Embed Size (px)
Citation preview
1
POLOŢAJ HOMEOPATIJE U ODNOSU NA OPŠTU
MEDICINU
Prof dr. Franz Bonsch
Laici, liječnici i medicinska nauka imaju vlastita viĎenja homeopatije.
Položaj homeopatije u opštoj medicini najbolje se može razumjeti ako se posmatra njena
istorija, i to sa tri različita aspekta: aspekta opšte populacije (naroda), aspekta liječnika praktičara i liječničkog staleža, te aspekta medicinskih nauka. Sa svakog od ovih aspekata
istorija homeopatije je drugačija.
Svaka „homeopatija” nije uvijek homeopatija
Zbrka u shvatanju pojma
Homeopatija nije sve što se naziva homeopatijom.
Usljed popularnosti homeopatije, došlo je do nekritičke i nekonzistentne upotrebe pojma „homeopatija”. Kad govore o homeopatiji, ne misle svi na metode koje je opisao njen tvorac Haneman. U terminologiji medicinskih laika tim se pojmom označava nekonvencionalni
tretman; „homeopat“ je često sinonim za „iscjelitelja1“, tako da laici često gotovo sve iscjeljiteljske tretmane svrstavaju u homeopatiju.
Neki krugovi djeluju u cilju stvaranja suparništva konvencionalnoj medicini.
U tom kontekstu homeopatija se ne smatra integralnim dijelom konvencionalne medicine, već njenim suparnikom, iz čega često proizilazi uvjerenje kako se konvencionalna i homeopatska terapija meĎusobno isključuju. Vatreni sljedbenici tako shvaćene homeopatije
konvencionalnu medicinu smatraju štetnom i opasnom, što može dovesti do toga da, pozivajući se na svoje razumijevanje homeopatije, odbijaju svaku medicinsku dijagnostiku.
Striktno odbijanje hitnih konvencionalnih mjera može pacijente dovesti u opasnost.
Tragične posljedice takvog stava često mogu biti fatalne istorije bolesti u koje se ne mogu pravovremeno uključiti hitne mjere konvencionalne medicine, koje bi mogle spriječiti eventualnu smrt. Iako ovi slučajevi nemaju ništa zajedničko sa homeopatijom, već sa
projekcijom ličnih uvjerenja, oni se uvijek iznova koriste kao povod da se homeopatija prikaže u negativnom svjetlu.
Razjašnjenje
Terapeutska metoda mora biti prilagoĎena stanju svakog pojedinačnog slučaja.
1 Njem. „Heilpractiker“, što doslovno znači onaj koji prakt iku je iscjeljivanje ili liječenje. Ovim terminom
Nijemci označavaju sve one koji se bave liječenjem, a koji ne pripadaju službenoj medicin i, dakle sve
„alternativce“. U ovom pogledu je njihovo zakonodavstvo vrlo praktično i liberalno: da bi dobio odobrenje da
se bavi liječenjem, pojedinac mora prethodno položiti „državni ispit“ koji obuhvata osnove medicine i
zakonodavstva koje se odnosi na tu oblast, ne zadirući ni najmanje u poznavanje konkretnih „alternativnih“
tehnika, što je prepušteno samom pojedincu, ali za to postoje privatne škole. (Prim. ur. MM)
Homeopatija nije alternativa konvencionanoj medicini već njena dodatna, dopunjujuća
mogućnost.2 U svakodnevnoj liječničkoj praksi često je moguć izbor izmeĎu više terapeutskih metoda; to su situacije kada savjesno treba donijeti najbolju odluku u skladu sa
stanjem svakog pojedinog slučaja i u interesu pacijenta. Liječnik sa većim iskustvom u homeopatiji češće će se opredjeliti za homeopatsku metodu liječenja.
Jasna definicija Potencirani lijekovi
Homeopatija kao metoda lječenja jasno je definisana. U njoj se koriste lijekovi pripremljeni po posebnim homeopatskim metodama razrjeĎivanja i potenciranja.
Individualni izbor lijeka
Lijek se ne prepisuje na osnovu „bolesti“, nego „na osnovu pacijenta“.
Za svakog pacijenta lijek se bira individualno, po principu sličnosti simptoma.
Samo jedan lijek
Istovremeno se upotrebljava samo jedan lijek, nikada mješavina lijekova.
Anamneza
Homeopatska anamneza i kliničke pretrage
Specifična homeopatska dijagnostika sastoji se od proširene medicinske anamneze uz
dodatni klinički pregled, pri čemu se posebna pažnja obraća na specifične individualne karakteristike bolesti i pacijenta.
Istraţivanje dejstva homeopatskih lijekova
Istraživanje na zdravim osobama i rezultati tretmana
Djelovanje lijekova istražuje se na zdravim osobama, pri čemu dolazi do razvoja
simptoma koji se potom detaljno klinički prate i bilježe. Taj postupak se u homeopatskom žargonu zove „dokazivanje“.
U okvirima konvencionalne medicine
O dodatnim ili alternativnim mjerama odlučuje se individualno.
Da li i kakve će se metode dijagnostike i terapije primjenjivati izvan ili umjesto specifične homeopatske terapije, mora se odlučiti na temelju svakog pojedinačnog slučaja, a u skladu sa opštim liječničkim načelima.
Uspješnost govori dovoljno
Duboko ukorijenjeno povjerenje u narodu
Kao laički pokret, homeopatija ima dugu tradiciju.
Od samih početaka homeopatija je spektakularnim uspjesima u liječenju izazivala
divljenje i pažnju. Tokom teških epidemija mnogi su se ljudi mogli lično osvjedočiti u djelotvornost homeopatije. Brojne sredine su izvještavale o izlječenjima dugotrajnih bolesti.
2 U zadnje v rijeme mnogi rad ije koriste termin „komplementarna medicina“. Kažu da je taj pojam prvi uveo
britanski prestolonasljednik princ Čarls , smišljajući strategiju uklan janja jaza izmeĎu „dvije“ medicine, što već
danas daje plodove. Danas se već polako razvija tzv. „integrisana medicina“, dakle, nepodijeljena i jedinstvena
medicina, ko ja bi trebala b iti potpuno otvorena za sve mogućnosti. (Pr im. ur. MM)
Na osnovu svega toga homeopatija je stekla duboko povjerenje u narodu, koje se u nekim
porodicama ponekad njeguje poput vjerskog osjećanja. Pojavio se i jak laički pokret sa sopstvenim viĎenjem homeopatije, često povezan sa striktnim odbijanjem konvencionalne
medicine i tendencijom njegovanja homeopatskog samotretmana, što ponekad dovodi do teških posljedica. Oni, koji ne znaju da se tu ne radi o pravoj homeopatiji, često se podsmijevaju takvom pristupu, pa time i samoj homeopatiji. Ti neupućeni ljudi slučajeve
homeopatskih izlječenja pripisuju placebo efektu, te otuda homeopatiju ponekad nazivaju i „medicinom vjere” u čemu ima i zrnce istine. Medicinska se homeopatija u potpunosti mora
razlikovati od svega navedenog.3
Porast zanimanja za homeopatiju
Zanimanje za homeopatiju je u porastu, često na osnovu vlastitih iskustava.
Nezavisno od raznih laičkih pokreta, posljednjih je godina primjećen izniman porast zanimanja za homeopatiju, kao i potreba za visokokvalitetnim homeopatima. Razlozi za
zainteresovanost su prvenstveno pragmatične, a često i i lične prirode.
Mnogi hronični bolesnici su utvrdili kako konvencionalne terapije suštinski ne rješavaju njihov problem, a samu homeopatiju smatraju mnogo djelotvornijom.
Često se pred homeopatiju postavljaju i nerealni zahtjevi, kojim ona ne može udovoljiti.
MeĎutim, činjenica je da mnogobrojni pacijenati, uključujući i one koji imaju zdravstveno osiguranje, zahtijevaju integraciju homeopatije u socijalno-zdravstvene sisteme i ustanove.
Rastuće zanimanja meĎu liječnicima
Dugo vremena liječnička profesija nije prihvatala homeopatiju.
Nažalost, od integracije smo još uvijek veoma daleko, a otpori u različitim oblastima zdravstvenog sistema su znatno izraženi. Do 70-tih godina većina liječnika striktno je odbijala homeopatiju. Oni koji su se njome bavili, ugrožavali su svoju liječničku licencu, status i
članstvo u liječničkim udruženjima i izlagali riziku svrstavanja u „nadriliječnike”.
Homeopatija se sve više uključuje u medicinsku praksu i u bolnice.
U današnje vrijeme, meĎutim, homeopatija meĎu liječnicima polako „stiče pravo glasa“.
