View
91
Download
4
Category
Preview:
Citation preview
Vladislav Petković Dis (10. mart 1880. Zablaće kod Čačka — 16. maj 1917, kod Krfa), pesnik.
Veliki srpski pesnik i rodoljub. Radio kao učitelj i carinski službenik. Bio je izveštač sa fronta u
Balkanskim ratovima. Za vreme Prvog svetskog rata prebegao je u Francusku. Pri povratku u Grčku
brod na kome je plovio presreće nemačka podmornica kod Krfa i on biva potopljen.
ŠKOLOVANJE
Bio je sasvim osrednji đak, ali je u sedmom razredu Gimnazije u Čačku napisao svoju prvu pjesmu
"Na prozoru sveća gori" i to na njemačkom jeziku koji jedva da je sricao. Dva puta će bezuspješno
pokušavati da položi maturu. Kada ni drugi put nije položio, ovog puta u Zaječaru, on je
predsjednika komisije pozvao na čast:
— Dozvolite da popijemo po čašu piva. Ja se ne ljutim, pravedno ste me oborili. Ali to nas ne čini
neprijateljima. Ja čašćavam...
Dis je, dakle, bio prosječan učenik, ali sa natprosječnim pjesničkim talentom.
POSAO
U vojsku nije išao. Oslobođen je zbog uskih grudi i, po preporuci prijatelja, postaje privremeni učitelj
u selu Prliti ispod Vrške Čuke, a pokraj Zaječara. Sve u nadi da će imati dovoljno vremena da se
posveti pjesmama. Teško je, ipak, biti raspjevan u čamotinji i tišini, te on mnoge noći provodi sa
seljacima uz tabliće i čokanje rakije. U grad odlazi jednom mjesečno po platu, bez koje se ujutro
vraća u selo, nakon kafanske sjedeljke. I novih trideset dana posta, do novog odlaska u Zaječar.
To je trajalo dvije godine, kada je odlučio da napusti učiteljsko mjesto i, s tek podignutom platom,
krene u Beograd, jedini mogući put za sve pjesnike.
Ušao je sasvim tiho u društvo beogradskih velikana, u vrijeme kada se živjelo po kafanama koje su
bile i jedina sastajališta. Znalo se da se, kada izađe, časopis u kafani pročita od korica do korica.
Kada se pojavi novo književno ime, kafane zabruje. Glumci su predstave nastavljali u kafanama.
Ljudi su se u njima bratimili i krvili. Uzalud je uvaženi Jovan Skerlić grmio da je sve zlo od njih.
Visok i mršav, poduže kose i posve neobičnih brkova, s naočarima iza kojih je vrebao zadivljujući
pogled, bivši učitelj iz okoline Zaječara tek uz pomoć Nušića uspijeva da pronađe prvo zaposlenje.
Pjesnik, koji će kasnije postati stalni stanovnik bezmalo svih naših antologija, radio je kao
kantardžija na savamalskoj trošarini i sa snebivanjem se žali prijateljima da povazdan mora da mjeri
šljive.
BRAK
Njegov kafanski način života umnogome se izmijenio poslije vjenčanja sa Hristinom-Tinkom,
mladom i lijepom poštanskom službenicom koju je odmah smjestio u svoje stihove. Brak su sklopili
na jutrenju u staroj Markovoj crkvi.
Veoma privržen porodici, ali i prijateljima, Dis će jednom reći:
— Za četiri godine braka nismo četiri puta sami, bez gostiju, ni ručali ni večerali.
Na svijet je došlo i njihovo dvoje djece, Gordana i Mutimir, ali i ratovi, balkanski i svjetski, rastanak...
KNJIGE
Vladislav Petković Dis je živio u maloj zemlji u kojoj su knjige čitali samo oni koji su ih i pisali. Za
svoga života objavio je samo dvije knjige poezije — zbog nedostatka novca, bespoštednosti kritike,
zbog toga što je živio samo 37 godina ili zbog svega navedenog, ali činjenica je da smo ostali
uskraćeni za mnoge stihove koje je ovaj pjesnik slutnji još mogao das nam podari.
Dis je pesnik iracionalnog, on slike nalazi u potsvesnom. Pesnik je sumornih raspoloženja i čak
očaja, njegov je izraz setan i muzikalan. Jovan Skerlić ga je kritikovao, jer se Dis nije uklapao u
njegov ideal naprednog pesnika. Kasnija kritika, počevši od Isidore Sekulić, uvrstila je Disa među
najbolje srpske pesnike nalazeći da je uveo u srpsku poeziju modernu poetiku i nov senzibilitet, i
pored izvesnih jezičkih nebrižljivosti.
Knjigu "Utopljene duše" Dis je objavio 1911. godine. Štampao ju je o svom trošku, jer nije bilo
izdavača koji bi objavio poeziju pjesnika za koju je Jovan Skerlić, tada najuticajnija ličnost srpske
kritike, tvrdio da "jeste jedna neuka i gruba imitacija".
Poezija "Utopljenih duša" je negatorska, bolećiva, plačna i crna. Uvodi u nju bodlerovske motive što
predstavlja novinu, ali tu je prisutan i motiv umrle drage, koga nalazimo i u narodnoj lirskoj poeziji.
Njegova poezija ide u iracionalno, u njoj su Disovi snovi i njegove tišine.
Zbirka poezije "Mi čekamo cara" napisana je 1913. godine. Njegovi kafanski prijatelji su govorili da
bi bilo bolje da ju je naslovio "Mi čekamo para". U ovoj zbirci pjesnik je nastojao da izrazi slavu svoje
otadžbine. To, međutim, nije radio klicući u nacionalnom ponosu, kao drugi pjesnici, nego je tužno
lutao po zgarištima i truleži. Zbog toga su mnogi kritičari smatrali da je ova zbirka slaba u cjelini te
da su stihovi zvečeći prazni i jeftino patetični.
*
NEPROLAZNA SLAVA VLADISLAVA PETKOVICA DISA2
Iako Vladislav Petkovic Dis (1880—1917) zauzima istaknuto mesto u srpskoj poeziji 20. veka i
gotovo je nazaobilazno ime svakog antologicara, njegov zivot, a donekle i poezija, ostali su do
danas nepoznanica. Biografi i istoricari knjizevnosti uglavnom lutaju kada je datum i mesto rodjenja
ovog pesnika u pitanju, iako za to nema razloga. Za ime tragicnog Disa mnogima je "opravdano"
bilo da za datum rodjenja uzmu 29. februar prestupne 1880. godine. U knjizi krstenih u rodnom
Zablacu kod Cacka, nalazi se resenje dileme. Vladislav Petkovic Dis, deveto od trinaestoro dece
Dimitrija i Marije Petkovic, rodjen je 27. februara 1880. godine prema starom kalendaru, odnosno
10. marta po novom. Buduci pesnik krsten je u mesnoj crkvi 2. marta, kuma je bila Kristina Coric,
trgovac iz Cacka, a svestenik Vladimir Popovic.
Dimitrije Petkovic, Disov otac, doselio se sredinom proslog veka iz okoline Kumanova i u Zablacu je
drzao mehanu. Svestenik Popovic 1868. godine zapisuje da je Dimitrije Petkovic dao 12 dukata
cesarskih priloga za obnovu druge zablacske skole, koja danas nosi ime njegovog sina Vladislava.
Od brojne familije Petkovica u Zablacu i Cacku danas nema zivih potomaka — nestali su u vihorima
ratova koji su se vodili na ovim balkanskim prostorima i u nedacama koje su nalazile srpski narod.
Neophodno je izbrisati i jos neke dileme oko mesta rodjenja znamenitog pesnika Disa. Naime,
greske su se potkrale i u knjigama kakva je "Mala Prosvetina enciklopedija", izdanje 1978. gde je
objavljeno da je pesnik rodjen u Zablacu kod Zajecara, umesto kod Cacka. Jugoslovenski knjizevni
leksikon, Matica srpska, 1971. stampa da je Vladislav Petkovic Dis rodjen 12. marta 1880, a taj
datum uzima i Milivoje Nenin u pogovoru knjige "Pesme", izdanje "Kairos", 1995. kao i "Pesme",
Rad, 1999. godine. Ovo je svakako posledica pogreske da je Dis rodjen 29. februara 1880. a ne 27.
sto je jedino tacno.
Pesnik "Utopljenih dusa" (1911) i "Mi cekamo cara" (1913), cija je pesnicka slava nepomucena i
svevremenska, zasluzuje da se ove greske isprave. Zavicajna biblioteka koja nosi Disovo ime, i
organizuje vec 37 godina kulturnu manifestaciju "Disovo prolece", prikupila je vazna dokumenta
koja govore o zivotu Petkovica u Zablacu i Cacku i o tragediji ove porodice, sto moze da bude od
koristi knjizevnoj kritici i istoriji knjizevnosti. Zbornik radova sa naucnog skupa o poetici V. Petkovica
Disa svakako ce mnoge dileme razjasniti kada se do kraja godine bude poajvio u izdanju Instituta za
knjizevnost i umetnost i Gradske bibliteke "Vladislav Petkovic Dis".
1
Sačuvana
VLADISLAV PETKOVIĆ DIS
Poznati pesnik, čije ime nosi škola u Zablaću, rođen je ovde 1880. godine i bio je
đak ove škole. Oko samog mesta njegovog rođenja postoje neslaganja brojnih
njegovih biografa. Naime, pošto je Dis gimnaziju završio u Zaječaru, mnogi tvrde da
je i rođen u selu Zablaću kod Zaječara, a ne pored Čačka. Jedan dokument pokazuje
da su sve rasprave oko mesta Disovog rođenja nepotrebne. To je knjiga krštenih iz
crkve u Zablaću koja nam govori da je "mladenac Vladislav Petković, od oca
Dimitrija i majke Marije, rođen 27. februara i kršten u ovoj crkvi 2. marta 1880.
godine." Kuma na krštenju je bila Kristina Ćirić, trgovac iz Čačka. Ovaj zapis je
ostavio tadašnji sveštenik zablaćki Vladimir Popović, koji je i krstio Vladislava.
Postoje i zabune zašto su sva druga deca Dimitrija i Marije bila rođena i krštena u
Čačku, a samo Vladislav u Zablaću. Po dokumentima iz stare opštine zablaćke se
može videti da su Petkovići imali kuću u Čačku i da su se u Zablaće doselili
neposredno pre Disovog rođenja.
Kada su Petkovići izgubili mehanu i imanje koje su imali, vratili su se u Čačak.
Vladislav je tu završio šest razreda gimnazije, a maturu je polagao u Zaječaru 1901.
godine. Dis nikada nije maturirao, što je osnovna zamerka koju su mu upućivali
tadašnji kritičari. Pošto nije maturirao, postaje učitelj u selima Prliti i Melnici kod
Zaječara. Zabeleženo je da je kao učitelj imao dobre ocene, ali se na ovom poslu
zadržava veoma kratko. Već 1903. godine prelazi u Beograd i zapošljava se u
opštinskoj trošarini, a posle toga na carinarnici.
U ovom periodu je objavio svoje prve pesme u časopisima "Nova iskra" i "Srpski
književni glasnik" u Beogradu i "Brankovo kolo" u Sremskim Karlovcima. Sa
pesnikom i prijateljem Simom Pandurovićem 1905. godine uređuje "Književnu
nedelju".
Dve godine kasnje zajedno sa Simom odlazi u Valjevo i zapošljava se kao praktikant
u sudu. Ni tamo se ne zadržava dugo. Inače, u ovom periodu Dis je vodio boemski
život sa svojim prijateljima Simom Pandurovićem, Dušanom Popovićem, Milanom
Simićem i drugima.
Po povratku u Beograd 1911. godine Vladislav se ženi Hristinom Tinkom i te godine
objavljuje svoju prvu zbirku pesama "Utopljene duše". Ovu knjigu je Jovan Skerlić
vrlo oštro kritikovao, što je pokrenulo mnoge odbrane Disove poezije. Naime,
Svetislav Stefanović, Isidora Sekulić, Tin Ujević i mnogi drugi su davali pozitivne
ocene Disovog rada.
Prvo dete Vladislav je dobio 1912. godine. To je bila devojčica Gordana. Ne zna se
tačna godina rođenja Disovog drugog deteta, sina Mutimira. Samo godinu dana
kasnije Dis odlazi u srpsko-turski rat. Pošto je bio slabe konstitucije za vojnika, Dis
je na svoju molbu u rat poslat kao ratni izveštač. Po povratku iz rata objavljuje
knjigu "Mi čekamo cara".
Početak Prvog svetskog rata ga zatiče u Beogradu. Tokom rata, tačnije 1915.
godine odlazi sa suprugom i decom u Čačak, da ih skloni iz razorenog Beograda, ali
u Čačku ostaje samo jednu noć. Već sutradan je morao poći sa ostatkom vojske u
povlačenje prema jugu Srbije, a odatle preko Albanije na Krf. Sa Krfa je
transportovan u Francusku i tu piše svoju poslednju zbirku pesama "Nedovršene
pesme".
Godine 1917. Dis se vraća iz Francuske italijanskim brodom. Na putu do Krfa 16.
maja po novom kalendaru u Jonskom moru brod je torpedovala jedna nemačka
podmornica i tada je Dis tragično izgubio život.
Za vreme rata i Vladislavljevog "izgnanstva" njegova porodica je živela jako teško.
Gordana je preminula još kao devojčica nesrećnim slučajem. Stradala je u požaru
dok joj majka nije bila kod kuće, a služavka je bila zauzeta nekim drugim poslovima.
Po kazivanju Tinke Petković, devojčica je htela da potpali vatru i dok je u peć sipala
benzin, kako se nekad ložila vatra, polila je i sebe i zapalila se.
Sudbina Disovog sina je i danas nepoznata. Poznato je da je završio gimnaziju u
Beogradu i da je 1940. godine diplomirao prava. Tokom Drugog svetskog rata
Mutimir je bio kapetan u vojsci generala Dragoljuba Mihailovića. U stenografskim
beleškama sa suđenja Dragoljubu Mihailoviću na strani 27 u tački 9 stoji da je
"postupajući po Mihailovićevim naređenjima Boško Todorović stupio u kontakt sa
italijanskim okupatorima iz Hercegovine 1941. godine preko kapetana Mutimira
Petkovića." Ispostavila se kao istinita tvrdnja o saradnji sa italijanskim vojnicima u
Hercegovini 1941. godine u smislu zaštite srpskog življa od ustaša.
Po završetku rata Mutimir se vraća u Beograd i savetuju mu da ne izlazi iz kuće i da
se ne pojavljuje na javnim mestima. Međutim 1945. godine, kada više nije bilo rata
u zemlji, Mutimir odlazi na sahranu jednog svog prijatelja osuđenog na smrt od
strane Prekog suda i nikada se nije vratio, niti je za njega iko ikada čuo.
Pretpostavlja se da je i on ubijen.
Tako od Disova "dva cveta iz četiri rata" nijedan nije nastavio lozu Petkovića. Tinka
se preudala za lekara Morozova i živela je u Loznici. Pesnik se posle 63 godine
vratio u svoj zavičaj manifestacijom "Disovo proleće".
*
VLADISLAV PETKOVIĆ DIS
Vladislav Petković Dis, jedan od najtragičnijih srpskih pesnika. Bio je deveto dete
Marije i Dimitrija Petkovića, mehandžije i prebeglice iz Kumanova. Senka smrti
pratila ga je od malena. Od dvanaestoro braće i sestara osmoro je umrlo još pre
polaska u školu.
