35
Ambijentalna celina Dubrovnik Učenik: Rakić Vladan ETŠ Bor IV-4

Ambijentalna celina Dubrovnik

Embed Size (px)

Citation preview

Ambijentalna celina Dubrovnik

Učenik:

Rakić Vladan ETŠ Bor IV-4

Malo o DubrovnikuDubrovnik ili Raguza kako je nazivan u prošlosti je grad na hrvatskom primoriju. Ovaj grad je centar Dubrovačko-neretvanske županije. Grad ima oko 42000 stanovnika. Ovaj grad je najjužnija luka u Hrvatskoj i jedan od najposećenijih gradova u Hrvatskoj, pogotovo leti, obzirom na to da je na moru. Tri grada prostranog Balkanskog poluostrva, Istanbul na istočnoj strani, Atina na južnoj i Dubrovnik na zapadnoj strani poznata su širom sveta kao izrazito turistička mesta. Ovaj značaj im je određen samim prirodnim položajem i bogatstvom koje ih okružuje što nije jedini razlog njihove privlačnosti.U svojoj prošlosti ovi gradovi su bili stecišta i poprišta sudara svetskih strujanja i svaki od njih ima svoj poseban lik. Dubrovnik je bio nošen udarom sa svih strana. Zbog skučenog prostora njegovi brodovi su se otiskivali širom sveta, a trgovačke karavane su prodirale daleko u njegovu pozadinu. Stalno okružen jačima od sebe podigao je čvrste bedeme radi svoje odbrane, a u svojoj odbrani mnogo više je koristio svoju diplomatiju od vojne snage.

Istorijski tok razvoja Dubrovnika

Istočni Jadran bio je naseljen još početkom neolita, a najbliža okolina Dubrovnika, uključujući i same litice Raguze, su bile naseljene tokom bronzanog i gvozdenog doba. Tokom starog veka, centar regije se nalazio u današnjem Cavtatu, koji je nosio latinizovano ilirsko ime Epidaur („iza šume”). Grad se pod ovim imenom prvi put pominje 47. godine pH. Stara tradicija, koju sredinom X veka, spominje vizantijski car Konstantin Porfirogenit kaže da su Dubrovnik osnovale izbeglice iz rimskog grada Epidaura pošto su ga početkom VII veka uništili Sloveni i Avari. Nakon razaranja Epidaura (od strane Slovena i Avara) početkom VII veka u podnožje već postojećeg rimskog utvrđenja stižu romanske izbeglice koje osnivaju novi grad, a u njihovom zaleđu naseljavaju se srpska plemena Zahumljani, Travunjani i Konavljani. Vremenom, ova srpska plemena naseljavaju i obalu, a uz taj izbeglički grad osnivaju i svoje naselje koje po dubokoj hrastovoj šumi nazivaju Dubrava. S druge strane, romansko stanovništvo svoje naselje naziva po litici (latinski: Laus), koje će nizom fonetskih promena kasnije dobiti italijansko ime Raguzijum / Raguza (Ragusium / Ragusa), koje je prvi put pomenuo anonimni kosmograf iz Ravene oko 667. godine. Uski močvarni kanal koji je delio liticu od kopna i ujedno ova dva naselja, nasut je tokom X i XI veka, a kompletno naseljeno područje opasano je zidinama. Ovim je grad ujedinjen.

Ovaj grad je kasnije primenovan u Dubrovnik, u XV veku dobija ime po dubravi, hrvatskoj reči za hrast, zbog jako pošumljene oblasti oko samog grada. Kasnije kroz istoriju Dubrovnik je čas bio u sastavu neke države, čas slobodan. Nakon rata Ugara i Mlečana zbog Zadra, Mlečani su Dubrovnik 1358. ustupili Ugarskoj.kasnije su turci imali trgovinski sporazum sa dubrovčanima, te se na ovim prostorima nije ratovalo sa turcima. Za gotovo 300 godina turskog vazalstva, Dubrovnik se najbolje razvijao u toku mira, vešto održavajući neutralnost u ratovima između Turaka i hrišćana. Ali je opet bio u velikoj opasnosti za vreme ratova Mletačke republike sa Turskom, jer je ona bila najveći dubrovački konkurent i neprijatelj. Zato se Dubrovnik 1684. vraća pod okrilje nemačkog cara i ugarskog kralja. Ipak, otkriće Amerike i novih trgovačkih pomorskih puteva oko Afrike, odnelo je prevagu u trgovini sa Sredozemnog mora na obale Atlantskog okeana. Političko i ekonomsko propadanje Turske tokom XVII veka donelo je takođe, nazadovanje dubrovačke trgovine, a prelomni trenutak je bio zemljotres, koji se dogodio 6. aprila 1667. godine i porušio pola grada i od kog se Dubrovnik više nikada nije oporavio. Nakon sloma Mletačke republike 1797. dalmatinski obalni pojas dolaze pod jurisdikciju Habzburške monarhije. Kad je Austrija 1806. predala Dalmaciju i Boku Napoleonu, pod francusku vlast pao je i Dubrovnik. Francuzi 1808. ukidaju Republiku i grad pripajaju francuskoj Iliriji. Nakon poraza Napoleonove Francuske, odlukom Bečkog kongresa 1815. godine, teritorija nekadašnje Dubrovačke republike je pripojena Austrijskom carstvu. U sastavu ove carevine Dubrovnik sa okolinom ostaje sve do njenog raspada 1918. godine.

