45
ŠTO JE FILOZOFIJA Što je zapravo filozofija, prema jedinstvenom stajalištu svih ozbiljnih mislitelja – jedno je od najtežih filozofskih pitanja. Riječ „filozofija“ grčkog je porijekla. Glagog philein znači voljeti, sophia znači mudrost. Filozofija bi u doslovnom prijevodu značila ljubav prema mudrosti (mudroljublje). Gledano gramatički, ime philosophos bila je najprije pridjev (onaj koji ljubi mudrost), a potom imenica philosophia (ljubav prema mudrosti). Pitagora je prvi rabio riječ filozofija. U razgovoru s jednim tiraninom za sebe je rekao da se ne razumije ni u kakvo umjeće, nego da je on fi9lozof – slikovitošću iz svakodnevnog života opisao je riječ filozof – život je za njega jedan veliki sajam u kojemu sudjeluje cijela Grčka. Na taj sajam neki dolaze da bi se proslavili na olimpijskim igrama, a drugi da bi što više prodali ili kupili. Osim te dvije vrste ljudi postoji i treća koja je najplemenitija. Ljudi te vrste ne traže ni slavu, ni dobitak nego su došli samo promatrati i shvatiti što se i kako događa. Oni nastoje spoznati prirodnu stvar, a sebe su nazvali filozof – philosophos (čovjek koji je željan znanja. I koji je sav usmjeren na taj cilj, tj.na filozofiju ili duhovnu snagu za učenjem i učenošću. Heraklit – u njegovom fregmentu 35.stoji „ljudi koji ljube mudrost valjda da mnogo toga znadu. Filozof je onaj koji mnogo zna pri čemu nije važna kvantiteta, nego kvaliteta i kritičnost. 1

1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

ŠTO JE FILOZOFIJA

Što je zapravo filozofija, prema jedinstvenom stajalištu svih ozbiljnih mislitelja – jedno je od najtežih filozofskih pitanja.

Riječ „filozofija“ grčkog je porijekla. Glagog philein znači voljeti, sophia znači mudrost. Filozofija bi u doslovnom prijevodu značila ljubav prema mudrosti (mudroljublje). Gledano gramatički, ime philosophos bila je najprije pridjev (onaj koji ljubi mudrost), a potom imenica philosophia (ljubav prema mudrosti).

Pitagora je prvi rabio riječ filozofija. U razgovoru s jednim tiraninom za sebe je rekao da se ne razumije ni u kakvo umjeće, nego da je on fi9lozof – slikovitošću iz svakodnevnog života opisao je riječ filozof – život je za njega jedan veliki sajam u kojemu sudjeluje cijela Grčka. Na taj sajam neki dolaze da bi se proslavili na olimpijskim igrama, a drugi da bi što više prodali ili kupili. Osim te dvije vrste ljudi postoji i treća koja je najplemenitija. Ljudi te vrste ne traže ni slavu, ni dobitak nego su došli samo promatrati i shvatiti što se i kako događa. Oni nastoje spoznati prirodnu stvar, a sebe su nazvali filozof – philosophos (čovjek koji je željan znanja. I koji je sav usmjeren na taj cilj, tj.na filozofiju ili duhovnu snagu za učenjem i učenošću.

Heraklit – u njegovom fregmentu 35.stoji „ljudi koji ljube mudrost valjda da mnogo toga znadu. Filozof je onaj koji mnogo zna pri čemu nije važna kvantiteta, nego kvaliteta i kritičnost.

Sokrat je nazivu filozof dao povijesno značenje i uveo ga u stalnu upotrebu. On je za sebe skromno tvrdio da nije mudrac, nego tek ljubitelj mudrosti – toliko mudar koliko nastoji oko mudrosti.

Platon u Fedru kaže da se samo Bog može nazvati mudrim, a ljude je prikladno nazvao filozofima, tj.onim koji teže za mudrošću. Bog je sophos (mudrac), a čovjek je philosphos (onaj koji ljubi mudrost) – filozofija ne teži za bilo kakvom mudrošćšu nego samo za tavkom kakvu ima Bog.

Aristotel – filozofija je božanska nauka, pa su i ljudi koji to postignu sretni i blaženi.

1

Page 2: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

PREDMET filozofije je u otkrivanju naravi i traženju smisla.Filozofija istražuje svu stvarnost, ona toj stvarnosti traži počelo, izvor. sredstvo pomoću kojeg istražuje stvarnost jest razum – filozofija je kritičko razmišljanje o svemu što jest, o totalitetu bitka. Ona je izraz nastojanja ljudskog uma da spozna cijelinu (totalitet) svijeta, tj.ono najopćenitije, da stekne opće znanje o cijelini onoga što jest, da spozna prve osnove svega.

Filozofija je znanost o svim stvarima po posljednjim uzorcima, stečena prirodnim svjetlom.

Ova defijicija sadrži u sebi važna elementa:1. Pod znanošću se ovdje misli na organski povezane sigurne spoznaje

sastavljene u jedan sustav.2. Sve stvari – sve ono što na bilo koji način postoji predmet je filozofije, i

to barem pod vidom bitka (metafizika)3. S obzirom na njegove zadnje uzorke – ona ide za tim da ustanovi prva

počela stvari – neće samo konstarirati da je nešto takvo kakvo jest, nego pita dalje, zašto je nešto takvo kakvo jest.

4. Stečena prirodnim svjetlom – svoje spoznaje filozofija podvrgava isključivo sudu razuma.

Rene Descartes – filozofiju definira kao „studij mudrosti“ – „ne samo razboritosti u svakodnevnom životu, većš potpuno značenje o svim stvarima koje čovjek može spoznati da bi imao pravilan život, održao svoje zdravlje i da bi pronašao sva umijeća“.

Ch. Wolff određuje da je filozofija kao znanost o svemu što je stvarno ili što je moguće, i to ukoliko je stvarno ili moguće.

Baruch de Spinoza prikazuje svoju etiku na geometrijski način.

David Hume je ograničio svako znanje na unutarnje i vanjsko čovjekovo iskustvo.

Imanuell Kant – njegova se filozofija uglavnom bavi samim spoznajnim subjektom, odnosno razumom.

August Comte – znanje ograničuje na ono što je pozitivno tj. na iskustvene pojave stvari.

2

Page 3: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

ANTROPOLOŠKA ILI ŽIVOTNA FILOZOFIJA

Prvenstvo pridaje životu, tj. onom sloju stvarnosti na kojem djeluje volja. Budući da je život neprekidno zbivanje, ne možemo ga dosegnuti pojmovnim mišljenjem, jer pojam sadrži samo jedan statički moment tog kretanja. Pravi život, odnosno stvarnost, možemo spoznati samo intuicijom.

