‘brendiranja’ i onda kada se pojedini poslovi i pojedine
korporacije povezuju sa određenim muzičkim delom, muzičarima, ili muzičkim festivalima
(vidi Blackwell and Stephan, 2004; Donnar, 2004; Fan and Pfitzenmair; 2002 Kings ana
Foster, 2001). Pincus (2005) tako ukazuje na činjenicu da su pojedini muzički stilovi
dovedeni u vezu, ne samo sa određenim proizvodima već i sa konkretnim brendovima.
Smirnoff vodka se tako povezuje sa dens muzikom, dok se Evian voda povezuje sa pop
muzikom; Vans odeća je povezana sa indi-rokom, Puma sa rep-om a Levi's sa pop muzikom.
Pincus (2004) ukazuje i na podatak da čak 64% ispitanika uzrasta od 14. do 25. godina navodi
upravo muziku kao najznačajniji faktor prilikom odabira nekog brenda.
Phillips (2001) ističe da i sami muzičari mogu imati funkciju brenda kojim se lansiraju
istoimene modne linije, te da se mogu radije reklamirati na taj način nego putem sopstvene
muzike (npr. Pojava grupe U2 u reklami za Apple-ov iPod). Sve češće povezivanje muzike sa
brendovima, dugoročno može dovesti do negativnih implikacija. Englis i Pannel (1994) su na
osnovu svojih i tuđih studija zaključili da obožavaoci mogu biti „uvređeni“ kada se njihova
omiljena muzika koristi (iskorišćava) u nekoj reklami, te da to kasnije može uticati na
formiranje negativnih stavova i o muzici i o brendu. Koliko je povezivanje muzike određenih
brendova korisno, pokazuje Oakes-ovo (2003) istraživanje o efikasnosti poslovnih
sponzorstava muzičkih festivala. Ispitujući posetioce festivala klasične i džez muzike, Oakes
nalazi da su ispitanici, prosečno gledano mogli da se prisete samo od 0,64 do 0,86 sponzora,
iako je na festivalu bilo 57 odnosno 18 sponzora.
20
4. POTKULTURE U MUZICI (deo teksta)
North, A.C. & Hargreaves, D.J. (2008). The social and applied psychology of music.Oxford:
Oxford University Press.
Istoriju pop muzike posebno je teško odvojiti od podkultura koje su se stvarale oko različitih
žanrova. Na primer, Miller (1999, str. 229) citira izjavu Džona Lenona iz sredine 60-ih da
,,koncerti Bitlsa više nemaju ništa sa muzikom. To su samo prokleti plemenski rituali”.
Zaista, podkulture mladih fokusiraju se na pop muziku sve od Tedi Bojsa iz 1950-ih, ,,dece
cveća” iz 1960-ih, pankera iz 1970-ih, preko gotičara do metalaca i repera skorijeg datuma.
Generalno gledano, veliki broj mladih redovno nosi odeću koja ih označava kao poklonike
određenih muzičkih stilova ili popularnih grupa. To predstavlja vrstu ,,odanosti brendu” o
kakvoj mnoge velike kompanije mogu samo da maštaju. Bilo bi zastrašujuće kada bi isto
toliki broj mladih ljudi išao ulicom noseći majice koje reklamiraju prozivođače sportske ili
kompjuterske opreme.
Postoji velika potreba za razumevanjem adolescentskih muzičkih podkultura. Einerson (1998)
na primer sprovodi studiju koristeći intervju koji se bavio okončanjem ,,boj benda’’ New Kids
on the Block, koji su bili toliko uspešni da je zarada od njihogov top 10 hita This one is for
the children bila donirana dobrotvornoj organizaciji za obolele od cerebralne paralize. Oni su
se takođe pojavili i u dečjem crtanom filmu a pominjala se i mogućnost da se po uzoru na njih
napravi video igrica. Einerson je međutim, pokazao da su čak i obožavateljke starosti od
svega 8 godina bile svesne mogućnosti da bi ova grupa mogla na njih uticati tako da počnu
ispoljavaju sumnjivo moralno ponašanje. Ukoliko je ova vrsta brige postoji kod tako nevinih
fanova jedne tako moralne grupe, zašto se onda mladi ljudi ponekad odlučuju da se vidno
povežu sa muzičkim podkulturama koje na najbanalnije načine stavljaju akcenat na nasilje,
drogu i samopovređivanje? Moguće odgovore na ovo pitanje nude istraživanja o muzici kao
,,bedžu’’, pristupi na osnovi upotreba i zadovoljenja i idolizaciji muzičara.
Muzika kao ,,bedž’’
Postoji duga tradicija sociološkog i novinarskog pisanja na temu uloge muzike u određenim
podkulturama u određeno vreme (vidi: Garofalo, 1997; Smith, 1999; Ward, 1998; Werner,
1998 o ulozi pop muzike u afroameričkom pokretu za ljudska prava). Verovatno najuspešnije
akademsko delo na tu temu opisano je u Firthovoj (1981) analizi tinejdžerskih pop podkultura
u Nju Jorkširu. On je poredio učenike koji su polagali prijemne ispite na univezitetima i
godinu dana mlađe učenike, koji još nisu odlučili o tome. Starija generacija učenika bila je
sklona da muzici pridoda dublje značenje, posebno kao sredstvu kojim oni promovišu
sopstvenu individualnost i nekonvencijalnost. Firth je otkrio i brojne specifične muzičke
podkulture, od kojih se svaka vezuje za određeni stil oblačenja i pogled na svet. Firth (1981,
str217) posebno naglašava da se podkulture formiraju oko pop muzike baš zato što ,,svi
adolescenti muziku koriste kao bedž’’, koji drugima govori o vrednostima, stavovima i
mišljenjima. Na primer, ta funkcija ,,bedža’’ koju muzika ima, može objasniti zašto se fanovi
’’problemske’’ muzike često odlikuju pobunjeničkim stavovima i ponašanjem (vidi: Reddick
I Beresin, 2002).
North i Haragreaves (2007) pokušali su da sprovedu detaljno ispitivanje socijalnih izbora
životnog stila koji okružuju muzičke podkulture. Oni su povezali svaki od 19 muzičkih
stilova sa stavovima i ponašanjem po pitanju međuljudskih odnosa, organizacije stanovanja,
političkih i moralnih ubeđenja, kriminala, omiljenih medija, slobodnih aktivnosti, putovanja,
ličnih finansija, školovanja, zaposlenja i zdravlja. Bili smo iznenađeni time koliko su zapravo
velike razlike između različitih grupa fanova, s obzirom da su se često razlikovali i u
najfinijim detaljima, kao na primer, u alkoholu koji preferiraju, koliko puta nedeljno se
21
tuširaju, da li vole aktivnosti napolju ili u zatvorenim prostorijama, da li recikliraju đubre.
Drugo, ove razlike podržavaju dobro prihvaćene teorije. Na primer, fanovi rep i drugih oblika
problemske muzike gaje znatno liberalnije vrednosti, dok su fanovi operske muzike pripadnici
viših klasa koji neguju ukus ,,visoke kulture’’.
Ono što nedostaje u istraživanjima su pokušaji da se na osnovu podataka objasni uloga
muzike u stvaranju identiteta koji su univerzalni i ne podležu čestim promenama u muzičkoj
modi. Jedno takvo istraživanje sprovodi DeNora (1998) koristeći etnografske intervjue žena
starosti od 18 do 58 godine, iz SAD-a i Velike Britanije. Njegov cilj bio je da pokaže kako
muzika pomaže ljudima da organizuju sopstveni ,,neprekidni rad u konstruisanju samih
sebe’’. Ispitanici su tako na primer koristili muziku da bi se prisetili ,,ko su’’ bili u određenom
trenutku, periodu ili dobu, kao što su i namerno birali muzičke komade koji su potvrđivali
njihov trenutni identitet. DeNora (1999) zaključuje da muzika definitivno ima funkciju koja je
povezana sa identitetom, koja idu mnogo dalje od trenutnih pomodarija i koja je mnogo više
od prostog načina za izražavanje sopstvenog položaja u društvenoj hijerarhiji.
Teorija društvenog identiteta
Mark Tarrant i saradnici (Tarrant, North i Hargreaves, 2002) napravili su studiju koja
predstavlja obećavajući pokušaj da se istraži šira uloga muzike u polju identiteta. Ovo
istraživanje fokusiralo se na teoriju društvenog identiteta (SIT- vidi Tajfel, 1987; Tajfel i
Turner, 1986; Turner, 1975; vidi i Ashmore, Deaux i McLaughin-Volpe, 2004) koja je i sama
zasnovana na ranijim istraživanjima o odnosima unutar grupe. Kategorišući se kao član jedne
grupe, osoba automatski izopštava ljude koji su članovi nečega što je van te grupe. Ovakvo
kategorisanje obezbeđuje osećanje ,,sebe” ili društvenog identiteta, što dalje određuje
ponašanje.
U nekoliko studija Tajfel i saradnici (1971, 1973) demonstrirali su ovaj šablon
diskriminisanja, tako što su tražili od učesnika da podele novac sa članovima grupe i sa onima
van nje. Umesto da jednostavno podele novac na ravne časti ili da veći deo novca dodele
članovima grupe, učesnici su pokušavali da do krajnje mere uvećaju razliku između količine
novca dodeljene članovima grupe i onima izvan grupe. Osim toga, postoje i dokazi da
samopoštovanje određuje nivo diskriminativnog ponašanja (vidi npr. Abrams I Hog, 1998;
Branscombe I Wann, 1994; Hunter, Brien I Grocott, 1999; Hunter, Platow, Howard i Stringer,
1996). Pokušaji diskriminacije su česći ukoliko je reč o niskom ili ugroženom
samopoštovanju, istovremeno uspešna diskriminacija pojačava samopoštovanje.
Knobloch, Vorderer i Zillmann (2000) nalaze da zajednički muzički ukus stvara pozitivno
mišljenje o drugoj osobi i veću želju da se sa tom osobom sprijatelji. North i Haragreaves
(1999b) pokazuju da učesnici pozitivnije reaguju na osobu kada je ona opisana kao fan
prestižnijeg muzičkog stila (npr. popa) nego u slučaju neprestižnog muzičkog stila (npr.
kantrija). Tarrant, Haragreaves i North (2001) iznose sledeće nalaze: adolescenti veruju da
učenici u njihovoj školi (unutar grupe) više vole 3 tri prestižna muzička stila od učenika neke
druge škole (van grupe), a da učenici njihove škole manje vole neprestižne muzičke stilove od
učenika druge škole. Jednostavno rečeno, ova dva istraživanja ukazuju na diskriminaciju u
korist grupe a protiv onih van grupe, ukoliko je muzički ukus upotrebljen kao osnova (North i
Haragreaves, 1999b) ili mera (Tarrant, Haragreaves, and North, 2001) za grupnu
kategorizaciju. Dalje, Tarrant, Haragreaves i North (2001) pronašli su dokaze kojim potvrđuju
ulogu samopoštovanja u Teoriji društvenog identiteta: učesnici sa nižim samopoštovanjem su
posebno bili skloni verovanju da učenici druge škole više vole neprestižnu muziku. Drugim
rečima, delovali su motivisano da koriste procene o muzičkim preferencijama kao oruđe za
prikazivanje sopstvene grupe u boljem svetlu, i na taj način zadobiju veće samopoštovanje.
22
Tarrant i North (2004) povezali su efekte muzičke društvene kategorizacije sa teorijom
atribucije. Teorija atribucije tiče se toga kako ljudi objašnjavaju ponašanja uzimajući u obzir
tri faktora: unutrašnjost, stabilnost i globalnost. Tarrant i North nalaze da kada je član grupe
opisan kao neko ko ide na pop koncert (ponaša se u društveno prihvaćenom maniru) onda
ispitanici to više pridodaju unutrašnjim razlozima (npr. razlog zašto osoba ide na koncert je
verovatno u potpunosti lične prirode), stabilnosti (npr. osoba će verovatno često posećivati
slične događaje) i globalnosti (npr. osoba će verovatno demonstrirati isto ponašanje i u
budućnosti), nego kada na koncert ide neko izvan grupe. Ovaj šablon ide u suprotnom smeru
kada opisana osoba ide na koncert klasične muzike (ponaša se u društveno neprihvaćenom
maniru).
Folkstead (2002) razmatra ulogu muzike u održanju nacionalnog identiteta. Praveći razliku
između nacionalnog, kulturnog i etničkog identiteta, Folkstead zagovara ideju da je
nacionalnost ,,cement” koji drži na okupu različite geografske regione uprkos njihovim
kulturnim i etničkim razlikama. U tom smislu, nije moguće govoriti o nacionalnom identitetu
i muzici, a da se ne uzmu u obzir politička pitanja koja se tiču državnosti izvesnog
geografskog regiona. Folkstead je zapazio da, dosledno Teoriji društvenog identiteta, muzika
igra izuzetno važnu ulogu u nacionalnom identitetu zemalja kojima je njihova pravna i
kulturna suverenost bila ozbiljno ugrožena u toku dužih vremenskih perioda.
Da bismo bili sigurni u iznete zaključke, neophodno je sprovesti još mnogo istraživanja o
ulozi muzike u održavanju identiteta i samopoštovanja. Međutim, ukoliko se prvi pozitivni
znaci koje smo gore opisali budu potvrdili i u budućim istraživanjima, onda celu debatu
moramo da sagledamo i u drugačijem svetlu. Umesto da pomenutu muziku vidimo kao
pretnju moralnim vrednostima i fizičkom zdravlju mladih, ona bi mogla biti smatrana
pozitivnim fenomenom i to bar na dva načina. Prvo, na muziku se može gledati kao na
pozitivno sredstvo kojim tinejdžeri reaguju na pretnju starije, politički i ekonomski moćne
grupe koja ne razume razvojne zadatke sa kojim se oni susreću. Braneći se muzičkim
podkulturama, tinejdžeri mogu steći samopoštovanje kao članovi grupe koju oni doživljavaju
moralno superiornom, umesto da se određuju kao izolovani, bespomoćni pojedinci. Tako,
McNair i Powles (2005) pridodaju repu značajnu ulogu u promovisanju zajedničkog
blagostanja Afroamerikanaca. Drugo, muzičke potkulture mogu biti od posebne koristi i
ugroženim tinejdžerima. Pored toga što tako stiču samopoštovanje, članstvo u jakoj muzičkoj
podkulturi omogućava ovim ljudima da ne određuju sebe preko ličnog identiteta koji je u
njihovoj (ugrožavajućoj) sredini povezan sa svakakvim negativnim konotacijama. Umesto
toga oni se mogu definisati preko pozitivnijeg kolektivnog identiteta (vidi npr. Caldwell,
Kohn-Wood, Schmeelk-Cone,Chavous i Zimmermann, 2004). Ovaj proces mogao bi da
objasni zašto su neki muzički stilovi povezani sa izuzetno snažnim ,,plemenskim’’
potkulturama sastavljenim od pojedinaca iz ugroženih slojeva. Tako se i preokupiranost rep
muzike borbom urbanih afroameričkih zajednica može se shvatiti u svetlu Teorije društvenog
identiteta. Tu dolazi do potvrđivanja i jačanja samopoštovanja članova grupe kao odgovor na
doživljenu pretnju njemu, kao pripadniku potcenjene društvene grupe od strane belog,
konzervativnog pojedinca, koji se nalazi izvan grupe i za kog se veruje da poseduje
disproporcionalni ekonomski i politički uticaj. Isti proces može objasniti zašto manjinske
etničke grupe preferiraju tv i radio stanice koje puštaju ,,njihovu” muziku (poput BBC-jeva
Azijska mrža ili BBC Radio Gaidheal ).