Utvrđeni Dubrovnik u prošlosti

Zidine Dubrovnika

Već na prvom koraku pred Dubrovnikom pogled se zaustavlja pred monumentalnim zidinama, kojima je u dužini od dva kilometra ocrtana fizionomija grada. One ga nadvisuju i zaokružuju sa svih strana. Ove zidine su jedne od najlepših zidina u Evropi. Njihov zametak potiče još iz vremena osnivanja grada. Dubrovački bedem čini kompleks tvrđava koje okružuju staro gradsko jezgro Dubrovnika. Građene su od 13. do 17. veka za potrebe odbrane. Duge su 1.940 m, visoke do 25 m, prema kopnu debljine 4-6 m, a prema moru 1.5-3 m. Na četiri strane sveta, zaštićene su kulama. Kada je počelo ograđivanje bedemom u 13. veku, prostor starog grada je bio već definisan te nije mogao više da se širi. Unutar gradskog bedema, za vreme Dubrovačke republike je živelo oko 2.000 stanovnika u vreme nastanka Statuta 1272. godine, a najviše ih je bilo u 15. veku, oko 6.000 ljudi[1]. U 14. veku je sagrađeno 15 četverougaonih kula. Pojavom baruta, bedemi su pojačani za zaštitu od artiljerijskih napada. Zbog opasnosti od Mlečana, zatvoreni su svi nepotrebni otvori na bedemu prema luci. Gradski bedem je dobio današnji izgled u 15. i 16. veku. Ratovi su uticali na novu gradnju. Kada je pao Carigrad 1453. godine, sagrađena je kula Minčeta. Zbog tursko-mletačkih ratova sagrađene su kule sv. Ivan, Revelin i bastion sv. Margarete (u Dubrovniku sv. Margarita). Bedem je zbog ratne opasnosti građen velikom brzinom.

Tvrđava LovrijenacTvrđava Lovrijenac, takođe poznata kao Gibraltar Dubrovnika, je tvrđava koja se nalazi na hridi van spoljnog bedema sa zapadne strane Dubrovnika, 37 m iznad nivoa mora. Tvrđava je poznata po predstavama i venčanjima koje se održavaju u ovom monumentalnom kompleksu te najvažnije kao istorijski simbol otpora Mletačkoj republici. U vreme sukoba Dubrovnika i Mlečana, Mlečani su planirali da sagrade kulu na istom mestu gde sada stoji Lovrijenac. Da su uspeli, imali bi Dubrovnik pod kontrolom no Dubrovčani su ih, saznavši za njihov plan, pretekli u tome. Dubrovačke hronike otkrivaju da su Dubrovčani u samo tri meseca sagradili Lovrijenac te kad su mletački brodovi stigli, puni materijala za gradnju, nisu imali izbora nego vratiti se u Veneciju neobavljena posla. Lovrijenac je trouglastog oblika sa tri nivoa. Debljina zidova prema moru iznosi i do 12 metara dok su oni prema gradu i uvali unutra debeli samo 60 cm. Zidovi sa strane koja je okrenuta Gradu su tanji zbog lakšeg probijanja iz ostalih gradskih kula u slučaju pada tvrđave u neprijateljske ruke. Dva mosta vode u tvrđavu, a iznad vrata u kamenu je uklesano "Non Bene Pro Toto Libertas Venditur Auro" ("Sloboda se ne prodaje ni za sva blaga sveta"). Kao pozornica, Lovrijenac je počeo da služi tek nedavno, na njemu je uz mnoga dela domaćih književnika postavljan i Šekspirov Hamlet, postao je jedan od simbola Dubrovačkih letnjih igara. U podnožju tvrđave za vreme održavanja PENovog kongresa 1933. godine u znak sećanja su zasađeni borovi.