FENOMENOLOŠKA FILOZOFIJA (E. Husserl)

Fenomenologija polazi od činjenica, ali se njima ne bavi kako to rade iskustvene znanosti, nego teži za spoznajom bitnosti. Ona je znanost o bitnima, ali ne na način tradicionalne filozofije u kojoj se operira apstraktnim pojmovima, već tako što se čista svijest uzima kao sadržaj koji bi bio kondretniji i savršeniji od našeg iskustveno spoznatljivot svijeta.

Neopozitivizam bečkog kruga – predstavnici se nazivaju logički empiristi – samo su egzaktne prirodne znanosti za njih znanosti u pravnom smislu riječi – filozofiju su tako sveli na metodologiju i teoriju znanosti s ulogom formalno – logičkog istraživanja.

FILOZOFIJA EGZISTENCIJE

Stvarnost nije skladna cijelina koju bismo mogli obuhvatiti pojmovima i naročitim sustavom, ona je kao polje mnogih proturiječja tako da se mnogi sudovi o stvarnosti mogu samo padakoksno formulirati. Naručito se egzistencija, tj. samosvjesni čovjek ne da pojmovno odrediti. Filozofija, prema tome, mora biti osvjetljivanje čovjekove egzistencije.

IZVORI FILOZOFIJE1. Čuđenje, divljenje, udivljavanje2. Dvojba, dvoumlje, sumnja3. Potresenost ljudskog bića

3

Page 4: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

ZNANOST

Znanost je skup svih metodički stečenih i sustavno sređenih znanja o nekom predmetu, a ujedno je i djelatnost kojom stječemo takva znanja.

Prema enciklopediji znanost je „sistematizirana i argumentirana suma znanja u određenom povijesnom razdoblju o objektivnoj stvarnosti do koje se došlo svjesnom primjenom određenih objektivnih metoda istraživanja“.

Znanstvena spoznaja razlikuje se od obične spoznaje trima bitnim značajkama: općenitošću, metodom i preciznošću.

Svaka znanstvena disciplina ima svoj predmet koji može biti zajednički mnogim znanostima.

Za svaku je znanost veoma bitan formalni objekt tj. stajalište, aspekt s kojeg neki predmet proučavamo.

ZNANSTVENE METODE

METODA znači planski postupak ispitivanja i istraživanja neke pojave, odnosno način rada za ostvarenje nekog cilja na filozofskom, znanstvenom, praktičnom ili političkom području.

Metoda označava proceduru, redosljed, shemu po kojoj se odvija neka znanstvena djelatnost, ali i misaoni postupak primjenjen da se lakše i što točnije otkriju i sustavno obrade znanstvene činjenice, podatci i informacije.

VRSTE ZNANSTVENIH METODA

1. Metoda znanstvenog istraživanja – analiza i sinteza, indukcija i dedukcija, apstrakcija i generalizacija, analogija, hipoteza i teorija, eksperiment.

2. Metoda znanstvenog sistematiziranja – definicija, klasifikacija, dokazivanje i opovrgavanje.

4

Page 5: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

METODA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA

Metoda analize jest planski postupak znanstvenog istraživanja i objašnjavanja stvarnosti putem raščlanjivanja složenih misaonih tvorevina (pojma, sudova i zaključka) na njihove jednostavnije sastavne djelove i elemente, te izučavanje svakog dijela i elementa za sebe i u odnosu na druge djelove, odnosno cjeline.

Metoda sinteze je postupak znanstvenog istraživanja i objašnjavanja stvarnosti putem spajanja, sastavljanja jednostavnih misaonih tvorevina u složene i složenijih u još složenije, povezujući izdvojene elemente, pojave, procese i odnose u jedinstvenu cjelinu u kojoj su njezini djelovi uzajamno povezani.

Indukcija je način zaključivanja od partikularnog ka univerzalnomu, u kojem se na temelju pojedinačnih ili posebnih činjenica dolazi do zaključka o općem sudu, od zapažanja konkretnih pojedinačnih slučajeva i činjenica dolazi se do općih zaključaka, iz posljedica zaključuje se na principe.Potpuna indukcija – zaključak se temelji na potpunom nabrajanju svih pojedinačnih slučajeva.Nepotpuna indukacija stvara zaključke na temelju ograničenog broja pojedinačnih pojava koje su primjenjivi na ostale činjenice iste vrste.Indukcija se temelji na zakonu kauzoliteta – u istim uvjetima isti uzroci proizvode iste učinke.

Dedukcija za razliku od indukcije zaključuje obratno, iz općenitog na pojedinačno. To je postupak pomoću kojeg se iz općenitih postavki dolazi do konkretnih pojedinačnih zaključaka – uvijek pretpostavlja poznavanje općih stavova, načela, posjedovanje općih znanja na temelju kojih se shvaća ono posebno ili pojedinačno.

Apstrakcija je misaona operacija kojom se namjerno odvajaju nebitni, a ističu bitni djelovi, elementi i osobine određenog predmeta ili pojave istraživanja.

Generalizacija ili uočavanje jest logički postupak zaključivanja indukcijom od pojedinačnih slučajeva na općenitu spoznaju, pravilo, zakon.Primjena ove metode zahtjeva opreznost u uočavanju jer se često stvaraju preopćeniti zaključci i neodgovorno se primjenjuju pojedinačni slučajevi na sve slučajeve.

Analogija je zaključivanje od jednog posebnog slučaja na drugi posebni slučaj (za razliku od indukcije kojom se zaključuje od posebnog na opće, i za razliku od dedukcije kojom se zaključuje od općeg na posebno).

Hipoteza jest vjerojatna zamisao, pretpostavka koja pokušava premostiti praznine u iskustvu i ukazati na vjerojatne zajedničke osnove, uzroke i zakone određenih skupina pojava, te tako zadovoljiti opravdanu težnju za suvislošću i jedinstvom znanstvene spoznaje.U svom početku hipozeza je nedokazan stav, daljnja istraživanja taj stav trebaju verificirati ili falsificirati, odnosno potvrditi ili opovrći.

Teorija je hipoteza višeg stupnja, tj. pretpostavka primjenjena na čitavo jedno područje fenomena. Teorija se sastoji od niza hipoteza.

Eksperiment jest umjetno izvođenje neke pojave radi njezina sustavnog promatranja i proučavanja da bi se potvrdila ili odbacila postavljena hipoteza.

5

Page 6: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

METODA ZNANSTVENOG SISTEMATIZIRANJA

1.Definicija je logički postupak pojmovnog određivanja i sadržaja nekog predmeta, točno mu određujući narav i bit.

- Aristotel za definiciju kaže da je određivanje biti stvari. Za skolastike ona je sud kojim se izlaže narav stvari ili značenje termina.

