PRIJEDLOGIZMJENE I DOGRADNJE

USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE

PRIJEDLOGIZMJENE I DOGRADNJE

USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE

SOCIJALDEMOKRATSKA PARTIJA BOSNE I HERCEGOVINE

PRIJEDLOZI I DISKUSIJESA OKRUGLOG STOLA

Klub zastupnika SDP BIH u štini Bosne i Hercegovine

Savjet SDP BIH za ustavno-pravna pitanja

Parlamentarnoj skup

Savjet SDP BIH za ekonomski razvoj

Savjet SDP BIH za razvoj

Sarajevo, 2005.

PRIJEDLOG IZMJENE I DOGRADNJE USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE

PRIJEDLOG AMANDMANA NA USTAV BOSNE I HERCEGOVINE

I

DISKUSIJE SA OKRUGLOG STOLA POSVEĆENOG IZMJENAMA I DOGRADNJIUSTAVA BOSNE I HERCEGOVINE, ODRŽANOG U SARAJEVU 18. .2005. GODINE

U ORGANIZACIJI SOCIJALDEMOKRATSKE PARTIJE BOSNE I HERCEGOVINE1

Izdava

Štampa

Za štampariju

Tiraž

č

Za izdavača

Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine

prof dr Zlatko Lagumdžija

Sarajevo, jula/srpnja 2005. godine

Sadržaj Prijedlog izmjene i dogradnje Ustava Bosne i Hercegovine ............ 3

Razlozi za izmjenu i dogradnju Ustava BiH ...........................................................................3 Konkretni prijedlozi..................................................................................................................5 Obrazloženje ............................................................................................................................ 9

Okrugli sto .................................................................................. 14 Otvaranje okruglog stola .......................................................................................................14

Prof dr ALIJA BEHMEN..................................................................................................... 14 Prof dr ZLATKO LAGUMDŽIJA ......................................................................................... 15

Diskusija.................................................................................................................................. 17 Mr SABRIJA POJSKIĆ........................................................................................................ 17 Prof dr MIRKO PEJANOVIĆ ..............................................................................................19 Prof dr ANTO DOMAZET ...................................................................................................21 IBRO SPAHIĆ..................................................................................................................... 24 STRAJO KRSMANOVIĆ .....................................................................................................27 Prof dr IVAN TOMLJENOVIĆ ............................................................................................27 Prof dr SLAVO KUKIĆ ....................................................................................................... 28 Prof dr GAJO SEKULIĆ ..................................................................................................... 30 Prof dr OMER IBRAHIMOVIĆ .......................................................................................... 32 KREŠIMIR ZUBAK .............................................................................................................35 SLOBODAN POPOVIĆ....................................................................................................... 36 SLAVIŠA ŠUĆUR................................................................................................................ 38 Akademik JURAJ MARTINOVIĆ ...................................................................................... 39 Mr JOZO KRIŽANOVIĆ..................................................................................................... 40 JASMIN IMAMOVIĆ ..........................................................................................................41 DAVOR VULETIĆ .............................................................................................................. 43 Prof dr ŠEFKO MEĐEDOVIĆ ............................................................................................ 44 Prof dr MARKO TADIĆ .......................................................................................................45 Dr ANTE RAOS .................................................................................................................. 46 Prof dr DUŠKO MILIDRAGOVIĆ ...................................................................................... 46 Akademik BOŽIDAR MATIĆ ............................................................................................. 50

3

Zastupnici SDP-a BiH: Jozo Križanović, Zlatko Lagumdžija i Selim Bešlagić Predstavnički / Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH n/r gosp. Martina Raguža, predsjedavajućeg Na osnovu člana X 1 Ustava BiH i člana 8 i 110 Poslovnika Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, podnosimo

P R I J E D L O G izmjene i dogradnje Ustava Bosne i Hercegovine

Razlozi za izmjenu i dogradnju Ustava BiH Proteklo je više od osam godina od pot-pisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, u okviru kojeg je donesen Ustav BiH. Očekivanja da će se, povremenim promje-nama ustava entiteta i Ustava BiH, blagovremeno stvoriti uvjeti da se koncept dejtonske Bosne i Hercegovine postepeno, u hodu, dograđuje i transformira u pravcu uspostave Bosne i Hercegovine kao etnički nedjeljive demokratske države evropskog profila, pokazala su se potpuno neos-novanima. To se nije dogodilo iz više raz-loga:

• Državni organi Bosne i Hercegovine ne raspolažu funkcijama i ovlaštenjima koje im omogućuju da u punom kapacitetu ostvaruju suverenitet (unu-trašnji i vanjski), tako da nemaju potrebne prerogative države, dok entiteti raspolažu nekim bitnim prerogativima države;

• Postoji institucionalna neravnoteža prava kolektiviteta (nacija) na račun individualnih prava građana, što je suprotno Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Građanin je više „etnograđanin“ nego politički subjekt;

• Nacionalna prava se teritorijaliziraju, dovodeći u diskriminirajući položaj „manjinske“ u odnosu na „većinske“ konstitutivne narode na entitetskoj teritoriji. I pored amandmana na entitetske ustave pokazuje se da konstitutivni narodi, dakle, nisu ravnopravni na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine;

• Građanima državljanima Bosne i Hercegovine i pripadnicima konsti-tutivnih naroda, suprotno Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, uskraćeno je pravo da biraju i da budu birani u organe vlasti BiH na cijelom području Bosne i Hercegovine. Tako se uskraćuje aktivno i pasivno biračko pravo za oko 45% građana BiH, odnosno Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj ne mogu biti kandidati za člana Predsjedništva BiH ili zastupnici u Domu naroda, a isto tako ni Srbi u Federaciji BiH;

• Bosna i Hercegovina, cijeneći pravni poredak i koncept vlasti koji sada ima, nije moguća kao „samoodrživa država“, pa je otuda, nažalost, za njeno funkcioniranje nužna institucija visokog predstavnika;

4

• Entiteti dovode do apsurda državnost Bosne i Hercegovine. Teritorijalno-poli-tička struktura Bosne i Hercegovine je suprotna njenom multinacionalnom biću. Bosna i Hercegovina nikada nije bila strukturirana isključivo na nacio-nalnoj osnovi;

• S obzirom na složenost državne strukture BiH, koja je uz to i asimetrična, Bosna i Hercegovina je nefunkcionalna i neefikasna država, čiji je državni aparat nepotrebno mnogo-brojan i potpuno neracionalno organiziran. U svijetu ne postoji država sa takvim političkim svojstvima kao što je Bosna i Hercegovina;

• Postojeći ustavni okvir nije samo neefikasan već generira i skupi državni aparat i administraciju koju finansijski ne bi mogle podnijeti ni mnogo bogatije države;

• Ustav BiH prenaglašeno podstiče podu-darnost entitetskog i političkog identiteta. U takvim uvjetima nije moglo doći do uspostavljanja jedinstva eko-nomskog, pravnog i političkog sistema Bosne i Hercegovine, što ima ne-sagledive posljedice za njen ukupni razvoj (dva pa i više ekonomskih, pravnih, političkih i socijalnih sistema i sl.). Posebno je ovakvo stanje pogubno po ostvarivanje prava i sloboda građana;

• Nedograđenost i neefikasnost državnih organa, kako upravnih tako i pravosudnih, pogoduje širenju krimi-nala i korupcije, što ugrožava ekonom-ske i političke osnove države i društva;

• Bosna i Hercegovina nije ekonomski „samoodrživa“, budući da se njen dosadašnji razvoj uglavnom bazirao na donacijama, a dostignuti društveni pro-izvod ne omogućava razvoj koji obezbjeđuje rast zaposlenosti i porast standarda;

• Česte su opstrukcije u donošenju elementarnih državnih odluka, budući da je sistem odlučivanja konsenzusom uveden i kod operativnih i ekspertskih pitanja, čime je stvoren prostor za politikantske manipulacije;

• Predsjedništvo BiH je iščašeno u sistemu državne vlasti i stavlja se u poziciju dualizma i paralelnog organa sa Vijećem ministara BiH, uz nepotrebno skup administrativni aparat koji ga uslužuje;

• Bosna i Hercegovina je donekle ušla u fazu stabilnosti, ali njena ekonomska samoodrživost i potrebna brzina reformi se svakim danom dovode u pitanje. Na taj način produbljuje se i produžava stanje siromaštva i besperspektivnosti i u nedogled odlaže uključivanje Bosne i Hercegovine u daljnje evropske integ-racije.

Sve to upućuje na potrebu hitnih i radikalnih ustavnih promjena koje će zaustaviti rastuću opasnost etničke podjele BiH i njene eventualne disolucije i stvaranja uvjeta za razvoj Bosne i Hercegovine u skladu sa njenim unutrašnjim multietničkim bićem i evropskim demokratskim standar-dima. Osnova za njenu transformaciju u tom pravcu jeste uspostava individualnih i kolektivnih ljudskih prava i sloboda u skladu sa evropskim i svjetskim standardima. Brojnost političkih inicijativa za promjene Ustava BiH koje pokreću ne samo političke stranke nego i nevladine organizacije, kao i upravo donesena rezolucija Vijeća Evrope kojom se traži da se pristupi promjenama Ustava BiH i da se u tu aktivnost uključe sve političke stranke, kao i Venecijanska komisija, nedvojbeno pokazuju da je sazrelo vrijeme da se pristupi dogradnji Ustava BiH. U proceduralno-pravnom smislu nema nikakvih prepreka da se to učini. Svako daljnje odlaganje ustavnih promjena kroz njegovu dogradnju bilo bi pogubno po budućnost Bosne i Hercegovine pa i njenu opstojnost.

5

Konkretni prijedlozi

U Prijedlogu dogradnje Ustava BiH daje se sadržina promjena koje bi trebalo izvršiti u Ustavu BiH. Smatramo da je neophodno izvršiti niže navedene izmjene i dopune odredbi Ustava Bosne i Hercegovine: 1. U preambuli Ustava BiH dodaje se

nova alineja 2:

„Poštivanje temelja državnosti Bosne i Hercegovine izražene u odlukama I i II zasjedanja ZAVNOBiH-a .“

2. U članu I tačka 1 Ustava BiH mijenja se prva rečenica i glasi:

„Po obliku vladavine Bosna i Herce-govina je republika.“

3. Mijenja se tačka 2 člana I Ustava BiH i glasi:

„Republika Bosna i Hercegovina je suverena, demokratska, pravna, soci-jalna i sekularna država, u postojećim međunarodno priznatim granicama koje su nepovredive.

Suverenitet pripada građanima držav-ljanima Bosne i Hercegovine: sva vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.

Konstitutivni narodi Bosne i Herce-govine – Bošnjaci, Hrvati i Srbi, te ostali – jednakopravni su na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine i kao kolektiviteti učestvuju u strukturama vlasti.

Državna vlast u Bosni i Hercegovini ustrojena je na načelu podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, a ograničena je Ustavom zagarantiranim pravom na regionalnu i lokalnu samo-upravu.

Bosna i Hercegovina ima svoje izvorne budžetske prihode.“

4. Mijenja se tačka 3 člana I Ustava BiH i glasi:

„Bosna i Hercegovina je decentra-lizirana država sa visokim stepenom

regionalne i lokalne samouprave. Re-gije su utemeljene prvenstveno na funkcionalnim, ekonomskim, prostor-nim, geografskim i komunikacijskim kriterijima, ali i kulturnim i tradicij-skim, kao i na evropskim kriterijima regionalizacije.

Regionalne zajednice imaju Ustavom zagarantiranu autonomiju. Regije imaju zakonodavne i izvršne organe i statut kojim se utvrđuju struktura i funkcioniranje regionalne vlasti.

Broj regija i njihova teritorija utvrđuju se posebnim zakonom.

U sistemu vlasti općine i gradovi su jedinice lokalne samouprave.“

5. Tačku 3 člana II Ustava BiH dopuniti slijedećim socijalno-ekonomskim pravima:

„Socijalna i ekonomska prava čovjeka su: pravo na rad, pravo na pravičnu plaću, pravo na zaštitu na radu, pravo na obrazovanje, pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na socijalnu sigurnost i socijalnu zaštitu, prava u vezi sa poro-đajem, materinstvom i njegom djece, pravo na pomoć slabim, nemoćnim i drugim osobama zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, pravo na posebnu zaštitu invalidnih osoba i njihovo uključivanje u život, pravo na partnerstvo radnika, poslodavaca i organa vlasti, pravo na učešće zaposlenika u odlučivanju i pravo na štrajk.“

6. U tački 1 člana III Ustava BiH proširiti nadležnosti institucija BiH, te ukinuti sve druge odredbe u članu III Ustava BiH:

„...carinski sistem, radni odnosi i soci-jalno osiguranje, radno pravo i pen-zioni sistem, odbrana i sigurnost, au-

6

torsko pravo i industrijska svojina, mjere i težine, finansijski i bankarski sistem.“

Dodati novu tačku 2 koja glasi:

„U nadležnosti regija su pitanja od regionalnog značaja, a posebno poslovi koji se odnose na zdravstvo, školstvo, prostorno i urbanističko planiranje, privredni razvoj, promet i prometnu infrastrukturu, te planiranje i razvoj mreže obrazovnih, zdravstvenih i kulturnih institucija.“

7. Mijenjaju se odredbe tačaka 1 i 2 člana IV Ustava BiH i glase:

„Parlamentarna skupština ima dva doma: Zastupnički dom i Dom naroda. Ukoliko Ustavom nije drugačije rije-šeno, odluke Parlamentarne skupštine zahtijevaju potvrdu oba doma.

Zastupnički dom sastoji se od 63 (alternativa: 84) zastupnika. Dom naroda sastoji se od 24 delegata, od čega po sedam delegata iz reda svakog konstitutivnog naroda i tri iz reda ostalih (alternativa: 30 delegata, od čega po devet iz reda svakog konstitutivnog naroda i tri iz reda osta-lih).

Građani Bosne i Hercegovine biraju i mogu biti birani u zakonodavne organe vlasti Bosne i Hercegovine na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine.

Zastupnici Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine biraju se po propor-cionalnom izbornom sistemu sa otvo-renih lista u višečlanim izbornim jedini-cama na području cijele Bosne i Herce-govine, dok se delegati Doma naroda biraju po proporcionalnom izbornom sistemu sa listi sačinjenih po konsti-tutivnim narodima i ostalih, koje kan-didiraju sve političke stranke, a birali bi se od strane pripadnika konstitutivnih naroda vijećnika općinskih vijeća.“

8. U članu IV Ustava BiH dodati novu tačku 5 koja glasi:

„U Bosni i Hercegovini je osigurana puna sloboda organiziranja i političkog djelovanja političkih stranaka. Politi-čke stranke utiču na političku volju građana. Njihovo djelovanje mora odgovarati demokratskim načelima, a upotreba sredstava i korištenje imovine mora biti dostupno i pravdano javno-sti.

Političke stranke koje svojim ciljevima i djelovanjem svojih članova narušavaju slobodni politički poredak ili ugroža-vaju opstojnost Bosne i Hercegovine protuustavne su. O pitanju šta je protuustavno odlučuje Ustavni sud BiH.“

9. Iza člana IV Ustava BiH dodaje se novi član IV A koji glasi:

„1. Vitalni interesi konstitutivnih naro-da su: ostvarivanje prava konstituti-vnih naroda da budu pravično zastup-ljeni u zakonodavnim, izvršnim i pravosudnim organima vlasti; oču-vanje integriteta Bosne i Hercegovine; identitet jednog konstitutivnog naroda; ustavni amandmani; jednaka prava konstitutivnih naroda u procesu dono-šenja odluka; obrazovanje, jezik, njego-vanje kulture, tradicije i kulturno nasli-jeđe; sistem javnog informiranja.

2. Odluke o vitalnim interesima donose se većinom glasova delegata iz svakog konstitutivnog naroda. Ostali imaju pravo da ravnopravno učestvuju u postupku većinskog odlučivanja.

Zaštita vitalnih interesa konstitutivnih naroda na nivou Bosne i Hercegovine vrši se putem Doma naroda.“

10. Iza člana IV A dodaje se novi član IV B koji glasi:

„Nacionalne manjine, u skladu sa Okvirnom konvencijom za zaštitu nacionalnih manjina, imaju pravo na: obrazovanje, jezik, njegovanje kulture i tradicije, informiranje, odgovarajuću zastupljenost u organima vlasti i

7

participaciju u odlučivanju u zakono-davnim i drugim organima vlasti.“

11. Mijenjaju se odredbe tačaka 1, 2, 3 i 5 člana V Ustava BiH i glase:

„Predsjednika Republike Bosne i Herce-govine biraju Zastupnički dom i Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

Predsjednik zastupa državu Bosnu i Hercegovinu, u ime države sklapa ugo-vore sa stranim državama, opuno-moćava i prima ambasadore, imenuje premijera Vlade, te se stara o zaštiti ustava.

Predsjednik Republike Bosne i Herce-govine, premijer Vlade i predsjednici domova Parlamentarne skupštine BiH biraju se na četiri godine iz svih triju konstitutivnih naroda. Predsjednik Republike i premijer Vlade ne mogu biti iz istog naroda.“

12. Mijenja se tačka 4 člana V Ustava BiH i glasi:

„Vlada se organizira i djeluje kao kolektivni izvršni organ vlasti. Mandat premijera je četiri godine kao i mandat Vlade. Vlada svoje odluke donosi veći-nom glasova. Sastav Vlade usklađen je sa nacionalnom strukturom stanov-ništva. Premijer i ministri sačinjavaju Vladu.

Predsjednik Republike imenuje premi-jera Vlade, a premijer sastav Vlade predlaže Zastupničkom domu. Vlada preuzima dužnost po odobrenju od strane Zastupničkog doma.

Vlada je nadležna za provođenje politike i odluka organa Bosne i Herce-govine u skladu sa Ustavom. Vlada će dati ostavku ukoliko joj Parlamentarna skupština izglasa nepovjerenje.“

13. Iza člana V dodaje se novi član V A Ustava BiH koji glasi:

„1. Oružane snage postoje samo na nivou Bosne i Hercegovine, a njihov sastav i sastav komandnog kadra u

skladu je sa nacionalnom strukturom stanovništva Bosne i Hercegovine.

Oružane snage Bosne i Hercegovine imaju zadatak da čuvaju nezavisnost, teritorijalni integritet i suverenitet Bos-ne i Hercegovine, a obavljaju i druge zadatke u okviru Ujedinjenih nacija i drugih međunarodnih organizacija.

Oružane snage su profesionalne, uz po-stojanje pasivnog rezervnog sastava.

Oružane snage su pod upravljanjem i kontrolom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Oružanim snagama komanduje ministar odbrane, a u slučaju ratne opasnosti i rata premijer Vlade.

2. Na nivou Bosne i Hercegovine formira se jedinstvena obavještajno-si-gurnosna služba, koja je pod kontrolom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

3. Oružane snage i obavještajno-si-gurnosna služba su depolitizirane i deideologizirane.“

14. U vezi sa pokretanjem postupka pred Ustavnim sudom, član VI 3a Ustava BiH treba dopuniti sa:

„...jedna petina Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, općinsko i gradsko vijeće, pravna lica i Ustavni sud na inicijativu građana.“

15. Iza člana VIII dodaje se novi član VIII A Ustava BiH koji glasi:

„Organi lokalne samouprave imaju autonomno pravo da, u okviru ustava i zakona, reguliraju i rukovode znatnim dijelom poslova iz lokalnog djelokruga koji su najbliži građanima.

Prava lokalnih vlasti ne mogu i ne smiju biti uskraćena od strane viših organa vlasti.

Lokalna samouprava ima pravo na vlastite izvore finansiranja, kojima raspolaže slobodno i u okviru vlastitih ovlaštenja.

8

U jedinicama lokalne samouprave obezbijeđena je ravnopravnost konsti-tutivnih naroda i ostalih.

Status grada mogu imati dvije i više općina, a može imati i jedna općina ako imaju razvijenu urbanu, ekonomsku i kulturnu osnovu i preko 25.000 stanovnika.“

16. Dodaje se novi član VIII B Ustava BiH koji glasi:

„Grad Sarajevo, kao glavni grad Bosne i Hercegovine, posebna je jedinica lo-

kalne samouprave i uprave i pod juris-dikcijom je organa Bosne i Hercegovi-ne.

Teritorija, položaj i status Sarajeva kao glavnog grada Bosne i Hercegovine regulira se posebnim zakonom.

Zakonom se Gradu Sarajevu može dati položaj regije.“

Napomena: Prihvatanje ovih prijedloga zahtijevat će usklađivanje i drugih odgo-varajućih odredbi Ustava BiH.

9

Obrazloženje 1. Odlukama I i II zasjedanja ZAVNOBiH-

a obnovljena je i uspostavljena državnost Bosne i Hercegovine, kao i ravnopravnost građana i naroda – Srba, Muslimana i Hrvata. Tekovine ZAV-NOBiH-a izraz su borbe demokratskih snaga u slamanju fašizma i zalaganja patriotskih snaga za obnovu države Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice u sastavu bivše Jugoslavije. Zahvaljujući odlukama ZAVNOBiH-a, prihvaćen je kontinuitet državnosti Bosne i Hercegovine prilikom njenog priznavanja kao nezavisne i samostalne države i izvršen prijem u Ujedinjene nacije. Stoga su odluke ZAVNOBiH-a trajna osnova državnosti Bosne i Hercegovine.

2. S obzirom na historijske, nacionalne i druge specifičnosti, Bosna i Hercegovina bi po obliku vladavine trebala biti republika. Veliki broj država, osobito u novije doba, ne slučajno ističu oblik vladavine i u svom imenu. Time se ustvari ističe demokratski karakter vlasti. U njenom imenu trebao bi, dakle, da bude izražen i oblik vladavine, kao garancija njenog demokratskog ustroja vlasti.

3. Ovim se predlaže da se posebno odredi da je Bosna i Hercegovina suverena država i da su građani nosioci suve-reniteta, a konstitutivni narodi kao kolektiviteti svoja prava ostvaruju izravnim učešćem u strukturi vlasti a ne po teritorijalno-političkom principu. Kao suverena demokratska država, te-melji se na ravnopravnosti svih njenih građana i naroda, odnosno jednakim pravima i obavezama svih državljana (građana), bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku, socijalnu i ide-ološku opredijeljenost i jednakoprav-nosti konstitutivnih naroda i ostalih. Nacionalna prava se ostvaruju trans-teritorijalno kao sastavni dio korpusa ljudskih prava i sloboda.

Državna vlast se zasniva na načelu podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku.

Ustav Bosne i Hercegovine u norma-tivnom dijelu ne određuje Bosnu i Hercegovinu kao socijalnu državu nego samo kao pravnu i demokratsku državu. Otuda su u Ustavu BiH u dijelu koji se odnosi na ljudska prava i slobode, pored klasičnih političkih prava, ugrađena i socijalna i ekonomska prava, koja karakteriziraju svaku savremenu de-mokratsku državu.

Ustavom BiH nije regulirano da je Bosna i Hercegovina sekularna država. Za Bosnu i Hercegovinu kao multikon-fesionalno društvo je važno da se Ustavom utvrdi da je sekularna država.

4. Ovim se predlaže da Bosna i Herce-govina bude organizirana kao visoko-decentralizirana država na osnovama regionalne i lokalne samouprave. Dej-tonskim ustavom uspostavljena „etni-čko-entitetska“ konstitucija Bosne i Her-cegovine postala je prepreka u ostva-rivanju ljudskih prava i sloboda na cijeloj teritoriji i prepreka njenom ekonomskom razvoju.

Entiteti nisu zaokružene ekonomske, geografske, tradicijske i sl. sredine. Bosna i Hercegovina nije nastala voljom entiteta i prenošenjem njihovih odre-đenih ovlasti „kao državnih“ na Bosnu i Hercegovinu.

Regije bi imale nadležnost koja obu-hvata pitanja od regionalnog značaja, a imale bi i svoje zakonodavne i izvršne organe, kao i statut kojim se reguliraju pitanja ustrojstva i funkcioniranje organa vlasti regije. Ovim bi se ukinuli entiteti, kao i kantoni kako su sada uspostavljeni.

Predloženo je da se posebnim zakonom utvrdi broj i teritorija regija.

10

Imajući u vidu teritorijalno-političku organizaciju BiH kroz njenu historiju, kao i naučna istraživanja regionalizacije u zadnjih dvadesetak godina, vjerovatno bi kao regionalne zajednice mogle postojati: Sarajevo, Tuzla, Banja Luka i Mostar.

Regije bi trebale podstaći ubrzaniji eko-nomski razvoj i veću regionalnu solidar-nost.

5. Danas nema nijedne demokratske države u Evropi, pa ni u svijetu, koja nije ustavom zagarantirala osnovna soci-jalno-ekonomska prava građana, što nije slučaj sa BiH. Ova prava su za Bosnu i Hercegovinu izuzetno značajna ako se ima u vidu da je 56% građana u stanju socijalne ugroženosti i da se Bosna i Hercegovina nalazi u uvjetima tranzicije. Budući da će Bosna i Hercegovina uskoro potpisati Evropsku socijalnu povelju, ona će morati obezbijediti ostvarivanje određenih socijalno-ekonomskih prava građanima. Prijedlog socijalnih i ekonomskih prava u ovoj inicijativi polazi, između ostalog, i od prava utvrđenih u Socijalnoj povelji.

6. Utvrđujući vrlo suženo nadležnosti države Bosne i Hercegovine kao isklju-čive nadležnosti i ostavljajući entitetima vrlo široku i pretpostavljenu nadležnost, Ustav BiH je ovakvim rješenjem kumovao jačanju državnosti entiteta na račun Bosne i Hercegovine.

