View
429
Download
4
Category
Preview:
Citation preview
UNIVERZITET U SARAJEVU
PRAVNI FAKULTET,
KATEDRA ZA DRŽAVNO I MEĐUNARODNO JAVNO PRAVO
Ibn Haldunovo tumačenje društva i države
S E M I N A R S K I R A D
Student: Adisa Bavčić
Mentor: prof. dr. Fuad Saltaga
viši ass. mr. Amila Ždralović
Sarajevo, 2010. godine
SADRŽAJ:
1.Uvod
2. Muqaddima (Mukadima)
3. Poimanje društva
3.1 Radna teorija vrijednosti
4. Nomadi i sjedioci
4.1. Assabiyah – asabija
4.2. Umran
5. Država
5.1 Oblici vladavine
6. Zaključak
2
1.Uvod
Egipatsko – kairski historičar i hroničar Ibn Iyas u svojoj opsežnoj historiji pod naslovom „Badai
al – zuhurfi al – duhur“, tvrdi da je Ibn Haldun bio “vrijedan umnik - znalac“ i svrstava ga u
znamenite ličnosti. Također, jedan egipatski poznati hroničar Muhamed b. Abd al – Rahman al –
Sahavi u svojim djelima pominje Ibn Halduna, tj. u djelu „Blještava svjetlost“ (Al – Daw al -
lami) i između ostalog navodi da je Ibn Haldun bio veoma „lijep čovjek“, također ističe (a to su
učinili i mnogi frugi historičari, a koji su vremenom bliži Ibn Haldunu) i sljedeće: „Kad Ibn
Haldun nije bio na sudijskom položaju bio je druželjubiv, ali kad je bio na položaju sudije nije se
družio, štaviše nije ga trebalo tada ni viđati“. Katib Čelebi u svom enciklopedijskom
bibliografskom djelu „Kašf al – Zunun“, pominje Ibn Halduna i za njegovu historijsku ulogu
kaže da je univerzalna „velika i od goleme koristi“.
Ibn Haldun je rođen u Tunisu 1. ramazana 732. godine po hidžri ili 27. maja 1332. godine po
Issau, odnosno gregorijanskom kalendaru. A preselio je na Ahiret tj. umro je također u časnom
mjesecu ramazanu, 26. ramazana 808. godine po hidžri ili 16. marta 1406. godine u Kairu. Ibn
Haldun je umro iznenada na dužnosti malikijskog sudije – kadije. Po historijskim izvorima
znamenitog historičara Ibn Tagri Birda, Ibn Haldun je pokopan u groblju pored „Kapije pobjede“
u Kairu. 1
Arnold J. Toynbee u svom djelu „Studije historije i rast civilizacije“ je izrekao: „Al –
Muqaddima je najveće djelo svoje vrste koju je ikada dosad stvorio jedan um bilo kada ili bilo
gdje“. Muqaddima je njegovo temeljno djelo što u prevodu znači Uvod, Prologomena,
Predgovor…po snazi intelektualnog stvaranja donijelo mu je svjetsku slavu. Ono predstavlja
teorijsku cjelinu čija je prvotna namjena bila da omogući lakše razumijevanje povijesti. 2Ibn
Haldun se nakon uspješno završenih studija matematike, filozofije, logike, prava, retorike,
gramatike i drugih nauka, s nepunih dvadeset godina uključuje u aktivan društveno – socijalni i
politički život države. Ibn Haldun je prvog učitelja imao u svome ocu, gdje je u ranoj mladosti
1 “Mala enciklopedija”, Prosveta, četvrto izdanje, Beograd 1986, tom 1, 846 str.
