View
236
Download
0
Category
Preview:
Citation preview
8/4/2019 Ogled o Prevodjenju
http://slidepdf.com/reader/full/ogled-o-prevodjenju 1/21
Broj 111
Jelena Stakic
Zedni preko vode/Ogled o prevodjenju
Nesto o prevodjenju (I)
Pisanja ove knjige, godinama odlaganog, konacno sam se latila u Arlu, u tamosnjem
prevodilackom centru ili, zvanicnije, Medjunarodnom koledzu knjizevnih prevodilaca
(Collège International des traducteurs littéraires), mestu stvorenom za prevodjenje i idealnom
za razmisljanje i pisanje o prevodilastvu. Od Republickog zavoda za medjunarodnu tehnicku,
naucnu, i prosve- tno-kulturnu saradnju dobila sam novcanu pomoc da otputujem tamo.
NON-FICTION
Da bi knjizevno prevodilastvo dobilo - ili povratilo - ugled koji mu pripada, treba sto jasnije
reci sta je ono.
Uzimam rec kao knjizevni prevodilac-prakticar, prevodilac po opredeljenju, koji pokusava da
zivi iskljucivo od prevodjenja, koji na trazenje izdavaca prevodi knjige koje mu se ponude.
Prevodilac, dakle, kome - za razliku od mnogih veoma cenjenih kolega - prvenstveni cilj nije
da citaocima otkrije pisca ili knjigu, da s njima podeli svoje uzivanje, koji nije ambasadorove ili one strane knjizevnosti u svojoj sredini, koji nije mnoge godine svog najdragocenijeg
rada i znanja posvetio prevodjenju nekog kapitalnog dela koje ce unaprediti kulturu njegove
sredine, prevodilac koji ne prevodi iz ciste ljubavi, nego knjizevni prevodilac-profesionalac
koji se svojim poslom bavi u vidu zanata. Tako ja vidim sebe, ne iskljucujuci nista od
gorepomenutog, naprotiv. Ali, smatram da je u mom slucaju bitno to sto prevodim knjige
(uglavnom dobre) i pokusavam da od toga zivim i ucestvujem u izdrzavanju porodice.
Prvo, zelela bih da govor o prevodjenju oslobodim patetike i lepih metafora. Prevodim prozu
- price, romane i esejistiku - pa bih i da govorim u prozi. Ovo ne znaci da se ne slazem s
poeticnijim ili duhovitijim odredbama prevodilastva, naprotiv (ponovo). No poeticniji i
duhovitiji od mene tako ce i pisati o prevodilastvu, a ja ovako, prakticno i prozaicno.
Prevodjenje je, dakle, za mene zanat. Posto se zanati medjusobno razlikuju, to i prevodjenje
ima svoje posebnosti, a zajednicko s ostalim zanatima mu je to sto je za njega potreban
materijal, alat, umece, izrada, zavrsna obrada i - majstor-profesionalac. U onim pateticnim i
neprakticnim opisima prevodilackog posla istice se da je prevodilac "umetnik", "stvaralac",
pa i "koautor". U svemu tome ima mnogo istine, ali u prakticnom zivotu ta istina nema
dobrih posledica po prevodioce. S umetnicima, ako nisu pod necijom narocitom zastitom,
moze se i ovako i onako, a sa zanatlijama - automehanicarem ili vodoinstalaterom - bogme,
ne moze: morate biti fini s njima ako hocete da vam popravi cesmu ili auto, mo- rate
optrcavati oko njega, nabavljati mu materijal, cuvati alat, hraniti ga i pojiti, i morate mu
platiti, smesta, i koliko trazi. Tek posle mo- zete da ga psujete... Licno, vise bih volela da me
cene kao automehanicara ili nekog drugog nezaobilaznog majstora, a za ono drugo, uglednije
postovanje, borim se sama, svojim radom.
8/4/2019 Ogled o Prevodjenju
http://slidepdf.com/reader/full/ogled-o-prevodjenju 2/21
Treba osloboditi patetike shvatanje knjizevnog prevodioca kao umetnika. On to zacelo jeste,
ali to shvatanje ne sme biti pokrice za to da se s njim postupa kao s robom, ili budalom.
Treba osloboditi patetike i shvatanje prevodioca kao stvaraoca. Knjizevni prevodilac zacelo
jeste i stvaralac. Licno, vise dozivljavam sebe kao tumaca. Ali, to su ipak samo reci. Kod nas
rec "stvaralac" (ma kakvo ostvarenje tog stvaraoca bilo) ima mnogo vecu tezinu nego rec
"tumac" ili "reproduktivac" (opet, bez ikakve veze s kvalitetom onoga sto je
"reprodukovano"). Vrata Srpske akademije nauka, recimo, zatvorena su za prevodioce, zatosto se smatra da nisu "stvaraoci" nego "reproduktivci". Meni je svejedno, ali verovatno su
neke moje kolege ruzno prikracene zbog toga. To je zbog reci koje prikrivaju sustinu. A
sustina je da prevodilacki posao podrazumeva ne samo mnogo vise znanja, umeca, vrednoce,
nego i nadahnuca i kreativnosti od nekih drugih poslova koji su okvalifikovani kao
"stvaralacki".
Time sam stigla do glavnog: do prevodilackog posla. I shvatanje tog posla treba osloboditi
patetike: nije knjizevno prevodjenje samo posao koji se radi "iz ljubavi", dok ostalo nije
vazno. Sve ostalo jeste vazno, a ako ima i ljubavi, utoliko bolje po onoga ko voli svoj posao.
Da je knjizevno prevodilastvo cenjen i postovan posao, verovatno bi se manje pricalo oprevodilackoj ljubavi, a vise bi se njime bavili i ljudi koji ga ne vole toliko - sto uopste ne
znaci da ga ne bi dobro obavljali. Mnoge osobe koje bi bile izvrsni knjizevni prevodioci nece
to da budu bas zbog toga sto je prevodjenje potcenjeno i obezvredjeno.
Treba osloboditi patetike i tu potcenjenost: nista lakse nego jadi- kovati kako smo lose
placeni, kako nas ne postuju, kako nas izostavljaju i preskacu u svakoj dobroj prilici, kako je
svima koji imaju bilo kakva posla s knjigom bolje nego nama. Bude nam lakse sto smo se
isplakali, pa sta? Nas se polozaj ne popravlja.
Osnovna stvar, koja deluje otrcano, ali izgleda da je nikad nije suvisno ponoviti je ova: na
srpskom jesu napisana sjajna knjizevna dela, ali nisu i sva velika i manje velika dela svetskeknjizevnosti: ni Andersen, ni Sekspir, ni Tolstoj, ni Balzak, ni Herman Hese, ni Agata Kristi -
pomislite sami na bilo kog stranog pisca, na bilo kog velikog svetskog filosofa, psihologa,
istoricara - moglo bi se nabrajati u nedogled - niko od njih nije pisao na srpskom, nego svaki
na svom jeziku, a citaoci kod nas poznaju njihova dela po prevodima na srpski. Ma koliko
velicali sopstvenu kulturu - to, uostalom, rade i drugi - i ma koliko neki tvrdili da nam ne
treba nista sa strane (uzgred: to ne kazu kad su kola ili video-rikorderi u pitanju), izbacite
svekoliku prevodnu knjizevnost (pocev od Svetoga pisma), i sve sto je u nasoj sredini nastalo
pod njenim uticajem, ili po uzoru na nju, ili kao njen nastavak, pa pogledajte sta je ostalo. Jos
ako uradite slicno i sa slikarstvom, arhitekturom, naukom, industrijom... moja masta nije
dovoljno crna da to zamisli.
Prevodna knjizevnost jeste, i to je osnovno, deo, vazan deo, neodvojiv deo, nacionalne
kulture.
PREVODILACKI SAMOOPIS U NEKOLIKO CRTICA
Prevodjenje kraj jaruge
Koliko se secam, za radnju zvanu prevodjenje prvi put sam cula u trecem osnovne, u jednom
zabitom kucerku na obali recice Jaruge, u Zajecaru. Tamo je otac, kao gradjevinski inzenjer u
vreme izgradnje i obnove, "dobio premestaj", pa sam tako i ja "dobila premestaj" u cetvrtuskolu u svom nedugom skolovanju. U drugom delu istog kucerka, u koji se ulazilo iz
zajednickog dvorista koje je, dalje, vodilo pravo do Jaruge, stanovao je moj vrsnjak i skolski
drug Nane, ciji je otac zbog neceg bio u Nemackoj. Nane je hteo da pise ocu na nemackom
(zasto? ne secam se, a mozda nisam ni znala...)
8/4/2019 Ogled o Prevodjenju
http://slidepdf.com/reader/full/ogled-o-prevodjenju 3/21
Secam se da mi je objasnjavao kako ce to da izvede: uzmes lepo recnik, pa potrazis kako se
na nemackom kaze "dragi" i to prepises iz recnika na papir; onda pogledas kako se kaze
"tata", pa i to prepises pored one prve reci. I sve tako, tumacio je Nane, sasvim prosto.
Odmah smo hteli da nastavimo pismo, sad je islo ono "kako si", i tu su nastale izvesne
teskoce. Nane je i dalje tvrdio da je prevodjenje prosto, ali u mojoj glavi su pocele da se roje
sumnje koje nisam umela da srocim niti ih jasno pamtim, ali mislim da su se odnosile na
padeze i glagolske oblike. Ili mi je to moj skepticni duh, na nivou devetogodisnjeg deteta, ali
ipak skeptican, dosaptavao da stvari nikad nisu niti mogu biti sasvim proste, narocito ako ti je
nesto vazno, kao sto je Nanetu bilo vazno da svom tati napise pismo na nemackom.
Dugacka, zahuktala recenica o svemu i svacemu, samo ne o prevodjenju
Dve godine kasnije, u prvom gimnazije (petom osnovne, tad je bas pocinjala prva od
mnogobrojnih velikih reforama nasega skolstva: osnovne skole prerastale su u osmogodisnje,
ali su gimnazije i dalje bile gimnazije, a sve su skole postajale mesovite - mene je zakacila
jedna godina cisto zenskog odeljenja u koje je, po kazni, odnekud bio premesten jedan decak,
i to u skoli koja se u jednoj smeni zvala "Sedma mesovita", a u drugoj "Druga zenska", e, u
tom prvom#petom razredu pocela sam da ucim francuski, a cetiri godine posle toga, ponovou prvom#petom razredu, ovaj put gimnazije (prvom po novom, petom po starom, a u
gimnaziji koja se zvala "Druga muska" i gde sam pripadala prvoj ili drugoj generaciji
devojcica pripustenih u tu znamenitu ustanovu, prezirali su nas bezmalo svi profesori, a
narocito profesorke), pocela sam da ucim i engleski - koji sam uostalom, vec dve godine s
mnogo radosti ucila privatno kod i danas mi drage "ticerke", pokoj joj dusi - i, da predjem na
stvar, tokom osam godina ucenja jednog stranog jezika u skoli, i cetiri godine drugog, i sest
godina "ucenja privatno" - ja se ne secam ama bas nicega sto bi moglo biti nekakvo
upucivanje u prevodjenje.
Bela lala i krava na nozi
Prvo svesno secanje koje se odnosi na prevodjenje, posle onog Nanetovog pisma ocu, jeste s
Kolarca, s kurseva francuskog kod tad veoma, i s razlogom, popularne Zane Ilic, koja je svaki
cas, pre nego sto ce reci svoje uobicajeno "Je vous rend votre liberté", zavrsavala time sto
nam je zadavala da na francuski prevedemo neki kratak tekst iz novina, "Politike", mislim.