U Ustavu bi kao nadležnosti Bosne i Hercegovine trebalo utvrditi sva ona pitanja od kojih zavisi funkcioniranje jedinstvenog ekonomskog, pravnog i političkog sistema (carinski sistem, radni odnosi i socijalno osiguranje, rad-no pravo i penzioni sistem, obrazovanje i nauka, odbrana i sigurnost i dr.). Ina-če, ustavni kapacitet institucija Bosne i Hercegovine trebao bi biti veći nego što se u praksi ostvaruje. Pošto se ovom inicijativom predlaže da se ukinu entiteti, potrebno je u Ustavu izbrisati sve one odredbe koje se odnose na nadležnosti entiteta.

Budući da bi Bosna i Hercegovina tre-bala biti visokodecentralizirana država na osnovama regionalne i lokalne samo-uprave, u nadležnosti regija bi trebala biti pitanja od regionalnog značaja, a posebno poslovi koji se odnose na zdravstvo, školstvo, prostorno i urbanis-tičko planiranje, privredni razvoj, pro-met i prometnu infrastrukturu, te plani-ranje i razvoj mreže obrazovnih, zdrav-stvenih i kulturnih institucija.

7. Neki principi izbornog sistema dati u Ustavu BiH (aktivno i pasivno biračko pravo) suprotni su demokratskim principima. Naime, građanima Bosne i Hercegovine, prema postojećim ustav-nim rješenjima, uskraćeno je aktivno i pasivno biračko pravo, koje je inače za-garantirano, kako Evropskom konven-cijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, tako i međunarodnim ugo-vorima o građanskim i političkim pra-vima. Građanima, odnosno pripadnici-ma konstitutivnih naroda, onemoguće-no je da biraju i da budu birani u Zas-tupnički dom i Dom naroda, i to sa područja cijele Bosne i Hercegovine. Otuda je upitan legitimitet organa Bos-ne i Hercegovine.

Osnovni smisao predloženih ustavnih promjenama jeste univerzalizacija ljud-skih prava i sloboda, a ne zadržavanje "etnizacije" tih prava. U tom smislu je predloženo da građani biraju i da mogu biti birani u organe Bosne i Hercegovine (Zastupnički dom i Dom naroda) na cijeloj teritoriji države. Drugim riječima, ovim promjenama se Ustav BiH uskla-đuje sa međunarodnim aktima o ljud-skim pravima i slobodama.

Pošto je predloženo ukidanje entiteta i kantona, smatramo da bi Parlamentarna skupština trebala biti reprezentativnija po broju. Otuda je predloženo da se Zastupnički dom sastoji od 63, odnosno 84 zastupnika, a Dom naroda od 24 delegata (po 7 delegata iz reda svakog konstitutivnog naroda i tri iz reda ostalih), odnosno 30 delegata (po 9 iz reda svakog konstitutivnog naroda i tri iz reda ostalih).

11

Kod utvrđivanja broja zastupnika Zastupničkog doma procijenili smo da u Bosni i Hercegovini ima preko 2.300.000 birača i da sada ima 8 višečlanih izbornih jedinica. Također smatramo da bi i nacionalne manjine trebale biti zastupljene u Domu naroda, budući da one, prema Okvirnoj konven-ciji za zaštitu nacionalnih manjina, trebaju učestvovati u odlučivanju u institucijama vlasti.

8. Za političku scenu Bosne i Hercegovine, kao multietnične i multikonfesionalne zemlje, izuzetno je važno obezbijediti punu slobodu udruživanja građana i djelovanja političkih stranaka. Među-tim, istovremeno bi se morala obezbijediti efikasna zaštita bosansko-hercegovačkog društva od onih politič-kih partija i snaga koje propagiraju nacionalnu, vjersku i ideološku ne-trpeljivost, koje narušavaju slobodni demokratski poredak i ugrožavaju opstojnost Bosne i Hercegovine. To tim prije što pojave zagovaranja disolucije Bosne i Hercegovine i pripajanja njenih dijelova susjednim državama nisu prestale.

9. Ovim se predlaže da se ustavno odrede vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda kako bi se time, s jedne strane, obezbijedila jednakopravnost konstitu-tivnih naroda i, s druge strane, one-mogućilo da se praktično svaki interes proglasi vitalnim i koristi za blokiranje odlučivanja. Definiranje vitalnih inter-esa također će uskratiti mogućnosti manipulacije nacionalnim interesima. Nacionalna prava moraju biti zaga-rantirana kao kolektivna prava na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.

Kao vitalni nacionalni interesi pred-loženi su: pravična zastupljenost u zakonodavnim, izvršnim i pravosudnim organima; očuvanje integriteta BiH; identitet jednog konstitutivnog naroda; ustavni amandmani; jednaka prava konstitutivnih naroda u procesu dono-šenja odluka; obrazovanje, jezik, njego-vanje kulture i kulturno naslijeđe; si-stem javnog informiranja.

Odluke o vitalnim interesima konsti-tutivnih naroda donose se većinom glasova delegata svakog konstitutivnog naroda. Pripadnici ostalih u Domu naroda imaju pravo ravnopravno učestvovati u postupku većinskog odlu-čivanja.

10. Ustavom BiH nisu zagarantirana prava nacionalnih manjina. Stoga se, polazeći od Okvirne konvencije za zaštitu nacio-nalnih manjina, ovim predlaže da se kao prava nacionalnih manjina utvrde: pra-vo na obrazovanje, jezik, njegovanje kul-ture i tradicije, informiranje, zatim pra-vo na odgovarajuću zastupljenost u institucijama sistema i participaciju u odlučivanju u zakonodavnim i drugim organima vlasti.

11. Ustroju i strukturi, kao i multietničkom i multikonfesionalnom biću Bosne i Hercegovine, više odgovara "čisti" parlamentarni sistem umjesto polu-predsjedničkog sistema, kakav je sada. Sadašnje ovlasti Predsjedništva trebalo bi bitno smanjiti, a one proističu iz činjenice da je Predsjedništvo birano neposredno.

Posrednim izborom predsjednika oja-čala bi se uloga Parlamenta kao vrh-ovnog zakonodavnog tijela, što bi uči-nilo odgovornijim predsjednika. Na fun-kcijama predsjednika, premijera Vlade i predsjednika domova Parlamentarne skupštine BiH morala bi biti zastupljena sva tri konstitutivna naroda. Pred-sjednik republike i premijer ne mogu bi-ti iz istog naroda.

12. Mada je donošenjem Zakona o Vijeću ministara BiH učinjen određeni iskorak u vezi sa položajem, ulogom i sastavom Vijeća ministara BiH, činjenica je da je djelokrug rada Vijeća ministara BiH i dalje ostao sužen, odnosno da nad-ležnosti i broj ministarstava ne proizlaze iz ustavne nadležnosti koja pripada organima i institucijama Bosne i Herce-govine. Osim toga, i dalje je dosta široko ostavljena mogućnost konsenzualnog odlučivanja.

12

Stoga smatramo da bi u promjenama Ustava trebalo bitnije promijeniti položaj i ulogu Vijeća ministara, odnos-no ići na formiranje vlade kao kolek-tivnog organa, a koja bi imala proširenu nadležnost i odluke donosila većinom glasova, kako je to i predloženo. Sastav vlade usklađen je sa nacionalnom struk-turom stanovništva. Predsjednik repub-like imenuje premijera vlade, koji sastav vlade predlaže Zastupničkom domu, a vlada preuzima dužnost po odobrenju Zastupničkog doma.

13. Izuzev Bosne i Hercegovine, nema države u svijetu koja nema jedinstvenu vojsku. Sada, i pored nedavno izvršene reorganizacije Oružanih snaga (obje-dinjavanje komande oružanih snaga), svaki od entiteta (Federacija BiH i Republika Srpska) ima svoju vojsku.

Uspostavljanjem jedinstvenih oružanih snaga Bosne i Hercegovine, komanda bi bila na nivou Bosne i Hercegovine (ministar i vlada), a putem Ministarstva odbrane, Vlade i Parlamentarne skup-štine BiH vršila bi se civilna kontrola Oružanih snaga. Samo ako su uspostavljene jedinstvene oružane sna-ge, Bosna i Hercegovina ima šansu da u skoroj budućnosti postane članica NATO pakta, a time i da konačno budu otklonjene mogućnosti eventualnih novih ratnih sukoba. Oružane snage su profesionalne uz postojanje pasivnog rezervnog sastava.

Predloženo je, također, da na nivou Bosne i Hercegovine bude jedinstvena obavještajno-sigurnosna služba, koja je pod kontrolom Parlamentarne skup-štine Bosne i Hercegovine.

14. U Ustavu BiH vrlo usko je utvrđeno pravo pojedinih subjekata na pokretanje postupka pred Ustavnim sudom BiH. Stoga se predlaže da se zvanično pravo na pokretanje spora proširi na sve one organe i institucije koje su neposredno zainteresirane za jačanje ustavnosti i zakonitosti u društvu i zaštitu vlastitih interesa u skladu sa Ustavom i zakonom, tim prije što su sada vrlo raširene pojave nezakonitog djelovanja organa vlasti. Djelovanje sudova na

zaštiti ustavnosti vrlo je značajna komponenta u razvoju demokratskih odnosa u društvu. Otuda je predloženo da se pokretanje spora omogući općinskom i gradskom vijeću, pravnim licima, Ustavnom sudu na inicijativu građana, kao i da se smanji gornja granica sa četvrtine na petinu za domove Parlamentarne skupštine BiH.

15. Iako je Bosna i Hercegovina 1994. godine potpisala Evropsku povelju o lokalnoj samoupravi, razvoj lokalne samouprave u Bosni i Hercegovini nije tekao u skladu sa intencijama ove povelje. Nasuprot tome, pošlo se od pogrešne pretpostavke da će se nagomilani ekonomski, socijalni i politički problemi moći uspješnije rje-šavati samo ukoliko se izvrši centra-lizacija vlasti u rukama državnih organa.

Smatrajući da lokalna samouprava predstavlja vrlo bitnu komponentu razvoja demokratije i demokratskih odnosa uopće, ovim prijedlogom nastoji se zagarantirati lokalna samouprava kao ustavno pravo i odgovornost, kao i samostalnost i autonomija lokalne vlas-ti, a posebno se žele osigurati šire nad-ležnosti organa lokalne samouprave i potrebni vlastiti izvori finansiranja. Tim prije što sada nema nijedne ustavne odredbe o lokalnoj samoupravi. Riječ je, dakle, o tome da je potrebno, u skladu sa Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi, i na nivou Bosne i Hercegovine cjelovitije regulirati pravo građana na lokalnu samoupravu. Prijem Bosne i Hercegovine u Vijeće Evrope nalaže i nameće obavezu da se poštuju odredbe ove Evropske povelje.

16. Iako je Sarajevo Ustavom BiH utvrđeno kao glavni grad Bosne i Hercegovine, a Ustavom Federacije BiH kao glavni grad Federacije BiH, njegov stvarni položaj ostao je sve do današnjih dana potpuno nedefiniran i neodređen. Naime, imo-vinu i funkcije Grada Sarajeva preuzeo je Kanton Sarajevo, tako da je Grad Sarajevo naknadno formiran, i to bez svojih izvornih funkcija i izvornih budžetskih prihoda.

13

Stoga je potrebno cjelovito, i to na nivou Bosne i Hercegovine, riješiti pitanje teritorije, statusa i položaja Sarajeva isključivo kao glavnog grada Bosne i Hercegovine. Otuda se predlaže da Sarajevo bude posebna jedinica lokalne samouprave i uprave i da potpada pod

jurisdikciju organa Bosne i Hercegovine, odnosno da se donese poseban zakon o Sarajevu kao glavnom gradu BiH. Smatramo da bi teritorija grada Sarajeva trebala obuhvatati njegovu predratnu teritoriju.

Sarajevo, 09. 09. 2004.

14

OKRUGLI STO NA TEMU

PRIJEDLOG IZMJENA I DOGRADNJE USTAVA BiH

Sarajevo, 18. januar / siječanj 2005. godine

OTVARANJE OKRUGLOG STOLA

Prof dr ALIJA BEHMEN Dozvolite mi da otvorim okrugli sto na temu: Prijedlog izmjena i dogradnje Ustava BiH koji organizuje SDP BiH i da vas srdačno pozdravim i zahvalim vam što ste se u ovako impozantnom broju odazvali našem pozivu da učestvujete na ovom okruglom stolu. Ujedno vas obavještavam da je jedan broj pozvanih najavio svoje odsustvo iz opravdanih razloga, a ja sam dužan da se i njima zahvalim. To su gospodin Šahbaz Džihanović, koji je podržao materijal i dao određene sugestije, zatim, prof. dr. Duško Milidragović, koji je čak poslao i pismeni prilog, odnosno svoju diskusiju i svoj prijedlog, prof. dr. Ibrahim Festić, koji je također podržao materijal, kao i Suada Muminagić, Nikola Stojanović, prof. Mirko Puljić, Igor Rajner, Edin Numankadić i Edina Rešidović.

Neposredni organizatori ovog okruglog stola su savjeti SDP-a BiH: Savjet za razvoj, Savjet za ekonomski razvoj i Savjet za ustavnopravna pitanja, kao i Klub zastupnika SDP-a BiH u Predstavničkom domu i u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH.

Kada smo odlučili da organizujemo ovaj okrugli sto, nemali broj dobronamjernika pitao nas je da li je ovo pravo vrijeme da to učinimo, posebno s obzirom na to što predlažemo dosta radikalne promjene Ustava BiH. Jer, vrlo su jaki otpori da se uopće vrše bilo kakve promjene Ustava BiH. Mi u SDP-u BiH, nasuprot tome, smatramo da su ustavne promjene, s jedne strane, nužne i neodložne i da svako njihovo daljnje odlaganje može imati vrlo nepovoljne pa i pogubne posljedice po sadašnjost i budućnost Bosne i Hercegovine a, s druge strane, da nema, sa stanovišta ustavnopravne procedure, nikakvih prepreka da se pristupi ustavnim promjenama.

Na opravdanost promjena upućuje i činjenica da postoje brojne inicijative, kako nevladinih organizacija tako i nekih domaćih i međunarodnih političkih subjekata. Dejtonski ustav BiH očigledno je postao prepreka daljnjem razvoju BiH, bilo zbog toga što u njemu ima rješenja koja su neusaglašena sa ustrojem i funkcionisanjem modernih demokratskih država i što je postojeći politički sistem nefunkcionalan, bilo što su državni organi do te mjere neefikasni da su društvo i privreda dovedeni u katastrofalnu i bezizlaznu situaciju. Šta reći za društvo u kojem je broj nezaposlenih gotovo isti kao i broj zaposlenih, u kojem se preko 60% stanovništva nalazi u stanju socijalne nužde, itd?

Sa Dejtonskim ustavom BiH nema perspektivu a njen prijem u Evropsku uniju će, ako se ovakvo ustavno ustrojstvo Bosne i Hercegovine zadrži, postati misaona imenica. Mi računamo da mnogim političkim strukturama koje djeluju, pa i u današnje vrijeme, u vlasti BiH odgovara takva situacija.

15

Što se tiče sadržine predloženih promjena Ustava BiH smatramo da se prevashodno treba zalagati za rješenja koja će Bosnu i Hercegovinu dovesti na nivo moderne demokratske države. Razumije se, ne mislimo da je naš prijedlog jedini ispravan, ali ipak smatramo da bi trebalo kritički vrednovati sve pokrenute prijedloge, uključujući i naš, a posebno one prijedloge koji bi mogli biti pogubni za budućnost BiH. Kao što ste vidjeli iz poziva, na ovom okruglom stolu, kako smo i zamislili, treba preispitati osnovanost predloženih promjena, razmotriti razloge za i protiv, ali i ojačati argumente za date prijedloge. Stoga ovim, u režiji Socijaldemokratske partije BiH, ustvari otvaramo raspravu o mogućim i nužnim ustavnim promjenama. Nama tek predstoji organizovan i dugotrajan rad na konačnoj pripremi amandmana na Ustav BiH. Stoga računamo i na vaš angažman u tome.

Nismo se opredijelili za podnošenje posebnog uvodnog izlaganja prije rasprave, nego ćemo odmah preći na raspravu. Dok se ne prijavite za diskusiju, pored obraćanja predsjednika SDP-a BiH dr. Zlatka Lagumdžije, među prvima će učešće u diskusiji uzeti mr. Sabrija Pojskić, prof. dr. Mirko Pejanović a zatim prof. dr. Ante Domazet.

Hvala vam lijepo, ja molim dr Lagumdžiju, predsjednika SDP-a BiH, da se obrati skupu.

Prof dr ZLATKO LAGUMDŽIJA Ja prvo koristim priliku da se zahvalim svima koji su danas ovdje došli, a posebnu zahvalnost u ime SDP-a dugujem predsjednicima naših triju savjeta – prof. dr. Aliji Behmenu, akademiku prof. Božidaru Matiću i mr. Sabriji Pojskiću, koji su upriličili ovo današnje druženje. Također, želim da se zahvalim i našim praktično prvim uvodničarima, profesoru Pejanoviću, profesoru Domazetu i Sabriji Pojskiću, koji će sa ekonomskog, ustavnopravnog i političkog aspekta otvoriti jedan širi dijalog o temi današnjeg okruglog stola.

Posebno se zahvaljujem onima koji su ovdje kao članovi savjeta iako nisu iz SDP-a i koji su nam mnogo pomogli da dođemo do jednog ovakvog prijedloga ustavnih amandmana, na kojem se otprilike počelo raditi prije negdje skoro godinu dana. Negdje prije pet mjeseci mi smo ove amandmane predali u parlamentarnu proceduru. Također se zahvaljujem čelnicima drugih stranaka koji su ovdje došli i koji će, nadam se, aktivno učestvovati u današnjem radu našeg skupa, prije svega, gospodinu Zubaku, gospodinu prof. dr. Tadiću, gospodinu Ibri Spahiću, kao i predsjednicima stranaka koji su ovdje a bili su sa nama u Alijansi. I dan danas ostvarujemo saradnju na svim skupštinama i na svim nivoima, te pokušavamo djelovati upravo na principima koji su i ovdje izloženi.

Ovo nije izborno vrijeme. Lokalni izbori su iza nas a opšti izbori su najvjerovatnije, ukoliko se nešto logično ne dogodi, krajem iduće godine. Mi želimo i na ovaj način, prije svega, otvoriti širi dijalog o ovoj temi, ali ne na način na koji se ona, nažalost, zadnjih nekoliko godina vodi. Naime, zadnjih nekoliko godina, a naročito posljednjih nekoliko mjeseci, pred svake izbore imamo dvije naizgled sukobljene strane – jedni kao pokušavaju da odbrane postojeće stanje, odbrane poziciju entiteta i pojavljuju se kao nacionalni zaštitnici, a drugi kao napadaju te entitete. I jedni i drugi jako dobro znaju da se na taj način ne može doći do promjena i tako, svjesno ili nesvjesno, cementiraju postojeće stanje.

Željeli bismo danas i stvarno i simbolično otvoriti duži proces u kojem će se dijalog voditi na racionalan način, u kojem će dijalog biti iniciran i vođen iznutra, od strane političkih snaga u BiH, nezavisnih intelektualaca, civilnog sektora, nevladinog sektora i akademske zajednice i svih onih koji su praktično jedini odgovorni za ovakvo stanje u našoj zemlji. Ovo govorim zbog toga što do promjene Ustava, do dogradnje Ustava, do novog Ustava, i praktično i teorijski može doći na tri načina. Jedan od načina jeste da se dođe silom, tj. da neko pobijedi vojnom silom. To je završeno, iza nas, i takve bitke su stvar prošlosti na ovim prostorima. Dakle, Ustav se ne može promijeniti na takav način. Drugi način jeste da se promijeni međunarodnim oktroisanjem, da li nekim Versajskim dogovorom, ugovorom, ili nekim novim Dejtonom, ali u krajnjem slučaju oktroisan od strane međunarodne zajednice. Bez obzira šta

16

ko želio i šta ko mislio, danas niko od ozbiljnih svjetskih činilaca nema namjeru to raditi BiH i toga moramo biti svjesni. Treći način jeste onaj koji će biti vođen iznutra. Potrebne su, dakle, promjene iznutra, i to one za koje će postojati dovoljna kritička masa i svijest da je neophodno da napravimo te promjene. One će imati pomoć izvana, ali izmjene u ovoj zemlji mogu doći samo iznutra a pomagane izvana. Obrnuto ne možemo očekivati sve i kada bismo htjeli, tj. ne možemo očekivati da neko izvana pokrene promjene, a da mi u tome budemo saučesnici.

Svjesni toga, pokušavamo na ovaj način, a pokušali smo i sa ovih 16 amandmana, otvoriti dijalog. Sigurni smo da u ovih 16 amandmana postoji jedan broj njih, odnosno jedan broj tačaka, o kojima bi se danas vrlo jednostavno mogao postići konsenzus. Postoji sigurno jedan broj amandmana i tema za koje danas znamo da u vezi sa njima nije moguće postići konsenzus, tj. nije moguće da se do njih dođe u skladu sa Ustavom ove zemlje – većinom, kvalifikovanom većinom u oba doma – Domu naroda i Predstavničkom domu – ali to ne znači da toga nismo svjesni. To znači da smo samo htjeli, ponavljam još jedanput, da se o tim stvarima rasprava vodi na jedan trezven, racionalan način. Ne vjerujem da bi danas bilo velike dileme, da bi danas neki bili spremni da ukupne ustavne promjene, recimo, mijenjaju za promjenu koja je ovdje data. Kada je u pitanju Predsjedništvo BiH, u krajnjem slučaju bilo bi racionalno šest miliona maraka, koliko košta ove godine, zamijeniti sa možda 600 hiljada maraka i to tako što će biti jedan član Predsjedništva BiH, odnosno predsjednik koji će biti biran, ali ne neposrednim izborima nego od strane Parlamenta i koji će imati potpuno drugu ustavnu ulogu, na način koji to ima, naprimjer, Njemačka.

Siguran sam da ovdje postoji veliki stepen konsenzusa o tome da bi ova država trebala biti sekularna. Vjerujem da postoji jedan broj onih koji su protiv toga da ona bude takva, zapravo zagovaraju da ovo bude jedna država, ali nisu spremni da se izjasne da ona treba biti sekularna, tako da bi i to trebalo biti predmet jedne ozbiljne rasprave. Vjerujem zato da bi danas bila postignuta većina o tome da ovo treba da bude sekularna država, ako ni zbog čega drugog, onda zato što bi među tim koji bi to prihvatili bio jedan broj onih kojima bi bilo nezgodno da kažu da su protiv sekularizma, ali i to je tema o kojoj ćemo, nadamo se, govoriti.

Zbog toga bih na kraju htio, zahvaljujući se svima zajedno još jedanput, završiti pitanjem koje mi je poslalo par meni dragih ljudi koje izuzetno uvažavam. Kada sam dolazio ovdje rekli su da će mi postaviti jedno genijalno pitanje i ostali su mi dužni to pitanje. Međutim, odmah poslije njih jedan moj bivši student mi je postavio stvarno pravo pitanje, rekao je: „Jeste li se to vi, profesore, ovdje sastali da formirate ustavotvornu skupštinu jer su se za to stekli uslovi? Stekli su se uslovi, imamo stranog okupatora, imamo domaće izdajnike na vlasti, je li ovo priprema ZAVNOBiH-a?“ Bilo je to studentsko pitanje iz srca, na koje mi danas, sasvim prirodno, nećemo odgovarati jer većina profesora ovdje nema običaj da odgovara studentima. Ali smo im ipak dužni, ako ništa, razmisliti o tom pitanju. Dužni smo, ne zato što je to staro stanje stvari, nego da držimo do nečega što bi značilo, ako ništa, odgovor na ovo nepostavljeno pitanje jednog bivšeg studenta. Još jednom se zahvaljujem mom profesoru Božidaru Matiću, koji me naučio da uvažavam svoje studente. Hvala lijepo, i spreman sam da zapisujem sve ono što danas ovdje čujem, uključujući i moje studente i one koji to nisu.

17

DISKUSIJA

Mr SABRIJA POJSKIĆ

„Titulari suvereniteta i državno uređenje Bosne i Hercegovine“

Dame i gospodo, drugarice i drugovi!

Lako je dokazati da je dejtonska Bosna i Hercegovina neučinkovita i nefunkcionalna država, da nije pravno i ekonomski samoodrživa i da principi na kojima počiva njena organizacija i državnopravno ustrojstvo umnogome nisu u skladu, kako sa njenim historijskim multietničkim bićem tako i sa principima savremene demokratije. O tome je nešto rečeno u predočenim razlozima za izmjene i dogradnju Ustava BiH. Također, nije potrebno posebno dokazivati da su ustavne promjene nužne i neodložne.

Međutim, cijeneći aktuelnu situaciju u društvu i do sada predočene i ponuđene modele državnopravnog ustrojstva Bosne i Hercegovine, vrlo je važno kakve će biti te promjene, da li će biti na liniji izgradnje Bosne i Hercegovine kao moderne demokratske države primjerene Evropi i ulasku u evropske integracije ili će biti na liniji njene konačne podjele na tri nacionalne državice udružene u Bosnu i Hercegovinu kao konfederaciju ili Bosnu i Hercegovinu kao federalnu državu sa više kantona – federalnih jedinica konstituisanih na etničkim osnovama i sa državnim prerogativama. Realne su, dakle, opasnosti da dođe do ustavnih promjena koje ne rješavaju bit problema dejtonske Bosne i Hercegovine: opasnosti od njene podjele, pa i disolucije.

U Prijedlogu izmjena i dogradnji Ustava BiH o kojem danas raspravljamo, jedno od težišnih pitanja po kome se SDP-ove predložene promjene Ustava BiH razlikuju u odnosu na sadašnji Dejtonski ustav BiH, jesu rješenja u pogledu određivanja titulara suvereniteta BiH i, s tim u vezi, njenog državnog uređenja. U svojoj diskusiji htio bih upravo o tome nešto reći.

