Fea Muniti, Split, 2014.

PREOBRAZBE ENSKOG IDENTITETA

U PRASLAVENSKOJ MITOLOGIJI Tekst je napisan kao referat za trei Kongres mira Misterija enstvenosti koji je u Beogradu 2014. g.

organiziralo Udruenje za sistemsku terapiju i sistemska reenja Srbije Porodini raspored, a

recenzirao ga je akademik Radoslav Katii, autor o ije se djelo ovaj rad u potpunosti oslanja.

Kad je 2007. saznala da u rnovnicu (istoni rub splitskog prostora) radi

povijesnih i mitolokih istraivanja dolazi ekipa znanstvenika meu kojima je i

akademik Radoslav Katii, autorica ovog teksta prikljuila se tamonjoj udruzi

Prijatelji kulturne i prirodne batine rnovnice 'rvanj' i s njom sudjelovala u radu tog

znanstvenog projekta. I premda je naslov projekta, Sakralna interpretacija krajobraza,

davao naslutiti o emu se tu radi, svijet koji se pred njezinim oima otvarao tijekom

iduih nekoliko godina praenja svih dogaanja vezanih uz taj projekt uvelike je

prerastao onaj poetni nagovjetaj. Taj se svijet pokazao udesnim ne zato to bi od

ovoga bio posve drukiji, nego zato to je u njemu, na neki krajnje neoekivani nain,

upravo sadran.

Projekt Sakralna interpretacija krajobraza

Tijekom tog interdisciplinarnog projekta, u organizaciji Filozofskog fakulteta

Sveuilita u Zagrebu, Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju, istraivali su se

i tumaili tragovi starog vjerovanja u topografiji, toponimiji i usmenoj predaji na

nekoliko lokacija u hrvatskom prostoru: u Istri, kod Splita, kod Novog Vinodolskog,

na otoku Zlarinu i kod Dubrovnika, te kod Varea u Bosni i Hercegovini. Uoeno je,

naime, da na tim lokacijama postoje osobite toke u prostoru vrhunci, rijeke, izvori,

stijene, umarci i slino, koje nose imena praslavenskih boanstava: Peruna, Velesa i

Mokoi, ili njihovih ustaljenih kranskih supstituta, da taj prostor ima stalan skup

tipinih morfolokih obiljeja te da su geometrijski odnosi izmeu onih specifinih

toaka toga skupa sasvim predvidivi.

Mitski doivljaj svijeta praslavenskog ovjeka oito je imao svoju fiziku

stvarnost. Migrirajui i naseljujui nove prostore, on je tu osobitu terensku morfologiju

svaki put iznova trebao uoavati i potvrivati. tovie, naem bi pretku tek tim, u

osnovi sakralno-juridikim, postupkom novoosvojeni prostor i formalno i doivljajno

postao zaviajnim.

Rekonstrukcija cjelovitog praslavenskog mitskog sadraja, kojoj su prirodno

teili zakljuci i rezultati ovog projekta, temelji se na spoznajama dobivenim iz

arheolokih, etnolokih i povijesnih izvora te posebno jezikoslovnih i filolokih

istraivanja koja se bave komparativnom obradbom tekstova usmene knjievnosti

mahom zapisane tijekom posljednjih dvaju stoljea. Ovako nastaloj slici o

praslavenskom vjerskom sustavu moe se pratiti trag na svim dubljim genealokim

razinama: praindoeuropskoj i indoeuropskoj te osobito baltoslavenskoj, kroz koje se

oblikovao slavenski entitet.

Smisao i ugradba rezultata ovog projekta u znanstvenu sliku kulturno-politike

povijesti slavenskih naroda i povijesti njihovih jezika te njihov obilni etimologijski

doprinos razumiju se sami po sebi, no osvjeivanje sadraja kolektivnog jezinog

identiteta u dubokim intimnim slojevima osobnog prostora dobitak je svakomu onomu

koji ovim saznanjima pristupi s ljubavlju i nepristrano, otvorena uma.

U projektu Sakralna interpretacija krajobraza sudjelovala je grupa eminentnih

hrvatskih, slovenskih i ukrajinskih znanstvenika koji se bave spomenutim

disciplinama, ali bez osobnog autoriteta akademika Radoslava Katiia i plodova

njegova dugogodinjeg rada na polju filologije, odnosno indologije, indoeuropeistike i

slavistike, ovog projekta, svi to tako vide i osjeaju, ne bi ni bilo.

Mitsko shvaanje svijeta u Praslavena

Praslavenska kultura, koja nije poznavala ni pismo ni gradnju velikih, trajnih

hramova, ostavila nam je skromnu materijalnu arheoloku batinu. Njezin je mitsko-

religijski sustav, donesen iz daleke azijske pradomovine, nakon pokrtenja bio

preputen zatiranju i povijesnom zaboravu. Sreom, danas raspolaemo saznanjem o

postojanju nematerijalnih tragova te nae starine sauvanih u ivim slavenskim

jezicima, onima kojima mi danas govorimo.

Praslavenski mitski doivljaj svijeta pronicao je u skrovitu zbilju, a vidljivu je

stvarnost tumaio kao preslik ili posljedicu tih nevidljivih zbivanja. Nevidljivi ustroj te

mitske zbilje tono su poznavali samo oni upueni koji su to svoje sveto znanje uvali

i prenosili usmeno u, nazovimo je tako, jezinoj zbilji. Tijekom obreda, u kojem su se

dodirivale te dvije stvarnosti: vidljiva i nevidljiva, izgovarao se sveti tekst uzviena

hijeratska poezija koja je eksplicirala tajanstvene dogaaje. Tonim izgovaranjem

stihova svetog teksta rec (vra), tj. osoba upuena u tajnu, aktualizirao je mo nad

tijekom stvari i obredom osiguravao njegov red. Nama se doivljaj svijeta naih starih

i nevidljivi ustroj mitske zbilje toga svijeta danas razotkrivaju upravo iz ulomaka tih

svetih tekstova koji su, vie ili manje dekontekstualizirani, preivjeli do naeg

vremena. Prepoznajemo ih razlomljene u usmenoj narodnoj knjievnosti: u pjesmama,

pripovijetkama, kaama, zagonetkama, uzreicama i zagovorima, koji u razliitom

stupnju ovisnosti prate odreene narodne obiaje i radnje. Makar su svi dosad naeni i

proueni ostatci pretkranske sakralne poezije rasuti i nepotpuni, oni ipak, kad se

meusobno usporede i dopune, doputaju sklapanje razmjerno suvisle slike tog

mitskog svijeta progovarajui o njemu njegovim izvornim jezikom.

Metodoloke pretpostavke za identifikaciju i komparativnu analizu takvih

ulomaka praslavenskih svetih tekstova utrli su sredinom druge polovine 20. st. dva

velika ruska jezikoslovca Vjaeslav Vsevolodovi Ivanov i Vladimir Nikolajevi

Toporov, a njihov je rad, s naglaskom na junoslavensko govorno podruje, produbio i

nastavio hrvatski akademik prof. Radoslav Katii. Njihov se pristup oslanjao na tezu

da su ulomci obrednih tekstova nae stare vjere i nakon pokrtenja nastavili ivjeti u

tvorevinama usmene narodne knjievnosti prilagoujui se toj novoj vjeri posebno za

razdoblja dvojevjerja u kojem su ta dva religijska sustava istodobno funkcionirali. Za

to su vrijeme neki mitski likovi i dogaaji dobili svoju interpretatio christiana

(odnosno interpretatio islamica u islamskoj sredini, u BiH), a u daljnjim stupnjevima

dekompozicije mita i rasipanja njegovih fragmenata te su mitske likove i zbivanja

preuzele povijesne osobe i dogaaji, odnosno puki legendarni likovi i dogodovtine.