Vrste definicijeRealna – ona kojom se rasvjetljava bit stvari.Nominalna – ona kojom se objađnjava značenje riječi.Konceptualna – ona kojom se određuje sadržaj pojma.Verbalna – ona kojom se jedna riječ zamjenjuje drugom poznatijom.Deskriptivna – ona kojom se navode vanjske oznake po kojima se stvari razlikuju jedna od druge.Ostezivna – ona koja uključuje i pokazivanje predmeta.

Da bi bila valjana, definicija mora zadovoljavati neke zahtjeve koji se formiraju u obliku pravila:

1. Definicija mora biti adekvatna tj. ne smije biti ni preširoka niti preuska2. Definicija treba sadržavati samo bitne oznake pojma tj. ne smije biti

preobilna3. Pojam koji želimo definirati ne smijemo definirati pomoću pojma koji se

definira, tj.definicija se ne smije kretati u krug.4. Definicija pozitivnog smisla ne smije biti negativna.5. Definicija ne smije biti slikovita6. Definicija mora biti jasna, jasnija od onog što se definira.

2.Klasifikacija je logički postupak kojim se mnoštvenost u stvarnosti skuplja u određene zajedničke cjeline (klase) prema kriteriju njihove sličnosti ili različitosti.

Pravila klasifikacije1. Pojam ili predmet koji se klasificira mora biti jasno određen2. Mora se obavljati na temelju jedinstvenog načela3. Klasifikacija mora biti potpuna, odnosno iscrpna i adekvatna4. Klasifikacija mora biti točna

6

Page 7: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

3.Dokazivanje i opovrgavanje

Dokaz je logički postupak kojim se obrazlaže i utvrđuje istinitost nekog suda, stava i teorije.Dokazivanje se nekada vrši ukazivanjem na neposredna iskustva, a nekada na temelju drugih, priznatih odnosno prethodno dokazanih stavova.

Elementi dokaza:1. Teza je stav koji treba dokazati.2. Načela su logički zakoni na temelju kojih se izvodi cjelokupni postupak

dokazivanja3. Argumenti su činjenice, sudovi, stavovi koji se iznose u prilog tezi.4. Demonstracija – u njoj se, na temelju odgovarajućih načela, uspostvlja

logička veza između argumenta i teze.

Direktni dokazi pokazuju da neka istina nužno i neposredno slijedi iz već poznatih istina.

Indirektnim dokazom ne dokazuje se samo teza, nego se zapravo pobija suprotna teza.

Osnovna pravila dokazivanja

1. Teze moraju imati određeno značenje za znanstvene spoznaje.2. Teze moraju biti određene jasno i precizno formulirane3. Argumenti za tezu moraju biti: po svom značenju jasni, precizno

formulirani i znanstveno vrijedni tj. istiniti ili vjerojatni.4. Argumenti za tezu moraju biti neovisni o samoj tezi.5. Dokazivanje mora biti u skladu s pravilima dokazivanja u sustavu logike.6. U cijelom postupku dokazivanja teza mora ostati nepromjenjena.

Opovrgavanje (suprotan postupak u odnosu na dokazivanje) je logički proces kojim se neki iskaz dokazuje kao lažan.

7

Page 8: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

KLASIFIKACIJA ZNANOSTI

Klasifikacija znanosti omogućava optimalno organiziranje i umrežavanje znanstvenonastavnih i znanstvenoistraživačkih, organiziranje, planiranje i ostvarivanje znanstvenih projekata i zadataka, kooperaciju i koordinaciju znanstvenika i istraživača različitih specijalnosti, izdavanje specijalističkih edicija (enciklopedija, udžbenika, monografija, specijalističko obrazovanje, osposobljavanje i znanstveno usavršavanje kadrova.

Povijesne razvojne faze:

1. Prvu fazu karakterizira jedinstvenost znanosti. Ta faza obuhvaća antičko doba i rani srednji vijek. U znanosti nije bilo osobite diferencijacije, a filozofija je obuhvaćala sva ljudska znanja o prirodi, društvu i mišljenju. Ona je bila „znanost o znanostima“

2. U drugoj fazi započeo je i intenzivirao se proces diferencijacije znanosti. Ova faza obuhvaća razdoblje od 15. Do 18. Stoljeća. Od filozofije se odvajaju specijalne znanosti: mehanika, astronomija, fizika, kemija, biologija, geologija, sociologija i psihologija.

3. Od 19. Stoljeća počima treća faza, a karakterizira je još detaljnija diferencijacija, ali i intergracija pojedinih znanstvenih disciplina u znanstvena područja. Takvim se procesima stvaraju sustavi znanosti.

Aristotel – kao princip klasifikacije uzeo cilj što ga razne znanosti imaju:

- Teoretske znanosti – matematika, fizika i metafizika – imaju za cilj upoznati nas sa stvarima i rastumačiti ih.

- Praktične znanosti – etika, ekonomija i politika – imaju za cilj dati čovjeku orjentaciju u privatnom, političkom i društvenom životu.

- Poetske znanosti – retorika, poetika i dijalektika – imaju za cilj stvaranje literarnih djela.

8

Page 9: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

Herbart spencer klasicifira znanost premanjihovu formalnom objektu:

- Apstraktne znanosti – matematika i formalna logika – proučavaju forme stvari bez obzira na njihov sadržaj.

- Apstraktno konkretne znanosti – fizika, kemija, matematika – proučavaju realne pojmove, apstrahirajući od bića u kojima se one realiziraju.

- Konkretne znanosti – astrologija, geologija, biologija, psihologija, sociologija – proučavaju realna bića.

Realne znanosti su uvijek:- Empirijske – njihov je predmet isječak iskustvenog svijeta i nikad ga ne

nadilazi. - Tematski reducirane – njihova se tema (predmet) ograničuje (reducira) na

određeno gledište (aspekt), dok se drugim gledištima ne pridodaje važnost.

- Metodički apstraktne – njihovu temu istraživanje zahvaća samo na onaj način na koji dopušta metoda, ono što izmiče zahvatu neke metode nije tema – to se isključuje (apstrahira).

Formalne znanosti istražuju samo čisti oblik, puku strukturu sklopova, one se uvijek služe nekom metodičkom apstrakcijom.

9

Page 10: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

FILOZOFIJA I ZNANOST

Filozofija nije pojedinačna znanost čiji je predmet određeni isječak iskustvenog svijeta koji istražuje u njegovoj posebnosti. Iako polazi od iskustva, nadilazi to iskustvo nastojeći spoznati cijelinu svijeta. Budući da iskustvenu zbilju promatra cjelovito, za filozofiju možemo reći da je univerzalna znanost.