Minčeta je najsevernija i najmonumentalnija tvrđava na dubrovačkom bedemu te najistaknutija tačka odbrambenog sistema Dubrovnika prema kopnu. Uz svetog Vlaha (Vlasija), simbol je grada Dubrovnika. Tvrđava Minčeta je dobila ime po dubrovačkoj plemićkoj porodici Menčetić koja je ustupila teren za njenu izgradnju. To je velika kružna kula, koja je utemeljena na širokom i čvrstom predziđu; svojom visinom i impresivnim volumenom dominira severozapadnim povišenim delom grada i bedema. Minčeta ima izbačeno krunište, poduprto profilisanim kamenim konzolama. Krunište ima očiglednu estetsku, a ne fortifikacijsku funkciju, što znači da je sama kula za vreme Dubrovačke republike bila gotovo neuništivo uporište. Sa Minčete, kao najviše tačke nad Dubrovnikom, pruža se veličanstven pogled na grad i na njegov položaj između strmih padina brda Srđ, sa jedne, i otvorenog mora, sa druge strane. Kula je nastala u dve faze. U originalnom obliku je bila četverougaona, građena je 1319. godine, a kao graditelj je zabeležen Nićifor Ranjina. Nakon pada Carigrada (1453. godine) je odlučeno da se postojeća kula prepravi u oblu. Odluka je donesena 1455. godine, ali je gradnja, zbog epidemije kuge, započela tek 1461. godine prema projektu jednog od najpoznatijih graditelja u Evropi Mikeloca di Bartolomea iz Firence. Mikeloco je oko postojeće četvrtaste kule izgradio široko oblo utvrđenje prilagođeno novom načinu ratovanja koje je povezao sa novosagrađenim sistemom niskog iskošenog predziđa. Zidovi ovog novog utvrđenja bili su debeli šest metara i puni i imali su čitav niz zaštićenih otvora za topove. Skori pad Bosne po tursku vlast 1463. godine još je više ubrzao radove. Nakon Mikelocova odlaska iz Dubrovnika, izgradnju Minčete preuzima i nastavlja Juraj Dalmatinac, koji je kompletnu ideju o izgledu kule prilagodio i podigao na viši nivo, dajući joj ovakav veličanstven i monumentalan oblik, dok je njeno sadašnje prošireno krunište kasnija dogradnja. Kula Minčeta dovršena je 1464. godine i simbol je neosvojivosti Dubrovnika.

Tvrđava Minčeta

Crkva svetog SpasaSagrađena je oko 1520. godine kao zavetna crkva. Kada je zemljotres 17. maja 1520. godine pogodio Dubrovnik, poginulo je oko 20 ljudi, a šteta na građevinama bila je velika. Građani Dubrovnika mislili su da će brdo Srđ da padne na grad. U znak zahvalnosti što se to nije desilo, Dubrovački senat odlučio je da sagradi ovu crkvu u blizini franjevačkog manastira i velike Onofrijeve česme. Nova crkva je posvećena prazniku Spasova (Uzašašća), pa se na taj praznik održavala i procesija. Radovi na izgradnji su povereni korčulanskom majstoru Petru Andrijiću, koji je podigao crkvu u renesansnom stilu. Sveti Spas se smatra prvom stilski kompletnom renesansnom građevinom u Dubrovniku, budući da do tada uglavnom preovlađuje gotički stil u arhitekturi Dubrovnika. Crkva ima tzv. trolisnu fasadu, odnosno zabat u obliku trolista, karakterističan za renesansne crkve na istočnoj jadranskoj obali. Kada je novi, mnogo jači zemljotres 6. aprila 1667. pogodio grad, crkva svetog Spasa bezmalo da nije pretrpela nikakvu štetu. Danas se u njoj održavaju koncerti klasične muzike i likovne izložbe.

Dominikanski manastir i crkvaNalaze se u istočnom delu starog gradskog jezgra uz gradske bedeme. Dominikanci su osnovali manastir u Dubrovniku 1225.

godine. Čini ga komples zgrada među kojima su crkva sv. Dominika, zvonik, klaustar i tri manastirska krila. Izgradnja je započeta početkom 14. veka, a završila je polovinom 15. veka. U enterijeru manastira se nalazi i delo venecijanskog majstora, Paola Veneciana. Trezor manastira sadržava vredne rukopise i 217 inkunabula, slike dubrovačkih slikara iz 15. i 16. veka: Lovre Dobričevića, Mihajla Hamzića i Nikole Božidarević i oltarnu palu „sv. Magdalena“, rad slavnog italijanskog slikara Ticiana iz 1550. godine. Crkva je jedna od najvećih gotičkih građevina na istočnoj obali Jadrana. Nacrte je izradio Mičelozo di Bartolomeo, a gradnju su vodili dubrovački majstori Utešimović, Radomanović i drugi. Dominikanski manastir u Dubrovniku su osnovali monasi 1225. g. Danas se nalazi uz gradske bedeme i Vrata od Ploča te čini kompleks zgrada koji čine velika jednobrodna crkva sa prigrađen zvonikom, klaustar (sa severne strane) i tri manastirska krila koja zatvaraju klaustar. U pomenuti kompleks spadaju još i četiri manje manastirske crkve iako nisu potpuno uklopljene u celinu. To su crkva svetog Sebastijana, crkva svetoga Luke, crkva Navještenja i crkva Gospe od Rozarija, tj. Bratovštinska crkva Rozario. Crkva svetog Sebastijana je gotička crkva sagrađena 1466. godine odmah uz crkvu svetog Dominika, tačnije, uz njen južni zid. Iako još gotička, primer je prve crkve sa polukružnom apsidom u Dubrovniku. Njena lokacija u neposrednoj blizini gradskih vrata je trebala značiti Sebastijanov zaštitu grada od kuge koja je u to vreme bila velika pretnja stanovništvu Evrope. Crkve svetog Luke, zatim crkva Navještenja i bratovštinska crkva Rozario su prostorno odvojene od centralnog kompleksa manastira, ali uprkos tome one su u njegovom vlasništvu. Prve dve su smeštene sa istočne strane Ulice svetog Dominika, dok je poslednja, crkva Gospe od Ružarija sagrađena naspram zapadne fasade crkve svetog Dominika. Iako je poznata činjenica da je još 1282. g. Na mestu današnjeg manastira svetog Dominika postojao neki manji klaustar sa grobovima, tek se septembar 1301. godine po prvi puta pominje kao datum početka izgradnje pomenutog manastira. Inicijativu predvodi Malo veće koje naređuje da pri izgradnji manastira moraju da učestvuju svi stanovnici, i muškarci i žene. Ipak, premda su radovi počeli već početkom 14. veka, te su tokom istog veka i manastir i crkva već bili sagrađeni, svoj konačni oblik manastir je dobio tek sa izgradnjom sakristije, kapitularne hale i tremova klaustra sredinom 15. veka.