(U analizu mehanizama ovog fenomena reinterpretacije ovdje nije mogue dublje

ulaziti.) Drugo, u prilog tomu da je zaista rije o jedinstvenoj i kompaktnoj

praslavenskoj (i baltoslavenskoj) sakralnoj batini govori srodnost i veliki stupanj

glasovne, leksike, frazeoloke i stilske podudarnosti izmeu ulomaka obrednih

tekstova identificiranih u recentnom narodnom knjievnom blagu danas prostorno

veoma udaljenih slavenskih (i baltikih) etnikih i jezinih grupa na koje se, prvo

baltoslavenska, potom praslavenska, zajednica raspala i koje su tijekom vremena

izgubile meusobni kontakt. Ta je podudarnost izravni dokaz starosti i zajednikog

podrijetla tih fragmenata hijeratskog pjesnitva.

U koje nas vremenske dubine vode elementi te mitske prie? S kamenim vrcima

strijela gromovitog Peruna kojima on bije svog suprotnika Velesa te s kamenim

rvnjevima kojima Perun, tarui ih jedan o drugog, proizvodi iskre i munje, stojimo

usred boanskog boja, vrhunca mitske drame ija je scenografija nedvojbeno

neolitika. Lov, ali i tekovine tzv. neolitske revolucije, zemljoradnja i stoarstvo,

djelatnosti o kojima je praktino donedavno neposredno ovisio tjelesni opstanak,

temeljito su oblikovali doivljaj svijeta u cjelini i bili izdanim vrelom svih jezinih

izriaja tog doivljaja.

Hod kroz godinu

Praslavenskoj zemljoradnikoj i stoarskoj kulturi tijek zemaljskog vremena bio

je kruan tvorila ga je godina ijom su dinamikom upravljala dva njezina razliita

lica i nekoliko kritinih momenata u kojima su se ta lica mijenjala i smjenjivala. To su

bili svijetli dio godine, kojim poinje buenje vegetacije i sveg ivota u proljee, te

tamni, hladni dio u kojemu se, na vrhuncu zime, sve konano ukoi i zamre.

Pokretake sile tih kljunih momenata nose dobro posvjedoena imena koja mi,

vjekovima udaljeni, interpretiramo kao osobna imena bogova u ijoj su ovlasti dotine

sfere i moi.

Praslavenski panteon, kako istraivanja na koja se oslanja ovaj rad navode, u usporedbi s drugim

indoeuropskim mitskim, primjerice helenskim i indijskim tj. vedskim kao najpoznatijima, izgleda i

likovima i razradom poprilino siromaan. S druge strane, komparativna su istraivanja pokazala da su

slavenski narodi, ba zahvaljujui iskljuivu usmenom pamenju, izbjegli skamenjenost i smrt u slovu

te sauvali mnogo vie izvornosti i neposrednosti nego ti narodi visoke pismene kulture.

Sva boanstava oko kojih se gradi okosnica mitske prie nose imena ili mukog

ili enskog roda, dakle mukog su ili enskog spola. Da bismo mogli razumjeti osobiti

poloaj i ulogu enskoga u praslavenskom mitskom doivljaju svijeta, potrebno je

prethodno skicirati mreu uloga tih glavnih likova i struju glavnih mitskih dogaaja.

To e se ovdje uiniti krajnje stilizirano i simplificirano, a poradi glatkoe itanja ne

e se objanjavati dvoznanosti i nejasnoe niti e se iznositi potankosti o tome kako

se do nekih spoznaja dolo kao ni razlozi zbog kojih pri mnogim sekvencama jo

uvijek nema jednoznanog znanstvenog tumaenja.

Novi krug godinjih dogaanja, praslavenska 'nova godina', naim je pretcima

poinjala na 'dnu vremena', tono odreenog dana poetkom proljea. Siloviti agens

koji pobuuje ivot i potie ciklus dolazi trudnim hodom iz daleka, od iza mora, po

blatnom i pranjavom putu. On sam je i hoda i jaha, dakle konjolik, k tomu silan,

estok i sjajan, pun snage i jarosti. Ime mu je Jarovit, od mila Jarilo (danas Juraj). On

je izgubljeni sin boga Peruna, gromovnika iji je dvor na vrhu gore ili, u drugoj esto

opjevanoj slici, na vrhu suhe ili zlatne grane drveta svijeta. Jarila doekuje njegova

boanska sestra (blizanka?) i zarunica. Ime joj je Morana/Morena (danas Mara).

Susret i rodoskvrna ljubav ovo dvoje boanske djece zbiva se u zelenom lugu, na

osobitu mjestu na zavoju rijeke. Kao uinak njihove ljubavi sve pupa, zeleni se i

cvrkue, ubore vode, raaju usjevi i mnoi se stoka, osigurana je plodnost ljudima i

svemu njihovu blagu i imanju. Ista se dogaanja u mnogim baltikim tekstovnim

izvorima prikazuju i kao otkljuavanje kladenaca i zemlje: kljuevi su u rukama

Velike Majke, gazdarice nebeskog dvora, u ijoj su vlasti i svekoliki ivot, sve ljudske

sudbine, i svijet pokojnih.

Jarilo, meutim, nije vjeran svojoj sestri pa ga gone njegova (i njezina) braa kojih je

osam ili devet. Izgone ga ili ga ubijaju (oni, ili otac ili majka), ali se i Morana okrutno

osveuje pa sama na kraju godine skonava kao osvetoljubiva, zla starica. Jarilo pak

tamnu polovicu godine provodi (izgnan, otet) u Velesovu svijetu, u podzemlju, daleko

iza mora, gdje ptice zimuju, i odakle se kao obnovitelj ivota opet vraa o poetku

novog ciklusa.

Obredi i radnje koji su pratili tu pretkransku 'novu godinu' razmrvili su se nakon

pokrtenja i razili u obiaje i izraze puke pobonosti koji prate dijelom boinu (i

novogodinju), a dijelom uskrnju svetkovinu i obiaje. Ilustracije radi spomenimo

samo badnje drvo, badnjak, i bojenje uskrnjih jaja: nijedno od toga dvoga nema

nikakve veze s kranstvom, ali itekako ima s prastarim nekranskim vjerovanjima.

Sekvencu boanskog boja, koja je inae topografski i toponimijski veoma dobro

posvjedoena na naim prostorima, a kao praindoeuropsku batinu nalazimo je opisanu

u staroj indijskoj (vedskoj) knjievnosti, nije, meutim, lako smjestiti u krug godinjih

dogaaja. Boanski boj biju Perun i Veles (rus. Volos), prvi kao gromovnik koji

stoluje na vrhu gore, ili na vrhu stabla svijeta, a drugi kao podzemni lik, zmaj ili zmija

s glavom medvjeda, koji zatvara izvore, odnosno napada visoko gromovnikovo

prijestolje. Perun gromom bije Velesa i oslobaa vodama prolaz. (U vedskom

kontekstu rije je o bogu Parjaniyu (Perunu), ili kasnije Indri, koji topuzom bije

Vtru, onog koji zaprjeuje vodama prolaz.) S obzirom na fragmentarnost izvora,

razumljiva je razglobljenost koja se pri ovakvu povrnom pregledu osjea prema toj

sekvenci unutar konteksta godinjeg ciklusa. Pa ipak, po veini indicija ta se zgoda

smjeta u ljeto, na dan sv. Ilije, na vrhuncu arkih dana.