Vladislav je oduvek bio bolešljiv pa je zbog uskih grudi oslobođen vojne obaveze. Po
završetku školovanja postaje privremeni učitelj u selu Prliti kod Zaječara, a u grad
odlazi jednom mesečno i u kafani troši celu platu, a onda nastavlja da živi u
oskudici. Daleko od ljudi, posvećujući se jedino poeziji. Ipak, posle dve godine dolazi
u Beograd, mesto gde su pesnici tog vremena nekako uspevali da prežive.
U prestonici odmah ulazi u boemsko društvo. U kafani se čitaju pesme. O njima se
diskutuje. On je novi pesnik i mnogo obećava. Međutim, nije sve išlo glatko kako je
očekivao. Tek uz pomoć Branislava Nušića uspeva da nađe svoje prvo zaposlenje.
Radio je kao kantardžija na savamalskoj trošarini "povazdan mereći šljive".
Od prve plate štampao je posetnicu na kojoj je pisalo samo DIS (latinicom).
Nadimak po kojem je poznat i danas. To je bio srednji slog njegovog imena, ali
mnogi tvrde i da je ime grada iz Danteovog "Pakla".
Najuticajniji kritičari tog vremena nisu voleli Disa kao pesnika. Posebno su česte
bile kritike Jovana Skerlića.
Ipak, njegov kafanski život se menja posle venčanja sa Hristinom - Tinkom, mladom
i lepom poštanskom službenicom. Sa njom je imao i dvoje dece: Gordanu i
Mutimira. Kada su počeli ratovi sve se promenilo. Ostavio je porodicu i povukao se
sa srpskom vojskom preko Albanije. Tokom rata je i stradao. Drugačije od ostalih
naših pesnika. Dana 17. maja nalazio se na lađi "Italija" koju je udario i potopio
torpedo nemačke vojske. More ga je progutalo i to je bio kraj za jednog od najvećih
pesnika Srbije.
Njegova kćerka umrla je od opekotina 1919. godine, a sin je nestao tokom 1944.
kao pripadnik Ravnogorskog pokreta. Jedino što je ostalo iza Vladislava Petkovića
Disa su dve zbirke pesama: "Utopljene duše" i "Mi čekamo cara", ali pesme iz obe
zbirke nezaobilazan su deo svih antologija.
*
VLADISLAV PETKOVIĆ DIS
Vladislav Petković Dis (1880—1917) predstavlja svojevrstan vrhunac u razvoju
parnaso-simboličke poezije. Bio je neobična, tragična ličnost. U životu ga prate
neuspesi, porazi i nedaće. Završio je gimnaziju, ali maturu nikako nije mogao
položiti te je jedno vreme radio kao privremeni učitelj na selu, a zatim, po prelasku
u Beograd, premeravao je šljive u opštinskoj carinarnici. Vreme je najviše provodio
po kafanama te je ostao u sećanju kao jedna od najosobenijih figura slavne
beogradske boemije s početka ovog veka. Izvesno vreme, posle srećne ženidbe, bi
se ipak smirio, ali su ubrzo došli ratovi da sve nade u lepše dane odnesu u
nepovrat. U prvom balkanskom ratu bio je ratni izveštač; u prvom svetskom ratu,
tragične 1915, nalazi se u masi izbeglica koje su se s vojskom povlačile preko
Albanije. Kao i ostali intelektualci, s Krfa je poslat u Francusku. Izgnanstvo i
odvojenost od porodice teško je podnosio, uz to se razboleo od tuberkuloze, tako da
nije bilo izgleda da će preživeti rat. Sudbina je ipak htela da njegova smrt ne bude
obična, banalna smrt mnogih srpskih pisaca: nije umro od sušice već se utopio u
Jonskom moru kad je brod, kojim je putovao iz Francuske na Krf, torpedovala
nemačke podmornica. Takav kraj kao da je naslutio naslovom svoje prve i glavne
zbirke pesama "Utopljene duše" (1911) i osnovnim raspoloženjima što veje iz nje.
Za razliku od logičnog i racionalnog Pandurovića, Dis je sanjar koji je duboko
zagazio u oblasti snoviđenja, slutnji, iracionalnih vizija. Nedostajala mu je pesnička
kultura, poznavanje stranih jezika, čime se mogla pohvaliti većina tadašnjih
pesnika. Pa ipak, on je dublje i lirski sugestivnije od njih izrazio zajedničke
preokupacije: doživljaj egzistencijalne utamničenosti, umiranje ljubavi, gašenje
osećanja i života. Njegova glavna, u izvesnom smislu programska pesma
"Tamnica", štampana kao 'prolog' "Utopljenih duša", od pesama drugih pesnika
toga doba na isu ili slične teme razlikuje se po svojim mitskim i metafizičkim
nagoveštajima. Ona donosi, kao što je primetio M. Pavlović, čitavu malu
kosmogoniju, sličnu onoj koju je Njegoš dao u "Luči mikrokozma", ali bez njenih
religioznih implikacija, sasvim laičku, individualnu i lirsku. Izgrađena je na tri
osnovna Disova simbola: tamnici, zvezdama i očima, od kojih druga dva
kontrastiraju prvome. Zvezde pripadaju čovekovoj preegzistenciji. Rođenje je
odvajanje od zvezda i početak tamnice života. Oči nose odsjaj te maglovite
preegzistencije; one su, uz to, ispunjene lepotom stvari što nas okružuju. Pesnik
nosi svet u svojim očima kao što sebe oseća u "pogledu trava i noći i voda". U tim
isprepletenim pogledima progovara tajanstvo sveta i očituje se duboka povezanost
i jedinstvo svih bića. I ljubav, kao i zvezde, nalazi se izvan granica neposrednog
postojanja. U mnogim pesmama Dis peva o davnoj, već zaboravljenoj ljubavi. Lik
drage izranja iz prošlosti i obasjava "ovaj život grubi". U njegovoj najlepšoj pesmi
"Možda spava" draga dolazi iz tajanstvenih predela sna. Ova pesma ispevana u
baladičnom tonu, teško uhvatljiva smisla, ima u osnovi istu strukturu kao i
"Tamnica". I u jednoj i u drugoj pre sadašnjeg stanja, u "Tamnici" pre rođenja a u
"Možda spava" pre buđenja, postoji neko drugo stanje koje pesnik nejasno nosi u
sećanju: u prvoj pesmi to su zvezdane "nevine daljine", a u drugoj san iz čijih
dubina kao melodija zaboravljene pesme dolazi lik drage. Taj lik do kraja ostaje
nejasan, eteričan, od njenog tela pesnik razaznaje samo oči, dok se sve ostalo gubi
u izmaglici sna. Lirskoj sugestiji te neodređenosti doprinosi i osobena melodija
stiha, koja je ovu pesmu usporenog ritma, u trinaestercima učinila "remek-delom
Disove kantilene" i jednim od vrhunskih izraza muzikalnosti srpskog stiha.
Ta svetlost — koja dolazi uvek spolja, iz preegzistencije, iz prošlosti, iz snova —
postepeno se sasvim gubi. Iščezava sjaj zvezda iz očiju i stara ljubav iz sećanja,
gasi se želja za nečim lepšim i svetlijim. San bez snova, utrnuće želje, prelazak iz
bića u nebiće — to su motivi čitavog kruga pesama, koje po glavnoj pesmi iz te
skupine, "Nirvana", možemo nazvati nirvanističkim. U nekim pesmama to osećanje
povezano je sa sumornim jesenjim slikama, koje su postale stalna tema srpske
poezije posle Vojislava, u drugima ono izvire iz doživljaja proticanja vremena.
Pesnik se oseća nemoćan da odoli sili vremena ("nemam snage da se borim sa
vremenom"), on promatra stvari kako odlaze iz života u smrt, tonući u vreme. Mrtve
stvari ostaju zauvek izgubljene i rasute u vremenu, jer u njegovu sećanju nema više
snage da ih ponovo sastavi u celovite slike. U pesmi "Nirvana" iščezavaju svi znaci
života. Pesnik se više ne seća onoga što je bilo, nego mrtve stvari same izlaze
preda nj, on je nepomičan pred navalom nebića, pred njegovim pogledom, koji je
"bez oblika, bez sreće, bez jada /pogled mrtav i prazan duboko".
Tradicionalna polarizacija srpske poezije između stvarnosti i ideala, snova i jave,
racionalnog i iracionalnog, individualnih težnji i potreba trenutka oseća se i u
Disovu nevelikom opusu. Njegova druga zbirka "Mi čekamo cara" (1913), s
rodoljubivim pesmama, predstavlja, doduše, pesnički danak imperativu istorije. U
toj zbirci nema pesama od trajnije vrednosti. Ali već u prvoj knjizi bilo je pesama
sazdanih od elemenata najgrublje stvarnosti, s kritičkom i satiričnom oštricom
("Naši dani", "Raspadanje"). U pesmama nastalim u izgnanstvu ("Među svojima",
"Nedovršene pesme") došla je do izraza izvesna porodična nežnost i toplina kakvu
nismo upoznali u ranijim pesmama. I izraz je tu drukčiji, do ogolelosti jednostavan,
elementaran, neposredna, jezik razgovoran, skoro nepesnički, ritam iskidan, blizak
slobodnom stihu.
U stvari, parnasovski ideal poezije, kojem je Dis ostao veran do kraja, bio je
suprotan njegovu pesničkom duhu. Čvrsta forma pesme bila je pretesan kalup o koji
se spoticala i razbijala njegova lirska emocija. Kao Bora Stanković u prozi, i Dis je u
poeziji bio uklešten između tradicije i modernog doba; u tradiciju je bio urastao
neraskidivim nitima, a novo je više naslućivao nego što ga je shvatio. U Disovom
izrazu, koji je često sputan, nevešt, nedograđen, ogledaju se ipak tamne dubine
njegovog doživljaja bića.
Jovan Deretić, Istorija srpske književnosti
*
VLADISLAV PETKOVIĆ DIS
Jedan od najtalentovanijih pesnika u Srbiji u prošlom veku. Zabeleženo je da on
predstavlja vrhunac u razvoju poezije svog doba, kao i da je prvi autor koji je u
srpsku poeziju uneo slike iz podsvesti i iracionalnog. Stvarao je autentičnu,
senzibilnu i fluidnu poeziju, muzikalnu u ritmu i emocijama. Proživeo je na rubu
siromaštva. Tragika ratova na ovim prostorima na početku XX veka odrazila se i na
njegov lični život. Pesme su mu pune mraka, ličnog, dubokog bola, pesimizma,
filozofskih vizija životnog besmisla i prolaznosti i neumitnosti konačnog...
Istorija umetničkih krugova na ovim prostorima pamti ga kao jednu od
najosobenijih figura beogradske boemije s početka veka. Nakon ženidbe promenio
je način života, ali to nije trajalo dugo — ratni vihori došli su po svoje i prekinuli
jedini srećni period njegovog života. U Prvom balkanskom ratu Dis je bio ratni
izveštač, a u Prvom svetskom ratu, 1915. godine, našao se u masi izbeglica koje su
se s vojskom povlačile preko Albanije. Sa Krfa je potom, poslat u Francusku.
Razboleo se od tuberkuloze i nije bilo izgleda da će preživeti ratne dane. Ali nije ga
dokrajčila bolest — poginuo je prilikom torpedovanja broda od strane nemačke
podmornice, kojim se iz Francuske vraćao na Krf. Ovakav kraj pesnik kao da je
naslutio - naslov njegove prve i najbolje zbirke iz 1911. godine jeste baš "Utopljene
duše".
Pesma Tamnica, štampana je kao prolog ove zbirke. Izgrađena je na tri osnovna
simbola — tamnice, zvezda i očiju. Zvezde su deo čovekove preegzistencije, a
rođenje je odvajanje od zvezda i početak tamnice života. Oči u sebi imaju odsjaj te
maglovite pregzistencije i ispunjene su lepotom i tajanstvom sveta a ljubav, kao i
zvezde, izvan je granica neposrednog postojanja.
Najpoznatija Disova pesma ljubavne tematike — Možda spava, takođe ima
metafizičku dimenziju, višeslojnost i neuhvatljiv smisao koji dozvoljava različita
tumačenja. Pesma je u baladičnom tonu, a u njoj je opisan trenutak neodređenog,
maglovitog stanja, onog pre buđenja, koje pesnik nosi u sećanju. Lik drage je
nejasan, eteričan, od njenog tela pesnik razaznaje samo oči a sve ostalo se gubi u
izmaglici sna i snoviđenja. Pesma je i vrhunski izraz muzikalnosti srpskog stiha —
usporenog je ritma, u trinaestercima.
Čuvena Disova pesma je i Nirvana, u kojoj iščezavaju svi znaci života. Pesnik se ne
seća onoga što je bilo, mrtve stvari same izlazi pred njega, on je nepomičan pred
navalom nebića koje je — bez oblika, bez sreće, bez jada/ pogled mrtav i prazan
duboko. Pesnik je u Nirvanisamo žrtva, boja prolaznoti stvari a pesma filozofski
odraz pesnikovog promišljanja o životu koje je mračno, duboko i crno.
Knjigu "Utopljene duše" Dis je štampao o svom trošku, jer nije bilo izdavača koji bi
objavio poeziju pesnika za koju je Jovan Skerlić, tada najuticajnija ličnost srpske
kritike, tvrdio da predstavlja neuku i grubu imitaciju. U knjizi je bilo i pesama
sazdanih od elemenata najgrublje stvarnosti, s kritičkom i satiričkom oštricom (Naši
dani, Raspadanje).
Druga Disova zbirka "Mi čekamo cara", objavljena je 1913. godine, a smatra se
zbirkom manje vrednih, rodoljubivih pesama. Neke od kasnijih pesama, koje je Dis
napisao u izgnanstvu (Među svojima, Nedovršene pesme), imaju nove i drugačije
kvalitete — nežnost, toplinu, jednostavan, elementaran i neposredan jezik i iskidan
ritam blizak slobodnom stihu.
Disov ideal poezije bio je parnasovski. Njemu je ostao veran do kraja, ali je on bio
suprotan njegovom pesničkom duhu. Jovan Deretić je naveo da je čvrsta forma
pesme (kojoj su težili parnasovci) bila "pretesan kalup o koji se spoticala i razbijala
Disova lirska emocija", kao i da je on "u svojoj poeziji bio uklešten između tradicije i
novog doba".
Vladislav Petković Dis bio je i patriota i razbarušeni boem, ali i tragična figura,
nesrećna i slamana tokom čitavog života. Nije živeo dugo i nije za sobom ostavio
veliki opus. Ali njegov pesnički nerv je stvorio poeziju koja je autentična, duboka,
snažna. Dis je proživeo svoje stihove i potpisao pesme koje se danas nalaze u svim
ozbiljnim antologijama srpskog pesništva i među najboljim su pesmama ovdašnje
lirike XX veka.
PJESNIK POD SIJENKOM
Bijela raskošna lađa "Italija" sa tri palube mirno je sjekla talase Tarantskog zaliva.
Podigla je sidro u Galipolju i hitala prema Krfu. Pred zoru 17. maja 1917. među
rijetkim koji su na palubama iščekivali novi dan, bio je i vitak čovjek sa naočarima,
razbarušene kose i rastresenih brkova. Najveći dio puta je i inače provodio na
palubi, ćutljiv i zamišljen, zagledan u pučinu pred sobom.
Tišinu praskozorja, koju nije narušavalo ni ujednačeno brujanje motora, iznenada je
presjekao jauk brodske sirene za uzbunu. Jedan, drugi, treći. Posada je primijetila
periskop njemačke podmornice kako se izokola, vrebajući najbolji položaj, približava
lađi. I prije nego što je torpedo stigao svoj cilj, mornari su, u nemoćnom iščekivanju,
posmatrali njegov bijeli trag ispod same površine vode kako se približava
putničkom brodu.
