· · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · · ·

ww

w.v

ps-li

bert

as.h

r

Časopis Visoke poslovne škole Libertas prosinac 2009. broj 4.

Interview: dr. sc. Duško Pavlović Nobelova nagrada za ekonomiju

Nobelovanagrada2009.

Promocija 5. naraštaja studenata

ZapočeoSTUDIJ POSLOVNE EKONOMIJEu Samoboru

> >

> >

> >

> >

> >

> >

> >

> >

> >

> >

> >

> >

> >

> >

> >

> >

> >

Visoka poslovna škola Libertas u suradnji sa Gradskim poglavarstvom Grada Samobora otpočela je 5. listopada 2009. preddiplomski studij iz poslovne ekonomije u gradu Samoboru. Na svečanom otvaranju studija, dekan Visoke poslovne škole Libertas dr. sc. Duško Pavlović pozdravio je sve prisutne i zaželio puno uspjeha studentima u stjecanju novih znanja i vještina. Dekan je naglasio da će nastavu izvoditi eminentni profesori Visoke poslovne škole Libertas, a jako brzo će i predavački prostori zadovoljavati sve potrebne visokoškolske standarde. Studentima je omogućeno korištenje najnovijih predavačko edukativnih metoda i teh-nologija. Na raspolaganju im je studenski internet portal EduNet-a, koji im omogućava provođenje interaktivne nastave, preuzimanje radnih materijala, prijavljivanje ispita, međusobnu komunikaciju, komunikaciju s nastavnicima te praćenje svih događanja na studiju. Studenske grupe su prilagođene pro-gramima u skladu sa bolonjskim procesom.

> >

> >

> >

> >

> >

> >

> >

> >

> >

> >

> >

> >

> >

> >

> >

> >

> >

Tijekom mjeseca studenog, studentima sa područja Samobora omogućeno je izvođenje nastave vježbi iz Poslovne informatike u informatičkom kabinetu VPŠ Libertas u Zagrebu. Prvom dolasku studenata nazočio je dekan dr. Duško Pavlović, koji je studentima pokazao predavaonice i druge značajne sadržaje VPŠ Libertas. Dekan se poslije obilaska prostorija škole, uz prigodno osvježe-nje (kava i sok) zadržao sa studentima u opuštenom razgovoru.

prosinac 2009.

IMPRESSUM

Broj 4, prosinac 2009.

IZDAVAČVisoka poslovna škola Libertas Trg J. F. Kennedyja 6b HR-10000 Zagreb Tel.: 01/ 2323 377 Faks: 01/ 2315 581 E-mail: poslovna.skola@libertas.hr WEB: www.vps-libertas.hr

DEKANdr. sc. Duško Pavlović

UREDNIŠTVOGlavni urednikmr. sc. Nebojša Stanić

Izvršna urednicaHelena Šlogar, struč. spec. oec.

Grafički urednikHrvoje Vražić

Lektura i korekturaprof. Snježana Stanić, mag. spec.

Redakturamr. sc. Nebojša Stanić

FotografiDomagoj Badrov i Petar Vučetić

NaslovnicaIdejno rješenje: Nebojša StanićUmjetnička izrada: Inti Kos

NovinariNebojša Stanić, Helena Šlogar, Sandra Maros, Jelena Kostanić Tošić, Jana Miletić, Zvonimir Roža, Nastazija Remenar, Paulo Tičina, Esad Avdić, Eta Rozman, Ana Habjanec, Dragana Muić, Maja Jakimenko, Deny Ožvald

PRIPREMA ZA TISAKDomino dizajn d.o.o.Josipa Strganca 2HR-10 090 ZagrebTel./faks: 01/3864-896

Naklada2000 komada

Svako vrijeme ima neke posebnosti. Postoji, između ostalog, vrijeme stje-canja i vrijeme rasipništva, vrijeme gubljenja ili pak vrijeme pronalaženja izgu-bljenog i tko zna kakvo sve vrijeme kakvih sve događanja postoji. Svi ti vremenski pre-pletaji, sva dešavanja i izreke mudro su od davnina opisivani i spominjani. Čini se da se sve dešava u nekim ciklusima i da uvijek dođe neko vrijeme koje nas pokušava „uči-ti pameti“. Tako je i sada neko vrijeme koje nas uči ponašanju u krizi. Kriza je u svim porama življenja. Kriza je zakucala i na vrata medija i izdavaštva. Zgodno je primijetiti da se pojedini dnevni listovi pokušavaju još više približiti čitatelju. Pomalo panično, i za nekadašnje tiskovine ne prepoznatljivo, u paketu s novinama nudi se počesto po-voljna kupnja neke knjige, nekog drugog proizvoda ili neka mogućnost kroz igre na sreću. Što to znači? Očito je da ciljane no-vine nemaju „odgojene“ čitatelje, kao „svoje potrošače“. Nemaju pretežan broj čitatelja koji mehanikom ovisnika ujutro posežu za „svojim“ novinama. Stječe se dojam da su izdavači tiskovina iznenađeni obimom pada potražnje za informacijom. U tom skučenom i davno već označenom prosto-ru relacija novine – čitatelji, svakodnevno se pokušava pronaći čarolija što veće čita-nosti. Pitanje je, kako se „svidjeti mladenki“, kako se svidjeti čitatelju. Mnogi glasno raz-mišljaju postavljajući usput pitanja: „Hoće li ova dnevna panika u krugovima izdavača učiniti da se neki pravci, neka stilistika poje-dinih tiskovina počne mijenjati? Hoćemo li doživjeti da jednog skorog dana više neće-mo prepoznati „naše“ novine?˝ Nećemo ih prepoznati i zbog novinara koje besramno otpuštaju. Vlasnici lako pronađu razloge da se riješe prekobrojnih. A tu su na listi za odstrjel i oni koji su „prije“ rogoborili ili koji su imali neke svoje poglede na problema-tiku koju su „pokrivali“. Što s pomaknutima „u stranu“ ili otjeranima, za mnoge čitatelje, bardovima novinarstva? Što je pak sa sijaset drugih manje prepoznatljivih novinara koji su možda ostali, ali su zato morali promi-jeniti područje pisanja, morali su napustiti svoju specijalnost? Što očekivati od urologa koji se treba od sutra baviti kardiologijom? Preživjet će pacijenti, preživjet će i čitatelji, ali umrijet će riječ, nestat će stil, izgubit će se „miris“ onih naših uz kavu prelistanih no-vina. Nažalost, i novine lagano ubijaju, zar ne!?

U krugu naše male redakcije došlo je do određenih promjena. Neki novi talenti su se javili pokušavajući pronaći svoj prostor na stranicama Libertas Newsa. Dali smo im šansu, dajte im i vi šansu. Možda kroz koju godinu oni sami pronađu prostor u nekoj ti-ražnijoj tiskovini. Tko zna? Događaja i doga-đanja je puno. Mi smo se morali ograničiti na manji broj tematskih cjelina. Morali smo pronaći teme koje su bliske našim surad-nicima-novinarima. U toj i takvoj sredini, u takvom okruženju, sačinili smo ovaj 4. broj Libertas Newsa. Ovo je i vrijeme izbora za Predsjednika Republike Hrvatske. Važni trenuci za sve građane, jer kroz izabranog kandidata oslikat će se i naša zbilja, naše želje, naša očekivanja, naši stavovi i svakako dio naše budućnosti. I kroz takav jedan segment ocjenjivat će nas neki drugi, malo moćni-ji, malo iskusniji i u demokratskim steče-vinama bogatiji od nas. Zato ne bi trebali pri svom odabiru razmišljati kao da biramo predstavnika gradske četvrti ili predstavni-ka stanara zgrade u kojoj živimo. S pred-sjednikom Republike ćemo se ipak bar jedanput u mandatu osjećati ponosno, a možemo se i višestruko osjećati posra-mljeno. Zato, posložimo tu našu slobodnu volju i usmjerimo je prema osobi za koju smo već sada sigurni da će biti neka sredi-na naših nadanja i da će umjeti iskazivati svoje predsjedničke stavove većini građa-na na korist.

Glavni urednikNebojša Stanić

Riječ glavnog urednika

prosinac 2009.

≥Sadržaj › › › › › › 5

33

34

PromocijaLibertasova zbilja

7

8

13

14

18

20

21

26

29

28

Bakini recepti za mlade menadžere

Reketom i lopticom po svijetuKolumna Jelene Kostanić Tošić

HR “dan poslije”...Gospodarska svakodnevica

Ljetno restoransko iskustvoBlenda 2,8

„Have a vision not clouded by fear“Interview

Irak - sjaj i bijeda imperijaPovijest i sadašnjost

Korice knjiga u obliku digitalnog zapisaRiječ odzvanja, a muk je posvuda

Čip, čip, čip

John Maynard Keynes - tvorac makroekonomijeSvjetlost iz davnina>

Pepa i MiroHumoreska

Zagrepčanin sveznalica

Sovin kutakKolumna “Sovin kutak” by Jimmy Brinesta

10 U raljama sportaBlenda 2,8

12

14NULLA DIES SINE LINEA,životni je moto novoimenovanog dekana LibertasaInterview

21

7

29

5

Započeo Studij poslovne ekonomije u Samoboru2

6 Kratko-jasnoLibertasova zbilja

35 Nobelova nagrada za ekonomiju u 2009. godini 35

5prosinac 2009.

U srijedu, 25. studenog 2009. u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, uz tradicionalnu svečanu promociju obilježena je i peta obljetnica po-četka rada Visoke poslovne škole Libertas.Uz proslavu pete godine osnivanja i pokre-tanja svojih studijskih programa, dodijeljene su dekanove nagrade najuspješnijim studen-tima u protekloj akademskoj godini. Dekanovom nagradom za najbolji pisani završni rad obranjen na stručnom studi-ju, nagrađena je stručna pr-vostupnica Ivica Tarle, a za najbolji pisani specijalistički diplomski rad obranjen na specijalističkim diplom-skim studijima nagrađena je stručna specijalistica menadžmenta unutarnje i međunarodne trgovine Helena Šlogar.Dekanova nagrada za

Uredništvo

PromocijaVisoka poslovna škola Libertas svečano je promovirala drugi naraštaj diplomira-nih stručnih specijalista/specijalistica kao i peti naraštaj stručnih prvostupnica/ prvostupnika poslovne ekonomije.

Dekanovom nagradom za uspjeh postignut tijekom prve godine specijalističkog diplomskog stručnog studi-ja Menadžment unutarnje i međunarodne trgovine na-građena je studentica Snje-žana Balen, a za uspjeh po-stignut tijekom prve godine

specijalističkog di-

Sama promocija bila je izuzetno svečana, prepuna emocija zbog posebnosti trenutka. Ovakvi događaji uvijek su dio najljepših sjećanja, ispunjeni ponosom i željom da takav osobni uspjeh ponosno objavimo svima: i onima koje volimo i onima koji vole nas i onima kojima naprosto želimo pokazati koliko vrijedi-mo, koliko smo sposobni i zreli za ozbiljno promišljanje stvarnosti.

plomskog stručnog studija Menadžment bankarstva, osiguranja

i financija, u akademskoj godini 2008/09. na-građena je studentica Sandra Odobašić.Dekanovom nagradom i pravom da nosi titu-lu student generacije, za uspjeh postignut ti-jekom trogodišnjeg stručnog studija Poslov-ne ekonomije, sa najvišim prosjekom ocjena tijekom studija, nagrađena je stručna prvo-stupnica poslovne ekonomije Tatjana Žagar.Dekanovom nagradom i pravom da nosi ti-tulu student generacije, za uspjeh postignut tijekom specijalističkog diplomskog struč-

nog studija, sa najvišim prosjekom ocjena tije-kom studija nagrađena je stručna specijalistica menadžmenta unutarnje i međunarodne trgovine Helena Šlogar.

uspjeh postignut tijekom

prve godine stručnog studija dodije-ljena je dvjema studenticama: Jeleni Kostanić Tošić i Maji Martinić, a za uspjeh postignut tije-kom druge godine stručnog studija u akadem-skoj godini 2008/09. nagrađeni su Domagoj Vlahović i Sanja Stojsavljević.

Libertasova zbilja >>>

prosinac 2009.6

Kratko-jasnoPiše Eta Rozman

POSLOVNE RADIONICE Visoka Poslovna Škola Libertas kontinuirano širi spektar ponuda edukacijskih programa. Poslovne radi-onice novi su vid edukacije ne samo za naše studente i alumnije već i za širu javnost, a osmišljene su tako da kroz intenzivne „vikend programe“ omogućimo serije radionica aktualnih poslovnih tema i sadržaja. Da su se radionice već u samom početku pokazale uspješnima govori i podatak, da smo radi velike zain-

teresiranosti prvu radionicu voditelja dr.sc. Robert Kopala “Primjena strukturiranih analitičkih tehnika u poslovanju 1.” morali održati u dva zasebna termina.