Crkva sv. Dominika je jedan od najvećih gotskih prostora na istočnoj jadranskoj obali. Dubok i ispražnjen prostor izuzetno velikih dimenzija za naše područje (42h16h16 m) u kombinaciji sa visokim i glatkim zidovima crkvene lađe i otvorenim drvenim krovištem odaju utisak prostranosti i gotske lakoće. Isti utisak može se dobiti iu nekim drugim crkvama propovjedničkih redova. Reč je o jednobrodnoj građevini sa dugom lađom visokih zidova na koju se nastavlja svetište poligonalnog oblika. Spoljni plašt crkve raščlanjen je četvrtastim kontraforima. Uprkos smatranje nekih istraživača da je zbog zemljotresa i ponovnih adaptaciju od izvorne gradnje ostalo vrlo malo ostataka, dominikanska crkva uglavnom je zadržala svoj izvorni oblik. Tome svedoče grobni natpisi pri dnu pročelja iz 14.-15. veka, niz trodjelnih romaničko-gotskih slepih arkada i poligonalna apsida. Južnim pročeljem crkve dominira glavni ulaz do kojeg vodi strmo stepenište. Majstor je spoljnog, kasnogotičkog okvira Bonino Jakovljev iz Milana. On je zajedno sa domaćim dubrovačkim klesarima 1418. g. Izradio spoljni okvir južnog portala i figuru Boga Oca koja se nalazi na vrhu. Drugi, zapadni ulaz u crkvu otvoren je tek sredinom 15. st., i to nakon što je uređena dugačka pristupna rampa. U sklopu manastirskog kompleksa, uz crkvu svetog Dominika se nalazi zvonik. Okružen je gradskim bedemima sa juga, istoka i severa. Njegovo prizemlje je uklopljeno u prostor sakristije. Za početak izgradnje uzima se godina 1390. kada na njemu počinje raditi graditelj Kečo iz Monopolija. Prema De diversis, godine 1444. zvonik je još uvek u gradnji, a smatra se da nije bio završen pre 1450. Kao najdalji datum završetka uzima se 1531. godina kada je mesingani pozlaćeni petao postavljen na vrh. No, kako je taj vrh bio uništen gromom čak tri puta u 17. i 18. veku vajari su ga, u skladu sa novim stilskim tendencijama, nakitili baroknim girlandama i volutama te su Svinula oblik kubeta kao što je to u vreme baroka bilo uobičajeno. Zvonik je u suštini sagrađen u romaničkom stilu, no vidljive su i gotske i renesansne stilske karakteristike, jednako kao i barokne. Nakon zemljotresa 1979. godine prilično su stradali svi zvonici na dubrovačkom području pa tako i zvonik dominikanskog manastira. Obnova je započela devet godina kasnije. Klaustar dominikanskog manastira se ističe među dubrovačkim spomenicima svojom prostranošću i lepotom. Ideja o izgradnji klaustra postojala je još u 14. veku Ipak, njegovi trijemova gradiće se tek u periodu od 1456. do 1483. godine. Takođe, ovaj klaustar se smatra primerom prvog prodiranja renesanse u dubrovačku sakralnu arhitekturu iako neki detalji još uvek nose karakteristike gotičkog stila. U centru dvorišta se nalazi kameni bunar iz 16. veka. Jedan od majstora koji je učestvovao pri gradnji klaustra je i poznati umetnik firentinskog kuattrocento , Maso di Bartolomeo. U začelju velike crkvene lađe, smešteno u luku apsidalnog otvora monumentalne crkve, u visini nad oltarom nalazi se velelepno Raspelo koje je, prema rečima Grge Gamulina jedno od najgrandioznijih dela osnivača mletačke škole trečentističkog slikarstva, Paola Veneciana. Njegov smeštaj prati već uvreženo opremanje srednjovekovnih svetilišta u kojima su se Raspeća postavljala u visini nad oltarom time predočavajući Žrtvu Božjeg Sina čija simbolika zaziva Spasenje. U središtu je naslikan raspeti Hristos dok su na bočnim poljima likovi Bogorodice i Ivana. Datira se u period između 1350. i 1355. godine, a smatra se da je nastalo u zenitu stvaralaštva Paola Veneciana. Ovo delo je zasigurno među najskupljima iz kasnog srednjeg veka u današnjoj Hrvatskoj.