Osim toga, filozofija pita o krajnjim uvjetima i temeljima iskustva odnosno iskustvenog svijeta i njegovih djelova. Ona polazi od iskustva i pita o onome o čemu se iskustveni svijet temelji. Za razliku od empirijske znanosti, filozofiji su bitni ne-empirijski uvjeti i temelji empirijskog. Budući da pita o krajnjim temeljima, možemo je s pravom nazvati fundomentalnom znanošću.

Razlika se najbolje očituje u pitanjima koja postavljaju znanost na jednoj, a filozofija na drugoj strani.

Empirijska pitanja: koliki je životni vijek hrasta? Tko je otkrio Ameriku? Na kojoj se temperaturi tali bakar? Koliko su opasne atomske elektrane? Tko je pobijedio u drugom svjetskom ratu? Je li hrvatski indoeuropski jezik?

Filozofska pitanja: zašto jest nešto, a ne ništa? Što je spoznaja, a što istina? Što je čovjek? Što je život? Što je ćudoredno dobro? Što je umjetnost? Ima li povijest smisla? Postoji li bog?

Znanost spoznaje stvari, a pravo područje filozofije jest ljudska egzistencija, ljudska sudbina, smisao čovjeka.

10

Page 11: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

PODJELA FILOZOFIJE

1. PROPEDEUTIKA

Logika – filozofska znanost o zakonima i formama mišljenja.

2. TEORIJSKA FILOZOFIJA

Filozofija spoznaje – gueseologija – filozofska znanost o spoznaji

Metafizika - Opća – ontologija – filozofska znanost o biću kao čovjeku- Posebna – teodiceja – racionalna teologija – filozofija Boga

Filozofija prirode – kozmologija – filozofska znanost o prirodi

Filozofska antropologija – filozofska znanost o čovjeku

3. PRAKTIČNA FILOZOFIJAznanost o ljudskom djelovanju i proizvođenju

Etika – znanost o moralnom djelovanju i njegovim normama

Estetika – filozofska znanost o lijepom i o umjetnosti.

11

Page 12: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

LOGIKA

Logika je filozofska disciplina koja se bavi oblicima (formama), zakonima valjane misli i metodama spoznaje.

Pojam logika dolazi od grčke riječi logos - govor – ne bilo koji govor, nego samo onaj koji ima neki smisao, te može biti istinit ili neistinit.

12

Page 13: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

OBLICI MISLI

Pojam je misao o bitnim karakteristikama onoga što mislimo, misao o biti predmeta.

Karakteristike pojma:- Sadržaj je skup svih bitnih oznaka nekog predmeta.- Opseg je skup nižih pojmova koje obuhvaća jedan viši pojam.- Doseg - skup svih pojedinačnih predmeta na koje se odnosi neki pojam možemo

nazvati njegovim područjem primjene ili dosegom.Sadržaj i opseg su u obrnuto propocionalnom odnosu – što je sadržaj veći, opseg je manji, što je opseg veći, sadržaj je manji.

Sud je logička tvorevina koja sadrži neki „spoj pojmova“ kojim se nešto tvrdi ili poriče.

Svaki sud nužno mora imati svoju istinitu vrijednost – može biti istinit ili neistinit (laž), treće mogućnosti nema.

Elementi suda:- Pojam subjekta- Kopulu „je“ ili „nije“ (tvrdnja ili negacija)- Pojam predikata

Podjela sudova po:- Kvantiteti – univerzalni, partikularni, singularni- Kvaliteti – afirmativni, negativni, limitativni- Relaciji – kategorički, hipotetički, disjuktivni- Modalitetu – problematični, asertorički, apodiktički

Zaključak je spoj sudova, ali ne bilo kakav, nego onaj spoj sudova iz kojih izvodimo zaključni sud ili konkluziju.

To je struktuirana složena misao o dva ili više sudova, od kojih jedan slijedi (proizlazi) iz jednoga ili više sudova.

Podjela zaključka:

- Neposredni zaključak jest onaj koji se izvodi iz samo jednog suda ili premise. Dakle, takav se zaključak sastoji od samo jedne premise i zaključnoga suda ili konkluzije.

- Posredni zaključak je onak koji se izvodi iz dva ili više drugih sudova.

13

Page 14: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

MOGUĆNOST LJUDSKE SPOZNAJE

Skepticizam ističe da spoznaja nije moguća i da je zato jedini ispravan stav suzdržavanje od bilo kakvog suda

1. Medotički skepticizam2. Doktrinarni skepticizam

Apsolutni ili relativni – niječe mogućnost metafizičke spoznaje

Etički i religiozni – etička i religiozna spoznaja nije moguća Metodički – nastoji istinite i sigurne spoznaje staviti u sumlju

s ciljem eliminacije svega što bi moglo biti neistinito kako bi se došlo do jedne apsolutne i sigurne spoznaje.

Dagmatizam ne postavlja nikakav spoznajni problem između subjekta i objekta spoznaje, nego unaprijed prihvaća činjenicu veze između subjekta i objekta, tako da subjekt jasno spoznaje svoj objekt.Mogućnost spoznaje objekta čovjeku je bogom dana. To je stav koji ne voli postvljati pitanja smatrajući da u ljudskom umu postoji neki urođeni princip na kojima se gradi naša spoznaja istine, a ako bismo doveli to u sumnju, sve bi doživjelo krah.

KriticizamKod kriticizma ne treba ništa stavljati u zgradu i ne treba isključiti radikalnu sumlju. U svojim tvrdnjama kriticizam dopušta pitanja i provjere. Kritički stav ide od toga da o svemu pita, ne stavljajući pritom u pitanje stvari.

14

Page 15: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

IZVORI LJUDSKE SPOZNAJE

EMPIRIZAM

Zastupnici empirizma tvrde da je jedini izvor ljudske spoznaje osjetno iskustvo (izvanjsko i unutarnje)

J Locke – u ljudskom duhu ne postoje nikakve urođene ideje, a sva spoznaja potječe iz iskustva. Ljudski je razum „prazna ploča“ (fabula rasa) po kojoj iskustvo ispisuje svoje sadržaje.

George Barkely – pojam supstancije i bitka stvari svodi na opažanje. Za njega vrijedi stav esse est percipi, što znači da je tijelo ono što na njemu opažamo – bez subjekta opažanja tijelo nije ništa.

David Hume odbacuje supstanciju kao subjektivnu predodžbu, a vlastita je supstancija samo svezanj odjećaja i predodžbi. Svojoj kritici podvrgao je i načelo uzročnosti koje nije moguće dohvatiti izvan, ali niti unutar iskustva.

RACIONALIZAM

Racionalisti tvrde da u spoznavanju glavnu ulogu igra razum, odnosno mišljenje, a ne osjetilno opažanje, a glavni izvor ljudske spoznaje jesu urođene ideje.