Naime, Dejtonskim ustavom BiH bitno je transformisano državno uređenje BiH i učinjen diskontinuitet u mnogim elementima njene državnosti. Ne radi se samo o tome što je Dejtonski ustav BiH oktroisani ustav, kojeg nisu donijele bosanskohercegovačke političke strukture i što je u licu visokog predstavnika i njegovim ovlastima iz Aneksa 10 uspostavljen svojevrstan protektorat nego se radi o tome da mnoga ustavna načela, pravni instituti, pravne institucije političkog sistema nisu korespondentne sa savremenim demokratskim rješenjima, bolje reći, odstupaju od demokratskih principa organizacije modernih država, a čak su neka rješenja i suprotna Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Osnovni problem je u tome što je preferirana nacionalna komponenta nad građanskom, tako da je izvršena federalizacija i etnizacija Bosne i Hercegovine.

Istina, članom I 1 Dejtonskog ustava BiH ustanovljen je pravni kontinuitet države po međunarodnom pravu, ali u rješenjima u njegovom normativnom dijelu u pogledu državnopravnog ustrojstva, položaja državnih institucija Bosne i Hercegovine nema tog kontinuiteta. Štaviše, odstupilo se i od elementarnog principa demokratske vlasti, a to je da su, u zemljama koje su slične nacionalne strukture kao što je naša, građani državljani, odnosno narod kao demos (populus) nosioci suvereniteta države. Umjesto toga, etnikum je postao osnovni princip organizacije državne vlasti, dok građanina kao političkog subjekta i nosioca vlasti u Ustavu BiH gotovo da i nema.

Primjera radi, način na koji se biraju organi Bosne i Hercegovine i način odlučivanja u Predstavničkom domu i Domu naroda to nedvojbeno pokazuju. Pošto nema građanina Bosne i Hercegovine kao samostalnog političkog subjekta, nego ima samo građanin entiteta, bolje reći, postoji entoentitetski građanin kao pripadnik nekog od konstitutivnih naroda, to građanin Bosne i Hercegovine i ne bira organe vlasti Bosne i Hercegovine. Ne samo što je

18

građanima Bosne i Hercegovine uskraćeno aktivno i pasivno biračko pravo, odnosno da biraju i da budu birani za člana Predsjedništva BiH i delegata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH nego je i Predstavnički dom u osnovi sastavljen po principu konstitutivnih naroda jer je njegov sastav određen po principu dva prema jedan u korist Federacije, što opet znači da se radi o teritorijaliziranom odnosu, kada je riječ o odnosu Bošnjaka i Hrvata u Federaciji i Srba u Republici Srpskoj.

U procesu odlučivanja nije konsekventno izvedeno da su u Predstavničkom domu predstavljeni svi građani Bosne i Hercegovine i da se odluke donose isključivo većinom glasova zastupnika, nego je predviđeno da je potrebna i tzv. entitetska većina kod donošenja odluka. Iako Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, koji je sastavljan na paritetnoj osnovi, formalno donosi odluke većinom glasova, ipak kvorum za rad Doma predstavlja devet članova, i to iz svakog naroda po trojica, a za odluku je potrebna većina prisutnih od kojih mora biti bar po jedan iz svakog konstitutivnog naroda.

Nije slučajno što se u praksi, pozivajući se na Ustav BiH, pojavljuju i zahtjevi nacionalističkih političkih snaga da se prava konstitutivnih naroda teritorijaliziraju i time izvrši konačna etnička podjela Bosne i Hercegovine na tri ili više nacionalnih državica sa većinskim konstitutivnim narodom na toj teritoriji. To, međutim, znači dovođenje konstitutivnih naroda u neravnopravan položaj. Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao autohtoni narodi BiH ne mogu biti ni većinski ni manjinski; oni mogu biti samo potpuno ravnopravni na cijeloj teritoriji BiH, bez obzira na njihovu brojnost.

U tom pogledu stanje u praksi nije se bitno promijenilo ni poslije Odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda. U Odluci je decidno rečeno da konstitutivni narodi Bošnjaci, Hrvati i Srbi nisu u ustavnopravnom smislu suvereni u entitetima, ali da kao kolektiviteti imaju kolektivna prava i pravo da učestvuju u donošenju odluka u institucijama vlasti, te da budu u njima zastupljeni.

Budući da je suverenitet države teritorijalno određen i da je BiH multietnička država u kojoj su konstitutivni narodi potpuno izmiješani, nijedan narod nema većinu, a pojedini narodi nisu koncentrisani na određenoj teritoriji, to konstitutivni narodi ne mogu u BiH biti u tom smislu nosioci suvereniteta. Suverena vlast mora imati teritoriju na kojoj će primjenjivati svoje odluke. Stoga, prava konstitutivnih naroda treba tretirati kao kolektivna prava, što podrazumijeva da osnovni nacionalni interesi budu Ustavom BiH utvrđeni i zagarantovani, kao i pravo konstitutivnih naroda na zastupljenost u institucijama vlasti na paritetnom ili proporcionalnom načelu, te sistem konsenzualnog odlučivanja u zaštiti vitalnih nacionalnih interesa. U strukturi vlasti treba postojati mehanizam za ostvarivanje i zaštitu tih prava. Kao osnova za utvrđivanje kolektivnih nacionalnih prava i njihovu zaštitu treba da posluže kolektivna prava utvrđena u odgovarajućim međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima i slobodama, što je, kao što se vidi, i korišteno prilikom pripreme Prijedloga promjena Ustava BiH, o kojem raspravljamo.

Dok su individualna politička prava građana državljana prenosiva, dotle su kolektivna prava neprenosiva i ona su izraz prava nacija kao političke zajednice, zajednice jezika, kulture, ekonomskog razvoja itd. Ta kolektivna prava mogu se ostvariti transteritorijalno u vidu tzv. lične (personalne) autonomije. Budućnost Bosne i Hercegovine je u "... stvaranju države građana regionalno uređene u skladu sa stoljetnom tradicijom i na toj osnovi garantovanih personalnih autonomija, odnosno kolektivnih prava naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine". (dr. Ibrahim Festić) Međutim, nacionalističke snage jedino u stvaranju svoje teritorije vide mogućnost za svoju dominaciju i zato insistiraju na teritorijalizaciji tih prava i etničkoj podjeli.

Mada je u Međunarodnom ugovoru o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine i Međunarodnom ugovoru o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1996. godine predviđeno da kolektivna prava naroda obuhvataju pravo na samoodređenje, odnosno pravo da slobodno određuju svoj politički status i svoj socijalni, ekonomski i kulturni razvoj, ipak

19

kolektivna prava naroda ne mogu biti korištena na štetu političkog jedinstva i teritorijalnog integriteta države kojoj ti narodi pripadaju, kako je to i regulisano u Deklaraciji o načelima narodnog prava i prijateljskih odnosa i saradnje među državama u skladu sa Poveljom Ujedinjenih naroda (Rezolucija 26.25. iz 1970. godine).

Drugim riječima, suverenost i konstitutivnost naroda nisu sinonimi. Država Bosna i Hercegovina nikada nije bila etnički podijeljena, odnosno nacionalni kriterij nije bio osnova za njenu teritorijalno-političku organizaciju. Po prvi put je donošenjem Dejtonskog ustava Bosna i Hercegovina podijeljena na dva entiteta, Federaciju BiH i Republiku Srpsku, i to na osnovu ratom stečenih pozicija, bez ikakvih realnih kriterija.

Međutim, ako se pođe od toga da su građani nosioci suvereniteta, a da su konstitutivni narodi nosioci kolektivnih prava, onda je neophodno mijenjati postojeću političko-teritorijalnu organizaciju BiH, odnosno ukinuti entitete i kantone i organizovati je kao visoko-decentralizovanu državu, državu regija. Uostalom, sasvim je izvjesno da nacionalni interes ne može supsumirati građanina kao čovjeka, i da je pripadnost određenoj etničkoj grupi samo dio općeg interesa i pojedinca i društva kao cjeline, a što je osnovna sadržina odluka državnih organa. Na međusobno suprotstavljenim nacionalnim interesima ne može se graditi učinkovita i efikasna država. To državni organi BiH najbolje svakodnevno potvrđuju.

Jer, u multietničkim državama u kojima nijedan narod nema većinu, obično se pri određivanju nosioca suvereniteta „...kombinuje princip suvereniteta građana, princip ravnop-ravnosti i posebnih kolektivnih prava nacija“. (dr. Kasim Trnka) To treba da bude slučaj i sa Bosnom i Hercegovinom.

Prema tome, rješenje enigme dejtonske Bosne i Hercegovine moguće je tražiti jedino na osnovama jačanja i zaštite individualnih i kolektivnih ljudskih prava i sloboda. Stoga smatramo da je opredjeljenje dato u tački 3 Prijedloga promjena Ustava BiH potpuno osnovano i prihvatljivo, a to je da suverenitet pripada građanima državljanima BiH, sva vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana i da su konstitutivni narodi Bosne i Hercegovine – Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao i ostali – jednakopravni na cijeloj teritoriji BiH, te kao kolektiviteti uživaju kolektivna prava i učestvuju u institucijama vlasti. To ujedno podrazumijeva da Bosna i Hercegovina može biti organizovana jedino kao visokodecentralizovana država, regionalna država sa razvijenom lokalnom samoupravom i regionalnom autonomijom. U vertikalnoj organizaciji države postojala bi, dakle, tri nivoa vlasti: lokalni (općina/grad), regionalni i državni nivo.

Prof dr MIRKO PEJANOVIĆ

„Evropski koncept ustrojstva države zasniva se na tri nivoa vlasti: lokalnom, regionalnom i centralnom“

Poštovano predsjedništvo, poštovani učesnici okruglog stola, ja ću ukratko progovoriti o aspektu mogućeg unutrašnjeg ustrojstva i organizacije političkog sistema BiH, a u vezi sa lokalnom i regionalnom strukturom, odnosno lokalnom samoupravom. Naime, politički razvitak BiH ima strategijski cilj – unutrašnju integraciju i integraciju u Evropsku uniju. Integracija BiH u Evropsku uniju pretpostavlja strukturiranje političkog sistema kakav se razvio i istorijski potvrdio u posljednjih 200 godina u zapadnoevropskim zemljama, zemljama razvijene parlamentarne demokratije. Sve zemlje zapadne Evrope, i kao društva razvijene demokratije i kao članice Evropske unije, izvele su u drugoj polovini XX stoljeća potpuniju reformu lokalne i regionalne samouprave. Zajednička osnova razvoja lokalne samouprave na temelju izvedenih reformi postala je Evropska povelja o lokalnoj samoupravi. Na osnovu ovih reformi zemlje članice Evropske unije imaju lokalnu, regionalnu i centralnu državnu strukturu vlasti. Postoje i izvjesne razlike u izvedenoj strukturi vlasti evropskih država, ali njihova glavna odrednica su ova tri nivoa vlasti.

20

Lokalne vlasti u evropskim demokratskim državama ne samo da su najbliže građanima nego su za građane i najvažnija struktura vlasti. Zapravo, u okviru lokalne samouprave i putem lokalnih vlasti, građani ostvaruju participaciju u upravljanju javnim poslovima u lokalnim zajednicama. Kvalitet života građanina kao individue ostvaruje se upravo u mjestu življenja u lokalnoj zajednici. Lokalna vlast se potvrđuje na tome u kom stepenu ostvaruje interese građana, od uslova za stanovanje, školovanje, liječenje, zapošljavanje, pa do uslova za socijalno zbrinjavanje i zaštitu čovjekove prirodne okoline.

Regionalna struktura vlasti postoji u svim evropskim zemljama. Regije su zaokružene geografske, istorijske, kulturne i privredne cjeline, unutar kojih se vrše javni poslovi ili dio javnih poslova i to u slijedećim oblastima: u oblasti prostornog planiranja, oblasti zdravstvene zaštite, razvoja saobraćajne i privredne infrastrukture, zaštite čovjekove okoline i u oblasti upravljanja prirodnim resursima. Skupština regije, kao najviši samoupravni organ, bira se voljom građana na slobodnim izborima. Regije su postale nosioci socijalnog i ekonomskog razvoja svog područja, kao i nosioci prekogranične međuregionalne saradnje putem transdržavnih regija, koje se formiraju u međugraničnim prostorima više država. Evropska unija je uspostavila skupštinu regija kao i strukturne fondove za podsticanje manje razvijenih regija unutar evropskih država, a posebno onih regija sa zastarjelom industrijom i poljoprivrednih regija.

Gdje je Bosna i Hercegovina u odnosu na stanje u zemljama članicama Evropske unije?

U vremenu socijalističkog razvoja, od 1945-1990. godine XX stoljeća, Bosna i Hercegovina je imala razvijenu strukturu lokalnog nivoa vlasti, uspostavljenu u 109 opština i u gradu Sarajevu. Većina opština je po prostornom obuhvatu bila u skupini velikih opština. U pogledu demografske veličine raspon se kretao od 4.000 stanovnika u Ljubinju i Kalinoviku do 200.000 u Banjoj Luci. Politika razvoja osloncem na sopstvene snage iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća u BiH je dovela do afirmacije opština, odnosno lokalnih vlasti u stvaranju uslova za socijalni i ekonomski razvoj, te razvoj obrazovanja i socijalne zaštite. Ovom politikom smanjeno je ekonomsko zaostajanje većeg broja opština u Bosni i Hercegovini.

Opštine u BiH, kao jedinice lokalne samouprave, u postratnom i postdejtonskom vremenu nemaju adekvatnu ustavnu i zakonsku poziciju, posebno prema principima Evropske povelje o lokalnoj samoupravi. U toku je i reforma, bar što se tiče zakonske pozicije lokalne samouprave, i ona će zasigurno dati očekivane rezultate. Međutim, nakon uspostave pluralne političke vlasti 1990. godine u BiH pojavile su se i nove ideje o koncepcijama regionalizacije Bosne i Hercegovine. Te ideje su najprije došle od Srpske demokratske stranke, a 1991. godine došle su kao izraz etnonacionalne politike.

Suština SDS-ovog koncepta o regionalizaciji prostora Bosne i Hercegovine zasnivala se na stvaranju regija na etničkoj osnovi. Radi se o etničkom zaokruživanju prostora na kome će živjeti pripadnici samo jedne nacije. Provođenje ove ideje na etnički izmiješanom bosanskohercegovačkom prostoru dovest će 1992. godine do rata, etničkog čišćenja i zločina nad civilima. U procesu pregovora i pronalaženju mirovnog političkog rješenja za rat u BiH oblikovane su neke ideje o regionalizaciji prostora Bosne i Hercegovine. Najprije, to je bila Platforma o radu Predsjedništva BiH u ratnim uslovima iz juna mjeseca 1992. godine. U ovoj Platformi je ustanovljeno da se unutrašnje ustrojstvo BiH zasniva na lokalnoj samoupravi po evropskim standardima. Potom je prvi Mirovni plan iz Ženevskih pregovora 1992-1994. godine, poznat kao Vance-Owenov plan, bio zasnovan na koncepciji 10 provincija, odnosno regija. Ove regije su se zasnivale na geografskim, ekonomskim, kulturnim i etničkim kriterijima, ali ne, kao što se predlagalo, od etničkih partija samo na etničkom kriteriju. Kako plan nije prihvaćen od Srpske demokratske stranke, ovaj koncept je ostao samo ideja.

Politički razvitak BiH u postratnom i postdejtonskom vremenu determiniše stanje u kojem država i funkcioniše i opstoji uz pomoć konsenzusa koji osigurava međunarodna zajednica, odnosno moć međunarodne zajednice, putem ovlaštenja institucije visokog predstavnika.

21

Prilagođavanje političkog ustrojstva BiH evropskim standardima moguće je unutar projekta postizanja uslova za prijem BiH u članstvo Evropske unije. To istovremeno znači i dovršetak u ratu započete internacionalizacije bosanskog pitanja, a to je pitanje izgradnje funkcionalne države Bosne i Hercegovine. Kao što je visoki predstavnik međunarodne zajednice, na osnovu odluka Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira, bio glavni subjekt u reformi odbrane, carinskog sistema, a putem strukture policije, tako je neizbježno i posredovanje moći i autoriteta visokog predstavnika međunarodne zajednice u koncipiranju i izvođenju reforme političkoustavnog ustrojstva Bosne i Hercegovine na zadatim evropskim standardima. Zašto se zagovara posredovanje moći međunarodne zajednice? Ponajviše zato što je prijem Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju od strateške važnosti za njenu političku stabilnost u budućnosti.

Budući da u Parlamentarnoj skupštini BiH u postratnom periodu ne postoji konsenzus o reformi političkog ustrojstva BiH, ova reforma se može izvesti samo uz posredstvo i angažovanje visokog predstavnika međunarodne zajednice. Osnovni cilj ove reforme jeste uspostava nacionalne efikasne i manje skupe državne strukture na lokalnom, regionalnom i centralnom nivou.

Dosadašnja realizacija projekta formiranja razvojnoekonomskih agencija u BiH, a što se izvodi u aktivnostima Evropske komisije i opština u BiH, već ima dobre rezultate. Ove agencije su formirane udruživanjem opština, i to sa sjedištima u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli i Zenici.

I, na kraju, koncept euroregije podrazumijeva, osim svoje prirodne i geografske datosti, i samoodrživost u ekonomskoj i socijalnoj sferi. To zapravo znači da optimalnu regionalnu strukturu BiH, u odnosu na koncept euroregije, sa stanovišta ekonomije, geografije, komunikacija i samoodrživosti, mogu činiti četiri regije. Valja podsjetiti da je neposredno iza Drugog svjetskog rata, nekih dvije, dvije i po godine, BiH imala četiri regije. Zvale su se oblasti, i to: Banjalučka, Sarajevska, Tuzlanska i Mostarska. Uz ove četiri regije moguće su subregije kao što su Zenička, Travnička, Bihaćka, Dobojska i Brčanska. Ovdje želim potcrtati sljedeće: samo ekonomski snažne i ekonomski samoodržive regije mogu biti partneri regijama evropskih zemalja i mogu računati na sredstva evropskih strukturnih fondova za brži razvoj regija. Političke stranke i nevladine organizacije koje imaju volju i koncept, a SDP BiH to ima u kontinuitetu, za reformu političkog ustrojstva BiH mogu udruženo oblikovati projekte regionalizacije i regionalnog razvoja BiH. Na temelju definisanih projekata može se vršiti njihova promocija, pridobijanje podrške demokratske javnosti. Da navedem samo jedan primjer: u Republici Sloveniji su u proteklih 10 godina uglavnom vodili stručne i naučne rasprave o modelima regionalizacije Slovenije. Nisu to prenosili u parlament, jer je postojala spoznaja o teškoćama postizanja međustranačkog konsenzusa. Ulaskom u Evropsku uniju ne mogu odlagati uspostavu regionalne organizacije Slovenije koja će biti u saglasnosti sa konceptom euroregije.

U kreaciji regionalne strukture BiH može se uraditi mnogo više u korist interesa građana Bosne i Hercegovine i interesa za evropsku budućnost Bosne i Hercegovine.

Prof dr ANTO DOMAZET

„Ekonomska nefunkcionalnost države i nužnost ustavnih promjena“

Poštovano predsjedništvo, poštovane kolege, ja ću govoriti o ekonomskim aspektima ustavnih promjena Ustava BiH. U tom smislu bih definirao Bosnu i Hercegovinu kao tip države sa krajnje reduciranim ekonomskim funkcijama po principu pretpostavki bitnih državnih nadležnosti iz ekonomije koje su dodijeljenje entitetima. U takvoj se državi stvorio čudovišan spoj načela funkcioniranja države po nacionalnom ključu, u kome je građanin u drugom planu i krajnje oskudnih ekonomskih ingerencija države u ekonomskom razvoju. Rezultat

22

takve države su razjedinjen ekonomski prostor zemlje, niske ekonomske performanse, loš standard i svakodnevna besperspektivnost građana. Kao ključni indikator stanja ekonomije možemo navesti to da je po konkurentnosti, iz izvještaja o globalnoj konkurentnosti za 2004. i 2005. godinu, BiH svrstana na 98. mjesto od 104 zemlje. Savremene države u svijetu imaju na državnoj razini koncentrirane ekonomske funkcije koje su potrebne da bi osigurale konkurentnost države u globalnoj ekonomiji. Posebno daju povoljne uvjete za investiranje privatnom kapitalu, tako što grade povoljnu investicionu klimu, ostvaruju efikasnu zaštitu kapitala, osiguravaju funkcioniranje pravne države i vladavine prava i razvijaju snažne i efikasne institucija koje podržavaju biznis. Rezultati se ogledaju u višem nivou i bržem rastu društvenog proizvoda, produktivnosti, uposlenosti i standardu građana. Savremena država ostvaruje socijalnu funkciju, izgrađuje dobar edukativan sistem, razvija tehnološke politike i politike konkurentnosti i razvija tržišne institucije. Međutim, ne odvija se sav taj proces na razini države. Postoji proces decentralizacije i proces supranacionalnog integriranja. Naprimjer, dvanaest zemalja Evropske unije odreklo se od 1. 1. 2003. godine svog monetarnog suvereniteta.

Postojeći ustav BiH učinio je državu krajnje nekompetentnom u ekonomskoj sferi, a kada razmatramo mogućnosti našeg ekonomskog prosperiteta neizostavno je pitanje promjena osnovnih konceptualnih i strukturnih rješenja datih u Dejtonskom sporazumu. Ekonomski razvoj danas se ne postiže na razini izoliranih jedinica, bilo da su to kompanije, općine, kantoni, ili entiteti. Uspjeh u ekonomskom razvoju rezultat je društvenog konsensusa o viziji i dugoročnim ciljevima, te politikama i strategijama razvoja na razini zemlje. Dakle, radi se o potrebi reintegracije bosanskohercegovačkog društva, a u njegovom okviru o reintegraciji ekonomije na razini BiH. Takav pristup trebao bi se realizirati izdradnjom regulatornog okvira i ekonomskog sistema na razini države, sa snažnim institucijama, a koji bi osigurao integrirane napore cijelog društva u ubrzanju ekonomskih reformi, podizanju konkurentnosti, zapošljavanju i boljem životu građana BiH. Uzmimo samo primjer stanja u oblasti poljoprivrede koja nudi velike potencijale zapošljavanja i socijalne efekte u vezi sa ruralnim stanovništvom, povratak i reintegraciju društva. Poljoprivrednu politiku vode entiteti, a u Federaciji BiH je značajna uloga i kantona. Ta politika je nekonzistentna, a uz to je praćena mizernim izdvajanjima za razvoj određenih vrsta proizvodnje, pri čemu je u RS-u naglasak na podršci selu, a u F BiH na pojedinim vrstama poljoprivredne proizvodnje (mlijeko, meso i slično). Sporazumi o slobodnoj trgovini, koji su kao oblast vanjske trgovine u nadležnosti države BiH, izložili su poljoprivrednu proizvodnju u BiH konkurenciji mnogo produktivnijih konkurenata iz zemalja regiona, a da BiH nije izvršila nikakve pripreme za suočavanje sa takvom konkurencijom. To se posebno ispoljava u kašnjenju u osposobljavanju inspekcijskih službi na razini države, koje bi bile certificirane za izdavanje uvjerenja o porijeklu robe i kvalitetu, odnosno fitosanitranoj ispravnosti poljoprivrednih proizvoda. Zbog toga je onemogućen izvoz poljoprivrednih proizvoda iz BiH, a istovremeno je omogućeno da u zemlju ulaze poljoprivredni proizvodi krajnje sumnjivog kvaliteta koji stvaraju nelojalnu konkurenciju domaćoj proizvodnji. Na kraju ovog začaranog kruga imamo zahtjeve za suspenziju sporazuma o slobodnoj trgovini sa zemljama regiona, čime se ugrožavaju izgledi za izvoz domaćih proizvoda na najperspektivnija tržišta i, praktično, koči proces liberalizacije koji je osnova regionalnih i globalnih integracija svake zemlje koja računa na ekonomski prosperitet.

Postojeća ustavna rješenja ne omogućavaju BiH efikasnost, odnosno ubrzavanje reformi na putu ka evropskim integracijama, koje su manje važne za sticanje formalnog članstva u EU, a više za stvaranje uvjeta za brži ekonomski razvoj zemlje. Uočava se da su individualni napori na razinama nižim od državne unaprijed osuđeni na neuspjeh, jer se integracija BiH ne može ostvariti na drugoj razini, osim razini države. U vezi sa približavanjem Bosne i Hercegovine evropskim integracijama, vidljivo je koliko BiH ima neadekvatnu državnu strukturu koja bi mogla podržavati aktivnosti na putu evropskih integracija. Za ulazak u Evropsku uniju država treba imati jedinstvenu agrarnu politiku, jedinstvene politike konkurencije, jedinstvene trgovinske i industrijske politike, jedinstvenu politiku visokog obrazovanja, naučno-

23

istraživačkog rada i tehnološkog razvoja, jedinstvenu politiku regionalnog razvoja a sve to podržano snažnim institucijama u navedenim i drugim oblastima. Bez tih uvjeta naša očekivanja za ulazak u Evropsku uniju ne mogu se vremenski ograničiti na period ispod dvije decenije. Dakle, ako želimo ulazak u Evropsku uniju, onda se pretpostavlja građenje jedne normalne moderne države koja će u toj uniji, u tom obliku ekonomske integracije, moći biti ravnopravan partner i djelovati prema uvjetima jedinstvenog tržišta Evropske unije, a to je tržište najjače konkurencije koja danas uopće postoji u svijetu. Dakle, ne može se brzina i obim reformi prepuštati odmjeravanju snaga lokalnih političara i međunarodne zajednice, a to je ono što danas imamo. Oni moraju biti regulirani ustavom u kojem mora postojati pravni osnov za njihovo provođenje sa institucijama koje to trebaju osigurati.

Pogledajmo samo primjer Albanije, kao bolje organizirane zemlje u institucionalnom smislu, bolje institucionalne ekonomije; prevazišla je Bosnu i Hercegovinu i sad se nalazi pred početkom pregovora o stabilizaciji i pridruživanju Evropskoj uniji. Dakle, ono što druge zemlje normalno, rutinski savladavaju u procesu reformi, kod nas je uvijek porođajni proces i trka u kojoj se gube radna mjesta, dohodak i mogućnosti privlačenja atraktivnih investitora. Situacija se može opisati kao poređenje jednog trkača sa tegovima na nogama u odnosu na dobro uvježbane, kondiciono pripremljene sprintere.