U svoju terapijsku praksu homeopatiju sve češće uključuju prvenstveno porodični liječnici, kojima je ona često i osnovni način liječenja, u čemu su veoma uspješni. No, homeopatiju sve više prihvataju i liječnici specijalisti. Usljed rastućeg zanimanja pacijenata homeopatiju u
svakodnevnu praksu nastoje uključiti čak i neke bolnice, najčešće tako što otvaraju posebna odjeljenja, na kojima je homeopatija često osnovni koncept liječenja.
Liječnici i sami uviĎaju kako konvencionalna medicina u svakodnevnoj praksi često
zakazuje, te mnogi od njih u homeopatiji pronalaze mogućnosti za poboljšanje liječenja svojih pacijenata. Mnogi od njih pristaju i na znatno umanjenje svojih prihoda kako bi pomoću homeopatije pacijente liječili kvalitetno.
Otpor establišmenta
Nisu svi prijatelji
Univerziteti i liječničke komore većinom još uvijek ne prihvataju homeopatiju.
3 Ovakvi bi se stavovi mogli v iše odnositi na period prije pojave organizovanih škola za „neliječnike“, što se
dešava tek odnedavno. MeĎutim, i u takv im modernim školama postoji dosta slabosti, počevši od izbora
polaznika, često veoma skraćenog programa, o lakog dobijan ja „dip loma“, što se podudara sa smislom ovog
paragrafa i doprinosi rušenju ugleda homeopatije. (Prim. ur. MM)
Drugačije je stanje na visokoškolskim i medicinskim ustanovama. Na tim se mjestima
homeopatija i dalje obezvrijeĎuje, često i suzbija. Ukoliko neko gaji ambiciju da postigne akademsku karijeru u oblasti medicine, onda sklonost i zainteresovanost za homeopatiju treba
u najmanju ruku tajiti. Doduše, povremeno dolazi do „probijanja leda“, ali više iz nužde nego iz želje za stvarnim istraživanjima mogućnosti homeopatije, koja nudi izobilje novih mogućnosti. Homeopatija je i u lječničkim ustanovama tabu tema i o njoj se nerado govori.
Rijetki su trenuci kada se homeopatija „zvanično” spominje, a i tada gotovo uvijek u negativnom kontekstu, kada često čak i nosioci najviših titula i zvanja skrenu sa staze morala i
čestitosti, sa polja struke i nauke u vode dnevne politike.
Osnivač homeopatije dr. Haneman je često vodio polemike sa kritičarima homeopatije.
Osnivaču homeopatije, Samuelu Hanemanu, je medicinski stalež bio „glavni neprijatelj”
kojeg je svakom prilikom javno napadao. U napadu na medicinski stalež su ga, nažalost, mnogi njegovi učenici i sljedbenici meĎu laicima često slijedili mnogo bolje nego u primjeni njegovog učenja. Na taj su se način razvili čvrsti i nepomirljivi stavovi o „protivniku” koji se i
do danas „pažljivo njeguju”.
Konvencionalna medicina pokriva većinu hitnih medicinskih potreba i veoma je dostupna.
MeĎutim, i konvencionaloj se medicini često čini nepravda; kritičari iz redova homeopata
isuviše lako zaboravljaju da konvencionalna medicina čini mnogo toga dobrog, i da nam u hitnim slučajevima pruža usluge u svako doba i na svakom mjestu (zbog razvijenosti mreže), što homeopatija nije u stanju.
Zapostavljenost u zdravstvu
Nepoţeljni miljenik
Danas su rijetke pojave da zdravstveno osiguranje pokriva troškove liječenja homeopatijom. Neznatni lobiji u privredi i politici.
Liječnici koji homeopatiju žele primjenjivati na visokoj razini, moraju „jače pritegnuti kaiš“. Često se moraju zadovoljiti honorarom koji ni približno ne odgovara njihovoj kvalifikaciji i vrijednosti njihovog rada. Kao „tržište” na kome se kroz usluge liječnika može
zaraditi novac, privredi su prvenstveno interesantne zdravstvene ustanove. U tom su smislu homeopatski liječnici vrlo loši partneri, jer su krajnje nerasipni, štedljivi. Za razliku od svih
drugih liječničkih grupa, homeopati unutar politike i privrede, dakle, tamo gdje leže moć i novac, imaju veoma slabe ili gotovo nikakve lobije, a time i mali uticaj u zdravstvenoj politici. Privreda je više zainteresovana za profitabilnost reklama i etiketa sa nazivom
„homeopatija”, a kao metoda liječenja homeopatija je farmaceutskoj industriji manje zanimljiva, jer nije rasipna, dakle, malo je isplativa i donosi samo neznatnu dobit.
Atraktivni autsajder
Zadovoljni pacijenti
Homeopatija zahtijeva individualan odnos prema bolesniku.
Izbor homeopatskog lijeka je najuspješniji kada je orijentisan na individualne simptome
pacijenta. Zbog toga homeopat veću pažnju posvećuje individualnim, za pacijenta tipičnim znacima oboljenja, nego opštim, za bolest tipičnim simptomima. Većina pacijenata cijeni takav individualan pregled, kao i vrijeme koje liječnik odvoji za njih kako bi se pozabavio
njihovim problemima, jer se tada ne osjećaju običnim brojem u sistemu. Jača se povjerenje, poboljšava saradnja sa pacijentima i raste izgled za uspješnost terapije.
Mali trud – veliki uspjeh
Homeopatija je veoma ekonomična.
Na osnovu izvrsnih rezultata u svakodnevnoj praksi slobodno se može tvrditi da je stručna medicinska homeopatija veoma uspješna, te s te strane nema mjesta strahu. Kad se imaju u
vidu veoma mali troškovi homeopatskog tretmana i beskrajno mala sredstva uložena u istraživanja homeopatije, čak je i začuĎujuće djelotvorna, što je u vremenu smanjenih resursa u zdravstvenom sistemu čini veoma privlačnom. Njene prednosti su očigledne: osim vremena
i pažnje liječnika, homeopatski tretman najčešće ne iziskuju nikakve druge troškove.
Čak i u slučaju odsustva organskih promjena, u homeopatiji se može odrediti ispravan lijek.
Na temelju podataka dobijenih neposredno od pacijenta (znaci koji se uočavaju posmatranjem i individualni simptomi pacijenta) u većini se slučajeva može ciljano djelovati,
čak i u slučajevima nejasne organske patologije, što je prilikom kućnih posjeta čest slučaj. Nakon odreĎenog vremena, kada usljedi vidno poboljšanje, nema potrebe za daljim mjerama „ex juvantibus”4. U slučaju neuspjeha pronalaženja homeopatskog lijeka, postoji mogućnost
ciljanog utvrĎivanja potrebne dijagnoze. U odnosu na strogo konvencionalne strategije, koje se predaju na univerzitetima a praktikuju po bolnicama, ovakav postupak u kućnom lječenju
nudi više odlučujućih prednosti.
Više liječničke stručnosti
Liječnici korištenjem homeopatskih metoda usavršavaju svoje sposobnosti i podižu stručnost u medicinskoj dijagnostici. To bogati liječnikov fond iskustva i sprječava žalosnu karijeru sa mnogo neizlječenih pacijenata, koji bi, da je pravovremeno primijenjen
individualni pristup i odabran ispravan lijek, mogli biti izliječeni.
Brzi rezultati bez suvišne i nepotrebne dijagnostike
I prije okončanja tehničke dijagnostike moguća je brza odgovarajuća terapija.
Funkcionalne se smetnje mogu ciljano liječiti i bez razumljive organske patologije.
Direktna kauzalna terapija često smanjuje trajanje tretmana i dalju dijagnostiku čini
nepotrebnom.
Takav pristup mnoge pacijente spašava od gubljenja vremena i suvišnog lutanja, jer se problem često rješava i prije nego što konvencionalna medicina svojim metodama može
utvrditi da li problem uopšte postoji. Umjesto „viška dijagnostike” sa razočaravajućim terapeutskim posljedicama, problemi se rješavaju jednostavnim sredstvima, a specijalizovana
dijagnostika se tada može ciljano primijeniti tamo gdje je najdjelotvornija. To štedi resurse zdravstvenog sistema, a istovremeno se ne gubi ili se čak dobija na kvalitetu.
Specijalizacije i dalja usavršavanja
Homeopatski lječnici su najaktivniji u daljem usavršavanju.
Već dugi niz godina homeopatija je sastavni dio programa specijalizacije u Saveznoj
liječničkoj komori5, prema kojoj se ravnaju i regionalne komore zadužene za njegovo provoĎenje. Registrovani liječnici za svoju specijalizaciju najčešće odabiraju homeopatiju.
Liječnici homeopati čak i nakon završenog školovanja spadaju u grupu koja je najaktivnija u daljem usavršavanju.