2 Fuad Saltaga, “Sociologija”, Sarajevo 1999, 157 str.
3
pred njim učio Kur'an napamet i završio hifz. Kao dijete posjećivao je razna predavanja
najpoznatijih tadašnjih učitelja – muderisa i alima u gradu Tunisu. Otac Muhammed upisao ga je
na slavni univerzitet al – Zeytuniyya' gdje je studirao tradiciju, islamsko pravo i gramatiku, a
proučavao je i djela iz književnosti – retorike, pjesništa, da bi potom prešao na logičke i
filozofske nauke. Za Halduna se može sa pravom reći da je osnivač sociologije (iako će naziv
"sociologija" doći tek sa Kontom), jer je proširio područje historije, koja sada postaje nauka o
društvu. Pojam ljudsko društvo nije postojao, te Haldun da bi definisao taj pojam uvodi arapski
pojam umran.
Po njegovoj autobiografiji Al – Ta'rif, vidi se da je do svoje osamnaeste godine stekao široko,
tada uobičajeno klasično obrazovanje iz Kur'ana, hadisa i arapskog jezika. Abu al – Qasim
Muhammed Karw navodi da je Ibn Haldunovo pravo ime Abd al – Rahman b. Muhammed, a da
mu je nadimak Abu Zayd, titula Waliy al – din, a pradjed mu je davni predak Halid b. Utman.
U nekim djelima Ibn Haldun je sebe oslovljavao kao al – Hidrami, a time je aludirao na svoje
porijeklo iz plemena Jemenskog. U svojoj autobiografiji Ibn Haldun utvrđuje svoje porijeklo
unatrag do vremena proroka Muhameda kroz arapsko pleme iz Jemena, osobito Hadramuta, koji
su došli u Španjolsku na početku islamskog osvajanja u osmom stoljeću. Njegovim vlastitim
riječima: "I naši preci su od Hadramauta, od Arapa iz Jemena, preko Wa'ila ibn Hajara, najboljeg
od Arapa, vrlo poznatog i poštovanog." (str. 2429, Al-Waraqovo izdanje). Neki biografi (npr.
Mohammad Enan) ipak proispituju njegove tvrdnje, te predlažu da je njegova obitelj potjecala od
Berbera koji su prisvajali arapsko podrijetlo radi stjecanja društvenog položaja.3
2. Muqaddima (Mukadima)
Za razliku od većine arapskih učenjaka, Ibn Haldun je za sobom ostavio malen broj djela, ne
uzimajući u obzir njegovu povijest svijeta, Kitab al-`ibar. Značajno je da autobiografija ne
aludira na te rukopise, što vjerojatno sugerira da je Ibn Haldun vidio sebe prvenstveno kao
povjesničara te da je želio biti poznat ponajviše kao autor Kitab al-`ibara. Iz ostalih izvora
3 Ibn haldun, http://bs.wikipedia.org/wiki/Ibn_Haldun, (17.11.2010)
4
poznato je nekoliko drugih djela uglavnom sastavljenih za vrijeme njegova boravka u sjevernoj
Africi i Španjolskoj.
Po dolasku u Tilmisan, Haldun je našao svog starog prijatelja i protivnika, sultana Ebu Hamuva.
Došlo je do ponovnog prijateljstva među ovom dvojicom nekadašnjih prijatelja. Poznavajući
Haldunove briljantne sposobnosti u uspostavi odnosa sa strancima, Ebu Hamuv šalje Ibn
Halduna na jednu takvu misiju u pokrajinu Vedžhu. Na pola puta prema odredištvu Ibn Haldun
mijenja odluku i odlazi plemenu Benu Arif, s kojima je imao čvrste prijateljske odnose. Traži od
njih da pošalju delegaciju sultanu Benu Hamuvu da dopusti njegovoj obitelji da se doseli k
njemu. Delegacija je uspjela dovesti mu obitelj i on se konačno nastanjuje kod plemena Benu
Arif u mjestu zvanom utvrda Ibn Selame. Tu je Ibn Haldun ostao skoro četiri godine, nalazeći
mir i spokojstvo koje mu je toliko nedostajalo. U toj utvrdi je napisao svoje glasovito historijsko
djelo koje zavređuje svu pažnju i smatra se briljantnim djelom povijesti. Tu je započeo pisanje
El-Mukaddime, a nakon što je za nju sabirao i pripremao građu punih dvadeset godina. Kada je
počeo pisati Mukaddimu imao je 45 godina. Za samo pet mjeseci napisao je ovo glasovito djelo.