Čak i ono malo ekonomskih funkcija koje su date državi – vanjskotrgovinska, carinska, mo-netarna, funkcija vanjskog zaduživanja, međunarodnih komunikacija itd., a koje su članom 3 Ustava BiH prenesene na državnu razinu, ostvaruju se u reduciranom kapacitetu. Njihova provedba također podliježe entitetskim saglasnostima, čime se određuje brzina i obim promjena u stvarnoj praksi. Uzmite samo primjer uspostavljana Veterinarskog ureda BiH, Zavoda za standardizaciju i mjeriteljstvo BiH i nekih drugih institucija koje već četiri godine ne mogu da profunkcioniraju u punom kapacitetu.

Međutim, u javnosti postoje mišljenja da i postojeći ustav pruža prilike za dovoljno brz proces ekonomskih reformi. To bi bilo zaista lijepo da je tako i u stvarnosti; međutim, rezultat je snažnog pritiska međunarodne zajednice, odnosno institucije visokog predstavnika, koja time ustvari jača svoju poziciju jer neprestano iznuđuje koncesije, prije svega od strane Republike Srpske, za uplaćivanje dodatnih nadležnosti u kapacitet države. Ipak, to BiH čini jedino nestabilnijom, ovisnijom o međunarodnoj zajednici, a samim tim procese tranzicionih reformi odvaja od vlasništva domaćih političkih snaga i puno vlasništvo čini tek nekakvim dobrom, odnosno ostaje u sferi dobrih očekivanja.

Bilo je dosta poruka na jednom međunarodnom skupu nedavno održanom. Jedna od poruka za nas bila je – nemojte se mučiti ustavnim promjenama, pokušajte integrirati društvo. Bilo bi zaista jako romantično i lijepo da se to uradi, da upravo integracija društva nije moguća sa postojećom ustavnom strukturom. Upravo da bismo postigli integraciju društva konsenzusom, društvenim ciljevima, politikama, blagostanju ljudi na ovom prostoru, treba promijeniti ovakav čudovišni ustav. Zato je izmijenjeni ustav istovremeno izlazna strategija međunarodne zajednice za prepuštanje BiH i njene sudbine političkim snagama BiH. Jer, dok god BiH ima ovakav ustav, institucija visokog predstavnika je neminovna kao korektiv i balans političkih snaga. Ako se to želi prevazići treba napraviti novi ustav i ostaviti ovu zemlju na upravljanje njenim političkim snagama.

Tako da su ustavne promjene, iz niza razloga, neminovne. Naravno, postoje jako suprotstavljena politička stajališta, rekao bih da posebna konfrontacija postoji između biznis zajednice i političara. Biznis, čak i u Republici Srpskoj, uočava sve ove devijacije i želi jedan normalan ustav. Međutim, ekonomija je još uvijek zarobljenik politike tako da na sceni imamo, moglo bi se reći, političko-teritorijalno konfrontiranje, prije svega, snaga iz Federacije naspram Republike Srpske.

Prošle godine ste čuli o konceptu ustavnih promjena u kojem bi BiH bila sastavljena od triju republika kao složena država. Malo se u javnosti davalo kritičkog odnosa prema takvom pristupu. Ja bih potrošio tri-četiri rečenice na ocjenu tog koncepta. Taj pristup bi uvukao BiH

24

dalje u začarani krug nacionalnih i drugih podjela, doveo do krajnjih granica u pitanje njen kapacitet ekonomskih i uopće političkih funkcija. Razlog za to bi svakako bio što su republike izvorni nosioci suvereniteta po tom konceptu a BiH bi kao izvedena složena država imala one funkcije koje su prenijele republike. Time bi se još više narušila jedina konstanta od koje bi se moralo krenuti u ustavnim promjenama, a to je da je jedino BiH politički, tradicijski, kulturološki, ekonomski, povijesni oblik državnog organiziranja na ovim prostorima. Ona, međutim, mora slijediti put racionalne decentralizacije u kojoj će se njenim dijelovima prenijeti ovlasti državnog organiziranja u ekonomskoj sferi, o čemu smo već govorili. Dakle – Bosna i Hercegovina kao država sa izvornim suverenitetom, racionalno decentralizirana na regije po kriterijima ekonomske, geografske, povijesne, kulturne prirode – upravo to je model države koja nas može povesti putem ekonomskog prosperiteta. I upravo takav prijedlog je koncipiran od strane SDP-a i upućen u Parlamentarnu skupštinu BiH. Taj koncept, veoma je važno, negira i koncept unitarne države u kojoj se sve odluke donose na najvišoj razini i u kojoj se cjelokupno društveno bogatstvo koncentrira i distribuira na razini države, što je jako važno za sadržaj ekonomskih funkcija države.

Značaj regionalnog ustroja BiH posebno se afirmira u kontekstu pristupa BiH evropskim integracijama. Naime, u okviru EU-a se vodi veoma aktivna politika regionalnog razvoja, sa odgovarajućim fondovima koji potiču razvoj posebno nerazvijenih regija unutar članica EU-a. To pokazuje da se BiH uskoro mora suočiti sa potrebom izrade regionalnih strategija koje moraju definirati regije u BiH i utvrditi odgovarajuće oblike njihovog administrativnog ustroja. To je izvanredna mogućnost ostvarivanja sinergije u političkim odlukama u BiH – sinergija regionalnog razvoja, napretka u evropskim integracijama i ustavnog restrukturiranja države BiH. Znači, sa izvornim suverenitetom, sa punim kapacitetom kompetencija u ekonomskoj, socijalnoj i političkoj sferi, racionalno decentralizirana država BiH imala bi veće šanse da osigura ekonomski razvoj i blagostanje za svoje građane. Naravno, sam politički oblik organiziranja ne može nikada biti jedini odgovor, jedini generator razvoja, jer uvijek su potrebne subjektivne snage.

Naime, mi se danas u Bosni i Hercegovini suočavamo sa pitanjem kako globalne trendove prenijeti na našu stvarnost, iskoristiti ih za razvoj. Ni u uvjetima globalizacije nijedna zemlja nije se razvila zato što se jednostavno otvorila međunarodnoj trgovini i stranim direktnim investitorima. Uvijek je to bio rezultat kombinacije prilika izvana sa znanjem, sposobnošću i upornim radom političkih snaga, građana i institucija koje su znale da stvore šansu za određenu sredinu. Pred takvim izazovom nalazi se i BiH.

Mislim, na kraju, da je važno istaći da mi nismo tako bogata zemlja, nismo toliko jaka po ljudskim i materijalnim resursima da možemo u konkurenciji sa drugima biti uspješni uz ovako neadekvatno državno organiziranje. Ključno pitanje jeste unapređenje naše organizacije, i to kao preduvjet naše konkurentnosti, umjesto da dezorganiziranjem rasipamo naše već ionako oskudne resurse i ostajemo u siromaštvu na dnu ljestvice razvijenosti u savremenoj Evropi.

IBRO SPAHIĆ Želio bih prije svega zahvaliti predsjednicima savjeta na pozivu, s obzirom na to da je ovo prilika da pojedine političke partije koje imaju volju za tim, čuju mišljenja i drugih a ne samo svojih članova, koji mogu postaviti neke stvari na drugačiji način.

S obzirom na to, želio bih dati nekoliko prijedloga u vezi sa intervencijom profesora koji su dosad govorili o ustavnim promjenama, uglavnom profesora Sarajevskog univerziteta, koji možda predaju i u nekim drugim krajevima u Bosni i Hercegovini i inozemstvu, ali, koliko sam upratio, riječ je o jednoj univerzitetskoj zajednici. Htio bih da kažem da postoje različite zajednice koje su u jednom društvu zainteresirane za ustav i koje ne uključuju samo političke partije, tako da danas imamo oko 15 različitih koncepata promjene Ustava BiH, bilo da je riječ

25

o političkim partijama, raznim institucijama, znanstvenim institutima u zemlji i svijetu. Dakle, u tih 15-ak koncepata, koliko sam ih nabrojao i koji su verificirani u nekoj proceduri, u parlamentarnoj proceduri ili u nekoj naučnoj debati, uglavnom dobro plaćeni stručnjaci za to konstatiraju stvari od interesa određenih lobističkih grupa, što je lako prepoznatljivo iz projekata koji su javnosti prezentirani. Uglavnom su to dobro plaćeni projekti, dobro pripremljeni, i održavaju status quo. Oni su plaćeni iz državnih proračuna, ili izvan državnih proračuna, ali su u taj krug uključeni uglavnom ljudi koji decenijama imaju poziciju da presuđuju o vrijednostima bosanskohercegovačkog društva u različitim ideološkim, vremenskim, pa, ako hoćete, i stranačkim okolnostima.

Zbog toga mislim da je status quo de facto stanje u kojem uživaju te skupine koje uglavnom predstavljaju tih 15 zatvorenih krugova i koje učestvuju u raspravi. Javno mnijenje ne učestvuje u raspravi o ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovini. Mnoštvo informacija u medijima stvara dojam da je to debata od posebnog interesa za građane, da svi u tome učestvuju, da je vode različite civilne grupe i nevladine organizacije, ali se može primijetiti da se okreće uglavnom isti krug ljudi, otprilike četiri-pet zajednica u kojima se predstavljaju gotovo identična mišljenja o onome što smo čuli zadnjih pet-šest godina.

Sjećam se jedne debate koju smo imali 1990. godine o prvom prijedlogu građanskog ustava, koji je radio Zdravko Grebo. Taj prijedlog je bio dokraja zasnovan i utemeljen na ZAVNOBiH-u, i to je bio ustav koji je 1990. godine promoviran u Sarajevu. Jedan broj učesnika današnjeg skupa je bio na toj promociji. Taj ustav je u cijelosti bio publiciran u časopisu Spektar, a mislim da poslije toga nijedan ustavni projekat u BiH nije u cijelosti prezentiran kao tekst, izuzimajući Aneks 4 koji smo imali priliku vidjeti. Dakle, mi 15 godina nemamo jedan cjelovit projekat ustava BiH. Uglavnom su to intervencije amandmanskog karaktera, rasprave o pojedinim temama, itd. Petnaest godina u štampi, u stručnom, profesionalnom, partijskom, niti u bilo kakvom parlamentarnom životu ne postoji projekat ustava BiH od prvog do zadnjeg člana i s obrazloženjem.

Ono što bih htio reći jeste da je stanje status quo faktički dovedeno u jednu ravnotežu o kojoj je govorio gospodin Domazet. Dakle, dokle god postoji ova konstitucija i ovaj odnos snaga u Bosni i Hercegovini u vlasti i opoziciji, de facto i de jure će svaka vlada i svaka vlast postojati u tehničkom mandatu, s visokim predstavnikom, bez obzira kako se on zvao. To je u potpunoj suprotnosti s namjerom da se potpiše ugovor o pridruživanju Evropskoj uniji i potpuno je neutemeljeno odrednicama Evropske unije koje su oni proklamirali još u junu 1998. godine. Dakle, prošlo je sedam godina od poznatog dokumenta od 21 tačke, kada je Bosna i Hercegovina mogla biti među prvim zajednicama s ovih prostora koja je ušla u te pregovore na pravi način. Ali, od te tzv. bijele knjige koja je izašla u dva izdanja, jedna je bila od domaćih snaga, druga je stajala nekoliko godina neprevedena u Ministarstvu vanjskih poslova, a radilo se o jednom te istom projektu. No, taj projekat nikada nije ugledao svjetlo dana. Dakle, ni projekat koji je Evropska unija 1998. godine na temelju 21 principa dostavila vlastima BiH do danas nije ugledao svjetlo dana i faktički ne pripada ni vlasti ni opoziciji kao projekat na kojem se radi. Svodi se to na 10, 16, 5 uvjeta, koliko zahtijeva vrsta vlasti koja je u Bosni i Hercegovini.

Smatram da se teško može doći do rješenja ako se ide na popravke i amandmanske intervencije na postojećem Ustavu BiH. Kao prvo, smatram da je u Bosni i Hercegovini potreban novi ustavni projekat u potpunosti. Drugo, smatram da ovakva tehnička vlada, bez obzira kako se ona zvala – alijansa, koalicija ili partnerstvo – na internom ili međunarodnom planu, faktički proizvodi status quo iz kojeg imamo promjene Ustava koje slijede i za koje međunarodni promatrači kažu da se ne treba uzbuđivati jer se ustav de facto i de jure mijenja, zato što imamo novu vladu i novu strukturu odnosa kada je riječ o sigurnosti, poreznoj politici itd.

Mislim da je zapravo temeljno pitanje kako doći do toga da u 2005, koja je proglašena godinom evropskog građanstva, bosanskohercegovačko građanstvo obrne stvari na

26

sasvim suprotnu stranu i postavi pitanje: „Šta je s nama, kakva je naša pozicija u tome? Vi ste sve fino projicirali, imate partije, vlast, opoziciju, međunarodnu zajednicu, evropske konvencije i standarde, ali zašto mi ne možemo da učestvujemo u ovoj zemlji?“ Smatram da je u bosanskohercegovačkoj javnosti stvorena vještačka dilema između društva i države i zbog toga bih sveo ovu debatu na slijedeće principe. Podsjetit ću na činjenicu da je nedavno Evropski parlament usvojio Nacrt Evropskog ustava. U tom nacrtu, proizašlom iz konvencije koja je nekoliko godina bila vrlo strpljiv i snažan instrument do novog evropskog ustava koji je vrlo svjesno donesen kao projekat, urađeno je nešto vrlo dobro za Evropu. Ona prvi put u svojoj povijesti ima ustav, tj. ima perspektivu da ga usvoji ove ili naredne godine. Evropa ima šansu da pita svoje građane hoće li prihvatiti ovo što im je konvencija ponudila, bilo referendumom bilo parlamentarnim usvajanjem. Šta mi nemamo? Mi nemamo tu konvenciju u Bosni i Hercegovini. Nemamo ni formu, zvala se ona ustavotvorna skupština, konvencija bosanskohercegovačkih političkih snaga, različitih predstavnika zajednica, društva, nauke, nevladinog sektora, javnog mnijenja itd. Mi uopće nemamo strukturu moguće konvencije, ne možemo ni pričati o tome. Nemamo nikakvu konvenciju ponuđenu građanima BiH i njenim političkim subjektima. Dalje, mi nemamo koncepta tog ustava iz tri ili četiri dijela, u smislu šta regulira itd. Zašto to nemamo? Zato što se ovo može unedogled odvijati. Zato mislim da je prijedlog koji ste danas ponudili kao tri vijeća koristan prilog jednom od mogućih projekata, a i sama činjenica da ti prijedlozi dolaze iz različitih dijelova društva i različitih zajednica stvara elemente koji govore da će doći do konvencije, da će doći do promjene tog ponašanja u političkom životu Bosne i Hercegovine.

Ako pogledate novi evropski ustav, skrenut ću vam pažnju na samo dvije stvari: prvo, na ono što je za evropsku zajednicu, kojoj i mi težimo, bitno. Ona precizno kaže da bi zemlja koja želi da se pridruži Uniji, što je, kao, zajednički cilj razgovora o našoj konvenciji, ako bi prekršila bilo koju od njenih vrijednosti bila sankcionirana. Dalje kaže da je Unija zasnovana na vrijednostima kao što je poštivanje ljudskog dostojanstvo, što je u BiH pogaženo, te na slobodi, demokraciji, jednakosti i pravdi. Te vrijednosti su iste za sve članove društva i Unije koje karakterizira pluralizam. U Bosni i Hercegovini toga nema, nema tolerancije, solidarnosti i nediskriminacije. Dakle, kako praviti konvenciju bilo kojeg naroda kada društvo počiva na diskriminaciji, kada nema solidarnosti, kada nema tolerancije i kada politički pluralizam, i uopće pluralizam u društvu, ne funkcionira tako da te zajednice afirmira.

Kada pogledate novi evropski ustav, na koji bismo se i mi trebali osloniti, kao i njegove ciljeve, u njemu se govori o prostoru slobode, sigurnosti i pravde, bez unutrašnjih granica. Kako mi možemo pregovarati o pridruživanju evropskoj zajednici kada imamo unutrašnje granice, a daleko od toga da imamo otvorene granice. Mi bismo trebali, prije svega, ukinuti granice između nas, ukinuti specijalne veze i odnose sa susjednim državama i uspostaviti normalne odnose sa susjedima.

Predložio bih da se vidi koji su to elementi za uspostavljanje konvencije u Bosni i Hercegovini o ustavnim promjenama – ili ustavotvorne skupštine ili neke druge vrste. Zatim bih predložio da se objelodane postojeći projekti koji govore o potrebi građanskog ustava u Bosni i Hercegovini, jer je činjenica da se tokom proteklih nekoliko mjeseci od predstavnika vladajućih i opozicionih stranaka prvi put čuo isti zahtjev, naravno, ne baš od svih, da je Bosni i Hercegovini potreban građanski ustav. Mi treba da procijenimo koji je to projekat građanskog ustava koji će ponuditi neka od vladajućih stranaka, jer takav ustavni projekat u javnosti dosad nismo vidjeli.

Stoga predlažem da se prevede Evropski ustav i da se uporede projekti koji postoje u Bosni i Hercegovini s onim što se nudi u Evropskoj uniji, kojoj se težimo pridružiti za par godina. Do ovog trenutka niko nije preveo taj ustav na jedan od naših jezika, niko nije pogledao šta on znači za pridruživanje Evropskoj uniji po normama koje stoje u njemu. Prema tome, smatram da bi to bilo najkorisnije, jer se sve ove brojne debate o regionalizaciji, lokalnoj upravi itd., svode na jednu ključnu činjenicu – zajedničke vrijednosti – zbog čega je uopće i bila moguća Evropska konvencija.

27

Želim vam mnogo uspjeha u ovom poslu.

STRAJO KRSMANOVIĆ Želim da se zahvalim i da čestitam SDP-u na ovoj korisnoj društvenoj inicijativi. Sa stanovišta Liberalno-demokratske stranke mogu reći da mi bez dileme dajemo bezrezervnu podršku ovakvoj inicijativi, s obzirom da je u temeljima našeg političkog programa promjena Ustava sa ovakvim intencijama naglašenim u nacrtu ovih amandmana.

U prilog toj podršci želio bih da podsjetim na ono što je Ibro već uradio prije mene. Podsjetio nas je na prvi ustav nezavisne BiH, koji je 1990. godine izgradila grupa intelektualaca na čelu sa Zdravkom Grebom, a uz podršku Liberalno-demokratske stranke, koja se zvala SS Demokratski savez. Na taj ustav ne podsjećam samo zbog toga što su ustavna rješenja i političke intencije vrlo blizu ovima koje predlaže SDP i gdje se uz jednu komparativnu analizu može do rješenja koja bi djelimično unaprijedila i ove prijedloge, u što nema sumnje. Međutim, podsjećam na njega zbog toga što je političko uporište za taj ustav bila Deklaracija ZAVNOBiH-a iz 1943. godine. Vi znate da je ta grupa ljudi Deklaraciju doslovno otkrila bosanskohercegovačkoj javnosti 1990. godine, a da su je prethodne komunističke vlasti prilično vješto prikrivale. Indikativno je da ni postdejtonske vlasti nisu previše podsjećale javnost na tu deklaraciju. Zašto mislim da je ona važna i da je važna kao političko ishodište za ovu inicijativu? Zato što je ona svjedočenje da je u istoriji BiH bilo i demokratskih osnova a ne samo onoga od čega se, nažalost, uglavnom sačinjavao društveni život u BiH kroz istoriju – nacija, religija, totalitarizama, oružja itd.

Mislim da bi neka vrsta preambule, odnosno obrazloženje i podsjećanje na tu Deklaraciju, unošenje te Deklaracije u obrazloženje, ovoj inicijativi bila dodatna korist za promjene i uticanje na društvenu svijest u BiH da mi svi znamo kakve i odakle očekujemo najveće otpore ovoj inicijativi.

Možda je zanimljivo podsjetiti – u tom Grebinom ustavu se nacionalno u potpunosti ignoriše kao pravna kategorija. Danas je to za raspravu, ali u svakom slučaju mi kao svoj prilog ovoj inicijativi prilažemo taj ustav integralno a dostavit ćemo ga vašoj radnoj grupi, mada je on i publikovan. Mislim da bi reafirmisanje Deklaracije ZAVNOBiH-a u ovom kontekstu doprinijelo cijeloj akciji.

Prof dr IVAN TOMLJENOVIĆ Situacija u Bosni i Hercegovini je takva da su se stekli uslovi za ustavne promjene ili neke čak radikalnije zahvate. Dejtonski sporazum je prije 10 godina riješio neke stvari, a ustav donesen na osnovu tih događanja, pratio je istorijsku situaciju u tom trenutku. Ali danas, nakon desetak godina, imamo novu situaciju i tu situaciju trebamo pratiti. U Hrvatskoj su nakon jedne promjene ustava poslije mjesec dana ponovo mijenjali ustav. Dakle, u svijetu nije neobično da se ustav mijenja, a nekima treba i sto godina da donesu nekakve ustavne promjene.

Treba također imati u vidu da međunarodna zajednica šalje signale da već idemo ka ustavnim promjenama, i da to trebamo i učiniti. I prije mjesec i po u Banjoj Luci održan je sličan skup sa temom ustavnih promjena. Stav srpskih političara Republike Srpske, bio je takav da se oni protive bilo kakvim ustavnim promjenama, jer se plaše da će to dovesti do ukidanja Republike Srpske. Ostali su bili za ustavne promjene, ali moram reći da sadašnji ustav meni ne daje i ne garantira osnovna ljudska prava – ja ne mogu da glasam za predsjednika Republike BiH iz reda hrvatskog naroda, ja mogu da glasam za Paravca i Paravac treba da predstavlja hrvatski narod u Republici Srpskoj, jer ga je to biračko tijelo i izabralo, a vidite kakav je to apsurd. Slična je situacija i sa pozicijom dopredsjednika Republike Srpske, a i dopredsjednika u Federaciji.

28

Prema članu 80 Ustava RS-a, ja kao potpredsjednik Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda, mogu da radim ono što mi da predsjednik da radim. A on ne želi ništa da mi da, jer uopće ne želi da ja tamo budem, da uopće postojim. Prema tome, a napominjem da je slična situacija i sa gospodinom Desnicom Radivojevićem u Federaciji, koji se žali i želi da da ostavku jer ga se ništa ne pita, ni mene se ništa ne pita ni kod formiranja vlade, ni kod predlaganja mandatara Mikerevića, ni Bukejlovića, niti me se čak pita za predstavnike hrvatskog naroda u Vladi te Republike Srpske. U novom ustavu išao bih na to da se to izmijeni, da se izjednače uslovi izbora potpredsjednika i dopredsjednika i u Federaciji i u Republici Srpskoj – dakle, da se mijenjaju i čine jedan trijumvirat, da se rotiraju, ali da imaju i međusaradnju koja bi bila korektna.

Treći detalj: mi u BiH trebali bismo biti jedna sekularna država. Jer ovdje su tri konstitutivna naroda i svaki od ta tri naroda je i drugačije religiozno opredijeljen, pa se tu stvaraju i religiozne obaveze, i u smislu radnih i neradnih dani. Sada ne znamo da li ćemo slaviti Bajram u četvrtak ili petak, pa kad se slavi Nova godina, pa Uskrs, pa Vaskrs... Najbolje bi bilo da BiH bude naglašeno sekularna država jer bismo na taj način izbjegli druge probleme.

Mi smo, kao dopredsjednici, izabrani kao predstavnici naroda. Mi nismo zamjenici predsjednika, nego predstavnici naroda i predstavljamo konstitutivne narode, kako u Republici Srpskoj tako i u Federaciji.

Kako bi po mom mišljenju trebalo organizirati BiH? Ja sam također za princip regija, ali na geografskom principu a ne na principu regionalizacije naroda, kao što je sada slučaj. Dakle, da to budu regije na geografskom i ekonomskom principu, kao što sada Agencija za indirektno oporezivanje vrši prikupljanje poreza. Dakle, trebalo bi već raditi u tom smjeru, pa kada budemo članica Evropske unije da se ne vrši nova regionalizacija i reorganizacija države. Šta je sa entitetima? Znamo da se Srbi zalažu za status quo i opstanak Republike Srpske, opstanak ovih dvaju entiteta. Bošnjaci se zalažu za centralizaciju BiH, a Hrvatima bi najbolje odgovarao treći entitet. Međutim, nijedna od tih varijanti nije rješenje u sadašnjoj situaciji. Mislim da bi ovakva regionalizacija bila najbolje rješenje za nas.

Šta je sa vojskom? Ova vojska koju sada imamo dosta je skupa i možda bi najbolje bilo ukinuti regrutaciju a uvesti profesionalnu vojsku, i to onoliko vojske koliko, prema NATO standardima, možemo platiti. Profesionalna vojska koja bi bila uvedena bila bi prilično skupa. Dakle, uvesti onoliko koliko se može platiti – to bi bilo rješenje za našu situaciju. Ove vojne objekte podijeliti za civilne potrebe, ali istovremeno dati kao zadatak vlastima i jednog i drugog entiteta da ožive vojnu industriju koja bi radila za potrebe NATO pakta.

Učešće visokog predstavnika – neki su za a neki protiv njega. Međutim, političari u BiH kompletno moraju raditi tako brzo i efikasno da neutraliziraju rad visokog predstavnika, odnosno njegovog kabineta. Kada se to postigne, onda će i djelatnost visokog predstavnika biti zanemariva.

Ovaj naš skup koji je poveo SDP je u svakom slučaju pozitivan, koristan i potreban. Ne treba se plašiti toga da neke druge političke stranke prihvate ove naše ideje. Što ih više stranaka prihvati, to će biti bolje za nas i za političku situaciju u BiH uopće. Toliko.