Meni je to bilo strasno tesko, toliko da sam pozelela da joj se osvetim. Skupivsi svu svoju
pubertetsku hrabrost, prisla sam joj posle casa i pitala kako se na francuskom kaze "kao bela
lala" i "stala mu krava na nogu". Gospodja Zana me je shvatila ozbiljno, razmislila, za belu
lalu slegla ramenima i rekla "pa, mozda, 'comme l'eau njui coule'", a sto se krave na nozi tice,
pobojala se da Francuzi nemaju "une eljpression aussi pittoresnjue".
Kod Zane Ilic se moglo mnogo nauciti, i ja sam imala zarku zelju da naucim, ali tumbanjakoja su mi nametale moje godine i priroda nisu mi dali da valjano iskoristim ni tu, kao ni
mnoge druge povoljne prilike koje su mi se pruzale u zivotu.
Konkretan upad u prevodjenje
Moj prevodilacki prapocetak bio je bedan i neslavan, a kiks zbog kojeg je ispao takav
zasluzuje da udje u zasad nepostojecu (ili meni nepoznatu) antologiju najboljih prevodilackih
kikseva.
Nepune dve godine posto sam diplomirala na Grupi za psihologiju Beogradskog univerziteta,
i tek sto sam se kao mlad, perspektivan i sarmantan kadar zaposlila u Institutu (zvucnog
imena, da ga sad ne pominjem, sve sto mu je davalo zvucnost i znacaj otislo je u nepovrat),
uspela sam da od M. D. iskukam da mi namesti neku tezgu, da zaradim nesto preko plate a i
inace, da i ja nesto radim... Francuski i engleski sam znala onoliko koliko se nauci u skoli, na
8/4/2019 Ogled o Prevodjenju
http://slidepdf.com/reader/full/ogled-o-prevodjenju 4/21
fakultetu, kursevima na Kolarcu i, najvise, na privatnim casovima. Citala na stranim jezicima
nisam, putovala nisam, stranih prijatelja imala nisam. Ali, smatralo se da ja vladam stranim
jezicima, cak sam i sama donekle verovala u to.
Tih dana umro je Korbizje i tadasnjem listu "Sport i svet" hitno je bio potreban prevod s
engleskog jednog prigodnog i ne sasvim kratkog teksta. Hoces tezgu, evo ti tezge! Prevedi
odmah, list vec ide u stampu!
Znala sam u tom trenutku da je Korbizje arhitekta, vazan za modernu arhitekturu. Nisamznala:
- da je opasno prihvatati prevod koji treba da bude gotov isto popodne;
- da je za prevodjenje bilo kog teksta, pa i za novine, potreban veci recnik od skolskog;
- da, ako vec ne znacenje svake strane reci, a ono bar svake koja iole strci kao neko strano
telo u prevedenom tekstu, ma i poznata bila, neizostavno treba proveriti.
Znojila sam se nad tekstom i huktala, a posrednik u pribavljanju tezge, nestrpljiv, zajedljivo
me je pitao treba li mi konzilijum da bih prevela jedan novinski clanak.
Jos dve stvari nisam znala:
- da novine gutaju sve, i da se prevodjenje za novine ne racuna ni u sta. Prevodioce ne
razlikuju od lektora ili korektora, sto samo pokazuje kako su sva tri zanimanja potcenjena do
obezvredjenosti;
- najvaznije od svega sto nisam znala bilo je znacenje engleske reci "concrete": ja sam
verovala da znaci konkretno. Znaci beton.
Primena betonskih konstrukcija je, otprilike, govorim kao potpuni laik, nesto veoma vazno,valjda i bitno, u Korbizjeovom delu. U mom prevodu to su sve, od pocetka do kraja clanka,
bile konkretne konstrukcije, uvodjenje konkretnog u neimarstvo... vrlo konkretno prevedeno,
tako i objavljeno. Koju sam glupost napravila shvatila sam, doduse, cim mi je prevod otet iz
ruku i odnet u stampariju, i cim sam progovorila dve reci s ocem gradjevincem, ali spasti se
nije moglo nista: tako sam lepo doterala tekst da nije bilo dovoljno promeniti rec konkretno u
rec betonsko; ja sam napisala neki sasvim novi tekst (pa nek sad neko kaze da prevodjenje
nije stvaralastvo...); u gramaticki ispravnim i na izgled smislenim recenicama meni, doduse,
mnogo toga nije bilo jasno, ali to sam pripisivala svojoj neukosti i nepoznavanju filosofije
koja je nadahnjivala Korbizjeovu arhitekturu.
U sledecem broju "Sporta i sveta" izislo je protestno pismo jednog citaoca. Redakcija mu je
odgovorila da je u pravu, da se izvinjava, i da prevodilac vec snosi konsekvence.
"Konsekvence" su bile to sto su mi se smejali: ne zato sto sam pogresila, nego zato sto se
zderem zbog toga. Nudili su mi nove prevode... Godinama sam odbijala.
*
Kakav bi moj zivot bio da se tada nisam onoliko preplasila prevodilacke odgovornosti? Lako
sam mogla da se ubacim u prve redove prevodilaca-koji-prevode-levom-nogom za razne
listove koji su u ono doba pocinjali da se pojavljuju. Lova do krova, povrh plate. Veze sredakcijama. Traganje za primamljivim tekstovima po zanimljivim stranim knjigama i
casopisima...
Linija veceg otpora
8/4/2019 Ogled o Prevodjenju
http://slidepdf.com/reader/full/ogled-o-prevodjenju 5/21
Umesto svega toga, ostala sam po strani, i u Institutu. Cesci dodiri sa strancima pomogli su
mi da shvatim sta je strani jezik. Kad je dosla jedna americka istrazivacka ekipa s kojom sam
saradjivala i prijateljevala duze od godinu dana, moj engleski je bitno uznapredovao, ali
dobar nikad nije postao.
U to vreme sam iz cista mira zapela da prevedem jedan strucni clanak nekog njihovog
velikog mozga, da bih bolje shvatila istrazivanje u kojem sam ucestvovala.
Ni tada nisam znala mnogo stvari:
- da angloamericki autori u oblasti drustvenih nauka mnogo vole da lepe etikete po svakoj
intelektualnoj radnji i da su njihove glasovite teorije i hipoteze koje valja proveriti samo
jedan, vrlo slozen nacin da se saopsti neka najcesce sasvim jednostavna istina ili, naprosto,
misao, ili pretpostavka; da se sve veci "boddz of knodjledge" koji oni skupljaju smisljajuci
nove hipoteze, zatim metodologiju kojom ce ove "operaciona- lizovati", i tako
"operacionalizovane" ih proveravati na narocito odabranim uzorcima populacija, da bi zatim
izlozili rezultate obrazlazuci zasto hipoteze jesu ili nisu dokazane (prakticno je svejedno) - da
je taj "boddz of knodjledge" nesto sasvim nepotrebno, neprimenljivo i nezanimljivo, a
najnezanimljivije bas onima koje bi trebalo najvise da zanima e da bi na osnovu toga planirali
neku politiku - politicarima, recimo.
Ovo je digresija, ali ima veze s mojim buducim prevodilackim radom. Evo sta jos nisam
znala:
- da se taj "boddz of knodjledge" gradi jednim zargonom koji s knjizevnim jezikom nema,
niti hoce da ima bilo kakve veze, naprotiv. I nisu angloamericki autori jedini koji misle da
ono sto je lepo i jasno receno nije dovoljno "naucno".
A ja sam pokusavala, unoseci dusu svoju, i upinjuci se iz petnih zila, da tacno, tecno, lepo i uduhu naseg jezika prevedem jedno profesorsko umovanje o tome, otprilike, da su neki
sadrzaji, iz nekih razloga, vazniji za neke pojedince od drugih sadrzaja, iz drugih razloga, za
neke druge pojedince... Oko prevoda sam se zaista potrudila, uzbunila okolinu i u kuci i u
Institutu, trazila savete na sve strane... na kraju su me pohvalili, cak mi i platili, kao
ekstra-posao za internu upotrebu. (Jos jedna digresija: koliko sam samo stvari radila za
"internu upotrebu"... znacilo je to zapravo uraditi nesto i predati uradjeno, a onda "pas nit
kosku glodje, nit je drugom daje": odlaze je u fioku, do velikog spremanja. Tad se koski, to
jest mom trudu, gubi trag, ali nije tesko naslutiti kuda vodi.)
Prevodeci taj besmisleni clanak nesto sam i naucila: da tragam po recnicima, da otkrivam
znacenja reci i konstrukcija; da podjem za jednom reci, a dospem ko zna kud. To mi se silnodopalo. Nekim trackom svesti nazirala sam da drazi prevodjenja mozda leze u tom
meandriranju, a ne u tome sto prevodjenje moze da bude tezga.
Nesto kasnije, i dalje u Institutu, prevodila sam ponovo neku ame- ricku profesorsku
muckalicu, napisanu nemogucim jezikom. Dok sam je citala, jos mi se i cinilo da nesto
razumem, ali za prevodjenje je bila izuzetno teska. Prevodila sam rec po rec, pa od te gomile
reci sastavljala recenice na srpskom, uporedjivala ih s izvornikom, doterivala. Desavalo se da
deo recenice, pa i cela recenica, odjednom odjekne, blesne na srpskom. Ne rec po rec, i ne
doslovno, nego se njen smisao iznenada izluci, iskoci iz hrpe reci u kojima je bio zapreten i
sam se od sebe sroci na mom jeziku. Iskoristim li taj tren, ruka sama ispise, ceo, ispravan i
manje-vise valjano preveden iskaz.
To je bilo otkrivenje. Uvidela sam da prevodjenje moze ponekad prijatno da iznenadi, da
donosi zadovoljstvo.
8/4/2019 Ogled o Prevodjenju
http://slidepdf.com/reader/full/ogled-o-prevodjenju 6/21
I tako sam se odmetnula u prevodioce
Knjizevni prevodilac se postaje na razne nacine: mlada osoba studira strane jezike, otkrije
neku knjigu, pozeli da je prevede i tako podeli s drugima; ili studira nesto drugo, upozna
neku zanimljivu oblast drustvenih nauka, strani jezik vec zna, i opet pozeli da prevede
odredjenu knjigu; osoba zna strani jezik i smatra da je prevodjenje najbrzi nacin da dodje do
para koje joj trebaju; osoba zna strani jezik, i poznaje izdavaca: izdavacu je potrebno da mu
se nesto prevede, a nije spreman mnogo da plati niti dugo da ceka na prevod... Kolikoprevodilaca, toliko prica o tome kako su poceli.
Ja sam prevodjenje izabrala kao nacin zivota: rad kod svoje kuce, po sopstvenom ritmu, ili
rad van mesta boravka, negde gde je lepo (kad se jos moglo nekuda ici, vikendice nemam).
Znala sam da me ceka mnogo rada za malo para, ali i to mi se cinilo bolje od redovne plate
zaradjene radom za necije fioke i sedenjem na samoupravnim sastancima. Jer, prvih deset
godina svog radnog veka provela sam "u stalnom radnom odnosu", i to onda kad je
samoupravljanje bilo u punom jeku. To je znacilo beskrajno "sastancenje" u radno vreme i
van njega, sasvim besmisleno, dosadno i bedno. Karikatura onoga sto je trebalo da bude
(onako kako sam ga ja, tad jos idealisticki, shvatala), ili mozda bas ono sto je neko i hteo daono bude... zaglupljivanje i ubijanje vremena. Ja sam to dozivljavala kao kradju sopstvenog
vremena, iako bi moje kolege s posla verovatno imale stosta da kazu povodom mojih radnih
navika i ponasanja na radnom mestu. Svi su me, povodom moje ideje da se "otposlim",
najvise plasili bas upozorenjem da cu morati mnogo da radim. A posto mislim da je ono
"niko ne moze tako malo da me plati koliko malo ja mogu da radim" dobro kao dosetka, ali
da se ne odnosi na mene, prihvatila sam rizik i, odmah da kazem, nikad, ali nikad nisam
zazalila zbog toga.