U folklornim godinjim obiajima, u kojima su se sauvali mnogi dinamini

elementi te mitske drame, te u narodnim pjesmama koje prate te obiaje ova su

boanstva zamijenjena kranskim likovima odabranima na osnovu neke prikladnosti

ili slinosti. Takoer, na starim kultnim mjestima koje toponimijski i morfoloki sad

ve znamo prepoznavati stoje crkve iji su titulari supstituirali te stare kultove (to

nam povratno olakava ili potvruje rekogniciju tih starih svetita). Tako je Jarila ve

u prvim godinama slavenskog kranstva zamijenio srednjovjekovni vitez Juraj

(Georgios). Nisu im samo imena slina, ve postoji hagiografska podudarnost:

Kapadoanin ubija zmaja slino kao to i Perun, Jarilov otac, ubija zmajolika Velesa.

Kult gromovnika Peruna zamijenili su sv. Ilija, pa sv. Mihovil i tek sasvim rijetko sv.

Juraj ili sv. Nikola. Velesa, kojeg ruski ljetopisi, ali i drugi izvori, spominju kao

stojeg boga, u kranskoj tradiciji interpretiraju najee sv. Nikola i sv. Bla

(Vlasije, Vlaho), odnosno u nekim potpuno drugim kontekstima: vrag, avao,

neastivi. Neke aspekte boice Moko zamjenjuje Djevica Marija, a u pravoslavnih jo

i Sveta Petka Paraskeva, iji je lik u katolika izblijedio. U nekim se svatovskim i

ophodnikim pjesmama sam Perun oslovljava s 'gospod Bog', pri emu kontekst ne

ostavlja nikakve dvojbe u to da se ne radi o kranskom Bogu.

Baltika predaja

U latvijskoj usmenoj knjievnosti postoji forma kratkih enskih pjesama, daina,

iji su stihovi puni izriaja i znaenja razumljivih tek u okviru prastarog mitskog

konteksta unutar kojeg su nastale. Taj je kontekst pak osjetno cjelovitije sauvan u

praslavenskoj batini, dok nam zato baltika predaja, prepuna razliitih varijanti i

mnotva esto zagonetnih detalja, upotpunjuje nae razumijevanje slavenskih izvora.

Baltika predaja poznaje Peruna: on je latvijski Prkns, a litavski Perknas. Poznaje i

Velesa koji bjei od Perunova trijeska ime mu je u litavskom Velnias, u latvijskom

Velns (oba danas znae 'vrag'), koje je etimoloki oito tijesno srodno slavenskom

Velesu/Volosu. U ovomu e radu pak doprinos baltike predaje biti spomenut zbog

osobitih nijansi kojima je dodatno osvijetljen enski identitet praslavenske, odnosno

baltoslavenske mitske predaje, a nosi ih baltiko nadnaravno ensko bie, Laime.

Identificiranje i razlikovanje enskog u praslavenskoj mitologiji

U analitikom dijelu ovog dijela rada prvo e se pokuati eksplicirati fenomen

enskog u praslavenskom mitskom shvaanju uope, zatim podastrijeti glavni enski

aspekti te potom ukazati na odnose koje ti aspekti imaju meusobno i naspram mukih,

komplementarnih ili oponentnih, aspekata. Stoga se mogu izluiti sljedei stupnjevi

identifikacije enskoga u praslavenskoj mitologiji:

- konkretni enski identitet, onaj koji se izravno imenuje u tekstovnoj zbilji;

komplementaran,

- strukturni enski identitet, onaj koji se iitava iz obiteljskih odnosa u mitu;

komplementaran,

- neutvreni, mogui enski identitet, naznaen u temeljnom mitskom

polaritetu; oponentan,

- topografski enski identitet u terenskim (prostornim) tripartitnim odnosima.

Konkretni enski identitet

Dva su enska lika iz praslavenske 'mitske obitelji' nedvojbeno i nairoko

posvjedoena. To su Moko i Morana/Morena. U baltikoj im se tradiciji pridruuje

Laime.

Moko

Moko je velika boica, Velika Majka, Boica Zemlje. U latvijskoj predaji

naziva se Zemes mte, to na ovom jeziku moe biti i 'Majka Zemlja' i 'Majka zemlje'.

Na ruskom pak narodnom jeziku ona je a a e, 'majka vlana zemlja'.

Etimologija imena Moko je prozirna: izvodi se iz praslavenskog moiti i moknti, to

znai 'vlaiti'. Premda je Perunova supruga gospodarica u njegovu dvoru na gori,

odnosno na vrhu kronje stabla svijeta, njezin je ambijent uz vodu. U tekstovnim

izvorima ona zalazi i u Velesovu sferu.

Ruski je znanstveni dvojac Ivanov i Toporov ponudio objanjenje za ovu oitu oprjeku njezinih domena. Po njima, premda se ne navode tekstovi o koje se ta pretpostavka upire, Perun je protjerao Moko jer mu se iznevjerila s Velesom. U prilog Mokoinoj nevjeri ila bi, primjerice, dananja poraba rijei u Podmoskovlju, u znaenju 'laka ena', te neki drugi suvremeni izrazi u kojima figurira mokrina kao znak neurednosti u ena.

Ova je boica praslavenska i sveslavenska. Baltika predaja ne poznaje Moko, ali

poznaje Laime. Kratke enske pjesme, daine, nju spominju kao gazdaricu na vratima.

Pokazuje to jedna od latvijskih daina koja s prijevodom glasi:

Kam ta muia kalnia, iji je to vlasteoski dvor na gori, Saule durvis virinaja? a Sunce mu je otvaralo i zatvaralo vrata? Kam ta masa balios? ija je ta sestra meu braom? Tai jau treji preciieki. Ona ima tri prosca.

U nekim dainama, kao u ovoj navedenoj, na vratima dvora na gori stoji Saule, Sunce, a

ono je u baltikim jezicima enskog roda. Iako je oito rije o istom mitskom liku,

Velikoj Boici, danas je u ivu narodnom vjerovanju nestala identifikacija tih dviju

enskih boanskih osoba.

I neke pjesme ruskih novogodinjih ophoda govore o tome da je gazdarica na vratima

Sunce (svijetao mjesec gazda, a zvjezdice djeica). Da je Perun gazda dvora na ijim

je vratima Laime, znamo iz ireg konteksta, ali se on poimence u ovim dainama ne

spominje, ve ga reprezentiraju ili Janis ili samo Dievs, latvijski: bog, nebesnik.

Vrata na kojima stoji Laime ponekad su i u dolini, ime se ocrtava jedno od temeljnih

strukturnih obiljeja mitskog ustroja svijeta, oprjeka: gore-dolje. Donja vrata otvaraju

put blagu, bogatstvu, ona su Velesova domena.