Rene Descartes – istinito samo ono što možemo spoznati jasno i odjelito (clare et distincle), a budući da stav cogito ergo sum spoznajemo jasno i odjelito, on treba poslužiti kao temelj spoznaje uopće.Gottfred Wilhelm Leibniz objašnjava svijet monadama.

Monade nemaju vrata na koja bi nešto ušlo ni prozora na kji bi izašlo. Bog je najviša monada, a glavna monada u čovjeku jest duša. Leibniz zastupa da su u čovjeku virtualno urođeni prvi principi i načela koji se razvijaju od nejasnoga stanja u jasno. Odnose među monadama tumači pojmom „prestabilirane harmonije“. Čovjek je načelno sposoban za spoznaju vječnih i nužnih istina koje ga vode do spoznaje njega samoga, ali i do spoznaje Boga.

Začetnik realizma smatra se Platon koji je svojim učenjem o idejama kao prauzorima stvarnosti i temeljima prave spoznaje zacrtao racionalistički smjer filozofije, ali isto tako obezvrijedio materijalni smijer. Također ovaj stav nalazimo kod Platina, ali i kod pojedinih kršćanskih filozofa, prvenstveno kod Aurelija Augustina.

15

Page 16: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

INTELEKTUALIZAMIntelektualizam je smjer koji nastoji pomiriti suprotnosti između racionalizma i empirizma. Za njega izvor spoznaje nije samo mišljenje – razum (urođene ideje, principi i načela), već i iskustvo. Ovo se gledište temelji na načelu da ništa nije u intelektu ako već prije nije bilo u iskustvu – tvrdi da je spoznaja rezultat iskustva i mišljenja. Iskustvo ne može biti jedini izvor spoznaje. Iako nam ono daje materiju spoznaje, ono nije sposobno tu materiju formirati i dovesti u neki red, a za to nam upravo služi naša sposobnost mišljenja, odnosno umska djelatnost.Aristotel – opći se pojmovi, prema njemu, u duši formiraju kroz iskustvo, a preko njih um spoznaje principe, pa je produkt umske djelatnosti uvid u principe koji su bezuvjetno očiti, kao što je princip neprotuslovlja.

DOMET LJUDSKE SPOZNAJE

Idealizam – afirmira sposobnost ljudske spoznaje

materijalizam – niječe domet ljudske spoznaje

Nastoji se premostiti jaz između svijesti (spoznajnog subjekta) i materijalnog svijeta (objekta spoznaje). Idealizam nastoji taj problem riješiti u samoj svijesti,

dok materijalizam to čini izvan svijesti.

16

Page 17: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

VRSTE LJUDSKE SPOZNAJE

Spoznati neki predmet znači shvatiti ga duhovno, imati u sebi inteligibnu sliku koja se u nama nalazi zahvaljujući našim spoznajnim moćima.

Dirskuzivna ili indirektna spoznaja – predmet spoznavanja stavljamo u odnos s drugim predmetima, apstrahiramo s njega ono što je nebitno da bi shvatili njegovu bit. Služimo se misaonim operacijama poput apstrakcije, indukcije, dedukcije, generalizacije, analogije.........

Intuitivna spoznaja – tu je neposredno gledanje, neposredna vizija predmeta, osjetna i duhovna.

Empirijska – kada činjenice vanjskog svijeta poput boje, mirisa, topkine ili unutarnjeg iskustva poput radosti, žalosti, srdžbe, spoznajemo neposredno, odnosno o njima imamo intuitivnu spoznaju.

Racionalna ili intelektualna intuicija – ima za predmet odnose sličnosti, kontrasta, subordinacije, kauzalnosti, identičnosti itd. Njih također neposredno poznamo.

Metafizička intuicija – jest neposredna spoznaja neke nedosjetne realnosti, npr. Boga ili duše.

4 VRSTE IDOLA17

Page 18: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

1. Idoli tribus (idoli plemena) iskrivljuju u određenoj mjeri našu svijest o stvarnosti.

2. Idola specus (idoli spilje) su predrasude svakog pojedinca jer proizlaze iz njegovog nadzora na svijet, odgoja karaktera itd. Svatko ima svoju spilju koja iz raznih razloga lomi stvarnu sliku o stvarnosti, ljudi traže znanje u manjim svjetovima. Svaki čovjek iz svoga gnjezda gleda na stvarnost i zbog takva gledanja dolazi do zablude.

3. Idola fori (idoli trga) – odnosi se na okoliš u kojemu ljudi žive. To je prostor javnosti i javnog govora – idoli nastali u ljudskoj komunikaciji. Tu riječi potpuno vladaju razumom i sve brkaju, pa dovode do bezbrnojnih praznih prepirki i izmišljotina. Ljudi se udružuju da bi nešto postigli. Pritom se služe riječima koje nisu definirane i koje imaju smisao pučkog govora. Svaka skupina stvara svoj žargon koji je nerazumljiv drugim skupinama.

4. Idola theri (idoli kazališta) – to su idoli koji u čovjeka dolazi iz raznih filozofskih dagmi i krivih dokazivanja. Tu se radi o nazorima koje sakupljamo iz raznih svjetova, a sve to tvori svijet u kojemu se ne snalazimo. Danas je to posebno vidljivo u manipulaciji s kršćanskim vrijednostima i običajima.

METAFIZIKA

18

Page 19: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

Metafizika je znanost o bitku, o onome što u pravom smislu riječi jest.

Predmet metafizike je nešto što je nedosjetno, transcendentno, što se ne može spoznati osjetilima nego samo razumom.

Proučava biće ukoliko ono sudjeluje na bitku tražeći ono po čemu je biće upravo to što jest.

Istražuje zadnje uzroke, prve i univerzalne principe stvarnosti, pa je time i znanost o apsolutnom.

Metafizika je znanost o temeljima bića i njegovoj totalnosti, koje proučava polazeći od bitka, tražeći prve i najuniverzalnije principe, koje najradikalnije konstituiraju sve stvari.

Opća metafizika – ontologija ( čista teorija) – je nauka o biću ukoliko ono jest. Ona ne istražuje biće pod nekim ograničenim vidikom, nego ga promatra onako kako je ono po sebi u svojoj biti, to znači u svome sveobuhvatnom obzoru bića.

Posebna metafizika – teodiceja (racionalna teologija) – tretira metafizička pitanja o posljednjim principima svega što postoji, o apsolutnom biću, Bogu.

ONTOLOGIJA

19

Page 20: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

Biće je ono što jest, ono što postoji, ono što je realno: stvar, predmet, zbiljnost, individualno i konkretno biće koje konstituira stvarnost. Biće je sve ono čemu se na bilo koji način može pripisati da jest ono što ima bitak kao vlastitost.Dva su unutarnja principa koja čine jedno konkretno biće:

1. Bitak je ono po čemu jest sve što jest, ono po čemu biće postoji, dobiva egzistenciju, ontički razlog da biće jest.

2. Bit je unutarnji princip bića po čemu je biće upravo to što jest, to je sadržaj bića, nepromjenjiva osobnost, osnovno određenje, bitna svojstva nekog predmeta.