Na pravo knjizevno prevodjenje nisam ni pomisljala. To je bilo nesto previsoko za mene.
Verovala sam da cu ziveti od prevodjenja tekstova iz oblasti drustvenih nauka, oblasti koje
sam poznavala. Tad nisam znala da ne pisu svi zargonom americkih univerzitetskihprofesora, nego da medju esejistima, da ih tako nazovem kratkoce radi, ima izvrsnih pisaca,
te da se granica izmedju onoga dokle je sezala moja prvobitna ambicija i pravog, knjizevnog
prevodjenja ne moze tako lako povuci. Iz clanka u studiju, iz studije u deo knjige, iz dela
knjige u celu knjigu, iz teorijske knjige u pricu i roman, i eto mene medju knjizevnim
prevodiocima.
U carobnoj zemlji
ZNANjE, NEZNANjE
Zar i to spada u prevodilacki posao?
Neke stvari u tekstu treba objasniti citaocu, sam tekst ne govori dovoljno za sebe. Neke stvari
ni sam prevodilac ne zna - pri tome ne mislim na jezicke zakucastosti, nego na strane, a
nedovoljno poznate reci upotrebljene u izvornom tekstu, na izvesne datume, ili licnosti, ili
pojave za koje prevodilac (a, pretpostavlja se, ni obican citalac) ne zna, a oseca da su bitne za
razumevanje teksta. Desava se da se za razjasnjavanje takvih mesta utrosi vise vremena i
napora nego za prevod cele knjige.
Ishod je ona beleska ispisana u dnu strane sitnim slovcima, iza cega sledi zagrada, a u njojkurzivom napisana skracenica prim. prev. Koliko citalaca zna da ona znaci "primedba
prevodioca"? Koliko ih je svesno truda koji je bio potreban da se ona sroci?
Malo. No to nije ni vazno. Iscudjavanje "zar i to spada u prevodilacki posao" samo pokazuje
8/4/2019 Ogled o Prevodjenju
http://slidepdf.com/reader/full/ogled-o-prevodjenju 7/21
nepoznavanje tog posla, i bezopasno je kad potice od citaoca. Opasnije je kad ga izrazava
sam prevodilac, bolje receno neko ko zeli da postane knjizevni prevodilac. Uverenje da on
treba "samo da prevede" knjigu, a da teska mesta, ili mesta koja pripadaju nekoj oblasti izvan
same knjige, resava "neko drugi", prilicno je uvrezeno kod mnogih koji bi da se bave
knjizevnim prevodjenjem. Kad shvate da nije tako, neki odustaju od te profesije. Neki,
medjutim, nastavljaju.
Kad rukopis njihovog prevoda dospe u ruke izdavaca, ovome predstoje poprilicne muke. Ima
izdavaca koji u svom potcenjivanju prevodilastva takodje nisu svesni sta sve spada u
prevodilacki posao, ima ih koji cak nisu svesni ni toga da su dobili manjkav prevod. Oni su
se prevarili u izboru prevodioca - najcesce zato da bi sto pre dobili prevod, ili da bi ga manje
platili...
Dara je obicno skuplja nego mera: neki prevodi, cak i veoma debelih knjiga, moraju se
ponovo uraditi. Druge treba mnogo doradjivati i preradjivati da bi uopste mogli da krenu u
stampu. "Nemate vi pojma sta mi sve spasavamo, kako ispisujemo red iznad reda u
'gotovome" prevodu", priznao mi je jedan urednik u velikoj izdavackoj kuci kad sam mu
skrenula paznju na jedino mesto u knjizi koje nikako nisam uspela da razresim i, uz
izvinjenje, zatrazila pomoc.
Angazovanje, od samog pocetka, strucnog redaktora - ako se prevodilac i izdavac sloze da je
to potrebno - vise je izuzetak nego pravilo. Ima prevodilaca koji "nekom drugom" prepustaju
da naknadno obavi deo posla za koji veruju da nije njihov, a mnogi izdavaci radije
improvizuju i od krnjeg prevoda spasavaju sta se spasti moze nego da misle unapred.
Prevodilac i fusnota
Na prevodilacku fusnotu moze se gledati dvojako: kao na dokaz prevodilacke nemoci, i kao
na pokazivanje prevodilacke svemoci. - Mislim da se vecina prevodilaca trudi (kao i ja,
ranije) da se sto manje uplice u izvorni tekst, te nastoji da prevede i ono sto na prvi pogledizgleda neprevodivo. Cinjenica da u tome cesto uspeva navodi ga na pomisao da je, ako je
prevodjenje uopste mogucno (a valjda jeste, kad se toliki, pa i on, bave njime), onda
mogucno i sve prevesti. Utoliko je vise ozlojedjen i ojadjen kad naidje na nesto sto mu u
sopstvenom prevodu nikako ne drzi vodu: ili nedostaje neka nijansa, i to bas ona koja svemu
daje boju, ili je podatak, na kojem sve pociva, potpuno nepoznat citaocima, ili su posredi igre
reci, obrti koji ne postoje u jeziku prevoda. U takvim trenucima cini mu se da je njegov
prevod manjkaviji nego sto stvarno jeste i tad se, obeshrabren, odlucuje da u fusnoti objasni
sporno mesto i to objasnjenje potpise s pomenutim kurzivnim i skracenim prim. prev.
Koliko je njegov prvobitni utisak o neophodnosti fusnote kao priznanju prevodilacke nemoci
bio ispravan ili ne - to pokazuje vreme. Vratimo se svojim starim, beleskama dopunjenimprevodima, pa pogledajmo: verujem da nisam jedina koja se nekih svojih fusnota stidi isto
koliko i nekad napravljenih prevodilackih gresaka. Jer, fusnota otkriva kako prevodiocevo
znanje, tako i njegovo neznanje. Ono za sta sam nekad verovala da pripada kategoriji
neprevodivosti, ili podaci koje sam sebi razjasnila mukotrpnim kopanjem po drugim
knjigama, u stvari je bilo samo nesto sto u ono vreme nisam znala, a trebalo je da znam, i da
pretpostavim da ce i citaoci znati. I da, prema tome, fusnota uopste nije bila potrebna.
Fusnote koje smo sastavili, dakle, otkrivaju ne samo nasu prevodilacku nemoc, nego i nase
neznanje, nasu nedovoljnu obavestenost.
Ali, i sujetu. Posreci nam se pa uspesno resimo i najslozeniji prevodilacki problem te sve tecekao po loju, a mi ipak intervenisemo s prim. prev. Tad to ne znaci "primedba prevodioca",
nego poziv: primeti prevod(ioca). Primeti kako je sjajno preveo tako tesko mesto, primeti
kako je ucen, pametan, primeti kako on sve moze.
8/4/2019 Ogled o Prevodjenju
http://slidepdf.com/reader/full/ogled-o-prevodjenju 8/21
Oholost, kojoj je sujeta bliska, smrtni je greh. Prevodilac najcesce biva kaznjen time sto
citaoca uopste nije briga za njegovu belesku.
To i jeste nevolja s beleskama u dnu strane: smetaju. Smetaju prilikom citanja, smetaju i
prilikom prevodjenja. Zar se ne mrstimo svi na tekst uz koji ide mnogo fusnota: prekidaju nas
u radu, moramo da pazimo da koju ne preskocimo, da ih ne izmesamo, stampane su sitnim
slogom pa se mucimo da ih procitamo, a najcesce govore na kojoj se strani nekog drugog
dela nalazi navod dat u tekstu, znaci, uza sve - jos su i dosadne. A mi, prevodioci, vecinomsmo ljudi skromni i stidljivi i nerado smetamo. Pa se zato uzdrzavamo od pravljenja
sopstvenih fusnota. Pa onda naidjemo na mesto kad nam se ucini da cemo ostati duzni
citaocu ako mu ne ponudimo i objasnjenje potpisano s prim. prev...
Pokusavam da budem postena i prema sebi, i prema autoru, i prema citaocima. Postena
prema sebi - to znaci da ne primoravam sebe da se preterano naprezem da bih ostvarila neki
prevodilacki podvig za koji cu jednog dana utvrditi da i nije bio neki podvig; mislim da
prevodilacku energiju, kao i svaku energiju, treba trositi racionalno - i ako se malim
objasnjenjem umesto nasilnim prevodjenjem moze ustedeti mnogo energije koja se korisnije
moze upotrebiti na nekom drugom mestu, onda treba tako i postupiti. U kom slucaju trebauraditi ovako, a u kom onako, stvar je iskustva, ali i raspolozenja ili sticaja okolnosti.
Fusnote koje smo napravili, ili koje nismo napravili, razlog su vise da, ako je ikako moguce,
pustimo da prevod odlezi, da bismo mu se kasnije vratili: tad cemo neke fusnote izbaciti kao
nepotrebne, a za neke, od kojih smo se bili uzdrzali, uvideti da su ipak neophodne.
U tim vracanjima, znamo svi, otkrivamo mnogo gluposti koje smo napravili. A kad god se
povede rec o fusnotama, ne mogu da se ne setim ogromne gluposti koju je u jednom mom
prevodu napravio izdavac, i to u dnu poslednje stranice knjige, dakle na mestu vrlo
uocljivom. Autorova fusnota, u mom prevodu, glasila je: "Tapui. Hijeroglifski znak koji
Samoanci upotrebljavaju da bi svoju imovinu zastitili od lopova." A u odstampanoj knjizi
stoji ovako: "... Hidrogliserski znak kojemu Samoanci pribegavaju..."
Torzestvenost ovako srocene fusnote na stranu, kad bolje razmislim, ima u njoj i neke logike:
da te lopovi ne bi opeljesili, najbolje da zbrises sa sve imovinom, a posto je Samoa grupa
ostrva, moze i hidrogliserom...
Prevedi mi nesto lako i kratko na brzaka
Svaki se prevodilac s vremena na vreme suocava s molbom prijatelja ili poznanika da mu se
hitno prevede "nesto sitno": pismo, rezime naucnog rada, uputstvo za upotrebu neke sprave,
opis leka...
Ovi nepretenciozni zahtevi, za koje njihovi molioci smatraju da su beznacajni, da je njihovo
ispunjenje sasvim lako nekome ko se i inace bavi prevodjenjem, otkrivaju i jednoj i drugoj
strani nenadane zamke prevodilackog posla.
Molilac redovno dolazi s napomenom da mu prevod treba "samo kao informacija", ne treba
mnogo da se trudimo, da ciframo stvar, nije to ni Andric ni Flober... On zuri, ovo mu je
trebalo jos juce; uveren je da je dovoljno da bacimo pogled na tekst koji nam je doneo i da ga
iz mesta, bez po muke, izrecitujemo na srpskom (mada svi vise vole napismeno, prekucano
na masini...). Ljuti se na nas ako ga zadrzavamo proveravajuci reci u recniku.
Nasim u prevodilastvo neupucenim prijateljima tad se cini da je svako zavirivanje u recnik cisto tracenje vremena (njihovog, pre svega, iako im je i zbog naseg krivo), neumesno
zadrzavanje i trazenje finesa tamo gde im nema mesta. Oni od nas, profesionalnih
prevodilaca, ocekuju da znamo sve reci, ili bar sva znacenja najcesce upotrebljavanih reci.