Udarac je bio strahovit. Lađa je poskočila poput ranjenog ždrijepca. U njenoj utrobi
nastao je haos. Bunovni putnici su istrčavali iz svojih kabina uz paničnu vrisku i
jurnjavu. Mornari su dobacivali pojaseve za spasavanje i pokušavali da spuste
čamce u more. Tamne siluete periskopa njemačke podmornice više nije bilo.
Jedini čovjek koji je u tom haosu ostao pribran, potvrdiće kasnije neki od
malobrojnih preživjelih, mirno je skinuo naočare i stavio ih u džep. Onda je
pomagao mornarima da u čamce prvo strpaju djecu i žene. Lađa je munjevito
tonula. Ušao je među posljednjima u posljednji čamac, prepun kao i prethodni. Bilo
je, međutim, kasno. Strašan vrtlog koji je parobrod stvorio u trenutku kada je
potonuo, povukao je sa sobom i čamac.
Bio je to kraj za pjesnika Vladislava Petkovića Disa, autora "Utopljenih duša", jedne
od najljepših i najznačajnijih knjiga poezije na srpskom jeziku.
"Od rođenja spremna stoji, mene čeka moja raka
Da odnese sve što imam u dubinu u duboku..."
DIS, pjesnik slutnji...
Pjesnik je ostao bez nadgrobnog obilježja: poslije vađenja iz mora, njegovo tijelo je
ponovo vraćeno moru.
SUDBINA DISOVE PORODICE
Strašne 1915. godine, pjesnik ostavlja porodicu u Čačku i s vojskom, preko Albanije,
stiže na Krf. A odatle, gdje je opunomoćio jednog prijatelja da njegovoj porodici
šalje novac, s grupom srpskih intelektualaca odlazi u Francusku, u normandijsko
mjesto Pti-Dal, već načet tuberkulozom, bolešću mnogih srpskih pjesnika.
Kasnija svjedočenja govore da je tamo, uglavnom, bio sam, ćutljiv i zamišljen, i da,
ako je i govorio, govorio je o porodici, brinuo za njih, očajan, siromašan, bolestan. A
kada je, u jesen 1916. dobio pismo od svoje supruge u kojem ga ona izvještava da
nije primala novac koji je on slao, Dis je bio više nego obeznađen. Žena i djeca mu
gladuju, a on ne može da im pomogne. Naime, prijetelj sa Krfa je njegov novac
trošio po ostrvskim kafanama, i pjesnik, u teškoj depresiji, odlučuje da krene na Krf.
Pred samo ukrcavanje na brod u Marseju piše ženi: "Putujem danas. Da se
oprostimo... Ja bih sebe kaznio smrću što sam u ovim prilikama poverovao
drugima."
Pjesnik slutnji će jednom svom prijatelju, pred sam odlazak iz Francuske, napisati
kako se "u snu borio sa velikim talasima vode". Dva dana poslije potapanja "Italije",
izvučeno je tijelo pjesnika i u džepovima su mu samo nađene sklopljene naočari i
drahma i po.
Njegova žena Hristina-Tinka ostala je sama sa kćerkom i sinom. A kad se rat
završio, smatrala je da djeca srpskog pjesnikai kurira Ministarstva prosvjete treba
da dobiju neku vrstu porodične penzije i dotičnoj službi je uputila molbu. Uputili su
je na Umetničko odeljenje koje nije imalo sredstava za ovakve svrhe, pa je
Hristininu molbu proslijedilo Ministarstvu inostranih poslova. I, dok je čekala odluku
ministarstva, njena i Disova kći Gordana umrla je nesrećnim slučajem od opekotina,
1919. godine.
O njoj je, mnogo ranije, pjevao njen otac, pjesnik zagrobnih snoviđenja:
"Ja opet sanjam, došla mi kći
I dan veliki: sunce greje
Ali s njom mati. Srećni smo svi
Nju igra odne. Al' se slatko smeje.
Više moje glave klikće čudno jato
Beše tako srećna, umrla je zato."
Pjesnikov sin je nestao bez traga, negdje 1944, kao pripadnik jedinica Draže
Mihajlovića. Pisac je predvidio i sinovljevu smrt:
"I sve je tako. Dolazi on,
Dolazi u snu moj sinčić mali.
Onako mio, al' nešto bon:
Odnekud ga nose uzburkani vali.
Kad mu videh lice, ja osetih suze:
Pružih njemu ruke, dubina ga uze."
**
DIS I NJEGOVA POEZIJA
Da je Vladislav Petković-Dis ostao u životu, on bi ovih dana proslavljao svoju
šezdesetu godišnjicu. Njegova prevremena smrt u vodama Jadrana za vreme
prošloga svetskog rata, pruža nam jedino mogućnost da na ovaj način
komemorišemo ovaj njegov nesuđeni jubilej, i da se ujedno osvrnemo na njegov
pesnički rad koji je tako raznovrsno tumačen u našoj književnoj kritici.
Svojim književnim radom i životom Dis pripada skoro isključivo predratnoj
generaciji. To je bilo pokolenje koje je započelo svoje književno delo prvih godina
ovog stoleća, u vremenu kada je naš politički, nacionalni i kulturni život bio na
prekretnici; stoga Disov pogled na život i prva njegova poezija nose jasne tragove
toga vremena.
Rođen u malom mestu u unutrašnjosti Srbije, Dis je posle završenog gimnazijskog
školovanja dobio mesto učitelja u jednom selu blizu Zaječara, pa je 1903 prešao u
Beograd. Te godine Srbija je bila pri kraju jednog svog perioda koji nije mogao više
trajati, i na početku jednog novog doba koje je ulivalo nove nade; ali kako je Dis u
svojoj dvadeset i trećoj godini došao u prestonicu Srbije, to je njegov duševni život
bio stvoren pod impresijama raspoloženja onih godina koje su bile beznadežne i
zatvarale vidik mnogim pojedincima. Kao čovek nerazvijene volje, on je
beznadežnost svoga vremena osećao utoliko više i jače, a ta beznadežnost ne
samo jednog doba već i čitavog jednog pokolenja učinila je da i Disova poezija prvih
godina njegova stvaranja bude pretežno pesimistička. Taj njegov pesimizam, koji je
bio više intuitivan nego ideološki, utisnuo je svoj pečat na njegovu poeziju i bio je
predmet žučne polemike pri pojavi prve zbirke Disovih pesama: "Utopljene duše"
(1911), a odjeci te polemike protežu se i do naših dana.
Skerlić je svojoj kritici Disove poezije dao naslov "Lažni modernizam u srpskoj
književnosti". Tako je Skerlić bar jednim delom toga naslova skrenuo pažnju na
jednu od osobina Disove poezije: na njen modernizam. I zaista, Dis je bio tvorac
Moderne u predratnoj srpskoj poeziji, i već time zaslužuje svoje mesto u istoriji naše
lirike.
Modernizam je i u našu književnost došao sa izvesnim zakašnjenjem kao i u
literaturu drugih malih naroda. On je bio odjek jednog književnog pokreta u
Francuskoj, na čijem su čelu stajala dva velika pesnička imena: Bodler i Verlen. Ta
dva velika pesnika značila su u francuskoj poeziji početak modernističke pesničke
epohe, sa novim nastrojenjima i novim pesničkim izrazom. Od njih je započeo
pokret koji se širio i u druge evropske zemlje i zahvatio pesničke duhove sličnih
nastrojenja. Tako su u tim evropskim zemljama preko takvih pojedinaca stvarani
pesnički pokreti koji su dobili zajedničko ime: Moderna.
Taj modernistički pokret u lirici imao je u raznim zemljama različite oblike. U
skandinavskoj književnosti on je dobio oblik simbolizma i pojavio se devedesetih
godina prošloga veka, ali je i kod skandinavskih pesnika taj pokret bio u znaku
Bodlera i Verlena, kao što je bio i u našoj lirici prvih godina ovog stoleća, dobijajući
mesto simbolizma jake tonove pesimizma.
Najizrazitiji pretstavnik simbolizma u skandinavskoj lirici bio je Johanes Jergensen,
koji je sa još dvojicom pesnika započeo pokret simbolizma u danskoj književnosti i
osnovao 1893 godine časopis "Toranj" pokrenut, kako on to veli u svojoj
autobiografiji, u znaku Bodlera i Verlena. O njima je on napisao dva eseja koje je
kasnije, sa drugim esejima iz toga vremena o sličnim duhovima u svetskoj
književnosti, objavio u knjizi pod naslovom: Od Bodlera do Strindberga. U
predgovoru te knjige piše Jergensen 1906 ove značajne reči: "Kada sam ja pre 15
godina napisao svoj esej o Šarlu Bodleru, ovaj veliki pesnik bio je veoma malo
poznat u Danskoj. Georg Brandes doveo nas je do Teofila Gotjea, ali je tu stalo
znanje danske obrazovane publike o francuskoj lirici. Pojava Bodlerova na horizontu
danskog duhovnog života izazvala je tada izvesnu uznemirenost kod književnih
vođa. Tada se francuska lirika shvatala kao čista umetnost reči i virtuozno slikanje
rečima, i tada se nije znalo da malo dalje postoji u literaturi jedan pesnik u čijim su
majstorskim stihovima našle izraza najdublje strasti i najčistije čežnje čovečanstva."
Nešto slično desilo se i u našoj lirici i književnoj kritici početkom ovog stoleća u vezi
s novom pesničkom strujom koja je pošla tragovima velikih francuskih simbolista.
Naš veliki kritičar Skerlić, koji kod nas zauzima mesto koje odgovara danskom
kritičaru Brandesu, doveo je naše tadašnje pesnike do Gotjea, pa je hvalio značajne
pesnike Dučića i Rakića koji su stajali pod uticajem tog značajnog francuskog
parnasovca; ali kada je došla pesnička generacija koja je bila pod uticajem
francuskih simbolista Bodlera i Verlena, Skerlić je tu zastao i svu žučnu kritiku izlio
na glavnog saputnika tih francuskih pesnika, na Disa, baš kao što je Brandes učinio
sa danskim simbolistima.
U svojoj kritici o Disu, objavljepoj 1911 u "Srpskom književnom glasniku", Skerlić
izrično piše: "U Disa ima i Bodlera i Verlena iz treće i četvrte ruke. Disova poezija je
afektacija bolova koje on ne oseća, podražavanje pesnika koje on ne shvata. Bodler
i Verlen su istinski pesnici. I jedan i drugi bili su dobri pesnici zato što su stvarno
osećali ono što su pevali. Njihova poezija se razvila u jednoj naročitoj atmosferi
umora i nervoze."
Ali je Dis — kako veli drugi kritičar — bio jedan iz onog pesničkog naraštaja koji je
došao posle Dučića i Rakića kao reakcija neposrodnijeg i muzikalnijeg izražavanja
na njihovu parnasovsku jasnost i plastičnost.
Skerlić je međutim cenio tu parnasovsku jasnost i plastičnost kod Dučića i Rakića,
pa je zato osudio pesnike koji su došli kao reakcija na takvo umetničko izražavanje.
Ti pesnici okupljali su se oko svoje revije "Književne nedelje" koja je, kao i "Toranj",
bila pokrenuta da izrazi težnje tog novog književnog naraštaja, samo deset godina
kasnije. Ali ono što je još više bunilo našu ortodoksnu književnu kritiku toga
vremena u poeziji ovog novog naraštaja, bio je pesimizam njen. Međutim to je bila
glavna odlika tog naraštaja, kao što je bila i osnovna odlika Disove poezije toga
vremena. Kritičar Branko Lazarević, koji je tada zauzeo dosta sličan stav prema
Disu kao i njegov učitelj Skerlić, pod čijim je uticajem on tada bio, naročito je
ukazao prstom na taj pesimizam Disove poezije u svojoj kritici Utopljenih
duša napisavši: "Osnovni je ton Disove poezije ortodoksni pesimizam. Pesimizam
Disov nije zdrav i pozitivan pesimizam (recimo Šekspira, Šopenhauera i Ničea, ili da
spomenemo nekog od naših: Rakića i Dučića). Nasuprot njihovom, Disov pesimizam
je bolesni pesimizam. Taj bolesnički pesimizam Disov ogleda se već u samim
nazivima pojedinih ciklusa pesama, kao na primer: Tamnica; Kuća mraka; Umrli
dani; Tišine."
Međutim je, po mišljenju pisca ovih redova, koje je on izrazio u svojoj
kritici Utopljenih duša 1911 godine u zagrebačkom časopisu "Val" "Dis pesnik-
pesimista samo u momentu kada misli na društvo i kada mora da izrazi svoj odnos
prema društvu. U tom slučaju on ne zazire da celo društvo osudi i svojoj mržnji da
što više maha. Ali takav pesimizam Disov treba shvatiti samo u relaciji prema
njegovoj sredini."
Moje je mišljenje i sada, kao što sam ga izneo u "Valu" 1911 godine, da Disa ne
treba računati u socijalne pesnike, i da je on bolje reći asocijalan; da on u pogledu
društva nema nikakve principe, pošto za njih ne mari kao ni za sve druge principe,
jer je njemu stalo poglavito do razvijenog unutarnjeg života. Gde ima takvog života,
tu su Disu ljudi dragi, a gde nema uslova za razvijanje takvih ljudi, on za društvo ne
mari. Prema tome, težište Disove poezije treba tražiti na drugoj strani.
Slično gledište zastupa i Branko Lazarević u nekrologu o Disu, napisanom 1917
godine, kada se već oslobodio Skerlićevog uticaja. Pod naslovom "Jedan život"
Lazarević piše o Disu: "On nije mnogo verovao u pokrete, struje, i nova doba. On je
imao jedan svoje vrste unutrašnji život u svojoj sobi i u svome društvu. Nešto
kasnije, teran od svojih prijatelja, ušao je on u nacionalistički pokret, i to je prvi put
da se Dis interesuje za socijalni život. Ali je on u osnovi bio asocijalan tip."
Za pogled Disov na njegovu neposrednu sredinu najmarkantnija je njegova pesma
"Raspadanje".
Ja danas imam jedno trulo vreme,
Maskiran porok, razvrat i neznanje
— — — — — — — — — — — — —
S prestola tajni i snova i zvuka
Ja sam se naš'o posred niskih strasti.
— — — — — — — — — — — — —
Ja sam došao bez bola i žudi
Tu, gde za nebo niko nema vida,
Tu, gde i mrtve ubijaju ljudi,
Tu, gde je i žena pojava bez stida.
Ja sam došao bez bola i žudi.
Ako Dis u svojoj poeziji manje govori o svom odnosu prema društvu, on je utoliko
izrazitiji kada prikazuje svoj odnos prema životu. Tu je njegov stav manje
pesimističan, a u pesmama Disovim o životu i ljubavi najviše se oseća on i kao
pesnik i kao čovek. Dis najdirektnije iznosi svoj odnos prema životu u "Razumljivoj
pesmi":
I na ovoj zemlji život me opija,
Po njoj kada lutam, moje misli blede,
Gube se u nebo, u svet harmonija,
U oblak, u zvezde, nevine poglede.
Na njoj ono mesto samo mene pleni,
Gde stanuje ljubav, gde je radost mlada,
Prolazna i lepa k'o cvet dragoceni
Kao presto snova, kao život nada.
Volim oblak, cveće, kad cveta i vene,
Al' nikako ljude što ropću i pište.
Što drugoga boli ne boli i mene,
Mene tuđi jadi nimalo ne tište.