DZVHÄ vodi računa o kvalitetu
4 Ex juvantibus – lat. (ex – iz, juvans – ljekovito sredstvo) na osnovu dejstva ljekovitog sredstva (npr. nakon što
je kin in djelovao uspješno postavi se dijagnoza da se radilo o slučaju malarije). (prim. ur. MM) 5 Podvukao urednik MM.
Savez udruženja liječnika homeopata Njemačke (DZVHÄ) u saradnji sa liječničkim
komorama ulaže stalne napore za poboljšanje kvaliteta i osavremenjavanje edukacije.
Nauka i istraţivanje
I nakon 200 godina još na počecima
Sva temeljna načela homeopatije važe još od njenog osnivanja, tj. od prije 200 godina
Veliki je paradoks da je homeopatija, obzirom na njen potencijal, i nakon 200 godina od svog začetka još u povoju. U njenom današnjom učenju i praksi nalazi se malo toga što nije
sadržano u Hanemanovom „Organonu umijeća iscjeljivanja”. Sa druge strane, svaki pokušaj promjene njene interpretacije, njenog pojednostavljivanja i integracije u današnje naučne okvire, uz časne je izuzetke vodio u slijepu ulicu iz koje je izlaz uvijek bio vraćanje
njenim korijenima. Kako se u današnje vrijeme medicinska nauka sve više gubi u detaljnosti i površnosti, homeopatski jednostavni i djelotvorni principi očaravaju šarmom i ljepotom.
Postojanost govori u korist kvaliteta.
Van naučnog razvoja
Homeopatija je isključena iz naučnog razvoja glavnog toka medicine.
Sa jedne strane, narasli konflikti sa etabliranom medicinom, a s druge potrošačkom kulturom uslovljeno težište naučnih istraživanja, toliko su udaljili homeopatiju od zvanične nauke, da ona praktično nije učestvovala u naučnom razvoju medicine. Kroz dugotrajnu
izolaciju homeopatska zajednica gotovo da nije registrovala enorman rast znanja i iskustva ostalih medicinskih grana, pa čak ni veliko blago koje joj može ponuditi toksikologija. Kada
se, meĎutim, razmišlja o štetama izazvanim pogreškama ljekara i kratkim životnim vijekom obrazovnih sadržaja u konvencionalnoj medicini, izolacija homeopatije ima i odreĎene prednosti.
Postoji li, ipak, nešto što ne bi smjelo?
Homeopatija je zanimljivo polje naučnog istraživanja i zadovoljavanja naučne znatiželje.
Razumljivo je da homeopatija predstavlja veliki izazov za naučnike. Lijekovi, koji su razblaženi do mjere da u sebi praktično ne sadrže ni traga od osnovne ljekovite supstance,
često izazivaju veliku skeptičnost. Sa druge strane, naučna javnost je bez odgovora pred čudesnim i zapanjujućim rezultatima homeopatije. Većina naučnih istraživanja još uvijek se bavi pitanjem da li homeopatija uopšte djeluje. Mali je broj istraživačkih radova koji se bave
rezultatima posmatranim iz ugla pacijenata, tj. proučavanjem promjena do kojih dolazi u organizmima samih pacijenata.
Pitanja o djelovanju i djelotvornosti. Homeopatija je samostalna znanost iskustva.
Dok se naučnici i dalje bore sa objašnjenjima, homeopatskim liječnicima i stalno rastućem broju zadovoljnih pacijenata odgovor je jasan, pa i više od toga: kvalifikovani homeopatski liječnici homeopatiju smatraju samostalnom liječničkom naukom koja je u harmoniji sa
samom sobom i kojoj nije potrebna potvrda „sa strane“, jer se u suštini oslanja na direktno posmatranje, a time na eksperimentalne podatke, koji se ne mogu pobiti ni jednom teorijom.
Naučno (još) ništa nije odlučeno
Mnogi aspekti homeopatije ne mogu se niti objasniti, niti opovrći danas važećim
znanstvenim paradigmama.
Stoji činjenica da dejstvo homeopatskih lijekova dovodi u pitanje niz konvencija i navika u razmišljanju, koje su u naučnoj javnosti široko rasprostranjene, ali ne i dokazane.
Odlučujuća pitanja ni do danas nisu do kraja razjašnjena, tako da homeopatija, iako se to
ponekad tako predstavlja, nije naučno opovrgnuta6.
Bitna je praksa
Medicina zasnovana na konvencionalnoj nauci često više ne može pomoći
Djelotvornost homeopatije u praksi je van svake diskusije. Uz svo poštovanje prema
konvencionalnoj medicini, ne smije se zaboraviti da u praktičnim uslovima (ne samo u homeopatiji) treba donositi odluke kod kojih konvencionalna medicina ne pomaže mnogo, jer nije u mogućnosti adekvatno opisati problem. U prosječnoj praksi kućnog liječenja ova pojava
je prisutna u skoro 80% slučajeva.
Profesionalne poteškoće
Poteškoće u odnosu prema iscjeliteljima
Dok „zvanična” medicina i dalje negira homeopatiju, „iscjelitelji” je prihvataju u sve
većem broju i to često sa dobrim rezultatima. Na taj su način sebi osigurali sigurno mjesto u istoriji homeopatije. Ima iscjelitelja koji se, zahvaljujući svom stručnom homeopatskom znanju i umijeću, mogu mjeriti sa konvencionalnim liječnicima. Kada se homeopatijom bave
liječnici, oni stupaju u područje koje već „drže“ iscjelitelji koji nisu liječnici i na koje su „prispjeli prvi“. Na taj način dolazi do kontakata koji mogu dovesti do profesionalnih
problema, obzirom da liječničke organizacije striktno odbijaju svaku saradnju ili dodirne tačke sa „iscjeljiteljima“, tj. homeopatima koji nisu liječnici. Sa aspekta liječničkih udruženja liječnici koji se bave homeopatijom, automatski se svrstavaju u „iscjelitelje” i time postaju
staleški sumnjivi. Sa druge strane, liječnici homeopati moraju priznati da zaista imaju nešto značajno zajedničko sa mnogim „iscjeliteljima“, a to je homeopatija. 7
Vrijeme radi za homeopatiju
Za pacijente su važniji praktični rezultati od zvaničnog priznanja
UbjeĎeni protivnici homeopatije u liječničkim organizacijama i nauci sve jače potiskuju homeopatiju i pored činjenice da su njeni praktični uspjesi očigledni, i da je njena popularnost u narodu velika. Naučna dokazivanja su za pacijenta od sekundarne važnosti, jer je njima
primarno rješavanje problema njihove bolesti. Na kraju krajeva, broje se samo postignuća, a ona govore u korist homeopatije. Možda će nauka jednog dana uspjeti objasniti način dejstva
homeopatskih lijekova kako bi i posljednji skeptici bili zadovoljeni.
6 Ovdje b i, ipak, istinitija bila tvrdnja da mnogi dokazi postoje, ali da se do njih dolazi van glavnih naučnih
tokova. Odavno je jasno da se u slučaju homeopatije rad i o memoriji vode i o b iopoljima. Više detalja čitalac
može naći u kn jizi d r. Branislava Todorovića Naučne osnove homeopatije . (Prim. ur. MM) 7 Po ovom p itanju je situacija različita u različit im zemljama, ali je najčešća praksa da dolazi do razdvajanja
homeopata liječnika i neliječnika u posebne udruženja, što je slučaj i u Njemačkoj. No, ostaje činjen ica da je u
većini evropskih zemalja homeopatima ko ji nisu liječn ici dozvoljeno da se samostalno bave liječenjem ljudi,
obično uz uslov da steknu najosnovnija znanja iz medicine (anatomija, fizio logija i patologija). (Prim. ur. MM)
2.
NAUČNE OSNOVE HOMEOPATIJE
Prof. dr. Rainer G. Appell
Hanemanova naučna metoda: posmatranje, razmišljanje, iskustvo
U uvodnoj riječi za 6. izdanje Organona Haneman svoju naučnu metodu opisuje kao posmatranje, razmišljanje i iskustvo. Time se suprotstavio tadašnjoj medicini, koju je
kritikovao kao umjetnost pretpostavljanja (Ars conjectualis). Istovremeno je „staroj školi“ poricao atribut racionalnog liječenja, jer je u svojim naporima pronalaženja uzroka bolesti
tragala za nepostojećim „uzrocima“. Obzirom da danas još uvijek važi koncept racionalnosti i jasnog definisanja uzroka bolesti, neophodno je bliže razmatranje Hanemanovih izraza posmatranje, razmišljanje i iskustvo.
Posmatranje
Posmatrač mora biti pažljiv i bez predrasuda.
