03_artikulacija-ortoepija

Elenmari Pletikos – "Kultura govora" Predavanje: Izgovor

1

Dr. sc. Elenmari Pletikos

Kultura govora

Predavanje

Izgovor

A. Hrvatski idiomi

B. Artikulacija glasnika, izgovorne mane i pogreške

C. Govorna riječ, naglasci, asimilacije

Idiomi hrvatskoga jezika

standard / općeprihvaćeni govor / dijalekti / mjesni govori

- definiranje standarda, polivalentnost standarda

- prihvaćeni izgovor (RP, engl. received pronunciation), općehrvatski izgovor

- narječja: čakavski, kajkavski, štokavski

- stavovi prema standardu, prihvaćenom izgovoru, dijalektima,

Za razumijevanje razlike između standardnoga i organskoga govora pročitajte tekst:

Ivo Škarić (2006). Pledoaje za govor organski i govor standardni. U: Ivo Škarić, Hrvatski

govorili!, Školska knjiga, Zagreb. (tekst je skeniran i u pdf formatu dostupan, v. popis

literature).

Artikulacija glasnika

Govorni organi: mozak koji upravlja govorom, sluh koji nadzire govor, te organi za disanje,

fonaciju i artikulaciju.

Izgovorni organi koji su bitni za artikulaciju: usne, jezik, zubi, donja čeljust (mandibula),

tvrdo i meko nepce, ždrijelo…

Dikcija (izgovor glasnika, artikulacija)

- dostatnost: nedostatna (labava), primjerena (dostatna), prejaka

- dikcija kao znak u govoru: što znači prejaka dikcija, a što prelabava dikcija?

Za primjerenu dikciju radite artikulacijske vježbe!


2

Artikulacijske vježbe

Vježbe za jezik

a) gimnasticiranje isplaženim jezikom

b) izgovaranje vokala i, e s jako isplaženim jezikom

c) s imobiliziranom mandibulom i vrhom jezika na donjim zubima brzo

izmjenjivati izgovor i, a

d) s vrhom jezika uprtim na vrh tvrdog nepca brzo izgovarati glasove o, u

e) brzo ponovljeno izgovaranje glasnika t i d (t-t-t-t-t-t, d-d-d-d-d-d)

f) produžen izgovor apikalnog r

Vježbe za usne

a) gimnasticiranje usnama

b) brzo ponovljeno izgovaranje bilabijalnog poluvokala (w)

c) produženo izgovaranje bilabijalnog vibranta

d) istezanje gornje usne uz izgovaranje skupina gl, gn, vn

e) istezanje donje usne uz izgovarane ks, gz, bz

Razgibavanje mandibule

Napeto i ubrzano izgovaranje teksta u šaptu

Izgovaranje teksta s umetkom koji se približava zubima

Brzalice: Izgovorite jednu brzalicu najmanje pet puta zaredom bez pogreške i što brže!


3

Brzalice

Kralj Karlo i kraljica Klara su krali klarinet. Kuja je prolajala, kuja je zalajala. Na kantaru katran, kantar mjeri katran. Petar Petru plete plot, sa tri pruta po tri puta, brzo pleti Petre plot (sa tri pruta po triput). Ko pokopa popu bob u petak pred Petrovdan? Šaličicom šećera zašećerit ćeš šačicu češnjaka. Miš uz pušku, miš niz pušku, nasred puške vodu pije. Na štriku se suši šosić. Suši se, suši se šosiću moj. Šaš se suši, suši se šaš. Kneže viteže, kad te vidješe, razveseliše ti se. Raskiseliše li ti se opanci? Svraka svraku preskakala, svaka svraka skaka na dva kraka. Ture bure gura, bula bure valja; Brže ture bure gura, neg što bula bure valja. Pile pikće dok ne dopikće do kuće. Igla igra igru igle. Četiri čavke čuče na čabru. Skoči mačak na čabar i počini čitavo čudo. Crn jarac crnom trnu crn vrh grize. Ne grizi mi crni jarče crnom trnu crn vrh. Odosmo u kotlokrpa, kad kotlokrp kotle krpi sa svojih devet kotlokrpica, a stara im kotlokrpovka kotlokrpavim kotlovima vodu nosi. Škaf podškafnjak, škaf nadškafnjak, škaf škafičkafnjak.