Prof dr SLAVO KUKIĆ Hvala na pozivu. Morat ću odgovoriti studentu kolege Lagumdžije, budući da mu profesor koji mu drži nastavu izgleda nije odgovorio. Nije riječ o ustavotvornoj skupštini. Izgleda da je ovakav tip okupljanja na ovu temu u zadnjih nekoliko mjeseci učestao a ja mislim da je to dobro. Na jednom od takvih skupova sam i osobno moderirao, bilo je to u Banjoj Luci u organizaciji Nezavisnih novina. To je svakako dobro jer mislim da upućuje na promjenu ambijenta kada je u pitanju ustav i ustavna rješenja. Ja osobno mislim da postoji potreba veoma intenzivnog razgovora o toj temi. Mi zapravo imamo ustav koji je aneks jednog

29

međunarodnog mirovnog sporazuma pa se onda, ruku na srce, može postaviti pitanje koliko je to uopće ustav. U nekim akademskim krugovima su veoma skloni negiranju teze da mi imamo ustav i da živimo po nekakvom ustavu. Po njima, nalazimo se pred zadatkom da taj najviši akt zemlje tek izgradimo, ali ja neću ići tako daleko. U svakom slučaju, postoji potreba za razgovorom o Dejtonskom ustavu, zbog toga što je nedorečen, faličan i izvan evropskih i svjetskih demokratskih standarda. Zbog toga treba razgovarati o tome i treba ga dograđivati, mijenjati, usvojiti novi. Slažem se i sa onim što je do sada govoreno.

Naravno, ja neću govoriti načelno, više ću se osvrnuti na materijal koji je Savjet izradio, mislim da to zaslužuje. Moram priznati da u tom materijalu, prije svega, ima puno pozitivnog, i to pozitivnog koje na ovom mjestu također treba apostrofirati. Prije svega, po meni je veoma pozitivno pozivanje na ZAVNOBiH kao temelj državnosti. U Dejtonskom ustavu pozivanje na ZAVNOBiH je izostavljeno. Zašto, trebalo bi pitati tvorce tog ustava. Ne znam da li je to slučajno, ali ja sam sklon uvjerenju da je slučajnost isključena. Prema tome, vraćanje tim polazištima je, po mom sudu, dobro.

Drugo, mislim da je veoma pozitivno isticanje republikanskog oblika vladavine. Stručnjaci iz ustavnog prava su me s vremena na vrijeme uvjeravali kako Bosna i Hercegovina nije jedina država u svijetu kod koje nije istaknut oblik vladavine. Uredu, ja bih parirajući njima odgovarao – da, ali je sigurno jedina država u svijetu u kojoj država nema oblik vladavine, a administrativni dijelovi države imaju. To je sasvim sigurno novum i za ustavnopravnu teoriju.

Treće, osobno mislim da je potenciranje decentralizirane države i visokog stupnja lokalne i regionalne samouprave kao zamjene za entitete rješenje koje zaslužuje pažnju. Ne jednom u zadnjih nekoliko godina, i riječju i pisanjem apostrofirao sam tu entitetsku podjelu BiH kao jedno od nesretnih rješenja, često komentirajući zahtjeve za trećom republikom, trećim entitetom, ili kako ih sve neće zvati, kao samo još jedan prilog na putu definitivne disolucije BiH. Mislim da je decentralizirana država s razvijenom lokalnom i regionalnom samoupravom evropsko rješenje i da svakako može biti u funkciji reafirmacije vrijednosti koje su bosanskohercegovačko društvo, Ibro je maloprije govorio o tome, odlikovale kroz stoljeće. Uostalom, prošle godine na Fakultetu političkih znanosti, na jednom skupu organiziranom povodom 12 godina nezavisnosti, ja sam ponudio i konkretno rješenje regionalizacije BiH. Mislim da je vraćanje aktivnog i pasivnog biračkog prava na prostoru čitave države također rješenje koje vraća dostojanstvo čovjeku, ljudskom biću, dostojanstvo čiji dio mu je i Dejtonskim ustavom, a i svih ovih godina, naprosto bio zakinut.

Naravno, ima još rješenja. Svakako – protuustavnost političkih partija, vitalni interes – mislim da jesu rješenja koja zaslužuju pažnju, ali ne bih sada sve to apostrofirao. Šta bih želio naglasiti? Pripremajući se za ovu raspravu, ja sam ponovo detaljnije pregledao Aneks 4 i kada ga se odjednom pročita, prvi dojam koji se nameće, jeste glorifikacija kolektivnog na račun pojedinačnog, glorifikacija nacionalnog na račun građanskog. To je svakako krajnost. Ja mislim da se moramo čuvati i druge krajnosti – da na račun isturanja ljudskih vrijednosti i čovjeka, građanina, ne zaboravimo na činjenicu da je ova zemlja specifična i da se u njoj mora graditi logika balansa građanskog i nacionalnog. Ti detalji su ovdje dati u različitim rješenjima. Oni se provlače a ja osobno mislim da ih treba jače apostrofirati. Uostalom, mislim da se rješenja u tom pravcu i danas mogu pronaći u Ustavu Socijalističke Republike BiH. Nije to uopće nešto što je po sebi velika mudrost. Dakako, mogu govoriti i o posebnim rješenjima, ali to mogu i kasnije u prilogu dostaviti.

I svakako – ovaj dio neću preskočiti – mnogo puta sam o tome pisao, pa neću iskoristiti ni ovu priliku da to ne napomenem. U točci 8 Prijedloga je kazano da će se političke partije koje djeluju protiv opstojnosti BiH smatrati protuustavnim. Apsolutno se slažem s tim. No, ja mislim da bih osobno taj detalj više naglasio. Neće on zbog toga biti nedemokratski, uostalom, pogledajte i stabilnija evropska društva. Pogledajte njemačko društvo u kojem je decidno zakonom zabranjeno nacionalno socijalističko djelovanje, i to kao djelovanje koje je protiv njemačkog društva, države i temeljnih ljudskih i građanskih vrijednosti. U ovoj zemlji,

30

ti oblici djelovanja ili pojavne forme takvog djelovanja (govorim čisto teorijski, hipotetički, kasnije ću na onu drugu pragmatičnu stranu), koštale su ovo društvo stotine tisuća ubijenih ljudi, stotine tisuća razorenih objekata, svođenje privrednih potencijala na svega 20-ak posto, silnih demografskih raseljavanja itd. Prema tome, osobno mislim da je onome što je ovo društvo unazadilo stotinu godina potrebno reći dosta. Bez obzira kako će me tko shvatiti, to je moj sud, koji nisam izrekao prvi puta.

I na koncu, ovo što je Savjet SDP-a ponudio, zapravo je u sferi želja, optimalnih rješenja, crtanja, pretpostavki šta bi bilo kad bi bilo, i kako bi nam bilo. Život je u ovoj zemlji opet dosta surov. To, naravno, ne znači da nisam optimista, no treba biti realan. Sa ovakvim rješenjima, koja jesu evropska, treba se računati ipak na nešto duže staze. Ovo je mukotrpan i dug proces. Nema rješenja preko noći. I ne treba se zavaravati da će preko noći i doći.

Sfera politike je, kažu, sfera realnog mogućeg. Recimo, u jednom trenutku sam razmišljao, ako se ne može dobiti rješenje odjednom – a u ovoj sali je potpuno drugačiji ambijent nego u hotelskoj sali hotela Bosna u Banjoj Luci na okruglom stolu kojim sam moderirao – može i u koracima. Zašto ne prihvatiti takvo rješenje? Važno je da se krene sa mrtve točke i počne kretati prema rješenjima koja su za dobro čovjeka, a ne za dobro izmišljenih vrijednosti. Hvala.

Prof dr GAJO SEKULIĆ Pozdravljam ovu inicijativu koja se pridružuje nizu drugih, akademskih i iz sfere civilnog društva, te iz partijskog spektra u BiH za promjenu ili dogradnju Ustava BiH. Tekst je konzistentan, ali također omogućava i daljnju raspravu o čemu ću, ukoliko se dogovorim sa organizatorom, naknadno u pisanom tekstu dati konkretne sugestije za pojedine prijedloge. Sada bih govorio više načelno i odmah se nadovezao na riječi Slave Kukića. Kada bi on sa grupom istomišljenika pravio novi ustav ja bih mogao mirno da spavam. Znao bih da ga je dobro napravio. U jednoj stvari se, mogu reći posljednje godine, počinjem kolebati. Princip balansa između građanskog i nacionalnog, kao princip koji bi trebao da opredijeli Ustav, bio bi princip koji je karakterizirao stari socijalistički sistem. Taj princip, koji je i danas katastrofalno primijenjen od prvih izbora, ugrađen je u Dejtonu i danas trpimo posljedice. To jeste stanoviti balans, ali mislim da je istorijski poražen te da nije dao rezultate. Ukratko, stojim na stajalištu da bi i ozbiljnije, pogotovo opozicione političke stranke i dijelovi kritičke intelektualne javnosti, mogli promisliti o jednom koraku dalje. Ne treba isključiti nacionalni princip, ali treba dati apsolutno prvenstveno građanskom principu u odnosu na nacionalno. Time ga ne diskriminiramo, već na pravi način unutar građanskog principa demokratije stavljamo u poziciju najoptimalnijeg očuvanja nacionalnih identiteta svih nacionalnih kolektiviteta u Bosni i Hercegovini. To je osnovno što sam htio reći.

Drugo, adresa ovog prijedloga je očigledno Parlament. SDP, kao i mnogi drugi akteri, misli da postoji stanoviti neiskorišten kapacitet parlamentarnih institucija BiH koji bi, onakav kakav jeste, u ovom kontekstu mogao nešto bitnije promijeniti. Ja u to sumnjam. I dozvolite da ta sumnja ostane nedorečena, jer radikalizirajući neke hipotetičke, uvijek se ograđujem, procjene i dijagnoze našeg stanja, mislim da nikakva promjena, pa ni Ustava, ne može doći spolja. Od ovakvog odnosa nama nametnutih međunarodnih institucija sve do OHR-a, nikakva promjena više ne može doći. Ne može ta promjena doći ni od vladajućih nacionalnih struktura, institucija i moći. One su dominantne u Parlamentu a to je veoma problematično. Treće, neke solidnije socijaldemokratske ili liberalnograđanski orijentirane partije u Parlamentu mogu ovim procedurama nametnuti neke zdravije ideje ili ne. Pitanje koja je adresa ostavljamo otvorenim. Adresa bi moglo biti pučanstvo, političko pučanstvo, ili građanstvo BiH. Kao prijedlog za neku javnu raspravu može biti jedna tačka koja bi meni bila najzanimljivija. Ona u krajnjoj liniji formalno može imati adresom, uz moju skepsu da ova adresa može nešto promijeniti.

31

Sa tom adresom povezano je, opet hipotetički govorim, mada već četiri pet godina, da bi u stvari za poboljšanja postojećeg Ustava, ili što je politički cilj mnogo maksimalniji i bolji, donošenja novog ustava, trebalo iskoristiti onu najbolju tradiciju Bosne sa ZAVNOBiH-om, što pozdravljam u Slavinoj intervenciji, te mi se čini da bi bilo jako dobro ukoliko bi SDP pružio podršku o tome da, ukoliko nije mjesto reparacije, korekture današnjeg postojećeg Ustava zbog slabih liberalno demokratskih kapaciteta Parlamenta, onda trebalo ići sa zalaganjem u javnoj raspravi za projekt raspisivanja vanrednih ili redovnih izbora za Ustavotvornu skupštinu BiH. Ja duboko znam da je taj projekat, s obzirom na odnos snaga a pogotovo na odnos između donimirajućih ideoloških obrazaca tumačenja i zalaganja za BiH u Federaciji i Republici Srpskoj, potpuno utopijski. Ali upravo u tome što je on potpuno nerealan i utopijski, leži i njegova draž. Neki, naročito ovi sa umjetničkim klikerima i javne ličnosti, govore da nas samo čudo može spasiti.

Raspisivanje vanrednih izbora za Ustavotvornu skupštinu, gdje bi se isti sučeljili, ja mislim da ovih prijedloga, njih je 10-tak već objavljenih pa i diskutiranih, sve do onog Berlinskog ESI-ievog, koji je najagresivniji i najpodložniji kritici, što sam ja javno i uradio, tokom višemjesečnog, ako hoćete i višegodišnjeg zasjedanja Ustavotvorne skupštine, da bi se na tom mjestu porodila, ono što mi sanjamo građanska republika Bosna i Hercegovina. To bi odgovaralo velikim tradicijama demokracije, a i iskustvu Bosne i Hercegovine. O tim strašnim teškoćama koje bi nastale ja ne bih govorio. Za to vrijeme bi odlukom Ustavotvorne skupštine radila ekspertska vlada koliko god bilo potrebno i ne bi se bavila ideološkim pitanjima nego bi razvijala ekonomiju, institucije itd.

Što se tiče tog prijedloga, i ovoga što sam ja kao prijedlog iznio, bojim se da vlada psihologija lažne nadmoćnosti u odnosu na nacionalne stranke ili etnonacionalne stranke. Mislim da se potcjenjuje snaga etnonacionalizma u BiH. Oni su strašno jaki a svakodnevno među stanovništvom na terenu raste, pored pozitivnih primjera, psihološka, moralna i politička distanca između tih apstrakcija tipa Srbin, Hrvat, Bošnjak, barem po mojoj procjeni. I strategiju promjene Ustava i svih tih oblika trebalo bi mjeriti prema toj snazi protivnika. Bravar je zaboravio da je bravar, on je samo Bošnjak, Srbin, Hrvat ili ostali kao što sam ja. U Beogradu, podsjetit ću, mada time ne želim nikakve političke reminiscencije, ali sam se prisjetio, kraj onog Geniksa, bio je veliki grafit još prije rata u bivšoj Jugoslaviji – „Bravar je bio bolji“. Ovo sam slučajno rekao, Bravar je, dakle, zaboravio, kao što je i profesor, a čak se i prostitutke, čuo sam, malo etnički orijentiraju.

To bi vjerovatno bilo sve što se treba reći, ali najteži problem je u ovom prijedlogu republikanska orijentacija, o čemu je više govornika govorilo. Ja podržavam ovu republikansku orijentaciju projekta, ali istovremeno sam stavljen pred jednu dilemu tačnog tumačenja teksta. Ukoliko se zalaže za Bosnu kao republiku tada se ne misli na Bosnu kao prostu republiku kao što je sada Republika Srpska, nego se misli na složenu republiku. Ako je složena republika, onda ovaj prijedlog pretpostavlja i mogućnost rasprave o konstituciji Bosne kao savezne republike Bosne i Hercegovine i ta varijanta dolazi u obzir. Jer i Njemačka u kojoj su dominantni Nijemci, a i zajednički jezik njemački, također nosi naziv Bundes Republik Deutchland – Savezna Republika Njemačka.

Iza ovog prijedloga ne stoji apologija da bi se čuvalo staro istorijsko smeće koje se zove entiteti. Onima koji samo grde Republiku Srpsku strašno zamjeram da ta kritička eliminacija postojanja Republike Srpske logički istovremeno jeste i difamiranje i udar i na Federaciju BiH, s čime se potpuno slažem. Onaj ko grdi Republiku Srpsku, treba da grdi i ograničene kapacitete državnog ustrojstva Bosne i Hercegovine sa stanovišta Federacije. Imam utisak da se kod jednog dijela inteligencije zahtjev za neustavnim ukidanjem Republike Srpske tumači kao zahtjev za prostim proširenjem ovlasti Federacije koja je puna rupa i također je izgrađena po etničkom principu. Može neko shvatiti da je ovo apologija za Republiku Srpsku, ali to me baš briga.

32

Brze promjene od postojeće vlasti i od stranaca ne možemo očekivati. Ukoliko bismo ih očekivali onda bi one bile samo krpljenje postojeće situacije, prvenstveno socijalnog beznađa stanovništva. Socijalno beznađe veoma je duboko. Drugi Dejton, druga kasarna, ne dolazi u obzir. Konstitucija Ustava, završavam, mora biti djelo građana i građanki Bosne i Hercegovine. Meni se ova utopija ustavotvorne skupštine, uz sve nedaće, čini veoma važnom, nikako apodiktički, već hipotetički. Tome nedostaje niz pretpostavki. Ovaj muk koji vlada između političkih elita između Federacije i Republike Srpske, uz male oblike simboličke saradnje partija, naročito opozicionih, nije nikakva pretpostavka za to. Ovaj muk koji vlada između intelektualnih slojeva Republike Srpske i Federacije, ako hoćete između Federacije Sarajeva i Mostara, nedopustiv je, nije nikakva pretpostavka za to. Lobiranje za promjenu ili novi ustav, mora biti mnogo žešće. Hvala.

Prof dr OMER IBRAHIMOVIĆ Zahvaljujem na pozivu da učestvujem na ovom okruglom stolu, koji je na neki način nastavak ustavnih rasprava koje su vođene u prošloj godini u organizaciji Parlamentarne skupštine BiH i nekih nevladinih organizacija. Ja ću u formi teza iznijeti neke svoje stavove, jer nemam vremena da ih obrazlažem.

Prvo da kažem da je Opći okvirni sporazum za mir u BiH, kojeg kolokvijalno nazivamo Dejtonski sporazum, izuzev Aneksa 1 a.b., Aneksa 10 i Aneksa 11, u cijelosti sadržan u sadržaju Ustava BiH koji čini Aneks 4. Prema tome, ako se izuzme međunarodna vojna komponenta (Aneksi 1 i 2) i ako se izuzme međunarodna policijska komponenta (Aneks 11) i institucija visokog predstavnika u Aneksu 10, sve drugo što je sadržano u Općem okvirnom sporazumu je ustvari sadržaj Ustava BiH. A sam Ustav BiH u članu X stav 3 predvidio je amandmansku promjenu svoga sadržaja.

Prema teoriji države i prava, države se dijele na složene i unitarne, odnosno proste države. Složene su federacija, konfederacija i unije, a prosta ili unitarna država može biti ili unitarna centralizirana ili decentralizirana. Stojim na stajalištu da je Bosna i Hercegovina prosta, odnosno unitarna decentralizirana država. U ovom slučaju decentralizirana je na dva entiteta, na Republiku Srpsku i Federaciju BiH, i ta dva entiteta su i ustavne kategorije Ustava BiH koje se ne mogu izmijeniti drugačije nego voljom dviju trećina Predstavničkog doma, ako bismo htjeli mijenjati unutrašnju strukturu države Bosne i Hercegovine.

Iz ustavnih rasprava iz prošle godine, došao sam do zaključka da nema saglasnosti skoro nijedne političke stranke iz Republike Srpske da se bilo šta mijenja u Ustavu BiH, odnosno kako oni kažu, Dejtonskom sporazumu. Prema tome, nema političke saglasnosti da se vrši promjena Ustava BiH. Što se mene tiče, potpisao bih sve ove amandmane koji su predloženi, sa izvjesnim malim korekcijama. Ali, oni su predloženi kao inicijativa jedne političke stranke, a ne kao posljedica jedne političke saglasnosti da se pristupi promjeni Ustava pa da se onda ide na to da se naprave prijedlozi za tu promjenu.

Nema saglasnosti ne samo za promjenu Ustava. Nemamo saglasnosti ni za donošenje zakona o lokalnoj samoupravi na državnom nivou, a ta obaveza za BiH proizlazi iz člana 2 Evropske povelje o lokalnoj samoupravi. Naprotiv, insistira se na tome da se donose entitetski zakoni o lokalnoj samoupravi, a principi lokalne samouprave upravo treba da budu utvrđeni državnim zakonom o lokalnoj samoupravi. Ako, dakle, nema političke saglasnosti da se jedan segment društvenog života uredi državnim zakonom, što je obaveza koja proizlazi iz Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, onda možete misliti koliko smo daleko od političke saglasnosti u pogledu izmjene samog teksta Ustava.

Htio bih sugerirati organizatorima okruglog stola, s obzirom da postoji politički stav Vijeća Evrope u tom smislu, da svoju političku energiju usmjerimo na izmjene članova IV i V Ustava BiH. Sa širokim frontom promjene Ustava sigurno nećemo moći skoro doći do cilja. Ali ako postoji saglasnost Vijeća Evrope, čiji smo mi članovi, da se izvrši promjena Ustava BiH,

33

posebno u onim odredbama koje su suprotne Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a to su članovi IV i V, možemo očekivati neki uspjeh. Danas vi ne možete naći nijedan ustav evropske države koja je članica Vijeća Evrope, a da ima odredbe koje su suprotne Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, na kojima se ustvari i temelji Vijeće Evrope i sadržaj njegovog rada.

Vi svi znate šta sadrže članovi IV i V. Član IV sadrži način izbora Doma naroda i Predstavničkog doma a član V način izbora članova Predsjedništva BiH. Mi živimo u iluziji da je Dom naroda Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Jednostavno smo na neki način omađijani time i u svakodnevnom govoru i komunikaciji mislimo da su predstavnici u Domu naroda predstavnici naroda Bošnjaka, Hrvata i Srba, a to nije tačno. Prema spornom članu IV, Bošnjaci i Hrvati izabrani su u Federaciji, a Srbi su izabrani u Republici Srpskoj. Faktički, u tom Domu naroda 5 Bošnjaka predstavljaju Bošnjake u Federaciji, a ne i Bošnjake u Republici Srpskoj; 5 Hrvata u Domu naroda koji se biraju u Federaciji predstavljaju Hrvate u Federaciji, a ne i Hrvate u Republici Srpskoj; 5 Srba u Domu naroda predstavljaju Srbe u Republici Srpskoj, a ne Srbe u Federaciji. Prema tome, utisak da su dominantno predstavljeni narodi ustvari nije tačan, jer ni narodi nisu predstavljeni. A u članu IX stav 3 Ustava doslovno stoji: "Funkcioneri na nivou BiH u pravilu predstavljaju narode Bosne i Hercegovine." Mi faktički danas imamo situaciju da funkcioneri predstavljaju dijelove naroda raspoređene u dva entiteta. Dakle, potrebno je da Dom naroda predstavlja sva tri naroda sa cijele teritorije BiH, razumije se i "ostale", kojih danas nema u Domu naroda.

Drugo, kada je riječ o članovima Predsjedništva, mi živimo u iluziji da Srbin u Predsjedništvu predstavlja Srbe u BiH. Ne, on je biran od građana entiteta Republike Srpske i on faktički predstavlja građane entiteta Republike Srpske. Isto tako, predstavnici Bošnjaka i Hrvata u Predsjedništvu predstavljaju građane u Federaciji jer su izabrani od građana u Federaciji, a ne Bošnjake i Hrvate sa prostora BiH.

Kada je riječ o Predstavničkom domu, kao predstavništvu građana BiH, tu nema iluzije, činjenica je da mi na nivou Bosne i Hercegovine nemamo građanina. Nemamo građanina BiH, jer 14 predstavnika u Predstavničkom domu biraju građani u entitetu Republike Srpske, a 28 u entitetu Federacije. Mi, dakle, imamo građanine entiteta, mi nemamo građanina Bosne i Hercegovine. Prema Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, građani na cijelom prostoru države imaju pasivno i aktivno biračko pravo: građani Francuske, građani Hrvatske, građani Mađarske itd. imaju pasivno i aktivno biračko pravo. Naši građani ga nemaju. Prema tome, mi nemamo građanina Bosne i Hercegovine. Šta to znači? To znači da bi Predstavnički dom BiH morao biti faktički izabran u takvim izbornim jedinicama koje neće biti i neće pokrivati administrativnu podjelu BiH, odnosno administrativnu političku podjelu BiH. A to znači neće se birati u dva entiteta, nego će se birati u izbornim jedinicama koje neće biti nacionalno, etnički, niti administrativno-politički omeđene. Ako pođemo od toga šta su dužnosti građanina, odnosno državljanina, ako to identificiramo, onda su to tri ključne stvari koje danas određuju evropskog građanina: to je pravo i obaveza odbrane domovine, pravo i obaveza na određen način učešća u političkom životu, odnosno pravo građanina kao političkog subjekta koji se izražava kroz aktivno ili pasivno biračko pravo i, razumije se, obaveza građanina da plaća poreze. Ako je Agencija za indirektno oporezivanje danas podijeljena na četiri regije, čini mi se da bi to bio nagovještaj te četiri izborne jedinice kojima bi se birali predstavnici građana u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH.

Po mom mišljenju, Bosna i Hercegovina neće biti politički održiva ukoliko svoje institucije ne uredi tako da uistinu predstavnici svih triju konstitutivnih naroda i manjina, obuhvaćenih u pojmu ostali, ne budu uključeni u mogućnost vršenja najviših funkcija. Otuda stojim na stanovištu da bi bilo dobro, a sve bi to bilo sadržano u izmijenjenim članovima IV i V, da se vrši nacionalna rotacija četiri čelne funkcije na državnom nivou. To je predsjednik države kao inokosni organ, premijer vlade, predsjednik Predstavničkog doma i predsjednik Doma naroda Parlamentarne skupštine. S tim što predstavniku pripadnika naroda iz reda ostalih treba,

34

dakle, omogućiti u turnusu nacionalne rotacije da i on može biti predsjednik republike, a može biti i predsjednik bilo kojeg od ovih organa. Pritom se predsjedniku države trebaju dati ovlaštenja koja danas ima visoki predstavnik – da, ako ocijeni da je zakon koji nije izglasan u Parlamentu od strateškog značaja za državu, te da bi mogla nastati velika šteta zbog njegovog neusvajanja, izbjegne blokadu njegovog nedonošenja i donese odluku o privremenoj mjeri kojom će se taj zakon uvesti u život, dok ga Parlament ne usvoji. Razumije se, tu bismo predsjedniku države oduzeli ovlaštenje da smjenjuje ljude na određenim funkcijama, ovlaštenje koje je visoki predstavnik dobio Bonskim ovlaštenjima iz 1997. godine.