8/4/2019 Ogled o Prevodjenju
http://slidepdf.com/reader/full/ogled-o-prevodjenju 9/21
Postoji, medjutim, pojava koju je neko opisao kao "sve razumem, osim onog najvaznijeg":
svaka je rec za sebe jasna, i celu recenicu lako prevodimo, samo sto ona ne znaci nista. Na to
se nailazi i u vrlo jednostavnim i u vrlo slozenim tekstovima.
U jednostavnima se zamka lakse otkriva. Tad treba proveriti tacno znacenje jedne ili dve reci,
ili nekog idioma, i problem je resen. U slozenom tekstu, medjutim, cesto izmedju vise
problema koje istovremeno resavamo jedan previdjamo i pri tome pravimo gresku koja se
potom gra- na i od naseg prevoda pravi tesko razmrsivo klupko.
Koliko sam puta uhvatila sebe kako previse dugo i sasvim bespomocno zurim u tekst koji
prevodim ne moguci da dokucim sta je pisac hteo da kaze. Izmrcvarim se nastojeci da od
inace poznatih reci iscupam smisao, pa tek kad ne uspem - setim se da je recnik ispred mene i
da treba samo da potrazim...
No prijatelji koji nam dolaze s malim i nepretencioznim, ali presnim zahtevima, ne veruju da
provera znacenja reci nije znak naseg perfekcionizma, cepanja dlake nacetvoro, nego nuznost
ako hocemo da nas prevod bude onakav kakav svaki, pa i najnezahtevniji prevod mora biti -
tacan. A tacnost je, narocito u slucajevima o kojima sam govorila, upravo ono sto ce nas mali
prevod uciniti korisnim ili neupotrebljivim.
Ruzna greska u lepom okruzenju
Sme li u prevodu biti gresaka? Najstrozi bi rekli da ne sme, te bi prevodioci dospeli medju
one najodabranije, kojima nikad nije dozvoljeno da grese. Ali, nek se prvi baci kamenom
onaj ko...
Najcesce se misli da greske prilikom prevodjenja nastaju zbog prevodiocevog neznanja
jezika s kog prevodi, i zato mu se zbog njih posebno ostro zamera: zasto se trpa u posao kad
ne zna ni osnovnu stvar, znacenje reci? Netacno prevedene reci zaista spadaju u najdrasticnije
prevodilacke greske, ali one ne nastaju uvek iz neznanja.
Pokusacu ne da odbranim - jer greske ne treba braniti - nego da objasnim nastanak nekih
gresaka u knjizevnim prevodima. Jedno objasnjenje moze se naci u kontekstu u kom je
greska napravljena.
Prevodiocu na sto dolaze, po njegovom izboru ili izboru izdavaca, svejedno, i knjige koje
govore o pojavama, krajevima, obicajima, istorijskim razdobljima o kojima on tako reci nista
ne zna, o kojima gotovo niko nista nije znao dok autor nije napisao knjigu. U takvom tekstu
prevodilac, kom je glava puna osobenosti nepoznatih mu (i vec iscezlih) civilizacija, recimo,
ume da se oklizne i na najobicnijoj reci jezika s kog prevodi i da na sopstvenom napravi
grubu gresku. Od silnog obracanja paznje na to da dobro napise neku egzoticnu rec,protumaci obicaj, poveze cudne podatke u suvislu celinu, od silnog truda da ono sto je sam
naucio sto bolje prenese citaocima, on pravi apsurdne greske.
Meni se to dogodilo s engleskom reci "djait", koja znaci cekati, ali i posluzivati (ko ne zna da
se konobar, ili kelner, na engleskom kaze "djaiter"?). U vrlo poznatoj knjizi americkog
antropologa Margaret Mid Sazrevanje na Samoi, knjizi prema kojoj sam osecala posebnu
odgovornost zato sto se pominjala i na studijama psihologije, na nekoliko se mesta govori o
gostoljubivosti Samoanaca. Kad dodju posetioci sa strane, najlepse samoanske devojke
"djait" oko stola - posluzuju domace uglednike i goste, jasno, ali u mom prevodu one -
cekaju. Posredi nisu bili ni neznanje ni previd, nego prenapetost i nemogucnost da u glavi
obradim prevelik broj novih informacija (a posto zivim od prevodjenja, ponekad sam
prinudjena da u sebe primim vise novih informacija nego sto moze da stane). Negde je
moralo da pukne, i puklo je na obicnoj, svakodnevnoj reci, i obicnom kontekstu koji sam
"oneobicila" stavljajuci jedan obican obicaj u isti red s raznim neobicnostima opisanim u
8/4/2019 Ogled o Prevodjenju
http://slidepdf.com/reader/full/ogled-o-prevodjenju 10/21
knjizi.
Ima redaktora i lektora koji kao da su obdareni narocitim culom da uocavaju takve pogreske.
To su dragoceni saradnici, i prevodiocevi, i izdavacevi. Kad bi izdavaci bili malo sire ruke,
kad bi insistirali na valjanoj redakturi svakog teksta i bili spremni da taj rad plate, do citalaca
bi stizali prevodi s manje gresaka.
Greska u objavljenom prevodu ostaje dokle god postoji ma i jedan primerak knjige u kojoj se
zatekla. Ispravke se mogu uneti rukom, na svakom primerku posebno, u knjigu se mozeubaciti i listic "errata", greska se moze ispraviti u eventualnom novom izdanju... Ali, na
mestu gde je odstampana ostaje i opominje: na previd, omasku, neopreznost, neznanje,
brzopletost. Samo na jedno ne, ili ne bi smelo da se desi: na zlonamernost. Postoji, doduse,
izreka da je put u pakao poplocan dobrim namerama, ali mislim da zlonamernost ipak izaziva
vise nesrece na ovom svetu. Zelim da verujem da, u tome barem, knjizevni prevodioci
nemaju udela.
Kupatilo moje milo
(Jednog cu dana zaboraviti zasto mi se ovaj naslov toliko uvukao u usi da sam ga i ovamo
unela, pa da se podsetim: medju novim firmama koje uvoze robu za nove bogatase ima i neki
"Premijer" koji uvozi opremu za kupatila - pozlacene slavine, plocice na lepe cvetice,
kompleti lavabo- -kada-klozetska solja-bide u raznim bojama, oblicima i dezenima, itd - i on
se preko televizije reklamira pesmicom "ke belle plocice, ke bella kada..." Pri tome, u
kupatilo utrcavaju i iz njega istrcavaju clanovi porodice - od dede koji pred ogledalom ceslja
brkove, preko mame koja se pirlita do devojcice koja nasred guzve sedi na nosi. Na kraju
reklame decji glasic pijuce: "Kupatilo moje milo"...)
A ja sam, u svome kupatilu u Arlu, pronasla resenje za jednu prevodilacku spoticalicu koju
sam vec bila resila da ostavim neresenu. Doterivala sam prevod knjige o dadaizmu. Jedan od
kljucnih trenutaka u tome pokretu bio je kad na prvi njujorski salon nezavisnih, 1917, nijebila primljena posiljka Marsela Disana, sto je izazvalo zestoku reakciju dadaista. Disan je
poslao jedan pisoar, prekrstivsi ga u "Fontanu", i potpisavsi se imenom Richard Mutt.
Dadaisticka posla, pomislila sam u prvi mah. Medjutim, autori knjige objasnili su da je
Rihard Mut "ekvivalent naseg (francuskog) Jacob-Delafon".
Ko je sad taj? U enciklopedijama ni traga o toj osobi; francuske kolege koje sam pitala vele
da im je ime poznato, ali da ne znaju ko je. U ostalim knjigama o dadaizmu sto sam ih nasla
u Arlu, ni reci o njemu. Samo mi je jos on falio... Toliko ima sasvim sporednih licnosti medju
dadaistima koje se pominju samo jednom, imena im se pisu cudno, ne mogu da utvrdim koje
su narodnosti i kako im se cita ime, a moram nesto da napisem, knjiga se stampa cirilicom.
I onda, u kupatilu, i meni se ucini poznato ono Jacob-Delafon. Njegovo je ime stajalo na
slavinama, na lavabou, na kadi... verovatno i na nekim drugim, manje vidljivim mestima. Pa
to mora da je neki poznati francuski proizvodjac sanitarnih uredjaja i opreme za kupatilo... a
takav nemacki se zove, ili se zvao, Richard Mutt.
Odjednom, u mome su se prevodu slozile kockice: Disan je jedan sanitarni uredjaj - pisoar -
potpisao imenom nemackog proizvodjaca i tako ga poslao, da se odbor Nezavisnih, u kojem
se i sam nalazio, ne bi dosetio.
Drzao bi se moj prevod i bez tog objasnjenja, ali kad ga vec imam, bolje je. Tek da zabelezim
da se resenja za probleme na koje nailazimo u prevodima mogu naci bukvalno svuda, a ne
samo u knjigama, recnicima i enciklopedijama. Zato je vazno da sto cesce budemo u zemlji i
medju ljudima s cijeg jezika prevodimo, i da pri tome drzimo usi naculjene i oci sirom
otvorene. Ono "sto cesce" ne zavisi uvek od nas, ali ovo za oci i usi zavisi.
8/4/2019 Ogled o Prevodjenju
http://slidepdf.com/reader/full/ogled-o-prevodjenju 11/21
PALIMPSESTI
Otrcani naslov za stalno nove teme
Po Vujakliji, palimpsest je "pergament s koga je, u doba oskudice u pergamentima, prvobitni
tekst izbrisan pa napisan nov; pomocu hemijskih reagencija cesto je moguce procitati i raniji
tekst". Neki ce i za svaki prevod reci da je, figurativno, palimpsest. Jedan strani casopisposvecen knjizevnom prevodjenju tako se i zove.
Ni tema prevodjenja nekog dela s jezika na kojem nije napisano, nego je prevedeno na nj (a
krace i jasnije receno: prevodjenje s prevoda) takodje nije nova: ona od prve vuce u cisto
strucne vode, prema teorijskoj i prakticnoj obali podjednako. Ali matica te reke nosi ono sto
je, za mene barem, sustina (jedan, ne bas mali deo moje dosadasnje prevodilacke sudbine bio
je da prevodim s prevoda): u takvom poslu najtezi mi nisu jezicki problemi, nego
civilizacijski. Jer, kad se delo ne prevodi s izvornika, obicno se prevodi s prevoda na neki od
velikih svetskih jezika, dok mu je izvornik na nekom od malo rasprostranjenih, ili nedovoljno
ucenih jezika sveta. U takvim delima ceste teme su razdoblja, mesta, obicaji, ljudi koji su
nam veoma daleki i nepoznati.
Nekoliko dela Isaka Basevisa Singera, koji je pisao na jidisu, prevodila sam s engleskog
(pricaju da je Singer, dosavsi u Sjedinjene Drzave, sa svojim americkim izdavacem potpisao
ugovor po kojem se njegova dela, uz njegov nadzor i saradnju jednom prevedena na engleski
i kao takva objavljena, imaju dalje prevoditi samo s americke verzije). "Kratku istoriju
kineske proze", koju je Kinez Lu Sin napisao na kineskome, takodje sam prevela s prevoda te
knjige na engleski. Takodje i jedan simpatican decji roman, izvorno napisan na svedskom
(Peti ugao od Kristine Erenstrole).
Premda ovaj poslednji primer moze izgledati najbeznacajniji, bas mi je on nametnuo ona vrlo
ozbiljna pitanja koja sam malocas pomenula. Radnja tog delca odigrava se na ObaliSlonovace. I, ako se ispod sloja engleskog jezika nije nazirao svedski (kao sto se jidis i te
kako nazire u prevodima Singerovih dela na engleski, a Kineska proza obiluje protumacenim
kineskim izrazima), jedan nepoznati svet biljni i zivotinjski, nepoznati obicaji, folklor, nacin
misljenja, jedan nepoznati jezik za koji cak ne znam ni koji je, bili su nesto kao prvi tekst na
palimpsestu i svojom prevodilackom "reagencijom" trebalo je da ih nekako dozovem i
docaram citaocima.