4

Izgovorne mane i pogreške

Najčešće izgovorne mane (dislalije, patologija u dikciji)

sigmatizmi (oslabljeni / piskavi)

rotacizam

lambdacizam

Najčešće izgovorne pogreške (nestandardna dikcija)

odstupanja od standardnog izgovora zbog utjecaja lokalnog idioma:

- samoglasnici

o redukcija u trajanju, sve do sikopiranja (npr. Ank'ca)

o zatvorenost, otvorenost

o stražnjost

o prelabavi, kratki i

o diftongizacija (npr. muoj, gruod)

- suglasnici (najčešće nestandardna boja afrikata i frikativa)

- asimilacijske pogreške


5

Govorna riječ

Govorna riječ je niz slogova okupljenih oko jednog naglašenog sloga (Škarić, 1991: 317).

Govornu riječ pojavno određuje njezina prozodija: broj slogova, odnos naglašenih i

nenaglašenih slogova. U govornom nizu lako je odrediti njezinu jezgru – naglašeni slog, a

teško granice među govornim riječima.

Govorna riječ – sinonimi: fonetska riječ, prozodijska riječ, govorni takt, naglasna cjelina

Govorna riječ razlikuje se od jezične riječi.

Jezična riječ je dio teksta koji pri sintagmatskim preinakama umetanjem ili premetanjem

ostaje nerazdvojna cjelina. Dijelovi jezične riječi su morfemi: značenjska jezgra, prefiksi,

infiksi i sufiksi.

U objašnjenju fonetske riječi definiraju se naglasnice i nenaglasnice prema tome imaju li

rječnički ili leksički naglasak.

Naglasnice imaju svoj leksički naglasak. Rječnički su naglašene, a zovu se i toničke riječi. To

su imenice, pridjevi, prilozi, brojevi, glagoli i neki prijedlozi.

Nenaglasnice su riječi bez svog leksičkog naglaska, to su klitike ili atoničke riječi. Rječnički

su nenaglašene pa se u govoru izgovaraju zajedno s naglasnicama, čineći izgovornu cjelinu.

Izgovornu cjelinu može činiti jedna ili nekoliko leksičkih riječi. Ako se izgovorna cjelina

sastoji samo od jedne leksičke riječi, ona mora biti naglasnica. Sastoji li se od nekoliko, samo

je jedna od njih naglasnica, a ostale moraju biti nenaglasnice. Prema svom položaju u odnosu

na naglasnicu, sve se nenaglasnice dijele na prednaglasnice (proklitike, prislonjenice –

nenaglasnice koje se u rečenici, tj. govornome slijedu, nalaze ispred naglasnice) i

zanaglasnice (enklitike, naslonjenice, koje u rečenici dolaze iza naglasnice).

Prednaglasnice su: prijedlozi, i to svi jednosložni (u, na, iz, uz, od, do, bez, kod, pod), neki

dvosložni (među, mimo, nada, poda, pokraj, preko, prema, oko), neki trosložni (umjesto) i svi

prijedlozi složeni s prijedlogom iz- (između, iznad, ispod); veznici: a, i, ni, da, kad (kad može

biti i naglašen), niječna čestica ne.


6

Zanaglasnice su: zamjeničke (nenaglašeni oblici ličnih zamjenica – me, te, ga, ju, ih, je..,

nenaglašeni oblici povratne zamjenice – si, se), glagolske (nenaglašeni oblici prezenta glagola

biti – sam, si, je, smo, ste, su; i htjeti – ću, ćeš, će, ćemo...; te nenaglašeni oblici aorista

glagola biti) te vezničko-upitno li.