Postoje i dve negativnije posledice sagledavanja muzičkih potkultura kao manifestovanje
društvenog identiteta. Teorija društvenog identiteta predviđa i objašnjava zašto su fanovi
određene muzike antagonistički nastrojeni prema ljudima izvan grupe i fanovima neke druge
vrste muzike. Za vreme hrišćanskog praznika 1994. godine, došlo je do uličnih nereda u
Južnoj Engleskoj, gde se sukobilo preko hiljadu fanova ska muzike i poklonika Elvisa Prislija
i Dzin Vinsent (događaj koji je 1979 ekrainizovan kao film Quadrophenia). Što se više
23
pojedinac poistovećuje sa određenom muzičkom potkulturom, to će više težiti da očuva
superiornost svog muzičkog pravca u odnosu na neki drugi. Slično, u skladu sa Dibenovim
argumentima o ulozi muzike u formulisanju polnog identiteta, Teorija društvenog identiteta
može se iskoristiti i za razumevanje činjenice da su mladići neproporcionalno više prijemčivi
na određene, problematične vrste muzike. Identifikujući se sa muzičkom potkulturom
okupljene oko tema nasija i seksa, mladići mogu da steknu samopoštovanje tako što definišu
svoj identitet na stereotipno muževan način.
Ipak, Ashmore, Deaux i McLauglin-Volpe (2004) sa pravom tvrde da je članstvo u grupi
kompleksna ideja, i smatraju da različiti ljudi mogu pristupiti istoj grupi iz različitih pobuda,
kao i da pojedinci mogu sebe klasifikovati u okviru grupe na više nivoa. Na primer, isti ljudi
mogu postati fanovi repa prosto zato što im se dopadaju ritmovi, drugi zato što osećaju da rep
govori o problemima koji ih okupiraju, poput rasne opresije, a ostali zato što se u spotovima
pojavljuju oskudno odevene žene. Bilo bi neprikladno smatrati ove ljude jednako predanim
članovima homogene grupe, jednako svesnim da joj pripadaju, koju jednako vrednuju
(privatno i u javnosti), u kojoj će se istovetno ponašati (npr. kupovati diskove i majice,
,,visiti” sa istom vrstom društvenih grupa, imati isti nivo građanske predanosti), i kojoj će
pripadati do istog životnog doba. Iako je neophodno dodatno istražiti ovu problematiku, jasno
je da potkultura u muzici može biti objašnjena u određenoj meri Teorijom društvenog
identiteta, kao i drugim sličnim teorijama kolektivnog identiteta poput Teorije društvene
kategorizacije (Turner, 1987) i Teorije identiteta (Stryker, 1987).
Stereotipi u muzičkom ukusu
Uzevši u obzir ulogu unutargrupnih procesa u formiranju i održavanju muzičkih potkultura,
nije iznenađujuće da brojne studije ukazuju na negativne stereotipe koji prate fanove različitih
muzičkih stilova. Nije sigurno koliko su ti negativni stereotipi specifični za određeni
vremenski period, niti to da li automatski utiču na smanjenje samopoštovanja kod tih fanova
(vidi npr. Crocker i Mayor, 1989), ali ipak jesu razlog za brigu. Fried (2003) je na primer,
otkrio da dok su fanovi hevi metala okarakterisani kao pretnja samim sebi (npr. kroz upotrebu
droge ili suicidalnosti), fanovi rep muzike su okarakterisani kao pretnja drugima, kroz
kriminalne radnje i agresivno ponašanje. Binder (1993) je ispitao kako je u Severnoameričkoj
štampi (u periodu između 1985 i 1990) pokrivana tema hevi metala i repa. Kada se govorilo o
hevi metalu, uglavnom su njegovi fanovi branjeni od zlog glasa, dok su fanovi repa
karakterisani kao pretnja društvu. Međutim, o repu se u sasvim drugačijem maniru govorilo u
mesečnicima (npr. Ebony) čija je publika uglavnom afroamerička. Tu nije bilo govora o repu
kao štetnom: umesto toga, diskutovalo se prevashodno o repu kao umetničkoj formi koja šalje
važne poruke. Fischoff (1999) takođe nudi dokaz o izuzetno negativnim stereotipima koji se
tiču repa. On je bio svedok na suđenju mladom Afroamerikancu optuženom za ubistvo.
Tužioci su kao dokaz da je optuženi kriv citirali tekst pesme koju je napisao, pun nasilja i
mržnje prema ženama. U istraživanju koje je Fischoff sproveo u ime odbrane, pokazalo se da
bi samo zbog toga učesnici suđenja optuženog pre videli kao počinitelja ubistva nego da se
nije pominjalo da je on autor tog teksta. Najzapanjujući dokaz od svih tiče se, pak, studije o
fanovima ’’problematične’’ muzike koju su sproveli Rosenbaum i Prinsky (1991). Oni su
zaposlenima u bolnicama za psihijatrijsku negu adolescenata predstavili hipotetičke situacije,
u kojima su roditelji navodno najzabrinutiji oko toga što im dete sluša rok, što se oblači u
skladu sa tim i što kači postere u svojoj sobi. Na pitanje da li bi takvo dete trebalo
hospitalizovati, čak 83% zaposlenih u ovim ustanovama reklo je da.
Treba, međutim, imati u vidu da muzički stereotipi ne prate samo hevi metal i rep. North i
Haragreaves (1999) otkrili su tako da britanski studenti gaje sličan stepen stereotipa prema
fanovima tri pravca: klasične muzike, pop hitova i indi muzike. Fanove klasične muzike su
videli kao religiozne, iz viših društvenih slojeva, starije, dobro obrazovane, sofisticirane,
24
muškog pola i kao ljude koji podržavaju poredak. Fanove pop hitova videli su kao
nereligiozne, tinejdžere, relativno neobrazovane, ženskog roda, konvencionalne,
nesofisticirane, zainteresovane za fizički izgled, zabavu, popularnost, američku kulturu i
tehnologiju. Fanove indi muzike videli su kao studente, obrazovane, muškog pola, kao
nekonvencionalne i ljude koji su protiv poretka, seksizma i rasizma. Studija koja je usledila
ispitala je mišljenja desetogodišnjaka i jedanaestogodišnjaka, gde se pokazalo da i oni gaje
slične stereotipe o fanovima klasične i pop muzike. Bryson (1996) pronalazi da su obrazovna
i politička tolerancija povezane sa smanjenom ,,muzičkom netolerancijom“ (sklonošću da se
ne vole različiti muzički pravci), dok je rasizam povezan sa netolerancijom prema muzičkim
stilovima čiju publiku uglavnom čine ne-Belci.
Psiholozi koji se bave marketingom smatraju da izbor određenog proizvoda zavisi od stepena
poklapanja opaženih karakteristika proizvoda i slike koju kupac ima o sebi (vidi npr. Dittmar,
1992). Imajući ovo u vidu, North i Haragreaves (1999) ispitanicima nude listu od 30 izjava,
tražeći im da ocene u kojoj je meri svaka od tih izjava primenljiva na njih (merenje slike o
sebi), na tipične fanove repa (merenje rep stereotipa) i na tipične fanove pop hitova (merenje
pop stereotipa), nakon čega bi naveli da li su i oni sami više fanovi rep ili pop muzike. Među
rep fanovima, korelacija između ocenjivanja izjava koje su se odnosile na učesnika i izjava
koje su se odnosile na rep fanove bila je znatno veća nego između ocenjivanja izjava o
učesniku i o fanovima pop muzike. Isto tako, među fanovima pop muzike korelacija između
ocenjivanja izjava o učesniku i izjava o pop fanovima bila je veća nego između ocenjivanja
izjava o učesniku i izjava o rep fanovima. Drugim rečima, biranjem između dve potkulture,
izgleda da su učesnici odlučivali o tome kojoj su grupi fanova oni sami sličniji. Osim toga, u
skladu sa Teorijom društvenog identiteta, bilo je dokaza o povećanju samopoštovanja među
učesnicima putem identifikacije sa fanovima svog omiljenog muzičkog stila.
Pristup na osnovu upotrebe i zadovoljenja
Howitt (1998) objašnjavaju moguć uticaj medija na javnost putem tri modela. Prvi model,
poznat kao ,,uzrok i posledica“ podrazumeva da mediji imaju direktan (pozitivan ili
negativan) uticaj na putem sopstvenog sadržaja. Howittov drugi model, ,,kulturna
ratifikacija“, podrazumeva da je uloga medija u tome da stabilizuje društvo tako što će
podržavati njegova suštinska uverenja i održavati status quo. Howittov treći model poznat kao
,,model upotrebe i zadovoljenja“ tvrdi da je uticaj medija ograničen stepenom do kojeg
pomaže javnosti da ostvare određene ciljeve. Istraživanja o upotrebi i zadovoljenjima
uglavnom se svode na postavljanje pitanja adolescentima zašto slušaju muziku (obično su to
pitanja otvorenog tipa, ili se od ispitanika traži da biraju sa liste ponuđenih odgovora).
Prednost ovog pristupa ogleda se u tome što podstiče mlade ljude da analiziraju zašto ih
određena muzika toliko zanima. Postoje ipak tu i neki metodološki problemi. Nije naime
sigurno da je ovakva introspekcija pouzdan način za određivanje motivacije kod ljudi. Postoje
naime i istraživanja koja pokazuju da poznavanje samog sebe počinje da se razvija tokom, a
ne pre adolescencije (Harter, 1986), tako da adolescenti ne mogu da daju idealne podatke o
tome zašto slušaju muziku. Jednostavno rečeno, važno je razumeti da istraživanje modela
upotrebe i zadovoljenjima ne nude stvarni razlog zbog koga adolescenti slušaju određenu
muziku, već ukazuju na to što adolescenti veruju da je razlog.
Istraživanje o upotrebama i zadovoljenjima vezuje se za još jedan problem praktične prirode.
Očigledno je naime, da ova istraživanja pokušavaju da rangiraju po važnosti različite upotrebe
i zadovoljenja koje muzika pruža. Ipak, dobijeni nalazi prilično su nekonzistentni. Na primer,
adolescentima muzika može biti i vrlo bitno i nebitno sredstvo za popravljanje raspoloženja.
North i Haragreaves (1996) tvrde da funkcija muzike varira u 17 različitih hipotetičkih
situacija u kojima se ona sluša (npr. u noćnom klubu), tako da upotreba i funkcija muzike
zavise od konteksta. Osim toga, videćemo i da upotreba i zadovoljenje muzikom zavise i od
25
faktora poput starosti, pola, društvene klase i etničkog porekla. Bilo bi dakle neadekvatno
iznositi opšte brojke koje bi opisale relativnu učestalost upotrebljavanja muzike u određene
svrhe. U delu koji sledi namerno je izbegnut takav pokušaj, umesto čega je stavljen fokus na
moguću klasifikaciju različitih upotreba i zadovoljenja.
Christenson i Roberts (1998) navode 34 faktora iz njihovog ,,delimičnog inventara’’, kao što
su užitak, odstranjivanje tenzije, poistovećivanje sa potkulturom, ili odstranjivanje
nepoželjnih zvukova. Oni tvrde da postoje tri tipa društvene funkcije muzike, a to su kvazi-
društvena, socijalizirajuća i kulturna. Istraživanje na temu kvazi-društvene upotrebe muzike
sagledalo je dve glavne funkcije: suzbijanje usamljenosti i tretiranje raspoloženja. Istraživanje
je pokazalo da adolescenti, i to devojke više nego momci, koriste muziku i da bi se pripremili
za predstojeće društvene interakcije. Dominick (1974) je ukazao na to da je onima koji imaju
puno prijatelja izuzetno važno da prate najnovije muzičke trendove na radiju. Clarke (1973) je
otkrio da je količina vremena koju adolescenti provedu u čitanju muzičkih pop magazina
povezana sa brojem prijatelja koji dele sličan muzički ukus. Brown i O’Leary (1971) otkrili
su da je integracija adolescenata u potkulturu pop muzike povezana sa brojem njihovih
prijatelja, kao i da ta integracija ima izuzetan društveni prestiž.
Što se tiče poboljšanja raspoloženja, gotovo da se podrazumeva da, kao i svi drugi i
adolescenti upotrebljavaju muziku da postignu ili suzbiju izvesno raspoloženje.
Socijalizirajuće upotrebe muzike odražavaju pokušaje da se postignu određeni ciljevi tokom
interakcije među pojedincima. Ovaj vid upotrebe muzike deli se u tri glavne kategorije:
postizanje raspoloženja, popunjavanje tišine i olakšavanje interpersonalne interakcije (kroz,
na primer, plesanje ili pružanje teme za razgovor). Ovaj vid upotrebe muzike povezan je sa
nekoliko drugih varijabla. Na primer, žene koriste muziku u ove svrhe znatno više nego
muškarci (Caroll, Silbergleid, Beachum, Perrz, Pluschti Pescatore, 1993; Ganty, Gartenberg,
Pearson i Schiller, 1978). Kuwhara (1992) i Lull (1992) smatraju da se Afroamerikanci više
uključuju u plesanje od belaca. Utiču i muzičke potkulture. Kortaba i Wells (1987) sproveli su
etnografsku studiju noćnih klubova i otkrili da se fanovi hevi metala ne socijalizuju sa
suprotnim polom koliko fanovi drugih stilova, i da su ti drugi fanovi skloniji grljenju,
ljubljenju i smejanju, tako da je muzika u znatno manjem fokusu društvenog događaja.
