Ivan Mui Hrvatski vladari

od sredIne VI. do kraja IX. stoljea

Izdava:Muzej hrvatskih arheolokih spomenika

Hr-21000 split, s. Gunjae b. b.tel. 021/323-901, fax 021/323-903

e-mail:muzej@mhas-split.hrwww.mhas-split.hr

za Izdavaa:tomislav eparovi

RecenzentI:dr. sc. denis alimov, sveuilite u sankt Peterburgu (rusija)

Milan Ivanievi, profesor, splitProf. dr. sc. Ivo rendi Mioevi, rijeka

tehnIkI uRednIk: karmen Vuleti

LektoR: Mario Blagai

RaunaLna obRadba I Rjeenje koRIca:Marko Grgi

tIsak: dalmacija papir - split

FotogRaFIja na pRednjoj koRIcI: Hrvatski kralj iz druge polovine IX. stoljea

snImIo: Zoran alajbeg, Muzej hrvatskih arheolokih spomenika

povIjesnu kaRtu LIbuRnIje I daLmacIje u doba boRne na zadnjoj koRIcI IzRadIo:

tomislav kaniki, Zagreb

CIP-katalogizacija u publikacijisVeUIlIna knjInICa U sPlItUUdk 94(497.5)05/08MUI, Ivan, povjesniar Hrvatski vladari od sredine VI. do kraja IX. stoljea / Ivan Mui. - 2. dopunjeno izd. - split : Muzej hrvatskih arheolokih spomenika, 2012.Bibliografija: str. 241-266. - kazala.IsBn 978-953-6803-34-7I. Vladari -- Hrvatska -- kronologija II.Hrvatska -- Povijest141011082

Hrvatski vladari od sredine VI.

do kraja IX. stoljea

drugo dopunjeno izdanje

muzej hRvatskIh aRheoLokIh spomenIkaspLIt 2013.

Ivan muI

sadRaj

uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 I. vLadaRI hRvata od sRedIne vI. do dvadesetIh godIna IX. stoLjea pRema Hrvatskoj kronici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 II. kRonoLogIja vLadaRa u Hrvatskoj kronici . . . . . . 39 III. hRvatskI vLadaRI od dvadesetIh godIna IX. stoLjea do kRaja toga stoLjea . . . . . . . . . . . 43

pRILozI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71svetojuRjevska pRobLematIka u hRvata I svetI juRaj na ReLjeFu cRkve u RnovnIcI . . . . . . . . . . 73gottschaLk o hRvatIma u doba kRaLja tRpImIRa (draen Grmek) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131potpuna vjeRodostojnost vReLa o hRvatskIm kRaLjevIma u pRILogu FRanza aRensa . . . . . . . . . . . . . 145hRvatskI kRaLj na ReLjeFu Iz dRuge poLovIne IX. stoLjea u kRstIonIcI spLItske katedRaLe . . . . . . . 171pohvaLa caRevIma LotaRu I kaRLu (Milan Ivanievi) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199

umjesto pogovoRa (denis alimov) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 225bIbLIogRaFIja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239kazaLo osoba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 267kazaLo autoRa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 273 o autoRu Ivanu muIu (Vlado nui) . . . . . . . . . . . . . . . . . . 279

7

i.uvod

1.

neki bizantski, ali i drugi pisci Sklavine nazivaju: Goti, Getae, Hunni, avari, scythae, Vulgari.1 Florin Curta obrazlae da je tije-kom najveeg dijela VI. stoljea pojam Sclavenes (Sklavini) sluio kao krovni termin za opisivanje razliitih skupina to su ivjele sjeverno od bizantskog limesa i da je taj termin u osnovi konstrukt bizantskih autora. Stvaranje Slavena prema tome nema nikakve veze s etnogenezom Skupni identitet obiljeen kao slavenski, ni-je se dakle formirao u pripetskim movarama, nego u sjeni Justini-janovih utvrda tovie, ne postoji ni indikacija kojim su jezikom komunicirali itelji naseobina iz VII. i VIII. stoljea nedavno isko-pavanih u sjevernoj i sredinjoj Sloveniji te u sjevernoj Hrvatskoj. Samo se pretpostavlja da su govorili slavenskim jezikom, isto kao to lingvisti samo pretpostavljaju da su Sklavini i Anti, spomenuti u bizantskim vrelima, govorili zajednikim slavenskim jezikom.2