Moja istraživanja primjene Ustava BiH pokazuju da nije problem u sadržaju drugih odredbi Ustava, nego je problem u nedostatku političke volje da se donose zakoni kojima Ustav omogućava da budu doneseni. Današnji ustav daje mogućnost zakonodavne izgradnje BiH u skladu sa svim onim elementima koji su potrebni svakoj normalnoj državi.

Član I stav 4 kroz odredbu o slobodi kretanja lica, roba, usluga i kapitala daje mogućnost da se uspostavi jedinstven ekonomski prostor i da se na državnom nivou donese zakon o svojinskim odnosima, zakon o obligacionim i o radnim odnosima i sl.

Član II o ljudskim pravima, u cijelosti, daje mogućnosti takve bogate zakonodavne aktivnosti i institucionalne izgradnje države. Ne zaboravite da u članu II stav 3 ima katalog prava, gdje se nalazi 13 nabrojanih prava. Svaka država čiji ustav u sebi sadrži garanciju tih prava, mora imati zakone na državnom nivou koji će razraditi mehanizme i institute u vezi sa korištenjem navedenih prava i njihove zaštite, a mi toga nemamo. U tački 4 postoji antidiskriminaciona klauzula, a mi diskriminaciju imamo na svakom koraku. Ali nemamo zakona, nemamo jedan set zakona kojim će se izgraditi mehanizmi te antidiskriminacione klauzule.

Član III stav 5 a. doslovno kaže da su u nadležnosti države BiH sve stvari kojima se štiti teritorijalni integritet, suverenitet, politička nezavisnost i međunarodni subjektivitet BiH, i da se formiraju institucije koje su potrebne za ostvarivanje toga. Kod nas se razvila čitava teza o tome kako je stvaranje državne vojske i policije neustavno, protiv Dejtona itd. Do sada nismo imali ni državnog suda i tužilaštva, hvala Bogu, danas ih imamo.

Dalje, član VIII stav 3 daje mogućnost da Parlament BiH zakonom uredi finansiranje države. On jasno kaže da državu finansiraju entiteti ali kaže i: "Parlament može i drugačije odlučiti", ali ja nisam vidio da je Parlament donio zakon kojim će osigurati državi izvorne prihode izuzev sada novih zakona u vezi sa indirektnim oporezivanjem.

Aneks 1 na Ustav BiH ima 15 međunarodnih konvencija koje su prema tom aneksu sastavni dio Ustava BiH. Te međunarodne konvencije, kao sastavni dio Ustava, omogućavaju državi više ovlaštenja nego što bilo koja suverena država u našem okruženju ima, ali mi to ne koristimo. Ja još nisam vidio da je bilo koja institucija u državi BiH odštampala sadašnjih 12 članova Ustava sa ovih 15 konvencija i da kaže – ovo je Ustav države Bosne i Hercegovine. Mi operiramo samo sa ovih 12 članova, dok 15 konvencija ostaje po strani a sastavni su dio Ustava. I to naše neznanje, našu nekompetentnost na raznim nivoima i u raznim situacijama prebacujemo na Dejton. Sigurno vam kažem, osnovna stvar jeste nedostatak političke volje. Jer, da ima političke volje, mi bismo imali danas izgrađen čitav zakonski mehanizam, institucionalni mehanizam na nivou države BiH. Mi danas nemamo jedinstvenog zakona o tržištu rada, pa prema tome, nemamo ni jedinstvenog ekonomskog prostora. Ali dok god ne budemo imali jedinstven ekonomski prostor teško ćemo izgraditi i politički integrirati BiH kao jedinstven politički prostor.

Po mom mišljenju, ne treba gubiti vrijeme na sveobuhvatnim promjenama Ustava, hajdemo svoju pažnju okrenuti na izmjenu članova IV i V Ustava BiH. Ako njih izmijenimo, onda će u Domu naroda biti i Srbi iz Federacije i iz Republike Srpske, bit će i Hrvati i Bošnjaci iz Republike Srpske u tom Domu naroda. Prema tome, potpuno će se izmijeniti struktura jednog i drugog doma i smanjiti na minimum mogućnost opstrukcije i blokade u odlučivanju.

35

A imamo međunarodni dokument koji nam nalaže da to uradimo, tj. da građanima BiH vratimo njihovo aktivno i pasivno biračko pravo. O tome se radi.

KREŠIMIR ZUBAK Prvo i osnovno: stranka čiji sam predsjednik, već odavno apsolutno stoji na poziciji kako je nužno promijeniti Dejtonski ustav. Ne postoji nijedan razlog i argument koji bi govorio u prilog održavanja sadašnjeg stanja, ni političke, ni pravne, ekonomske, niti etičko-moralne, niti bilo koje druge naravi. Dakle, Ustav je nužno promijeniti, i to što prije.

Drugo, htio bih kazati slijedeće, a to stoji u ovom materijalu koji ste dostavili. Evidentno je kako ovakva Bosna i Hercegovina sa ovakvom ustavnom strukturom nije samoodrživa kao i to da može funkcionirati samo uz pomoć i posredovanje međunarodne zajednice. Da je tako, dokaz je činjenica što je sama međunarodna zajednica mijenjala ovlasti visokog predstavnika. U startnoj poziciji on nije imao današnje ovlasti. On je u startnoj poziciji imao ovlasti medijatora, inicijatora, ali to nije bilo dovoljno za ovakav ustavni aranžman. Zato je i zahtijevano da se promijeni mandat, odnosno ovlasti visokog predstavnika, tako da je on u Bonu dobio ulogu arbitra i protektora. I ovakva Bosna i Hercegovina može funkcionirati samo sa arbitrom i protektorom.

Međunarodna zajednica priprema, neko je to rekao i u pravu je apsolutno, izlaznu strategiju iz BiH. Prije nego što ona izađe iz BiH, ovo stanje se mora promijeniti. Upravo u činjenici da ovakva BiH nije održiva bez međunarodne zajednice i da međunarodna zajednica traži izlaz iz BiH, ja vidim jednu od šansi da međunarodna zajednica, a ona je također dio ovog sustava, bude jedan od sudionika u procesu promjene sadašnjeg stanja. Ustav ili promjene Ustava trebaju biti naš proces, naš proizvod, ali u procesu mora sudjelovati i međunarodna zajednica. To je vrlo jednostavno. O tome je bilo riječi na jednom skupu prije nekoliko dana. Naime, međunarodna zajednica, još uže, dakle, Evropska unija, treba pred BiH da postavi zadatak da donese Ustav kao što se donose ustavi u svim demokratskim slobodnim zemljama. Dakle, demokratski ustav, a ne oktroiran i nametnut od međunarodne zajednice. Dio naših političkih i diplomatskih aktivnosti treba ići u tom pravcu. U tom slučaju bi i one snage u BiH koje opstruiraju taj proces, morale prihvatiti činjenicu kako je nužno pristupiti promjenama Ustava BiH a kako se Ustav mora donijeti na demokratski način. Je li to način koji je spomenuo gospodin Sekulić – Ustavotvorna skupština ili neki drugi način – nije bitno. Ali Ustav BiH mora biti naš proizvod i mora biti donesen na demokratski način. To treba biti naš glavni uvjet da bismo postali dio Evropske zajednice naroda i država. Država koja ima oktroiran Ustav nije i ne može biti demokratska država.

Drugi dio naših aktivnosti treba, po mom mišljenju, ići u pravcu pridobijanja javnosti BiH, građana BiH, za promjene Ustava. I u tom smislu potpuno se slažem sa mišljenjima, a o tome je nešto više govorio g. Slavo Kukić, da moramo biti u tome odmjereni. Dakle, može se napraviti idealan ustav koji je potpuno u skladu sa evropskim konvencijama ili standardima, ali mi moramo uvažavati realno stanje u kojem jesmo i u kojem živimo i napraviti nešto što odražava to stanje. A to je balans između građanskog i nacionalnog. On se mora ostvariti u Ustavu BiH.

Ustav BiH treba biti po svemu naš originalni proizvod. Niti on treba biti kopija švicarskog ili belgijskog, niti bilo kojeg modela, nego upravo naš proizvod, originalan proizvod, dok nam iskustva drugih mogu koristiti za neka rješenja.

Dakle, mi moramo političkom aktivnošću ići u tom smjeru kako bismo pridobili što veći broj građana za promjene Ustava, odnosno donošenja Ustava BiH. Ja i tu vidim šansu. Naime, očevidno je da i u Republici Srpskoj, gdje su i inače najveći otpori promjenama Ustava, postoji nezadovoljstvo ekonomskom i socijalnom situacijom. Trebalo bi jednom političkom akcijom objasniti ljudima da je takvo stanje proizvod ili rezultat ovakvog ustavnog aranžmana kojeg imamo. Da bi se promijenila njihova ekonomska i socijalna pozicija nužno je mijenjati

36

ustavno uređenje koje imaju. Dakle, mislim da ne bismo trebali sada ići u licitiranje ideja. Zbog čega? Da se ne bi stvorio otpor prema promjenama. Vi znate da je nedavno na izborima jedna stranka, da je ne spominjem, izašla sa idejom, svojom velikom parolom, o ukidanju entiteta. Oni su dobili podršku glasača, entitete nisu ukinuli, ali su isto tako homogenizirali one koji su protiv integracije Bosne i Hercegovine. Bilo bi loše da sada mi, stranke multietničke socijaldemokratske, građanske, liberalne, umjerene narodnjačke ili neke druge orijentacije, odemo u krajnost pa da svojim inicijativama izazovemo otpore ili dajemo argumente za otpore. Dakle, sada govorim isključivo politički: treba biti maksimalno odmjeren i oprezan, ići postupno u ovaj proces da bismo na cijelom području Bosne i Hercegovine stvorili podršku za promjene Ustava. Jer, ako ga mi donesemo na bilo koji način, ako to nije izraz volje većine građana, on opet neće biti funkcionalan. Vi znate da smo mi na ovom prostoru prakticirali, kroz prvu i drugu Jugoslaviju, i mnoge oblike unutarnjeg uređenja, ali nijedan od tih oblika nije izdržao test vremena. Imali smo i centraliziranu i decentraliziranu državu. Dakle, mi i ovu možemo napraviti centraliziranom ili visokocentraliziranom, no to neće biti garant njene opstojnosti i održivosti. Zato je za mene veoma važno kako ćemo provoditi i tempirati političku akciju za promjene Ustava.

Kada je riječ o samim prijedlozima koji su ovdje prezentirani, nisam ulazio u to. Dobro je da ih imamo. Ali, u svakom slučaju podržavam ideju o regionalizaciji, o općinama i regijama sa visokim stupnjem autonomije. No, htio bih da kažem kako ovdje postoji jedna protivurječnost, a i gospodin Pejanović je govorio o tome. Naime, regije sudjeluju u odlučivanju o nekim važnim pitanjima, ali ne onako kako je to ovdje navedeno. Ovdje su postavljene nadležnosti regije i države kao isključive nadležnosti. Moraju postojati drugačija rješenja. Nastavili smo sa starom pravnom školom prepisivanja – izričita nadležnost države, izričita nadležnost regije. No, to nije tako. Moramo malo drugačije definirati nadležnost države i regija, jer postoji čitav niz oblasti gdje dolazi do interakcije. Nešto što je u nadležnosti regije može to i ostati, ali o tome neki oblik svog stava mora imati i država, i obrnuto. Kada su neki poslovi isključivo u nadležnosti države i tada o nekim pitanjima treba pribaviti mišljenje i suglasnost regije. Ovako postavljena isključiva nadležnost, kako ste vi ovdje predložili, po mom mišljenju nije dobra. Tu bi nešto trebalo promijeniti. Toliko.

SLOBODAN POPOVIĆ Trudit ću se da poštujem vremensko ograničenje. Gospodin Kukić je spominjao da je sličan razgovor o ovoj temi vođen i u Banjoj Luci a ambijent tamo u odnosu na ovaj ovdje apsolutno je nesrazmjeran. Radi se o tome da su u Banjoj Luci bili dominantni stavovi suprotni onima koji danas dominiraju ovdje. Ja ne vidim u tome ništa strašno. Jer, velika je stvar što se uopšte počelo razgovarati o toj temi. Do jučer nije bilo apsolutne političke volje da se sjedne pa da se makar sučelje mišljenja o ovoj temi. Mislim da to ukazuje da se klima, kako se meteorološkim rječnikom kaže, malo zagrijava.

Ono za što se u ovom momentu sigurno može postići politički konsenzus kod većine političkih partija u BiH, jeste da je stanje takvo da ono kao imperativ postavlja zahtjev za promjenu. Prije svega, promjenu ekonomsko-socijalnog stanja u BiH, sa stanovišta javne potrošnje koja je na nivou 64% bruto društvenog proizvoda. Anketa je pokazala da preko 70% mladih želi pobjeći, preko 27% građana BiH živi ispod granice siromaštva itd. Prema tome, oko toga se može postići konsenzus, čak i kod većine političkih partija. Međutim, problem je kako postići konsenzus, u kom pravcu. On se može postići jer su potrebne promjene, samo je problem u tome koje su to promjene koje su adekvatne potrebama.

Očito da ove promjene koje se dešavaju danas nisu adekvatne, ni sa stanovišta intenziteta, a posebno sa stanovišta brzine implementacije. Jer, ove promjene su, volim se našaliti na javnim skupovima, promjene primjerene vijeku kornjače a ne vijeku čovjeka. Mislim da to nije daleko od istine. I jasno je da su potrebne radikalne promjene, prije svega u ovom momentu. Bez obzira što je gospodin govorio o mogućnostima postojećeg Dejtonskog ustava

37

sa stanovišta da se može ostvariti poprilično visok nivo potreba društva, mislim da je i to pitanje oko kojeg bi se trebala pozabaviti, ako niko drugi, aktuelna vlast. Ali pošto mi danas razgovaramo o temi promjene Ustava BiH, sada ću se zadržati na tome.

Problem je, dakle, kako doći do radikalnih zahvata u dijelu koji se zove ustavnopravno uređenje Bosne i Hercegovine. Kada se sve detektuje, ipak je to temeljni problem. Tu je gospodin Zubak u pravu, slažem se s njim da je to ustvari glavni problem koji treba riješiti da bi se taj ambijent promijenio i da bi se postigla brzina i intenzitet promjena potrebnih društvenom stanju. Neću govoriti o sadržaju materijala, niti želim o njemu polemisati, ali suštinski problem ove naše priče jeste kako obezbijediti kritičnu masu političke volje na cijelom prostoru BiH pa da se priđe ozbiljnim raspravama kompetentnih ljudi, te da se dođe do rješenja koja će biti na tragu onoga što je danas projekat u kojem žive ljudi u normalnim državama kojima i mi težimo, da ne idem dalje od Evropske unije. U ovom momentu, nažalost, u jednom dijelu države ta kritična masa postoji vrlo intenzivno, a vrlo, vrlo slabo u drugom dijelu države. Problem je kako taj nesrazmjer približiti, ne u smislu da taj visoki intenzitet smanjimo nego da niski povećamo.

Mi se moramo suočiti sa jednom realnom političkom činjenicom da su prije nepunih mjesec dana najrelevantnije političke partije u Republici Srpskoj potpisale sporazum u kojem je ključna, najvažnija tačka, kako odbraniti postojanje entiteta koji se zove Republika Srpska, u pretpostavljenim dogradnjama Ustava BiH. Prema tome, u ovom momentu među srpskim političkim partijama u Republici Srpskoj ne postoji nikakva dilema. Postoji jednoglasje, ako se to može tako reći, od Nezavisnih socijaldemokrata do Srpske demokratske stranke ili Srpske radikalne stranke RS-a. Sada je samo problem kako. Ako ste pratili, predsjednik Ustavnog suda RS-a profesor Kuzmanović decidno kaže da je Republika Srpska ustavna kategorija i da ne postoje mehanizmi ni političke partije spremne da prihvate rizike ulaska u političku priču prekompozicije Bosne i Hercegovine sa krajnjim ciljem nestanka entiteta. To su realne političke činjenice koje se moraju uzeti u obzir, bez obzira koliko mi imali dobre namjere i ma kako postavili cilj koji je i građanski i demokratski i ljudski, i kakav god hoćete. Naprosto, u jednom dijelu koji ne možemo nikako zanemariti kao da ne postoji i bez čije političke volje, odnosno volje njegovih političkih predstavnika, ne možemo napraviti ništa. Jer, ovdje se sve može, a pogotovo kada je ova materija u pitanju mora se postići saglasnošću, koncenzusom predstavnika svih konstitutivnih naroda i političkih predstavnika oba entiteta. I to je nešto što je činjenica.

Međutim, suštinski problem je otvoriti tu priču. Mislim da su neki diskutanti, uključujući i profesora Sekulića, jako dobro rekli: dajte da vidimo kako stvoriti političku klimu kod običnih ljudi koji će svojom voljom izvršiti politički pritisak na javno mnijenje i političke predstavnike vlastitog naroda da to urade. U ovom momentu imate obrnuti proces u kojem politički predstavnici jednog naroda svojom političkom voljom utiču na javno mnijenje vlastitog naroda. Javno mnijenje se kreira sa jasno definisanim ciljem o tome kako braniti postojeće ustavno-pravno uređenje BiH, koje predviđa postojanje dvaju entiteta.

Mislim da možda ne bi bila loša ideja da pređemo na priču političkog, isključivo političkog. Mislim da su šanse da se naprave ozbiljni pomaci u ovom pravcu relativno male, te da bi priču trebalo početi sa druge strane, a to je da se postojeće ekonomsko stanje može popraviti jedino ako se uđe u ozbiljne intervencije Ustava BiH i pokuša kvantifikovati. Da vulgarizujem stvar do kraja, do običnog čovjeka, građanina, da sad budem konkretan, do Srbina, pošto je on, uslovno govoreći – a molim da mi ne zamjerite, nisam ja nikakav antisrbin – ali, znači, da taj obični čovjek shvati da to što treba da se radi nije protiv njegovog interesa, nego čak štaviše u korist njegovog interesa – kratkoročnog, a posebno dugoročnog.

Evo, prof. Kukić je bio zajedno sa mnom u Banja Luci, on je bio medijator, kada je drugi medijator kazao da nije problem ustavnopravnog uređenja BiH i javne potrošnje na nivou 64% Republika Srpska, nego Federacija BiH koja je preorganizovana pa je treba organizovati i napraviti funkcionalnijom i jednostavnijom, pa će onda po logici stvari pasti javna potrošnja,

38

odnosno njeno učešće u bruto društvenom proizvodu, tako da onda ne trebamo mijenjati Ustav. Ja sam pitao zašto u tako preorganizovanoj Federaciji, u kojoj prosječan građanin živi bolje nego u dobro organizovanoj Republici Srpskoj – kada kao pokazatelje uzmete procente nezaposlenih, prosječne plate, prosječne penzije i neke druge ekonomske kategorije – onda se utvrdi da građanin u Federaciji BiH živi manje loše od prosječnog građanina u RS-u.

Dakle, šta je suština ove moje diskusije? Mislim da bi bilo dobro pokušati nekim egzaktnim pokazateljima razbiti famu koja postoji, a izrečena je na tom istom sastanku na tom okruglom stolu, a to je teza o strahu od prošlosti, odnosno strahu od dešavanja u prošlosti, po onoj metodi ko je koga više protjerivao, ko je koga više ubijao, klao itd. Pa ako ponovo uđemo u neku shemu koja je neko bivše bratstvo i jedinstvo, koje je propalo zato što nije moglo da opstane, hoćemo li u nekom budućem vremenu dovesti sebe u neku sličnu situaciju? Ja sam na tu tezu odgovorio tezom o tome da li možemo pričati o tezi da je kod građana, pored straha od prošlosti, u ovom momentu sigurno jači strah od budućnosti, zato što je ona apsolutno neizvjesna. Mislim da je jako bitno možemo li u ovu priču, na jedan ravnopravan, realan, na demokratski način, uvući partije iz Republike Srpske, ali ne pojedinačno, već mislim da se tu moraju uvući sve. Jer, vjerujte, bilo koja politička partija u RS-u u ovom momentu, kada bi ušla u ovu priču o kojoj mi danas pričamo na način na koji pričamo, vjerovatno bi imala teže političke posljedice na prvim narednim izborima, bez obzira bili oni lokalni ili parlamentarni. Hvala.

SLAVIŠA ŠUĆUR Dosadašnja rasprava je pokazala da postoji konsenzus o potrebi promjena, pa čak najvećim dijelom i o sadržaju tih promjena. Ono što je očigledan problem jeste kako da ovo što je predloženo ovdje postane život, odnosno da dovede do stvarnih promjena u životu. Tu se vraćamo na ono pitanje problema nedostatka političke volje i tome slično. Mislim da moramo svi, prije svega, prepoznati i ono što je rekao i profesor Ibrahimović – Dejtonski sporazum ima u sebi ugrađene snažne mehanizme koji ne dozvoljavaju da se pojavi politička volja za njegovim promjenama. Kroz načine izbora i za Parlamentarnu skupštinu i za članove Predsjedništva vi praktično preferirate one koji nemaju političku volju da se ovo mijenja.

Što se tiče teze da je neophodno otvoriti dijalog, upoznati javnost sa raznim prijedlozima, varijantama i neophodnošću promjena, ja se u potpunosti slažem. Za početak, ono što je upalo u oči: ovo danas nije bio dijalog, nego monolog, mi smo ovdje istomišljenici i bilo bi idealno sastaviti ovaj skup i onaj u Banjoj Luci, ne bismo li napokon započeli i dijalog. Nažalost, to je teško, zovnete ljude a oni neće da dođu na dijalog.

Kada govorimo o praktičnim mogućnostima da dođemo do promjena Ustava BiH, poznato je, potrebni su glasovi dvije trećine poslanika, očito je da ovim sastavom i ovim način izbora mi do toga ne možemo doći. Niko danas nije spomenuo tu mogućnost, ali ja bih volio da mi neko od uvaženih profesora odgovori, da li je tačno da je možda jedini način da mi nešto promijenimo u našem Ustavu da pokušamo preko Suda za ljudska prava u Strazburu da ospori dijelove našeg Ustava koji su u suprotnosti sa Evropskim konvencijama. Da, evo, Ivan Tomljenović, Slaviša Šućur, Dževad Haznadar, ne znam, pokrenu postupak protiv svoje države, jer im ne dozvoljava, odnosno uskraćuje aktivno i pasivno biračko pravo. Jer, da bismo promijenili članove 4 i 5 potrebna je politička volja koje nema a ja nudim jednu varijantu i volio bih da mi neko od ljudi koji su u tome stručni kaže ako to nije moguće. Ja ću se odmah prihvatiti toga, pa neka bude to prvi korak. Ako oni ne odgovore, ja ću ih tužiti i reći da su uskraćena moja ljudska prava. To je samo jedna ideja.

Druga stvar, kako su ovi amandmani usmjereni, ono oko čega se vodila rasprava, danas je pitanje nadležnosti države, pitanje strukture države, a život ne može da sačeka da mi dobijemo sve potrebne uslove da bi ovo postalo stvarnost. U međuvremenu, imamo ogromne probleme u funkcionisanju države, najviše trpe građani i objektivno se otvara rasprava o

39

srednjem nivou vlasti. Ono što je diskutabilno jeste pitanje entiteta, pitanje kantona, regija, dakle, to je ono čija je budućnost neizvjesna. Ono što je izvjesno, vjerovatno je država BiH, a to su opštine. Ja vam mogu reći svoje iskustvo, pošto se neko vrijeme malo intenzivnije bavim problemima lokalne samouprave. Ako hoćete naći nivo vlasti na kojem postoji konsenzus o potrebama reformi to je lokalni nivo. Vi pričate sa načelnikom opštine u Republici Srpskoj i Federaciji i njihova razmišljanja i njihovi problemi su praktično identični. Ja iskreno vjerujem da onu energiju, koju će i ove reforme trebati, mi možemo dobiti upravo sa tog nivoa. To su ljudi koji se suočavaju sa životnim problemima, koji osjećaju teret potrebe da se odgovori potrebama građana. I na neki način, znači, kroz aktivnosti na jačanju lokalnih samouprava i oba entiteta i kroz ove aktivnosti koje se tiču organizacije državnog nivoa, mislim da možemo stvoriti tu političku energiju koja može dovesti do promjena.

Ja ću se sada malo vratiti konkretno na sadržaj ovih predloženih rješenja. Ovdje je spomenuto da regije imaju zakonodavne i izvršne organe. Lično sam protiv toga da mi, pošto smo relativno mala država, imamo regije sa zakonodavnim ovlastima. Tako da bih ja ovo radije razmijenio – predstavničke organe, a ne ni u kojem slučaju zakonodavne. I, što se mene lično tiče, mislim da je nemoguće kroz promjenu člana 4 mijenjati 1, 2 i 5, da nismo dobili pravu funkciju ako ne promijenimo član 3, koji opisuje procedure u oba doma a u kojem su također ugrađeni mehanizmi blokade. Mislim da se u ovom konceptu nužno posvetiti i izmjenama tog člana.