Da zaključimo, istraživanje na temu upotreba i zadovoljenja koja pruža muzika otvara više
pitanja nego što daje odgovora. Ona ipak pokazuju da se muzika ne prima pasivno i da su
mladi apsolutno sposobni da aktivno koristeći muziku postignu određene emocionalne i
svakodnevne ciljeve. Ideja o tinejdžerima kao aktivnim konzumentima muzike dodatno
podržava ranije izneti argument da ljude koji se osećaju ugroženo privlači određena muzika.
Istraživanje na temu upotreba i zadovoljenja pokazuje da takvi ljudi češće traže muziku koja
se bavi teškim temama, kako bi bolje razumeli šta im se u životu dešava. Roe (1995) tvrdi da
delikvencija i odabir neadekvatne muzike, mogu biti reakcija na loš školski uspeh i nizak
društveni status, a sve u cilju podizanja nivoa samopoštovanja. Zaista, iako verovatno postoji
onoliko upotreba i zadovoljenja muzikom koliko i ljudi, društveno najbitnija od njih tokom
adolescencije mogla bi biti upotreba muzike u cilju nošenja sa ugrožavajučom sredinom.
Idoliziranje (obožavanje) muzičara
Jedan od posebno ekstremnih oblika muzički definisanog identiteta predstavlja obožavanje
omiljenog muzičara. Idolizacija može podrazumevati članstvo u klubu obožavatelja i
sakupljanje suvenira, ili, znatno više uznemirujuće, proganjanje muzičara i kopiranje
samoubistava, kojima fanovi okončavaju svoje živote na sličan način na koji je to počinio
obožavani muzičar. Važno je istaći da idolizacija nije vezana samo za pop muziku. Doli
Parton i Danijel O’Donel su dobro poznati primeri izuzetno obožavanih muzičara iz drugih
žanrova. Olson i Crase (1990) opisuju kako je Elvis postao ,,duhovni vođa’’, dok etnografska
26
studija (Fraser i Brownova, 2002) Elvisovih fanova i imitatora pokazuje koliko je njih
izgradilo sistem vrednosti i životni stil po uzoru na Kralja. Arnett (1991) je zatražio od fanova
hevi metala i onih koji to nisu da imenuju tri čoveka kojima se najviše dive, i otkrio da je 61%
fanova hevi metala imenovalo bar jednog muzičara, dok je svega 13% ostalih ispitanika to
učinilo.
Muzičari kao poznate ličnosti
U istraživanjima na temu idolizacije muzičara najviše obećava primena Skale stavova prema
poznatim ličnostima (Celebrity Attitude Scale) (CAS, McCutcheon, Lange i Houran, 2002).
Ova skala meri stepen ispitanikovog interesovanja i poistovećivanja sa životom njegove
omiljene poznate ličnosti, koja može pripadati svetu muzike i šire. CAS skala sadrži tri
podskale koje predstavljaju tri različita tipa obožavanja poznatih ličnosti a to su: zabavno-
društveni, intenzivno-personalni i granično-patološki tip. Zabavno-društveni tip obožavanja
poznate ličnosti odnosi se na ,,normalni“ stepen zanimanja za život učesnikove omiljene
zvezde. Manifestuje se, na primer, kroz želju da se o toj ličnosti diskutuje sa prijateljima i kao
slaganje sa činjenicom da čitanje o toj ličnosti u magazinima i novinama predstavlja ,,dobru
zabavu“. Intenzivno-personalni tip podrazumeva da učesnik oseća snažnu ličnu ,,povezanost’’
sa tom ličnošću. Manifestuje se, na primer, u vidu osećanja da je ta poznata ličnost srodna
duša, o kojoj se često razmišlja. Jasno je da je ovaj oblik obožavanja znatno manje pozitivan
od zabavno-društvenog tipa. Konačno, granično-patološki tip je ubedljivo najštetniji oblik
obožavanja Manifestuje se u vidu niza bizarnih uverenja kao što je zajednički tajni kod putem
kog pojedinac veruje da može da komunicira sa poznatom ličnošću, ubeđenje da bi ta ličnost
pritekla u pomoć u nevolji i osećanje da bi poznata ličnost volela da se upozna sa tom
individuom i u intimnijem okruženju kao što su kola i kuća poznate ličnosti.
Dve skorašnje studije istražile su odnos između rezultata na CAS skali i muzičkih ukusa, kao
i drugih faktora. North i Haragreaves (2006) su otkrili da oni ispitanici koji navode muzičara
iz sveta „problemske“ muzike imaju veći CAS skor, što ukazuje na viši stepen obožavanja.
Fanovi ’’problemske’’ muzike su takođe imali više skorove na dve podskale koje su se
pojavile u odgovorima učesnika, ,,zabavno-društvenog’’ obožavanja i i još jednom faktoru
koji se tiče sklonosti ka imitiranju razuzdanog ponašanja omiljenog muzičara. Visoki CAS
skorovi bili su takođe povezani i sa tim da li je ispitanik razmišljao o samopovređivanju.
North, Desborough i Skarstein (2005) ponovili su ovo istraživanje i otkrili da fanovi
’’problemske’’ muzike nisu ostvarili više skorove od onih koji nisu fanovi te muzike. Dakle,
nije jasno da li fanovi problemske muzike zaista više idolizuju svoje muzičke heroje od
drugih fanova. Ono što je definitivno interesantnije u sadašnjem kontekstu je da su obe studije
pokazale znatan raspon u CAS skorovima kod svih ispitanika. Drugim rečima, fanovi
muzičara iz raznih žanrova ostvarili su izuzetno visoke i izuzetno niske CAS skorove. Ipak, to
što CAS skorovi mogu ili ne moraju biti vezani za određene muzičke ukuse ne pobija
činjenicu da neki učesnici previše idolizuju svog omljenog muzičara.
Iako je malo istraživanja koja proučavaju muziku i CAS, neke studije nude jake dokaze o
faktorima koji se mogu povezati sa idolizacijom muzičara. McCutcheon, Lange i Hournan
(2002) smatraju da se kod pojedinca obožavanje poznate ličnosti razvija poput zavisnosti.
Pošto poznata ličnost ne uzvraća, neki pojedinci idu do ekstrema kako bi održali osećanje
zadovoljstva, što dovodi do ekstremnijih oblika obožavanja. Maltby (2004) pronalazi
negativan odnos između stepena religijskog puritanizma i CAS skorova: drugim rečima, ljudi
koji se ne slažu sa idejom nebeske pravde i crkvenim autoritetom, skloni su da religijsko
obožavanje zamene obožavanjem poznatih ličnosti (vidi Maltby, Houran, Lange, Ashe i
McCutcheon, 2002).
27
Druga istraživanja (Ashe i McCutcheon, 2001.; Larsen, 1995) ukazuju da su mladi ljudi
skloniji većem obožavanju poznatih ličnost. Maltby, Houran i McCutcheon (2003) su
povezanost između različitih tipova obožavanja poznatih ličnosti sa aspektima Ajzenkovih
dimenzija ličnosti. Tako je zabavno-društveni tip obožavanja povezan sa ekstrovetnošću
(društvenost, živahnost, aktivnost, avanturistički duh). Zatim, intenzivno-personalni tip vezuje
se za neke od odlika neurotičnosti (napetost, emotivnost, promenljivog raspoloženja).
Granično-patološki tip obožavanja odlikuje se nekim od karakteristika psihotičnosti
(impulsivnost, asocijalnost, egocentričnost).
North, Bland i Ellis (2005) nalaze da je veća verovatnoća da učesnici proglase muzičara
svojom omiljenom poznatom ličnošću nego svojim omiljenim ,,herojem’’(osobom koja je
dala trajni i značajni doprinos društvu). Otkrili su i da su stavovi prema herojima
okarakterisani višim stepenom emocionalne uključenosti i potrebom za povezivanjem a
manjom dozom ,,nezainteresovanosti’’ nego što je slučaj sa poznatim ličnostima. Ovo može
donekle objasniti razliku u stavovima javnosti prema muzičkim herojima (npr. Džonu
Lenonu, Džimu Morisonu, Džimiju Hendriksu) i muzičkim zvezdama (npr. Robiju Vilijamsu,
Britni Spirs, Džastinu Timberlejku), kao i zašto ljudi sakupljaju suvenire sa motivima
muzičkih heroja (npr. stare gitare, originalne ispise tekstova) mnogo više nego ovih drugih.
Proganjanje muzičara
Dok je nekim fanovima dovoljno da se učlane u klub obožavatelja ili da okače poster na zid,
neki fanovi idu i znatno dalje kako bi uspostavili vezu između sebe i omiljenog muzičara, na
šta ukazuje i granično-patološka CAS podskala. Jedan od najekstremnijih oblika tog
ponašanja je proganjanje muzičara, do koga dolazi onda kada fanovi razviju neobično visok
stepen opsednutosti ili fiksacije, koje mogu biti posledica mentalnog poremećaja. Ovakve
probleme sa fanovima imale su brojne poznate ličnosti poput: Džona Lenona, Madone,
Agnete Faltskog, Robija Vilijamsa, Glorije Estefan, Bili Pajper, Džordža Harisona, Linde
Ronstadt, Vanese Me, Vitni Hjuston, Sheene Easton, Britni Spirs, Mel C, Olivije Nnjuton-
Džon, Majkla Džeksona i Bjork. Često se manifestuje time što fan veruje da ima lični odnos
sa muzičarem (reagujući na umišljenu poruku iz muzike za koju fan doživljava da je upućena
baš njemu). Problematična ponašanja uključuju i dolaženje do muzičareve kuće, pisanje
muzičaru više puta dnevno, osmišljavanje otmica muzičara ili njegove porodice, fizički napad
ili, u slučaju Džona Lenona, ubistvo.
Hoffmann i Sheridan (2005) tvrde da je proganjanje javnih ličnosti poput televizijskih zvezda
i političara sve češće, kao i da mnogi progonitelji ciljaju na više žrtava, serijski ili
istovremeno, proganjajući svaku osobu proganjaju oko dve godine. Ti slučajevi često prolaze
nezabeleženo, ili zato što se od proganjanja štite posredstvom privatnih agencija za
obezbeđenje i zato što žrtva ne želi da obelodanjuje taj status ili zato što žrtva veruje da će
obraćanjem redovima zakona samo pogoršati stvari. Na primer, kada se od Madone zahtevalo
da lično svedoči protiv osobe koja ju je navodno proganjala, ona je prokomentarisala da su
,,na neki način ostvarili njegove fantazije jer sada sedi pred njim a to je ono što on želi’’.
Hoffmann i Sheridan tvrde da, iako je nasilje redak rezultat proganjanja poznatih (kada se
uporedi sa proganjanjem članova opšteg javnog života), u slučajevima gde je nasilje umešano
postoji gotovo uvek jedan period planiranja i pripremanja koji prethodi napadu, tako da je
nasilje vrlo retko rezultat impulsivnosti pojedinca koji je privremeno izgubio kontrolu.
Umesto toga, u očima napadača, nasilni čin predstavlja sredstvo za postizanje ciljeva kao što
je proslaviti se ili biti pritvoren, postizanje moći i osvete nad poznatom ličnošću, ili stradati.
Uzevši u obzir taj element planiranja, Hoffmann i Sheridan tvrde da je moguće prepoznati
fanove koji predstavljaju pretnju fizičkom blagostanju javnih ličnosti i savetuju da se pri
proceni pretnji i reagovanju na njih koristi pristup od slučaja do slučaja.
28
Kopiranje samoubistava
Dve studije istražile su još jedan izuzetno negativan aspekat idolizacije muzičara, a to je
kopiranje samoubistava. Phillips (1974) je na primer, otkrio da je u periodu od mesec dana
nakon samoubistva Merlin Monro, u SAD-u i u Velikoj Britaniji zabeleženo ukupno 363
samoubistava više nego što bi to statistički bilo očekivano (došlo je do porasti od 12.04% u
SAD-u i 9.83% u Velikoj Britaniji). Rustard i saradnici (2003) beleže da su mnoge (ali ne i
sve) studije ukazale na vezu između stopa samoubistava i učestalosti medijskih reportaža o
samoubistvima. Poznate su i studije koje se tiču uticaja samoubistva Kurta Kobejna, koje je
on 1994 počinio u Sijetlu.
Jobes i saradnici (1996) opisuju sled događaja koji su doveli do Kobejnovog samoubistva,
kao i reakciju zdravstvenih radnika iz Sijetla neposredno nakon toga. Oni su naime
prisustvovali javnom bdenju Kobejnu, gde su distribuirali informacije o telefonskom servisu
za pomoć u suicidalnoj krizi. Oni su izneli podatke o samoubistvima u Sijetlu koja su se
dogodila u periodu od sedam nedelja nakon Kobejnovog samoubistva. Evidentiran je značajan
porast u broju poziva lokalnom telefonskom kriznom servisu i jasno kopiranje Kobejnovog
samoubistva. Jedan Kobejnov fan ubio se u istovetnom maniru i jasno se pozvao na Kobejna
u svom oproštajnom pismu. I pored porasta u broju poziva, u tom periodu se zapravo
dogodilo manje samoubistava (ukupno 24) nego u istom periodu prethodne godine (kada se
dogodilo 31 samoubistava). Iz svega ovoga oni zaključuju da je hitra i ciljana reakcija
zdravstvenih profesionalaca Sijetla imala pozitivnu, preventivnu ulogu. Oni smatraju da se
odsustvo porasta u broju samoubistava može pripisati kako i samom načinu na koji je Kobejn
sebi oduzeo život (koji je iziskivao uzimanje podataka o zubima da bi identifikovali telo),
tako i odgovornom načinu na koji su mediji portretisali ovaj događaj: ,, veliki umetnik, veliki
muzičar...glup postupak, ne činite to; evo i gde da tražite pomoć“.
Martin i Koo (1997) su uporedili stopu samoubistava u Australiji u periodu od 30 dana nakon
objavljivanja vesti o Kobejnovom samoubistvu, sa odgovarajućim podacima za svaku godinu
unazad sve do 1989. Među muškarcima, stopa iz 1994. bila je niža nego u 1992. i 1993., a
sličnija onim iz 1989. i 1990. Među ženama je od 1989. pa sve do 1994. zabeležen mali ali
konstantni pad u stopi samoubistava, a taj trend je održan i tokom 1994. Pošto nije bilo
dokaza da je 1994. bilo samoubistava po Kobejnovom metodu, autori zaključuju da
Kobejnovo samoubistvo nije rezultiralo kopijama.