Ova dva poslednja stiha bila su povod da se Dis shvati kao antisocijalan pesnik i da
zbog toga bude napadnut u našoj kritici. Nesumnjivo je da ti stihovi karakterišu
Disa kao asocijalnog pesnika, što je on ustvari i bio, ali ne i kao antisocijalnog
čoveka. Ja sam sklon da verujem da je Dis te stihove napisao u jednom ćudljivom
raspoloženju. Svi mi koji smo poznavali Disa lično, dobili smo sasvim drugu
impresiju o njegovoj ličnosti u odnosu prema ljudima, jer je Dis pre svega bio
neobično nežan po prirodi i voleo je ljude.
Ali ako "Razumljiva pesma" daje pogrešan utisak o Disu kao čoveku; ona s druge
strane daje suštinu njegovu kao pesnika. U toj pesmi Dis izražava svoj razvijen
smisao za individualno i lepo.
Pa ipak nijedna pesma Disova ne izražava njega kao pesnika u tolikoj meri u prvoj
zbirci pesama, kao što to čine "Nirvana" i njen pandan "Utopljene duše", po kojoj je
čitava ta zbirka dobila svoje ime.
Većina kritičara Disovih slaže se u tome, da je "Nirvana" njegova najlepša i
najpotpunija pesma, koja oličava glavne odlike Disove poezije iz prve, predratne,
epohe pesnikovog stvaranja; jer treba znati da postoje još dve epohe u Disovom
pesničkom radu, koje se bitno razlikuju od njegovog predratnog perioda, završenog
zbirkom Utopljene duše. Kritičar Branko Lazarević, koji u prvoj svojoj oceni o Disu
ne daje pravu meru pesnikovog talenta, izrično veli za "Nirvanu": da ta pesma "daje
vrlo lep utisak i kao ideja, i po opservacijama, i po načinu obrade. Sama ova pesma,
koja stoji kao usamljena po vrednosti i po opservacijama među pesmama Disovim,
dovoljna je da potvrdi dosta jak talenat njenoga pesnika." — Drugi Disov kritičar,
dramatičar Momčilo Milošević piše: "Najlepši izraz i jedno široko osećanje sveta
izneo je Dis u "Nirvani". Noseći u sebi jedno čisto kosmičko osećanje, pesnik
oživljava tu celu prirodu."
Već sam početak te pesme daje nam ton pesnikovog nastrojenja, u kakvom je on
živeo niz godina pre no što su ratni događaji i momenti iz njegovog privatnog života
dali nov pravac njegovoj poeziji:
Sinoć su me pohodili mrtvi
Nova groblja i vekovi stari,
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.
U tom tonu ispevana je čitava pesma koja je savršena i po svojoj dikciji i po
duševnom miru kojim je pesnik mogao da posmatra život i sve ono što se oko njega
zbiva, bacajući pogled u daleku prošlost i u bezgraničnu vaseljenu.
Ali pored ovog kosmičkog osećaja izražepog u "Nirvani", Dis ima i osećaj svoje lične
prošlosti, koju on izražava u pesmi "Utopljene duše", i koja na neki čudan način
dopunjuje "Nirvanu". Uopšte se može reći da u Disa ima dva života i dva sveta:
savremeni život i spoljni svet koji ga ne zadovoljava i koji ga potseća na prazninu i
jesen koju on mrzi, i život mlađih dana sa lepim nadama i snovima. Taj prošli umrli
život iznosi Dis u ciklusu pesama pod naslovom "Umrli dani", a na čelu toga ciklusa
nalazi se pesma "Utopljene duše", u kojoj Dis najbolje izražava kontrast između ta
dva sveta rečima:
Još jednom samo, o, da mi je dići
Ispod života svet umrlih nada;
Još jednom samo, o, da mi je ići
Prostorom snova pod vidikom jada.
Ove dve pesme dopunjuju nam impresiju pesnikovu iz prvih dana njegovog
pesničkog stvaranja, i one ujedno završuju period njegova pevanja po kome on
ostaje jedan od glavnih pretstavnika modernističke poezije na početku ovog stoleća
pa sve do 1912 godine, kada su nastali veliki događaji u našem nacionalnom životu
koji su čitavoj generaciji tog prelaznog i nervoznog doba dali nove zadatke i nov
pravac. Ali je i u privatnom pesnikovom životu nastao događaj — njegov brak — koji
je od Disa-boema načinio sređenijeg člana društvenog i čitavoj njegovoj poeziji dao
optimističkiji ton.
"Brak i rat 1912 stvaraju promenu u Disovom životu i njegovoj poeziji. Kroz brak
njegova poezija postaje vitalnija, a on postaje i manje pesimističan. — Kroz rat
njegova poezija postaje patriotska i Dis počinje da veruje u akciju" — tako piše
Branko Lazarević u članku "Jedan život". Sličnu konstataciju čini i Momčilo Milošević
u članku povodom smrti Disove rečima: "Kada su veliki događaji 1912 pokrenuli
duhove širom celog Srpstva, Disova je duša takođe odjeknula nadom u novi život, i
u takvom raspoloženju napisana je njegova zbirka pesama: "Mi čekamo Cara"
(1913).
I zaista, ta dva događaja unose promenu u misao Disovu i menjaju čitav ton
njegove nove poezije koja postaje oduševljena i rodoljubiva, ali i manje spiritualna i
manje intuitivna. Dis nije bio priroda za velike podvige, već nežna i osećajna duša
koja je muzikom reči izražavala svoje prefinjene osećaje, i imao je razvijen
unutrašnji život mističkog čoveka. Stoga su njegovoj prirodi daleko više i bolje
odgovarala raspoloženja i nastrojenja izražena u zbirci Utopljene duše nego u
zbirci Mi čekamo Cara, koja već i po svome naslovu izgleda neobična za karakter
njegove dotadašnje poezije. Stoga je ova nova vrsta njegove poezije različita od
prve i po tonu i po idejama. Pa ipak, i ova nova njegova lirika iz zbirke Mi čekamo
Cara potseća na ranijeg Disa samim ritmom pesama, ritmom sporim i meditativnim,
ali sa izvesnim poletom. Možda je najkarakterističnija za tu novu liriku Disovu
pesma "Prosto ime" koja počinje stihovima:
Kroz moju dušu prošla su dva rata,
Dva stara orla zaveta i slave,
Prošla su crna, zasićena jata,
Pali krstaši i zastave prave
a završava se himnom običnim borcima:
Kroz moju dušu, preko straha, rana,
Prođe pobeda, vera, novi zraci,
Osmeh i lice zore dobrog dana,
I prosto ime: seljaci, seljaci.
Ali ovaj novi polet nije dugo trajao kod Disa. Događajima, koji su uskoro došli posle
tih pobeda srpskih seljaka i skoro čitavog naroda, nastaje katastrofa velikog rata u
kojoj strada ne samo čitav naš narod, već i sam pesnik doživljuje svoju katastrofu.
Ta stradanja naroda i čoveka u izgnanstvu iznosi Dis u svojim poslednjim i
nedovršenpm pesmama, koje su mnogo dublje po svom tragičnom tonu no što su
bile prethodne pesme po svom optimističkom oduševljenju. Pored narodne
tragedije došla je i lična tragedija pesnikova, i one su učinile da pesnik doživi
momente sa višom skalom osećaja. Te pesme raznovrsnije su po sadržini i dublje
po osećaju. One — po mišljenju ličnog prijatelja Vl. Stanimirovića — izražavaju opšti
bol i imaju karakter klonulosti i očinske čežnje. Ali te pesme iz emigracije idu ujedno
i u najbolje pesme iz rata — kako to veli B. Kovačević u predgovoru celokupnom
izdanju Disovih pesama u poslednjem kolu Književne zadruge.
Već prva pesma iz poslednjeg ciklusa koji nosi naslov "Posle Albanije" naznačuje
osnovni ton tih pesama:
Tako nas ostavi sloboda i sreća,
San velikih dana i pobede hor
Mesto slavu s vencem, poraze na pleća,
A umesto majke lepe kao bor —
Mi, sinovi njeni, vitezovi stari,
Deca smo nesreće i lutanja zlog!
Sumorni ton koji karakteriše Disove pesme iz prvih godina ponovo se vraća, samo
sa jednim drugim tonom. To nije više seta i melanholija mladih dana, već osećanje
jedne proživljene tragedije, koje se graniči sa očajanjem, i čudno neverovanje "da je
čovek stvoren za radost i dobro".
U pesmama iz toga poslednjeg ciklusa, u kojima Dis daje izraza svojim bolnim
osećajima u izgnanstvu, pesimistički ton je mnogo izrazitiji, naročito u pesmi "Među
svojima", koja bi pre mogla da nosi naslov "Sećanje na svoje", jer počinje rečima:
U mom srcu ponoć. U njoj katkad tinja
Mis'o da još živiš, moj predele stari.
Moja lepa zvezda, majka i robinja,
Bože, šta li danas u Srbiji radi?
Kod vas je proleće. Došle su vam laste,
Oživele vode, đurđevak i ruže,
I miriše zemlja koja stalno raste
U grob i tišinu, moj daleki druže.
U tim pesmama iz izgnanstva nema ranijeg mirnog posmatranja bede i društvenog
života, već se rađa neki za Disa neobičan revolt protiv istorijskog ustrojstva stvari.
Mesto ranije rezignacije dolazi protest pesnikov. Stoga se Dis u jednoj od svojih
poelednjih pesama i pita:
Je l' to buna mrtvih, stvari i poretka?
Il' se zbilja ovde i sad neko krije?
Je l' oblik propasti, večan, bez početka?
Il' časovnik smrti što bez srca bije?
Ova pesma daje nam Disa u časovima meditiranja, samo što njegove misli ne
dobijaju završni oblik, jer je Dis bio više emotivan pesnik no čovek izrađenih misli.
Već sam njegov život bio je torzo, u začetku lep i pomalo veličanstven, ali je
sudbina njegova bila nemila; stoga je njegova čitava poezija, ovako nedovršena,
sastavljena iz mnogih trzaja u želji da nađe smisao života.
Da je Dis imao mogućnosti da sebe razvije, možda bi i njegova misao bila dublja i
izrađenija, a nesumnjivo bi i njegova poezija postala misaonija. Ali su izvori njegova
saznanja bili oskudni, pa i njegova misao u svom poletu nije imala snage da se
uzdigne na veće visine.
Iznanstvo za vreme rata koje je moglo da naknadi nedostatak u Disovom
intelektualnom razvoju, učinilo je ujedno i kraj njegovom životu, i nama ostaje samo
da nagađamo šta bi Dis dao da je ostao u životu i dočekao kraj rata u boljim
okolnostima; jer veliki doživljaji često stvaraju čitav preokret u dušama osećajnih
ljudi. A Dis je nesumnjivo bio pesnik produbljenih i finih osećaja.
Ipak Disove prve i poslednje pesme ostaju kao dokaz njegovog isključivo pesničkog
talenta, a njegova prva pesnička zbirka "Utopljene duše" ostaće u našoj lirici ne
samo kao lep izraz jedne pesničke generacije, već i kao zbirka od značaja za
duhovna nastrojenja toga vremena, koje se možda nikad neće više ponoviti u
književnom razvoju našeg naroda.
**
Stihovi Vladislav Petković Dis
POGINULI DOM
Bez pesama, želja, potresa i smeha,
Odneseni zvuci, miris i dobrota,
Avlija je crna, crna je i streha,
I crna su okna na kući života.
I danju i noću obavija patnja,
Kao odjek stvari, dom ispunjen grobom.
Čini se da i sad tu silazi pratnja
Za šum, čim se javi, da ga vodi sobom.
Dvorištem su kratke i duboke staze
Nepomične senke i duša pustinje:
Kao da čuvari neumorno paze
Da ih ne poseti proleće, ni inje.
Pognuta drveta, u znaku ćutanja
Stoje k'o kajanja, kao učenici
Apostola mrtvog, što poraze sanja,
Zemlju koju nose grešni mučenici.
Odajama doma zaborav je seo
Na kolevku praznu i postelju bdenja;
Zidove i slike vuče pokrov beo
S nameštajem starim u san razorenja.
Sve se umirilo u toj kući smrti:
Nagoveštaj reda, uspomene blede,
Odmor i pregnuća, odaje i vrti,
Duh života kobnog, i još ruka bede.
U tome dodiru tišine umorne
Izgleda da tu se ipak neko krije
Je li to obmana vizije sumorne,
Il' časovnik smrti što bez srca bije.
Ja znam ovu kuću, i čija je bila,
Znam je po poretku, propasti i boji.
Znam je, što na svemu vidim crna krila,
Okamenjen jauk... Znam je, al' nek stoji.
Srpski kniževni glasnik
Knj. LIX, broj 5 | 1 mart 1940
[postavljeno 14.05.2007]
Sačuvana
**
VLADISLAV PETKOVIĆ DIS
PRIKAZI I BELEŠKE
P o v o d o m š e z d e s e t g o d i n a o d D i s o v o g a r o đ e nj a.
— Vladnslav Petković-Dis, rođen 29 februara 1880, imao bi sad, da se nije utopio
pred Krfom na torpiljiranoj lađi, šezdeset godina. Umro je u trenutku kad se, po
svemu sudeći, spremao za jedno zrelije i savršenije stvaranje. "S. K. Glasnik" želeći
da obeleži tu nesuđenu godišnjicu, donosi u ovom broju, pored članka Disovog
intimnog prijatelja g. Luke Smodlake, i jednu verziju njegove pesme "Poginuli dom"
koju nam je ustupila pesnikova porodica. Poslednja redakcija nalazi se u P e s m a
m a objavljenim u S. K. Zadruzi (sv. 285, str. 165) i mi je, radi upoređenja s
prethodnom verzijom, ovde navodimo; promenjene reči su pod navodnicama, u
nedostatku kurziva za ovu vrstu petita. Pesama u izdanju S. K. Zadruge glasi:
Bez pesama, želja, potresa i smeha,
"Sarenjeni" zvuci, "zima" i toplota.
"Dvorište" je crno, crna je i streha
I crna su okna "k'o crna dobrota".
I danju i noću obavija patnja
"Mrtav dom života", kao odjek stvari.
Čini se da i sad "mu" silazi pratnja
Za šum čim se javi, "za poredak stari".
Dvorištem su kratke i duboke staze,
Nepomične senke i duša pustinje:
Kao da čuvari "nevidljivi" paze
Da ih ne poseti proleće "i" inje.
Pognuta drveta, u znaku ćutanja,
Stoje k'o kajanja, nemi učenici
Apostola mrtvog što poraze sanja,
Zemlju koju nose "svetli" mučenici.
"Odaje se kreću u tišinu samu"
Na kolevci praznoj "mir duboki spava",
"Na zidu još pati u crnome ramu"
"I očiju crnih jedna lepa glava".
"Jedna lepa glava. Mre postelja bela",
"Nameštaj, svi znaci ljubavi i pošte".
"Uzdah kao straža zaspalog opela,
"Poginulog doma nije umro jošte".
"Je l' to buna mrtvih, stvari i poretka?"
"Il' se zbilja ovde i sad" neko krije?
"Je l' oblik propasti, večan, bez početka?
Il' časovnik smrti što bez srca bije?
Ja znam ovu kuću, i čija je bila.
Znam je "zbog godina koje ona broji".
Znam je, "jer" na svemu vidim crna krila,
Okamenjen jauk. Znam je. Al' nek stoji.