Na takve "palimpseste" prevodioci nailaze i u delima koja prevode s jezika na kojem su
napisana, ali koja u manjoj ili vecoj meri sadrze citate prevedene s nekih drugih jezika, ili
obilje nekih stranih, uglavnom egzoticnih reci, ali i onda kad je maternji jezik pisca nekidrugi, a ne onaj na kojem je napisao knjigu koja se prevodi.
Pokvareni telefon
Prevodjenje s prevoda uvek krije razne opasnosti: da previse pojednostavimo autorov iskaz
(on je u prevodu s kog radimo obicno vec uproscen), da ga zakomplikujemo, zato sto nam se
cini da je u recenome prevodu suvise jednostavan, ili da ga u svome prevodu sasvim
promasimo i dobijemo rezultat slican onome sto se desava u igri "pokvareni telefon": prvi
igrac dosapne jednu rec drugome, ovaj je, cuvsi je dobro ili lose, namerno ili nenamerno
malo iskrivi i tako dosapne trecem, ovaj cetvrtom i tako dalje, a onaj poslednji glasno
izgovori ono sto je stiglo do njega. Igra ume da bude vrlo smesna. Isto tako i ishodprevodjenja posredstvom drugog jezika, ili desifrovanje palimpsesta.
Secam se kako je D. K. u svojoj biblioteci imao neki spijunski roman na francuskom.
Francuski autor je smestio radnju negde na "nase prostore", pa je, kolorita radi, gde-gde
8/4/2019 Ogled o Prevodjenju
http://slidepdf.com/reader/full/ogled-o-prevodjenju 12/21
ubacio i po koju nasu rec. Na jednome mestu neko nekome hoce da kaze da je gad (na
francuskom "salaud", gad, od "sale", prljav). Autor nije znao nas jezik, nego je rec nasao u
recniku (vodeci sopstvenu istragu, D. K. je otkrio i u kom). I tako, onaj neko onome nekome
upucuje, kurzivom ispisanu da se vidi da je posredi strana rec, ovu ubitacnu pogrdu:
Zamazan!
Prevodilac je na velikoj muci kad u tekstu naidje na rec iz nekog njemu nepoznatog jezika
koju je autor priblizno preveo na svoj, ili je ostavio "u originalu". Kako da je prevedemo,
kako da je napisemo? U sredinama u kojima se imena i strani pojmovi pisu izvorno, pa nek
cita kako ko zna, lakse je nego kod nas, pogotovu ako se nas prevod stampa cirilicom. Za
neke jezike (kineski, japanski, turski, persijski) uz mnogo traganja mozemo naci strucnog
redaktora koji ce nas posavetovati ili resiti nase probleme (i meritorno stajati iza resenja, jer
neki drugi strucnjak za istu oblast moze i da se ne slozi s onim sto smo ponudili), ali za neke
(sosonski, samoanski, jezici pojedinih africkih plemena) to ce biti znatno teze, ako ne i
nemoguce.
Da li je to uopste vazno? Jeste. Nedokucivi su putevi kojima ce neka takva rec uci u svetsku
upotrebu pa tako stici i do nas - zato ne bismo smeli mnogo da pogresimo prevodeci njeno
znacenje ili ispisujuci nacin na koji se izgovara. Mozda ce nas prevod ranije ili kasnije stici iu ruke nekog nama nepoznatog znalca, ni pred njim ne bismo smeli da se obrukamo.
A povrh svega: mozda uopste nije posredi nesto neobicno, nego samo nase nedovoljno
znanje. Desilo mi se da sam deo Fukoove Istorije ludila prevodila u jednom selu, bez
dovoljno pomocnih knjiga - enciklopedija, atlasa, recnika. Kad je u tekstu bila pomenuta
slika Tentation de Lisbonne, glavna mi je briga bila da saznam ko je taj Lizbon-ili-kako-se-
-vec-zove sto je naslikao to Iskusenje, ili mu bio izlozen, mozda; sva sreca te sam obelezila
mesto, i otkrila, naknadno, da je posredi vrlo cuvena Bosova oltarska slika Iskusenje svetog
Antonija koja se nalazi u Lisabonu (na francuskom "Lisbonne"). I danas me probije hladan
znoj na pomisao da mi je to moglo i promaci...
Citati, ili sistanje za sveca
Citati iz nekog drugog dela, s drugog jezika, prevedeni na jezik s kog knjigu prevodimo na
nas jezik, prica su za sebe. Neke je preveo sam autor ciju knjigu prevodimo, to je za
prevodioca jos najlakse. A neke su preveli neki drugi prevodioci, i ponekad autor kog
prevodimo uporedjuje razne prevode istog citata na sopstveni jezik i na tome zasniva svoju
analizu. Nadju se tu takve nijanse i zavijuci znacenja da se prevodiocu zavrti u glavi. A povrh
svega, sad i on treba odnekud da nadje ili sam da stvori nekoliko varijanti prevoda istog
citata, da bi i njegovom citaocu bilo koliko-toliko jasno.
Postojeci prevodi na nas jezik dela iz kog poticu ti citati cesto su nam od najvece koristi.Svaki pisac pise u drugacijem registru, tako i nas autor u jednom, a autor kog on navodi u
drugom. Prebacivanje u taj drugi registar ume da bude vrlo, vrlo tesko, i zato nam postojeci
prevod, ako mozemo da ga upotrebimo, zaista mnogo pomaze: nas kolega koji je prevodio to
drugo delo iz kog je uzet citat stalno je bio u registru svog autora.
Nevolja je ako postojeci prevod ne mozemo da upotrebimo. Ne zato sto je los, naprotiv, neki
takvi prevodi ovencani su ogromnom slavom i tako reci su nedodirljivi. Bar ih ja kao takve
dozivljavam, jer, ko je moja malenkost pa da kudi i ispravlja prevode jednog Djure Danicica,
jednog Vuka Karadzica, jednog Mise Djurica, jednog Albina Vilhara... Neko drugi, veci
znalac klasicnih jezika, mozda, ali ja... S druge strane, autor kog prevodim zasniva svojuanalizu na jednoj reci, ili slici, koja u prevodima Biblije, ili Ilijade ili nekog Aristotelovog
dela kojima se on sluzio postoji, a u prevodu na nas jezik ne postoji, ili se kosi s onom koju
autor pominje... Da ispravljam postojeci prevod ne smem, da prevedem potreban citat s
originala ne umem, ostaje mi samo da prevodim s prevoda, to jest s jezika s kog prevodim i
8/4/2019 Ogled o Prevodjenju
http://slidepdf.com/reader/full/ogled-o-prevodjenju 13/21
celu knjigu, i da potom u fusnoti objasnjavam sta sam uradila i zasto. Zapetljano jeste, ali i
obavezno ako su ostali citati u istom delu uzeti iz postojecih prevoda na nas jezik i oznaceni
kao takvi.
Prilika da kolegu povucemo za rukav
Kad nam nesto nije jasno, najbolje je da za objasnjenje pitamo samog autora cije delo
prevodimo. Sa savremenim piscima to nije nemoguce: mozda ce doci u nasu zemlju, ili cemo
mi otici u njegovu, ili cemo mu pisati pa ce nam verovatno odgovoriti, ili ce (kao UmbertoEko), sam sastaviti nesto kao prirucnik za prevodjenje sopstvenih dela na strane jezike. Ali,
ima autora do kojih je tesko doci, a ima ih i do kojih se ne moze doci, osim da im se odnese
cvece na grob. A nejasnih i teskih mesta u njihovim delima ima te ima.
Prevodilac, razume se, nije bespomocan: postoje knjizevne kritike i analize koje ce mu
razjasniti ono sto ne zna, postoje znalci koji ce mu mozda pomoci (narocito ako ih izdavac
angazuje kao strucne redaktore); ako ima vremena, poslusace savet Isidore Sekulic, koja je
smatrala da prevodilac koji prevodi jedno delo nekog pisca mora pazljivo da procita
celokupan njegov opus da bi shvatio u kom on znacenju upotrebljava izvesnu rec.
A postoji jos jedan nacin: da nabavimo prevod tog dela na neki drugi jezik, koji znamo. Tako
cemo svaki cas moci da proveravamo sve sto nam padne na pamet, i to ce biti kao da nam je
kolega-prevodilac tu, pod rukom, pa ga svaki cas vucemo za rukav trazeci njegovo
tumacenje. (Dok sam bila pocetnik cinilo mi se da je to velika pomoc, ali danas sam
uzdrzanija i opreznija. Kontrolisanje sopstvenog rada na prevodu prevoda prilicno zadrzava -
katkad i vise nego sto pomaze.)
Ako je prevod uradjen valjano i savesno, mnogi nasi problemi razresice se sami, to jest -
razresio ih je nas strani kolega (mozda su njemu bili manje teski nego nama). Ali, ni u to se
ne smemo previse uzdati. Primetila sam da cu, ako mi za ispomoc sluzi prevod francuskog
dela na engleski, naci velika uproscenja, "prepeglanost" teksta. Sve je tacno, smisao jeuglavnom tu, ali je sve receno jednostavnije, ravnije nego u izvorniku, a mene mozda muci
bas neka nijansa.
A ako potegnem za francuskim prevodom engleskog teksta, unapred znam da ce se moje
"cimanje kolege za rukav" cesto zavrsiti time sto cu ja ostati kratkih rukava: ono sto je
zamrseno i nejasno u izvorniku, francuski prevodioci naprosto izbacuju. Ne sme se, jasno,
uopstavati na osnovu desetak primera, i bez sistematskog istrazivanja. Ovo je zapazanje, a ne
zakljucak. Obrni-okreni, u takvim slucajevima ostaje nam da se, puni pravednoga gneva,
tesimo kako mi takve stvari ne radimo, i da dalje "kopamo" dok ne iskopamo valjano resenje
i ne iskopamo se iz nevolje. Zastoj u radu ume i da potraje.
I jos nesto povodom prevodjenja izmedju dva pomenuta jezika s kojih i sama prevodim. U
francuskom i engleskom ima mnogo istih reci koje imaju jedno znacenje u jednom, a drugo u
drugome jeziku. Cak postoje i recnici takvih reci (jedan, francuski, zove se "Lazni prijatelji"),
ali prevodioci ih obicno zadrzavaju takve kakve su. Lengovo delo Politics of Eljperience (u
mom prevodu Politika dozivljaja) na francuskom je La politinjue de l'eljperience, iako
"eljperience" na francuskom pre svega znaci "eksperiment, iskustvo". "Taj naslov na
francuskom ne znaci apsolutno nista", tvrdio je Misel Fuko kad sam jednom razgovarala s
njim. Pitam se da li i naslov u mom prevodu nesto znaci...
Skracenice koje produzuju muke
U jednom od prvih knjizevnih tekstova koje sam prevela s francuskog nalazila se i skracenica
C.Nj.F.D. Katastrofa! Sta li je sad to? Od silne prenerazenosti nisam se setila da odmah
pogledam u recnik. Kad sam pogledala, videla sam da to znaci, otprilike, "to sto je i trebalo
8/4/2019 Ogled o Prevodjenju
http://slidepdf.com/reader/full/ogled-o-prevodjenju 14/21
pokazati". Ali ona tajanstvena slova cinila su mi se tako znacajnim da sam posto-poto htela
da slicno tajanstvo ostvarim na svom jeziku. Jedva su me znalci veci od mene ubedili da je ta
skracenica na francuskom prilicno uobicajena, a da se na nasem jeziku ne upotrebljava ni ta,
ni neka tipa SJTP, koju sam htela da uvedem.