U različitim kontekstima Haneman je zahtijevao posmatrača bez predrasuda kao i
paţljivo posmatranje, kako bi se bolest opazila u svojoj istinskoj prirodi, jer su u svakoj
bolesti primjetne samo vanjske vidljive promjene u organizmu i psihi, kao i znaci bolesti,
uzročne nezgode i simptomi. Kako bi se ovo pretočilo u praksu, potrebna je oštroumnost, naročito da bi se, kako je Kant naglasio u svojoj knjizi Antropologija u pragmatičnom
pogledu (Anthropologie in pragmatisher Hinsicht 1798.god), primijetile i najmanje
sličnosti, tj. nesličnosti.
Posmatranje ukupnosti svih ukazujućih znakova (simptoma) bitno je zato što se
suština bolesti moţe prepoznati samo kroz njihovu cjelokupnost.
Iskustvo
Za Hanemana je iskustvo više od pukog nizanja posmatranja i eksperimenata. Ono znači unutrašnju prisnost sa objektom.
„Vještina liječenja je nauka iskustva“ bilježi Haneman u djelu koje je prethodilo
Organonu, Iskustvo u umijeću liječenja (Heilkunde der Erfahrung) izdatom 1805. U njemu je citiran kapadokijski sveštenik Grigorije Nazijanski:
„Iskustvo bez razboritosti, i razboritost bez iskustva ne vode ka
savršenstvu.” Haneman se na taj način jasno ograĎuje od tadašnjeg shvatanja pojma
iskustva, koje se javlja u prirodnim naukama. Dok za Aristotela iskustvo predstavlja spoj stečene sposobnosti i bliskost sa objektom (misli se na dinamiku iskustva), u novije vrijeme preovladava teza o iskustvu kao znanju o posebnom. U Bekonovom Novom Organonu
(Novum Organum) iskustvo se spominje u smislu tehničko-praktičnog raspolaganja opštim skupovima i pravilima, a „experimenta litterata” podrazumijeva sistematski klasifikovane
eksperimente. Logički empirizam modernog vremena temelji se na rezultatima eksperimenata, koji su rezultat metodoloških radova. Za Poppera, „iskustvena nauka” definisana je kao nauka koja nudi mogućnosti krivotvorenja; dakle, ograničeni pojam iskustva nije neosporen.
Šta više, i Habermas traži otvorenost spram hermeneutskih metoda (metoda simboličkog
shvatanja ili prikazivanja, prim. ur. MM). Homeopatsko shvatanje iskustva odgovara ovom
posljednjem (hermeneutskom).
Iskustvo se ne pokazuje stalnim isprobavanjem, već shvatanjem doživljenog.
U Materia Medica Pura (MMP 3, 48) Haneman kritikuje empiričare zbog njihovog
dugog isprobavanja, te ističe kako nisu podastrli dokaze za svoje tvrdnje o djelotvornosti lijekova (MMP 6,120). Nasuprot tome, on dokazuje djelotvornost homeopatije na osnovu
detaljnog opažanja i opisivanja slike bolesti, kao i tačnog poznavanja lijekova na temelju misaone veze izmeĎu ideje i iskustva. Samo tako je moguće izbjeći razne spekulacije o toku izlječenja.
Dedukcija – indukcija
U Hanemanovoj homeopatiji zaključci se izvode od pojedinačnog ka opštem; ona je
induktivna i predstavlja „sintetički princip“.
Za razliku od deduktivnog razmišljanja u medicini njegovog doba, koja je polazila od
raznih teorija i teza koje su se primjenjivale na pojedine simptome, Haneman je izabrao put od pojedinačnog ka opštem. Iako se pravilo sličnosti u Geteovom smislu može shvatiti kao „prapojava”, Hanemanova istraživanja, kojima je opisao iskustvenu fenomenologiju pojava
bolesti i simptoma prilikom dokazivanja lijekova, najbliža su stvarnosti .
Iz opaţanja i razmišljanja istovremeno nastaje iskustvo koje vodi od pojedinačnog
ka opštem.
Ne osporavajući potrebu analitičkog razmišljanja, Haneman govori o svom novom,
sintetičkom principu.
Eksperimenti
Induktivnom metodom je, doduše, omogućeno donošenje zaključka o djelovanju homeopatije, meĎutim indukcija kao sredstvo za dokazivanje nije opšte priznata. Umjesto toga neophodni su i principi realizacije u koje se ubraja eksperiment.
Osim iskustva dobijenog putem instrumenata i naprava, naučni eksperiment se
definiše i kroz:
mogućnost reprodukcije,
mogućnost kvantifikacije (mjerenja),
mogućnost analiziranja.
Homeopatsko dokazivanje lijekova naučni je eksperiment u klasičnom smislu
Ovim kriterijumima odgovara homeopatsko dokazivanje lijekova na zdravom čovjeku, čime se homeopatija iskazuje kao eksperimentalno naučna metoda. Sumnja u djelotvornost homeopatije nastaje, prije svega, zbog potenciranih lijekova, čija se razrjeĎenja kreću ispod
Avogadrovog broja (6,02 x 10-23), kada je nemoguće, tj. nevjerovatno postojanje molekula izvorne supstance, ali i zbog individualnog, subjektivnog činioca koji otežava razumijevanje
principa djelovanja lijekova. Naime, može se desiti da se dva pacijenta sa različitim oboljenjima izliječe istim lijekom, a skoro identična oboljenja sa potpuno suprotnim lijekom.
Naučni postupci u konvencionalnoj medicini i u homeopatiji
Postupak Konvvencionalna m. Homeopatija
Izučavanje bolesti Etiološko, analitičko. Fenomenološko, sintetičko.
Razmišljanje Kauzalno-analitičko, kvantitativno.
Analogno – kvalitativno.
Istraţivanje Deduktivno. Induktivno.
Terapijski
pristup
Dijagnoza na osnovu biohe-
mijskihe izmjena, liječenje organa.
Podsticanje izlječenja sho-
dno slici bolesti, sistemski, prilagoĎen osobi.
Cilj terapije Izlječenje bolesti Izlječenje osobe
Tabela 2.1. naučni postupci u konvencionalnoj medicini i u homeopatiji.
Eksperimentalni modeli Na ovom se mjestu nije moguće osloniti na rezultate istraživanja djelotvornosti visoko
potenciranih lijekova, koje su sprovodili naučnici i razni instituti. Umjesto toga treba navesti neke druge modele i istraživanja:
Model sa amfibijama i visoko potenciranim tiroksinom
Potencirani tiroksin mijenja vrijeme metamorfoze punoglavaca.
Sasvim je razumljivo da homeopatiji nisu potrebni eksperimenti na životinjama, mada se Haneman tome nije suprostavljao. Danas se takvi eksperimenti rado koriste u cilju davanja legitimnosti terapiji visokopotenciranim lijekovima. Intenzivna proučavanja korištenja
visokopotenciranog tiroksina su pokazala značajnu promjenu vremena metarmofoze kod punoglavaca. Rezultati ove studije mogli su se reprodukovati (Endler 1998.) Problemi u
interpretaciji javljaju se usljed nelinearnosti uzorka (vidjeti u nastavku).
Toksični hepatitis kod pacova
Potencirani fosfor štiti pacove od toksičnog hepatitisa. Istraživanja na životinjama i ćelijskim kulturama dokazuju djelovanje visokih potencija.
Na osnovu sličnosti izmeĎu patoloških i bioloških promjena u dejstvu ugljen-tetrahlorida i
fosfora na jetru (obje supstance izazivaju trovanje jetre) dokazano je da potencirane doze fosfora jačaju odbrambeni sistem u odnosu na hepatitis kod pacova izazavan ugljen-tetrahlodidom. Slična istraživanja hepato-toksičnosti i kasnijih procesa regeneracije
sprovedena su i sa arsenikom. Iako je istraživanjima na životinjama i ćelijskim kulturama dokazano djelovanje visokopotenciranih lijekova, ona ne mogu dokazati izlječenja po
principu sličnosti, već podržavaju izopatski princip.
NMR – istraţivanja
Istraživanje ukupnog obrtnog impulsa atomskog jezgra pokazuje strukturalne razlike izmeĎu rastvora i visoke potencije.
Pomoću NMR8 spektroskopije pokušava se ustanoviti specifična matrica koju daju
homeopatske potencije. Iako dosadadašnji rezultati ne dozvoljavaju stvaranje konačnih zaključaka, ipak pokazuju kako postoji razlika u NMR slikama odgovarajućeg rastvora sa i
bez prisustva visoko potencirane vode u njemu.
Kliničke studije Meta-analize terapijskih studija prema današnjim naučnim standardima potvrĎuju
djelotvornost homeopatije.