Akademik JURAJ MARTINOVIĆ Ovdje je puno riječi potrošeno u tvrdnjama i argumentima kako je stanje nemoguće; rekao bih suvišno, jer smo sa tim znanjem došli i s time živimo već duže vremena. Očito je da ovi amandmani jesu na liniji onoga što bismo željeli i što bi bilo prirodno da žele građani, jer bi dobili okvire za jednu modernu državu u kojoj bi bio moguć njen prosperitet, a samim tim i kvalitetniji život za sve građane. Međutim, znamo, a to je nekoliko puta rečeno i sad pri kraju, da u dogledno vrijeme apsolutno nema šanse da u ovoj političkoj konstelaciji bude i minimum političke volje da bi se ovi amandmani mogli prihvatiti. Da li su oni malo nedorečeniji? Da su malo dvosmisleniji možda bi bilo tu i tamo šanse, međutim, upravo zato što su ovakvi kakvi jesu, a zato ih ovdje svi i podržavamo, oni ne mogu da prođu. Međutim, to ne znači ipak da ponegdje ne treba na tome insistirati, lobirati i pripremiti se za jedan proces, za jednu borbu, koja treba da traje godinama da bi se došlo do konačnog cilja. Ali, čini mi se da se na određenim tačkama može insistirati već sada i, rekao bih, nadati se uspjehu i u kraće vrijeme. Ja bih govorio o onome što je ovdje amandman 16, koji govori o Sarajevu kao glavnom gradu BiH. Napomenuo bih da smo se mi u Krugu 99, također i raniji gradonačelnici Sarajeva, već godinama zalagali za upravo ovakvo rješenje Grada Sarajeva kao posebne jedinice. Nazovite je ako hoćete distriktom ili bilo kako drugačije, ali koja bi bila izdvojena iz jednog i iz drugog entiteta. Jer, dok je Sarajevo bilo u Federaciji i dok jeste u Federaciji ono apsolutno nema šanse da stvarno funkcionira kao glavni grad BiH. Prema tome, ovo rješenje bi na neki način omogućilo, s jedne strane, promjenu u samom gradu Sarajevu, ali bi isto tako imalo posljedicu i na stanje u cijeloj BiH. A ovo Sarajevo, kako je ovdje zamišljeno, također je moguće i zato smo se mi zalagali da i u postojećim okolnostima, i dok postoje dva entiteta, Sarajevo bude izvan jednog i drugog, da, naravno, ne bude glavni grad Federacije, nego samo glavni grad BiH.

Zanimljivo je, i sad je to mala kritika SDP-u, a nije on ni u jednom trenutku čak imao mogućnost i u Kantonu Sarajevo i u Gradskoj upravi, nije podržavao takva rješenja koja nam se sada nude u ovom materijalu. Pa čak i aktuelni gradonačelnik Sarajeva, koji je također član ove stranke, u njegovim nastojanjima da se tu nešto promijeni nije dobijao političku podršku. Naravno da promjena statusa Sarajeva ne bi značila neku zamjenu za ovaj projekat. Međutim, mislim da ne treba posebno dokazivati da bi ona bila jedan korak na putu ka tome, jer bi takvo Sarajevo postalo integracioni centar koji bi mijenjao klimu i odnose i u cijeloj državi.

40

Naravno, postepeno, ali bi bili stvoreni neki preduvjeti kojih danas nemamo, i lakše bi bilo doći i do te političke volje, nego što je to danas. Kao što bi situacija bila sasvim sigurno drugačija da je u Dejtonskom sporazumu, suprotno prvobitnom nacrtu one komisije, status Sarajeva bio riješen tako, a ne kako je uključeno u Federaciju. Toliko.

Mr JOZO KRIŽANOVIĆ Prije svega, želim da se u ime Kluba zastupnika SDP-a u Parlamentarnoj skupštini BiH svim učesnicima zahvalim na promišljanju o vrlo složenom rješenju ustavnog uređenja naše vrlo složene države i u ovako složenoj situaciji. Vaša promišljanja će, siguran sam, nama pomoći da osposobljeniji pratimo dalje ovaj proces ustavnih promjena u BiH.

Mislim da se o potrebi dogradnje Ustava promišlja od njegovog donošenja, a posebno u nekim fazama njegove primjene. Ta promišljanja su različita, kao što su bila različita zadovoljstva njegovim nametanjem. Ja ne bih ovdje podsjećao na već poznate okolnosti koje su prethodile Dejtonskom mirovnom sporazumu a oko kojih se uglavnom slažemo, niti o svim prednostima i manama koje je donio sporazum, oko čega, naravno, ima mnogo više neslaganja.

Neću se sada osvrtati na konkretna rješenja koja su danas pred vama, nego ću se više pridružiti onim kolegama i gospodi koja su govorila o potrebama i razlozima za potrebu promjene i dogradnje Ustava BiH. Prije toga, dozvolite mi nekoliko konstatacija oko kojih se, čini mi se, možemo složiti. Prvo, evo devet godina i više od donošenja Dejtonskog mirovnog sporazuma, mi danas možemo konstatirati da je postignut stabilan mir i sloboda kretanja, da je postignut spor, ali pozitivan proces povratka, da imamo nedopustivo spor ekonomski oporavak zemlje, da imamo neintegriran ekonomski sigurnosno-obrambeni prostor BiH, da imamo neizgrađene institucije i nefunkcionalne državne institucije, da imamo prisustvo i porast kriminala i korupcije, da je ugrožena osobna imovinska sigurnost, i da imamo ugrožena ljudska prava i temeljne slobodne. Kao rezultat svega, u Bosni i Hercegovini imamo besperspektivnost i beznađe. Jasno je da je ovo vrlo reduciran i uprošten popis. Mogao bi se znatno proširiti i drugačije formulirati, ali je sigurno da je bh. društvo u teškom stanju, bez jasnih programa napretka. Sad se postavlja pitanje, dakle, da li je i koliko je ustavno uređenje uzrok ovakvom stanju i da li bi blagotvorne izmjene Ustava doprinijele izlasku iz krize i otvorile nove perspektive i ubrzale opći napredak?

Ja mislim da se također možemo složiti da su sve relevantne političke partije danas u BiH deklarativno za BiH integriranu u Evropsku uniju i NATO. Drugo, oko čega nema spora, Ustav BiH je samo dio Dejtonskog mirovnog sporazuma pa se ne može govoriti da je u njegovoj reviziji potrebna saglasnost međunarodne zajednice i njegovih potpisnika i garanata. U Ustavu piše da je moguće da ga mijenja Parlamentarna skupština BiH na način propisan Ustavom. I dakle, u proceduralno-pravnom pogledu nema nikakvih prepreka za njegove promjene. U potpunosti se slažem da je to pitanje, obaveza i zadatak jedino domaćih faktora u BiH. Međutim, osnovno pitanje jeste kako i na kojim fundamentima postići koncenzus da su ustavne promjene nužne, šta želimo tim promjenama otkloniti da bismo izgrađivali bh. društvo zrelo za priključenje Evropskoj uniji za koju kažemo da BiH nema alternativu.

Ja bih podsjetio na neke opće konstatacije koje karakteriziraju dosadašnje rasprave na temu ustavnih promjena koje sam morao pratiti. Prvo, vrlo su česte konstatacije da nema političkih niti sigurnosnih preduvjeta za promjenu Ustava BiH. Pa onda, Bosna i Hercegovina je duboko nacionalno podijeljena, nemamo povoljnu klimu za promjene, nemamo međusobnog povjerenja, naglašavaju se stavovi koji se plasiraju u javnosti da će se neke ustavne promjene desiti nametanjem određene volje od strane određenih političkih snaga.

Postavlja se pitanje kako odgovoriti na određena rješenja koja se plasiraju, tj. rješenja da nam ne trebaju nikakve promjene jer bi one vodile slabljenju ili ukidanju entiteta. Druga rješenja vode ka tome da bi se ustavnim promjenama najmalobrojnijem, dakle, hrvatskom narodu,

41

trebao osigurati njegov entitet, pa do rješenja koja bi vodila stvaranju jake unutarnje i centralističke vladavine. I, naravno, ovakva rješenja i stavovi udaljavaju nas od rješenja. Ona se u javnosti dočekuju sa odobravanjem i negodovanjem istovremeno, zavisi od ugla promatranja. Ono što je vrlo važno – čini mi se da u konačnici ostavljaju na nas u javnosti u BiH jedan stvarni utisak da se BiH zaglibila u vlastito blato i da nema perspektivu.

Postavlja se pitanje ko će, kako i kada mijenjati političko stanje svijesti i afirmirati potrebu promjena i da li je to moguće u ovakvim uvjetima. Dakle, postavlja se na neki način odgovornost političkih partija za njihovo javno djelovanje. Postavlja se pitanje kako razbiti strah jednih od drugih, strah koji je plasiran u javnosti da postoje političke snage koje žele nametnuti svoju volju kroz ustavna rješenja, jer ima i takvih.

Na kraju želim jednostavno reći da se do same sadržine izmjena, obima i dubine može relativno lako doći ukoliko usaglasimo razloge, ciljeve i potrebe da se to uradi. Tehnički rečeno, ako su nam poznati projektni uvidi, mislim da ćemo lako moći projekat realizirati. Zato mislim da je u ovoj fazi rasprava, prije svega najvažnije osigurati, tu se potpuno slažem sa prethodnicima, političku volju i odgovornost prema građanima BiH, da se u Parlamentarnoj skupštini BiH donese odluka da se pristupi promjenama Ustava BiH, ali da se ta odluka donese sa jasnim odredbama iz razloga, potreba, ciljeva i rokova. Zbog kratkoće vremena, ja ću navesti samo nekoliko razloga. Prvo, smatram da je normalno da jedna demokratska zemlja ima svoj ustav koji je sama donijela; drugo, u svijetu nema države sa tako složenom i asimetričnom strukturom i sa tako složenim i nefunkcionalnim i neefikasnim administrativnim aparatom. Ovakva struktura generira institucionalnu neravnotežu prava kolektiviteta na račun individualnih prava građana, što je suprotno Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ono što je već rečeno, građanin je više etnograđanin nego politički subjekt. Ustav BiH prenaglašeno podstiče podudarnost entitetskog i političkog identiteta, što rezultira sa dva, pa i više ekonomskih, pravnih, političkih i socijalnih sistema, što opet uzrokuje uskraćivanje prava i sloboda građana. Ustavni okvir omogućava BiH da razvije strategije razvoja da iskoristi svoje resurse, formira i ojača organe i institucije kojima bi realizirala svoje politike i konačno garantirala ostvarivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i preuzetih međunarodnih obaveza.

I posebno, evo da skratim, ustavna mogućnost prenošenja prava s entiteta na BiH ide sporo, često pod pritiskom i neiskreno, pa kada se i desi da se nešto prenese na razinu BiH, to se u praksi uglavnom ne provodi. Stiče se dojam da su to privremeno neka posuđena prava entiteta državi BiH. I sad, ovdje želim akcentirati jednu stvar. Mi danas u praksi, čini mi se da je stanje u BiH protuustavno, imamo nešto više države nego što sam Ustav kaže. Dakle, imamo potrebu dogradnje Ustava, da bar u Ustavu kažemo ovo dokle smo došli.

Želim posebno naglasiti da ono što bismo trebali u javnosti govoriti i oko čega nema nikakvog spora, to je da je samo BiH međunarodni subjekt. Ona nije nastala voljom entiteta, nije izvedena tvorevina, nego je jedina međunarodno priznata suverena i nezavisna država, i poznata i priznata prije njenih entiteta.

I na kraju, želim da se pridružim svima onima koji smatraju da je ovo proces u kojem moramo imati energije i strpljenja da obrazlažemo da će od budućih ustavnih promjena u BiH svi bh. građani i narodi imati samo boljitka i napretka. Ja neću govoriti o konkretnim rješenjima. Naravno, ja jesam za njih, ali ću u svim raspravama podržati i drugačija rješenja ukoliko ona vode boljitku građana i naroda Bosne i Hercegovine. Hvala.

JASMIN IMAMOVIĆ Ovdje dosta govorimo o stvarima koje su među nama nesporne, ali moramo govoriti i moramo oblikovati i vršiti kritiku postojećeg sistema i krenuti u kampanju kritike, u objašnjavanje građanima koji su predmetom manipulacije. Znači, mi bismo ovdje začas izglasali jedan normalan ustav, primjeren Bosni i Hercegovini, ali moramo objasniti masama,

42

znači, svakom čovjeku od uha do uha. Ja bih se, dakle, ovdje uhvatio kritike postojećeg, jer na bazi dobre kritike postojećeg, rodit će se promjena gdje će narod jednom da izvikuje: Hoćemo promjene! Znači, jesmo zemlja koja nema zvanja. Šta je, je li republika, je li monarhija? Znači, nema imena a sastoji se iz republike i federacije, totalna nelogičnost. Najmanje ovlaštenja i novca je na državnom i lokalnom nivou, znači, država treba svojim zakonima da obezbijedi – i izvršenjem tih zakona, načinima izvršenja i sredstvima za izvršenje – svima jednu pravnu, ekonomsku, socijalnu i svaku drugu sigurnost i jednakost svih građana; građani koji žive u entitetima i kantonima nemaju zaštite od tih entiteta i kantona, jer nema dovoljno jake države.

Lokalne zajednice treba da riješe 80% potreba građana a tu je, također, najmanje novca, dakle, na ta dva najvažnija nivoa vlasti. Sve ostaje između poda i plafona, na nivou kantona i entiteta. Znači, u ime decentralizacije Bosne i Hercegovine dogodila se neviđena centralizacija na nivou entiteta i kantona. I ne samo da nema građana nego nema tolikih grupa građana, nema gradova, a kada nema gradova ona nema ni građana u tom gradu. Školski primjer je Sarajevo, Kanton Sarajevo je progutao Sarajevo, uzeo i gradsku kuću. Niko ko se ne bavi politikom ne zna gdje sjedi gradonačelnik Sarajeva, je li ono DPO itd. Nakon jednog stoljeća Sarajlije su ostale bez gradske kuće. Ja mislim da je gradonačelnik jedva uspio da se dočepa portreta svojih prethodnika, da i to ne ostane u Kantonu. Jesu li tamo ostali? Kada je građanima Sarajeva oduzeta gradska kuća, oduzeti ti portreti, pa onda je oduzeto pravo da čiste svoj grad, da prave parkove u svom gradu, pa im je oduzeto sve – onda nema obespravljenijih građana, ali ne od države nego od Kantona.

Imamo, dakle, mnogo nivoa vlasti i stalno srećemo poslanike i ministre; veoma je mala mogućnost da hodaš gradom da ne naletiš na nekog ministra ili poslanika. To je skupo i neefikasno, dvije najgore stvari koje mogu biti – skupo i neefikasno. Drugi problem je: recimo da je to puno nivoa pa se nešto slože i to bude ujedinjena energija, ne, nego su sve suprotstavljene sile. Najveći protivnik gradovima i općinama, a naročito centrima kantona, jesu kantoni. Najveći u Republici Srpskoj, gradovima i općinama, jeste Republika Srpska. Kanton vuče sebi, grad vuče sebi. Imamo suprotstavljene energije kantona međusobno, imamo jednu neravnopravnost. Naprimjer, a možemo nabrajati, nije ista dječija i socijalna zaštita u svakom kantonu, tako da imamo neravnopravnost građana. Nije ista ni u Federaciji i RS-u, pa zdravstvena zaštita itd. Pa su svi kantoni suprotstavljeni Federaciji, jer vlada zakon jačega. Federacija donese zakon, preuzme sredstva od kantona, a onda se kanton namiri od općina, pa onda bankrotiraju svi. RS je suprotstavljena općinama RS-a. Da vi čujete načelnike RS-a koliki su oni protivnici RS-a, vidjeli biste kolika je to neiskorištena energija da se neke stvari mijenjaju. Distrikt Brčko – ni on ni na šta ne liči kao taj treći entitet. Ima zaseban, potpuno drugačiji sistem, a država je suprotstavljena entitetima.

I sad imamo, neka mi oproste inžinjeri, mislim negativnu spregu sila: svako vuče sebi, imamo nekretanje, a nekretanje je smrt, kretanje je život. Znači, imamo žabokrečinu, voda se ne vrti a svako se zlo tu onda lijepi, svako duhovno zlo. Znači, odosmo nizbrdo jer imamo nekretanje: svako vuče sebi, ništa se ne mrda. Ono što mi, po mom mišljenju, trebamo objasniti građanima jeste ko je žrtva ovoga i ovakvog sistema. Moramo im objasniti, ali od uha do uha, da je to svaki pojedinac i svaka grupa pojedinaca, bilo da je to grupa nekih Dobojlija, što znači da su to građani po gradovima po organizacijama, polovima ili nacijama, sasvim je svejedno. Znači, to su žrtve tog sistema, jer u BiH imamo prosjek od jednog zaposlenog na jednog nezaposlenog. Bude li dva na jedan u korist nezaposlenih, bit će to katastrofa, potpuna i definitivna. To moramo objasniti ljudima, jer ljude zbunjuju.

Rasprava koju sam nedavno gledao na BHT 1, pa jedan od učesnika ( poslanik Kunić) kaže "..racionalni duh naroda i ko se tome protivi..." Nikada to nisam čuo. Ima sad neki racionalni duh naroda ili iracionalni duh naroda. Znači, blefira da zadrži poziciju, racionalni duh je bezbeli njegova partija, iracionalni su druge partije itd. Ali on se namršti, profesor je i to izvali i onaj nepismeni klima glavom, vidiš to nije imao u vidu. Znači, moramo te folere razobličiti i ljudima objasniti da su oni žrtve jednog neprirodnog, nelogičnog sistema i da ljudi počnu

43

zahtijevati promjene. E, onda idemo mi, šta hoćemo mi? Da je svaki okrugli sto kao ovaj lako bismo se dogovorili. Znači da nam treba taj Ustav, šta nam dalje koči taj sistem? Pa njega nam koči. Treba postaviti pitanje šta je najveća opasnost za ovu zajednicu koja se Bosnom i Hercegovinom zove. Znamo – kriminal, korupcija, droga itd., ali prije stoljeća, na bazi svog iskustva, rekao je Stefan Cvajk a onda je to sad ponovio Bernal Levide: Kuga Evrope je nacionalizam. Pa ako je to kuga Evrope, onda su to u BiH tri kuge, kuga i sida zajedno. Treba postaviti pitanje kako se može ovdje naseliti nacionalizam. Pa lako ga predvidiš ustavom i zakonom, a ti ga ne zabraniš ustavom i zakonom, kao što danas propisi kažu. Gdje on može da se stvori? Ne može se stvoriti u nacionalnim društvima, ne može u vjerskim zajednicama, on može da se stvori kada je legalan i kada se ljudima isplati biti nacionalistima, pa postanu ministri, predsjednici i ostalo. Treba razmisliti i o tome da li to treba vratiti raspravu na 1990. godinu, među pravnim ekspertima, da li može postojati partija na čijoj listi mogu biti ljudi samo jedne nacije a drugi ne mogu nikako. Neka se razmisli i o tome.

Mislim da nam treba jedna temeljita kritika postojećeg sistema, a onda neki program promjena. Iz toga bi bio vrlo široko postavljen zahtjev. Hoću da pozdravim ovu inicijativu, ali da me se ne shvati pogrešno kao da ja sada hvalim svoje, ipak želim pozdraviti svaku ovakvu inicijativu. Nema ko drugi to inicirati ako nećemo mi. Svaku, dakle, inicijativu gdje bi se izložila kritika i predložio neki način promjena, pozdravljam i mislim da su svi koji su govorili o Sudu za ljudska prava, pa i o Ustavnom sudu BiH, što ne bi taj ustavni sud dobio neke dileme i pravne i moralne na svoj sto, neka se zadeveraju. Nikada niko nije dobio ništa ako nije tražio, znači moramo tražiti, i zato čestitam organizatorima. Hvala.

DAVOR VULETIĆ Poštovani skupe, htio sam, prije svega, da se zahvalim organizatorima na pozivu. Podržavam ovu inicijativu iz razloga što smatram da je Ustav BiH neustavan već od svog člana 5 pa nadalje, što može biti jasno iz člana 2 Ustava BiH i svih ovih rasprava koje smo imali proteklih par sati. Shvatajući htijenje za balansom prava kolektiviteta i pojedinaca, imam dilemu koju želim podijeliti sa vama i ja ću se osvrnuti na konkretan prijedlog ovih amandmana koje su podnijeli zastupnici SDP-a.

Na stranici 3 tačka 3 kaže se: „Suverenitet pripada građanima, kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.“ Na toj istoj stranici stoji nešto drugo, "konstitutivni narodi". Ja smatram da u tom slučaju koncept konstitutivnosti naroda ne dolazi u obzir, nema nekonstutivnih, građanin je jedan. Ovaj koncept kao jedno prelazno rješenje, mora otići u domen filozofskog, a u političkom smislu postati općepoznata činjenica, kao to da sunce svakog jutra izlazi na istoku. Koncept konstitutivnosti naroda, ukoliko iz te odrednice proizlaze prava prve, druge ili treće generacije, nije u skladu sa standardima ljudskih prava. U slučaju opstanka ovog koncepta, "ostali", ma šta oni značili, neće imati jednaka prava kao drugi. Definirati "ostale" treba biti jedan od dijelova ovog prijedloga. Da li su to Bosanci, Hercegovci, Česi, Jevreji, Jugosloveni, Muslimani ili Kinezi? Ovdje imamo iracionalnu situaciju da su oni što sebe zovu Bosancima ili Hercegovcima "ostali", dakle, strano tijelo u državi koja se tako zove. Ukoliko želimo razbiti etnizaciju prava, moramo revidirati koncept konstitutivnosti.

Na stranici 6 tačka 9 kaže se da „ostali“ imaju pravo da ravnopravno učestvuju u postupku većinskog odlučivanja. Međutim, odmah ispod stoji da se zaštita vitalnih interesa konstitutivnih naroda na nivou BiH vrši putem Doma naroda. A šta je sa zaštitom vitalnih interesa "ostalih" kao građana?

Na stranici 4 tačka 4 kaže se: „Broj regija i njihova teritorija utvrđuju se posebnim zakonom.“ Ja ipak mislim da to treba utvrditi ustavom.

Na stranici 5 u tački 8 piše: „O pitanju šta je protuustavno odlučuje Ustavni sud BiH.“ Mislim da je ta rečenica suvišna jer je to sasvim logično.

44

Na stranici 7 tačka 13 stoji: „Oružane snage i sigurnosne službe su pod kontrolom Parlamenta.“ Ja i smatram da one trebaju biti pod kontrolom Parlamenta, ali je značajnija uloga predsjednika kao osigurača u vanrednim situacijama neophodna. Da sumiram, izmjene izbornog zakona također moraju slijediti, i granice izbornih jedinica moraju preći sadašnje entitetske granice! I to u cilju da se natjeraju politički subjekti da kampanje vode i mimo svog „matičnog“ biračkog tijela, ukoliko žele dobiti mandate. To treba doprinijeti relaksaciji jezika i parola koje se koriste u izborima u korist građanskog i u korist konkretnih životnih tema. Bosna i Hercegovina ne može ući u EU ovako ustrojena kakva je sada, i to treba jasno staviti do znanja svim političkim subjektima. Problem Bosne i Hercegovine jeste što nema autoput sa tri trake, već usku seosku kaldrmu u kojoj etnička „zaprega“, koju možete zvati i „zapreka“, koči sve brze automobile iza nje.

Vi ste čuli za koncept Evrope na tri trake. Dakle, imate zemlje Šengena, imate zemlje Monetarne unije i one koje su članice svega, i političke i ekonomske i Monetarne unije. Reforme u BiH moraju se staviti na autoput, gdje će i ekonomska i politička traka imati mogućnost da ide maksimalnom brzinom. Za etničku zapregu ili zapreku uvijek postoji zaustavna traka sa strane, pa neka stoji koliko je volja. Šta hoću reći? Da je Evropa čekala da se Francuzi, Nijemci i Englezi počnu grliti i ljubiti u kafanama poslije Drugog svjetskog rata ili na seminarima za uspostavljanje pokidanih veza, Evropske unije nikada ne bi bilo. Funkcionalistički pristup bi omogućio da građani BiH počnu živjeti bolje bez obzira da li se međusobno vole. Smatram da takav razvoj događaja treba omogućiti i neki novi ustav BiH, tj. razbiti ustavne zapreke razvoju BiH i njenom putu ka Evropskoj uniji ili, bolje rečeno, usvajanju standarda koji će Evropu dovesti ovdje.

Prof dr ŠEFKO MEĐEDOVIĆ Želim istaći značenje dviju činjenica koje smatram vrijednima. Prvo, dosadašnja rasprava je pokazala opravdanost i nužnost Prijedloga izmjena i dogradnje Ustava Bosne i Hercegovine što ga je SDP BiH uputio Parlamentu.

Nužna je izmjena Ustava Bosne i Hercegovine, tj. Dejtonskog ustava, a ne Dejtonskog sporazuma. Bitna je distinkcija ovih dokumenata – Sporazum je zaustavio rat, a Ustav je zaustavio razvoj bosanskohercegovačkog društva i države. Ustav je oktroirao jedno zatvoreno društvo, nepokretno društvo, društvo koje se ne mijenja, odnosno, koje se vratilo nazad u istorijskom i društvenom smislu, tj. u odnosima između pojedinaca i društvenih zajednica (nacionalnih i vjerskih zajednica).

Bosanskohercegovačko društvo je bila „zajednica zajednica“, kako sam u jednom tekstu napisao, a sada se najvišim pravnim aktom – Ustavom – pretvorila u nepoznatu pravnu formu države, koja to nije ni u pravnom, ni u pravom društvenom smislu tog pojma. Naime, nasuprot odjeljku o ljudskim pravima, ovdje su državnim ustrojstvom – podjelom države na entitete prema nacionalnom kriteriju – onemogućena ta prava (ekonomska, politička, kulturna, religijska). Ovdje je državna vlast najvećim dijelom postala privatna svojina dominantnih političkih organizacija – nacionalnih stranaka, odnosno njihovih rukovodstava ili elita. One su teritoriju države pretvorile u privatnu svojinu nacije, a potom i naciju u svoju privatnu svojinu. Tako se proces i praksa privatizacije po nacionalnim kriterijima pretvarao u odnos antagonizma između naroda – nacija.

Uspostavljanje nacionalne privatne svojine ili privatne svojine nacije u višenacionalnom društvu, kao što je bosanskohercegovačko društvo, nužno je vodilo i vodi ka nacionalnom antagonizmu, nacionalizmu i sukobu. Mislim da bi se to dogodilo i u bilo kojem društvu iste nacionalne strukture, a naročito u nerazvijenom društvu. Upravo zato treba izmijeniti Ustav u tom dijelu – podjeli države Bosne i Hercegovine na nacionalne entitete koji normativno nisu posebne države, ali koji, prema nadležnostima koje imaju, kao i nadležnostima države, a

45

naročito prema ponašanju i djelovanju, to ustvari jesu. I sve dotle dok oni to jesu nema jedinstvene, pravne i demokratske države Bosne i Hercegovine.