(Uzgred: na pozivnicama koje Francuzi salju za vecere, prijeme i slicne prilike u dnu sa
strane redovno stoji skracenica R.S.V.P. - Réponse s'il vous plait, to jest trazi se potvrda da li
prihvatate poziv. Nedavno mi je do ruku dosla jedna slicna pozivnica upucena, cirilicom,
posto je posredi bila vecera kod nasih ljudi, mome dedi, pre sedamdesetak godina. U dnu je
stajalo M.O. - "Molimo odgovor", ocigledno. Posto ne dobijam pozivnice "od nasih", ne
znam da li se ta skracenica primila i da li se upotrebljava...)
Na samom svom ozbiljnom prevodilackom pocetku povereno mi je da prevedem nekoliko
francuskih tekstova nastalih u OULIPO - Ouvroir de littérature potentielle, sto znaci
Radionica za potencijalnu knjizevnost, u mom prevodu RAPOK. Tako je i objavljeno (u
casopisu "Delo"). Mnogo dovijanja je bilo potrebno da se prevede i ono sto se inace ne
prevodi, pocev od naziva OULIPO. Ta Radionica jos postoji, ali ako je neko upoznao samo
preko mog prevoda kao RAPOK, u OULIPO-u je nece prepoznati. Nece takvih biti mnogo i
ne verujem da sam svojim uzaludnim trudom nanela neku veliku stetu, ali ipak...
S druge strane, neke skracenice koje to zapravo nisu nego samo tako izgledaju umeju da
prodju nezapazeno. Prevodeci knjigu o dadaizmu prilicno sam se namucila s onim sto sam
imala ispred sebe, i stosta ostavila na francuskom. Postenije nego da izmisljam. Kad budem
htela da budem dadaista, bicu. Sad sam prevodilac. I tako, kad sam nasla napomenu da je
Disan uz svoju brkatu Mona Lizu stavio slova LHOONj, ostavila sam ih tako, ne
razmisljajuci sta je to. Ali, u drugoj knjizi, u kojoj sam proveravala druge stvari, naletim na
tu skracenicu i napomenu da, kad se slova citaju onako kako se zovu na francuskom ("l" je
"el", "h" je "as" i tako dalje), dobija se nesto nepristojno. Pogledam, razdelim reci, stvarno.
Prevod "nije za stampu", ali bar napomena stoji, pa ko zna francuski dokucice i ovaj
"palimpsest".
KAKVO IME DATI NASLOVU
Podvodni grebenovi
Kad se upusta u prevod nove knjige, prevodioceve muke ponekad pocinju veoma rano: vec
od naslova. Ako nije posredi licno ime (a i ako jeste...) vrlo je verovatno da ce, prevodeci
naslov, naici na jedan ili vise podvodnih grebenova.
Koliko je naslov ponekad tesko prevesti najbolje se vidi ako se u delu koje prevodimopominju naslovi nekih drugih, neprevedenih ili nama nepoznatih dela: bez konteksta, bez
predznanja o delu, mozgamo nad one dve-tri obicno poznate nam reci koje sacinjavaju naslov
nepoznate nam knjige i preznojavamo se: moze ovako, a moze i onako... Da delo nije vec
prevedeno? Ako jeste, kako? Gotovo da nema glupljeg prevodilackog kiksa nego pogresno
prevesti naslov vec prevedene knjige.
Ali, vratimo se osnovnom slucaju: knjiga je pred nama, mi je prevodimo prvi, kako cemo
prevesti naslov? Mnogo nam pomaze to sto smo sad s knjigom dobro upoznati i uglavnom
nam je jasno sta je pisac hteo da kaze: to ce cesto biti sasvim dovoljno, i mi cemo naslov
prevesti manje-vise tacno... ako nije neprevodiv.
Ostavljam po strani otrcanu dilemu o tome da li ima neprevodivih stvari. Mnogi naslovi
prakticno jesu neprevodivi, a opet, prevesti se moraju. (Mogu se, doduse, izmisliti neki novi,
ali ovde je rec o prevodjenju.) Dok u tekstu mozemo da se dovijamo, da neprevodivu poentu
prepricamo, preradimo, preskocimo da bismo je nadoknadili na nekom drugom mestu, kad
8/4/2019 Ogled o Prevodjenju
http://slidepdf.com/reader/full/ogled-o-prevodjenju 15/21
nam se sama namesti u nasem jeziku, kod prevodjenja naslova nema mnogo prostora za
manevrisanje: s jedne strane stoji naslov, s druge mi. Poznavanje svih, ili skoro svih slojeva
koje naslov nosi neophodno je, ali nedovoljno za prevod. Ponekad moze i da zasmeta. Jer, po
mom misljenju, naslov treba prevesti tako da bude od prve prepoznatljiv u sravnjenju s
izvornim naslovom, a ovo se ponekad kosi s nekim drugim zahtevima koje prevod naslova
treba da zadovolji ako hocemo da znaci priblizno isto ono sto znaci i na koricama izvornika.
Ima sireva i sireva
Evo i primera. Prevodila sam jedan roman za mladez, bolje receno - crni triler u kojem je
glavni junak jedan decak. Izvorni naslov je glasio I Am The Cheese, u mom prevodu Ja sam
taj sir. I ma koliko se moj prevod tog naslova cinio tacan, on to nije. Rec "cheese" (sir) u
americkom slengu oznacava, izmedju ostalog, vaznu, kljucnu osobu ili predmet, a bas to
znacenje mozda "nosi" i naslov knjige koja je, kao sto rekoh, triler. U nasem jeziku, onaj sir u
naslovu nikako ne izaziva iste asocijacije kao na engleskom, naprotiv ("zbog sira i vojne
muzike" kazemo kad hocemo da natuknemo da je nesto "bez veze"...) Ali, moj prevod
zadovoljava neke druge zahteve: prvo, naslov romana je prepoznatljiv, citalac koji ga je citao
u prevodu prepoznace ga kad vidi izvornik i obrnuto, a prepoznace ga i u prevodu na neki
drugi jezik ako se njegov prevodilac drzao istih nacela kojih i ja. (Sto, kad su posredifrancuski prevodioci - ili mozda izdavaci? - ne mora biti slucaj. Singerovog Sotonu u Goraju,
prvo i mozda najznacajnije delo ovog pisca, oni su preveli kao Ovnujski rog...)
Drugo, "taj" sir se pominje u jednoj pesmici, inace vrlo poznatoj decjoj pesmici
angloamerickog govornog podrucja, koja se provlaci kroz celu knjigu, strofa za strofom kako
se razvija radnja i razotkriva tajna, a ona strofa sa sirom stoji na samom kraju knjige (... dete
je uzelo macku... macka je ulovila misa... mis je nasao sir... sir stoji sam...). Ocigledno je da
tu sir znaci samo sir, onaj za jelo. No da li to znaci i u poslednjoj recenici knjige, na onom
koncu koji delo krasi: mali junak, decak kom je oteto detinjstvo, ubijeni roditelji, uskracena
sloboda, oduzet identitet, a verovatno ce uskoro i zivot, veli na kraju: "smesim se i pevam jer
ja znam, naravno, ko sam, i ko cu uvek biti." (Pa nov red i zakljucni iskaz) "Ja sam taj sir."
E, taj sir je, po mom misljenju, morao ostati sir. Zar da preradjujem ceo roman, izmisljajuci
neku novu pesmicu (kako da je ucinim starom i svakom americkom detetu poznatom?) koja
ce se provlaciti kroz knjigu, izmisljajuci nov zavrsni iskaz, poentu, da bih adekvatnije, i sa
sasvim neizvesnim uspehom, docarala jednu mogucnu dimenziju naslova? Prevodjenje je,
razume se, kreativan posao, ali ne bas toliko...
I tako, naslov romana I Am The Cheese u mom prevodu donekle je tacan, nadovezuje se na
ono sto se kaze u romanu, to jest preuzeta je replika iz romana, kao i u izvorniku, i -
zanimljiv je, to jest "intrigira", kao i naslov izvornika. Valjda je i toliko dovoljno.
Ornitologija u infinitivu
Manje sam zadovoljna drugim jednim svojim postignucem. Postignucem, velim, jer sam uz
mnogo muke uspela da ubedim izdavaca da s naslovom romana (inace svetskog bestselera)
To Kill A Mockingbird ne napravi istu gresku koju i filmski distributer kad je pre mnogo
godina istoimeni film (snimljen po recenome romanu) prikazao nasim gledaocima pod
naslovom Ubiti pticu rugalicu. Taj naslov je efektan, uvukao nam se u usi, zvuci kao od reci
do reci tacan prevod, ali netacan je da netacniji biti ne moze. Prvo, infinitiv u naslovu, na
nasem jeziku, ima nekako zapovedni karakter, ukazuje na nesto sto treba uraditi ili, da
pojednostavim, zvuci "parolaski". A ptica-rugalica, pogotovu u sprezi s onim infinitivom, i to jos infinitivom "ubiti", neminovno izaziva krvolocne asocijacije: utamani tu tamo pticurinu
koja se ruga... A autorka, Harper Li, htela je da kaze nesto sasvim drugo: greh je uciniti
nepravdu jednoj bezazlenoj osobi, kao sto je greh ubiti i pticu-pevacicu koja ne pravi nikakvu
stetu, nego samo izliva srce kroz pesmu, ljudima na radost.
8/4/2019 Ogled o Prevodjenju
http://slidepdf.com/reader/full/ogled-o-prevodjenju 16/21
("Mockingbird" je ptica "Mimus poliglottos" - ubedjivala sam izdavaca - koja zivi na jugu
SAD, gde se radnja romana i desava, i u Meksiku, i istice se sposobnoscu da podrazava
pesmu drugih ptica. Otuda ono "mocking", ono ovde znaci "imitiranje" a nikako "ruganje".
Vecina recnika za "mockingbird" kazu "americki drozd".)
Izdavac je, razume se, hteo da preuzme naslov filma, a ja to, razume se, nisam htela, jer ono
"Ubiti pticu rugalicu" odvodi na pogresnu stranu. To su, uostalom, i gledaoci svojevremeno
primetili (nisu shvatali zasto se film tako zove). Od prevoda na druge jezike nasla sam samoslovenacki, a on glasi: "Ne ubijaj slavca". Slovenacki kolega je pojednostavio stvar, pretvorio
americkog drozda u domaceg slavuja, ali je poruku u sustini preneo. Ja sam bila tvrdokornija,
i zato sam uzela jednu repliku iz romana, od reci do reci, pa tako naslov romana u mom
prevodu glasi Kao da ubijes drozda. Ne bas slavno, kad danas bolje razmislim. Niti je
dovoljno prepoznatljivo, niti dovoljno efektno, nema "zakacke". (Nekoliko godina kasnije,
primecujem: knjiga se brzo rasprodala, imala uspeha kod citalaca, nema je u antikvarnicama,
tesko se dobija u bibliotekama... Nije, znaci, sve u naslovu...)