U meĎuvremenu se pojavio niz dobro dokumentovanih izvještaja o istraživanjima djelovanja homeopatskih lijekova, koja su provoĎena pod uslovima dvostruko slijepog
ogleda, pri čemu su neki učesnici primali placebo. Analize dobijenih rezultata pokazuju
8 Nuklearna magnetska rezonancija (Prim. u r. MM)
nadmoćnost homeopatske terapije, bez obzira da li je u pitanju klasična homeopatija uz
primijenu samo jednog visokopotenciranog lijeka, klinička homeopatija (prepisivanje na osnovu klasične medicinske dijagnoze organa), ili tzv. polipragmazija tj. davanje mješavine
homeopatskih lijekova (Kleinjen et.al. 1991., Linde et.al. 1997.). Statitistička poreĎenja takvih rezultata su dala neznatan doprinos dokazivanju djelotvornosti homeopatije. Doduše, ni konvencionalna medicina pri takvim eksperimentima nije pokazala nadmoć nad
homeopatijom. Treba znati da duplo slijepa istraživanja više odgovaraju eksperimentima u prirodnim naukama, a manje kliničkoj realnosti.
Modeli objašnjenja dejstva homeopatije
Osnovni biološki zakon
Nelinearna promjena djelovanja pri povećanju količine primijenjene supstance
Još od antičkog doba liječnici su opažali pojavu da odreĎeni podražaji ili pobude u
zavisnosti od svoje jačine mogu izazvati različita, pa i suprotna dejstva. Ovi nalazi potvrĎeni su u Fiziologiji nadražaja Albrechta von Hallera, a svoju potvrdu su našli u „polarizacionom konceptu“ medicine u doba romantizma. Ta pojava je svoju tačnu
formulaciju dobila u Arndt-Schulzovom pravilu, koje su 1892. formulisali psihijatar Rudolf
Arndt9 iz Greifswalda i njegov farmakološki kolega Hugo Schulz 10.
Male količine stimulišu, srednje inhibiraju a velike ubijaju.
„Mali nadražaji podstiču životnu aktivnost, srednji je modeliraju, jaki je
sputavaju, a najjači prekidaju; ali u potpunosti je individualno šta će se
pokazati djelotvornim kao mali, srednji, jaki ili najjači nadražaj.“
Ovako opisana suprotna dejstva različitih intenziteta podražaja bila su suprotna shvatanjima konvencionalne medicine koja je polazila od toga da je dejstvo lijeka u skladu sa
direktnom vezom uzroka i posljedice. Smatralo se da malo otrova ne škodi, a više ubija, i da doza i dejstvo lijeka stoje u jednostavnom linearnom odnosu („pravilo monotonije“).
Hormezis je promjena pravca djelovanja pri smanjenju koncentracije materije.
Arndt-Schulzovo pravilo je 1930. dopunio. Karl Kötschau, naglašavajući da se pomenuti dinamički karakter učinaka podražaja sastoji od faze inhibiranja i toksičnost i za svaku
pojedinu dozu (mala, srednja, visoka). Izmjena pravca dejstva lijeka pri povećavanju stepena razblaženja rastvora, tj. smanjenju doze, naziva se „hormezis”.
Linearnost i nelinearnost
Striktan odnos uzrok-dejstvo postoji samo u fizici i hemiji.
U tradicionalnom fizikalnom načinu posmatranja postoji obavezujući odnos uzrok-
posljedica, koji omogućava predviĎanje stanja nekog sistema. Bitna karakteristika linearnih sistema je postojanje fenomena zbira kod rastvora. Ako imamo dva rastvora, tada je i njihova
mješavina rastvor. Ovome npr. odgovara predodžba da dupla doza mora prouzrokovati duplo
9 Rudolf Arndt – (http://en.wikipedia.org/wiki/1900) – njemački psihijatar, profesor psihijatrije.
(prim. ur. MM) 10 Hugo Paul Friedrich Schulz (http://en.wikipedia.org/wiki/1853 -
http://en.wikipedia.org/wiki/1932 ) – njemački farmakolog, profesor farmakologije na Univerzitetu u
Grajfsvaldu (http://en.wikipedia.org/wiki/University_of_Greifswald). Poznat je po istraživanju pojave koja se
zove Hormesis (http://en.wikipedia.org/wiki/Hormesis ), kada toksini mogu imat i suprotan učinak u malim
dozama u odnosu na učinke u velikim dozama. (prim. ur. MM)
dejstvo. Karakteristika bioloških sistema je u tome što u njima dolazi do nelinearnosti odnosa
uzrok – posljedica (akcija – reakcija); kompleksni dinamički sistemi unose promjene, što može imati za rezultat nelinearnost posljedica djelovanja nekog agensa. 11
Biološki sistemi posjeduju sopstvenu dinamiku koja otežava predviĎanje djelovanja
vanjskih uticaja.
Dok konzervativno shvatanje samoorganizovanih sistema osnovu njihove funkcije vidi u
sadejstvu statičko- izmenjivih sila, koje podliježu principima jednostavne termodinamičke ravnoteže, disipativne životne strukture, koje su neminovno sastavljene od različitih funkcionalnih cjelina, su otvorene i podobne za razmjenu energije sa životnom okolinom,
neprekidno se obnavljajući u stalnoj ravnoteži sa njom. U ovom slučaju ravnoteža se uspostavlja sistemom stalne fluktuacije funkcija. Koncept složenih funkcionalno raznorodnih
struktura i samoregulacionih sistema, predstavlja razumljiv model za objašnjavanje fenomena homeopatskog potenciranja.
Posmatranje uzročnosti pretpostavlja lokalitet materije
Često se, pored koncepta nelinearnosti raspravlja i o konceptu „nelokalnosti“ i konceptu
„akauzalnosti“. Kvantna fizika opisuje osnove pojava koje nemaju lokalno ograničenje (tzv. „fenomen univerzalnog polja“), što predstavlja trenutak akauzalnosti, a to je suprotno
shvatanju o „kauzalnim“ prirodnim naukama, obzirom da je „kauzalnost“ u danas uobičajenim naučnim konceptima identična linearnosti.
Saznanja kvantne mehanike ukazuju na alokaciju i akauzalnost
Koncept akauzalnosti i nelokaliteta usko je povezan sa principom sinhroniciteta, kako ga
je opisao C. G. Jung. Sinhronicitet predstavlja vremensku koincidenciju dva ili više nekauzalna (tj. meĎusobno nepovezana) dogaĎaja, koji su iste ili slične suštine. Ozbiljnost
ovih teorija potvrĎena je kroz pismenu korespondenciju koju je C. G. Jung vodio sa nobelovcem za fiziku Volfgangom Paulijem (Wolfgang Pauli) (Meier 1992.)12
Pamćenje vode
Imprint teorija kazuje da se dovoĎenjem energije (protresanjem) u vodenastim rastvorima klasteri mijenjaju i da mogu prihvatiti energetsko polje rastvorene materije koje ostaje
sačuvano i u visokim potencijema.
Voda, naizgled bistra i neutralna tečnost, zbog svojih se visoko kompleksnih
trodimenzionalnih struktura sve više istražuje. Pretpostavlja se da je voda graĎena od mnoštva identičnih jedinica koje su meĎusobno povezane, a koje se nazivaju „klasterima“ i koje imaju svojstvo diferenciranja u vodi. „Klasteri“ se mijenjaju usljed dejstva lijekova i tokom
potenciranja, te na taj način, kako se pretpostavlja, čine da voda pamti informacije. To se povezuje sa specifičnim energetskim poljem rastvarača i rastvora, koje je sastavljeno od polja
elektrona i konfiguracija molekula, tako da voda kao rastvarač pamti kroz promjenu karakteristika tih mikro polja (Resch et. al. 1991, Imprint-Theorie)
Biofotonska istraţivanja
11
U linearnim sistemima b i npr mješavina 50% rastvora jedne supstance sa 50% rastvorom druge supstance dala
25% rastvore posmatrano samo po jednoj rastvorenoj supstanci. No, zbog dejstva meĎumolekularn ih sila i
meĎumolekularnih prostora dolazi do manje ili veće nelinearnosti, tj. precizno mjereno ti procenti neće biti
25%. Isto se odnosi na zbirove zapremina iste supstance, npr. 2 kg. iste tečne supstance nemaju dvostruku
zapreminu u odnosu na 1kg plus 1 kg. U tom s mislu su biohemijski rastvori nelinearn iji od jednostavnijih
hemijskih. (Prim. ur. MM uz pomoć doc. dr. Vjeročke Šišlov) 12
Postoji i cijela knjiga o ovome, ko ja je prevedena i kod nas: Karl Gustav Jung i Wolgang Pauli (inače dobitnik
Nobelove nagrade za fiziku, 1945.) Tumačenje prirode i psiha, izdavači Globus i Prosvjeta iz Zagreba. (Prim.
ur. MM)
Biofotonska teorija naslućuje rezonancu potenciranih lijekova sa energetskim poljem
ćelijskih jezgri
Bioluminiscentna istraživanja polaze od pretpostavke da svaki molekul DNK u jezgru
ćelije, u skladu sa svojom strukturom i stanjem funkcije, prikuplja i zrači svjetlost (F. A.