Zadatak 1: Povežite prednaglasnice i zanaglasnice s naglašenim riječima u cjeline (fonetske

riječi) i izgovorite ih:

Bit će lijep dan.

Vratio sam se iz škole.

Razgovarao sam s bratom.

Stajala je pred tobom.

Marko je iz Splita.

Ona je iz Zagreba.

Anita je iz Trogira.

Ni ona ni on nisu pazili na vrijeme pa su zakasnili.

Govornu riječ čine jedna ili više jezičnih riječi.

Jedna jezična riječ može se izgovoriti kao dvije govorne riječi (npr. poljoprivreda).


7

Hrvatski standardni naglasni sustav

Suvremene normativne knjige hrvatskoga standardnog jezika (gramatike, rječnici, pravopisi)

opisuju i normiraju hrvatski akcenatski sustav kao četveronaglasni sustav u kojem postoje

dugosilazni (npr. zlato), dugouzlazni (npr. ruka), kratkosilazni (npr. kuća) i kratkouzlazni

naglasak (npr. žena) te fonološki dugi (npr. vojnik) i kratki zanaglasni slogovi (npr. vitak).

Minimalni parovi riječi, koji se razlikuju samo po naglasku (tzv. izografni heterofoni),

mogu nastati opozicijom svih naglasnih kombinacija (grad – grad, radio – radio, kupiti –

kupiti, para –para, Pero – pero), no ne postoje riječi iste segmentalne strukture koje bi se

mogle razlikovati u opozicijama sva četiri naglaska.

Pravila o distribuciji hrvatskih naglasaka proizlaze iz dvaju osnovnih pravila: silazni

naglasci mogu biti samo na početnom slogu, a uzlazni na svim slogovima u riječi osim na

završnom. Samo kao pojedinačne iznimke dopušteni su silazni naglasci na središnjim i

završnim slogovima.

Mjesto naglaska, osim što nije stalno, tj. jezično-ritmički vezano uz određeni slog (kao

u češkom, poljskom, makedonskom itd.), ono je promjenjivo i unutar paradigme, a

paradigmatski se, osim mjesta, može promijeniti i vrsta naglaska (npr. N. jd. vo da, A. jd.

vodu).

Zanaglasna dužina pripada ili osnovi riječi ili obličnim i tvorbenim nastavcima, a

osnovna pravila navedena su u gramatici. Temeljna izgovorna (naglasna) jedinica je

prozodijska riječ, tj. riječ pod jednim naglaskom, koja se može sastojati od samo jedne

naglasne (toničke) riječi ili od jedne toničke i jedne ili više klitika (nenaglasnica, atoničkih

riječi).


8

Razlika glasnika i fonema - asimilacijska pravila

Poznavanje pravilnog izgovora važan je dio govorne kulture. Kao što pravopisne pogreške

(npr. kuča, treči kat, riječnik i sl.) odaju nedovoljno poznavanje hrvatske ortografije pa time i

niži stupanj kulture pisanja, tako i izgovorne pogreške (npr. [biti ću], [gledat ćemo], [iz

zagreba] i sl.) odaju nedovoljno poznavanje hrvatske ortoepije pa time niži stupanj kulture

govorenja. Zbog dugogodišnje zablude nazivanja hrvatskog pravopisa fonetskim ("piši kako

govoriš" i "govori kako pišeš") mnogi govornici hrvatskoga jezika nisu svjesni razlike pisanja

i govorenja, pa kada čitaju tekst rade više ortoepskih pogrešaka nego u spontanom govoru jer

se misli "da se svako slovo treba izgovoriti". U kultiviranju pravilnoga izgovora potrebno je

razumjeti fonetske asimilacije, tj. znati kada se govori drugačije nego što se piše.

Unutar govorne riječi, na granicama gdje se spajaju leksičke riječi dolazi do fonetskih

promjena: asimilacija.

Promjene se događaju uglavnom na glasnicima, dok u predodžbi riječi ostaju izvorni fonemi.