Ibn Haldunovo glavno djelo, prvotno je zamišljeno kao povijest Berbera. Kasnije se fokus
proširio tako da u svom završnom obliku (uključujući vlastitu metodologiju i antropologiju) djelo
predstavlja takozvanu univerzalnu povijest. Podijeljeno je na sedam knjiga, od kojih se prva,
Muqaddimah, smatra zasebnim djelom. Od druge do pete knjige pokrivena je povijest
čovječanstva sve do vremena Ibn Halduna. Šesta i sedma knjiga pokrivaju povijest Magreba i
berberskih naroda. Budući da su te knjige temeljene na Ibn Haldunovu osobnom poznavanju
Berbera, one za današnje povjesničare predstavljaju stvarnu vrijednost Kitab al-`ibara.
Ova "prva knjiga" poznata kao Muqaddima (Uvod) sadrži, kako ju je nazvao njezin autor, "novu
nauku o kulturi". Ibn Haldun nakon uvoda o historiji kao nauci počinje opisom prirodne (fizičke)
sredine i njenog utjecaja na čovjeka. Potom razvija svoju analizu primitivnih društvenih
organizacija, govori o naravi prvotnog rukovođenja te o međusobnim odnosima primitivnih
ljudskih društava, kao i njihovom odnosu sa višim, urbanim oblikom društava. Potom općenito
raspravlja o upravljanju državom, najvišim oblikom ljudskog društvenog organiziranja, zatim
govori o halifatu, posebnom muslimanskom obliku države iz klasičnih vremena. U ovom dijelu
govori o promjenama koje zahvataju dinastije u određenoj državi. Nakon toga Ibn Haldun prelazi
5
na raspravu o urbanom životu, kao najrazvijenijoj formi ljudskog povezivanja, i o civilizaciji.
Zadnja poglavlja Al-Muqaddime Ibn Haldun posvećuje svim aspektima više civilizacije i o njima
raspravlja detaljno: riječ je o trgovini, zanatima, umjetnostima i naukama... 4
Prema suvremenom arapskom učenjaku Sati'ju al-Husriju može se sugerirati da je Muqaddimah
sociološko djelo koje u svojih šest knjiga u grubim crtama prikazuje opću sociologiju,
sociologiju politike, sociologiju urbanog života, sociologiju ekonomije, sociologiju znanja.
Al-Muqaddima se sastoji od šest poglavlja:
1. O ljudskom društvu općenito, njegovim vrstama i razmještaju na zemlji
2. O nomadskom društvu, plemenima i primitivnim zajednicama
3.O dinastijama, halifatu I državi, državnim funkcijama i vlasti
4.O sjedilačkom, odnosno, civiliziranom društvu
5. O zanatima, reprodukciji života, dohotku I načinima sticanja dohotka
6.O znanostima I sticanju znanja5
3. Poimanje društva
Ibn Haldun je prvi znanstvenik u historiji socijalne i političke misli čiji je predmet proučavanja
ljudsko društvo u cjelini I svi oblici ispoljavanja njegove društvenosti. On društvo obuhvata i
poima univerzalno, ne reducirajući ga na povijesne oblike državnosti, niti na arapsko društvo.
Aristotelovo ishodište – čovjek je društveno biće, odnosno politička životinja, Haldun prihvaća
kao metodološko uporište u izučavanju socijalnih fenomena.
4 Abdurahman ibn Muhammed ibn Haldun el Hadremi; I izdanje, 2007. god.; dvotomno izdanje, prijevod s arapskog: Tufik Muftić 5 Fuad Saltaga, “Sociologija”, Sarajevo 1999, 157 str.