Popp13). Ovo koherentno biofotonsko polje, koje proizvodi DNK, obuhvata i koordinira cijeli organizam tokom svakodnevnih životnih aktivnosti. Shodno tome, tačno kako je Haneman
smatrao, bolest predstavlja poremećaje energetskog polja. Visokopotencirani lijekovi stupaju u interferenciju sa tim poljima dovodeći do faznog pomijeranja talasa, te tako do privremenog
remećenja biopolja za vrijeme dokazivanja lijekova, ili do njegove korekcije tj. popravke za vrijeme primjene dobro odabranog homeopatskog lijeka. Pri tome se uvijek radi o sličnim ili jednakim impulsima, ali u različitim oscilatornim fazama. To znači da matrice oscilacija koje
nastaju tokom potenciranja mogu stupiti u rezonanciju sa energetskim poljem organizma. Poteškoće u objašnjavanju ovog modela se javljaju zbog trenutne nemogućnosti
eksperimentalne verifikacije.
Suprotan pristup je individualno posmatranje i uporeĎivanje unutar individue, koje obuhvata živi organizam u svim njegovim vidovima postojanja, a to, kako za čovjeka,
podjednako važi i za biljke i životinje. Zato su neophodni intuicija, opažanje, razmišljanje i iskustvo.
Literatura
1. Albrecht, H., Franz, C. (urednik): Naturheilverfahren. Zum Stand der Forschung
(Postupak prirodnog liječenja. Stanje istraživanja.); Springer Verlag, Berlin, Heidelberg, New York 1990.
2. Albrecht, H.: Klinische Forschung zur Homöopathie – eine kritische Bewer-tung.
(Kliničko istr. Hom. - kritička ocjena) Allg. Hom. Ztg. 244 (1999) 47-55
3. Bellaviste, P., Signorini, A.: Homoeopathy: A Frontier in Medical Science (Ograničenja u medicinskoj nauci). North Atlantic Books, Berkeley 1995
4. Endler, P. C: Expedition Homöopathieforschung. Ein altes Heilsystem wird plausibel
(Ekspedicija istraživanja homeopatije. Jedan stari sistem liječenja postaje moguć). Maudrich, Wien, München, Bern 1998
5. Frantzki, E.: Die Idee der Wissenschaft bei Samuel Hahnemann (Ideja nauke kod Samuela Hahnemanna). Karl F. Haug Verlag, Heidelberg 1976.
6. Gebhardt, K.-H.(Hrsg.): Beweisbare Homöopathie (Dokaziva homeopatija). 2., verb. u.
erw. Aufl. Karl F. Haug Verlag, Heidelberg 1986
7. Gutman, W. (1937): Das homöopathische Denken. In: W. Gutman: Grundlage der Homöopathie und das Wesen der Arznei (Homeopatsko razmišljanje) (u: W.Gutman:
Osnov homeopatije i suština lijeka). (2. Aufl. Karl F. Haug Verlag, Heidelberg 1987
8. Habermas, J.: Erkenntnis und Interesse (Spoznaja i interes). Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main 1968
9. Hahnemann, S.: Reine Arzneimittellehre (Materia Medica Pura)
10. Hess, V.: Zeichen ohne Differenz. Hahnemanns Reform des semiotischen
Aufschreibesystems. In: R. G. Appell (Hrsg.): Homoopathie und Philosophie & Philosophie der Homoopathie (Znaci bez razlike. Hahnemannova reforma semiotskog
13
Fritz-Albert Popp (http://en.wikipedia.org/wiki/1938.) –njemački istraživač na polju biofizike, profesor na
Univerzitetu u Marburgu (http://en.wikipedia.org/wiki/University_of_Marburg). Dokazao je postojanje
biofotona. Član je Njujorške akademije nauka
(http://en.wikipedia.org/wiki/New_York_Academy_of_Sciences ) i Ruske akademije za prirodne nauke.
Osnivač je MeĎunarodnog instituta za biofiziku u Neuss (Nojs), Njemačka. (prim. ur. MM)
sistema bilježenja) (u: R.G. Appell: Homeopatija i filozofija & filozofija homeopatije).
Bluethenstaub Verlag, Eisenach 1998
11. Kleijnen J., Knipschild P., ter Riet G.: Clinical trials of homoeopathy (Klinički pokusi u homeopatiji). BMJ 302 (1991) 316-23
12. Kratky, K. W.: Moderne Naturwissenschaft und Hom. - Offenere Einstellung durch
neue Entwicklungen? In: R. G. Appell (Hrsg.): Homoopathie 150 Jahre nach Hahnemann. Standpunkte und Perspektiven. (Moderna prirodna nauka i hom. - Otvoreniji načini gledanja kroz nove spoznaje? (u: R.G.Appel: Hom. 150 g. nakon Hahnemanna. Mišljenja i perspektive) Karl F. Haug Verlag, Heidelberg 1994.
13. Linde K., Clausius N., Ramirez G., et al.; Are the clinical effects of homoeopathy place-bo effects? A meta-analysis of placebo-controlled trials (Da li su klinički rezultati
hom. placebo učinci? Meta-analiza placebo-kontrolisanih pokusa). Lancet 350 (1997) 834-43
14. Meier, C. A. (Hrsg.): W. Pauli und C.G. Jung. Ein Briefwechsel 1932 - 1958 (W. Pauli i
C.G. Jung, prepiska 1932-1958). Springer Verlag, Heidelberg 1992.
15. Resch, G., Gutmann, V.: Structure and System Organisation of Homoeopathic Potencies (Struktura i sistem organizacije homeopatskih potencija). The Berlin Journal
on Research in Homoeopathy (Berlinski žurnal o istraživanjima u homeopatiji) 1 (1991) 229-235
16. Righetti, M.: Forschung in der Homöopathie. Wissenschaftliche Grundlagen, Problematik und Ergebnisse (Istraživanje u homeopatiji. Naučne osnove, problematika
i rezultati). Burgdorf, Goettingen 1988
17. Schiff, M.: Das Gedachtnis des Wassers (Pamćenje vode). Zweitausendeins, Frankfurt am Main 1997.
18. Schilsky, B.: Die Denkform des homöopathischen Arztes. In: B. Schilsky, Beitrage zur
Hombotherapie. Veroffentlichungen 1937 - 1964. Karl F (Način razmišljanja homeopatskog liječnika (u: B.Schilsky: Prilozi za homeopatiju. Izdanja 1937-1964). Haug Verlag, Ulm 1966
19. Sloterdijk, P.: Die Andersheilenden. Über einige Aspekte der Homöopathie im Lichte des philosophischen Thera-piegedankens der Neuzeit. In: 200 Jahre Homöopathie. Festakt in der Paulskirche zu Frankfurt am Main, 14. September 1996 (Oni koji
drugačije liječe. O nekim aspektima homeopatije u svijetlu filozofske terapijske misli novog doba.(u: 200 godina homeopatije. Na svečanosti u Paulskirche, Frankfurt am
Main,14.09.1996.). Veranst. v. Deutschen Zentralverein Homöopathischer Arzte. Karl F. Haug Verlag, Heidelberg 1996.
20. Walach, H.: Die Magie der Zeichen - eine semiotische Interpretation der
Homöopathie. In: R. G. Appell (Hrsg.): Homöopathie und Philosophie & Philosophie der Homöopathie (Magija znakova – semiotska interpretacija homeopatije.(u:
R.G.Appel: Homeopatija i filozofija & filozofija homeopatije). Bluethenstaub Verlag, Eisenach 1998
7. Razlikovanje dijagnoze bolesti od dijagnoze lijeka 15
7.
DEFINICIJE ZDRAVLJA I BOLESTI
Potpuno zdravlje Najviši cilj homeopatskog liječenja je uzdizanje vitalne sile do potpunog zdravlja.
Pod potpunim zdravljem podrazumijevamo „normalan” izgled, ponašanje i osjećaj, tj. nepostojanje subjektivnih i objektivnih tjelesnih i duševnih smetnji, odnosno, kada nema
dokaza o funkcionalnim ili organskim promjenama ili smetnjama. U ovo spada potpuno dobro osjećanje u pogledu tjelesnih, duhov-nih, duševnih i socijalnih funkcija – znači, jedno
optimalno zdravstveno stanje.
Bolest Pod bolešću podrazumijevamo sve subjektivne i objektivne promjene koje ometaju
zdravlje.