Glasnik je najmanji govorni članak koji se može hotimično (nadzirano i ponovljivo) dodavati,

ispuštati i zamjenjivati. [a], [b], [c], [f]…

Manje jedinice od glasnika su razlikovna obilježja.

Zašto je naziv glasnik bolji od naziva glas?

Fonem je najmanji jezični članak koji sam nema značenja, ali njegovom se zamjenom tvori

razlika u značenju. Fonem je jezična predodžba glasnika. /a/, /b/, /c/, /f/…

npr. /piti/ : /biti/, /kola/ : /gola/, /šuti/ : /žuti/

Podjele glasnika

Opažajna obilježja glasnika (u jeziku se nazivaju razlikovnim obilježjima):

- po zvučnosti: zvučan/bezvučan

- po mjestu tvorbe: nazivi prema gornjoj i donjoj izgovornoj stijenki u ustima

- po načinu tvorbe: dolazi li do prekida zračne struje


9

Glasnici prema opažajnim slušnim osobinama

Pravi suglasnici dijele se na dvije skupine:

- zvučni: f , z, ž, z, , , g, đ, b, d, g

- bezvučni: f, s, š, s, h, c, č, ć, p, t, k,

ostale su skupine: stridenti, kompaktni difuzni itd.

Glasnici prema izgovornim mjestima

- usneni: o, u, w, v, m, , f, f ,

- zubnousneni: v, , f, f

- prednjojezični (koronalni): i, e, ie, r , r, i, j, l, l, n, n, s, z, š, ž, s , z, c, , č, g, ć, đ, t,

d

- zubni: s, z, c, , t, d

- nadzubni: r, r, l, n

- nepčani: i, e, ie, i, j, l, n, š, ž, s, z, č, g, ć, đ

- nadzubnonepčani: š, ž, č, g

- umekšani: l, n, s , z, ć, đ

- središnji: , a

- mekonepčani: o, u, , k, g, h,

- grkljanski:

Glasnici prema izgovornim načinima

- samoglasnici (slogovni): , i, e, a, o, u, ie, r

- polusamoglasnici (neslogovni vokali): i, w

- nosni: m, , n, n,

- bočni: l, l

- treptajni: r, r

- zapriječni ili pravi suglasnici: f, f , s, z, š, ž, s , z, h, , c, , č, g, ć, đ, p, b, t, d, k, g,


10

pravi suglasnici:

- prekidni (okluzivi): p, b, t, d, k, g,

- tjesnačni (frikativi): f, f , s, z, š, ž, s , z, h,

- poluprekidni (afrikati): c, , č, g, ć, đ.

Popis glasnika u hrvatskom (Škarić, 2006)

HRVATSKI

samoglasnici i, e, a, o, u, r

zvonki suglasnici j, r, l, l, m, n, n, v

neprekidni z, ž,

poluprekidni g , đ,

zvuč

ni

prekidni b, d, g

neprekidni f, s, š, h

poluprekidni c, č, ć FON

EMSK

I GLA

SNIC

I

šum

nici

bezv

učni

prekidni p, t, k

POSEBNI ALOFONSKI GLASNICI i, w, , , f , s, z, ,

PROZODIJSKI GLASNICI (i), ,

Glasovne promjene

- fonemska asimilacija – glasovne promjene koje više ne djeluju: sibilarizacija,

palatalizacija, jotacija, metateza…

- fonetska asimilacija – žive glasovne promjene, promjene opažajnih osobina glasnika

- adaptacija (koartikulacija) – glasovne promjene ispod jedne opažajne osobine (npr.

različit izgovor glasnika [k] u kino, kula, kapa, krug; [s] u Sisak, Susak). Razlikujemo

adaptacije po zvučnosti, suizgovaranjem, količinom pokreta, po mjestu izgovora,

trajanju i napetosti (Škarić, 1991).


11

Fonetske asimilacije

Asimilacije (preinake) su promjene koje se događaju za barem jedno opažajno obilježje.