SUPSTANCIJA je biće koje ne pretpostavlja drugo biće u kojemu bi postojalo.

AKCIDENT ima karakter nesamostalnog bitka. On ne stoji u sebi samome „nego jest samo o nečemu drugome, u supstanciji“. Acidente karakterizira njihova ovisnost s obzirom na supstancu.

Primjer:Čovjek, drvo, stol su supstancije, jer samopostoje(subzistiraju) t. Imaju vlastiti bitak različit od svega ostalog, a boja, oblik, izgled, dimenzije.....su akcidenti koji zahtjevaju neki već postojeći objekt u kojem će postojati.

Vrste akcidenata Slučajne (vanjske) akcidente – supstanciji kao da pridolaze „izvana“ i

nisu presudni za određivanje biti neke stvari. Proprijetete (vlastite) akcidente – slijede iz same supstancije i utoliko

upućuju na bit stvari. Supstancija se pokazuje upravo kroz proprijetete.

POTENCIJA je sposobnost egzistentnoga bića da dobije neku savršenost, a AKT je realizacija potencije, odnosno savršenost za koju je neko biće sposobno.

NAJVIŠI PRINCIPI BITKA1. Princip indetiteta2. Princip kontradikcije3. Princip isključenja trećega4. Princip dostatnog razloga

TEODICEJA

20

Page 21: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

Potječe od Leibniza, koji je svome djelu iz 1710. Dao naslov Essai de Theodicee. U tom djelu on pokušava opravdati Božju dobrotu unutar činjenici zla u svijetu. Odatle naslov djela. Za Leibniza teodiceja je nauka o Božijem pravu i pravdi. On nastoji pokazati da postojanje zla u svijetu nije u suprotnosti s Božjom apsolutnom dobrotom.

BOŽJA EGZISTENCIJA

Različiti pravci koji na ptanje može li se dokazati Božije postojanje, je li uopće nužno to dokazivati, daju različite odgovore:

Otnologizam je filozofski nauk koji drži da čovjek posjeduje neposrednu i izravnu intuiciju Boga, a ta je intuitivna spoznaja temelj svake druge spoznaje – Bog prosvjetljuje čovjekov um.

Inatizam poučava da čovjek ima urođenu ideju Boga, dakle neovisnu o svakom iskustvu.

Egzistencija Božija nije neposredno evidentna niti je sama ideja ili spoznaja Boga prirođena čovjeku. Ljudski je razum prvotno bez ikakve spoznaje. Do svojih spoznaja, pa i do spoznaje Boga, čovjek dolazi prvenstveno iskustvenim zapažanjem.

Fideizam tvrdi da Božju opstojnost ne možemo spoznati prirodnim putem nego samo vjerom. Fideizam je, dakle, svaki nauk koji prebacuje na vjeru ili odbacuje onog što se odnosi na razum i filozofiju.

Agnosticizam niječe i moć razuma i svjetlo vjere. Prema agnosticima naš razum ne može spoznati ono što nadilazi osjetnu datost, pa se s toga Bog i njegova egzistencija ne mogu dokazati.

TOMA AKVINSKI – 5 PUTOVA DO BOGA

21

Page 22: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

Prvi put je iz područja gibanja, a gibanje je u filozofskom svijetu prijelaz iz potencije u akt. Ništa ne proizlazi iz potencije u akt osim djelovanjem nekog uzroka koji je već u aktu. U tom nizu uzroka moramo se zaustaviti kod nekog prvog uzroka koji daje aktivnost svim drugim, a to je Bog. Gibanje maerije pretpostavlja, dakle, prvog pokretača koji sve ostale pokreće, a njega nitko ne pokreće.

Drugi put je iz kauzalnosti u svijetu. Postoji u svijetu neprekinuti niz tvornih uzroka, a takav niz pretpostavlja nužno jedan prvi uzorak koji ne ovisi o drugim, i koji sam nije prouzrokovan. Postoji, dakle, prvi tvorni uzrok a to je Bog.

Treći put je iz kontingnentnosti. Sva su bića u svijetu takva da mogu biti ili ne biti tj. kontingnentna su (nenužna). Ona prema tome nemaju u sebi razloge svoje egzistencije. A ako u sebi nemaju razlog svog postojanja, po principu dostatnog razloga moraju imati razlog svog egzistiranja u nekom drugom biću, i to u biću koje nužno egzistira, a to biće je Bog.

Četvrti put je iz stupnjeva savršenosti. Među bićima zapažamo različite stupnjeve savršenosti, a to ukazuje da postoji nešto što je najsavršenije, tj. biće u najvišem stupnju – Bog.

Peti je put iz finalnosti. U prirodi zapažamo finalnost, teleologiju, svrhovitost. Pojedini elementi i sile u prirodi podređeni su cjelini. Ništa se ne događa slučajno. Ta finalnost u svijetu nužno pretpostavlja neku inteligenciju koja je cilj na koji je usmjerena ta svrhovitost, a to je Bog.

PSIHOLOŠKI DOKAZ temelji se na dubokoj težnji ljudske duše. Čovjek u dubini svoje duše teži za apsolutnom savršenošću: za apsolutnom istinom, za beskonačnim dobrom, za savršenom ljepotom, za beskrajnom ljubavlju.

22

Page 23: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

Međutim, ništa na ovom svijetu ne može zadovoljiti ove duboke težnje ljudskog bića budući da je na svijetu sve nesavršeno. Iz toga se zaključuje da mora postojati neko biće koje je u stanju zadovoljiti ove težnje, a to je Bog.

MORALNI DOKAZI – postoji moralni red koji nam se nameće kao bezuvjetna obligacija. Posljednji razlog bezuvjetne moralne obveze mora biti samo u jednom najvišem zakonodavcu, koji jedini može obvezati ljudsku volju, a to je Bog. Dakle, sama naša svijest o moralnoj obvezi uključuje postojanje transcendentnog osobnog zakonodavca – Boga.

DOKAZ IZ OPĆEG UVJERENJA LJUDSKOG RODA – svi su narodi vjerovali u transcendentno, apsolutno biće – u Boga. Ta univerzalnost dokazuje da se čovjek instiktivno uzdiže do pojma začetnika svega svijeta, Boga. Ovom općem uvjerenju ljudskog roda da iznad vremenskoga mora postojati nešto vječno, iznad relativnog nešto apsolutno, iznad uvjetovanja nešto bezuvjetno – mora nešto stvarno odgovarati.