Često poremećaj vitalne sile, a time i zdravlja, počinje već prije roĎenja. Na to bi trebalo obratiti pažnju prilikom analize slučaja.
IzmeĎu potpunog zdravlja i hronične bolesti nalazi se niz meĎustanja koje možemo označiti kao suboptimalno stanje zdravlja‚ a to je početno ili „svje-že“ odstupanje od normalnog stanja zdravlja, tj. rane posljedice ili nedostaci kao što su zubi, neoptimalno
držanje tijela (tjelesni stav) ili nesavršena probava itd.
Ukupnost znakova bolesti daju pravu dijagnozu bolesti.
„Prosječno“ zdravstveno stanje pokazuje očigledne funkcionalne smetnje sa
odstupanjem normalnih tjelesnih funkcija. U ovo, prije svega, spada funkci-onalna disuficijencija crijeva ili enteropatija. Laboratorijski nalazi su uredni. Opšte dobro osjećanje je povremeno umanjeno zbog „banalnih” smetnji. Lije-kovi su samo povremeno neophodni.
Tek u poodmaklom stadiju bolesti nastupa alopatska dijagnostika i time prihvatanje da se
radi o bolesti.
Najčešće stanje čovjeka današnje civilizacije predstavlja tzv. stanje nema-nifestovane
bolesti. Laboratorijski i drugi nalazi ovakvih ljudi su normalni, meĎutim, oni se subjektivno ne osjećaju u potpunosti zdravim, ali ni bolesnim jer, uprkos tegobama i smetnjama, svoje svakodnevne obaveze izvršavaju redo-vno. No, jasno je da se već na ovom stupnju radi o
vidljivim funkcionalnim promjenama. Ovakvi „polu bolesni” ljudi često zatvaraju oči od alarmantnih signala i uporno čekaju. Ali, mali uzročnici dovode do akutnog izbijanja bolesti
koja ponekad prelazi u hroničnu.
Hronične bolesti
Sva oboljenja koja traju duže od 4 nedjelje ili se u periodu koji je duži od 3 mjeseca ponavljaju često i u kratkim vremenskim razmacima u konvencional-noj medicini se označavaju kao hronična. Često tegobe postoje dugi niz godina.
Klinički znaci bolesti nastupaju jasno tek prilikom opadanja sposobnosti kompenzacije
(organskih rezervi).
7. Razlikovanje dijagnoze bolesti od dijagnoze lijeka 16
Hronične bolesti praćene su smetnjama mnogih organskih sistema, a prije svega imunog,
tj. odbrambenog i humoralnog14 sistema. Odsustvo fleksibilnosti u regulisanju tjelesnih funkcija koje nastaje zbog dugogodišnjih funkcionalnih smetnji i koje se najčešće manifestuje
organski, otežava regulaciju pomoću terapije.
U Organonu je zdravlje definisano u §7 i u §9
Pod zdravljem Haneman podrazumijeva stanje u kome „vitalna sila (autokratija)
slobodno djeluje kao Dynamis materijalnog tijela (organizma)u zdravom
duševnom i materijalno oblikovanom organizmu i koja nas održava u
savršeno harmoničnoj ravnoteži, pri čemu smo 'slobodni za višu svrhu našeg
postojanja'” (Org. 6, §9). Bolest je „patnja vitalne sile” i iskazuje se „pomoću skupa
simptoma što predstavlja spolja reflektujuću sliku svog 'unutrašnjeg bića' „... Uklanjanjem cjelokupnosti simptoma se liječi, tj. bolest se pretvara u zdravlje. Haneman
(Org. 6, §7).
Prikaz 7. 1.: zdravlje i bolest sa prelaznim stadijima
Razlika izmeĎu akutnih i hroničnih bolesti razmatra se u §72 do §78.
Prema Hanemanu akutne bolesti su samosvojne i samoograničavajuće, i u okviru odreĎenog vremenskog perioda vode u smrt ili ozdravljenje (Org. 6, §73).
Hronična bolest nije dobila ime po dugom trajanju, nego po tome što se ne može spontano izliječiti.
Hronične bolesti organizam ne može savladati sopstvenim snagama (§72). Ukoliko se protiv njih ne upotrebe specifični lijekovi, bolesti se pojačavaju i muče čovjeka sve većim
patnjama do kraja njegovog života (§78).
U homeopatiji se „hronična bolest” formalno ne definiše po dužini niti po sklonosti recidiviranju, već po njenoj suštini. U §5 − §18 i §72 − §78. se opširno pojašnjavaju ove
povezanosti kao i razlike izmeĎu individualnih, sporadičnih i epidemijskih bolesti.
U Poglavlju 13.: „Razlikovanje akutnih od hroničnih bolesti” više se o tome govori.
14
Lat. humor = 1. Valaga, tečnost, sok. 2. Prvobitno: v lažnost u ljudskom tijelu od ko je, po shvatanju starih
lekara, zavisi duševno i telesno dobro raspoloženje; otuda: vedro raspoloženje, vesela duhovitost, šala; najviši
oblik komike praćene izvesnom primesom bola. Humoralis (lat. Humoralis) koji se tiče (ili potiče od) sokova
tela. Pim ur. MM (iz Vujaklija)
7. Razlikovanje dijagnoze bolesti od dijagnoze lijeka 17
Razvoj i dijagnostika bolesti
Svaka bolest često ima razvojni stadij koji traje godinama.
Na osnovu opširno opisane definicije zdravlja i bolesti može se i u okviru homeopatske
anamneze jasno posmatrati svaka etapa razvoja bolesti, često i kroz period od niza godina.
Prikaz. 7. 2.: Različiti stupnjevi oboljenja
Tokom razvoja hronične , ali i akutne bolesti, bitni i primarni, odnosno početni
podraţaji, nalaze se sakriveni u psihičkoj, tj. emocionalnoj oblasti.
Obuhvatanje takvih podražaja koji slabe vitalnu silu je centralni aspekt homeopatske
analize.
Potpuna dijagnoza bolesti
Dijagnoza bolesti uključuje cjelokupnost prisutnih tjelesnih, funkcionalnih i emocionalno-
mentalnih smetnji vitalne sile. Pobude ili uzročnici se mogu podijeliti na objektivne i subjektivne činioce.
Dijagnoza bolesti
U Organonu liječenja nalaze se u §5 − §18, §71 − §85 i od §185 daju se opširne upute za razumijevanje bolesti.
SKLONOSTI I UZROK:
§5: Da bi se postiglo izlječenje, treba naročito obratiti pažnju na sklonosti, uzrok i ostale
okolnosti nastanka bolesti.
SVEUKUPNOST SIMPTOMA: Bolest se ispoljava putem specifičnih simptoma.
Otklanjanje cjelokupnosti simptoma je izlječenje.
§6: Za liječnika se bolest sastoji isključivo od sveukupno prisutnih simptoma. §7: Da bi izliječio bolest, uzimajući u obzir §5, liječnik jedino treba otkloniti cjelokupnost
simptoma. §8: Kada se izliječe svi simptomi, tada se suštinski izliječi i sama bolest.
Izlječenje znači nestanak simptoma.
§12: Nestankom simptoma u toku liječenja liječi se i vitalna sila i uklanja njena patnja, tj.
uklanja se cjelokupno unutrašnje i vanjsko stanje bolesti. §14: Sve što je oboljelo i što treba liječiti, liječnik prepoznaje putem sveukup-nosti simptoma
7. Razlikovanje dijagnoze bolesti od dijagnoze lijeka 18
bolesti.
§15: Patnja oboljele vitalne sile i simptomi nastali usljed toga su jedna nedjeljiva cjelina. §18: Cjelokupnost simptoma je jedina indikacija, jedini ukaz za izbor lijeka.
§17: Prema tome, liječnik mora otkloniti samo cjelokupnost znakova bolesti i time uklanja i totalitet bolesti.
Pretpostavka za život je vitalna sila. Bolest je poremećaj vitalne sile i nastaje putem
štetnih duševnih uticaja. Za izlječenje je potrebnao dovoljna jaka vitalna sila.
§9: Kada je organizam zdrav, onda ga u stanju harmonije održava sama vitalna sila. §10 Bez te oživljavajuće vitalne sile, organizam je mrtav. §11 U bolesti prva obolijeva vitalna sila i svoju patnju izražava putem nenor-malnih osjećaja i
djelovanja. §16 Naša vitalna sila može oboljeti samo putem štetnih duševnih uticaja, te se zdravlje može
ponovo uspostaviti samo pomoću duševnih (dinamičkih) uticaja lijekova. §76 Sve što je poremećeno nakon dugog vremena, može se ponovo normalizo-vati samo
pomoću dovoljno jake vitalne sile, ali tek nakon što se homeo-patski ukloni osnovni
prauzrok.