NOVI DEKAN VPŠ LIBERTASNovu akademsku godinu svečano je započeo i dr. sc. Duško Pavlović kao novi dekan Visoke Poslovne Škole Libertas. Iako je Duško Pavlović u VPŠ Libertas od samih začetaka kao prodekan za međunarodnu suradnju, te nositelj kolegija Poslovanje u međunarodnoj trgovini i Trgovinsko poslovanje na preddiplomskom, kao i Poslovanje na burzama na diplomskom studiju, kao dekan je unio naglašeni entuzijazam i dinamiku rada u svoje okruženje. Dekan Pavlović je objavio knjigu “Inozemne direktne investicije u međunarodnoj trgovini”, brojne znanstvene i stručne radove, vodio je poduzeća u Hrvatskoj i Velikoj Britaniji i iako ima dugogodišnje poduzetničko iskustvo priznaje: „Tajne mog uspjeha nisu samo rad i školovanje. Za uspješnost je isto tako bitna ona sportska borbenost i umjetnička finoća“. Prema tome, očito je da akademska naobrazba pokazuje najbolje rezultate u kombinaciji sa sportom i kulturom.’

ZBORNIK RADOVAVeć gotovo tradicionalno i ove godine izlaz

i Zbornik radova koji objavljuju predavači, asistenti te vanjski suradnici

Visoke Poslovne Škole Libertas. Radi se o stručnim i znanstvenim radovima ili o st

udijama slučaja koji prema

svojem sadržaju i formi odgovaraju najzahtjevnijim čitateljskim skupinama, a nika

da do sada nisu bili objav-

ljeni.’ - objasnio je prof. dr. sc. Ivo Andrijanić, urednik Zbornika. Ovaj projekt od iznim

ne je važnosti za daljnji

spoznajno-znanstveni razvoj naših predavača, ali i za istraživačko-obrazovnu nadgra

dnju naše Škole. Na ovaj

način naša Škola kontinuirano održava ugled akademski prepoznatljive obrazovne i

nstitucije.

STIPENDIJEOd iduće akademske godine (2010. / 11.) Visoka Poslovna Škola Libertas stipendirat će tri studenta punom

školarinom za sve godine studiranja. Ova izuzetna prilika pruža se sadašnjim maturantima, a ukazuje na poseb-nost i društvenu odgovornost naše škole. Pozivamo sve zainteresirane da nas osobno posjete u prostorijama škole

i da se sami uvjere da je Visoka Poslovna Škola Libertas, po mnogo čemu, škola budućnosti.

MALONOGOMETNA MOMČAD VPŠ LIBERTAS, STARTALA POBJEDOMNaši sjajni nogometaši u prvoj utakmici kvalifikacija na sveučilišnom prvenstvu grada Zagreba uvjer-ljivo su svladali ekipu Ekonomskog fakulteta 2, s rezultatom 4:1. Drugu utakmicu odigrali su neriješeno (2:2), igrajući sa studentskom momčadi Fakulteta strojarstva i brodogradnje. Mogućnost plasmana u 1. ligu ostaje ot-vorena.

Libertasova zbilja >>>

7prosinac 2009.

Fed Cup (Kobe, Japan)

Ja sam Fed Cup (natjecanje ženskih teni-skih reprezentacija) igrala 17 puta. Kao i uvijek u sportu svaki nastup je bio druga-čiji, ali meni uvijek stresan. Odgovornost igra-nja u timu i za reprezentaciju puno je veća, stoga mi nikada nije bilo svejedno koliko do-bro ću igrati.Prošle godine prvi meč Fed Cupa igrali smo protiv Japana. S obzirom da smo posljednji susret s Japanom bili domaćini, domaćinstvo je pripalo njima.Taj posljednji susret s Japa-nom bio je ujedno (na neki način) i moj pr-vijenac. Moja se uloga u timu od tada u pot-punosti promijenila. Postala sam ‘neslužbeni vođa’ ekipe, a time se povećala i moja odgo-vornost, a time i pritisak i očekivanja struke i navijača. Inače, ja sam svjetska rekorderka u nabijanju pritiska samoj sebi. Počesto sam odveć okupirana situacijom iz kruga moje odgovornosti. Unatoč analizi i sagledava-nju situacije, ja sve podižem na razinu velike osobne odgovornosti i opterećenja.Za razliku od nekih drugih sportova kod kojih se reprezentacija okuplja puno prije natje-canja, u tenisu su okupljanja svega 5-6 dana prije susreta. Let je bio vrlo rano ujutro. Bila je veljača, a u

Zagrebu je bilo jako hladno. Nažalost, to je bio tek početak našeg smr-

zavanja. Letu do Japana nije bilo kraja. Iz Frankfur-

ta to „mučenje” traje kojih 13 sati.Kada smo

k o n a č n o doletjeli do

Japana, od ta-mošnjeg aerodroma do

hotela vozili smo se više od 90 minuta. Prava „koma”.Japanci su odlučili da će mje-sto održavanja susreta biti

grad Kobe. Za one koji ne znaju gdje je to (a u tu

skupinu sam spadala i ja do ovog susre-

ta), Kobe je grad

Reketom i lopticom po svijetu

na jugu najvećeg Japanskog otoka Honshu i šesti je najveći grad u Japa-nu s otprilike 1,5 mi-lijuna stanovnika. Mi smo igrali u ‘Be-ans Domu’ do kojeg smo se svaki dan vozili više od 40min tako da smo veći-nu dana provodili vozikajući se. Kao i obično nisam se puno interesirala u kakvoj dvorani igramo jer je to za mene samo jedna dvorana u nizu. Međutim, ovaj put sam bila jako izne-nađena zbog niza razloga. Takvu građevinu, niti kakvu sličnu, nikada prije nisam vidjela. Drugo još važnije - svaki dan smo se doslovce smrzavali. ‘Beans Dome’nije predviđen samo za igranje tenisa. S obzirom da je 1995.g. u njegovoj okolici bio veliki potres koji je u gra-du uništio veliki broj zgrada i ostavio puno ljudi na ulici, Japanci su se odlučili pripremiti. Beans Dome je izgrađen 2007.g. i prilagođen tako da u slučaju katastrofe može poslužiti kao sklonište, bolnica pa i zatvor. Građen je od čelika i prekriven travom tako da izgleda kao neki bunker (da nisam znala nikad ne bih pomislila da se tu igra tenis).Iako smo došli pet dana prije početka susreta, nisam stigla otići u grad i malo ga bolje upo-znati. Nažalost, i ovo putovanje (kao i mnoga druga) svelo se samo na relaciju aerodrom-ho-tel-tereni. Neki iz ekipe su imali više sreće pa su bili u razgledavanju. Ja mogu samo reći da sam vidjela fotografije „iz prve ruke” J. Zašto ja nisam išla s članovima tima i delegacije? To me opet vraća na onu moju preveliku odgovor-nost. Ja sam svoje slobodno popodne provela odmarajući se. U slučaju da nisam tako postu-pila, a da sam bila izgubila, danima bih si to „nabijala na nos”. Ovako mi je lakše. Eliminiram sve potencijalne razloge za poraz i idemo dalje.Bez obzira na takve pritiske, obožavam igra-ti Fed Cup. Ekipa je super, a puno zezancije i timskog duha me jednostavno inspirira i ispunjava. To je toliko različito od ‘igranja za sebe’. Ta atmosfera je za mene jednostavno nešto posebno. Inače, naš „fisio” Pruki je srce

naše ekipe. Uvijek je spreman na zezanciju i toliko nas je puta doslovce nasmijao do suza. Ni ovaj put nije bilo drugačije. Dok smo igrali Pictionary, toliko smo se smijali da smo kasni-je imali bolove u trbuhu.Brzo je došao i prvi dan mečeva ( FC se igra 2 dana - prvi dan dva singla, drugi dan dva sin-gla i na kraju parovi). U dvorani je bilo užasno hladno bez obzira na svu njezinu spektaku-larnost. Iz nekog razloga (meni nepoznatih) u njoj nije predviđeno nikakvo grijanje tako da su na dan meča i pingvini padali u nesvijest od hladnoće. Inače ja sam u Zagrebu navikla na treniranje u hladnim uvjetima, ali ovo je definitivno i takve okolnosti pobijedilo. Nike je igrala prva. Njen meč nisam mogla gledati jer sam morala biti u toplome pa sam se sa-krila u svlačionicu i provirivala svako malo da saznam koji je rezultat. Nažalost, Nika je iz-gubila. Još malo dodatnog pritiska za mene, ali što je tu je. Ja sam igrala protiv Nakamure. Po rankingu nisam bila favorit, ali to u Fed Cupu ništa ne znači. Meč je bio dug, napet (i hladan), ali sam na kraju ipak pobijedila u tri seta. Na kraju prvog dana bilo je 1-1. Su-tradan sam ja otvarala mečeve. Lijepo sam se pripremila, odmorila i u glavi imala razrađenu taktiku. Unatoč svemu, cura me „isprašila”. To zbilja nisam očekivala. UŽAS! Nakon toga je i Nika izgubila i tu je bio kraj naših nadanja u pobjedu. Još jedan poraz. Tako je to u sportu, ali uvijek moraš ići dalje.Sutradan smo išli kući. Tome se uvijek vese-lim, a ovaj put veselje zbog povratka još je bilo veće. Zamislite, u tih tjedan dana nisam se uspjela pošteno najesti. To prije puta sva-kako nisam ni slutila. Japan je zbilja prepun iznenađenja!!

Fed Cup susreti uvijek su nešto posebno. S obzirom da je tenis individualan sport i uvijek si nekako sam kad igraš, igranje za ekipu za sve nas je nešto potpuno dru-gačije. Većina nas se tome posebno veseli, tim više što igramo za domovinu pa su ti susreti nabijeni posebnim emocijama.

Kolumna Jelene Kostanić Tošić >>>

8 prosinac 2009.

Piše Sandra Maros

Nakon boombastičnog1 udara u hrvat-skim medijima, tamo negdje u listo-padu 2008., o svjetskoj krizi, izdoga-đalo se mnogo toga. Ostavka sad već neko vrijeme bivšeg premijera, turistička sezona, prekid Dolores i Frane, budžetski deficit, na-stup U2, ljubav Dolores i Dikana, nova politič-ka garnitura, reality “Gotovčevi’’, promjenjivo stanje ekonomije, razvod Gotovčevih, zakon o zabrani pušenja, svinjska gripa,..Bitno i nebitno. Teško je razlučiti što spada u koju kategoriju, ali pokušajmo.

“dan p slije’’...

Pametnomu dostaDakle, početkom srpnja 2009. godine tadaš-nji premijer dr. Ivo Sanader reče naciji da odlazi. Šok! Od mogućih uzročnih scenarija navodilo se: ucjena, bolest, otmica članova obitelji, bolja politička ponuda, frustracija reakcijama EU, zasićenje politikom i slično. Meni posebno simpatični razlozi bili su - ucjena privatnim filmićem od strane Jadran-ke Kosor te Sanaderova odluka da se više posveti ljubavnici. Mora nam se priznati da smo maštovit narod, nema što. Međutim, ko-liko je zaista bitan razlog i ono bitnije - koja je svrha znati taj razlog? Što znači za drža-

vu ako je Sanader dao ostavku zbog osobnih razloga kao što je npr.bolest? Gdje je granica pri-vatnosti kad se radi o premijer-skoj funkciji? Koja je razlika ako

je uzrok ostavke zasićenje poli-tikom? Činjenica je da je u svijetu

donekle odjeknulo kako premijer Hrvatske odlazi, a jedan od uzroka je

ili o utjecaju autoritativnog oca, međutim, čim je prestala, naslovi, kako tiskanih tako i elektronskih medija, bili su varijacija na “Jano vrati se’’. Na premijerovu ostavku slič-na je reakcija. Oni koji su ga cijenili naći će opravdane razloge odlaska, žaliti, a oni koji nisu smatrat će da je ostavio brod koji tone. Ljudski mozak funkcionira na traženju i nala-ženju razloga koji se uklapaju u željenu per-cepciju. Pametnome dosta. > Razglabanja o uzrocima.