6
Iz prvog dijela Mukadime, O ljudskom društvu općenito, daju se izvesti slijedeći zaključci:
1.Koncepcija društva se izvodi na osnovu objektivnog kriterija same društvenosti po sebi.
2. Uvažavajući kriteriji objektivne društvenosti, Ibn Haldunova spoznaja društva se
razlikuje od potonje Grčke i arapske koncepcije
3. Tu se prvi put društvo I društvenost uzimaju kao predmet proučavanja, a da se njegovi
oblici – država, pleme, narod i dr. razumijevaju kao konkretne forme društvenosti. Ovdje
je u vidnom obliku izražen i odnos općeg, posebnog i pojedinačnog
4.Historija je znanost o zbiljskim procesima kretanja društvenosti – kroz prostor i
vrijeme.
5. Po svom općem rezultatu Ibn Haldun je došao do potpuno nove
i suvremene koncepcije znanosti o društvu i historiji6
Ibn Halduna je bio protivnik teorije idealnoga društva. Ako je ono moguće, vladari ne bi bili
potrebni; zbog toga priznaje da su rasprave filozofa o medinat al-fadila čisto hipotetičke. Mislilo
se da Ibn Haldun nije dovoljno poznavao ideje islamskih filozofa o ovoj temi ali postojeći
paralelizam između faza dinastija izloženih od strane Ibn Rušda i po njemu obavezuje na
ispravljanje takvih tvrđenja. Ibn Haldun stiže da potvrdi da njega jedino zanimaju stvarni
događaji koji su postojali i postoje, konkretni politički režimi, djelotvorni politički principi koje
posjeduje zajednica. Društvom trebaju upravljati najsposobniji ali ne učenjaci, nego najspremniji
za aktivno izvršavanje vlasti: prinčevi oslonjeni na vjeru i snagu društvene kohezije. Društvo je,
prema tome, utemeljeno i održavano izvršavanjem službe u činu autoriteta i ovaj nema druge
osnove do volju moći, što je za Ibn Halduna tipično nomadsko. Zato kaže da, ako je Ibn Rušd
tvrdio da je plemenitost bila svojstvena samo stanovnicima gradova, to je samo stoga što je živio
u društvu u kome nije bilo autentične sile društvene kohezije. 6 Fuad Saltaga, “Sociologija”, Sarajevo 1999, 158 str.
7
U spoznaju društva kao povijesno – kulturne i socijalno – političke činjenice, Ibn Haldun polazi
od ekonomske strukture društva pod kojom podrazumijeva radnu teoriju vrijednosti, zakon
ponude i potražnje i sociološki aspekt društvene podjele rada. Osnovna dva tipa društva koja
analizira Haldun su nomadi i sjedioci. Nomadi i sjedioci oblikuju sliku dinamike i structure
povijesnog toka u cjelini. Kriterijum razlikovanja ova dva tipa Haldun vidi u načinu proizvodnje,
što njegovoj teoriji društva daje znanstveni dignitet.
Haldun kaze : Znaj da razlika u materijalnoj produkciji i reprodukciji ljudskog društva
predstavlja i čini razliku u konstituciji različitih političkih oblika, u formiranju različite kulture i
tradicije“. On je među prvim teoreticima uvidio značaj ekonomskog faktora za politiku, socijalnu
kulturnu sferu, te među prvima će ekonomske činjenice tretirati kao socijalne činjenice, a
ekonomske zakone kao socijalne zakone.
3.1 Radna teorija vrijednosti
Ibn Haldun je među prvim misliocima kategoriju države, prava, političke sfere, kulture, nake,
posmatrao na jedan dijalektičko materijalistički način. U potpunosti je shvatio da njegovo
određenje države bi predstavljalo jednu praznu apstrakciju, metafiziku-teološku konstrukciju,
bez poimanja njenog stvarnog, materijalnog sadržaja.