U vezi sa tim, pitanje koje također zaslužuje pažnju jeste ono koje je, kad se radi o tome da se potpunije istraži neko konkretno društvo, postavio američki sociolog Rajt Mils, a koje glasi: „Kakav soj ljudi i žena sada dominira u tom društvu i u tom periodu? Kakav će soj u budućnosti vjerovatno dominirati? Kakva se „ljudska priroda“ ispoljava kroz druženje i karakter ljudi koje posmatramo u tom društvu i u tom periodu?“ (R. Mils: „Sociološka imaginacija“, Beograd, 1968, str. 9)

Drugo, socijaldemokratski pokret kod nas mora temeljitije, teorijski i praktički razmotriti pitanje svoje borbe za nove društvene odnose. U tom smjeru njegova koncepcija i vizija demokratskog socijalizma, koja je programski cilj, mislim da treba biti potpunija, razgovjetnija i jasnija, kao i njen pogled na građansko društvo, koje se u aktuelnom trenutku nudi kao tranzicijski projekat i proizvod. I jedno i drugo pitanje zahtijevaju naučno istraživanje, te ih socijaldemokratija treba i podsticati i pomagati.

Prof dr MARKO TADIĆ Zahvaljujem se SDP-u na pozivu da predstavnici HSS-a sudjeluju u ovoj raspravi. Čestitam na dobroj organizaciji skupa. HSS podržava inicijativu zastupnika SDP-a u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH za promjenu Ustava BiH, iako smo mi u HSS-u skloniji ideji da se piše i usvoji novi ustav BiH.

Neću ništa novo reći ako naznačim da je Dejtonski ustav nametnut, da je usvojen na engleskom jeziku, da nikada nije potvrđen u Parlamentu BiH, da nije objavljen u Službenom glasniku BiH, da je nepravedan, da je sankcionirao ratna postignuća i da je proizveo ustroj BiH nepoznat u pravnoj i političkoj znanosti i političkoj praksi. Taj je ustav temeljni ograničavajući čimbenik ukupnog razvitka BiH i pristupanja BiH euroatlantskim integracijama. On je istodobno čimbenik političke nestabilnosti BiH i cijele regije. On je zasigurno iscrpio svoju unutarnju snagu. BiH ustrojena po Dejtonskom ustavu nema nikakvu budućnost.

Kako, međutim, doći do novog ustava ili pak do izmjena postojećeg? Odgovor je uglavnom poznat: redovitom parlamentarnom procedurom. E, tu i jeste najveći problem. Iluzija je, naime, očekivati da je to moguće postići uz sadašnji sastav Parlamenta BiH, u kojem većinu tvore tri nacionalne stranke, a kojima objektivno ne odgovara nikakva promjena ustava jer samo uz ovaj ustav one mogu „vladati“ svojim narodom i svojim prostorom. Da bi se, pak, promijenio sastav Parlamenta potrebiti su novi parlamentarni izbori i to po novom, drugačijem izbornom zakonu kojim će se osigurati aktivno i pasivno pravo na prostoru cijele Bosne i Hercegovine svim građanima s pravom glasovanja, te konstitutivnost (sudjelovanje u vlasti) svih triju naroda na svim razinama vlasti na cijelom području države.

Još je jedan mogući put do novog ustava ili promjena postojećeg. Europska nam unija postavlja uvjete koje moramo ispuniti da bismo zaključili Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Među tim uvjetima ona nam postavlja i takve koji su posve marginalni i za Europsku uniju i za Bosnu i Hercegovinu. Ali nam ne postavlja zahtjev da svoj ustav uskladimo s europskim postignućima i standardima. Ona bi našoj državi najviše pomogla ako bi uputila jasan i energičan zahtjev svim političkim čimbenicima u BiH da je promjena Ustava BiH najvažniji uvjet za zaključivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i ako bi svima dala do znanja da BiH s ovakvim ustavom ne može biti članicom Europske unije. Hvala na pozornosti.

46

Dr ANTE RAOS Imao sam danas priliku mnogo toga čuti u vezi sa promjenom Ustava. Slušajući, tri stvari se tu mogu izvući kao pitanja na koja treba odgovoriti. Prvo pitanje je da li Ustav treba mijenjati, drugo pitanje je šta u njemu i na koji način treba promijeniti, i treće, kako to u život provesti. Ova prva dva pitanja, barem u ovom prostoru, da li i šta treba, i kako treba, mislim da je ovo skup ljudi koji na isti način razmišljaju. Međutim, pitanje kako to provesti, kako doći objektivno u okviru ovakvih odnosa koje imamo u BiH do realizacije izmjene Ustava u ovom pravcu o kojem mi danas govorimo – mislim da je to osnovni, temeljni problem u ovoj problematici.

Smatram da je ovaj današnji razgovor, bez obzira što su amandmani otišli tamo, praktično pokretanje jednog procesa a u tom procesu bi u svakom slučaju trebalo trećoj tački, a to je kako provesti promjene, posvetiti i posebnu pažnju. Slažem se sa onima koji su rekli da to što se ovdje govori treba izaći i van ovih prostorija. Mislim da bi trebalo napraviti taj materijal, jedan ili više, koji bi upravo ustavne promjene na slikovit način dovodio u vezu sa životom ljudi, stanjem u kojem se ljudi danas nalaze. Jer današnji ustav, po pravilu, svako racionalno rješenje sputava na određen način, posebno kada je u pitanju ekonomski razvoj, koji jeste glavni problem. Znači, trebali bismo imati situaciju da čovjek koji treba sutra da digne ruku da bi došlo do promjene ustava zna da promjenom ustava praktično otvara prostor za njegov bolji život.

Mislim da će tome potpomoći, nažalost, i to što je za očekivati u ovakvim odnosima, da ćemo prilično dugo iz dana u dana gore živjeti. Mislim da je upravo to nezadovoljstvo gorim življenjem motorna snaga koja može pokrenuti ljude da realno prihvate izmjenu Ustava kao rješenje za sebe. Da ne dužim dalje, predlažem organizatorima da razmisle, da se napravi jedan okrugli sto čiji će predmet biti isključivo ovo o čemu ja govorim pod brojem 3. Kako i na koji način se organizirati da bi ono što mi danas ovdje jasno kažemo, neophodno da bi se išlo dalje, dakle, da bi se to moglo provesti u život. Dakle, ta treća tačka: kako realizirati promjene Ustava? Mislim da bi to trebalo biti i predmet okruglog stola ili nešto slično. Hvala.

Prof dr DUŠKO MILIDRAGOVIĆ

STATUS GRADA SARAJEVA

Nedavno je gradonačelnik Sarajeva na jednom eminentnom skupu izjavio da "ovo nije grad, nego čudo od grada", žaleći se, po ko zna koji put, da status Sarajeva kao glavnog grada Bosne i Hercegovine još nije riješen, ni deset godina poslije Dejtonskog sporazuma. Istina, Sarajevo uživa status glavnog grada, ali samo formalno, jer su u njemu smještene ambasade, mnoge međunarodne i državne institucije.

Ova izjava gradonačelnika Sarajeva ima svoju osnovu kada se uzme u obzir nekoliko činjenica:

1. Prije svega, postojeći status i organizacija Sarajeva, kao glavnog grada države, nemaju uporišta u komparativnim uređenjima glavnih gradova drugih država, te kao takvi nisu mogli

biti provjereni u praksi drugih složenih država i sistema.1 Mnoga rješenja koja su u ovom slučaju primijenjena, izraz su domaćih prilika i okolnosti u kojima je projektovano unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine.

1 Istina, sličnu ali i specifičnu organizaciju ima Brisel, glavni grad Belgije. Zbog višenacionalnog sastava stanovništva uži dio Brisela ima status glavnog grada i u sastavu je šire provincije Barabant, koju čini Veliki Brisel sa 19 opština, što je ustvari jedno prostrano metropolitsko područje. Brisel je po belgijskom ustavu jedna od zasebnih regionalnih jedinica u kojima se ostvaruje državna vlast, a čija se organizacija i nadležnost uređuju zakonom. Ovaj grad postao je prijestolnica Belgije kao grad Flamanaca i Valonaca, te Nijemaca koji na granici prema Njemačkoj imaju svoj zasebni

47

Prema Dejtonskom sporazumu, Sarajevo je podijeljeno na dva dijela. Oko 60% njegovog ranijeg prostora, uglavnom urbanog, pripalo je Federaciji Bosne i Hercegovine, a ostali dio, pretežno ruralni, Republici Srpskoj. Na prostoru Sarajeva koji je pripao Federaciji obrazovana su tri nivoa vlasti: kantonalna, gradska i opštinska. Kanton Sarajevo ustanovljen je kao federalna jedinica, odnosno teritorija sa državnošću, a opštine i Grad kao jedinice lokalne samouprave, u okvirima Kantona. Grad je tek naknadno ustanovljen iz dva razloga. Prvi je što Kanton kao federalna jedinica ne može biti glavni grad države, a drugi što se samo u gradu kao jedinstvenom urbanom prostoru mogu očuvati i zaštititi vitalni nacionalni i kulturni interesi naroda koji u njemu žive. Grad Sarajevo, inače, dugo je egzistirao kao višenacionalni i multikulturni centar, u kojem se prepliću islamski Istok, zapadni katolički duh, pravoslavno-srpska duhovnost i jevrejsko-španski spomenici.

Kod ovakvog uređenja Grad se našao u sastavu Kantona Sarajevo, odnosno federalne jedinice jednog entiteta, a drugi entitet ostao je bez ikakvog uticaja na njegovu organizaciju i funkcionisanje. Kao glavni grad države, Sarajevo je ustanovljeno ustavom samo jednog entiteta. Bliža organizacija Grada i njegove nadležnosti uređeni su propisima Kantona kojem Grad fizički pripada i pod čijom se jurisdikcijom nalazi. Dakle, glavni grad podvrgnut je zakonodavnom režimu samo jednog entiteta, dok drugi entitet nema uticaja na njegovu organizaciju i funkcionisanje. Osim toga, grad je višestruko ispresijecan, neprirodno podijeljen, prije svega, entitetskom linijom. Naime, njegove ranije četiri opštine također su razlomljene i njihovi dijelovi pripojeni su entitetima. Istina, sličnu ali i specifičnu organizaciju ima Brisel, glavni grad Belgije. Zbog višenacionalnog sastava stanovništva uži dio Brisela ima status glavnog grada i u sastavu je šire provincije Barabant, koju čini Veliki Brisel sa 19 opština, što je ustvari jedno prostrano metropolitsko područje. Brisel je po belgijskom ustavu jedna od zasebnih regionalnih jedinica u kojima se ostvaruje državna vlast, a čija se organizacija i nadležnost uređuju zakonom. Ovaj grad postao je prijestolnica Belgije kao grad Flamanaca i Valonaca, te Nijemaca koji na granici prema Njemačkoj imaju svoj zasebni region. U Briselu su u ravnopravnoj upotrebi francuski i holandski jezik. Po tome, a i po svojoj unutrašnjoj organizaciji u velikoj mjeri podsjeća na organizaciju Sarajeva. Naime, po Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine i Sarajevo je i regija, odnosno kanton, i grad koji ima i svoje šire okruženje. U Sarajevu žive narodi Bošnjaci, Hrvati i ostali, a u upotrebi su dva, odnosno tri jezika, bosanski, hrvatski i srpski. Istina, između Sarajeva i Brisela ima i razlika. Tako Grad Sarajevo koji čine četiri opštine ima dva puta više stanovnika nego ostali dio Kantona Sarajevo, dok uži dio Brisela ima nekoliko puta manje stanovnika nego Veliki Brisel.

Zatim, urbano područje Sarajeva, koje čini šest opština, razdvojeno je kantonalnom, odnosno međuopštinskom linijom, pa je od četiri opštine (Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo, Novi Grad) konstituisan Grad, dok su ostale dvije gradske opštine (Ilidža i Vogošća) ostale izvan atara grada. Takva teritorijalna organizacija je neodrživa, jer se grad drobi, cijepa, vještački se dijeli njegovo urbano područje i infrastrukturna cjelovitost.

2. Sa pravnog, prostornog, organizacionog i funkcionalnog stanovišta, Grad Sarajevo, njegov status i njegova unutrašnja organizacija su poseban problem. Prije svega, raniji prostor grada sa 10 opština "razlomljen" je na dva dijela. Ovakvom podjelom grad je izgubio svoju prostornu, ekonomsku, kulturnu i drugu cjelovitost. Osim toga, grad je pored svoje prostorne cjelovitosti izgubio i svoju multietničnost. Naime, prema popisu stanovništva od 1991. godine u Sarajevu je živjelo 7,4% Hrvata, 50,1% Muslimana, 26,1% Srba, te 16,4% Jugoslovena i ostalih. Međutim, nakon rata njegova etnička karta radikalno se promijenila. Prema nekim demografskim procjenama, dio grada koji je pripao Federaciji naseljava uglavnom jedan narod, dok su ostali de facto nacionalne manjine, uključujući i Hrvate, koji su do ustavnih region. U Briselu su u ravnopravnoj upotrebi francuski i holandski jezik. Po tome, a i po svojoj unutrašnjoj organizaciji, u velikoj mjeri podsjeća na organizaciju Sarajeva. Naime, po Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine i Sarajevo je i regija, odnosno kanton, i grad koji ima i svoje šire okruženje. U Sarajevu žive narodi Bošnjaci, Hrvati i ostali, a u upotrebi su dva, odnosno tri jezika – bosanski, hrvatski i srpski. Istina, između Sarajeva i Brisela ima i razlika. Tako grad Sarajevo koji čine četiri opštine ima dva puta više stanovnika nego ostali dio Kantona Sarajevo, dok uži dio Brisela ima nekoliko puta manje stanovnika nego Veliki Brisel.

48

promjena, sa Bošnjacima bili konstitutivni narod u gradu i u Federaciji. U dijelu grada koji je pripao Republici Srpskoj stanje je još nepovoljnije, jer ga skoro u cijelosti naseljava jedna etnička skupina. Inače, predratni etnički sastav stanovništva, u oba dijela grada, sporo se mijenja i pored velikih napora da se izbjegli i raseljeni vrate u dijelove grada u kojima su živjeli. Mnogo je više formalnih, nego stvarnih povrataka. Vraća se imovina koja se nakon ulaska u posjed prodaje ili zamjenjuje. Mladi radije ostaju tamo gdje su, a stariji se nevoljko ili samo prividno vraćaju.

Sarajevo je odvajkada bilo samostalan i autonoman urbani prostor. Imalo je svoja sredstva, kadrove i dr. čime je imalo znatan uticaj na svoju užu i širu okolinu, na čitav prostor prethodne Republike Bosne i Hercegovine. Zbog takvog njegovog položaja i značaja, Ustav Republike Bosne i Hercegovine obezbjeđivao mu je, kao glavnom gradu, poseban status u odnosu na druge gradove.

Obrazovanjem Sarajevskog kantona položaj grada radikalno se mijenja. On postaje „grad u Kantonu“ i prostorno se svodi na svega četiri opštine. I njegove nadležnosti radikalno se sužavaju. U novom državnom ustrojstvu Federacije, Kanton Sarajevo, kao federalna jedinica, po Ustavu ima svoje nadležnosti koje su se najvećim dijelom konstituisale na račun prava i ovlaštenja koja je nekada imao Grad. Međutim, i po inerciji i po prirodi stvari, Grad sve više teži da funkcioniše kao i ranije, kako bi na svom jedinstvenom nedjeljivom prostoru obezbjeđivao funkcionisanje organa i službi koje zadovoljavaju potrebe građana koji u njemu žive. Kada se kaže na jedinstvenom i nedjeljivom području, ima se u vidu da građani na području Sarajeva u jednoj opštini stanuju, u drugoj rade, u trećoj zadovoljavaju svoje kulturne potrebe, u četvrtoj se rekreiraju itd. Dakle, Sarajevo njegovi građani doživljavaju kao jedinstven i nedjeljiv prostor u kojem opštine kao njegovi pojedini dijelovi imaju posebne funkcije – uslužne, kulturne, rekreativne i druge.

3. Problem je i u organizaciji Sarajeva. Na prostoru od oko 60% ranijeg grada, obrazovana su tri nivoa vlasti – kantonalna, gradska i opštinske. Na toj relaciji javljaju se teškoće i u normativnoj raspodjeli nadležnosti, ali i u efikasnom vršenju poslova u praksi. Tako je, po propisima, u nadležnosti Kantona, između ostalog, „utvrđivanje obrazovne politike uključujući i donošenje propisa...“; u nadležnosti Grada „osnovno i srednje obrazovanje“, a u djelokrugu npr. Opštine Centar, briga o „obrazovanju i vaspitanju“. Zatim, u nadležnost Kantona spada „utvrđivanje stambene politike, uključujući donošenje propisa koji se tiču uređivanja i izgradnje stambenih objekata“; Grad je nadležan za „izvršne aspekte stambene politike (dodjela stanova, planiranje, izgradnja i održavanje zgrada u društvenom vlasništvu, odlučivanje o visini stanarine)“, a npr. Opština Centar je nadležna „da vodi urbanističko-stambenu politiku od značaja za opštinu i njen razvoj“. Dalje, u nadležnost Kantona spada „utvrđivanje politike u vezi sa osiguranjem radija i televizije...“; u nadležnost Grada „lokalni radio i televizija“, dok „opština osigurava uslove rada lokalnih radio i TV-stanica...“, itd. (Član 12 Ustava Kantona, član 15 Statuta Grada i član 21 Statuta Opštine Centar Sarajevo).

Nejasno razgraničenje nadležnosti između ovih triju nivoa vlasti je i u drugim oblastima, kao što su javne službe, socijalna politika, zaštita životne sredine. Kod neprecizno podijeljenih nadležnosti neizbježni su nesporazumi, sukobi nadležnosti, preplitanje poslova, izbjegavanje odgovornosti u vršenju povjerenih poslova. Nejasno podijeljene nadležnosti imaju za posljedicu i da se pojedini poslovi ne vrše, ne zna se ko je za njih zadužen. Inače, za neprecizno podijeljene nadležnosti između navedenih triju nivoa vlasti u Sarajevu, postoje dva osnovna razloga. Jedan je što je podjela nadležnosti u svakoj složenoj zajednici vrlo teško i osjetljivo pitanje, a drugi je što su na relativno uskom prostoru, znatno manjem od predratnog grada, organizovana tri nivoa vlasti – Kanton, koji ima položaj federalne jedinice, glavni grad koji bi morao da bude središnja institucija države, a koji je vještački izdvojen iz svog okruženja, te velike i mnogoljudne opštine sa brojnim nadležnostima. I najzad, na području Sarajeva od strane triju postojećih vlasti, primjenjuju se propisi organa različitog nivoa (federalni, kantonalni, gradski i opštinski), tako da njihova komplikovana primjena i

49

tumačenje zahtijevaju mnoge institucije i brojan aparat, što čitavu organizaciju čini i

glomaznom i skupom.2

4. Dejtonskom ustavu, po Ustavu Federacije i po Ustavu Republike Srpske, Sarajevo je glavni grad i države i oba njena entiteta. Sarajevo kao glavni grad oba bosanskohercegovačka entiteta prihvatila je i međunarodna zajednica, tako da su na dva dijela grada smještene zajedničke državne institucije. No ipak, sjedište zajedničkih organa je u dijelu grada koji je pripao samo jednom entitetu. Organi drugog entiteta nemaju nikakvu jurisdikciju na dijelu grada u kojem je sjedište zajedničkih organa, niti na njega mogu vršiti bilo kakav uticaj, politički, ekonomski, kulturni. Status i organizacija dijela grada u kojem je sjedište zajedničkih organa uređuje se propisima samo jednog entiteta. Štaviše, taj dio grada ima status jedinice lokalne samouprave i u sastavu je Kantona Sarajevo, nad kojim organi Kantona vrše pravo nadzora, ocjenjuju akte njegovih organa itd.

Da bi se izbjeglo ovakvo rješenje u federativno uređenim državama i složenim zajednicama, kakva je Bosna i Hercegovina, pitanje glavnog grada rješava se na poseban način. U federacijama je područje glavnog grada, u kojem se nalazi sjedište centralnih organa, izdvojeno iz sastava federalne jedinice kojoj ono fizički pripada i neposredno je potčinjeno zajedničkoj državi i njenim organima. U većoj polovini federativno ili složeno uređenih država u svijetu, zajednički naziv za ovakva područja jeste federalni distrikt. To je slučaj sa Vašingtonom, Meksiko Sitijem, Karakasom, Brazilijom, Buenos Airesom, Kamberom, Islamabadom, Nju Delhijem i drugim glavnim gradovima država koje su složene i nisu unitarno uređene. Vašington, naprimjer, nije obuhvaćen područjem nijedne od 50 američkih država, nego je kao glavni grad sa svojom okolinom izdvojen u posebnu teritoriju i stavljen pod jurisdikciju savezne države. Sva pitanja Kolumbijskog distrikta, u kojem je Vašington kao glavni grad SAD-a, u nadležnosti su centralne vlasti u istoj mjeri i obimu kao i inostrani poslovi, monetarni sistem ili poštanska služba.

U unutrašnjem uređenju Bosne i Hercegovine, Sarajevo kao glavni grad ima posebnu ulogu, pa ono traži drugačiju organizaciju jer su mu i funkcije drugačije od onih koje se vrše u drugim gradovima Bosne i Hercegovine. U Sarajevu se sve prelama, počev od spoljne politike do sporta, svakodnevnih pitanja i globalnog društva i pojedinaca. U njemu se formira dominantno javno mišljenje i donose najznačajnije odluke i lokalnih organa i predstavnika međunarodne zajednice. U odnosu na druge gradove Sarajevo ima mnogo složeniji ritam života, te ubuduće u ukupnom razvoju može jače povući svoju užu i širu okolinu. U njemu se nalaze značajni ljudski i intelektualni resursi, presudni za budući razvoj Bosne i Hercegovine.

U Sarajevu je na tri nivoa organizacije vlasti, u Kantonu, Gradu i opštinama, nesrazmjerno veći broj zaposlenih, nego što je do rata zapošljavao Grad i njegovih 10 opština.

Optimalno rješenje za Sarajevo kao glavni grad Bosne i Hercegovine, bilo bi da ono, sa svojih 10 opština i u predratnim granicama dobije status distrikta. To ne bi bio neki naš bosanskohercegovački pronalazak nego rješenje koje je već našlo svoju primjenu i u praksi provjereno u većem broju složeno uređenih država. Obrazovanjem distrikta Sarajevo bi bilo zajednički grad oba bosanskohercegovačka entiteta i Distrikta Brčko, grad svih naroda, osamostaljena teritorija poput, npr. Kolumbijskog distrikta. Obrazovanjem distrikta Sarajevo bi imalo još niz pozitivnih posljedica, posebno u oblasti

2 U Sarajevu je na tri nivoa organizacije vlasti, u Kantonu, Gradu i opštinama, nesrazmjerno veći broj zaposlenih, nego što je do rata zapošljavao Grad i njegovih 10 opština.

50

ekonomskog razvoja.3 Osim toga, oba njena entiteta, u odnosu na glavni grad, našli bi i se u istom položaju, što sada nije slučaj. Dva dijela Sarajeva koji su sada odvojeni, koji su i suprotstavljeni, koji se za nešto bore i otimaju, bili bi jedinstven prostor koji bi se vratio u svoje prirodne granice. Objedinio bi sve svoje resurse – ekonomske, kulturne, saobraćajne, turističke. U grad bi se vraćali oni koji su u njemu ranije živjeli. Svi bi ga smatrali svojim gradom i prema njemu bi se tako odnosili.

Pored toga, izvršila bi se jednostavnija organizacija i racionalizacija organa koji sada upravljaju Sarajevom. Od postojeća tri nivoa vlasti uspostavila bi se dva – distrikt i opštine kao jedinice lokalne samouprave. Između ta dva nivoa izvršila bi se preciznija i jasnija podjela nadležnosti, tako što bi distrikt regulisao i objedinjavao pojedine službe i urbotehničke sisteme, dok bi opštine, kao jedinice lokalne samouprave, rješavale lokalna pitanja, odnosno zadovoljavale svakodnevne potrebe građana. Time bi se i administrativni aparat, glomazan i često nedovoljno stručan, smanjio i sveo na razuman broj, bar onaj koji su nekada zapošljavale gradska i opštinske administracije. Narodi i građani distrikta bili bi posebno zastupljeni u zajedničkim organima Bosne i Hercegovine, saglasno ustavnim odredbama o konstitutivnosti naroda.

Akademik BOŽIDAR MATIĆ Priveli smo kraju ovaj okrugli sto. U 280 minuta 22 govornika su upotrijebila 13 minuta prosječno, neko manje, neko više. Želim vas obavijestiti da je ova rasprava snimana i bit ćete zamoljeni za autorizaciju svojih diskusija. Zajedno sa predloženim promjenama Ustava, ovo će se objaviti u vidu brošure koja će se uputiti međunarodnoj zajednici, nevladinim organizacijama i drugim političkim strankama. Istu ćemo, prije svega, koristiti u našim daljnjim aktivnostima u pripremi amandmana na Ustav BiH. Lijepo vas molim da se ne oglušite o poziv za autorizacijom. Znam da je mukotrpno vraćati se na to, ali bit ćete zamoljeni.

Hvala.

3 Prije dvije godine Kanton Sarajevo i Srpsko Sarajevo pokrenuli su zajedno projekat pod nazivom "Sarajevska ekonomska regija“. Na jednom savjetovanju (april 2001. godine), u prisustvu predstavnika oba dijela grada i istaknutih ekonomskih stručnjaka, došlo se do zaključka da će podrška ovom projektu "opredijeliti daljnja kretanja i tempo rasta i razvoja, kako Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, tako i kompletne Bosne i Hercegovine", te da nema ubrzanog razvoja entiteta "bez organizovanijeg razvoja Sarajeva kao glavnog grada Bosne i Hercegovine i regiona".