Deficit bona fideBez obzira na moguće i nemoguće razlo-ge premijerove ostavke, postoje činjenič-na stanja o kojima nije potrebo nagađati, a proračunski deficit je jedno od tih stanja. Nažalost. “Najčešće upotrebljavana definicija deficita naziva se konvencionalnim deficitom i ona mjeri razliku između gotovinskih uku-pnih državnih prihoda i ukupnih gotovinskih rashoda, koja se mora financirati novim za-duživanjem2.’’ Jednostavnije rečeno, država k’o i većina njenih državljana ima veće ras-hode od prihoda. Nadalje prema istom izvo-ru, “Proračunski deficit stalni je pratilac naše gospodarske zbilje. On je prisutan u snažnim ekonomijama, kao što su na primjer Sjedinje-ne Države ili Velika Britanija, kao i u većini zemalja u razvoju, a u posljednje vrijeme i u državama u tranziciji. S obzirom na posebne političke i gospodarske okolnosti Hrvatske čini se da ćemo se još određeni broj godina svakodnevno i na ovim prostorima suočavati s pojmom proračunskog deficita’’. Proračunski

deficit kao takav realnost je unatoč krizi, međutim, s obzirom na nju, logično je da poprima veće razmjere. Što je deficit veći,

HR

1 boombastičnog = sumnjam da ova riječ postoji u hrvatskom jeziku, ali shvatljivo je što sam htjela reći ;)2 http://www.ijf.hr/pojmovnik/proracunski_deficit.htm ( mr. sc. Marina Kesner-Škreb)

odnos vanjske politike (politike dru-gih) prema RH. Ne zvuči loše. Dapa-če, cijela situacija se može uklopiti

u onu priču o krizi i tolikoj potre-bi za dramatičnom reakcijom. Ostavka premijera zasigurno spada pod to. Donekle podsje-ća na “sindrom Janice Kostelić’’. Dok je profesionalno skijala

često se moglo naići na tekstove o

uništavanju zdravlja

Koliko je bilo istine u onoj: ‘’U Hrvatskoj ništa ne uspijeva pa neće ni kriza’’ ili čak ni ta rečenica nje uspjela. Kakvo je stanje u Li-jepoj Našoj? Može li se uopće na to pitanje naći suvisao i objektivan odgovor? Koji su to događaji izvršili utjecaj na sadašnju situaciju? Koliko su Hrvati svjesni da su nesvjesni krize i njezinih posljedica? Jesu li? Hmm..

Gospodarstvo u svakodnevici >>>

9prosinac 2009.

veća je potreba za vanjskim zaduživanjem. Postoje različiti načini zaduživanja, među-tim, svi se svode na jedno – kad tad dolaze na naplatu. Različite teorije, različite politič-ke strukture, različiti lobiji, različiti interesi; puno je toga “različitog’’ u ovoj priči. Ono “nerazličito’’je da se svi slažu da proračunski deficit treba smanjiti. Kako? Guverner HNB-a Željko Rohatinski je u svom govoru3 objaš-njavao uzročno - posljedičnu vezu potražnje inozemnog kapitala, kreditne ekspanzije i svih onih sastojaka koji su zakuhali ovu situ-aciju. Trebalo bi “prodrmati’ temelje te sustav graditi na drugačijim osnovama od onih na kojima je sad postavljen. Teško? Naravno. Nemoguće? Nije.

Iza kiše uvijek dolazi sunčana sezona Ništa nije nemoguće, pogotovo nakon do-brog odmora koji bi uvijek trebalo provesti na hrvatskoj obali. Očekivanja oko turističke sezone 2009. godine bila su izrazito niska. Naravno da je kriza u tome imala svoje prste. Ne bi to bilo to bez nje. Nemogućnost pred-viđanja reakcija potencijalnih gostiju koji su odgađali odluku o ljetovanju do zadnjih tre-nutaka uvelike je doprinijela negativnim pre-ferencijama. Međutim, “kolovoz je potpuno iz-brisao minuse’’4 . Doduše taj naslov je donekle hiperboliziran, ali činjenica je da je moglo biti mnogo mnogo gore. Živio vječni potencijal hrvatske obale.. ili smo postali nešto više od tog famoznog “potencijala’’. Hmm..

Potezi “bivše-bivšije-stare-starije-nove-no-vije-najnovije’’ političke garniture Jedino stalno u našoj politici su “potencijalno bolje sutra’’ i promjene. Bilo zakona, bilo ljudi, bilo političkih programa, međutim, stalna je i hrvatska potreba za kritiziranjem. Političari dolaze, odlaze, ostaju, stagniraju, reagiraju, vegetiraju,.. a to “potencijalno bolje sutra’’ ni-kako da svane.. ili je već sunce na zalasku a da mi ni primijetili nismo.. hmm..

Ekonomiziranje i ekonomsko prigovaranjeUnatoč tomu što mnogo ljudi baš i ne ra-zumije što to točno Željko Rohatinski radi on je većini puka simpatična ljudsko - eko-nomska pojava. Kaže meni prijateljica, inače teška šopingholičarka po struci, nešto teža kronična peglačica svih mogućih i nemo-gućih plastičnih oblika novca po zanimanju

i jednostavno zaljubljenica u bilo koji oblik i način trošenja: “Ma ljudi ti osjete, znaš ono kad je ne’ko normalan, kako većina nas nije onda nam je uvi’k simpatično kad ne’ko je, a on ti je valjda k’o Hermes5 torbica - , uvik po-stojan i dostojanstven.’’ Iskreno ni ja nisam znala što da joj kažem. Sumnjam da bi jedan guverner razumio da je to valjda bio kom-pliment. Doduše, palo mi je napamet, da je Hermes (osim poznate torbice), ako se ne varam, u grčkoj mitologiji glasnik bogova, zaštitnik atletičara, pastira i između ostalog lopova(?!). Ha-ha - možda guverner ipak ne bi shvatio taj njezin spontani komentar kao kompliment. Kakogod, unatoč njezinom komplimentu - uvredi, čini se da on zna što radi, a i narod mu vjeruje. Ja sam eto, svoje-vremeno, odlučila baciti oko na njegov rad - mislim si, ipak sam studentica ekonomije pa mi valjda pod neku opću ekonomsku kulturu spada razumijevanje politike “HNBi-niziranja’’. Tako sam ja nadobudno uzela, pretpostavljam najjednostavniju, publikaci-ju HNB-a koja se odnosi na krizu i kanila ju pročitati tijekom uobičajene vožnje tramva-jem. Ha. Nadobudno, kao što rekoh. Trebalo mi je i više nego par uobičajenih tramvajskih ruta da shvatim osnove te najjednostavnije brošure. To me i potaknulo da ispitujem i propitkujem zašto je ljudima simpatičan ako većini nije baš najjasnije koja je njegova ulo-ga tj.uloga guvernera HNB-a u “ekonomizira-nju i ekonomskom prigovaranju’’.

Ja – primjer, ti – primjer, on - primjer, država – primjer > naprimjerSve to zapravo pokazuje kako smo skloni “ekonomiziranju i ekonomskom prigovaranju’’, komentiranju, teoriziranju i komplimentira-nju na temelju neargumentiranih argumena-ta. Kako pričamo, a ni ne znamo o čemu. Ova konkretna’’Rohatinski-Hermes’’ zgoda nije ni-šta drugo nego simpatična. Međutim ima po-dosta primjera koji su i više nego antipatični. Svatko ima svoju teoriju, svaki stručnjak, svaki ekonomist, svaki političar, svaki profesor, sva-ka šopingholičarka, svaki student, svaki novi-nar, svaki “svatko’’, samo je pitanje tko će do-biti mogućnost da provede svoju. Vrijednosti na temelju kojih bi se u utopijskom svijetu trebalo vrednovati kandidate za određena zanimanja tj. funkcije nisu nikad “stajale’’ kao takve. Što preostaje? Vjerovati čovjekovoj sa-

3 http://www.hnb.hr/govori-intervjui/govori/hgovor-rohatinski-7-7-2009.pdf4 http://www.seebiz.eu/hr/tvrtke/turizam/turisticka-sezona-kolovoz-potpuno-izbrisao-minuse,53811.html5 Hermes Birkin6 Forbes, hrv. izdanje; studeni 2oo9; članak - ’’Model zdravstva koje funkcionira’’7 http://www.quotesdaddy.com/quote/1184688/albert-einstein/the-world-is-a-dangerous-place-not-because-of-the8 HRT 1, 15. 11. 2009.; gost Ivan Hamer

vjesti da sluša, promatra, uči, razmišlja, kon-struktivno i argumentirano teoretizira te u skladu s tim i djeluje. Možda. Međutim otkud nam pravo da prigovaramo “bivšoj-bivšijoj-staroj-novoj-novijoj-najnovi joj političkoj postavi’’ na npr. deficitu ako sami nismo svjesni vlastitih rashoda i prihoda, ako sami trošimo novac koji nismo još zaradili, ako sami nismo sposobni kontrolirati vlasti-tu potrošnju u već svakodnevno otvarajućim novim šoping mekama. Pogotovo kad smo i sami dizali kredite (doduše nije da imamo iz-bora) koji su utjecali na otvorenost vanjskog kriznog udara prema našem sustavu, a samim time i na proračunski deficit te cijeli zatvoreni krug u kojem se nalazimo. Otkud nam pravo da prigovaramo sporom razvoju hrvatskog turizma dok sami dajemo novce za putovanja u druge zemlje. Otkud nam pravo da se bunimo jer moramo plaćati zdravstveno (koje koristimo) dok je si-tuacija u drugim, “boljim’’ zemljama gora6, a istovremeno lažiramo bolovanja.Otkud nam pravo da toliko kritiziramo dok sami nismo primjeri toga što želimo? Kako kaže jedan citat: “The world is a dangerous place. Not because of the people who are evil; but because of the people who don’t do anyt-hing about it. 7

U jednoj od prošlih emisija “NU2’’ gostovao je mladi hrvatski branitelj8. Plakao je Stanković, plakao je on, kamerman je plakao, plakala sam ja, ma plakalo je pola Hrvatske. Kaže on nikog ne mrzi, bori se sam sa sobom, našao je svoj put i govori da ovo nije zemlja za koju se borio. To sigurno nije. Očito je kako je on svo-je pravo debelo zaslužio. Otkud nama pravo da omalovažavamo hrvatske branitelje? U HR “dan poslije’’ nije sunce, međutim, nije još ni sve tako crno. Susjedova krava uvijek se čini bolja. Samo treba ponekad stati na loptu i pogledati bolje. Realnost možda nije kakva se čini. Prije nego do kraja usvojimo naviku konstantnog prigovaranja moramo biti svjesni da i sami možemo nešto učiniti. Biti primjer, ja, ti, on, ona, mi, vi, oni – dr-žava. Uostalom što nam drugo preostaje? Pasiva…Gdje bi mi danas bili da su hrvatski branitelji bili pasivni?Spomenuti mladi branitelj također je rekao“..Da li ono što pričaš podržavaš onime što radiš..?’’.

Što preostaje? Vjerovati čovje-kovoj savjesti da sluša, proma-tra, uči, razmišlja, konstruktiv-no i argumentirano teoretizira te u skladu s tim i djeluje.Možda.

S obzirom na posebne političke i gospodarske okolnosti Hrvat-ske čini se da ćemo se još odre-đeni broj godina svakodnevno i na ovim prostorima suočavati s pojmom proračunskog deficita’’.

Gospodarstvo u svakodnevici >>>

Mnogi misle da je lako biti profesionalni sportaš. Glamur, medijska eksponira-nost, novac, karizma i ostale prednosti koje vrhunski sport donosi uspješnim pojedincima, stvara dojam da je sport nešto čime bi se svi trebali profesionalno baviti. Da li je zaista tako? Vrhunskih sportaša je jako malo i bilo bi se dobro osvr-nuti na one ne baš toliko uspješne. Na pojedince koji imaju jednaki talent, koji se jednako odriču i kojima je jednako stalo do uspjeha.

U raljama sporta

Piše Paolo Tičina

10 prosinac 2009.

K ao bivši košarkaš dotakao bih se košarke i stanja u hrvatskoj košarci. Uspjeti kao profesionalni košarkaš u Hrvatsko je jako teško. Sistem u kojem me-nadžeri, suci i treneri radi vlastitog profita odlučuju o sudbini pojedinaca nije dobar način za sportaša, a kamoli za jednu broj-čano malu naciju u kojoj je svaki talent

zlata vrijedan. Prva hrvatska liga nudi loše uvjete. Novac koji igrači dobivaju dovo-ljan je tek da se prehrane i pokriju neke osnovne troškove života. Većina igrača ima završenu tek srednju školu i na kraju karijere nemaju puno izbora. Odricanja, s kojima se susreću svakodnevno, „debelo“ nadmašuju mizerne plaće koje dobivaju.