BOŽIJI ATRIBUTI

Metafizički božiji atributi

1. Apsolutna Božija jednostavnost – jednostavno je ono čiji je bitak ne samo nerazdjeljen nego i nedjeljiv.

2. Božije jedinstvo, nepromjenjivost Božija – nepromjenjivost je savršenost kojom Bog ostaje nužno indentičan samome sebi bez ikakvih mjenjanja.

3. Božija neizmjernost – Bog je prisutan u svakom mogućem prostoru.4. Vječnost Božja – Bog nema početka ni svršetka.

Moralni atributi

1. Božansko znanje – bog ima beskonačno znanje tj.zna ne samo što je bilo, što jest i što će biti, nego i sve što je moguće.

2. Božanska ljubav3. Božanska volja4. Osobnost Božija – osobnost je najsavršenije što postoji u svijetu pa tu

savršenost mora posjedovati i Bog, zato je on osobno biće.

ODNOS BOGA I SVIJETA

23

Page 24: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

Na pitanje je li Bog različit ili indentičan sa svijetom, postoje dva glavna stajališta: panteizam i teizam.

Panteizam tvrdi da su Bog i svijet supstancijalno indentični. To je stav prema kojemu sve što jest, jest Bog.

Teizam tvrdi da su Bog i svijet supstancijalno različiti. Bog je apsolutno različit od svemira i transcendentan svemiru. Ali ta transcendentnost ne isključuje imanentnost (prisutnost) Božju u svemiru. Bog je, dakle, u odnosu na svijet istodobno transcendentan i imanentan.

TRI VRSTE ZLA

1. Metafizičko se zlo sastoji u nesavršenosti bića i to nije zlo u pravom smislu jer je nesavršenost nužni uvjet svakog stvorenog bića (samo je jedno biće savršeno).

2. Fizičko se zlo odnosi na bol koja prati neke fizičke poremećaje i to je zlo u pravom smislu. Ona je, međutim, često rezultat individualnih pogrtešaka i ne može se prebaciti Bogu.

3. Moralno zlo – grijehZašto je Bog dozvolio grijeh koji je zapravo njegova negacija? Leibniz odgovara da je metafizička mogućnost grijeha dana sa stvorenom slobodom. Budući da je čovjek nesavršen, on se u svojoj slobodi može opredjeliti za zlo. Bogu se pak ne može prebaciti što je čovjeku da slobodu.

KOZMOLOGIJA

24

Page 25: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

Kozmologija je filozofska disciplina koja se bavi prirodom nastojeći u carstvu promjenjivosti pronaći nešto nepromjenjivo, odnosno samo počelo prirode.

Kozmos označava urođenu i skladnu cjelinu koju prožima red, nasuprod kaosu koji označava nered.

Taj red izraz je Božanskog uma, a zrcali se u naravi bića, prirodi i njezinim zakonima.

Dinamični kaos označava stvarnost koja se nalazi u gibanju, ali bez nekog reda npr. vožnja automobilom bez poštivanja prometnih znakova...

Statički kaos odnosi se na neuređenu stvarnost koja bi po svojoj svrsi trebala biti uređena npr. razbacana i neuredna soba...

Počelo svijeta

Tales – voda

Anaksimandar – beskonačno

Pitagorejci – broj

Heraklit – vatra

Parmend – bitak

Empedokla – mješavina četriju elemenata: voda, vatra, zrak, zemlja

Anaksagora – duh

Demokrit i Leukip – atomi

FILOZOFSKA ANTROPOLOGIJA

25

Page 26: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

Animalnost – pripada stvarnoj prirodiTranscendentnost – nadilazi prirodno, ima nešto što ne ovisi o osjetilnom svijetu.

Filozofska antropologija nastoji obuhvatiti cjelinu čovjeka želeći odgovoriti na pitanje što je on u svojoj biti. Druge znanosti ne postavljaju ovakva pitanja i u svakom istraživanju pretpostavljaju filozofsku antropologiju.

Čovjek u povijesti filozofske misli

U razdoblju od Paremida do Platona čovjeka se ponajviše shvaća kao razumno biće – živo biće koje ima sposobnost govora, mišljenja, prosuđivanja.

Sokrat ističe da je čovjek uvjetovan moralnim vrijednostima i normama, govori o nekom božanskom glasu koji posjeduje svaki čovjek i putem njega otkriva nepromjenjivu istinu.

Platon govori o čovjeku kao biću sastavljenomu od duše i tijela. Duša je besmrtna i jedino ona može spoznati istinski bitak. Tijelo je, pak, propadljivo i tamnica je duše.

Aristotel govori o čovjeku kao biću sastavljenomu od materije i forme. Formu čini duša, a materiju tijelo. Duša je princip života, prva entelehija prirodnoga tijela koje ima život u mogućnosti. Za njega podjednaku ulogu imaju igraju i tijelo i duša. Osim što je čovjek po naravi razumno biće , Aristotel govori da je čovjek po svojoj naravi i društveno biće.

Srednjovjekovna misao uglavnom se naslanja na Platona i Aristotela. Čovjek nije samo razumno nego i religiozno biće, sposobno otvoriti se prema Bogu. Postanak duše objašnjavao se teorijom kreacije – dušu stvara Bog i stavlja je skupa s tijelom u trenutku začeća ljudskog bića. Nastojao se nadvladati dualizam duše i tijela, što je filozofski problem još od Platona.

U novovjekovnome razdoblju čovjek ponovno biva središte promatranja, ali opet u obzoru dualizma duše i tijela, posebice u Descartesovoj filozofiji. Racionalizam prenaglašava kongnitivnu stranu čovjeka i završava u idealizmu koji čitavu stvarnost razumije kao duhovnu.

26

Page 27: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

Empirizam naglašava čovjekovu osjetilnost te bit spoznaje, pa i samog čovjeka nastoji pronaći u osjetilnosti. Svojim stavovima empirizam pripravlja put materijalizmu koji materiju smatra jednim oblikom bitka.

Kantova filozofija želi nadići racionalizam i empirizam. Kantovo pitanje: što je čovjek?Idealizam svoj vrhunac postiže kod Hegela. Poslije njega nastat će dvije struje: jedna će naglašavati duh, a druga materiju.

U 19. Stoljeću dolazi do razvoja materijalizma. Čovjek se shvaća kao materijalna stvar kao i sve druge. Niječe se besmrtnost i bilo kakva opstojnost dugovne sfere života. Čovjek je tek proizvod materije.

Zahvaljujući darvinističkoj teoriji, čovjek je postao biće koje evoluira iz nekog majmunskog oblika.

Javljaju se i suprotna mišljenja koja naglašavaju čovjekovu duhovnu sferu, njegovu iskonsku otvorenost k transendenciji, Bogu. Oblici takvog mišljenja nalaze se u egzistencijalizmu i personalizmu.