Katedrala u DubrovnikuKatedrala u Dubrovniku je posvećena Uznesenju Blažene Device Marije na nebo (Velika Gospa). Centar je Dubrovačke biskupije. Nastala je na mestu vizantijske i romaničke katedrale, uništene u velikom zemljotresu 1667. godine. Sadašnja barokna katedrala građena je od 1671. do 1713. godine. Prema legendi, romanička katedrala iz 12. veka je građena novcem engleskog kralja Ričarda I Lavljeg Srca, koji je nedaleko Lokruma preživeo havariju, posle povratka iz trećeg krstaškog rata 1192. godine. Kao znak zahvanosti, dao je 100.000 dukata, što je tada bio jako veliki novac. Bila je to prva romanička bazilika na istočnom Jadranu i uticala je na crkvenu arhitekturu u čitavoj regiji. Bila je neobično visoka. Vidi se na slikama Dubrovnika pre zemljotresa 1667. godine. U tom je zemljotresu katedrala bila potpuno razorena. Krstionica u blizini je preživela, ali se više nije koristila. Ulogu katedrale privremeno je preuzela crkva svetog Vlaha. Velik doprinos u ponovnoj izgradnji katedrale je dao sveštenik i diplomat Stjepan Gradić. Nabavio je mnogo novca i našao je arhitekta Andreu Bufalinija iz Urbina. Njegove nacrte je prihvatio 1671. dubrovački Senat, koji je tada težio štednji. Katedrala je završena u baroknom stilu 1713. godine. Senat je na fasadu postavio mermernu ploču u zahvalnost Stjepanu Gradiću. Otvorenje katedrale bila je velika svečanost. Enterijer katedrale je raskošan. Iznad glavnog oltara nalazi se slika "Uznesenje Marijino" iz 16. veka, koju potpisuje slavni italijanski slikar Tician. Jedinstveni oltar svetog Ivana Nepomuka je sagrađen od porfirnog mermera. U trezoru katedrale čuvaju se mnogi zlatni i srebrni relikvijari, krstovi, crkveno posuđe i slike italijanskih, flamanskih i hrvatskih slikara, među kojima je i slika "Bogorodica sa detetom" iz 16. veka, nastala prema delu slavnog italijanskog slikara Rafaela. U trezoru je i relikvija glave svetog Vlaha (Vlasija) iz 11.-12. veka. U obliku je krune vizantijskih careva. Ukrašena je medaljonima u emajlu i dragim kamenjem. Rad je dubrovačkih zlatara. U trezoru se takođe čuva i čudotvorna Isusova pelenica čiji se jedan deo čuva u Lateranskoj bazilici.

Franjevački manastir i crkvaManastir je ranije stajao na zapadnom prilazu gradu, ali je iz bezbedosnih razloga premešten. Manastir i crkva unutar starog gradskog jezgra počeli su se graditi 1317. godine, a većina radova završena je u 14. veku. Prema Stradunu gleda bočna strana crkve. Poviše vrata crkve je raskošni gotički portal, koji se jedini sačuvao u katastrofalnom zemljotresu 1667. godine. Portal je delo domaćih kamenorezaca braće Andrijića iz 1498. godine. Centralna je kamena Pieta. Kasnoromanički klaustar sa 120 stubova iz 1360. godine, je izradio Mihoje Brajkov iz Bara, a okružuje najstariji dubrovački vrt koji se kontinuisano neguje od premeštanja manastira unutar gradskih bedema. U sklopu manastira od 1317. godine do danas radi apoteka, treća po starosti u Evropi. Do 1901. godine se nalazila u malom klaustru severno velikog a danas je levo od ulaza u manastir. U požaru nakon Velike trešnje 1667. je nestalo oko 7.500 tomova knjiga i rukopisa u manastirskoj biblioteci. Obnovljena je radom monaha i danas čuva više od 70.000 dela od kojih oko 20.000 rukopisa, sa naročito vrednih 206 inkunabula. U biblioteci je i detaljna građa velike važnosti za istoriju starije hrvatske književnosti. Biblioteka čuva najstariji hrvatski bibliotečni zapis u obliku knjige sa spiskom tadašnje građe i jednu od dve sačuvane kopije prvog izdanja Marulićeve Judite. Muzički deo biblioteke čuva mnoga dela starih hrvatskih kompozitora sa više od 100 svetskih unikata. U muzejskoj kolekciji se nalaze slike starih majstora poput dubrovačkog slikara Lovra Dobričevića, originalni inventar apoteke i zlatarski predmeti. U sklopu manastira su pokopani mnogi poznati Dubrovčani poput Miha Pracata i Marojice Kaboge. Tokom rata u Hrvatskoj na manastir je palo preko pedeset granata. Crkva se često koristi kao jedna od scena Dubrovačkih letnih igara.