Suenica

Laime odreuje sudbinu ovjeka, ponekad u suglasju, a ponekad u nesuglasju s

Bogom. Ona je, dakle, Suenica. ovjeja sudbina nije tako u rukama nekog nevanog

demonskog bia, kako bi se dalo zakljuiti iz preivjelih vjerovanj Hrvata i nekih

drugih slavenskih naroda, ve u rukama Velike Majke. Kad sudbina koju odreuje nije

ugodna, ona je Nelaime i kao takvoj mjesto joj je uz vodu u dolu. Te dvolane oprjeke

tipine su za prastari pogled na svijet, a oblikovanje suprotnosti prefiksom ne tipino

je za baltoslavenske parove oprjeka. Tako Laime i Nelaime stoje kao: volja i nevolja,

srea i nesrea ili bog (bogatstvo, udio) i nebog (siromaan, ubog).

Etimologija imena ove boice otvara jo jedan uvid u razumijevanje tijeka stvari kakvo

su nai predci imali. Openito je prihvaeno da Laime to jest *Laid-me potjee od

glagola *laid-t > last, to znai 'putati'. Laime je, dakle, ona koja puta, doputa. To

njezino putanje sudbine u nekim se dainama izrie latvijskim glagolom likt, ije je

znaenje 'ostavljati', a etimoloki je srodan s grkim, gotskim, indijskim i latinskim

glagolima istog znaenja. Iako je samo u baltikoj predaji potvrena ova frazeoloka

veza s usudom i Suenicom koja usud ne samo puta nego ga i ostavlja, ona nam ipak

otvara zanimljiv uvid u veoma duboke arhaine slojeve indoeuropskog vjerovanja i

izriaja.

Utrojavanje

Laime je u mnogim dainama uz vodu, uz kladenac ili vrelo skriveno u trstici u

dolini. Iz njega istjee zlato i srebro. Tu je Laime katkad utrostruena (ulomak iz jedne

daine: Kod tog vrela iz kojeg je izviralo zlato prale su se tri Laimice. Dvije kau:

kamo tri? Trea me zove k sebi.) u emu se prepoznaju preitci prastarog kulta

majki, to je pak samo umnoena Velika Majka. Zdenac obilja, kojega klju ima ova

boica, naznauje poetak novog godinjeg ciklusa i obilno je dokumentiran u

usmenoj knjievnosti mnogih slavenskih naroda. Ta gazdarica koja zahvaa s kladenca

iz kojeg kipi zlato i srebro utrojena je i u mnogim varijantama slavenske usmene

predaje. To ensko trojstvo ine, primjerice, tri djevice koje djevojka zatjee uz izvor

traei svoju izgubljenu majku, a ponaaju se krajnje neobino, to naznauje njihovu

onostranost. Ovaj motiv ima mnogo inaica. Junoslavenska predaja takoer poznaje

motiv o trima enama na vodi. Susret je s njima poguban. U bugarskim je tekstovima

lik koji stradava mladi poslan po noi po vodu. Moriteljice ga ipak savjetuju kako se

spasiti, no on ne uspijeva i na povratku se rui mrtav na pragu kue. Varijanta pak

ovog motiva u junoslavenskoj predaji osobito je razraena u hrvatskim i slovenskim

tekstovima: mladog junaka, na konju ili bez njega, u zelenom lugu (osobitu mjestu u

zavoju rijeke, dakle opet uz vodu) spopadaju tri ene majka, sestra i ena/zarunica

(ili majka, teta i sestra) i vade mu srce. Jedna od njih ga ali, gotovo uvijek

ena/mlada, a nikad majka. Po svim je obiljejima ova trostruka ena supruga

nebeskog gromovnika, gazdarica dvora na gori, a mladi kojeg uz vodu ubijaju jest

najmlai sin nebeskog gromovnika, mladi bog koji dolazi izdaleka. Ove se pjesme

inae tumae kao odjek arhainog mita o trostrukoj boici, stranoj majci koja prodire

svog ljubljenog sina. U ovom bi sluaju rtvovanje mladog boga rodnosti imalo

jamiti plodnost nadolazee godine. Nevjerni mladi bog najee stradava od oca i

brae, ali ovdje i od majke. Jedno je sigurno obiteljski odnosi u praslavenskom

mitskom zbivanju daleko su od idilinih.

Vrata pokojnih i vrata onoga svijeta

Vrata na kojima stoji Velika Boica, ona koja zlatnim kljuem s proljea otvara

zemlju, odnosno daje ga sinu Jarilu da on otvori zemlju i pokrene rodnost godine,

takoer su i vrata pokojnih, u latvijskoj predaji veu vrti. Mnogo daina pjeva o

otvaranju tih vrata i predstojeem susretu s pokojnicima. Pri tome se spominje i Veu

mte, Majka pokojnih, te Kapu mte, Majka grobova. Ona otvara vrata koja su u

dolini. U nekim se stihovima kao otvarateljica grobova zaziva upravo Zemes mte,

Majka zemlje ili Majka Zemlja, sa svim emotivnim nabojem koji ta predodba izaziva.

Kao Majka pokojnih ona ljudima odreuje smrtni as, pa je i Suenica i Laime, tj.

Nelaime. Sve to zapravo i nisu osobna imena bogova kako smo ih skloni razumjeti,

ve su hipostaze jedne boginje, Velike Majke, odnosno zazivi kojima joj se obraa, a

koji naglauju neko od njezinih svojstava kako ih vidi dotini potovatelj.

Baltike rijei za pokojnike, litavski vls i latvijski velis, dolaze od

indoeuropskog korijena wel- koji se i u drugim indoeuropskim jezicima odnosi na

umrle. No istom je tom korijenu znaenje i 'livada', 'panjak', to se potvruje u

hetitskom, staronordijskom i drugim jezicima. I helenski blaenici borave na poljani,

Elizijskoj poljani, , koja je kasnije postala 'prostor blaenih',

. Korijen wel- sa znaenjem koje se odnosi na pokojne ne postoji u slavenskim

jezicima, ali se zato iz njega izvodi ime boga Velesa, koje u praslavenskom glasi

Veles, a u ruskoj predaji , a kojeg prati atribut . Veles je

gospodar plodnosti i bogatstva (veza novca i stoke vidljiva je u mnogim jezicima).

Velesovo onostranstvo zove se u ruskoj predaji ili , slino i na

bjeloruskom, ukrajinskom i poljskom. Taj irij ili virej, koji je i zimovalite ptica, u

arhainoj predodbi je jezero, duboka bara, vrtlog ili vrelo to sve skupa neoekivano

uspostavlja vezu s praslavenskim vir, vrtlog. Sloenim i razvedenim objanjenjima

glasovnih mijena i etimologije otkriva se znaenjski sadraj tog leksikog grozda:

'zapjenjeno valovlje', 'pjenuava ivotvorna sila'. Sve to pripada onostranstvu, drugom

svijetu koji je preko zime zakljuan iza monih vrata. Gazdarica, Velika Majka, koja

stoji na tim vratima, u bliskoj je vezi i s gospodarom onoga svijeta, pa je i sama

gazdarica obaju svjetova budui da stoji na vratima koja ih razdvajaju.

Moko plete svijet

Majka Zemlja, Zemes mte, a a e, 'majka vlana zemlja' atributi su

praslavenske boginje Moko. Etimologija njezina imena kao i sam doivljaj zemlje

temeljno su vezani za vlagu, mokrinu. O boici Moko izrijekom govore jedino

srednjovjekovni ruski knjievni izvori, dok je preostala folklorna vjerovanja, poglavito

na ruskom sjeverozapadu i sjeveru, opisuju kao neko nadnaravno ensko bie koje

prede kudjelju ili plete i koje ulijeva strah prediljama i pletiljama pa je s tim skopano

i mnotvo zabrana. U masi evidentiranih vjerovanja, poevi od tekstova starih ruskih

crkvenih pastira koji su, naravno, s prijezirom o tome govorili, do mnogo mlaih

nalaza i terenskih zapisa, ovaj je enski, majinski i ivotodajni, lik uvijek povezan i s

vlagom i s preom. Kljune slikovne predodbe prele su u pravoslavnih Slavena u

elemente ikonografskih prikaza svete Petke.