Ibn Haldun je spoznao jedan novi ekonomski zakon date epohe, a to je radna teorija vrijednosti,
do kojih će političko-ekonomska misao zapada doći tek krajem 18. vijeka. Njegova radna teorija
vrijednosti je utemeljena na fundamentalnom ekonomskom principu, da je vrijednost količine
postojećih roba određena količinom društveno potrebnog rada, koji je uložen u tim robama. On
ovu teoriju razvija do krajnjih konsekvenci te tvrdi da je vrijednost i zlata i srebra određena
količinom rada koju je nužan u cjelovitoj proizvodnji. Iz ovoga se izvlači jedan fundamentalan
zaključak, da priroda sama po sebi, zemlja, ne stvara novu vrijednost već da ona može biti na
nivou vrijednosti samo ako je posredovana i oblikovana radom. Kod Halduna je prisutno jedno
kritičko stajalište fiziokratskog pristupa novostvorene vrijednosti.7
4. Nomadi i sjedioci
7 http://www.ibn-sina.net/bs/component/content/article/131-ibn-haldun-1332-1408.html (17.11.2010)
8
Dva osnovna tipa društva koja Haldun izučava su: nomadi i sjedioci. Za nomade je specifičan
primitivni način proizvodnje za vlastite potrebe, a svakako i asabija, odnosno, velika bliskost
pripadnika plemena (koja se karakteriše krvnim srodstvom). Odnosi u plemenskoj zajednici
regulisani su na etičko-običajnom principu, a ne na principu prava - pravo nastaje tak kada
nastaje država. Sjedioci su tip društva koji sada više nije u stalnom pokretu i kojem stočarstvo
nije primarna grana privrede, već i poljoprivreda. Sjedioci se javljajaju sa viškovima
proizvodnje, koji dovode do prvih oblika razmjene i primitivne trgovine, a u krajnjoj mjeri do
nastanka gradova (i daljeg razvoja). 8Početak civilizacije znači raslojavanje krvnopemenskih
veza. Ulazak nomada u civilizaciju je uslovljen viškom proizvoda, da bi docnije taj ulazak bio
posredvoan mačem I osvajanjem. Civiliziacija se može stvarati samo u izobilju I miru, na
određenom stepenu koncentracije materrijalnog bogatstva, razvijene podjele rada I kooperacije
velikog broja ljudi na zajedničkom poslu. Tako nešto moguće je postići samo kroz konstituciju
posebne političke organiziacije društva, oblika društvenosti koji se naziva državom.9
4.1. Assabiyah – asabija
Dva krunska pojma u Ibn Haldunovoj povijesti filozofije orkestriraju i čine zaglavnicu i
zasvodnicu njegove teorije o novoj historijskoj znanosti, a to su pojam ''asabiyyah i ''umran.
Prvi pojam označava neku vrstu rodovsko-plemenskog osjećanja pripadnosti jednoj društvenoj
grupi čija organizaciona društvena struktura je prepoznatljiva u obrascu tri koncentrična kruga
unutar kojih cirkuliraju rodovsko-plemenske elite. Unutarnji krug se sastoji od vladajućih
rodovsko-plemenskih skupina koje su krvno ili na drugi način blisko vezane za vladajuću
dinastiju, a te skupine su oslobođene od svake vrste poreza i angažirane su na poslovima
utjerivača poreza i dažbina kako bi stvorile uvjete za materijalno jačanje vojske u borbi protiv
drugih rodovsko-plemenskih društvenih skupina i zajednica. Srednji krug se sastoji od onih
rodovsko-plemenskih zajednica od kojih se ubire porez, a treći i ujedno najspoljašnjiji krug
ovakovrsnog društvenog ustrojstva čine one rodovsko-plemenske zajednice od kojih se ne ubiru