Kad je vec rec o naslovima knjiga i naslovima po tim knjigama snim- ljenih filmova, desilo
mi se i nesto zabavnije. Prevodila sam knjigu Henri i Dzun; posredi su bili ranijeneobjavljeni, necenzurisani delovi cuvenih dnevnika Anais Nin, i to oni u kojima Nin govori
o svojoj strasnoj ljubavi s Henrijem Milerom i njegovom tadasnjom suprugom Dzun. Nasem
izdavacu se naslov ucinio nedovoljno golicav, pa ga je prekrstio u Tajne sveske a meni je tog
puta, iskrena da budem, bilo svejedno. Knjiga se kiselila kod izdavaca dve godine, a u
medjuvremenu je po njoj snimljen film koji je u svetu, a ubrzo i kod nas, prikazivan s
velikim uspehom, i to bas pod naslovom Henri i Dzun! Da smo bili dalekovidiji, i izdavac i
ja, film bi verovatno doprineo i prodaji i citanosti knjige (zato joj je, uostalom, i bio
promenjen prvobitni naslov - da bi se bolje prodavala). Bez toga, Tajne sveske su mogle da
racunaju samo na svoju tajnovitost i magicno ime Anais Nin. Na ponekoj ulicnoj tezgi jos se
nadje po koji zaostali i zalutali primerak...
Sad o necem prozaicnijem. Kratka istorija kineske proze je naslov podebele knjige kineskog
knjizevnika Lu Hsina (cita se, otprilike, Sin) koju sam prevodila s engleskog. Engleski naziv
je A Brief Histordz of Chinese Fiction, a "fiction" je prevod kineskog "hsjaosuo". Ne samo
sto je engleska rec "fiction" u smislu prozne knjizevnosti vrlo nezgodna za prevodjenje, jer
kod nas "fikcija" znaci "izmisljotina", te se knjizevni rod koji obuhvata roman i pripovetku,
ali ne i esej (non-fiction), mora prevoditi kako kad (rec "fikcija" u znacenju "proza" ustaljuje
se, doduse, i u nasem jeziku). Za kratko "proza" odlucila sam se u dogovoru s izdavacem i
redaktorom knjige. Redaktor je, jasno, bio poznavalac kineskog i strucnjak za kinesku
knjizevnost. Drugi jedan poznavalac kineskog i strucnjak za kinesku knjizevnost, medjutim,
nikako se nije slagao ni s tim sto je ova znacajna knjiga prevodjena s engleskog, ni sprevodom njenog naslova. Posredi je roman, i samo roman, a ne proza, tvrdila je ta osoba, i
knjizevno vece posveceno predstavljanju pomenute knjige pretvorilo se u svadju dvoje
sinologa. A sve zbog naslova...
A ni prica nije uvek samo prica
The Stordz of Art je naslov jedne zaista divne knjige. Autor je ser Ernst Gombrih, a knjiga je,
od kako se pojavila, 1950, do danas imala oko 16-17 revidiranih i prosirenih izdanja i bezbroj
reprinta, i prevedena je na nekoliko desetina jezika. Cast da je prevedem na nas pripala je
meni.
Izdavac nije zeleo naslov "Prica o umetnosti" (ni sama nisam sigurna da li bi to doista bio
najbolji prevod naslova). Delo je, pod naslovom Umetnost i njena istorija (koji je dobilo i u
francuskome prevodu) objavljeno u elitnoj ediciji, i s odgovarajucom cenom. Vrlo je brzo
rasprodato, ipak, ali ne verujem da je redovno dospevalo u ruke onima kojima je namenjeno.
8/4/2019 Ogled o Prevodjenju
http://slidepdf.com/reader/full/ogled-o-prevodjenju 17/21
Sad jedna digresija: mogu ja da zalim sto knjiga nije objavljena u nekom skromnijem i
cenom pristupacnijem izdanju, ali ovakva se dopala njenom autoru. A njega sam upoznala
zahvaljujuci svojoj nepromisljenosti, zbog koje ovoga puta nimalo ne zalim. Kad mi se
ukazala prilika da proboravim dve nedelje u Londonu kao gost Britanskog saveta, pitali su
me koga zelim da upoznam. Trebalo je da odgovorim vrlo brzo, i ja sam, izmedju ostalih,
pomenula ser Ernsta Gombriha, autora na cijoj sam se knjizi Umetnost i iluzija prilicno
prekalila kao prevodilac. Elem, stari gospodin je odmah odgovorio Britanskom savetu da ce
me primiti, i tako sam se ja jedno popodne, prestravljena od sopstvene drskosti i ne znajuci o
cemu da razgovaram s tako znacajnom licnoscu, nasla u Varburgovom institutu, oci u oci s
proslavljenim istoricarem umetnosti. Da ne duzim, zahvaljujuci gospodskoj srdacnosti mog
domacina poseta je bila prijatna. U kabinetu je bilo mnogo knjiga, a jedna polica u uglu bila
je krcata prevodima Gombrihovih knjiga na razne jezike. Mog prevoda nije bilo. Kao da mi
cita misli, ser Ernst je primetio: "A, izdanja na srpsko-hrvatskom su vrlo lepa, njih drzim kod
kuce!"
Na rastanku je pozeleo da mi da nesto na sta bi mi se potpisao, posto sam zelela njegov
potpis. Na americkom univerzitetu Rutgers u Nju Dzerziju govorio je jednom o sebi, slusaoci
su "skinuli snimak" njegovog govora, on je autorizovao tekst i tako je u casopisu Rutgers ArtReviedj, VIII, 1987, izisla njegova autobiografija. Dao mi je fotokopirani primerak, s
posvetom. Izuzetno zanimljivo stivo. Iz njega sam saznala da je Stordz of Art napisao za
nekoliko nedelja, diktirajuci daktilografu istoriju umetnosti po secanju, i to sve da bi zaradio
novac koji mu je u jednom razdoblju njegovog zivota bio preko potreban: kad mu je
ponudjeno da napise istoriju umetnosti za decu, prvo je odgovorio da to nije oblast za decu,
onda je izdavac ponudio vise para i tako je nastala knjiga po kojoj se procuo u celom svetu.
Knjiga je, rekoh, izisla i kod nas, u mom prevodu. U luksuznom izda- nju, zbog cega mozda
nije svaki primerak stigao do onih kojima je delo prvobitno namenjeno - mladezi i
neupucenima. (Uzgred, isti autor napisao je i vrlo ozbiljnu strucnu studiju o slikarstvu,
Umetnost i iluzija, koju sam takodje ja prevela, i koja je izisla u istoj ediciji u kojoj iUmetnost i njena istorija.) Nekoliko godina posto su te dve knjige izisle njihov prevodilac
zestoko je izgrdjen na Beogradskim susretima prevodilaca, na kojima je bilo reci i o
prevodjenju dela iz istorije umetnosti.
Ugledna istoricarka umetnosti, i sama izvrstan prevodilac, primetila je tom prilikom kako su
prevodi takvih dela vrlo neujednaceni, a za primer je uzela dela Ernsta Gombriha cija je jedna
knjiga, kako je rekla, kod nas prevedena odlicno, a druga grozno. Posto sam ja prevela obe,
pitala sam je koja je to grozno prevedena. (Prvu, Umetnost i njenu istoriju prevela sam lako, s
drugom, Umetnost i iluzija, gadno sam se namucila. Mozda sam ipak nesto zabrljala...) Ne,
razuverila me je moja kriticarka, prevod Umetnosti i njene istorije ne valja. Zasto ne valja?Pa tako, njoj je neko tu knjigu poklonio, a to nije strucna knjiga, kao Umetnost i iluzija, a isti
je pisac, nesto joj se u njoj ucinilo mnogo povrsno pa je pomislila da je prevodilac na svoju
ruku pojednostavio tekst...
Eto, izdavac je promenio osnovni karakter dela time sto ga je uvrstio u vrlo prestiznu i skupu
biblioteku. Mozda, da nije promenio i naslov, da se knjiga u prevodu ipak zvala Prica o
umetnosti, do zabune ne bi doslo.
Najteze mi je, pak, kad se nadjem pred naslovom u kojem znam svaku rec, kad mi je sasvim
jasno zasto se knjiga zove onako kako se zove, a ipak taj naslov moram da prevedem
polovicno. Sta raditi s naslovom The Black-Queen Stories? Tako se zove zbirka pricakanadskog pisca Barija Kalahana. Razne crne kraljice se pojavljuju u tim pricama: ona s
karata za igranje, kraljica Viktorija na postanskoj marki, americki sleng recju "kraljica"
oznacava i jednog od partnera u homoseksualnom paru, postoji i pauk sa slicnim imenom, a
tu je i crna kraljica bluza... To nisu "Price crne kraljice", nisu ni "Price o crnoj kraljici",
8/4/2019 Ogled o Prevodjenju
http://slidepdf.com/reader/full/ogled-o-prevodjenju 18/21
naslov "Crnokraljicne price" se na nasem jeziku ne drzi. Knjiga je, posle savetovanja s
autorom i uz njegovu saglasnost, dobila na nasem jeziku naslov "Crna kraljica i druge price".
Nije to to, ali lici. Kad se nadjem pred nekim takvim problemom, ostaje mi jedino da
osvetoljubivo pomislim: a da vidim vas kako ste preveli naslov Na Drini cuprija!
PASTORCAD PREVODILACKIH PREGNU?A
Jedan stari tekst, i danas aktuelan
Ne mogu da odolim: evo prvog teksta koji sam napisala o prevodjenju - objavljen je u
"Politici" 20. decembra 1980. Boze, kao da je juce bilo...
Prevodilacko pastorce
Jedan neprijatan dogadjaj bio je povod da se prevodioci ovih dana nadju nedaleko od sredista
paznje kulturne javnosti. O njima se, inace, govori retko, a i onda nekako uz put. To je i
razumljivo: u prvom planu jeste i mora da je delo, a sto se prevoda tice - on treba da bude
veran. Pod tim se razumeva veoma mnogo stvari, ne samo "tacnost", kako se obicno misli.Ali, sta sve spada u vernost izvorniku, i kako je prevodilac postize, to zaista ne mora
zanimati citaoca, kao sto ga ne zanima ni to kako se kvalitetno izradjuje bilo koji drugi
zanatski, ili umetnicki proizvod.
Od svekolikog prevodjenja, cini mi se da najveci ugled uziva prepevavanje poezije. Smatra
se da se tu dostizu najveci prevodilacki dometi koji su uopste moguci - ako se dostignu,
naravno. Ali, dalje od toga, misljenja su podeljena. Raspre se vode oko toga da li samo veliki
pesnici mogu da prevode velike pesnike, ili je to moguce i obicnim smrtnicima; zatim da li
prepeve koji umetnickim kvalitetom prevazilaze izvornik valja smatrati vrhunskim
postignucem ili apsurdom; i da li ima uopste smisla prepevavati kad se zna da se uvek i
uprkos svemu nesto mora zrtvovati. Bilo kako bilo, prevodioci poezije jedini su do sadauspeli, i to samo u ponekim slucajevima, da im se ime pojavi vec na koricama knjige, a
teoreticari, prakseolozi i (retki) kriticari prevodjenja najveci deo svojih razmisljanja
posvecuju upravo prevodjenju poezije.
Druga prevodilacka oblast koja privlaci paznju na sebe nema toliki ugled, ali zato uziva vecu
popularnost: rec je o proznim prevodima radjenim u nekom dijalektu, ili zargonu. I ovde, kao
i u prevodjenju poezije, prevo- dioci mnogo nadogradjuju i, ako vec ne "prevazilaze
original", cesto kao prevod nude delo koje je njihovo sopstveno bar koliko i autorovo. To se
sve vise uvidja i ti prevodioci s pravom sticu glas stvaralaca.
Najzad, izvestan ugled koji se granici sa strahopostovanjem ima prevodjenje filosofije. Sviznaju da je to strasno tesko i skidaju kapu pred prevodiocima filosofskih dela. I tu razgovor
prestaje. Kritike nema, osim ako se neki prevod ne proglasi za "neupotrebljiv" (u drugim
prevodilackim oblastima taj se pridev ne koristi).