1 Martin kuzmi, Gothomania. nastavni vjesnik, XXXIX/1930, br. 1-4, str. 10-26. Prvobitna oznaka Sklavini nije imala znaenje etnike i jezike pripadnosti, i obuhvatala je skup plemena /Goti, Geti, Huni, Avari, Skiti/. (sofija davidovi-ivanovi, Mementa archaelogica et eruditiva. akademija nova-Pei i sinovi, Beograd, 1999, str. 32.)

2 F. Curta, Etnicitet u ranosrednjovjekovnoj arheologiji: primjer ranosla-venskih nalaza u jadranskoj regiji. starohrvatska prosvjeta, III. ser., sv. 37/2010, str. 18, 23, 35, 37. (Potcrtao F. Curta.) kerubin egvi je davne 1928. godine ustvrdio: Narodi, koji su navalili na rimsko carstvo, nisu doli u ukupnoj masi, nisu se selili ostavljajui prijanje stanove i zemlje, da potrae nove zemlje za obraivanje. Dolazili su oni ovamo, da osvo-

8

svi doseljenici s europskog sjevera na teritorij zapadnog Bal-kana u VII. i VIII. stoljeu bili su toliko malobrojni da je etniki sastav balkanskog puanstva na prostoru izmeu neretve, drine, dunava i jadrana bio po etnikom sastavu za oko tri etvrtine isti u antiko i srednjovjekovno doba kao i danas. da se tijekom antiko-ga i ranoga srednjovjekovnog razdoblja stvarno nije dogodila ve-a seoba naroda s europskoga sjevera na balkansko-dalmatinski jug, najprije su potvrdili rezultati antropolokih istraivanja. antro-polog ivko Miki, od 1978. godine pa nadalje, u svojim je mno-gobrojnim radovima nepobitno dokazao da su starosjeditelji na bal-kanskom prostoru bili toliko mnogobrojni u odnosu na doseljenike da je ak starosjediteljski brahikrani tip prevladao i poslije svih doseljivanja s europskog sjevera. da su doseljenici etniki prevla-davali nad zateenim starosjediteljima, do daljnjega nastavljanja procesa brahikranizacije ne bi moglo doi.3 Izvrena antropogene-tika ispitivanja potvrdila su u potpunosti antropoloke rezultate. Molekularno-genetska analiza genofonda moderne hrvatske mu-

je narod, koji e za njih raditi. Nije se radilo o osvajanju zemlje, nego o osvajanju naroda skupa sa zemljom, na kojoj je stanovao... Puka je naci-onalna tatina, kad se tvrdi i vjeruje, da su Hrvati i Srbi poslavenili Bal-kan, da su nametnuli svoj slavenski jezik i slavensko ime. To godi uti, ali je teko dokazati. Nijedan narod nije nametnuo svoj jezik osvojenomu narodu i zemlji. Hrvati i Srbi su nametnuli samo svoje ime onima, koje su podvrgli time to se je njihovim imenom prozvala drava, koju su osno-vali. (kerubin egvi, Oko roenja Hrvatske. Po Tomi Splianinu i na-rodnoj pjesmi. Hrvatsko kolo za god. 1927. i 1928. Matica hrvatska, Za-greb, 1928, str. 224-226.)

3 Usp. ivko Miki, Die Ethnogenese der Illyrer in Jugoslawien aus der Sicht der Anthropologie. U: Bernhard, Wolfram anneliese kandler-Palson (Hrsg). Ethnogenese europischer Vlker. Aus der Sicht der Ant-hropologie und Vor- und Frhgeschichte. Gustav Fischer Verlag, stutt-gart new York, 1986, str. 75-87. Usp. i: . Miki, O fizikoj antropo-logiji u Srbiji i rezultatima istraivanja. Glasnik srpskog arheolokog drutva, Beograd, br. 10./1995, str. 45- 51.