bilo kakvi porezi i dažbine. Urbani život je uglavnom koncentriran unutar prva dva kruga, a sami
gradovi su štićeni snagom središnjih, vladajućih društvenih krugova. 10
8 Muqaddima ibn Khaldun (Q), 1:67; usp. F. Rosenthal, The Muqaddimah, svezak 3, Princeton 19679 Fuad Saltaga, “Sociologija”, Sarajevo 1999, 159 str.10 http://www.ibn-sina.net/bs/component/content/article/131-ibn-haldun-1332-1408.html (17.10.2010)
9
Dakle osnovna društvena pojava koja definira nomade i čini okosnicu njihovog života jeste
“assabiya”. Samo plemena koja su organizirana i integrisana na principu asabije mogu opstati u
surovim uslovima egzistencije nomadskog načina života. Ona objašnjava ne samo veze unutar
plemenskih zajednica, već i temeljni proces nastanka naroda i drţava kroz transformaciju
rodovskih odnosa u viši stepen društvene zajednice. Haldunova teorija o cikličnom kretanju
društva po kojoj svaki politički režim traje 3 generacije, rezultat je specifikacija zakona evolucije
po kome se sve pojave razvijaju od nižih ka višim. Pored zakona evolucije, metodom općeg
(društvo), posebnog (država) i pojedinačnog (pleme),Haldun je dokazao sveopću povezanost i
uslovljenost društvenih pojava. Radi se o SOCIJALNOM DETERMINIZMU, koji je Haldun
naučno utvrdio u XIV vijeku, a socijalna misao evropskog zapada tek početkom XIX vijeka.
4.2. Umran
Drugi pojam, pojam ''umran-a, je vrlo osebujan pojam u Ibn Haldunovom naslovlju unutar
njegove filozofije historije. Taj pojam jednodobno smjera na rasvjetljivanje naravi historije i
njenom dovođenju u blisku i nerazdruživu vezu sa ljudskim udruživanjem koje Ibn Haldun, čini
se, želi motriti kao stanovitu kulturu svijeta ili svjetsku kulturu. Njega osobito zanimaju
historijska stanja unutar kojih se materijalizira i uosobljuje bremenita duhovna zbilja svjetske
kulture, budući da svjetska kultura kao živi izraz korporativnog ili komunitarnog genija ljudske
osobnosti i ljudskoga roda, kao i svjetska povijest sa svojim iznutarnjim i izvanjskim stanjima,
jednodobno istječu iz središta pojedinačnog i komunitarnog ljudskog duha i slijevaju se sa
nevidljivih stranica individualne i komunitarne ljudske nature na spoljašnje, vidljive stranice
historije i prirode, na stranice kulture i civilizacije ademovske zemaljske historije.
Tim prije rečena uzajamnost je nužna i neporeciva jer bez ljudske nature nema kulture niti bez
ljudskoga duha ima historije. Sraz čovjekove naravi i svjetske kulture, s jedne, i čovjekova duha i
svjetske historije, kulture i civilizacije, s druge strane, za Ibn Halduna nije moguć bez jedne
tanahne, svjetlosne, nepretrgnute niti koja uvjetuje i omogućuje gornje spojeve, a tu nit on
prepoznaje u religiji koja u svim tim procesima igra krajnje važnu ulogu. Poglavito kada je
religija pojmljena kao dar Duha Božijega ljudskome geniju, a ne kao sredstvo za diskriminiranje
i ideologija netrpeljivosti i ekskluzivizma, jer ona kao dar jedino prianja uz ljudski duh i čini
10
sami temelj ljudske naravi kao takve. Aromom ovoga duhovnoga dara zrači ljudska kultura i, na
taj način, kultura svijeta i civilizacija, iznutarnja narav povijesti i žive stranice netaknute prirode.