Jasno je da su ovo dobre vesti. Takođe je utešno i to što Lacourse i saradnici (2001) nisu
uspeli da identifikuju odnos između ,,obožavanja’’ hevi metala (kačenje postera, skupljanje
informacija o pevačima, itd.) i povećane stope samoubistava, kao i to što tri studije pokazuju
kako fanovi hevi metala ne veruju da ta muzika može navesti na samubistvo i nanošenje štete
samom sebi, a da može raspršiti gnev. (Arnett, 1991b; Wass, Miller i Redditt, 1991; Wass,
Raup, Cerullo, Martel, Mingione i Sperring, 1988-1989, ali i North i Haragreaves, 2006). Bilo
bi ipak, opasno pretpostaviti da nema nikakvih razloga za brigu, jer je broj ovih studija suviše
mali da bi se donosili definitivni zaključci.
29
5. RAZVOJ – OPŠTI PREGLED (MOTORNI, EMOCIONALNI, SOCIJALNI I
MORALNI RAZVOJ)
Tekst je većim delom zasnovan na knjizi Razvojna psihologija (1999) Vere Smiljanić i na
knjizi Razvojna psihologija (2010) Ivana Jerkovića i Marije Zotović.
Priredila: dr Tijana Mirović
Motorni razvoj
Motorno ponašanje novorođenčeta ili deteta u toku prve godine života, može se svrstati u dve
kategorije: motorna aktivnost i motorna kontrola. Odmah posle rođenja kod deteta se
uočava aktivnost koja uključuje ceo organizam: dete se rita, uvija, bacaka rukama i nogama.
Ti pokreti su nekoordinisani, difuzni, slučajni i spontani; oni nisu usmereni ka nekom cilju,
niti služe prilagođavanju deteta okolini. Vremenom, ono stiče kontrolu nad pokretima, tako da
je sve manje difuznih i nekontrolisanih pokreta. Kontrolisane motorne radnje predstavljaju
specifične pokrete, koji su uspešne reakcije na određene draži. Tačnije, to su motorne reakcije
pomoću kojih dete manipuliše predmetima iz svoje okoline i pokreti kojima ono postepeno
ovladava svojom okolinom (hodanje, hvatanje i sl). Pod uticajem sazrevanja i učenja kontrola
pokreta postaje sve uspešnija, a kako dete raste, ono razvija sve kompleksnije oblike
motornog ponašanja. Imajući to u vidu, često se nameće pitanje kada se koja motorna funkcija
razvija odnosno, kada su pojedine razvojne promene očekivane. Traženje ogovora na ova i
druga pitanju u vezi sa motornim razvojem bio je cilj brojnih istraživanja koja bi se mogla
svrstati u dve velike grupe – u biografske i normativne studije.
Prvi podaci o motornom razvoju dobijeni su biografskom metodom. U svim biografskim
studijama ispituje se kada dete razvija pojedina motorna ponašanja kao što su na primer kada
dete počinje da puzi, kada stavlja predmete u usta, kada sedi i sl. Do ovih podataka uglavnom
se dolazilo posmatranjem dece i vođenjem dnevnika o javljanju razvojnih promena ili
korišćenjem upitnika za roditelje o javljanju pojedinih motornih veština kod njihove dece.
Normativne studije nastoje da utvrde prosečne uzraste na kojima se javljaju pojedini oblici
motornog ponašanja. Ovakvim studijama dobijaju se norme za motorni razvoj pomoću kojih
se može pratiti pravilnost toka motornog razvoja pojedinog deteta. Pri korišćenju ovih normi
uvek treba imati na umu činjenicu da se individualni razvoj može razlikovati od normi. Na
norme se dakle, ne treba gledati previše kruto, jer u granicama normalnog razvoja postoje
velike individualne razlike. Najpoznatije normativne studije dali su Biler i Hacer, Gezel i
Širlijeva. Nalaze nekih od tih studija ukratko će biti prikazani i ovde.
Gezel je pod motornim ponašanjem podrazumevao kontrolu položaja tela i njegovih delova,
lokomociju (puzanje, hodanje), prehenziju (akcije držanja i hvatanja), opštu telesnu
koordinaciju i specijalne motorne veštine (npr. crtanje i kontrolu ruku). U svojoj knjizi
„Mentalni rast predškolskog deteta“ („The Mental Growth of the Pre-School Child“, 1925)
Gezel navodi norme motornog ponašanja za uzraste do pet godina, koje i mi prenosimo u
tabeli broj 1.
Da bi dete stalo na noge i počelo da hoda potrebni su sledeći preduslovi: razvijenost velikog i
malog mozga (koji su značajni za održavanje ravnoteže), zrelost drugih nervnih centara, kao i
anatomske promene koje menjaju odnos u dužini detinjih nogu, trupa i glave. Pored
sposobnosti stajanja na dve noge, hodanje pretpostavlja i čitav niz koordinacija. Pošto dete
raspolaže sa dva para udova (gornjih i donjih) i pošto mu je telo bilateralno (sa levom i
desnom nogom i rukom), ono će prohodati tek kada postigne koordinaciju pokreta mišića,
gornjih i donjih udova, i uspostavi ravnotežu između leve i desne strane tela. Ustvari, dete
mora da postigne, ne samo koordinaciju dve noge i dve ruke nego i ipsilateralnu (vladanje
30
pokretima ruke i noge sa iste strane tela) i kontralateralnu kontrolu (koordinaciju pokreta leve
ruke i desne noge, i desne ruke i leve noge).
Tabela br.1 – Gezelove norme
Motorno ponašanje Razvojna promena Prosečan uzrast
u mesecima
Kontrola položaja tela i
njegovih delova Drži glavu uspravno
Podiže glavu kada leži potrbuške
Podiže glavu i grudi kada leži
potrbuške
Pokušava da sedi
Sedi samostalno
Stoji uz pomoć
Stoji samostalno
4 – 6
4
4 – 6
4
6 – 9
9 – 12
12 - 18
Lokomocija Puzi
Penje se uz stepenice
Prevrće se sa boka na leđa
Prevrće se sa leđa na trbuh
Praćaka nogama za vreme
kupanja
Pljeska rukama za vreme kupanja
Hoda uz nečiju pomoć
Hoda bez ičije pomoći
4
12 – 18
4
4 – 6
4
4 – 6
9
12 - 18
Prehenzija Hvata kocku sa delim.
opozicijom palca
Hvata kocku sa potpunom
op.palca
Hvata pilulu celom rukom
Hvata pilulu vrhom kažiprsta i
palca
Drži dve kocke kada mu se stave
u šaku
Baca predmete na pod
Podražava stavljanje kocke u
šolju
Podražava bacanje lopte u kutiju
4
4 – 6
6
6 – 9
6 – 9
6
12
18
Crtanje i kontrola ruku Spontano škraba
Podražava škrabanje
Podražava crtanje vertikalnih
linija
Podražava crtanje kruga
Podražava crtanje horizontalne
linije
Podražava crtanje krsta
Podražava krst sa nacrtanog
uzorka
12 – 18
9 – 12
18 – 35
24 – 36
24 – 36
24 – 36
36 - 48
Prvi korak u zauzimanju uspravnog položaja tela (koje je preduslov za hodanje na dve noge)
jeste podizanje brade u položaju kada dete leži potrbuške (moguće već sa mesec dana). Ovaj
31
podatak, u skladu je sa drugim nalazima koji pokazuju da razvoj teče od glave ka nogama
(cefalo – kaudalni pravac razvoja). Dete najpre stiče kontrolu mišića očiju, nešto kasnije
počinje da vlada facijalnom muskulaturom (opušta mičiće lica u osmeh), potom stiče kontrolu
nad vratnim mišićima (podiže i okreće glavu kada leži potrbuške ili na leđima), sledi kontrola
ruku i gornjeg dela trupa, a zatim i donjeg (dete ume da sedi), posle čega dolazi kontrola šake
(dete ume da hvata sa opozicijom palca). Proces se završava kontrolom nogu (dete najpre
stoji, zatim hoda uz nečiju pomoć i na kraju hoda samostalno). Pored ovoga uočena je i
zakonitost da kontrola položaja tela i njegovih delova uvek prethodi kontrolisanim pokretima.
To znači da dete može da sedi uz pomoć odraslih pre nego što je u stanju da se samo uspravi u
sedeći položaj. Isto tako dete će prvo moći da stoji, a tek zatim uspeva i da hoda. Ovako
čvrsto definisan (stalan i nepromenljiv) redosled promena potkrepljuje teoriju po kojoj je
motorni razvoj funkcija sazrevanja. Zanimljivu potvrdu ovih nalaza daje Denisovo
istraživanje. On je naime posmatrao decu iz indijanskih plemena. U jednom delu plemena,
roditelji povijaju decu na taj način što ih vezuju za dasku. Ta deca, pošto sputana, nemaju
nikakvih mogućnosti da vežbaju pokrete. U drugom delu istih plemena, bebe se povijaju tako
da nema sputavanja pokreta. Pokazano je da nema razlike između dece iz dva plemena u
pogledu prosečnog uzrasta prohodavanja. Druga istražvanja pokazuju da postoje ipak i neki
faktori kao što su intelektualna ometenost, nedostatak vida ili sluha koji mogu uticati na
kasnije prohodavanje. Pokazano je na primer da slepa deca prohodavaju mnogo kasnije zbog
toga što im nedostaju veoma važni vizuelni utisci.
Kada dete prohoda u njegovom razvoju nastaje nova era. Dete postaje manje zavisno od
odraslih, jer je u stanju da samostalno prilazi predmetima i da se od njih udaljava, da ih
obilazi i po svojoj volji zagleda. Time, detetu se pružaju nove mogućnosti za ispitivanje i
upoznavanje okoline. Za to, kao i za generalni razvoj deteta, ali i vrste veoma su važne
motorne veštine dosezanja i hvatanja3. Zahvaljujući motornom razvoju (pre svega uspravnom
hodu i sposobnosti upotrebe ruke sa opozicijom palca) čovek je postao čovekom i stvorio
složena oruđa na kojima počiva razvoj civilizacije. Kada je u pitanju individualni razvoj,
kontrola motorne aktivnosti i savladavanje specijalnih motornih veština značajne su ne samo
za intelektualni razvoj i ovladavanje fizičkom sredinom, već i za socijalni razvoj i
ovladavanje socijalnim okruženjem. Tako na primer, deca koja su motorno spretnija od
ostalih, vrlo često bivaju više prihvaćena od strane vršnjaka, nego deca sa prosečnim
motornim veštinama. Prihvaćenost je dalje, veoma povezana sa emocionalnim razvojem o
kome ćemo reći nešto više u delu koji sledi.
Emocionalni razvoj
Veoma važno pitanje u razvojnoj psihologiji predstavlja pitanje nastanka i razvoja dečjih
emocija. Postavljaju se i sledeća pitanja: da li deca imaju isti broj emocija kao i odrasli?, kako
i kada u razvoju dolazi do ispoljavanja pojedinih emocija?, da li su emocije urođene ili se
stiču? Ovim poslednjim pitanjem mi ćemo se baviti prvo.
Faktori koji utiču na razvoj emocija
Čuveni bihejviorista Votson smatrao je da postoje tri urođene emocije (videti tabelu br. 2 u
nastavku teksta), a da složen emocionalni život odraslih nastaje kombinovanjem tih emocija i
njihovim uslovljavanjem na sve veći broj draži. On je do tog zaključka došao na osnovu
svojih eksperimenata o uslovljavanju emocija. U psihološkoj literaturi je najpoznatiji „Slučaj
malog Alberta“. U ovom poznatom eksperimentu Votson je posmatrao i ispitivao dečaka
Alberta u raznim situacijama. Utvrđeno je da je Albert prvobitno imao strah samo od jakog
zvuka i gubljenja podloge. Kada je imao devet meseci odveli su ga u zoološki vrt i pokazali
mu različite životinje kako bi utvrdili da nema nikakav strah od njih. Albert se nije plašio
3 Više o dosezanju i hvatanju i ostalim aspektima motornog razvoja možete pronaći u Smiljanić (2009)
32
nijedne životine, već je pokazivao interesovanje za njih. Dva meseca kasnije, uslovljen je da
se plaši belog miša i to na sledeći način. U laboratoriji su mu pokazivali belog miša koga je
radoznalo posmatrao, ali kada ga je Albert dotakao začuo se jak zvuk. Albert se trgao i
povukao ruku. Ovaj postupak ponovljen je više puta. Albert je na drugu pojavu miša uz jak
zvuk plakao. Na kraju je plakao i pokazivao jasne znake straha, čim bi se miš pojavio – čak i
onda kada bi jak zvuk izostao. Albert je počeo da se plaši i raznih stvari koje su ga podsećale
na belog miša. Procesom generalizacije strah se preneo sa belog miša na slične životinje i
predmete. Votson je ovim eksperimentom dokazao kako se putem uslovnog refleksa stiču
emocionalne reakcije na razne situacije i objekte. Ima mnogo primera kada se emocije putem
uslovljavanja i generalizacije mogu vezati za nove predmete i situacije. Važno je ipak
naglasiti da se pojava svih emocija ne može objasniti ni uslovnim refleksom ni
kombinovanjem straha, gneva i ljubavi (tri urođene emocije po Votsonu). Kasnije je pokazano
da je za emocije veoma važno i instrumentalno učenje i učenje po modelu.