Česta su putovanja koja znaju trajati i do deset sati. Utakmice se uglavnom odigra-vaju odmah nakon dolaska na gostujući teren, a povratak kući je iste večeri. Nit-ko ne pita te momke kako im je, trebaju li što. Iskorištavaju ih da bi se opravdao novac koji se dobiva od raznih sponzora i koji se nepravedno dijeli unutar vodstva

11prosinac 2009.

klubova, a s druge strane ti isti igrači koji se žrtvuju za klub nemaju tenisice, topli obrok ili stan u kojem se mogu pošteno odmoriti. Hrvatska košarka koja je nekada bila prepo-znatljiva kao rasadnik talenata i koja je razvo-jem mladih igrača činila kostur reprezentacije Jugoslavije, a kasnije i Hrvatske, danas služi za afirmaciju stranih igrača koji se dobro pro-daju na sreću menadžera i trenera koji dijele profit od prodaje. Regionalna liga, poznatija kao ABA liga, pru-ža veću razinu profesionalnosti i igrači koji su članovi četiri kluba, koji u ligi nastupaju, ima-ju mogućnosti profitirati te osigurati trajnu egzistenciju. No, koliko god regionalna liga bila profesionalna i bez obzira što se u njoj vrti puno veći novac nego u prvoj hrvatskoj ligi, većina mladih igrača je prepuštena na milost i nemilost menadžera i trenera koji u dogovoru kroje karijere pojedinaca. Sama spoznaja da su 8 ili 9 igrača na zadnjem oku-pljanju reprezentacije bili članovi iste me-nadžerske agencije govori dovoljno za sebe. Igrači su prisiljeni promijeniti agenta ako mi-sle igrati u reprezentaciji, jer je jasno koliko im to može značiti za karijeru s obzirom da je re-prezentacija najbolji „izlog“ za međunarodnu scenu. Reprezentacija je uvijek bila ogledalo nacionalnog prvenstva i nedostatak rezultata na svim većim i značajnijim natjecanjima go-vori dovoljno o stanju u ligi.Ovakav sistem, koji zadovoljava pojedince na ključnim pozicijama, ne odgovara nikome osim njima samima. Pogledamo li ovu situa-ciju s nekakvog ekonomskog stajališta, brzo dolazimo do zaključka da ulaganje u mlade igrače koji su stasali u sredinama u kojima žive i igraju može donijeti puno veći profit za sve učesnike tog sportskog lanca. Njihova prepoznatljivost u gradu i klubu u kojem su odrasli privlači ljude u dvorane, njihov razvoj i prodaja donosi puno više novaca nego ubira-nje sitniša nakon prodaje stranaca, kojima je naša liga poslužila kao odskočna daska.Da bi se takve stvari postigle, prvo treba afir-mirati mlade školovane trenere koji su željni rada, napretka i uspjeha. Trenutačna garni-tura trenera koja je nažalost u većini neško-lovana i koja se konstantno vrti u krug, ne donosi pozitivan rezultat i ne služi ničemu. Postoji puno kvalitetnih ljudi koji nikad nisu dobili priliku u nekom dijelu sportske organi-zacije, samo zato što se ne žele podrediti na-karadnom sistemu koji je trenutno prisutan. Ulaganje u mlade igrače i trenere bi se dugo-ročno isplatilo. Najbolji primjer je Partizan iz Beograda kojem se prošle godine divila cijela Europa. Njihov vrhunski trener koji je prije 3 ili 4 godine okupio 12 mladih, a talentiranih igrača, dobio je povjerenje od vodstva kluba, omogućio sve potrebne uvjete tim momci-ma, a sada prima pohvale svih svjetskih struč-njaka. Na početku su ih svi promatrali s nepo-vjerenjem i kritizirali ih. Gubili su utakmice i po 30 razlike, ali nisu odustajali od projekta, nisu tjerali igrače i trenera, nego su strpljivo čekali i na kraju pobrali plodove svog rada. Tri ili četiri igrača koji su bili među najboljima u zadnje dvije godine; sada su među najskuplji-

ma u Europi i nose dresove najboljih europ-skih klubova. Dvorana im je bila rasprodana cijelu sezonu u euroligi, s tim da su u osmini finala dva puta srušili rekord po gledanosti neke utakmice eurolige! Zar nam to nije do-kaz da se može drugačije. Ne živimo u zemlji koja je ekonomski konkurentna zemljama sa Zapada i ne možemo kupovati gotove vr-hunske igrače koji će nam donijeti rezultat. Kapital kojim naši klubovi raspolažu je neu-sporediv s kapitalom kojim barataju klubovi iz španjolske, talijanske ili grčke lige. Mora nam biti jasno da je „proizvodnja“ igrača je-dini način opstanka u nemilosrdnom svijetu

sporta u kojem samo rezultat donosi profit. Isto tako, smatram da je potrebno pronaći način kako da se igrači koji tek ulaze u svijet profesionalnog sporta pripreme na poslovne izazove koji ih čekaju. Da znaju koliko vrijede, da znaju novac uložiti i da na kraju karijere raspolažu s nekakvim kapitalom koji će im omogućiti normalan život. Živimo u vremenu kad zemlje zapada uzimaju sve najbolje što možemo ponuditi i umjesto da taj proizvod kvalitetno upakiramo i prodamo po višoj cije-ni, mi jednostavno zbog brze zarade puštamo momke da odu „vani“ i da se tamo razviju te drugi ubiru plodove našeg rada. Iako medij-ska nezainteresiranost ne pridonosi razvitku košarke, treba nam biti jasno da će sustavni rad i rezultat prisiliti medije da se zainteresi-raju, a najbolji primjer su naši rukometaši. U svakom slučaju treba nam biti jasno - sve dok se ne priznaju greške i ne promijeni sistem rada, jer je očito da ovaj ne funkcionira, neće biti pomaka na bolje. A pomak nam je potre-ban. Košarka taj pomak zaslužuje. Košarka je sport po kojem je ova zemlja bila prepoznat-ljiva, sport s kojim smo se svi veselili i zbog kojeg smo tugovali, sport koji je tjerao djecu s ulice u dvorane, sport kojeg svi mi volimo i danas, sport koji nekima život znači.

Živimo u vremenu kad zemlje zapada uzimaju sve najbolje što možemo ponuditi i umjesto da taj proizvod kvalitetno upa-kiramo i prodamo po višoj cije-ni, mi jednostavno zbog brze zarade puštamo momke da odu „vani“ i da se tamo razviju te drugi ubiru plodove našeg rada.

Blenda 2,8 >>>

prosinac 2009.12

Jedno jutro sam prelistavao novine, poslije pregledavao stranice interneta, a sve u nadi pronalaska nekakvog po-sla. Istinski sam odlučio nešto zaraditi ti-jekom ljeta. Naravno, znajući da se kod nas mnoge stvari rješavaju „preko veze“, pa tako i posao, nisam imao previše nade da ću pronaći nekakvu „šljaku“. U trenutku kad sam izgubio svu nadu i kad sam mis-lio isključiti kompjuter, rekao sam samome sebi: “Idem se samo još jedanput ufurati na Internet.” I stvarno, našao sam na jednoj stranici ponudu za nekakav posao, što mi se baš i nije svidjelo, međutim, procijenio sam da vrijedi pokušati. Tako sam ja, ni pet ni šest, uzeo potrebne dokumente i otišao do poslodavca. Neću Vam otkrivati o kome se radi, ali ću Vam samo reći da je u pitanju jedan svjetski poznati ugostiteljski restoran, kojeg ćemo nazvati ‘XY’. Došao sam dakle u ‘XY’ i potražio voditeljicu koja mi se u prvu ruku činila jako simpatična gospođa, no tije-kom kasnijih događanja pokazalo se da baš i nije neka „dobrica“. O tome ipak kasnije. Gospođa voditeljica mi je pokazala objekt - gdje što stoji, gdje se mogu presvući i te šeme. Poslije toga sam se bez gubljenja vremena presvukao, „udario glancug“ pa pošao natrag k njoj. Ona, naravno, više nije htjela imati posla s mojom malenkosti, već me uputila svojim kolegama. Prvi kolega, na-zovimo ga Ivan, dao mi je neke testove o sigurnosti na radu. Uz testove sam odmah dobio sva rješenja. Zamislite kako bi bilo lijepo da je tako na faksu! Sve skupa mi je bilo smiješno, nisam htio koristiti ponuđena rješenja, već sam odlučio vidjeti koliko znam. Nećete vjerovati, na sva pitanja sam ponudio točne odgov-ore. Bio sam ponosan na sebe. Odnio sam ispite Ivanu koji me je kasnije upoznavao

sa nekim pravilima posla, a malo me je podučavao engleski jezik. Kad sam „prošao“ Ivana, na red je došla kolegica koju ćemo nazvati Sara. Sara je vodila kuhinju. Ona je bila puno ljubaznija od ostalih. Bilo je to za mene iznenađenje. Međutim, čim sam kročio u kuhinju, osjetio sam pod nogama da nešto nije u redu. Imao sam osjećaj kao da sam na klizalištu. Cijeli pod kuhinje je bio poliven uljem tako da su se svi unutra klizali poput klizajućih balerina. Uspio sam nekako ostati na nogama i obraćati pozornost na Saru koja mi je objašnjavala kako se što radi te na koji način. Naravno, kako se radi o ugostiteljstvu, ruke se moraju prati i to ne jednom, nego svakih pola sata. Koliko sam vidio nitko nije mario za tu bitnu higijensku stvar. Ruke su se prale samo jedanput u danu i s njima se kasnije dirala kosa, hlače (ma sve živo) te se s tim rukama onda išlo po salati, luku i ostalim namirnicama za pripremu jela. Jedina stvar koja se je morala sa rukavicama držati, bilo je meso. Kako se meso peklo na posebnim pećnicama koje su bile jako jako vruće, ru-kavice su bile dobro došle. Toliko o higijeni i

načinima rada. S obzirom na klizavost poda

u kuhinji, a i pomisao da

s a m okružen svim

tim užarenim pećima, rekao sam da se selim negdje drugdje

pošto je sigurnost na radu nikakva. Vidio sam da neki stariji kolege imaju

„tu i tamo“ koju opeklinu na ruci. Prebacivši se na čišćenje stola i pospremanje, htio sam vidjeti kako tu stoji situacija. Moja draga kolegica koja je bila običan zaposlenik kao i ja, bila je tako dobra i pokazala mi je što trebam raditi. Sve je trebalo biti čisto i sve je imalo svoje mjesto pa tako i svaki komad smeća. Sve se je sortiralo, svaki ko-mad, no jedno mi nikako nije bilo jasno… Svi znate što je tacna. Na svakoj toj tacni je bio papir koji je sprječavao da se dodatno zamaže. Svaka tacna se morala očistiti a potom se na nju stavljao papir. Kolegica mi je rekla jednu veoma neobičnu stvar, a to je da svaki taj papir bacim u smeće, no ukoliko vidim da je čist odnosno da nema nikakve mrlje, trebam ga staviti u poseban dio sobe i on bi se trebao ponovno koristiti. Najprije sam mislio da se kolegica šali, no nije bilo šale, stvari su se istinski tako odvi-jale. Zamislite, ljudi jedu uzimajući hranu s tih tacni, diraju ih, kašlju po njima, stavljaju na njih razne ostatke, a ja bih trebao ko-liko toliko čiste papire, ali upotrebljavane, ostavljati za ponovnu upotrebu? Oni su sigurno poludjeli; ma sve sam bacao, ništa nisam štedio. Zato što je čisto ne mora značiti da na njemu nema bakterija ili nekih drugih nehigijenskih stvari koje su ostale od prijašnjeg gosta. Za higijenu sam im dao jedan veliki minus, velik poput nebodera. Takav svjetski ugostiteljski restoran, a za-

poslenici se tako ponašaju. Takve stvari nisam mogao shvatiti. Ubrzo sam, zbog svih tih događanja, odustao od

tog posla i rekao voditeljici kako mi se nika-ko ne sviđa kako ona to vodi i ne brine za zaposlenike i posao onako kako bi trebala. Ona me je samo blijedo gledala i šutjela, a to Vam odmah govori da je upoznata sa situacijom i da ne mari što je tako. Na kra-ju, jedno se i danas pitam: „Gdje žive i što rade zaposlenici naših silnih inspekcijskih službi, zašto ne zatvore takve trovačnice?!˝ Sigurno se njima nudi hrana na čistim tac-nama, prekrivenim jednokratno upotrije-bljenim papirima.

Piše Deny Ožvald

Ljetnorestoransko iskustvo

Ne znam koliko vas je radilo tijekom proteklog ljeta. Neki su sigurno radili, a drugi su se zabavljali i možda ispijali koktelčiće na moru. Ja sam se znojio radeći i stekao jedno simpatično iskustvo i spoznaju.