Osnovne odrednice ljudske naravi Razum Svijest Volja

SlobodaRazum – sposobnost mišljenja – ono što čovjeka uzdiže iznad puke animalnosti

Svijest je prvotna datost koju nije moguće svesti na nešto drugo ili je objašnjavati nečim drugim jer je ona uvjet i temelj svakog našeg objašnjavanja i uopće svakog djelovanja. Ona je datost koju svatko nosi u sebi, s kojom svaki čovjek trajno živi. Biti svjestan znači biti spoznat od sebe samog, afirmirati se, biti prisutan samom sebi, samom sebi biti proziran itd.

Volja – slobodnu volju skolastici definiraju kao čovjekovo svojstvo kojim je on razumski gospodar svojih čina, a proizlazi iz toga što čovjek svojim slobodnim odlukama odlučuje o izboru i njegovim aletrnativama na temelju svoje razumske spoznaje. Putem slobode volja ima moć upravljanja svojim činima, pa i onda kad su se dogodili svi potrebni uvjeti za djelovanje, volja može, a i ne mora, djelovati.

Sloboda ima tri stupnja:1. sloboda koja se odnosi na izbor da se djeluje ili ne djeluje.2. sloboda odabira ovog ili onog3. sloboda kao mogućnost biranja između moralnog dobra i zla.

27

Page 28: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

ETIKA

Moralna filozofija ili etika filozofska je disciplina koja proučava ljudsko djelovanje i norme po kojima se to djelovanje usklađuje ili bi se trebalo usklađivati. Pojam je uveo Aristotel.

Pitanje slobodne volje prvi je problem moralne filozofije. Dva su oprečna odgovoora na nj: 1. indeterminizam – naša je volja slobodna i sama od sebe stvara odluke. Između raznih motiva koji djeluju na nju, naša volja bira posve samostalno i neovisno. Ona prema tome, nije ničim determinirana, nego je jedini uzrok konačna odluka.2. determinizam – naši su voljni čini samo jedan član u lancu cjelokupnog zbivanja, pa su stoga podvrgnuti zakonu uzročnosti. Oni su posljedica našeg podrijetla, tradicije, odgoja i sudbine koja nam je namjenjena.

Moralna obligacijaBonum est faciendum, molum autem vitandum – dobro treba činiti, a zlo izbjegavati.

U etici dobro je cilj prema kojemu čovjek usmjerava svoje djelovanje. Poziv da treba činiti dobro, a izbjegavati zlo može se shvatiti samo ako se prizna najveći autoritet koji jedini na bezuvjetan način može obvezati čovjeka – moralni zakon ima svoj izvor u apsolutnom biću, Bogu.

MORALNI ZAKON potiče slobodni subjekt da djeluje na određen način i moralno ga obvezuje. Može biti utemeljen u samoj naravi ili ovisiti o slobodnoj odluci zakonodavca.

Naravni zakon je dio vječnog zakona što postoji u Bogu. Karakteristike naravnog zakona su: univerzalnost, nepromjenjivost, spoznatljivost.

Zakon ovisan o slobodnoj volji naziva se pozitivni zakon – dijeli se na božanski i ljudski, a ljudski na crkveni i civilni.

SAVJESTTemeljni je moralni zahtijev činiti dobro a izbjegavati zlo. Čovjek ima sposobnost razlikovanja dobra i zla, a ta se sposobnost naziva savjest. To je subjektivan način o moralnosti čina koji čovjek čini. Savijest je najbliža i naposredna norma našeg djelovanja, te ima obvezujuću vrijednost – čovjek je mora slidediti u svom djelovanju. Ukoliko čovjek ne djeluje prema savjesti, javlja se osjećaj krivnje, odnosto mučan osjećaj da se svjesno prekršila moralna norma.

28

Page 29: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

Da je savjest nužno formirati, pokazuju nam različiti etički stavovi koji niječu ili umanjuju moranost ljudskog čina.

Etički relativizam tvrdi da ne postoje objektivne vrijednosti ili moralni ili nemoralni čini.

Laksizam dopušta labavost u moralu, odnosno mogućnost da u slučaju sumlje čovjek odabere po vlastitom izboru, bez obzira na moralni zakon.

Amoralnost – djelovanje koje se ne obazire na postojanje bilo kakvih moralnih normi.

Imoralnost – svjesno kršenje moralnih normi.

Egoizam – težnja pojedinca da sve stvari usmjerava prema sebi, shvaćajući sebe kao središte svijeta.

Etički stavovi

Hedonizam – moralni stav koji poistovjećuje dobro s užitkom. Za hedoniste dobro je svaki oblik užitka, užitak je kriterij moralnosti.

Eudaimanizam – etički nazor i pravac koji zastupa da su motiv, svrha i cilj ljudskog djelovanja u postizanju i unapređivanju vlastite sreće.

Utilitarizam – etički smjer koji poistovjećuje dobro s korisnim, postavljajući korist za temeljni kriterij moralnih vrijednosti.

29

Page 30: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

ESTETIKA

Estetika se može definirati kao filozofska disciplina koja proučava lijepo i vrijedno u umjetnosti, istraživajući kriterije umjetničkog i umjetnosti uopće – začetnik A. Baumgarten – 1750. Objavio prvu knjigu naslova Estetika.

Dva smjera u estetici:

- Estetika odozgo – polazi od pojma, ideje, ideala i preko njih pokušava prodrijeti u bit estetskoga.

- Estetika odozdo – polazi od konkretnih estetskih predmena i nastoji od njih izvući njihovu bit.

Platon – lijepo samo po sebi

Aristotel – ljepota u veličini i poredku

Plotin – lijepo izmirenje ljepote i tvari

Toma Akvinski – lijepo je ono što se sviđa kad se promatra

Imanuell Kant1. lijepo je ono što se sviđa bez kakvog interesa2. lijepo je ono što se predočuje bez pojmova kao objekt općeg sviđanja3. ljepota je forma savršenosti nekog predmeta, ukoliko se ono opaža na njemu bez predodžbe neke svrhe4. lijepo je ono što se spominje bez pojmova kao predmet nužna sviđanja

Fridrich Wilhelm Joseph Schelling – ljepota je apsolut opažđen realno. Ljepota je indiferencija idealnog i realnot, svjetlosti i materije, svejsnog i nesvjesnog, nužnosti i slobode.

Georg Wilhelm Fridrich Hegel – Umjetnička ljepota predstavlja ljepotu koja je u duhu rođena i u njemu preporođena te ukoliko duh i njegove tvorevine stoje na višem stupnju od prirode i njezinih pojava utoliko je i umjetnički lijepo uzvišenije od ljepote u prirodi.

30

Page 31: 1. Dio - Filozofija Odgoja i Obrazovanja

31