Fonetske asimilacije događaju se na spojevima fonemskih riječi. Nastaju od živih fonetskih

promjena.

Asimilacija može biti regresivna (u kojoj kasniji segment utječe na prethodni) ili progresivna

(u kojoj prvi segment utječe na onaj koji slijedi) i uvijek je to prilagodba zvučnog segmenta

okolini. Hrvatski i japanski, primjerice podliježu zakonima regresivne asimilacije, a njemački

– progresivne.

Živa asimilacijska pravila (Škarić, 1991) su:

1. asimilacija po zvučnosti

2. asimilacija po izgovornom mjestu,

3. stapanje glasnika

4. ispadanje glasnika

5. umetanje glasnika

Ova izgovorna pravila znaju i govornik i slušač, prvomu su pravila za kodiranje, a drugome za

dekodiranje fonema.

Tekst koji slijedi i opisuje pojedine asimilacije citiran je iz: Runjić-Stoilova, 2006. Početak citiranja teksta -

1. Asimilacija ili jednačenje suglasnika po zvučnosti

Pravilo je u hrvatskom da se suglasnici različitih zvučnosti u skupini izgovaraju istom

zvučnošću, i to onom koju ishodišno ima posljednji (najjači) suglasnik u toj skupini

(regresivna asimilacija). Razlog za to je fonetski; od dvaju susjednih suglasnika, a koji nisu na

kraju riječi, drugi se izgovara jače. Dakle, prvi suglasnik prima osobine drugog. Dvije su

takve alternacije: ozvučivanje: /p/ - /b/, /t/ - /d/, /k/ - /g/, /s/ - /z/ (npr. /s bratom/ - [zbratom]),

/š/ - /ž/, /č/ - /dž/, /ć/ - /đ/, /s/ - /ž/ i obezvučivanje: /b/ - /p/, /d/ - /t/, /g/ - /k/, /z/ - /s/ (npr. /bez

potrebe/ - [bespotrebe]), /ž/ - /š/, /dž/ - /č/, /đ/ - /ć/.

Zanimljivo je ponašanje /t/ i /d/ ispred frikativa: /d/ se, izjednačivši se prema zvučnosti,

mijenja u /t/, a oba bi se uz /s/ i /š/ trebala stopiti u /c/, odnosno /č, ć/. Glasničke asimilacije

po zvučnosti nastaju i onda kad pravi suglasnici nemaju parnjaka po zvučnosti među


12

glasnicima koji su tipična ostvarenja fonema. To su u nas /f/, /c/, /h/ i oni se asimilacijom po

zvučnosti mijenjaju u posebne alofonske glasnike [F], [] []. Ne pripadaju dakle fonološkom,

nego fonetskom sustavu hrvatskoga jezika. Izgovara se tada [groFga], [otabi], [straga] kad

su fonemski likovi /grof ga/, /otac bi/, /strah ga/.

2. Asimilacija ili jednačenje suglasnika po mjestu tvorbe

Suglasnici različiti po mjestu tvorbe jednače se tako da se prvi suglasnik skupa zamjenjuje

suglasnikom koji je po mjestu tvorbe jednak drugom suglasniku skupa. To su alternacije /s/ -

/š/, /z/ - /š/, /z/ - /ž/, /h/ - /š/ ispred /č/, /ć/, /dž/ i /đ/ i alternacija /n/ i /m/ ispred /p/ i /b/.

Glasničkih asimilacija po mjestu tvorbe nekoliko je vrsta:

1. palatalizacija /s/ i /z/ ispred /č/ i /dž/, pa se ti glasnici izgovaraju [š] ili [ž]. Izgovara se

npr. [ščime] za fonemski lik /s čime/ i [beščega] za fonemski lik /bez čega/. Tako bi se

izgovarali i /s/ i /z/ ispred /š/ i /ž/ kad ne bi izjednačivši se s njima ispadali, npr.