Blenda 2,8 >>>

T ko se ne sjeća neke dobre bakine hrane? Koliko li je okusa u njoj utkano? U toj i takvoj hrani su i sjećanja na naša djetinstva. Pa zašto se s tim ne ponositi? Ako se neki vaš budući poslovni partner bude hvalio s japanskom, norveškom ili nekom drugom svo-jom nacionalnom kuhinjom, zašto i vi ne bi posegnuli na stranice Lib-ertas News časopisa (kojeg ćete naravno sačuvati) i po receptima od prije stotinjak godina napravili neki interesantan autentičan domaći (bakin) zalogajčić. Mnoge se stvari dešavaju u kuhinji, zar ne? Možda Vam uz pomoć dobre interesantne trpeze uspije i neki poslovni dog-ovor. Te naše drage bake uvijek će nam biti od pomoći.

Recepti su pronađeni u starim kuharicama i pisani su počesto korištenjem lokalnih riječi, izričaja i jednostavnih konstrukcija rečenica, što smo u prijepisu uglavnom zadržali.

Odabrali Helena Šlogar i Bill Zakula

Kuhana majonezaStuci u kotlić tri cijela jajeta jedno po jedno i tri žumanjka, te tuci šibom sa to-liko bijelog octa koliko ga možeš naliti u 6 ljuski od jajeta, tako dugo na pari dok se ne zgusne. Skini zatim s pare i metni redom najprije soli, zatim žlicu senfa (gorušice), umiješaj do tri decilitra ulja i sasvim malo šećera.

Sarma od vinove lozePosve mlado lišće od vinove loze proku-haj u vodi sa octom i soli. Ocijedi i napuni smjesom od samljevenog mesa, slanine, soli, bibera i jaja. Kuhaj u slanoj vodi. Načini rijetki zapržak, dodaj posve malo nasjeckanoga kopra i prilij vode u kojoj su se kuhale sarme, te dosta vrhnja. S tim umakom prelij sarme i prokuhaj ih.

Naduvak od parmezanaZamuti 4 dcl kiselog vrhnja sa 6 žuman-jaka, tri žlice brašna, soli i 14 dkg ribanog parmezana. Dodaj snijeg od 6 bjelanjaka. Oblik za naduvak namaži maslacem, po-spi sitnim žemljinim mrvicama i kuhaj u pari tri četvrt sata.

Punjene paprike bake AnkeOdaberu se zdrave zelene paprike sredn-je veličine, operu i očiste od sjemena. Pri-pravi se smjesa od ½ kg mljevenog june-ćeg mesa, 1 šalica kvalitetne riže, 10 dkg mljevenog mesnatog špeka, 1 jaje i sol prema potrebi. Smjesa se rukom izmiješa i ostavi da stoji 15 minuta. U većem loncu (od 4 litre) pripravi se zaprška. U lonac se stavi ½ dcl ulja i ½ žličice šećera, a kad se zagrije i ulje zarumeni, dodaju se 2 velike žlice brašna i to sve se prži dok ne dobije zlatno-smeđu boju. Tome se doda 2 dcl pirea od ukuhanog paradajza, posoli se i ulije 2 litre vode. U takav umak poslože se paprike napunjene mesnom smjesom. Kuha se na umjerenoj vatri dok smjesa u paprikama ne omekani. Vrijeme kuhanja ovisi o kvaliteti mesa, a ne traje manje od jedan i pol sat krčkanja na umjerenoj vatri.

Piletina ocaklena umakomKuhaj narezanu piletinu sa mrkvom, soli, biberom i malo lovorova lista, dok ne postane mekana te u istoj juhi ohladi. Načini zapržak od maslaca i brašna, zalij tom juhom da bude gusto kao umak i kuhaj jedan do dva sata da se sjaji. Malo ohladi pa primiješaj dva dkg rastopljene želatine i procijedi kroz sito. Svaki ko-mad umoči u taj umak da bude bijel i svjetao i meći na dasku da se stisne i složi na zdjelu.

Juha od kupusa (zelja)Načini zapržak sa lukom i crvenom papri-kom, zalij sa vodom i metni u to pol kilo-grama kiselog kupusa. Kad kupus omekša, dodaj narezane i već kuhane srijemske kobasice. Pazi, da ne bude odviše gusto, te prokuhaj sa kiselim vrhnjem.

Umak od hrena (topli)Naribaj hrena, pomijašaj ga sa vrlo malo brašna, razmuti ga sa juhom i metni dosta masti od svinjskog i živadskog pečenja.

Žličnjaci od krupiceMiješaj jednu žlicu masti sa dva cijela ja-jeta, četiri žlice krupice i žlicom vode pa pusti da neko vrijeme stoji. Zatim grabi žlicom žličnjake i meći ih u vrelu juhu, u kojoj neka pola sata sasvim polagano vriju.

Kisela repa Dvije do tri repe oguli, naribaj na ribež, da budu kao rezanci, metni u lonac (najbolje zemljani) jedan red repe, pa ga pospi malo sa brašnom – i tako slaži do gore. Lonac sa repom metni na toplo mjesto (nad štedn-jak). Za nekoliko dana će biti kisela. Kiselu repu metni onda u šerpu i kuhaj, dok ne postane mekana. Posoli je i začini sa za-prškom iz masti i brašna. U takvu repu mo-žeš dodati i nešto kuhanog grahama. Repa je osobito dobra, ako se u njoj kuhaju svje-ža svinjska rebra.

13prosinac 2009.

Bakini recepti za mlade menadžere >>>

prosinac 2009.14

NULLA DIES SINE LINEA,

Razgovarala Jana Miletić

Novoimenovani dekan Libertasa, profesor dr. sc. Duško Pavlović, kojeg imam čast slušati na trećoj godini, ispričao mi je svoj životni put. Osim što mu niti jedan dan ne prođe ˝bez crte˝, naglašava kako nije važno puno raditi već je važno raditi kontinui-rano. Čovjek koji u svojih 37 godina uistinu bogatog i zanimljivog radnog iskustva, niti jedan dan nije došao na posao neraspoložen poručuje studentima Libertasa kako pošten odnos prema ljudima, radu i stvarima otvara sva vrata diljem svijeta. Stoga, poštovani kolege i kolegice, budite pošteni!

životni je moto novoimenovanog dekana Libertasa

15prosinac 2009.

Više od 15 godina radili ste u inozemstvu. Kako je uopće započeo vaš poslovni put, ispričajte mi ga ukratko?U inozemstvu sam radio 15 godina, a ukupno više od 20 godina u vanjskoj trgovini. Sve je započelo mojim radom u vanjskotrgovinskoj organizaciji RH koja se zvala Astra, ogromna vanjsko trgovinska tvrtka s godišnjim prome-tom, u to vrijeme, preko 2,5 milijardi dolara. Godine 1989. imenovan sam za direktora Astrine tvrtke u Londonu te sam se 1990. za-putio u London. U toj i još jednoj firmi ostao sam 15 godina.Radio sam s mnogobrojnim poduzećima ši-rom svijeta različite vanjskotrgovinske poslo-ve. Dobar sam dio svog života i radnog vijeka proveo u toj vrsti posla.

Koji je razlog povratka u RH i jeste li zado-voljni tom odlukom?Dobro pitanje. U Londonu sam u materijalnom pogledu ži-vio vrlo dobro i nisam imao razloga te vrste za povratak u Hrvatsku. Međutim, ipak sam se vratio. Naime, kad sam odlazio u London, od-lazio sam na aranžman od 4 godine, no te su se 4 godine stjecajem različitih okolnosti pre-tvorile u 15. Zadnjih 4-5 godina čvrsto sam planirao povratak. Privatni i poslovni razlozi to su pomalo odgađali, pa sam na koncu ipak odlučio da je 15 godina u inozemstvu sasvim dovoljno.Ne postoji ništa čemu bih mogao prigovoriti vezano za život u Londonu, niti u materijal-nom niti u bilo kojem drugom pogledu, ali znate kako se kaže, kod kuće je najljepše.

Da, doma je najljepše!Što je potrebno da postanete dobar po-slovni čovjek?Ukoliko radite poslove s velikim brojem ze-malja i različitim ljudima, potrebno je neko-liko stvari: znanje, jer se bez znanja ne može niti u svijetu niti u RH. Zatim ne smijete imati nikakvih predrasuda, bez obzira na nacional-nost, vjeru, boju kože…,jer ako u vanjskoj trgovini ne možete raditi s nekim iz razloga jer je drugačiji od vas, onda je bolje ne prihva-ćati se tog posla. I posljednje, što je izuzetno važno, sadržano je u jednoj kratkoj engleskoj riječi TRUST, što znači povjerenje. Ako u po-slovnom svijetu steknete povjerenje, onda je poslovati sa svijetom izuzetno lagan i ugodan posao.Ako imate 15, 20, 30 partnera s kojima ste radeći godinama održavali riječ koju ste dali i ispunjavali ono što ste se dogovori-li, onda ste vi zapravo zadobili povjerenje i na bazi njega možete posao obavljati s lakoćom.Ja sam se uvijek trudio da ne preuzimam ob-veze za koje nisam bio više nego 100 % sigu-ran da ih mogu izvršiti i to je ključ čitave priče.U mom radnom vijeku gotovo da nije bilo niti jedne situacije a da sam došao u spor s bilo kim zato što nisam izvršio ono što sam rekao. A u tih sam 20 godina napravio barem 5,6,7 stotina, ne mogu baš precizno reći, različitih poslova.

Svaka čast.Objavili ste više znanstvenih i stručnih ra-dova. Koji vas je najviše ispunio i zašto?Znanstvene i stručne radove objavljujem još od osamdesetih godina prošlog stoljeća. Sve je započelo jednom zgodnom životnom pri-čom. Magistrirao sam 1980.g. i počeo objav-ljivati svoje radove. Čovjek se uvijek sjeća prvih stvari koje je napravio u životu. Moja tajna ljubav su multinacionalne kompanije i moji prvi radovi su bili upravo na tu temu.

1985. g. završio sam doktorat, međutim, moj je mentor prije nego što smo trebali defini-rati zadnju verziju, na žalost, umro od infar-kta. Tada sam se posvetio poslu i zapostavio rad na znanstvenim i stručnim radovima. Puno sam putovao po svijetu i intenzivno ra-dio tako da nisam imao vremena. Međutim, nisam nikada odustao. Sakupljao sam pola-ko knjige i članke iz časopisa na koje sam se pretplaćivao za vrijeme boravka u inozem-stvu. I tako sve do svoje 45. godine života. Tada sam uvidio kako je za moje ambicije da doktoriram i bavim se znanstvenim radom postalo prekasno, stoga sam jednog kišnog vikenda u Londonu ušao u svoju radnu sobu i pospremajući pobacao sve članke misleći kako više neće poslužiti ni za što. Zadržao sam knjige, ali oko 150 članaka završilo je u smeću. Na kraju se ispostavilo kako čovjek nikada ne smije reći nikad. Proveo sam 3

Ja sam se uvijek trudio da ne preuzimam obveze za koje ni-sam bio više nego 100 % sigu-ran da ih mogu izvršiti i to je ključ čitave priče.

Intervju >>>

>>>

godine na London School of Economics, jednom od vodećih ekonomskih fakulte-ta u svijetu, te ponovo sakupljao slične članke i uz još oko 200 knjiga pripremio doktorat. U isto sam vrijeme objavio i knjigu. Dakle, čini mi se, prva knjiga i prvi znanstveni rad najviše mi znače.

Profesor ste visoke škole, a do sada ste bili i prodekan za međunarodnu suradnju na VPŠ Libertas. Od ove ste godine i dekan. Zašto nakon svega još i dekan?Jako dobro pitanje. Ja se isto to pitam skoro svaki drugi dan. Naime, s obzirom na sve ono što sam u životu radio, možda

više nije bilo potrebe da ponovo radim nešto što nije samo znanstvena, nego i menadžerska funkcija. Razgovori o mojoj mogućoj ulozi dekana trajali su više od godinu dana. Na kraju smo se predsjednik upravnog vijeća i ja dogovorili o prilično ambicioznom programu razvoja Liberta-sa, pa sam zaključio da bih svoje znanje i dugi niz godina rada mogao ugraditi u društveno koristan projekt prvenstveno za ljude koji studiraju, zatim za društvenu zajednicu te za one koji rade na Liberta-su. Nadam se da ćemo u 2 godine, na koli-ko sam izabran za dekana, učiniti to da će Libertas izgledati još bolje nego što izgle-da danas. Za 2 godine možete opet doći

kako bih vam rekao je li moja odluka bila pogrešna ili ne. Ha, ha, ha.

Vrlo rado. Ha, ha, haZa sada imamo puno posla i puno planova.