Ova svetica nije povijesni lik, ve je uosobljenje judeokranskog pojma. Kao to je Sofija uosobljenje Boje Mudrosti, a Nedjelja uosobljen Dan Gospodnji, tako je i Paraskeva uosobljenje Dana priprave pred idovsku subotu, abat, a dolazi od grkog to znai Priprava. Kako je dan prije subote petak, tako je ta svetica u prijevodu na jezike slavenske kranske crkve dobila atribut Petka, . Zna se da je etvrtak Perunov dan, polapski su Slaveni nazivali etvrtak Praunedn, pa je dan koji slijedi dan njegove supruge. Ovo je po sebi bio snaan motiv da ta svetica preuzme atribute najvee pretkranske boice slavenskog svijeta, Mokoi.

Kult zdenaca i vode, donedavno sauvan u istonih Slavena, povezivan je s likom te

svetice. Njoj su se kao rtveni darovi bacali u zdenac kudjelja i vuna, to se kao obiaj

zvao . Takoer, uz bajkoviti lik Babe Jage u koji je takoer preruena Moko,

nalazi se osebujni motiv tkalje na zdencu i rijeke kao pree. Ekvivalencija pree i

rijeke ouvana je u primjerice homonimiji rijei za vunu i val na ruskom jeziku,

kojima je kasnije uveden razlikovni akcent kako bi se distingvirala znaenja onda kad

se njihova veza izgubila te je se vie nije moglo razabrati ni uti. Ista je homonimija

posvjedoena u hetitskom gdje ulana znai 'vuna', ulali 'vreteno', ali je i ime rijeke

ulana (dvije napomene: klinasto pismo ne razlikuje velika i mala slova; ovdje su

dopisani sumerski ideogrami za vunu pa su tumaenja nedvosmislena) te u baltikom,

litavskom, gdje vlna znai 'vuna', dok dvije rijeke nose imena Vilnl i Vlnia. Ovo

sve prilino zorno ukazuje na to kako su u mitskoj slici svijeta vuna, prea i tkanje

voda. Indoeuropski glagol snow koji oznauje ono to s vodom tee nalazi se u

staroindijskom snauti, koji znai 'kaplje', 'tee', 'struji' te u slavenskom osnova to je

naziv stare tkalake tehnike (apstraktna je znaenja ta rije kasnije zadobila). I

upaniadski tekstovi kroz usta uitelja Yajavalkye govore kako sve to jest, ida

sarvam, nije nego tkanje na vodi.

Naoj mokroj boici Moko ivotno je okruje moilo, mjesto na vodi na kojem su se

kudjelja i lan morali dobro namakati, moiti, kako bi ih se uope moglo pripremiti za

preu (veini od nas potrebno je danas posegnuti za starim rjenicima kako bi saznali

znaenje rijei i pojma moilo). S Mokoi je rije moilo povezana i etimoloki i

sadrajno, u njoj je spregnuto sve to obiljeuje Mokoinu narav: vlaga i prea. Jo

obrisa praslavenske boice Moko nalazimo primjerice u iranskoj predaji. Jedan

avestiki himan posveen je iranskoj svetoj rijeci koja se zamilja kao boica, Ardv

Sr Anhit (Ardv je ime rijeke, a znai 'mokra', 'vlana'; sr znai 'silna'; Anhit

je obredni zaziv, epikleza, boice, a znai 'neokaljana', 'ista'). Jedna tadika predaja

njeguje kult Bibi Se-ambe, zatitnice pree i tkanja , kojoj se nerotkinje obraaju za

pomo. Blisko se podudara s Anahitom, Mokoi i svetom Petkom.

ivot iz vlanog sjemena

Majinstvo boice Moko sasvim se osobito oituje u jo jednom njezinu

aspektu. O njemu nam govori ulomak iz ruske srednjovjekovne pastoralne knjievnosti

koji, naravno, iskazuje prijezir prema tvrdokornosti praznovjerja i poganskih kultova,

a u itatelja eli prema njima potaknuti gaenje. Ulomak opisuje kako: tuju

Moko, Kilu i Malakiju, to je runi blud, jako ga potuju i nazivaju Bujakinje.

Malakija je posuenica iz grkog, znai 'mekuavost', a novo znaenje 'masturbacija' zadralo je do danas. Govor o runom bludu nije nikakav izvorni govor stare vjere ve samo napor pisca da tu vjeru diskreditira. Usto, pretkranski i kranski spolni moral veoma su razliiti.

Ono to se jasno razabire iz ovog teksta jest to da se mokra Moko povezuje i s

izljevom mukog sjemena. S njezinim su se tovanjem, dakle, dodirivali duboki

osjeajni slojevi ljudske prirode. U srcu mukog ivotodajnog impulsa nalazimo i

ensko zatitniko, roditeljsko poelo Moko je bila zatitnica izljeva mukog

sjemena.

Morana, Morena

Ona je zarunica koju u proljee trai mladi bog Jarilo. Ona mu je sestra, moda

blizanka, i sama ki gromovita nebesnika Peruna. Rodoskvrna svadba koja se sprema

osigurat e rodnost novog godinjeg kruga koji se zapoinje: najblii mogui rod, brat

i sestra, iniciraju sveopu rodnost u vidljivom svijetu. Primjera radi navodi se hrvatska

jurjevska ophodnika pjesma iz Stupnika, na zapadu Turopolja. Glasi:

Kukuvaica zakukuvala kirales! Zelenom lugu na suhom drugu kirales! Aj, to ni bila kukuvaica kirales! To je bila mlada nevestica kirales! Nevestica po gradu ee kirales! Po gradu ee, deverke budi kirales! Devet deverkov koje brajenkov kirales! Stante se gore, devet deverkov kirales! Devet deverkov koje brajenkov kirales! Juraj je doel, zelen na Juraj kirales! Eto vam mene zelenom lugu kirales! Zelenom lugu na suhom drugu kirales!