Hronične i akutne bolesti: I u homeopatiji se razlikuju hronične od akutnih bolesti. Pažnja:
mnogi akutni znaci su često samo izraz hroničnog stanja.
§72: Opšta podjela bolesti: akutne, hronične.
§73: Pojedinačne akutne bolesti, sporadične, epidemijske, akutni mijazmi. §74 i §75: Najgora vrsta hroničnih bolesti su one koje su nastale zbog „neuko-sti alopatskih
liječnika”. One se najteže liječe, a često su i neizlječive.
Zbog velike opterećenosti životne okoline i upotrebe lijekova sve češće se javljaju „lažne
hronične bolesti”.
§77: Opis prividno hroničnih bolesti. Ove (lažne) se moraju razlikovati od pravih bolesti.
Hronični mijazmi
§78: Sve suštinski hronične bolesti nastaju od hroničnih mijazama.
Lokalne bolesti i fenomen ledenog brijega
Samo holistički način razmišljanja omogućava razumijevanje homeopatske strategije
liječenja.
Po Schimmelu se problematika lokalnih bolesti, tj. pojedinih znakova bole-sti može dobro shvatiti po modelu ledenog brijega.
Konvencionalna medicina u poreĎenju sa homeopatijom
Konvencionalna medicina uopšteno obuhvata samo lokalne znake bolesti (vidljivi dio ledenog brijega) i liječi ih simptomatski (često ih potiskujući). Sa druge strane, homeopatija
kao metoda cjelovitosti posmatra i razine ispod vodene površine.
§185 − §202: Lokalni simptomi
Liječenje samo lokalnih simptoma je uvijek pogubno.
§204 i §205: Pravo liječenje moguće je samo iznutra.
Suštinski, sve hronične bolesti i njihovi simptomi moraju se liječiti isključivo homeopatskim lijekovima koji, po suštini bolesti, odgovaraju mijazmima.
7. Razlikovanje dijagnoze bolesti od dijagnoze lijeka 19
Prikaz 7. 3.: Fenomen ledenog brijega
Slika lijeka i dijagnoza lijeka U nauci o lijekovima obuhvaćene su osnovne osobine homeopatskih sred-stava za sve
razine.
Putem homeopatskih istraživanja (dokazivanja) lijekova (DHL) dolazi se do obuhvatanja
cjelokupnih karakteristika lijeka ili pojava koje lijek može pro-uzrokovati kod čovjeka. Pri tome je, kao i kod homeopatskog ispitivanja boles-nika, neophodno obratiti pažnju na sve razine organizma.
Dijagnoza lijeka je rezultat homeopatskih analiza sluča jeva kao i reperto-rizacije. Ona
stvara bazu za optimalni izbor homeopatskog lijeka.
Nakon ocjenjivanja homeopatske anamneze i pregleda cijelog tijela obavlja se analiza
slučaja i repertorizacija, nakon čega se kao mogući rezultat po principu sličnosti često pojavi nekoliko homeopatskih lijekova koji b i mogli biti odgovarajući. Stoga, da bi se izvršio odabir samo jednog od njih (diferencijacija), neophodno je detaljnije razmotriti karakteristike svih tih
lijekova u Materia medici i tako se dolazi do odabira samo jednog lijeka koji najbolje odgovara cjelokupnosti simptoma slučaja15.
Lijek indukuje reparativne procese samoizlječenja tako što u organizmu pokreće suptilne
promjene u vidu „vještačke bolesti”. Istraživanja su otkrila odgovarajuće mehanizme ćelijske adaptacije i optimiziranja u meĎućelijskom prostoru. (R. van Wijk i saradnici, 1997., 1998.).
Da bi potpuno (cjelovito) obuhvatila bolest, homeopatska dijagnoza lijeka mora počivati
isključivo na kriterijumu cjelovitosti.
Značenje §153 Organona
Za siguran izbor homeopatskog lijeka za odgovarajući problem u bolesti, odlučujuću ulogu imaju, prije svega, neuobičajeni, karakteristični i upadljivi simptomi. Oni predstavljaju
izraz poremećene vitalne sile na poseban i individualan način. Zajedno sa upadljivim psihičkim i opštim simptomima, oni često vode ka optimalnom izboru lijeka u okviru
dijagnoze lijeka.
Konvencionalne uzroke bolesti treba razlikovati od homeopatski relevatnih uzročnika.
15
U svrhu diferencijacije lijekova dr. Morison je napravio posebnu knjigu čiji smo prevod objavili u ADVAITI.
Knjiga se zove Vodič za ključne crte i potvrĎujuće simptome. Pr. u. MM.
7. Razlikovanje dijagnoze bolesti od dijagnoze lijeka 20
Za homeopatiju je odlučujuće koje znake bolesti (simptome) poremećena vitalna sila
iskazuje. Pri tome je od manje važnosti koliko su, po konvencionalnom shvatanju, virusi, bacili, gljivice ili drugi činioci „uzročnici bolesti”. Interesantija je slika reakcije organizma
tokom svoje borbe sa ovim spoljnjim ili unutrašnjim činiocima. Ova slika reakcije se razlikuje od slučaja
Prikaz 7. 4.:
Terapije koje potiskuju i terapije koje regulišu
do slučaja, tako da je specifična, a reakcije možemo ponovo pronaći u različitim DHL (dokazivanjima).
Dijagnoza lijeka i uspjeh liječenja
7. Razlikovanje dijagnoze bolesti od dijagnoze lijeka 21
Homeopatska analiza bolesti vodi ka dijagnozi lijeka, a uspješnost liječenja zavisi od
njene preciznosti. Razlika izmeĎu konvencionalnog shvatanja dijag-noze bolesti i dijagnoze lijeka je prikazana i pojašnjena u Tabeli 7. 1.
Simptomatika Dijagnoza bolesti Dijagnoza lijeka
otok ekstremiteta i bol, poboljšava se nakon hlaĎenja
artroza Ledum
bol na krajevima tetiva, crvenilo enthesopatia16 Phytolacca
periodične, probadajuće glavobolje, ljevostrane, suzenje očiju
migrena Spigelia
bol u zglobovima ruku noću;
osjećaj kontrakcije
sindrom karpalnog
tunela
Guajacum
ubadajući bol u nogama, bolje zagrijavanje i zavijanje nogu
išijas Colocynthis
čvorići u dojkama, noćno
znojenje, vrtoglavica
fibrozna mastopatija Conium
Tabela 7. 1.: Dijagnoza bolesti i dijagnoza lijeka
Riječ „dia – gnoza” (kroz – pogled, znanje, saznanje) govori nam o čemu se radi te da bi dijagnoza morala biti osnova i putokaz za terapiju.
Primjer: upala grla
Kod konvencionalne dijagnoze „Angina tonsillaris” (angina = suženje, tje-snac) jasno je
da bi trebalo preduzeti mjere za smanjivanje otoka. Izraz „strep-tokokna angina“ sugeriše da treba uvesti antibiotike protiv klica, bakterija. Ali, kad kažemo „Belladona” angina, tada je
jasno da na osnovu totaliteta simptoma zahtijeva Belladonu kao lijek za izlječenje.
Ono šta treba liječiti Haneman je najbitnije ciljeve i stavove za homeopatsko izlječenje naveo u §1 − §7
Organona.
§1: „Najuzvišenija i jedina svrha liječnika je bolesne ljude učiniti zdravim, a to
se naziva izlječenjem”.
§2: „Najviši ideal liječenja je brzo, blago i trajno obnavljanje zdravlja, ili otkri-
vanje i uništenje oboljenja u njegovom cjelokupnom obimu, i to... prema
jasno prepoznatim uzrocima.”
§3: Svaki liječnik treba spoznati šta je specifično u bolesti....
Mogućnosti terapije Regulativna i simptomatska terapija
Različitost posmatranja bolesti i njenih uzroka u konvencionalnoj medicini i homeopatiji
za posljedicu imaju i potpuno različite terapeutske osnove.
Problem potiskivanja
Po §1 − §3 Organona trebali bismo nastojati da na osnovu tačne analize bolesti liječimo
regulativno, a ne potiskujući.
16
Enthesis: mjesto urastanja tetive u kost. Enthesopatia: reumatska bolest enthesisa. Prim. ur. MM.
7. Razlikovanje dijagnoze bolesti od dijagnoze lijeka 22
Literatura
Haneman: Organon Chimmel, K. –Ch: Lehrbuch der Naturhelverfahren (Udžbenik, 2 svezak, 2. Izdanje;
Hipokrates, Stutgart 1990.
Wijk, van Roeland i Wiegant, Fred: The simila principle in surviving stress; mamalian cels in homeopathy research (Princip sličnosti u preživljavanju stresa, istraživanje
homeopatije na ćelijama sisara), Univerzitet u Utrechtu, Holandija, 1997.