Upoređujući obe verzije, može se pretpostavljati da je prilikom uređivanja
"Skupljenih pesama" u izdanju knjižarnice "Napredak", koje je poslužilo kao osnova
za izdanje S. K. Zadruge, bezimeni urednik prevideo rukopis verzije koju donosimo
u ovom broju, pa objavio raniju verziju. Rukopis verzije koju smo doneli na početku
ove sveske prepis je načisto, Disovom rukom, bez ijedne ispravke, čak ni u
interpunkciji, te ima razloga domišljanju da je to možda ustvari poslednja redakcija,
a onaj tekst u "Skupljenim pesmama", prenesen posle u definitivno izdanje S. K.
Zadruge — možda je prethodna verzija? Na to kao da ukazuje donekle i analiza oba
teksta, kad se pažljivo uporede. Čini nam se da je verzija, koju mi objavljujemo,
bolja.
B[ožidar]. K[ovačević].
Srpski kniževni glasnik
Knj. LIX, broj 5 | 1 mart 1940
**
DISOVO "PROLEĆE 1915"
Ponova evo ja nalazim sebe . . . .
Dve su legende pratile ukletog pesnika Vladislava Petkovića Disa. Prva, koju je tako
žestoko i bez priziva intonirao Skerlić i koja ga je odbacivala, činila inferiornim, pa
čak i suvišnim pesnikom, i druga, čiji smo i mi savremenici, koja ga čini čelnim,
modernim poetom našim. Disova ličnost, tragična i bolna, sva u siromaštvu i
nemaštini koja se prepliće sa strpljenjem do luksuza i svečanosti smrti, postala je
1917. žrtvom rata i mora. Pesnik se nalazio na brodu torpedovanom pred samom
grčkom obalom: davno je već u svojoj knjizi Utopljene dušepredvideo morski grob, a
voda je bila milosrdna samo toliko što je njegov leš izbacila na obalu i očevicima
ostavila sliku usamljenog, definitivno zagrobnog pesnika sa samo pola drahme u
džepu i sa nekoliko stihova što su nespokojno govorili o porodici u razrušenom,
okupiranom Beogradu.
Duboka i mutna, u konsekventnoj čežnji za opelom, za krajem, za fizičkom smrću
što neće biti prizor bez poezije i bez pejzaža, Disova poezija je imala neverovatnu
skalu vrednosti i jezika: od banalnih ispovesti do bolnih i okultnih simfonija kao što
je ona, puna harmonije i novog milosrđa, muzikom prožeta i muzikom
usavršena Možda spava. Treba se vazda pitati šta je odredilo, kojim udarcem po
duši je počelo to uspavljivanje smrtnih i to veličanetveno dogovaranje sa bivšim i
mrtvim likovima. Disova poezija je familijarna sa smrću na način koji je već donela
poezija Sime Pandurovića, Stevana Lukovića i Velimira Rajića. Bilans smrti je,
međutim, najstalniji i najpuniji u poeziji koju je, sa manjim tematskim odstupanjima,
pisao Dis na samom početku našeg veka.
Iz reda nejednakih i nedovršenih pesama svakako je i Disova, duboko
elegična Proleće 1915, koju je prvi put objavio i komentarisao Božidar Kovačević
u Svečanostima 1952. godine. Prošlo je, prema tome, ravno pedeset godina od ove
pesničke poslanice, od ove familijarne iskrene tugovanke za životom i za
otadžbinom: pesimistička u povodu, ova pesma kao da je patriotska u svome poletu
mraka i noći, zime i žalosti — tih najprisnijih imenica Disove poezije. Kao Milutin
Uskoković, Velimir Rajić, Milutin Bojić i budući tajnom života i rođenja razdragani
Rastko Petrović, i Dis se povlači sa srpskom vojskom, žudeći oaze juga, izvesnost
južnog neba. U velikom kolektivnom bolu povlači se čitava srpska armija. Već
desetkovana paklenim tifusom, koji je kao mraz prošao celom Srbijom u proleće
1915, ova armija ostaje usamljena sa jednim jedinim vrletnim i tragičnim putem
koji je za mnoge bio marš smrti. Zato je Disova pesma Proleće 1915 puna one crne
svežine, izgnaničke drame, patriotske nade, obnove i drhtavice, neodoljive u svom
kolektivnom zvuku. Ako je ranije cela planeta, svom svojom težinom ležala na
poeziji Disovoj, kroz ovu pesmu preciznije se javlja, opsesivnije miriše zemlja kao
otadžbina koja nije ništa manje tamnica ili grob. Zato već prvi stihovi rekvijemski
ozbiljno sažimaju i staro disovsko sećanje i nagomilane slutnje:
Opet nam je zemlja teška ko tamnica
Pomrčina gusta nasred grudi leži
I varoš i voda, brdo i ravnica —
Sve je jedno danas, sve grobovi sveži.
Dis opisuje zemlju a simboliše grob; opisuje ritam jedne kolone, a predviđa svoj
kraj. Smrt, koja je neprestano kucala na vrata svake Disove pesme i koja se kao
svečani fantom šeta svakim njegovim stihom, pratila je njegovu izgnaničku senku
sve dok se nasred južnog mora, bez krsta i bez traga, u velikoj vodenoj motili, nije
završio njegov život nimalo zagonetan, ali sa plodnom zagonetkom u biću i muzici
njegove poezije. Izgnanik u sopstvenoj poeziji, Dis je svoje fizičko izgnanstvo
doživeo kao tešku i pretešku dramu: siromašan, skroman, povučen, on je našao
zračnu stazu tek u porodici, a u svojoj ženi i deci onu oazu koja objašnjava bujanje
socijalnog motiva u njegovoj poeziji. Nerado putnik, imao je i svoje putovanje po
moru da doživi kao vrhovnu nedaću. Između vode i zemlje Dis je naizmenično
osećao sav onaj ciklus plođenja i rasta, proleća i svetlosti i, neminovno — vlažne
vetrove, košavu, zime i mećave, šturine i trulež. Ali ako je more bilo jedna
prihvatljiva pustinja, i u slučaju njegova života tako fantomski gostoprimljiva,
zemlja je ostala tamnica i grobnica, koja nemilosrdno i svoje mladiće i svoje lautare
osuđuje na kratak cvet i na dugu "ladnu zimu".
Valja reći da Disov patriotizam nikada nije kovan od metala i šiven od svile. Nešto
grubo i nešto prisno sa onima koji su najbliži zemlji, seljacima, ratarima, robovima
zemlje, ublažilo je čak i podaničku verbalistiku u njegovoj knjizi Mi čekamo cara, a
izvan rekvijemske poezije i gotovo sa poletom, sa familijarnim socijalnim otkrićem
deluju stihovi:
Kroz moju dušu, preko straha, rana,
Prođe pobeda, vera, novi zraci,
Osmeh i lice rose dobrog dana,
I prosto ime: seljaci, seljaci...
Kao sopstveno opelo, kao pijanstvo od sunca, onog ponoćnog, jedinog na nebu
njegove poezije, i koje sa pesnikom ostaje superiorni svedok, zvoni Disovo ratno
proleće 1915. godine i, posle pedeset zima, nepovređeno svedoči sveže grobove i
slutnju sopstvenog, na širokoj otvorenoj vodi, daleko od porodice, od Beograda, koji
mu nikada nije bio mesto tašte veličine i nasmejane karijere. Upravo je karijera
smrti bila neodoljivo prisutna u njegovoj poeziji, a voda, velika i mrtva, mistična i
hladna, svuda uokolo gotovo je fiziološki pritiskala pesnika, pošto je već bila
naslućena stihovima iz jedne od njegovih biserno tamnih pesama Sa zaklopljenim
očima. Zar nije precizan, zar nije sudbinski živopisan ovaj kvintet:
Kol'ko velik grob! I ja, tu, kraj njega
Stojim ko oblik umrlih vremena,
Poslednji čovek na granici svega,
Poslednji talas otišlih spomena.
Svud mrtvo more, svud nigde ničega;
I spava voda, i nema promena...
Ali Disova vizija nije stala kod Proleća 1915. Pejzaži puni leševa, varljiva plodnost
voća, fatalna suša koja preti letu, kiša koja stravično dobuje po svežim humkama,
lepljivi i besani život izgnanstva, brutalna površina mora, to "crno vreme opadanja"
kao da su opustošile intenzivne snove i nemile prošlosti. Bez otadžbine, bez rodnog
doma — a dom u Srbiji je bez ključeva i odbrane — pesniku se, možda, samo jedne
večeri ili jednog jutra vratila "neka divna rosa". Od usnulih, bolesnih silueta otišao
je daleko, ali od vizije sopstvene dece nije niti jedan korak. Poezija tla ustupila je
senzacije poeziji sudbine. Sva svirepa imena i svi mrtvi izgubili su zamah simbola,
prisnog poređenja, svečanost muzike, i kao na građanskoj žanr-slici što dominira
kad krevetima majki, pojavilo se to jato ozarene dece. Dis vodi duge, melanholične,
deskriptivno rastužene razgovore sa anđelima koji su njegova deca, sa Madonom
koja je njegova žena, sa Beogradom koji je njegova senovita bašta. Vizija je jedna
jedina, i jednostavna. Pozadina veka nije u crnim draperijama, otadžbina više nije
zatrpana mrtvim stablima. Od svečanog opela u Proleću 1915 melodija se razvila u
buntovnu uspavanku za daleku decu. Sada zabrinuti otac, na dnevnoj svetlosti,
nošen maticom očinstva, peva idilično: pogruženi Dis sada priviđa jedan pejzaž u
Košutnjaku, renoarovski raskošan sa zvonkim trupkanjem dečjih nogu. Životni
trenutak, izgnanički u pesničkom i malograđanskom smislu, žestoko navaljuje u
stihove. Čak su i pesnikove suze datirane, mesta obeležena, slutnje konkretizovane.
Koreografija vode, varljive i opasne, približava zvuke, prenosi ih, podržava,
uvećava: dečji glasovi stižu iz gladne i porušene zemlje, a Dis ih, kao skriveni mali
instrument, neguje i hrabri. Sa očima punim svoje dece, Dis se stropoštao u more,
kao što je i poslednje zvučne reči posvetio njima.
Red veoma izlomljen, nepravilan: počeo je pesnik kao poklonik grobova, kao hadžija
smrtnih predela, a završio je decolikom vizijom, pesmom nežne jeze, u kojoj se
simetrija dečjeg disanja prožima sa mučnim izgnaničkim bdenjem:
Ne javlja mi se. A ima kad.
Sem ako spava, ako ne diše,
Deset meseci ravno je sad
Od rastanka nam, otkako ne piše.
Ja ću čekati, iako sam dugo čeko,
Deset meseci od mene moji su daleko.
— — — — — — — — — — — — —
Za bol i ljubav duša mi zna,
U njoj kajanja nikad ne behu.
Od svog postupka ne prezah ja,
Pa makar da je poniko u grehu.
Rob ako postah. Ali neću kriti,
U stranoj zemlji izgnanik strašno je biti.
Bežeći iz pariske zime, iz ulice Monž na Monparnasu, Dis je zatražio, zaželeo
društvo svojih zemljaka, vojnika koji su već uveliko ratovali na solunskom bojištu, a
pošto nije znao niti je želeo da nauči francuski, on se neprestano i u Parizu kretao u
društvu Srba i Beograđana, na mahove samo obilazeći antikvarnice i tražeći male
pesničke sveščice koje su ga podsećale na njegove sopstvene.
I zima i bolest nasrću na pesnika i on počinje da veruje kako nikada neće stići svojoj
ženi i deci, ozarenom porodičnom životu, Košutnjaku i Vračaru. Nekoliko dana pre
polaska brodom obilazi muzeje i groblja, a njegov saputnik i prijatelj Milan
Vukasović u svojim beleškama seća se čak i posledgveg dana, prolećnog pariskog,
pred Disov odlazak na front, koji je već obećavao pobedu i povratak otadžbini.
"Istog dana, pre nego što je otputovao, obilazimo groblje Per Lašez. Dan beše topal,
sunčan, izmaglice vrlo malo i, sa mesta na kome je kapela, vrlo lepo se vidi veliki
deo Pariza. I Dis, koji se u Parizu toliko namučio bez novca i svega onog što mu je
novac mogao dati, žali trenutno što odlazi. Prolazeći kraj mnogih grobova onih koji
danas čine slavu francuske nauke i veštine, Dis nekim umnim, ozbiljnim tonom
govori, kako on ne veruje ni u šta. 'Dalje od groba nema ništa; mi smo deca
Zemlje', behu njegove reči izlazeći iz groblja..."
Po rečima Đorđa Jovanovića "izuzetni očajnik", Dis se samo u dva maha približio
životu: prvi put zahvaljujući nacionalnoj pobedi 1912, a drugi put tome je
pripomogao poraz 1915. Ali i ova druga, definitivna veza sa nacionalnim bićem, sa
masom izgnanika, sa prostim imenom seljaka na usnama, nije ublažila posrednu
usamljenost njegovu. Otuda toliki pad u metaforama, toliko zgrčene naracije bez
ikakvog bekstva u svečanu jezu neutralnih, simboličnih grobova kojima je naseljena
njegova doratna poezija. Beznadežnost koja sada prožima i produbljuje Disove
stihove, bukvalvo je psihoza nemoći dece i detinjstva: u Nedovršenim
pesmama više ne peva dezerter iz srbijanske čaršije, nego izgnanik iz vlastite
porodice, sa jedino toplog domaćeg ognjišta. Iz negovane usamljenosti pesma se
izvija u dvostruko samotovanje. Pesnički nagon je sve slabiji, a roditeljski sve jači,
lirski realniji, i zagriženiji:
Ne ume čovek da bude jak,
Kad kiše liju sa sviju strana.
Nema očiju za dubok mrak.
Ne peva ptica sa umrlih grana.
Dobro mi je danas tu, pod tuđim nebom,
Al mi srce trune za mojom kolebom.
Tako se ponovila sudbina, ljudska i pesnička, autora Đulića uvelaka: ali, dok je Zmaj
smoždeni starac nad decom koje više nema, Dis peva opelo samom sebi koga pred
decom nikada neće biti. Povlačenje iz svakodnevnog sveta, sa kojim se Disova
poezija našla u ekvivalentnom svemiru smrti i grobova, završilo se talasima mora,
vodenim opelom koje je, nadmoćno i bez milosrđa, utvrdilo poraz isto koliko i
subjektivni poduhvat jedne poezije, neravnopravne u bilansu nadanja, u
ostvarivanju metafora.
Celog života, pečalbarskog i siromašnog, pesnik je išao sa zaklopljenim očima: te
oči, zapaljene, buljoake, zastrašene, mutne, neobično oštro, nadnaravno skoro,
gledaju kroz sopstvenu poeziju, kroz čitave bolne i bolesne istorije jednog doba,
jedne epohe u kojoj je lirski repertoar bio iscrpljivan uz puno fizičko zamaranje,
žrtvovanje, gubljenje. I bez uniforme — jer vojnik niti je bio niti je umeo biti — Dis je
ušao u kolonu smrti koja je proživela najdužu godinu, godinu hiljadu devetsto
petnaestu . . .
**
VLADISLAV PETKOVIĆ DIS
Vladislavu Petkoviću Disu tuberkuloza je pretila pre nego što se i rodio: otac mu je
nosio tu bolest, od koje je kasnije i umro, kao i mnoga njegova deca, Disova braća i
sestre. Ugnezdila se bila sušica u toj porodici kao nekada u Vukovoj. I prvo Disovo
dete bilo je njena žrtva. Sam Dis je po svojoj fizičkoj konstituciji bio predodređen da
postane njen plen: poznato je da je "zbog uskih prsiju" i uopšte slabe telesne građe
bio oslobođen vojne obaveze. Materijalno neobezbeđena egzistencija, dugogodišnje
sirotovanje i lišavanje, neuredan boemski život iz noći u noć po zadimljenim
kafanama, — sve je to značilo oberučke hrliti tuberkulozi u koštani zagrljaj.