Prevodjenje "obicne" beletristike (dobre ili manje dobre, gotovo je svejedno) smatra se necim
sto se nekako samo po sebi razume. Delo moze izbiti u prvi plan i ako je prevod osrednji, a
odlicni prevodi za citaoce neprivlacnih dela ostaju, po prirodi stvari, u zapecku. Samo se na
prevod vrhunskih knjizevnih dela ponekad obrati praznja. Prevodi onih ostalih, ruku na srce,
i ne zadaju prevodiocima neke posebne probleme osim onih koji prate svako prevodjenje, ali
koji nimalo nisu za potcenjivanje.
To se, medjutim, ne bi moglo reci za prevodjenje esejistickih, to jest teorijskih knjiga, ma
koja oblast da je posredi. Pored poznavanja prevodilackog zanata kao takvog, neophodnog
sta god se prevodilo, potrebno je i temeljno poznavanje odredjene naucne discipline. Pravi
8/4/2019 Ogled o Prevodjenju
http://slidepdf.com/reader/full/ogled-o-prevodjenju 19/21
znalci samo se povremeno lacaju prevodjenja, jer se bave drugim poslovima. Prevodiocu,
dakle, ostaje da nauci ono sto ne zna. Nikoga ne zanima koliko ce on vremena na to utrositi.
Ali, ne tvrdim da je prevodjenje esejistike zbog toga prevodilacko pastorce, naprotiv. Ono je
to zato sto se smatra da osim opstih prevodilackih i posebnih strucnih znanja za prevodjenje
esejistike nije potrebno nista drugo: ni neka posebna obdarenost, ni nadahnuce, ni
inventivnost, ni neko narocito "jezicko osecanje". Ako se zna materija, "stvar" se prevede
tako reci sama od sebe... Od tih se prevoda, uostalom, i ne ocekuje neka druga vrednost do
informativna: da upozna citaoca koji ne zna strani jezik s onim sto-je-taj-tamo-rekao.
Pisci esejistickih, teorijskih knjiga, medjutim, cudni su neki pisci: ponekad u najsuvlje
cinjenice unose humoristicke note, ili poetske tonove; drugi put, usred teorijskog razglabanja
ubace neku sliku tako upecatljivu da se prevodiocu zavrti u glavi; mnogi vole i igre reci, a
poznato je koliko su one "zahvalne" za prevodjenje; neki pak vole neobicne recenicne obrte,
ili retke reci; drugi, opet, pisu pod snaznim emotivnim nabojem; treci, pak, dopunjuju svoje
izlaganje spletom tesko uhvatljivih asocijacija ili ga, nasuprot tome, svode na tako reci
neprevodive jezgrovitosti... A za sve bi se moglo reci da grade ne samo osobeni jezik u
strucnom smislu, vec i osobeni knjizevni stil.
Prevodilac esejistike mora da vodi racuna o literarnim i jezickim osobenostima pisca kogaprevodi. Po tome je on u potpuno istom polozaju u kojem i prevodilac poezije, ili umetnicke
proze, i njegovi prevodilacki dometi cesto nisu nista manji od dometa dostignutih u
spektakularnijim knjizevnim rodovima. Strucno znanje na stranu, ako se o njegovim tesko-
cama uopste i povede rec, onda se govori samo o teskocama strucno-termi- noloske, a ne i
umetnicke prirode. Isto tako, dok se pretpostavlja da prevodilac poezije mora imati
nesumnjivog pesnickog dara, a umetnicke proze - snaznog osecanja za jezik, domisljatosti i
duhovitosti, o krea- tivnim sposobnostima neophodnim da bi neko bio dobar prevodilac ese-
jistike ne misli se, izgleda, nista - cak ni to da su potrebne. A trebalo bi.
Prilikom sklapanja ugovora za prevod jedne strucno teske i literarno pretenciozne teorijske
knjige, odgovorna sluzbenica ugledne izdavacke kuce rekla je prevodiocu: "Buditezadovoljni sto i toliko dobijate, ovo je teorijska a ne umetnicka knjiga, i za TO samoupravni
dogovor (onaj koji prevodioci imaju s izdavacima o visini honorara) ne vazi."
Ako sami prevodioci zanemaruju umetnicka i estetska svojstva teorij- ske literature, zasto bi
ih u obzir uzimali cinovnici? Sa pastorcicima se od vajkada moglo svakojako. Na nama je da
to vise ne budemo.
Samotni prevodilac esejistike
Zadovoljstvo da cuje da je neko procitao knjigu koju je preveo i da je zapazio njegov prevod,
prevodilac esejistike retko dozivljava. Dok prevodi tzv. teorijsku knjigu on se, koliko mu jeto moguce, izdvaja od sveta i povlaci u oblast koju prevodi. Nije retko posredi oblast o kojoj
prvo treba mnogo da nauci pre nego sto se lati prevoda, ili o njoj uci "u hodu". Mozda nije
preterano reci da je prevodjenje svake teorijske knjige kao priprema za neki ispit. Razlika je u
tome sto se na ispitu ocena dobije odmah.
Prevodilac esejistike nema onu prednost koju ima prevodilac romana pisanog zivim
govornim jezikom: tad mu u posao spada i da se druzi s najrazlicitijim ljudima, da na
svakome mestu osluskuje sta se prica i kako, jer mu to osvezava recnik. On ne moze da
svojim najblizima prica o onome sto radi - njih to najcesce ne zanima, a ne moze ni
kolegama, jer ovi su zauzeti sopstvenim slicnim mukama. Drukcije je to kad se prevodipesma, prica, roman ili drama: tad se jos i nadje poneko zainteresovan, neko ko hoce da slusa
prevodioca, kaze mu svoje misljenje dok je rad jos u toku.
A prevodilac o kom je sad rec, dok radi, ne dobija putem povratne sprege nikakvu reakciju
8/4/2019 Ogled o Prevodjenju
http://slidepdf.com/reader/full/ogled-o-prevodjenju 20/21
koja bi mu pomogla u poslu. Ako je izdavac galantan pa pristane da plati strucnog redaktora,
polozaj mu je donekle olaksan, ali to je retko.
Reakcije najcesce nema ni kad knjiga izidje iz stampe. Ako i bude prikazana, vecina kriticara
smatra da prevodilac ne zasluzuje da bude pomenut u njihovim prikazima, cak i ako polovinu
prikaza sacinjavaju citati prikazivanog dela, u prevodu, jakako.
Tek kasnije, ne zna se u kom trenutku i s koje strane, mozda ce do usiju prevodioca esejistike
dospeti neki znak da je njegov prevod neko zaista i procitao. Ume da stigne i poneka vrloumesna primedba koja bi bila od koristi da je stigla na vreme. Ovako, samo podseca
prevodioca na to da je u pravu sto, dok radi, bere kozu na siljak zato sto je rezultat njegovog
rada podlozan kritici dokle god postoji i jedan primerak objavljenog prevoda.
Vera u rec
Po jednoj od mnogobrojnih uproscenih definicija, prevodioci su najbolji citaoci. Jer, knjiga se
sa stranog jezika ne moze prevesti jednim sirokim zamahom, opstom makrokomandom ili
nekim slicnim postupkom: mora se citati rec po rec, red po red, recenica po recenica, pasus
po pasus - i kad neka celina otkrije svoj obuhvatniji smisao, onda se on u prevodu
rekonstruise, takodje rec po rec, red po red...
Tehnike brzog citanja, a ni uzivacko citanje koje ne priznaje nikakve tehnike, nisu za
prevodioce: brzim se citanjem mogu, u najboljem slucaju, samo obavestiti o delu koje treba
da prevedu, a u onom uzivackom najcesce im smeta profesionalna deformacija. Kao sto je za
uzivanje u pozorisnoj predstavi potrebno "voljno obustavljanje neverovanja" (Kolridz?), tako
prevodilac, da bi uzivao u citanju neke knjige, mora voljno da obustavi svoj analiticki pogled
koji vreba greske, nedoslednosti, jezicke nezgrapnosti, pogled koji neprestano izostrava dok
cita, to jest nadzire sopstveni tekst ili prevod.
To neprestano citanje, udubljivanje u izvorni tekst i staranje da se on valjano pretoci u prevodcini da se u prevodiocu, mozda vise nego kod drugih citalaca, u raznim pravcima razlije
osecaj za granicu izmedju knjizevnosti i zivota, a posebno za granicu izmedju sopstvenog
zivota i zivota uopste.
Koliko puta nam se, dok smo prevodili neku knjigu, ucinilo da ona mora promeniti svet? A
promenila je samo nas: pruzila nam je neki novi uvid zahvaljujuci kojem se prosirio ili
izmenio nas pogled, ako ne na svet, a ono bar na neki vazan problem u svetu. No svet oko nas
ostao je kakav je bio, pogotovu onaj neposredno oko nas, kojem smo u mislima i namenjivali
svoj prevod. Retko, vrlo retko do prevodioca dopre bilo kakav odjek reci koje je s onoliko
uverenja prevodio. I zato, iako je pateticno, evo: svaka novoprevedena knjiga, novi oziljak na
prevodiocevoj dusi.
Da li to znaci da su knjizevni prevodioci oni najnaivniji citaoci koji najvise veruju u moc
reci? Da ne veruju u moc reci, ne bi verovali ni u svoj posao, a kako bi radili bez toga?
Knjizevno prevodjenje od svojih poslenika zahteva cudna prekopcavanja: sneg veje, a
prevodilac po specijalizovanim recnicima traga za nazivima tropskih biljaka; u
svakodnevnom zivotu nad njega se nadvijaju razne pretnje, a on nedeljama okapa nad nekim
stihom i prepevava ga u bezbroj varijanti; kud god da se okrene sudara se s gruboscu i
ruznocom, a prevodi knjigu o razvoju osecaja za lepo... No postoji u svemu i jedan paradoks:
dok ga prevodilacko citanje odvodi daleko od zivota, daleko od vremena u kojem zivi i mesta
na kojem se nalazi, u onome sto je preveo neprestano se prepoznaje i vrlo cesto mu se ucini
da pisac upucuje poruku njemu licno, ili da je ono sto je pisac, iz druge sredine i drugog
vremena, napisao ko zna povodom cega, vrlo primenljivo i na njegovo, prevodiocevo vreme i
okolnosti u kojima upravo zivi.
8/4/2019 Ogled o Prevodjenju
http://slidepdf.com/reader/full/ogled-o-prevodjenju 21/21
Treba obratiti paznju na odlomke koje prevodioci biraju u ne precestim prilikama kad im je
omoguceno da javno citaju svoje prevode: redovno su posredi tekstovi u kojima
prepoznajemo probleme koji nas muce, doba u kojem zivimo, ljude koji nas okruzuju. Svaki
knjizevni prevodilac mogao bi dati precizan, umesan, izostreni pregled svog "ovde i sada"
sluzeci se citatima iz knjiga koje je preveo, a koje su napisane negde drugde, nekad, na
nekom drugom jeziku, nekim drugim povodom.
To je, doduse, dobro poznato svojstvo citata kad se istrgnu iz konteksta. No ovde ne govorimo instrumentalizaciji, ili zloupotrebi takvog postupka. Govorim o prevodilackom citanju, a
ono nam veli da su problemi covecanstva trajni i uglavnom nepromenljivi i neresivi, ali da se
ne moze odustati od truda da se oni, u konkretnim pojavnim oblicima, ipak rese. Trud je
prvenstveno piscev, prevodiocev je doprinos u tome sto otkriva piscevo nastojanje i daje mu
pocetni zamah u sopstvenoj sredini.
Dalje vise nista ne zavisi od njega.
Mostovi br. 111
[Posaljite nam vas komentar][© Copyright Mostovi & Yurope 1996-1998 / Sva prava zadrzana]
Recommended