Pjesma, inae zapisana i u raznim duljim inaicama, poinje obrednom zagonetkom

to je jedan od mnotva detalja koji otkrivaju duboku arhainost i mitski sadraj kojim

je proeta. Mlada nevjesta eta se po gradu (Perunovu gradu, na vrhu suhe grane,

suhog druga), sprema se za svadbu sa zelenim Jurjem u zelenom lugu te budi svoje

djevere koji su joj i braa (devet deverkov koje brajenkov). Pripjev 'kirales', iskvareno

'Kyrie eleison', zamijenio je pod utjecajem liturgijskih tekstova stariji pripjev 'tira les':

tjera, pupa uma. Nevjesta se u drugim slinim pjesmama spominje po imenu, najee

kao Mara. Ona ima zlatnu jabuku, a tko osvoji jabuku dobije i Maru djevojku. U

zlatnoj jabuci mnogi vide upravo najubojitiju munju kuglastu, budui da je Mara

opasna gromovnikova ki. Svi su svadbeni rekviziti inae zlatni: jabuka, klju, rese i

mnogi drugi. Unutar opsena korpusa pjesama o svadbi ovih sestre i brata u zelenom

lugu i razvedenosti toga pjevanja prepuna potankosti, osobito o zelenom Jurju,

nalazimo, moda tek neto skromnije, izriaje o samoj Mari. Tako, osim to je ta

mlada djevojka opasna i ubojita, a to je naznaeno zlatnom jabukom kojom raspolae,

to da je i krvolona razabiremo u ruskim pjesmama iz kruga duhovskih obiaja (

). Ti stihovi opisuju kako su djevojke hodile po brusnicu, ali su zapravo

ulovile kunu (!), zubima je oderale i sebi saile bunde. udnovata dvoznanost ove

pjesme i prelijevanje motiva ukazuje na njezinu starinu. Brusnica se na ruskom kae

, a fraza znai i 'ile u lov'. Ubijanje kune, ijim se krznom

nekada kupovala djevojka, odnosno prolijevanje krvi u svadbenom obredu takoer su

znaci arhainosti motiva ove duhovske ruske pjesme. A da je mlada nevjesta prevarena

i zato veoma okrutna u svojoj osveti, potvruju nam, konano, pjesme iz razliitih

krajeva Rusije, kojih su razvedene i preobliene varijante zabiljeene po cijelom

slavenskom svijetu. Prevarena djevojka u tim pjesmama trai da joj dovedu konja (jer

Jarilo je konjolik!) da ga ubije i naini sebi mostove ili podove od njegovih rebara,

krevetac od nogu, klupicu od ruku, vr od glave, ae od zglavaka, svijeu od mozga,

pivo od krvi, salo od masti Saziva zatim zbor djevojaka i zadaje im neodgonetljivu

zagonetku: U milome ivim, po milome hodim, na milome sjedim, iz miloga pijem,

krv miloga pijem, mili preda mnom gori kao svijea. Inaice ove jezive zagonetke

zabiljeene su i ekoj i slovenskoj predaji. U ovoj se knjievnoj motivici zrcali

prastara indoeuropska veoma ugledna konjska rtva o kojoj izriito ui vedska,

odnosno brahmanska tradicija unutar precizno razraene hijerarhije rtvenih ivotinja.

Konjska rtva je, poslije ljudske, najuzvienija, a rtvovanje je bilo kraljev privilegij. Konj bi se godinu dana izvrsno njegovao. Nakon rtvovanja ubijanja davljenjem, obredno bi se simulirao snoaj ubijene ivotinje s kraljicom koja bi legla uz konjsko truplo. Nakon toga slijedila bi obvezna rtvena gozba. Ali komadanje konja je vie od aenja, ono je stvaranje novog svijeta o emu govori brahmana 'od sto staza', atapathabrhmaa, opisujui to od kojeg dijela konjskog tijela nastaje.

Ista se ta naa Mara, a u eha Morana, Marena, u Slovaka Morena, Marena,

Muriena, Murmuriena, u Poljaka Marzana, Marzena, Marza, u Ukrajinaca ,

, u Bjelorusa , o, oa i tako dalje, zamilja i kao starica te se na

kraju zime obredno, kao slamnata lutka, iznosi iz sela i spaljuje.

Etimologija imena Mara

Etimologija imena Morane/Morene vee se uz indoeuropski korijen mer-, ije je

znaenje 'umirati', a prvotno znaenje 'drobiti', 'mrviti' (mrva). Praslavenski su od

njega izvedeni glagoli merti i njegov kauzativ moriti: 'ubijati', 'initi da umre'. Kraim

oblicima imena: Mara i Mora, u praslavenskoj se predaji imenuje zloduh, utjelovljenje

smrti. Ruski i ukrajinski znai 'utvara', 'privienje', bjeloruski znai 'neist',

poljski mara znai 'snovienje'. Manje-vie sveslavenski mora znai 'teka muka',

'briga' i ima brojne indoeuropske podudarnosti (engl. nightmare, nona mora,

staroirski Mrrgain, kraljica duhova, njem. Mahr, sablast, itd.). Od istog onog

indoeuropskog korijena mer- nastaju i glagoli znaenja 'umirati', 'umirem' i u drugim

jezicima, primjerice staroindijskom (marati), hetitskom (mirzi) i latinskom (moritur).

Ovim biva jasnije da je znaenje smrti i odlaska u lov u ruskim rijeima i

primarno, a znaenje 'brusnica' metaforino zbog poput krvi crvene

boje njezina soka. Morana je, dakle, moriteljica. Ne samo ona koja dovodi do koenja,

suenja i smrzavanja, ve i ona koja prolijeva krv.

Mit o njoj i Jarilu tipoloki se podudara s vegetacijskim mitovima u kojima smrt bogova naznauje kraj vegetacijskog ciklusa, ali zbog toga to nedostaju neke kljune rijei, njezina se sudbina ne moe tono ispripovijedati do kraja.

Strukturni enski identitet

Ovdje je primjereno naglasiti kako su zapaanja koja slijede sasvim rubna i neobvezna. Ona se, naime, ne temelje ni na kakvim izravnim uvidima u referentni materijal, ve na slobodnu promiljanju zasnovanu iskljuivo na navedenoj literaturi u kojoj su predstavljeni tek djelii obraenog korpusa pjesama i konani rezultati filoloke obradbe u koju autorica ovog teksta nije upuena. Stoga bi ga s tim na pameti trebalo itati.

Svi dosad spomenuti mitski likovi: Perun, Veles, Jarilo, Moko i Morana, mogu

se promatrati i kao lanovi jednog obiteljskog sustava budui da se odnosi meu njima

opisuju obiteljskim nazivljem. Od ukupno deset moguih dvolanih odnosa

najsadrajniji su oni opisani odnosi Mokoi s mukim likovima te odnos Morane/Mare

i Jarila/Jurja.

Moko prema Perunu i Velesu ima veoma sloene odnose. Perunu je supruga,

ona je gazdarica njegova dvora. Njezini su kumiri stajali na gori, to svjedoe ruski

srednjovjekovni ljetopisi. Ona i Perun ponekad dijele jednu domenu, kao to,

primjerice, u latvijskoj predaji Bog i Laime dijele upravljanje ovjejom sudbinom.

Ovdje se mora ponovo spomenuti tvrdnja V. V. Ivanova i V. N. Toporova po kojoj je

Moko bila Velesova ljubavnica zbog ega ju je Perun detronizirao, no oni ne navode

tekstno uporite za tu tvrdnju. Kako bilo, njezin je odnos s Velesom sugeriran kroz

njezin poloaj u donjem svijetu, svijetu pokojnika. K tomu, Perun, Veles i Moko ine

trojstvo koje je odreivalo organizaciju staroslavenskog sakralnog prostora, o emu je

rije u sljedeem poglavlju ovog rada.

Odnos izmeu Mokoi i Jarila, majke i sina, definiran je dvama osobitim

momentima. S nastupom novog godinjeg ciklusa kljueve kojim se 'otpira proljee',

odnosno otkljuava zemlja, Jarilo u mnogim navedenim tekstovima dobiva od svoje

majke, gazdarice na dvoru. Jarilu, dakle, agensu ivotnog obnavljanja, pokretau

rodnosti, tu sposobnost u ruke predaje njegova roditeljica. No, istom tom mladom

bogu majka e kasnije okrenuti lice. Ono to tekstovi donose jest opis susreta, obino

na vodi, mladog junaka i triju ena za koje znamo da su utrojena Velika Boica.