Sazrevanje je takođe jedan od faktora koji utiče na emocionalni razvoj deteta. Ispitivanja
rađena posle Votsona, pokazuju da se emocije kod deteta mogu javiti i bez učenja, kao nešto
što dolazi samo od sebe sa vremenom. Činjenica da se neke emocije ne javljaju odmah po
rođenju, nije dokaz da su te kasnije emocije naučene. Postoji mogućnost da se emocije
razvijaju kasnije i pod uticajem sazrevanja. Uloga sazrevanja u razvoju emocionalnog
ponašanja može se posmatrati sa stanovišta razvoja izražavanja emocija (npr. kod onih koji
nisu mogli da nauče izražavanje emocija jer su bili slepi, izolovani i sl.), kao i kroz prizmu
proučavanja broja stimulusa koji izazivaju određene emocionalne rekacije. Proučavajući ovu
drugu temu, Britanski psiholog Valentajn zabeležio je u svom dnevniku da se strah od raznih
objekata kod njegove dece javljao iznenada i da očigledno nije bio naučen. U tom smislu
ilustrativan je i eksperiment sa zmijom Džonsa i Džonsa. Subjekti u ovom istraživanju bili su
pedesetoro predškolske dece i devedeset odraslih osoba. Eksperimentatori su imali
informaciju da nijedno od ove dece nikada nije videlo zmju (nije bilo mogućnosti za
uslovljavanje i učenje). Rezultati istraživanja pokazali su da deca do 27 meseci starosti nisu
pokazivala strah od zmija, dok su nešto starija deca (ona do četiri godine) obraćala pažnju na
pokrete zmije i oklevala da je dotaknu. Deca starija od četiri godine jasno su pokazivala strah,
dok su odrasli pokazivali najintenzivniji strah od svih. Eksperimentatori su zaključili da se
strah od zmija javio kao posledica sazrevanja.
Da bismo bolje razumeli, pomenute faktore kao i sam proces emocionalnog razvoja, važno je
da se upoznamo sa teorijama i istraživanjima koja su se bavili emocionalnalnim razvojem i
pitanjima koje su emocije prisutne od rođenja, kada se i kako javljaju ostale emocije i kakva
je karakteristika emocija kod novorođenčadi i dece.
Emocije novorođenčadi i dece
Psihoanalitička škola, na čelu sa Sigmundom Frojdom stvorila je učenje o emocijama
novorođenčeta po kome dete odmah nakon rođenja doživljava duboka osećanja. Neki
psihoanalitičari (kao npr. Suzana Ajzeks) smatraju da već pri rođenju dete poseduje htenja,
želje, strah, gnev, ljubav i mržnju. Ove tvrdnje nisu eksperimentalno proveravane. Nasuprot
ovim tvrdnjama, bihejvioristi, na čelu sa Džonom Votsonom, posmatranjem novorođenčadi
od svega nekoliko dana starosti ustanovili su da se kod deteta po rođenju mogu uočiti čak tri
emocije (videti tabelu broj 2), a da se sve ostale emocije razvijaju učenjem iz ove tri, osnovne
urođene emocije.
33
Tabela br. 2 – Emocije prisutne na rođenju po Votsonu
EMOCIJA DRAŽ REAKCIJA
strah jak zvuk i
izmicanje podloge
drhtanje, gubljenje daha,
zatvaranje očiju i plač
gnev sputavanje pokreta mlaratanje rukama i nogama,
zadržavanje daha, plač i
vrištanje
ljubav nežno pljeskanje, toplota i
milovanje osetljivih delova
tela
protezanje, gukanje i širenje
ruku
Votsonova teorija pretrpela je velike kritike. Zameran joj je antropomorfizam (vidljiv u
tumačenju, odnosno u priprisivanju novorođenčetu ono što je karakteristika odraslih) i opis
reakcija koji nije u skladu sa nalazima da su dečje reakcije po rođenju neizdiferencirane.
Votsonovu teoriju konačno su pobili američki psiholozi Klark, Landis, Hant i Hant koji su
eksperimentalno dokazali da je jedina emocionalna reakcija prisutna na rođenju „reakcija
trzanja“. Ne može se dakle govoriti o tome da su strah, gnev i ljubav prisutni odmah po
rođenju, kako je Votson tvrdio.
Negde u isto vreme (20 –ih godina XX veka) američki psiholog Šerman zasnovao je (nakon
mnogih eksperimenata) novu, genetičku teoriju emocija. Ključna teza tog učenja je da dete
prilikom rođenja nema emocionalne reakcije odraslog čoveka. Emocionalne reakcije tada još
nisu izdiferencirane i razlikuju se jedino po tome što su neke od njih pozitivne, a druge
negativne. Ova tvrdnja dokazana je u Šermanovim eksperimentima, u kojima su kamerom
snimana dva novorođenčeta. Kao stimuluse za izazivanje emocionalnih reakcija upotrebljena
je glad (odlaganje hranjenja), izmicanje podloge, sputavanje pokreta i ubod iglom. Te
filmove, Šerman je prikazivao odraslima (dadiljama, psiholozima i lekarima), ali je prethodno
sa snimka isekao kadrove koji pokazuju šta je izazvalo dečje reakcije. Posmatrači nisu bili u
stanju da pogode koji su stimulusi izazvali koju reakciju, niti su se međusobno slagali u tome
koja je emocija posredi. Posle ovog eksperimenta, Šerman je ponovio ogled, ali tako što su
odrasli gledali dete uživo, u momentu dok je Šerman uvodio stimulus iza zavese. Dobio je isti
rezultat. Na osnovu ovih i drugih eksperimenata (npr. Da li se samo na osnovu plača može
utvrditi koja ga je emocija izazvala), Šerman zaključuje da su reakcije novorođenčeta
neizdiferencirane, a da posmatrači nisu u stanju da prepoznaju emociju sve dok ne vide čitavu
situaciju u kojoj se emocija doživljava. Posmatrači, dakle, ocenjuju emocije više prema
stimulusu, nego prema diferenciranom ponašanju.
Šermanovu genetičku teoriju emocija razradila je i dopunila Katarina Bridžes. Dok je Šerman
govorio o izvesnoj izdiferenciranosti emocionalnih reakcija na pozitivne i negativne, ona je
na osnovu posmatranja većeg broja dece uzrasta od rođenja do pet godina, ustanovila da su
reakcije kod novorođenčeta potpuno neizdiferencirane. U prvim danima po rođenju postoji
samo jedno opšte neizdiferencirano stanje koje Bridžesova naziva uzbuđenje, a koje nastaje
kao reakcija na spoljašnje i unutrašnje draži. Sve ostale emocije razvijaju se iz uzbuđenja
diferencijacijom koja može biti rezultat i sazrevanja i učenja. Otprilike krajem prvog meseca
se iz te opšte uzbuđenosti izdvaja uznemirenost (distres), a krajem drugom meseca i
zadovoljstvo. U periodu od trećeg do šestog meseca diferenciraju se jedna za drugom sledeće
emocije: gnev, gađenje i strah, a od devet do dvanaest meseci života i oduševljenje i
naklonost. Oko trinaest meseci naklonost se diferencira na naklonost prema odraslima i
naklonost prema deci. Oko petnaestog mseca pojavljuje se ljubomora, a između druge i pete
godine se diferenciraju i osećanja kao što su: stid, strepnja, zavist i razočaranje, s jedne i
nada, s druge strane. Približno vreme diferenciranja i poreklo pojedinih emocija predstavljeni
su na slici broj 1. Važno je napomenuti da data šema nema normativnu vrednost, već se treba
posmatrati samo orjentaciono.
34
Slika br. 1 – Razvoj emocija po Katarini Bridžes
radost
naklonost za decu
naklonost za odrasle
oduševljenje
zadovoljstvo
uzbuđenje
uznemirenost
gnev ljubomora
gađenje
strah
rođenje 3 m 6 m 12 m 18 m 24 m
Posmatrajući decu, Katerina Bridžes je primetila da se određena emocija kod dece raspoznaje
pre po spoljašnjem ponašanju u vezi sa situacijom koja ju je izazvala, nego po unutrašnjim,
fiziološkim reakcijama koji je prate. Drugim rečima, ona je uočila površinski karakter
dečijih emocija. Ovaj nalaz potvrdile su i Džonsove studije u kojima je meren psihogalvanski
refleks kod dece u prvoj godini života, a kasnije i kod predškolske dece. Najznačajniji rezultat
Džonsonove studije sastojao se u konstataciji o nepodudarnosti između spoljašnjih pokreta i
unutrašnjih pokreta koji se otkrivaju psihogalvanskim refleksom. Kod dece koja lako zaplaču
igla na galvanometru skoro da se nije ni pomerila. Ovo navodi na zaključak da u naizgled
velikoj uznemirenosti ima malo stvarne emocionalne sadržine u onom smislu u kome je ima
kod odraslih. Pri ispitivanju predškolske dece, pronađena je veća podudarnost između
spoljašnjih znakova uznemirenosti i unutrašnjeg reagovanja. Odrasli su u stanju da sakriju
emocije, pa je moguće da nema spoljašnje reakcije, a da se na galvanometru očitava
unutrašnja promena.
Ovaj i slični eksperimenti pokazuju da su dečje emocije površinske. To ne znači da su
površne, nego samo da su površinske po načinu izražavanja. Kada je u reagovanje uključena i
unutrašnja promena, emocija se sporuje gubi odnosno duže traje. Zahvaljujući tome, dečje
emocije su ne samo površinske nego i kratkotrajne. One se javljaju neočekivano i isto tako
brzo nestaju. Kod odraslih, emocionalna stanja traju duže. Dečje emocije se razlikuju od
emocija odraslih i po učestalosti. Emocije kod dece izbijaju češće i brzo se smenjuju. Deca
se češće ljute i raduju od odraslih, a osim toga ona začas prelaze iz smeha u suze, iz gneva u
smeh iz ljubomore u ljubav. Dečje emocije su uprkos svegu tome snažne, naročito kada su u
pitanju strah, gnev ili radost.
Veoma je važno naglasiti da se dečje emocionalne reakcije bitno menjaju sa uzrastom. Na
uzrastu novorođenčeta i ranom uzrastu vlada veliki stepen izjednačenosti među decom u
načinu izražavanja emocija, dok kasnije sa učenjem i uticajima sredine dolazi do
diferenciranja. Tada počinju da se javljaju značajne individualne razlike u izražavanju
pojedinih emocija. Tako će na primer u strahu jedno dete početi da beži, drugo će da traži
majku a treće će ostati gde je i početi da plače (ovde vidimo reakcije tipa beg, borba ili
zaleđenost). Takođe, sa uzrastom se menja i trajenje emocija, njihova funkcija (plač nema isto
značenje kod novorođenčeta i deteta svesnog da plač može imati i komunikativnu funkciju) i
način njihovog regulisanja. Sa uzrastom, dete postepeno stiče veštinu kontrole i
prilagođavanja emocionalnog izražavanja. Kao što smo već rekli, deca vremenom počinju da
ispoljavaju i sve veći broj emocionalnih reakcija. Sem toga raste i broj stvari i situacija koje,
nekada bez dejstva na dete, sada izazivaju njegove emocionalne reakcije. Ono, na primer tek
na nekom određenom uzrastu počinje da se plaši stranih lica, zmija, mraka i sl. Onog
momenta kada dete postane svesno postojanje nekoga odvojenog od sebe, počinje i detetov
socijalni razvoj.
35
Socijalni razvoj
Dete se rađa kao socijalno biće; čim se rodi ono je u socijalnoj interkaciji sa drugima. Smatra
se da bez te interakcije ne bi fizički opstalo. Drugim rečima, dete je čim se rodi član mnogih
socijalnih grupa (ono je nečije dete, unuka, brat, stanovnik nekog mesta i sl.). Ipak odmah po
rođenju, dete nije i socijalizovano biće. Kada se rodi dete ne razlikuje fizički svet od ljudi.
Ono reaguje na ljudski glas isto kao i na druge zvukove. Kada zaplače dete se umiruje bilo da
čuje zvečku ili ljudski glas. U toku razvoja ono uči da razlikuje glas od drugih zvukova, pa ga
zvečka više ne umiruje. Ono polako izdvaja ljude, prestaje da plače kada oni dođu i pokazuje
zadovoljstvo u njihovom prisustvu i nezadovoljstvo kada je samo. U toku razvoja dete stupa u
najrazličitije interakcije. Najpre su to interakcije sa majkom, ocem i porodicom, a kasnije se
krug osoba sa kojima se uspostavljaju odnosi širi. Ključne nalaze u vezi sa tim interakcijama
prikazaćemo i mi.
Rane socijalne percepcije i rane socijalne reakcije
Šarlota Biler i njeni saradnici među prvima su izučavali ranu socijalnu percepciju i rane
socijalne reakcije. Oni su proučavali preko stotinu beba od rođenja do pet meseci, stimulisali
su ih raznim zvučnim dražima i posmatrali kako deca reaguju na njih. Oni pronalaze da do
dva meseca ljudski glas nema naročitog dejstva. Tek na uzrastu od dva meseca deca počinju
da se osmehuju na glas, dok se ova reakcija ne javlja na druge draži kao što su npr. zvečka,
pištaljka, pljeskanje rukama i sl. Sa svojom saradnicom Hildegard Hecen, Šarlota Biler je
proučavala i kada dete počinje da razlikuje različite izraze lica (kao što su osmeh i mrštenje),
kao i kada počinje da razume ton glasa (kao što su tepanje ili grdnja) i gestove pozivanja i
pretnje prstom. Izučavale su decu od tri do dvanaest meseci i došle do sledečih rezultata:
Bebe na uzrastu od 3-4 meseca osmehom reaguju na lice odrasle osobe, bez obzira da
li se osoba mršti ili smeši. Deca su se smešila i kada je eksperimentator grdio i pretio i
kada je tepao i pravio pokrete pozivanja. Ovakav nalaz objašnjava se time da deca
tada još ne razlikuju lica.
Na uzrastu od 5-7 meseci bebe se smeše kada bi eksperimentator ispoljio pozitivne
reakcije (osmeh, tepanje, gest pozivanja), a plaču kada se on mršti, preti prstom ili
grdi. Vidimo dakle da dete počinje da razlikuje izraze lica, tonove glasa i gestove i da
počinje da reaguje ne samo diferencirano nego i direktno na njih: na pozitivno
pozitivno, na negativno negativno.
Na uzrastu od 8-12 meseci, kada bi se eksperimentator smešio, tepao i pravio pokrete
pozivanja bebe bi se smejale, dok bi na mrštenje, grdnju i pretnje rukom reagovale
tako što bi nekoliko sekundi posmatrale oklevajući, a zatim počinjale da se smeju i
guču. Vidimo dakle, da dete razlikuje izraze lica, ali da ne reaguje direktno na ono što
opaža. Ono ne samo da razlikuje izraze lica, nego počinje da „razumeva“ tobožnje
grdnje, mrštenja i pretnje. Ono ih shvata kao igru i zato reaguje smehom, a okleva sve
dok se ne uveri da se radi o igri.