Koji su vam budući planovi?Postavili smo 3 pravca aktivnosti u nado-lazećem vremenu. Prvi je da podižemo kvalitetu nastavnog procesa Libertasa koji će uključivati obrazovanje u inozemstvu i zemlji, kako studenata tako i profesora i u tom smo pogledu poduzeli već nekoliko konkretnih aktivnosti i poduzimat ćemo ih i dalje. Donijeli smo permanentni plan stručnog osposobljavanja profesora kako

Kad ostanem sam sa sobom i vratim sve te godine unatrag, onda mogu samo reći kako sam živio jedan lijep i dinamičan život - i kada bih se ponovo rodio, ne postoji nešto bitno što bih želio promijeniti.

prosinac 2009.16

Intervju >>>

bi bili u tijeku najsuvremenijih zbivanja u područjima u kojima predaju, te ih prenijeli na studente Libertasa. Već je održana jed-na radionica za profesore. Sljedeći mjesec bit će održana i druga.Formirali smo komisiju za udžbenike koja će u prvoj fazi pregledati sve skripte koje imamo na Libertasu i procijeniti jesu li one na razini onog što je potrebno, te ukoliko nisu, osigurati da se izvrše popravke kako bi studenti učili iz onog što predstavlja naj-suvremenije znanstveno i stručno posti-gnuće u RH i svijetu.Drugo, ojačat ćemo postojeći već kvalite-tan profesorski tim. Već smo počeli dovodi-ti na Libertas najuglednije hrvatske ekono-miste; nedavno nam se pridružio profesor Mate Babić, a uskoro će i još neki.Širit ćemo broj studijskih programa kako na preddiplomskom tako i na specijalistič-kom studiju. Treće, podizat ćemo i dalje inače odlične radne uvijete na Libertasu. Od sljedećeg semestra imat ćemo i novu dvoranu za oko 100 studenata.Započeli smo uspješno sa studijem u Sa-moboru i nastavit ćemo razvijati i taj studij. Kao što vidite, imamo dosta posla.Sukladno svemu, moram priznati da mi dani jako brzo prolaze.

Smatrate li se uspješnom osobom?To je teško reći. U životu sam bio na većem broju značajnih mjesta nego što sam mo-gao i sanjati u mladim danima. Osim vanj-skom trgovinom bavio sam se i nekim dru-gim stvarima. Međutim, kad ostanem sam sa sobom i vratim sve te godine unatrag, onda mogu samo reći kako sam živio jedan lijep i dinamičan život - i kada bih se pono-vo rodio, ne postoji nešto bitno što bih že-lio promijeniti. Kad dođete u 50-te godine života, u kojima se ja sada nalazim, pa se osvrnete iza sebe i kažete kako ne biste baš puno toga mijenjali, onda se takav život može okarakterizirati uspješnim i ugodnim istovremeno.

Što je za vas uspjeh?Uspjeh je u nekim poslovima koje sam radio bio vrlo mjerljiv. Ako npr. završava-te poslovnu godinu s dobrim poslovnim rezultatom, onda je to sasvim sigurno uspjeh. Ako u doba nezaposlenosti uspi-jete zaposliti određen broj ljudi, onda je to također uspjeh. Ako dočekate kraj godine s nekoliko novih poslovnih partnera s ko-jima ste poslujući postali i prijatelji, i to je uspjeh.Poslovni je uspjeh više mjerljiv nego neke druge stvari. Tako da ono što bih ja oka-rakterizirao kao uspjeh odlazi šire od npr. poslovnog rezultata. Započeo sam raditi davne 1972. godine, što znači da radim više od 37 godina. Niti jedan dan nisam odlazio na posao s bolovima u želucu ili s nelago-dom zbog odlaska na posao. Uvijek sam išao s radošću jer sam stvarao takve odno-

se među ljudima i takvu radnu atmosferu da je bilo ugodno odlaziti na posao. To je također uspjeh. Mogu vas platiti koliko god žele, ali ukoliko vi dobivate čir na želucu odlazeći na posao, onda vam taj novac ne predstavlja ništa.

Zavidim vam i moram priznati da ste prva osoba, koju sam do sada upoznala, a da u 37 godina rada odlazi na posao s osmjehom na licu svaki dan.Od ranih godina života svi sanjamo o nečemu što bi voljeli postati jednog dana. O čemu ste vi sanjali i jeste li ispu-nili svoje snove?Kao srednjoškolac želio sam studirati po-litičke znanosti ili pravo. Nisam imao na-mjeru ići na ekonomiju. Međutim, kada sam upisao studij ekonomije, vrlo sam se brzo opredijelio za vanjsku trgovinu. Moj je otac veći dio svog života proveo također radeći u vanjskoj trgovini pa je možda i to na određeni način utjecalo na mene. Na-dalje, diplomski sam rad pisao iz vanjske trgovine i već sam se tada odlučio na to da ću raditi taj posao. Stjecajem okolnosti morao sam raditi za vrijeme studiranja i to neke druge poslove koji nisu imali dodira s vanjskom trgovinom. To sam radio do 1985. Nakon toga sam otišao u vanjsku tr-govinu i ostatak svog radnog vijeka, pa sve do sada, proveo u vanjskoj trgovini. Brzo sam vidio kako je vanjsko trgovinski posao dinamičan, uključuje putovanja po svijetu, upoznavanje novih ljudi različitih kultura, poslovnih navika… i to mi se učinilo pri-vlačnim.

Znači može se reći kako živite svoj san.Da, jednim dobrim dijelom. Drugi dio sna pripada znanstveno istraživačkom radu koji sam, kao što rekoh na početku, ostvario, ali u kasnijim godinama života. I moja je velika želja da u narednim go-dinama, ukoliko me bude služilo zdravlje, dio toga što sam naučio prenesem na naše studente.

Što vas motivira u vašem radu?Odlično pitanje. Motivira me napraviti nešto novo. Uvijek sam voljan prihvaća-ti izazove - i poslovno i privatno. Zatim, velika mi je motivacija dobro društvo. Nikada ne bih prihvatio ulogu dekana Li-bertasa da kolektiv s kojim ću raditi nije kolektiv od dobre, ugodne i uspješne su-radnje.Nazivate li sebe radoholičarom i je li po vama to mana ili vrlina jednog čovjeka?Sve u životu mora imati neku svoju mjeru. Jesam li radoholičar? Pa možda malo i je-sam. Počeo sam raditi sa svojih 20 godina i uz posao sam završio fakultet, magistri-rao, doktorirao, objavljivao radove, knjigu, učio jezike…, pri tome nikada ne zapo-stavljajući društvenu stranu života. Inten-zivno sam se družio kao i dan danas. Moji su dani uvijek bili ispunjeni različitim ak-

tivnostima. Vjerojatno sam u životu, kada bi se sve zbrojilo, radio više od većine drugih ljudi. Nadalje, svi poslovi koje sam radio u 37 godina nisu imali fiksno radno vrijeme. Znao sam kada započinjem radni dan, ali nikada nisam znao kada završa-vam. Iako sam radio intenzivno, znao sam naći vremena za druženje. Ovdje imam je-dan savjet za sve: nije važno puno raditi, važno je raditi kontinuirano. Još uvijek se držim svog jednostavnog principa, a to je da ustajem vrlo rano te prije početka dnevnih aktivnosti otprilike 2 sata dnevno provedem učeći, čitajući raznu literaturu i tako radim velik dio svog života. Ima jedna latinska izreka koja kaže: ˝ Nulla dies sine linea.˝, što u prijevodu znači:˝ Niti jedan dan bez crte ˝, odnosno, svaki dan treba nešto uraditi. Vrlo sam rijetko radio noću, ali zato sam se maksimalno trudio iskori-stiti dan i to još uvijek činim.

Tko rano rani,….ha, ha, haTako je. Ha, ha, ha.

Kako najradije provodite slobodno vri-jeme?Subotom i nedjeljom, ako nemam drugih obaveza, nalazim se s grupom meni dragih ljudi i družimo se. Izuzetno se puno kre-ćem. Često pješačim na Sljeme. To bih svi-ma preporučio. Čak i radnim danom kad mi se pruži prilika. I još sam nepušač.

Smijete izabrati samo jedno od ponu-đenog. Izaberite i prokomentirajte svoj izbor: novac, sreća ili uspjeh?Sreća, jer ona uključuje i ove druge dvije ponude. Sreća je puno značajnija i naj-važnija. Definirajte mi ISKUSTVO! Što je iskustvo u životu, a što iskustvo u poslu?Nije ga jednostavno definirati, ali ako bi baš morao, onda bih rekao da je to jedan silni broj različitih radnji koje je čovjek obavio i koje onda pokušava sintetizirati tako da sva-ku novu radnju obavlja skupljajući znanja iz svih ovih prethodno obavljenih radnji. Isku-stvo služi ljudima kako bi lakše živjeli.

S obzirom na vaše životno i poslovno iskustvo, što biste poručili svojim stu-dentima?Preporučio bih 3 stvari:Organizirajte svoje vrijeme na način da svakodnevno radite na sebi (učite, čitajte) i ostavite si jedan dio vremena za druženje, prijateljstva i ljubav.Vodite računa o zdravlju. Krećite se, nemoj-te konzumirati cigarete i alkohol.Budite pošteni. Pošten odnos prema ljudi-ma, poslu i stvarima otvara sva vrata diljem svijeta!

Uistinu sam uživala i zahvaljujem se na vašem vremenu. Vidimo se za 2 godine!Hvala, Vama također!

17prosinac 2009.

Intervju >>>

18 prosinac 2009.

≥ZOOZoološki vrt grada Zagreba jedan je od 3 zoološka vrta u Hrvatskoj. Osno-van je 27. lipnja 1925. godine. Ima 275 vrsta životinja i 2 225 jedinki sa gotovo svih kontinenata. Zastupljeni su sisavci, ptice, gmazovi, vodozemci, ribe i bes-kralješnjaci.Na njihov četvrti rođendan, 21. srpnja 2009.,  iz Amsterdama u Zoološki vrt

lavove – AFRIČKA SAVANAOsim novih lavica, Zoološki vrt je bogatiji i za 3 bebe vidre. Iako su vidre prisutne u Zoološkom vrtu već 12 godina, ovo je prvo uspješno razmnožavanje. Vidre žive u grupama u kojima ih može biti dvade-setak. Bebe vidri su jako zaigrane i znati-željne pa istražuju njima novi prostor u vodi i na kopnu, na kojem više borave.

grada Zagreba stigle su dvije ženke afričkog lava, sestre Ayana i Nyota. One će neko vrije-me biti odvojene od mužjaka Konga i ženke Kigali, koji su već starosjedioci u našem Zoo-loškom vrtu.Ženke su smještene u susjednoj nastambi kako bi se stari i novi članovi malog lavljeg čopora mogli što bolje upoznati.U planu je izgradnja nove i veće nastambe za

Napisali Maja Jakimenko i Ana Habjanac

Zagrepčanec sveznalica >>>

prosinac 2009. 19

≥TVORNICA KRAŠ SELI IZ ZAGREBAU svojoj izjavi za HTV, predsjednički kan-didat Vidošević izjavio je kao predsjednik uprave Kraša, kako se ta kompanija ne seli zbog gradnje zabavnog parka `Krašogra-da` na postojećem prostoru ili poslovno-stambene zone na Ravnicama, nego zbog razvoja tvrtke i novih ulaganja.Mišljenja o selidbi tvornice su različita. Neki smatraju da Zagreb u svojem centru ne bi smio imati tvornicu i da bi bolja in-

vesticija bio „Krašograd“ - zbog razvoja turizma i ugostiteljstva. Zbog selidbe Kraša izvan grada, najviše se bune radnici. Odgovor na pitanje da li će na lokaci-ji Kraševe tvornice biti izgrađen zabavni park, donijet će Uprava, mali dioničari te 2.600 zaposlenika Kraša.

Preselili se na novu lokaciju!

≥IKEA U ZAGREBUŠvedski maloprodajni lanac namještaja IKEA dolazi u Hrvatsku. Novi trgovački lanac trebao bi biti smješten u istočnom dijelu Zagreba, u blizini Domovinskog mosta, što je svega dvadesetak kilometra od centra grada. Izgradnja se planira na površini od 392 tisuće četvornih metara. Početak gradnje se planira još ove godine, a završetak se predviđa 2011. godine.U IKEI bi se zaposlilo 1.500 ljudi.