Istinitost ovih svjedočanstava Ibn Haldun ustanovljuje preko pojma ljudske duše, koja za njega
predstavlja čvorišni, krunski obrazac u razumijevanju ljudskoga ustrojstva u ravni ljudske
povijesti, ljudske kulture i civilizacije.11
5. Država
Država je rezultat procesa proizvodnje utemeljenog kroz kooperaciju proizvođača I njihov višak
proizvoda. Nastanak države vezan je za civilizaciju i višak proizvoda kao proizvod kooperacije
proizvođača. Državna vlast je nužna zbog ljudske prirode. Bog je u duše nejednako usadio dobro
i zlo, a da bi se zlo odstranilo i sprijeĉilo uništenje ljudskog roda nužne su institucije vlasti koje
posreduju i zaštiti imovine i izbjegavanju sukoba. Uzrok ljudskog zla nije samo u Božijoj
odredbi već i u ograničenosti i nejednakoj raspodjeli bogatstva. Duše su zatrovane zlom I zato
postoji ljudska pohlepa za imovinom drugih. Vlast kao sfera nužnosti posreduje u zaštiti imovine
I izbjegavanju sukoba. Svojom koncepcijom države I vlasti Haldun nadilazi islamksu koncepciju
države upućujući njene zagovornike da pogledaju iznad horizontal arapsko – islamskog svijeta
gdje se ocrtavaju politički sistemi I države koji nisu utemeljeni na religijskom zakonu niti su
halife nosioci suvereniteta. Veoma važno je istaći da Ibn Haldun prvi put razgraničava državu od
društva (pa se tako razlikovao od grčke filozofije). Prvi stvaranju države asabija ima presudnu
ulogu. Pleme koje je povezano čvrstim sponama assabije uspijeva da pokori ili ujedini niz drugih
plemena. Vodstvo tog plemena u svoj privatni posjed uzima sve prerogative vlasti, zadržavajući
za sebe najbolji dio plijena, zemlje I drugih dobara. Uz konstituiranje vlasti ide paralelan process
raslojavanja plemenskih zajednica, vodstvo pobjedničkog plemena postaje nukleusom državne
vlasti, a poglavica ( šejh) postaje državnim suverenom. Kada se država učvrsti, funkcija assabije
kontinuirano odumire, biva nadomještena drugim faktorima – na prvom mjestu religijom, kao
činioem učvršenja dinastije I državnog aparata. 12
Za sociologiju je zanimljivo da je Ibn Haldun začeo središnji društveni sukob ("grad" protiv
"pustinje") kao i teoriju neophodnog gubitka moći osvajača gradova koji dolaze iz pustinje..
11 Abdurahman ibn Muhammed ibn Haldun el Hadremi; I izdanje, 2007. god.; dvotomno izdanje, prijevod s arapskog: Tufik Muftić 12 Fuad Saltaga, “Sociologija”, Sarajevo 1999, 161 str.
11
Djelo se temelji oko Ibn Haldunova središnjeg koncepta asabije, ili "socijalne kohezije". Ta se
kohezija spontano uzdiže u plemenima i drugim malim srodstvenim grupama, a može se
intenzivirati i povećati pomoću religijske ideologije. Ibn Haldunova analiza promatra kako ta
kohezija vodi grupe do moći, ali u sebi sadrži klicu - psihološku, sociološku, ekonomsku,
političku - propasti ili sloma grupe, što uzrokuje zamijenjivanje grupe nekom novom grupom,
dinastijom ili carstvom koji će biti povezani jačom (ili barem mlađom i silovitijom) kohezijom.
Možda najučestalije citirano promatranje izvučeno iz Ibn Haldunova djela jest, u laičkim
terminima, zamisao da kada društvo postane velika civilizacija (te vjerojatno i dominantna
kultura u regiji), nakon njegove visoke točke slijedi razdoblje propasti. To znači da je sljedeća
kohezivna grupa koja osvaja propadajuću civilizaciju nasuprot njoj grupa barbara. Jednom kada
barbari učvrste svoju kontrolu nad osvojenim društvom, bivaju privučeni rafiniranim aspektima
poput pismenosti i umjetnosti, te ili asimiliraju ili prisvajaju takve kulturne običaje. Konačno
nova skupina barbara osvaja prethodne barbare, te se sam proces ponavlja.13
Prema Haldunovom zakonu o tri generacije i četiri faze razlikujemo:
Prva generacija, čine članovi plemena, i tu su prisutne veoma jake veze (asabija) među
članovima plemena. Ovdje se prvi put uočava i karizmatska vlast.