Iz ovih istraživanja vidimo da je prva reakcija na druge ljude osmeh, odnosno tzv. socijalni
osmeh. Ovo je osmeh koji se javlja na druga lica i razlikuje se od smeha koji se javlja još u
prvim nedeljama posle rođenja dok dete spava ili se kupa ili uzima hranu. Socijalni osmeh se
javlja u drugom ili trećem mesecu života. U nizu reagovanja na druga lica javljaju se i
sledeća: u trećem mesecu dete prestaje da plače kada mu se odrasli obrate govorom. Na tom
uzrastu ono nauči i da plačem privlači pažnju majke. U pet meseci plače kada odrasli izađu iz
sobe. Na uzrastu od 6 meseci dete reaguje osmehom na pojavu poznatih lica, a plače na
pojavu nepoznatih osoba. Na uzrastu od 8 meseci dete počinje da podražava gestove i govor
odraslih.
36
Pored ovih istraživanja koja su proučavala rane socijalne percepcije i reakcije, rađen je i čitav
niz istraživanja kojima se ispitivalo kako dete formira prvu, značajnu vezu sa odraslom
osobom koja o njemu brine (najčešće sa majkom). Proučavano je i da li i kako taj odnos utiče
na kasnije socijalne interakcije. Prikazaćemo najvažnija istraživanja koja su se bavila ovim
pitanjima.
Kontakt sa roditeljem ili starateljem: Afetivna vezivanost i radovi Harlou-a, Lorenca i
Bolbija
U psihološkim i srodnim teorijama dugo je vladalo mišljenje da beba dolazi na svet
bespomoćna i nespretna da samostalno preživi. Na taj način, primat brige davan je staratelju
kao osobi kompetentnoj da pruži brigu i zaštitu. Odnos između deteta i staratelja (najčešće
majke) predstavlja posebnu vezu koja je predstavljana kao podjednako važna u različitim
teorijskim pristupima.
Hari Harlou (Harry Harlow) je rano odvajajući mladunčad rezus majmuna, dizajnirao
eksperiment u kome ih je odgajao sa dve različite surogat-majke. Jedna od njih je bila od žice,
a druga od mekog, plišanog materijala. Obema se mogla prikačiti veštačka dojka (zapravo
bočica iz koje su mladunci mogli uzimati mleko). Međutim, čak i kada je hrana bila dostupna
samo na žičanoj majci, mladunčad su birala plišanu majku kao sigurnu bazu za istraživanje
prostora. Ono što je pokazano ovim istraživanjima pre svega je da nije hrana to što čini vezu
između majke i deteta specifičnom i snažnom. Pretpostavilo se da postoji neka zasebna
potreba, koja ima u sebi skrivene komponente emotivnih i socijalnih reakcija. Ideja o
primarnoj socijalnosti deteta (sposobnosti deteta da traži i uključuje se u socijalnu interakciju,
u ovom slučaju traži i komunicira neophodnu brigu od strane staratelja) bila je revolucionarno
nova.
Potraga za mehanizmom na kom počiva veza između majke i deteta, međutim, nije bila
završena. Potencijalni odgovor na pitanje, pronađen je u okvirima etološke škole. Predstavnici
ovog teorijskog pravca (od kojih je najznačajniji Konrad Lorenc) nudili su ideju o postojanju
veoma ranih oblika učenja (utiskivanje) kojima se stiču forme ponašanja neophodne za
adaptaciju, preživljavanje i usvajanje karakteristika svoje vrste. Utiskivanjem, neke vrste (na
primer pačići ili pilići) već nekoliko sati nakon rođenja prepoznaju svoju majku kao staratelja
i zaštitničku figuru i nauče da je prate kako bi sebi obezbedili zaštitu i model. Ovako usvojeno
ponašanje uči se u veoma kratkom periodu vremena koje etolozi nazivaju „kritičnim
periodom“. Posledice neusvajanja ovog ponašanja, ili utiskivanja za objekat koji nije pogodan
(kutija šibica u Lorencovim eksperimentima) su nenadoknadive i trajne (ireverzibilne). Pače
koje ne prati svoju majku, nikada, po Lorencu, neće naučiti da bude patka!
Prihvatajući ove rano naučene adaptivne mehanizme Džon Bolbi (Bowlby) postavlja teoriju
po kojoj se dete rađa sa kapacitetima za rano naučene adaptivne forme socijalnog ponašanja,
kojima ono traži brigu od majke, i zauzvrat dobija negu, zaštitu, ali i model odnosa sa drugim
ljudima. Ovakvo adaptivno ponašanje zasniva se na dva komplementarna sistema: detetov
sistem kojim poziva na brigu i majčin (signalni) sistem kojim obezbeđuje brigu. U detetov
sistem uključena su različita signalna ponašanja: sisanje, plač, privijanje, osmeh, dozivanje,
praćenje. Na aktivaciju detetovog signalnog sistema, majka odgovara aktivacijom sistema
brige, ponašanjem koje detetu na zadovoljavajući način uklanja nelagodnost ili zadovoljava
potrebu. U idealnim slučajevima ova dva sistema se potpuno nadopunjuju, stvarajući sigurnu
afektivnu vezanost. Afektivna vezanost, predstavlja dakle, poseban sistem ponašanja koji se
definiše kao traženje i održavanje blizine sa drugim ljudima. U taj sistem uključene su veoma
jake emocije i sržna uverenja u vezi sa viđenjem sebe i sveta.
37
Ukoliko je majka senzitivna i responzivna, ona će dobro prepoznati i interpretirati detetove
potrebe i na njih odgovoriti što je uvremenjenije i adekvatnije moguće. Na osnovu toga dete
će dobiti povratne informacije koje govore o tome da je uz majku sigurno i voljeno. Ove
povratne informacije sadrže i pozitivnu sliku o sebi („Ako mi nešto treba ja umem i mogu da
dozovem majku“, „Ja sam vredan majčine pažnje“) i pozitivnu sliku o majci („Majka će uvek
razumeti moju potrebu“, „Majka je osoba koja ume da voli“). Na osnovu ovih povratnih
informacija dete učvršćuje interakciju sa majkom u obrazac u kom se majka posmatra kao
osoba od poverenja, koja može da pruži brigu i zaštitu (odnosno kao sigurna baza). Iz te
sigurne baze dete polazi u otkrivanje i istraživanje sveta, da bi se vratilo u majčino okrilje
svaki put kada se oseti ugroženo. Na bazi ove interakcije formira se sigurna afektivna
vezanost. Može da se desi da na aktivaciju detetovog sistema traženja brige, majka ne
odgovori, ili ne odgovori uvremenjeno ili adekvatno. Dete tada razvija niz specifičnih oblika
ponašanja kojima traži blizinu i brigu od majke. Povratne informacije koje dete dobija iz
ovakve interakcije mogu da se sadrže negativnu sliku o sebi („Ja nisam vredan pažnje drugih
osoba“, „„Ja ne umem da privučem majčinu pažnju“) ili negativnu sliku o majci kao
značajnom drugom („Potrebno je dosta da bi majka bila sposobna da me voli“, „Majka ne
razume uvek šta želim“). Na osnovu ovih informacija, dete razume da nije uvek sigurno i
zaštićeno u blizini majke, majka se ne opaža kao sigurna baza, pa se tako razvija nesigurna
afektivna vezanost.
Želeći da proceni i izmeri razlike u kvalitetu afektivne vezanosti deteta za majku, Meri
Einsvort (Ainsworth) je osmislila i na uzrastu dece od 12-20 meseci, primenila
eksperimentalnu situaciju koju je nazvala „Test strane situacije“ (ili situacije sa strancem).
Eksperiment se sastojao iz nekoliko kratkih sekvenci tokom kojih se posmatralo ponašanje,
odnosno promene u ponašanju dece. Sekvence su bile sledeće: dete boravi u prostoriji sa
majkom, majka izlazi iz sobe (dolazi do separacije deteta i majke), u sobu ulazi nepoznata
osoba, na kraju osoba izlazi, a majka se vraća. Analizirajući ponašanja dece, Einsvortova je
opisala tri moguća tipa afektivne vezanosti.
Najzastupljeniji, sigurni tip afektivne vezanosti (B tip), karakteriše detetova potreba za
blizinom i kontaktom sa majkom, naročito pri ponovnom susretu. Ovo dete može da se
prijateljski ponaša sa strancem, ali uvek preferira interakciju sa majkom. Može da bude
uznemireno pri odvajanju. Stranac može da ga umiri, ali dete vrlo jasno traži majku i tada. Pri
povratku majke se smiruje i nakon nekog vremena okreće se igračkama i istraživanju
prostorije.
U slučaju nesigurne privrženosti – tip izbegavanje (A tip), dete ne traži blizinu majke,
izbegava je ili ignoriše pri ponovnom susretu Odnos sa strancem sličan je odnosu sa majkom.
Nije uznemiren nakon odvajanja od majke. Može da bude uznemireno kada je samo, ali zato
što je samo, a ne zato što majka nije sa njim. Stranac može potpuno da ga umiri.
Kod ambivalentnog tipa nesigurne privrženosti (C tip) dete aktivno traži kontakt sa
majkom, ali istovremeno pruža i otpor kontaktu. Ono biva jako uznemireno kada se odvoji od
majke i vrlo teško se smiruje pri ponovnom susretu s njom. Sa strancem može da bude
izraženije ljuto, ili pasivno. Dete na povratak majke reaguje ljutnjom zbog prethodne
separacije, pa je često gura ili udara. Uglavnom je potrebno dosta vremena da se dete uteši.
U inicijalnom istraživanju Meri Einsvort, oko 66% dece pripadalo je B tipu, 22% A tipu i oko
12% C tipu afektivne vezanosti. Kasnije studije, sprovedene u različitim zemljama i
kulturama potvrdile su ovakvu raspodelu. Vremenom je međutim, izdvojena kategorija dece
čije ponašanje može da ima karakteristike više tipova afektivne vezanosti istovremeno, te se
stoga ne može svrstati ni u jednu kategoriju ponašanja. Ova, nesigurna – dezorganizovana
privrženost (D tip) odlikuje se izgubljenošću, zbunjenošću ili zatvaranjem deteta. Dete može
38
istovremeno tražiti blizinu majke, ali i odvraćati pogled od nje, ispoljavati strah od majke, kao
i od nepoznatih osoba.
Teorija, a i istraživanja pokazuju da se kvalitet ranog odnosa sa majkom (odnosno primarnim
starateljem) prenosi i na sve kasnije odnose – sa prijateljima, profesorima, partnerom i sl. To
se dešava, zato što mi na osnovu tog odnosa stičemo zaključke o sebi i svetu koji nas
okružuje, kao i o tome šta sve možemo da očekujemo od drugih. Ova uverenja oblikuju naše
ponašanje prema drugima, pa se tako A, B, C i D tip ponašanja vidi i u starijem dobu. Za one
koji žele da znaju više prikazaćemo kako.
ZA ONE KOJI ŽELE DA ZNAJU VIŠE
Izbegavajući obrazac karakteriše pozitivni model sebe i negativni model drugog. Zbog
negativnih očekivanja koja imaju u odnosu na druge osobe, ljudi sa ovim tipom afektivne
vezanosti izbegavaju bliskost sa ljudima, ali održavaju osećaj sopstvene vrednosti
odbrambeno negirajući vrednost bliskih odnosa i naglašavajući značaj nezavisnosti. U bliske
odnose ulaze retko i bez očekivanja ili pak često, a površno.
Sigurni obrazac određuje pozitivan model sebe i pozitivan model drugih. U skladu sa
tim osobe sa ovim stilom vezanosti karakteriše i internalizovani osećaj sopstvene vrednosti i
prijatnost zbog ostvarivanja bliskosti u odnosima, kao i sposobnost da uživaju i u ličnoj
autonomiji i u zadovoljavajućim odnosima sa drugima. Otuda se socijalni odnosi sigurnih
odlikuju poverenjem i spremnošću za otvaranje. Ravnoteža između potrebe za pripadanjem i
potrebe za autonomijom, kvalitet je koji su stekli u detinjstvu.
Preokupirani obrazac je određen negativnim modelom sebe i pozitivnim modelom
drugih, te zbog toga, kao i osobe sa bojažljivim stilom, imaju duboko usađeni osećaj da ne
vrede. Oba stila karakteriše jaka zavisnost od drugih jer na taj način održavaju pozitivnu sliku
o sebi („prihvatio me je, dakle vredim)“. Razlika se ogleda u spremnosti da se uđe u bliske
odnose. Pozitivni model drugog, motiviše osobe sa preokupiranim stilom vezanosti da
potvrde svoju vrednost kroz izrazitu bliskost u ličnim odnosima, dok osobe sa bojažljivim
stilom vezanosti izbegavaju bliskost da bi minimizirale razočarenje. U bliskim odnosima
preokupirane osobe prepoznajemo kao simbiotske (preterano vezane) partnere.
Bojažljivi obrazac vezanosti definisan je negativnim modelom sebe i negativnim
modelom drugog, Zbog toga su osobe sa bojažljivim stilom vezanosti visoko zavisne od
drugih, jer kroz odnos sa drugima traže potvrdu sopstvene vrednosti. Istovremeno imaju
negativna očekivanja od drugih, te su sklone izbegavanju bliskosti, da bi izbegle bol zbog
potencijalnog gubitka i odbacivanja. Posledično njihove bliske veze su retke ili haotične.
Videti sliku broj. 2
39
Slikа broj. 2 – Afektivna vezanost
MODEL SEBE
(Zavisnost)
MO
DE
L D
RU
GIH
(Izb
egav
anje
)
Pozitivno (niska zavisnost) Negativno (visoka
zavisnost)
Pozitivno
(nisko
izbegavanje)
SIGURNOST
Dobar odnos intimnosti i
autonomije
PREOKUPIRANOST
Preokupiranost prema testu
M. Mein i Ambivalentnost
po Hazanu i Šejveru,
Visoko zavisni.
Negativno
(visoko
izbegavanje
ODBACIVANJE Poricanje
attachmenta, Odbacivanje
(Mein), Naglašena
nezavisnost.
PLAŠLJIVOST Strah od
vezivanja, Izbegavanje
(Hazan) Socijalno
povlačenje
U delu koji sledi, nastavićemo sa temom odnosa sa osobama koje nisu majka ili primarni
staratelj, ali ćemo se vratiti na decu i reći nešto više o odnosu dece sa drugom decom.
Kontakti sa drugom decom
Šarlota Biler je posmatrajući decu od četiri meseca do godinu dana, ispitivala prve socijalne
kontakte beba sa drugom decom. Ona je stavljala dva deteta (okrenuta jedno prema drugom) u
krevetac i posmatrala njihove reakcije. Primetila je da deca ispod šest meseci nisu zapažala
prisustvo drugog deteta u krevetcu, a da bi sa šest meseci aktivno tražila kontakt sa njim.