Dubrovačka sinagogaDubrovačka sinagoga je judaistički verski objekat i muzej u gradu Dubrovniku. Najstarija je sefardska sinagoga na svetu, od onih koje su još aktivne. Druga je najstarija sinagoga u Evropi. Potiče iz 1408. godine. Podigli su je Jevreji, koji su u Dubrovnik došli iz Španije. Jako je oštećena u velikom zemljotresu 1667. godine. U njoj se čuvaju ritualni predmeti iz 16. do 18. veka. Deo tih predmeta je bio izložen na izložbi u Njujorku 1993. godine. Tamo su ostali pet godina, jer ih izlagači nisu hteli da vrate. Posle sudske presude, vratili su se u Dubrovnik. Za vreme Drugog svetskog rata, Tore i vredni predmeti sakriveni su na nepoznato mesto i kasnije vraćeni. Krov sinagoge je oštećen za vreme granatiranja Dubrovnika 1991. godine. Kasnije je popravljen. Na prvom spratu ove građevine danas se nalazi muzej koji je otvoren posetiocima.

Velika Onofrijeva česmaČesmu je izradio napuljski graditelj Onofrio dela Kava, 1438. godine.Ona je sagrađena kao simbol izgradnje gradskog vodovoda1438. Voda teče iz 16 kamenih maskerona. Nalazi se ispred manastira klarisa kraj Vrata od Pila. Originalno je bila bogato ukrašena, a današnji oblik je dobila posle velikog zemljotresa 1667. godine. Dubrovčanima je u gradu voda bila na raspolaganju na dva mesta, na velikoj i maloj Onofrijevoj česmi. Osim ove dve, u gradu je bilo više manjih fontana.

Vrata od PilaVrata od Pila (Gradska vrata od Pila) su zapadni ulaz u dubrovačko staro gradsko jezgro, tradicionalno prvi susret sa gradom, a nalaze se u delu zvanom Pile po kojem su i dobile ime. Vrata od Pila se nalaze na mestu nekadašnje tvrđave od Pila koja je postojala već 972. godine, a srušena je 1818. godine, ali se i danas vide ostaci te tvrđave između spoljnih i unutrašnjih vrata. Spoljna vrata su sagrađena 1573. godine, u obliku renesansnog luka, u zidu istoimene polukružne tvrđave. Iznad njih se nalazi kip sv. Vlaha (Vlasija), dubrovačkog sveca-zaštitnika. Do vrata se dolazi preko kamenog mosta na tri luka, sa kamenim klupama uz ogradu. Most je 1471. godine podigao Paskoje Miličević, gradski inženjer čije je ime povezano sa nastankom mnogih objekata u Dubrovniku. Most završava drugim drvenim pokretnim mostom koji se u vreme Dubrovačke republike u određeni noćni čas podizao, a u ranim jutarnjim satima spuštao i propuštao prigradsko stanovništvo i trgovce. Unutrašnja vrata od Pila ugrađena su u glavnom gradskom zidu. Građena su u obliku gotičkog luka 1460. godine, na mestu starijih vrata o kojima postoje podaci iz 13. veka. Kip svetog Vlaha nad unutrašnjim vratima je isklesao jedan od najboljih hrvatskih vajara u 20. veku Ivan Meštrović. Gradska vrata su se zaključavala, a ključ se čuvao u stražarnici Kneževog dvora. Pile, kako se zove veliki deo zapadnog gradskog predgrađa, je reč grčkog porekla a prevedeno na srpski znači vrata.

Vrata od PločaVrata od Ploča su istočni ulaz u dubrovačko staro gradsko jezgro, a nalaze se u delu Ploče, po kojem su i dobila ime. Vrata od Ploča su podignuta na istom principu kao i Vrata od Pila, sa spoljnim i unutrašnjim vratima, sa kamenim mostom preko opkopa i drvenim mostom na podizanje. Spoljna vrata su sagrađena 1450. godine, a sagradio ih je Simon dela Kava. Most sa jednim lukom podignut je godinu dana ranije po uzoru na stari most pred Vratima od Pila. Unutrašnja vrata su sagrađena u romaničkom stilu, kao i lik svetog Vlaha (Vlasija) nad njima. Do unutrašnjih vrata su, za vreme austrijske okupacije u 19. veku, probijena još jedna, mnogo šira vrata.