[iškole] > [išškole] > /iz škole/,

2. suglasnici /s/, /z/, i /ž/ ispred /ć/ i /đ/ izgovaraju se [ś] ili [ź], npr. [naśće] za /nas će/,

3. suglasnik /n/ ispred /k/ i /g/ izgovara se [ŋ], npr. fonemski lik /on ga/ izgovara se

[oŋga], a ispred /b/ i /p/ - [m], npr. /on bi/ - [ombi],

4. dvosusneni /m/ ispred zubnousnenog /v/ izgovara se kao zubnousneni nosni [], npr.

fonemski lik /znam vas/ izgovara se [znavas].

3. Redukcija dva ista suglasnika u jedan

Ako se dva ista suglasnika nađu jedan do drugog, izgovara se jedan. Iz suglasničkog skupa

ispadaju (gube se) suglasnici isti ili slični po artikulacijsko-akustičkim svojstvima. Oba

ishodišna fonema ostaju ista, ali se prvi po redu ostvaruje neglasnikom, a kod mu je samo

pravilo o neizgovaranju. Npr. fonemski lik /iz Zagreba/ izgovara se [izagreba], a /od danas/

kao [odanas].

4. Ispadanje glasnika

Suglasnici /t/, /d/ ne izgovaraju se ispred afrikata. Ne otpada fonem nego izgovor. Pravilno je

izgovoriti npr. [znaću] za /znat ću/ i [graće] za /grad će/.

Kako suglasnik /t/ pripada istom razredu glasnika kao /p/ i /k/ (dakle, okluzivima), a zvuk tipa

/t/ ionako je ugrađen u početni dio afrikata /c/, /č/, /ć/, ništa nije prirodnije nego da se duge

afrikate u slavenskim jezicima fonološki reinterpetiraju u svijesti govornika kao skupovi


13

dental + afrikata, dakle /t/ + /c/, /č/, /ć/ (/t/ + /d/, /dž/, /đ/). To više što do dugih afrikata u nas i

ne dolazi nego na spoju dvaju morfema od kojih jedan završava na dental, a drugi počinje

afrikatom. Duga je afrikata u najviše slučajeva samo najčešća, prosječna i reprezentativna

fonetska realizacija ovih skupova. S obzirom da su okluzivi /t/ ili /d/ nazočni u početnom

dijelu afrikate (stoga ih i zovemo slivenim glasovima), bit će potpuno prirodno da afrikate

apsorbiraju prethodne dentale i da se tako skup dvaju suglasničkih fonema pojednostavni u

jedan suglasnik. Ta se tendencija ujedinjuje s drugom, koja teži da se dva jednaka suglasnika

(u fonetskom smislu jedan dugi suglasnik) stope u jedan obični (jer su dental + afrikata,

fonetski gledano, zapravo jedna duga afrikata) (Brozović, 1972/73).

Suglasnici /t/ i /d/ ne izgovaraju se, ostajući ishodišni fonemi, u skupinama /st/, /št/, /žd/, /zd/,

a ispred drugog suglasnika (osim v), ali ne u proklitikama i prefiksu. Npr. /mast bi/ izgovara

se [mazbi], a /plašt ga/ - [plažga]. Ako su /s/ i /z/ prislonjenice, /t/ i /d/ ne ispadaju, npr. [zdna]

za fonemski lik /s dna/, a isto tako ne ispada ni ispred /v/ iz naslonjenice, npr. [milostvam] za

/milost vam/.

5. Umetanje glasnika

Polusamoglasnik [i ] dodaje se između dvaju samoglasnika, od kojih je barem jedan /i/ ili /e/ i

bilo kojeg drugog samoglasnika. Takav se nehotimično umetnut nefonemski glasnik jedva

(ponešto kraćim unutarnjim trajanjem i većom sonornošću) ili nimalo ne razlikuje od

hotimičnog izgovora fonema /j/ u takvom položaju, npr. [iionda] za /i onda/. Nestalnost

glasnika /j/ njegova je opća narav i iskazuju je i pisma raznih europskih jezika. Kolebamo se u

pisanju i izgovaranju ovoga fonema, izrazito u međusamoglasničkim sklopovima, u njima

prisutnost i odsutnost glasnika [j] nije posve jasna.