Pokušavala su da ga dodatknu, da mu uzmu ili daju igračku i sl. Kod dece u prvoj i drugoj
godini Šarlota Biler je opisala tri tipa socijalnog ponašanja: socijalno slepo, socijalno zavisno
i socijalno nezavisno ponašanje. Socijalno slepo dete se u prisustvu drugog deteta ponaša kao
da je potpuno samo. Ono gleda drugo dete bez emocija, zabavlja se igračkama i kreće bez
obzira na drugo dete, neobraćajući pažnju na njegove pokrete. Na socijalno zavisno dete
snažno utiče sve ono što čini drugo dete. Drugo dete ga ili stimuliše ili inhibira. U prvom
slučaju dete posmatra drugo dete, podražava ga ili ga se plaši, dok u drugom slučaju, ono
hoće pred njim i da se “pokaže”. U oba slučaja ponašanje je određeno prisustvom drugog
deteta. Socijalno nezavisno dete je svesno prisustva drugog deteta, ali ga ono niti plaši, niti
inspiriše. Ono reaguje na drugo dete i štiti ga kad je potrebno. Nikad nije agresivno. Pomenuti
tipovi ponašanja se javljaju već i na uzrastima do osamnaest meseci. Bilerova kaže da se oni
javljaju bez obzira na to da li je dete imalo kontakte sa drugom decom, da li je jedinče, koje je
nacionalnosti, pod kojim je uslovima gajeno i sl.
Ovaj vid istraživanja nastavila je i Mildred Parten koja je izučavala socijalno ponašanje dece
između dve i pet godina za vreme njihove igre u predškolskoj ustanovi. Ona je zabeležila šest
oblika socijalne participacije, odnosno socijalnog učestvovanja u igri. U prva dva oblika nema
nikakvog sudelovanja. Prvi oblik je nazvan nezauzetost jer se dete ne igra, odnosno ispoljava
nestalnu pažnju ka aktivnostima koje se dešavaju oko njega (gleda gde god, igra se sa bilo
čim ili sa svojim telom). Drugi oblik je solitarna igra - dete se igra samo, sa igračkama koje
su drugačije od onih kojima se igraju druga deca. Ono ne obraća pažnju na ono što rade druga
deca. Treći oblik ponašanja je posmatranje. Ovde, dete posmatra druge kako se igraju. Ono ne
učestvuje u igri, ali razgovara sa drugom decom ili predlaže kako da se igraju. Četvrti oblik je
nazvan paralelne aktivnosti. Dete se tada igra igračkama kojima se igraju i druga deca, ali je
njegova igra potpuno nezavisna. Ono se ne igra sa njima već pored njih. Saradnička ili
zajednička igra je peti oblik socijalne participacije, koji se obično pojavljuje posle treće
40
godine života. Dete se tada igra sa drugom decom i sva su deca zauzeta sličnim aktivnostima.
Deca međusobno razmenjuju igračke i čekaju svoj red za igračke ili aktivnosti. Može se videti
da se deca igraju u organizovanoj grupi koja ima zajednički cilj. Uloge i zadaci se dele i
dopunjuju,a jedno ili dvoje dece usmeravaju i kontrolišu aktivnosti. U delu koji sledi reći
ćemo nešto više o socijalnim grupama.
Socijalne grupe
U toku prve godine dete je u stanju da uspostavi kontakt samo sa jednom osobom
istovremeno. Ako se troje dece nađe zajedno, uzajamno kontakt se održava samo između
dvoje od njih. Sredinom druge godine života, tri deteta počinju da se druže u grupi, a od ovog
uzrasta pa nadalje grupa se povećava. Sa uzrastom raste i značaj grupe za dete i za njegov
psiho-socijalni razvoj. Grupa pozitivno utiče na podsticanje razvoja socijalne kompetencije i
pruža emocionalnu sigurnost u novim i potencijalno opasnima situacijama. Grupa je i izvor
razmene osećanja i bliskosti, ona pruža pomoć i usmeravanje i daje osećaj pripadnosti.
Dokazano je da vršnjačke grupe veoma pozitivno utiču čak i na intelektualni razvoj.
Istraživanja pokazuju da kada se suočavaju sa saznajnim problemom u grupi, deca uspešnije
dolaze do rešenja nego ako se sa problemom suočavaju kao pojedinci (ovo je pokazano u
oblasti matematike, muzičkog komponovanja, fizike, moralnog rezonovanja itd).
U razmatranju samih socijalnih grupa uglavnom se analizira kako je grupa nastala, da li je ona
formalna (npr. razred) ili neformalna (npr. prijateljska grupa), kakav je odnos između članova
grupe, postoje li vođe i ako postoje kakav je tip vođstva odnosno odnosa u samoj grupi. U
psihologiji se uglavnom pominju tri tipa vođstva (neki to nazivaju i tipovima socijalne
atmosfere): Demokratsko, autoritarno i „laissez-faire“. U demokratskoj grupi politika je stvar
grupne odluke, koju vođa razvija i podržava. Odluke se donose demokratski i uz grupnu
diskusiju. Vođa usmerava taj proces i eventualno nudi nekoliko alternativa o kojima se
diskutuje i glasa. U autokratskoj grupi politiku određuje vođa. On uglavnom donosi i odluke
uz manje ili više uvažavanja mišljenja drugih članova. U „laissez-faire“ postoji potpuna
sloboda i za grupu i za individue, a vođa veoma malo učestvuje u odluci. Način
funkcionisanja grupe, kao i stil rada kakav nameće vođa utiču na odnose između članova.
Tako se u nekim grupama može javiti nezadovoljstvo, kao i konflikti manifestovani kroz
pasivno ili agresivno i nemoralno ponašanje članova. Kako se moralno odnosno nemoralno
ponašaje razvija, prikazaćemo u delu koji sledi.
Moralni razvoj
Moralnost se određuje kao unutrašnja struktura koja kontroliše i nadzire ponašanje i bez
prisustva spoljašnjeg nadzora. Moralnost kao psihološka dispozicija ima kognitivni,
emocionalni i bihejvioralni aspekt. Kognitivni aspekt uključuje znanja o moralnim
principima, sposobnost evaluacije postupaka, kao i intelektualnu sposobnost da se opšti
principi primene na pojedinačne slučajeve. Emocionalni (afektivni) aspekt podrazumeva
moralna osećanja kao što su osećanje dužnosti, krivice, ponosa ili kajanja, dok bihejvioralni
aspekt podrazumeva spremnost za donošenje odluka da se postupi u skladu sa usvojenim
moralnim normama, izvršenje odluka i doslednost u njihovom izvršavanju. Proučavanja
moralnosti uglavnom se odnose na to da shvatimo odnos pojedinca prema pravilima i
poštovanju koje se za njih stiče.
U psihologiji postoje dva glavna pristupa moralnosti. U prvom se moralnost posmatra kao
nešto što je uvezeno spolja, posredstvom učenja da se sopstvene potrebe usaglase sa
zahtevima sredine. Po drugom, moralni razvoj predstavlja izraz sazrevanja individue i njene
prirodne predodređenosti za moralni razvoj. U skladu sa prvom pretpostavkom,
bihejviorističko shvatanje polazi od pretpostavke da se moralnost stiče učenjem, odnosno
41
uslovljavanjem. Psihoanalitičko stanovište, s druge strane internalizaciju moralnih principa
objašnjava procesom identifikacije sa roditeljima i veruje u njihovu nepromenljivost tokom
razvoja. Dve najznačajnije teoije moralnog razvoja predstavljaju Koldbergova i Pijažeova
teorija.
Po Pijažeu, moralni razvoj ima tri glavne karakteristike: intencionalnost (dok mlađa deca
osuđuju samo učinjeno zlo čije su posledice vidljive, starija uzimaju u obzir i nameru da se
nešto učini); relativnost (dok mlađa deca imaju ''crno-belu'' predstavu o dobru i zlu, starija
počinju da uviđaju relativnost granica između njih) i nezavisnost od sankcija (dok mlađa deca
vide zlo u nekom činu jer ga prati sankcija, starija razdvajaju čin od sankcije i shvataju da
kršenje pravila nije ispravno bez obzira na posledice. Pijaže opisuje dva procesa u razvoju
moralnosti: heteronomnu moralnost i autonomnu moralnost. Heteronomna moralnost
preovladava do 8-9 godina i odlukuje se retributivnom pravednošću i time što autoritet
određuje šta je moralno, a šta ne. Važna odlika je i to da se krivica određuje prema veličini
počinjene štete. Autonomna moralnost koja preovladava nakon 8-9 godina odlikuje se
distributivnom pravednošću ("jednaka pravda za sve“). Ovaj vid moralnosti uključuje
razumevanje namere, kao i sposobnost da se razumeju unutrašnji motivi.
Kolbergovu teoriju moralnog razvoja (Lawrence Kohlberg) karakteriše to što je moralnost
definisana kroz princip pravde, kao i to što pokriva ceo uzrasni raspon, pa i odraslo doba.
Kolberg smatra da se razvojem menja sociomoralna prespektiva koja podrazumeva odnos
osobe prema društvenim pravilima i očekivanjima. On smatra da se razvoj moralnosti odvija
kroz tri nivoa (čiji je redosled konstantan, nepromenljiv i univerzalan) koja u svojim
osnovama imaju različite strukture moralnog rezonovanja. Predkonvencionalni nivo odlikuje
konkretno - individualistička prespektiva, a pravila se doživljavaju kao nametnuta spolja. Na
konvencionalnom nivou dominira perspektiva člana društva, a pojedinac je identifikovan sa
pravilima i očekivanjima drugih. Postkonvencionalni nivo je naddruštvena perspektiva, jer je
pojedinac diferenciran od očekivanja drugih i sam bira osnovu za definisanje moralnih
vrednosti. Na svakom od ova tri nivoa Kolberg razlikuje po dva stadijuma. Ukratko ćemo
prikazati svaki od njih.
Predkonvencionalni nivo – izbegavanje kazne
Stadijum 1 – Poslušnost i kazna; Heteronomna moralnost
Ovaj, najraniji stadijum moralnog razvoj čest je kod dece, mada su i odrasli u stanju da ispolje
ovaj tip rezonovanja. U ovom stadijumu, deca vide pravila kao fiksirana i apsolutna.
Poštovanje pravila je veoma važno zato što se samo tako može izbeći kazna. Za ovaj stadijum
karakteristično je i pokoravanje autoritetu, kao i procenjivanje postupaka kao dobrih ili loših u
zavisnosti od njihovih materijalnih posledica.
Stadijum 2 – Individualizam i razmena, Instrumentalna moralnost
U ovoj fazi moralnog razvoja, deca pokazuju sopstveno gledište i osuđuje postupke na osnovu
toga koliko oni služe ličnim potrebama. Ispravan postupak služi dakle, zadovoljenju
sopstvenih a ponekad i tuđih potreba. Ispravno je ono što je fer, što je pogodba ili jednaka
razmena. Vidimo dakle, da je u ovom stadijumu moguć i reciprocitet, ali samo ukoliko on
služi zadovoljavanju sopstvenih interesa.
Konvencionalni nivo – šta zajednica misli da je ispravno činiti
Stadijum 3 – Međuljudski odnosi; Uzajamna moralnost
Ova faza moralnog razvoja (često nazivana i „dobar dečak, dobra devojčica“ faza) fokusirana
je na zadovoljavanje socijalnih očekivanja i uloga. Akcenat je na konformizmu
(prilagođavanju), na tome da se bude „fini ili dobar“ i razmišljanju o tome kako izbori utiču
na odnose. Glavna težnja je dakle, da se bude dobar i da se sopstveni postupci dopadnu
drugima.
42
Stadijum 4 – Održavanje društvenog poretka; Moralnost društvenog sistema
U ovoj fazi moralnog razvoja, ljudi počinju da uzimaju u obzir i društvo kao celinu kada
donose moralne odluke. Fokus je na održavanju reda i mira tako što će se poštovati utvrđena
pravila (zakon, religijske zabrane, običajne norme), ispunjavati dužnosti i poštovati autoritet.
Ispravno je dakle, sve ono što doprinosi društvu ili grupi.
Postkonvencionalni nivo – opšta etička pravila
Stadijum 5 – Društveni ugovor i individualna prava; Moralnost ljudskih prava i
društvene dobrobiti
Na ovom stadijumu ljudi počinju da uzimaju u obzir različite vrednosti, mišljenja i uverenja
drugih ljudi. Zakonska pravila jesu važna za opstanak društva, ali članovi društva treba da se
usaglase oko ovih standarda. Odlučivanje je dakle, prema društvenom dogovoru. Lična
gledišta se relativizuju, a opšte dobro postaje cilj (dobrobit zajednice, vrste, kulturnog
nasleđa). Ispravno je dakle ono što je opšte korisno; najveće dobro za najveći broj ljudi. Cilj
je zaštita svojih i tuđih prava.
Stadijum 6 – Univerzalni etički principi
Kolbergov finalni nivo moralnog razvoja baziran je na univerzalnim etičkim principima i
apstraktnom mišljenju. Na ovom nivou ljudi prate ove internalizovane principe pravde, čak i
kada su u neskladu sa zakonom i pravilima. Ovde je dakle, odlučivanje po savesti i
samostalno izabranim etičkim principima i univerzalnim načelima pravde: jednakosti,
ljudskih prava i poštovanja dostojanstva ljudskih bića kao pojedinačnih osoba.
ZA ONE KOJI ŽELE DA ZNAJU VIŠE
Motivi za poštovanje pravila u 6 podstadijuma
Poštuj pravila da bi izbegao kaznu
Poštuj pravila da bi dobio nagradu, stekao pogodnosti
Poštuj pravila da bi izbegao da te drugi osuđuju ili ne podnose
Poštuj pravila da bi izbegao osudu i kaznu od strane predstavnika zakona i reda
Poštuj pravila da bi sačuvao poštovanje nepristrasnog posmatrača koji sudi u korist opšte
dobrobiti
Poštuj pravila da bi izbegao samoosuđivanje
Kao što vidimo iz opisa, stadijumi su hijerarhijski organizovani, tako da viši integrišu niže, a
svaki stadijum se razvija iz starog predstavljajući sintezu starog i novog. Prva dva stadijuma
se postepeno gube sa razvojem, druga dva se stabilizuju u sredini adolescencije, a poslednja
dva se razvijaju nakon šesnaeste godine. Važno je ipak naglasiti da se kroz stadijume može
prelaziti nejednakom brzinom. Uzrast dostizanja stadijuma nije fiksiran, već u velikoj meri
zavisi od sredine koja može ubrzati ili usporiti razvoj.