Negdje se one nazivaju vilama, negdje vjeticama, a junak ih raspoznaje kao majku,

sestru ili tetku i svoju izabranicu, ili pak kao neku drugu kombinaciju u kojoj uvijek

figurira majka. To ensko trojstvo mladom junaku vadi srce. Suutna nije majka ona

je najokrutnija, nego ljubovca. Ovo ubojito raspoloenje prema mladcu razmatra se

tipoloki kao sudjelovanje roditeljice u rtvovanju mladog boga ime bi tek rodnost

polja i stoke bila zajamena. (U ovome bi takoer sudjelovao i otac, s vrha gore i po

danu.)

Perun, Moko (i Veles) pripadaju istoj 'generaciji'. Oni su besmrtni bogovi (Veles

u boanskom boju zapravo ni ne biva na smrt ubijen), roditeljski narataj kojemu su

cikline ivotne uloge, a ne ulazak u ivot u cjelini. Njihova je, nazovimo je tako,

ovlast trajna i linearna. No, zato njihova djeca Jarilo i Morana, koja svojom svadbom

iniciraju pokretanje godinjeg prirodnog ciklusa, na kraju tog kruga rodnosti i sama

umiru.

Morana prema Jarilu, odnosno Mara prema Jurju, manifestira dva oprjena lica

svoje naravi u slijedu godinjeg ciklusa: s proljea je mlada, premda mona i opasna, u

svadbenom i ljubavnom raspoloenju, a potom, prevarena, postaje okrutno

osvetoljubiva. Incestna ljubav, i to najbliih moguih srodnika brata i sestre, koja u

boanskom svijetu inicira i osigurava plodnost, tabuizirana je u svim kulturama, pa

tako i praslavenskoj. Zanimljivo je da njihov susret (u zelenom lugu, mjestu osobite

konfiguracije i uvijek uz vodu), u tekstovnoj predaji koja je sauvana, redovito prati

sekvenca razgovora koji zavrava prepoznavanjem i izbjegavanjem traginog

ljubavnog susreta, to je, naravno, preinaka izvorne mitske sekvence.

Odnos izmeu Mokoi i Morane/Morene je impliciran. Majka i ki, koliko je iz

obraenih tekstova prikazanih u koritenoj literaturi razvidno, nemaju izriitu

interakciju. Zato je vidljiva usporednost: obje sudjeluju u sankcioniranju Jarilove

(Jurjeve) nevjere.

Mogui enski identitet ('spekulativni')

Osim konkretnog i strukturnog enskog identiteta, koji su uvijek vezani uz

obiteljske sustave, u praslavenskoj mitolokoj ostavtini postoji sfera enskog

identiteta koja tim sustavima ne pripada, ve im na neki nain stoji u korijenu i

prethodi im. U prvim je dvama sluajevima identifikacija enskog jednostavna jer sa

svim osebujnim momentima ipak prati elementarnu prirodnu razdiobu na spolove i

raspodjelu spolnih tj. rodnih uloga. U posljednjem se sluaju enski identitet ne vezuje

ni za kakve prirodne spolne uloge: njegovo se postojanje detektira neizravno pa otvara

prostor za spekulaciju, ali koja nije bez ikakva temelja.

Tako se s razlogom moe problematizirati pitanje spola Perunova protivnika

Velesa. Sudei po imenu Veles (rus. Volos), on je u slavenskom svijetu mukog spola

jer je ime koje nosi muko. No, njegova priroda nije tako jednoznana. On je

teriomorfan: zvjerolik je i zemljan, jer ga zamiljaju kao zmiju (prasl. zmja), odnosno

zmaja (prasl. zmj), to i jest samo muki oblik rijei zmija. Praslavenski zmj i

zmja, koje se izvode od zeml'a, nastavljaju indoeuropske rijei istog znaenja

dhg'hemy i dhg'hmiyos od kojih potjeu i staroindijski kam, grki i latinski

humus, koje sve znae isto zemlja. Velesovo bie predaja opisuje kao onoga koji

pue po zemlji, koji ruje (prasl. rt), koji ima razjapljeno drijelo (pozoj), ali bi

njegovo najstarije praslavensko ime bilo o (zmija), rije indoeuropskog sakralnog

pjesnitva. Ta rije odgovara staroindijskom, vedskom ahi (zmija) kojom se opisuje

Zaprjenik Vtra (unutar opisa mita o boanskom dvoboju u Vedi). Ovomu je sasvim

srodno i staroiransko ime avestike mitske zmije ai, od koje potjee i perzijsko

edeha (zmaj) koju mi poznajemo preko turskog adaha. Po svemu je tome, dakle,

Veles i muko i ensko.

Etimologija imena baltike boice Majke pokojnih, a koje glasi Veu mte,

uvjerljivo povezuje tu boicu s Velesom. (To ime baltikog boga ili boginje pokojnih

kasnijom je interpretatio christiana dobilo znaenje 'vrag'.) Ruski pak

kasnosrednjovjekovni crkveni rukopis, koji se uva u novgorodskoj crkvi sv. Sofije,

navodi u nizu poganskih bogova, odmah uz stonog boga (a to je Veles!), i boicu

Velu ( ). Junoslavenski tekstovi, bugarski i makedonski, nairoko

spominju ensko nadnaravno bie koje je zatvorilo gorske izvore vode. Nazivaju ga

jednostavno vila, ili, kao makedonski, Vela samovila, dakle imenom koje je lako

identificirati s bogom Velesom. U tim se tekstovima, kao stalna fraza, nalazi stih o

'Bogu koji bije vilu', to je, dakako, govor o Perunu. Sve ovo ini ozbiljnijom i

vjerojatnijom pretpostavku da je prvotni Perunov protivnik bio ensko, ali ipak tu

pretpostavku ne dokazuje.

Ovomu treba pripojiti i toponimijsku, tonije oronimijsku, evidenciju. Naime, u

prilog postojanju Velesove (barem) imenjakinje govori injenica da i Perun ima svoju

ensku toponimijsku inaicu Peryn, odnosno , kako se zove gora nad rijekom

Volhovom. Ovaj oronim prepoznajemo u bugarsko-makedonskoj ili u

srpskom -. ili se vie puta javljaju kao imena makedonskih

i bugarskih brda.

Podsjetimo se ukratko da gromovnik Perun sa suhog i visokog mjesta strijelama

i gromovima bije zmijolikog ili zmajolikog Velesa, boga onostranosti, blaga i

bogatstva koji boravi u donjim, vlanim prostorima i koji se pokuava uspeti na

Perunovo prijestolje, odnosno da, prema drugom scenariju, Velesa koji je zatvorio

vodene tokove Perun goni i ubija oslobaajui tako vode. No, ponirui u suptilni sloj

ove drame razabiremo kako se to vijugavo, zakrivljeno i krivo Velesovo bie

ubijanjem isprui i ispravi. Ovo je imago sakralne oprjeke red-nered i pravne

terminologije pravo-krivo. Stoga bi optereenje ovog para oprjeka spolnom polarnou

moglo imati dublje implikacije, no poradi nerijeenosti tog pitanja prostor je zasad

otvoren samo za 'spekulativnu razbibrigu'.