Gradski zvonikGradski zvonik nalazi se u središtu Dubrovnika. Prvobitni stari zvonik sa satom izgrađen je 1444. godine. Bio je visok 31 metar. Metalnu ploču, kazaljke za mesečeve mene i drvene figure, koje otkucavaju sate napravio je Luka Mihočin . Veliko zvono je izradio majstor Ivan Rabljanin 1506. godine. Drvene figure zamenjene su bakrenim zelencima (nazvani su Maro i Baro), čiji se originali danas čuvaju se u palači Sponza. Katastrofalan zemljotres iz 1667. godine, oštetio je zvonik i pretila je opasnost, da se sruši. Stoga je 1929. godine, izgrađen novi gradski zvonik po starim nacrtima. Kraj zvonika nalazi se stara zvonara Luža.

Knežev dvorKnežev dvor je palata sagrađena kao sedište vlade i stan kneza, najviše političke funkcije u Dubrovačkoj republici. Knez se birao na mandat od mesec dana i za to vreme je bio na čelu Malog veća. U Kneževom dvoru knez je imao svoju kancelariju i stan u kojem je boravio tokom mandata, odvojen od svoje porodice. Za to vreme nije smeo da napušta dvor osim u slučaju državničkih i protokolarnih razloga. Preko noći bi čuvao ključeve od grada koje je ujutro na protokolarnoj ceremoniji vraćao narodu. U prostoru Kneževog dvora nalaze se hale Velikog i Malog veća, državne kancelarije, sudnica, zatvor, oružarnica i barutana. Na ulazu je latinski natpis Obliti privatorum publica curate ("Zaboravite privatno i brinite se za javno"). Prvi pomen zgrade na prostoru današnjeg Kneževog dvora je iz 13. veka, kad se pominje tvrđava (castellum). Tokom 14. veka tvrđava se po uzoru na rimsku i venecijansku tradiciju postepeno pretvarala u palatu. Godine 1435. u oružarnici se dogodila eksplozija baruta zbog koje je Knežev dvor teško oštećen. Nakon toga se pristupilo obnovi koja je trajala od 1435. do 1463. godine. Projekat je vodio napuljski inženjer Onofrio de la Kava, za kojeg se veruje da je autor reprezentativne fasade u kombinovanom gotičko-renesansnom stilu. U izvedbi detalja učestvovali su mnogi umetnici, skulptori, klesari i zidari. Od skulptorskih ukrasa naročito se ističe rad vajara Petra Martinova, kapitel trema sa prikazom Asklepija, grčkog boga lečenja. Zgrada je nakon toga još dva puta doživela veća oštećenja. Nedugo nakon obnove 1463, nova eksplozija baruta je oštetila Knežev dvor. U velikom zemljotresu 1667. doživela je oštećenja enterijera, a obnova koja je usledila trajala je tri decenije. U početku se pokušalo sa vraćanjem gotičko-renesansnog izgleda dvora, za šta su kao konsultanti angažovani arhitekti Frančesko Korteze iz Rima i Paolo Andreoti iz Đenove. No, 1689. dolaskom velikog arhitekte, Sicilijanca Tomasa Napolija, zgradi je oblikovanjem novoga atrijuma utisnut barokni pečat. Knežev dvor je zadržao svoju originalnu funkciju sve do 1808. godine kada francuski maršal Ogist Marmon ukinuo Dubrovačku republiku. U atrijumu je smeštena bista Miha Pracata, jedini spomenik koji je Dubrovačka republika podigla zaslužnom neplemiću.

Danas je zgrada Kneževog dvora istorijski muzej u sklopu Dubrovačkih muzeja. Prostor dvora namešten je stilskim nameštajem iz poslednjeg perioda Dubrovačke republike i 19. veka. Sam nameštaj nije najpre pripadao prostoru Kneževog dvora nego je godinama prikupljan iz starih dubrovačkih palata, plemićkih i građanskih kuća. U prostoru Kneževog dvora je izložba slika starih majstora iz perioda od 15. do druge polovine 19. veka. U atrijumu Kneževog dvora tokom Dubrovačkih letnih igara i festivala Julian Rahlin i prijatelji se održavaju koncerti klasične muzike. Tokom godine u istom prostoru svoje koncerte tradicionalno održava Dubrovački simfonijski orkestar.

Orlandov stupOrlandov stup je najstarija sačuvana javna skulptura u Dubrovniku. Dugo je bio i jedini svetovni spomenik posvećen nekoj ličnosti u tom gradu. Načinjen je u kamenu. Prikazuje srednjovekovnog viteza sa prema gore ispruženim mačem. Dubrovački istoričari su povezivali podizanje Orlandova stupa sa legendom o junaku Rolandu, koji je pomogao gradu u borbi protiv Saracena. Takav stup je karakterističan za Nemačku, a van nje postoje samo četiri takva spomenika uključujuči ovaj. Verovatnija je teorija da je postavljen za vreme boravka cara Žigmunda luksemburškog u Dubrovniku, posle poraza u bitki kod Nikopolja 1396. godine. Novi stup je podignut 1418. godine i bio je replika prethodnog. Isklesao ga je italijanski gotički kamenorezac Bonino da Milano. Iznad stupa se vijorila dubrovačka zastava. Glasnici su kraj stupa objavljivali odluke i važne vesti. Tu su se i izvršavale kazne. Mera za dužinu, dubrovački lakat, merio se prema dužini vitezove podlaktice, što iznosi 51.2 cm. Oluja je srušila Orlandov stup 1825. godine. Tada su Dubrovnikom vladali Austrijanci koji su odugovlačili sa popravkom pa je stup popravljen tek 50 godina kasnije. Danas, za vreme Dubrovačkih letnjih igara, iznad Orlandova stupa je podignuta zastava na kojoj piše Libertas (sloboda).