Iako veoma značajna, Koldbergova teorija moralnog razvoja pretrpela je i neke kritike.
Postavlja se tako pitanje da li moralno rasuđivanje mora nužno voditi do moralnog ponašanja?
Koldbergova teorija bavi se moralnim razmišljanjem, zanemarujući da postoji velika razlika
između onoga što bi trebalo da uradimo i naših stvarnih akcija. Takođe se postavlja i pitanje
da li je pravda jedini aspekt moralnog rasuđivanja koji treba razmatrati? Kritičari su stava da
Koldbergova teorija moralnog razvoja stavlja preveliki akcenat na koncept pravde prilikom
donošenja moralne odluke. Faktori kao što su saosećanje, briga i druga interakcijska osećanja
mogu takođe igrati važnu ulogu u moralnom rezonovanju. Treće pitanje je da li Koldbergova
teorija preterano naglašava zapadnu filozofiju? Individualističke kulture stavljaju fokus na
lična prava, dok kolektivističke kulture naglašavju značaj društva i zajednice. Istočnjačke
43
kulture mogu imati različite moralne poglede, koje Koldbergova teorija ne objašnjava.
6. ADOLESCENCIJA
Adolescere (lat.) – rasti, sazrevati
Priredila: dr Tijana Mirović
Određivanje i granice adolescencije
Adolescencija je životni period između detinjstva i odraslog doba koji karakteriše biološko,
psihološko i socijalno sazrevanje. Adolescencija počinje sa pubertetom, periodom bioloških
promena, a završava se postizanjem psihološke zrelosti i punog statusa odraslog. Dok je
početak adolescencije jasno određen prvim znakom puberteta (prvom menstruacijom i prvom
neželjenom ejakulacijom), gornja granica se zavisno od društva i kulture, proteže do 18. do
21. godine, kada se mladima priznaje zakonska zrelost ili do 27. godine kada prestaju neka
društvena prava i obaveze kao što su materijalno izdržavanje i služenje vojnog roka.
Promene koje nastaju tokom adoelscencije
Tok razvoja u adolescenciji uglavnom je neusklađen i nesinhronizovan, pa postoji bitan
raskorak između pune fizičke i intelektualne zrelosti i pomalo odloženog emocionalnog
razvoja.
Fizičke promene i seksualnost (ponos ili stid?)
Telo se menja i „raste pre duše", te se adolescenti često, u sopstvenom telu osećaju nesigurno
i trapavo. Seksualna zrelost dolazi pre emotivne, a naglo pobuđena seksualnost otvara brojna
pitanja i dileme tipa: „kako (da li dobro) izgledam“; „da li sam seksualno privlačan i
adekvatan“ i sl. Odgovaranjem na ova pitanja, adolescent razvija tzv. fizički self i seksualni
self koji obuhvata različite nivoe odnosa prema suprotnom polu (od indiferentnosti do ljubavi
i strasti).
Emocionalne promene (impulsivnost, reaktivnost, promena raspoloženja)
Put od indiferentnosti do ljubavi i strasti u adolescenciji je uglavnom veoma kratak, pa su
iznenadna i snažna zaljubljivanja (i odljubljivanja) veoma česta. Raspoloženje je promenljivo,
a anksiozne, depresivne i agresivne reakcije veoma su česte. Emocionalne promene, koje se
ogledaju u povećanoj senzitivnosti, reaktivnosti i impulsivnosti adolescenata odražavaju se ne
samo na ljubav, već i na odnose sa prijateljima, koji u adolescenciji imaju zaista ključno
mesto.
Socijalne promene (nalaženje svog mesta u svetu – odnos sa okolinom)
Za razliku od detinjstva, druženje u adolescenciji podrazumeva više intimnosti i podrške,
lojalnosti i poverenja. U želji da izbegne snažne roditeljske i društvene pritiske, adolescent se
intenzivnije vezuje za vršnjake čiji su pogledi slični, a potrebe prepoznatljive i prihvatljive. U
tom periodu, veoma su česta pitanja tipa: „da li sam prihvaćen i popularan“; „šta misle o
meni“; „kako biti sličan sa drugima, a svoj i različit“? Ova pitanja često pojačavaju
nesigurnost i pritisak koji proizilazi iz adolescentove gladi za pripadanjem i prihvatanjem. U
adolescenciji, pripadnost vršnjačkoj grupi ponekad je tako jaka da se pokazuje važnijom i od
jela i od sna, kojima se posvećuje tek kratki intermeco između dva izlaska ili telefonska
razgovora. Ovako intenzivan i blizak kontakt često dovodi do konflikta sa tim istim
prijateljima, ali i sa roditeljima koji ne mogu da razumeju da to može biti važnije od škole i
„svega drugog“.
44
Roditelji i Društvo od adolescenta očekuju da se spremi za neku profesiju; da radi na
razvijanju svoje ekonomske nezavisnosti; da razvije društveno-poželjne forme ponašanja; da
se spremi za bračni i porodični život i razvije vrednosti koje su u saglasnosti sa tim
društvenim sistemom. Ovakvi zahtevi često kod adolescenata izazivaju strah, pa i bunt kojim
se jasno pokazuje nespremnost da se prihvate porodične norme i konvencionalni načini života
i ponašanja. Ipak, tek odgovaranjem na ove zahteve adolescent nalazi svoje mesto u svetu i
grupi vršnjaka i čini neophodne korake kako bi se pripremio za odvajanje od roditelja,
samostalni život i preuzimanje odgovornosti. Zapošljavanjem ili učenjem adolescent razvija
svoj profesionalni self koji mu pored zadovoljstva obezbeđuje i ekonomsku sigurnost. Uz
profesionalni self, on razvija i društveni self koji uključuje seriju njegovih različitih uloga u
svetu odraslih - uloga koji se vremenom sve više usložnjavaju.
Kognitivne promene – formalne operacije
Prihvatanje većeg broja uloga i zahteva uslovljeno je razvojem sposobnosti, te su sve
pomenute promene tokom adolescencije praćene i rapidnim razvojem kritičkog mišljenja,
kreativnosti, originalnosti i divergentnog mišljenja (tj. mogućnosti nalaženja brojnih rešenja
za jedan problem). Pored ovoga, veoma je izražen i razvoj apstraktnog mišljenja koje
podrazumeva mogućnost nalaženja rešenja koja nisu vidljivo prisutna; hipoteziranje i
zamišljanje brojnih mogućih posledica jednog izbora, kao i rasuđivanje o mogućem i
nemogućem.
Moralni razvoj (pravednost, humanost, reciprocitet, idoli i ideali)
Uz razvoj kognitivnih sposobnosti, u adolescenciji dolazi i do povećanja sposobnosti
moralnog suđenja i osećanja humanosti i pravednosti. Tokom ove faze razvoja adolescenti
razvijaju i definitivne ideje o tome u šta veruju i za šta su spremni da se zalažu. Kroz večito
traganje za smislom života i odgovorima na pitanje o životu i smrti, neki od njih približavaju
se religiji. Sve ove novonastale ideje, principi, ideali i interpretacije života, svest o sebi i
svom ličnom identitetu, kao i svest o svetu u kome živi formiraju tzv. filozofski self.
Razvojni zadaci
Definisanjem različitih delova sebe ili selfa, adaptacijom na brojne promene i konstruisanjem
sistema jasno uobličenih i međusobno dobro integrisanih odgovora na pitanja: „Ko sam ja? U
šta verujem? Šta želim da učinim u svom životu?“, adolescent uobličava potragu za
sopstvenim identitetom. Višegodišnje traganje za identitetom konačno se ostvaruje kroz
procese usvajanja hijerarhije svih uloga i njihove integracije u sistem. Ovakav, intenzivni
biološki i psihosocijalni razvoj kvalifikuje adolescenta da vodi život sličan onom koji vode
odrasli.
Svaki adolescent jasno oseća da se nešto promenilo i da više nije dete. Nekim adolescentima
to ne prija, pa na svaki način pokušavaju da regradiraju na ranije faze razvoja, ali je daleko
više onih koji jedva čekaju da se osamostale i oprobaju u ulogama odraslih. Ovi adolescenti
smatraju da su sposobni da upravlja sopstvenim životom te da zaslužuju da bude tretiran kao
odrasli. Vrlo se lako pozivaju na sopstvena prava, ali skoro po pravilu pokušavaju da izbegnu
bar deo odgovornosti iz „sveta odraslih“.
Drugi važan zadatak u adolescenciji je psihološko, a potom i fizičko odvajanje od roditelja.
Da bi se lakše odvojili, adolescenti moraju da dezidealizuju sopstvene roditelje i da bar na
trenutke postanu potpuno drugačiji od njih. Tako počnu da odbacuju porodične vrednosti, da
kritikuju ono što im se do tada dopadalo, da krše dogovore i da ulaze u sve otvorenije
konflikte sa roditeljima. Konflikti se najčešće vode oko odgovornosti (prava i obaveza), a u
vezi sa temama koje simbolički predstavljaju problem u postavljanju i održavanju granica
između roditelja i deteta koje je sada „odraslije“, jače i zahtevnije po pitanju sloboda.
45
Najčešće teme konflikata su: izgled i čistoća sobe (čiji je to prostor?), dužina izlazaka (koliki
stepen samostalnosti i poverenja je u redu?), dužnosti (šta jeste, a šta nije primereno očekivati
i zahtevati?) i sl. Dublje gledano, svi ti konflikti proističu iz činjenice da su i adolescenti i
njihovi roditelji ambivalentni oko odrastanja i odvajanja. Iako preziru i samu pomisao da ih
roditelji „maze kao bebe“, adolescenti se rado vraćaju njima „u krilo“ kada „odrastao život“
postane pretežak. Roditelji koji strahuju od toga da „puste svoje dete u svet“, rado ih primaju
nazad i čine sve da ih „bar još malo“ zadrže uz sebe.
Najčešći psihološki problemi u adolescenciji
Anksioznost, depresivnost, poremećaji ponašanja, poremećaji ishrane, zavisnost i ostala
rizična ponašanja.
Teorija umetničkog razvoja H. Gardnera: - Simbolički sistemi (delatni, opažajni, afektivni) - Faze umetničkog razvoja: presimbolički (do 2.god.) , period upotrebe simbola (2.-5./7.god.) i umetnička produkcija (5./7. do 11./13.) - Kognitivna teorija muzičkog razvoja M.L. Serafinove - ’’Spiralna teorija’’ muzičkog razvoja K. Svonvika i Dž. Tilmanove
Psihologija/Psihologija muzike
Školska godina 2011/2012 RL4 Muzički razvoj
Počeci muzičkog reagovanja - Prenatalni period (Šetler, Heper, Lakanue) (3-4 meseca pre rođenja; 28-30 nedelja od začeda) - Neposredno po rođenju (Špigler, Ajzenberg, Mihel, Hau i Sloboda) (24-48 sati posle rođenja; promene u otkucajima srca i EEG; najveda prijemčivost: 6.-24. meseca i 5.-6. godina)
Razvoj vokalnog reagovanja (Mog, Mihel, Dejvidson, Papoušek) - Vokalizacije 3.-4.mes. (visina, kontura naniže) - Spontana muzička izvođenja 1.- 2. godina (reči i ritam) - Počinje da reprodukuje faze melodije 2.-3. godina - Poboljšanje u tačnom pevanju melodije 4.-5. god. - Stabilnost tonaliteta i izražajno pevanje 6.-7. godina
Razvoj muzičkog opažanja - Opažanje visine tonova (Zimerman, Gilbert) (’’kritički period’’ 6.-9. God, do 12.; visoko-nisko; razlikovanje intervala) - Opažanje ritma (Grouvz, Tekrei, Kristijanson) (’’kritički period’’ 5.-6./6.-9./11.-12.do 15. god.) - Opažanje glasnosti (0-1. god.) - Opažanje melodije (Dauling, Čeng i Trehabova, Pecold) (kontura, početak 5 meseci, nagli razvoj 6.-7.god., plato oko 8.god) - Opažanje tonaliteta (Bartlet i Dauling, Bojl i Pentikof) (uočavanje promena tonaliteta 5.-6.god., oko 8. god. stabilno, do 10.god. vedina opaža tonalitet) - Opažanje harmonije(Cenati) (značajan napredak oko 8.god., stabilizacija oko 11.-12.god.) Redosled sekvenci u opažajno-saznajnom razvoju: tembr, dinamika, ritam, melodija, forma, tekstura, harmonija (Zimermanova)
Kognitivni vid muzičkog razvoja
- Formiranje muzičkih pojmova (Zimermanova i Sekrist, Serafinova)
(muzička konzervacija, ’’kritički period’’ 5.-7.god. plato oko 9.-10.god., najpre
konzervacija tonskih modela, zatim takta i ritma, pr. glasno-tiho, brzo-sporo,
visoko-nisko, nagore-nadole)
- Sposobnost reprezentovanja muzike (Dejvidson i Skrip, Bamberger) –
muzike, pesme, simboličko izražavanje
Upotreba različitih simboličkih sistema: slikovni (globalno) ili apstraktni
(tačkice, crtice) 5.god.; sistem rebusa (reči, slike, znaci); tekstualni (reči, slova,
pravac stiha) ili sistemi kombinacije i elaboracije (ritmička osnova, kontura
melodije, struktura fraze) 7.god.
- Razvoj sposobnosti estetskog procenjivanja, kognitivnog i emotivnog
reagovanja (12.-17.god.)
Motorne komponente razvoja (Gilbert) - Motorni obrasci – veštine (4.-5. God. dobuje jednostavne ritmove; 8.-9. poboljšanje na izvođenju
ritmičkih zadataka) - Gotovost za nastavu instrumenta/klavira (4.-5.god., od 4.-7. značajan
napredak u razvoju veština)
Afektivni vidovi muzičkog razvoja (Valentajn, Gardner, Sloboda, Mej) - Ukupni reaktivni potencijal – različiti nivoi osetljivosti - Osetljivost za stil (6.-11.god., stilski periodi, osetljivost za konsonancu, popularna vs.
klasična muzika) - Estetsko procenjivanje, Preferencije, Muzički ukus
Recommended