≥SAVA I ŽELJEZNICAKoliko dugo ćemo još u Zagrebu trpjeti gu-žve i kaos u prometu? Mnoštvo ljudi na tram-vajskim stanicama svakodnevno iščekuje tramvaj, a kad dođe, nastane trka i nagurava-nje za poneko slobodno sjedeće mjesto. - Zagreb je mali grad s malim brojem sta-novnika, a gužve su prevelike - rekao je Martin Knights, predsjednik međunarodne udruge za tunele i podzemni prostor. Tko se bar jednom vozio zagrebačkim jav-nim prijevozom shvatit će što je M. Knights htio reći. Ne treba biti stručnjak da se brzo shvati kakav kaos vlada u zagrebačkom prometu.Metro ili laka željeznica? Još uvijek je neod-lučeno, ali u svakom slučaju, namjera stru-ke i politike je smanjiti prometne gužve. Zasad, najisplativija gradnja je nadograd-nja na već postojeću šinsku-tramvajsku

mrežu, i to na način da se ona na nekim dije-lovima spusti ispod razine cesta. To bi koštalo oko 11 milijuna eura. Uspoređujući Zagreb s ostalim europskim me-tropolama, lako je uočiti da Zagrepčani, svje-sno ili nesvjesno, ‘bježe’ od svoje jedine rijeke- Save. U vezi s tim također postoje prijedlozi - da gradska željeznica – metro pređe preko Save izgradnjom infrastrukture oko same rije-ke. Na taj način rijeka bi se svojim obalnim sa-držajima i prometnim čvorištima i stajalištima približila stanovnicima grada. Bio bi to sadržaj-ni dobitak i konačno prijateljevanje ljudi i rije-ke koja sada ostavljena krivuda i kao da bježi u nepoznato. Taj pothvat bi koštao oko 18 miliju-na eura, ne računajući posebne sadržaje koji bi sigurno našli investitore. No, bez obzira na to za što se na kraju odlučili, svaka investicija je i dalje preskupa za hrvat-sku metropolu. Za svaki od ovih pothvata, bit

će potrebni i privatni ulagači. Uspoređujući naš relativno mali Zagreb s ostalim neusporedivo većim europskim metropolama, očito je da se nešto treba učiniti. Metro ili laka željeznica, nadograd-nja na postojeću mrežu ili građenje nove mreže, prelazak pruge preko Save ili ne... - to su samo varijante, ali predah od beskraj-nih prometnih gužvi Zagrepčani su defini-tivno zaslužili.

≥DINAMOV STADIONDinamov stadion je definitivno jedan od simbola Grada i zagrebačkog kvarta Mak-simir. Nije li istovremeno i ruglo naše me-tropole? Već gotovo sto godina Maksimir se diči svojim stadionom, koji je službeno otvoren 05.05.1912., a spomenik kulture postao je 1985. zbog Univerzijade. Rušiti ga ili ne? Tko bi platio izgradnju novog stadiona? Treba li Zagrebu novi stadion na kojemu bi trenirali igrači koji svojim odlaskom u stra-ne klubove pune bankovne račune svojih menadžera?Jedan od prijedloga je prodaja sadašnjeg stadiona da bi se prikupili novci za izgrad-nju novog na nekoj drugoj lokaciji. Ali, nije samo problem u tome što je stadion simbol Maksimira. Zgrade i neboderi na mjestu sadašnjeg stadiona bili bi potpuna suprot-nost prostornom planu izgradnje Zagreba u posljednjih sto godina. Također, jedan prijedlog je izgradnja sta-diona na Kajzerici. Stadion na Kajzerici ko-štao bi 250 milijuna eura, a novi na mjestu starog 120 - 130 milijuna eura.Neki se užasavaju pomisli da novi stadion bude na Kajzerici, dok neki misle da je to neusporedivo bolja lokacija od Maksimira. No, i dalje ostaje pitanje - Maksimir ili Kajze-rica? Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić

tu odluku će prepustiti Zagrepčanima. Refe-rendum je najavljen do kraja ove godine.Činjenica je da nešto treba učiniti s postojećim stadionom. Zagrepčani se nadaju da će konač-no prestati priče i da će netko skinuti s „dnev-nog reda“ priču o stadionu. Tko će to htjeti i moći učiniti u ovo vrijeme krize? Što istinski dobivamo tako velikom investicijom? Možda novu „Arenu“ koja će se ,po svemu sudeći, u nedogled napajati iz gradskog proračuna.

I tko na kraju trijumfira u takvim građevin-skim pothvatima? Sasvim sigurno razni me-šetari, građevinski lobiji i sitni kratkotrajni politikanti. Sve to su u stanju odraditi pod krinkom „želje naroda“ za kruhom i igra-ma. U ovom slučaju narod bi dobio samo igre, u kojima bi ih izigravali kroz hipnozu o nacionalnom ponosu i kroz obećanja da će Dinamo jednoga proljeća ipak zaigrati u nekoj europskoj ligi.

Zagrepčanec sveznalica >>>

prosinac 2009.20

Politički urnebesNaše pravosuđe je izgleda proradilo. Čini se da su dijelove za pokretačke mehanizme pronašli negdje u toliko nam željenoj Europi. Narod je u čudu. Svaki dan se otkrivaju neki novi slučajevi malverzacija i kriminala. Začu-do, mnoge se stvari vrte oko nekih političara. Nedodirljivi političari postadoše dodirljivi. Odjednom se o njima počelo pisati u novi-nama. Počeli su ih prozivati i „naslanjati“ na razne afere. Narod je mislio da političari vode politiku samo iz ljubavi i zbog dobročinstva kojeg dijele narodu. Sada je narod otkrio da političari najviše dobročinstva čine sebi. Nije im tako loše, osim što više ne smiju parkirati svoje automobile na Markovom trgu, pored Sabora. Zbog toga su mnogi teška srca pri-stali da ih “vozaju” šoferi do radnog mjesta. Tako “vozani” političari naviknu se “vozati” druge. Jedan političar se ipak pored policaj-ca probio do samog Markovog trga i tamo je

ostavio svoj automobil. Tamo su mu automobil snimali turisti jer su mislili da je auto dovezao neki umjetnik u sklopu neke predstave, npr. „Usamljeni moderni zagađivači u štićenoj sta-roj jezgri grada“. Po svemu sudeći taj političar ima osjećaj za umjetnost, što međutim nije uvažio službujući policajac pa je jadnom političaru propisao novčanu kaznu od 500 kuna. Političar je izjavio da će rado platiti kaznu, vjerojatno na rate, zbog slabog imovnog stanja. Uzgred, pauk nije mo-gao doći po to vozilo jer mu je zabranjeno prometovanje ispred Sabora. Inače, neki od prozivanih politi-čara dobro su podebljali svoje imovinske kartice i to na brzinu. Kažu da je to sve skupa transpa-rentno i da je svatko mogao to

što su i oni. Čak neki kažu da će se poslije naprasnog napuštanja politike prijaviti na burzu ili će se konačno posvetiti svojoj ženi i obitelji. Jadne žene - konačno će iščupati iz nesmiljenih ralja politike svoje muževe. Nego, to što neki političari pričaju i na koji način objašnjavaju neke svoje financijske

probitke sliči dobrom filmskom zaple-tu. Mislim da će ovaj dobri narod

i to progutati, ali čini se da ovi novi istražitelji, koji rade i pre-kovremeno, neće. Sad se po-

stavlja pitanje, ako se sve te afere koje se vrte po novina-

ma dokažu, hoće li biti mjesta u zatvorima za sve krivce. Neke

ljude je strah da zbog ovih potenci-jalno novih stanovnika Remetinca i drugih „reštova“ nadležni počnu prijevremeno otpuštati sadašnje stanovnike. Živi bili pa vidjeli!

Ponavljanje je majka mudrostiU našem gradu se stalno nešto gradi i po-pravlja. Lijepo je to gledati. Stanovnik ovog grada postaje ponosan kad ugleda novoas-faltirane ulice i nogostupe. Međutim taman kad stanari okolnih zgrada počnu uživati u novom sređenom okruženju, u novosređe-ne ulice dolazi ponovno nekakva mehaniza-cija. Opet počinje kopanja i rovanje, ali sad po novom asfaltu. Oni koji kopaju ne znaju zašto kopaju, jer su oni zaduženi samo za ko-panje rupa i kanala. Poslije dolaze neki novi i postavljaju cijevi, kablove ili nešto drugo. Ni oni ne znaju zašto to rade, jer su ih neki drugi tamo poslali. Nisu sigurni ni zašto mijenjaju kablove jer opet takve iste postavljaju na njihovo mjesto. Onda opet dođu oni prvi pa sve dobro zatrpaju i onda čekaju neke treće da poprave asfalt. Čudo; ulica više nije nova, okrpana je. Ali najgore je što na tako „ure-

đenu“ ulicu navale kroz neko vrijeme i drugi kopači. I oni nešto izbuše i nanovo postave. Tako naša građevinska operativa uvijek ima posla. Ljudi dobivaju plaću, u gradu to sve lije-po knjiže i dogovaraju, jedino što se malo ljute stanari. Pa to se sve radi zbog njih, istina, u više navrata, ali svaki put temeljito i sa puno prašine i blata u okolini.Zapravo, dobro je to kad se radi, pa makar i nepotrebno, ali jedan je zaposlenik jedne Gradske službe primije-tio da se višekratno isplaćuju sume do 200.000 kuna nekim izvođačima za radove u gradu. Nije mu bilo teško obići te lokacije da se uvjeri

u stanje stvari. Kad tamo, nema nikoga, nema popravaka, nema ni potrebe za popravcima. Poslije su tog djelatnika neki uvjeravali na skrovitom mjestu u mraku, da više ne obila-zi ta virtualna gradilišta, pa je on odustao od samoincijativnih inspekcija. Odustao je, jer je

neko vrijeme proveo u bolnici zbog inten-ziteta uvjeravanja koje je doživio od

nekih na skrovitom mje-stu u mraku. I tako,

moj grad i dalje diše i popravljaju ga više puta na istim mjestima. Neka, samo neka

temeljito rade. Plemenito je što se

mladi koji gledaju to, mogu naučiti da je

ponavljanje majka mudrosti.

DisplejNa novouređenom Kvaternikovom trgu postavljen je veliki vertikalni displej. Čudo jedno od ljepote. Međutim, svjetlosni stup viši od 20 metara, za čije je postavljanje na preuređenom Kvaternikovu trgu Grad Za-greb platio 6,5 milijuna kuna, više ne radi. Iako je na otvorenju Kvatrića najavljivan kao spektakularni obelisk koji će, među ostalima, Gradu donositi iznimne priho-de od reklamiranja, visokoso-fisticirani sustav iz Belgije, koji se sastoji od 25 dioda i prepo-znaje 16 milijuna boja, posljednja

i održavanje tog info stupa, objasnio je da tre-nutačno ne radi zbog tehničkih problema sa softverom.I sada - tko mari za izgubljenu dobit? Možda taj stup nije za oglašavanje, već je postavljen

samo za ukras te da bi stranim turistima pokazali kako i mi imamo takva čuda tehnike, samo ih ne želimo upotre-

bljavati. To što je ta stupčina toliko koštala, nema veze. Grad

sigurno može podnije-ti takav trošak, pa i takve

sva kodnevne gubitke. Važ-no je u svemu tome da je Grad donio odluku da: „Tr-

govačkom društvu Zagreb plakat d.o.o. za usluge iz Zagreba, Savska cesta

1, daje se, bez naknade, na upravljanje i održa-

vanje informacijski svjetleći displej-stup za informiranje i komercijalno oglašavanje, dimenzija 1,5 x 16 m, uporabne površine 24 m2 na ulazu u podzemnu garažu na Kvater-nikovom trgu.“Kao što vidimo, Odluke su uvijek važne, možda najvažnije. One, kao što same govo-re, pokazuju našu odlučnost. Bitno je, da-kle, da je sve izglasano i odlučeno - pa tko mari za funkcionalnost! Ima narod novaca i uvijek će puniti gradsku blagajnu, makar kroz povišenje cijena komunalija. Pa neće valjda gradsku blagajnu puniti nekakav stup, za kojeg će nadležni, unatoč njego-vim svjetlećim diodama i 16 milijuna boja koje prepoznaje, odlučiti da ga proglase spomenikom moderne umjetnosti. Na kon-cu, zašto bi spomenik moderne umjetnosti morao svijetliti? Važno je pri tome samo biti odlučan, narod i tako na sve pristaje.

tri mjeseca ne daje znakove ži-vota. Dakle, čini se da je umro. Jedan odgovorni djelatnik Zagrebplakata, tvrtke koja je od Grada preuzela upravljanje

Kolumna “Sovin kutak” by Jimmy Brinesta >>>

„Have a vision not clouded by fear“

Razgovarao Zvonimir Roža

Danijela Bucić

Osobni podaci

:

rođena 18. 05.

1980. u Zadru.