- Kraj citiranja teksta

Stupanj provođenja asimilacija (Runjić-Stoilova, 2006): 1. Govorni profesionalci (novinari i spikeri, u čitanju): 75 %

2. Govorni neprofesionalci (u čitanju): 84 %

3. Gosti u studiju (razgovor): 85 %

4. Govornici u anketama (razgovor): 96 %


14

Zadatak 2. Pravilno izgovorite fonetsku riječ! U zagradama napišite kako se izgovara!

devet ga - [devedga]

danas bi

s bratom

juriš bi

šest ga

razlog će

noć ga

od sinoć

pred tri

od treme

od straha

zub će

još bi

pred put

od kuće

i ona će

bez žurbe

bez džuda

žalost mu

riječ bi

grub će

Diana

jednog te

s ćudljivim

dan ga

noć se

od ciklone

iz Sredozemlja

duž Hrvatske

razvit će

od promjenjive

sjevernijim mu

do osobite

južnim mu

s grmljavinom

u unutrašnjosti

snijeg ga

puhat će

od hladnog

iz smjera

uz trajekte

na Alpama

mraz će

pokret bi

pod dubokim

od hodanja

ovog se

mah ga

lijep ga

bez ćudljivog

tom ga

iz škole

čovjek ga

ni Ana

dug ga

tek bi


15

Zadatak 4: Čitajte tekst i stanite kod govorne riječi u kojoj ste prepoznali djelovanje asimilacijskih pravila. Ispišite fonetske riječi u kojima se događa asimilacija (prvo napišite pravopisno riječi, a zatim u zagradama fonetski, tj. kako se izgovara). Objasnite koja se vrsta asimilacije dogodila, i ako ih je više kojim redom. (Tekst za vježbu preuzet i prilagođen iz Runjić-Stoilova, 2006).

Bez žurbe je ustao iz kreveta i upalio radio. Poslušat će vijesti i informirat će se o vremenu i

stanju u prometu. Od tog će mu biti bolje. Imao je sreće, još su trajale - iz Sabora vijest za

ama baš sve naslovnice, vlast bi svi kritizirali, rad su prekinuli zastupnici, rok do petka za

predaju dokumenata, tvrtke idu iz stečaja u stečaj, bez posla je već dulje vrijeme od dvadeset

do trideset tisuća ljudi, za umirovljenike - novac do kraja mjeseca, ogled državnika iz pet

zemalja iz Zapadne Europe, i iz Županija - s gradonačelnikom razgovor, još da se vlast na šest

godina produži, s čakovačkog područja o olujama, iz Zagorja - palež po vinogradima, unatoč

divljanju mošt će se napraviti na vrijeme i gemišt će se piti, pred Karlovcem opet gužva, jer

promet za zapad ne jenjava, nestao tumač za strane jezike, pokrovitelj je odustao od

postdiplomskog studija... Ništa posebno od domaćih događanja, mislio je šetajući duž kreveta.

Pričekat će još sekundu, dvije. Vijest se nastavlja, ali iz športa - baš ga to i nezanima - u

nogometnoj je ligi od drugog pa do osmog mjesta baš sve neizvjesno. Nakon reklame,

napokon vrijeme, na žalost mu - ne baš željeno.

Rješavati na sljedeći način:

ispis - izgovor fonetske riječi - vrsta asimilacije

bez žurbe je - [bežurbeje] - 1. asimilacija po mjestu tvordbe (z ispred ž ž)

- 2. redukcija dva suglasnika u jdan (žž ž)

iz kreveta - [iskreveta] - asimilacija po zvučnosti (z ispred k s)


16

Ortoepija: pravilan standardan izgovor fonema i prozodema

Što se tolerira u hrvatskom prihvaćenom idiomu?