Palata SponzaPalata Sponza ili Divona je gotičko-renesansna palata u Dubrovniku. Građena je od 1516. do 1521. godine. Gradili su je dubrovački majstor Paskoje Miličević i braća Andrijić s Korčule od 1516. do 1520. godine. Za vreme Dubrovačke republike, imala je razne funkcije. Bila je carinarnica, državna blagajna, banka, kovnica novca, škola i riznica. Palata je prvobitno bila namenjena za carinarnicu u kojoj se carinila trgovačka roba što su je trgovci donosili iz svih krajeva sveta. Atrij palate s arkadama predstavljao je najživlje trgovačko središte i sastajalište poslovnih ljudi Republike. U jednom krilu nalazila se državna kovnica novca koju je Republika osnovala u 14. veku, i koja je u ovoj palači neprekidno delovala sve do pada Republike. Vrlo brzo, već potkraj 16. veka, Divona postaje i kulturno središte Republike kada je u njoj osnovana prva književna institucija u Dubrovniku - „Akademija složnih“ u kojoj su se okupljali najobrazovaniji građani Dubrovnika i tu su raspravljali o književnosti, umetnosti i svim naučnim dostignućima svoga vremena. U njoj je organizovana i prva škola u Dubrovniku. Danas je u palati smešten Državni arhiv u Dubrovniku, koji čuva istorijsku građu Dubrovačke republike s materijalima najstarije istorije Dubrovnika i njegovog područja od proteklih vekova do najnovijeg vremena. A i palata sama postala je na svoj način jedan od dragocenijih dokumenata tog arhiva. Neoštećena u potresu, opstala je i dočekala naše vreme. Na trgu pred Sponzom svake godine svečano se otvaraju Dubrovačke ljetne igre. S terase iznad trema ispred Sponze glumci obučeni u kostime kneza i dubrovačke vlastele evociraju davna vremena kulturnih manifestacija i slobode Dubrovačke republike.

Literatura

(1) http://experience.dubrovnik.hr/vodic_novost.php?id=1525&id_main=#.VOZjMXyG9ps posćeno 16.02.2014.(2) http://experience.dubrovnik.hr/vodic_novost.php?id=1519&id_main=#.VOZjRXyG9ps posćeno 16.02.2014.(3) http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A6%D1%80%D0%BA%D0%B2%D0%B0_%D1%81%D0%B2%D0%B5%D1%82

%D0%BE%D0%B3_%D0%A1%D0%BF%D0%B0%D1%81%D0%B0_%D1%83_%D0%94%D1%83%D0%B1%D1%80%D0%BE%D0%B2%D0%BD%D0%B8%D0%BA%D1%83 posćeno 16.02.2014.

(4) http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9F%D0%B0%D0%BB%D0%B0%D1%82%D0%B0_%D0%A1%D0%BF%D0%BE%D0%BD%D0%B7%D0%B0 posćeno 16.02.2014.

(5) http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9E%D1%80%D0%BB%D0%B0%D0%BD%D0%B4%D0%BE%D0%B2_%D1%81%D1%82%D1%83%D0%BF posćeno 16.02.2014.

(6) http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9A%D0%B0%D1%82%D0%B5%D0%B4%D1%80%D0%B0%D0%BB%D0%B0_%D1%83_%D0%94%D1%83%D0%B1%D1%80%D0%BE%D0%B2%D0%BD%D0%B8%D0%BA%D1%83 posćeno 16.02.2014.

(7) http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%92%D1%80%D0%B0%D1%82%D0%B0_%D0%BE%D0%B4_%D0%9F%D0%BB%D0%BE%D1%87%D0%B0 posćeno 16.02.2014.

(8) http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%92%D1%80%D0%B0%D1%82%D0%B0_%D0%BE%D0%B4_%D0%9F%D0%BB%D0%BE%D1%87%D0%B0 posćeno 16.02.2014.

(9) http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%92%D1%80%D0%B0%D1%82%D0%B0_%D0%BE%D0%B4_%D0%9F%D0%B8%D0%BB%D0%B0 posćeno 16.02.2014.

(10)http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%92%D0%B5%D0%BB%D0%B8%D0%BA%D0%B0_%D0%9E%D0%BD%D0%BE%D1%84%D1%80%D0%B8%D1%98%D0%B5%D0%B2%D0%B0_%

D1%87%D0%B5%D1%81%D0%BC%D0%B0 posćeno 16.02.2014.