Nemaran u svemu što se ticalo njegove ličnosti, nije mnogo vodio računa ni o svojoj
bolesti. Posle ženidbe nastao je period relativno sređenijeg života, i bilo je izgleda
da Dis povrati zdravlje ili bar da produži vek. Međutim došli su povlačenje pred
austrougarskom vojskom, odstupanje preko Albanije, prebivanje u emigraciji, briga
za porodicu koja je ostala u okupiranoj Srbiji: Disov krhki organizam i tanani nervi
nisu mogli bez posledica izdržati te ratne napore i život u tuđini; tuberkuloza se
razbuktala, a uz to Dis zapada u tešku neurozu. Poznanici koji su sa njim delili
sudbinu izgnanstva sumnjali su da će živ dočekati povratak u domovinu. Tako bi se,
po svoj prilici i zbilo, kao i sa Bojićem uostalom, da nije doživeo drukčiju, suroviju
omrt ali kraću agoniju: neprijateljski torpedo kojim je miniran brod prilikom Disova
putovanja iz Francuske za Krf — delovao je brže i ubitačnije od Kohovih bacila;
pesnik Utopljenih duša postao je u tragično bukvalnom značenju utopljenik.
Kao da se sve u životu bilo zaverilo protivu Disa, još od njegovih malih nogu: smrt je
bila čest gost u roditeljskoj kući; kada se otisnuo u svet, pridružila se nemaština i
bolest. Sa nepotpunim školskim kvalifikacijama, bio je prinuđen da se prihvata
svakog posla: da učiteljuje u zabitom istočnosrbijanskom selu, kao i Jakšić davno
pre njega ("reče nam, došavši u Beograd, sasvim ozbiljno, da u onoj pustoši nije
mogao naći Mjeseca"); da, kao pisar dnevničar opštinske trošarine, meri šljive ("Dis
kantardžija"), da nadniči po raznim listovima za zlehude honorare. Bio je svestan
svoga talenta ali se teško probijao u književnosti: autoritativna kritika ga je
diskvalifikavala, Srpski književni glasnikmu je uskratio saradnju, Bogdan Popović
nije uvrstio u Antologiju novije srpske lirike nijednu njegovu pesmu. (Matoševa
primedba na račun Popovićevih kriterijuma: "Od najnovijih sasvim je ignorovao
zanimljivog Petkovića Disa".) Od svoje sirotinje odvojio je da o vlastitom trošku izda
prvu i jedino vrednu zbirku Utopljene duše; za drugu, Mi čekamo cara, koja znači
ustupak vremenu, naći će se mecena. Za "pristojan" svet bio je prokažen noćnik,
boem, osobenjak, a za "priznate" literatore — problematičan samouk koji švercuje
sumnjivu dekadentnu poeziju sa strane. Samo mali krug bliskih prijatelja naslućivao
je pravu prirodu ovoga nesrećnog čoveka i priznavao vrednost njegovoj poeziji;
činjenica je da su pesnici (uključujući tu i Matoša) pre osetili izuzetan talenat nego
kritičari i estetičari.
Sve se, dakle, steklo da se Dis zatvori u sebe i da se pretvori u fatalistu koji veruje
da je osuđen na večitu patnju i na nedužno ispaštanje. Vodio je svakodnevni život
kao po inerciji, gluv i nem za sve oko sebe, a pravi dijalog započinjao bi sa sobom u
kasne noćne sate kada bi, nagnut nad hartiju, pisao stihove. Matoš ga je ovako
predstavio kao čoveka: "Kao mjesečar lutaše Dis beogradskim ulicama sa šeširom
vječno u ruci, sa crnom kovrčavom glavom i bradom, mršava lica i grozničava oka,
zabavljajući nas svojim nervoznim ekscentričnostima, smijući se kao dobar, vrlo
dobar dečko i sam našim dosjetkama na njegov račun."1 Dis se retko bunio protivu
reda stvari izvan sebe, čak i onog koji ga je neposredno držao u procepu, — i po
tome se razlikuje od Jakšića, — a kad je to činio, njegova pobuna je dobijala vid
teške invektive i totalne negacije, kao u Našim danima iz 1910, dakle pre
balkanskih ratova:
Razvilo se crno vreme opadanja,
Nabujao šljam i razvrat i poroci,
Podig'o se truli zadah propadanja,
Umrli su svi heroji i proroci.
Razvilo se crno vreme propada
— — — — — — — — — — — — —
Svi podmukli, svi prokleti i svi mali
Postali su danas naši suvereni.
— — — — — — — — — — — — —
Mesto svetle istorije i grobova,
Vaskrsli smo sve pigmeje i repove;
Od nesrećne braće naše, od robova,
Zatvorismo svoje oči i džepove.
— — — — — — — — — — — — —
Pomrčina pritisnula naše dane,
Ne vidi se jadna naša zemlja huda;
Al' kad požar poduhvati na sve strane,
Kuda ćemo od svetlosti i od suda!
Pomrčina pritisnula naše dane.
Dis se formirao kao pesnik poele majskog prevrata, u periodu razmaha dugo
sputavanog buržoaoko-kapitalističkog razvoja, koji je obezbedio građanske slobode
ali je zakon konkurencije i profita proklamovao kao vrhovni kriterijum i vrhunsku
vrednost. U takvom poretku Dis, ubogi siromah i ukleti sanjar, nije imao šta tražiti
ni dobiti, i zato zatvara oči pred nesumnjivim rezultatima epohe, i postaje pesnik
njenog naličja jer mu se činilo da je ono mračno kao i ranije i da se u suštini ništa
ne menja:
Ne marim inače za život i brige
Naroda i ljudi, za principe razne,
Bacane oduvek u jedne taljige,
Što ih konji vuku i sve glave prazne.
(Razumljiva pesma)
Suviše je bio zaakupljen svojim nevoljama da bi imao sluha za tuđe vapaje, i odveć
je malo nailazio na predusretljivost i razumevanje da bi uzvratio saosećanjem i
altruizmom, a povrh svega i bolest je pojačavala njegov egoizam, što je inače njena
izrazita karakteristika. I zato je uRazumljivoj pesmi, koja bi mogla imati naslov
Iskrena pesma, samo otvoreno pevao ono što je osećao:
Volim oblak, cveće, kad cveta i vene,
Al' nikako ljude što ropću i pište:
Što drugoga boli, ne boli i mene;
Mene tuđi jadi nimalo ne tište.
U vreme "obnove naše rodoljubive poezije" Dis je u Himni, koja bi se po naslovu
uključivala u tu "rodoljubivu poeziju", dao stihove koji opovrgavaju heroiku i
anatemišu "crvljivo doba" jer slikaju stanje u zemlji kao nastavak Domanovićevog
"mrtvog mora":
Odmani rukom i zagazi baru
Što mili, teče, kao život meka,
Sarani razum, i udiši paru
S podneblja gliba što te svuda čeka.
— — — — — — — — — — — — —
Za lice tvoje ogledala nije.
Živi međ ljudma u muzici bluda.
Živi! i nek ti vlaga srce pije.
Živi u zemlji sramote i luda.
I ovakvo povremeno istuianje, kao u navedenim pesmama, bilo je dovoljno da
revoltira kritiku jer je u njemu videla atak na demokratski razvoj i nacianalii
program Srbije, pa je Disa etiketirala kao asocijalnog i anacionalnog pesnika
napadajući njegovu poeziju ili, što je još gore, ignorišući je ćutanjem.
Disovo boemstvo nije nametljiva i razmetljiva poza da se skrene pažnja javnosti, pa
čak ni izazovno prkošenje ćiftinskom javnom mnenju, kao što će kasnije činiti
Drainac, već je, naprotiv, skrivanje od sveta, pa i od samoga sebe, — bekstvo u
tamne kafanske kutove, u alkohol, u samozaborav. Dis nije osećao patologšku žeđ
za pićem ali mu je često pribegavao da bi stvorio zastor između sebe i drugih,
između života i vlastite pramašenosti i otuđenosti:
Ne marim da pijem, al' sam pijan često
U graji bez druga, sam, kraj pune naše,
Zaboravim zemlju, zaboravim mesto
Na kome se jadi i poroci zbraše.
(Pijanstvo)
Dok je "vinska poezija" romantičara uvek bila povezana sa ljubavlju prema ženi ili
sa nekim nacionalnim idealom, a kafanski stolovi mahom zbližavali srpske pisce s
kraja XIX i početkom XX veka u njihovom političkom opozicionarstvu ili u
suprotstavljanju malograđanskom konformizmu, — iz Disove čaše u pesmu
prelivalo se beznađe i očajanje; nikakav alkohol nije mogao da donese utehu i da
ublaži gorčinu:
I pritisne očaj, sam, bez moje volje,
Ceo jedan život, i njime se kreće;
Uzvik ga prolama: "Neće biti bolje,
Nikad, nikad bolje, nikad biti neće."
(Pijanstvo)
Njegoševi gorko ironični stihovi:
Sve se čovjek bruka sa čovjekom,
Gleda majmun sebe u zrcalo
— zazvučali su još oporije i sumornije u Disovoj strofi:
I želeći da se zaklonim od srama
Pijem, i zaželim da sam pijan dovek;
Tad ne vidim porok, društvo gde je čama,
Tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek.
(Pijanstvo)
Pesma Orgije samo uslovno može da nosi takav naslov jer smisao stihova odudara
od uobičajenog značenja ove naslovne reči: tu nema ni traga od radosti, veselja,
uživanja, a kamoli od razuzdanosti; "zvuci violina", "vino", "dodir žena", "pir", —
samo su dekor i privid, ispod kojih su hladne i tragično ogoljene ljudske suštine što
se ne mogu ničim pokriti ni prikriti: muzika pruža "stare jauke" podsećajući na
opelo; zagrljaj otkriva "život nag" opominjući na skrštene ruke na samrtničkom
odru; u zakovitlanom mnoštvu pojedinac oseća usamljenost, "ledeni dah" i "veliki
strah"; i ceo taj košmarski prizor liči na igru žmurke i na samozavaravanje
Jer svak živi u grobu svom, samo što neće
Da vidi grob.
Ni svoje dane, što gore, k'o mrtvom sveće,
Ni svoju kob.
Početna i završna strofa pesme otkrivaju žudnju da nadražena čula i mašta stvore
lepotu koje nije bilo u životu, ali i nemoć takve iluzije koja se raspršuje kao kafanski
dim:
Pijemo nas nekoliko propalih ljudi
I polusvet;
Bez svega, i bez radosti, mada nam grudi
Čeznu za cvet.
— — — — — — — — — — — — — — —
Pijemo nas nekoliko propalih ljudi
I polusvet;
I znamo, radost ne može da se probudi,
Opao cvet.
Mada su ovi i ovakvi stihovi zvučali mnogo savremenije i prodornije od sličnih
Jakšićevih ("Vina, Milo! orilo se — Dok je Mila ovde bila"), — toliko da ćemo njihov
dalek odjek prepoznati i u kasnijoj Lirici Itake Miloša Crnjanskog, — ipak su oni
parali uši, i bili jedan razlog više za izgnanje grešnog Disa iz tadašnjeg literarnog
Edena jer se usudio da okusi plod sa drveta "saznanja zla".
Disov pesimizam nije filozofski stav, kao Pandurovićev, već je psihološko-
emocionalne prirode. Još od rane mladosti krug života se sve više sužavao za Disa
— i sve više ga stezao: počeo je kao sitan činovnik, mahom sa statusom
privremenog, uvek na ivici besposlice i besparice; tražio utočište u boemiji, pa u
ljubavi, pa u prirodi, pa u poeziji — i najčešće doživljavao poraze. Neshvaćen i
neprihvaćen uzmicao je, retko kad opirući se, ali uvek sa kompleksom vlastite kobi i
uverenjem o neizmenljivosti života i nepopravljivosti ljudi, pa čak i besmislenosti
postojanja:
Pokidani, rastureni svi listovi iz života:
Besno ih je razbacao po prošlosti vetar muka;
Još ja stojim, kržljav izraz svih bolova i strahota,
Živi svedok silnih strasti, neuspeha i jauka.
— — — — — — — — — — — — — — — — —
Podig'o sam svoju ruku s obarača večna mraka,
Nema smisla remetiti ravnodušnost u svom toku;
Od rođenja spremna stoji, mene čeka moja raka
Da odnese sve što imam u dubinu u duboku.
(Pesma)
Dis je primao i priznavao poraze ne nalazeći nigde uporišta, i po tome je sličan Iliću,
čiju je poeziju u prigodnoj pesmi Vojislavu, u prve tri strofe, tačnije okarakterisao
nego mnogi kritičari; samo dok je Ilić mahom objektivirao svoju sumornu viziju
života, Dis je uvek na terenu subjektivnog doživljavanja:
Nemam vere da me štiti ili vara.
(Zadovoljstvo)
Pust život gledam k'o vladar bez krune.
(Kob)
U prirodi ima mnogo dana,
Mutnih, tamnih kao noći krilo,
U životu ima mnogo rana
Samo zato što je snova bilo.
(Sećanje, 4)
Raskidanje veza sa sredinom, jedne po jedne, i gubljenje iluzija o svetu, jedne po
jedne, dovodili su Disa do psihičke izolacije, koju su pratila osećanja stida, straha,
patnje, apatije i potpune otuđenosti. Ta unutrašnja drama Disova vidljiva je samo u
pesmama, dok je za druge "bio jedan od najneambicioznijih ljudi", koji "nikada ništa
nije želeo"; ipak više treba verovati pesniku:
Za mnom stoje mnogi dani i godine,
Mnoge noći i časovi očajanja,
I trenuci bola, tuge, greha, srama
I ljubavi, mržnje, nade i kajanja.
— — — — — — — — — — — — — —
Nemam snage da se borim sa vremenom,
Da odbranim, da sačuvam, ne dam svoje,
Nego gledam čega imam, šta je bilo:
I sve više, ništa više nije moje.
(Stara pesma)
Sudeći po pesmama, i po dosta oskudnim podacima o pesnikovom intimnom životu,
Dis sve do svoje, relativno kasne ženidbe, nije doživeo ni pravu ljubav. Sve ono o
čemu peva u pesmama ove vrste (Viđenje, Promenada, Pod prozorom, Pod dudom,
Na Kalemegdanu, Sa šetnje, i slične) naivno je i kao doživljaj i slabo kao izraz: sve
se svodi na slučajni susret, na uzgredni uzdah, ili, u najboljem slučaju, na hod do
njena prozora; suviše malo da da poleta rečima, koje su ispadale rogobatne kao što
je i Dis bio nespretni ljubavnik:
Kraj mene, kroz graju,
Prošla si u sjaju.
— — — — — —
A bol širi krila...
Ti si divna bila.
(Na Kalemegdanu)
Ili:
I posle se trgoh. Bacih pogled dole,
Nikog nije bilo. I dođe mi žao:
Možda je čekala, možda mnogo vole,
A ja? — ja sam svirep, bezdušan i zao.
(Promenada)
Bilo bi omešno da nije tužno: iz peome Viđenje, ništa bolje nego ostale, možemo
bar saznati zašto Dis nije imao sreće i uspeha u ljubavi; ona nam otkriva Disovu
bojažljivu, iskompleksiranu prirodu koja je bila nemoćna da se bori za ljubav i da
osvaja ženu namećući joj se ili je otimajući (opisivali su da je bio "smeten, ružan,
sav zapahnut mirisom duvana, pun šlajma i kašlja"):
Danas sam šet'o ulicama tužan,
Svaki mi korak beše prava beda:
Znam da izgledah tada vrlo ružan,
I tebe spazih, ti si bila bleda.