Pohađala osno

vu školu

u Zadru i Rijec

i, srednju

Ekonomsko - b

irotehničku

školu u Zadru

za zanimanje

ekonomist od 1

995 do 1998.

Trenutno aps

olvent na

Visokoj poslo

vnoj školi

Libertas.

Danijela je žena koju bi svaki pustolovni tim poželio imati u svom sastavu. Neumoljiva u potrazi za novim izazovima i ispitivanjima krajnjih granica izdržljivosti - psihičkih i fizičkih. Njezin životopis krase brojni podvizi vrijedni svačijeg divljenja i poštovanja. Članica je međunarodne ekspedicije na Mount Everest 2009. u organizaciji agencije Extreme Summit Team pod vodstvom Dragana Jaćimovića čiji je slogan „Have a vision not clouded by fear“. Ova ekspedicija je krenula u osvajanje vrha svijeta iz Tibeta, Kine - o čemu više u narednim recima.

Ekskluzivni intervju: Danijela Bucić - Danka

21prosinac 2009.

U sklopu priprema za Everest 2009. popela se je na najviši vrh Europe Mt. Blanc (4810 m n/v) i Mt. Blanc du Tacul (4.248 m n/v). Sudionica je mno-gobrojnih pustolovnih i treking utrka. Osvajačica 2. mjesta na „luđačkoj“ utrci 24h Sljemena.Imao sam veliku čast upoznati tu nadasve posebnu djevojku upisavši drugu godinu VPŠ Libertas. Uvijek nasmijana, nenamet-ljiva, jednostavna, nadasve realna i preda-na u dobru i zlu – jednom riječju „ljudina“. Oduvijek me fascinirala borba čovjeka s prirodom, stoga vođen tom mišlju zamo-lio sam je za intervju.

Što vas je navelo da se odlučite uključiti u tim tako odvažnih ljudi, koji su čvr-sto odlučili upustiti se u ovakav izazov osvajanja krova Svijeta?>>> Sasvim slučajno, pripremala sam se za maraton u sklopu atletskog kluba Dina-mo-Zrinjevac kada sam srela svog bivšeg šefa Borisa Čujića, poznatog hrvatskog pe-njača (i vlasnika IGLU ŠPORTA, mog spon-zora ) koji mi je predložio da se prijavim za tim Everest. Otišla sam iz čiste znatiželje i eto, na prvoj provjeri završila treća. Provje-ra se održavala na Velebitu u NP Paklenica na stazi dugoj 46 km koju sam završila za 9 sati, i istu rutu kasnije ponovila za 8 sati. Kada sam kasnije upoznala vođu ekspedi-cije Dragana Jaćimovića, rekla sam: „To je to, hoću da me taj čovik vodi gori.˝ Jed-nostavan, drag, s osjećajem za ljude oko sebe, predan, vođen starom poslovicom: ˝Svi za jednog, jedan za sve.˝

Kakve predispozicije morate imati da bi uopće mogli računati na mogućnost da vas, uz osobnu želju, objektivno izabe-ru u takav tim?>>> Triba biti dobro fizički spreman jer se prolaze kvalifikacijske provjere: poznavati tehnike penjanja, tehnike penjanja u ledu, poznavati pravila orijentacije, imati isku-stvo penjanja na više nadmorske visine i ono što je najbitnije - triba biti psihički spreman, to je baza svega; radilo se o Eve-

restu, poslu ili životu.

Da li ste imali ikakve psihičke pripreme?>>> Nikakve psihičke pripreme. Jedno-stavno moraš biti takav - jak u glavi; to se na tebi vidi jer ćeš u suprotnom pucati na svakoj provjeri, u bilo kojim uvjetima. Pro-vjere su se održavale u zimskim uvjetima, po Velebitu, neovisno o vremenskim uvje-tima, penjanju ledenih slapova u Sloveniji i sl. Ako to ne izdržiš, ne triba ti vođa reći da odustaneš. Velebit je zimi najbolji teren za pripreme za Himalaju. To je i Stipe Božić reka: ˝Velebit zimi je Himalaja broj dva!˝

Koliki su troškovi takvog poduhvata i tko ih snosi?>>> Troškovi iznose oko 100.000 kn po osobi, a snose ih sponzori, ako ih uspiješ naći, ili se financiraš vlastitim novcem.

Koje dozvole je potrebno ishoditi da bi vam nadležne vlasti u Nepalu ili Tibetu omogućile uspon na planinu? Koliko to sve skupa traje, od zamisli do početka uspona?>>> Nikakve posebne dozvole. Potrebno je platiti vlastima u Nepalu ili Kini, ovisno s koje strane ste se odlučili penjati, odobre-

Everest ni bilo koja druga planina nije vridna toga da izgubiš nokat na ruci, a opet Everestu prilaziš na način da izgubiš i mnogo više.

nje, tj. dozvolu za penjanje. Dozvola se u pravilu dobiva u kratkom vremenu i stoji oko 10.000 USD po osobi. To je ujedno i najskuplja stavka u ekspediciji. Ekspedicija od početka do kraja traje 2 mjeseca.

Gdje ste se pripremali i koliko su trajale pripreme?>>> Velebit, Alpe, Sljeme uglavnom. Pri-premala sam se osam mjeseci, ali ako se želiš kvalitetno pripremiti, triba ti bar go-dina dana predanog rada.

U sklopu priprema dogodila Vam se nesvakidašnja opasna situacija. Imali ste bliski susret sa najvećom zvijeri na hrvatskom tlu?>>> Smijeh. - Ajme majko……! To mi je najveća sramota od kad znam za sebe. Provjera u orijentaciji se održavala na Plat-ku, na stazi dugoj 30-ak km, tribalo je proći 7 kontrolnih točaka. Budući sam loša u ori-jentaciji, odlučila sam ih naći pa makar ih tražila cili dan. Nekih 100 m prid vrhom, na stjenovitom terenu, bacim pogled prema vrhu i pomislim - ˝Evo me tu sam.˝ - nasta-vim hodati, podignem glavu i 20 m ispred mene stoji medvjed! Iznenadili smo jedno drugo i već idući trenutak sam trčala nizbr-do, iza mene se rušilo i lomilo. Odjednom sam se našla na stablu, privezana gurtna-ma od ruksaka jer se užasno bojim med-vjeda. Nazovem ćaću (bio je u planinskoj satniji pa kontam da ima iskustva s time), objasnim mu situaciju, zatražim savjet, a stari će na to - „Ajd’ u pi… mat….’el si mene našla zaj….! - i poklopi mi! Mislija je da se šalin. Na sreću se sve dobro završilo, sve je to nekako smišno, glupa reakcija. Medvjed nastavija svojim putem, a ja svojim.

Što su rekli vaši najbliži, da li su se bo-jali za vaš život, jer nesreće kod uspona nisu baš rijetke?>>> Plakala je mater k’a ljuta godina, k’a da se neću nikada vratiti. Bili su van sebe, nikako im nisam mogla objasniti da ne razmišljam o smrti, jer inače nikada ne bi

Koji god cilj postaviš isprid sebe u životu nije nužno da ga dohvatiš, dovoljno je samo da ideš k njemu i uživaš na tom putu.

22 prosinac 2009.

Intervju >>>

ni išla tamo. Što se tiče nesreća navela bi nekoliko statističkih podataka.Najčešće penjane rute su: Jugoistočni gre-ben (South-East Ridge, Standard Route); vrh popelo 1140 penjača, 80 ih je poginu-lo - postotak nesreća: 7%. Ovaj smjer se penje iz Nepala. Mi smo penjali Sjeveroistočni greben (Nor-th-East Ridge Standard Route); vrh popelo 655 penjača, 62 poginulo - postotak nesre-ća: 9%. Ovaj smjer se penje iz Kine, Tibeta.Osvrnula bih se na još jedan faktor, a to je ljudski - 98% onih koji su ove godine pogi-nuli na sjevernoj strani su penjali Everest bez kisika ili bez šerpe ili bez kisika i šerpe. Ova zadnja verzija je najgora moguća.

Imate li neku „mantru“ koju vrtite prili-kom uspona?>>> Da, jedna pisma od Freddy Mercuryja – ˝We are the champions˝. Samo to i pra-zna glava - nema bolje.

Uspon ka Krovu Svijeta?>>> Uspon je krenuo sa 6400 m n/v do 1. logora, na 7120 m n/v. Limit dolaska je bio 17h. Vođa ekspedicije je odlučio da svak’ ide zasebno, da nitko nikoga ne triba čekati. Taj dan sam se osićala feno-menalno, znala sam da ću doći gori. Već u startu ostavljam kolegicu iza sebe, no vratim se pomoći joj jer je povraćala. Pogled joj je govorio da ju ne ostavljam. Kontala sam - ˝Okej˝ - imam vrimena do limita. Išla je nekako za mnom sve do Crampon Pointa na 6500 m n/v . Cr-nogorci su komentirali kad su me vidili (oni su ipak najiskusniji) - „Danka jeb…, danas ćeš gore!“ . To sam i sama osje-ćala jer poznam sebe već sa utrka koje su genijalna stvar za upoznat svoje tilo. Kolegica dolazi iza mene i sad joj triba još sat vrimena da obavi sve što i ostali. Zamolila me da ju pričekam. Sada mislim

i sebe - bez toga ne možeš. Ako poznaš sebe i svoj karakter, ako znaš tko si, što si, od kud si, možeš ići bilo di, raditi bilo što u životu u bilo kojem dijelu svita.A da postoji određena doza rizika od smrti, to znaš i sam da si na opasnom mistu, zato paziš više nego inače. Everest, ni bilo koja druga planina nije vridna toga da izgubiš nokat na ruci, a opet, Everestu prilaziš na način da izgubiš i mnogo više.

Jeste li imali dovoljno hrane? Čime ste se hranili?>>> Što se tiče hrane imali smo je u izobilju. Vođa se potrudio opskrbiti nas svim i svačim. Najčešće smo jeli rižu, jaja, jakovo meso, nešto povrća. Nije to ne-kvalitetna hrana, ali ne može se reći da povrće koje se donese iz nižih predjela i čuva duže razdoblje zakopano u ledu obiluje vitaminima i mineralima, pa tije-lo pati zbog toga. No to je sve hrana za preživljavanje.

da ju nisam tribala pričekati jer je imala pratnju šerpi, a i taj dan smo išli svi za-sebno. Na 7100 m n/v slijedi poziv vođe da se spustim niže, pokupim nju i da se vratimo u ABC na 6400 m n/v. Zamisli, 20 metara mi je falilo do kisika i hrane, bila sam užasno gladna, a to ti je gori k’a da na prazan tank natočiš gorivo. Bila sam ljuta zbog toga, kasnije sam razgovarala o tome - bilo je okej jer, iskreno, tada vrh ne bih ispenjala, ali ipak, postoji određe-ni žal što me vođa vratio jer nisam spo-znala svoje maksimalne mogućnosti.

Koliko je trajao sami uspon?>>> Od zadnjeg logora s 8300 m n/v do vrha penjač na raspolaganju ima 12 sati; naša ekspedicija nije uspila doći do tamo jer je prekinuta na 7450 m n/v poradi lo-šeg vremena.

Volite li sebe kada toliko riskirate?>>> Tko voli planinu, tko voli prirodu voli

Ima toliko detalja koje doživiš u toj zemlji i ne mogu naći prave riči da opišem to iskustvo s kojim sam se vratila. Tamo nema pravila, a opet sve savršeno funkcionira.

23prosinac 2009.

(*) Uglavnom, bez Pudja ceremonije nitko od penjača na „krov svijeta“ ne smije kretati na uspon. Prilikom obreda Pudje, moraju se priložiti svi oštri predmeti (cepini, dereze, bajle i sl.) koji oštećuju planinu, da se ona “majka božica” ne bi naljutila. Izgovaraju se mantre i priziva naklonost bogova. Kako bi mi rekli - za sriću. Tek nakon obreda se kreće na uspon.

JAK - čudesna izdržljiva životinja Jakovi služe Šerpama i penjačima za prijenos opreme do visine od 6400 m n/v, što nijedna četveronožna životinja ne bi mogla izdržati. Tibetanci korištenjem jakova dobivaju mlijeko, kvalitetno meso i toplo krzno. Svaki jak na sebi može ponesti čak 60 kg!!!

PUDJA - meditacija koja se pjeva na tibet-anskom. To je invokacija sa ritualnim pon-udama. Darivanje boga (hranom, cvijećem, novcem..) i izgovaranje mantri, su mali sva-kodnevni obredi budista. (*)

Intervju >>>

Da li vam je bilo hladno - znam da nije bilo šanse za sunčanje, ili možda jest (ha, ha)? >>> Nije mi bilo hladno, svega jednu noć kada je termometar u šator