glasnici

- nerazlikovanje č i ć

- nerazlikovanje dž i đ

- nerazlikovanje dugog i kratkog jata (ne dvoslogovnost, ali da dužina)

naglasci

- silazni naglasci na nepočetnom slogu u riječima stranog porijekla, u složenicama i u

nekim oblicima (neprelaženje naglaska na proklitiku s oblika u genitivu, akuzativu i

lokativu - npr. preko mora, iz škole, bez majke; uz vodu, za oko, u grad, u kino; na

jezeru, na kamenu, silazni naglasci u ženskim mocijskim parovima, npr. Amerikanka)

- izgovaranje kratkouzlaznog naglaska kao kratkosilazni (voda, noga = mama, kiša)

- kraćenje zanaglasne dužine (npr. idem, hodaš, putnik…)

Što se ne tolerira u hrvatskom prihvaćenom idiomu?

glasnici

- sinkopiranje zanaglasnih samoglasnika

- dvoglasni izgovor samoglasnika (muoj, uovdje, mieso, gruod)

- preotvoreno ili prezatvoreno izgovaranje vokala /i/, /u/

- stražnje izgovaranje vokala /a/, neutralizacija vokala a

- "pretvrdo" (apikalno, labijalizirano) izgovaranje glasnika š, ž, č, dž

- "premeko" izgovaranje glasnika ć, đ

- presvijetli, "mediteranski" izgovor glasnika /l/

naglasci

- neprelaženje naglaska na proklitiku u negaciji (npr. ne znam, ne vjerujem, ne možeš)

- izgovaranje pogrešnog mjesta naglaska tj. neprelaženje naglaska na prefiks unutar

govorne riječi (npr. preteći, zapmatiti, razmisliti, rasplakati, zaplakati)

- kraćenje dugih naglasaka (npr. more, vino)

neprovođenje asimilacija


17

Dodatna literatura:

Općenito o izgovoru i standardnosti:

1. Ivas, Ivas (2003). Strana imena u hrvatskome standardnom izgovoru. Suvremena lingvistika. 29, 55-56; str. 1-35

2. Kalogjera, Damir (2003). Prihvaćeni izgovor vs. received pronunciation. Govor, XX, br. 1-2, str. 181-190.

3. Katičić, Radoslav (1995/96). Načela standardnosti hrvatskoga jezika. Jezik, 43, br. 5, str. 175-182.

4. Katičić, Radoslav (2004). Hrvatski jezični standard. Jezik, 51, br. 2, str. 49-60. 5. Mićanović, Miroslav (2006). Hrvatski s naglaskom. 6. Škarić, Ivo (1991). Fonetika hrvatskoga književnog jezika. U: Povijesni pregled,

glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika: Nacrt za gramatiku, HAZU - Globus, Zagreb, 61-379.

7. Škarić, Ivo (2006). Hrvatski govorili! Školska knjiga, Zagreb.

Literatura o asimilacijama: 1. Runjić-Stolilova, A. (2006). Asimilacije unutar govorne riječi. Filozofski fakultet Zagreb,

neobjavljeni kvalifikacijski rad. Literatura o naglascima: 2. Anić, V. (1968/69). O jednom akcenatskom procesu u različitim službama književnog

jezika. Jezik, 16, str. 84-89. 3. Buzina, T. (1987). Ortoepska odstupanja u televizijskim dnevnicima. Govor, IV, br. 2, str.

153-162. 4. Pletikos, E. (2008). Akustički opis hrvatske prozodije riječi. Doktorska disertacija.

Filozofski fakultet, Zagreb. 5. Varošanec-Škarić, G. i Đ. Škavić (2001). Neutralizacija kratkouzlaznoga i kratkosilaznog

naglaska u suvremenom hrvatskom prihvaćenom izgovoru. Govor, XVIII, br. 2, str. 87-104.

6. Varošanec-Škarić, G. (2003). Prenošenje naglasaka na proklitiku u općem prihvaćenom hrvatskom izgovoru. Govor, XX, br. 1-2, str. 469-489.

Documents

03_artikulacija-ortoepija