Druga generacija, dolazi do proširenja plemena, a samim tim prvobitna jaka asabija
polahko slabi. Ovdje je karakteristična apsolutna vlast jednog čovjeka. Ova etapa još
uvijek sadrži neke kvalitete nomada, utemeljitelja države.
Treća generacija, ovdje dolazi do saveza više plemena, i prvobitni način života se
potpuno gubi, a asabija jako slabi. Odbrambena snaga svih sadrţana u konstituciji države
reducira se vremenom naformiranje posebne milicije i administrativnog aparata, tako da
vladajuća dinastija dolazi u stanje senilnosti.
Četvrta generacija, asabije nema i samo je pitanje vremena kada će propasti.
5.1 Oblici vladavine
13 http://bs.wikipedia.org/wiki/Ibn_Haldun(17.10.2010)
12
Ibn haldun, što je u suprotnosti s tradicionalnom islamskom tipologijom vlasti, razlikuje tri
oblika vladavine: tradicionalni, karizmatski i legalni.
- Tradicionalna vlast je utemeljena na nasljeđu. Riječ je o krvno srodničkim vezama, odnosima,
koji determiniraju političku sferu, pa se vlast prenosi sa oca na sina. Ova vlast je prevashodno
iracionalnog karaktera. Utemeljena je na mitu i korupciji, a sve je to zakriveno sferom legalnih
poklona.
- Karizmatska vlast, je vlast koja očarava kojoj se ljudi dive, mistična, univerzalna, posjeduje
neke Božje atribute. Toj vlasti su njeni podanici dobrovoljno, a ne putem sile posvećeni. Ova
vlast posjeduje univerzalnu etiku. Haldun je najviše bio oduševljen ovom vlašću. To je vlast
profeta(Božjih poslanika), ali vrijeme te vlasti je nažalost prošlo.
- Legalni oblik vlasti, dijeli se na iracionalni i racionalni oblik. Iracionalna vlast je utemeljen na
nasljeđu, a racionalna je utemeljena u pravu, oficijelno prihvaćenom od same države.
Ovu njegovu podjelu vlasti, će u potpunosti prihvatiti, njemački socijalni mislilac, sa početka
20.st. Max Weber. Na toj podjeli Weber će izgraditi čitav svoj teoretski sistem, kako sociologije,
tako i sociologije politike. Kada kažemo da Haldun spoznaje opće, imanentne zakonitosti
povjesti društva kao cjeline, on ove zakonitosti ne prenosi mehanički, na samu državu. On je prvi
teoretik koji je spoznao, naučno- teoretski analizirao, sa kritičkom opservacijom kategoriju
države.
6. Zaključak
Islamska filozofija će putem svojih filozofa Al Gazalija, Al Farabija i drugih jos u 8-9 st. ce
preuzeti izvornu grčku filozofiju osobito Aristotela i Platona te ih ne samo prilagoditi arapskom
islamskom svijetu nego i u interpretaciji grčke filozofije dati joj jednu novu kvalitetu koja će kao
takva biti sačuvana i prenesena na zapad. Od islamskih filozofa Ibn Haldun iz razloga što je on
prvi u historiji socijalne političke misli zastupao stajalište da je u proučavanju društva na mikro i
13
makro planu, nužna jedna nova nauka koja nadilazi postojeće naučne discipline i on je tu nauku
definirao kao nauku o društvu koja će tek u 19.st na zapadu dobiti grčko – latinski naziv
sociologija. Tako sociologija više nije samo korelat građanskog društva, već je produkt potrebe
samospoznaje društva, spoznaje epohe o samom sebi.
14
Recommended