Topografski enski identitet u prostornim tripartitnim odnosima

U okviru projekta Sakralna interpretacija krajobraza predstavljeni su struktura

i objanjenje 'svetih trokuta' koje je u istonim Alpama prije dvadesetak godina

ustanovio slovenski arheolog dr. Andrej Pleterski, a do danas su potvreni i u drugim

prostorima slavenske Europe te, naravno, i na hrvatskom tlu. Rije je o strukturama s

trima tokama posveenima trima slavenskim boanstvima: Perunu, Velesu i Mokoi.

U morfoloke konstante tih struktura, pojednostavnjeno reeno, spadaju omjeri

stranica (dvije dulje odnose se priblino kao 1: 2), veliina kuta (jedan od kutova ima

oko 23o) te injenice da najdulja stranica kuta povezuje muke toke, Peruna i Velesa,

da je Perunova toka uvijek na visoku mjestu, a Mokoina obino uz vodu te da

izmeu Velesove i Mokoine toke u pravilu postoji vodotok. Dosad je u hrvatskom

prostoru identificirano nekoliko podruja u kojima se ta struktura oituje: ouvali su se

toponimi i tragovi u starim dokumentima, a predaja i prostorne toke doivjeli su

kransku reinterpretaciju.

Kut od otprilike 23o veliina je otklona Sunevih putanja za ekvinocija i solsticija to prema tumaenju dr. Pleterskog predouje Mokoinu ambivalenciju: ona bi bila s Perunom onu polovinu godine tijekom koje je sunce iznad srednje putanje, a drugu bi polovinu godine bila kod njegova suprotnika Velesa.

rnovako-podstranski prostor uz jugoistoni rub Splita jedno je od takvih mjesta.

Njegovim reljefom dominira priobalni masiv Mosora brdo Perun s tri izraena vrha:

Perunsko, Peruni i Veliki Perun. Na prvom je vrhu, na obodu stare gradine,

ranoromanika crkvica sv. Jure. Ona je vrh ak dvaju kutova od oko 23o koji se daju

odatle ucrtati i uklopiti u dva 'sveta trokuta': vei se trokut prostire sjeveroistono, a

manji jugozapadno odatle. Druge dvije toke veeg trokuta su ranoromanika crkvica

sv. Mihovila izgraena na antikom lokalitetu Grai (na sjeveru rnovnice) i upna

crkva Uznesenja BDM u sreditu mjesta. Preostale toke drugog, manjeg, trokuta su

Zmijski kamen na lokalitetu minjaa, neposredno uz lijevu obalu rijeke rnovnice

(na istoj se strani rijeke uzdie i brdo Perun) te podstranska upna crkva Gospe u Siti.

(Sita ili aika (Scirpus radicans) je vrsta biljke iz porodice iljeva (Cyperaceae)

kojom je neko taj vlani, movarni teren uz rijeku bio gusto obrastao, a od koje su se

plele koare.) Osim to je oito da je sveti Jure na vrhu Perunsko tu zamijenio boga

Peruna, ostali se punktovi (osim Zmijskog kamena, dakako) takoer lako identificiraju

kao kranske preruhe starih kultnih mjesta. Grubo zaobilazei mnotvo potankosti

koje govore tomu u prilog, navedimo: Sv. Mihovil stoji kao supstitut za Peruna u

veem isto kao to i Zmijski kamen stoji za Velesa u manjem trokutu, a dvije crkve

posveene BDM podignute su najvjerojatnije na mjestima starih kultova Mokoi, pri

emu je naziv Gospa u Siti krajnje sugestivan prisjetimo li se kakva su mjesta na

kojima stara boica, neumorna pletilja, boravi movarna i obrasla trstikom.

Uz to, na grebenu istog tog masiva, iznad sela Stara Podstrana, stoji jo jedna crkvica

sv. Jure. U njezinu je okruju nekoliko prapovijesnih obrednih gomila. Kut iji je ona

vrh, a kraci mu zavravaju u crkvi Uznesenja BDM i Zmijskom kamenu, iznosi

takoer 23o.

Konfiguracija terena i toponimija nad istarskim gradiem Moenice u Parku

prirode Uka istom pokazuju da se radi o izvrsno dokumentiranom sakralnom

podruju nae stare vjere, to je kao osobita kulturna vrijednost tog prostora u

posljednje vrijeme ureeno i lijepo prezentirano. O tom je, kao i o drugim slinim

lokalitetima, mnogo pisano, no u ovom se radu navode tek radi ilustracije.

Iz knjige Hod kroz godinu, Vitomira Belaja

Iz knjige Hod kroz godinu, Vitomira Belaja

Iz knjige Hod kroz godinu, Vitomira Belaja

Ljubaznou dr. Andreja Pleterskog, iz njegove jo neotisnute knjige Kulturni genom

Ljubaznou dr. Andreja Pleterskog, iz njegove jo neotisnute knjige Kulturni genom

Zakljuak

Saznanja o prastarim religijskim predodbama i jezinim strukturama u kojima

su te predodbe artikulirane otvaraju mogunost novih i drukijih uvida u duboke

slojeve nae due. Slojeve kojih nismo svjesni i ne vidimo ih, ali koji iz dubina naeg

bia, ispotiha, jo uvijek mogu oblikovati kolorit i obrise naeg duevnog krajobraza.

Posljednjih smo desetljea obogaeni vjerodostojnim znanstvenim otkriima

preivjelih elemenata starog slavenskog pretkranskog vjerskog sustava u naem

jeziku, u njegovim izriajima i frazama, u 'praznovjerju', u folklornim obiajima koje

izvodimo premda ih vie ne razumijemo, u toponimima i tko zna u kojim jo

zakutcima naeg bia. Ta su saznanja produbila na doivljaj svijeta i naeg mjesta u

njemu omoguivi nam uvid u njegova tajanstvena zbivanja. I premda su se sveti red

toga svijeta i sama njegova svetost potpuno drukije doivljavali, injenica da mi jo

uvijek ivimo u prostoru osmiljenu upravo tim vjerovanjima i govorimo jezikom u

kojem su zakodirana ista ta svetost i znaenja ini nas legitimnim batinicima svih

vrijednosti iz tog vremena. I ako nita drugo ne budemo u tomu znali 'vidjeti i uti', tad

e nas posluit emo se slikom prof. Katiia taj zanemareni stari obiteljski nakit,

ako ga samo naas izvuemo iz riznice i oistimo, nagraditi svojim sjajem. A prema

tomu moemo osjetiti samo zahvalnost.

Koriteni izvori:

Katii, Radoslav (2008), Boanski boj, Zagreb: Ibis grafika Katedra akavskog sabora Opine Moenika Draga Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu.

Katii, Radoslav (2010), Zeleni lug, Zagreb: Ibis grafika Matica hrvatska.

Katii, Radoslav (2011), Gazdarica na vratima, Zagreb: Ibis grafika Matica hrvatska.

Katii, Radoslav: Dva poglavlja iz rukopisa jo neobjavljene knjige Naa stara vjera

Belaj, Vitomir (22007), Hod kroz godinu, Zagreb: Golden marketing Tehnika knjiga.

Nodilo, Natko (21981), Stara vjera Srba i Hrvata, Split: Logos.

Grupa autora; urednici Silvio Braica, Tomo Vinak (2012), Kult velike Majke i tovanje Majke Boje, Split: asopis Ethnologica dalmatica, Vol. 19.

Grupa autora, urednici Andrej Pleterski, Tomo Vinak (2011), Perunovo koplje, Ljubljana: Studia mythologica slavica supplementa, Supplementum 4, Znanstvenoraziskovalni center SAZU in Mednarodna ustanova Forum slovanskih kultur