Mnogo iskrenije i dirljivije, nego sve te zamišljene i izmišljane ljubavi, deluje Disovo
priznanje kako je ljubavna vatra gorela i dogorevala u njemu samom ne ogrejavši
nikoga:
Ti još ne znaš ni da l' sam te vol'o.
Moja ljubav ostala je tajna.
Ne znaš ni to, da sam te prebol'o,
Da si sada prošlost moja sjajna.
(Sećanje IV)
Makar koliko potiskivana strahom od neuspeha, mrljana banalnošću svakodnevice,
zamagljivana alkoholom, i baš zato, u Disu je, tom velikom detetu, stalno tinjala
žudnja da voli i da bude voljen, i nedoživljena na javi, pretvarala se u romantičnu
čežnju za idealnom dragom i u slutnju njene bezmerne nežnosti: reč je o
pesmi Možda spava, pored Kostićeve Santa Maria de la Salute, jednoj od najlepših i
najoriginalnijih ljubavnih pesama u našoj književnosti. Kao i Dučić u Zalasku sunca,
Dis peva o ženi koja ne postoji u stvarnosti ali je živa u njegovoj mašti, u onim
čipkastim i fluidnim trenucima kada san otkloni sve kočnice razuma i sva
ograničenja jave; već po tome se vidi razlika između Disove i Dučićeve pesme, koja
je sva obojena večernjim rumenilom i raskošnom dekorativnošću — i predstavlja
san na javi. Otuda kod Disa neuporedivo više tananosti i neodređenosti, podsvesti i
podteksta:
Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il' te oči da su moja duša van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, što ja noćas snih;
Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Ja sad slutim za te oči da su baš one
Što me čudno po životu vode i gone:
U snu dođu da me vide šta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
— — — — — — — — — — — — — —
Možda spava sa očima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
I s njom spava, neviđena, njena lepota;
Možda živi i doći će posle ovog sna.
Možda spava iznad svakog zla.
Za razliku od mnogih pesnika-patnika koji su u prirodi tražili utočište, Dis ne
suprotstavlja prirodu životu već je upleće u njega bojeći ih istim olovnim bojama.
Njegov gradski pejzaž je projekcija njegove duševne pustoši:
Noć bez neba, noć jesenja; a kroz tamu
Ide, mili sumaglica, vlaga hladna,
Zemlja mokra i crni se k'o strast gladna.
Gde-gde samo suve senke golih grana
K'o kosturi od života, mrtvih dana.
(Jesen)
Od svih godišnjih doba u Disovoj poeziji postoji samo jedno, jesen, kada se
grudobolni najteže osećaju i kada ih obuzimaju najcrnje misli, poglavito misao o
smrti:
Nebo mutno, izdubljeno, kobno;
Dan ubijen pritisnuo boje,
Svetlost, oko; i mrtvilo grobno,
Mir i strava stoje oko mene.
— — — — — — — — — — —
Spava mi se. Još da legne telo
U taj sumor, mrtav, što se vije.
U tu dušu, i ropac, opelo,
Da potone sve što bilo nije.
(Slutnja)
I kad nije ovako zatamnjena, sa atmosferom umiranja i perspektivom groba, jesen u
pesniku budi one neodređene melanholične asocijacije koje trepere i tiho cvile kao
nevidljive strune:
Već se gubi svelo lišće s grana,
Pesma tica i vedrina stvari;
Prilazi mi hod jesenjih dana,
I dah tužan obamrlih čari.
— — — — — — — — — —
Prilazi mi jedna zemlja snova,
S belim nebom i crnim očima;
Prilazi mi šum lepih vetrova:
Miris tuge vidik mi otima.
(Prva zvezda)
______________
1 A. G. Matoš: Lirika Sime Pandurovića. Eseji i feljtoni o srpskim piscima, Beograd, 1952, str.
295.
**
nastavak
Izgleda da se Dis nije mnogo prijatno osećao po danu kad svetlost oštro otkriva
pravo stanje stvari i čovekovo mesto među njima, kada, hteo-ne hteo, mora da se
ponaša kao i drugi i da ide ukorak sa njima, da se bori za egzistenciju i da
obelodanjuje svoju izgubljenost i bespomoćnost; sam je pevao: "Jedva čekam veče
da i meni svane — jer ja nemam dana". Drugi su zabeležili: "Iskreni ljudi prilazili su
mu nepoverljivo, gotovi da ga velikodušno sažale." Zato je više voleo noć i više
pevao o njoj; osećao se kao slepi miševi koji tek tada razvijaju krila za bešuman let i
tajanstvenim, nepogrešivim čulima orijentišu se i krstare po tamnim prostorima.
Noć je odgovarala njegovim mračnim raspoloženjima i ponornim asocijacijama: ima
se utisak da se jedino tada otkrivala njegova prava priroda i da su tada nastajale
njegove najbolje pesme. Stoga je u Povratku klicao noćima kao svome
najsigurnijem utočištu:
Opet vam se vraćam, moje noći crne,
K'o umorno dete krilu majke stare,
Kao gustoj šumi izranjene srne,
Dok daleke zvezde tišinu ne kvare.
— — — — — — — — — — — —
Oh, zvezdano nebo kako miri snove!
Oh, mrak kako gleda mirnim očima!
Mrak kako me gleda, i gleda i zove,
I zove, osvaja, i dušu otima.
Ukoliko se Dis više usamljivao, utoliko se sužavao i krug njegovih motiva; najčešće
je ostajao sam sa sobom i pevao o sebi. Stvarao je pod dvostrukom grozničavošću
— od alkohola i bolesti — pa je zaboravljao na realni svet i prepuštao se
snoviđenjima i slutnjama, i uranjao u nedokučivo i neizrecivo; reči su gubile
uobičajeni, logički smisao kao što se tečnost na toploti pretvara u paru i rasplinjuje
se; racionalno se pretvaralo u iracionalno, bol se sublimisao gubeći verbalnu
patetiku ali dobijajući oplemenjenu čistotu; životni fenomeni i misterije prerastali su
u simbole. U takvome stanju Dis je ispevao Tamnicu i Nirvanu, dve svoje
najosobenije pesme, kojima je, uz pesmu Možda spava, razmaknuo međe
dotadašnje poezije, i po kojima je, više nego ikojim drugim, prema rečima Marka
Ristića, "naš možda jedini pravi simbolistički pesnik". Tamnica je simbol totalne
otuđenosti pesnika koji ne može da nađe mesto u životu niti ume da se snađe, pa
se na zemlji oseća kao stranac ili, doslednije duhu same pesme, kao sužanj; ostalo
je samo prisećanje na neku daleku i drukčiju preegzistenciju, i uživljavanje u mrtvu
prirodu oko sebe. Pesma može, grubo svedena na racionalni siže, da podseti na
Njegoševu Luču mikrokozma, ali dok Njegoš svoju uznemirenu misao i tragično
osećanje života oblači u teološko ruho, Dis se kloni svake spekulativno-refleksivne
sheme i sve preobraća u emocionalni treptaj i maglovit nagoveštaj; kao da u ovoj i
nekoliko drugih najboljih pesama pesnik zaista "ima čula koja drugi ljudi nemaju" —
kako se zdravorazumski bunio i ironizirao Skerlić:
To je onaj život gde sam pao i ja
S nevinih daljina, sa očima zvezda
I sa suzom mojom što trepti i sija
I žali k'o tica oborena gnezda.
— — — — — — — — — — — —
Kao stara tajna ja počeh da živim,
Zakovan za zemlju što životu služi,
Da okrećem oči daljinama sivim.
Dok mi venac snova moju glavu kruži.
Kao stara tajna ja počeh da živim.
Da osećam sebe u pogledu trava
I noći, i voda; i da slušam biće
I duh moj u svemu kako moćno spava
K'o jedina pesma, jedino otkriće.
Da osećam sebe u pogledu trava
I očiju što ih vidi moja snaga,
Očiju što zovu kao glas tišina,
Kao govor šuma, kao divna draga
Izgubljenih snova, zaspalih visina.
Njegoš vidi izlaz u vraćanju prvobitnome izvoru, bogu, večnome životu i blaženstvu;
Dis, koji je inače naginjao mistici, vidi drukčiji ishod: ništavilo. Njegova Nirvana, koja
sa prethodnom pesmom čini celinu, nudi večiti mir, ali u vidu stravične slike, jedne
od najstrašnijih vizija u našoj poeziji; možda je i ispevana zato da umanji strah od
smrti:
Noćas su me pohodili mrtvi,
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.
Noćas su me pohodila mora,
Sva usahla, bez vala i pene,
Mrtav vetar duvao je s gora
Trudio se svemir da pokrene.
— — — — — — — — — —
I nirvana imala je tada
Pogled koji nema ljudsko oko:
Bez oblika, bez sreće, bez jada
Pogled mrtav i prazan duboko.
Usamljen, razočaran, bolestan, Dis je često pomišljao na smrt; veoma su retke
njegove pesme u kojima ona nije prisutna, bilo da vreba njega samoga ili da je
odnela nekog njegovog bliskog. U nekima, kao u Tajni, oseća se strah:
Taj osećaj straha, što u meni raste,
K'o s proleća vode, k'o crni oblaci,
Da l' krije u sebi smrt što me polazi?
Najčešće za Disa smrt nije antiteza životu, njegovom pogotovu, već je prirodni kraj
nečega što se samo zvalo život a u stvari je bilo lagano umiranje svega što se
volelo i želelo; suviše je bilo malo sreće i radosti da bi pesnik žalio za životom, i
odveć je patio da bi se plašio smrti:
Padaj živote s jaucima mojim,
Cepaj se vreme. Nek vetar i veče
Pokupe bole i duh što me peče,
— — — — — — — — — — —
Smrt će oprati tragove od rana.
Odmor i meni tad će da se javi.
Biću izmiren s tajnama dalekim.
Rođenje svoje zavoleću grobom.
S osmehom možda, il' uzdahom mekim
Baciću pogled poslednji za sobom.
(Plave misli)
Dis ne idealizuje smrt: on je neće poželeti, kao Rakić, "nasmejan i vedar, u
mladačkoj moći, — pod raskošnim sjajem septembarskog neba"; ona će sama doći,
u "dan mutan il' beo", svejedno, i tada
Nestaće tada sveg što moje beše:
Pokreta, lica, i kose, i krvi:
Uzeće ruke, usta što se smeše
Zemlja i vlaga i gomila crvi.
(Život)
V. Ilić ima kratku, bolno-ironičnu pesmu Sa pogledom ugašenim, u kojoj sa
mrtvačkog odra sluša banalno kanvencionalne komentare o svojoj smrti; i Dis je
autor jedne pesme "s onu stranu groba" — Sa zaklopljenim očima. Disova pesma ne
samo da je mnogo duža već je i mnogo tragičnija jer zajedno sa njim umiru svest i
svet; pesnik je uronio u nirvanu čiji je "pogled mrtav i prazan duboko" samo bio
naslutio. Nasuprot Domanavićevom ovozemaljski realnom stoji Disovo
transcedentno "mrtvo more", koje nikada nikakav vetar ne može pokrenuti; umesto
Damanovićeva uzdaha zbog društvene inertnosti i ustajalosti koja "davi, guši",
dolazi Disova pomirenost sa apsolutnim zagrobnim mrtvilom koje za njega znači
kraj stradanja. Dok bi se, sudeći po Tamnici, moglo očekivati pesnikovo vraćanje
praizvoru, "nevinim daljinama", stihovi iz pesme Sa zaklopljenim očima odzvanjaju
kao posmrtno opelo svakoj iluziji:
Spava san sreće, k'o dan posle kiše,
U dnu sutona koji neće proći.
— — — — — — — — — — —
Ničega nema što umrlo nije;
Tišina puna skamenjenih bora.
Ničega nema, samo iluzije
Pred pustom kućom mirnog, mrtvog mora.
— — — — — — — — — — —
Tu spava nebo, zemlja i pakao,
I lik svršetka, i kraj panorame.
Tu nekad ja sam svoj život plakao.
Tu nekad behu san i zvezde same.
— — — — — — — — — — —
Svud mrtvo more, svud nigde ničega,
I spava voda, i nema promena.
Nema promena. San jednak, kameni
Spaja sva mesta sa predelom nada.
Osećaj mirne ravnine na meni
I preko stvari nepomično vlada.
U mome oku poslednji prameni
Još žive kose. Više se ne strada.
Neujednačana kao celina, i zato valjda manje primećena i isticana, ova pesma
sadrži možda najjače i najautentičnije Disove stihove.
Dis je svoju preokupaciju smrti i propadanja protegao i na svet oko sebe, i svuda
video raspadanje, kao u istoimenoj pesmi:
Kroz svet, pokrete, kroz šum preko granja,
Kroz dokon vetar što uzalud cvili,
Ja čujem korak moćnog raspadanja;
I raspadanje, raspadanje mili
Kroz svet, pokrete, kroz šum preko granja.
To je, razume se, bio samo subjektivan doživljaj, koji nije mogao imati mnogo veze
sa sredinom (još uvek primitivno zdravom, agresivnom, nezajažljivih apetita i
ambicija) i vremenom (uzburkanim društvano-političkim previranjima i nacionalnim
pokretima) u kojima je Dis živeo, — isto onako kao što je proizvoljno dovoditi Disa u
vezu sa Bodlerom, Verlenom i Malarmeom: sa prvim po "šapatu crvi" i motivima
splina, jeseni i smrti, sa drugim po stilskom maniru zamenjivanja pojmova za boje,
zvuke i mirise, sa trećim po neodređenosti izraza u pojedinim stihovima i smisla u
čitavim pesmama.2 O tim francuskim pesnicima Dis je možda mogao nešto čuti iz
druge ruke, od Pandurovića i Matoša na primer, ali nije ni morao jer je pojedine
"dekadentne" motive te vrste i asocijativniji stil mogao susresti i kod domaćih
pesnika: Rakić je pevao kako "leš užasni trune", o "kostima bez negdašnje puti" i
"očima gadom i crvima punim"; Pandurović o splinu, neurotičnim raspoloženjima i
smrti; u Dučićevoj poeziji ima dosta primera za razbijanje logičkih sprega pojmova i
za stvaranje novih, "alogičnih". (Kod Dučića: "ponoćno sunce", "žar neveseli", "zvuci
crni", "plave legende", "sva tišina teško uzdahne u bolu", "slan i modar miris
proletnoga mora", "čiji je pogled bio modar, i čiji je glas imao miris žutih ruža",
"miris sna"; kod Disa: oči "što zovu kao glas tišina", "miris tuge", "vedrina stvari",
"tišina puna skamenjenih bora", "da razumem mrtve i njino nadanje", "i osećam
kako tišina miriše", "crna dobrota", "plave misli", "zamirisa uzdah iz onog što nije,
— što ostaje, trune u snu u dubokom" ...) Međutim za Disa ti motivi, i stilski manir
koji ih prati, nisu bili nešto što se uči kod drugih i prihvata od drugih, već su bili
prevashodno njegovi, autentični — i kad su na visini velike poezije, i kad su
somnabulističko buncanje. Odnos Disa prema "moderni", ili, još odrešenije, prema
S. Panduroviću, može da ilustruje jedan primer. Među Disovim neobjavljenim
pesmama nađena je, pre kratkog vremena, i jedna pod naslovom Pitanje. Ta
pesma, koja pripada ranom periodu Disova stvaralaštva, jedna je od veoma retkih u
čitavoj njegovoj poeziji koja bi se mogla donekle označiti kao refleksivna. Razvija
ona, dosta naivno, prastaru temu o ograničenosti ljudske misli i o čovekovim
uzaludnim naporima da probije "Među" nedokučivih tajni:
Do neznanja saznanje ga prati —
Kazuje mu da granica ima
Dokle mogu dopirati misli —
— — — — — — — — —
Zanimljivije je ono što se predlaže kao rešenje, kao mogućni izlaz iz tog začaranog
kruga:
Da l' ludilo put bi pokazalo
Te bi post'o bog, svemoćna sila! —
Što svest njega omela je u tom
Te pojima samo do ludila?
Po ovim stihovima ispadalo bi da je Dis zagovornik "zaumne" poezije: da se iza
praga svesti nalaze odgovori na mnoge životne zagonetke, a samim tim i pravi
izvori poetske inspiracije. Međutim, verovatno je Dis o svemu tome nešto slušao od
Pandurovića, koji je upravo tako usmerio i intonirao poznatu pesmu Svetkovina.
Druga je stvar, i osnovna je stvar, što je Dis bio više pesnik i više "lud" za ovakvu
vrstu poezije nego racionalni Pandurović: Disova poezija, najvećim delom, — i da
nije početničke deklarativno-eksplicitne pesme Pitanje — kretala se u domenu
iracionalnog jer je odgovarala čitavom emocionalno-psihološkom biću pesnikovom.
Otuda i paradoks: pesnik koji je ponajmanje poznavao savremene tokove evropske
poezije postao je, i ostao je, kao najautentičniji predstavnik pravog modernizma u
srpokoj književnosti početkom XX veka. Ili još jedan primer: mogao je Dis preuzeti
od Rakića onu "staru strofu iz pesnika srednjeg veka i obnove, vrstu rondel, koju su
pesnici XIX veka modernizovali", kako mu je prebacivao Skerlić, ali se nipošto ne
može reći da je tu formu "zloupotrebljavao": ona je ispunjena tako novom,
disovskom sadržinom i u tolikoj meri je postala Disova da mi neke njegove najbolje
pesme (Tamnica, Možda spava) uopšte ne možemo zamisliti u nekom drugom
obliku.
Svojevrsnu potvrdu o autonomnosti Disove poezije nalazimo u onim pesmama u
kojima je dolazilo do izraza neurotično stanje pesnikovo: u trenucima košmara
Disova psiha je ličila na uzburkanu površinu vode u kojoj se drobe slike oblaka,
neba, drveća, ljudski likovi i boje; u takvim momentima dolazilo je do dezintegracije
pesnikove ličnosti. Život mu je ličio na san, vidljivi svet na uskomešane senke,
gubili su se i zvuci, i sećanje, i osećanje vremena. Tako je u Prestanku jave:
Dolaze dani i noći bez jave,
I kao senke, bez šuma, nestaju;
U snu, prolazom oko moje glave,
Svi događaji i stvarnost prestaju
— — — — — — — — — — —
Sad ne poznajem izraz božjeg sveta
I nemam pojma za misli i boje;
Nebo i zemlja više mi ne smeta,
Kao ni ljubav, k'o ni rane moje.
— — — — — — — — — — —
Ja ne znam gde su moje noći sure
I stare strasti, maovina stara;
— — — — — — — — — — —
Ja ne znam da l' se sećam sada
Jednog momenta i izraza lica,
— — — — — — — — — — —
Ni kad je doš'o oblak zaborava.
I ne osećam strasti ni oluje,
Ni kako diše mir, daljina plava.
Slično je i u Pesmi bez reči:
Evo danas umor pao na me,
U očima pogled zaborava,
Moja svest mi u daljini tame,
I duh, k'o cvet u jeseni, spava.
I duh spava. Ja ne pojmim sada
Da l' je bilo života, i kada?
— — — — — — — — —
Katkad samo u tišinu ravnu
Vetar stresa šum i šapat s granja;
Vidim neku siluetu tavnu,
Trag prošlosti, zalazak sećanja
I sve reči da s oblikom staju
Tu, preda me, gde se raspadaju.
Upravo tu se krije ključ i za razumevanje velikog dela Disove poezije, koja je izvirala
iz tamnih i ispremetanih slojeva njegove bolne a povremeno i bolesne psihe.
Nagnut nad ponorima svoga ja, on je otkrivao ona bizarna stanja između svesti i
podsvesti, one neuhvatljive niti "među javom i med snom" o kojima je Kostić pre
njega pevao; tada su nastajale i njegove najbolje pesme s "pomerenim" značenjem
reči, ali se događalo da peva i s poremećenim predstavama i s rečima koje se
"raspadaju", — dubina se pretvarala u tamu. Pri tom postojala je samo vremenska
koincidencija između ovakvih motiva i stila — i pojave "moderne" u srpskoj
književnosti, a stvar se obično predstavlja obratno — da je Dis svesno inaugurisao
"modernu" u srpskoj književnosti. On je suviše bio spontan pesnik, i sa premalo
opšteg i književnog obrazovanja, da bi se vezivao za pesničke škole. S druge
strane, on ima prilično i "razumljivih" pesama koje ne bi prihvatio kao svoje nijedan
"modernista", makar bio i mnogo manjeg talenta nego što je Disov, i koje su zaista
daleko ispod nivoa prave poezije. U takvim pesmama Dis podseća na čoveka koji se
budi iz sna i tetura u hodu.
Uoči prvot balkanskog rata Disa je zahvatila rezignacija pred starošću i smrću; reklo
bi se da se čak i raduje bliskom kraju:
Prošla me je moja buna, mržnja moja,
San osvete i odvratnost na san bedan,
Zaspale su moje noći bez spokoja,
Moje svetle ambicije i duh žedan,
Zaspale su, k'o vojnici posle boja.
— — — — — — — — — — — —
Oko glave, k'o oreol, pusti snovi,
A u srcu izmirenje i dobrota,
I još malo zadovoljstvo, što su novi
Moji dani kratki, kratki bez života,
Što prestaju i radosti i okovi.
(Zadovoljstvo)
Balkanske ratove Dis je pozdravio zbirkom pesama Mi čekamo cara. Te peome ne
vrede mnogo kao poezija: ima u njima stihovanih parola zvanične nacionalne
propagande o osvećenju Kosova i vaskrsu starog srpskog carstva; tek u ponekom
stihu nazre se iskreniji zanos i pravi smisao događaja, kao u onima o srpskim
seljacima koji su izneli glavni teret ratova:
Kroz moju dušu, preko straha, rana,
Prođe pobeda, vera, novi zraci,
Osmeh i lice zore dobrog dana,
I prosto ime: seljaci, seljaci
(Prosto ime)
Međutim ove pesme su značajne kao psihološki dokumenat o pesniku. Disov odnos
prema ratu opredeljivalo je verovanje da nastaju "novi dani", da prestaje sićušno i
trivijalno vreme "crnih slugu i skupih ćirica", "bogatih pandura", da iščezava "vidik
naraštaja štura" i da presušuje "kolevka blata"; Disu se činilo da se svet i ljudi iz
osnova menjaju; rat je shvatao kao antitezu ovemu onome što je ranije prezirao i
osuđivao, kao raskidanje okova ne samo porobljenih naroda već i u samoj zemlji
osloboditeljici, pa i vlastitih. Doživeo ga je kao popunjavanje svoje duhovne
praznine, kao uporište u bezverici i lutanju, kao kompenzaciju za protekli život i kao
mogućnost da bude kao i drugi i da, prvi put, ide ukorak sa drugima. Činio je, dakle,
koncesiju javnom mnenju i kritici verujući da i sam nešto dobija, ali je pri tom
poezija mnogo gubila. Korigovao je svoja ranija shvatanja istovremeno ih
objašnjavajući:
Uvek u sredini koja rani čamom,
Ja nisam verov'o da će doći ikad
Rastanak sa pustom i sumornom tamom;
Verov'o sam sunce neće doći nikad.
— — — — — — — — — — — —
Verov'o sam da će moj naraštaj zaći
Za neravnu borbu, sav izlomljen, i da
Ja ću s njime opet u grobu se naći,
Da čekamo ponos koji okov kida.
— — — — — — — — — — — —
Ja nisam slutio u danima tuge,
Ustanak naroda i pojavu rata:
I dok krv je tekla, ose'o sam duge,
Otvoreno nebo, rane svakog brata.
(Zvona na jutrenje)
Ali ratovanje nisu bili samo "trube", "doboši", "pesme", "trijumfi" i "cvetovi slave",
kako je Dis egzaltirano pevao o balkanskim ratovima; došao je austroutarski i
nemački napad na Srbiju, borba na život i smrt, odstupanje i povlačenje preko
Albanije, život u izgnanstvu. Dis je osetio stravičnu atmosferu okupacije koju su
donosile porobljivačke vojoke:
Umesto zvona udaraju srca:
Zvone na užas. U vazduhu led.
— — — — — — — — — —
Poneka glava skriveno se krsti
Još znak slobode detinji je plač.
(Idu)
Živeći u Francuskoj, Dis je u mislima stalno bio u Srbiji i u ostavljenom porodičnom
gnezdu, za čiju sudbinu strepi:
Dvorište je crno, crna je i streha.
I crna su okna k'o crna dobrota.
— — — — — — — — — — —
Na zidu još pati u crnome ramu
I očiJu crnih jedna lepa glava.
— — — — — — — — — — —
Ja znam ovu kuću i čija je bila.
(Poginuli dom)
Dis, inače tako škrt u nežnosti, našao je dirljivo jednostavne i neposredne reči za
svoju brigu i čežnju:
U mom srcu ponoć. U njoj katkad tinja
Mis'o da još živiš, moj predele mladi,
Moja lepa zvezda, majka i robinja,
Bože! šta li danas u Srbiji radi?
— — — — — — — — — — — —
Skupila si suze u kose detinje.
Sve vas sada gledam gsraj gozbe sirote.
Lice ti se vedri: to duša svetinje
Ljubi tvoje čelo, moj sjajni živote.
(Među svojima)
Poslednji stihovi koje je pisao pokazuju kako se završavala Disova ratna avantura,
najveća u njegovom jednoličnom životu: Odisej je došao do saznanja kako "u
stranoj zemlji izgnanik strašno je biti"; morile su ga slutnje i sumnje da će ikada
videti Itaku, Penelopu i svog "sinčića malog". Osećao se ponovo Dis izgubljen i
bespomoćno mali u tuđem svetu, sa dušom u grlu od bola i bolesti:
Ne ume čovek da bude jak
Kad kiše liju sa sviju strana.
Nema očiju za dubok mrak.
Ne peva tica sa umrlih grana.
Dobro mi je danas tu, pod tućim nebom,
Al' mi srce trune za mojom kolebom.
Što je najcrnje za ovaj mah,
To je što nemam ni malo moći.
Tol'ko sam mali da me je strah:
Živim saranjen kao u noći.
Ah, ti moćni ljudi iz ovoga veka,
Više nemam kuda, umirem bez leka.
Pesnik Nirvane, koji je stalno opevao i prizivao smrt, uplašio se kada je stvarno
osetio lepet njenih crnih krila.
Izgleda da je postalo nemoguće govoriti o Disu a ne pomenuti Skerlićevu kritiku
njegove poezije. Ako bi se tražili uzroci Skerlićeve brutalne negativne ocene, ne bi
se kao razlog mogao prihvatiti Disov pesimizam jer je Skerlić slično osećanje života,
iako ga nije prihvatio, umeo protumačiti kod niza pisaca, kod Bože Kneževića,
Stevana Lukovića, Danice Marković, Milana Rakića — da pomenemo samo Disove
savremenike. Nije posredi toliko ni Disovo "dekadenstvo" i mutan stil jer u istoj
kritici Skerlić hvali Bodlera i Verlena kao "dobre pesnike zato što su stvarno osećali
ono što su pevali, i što su punom iskrenošću izražavali svoju dušu". Kritičarevu
skepsu izazvao je utisak, zasnovan na nepoznavanju pesnikova ličnog života, da Dis
imitira druge, strane i naše pesnike, da je izveštačen, da je žrtva pomodarstva; pri
tom je polazio od ispravnih premisa ali je izvodio pogrešan zaključak: "Danas se u
poeziji zahteva iskrenost i spontanost. A to je ono čega u poeziji Vladislava
Petkovića nikako nema. Njegova poezija je afektacija bolova koje on ne oseća,
podražavanja pesnicima koje u stvari ne shvata, pesnička vežbanja đaka koji je
naučio nešto stihova da piše."3
Da je Dis ostao isključivo na terenu subjektivnog viđenja i doživljavanja sveta, to
možda ne bi toliko žestilo njegovog kritičara; ali on je u nekim pesmama uopštavao,
pljuvao na društvene svetinje, i svoje "dekadenstvo" prenosio na čitavu epohu i
sredinu, na primer u Kobi:
Je li to starost i volje i vere,
Il' umor dubok, miran i bez leka,
Kom ne znam uzrok, prostora i mere?
Il' sam ja izraz truleži mog veka,
Koja tka zadah i svud nemar stere?
Bilo je to kobno pitanje koje je izazvalo mrzovolju Skarlićevu, pogotovu što su i
pojedini kritičari u nekim listovima prokomentarisaliUtopljene duše "kao odsev
jedne obolele sredine, izraz patološkog stanja srpskog društva". Suprotstavljajući
se, Skerlić nije branio samo srpsku literaturu od zaraze "lažnog modernizma", već i
tadanje društvo kao njegov ideolog. "Odbijajući to uopštavanje koje nema nikakve
stvarne osnovice", veli ogorčeni Skerlić, "valja ipak reći da Petković predstavlja
isključivo sama sebe, jednog tipskog bolesnika od literaturisa, jednog od onih
nesrećnih ljudi u čiju je slabu glavu udarilo jako vino literature." A da ironija bude
gorča i nesporazum veći, Skerlić zaista bolesnome Disu drži lekciju o idealizmu i
optimizmu citirajući Tenovu misao: "Poezija, to je zdravlje." Mogao je Dis maliciozno
uzvratiti da su "zdravi" i "normalni" samo epigoni i kritičari.
Kako bilo da bilo, braneći Disa ne treba kamenovati Skerlića. I Skerlić je mogao
napisati pogrešnu kritiku kao što i Dis ima podosta slabih pesama, o kojima, inače,
Skerlić razložno govori. Na čitav slučaj valja gledati kao na one dve lađe u pesmi
Veljka Petrovića, koje se nasred okeana mimoiđu u magli, bez pozdrava i susreta.
Dodajmo i bitnu razliku: Skerlićeva lađa je plovila u jednom pravcu jer njen kapetan
ju je upravljao prema određenom cilju, spreman da upotrebi i topove ako bi neko
hteo da je omete; Disova je, kao i Ilićeva, bila ukleti brod "bez krme i nade",
prepušten talasima i sudbini. Dvoličniji je bio stav Bogdana Popovića, koji je, pišući
o Skerliću kao kritičaru, upisivao mu u greh što nije osetio da Dis "ima lepih stihova,
mekih, i kao ugašeno svetlih, boje staroga srebra"4 — a sam nije uneo u
svoju Antologiju nijednu Disovu pesmu. Popović je ranije napisan ogled o Skerliću
naknadno redigovao i objavio ga 1921, u vreme kada je izišlo drugo
izdanjeUtopljenih duša i kada se o Disu počelo više govoriti i pisati.
Recommended