9

ke populacije potvrdila je izvanrednu heterogenost i kompleksnost ove populacije i podrava visok stupanj mijeanja doseljenika s autohtonim stanovnitvom koje je ve bilo prisutno u regiji Na osnovi rezultata dobivenih u prethodnim studijama (2, 4, 26, 28) moe se jasno zakljuiti da veina hrvatskih mukaraca (vlasnika haplogrupe I) potjee od ljudi koji su zakoraili na europsko tlo prije 25.000 godina i preivjeli posljednje ledeno doba u utoitu na zapadnome Balkanu. Budui da najnovija istraivanja (20, 21) predlau potpuno novu pozadinu R1b migracije i uzimajui u obzir 27% R1a nositelja, moe se zakljuiti da su vie od dananjih hr-vatskih mukaraca najvjerojatnije potomci starih Europljana koji su doli ovdje prije i nakon posljednjega ledenog doba. Za ostatak populacije moe se uglavnom rei da su potomci naroda koji su doli u ovaj dio Europe juno-istonim putem, u posljednjih 10.000 godina, uglavnom tijekom procesa neolitizacije.4 Malobrojnost doseljenika s europskog sjevera potvruju na teritoriju Hrvatske i Bosne i preitci pretkranskih vjerovanja, koji gotovo svi pripa-daju autohtonom stanovnitvu to se posebno oituje u iskljuivo starobalkanskoj poganskoj simbolici i na srednjovjekovnim steci-ma.5

4 dragan Primorac damir Marjanovi Pavao rudan- richard Villems Peter a. Underhill, Y kromosom i genetsko podrijetlo Hrvata. Prije-vod posebno tiskanog rada koji je izvorno na engleskom jeziku objavljen u Croatian Medical Journal (slubeni asopis International Society of Applied Biological Sciences), vol. 52, broj 3, 2011, str. 225-234. Uspore-di i: Ivan juri. Podrijetlo Hrvata. Genetiki dokazi autohtonosti. nova stvarnost - Institut Ivo Pilar, Zagreb, 2011, str. 314. slina su utvrenja i genetike batine u Bosni.

5 Usp. I. Mui, Pretkranska simbolika starosjeditelja u srednjovjekovnoj Bosni. U: Vjera Crkve bosanske. Muzej hrvatskih arheolokih spomenika, split, 2008, str. 45-59. U nedostatku staroslavenskih poganskih svetita u Hrvatskoj ista neki pojedinci na neuvjerljiv nain izmiljaju i onda se, na primjer, nedvojbeno kranski prikaz svetoga jurja s dva kranska kria na reljefu crkve u rnovnici sugerira kao boanski boj Peruna s Velesom.

10

na Balkan se moglo dogoditi doseljenje samo jedne ili nekoli-ko ratnikih druina i pod hrvatskim nazivom, ali Hrvati kao narod nikad nisu doselili na Balkan nego su na njemu nastali.6 Za for-miranje historijskog hrvatskog etnosa vane su prvenstveno etni-ke skupine Japoda (uglavnom Lika), Liburna (Kvarner, Hrvatsko primorje i Podgorje, Ravni Kotari i Bukovica), Delmata (sredinja Dalmacija od Krke do Cetine s dalmatinskom Zagorom) i donekle Ardijejaca (s obje obale Neretve). Histri su igrali mnogo manju ulogu, a oni su bili i izvan Ilirika kao i izvan ranosrednjovjekovne hrvatske drave (koja se formirala uglavnom unutar kasnoantike provincije).7

Prema spisu De administrando imperio (u daljemu tekstu: DAI) mogua je i manja uloga avara8 u hrvatskoj etnogenezi. U ovome vrelu poistovjeuju se Sklabenoi i avari.9 U nazivu Avari sadran je i polietniki smisao.10 avari se, u srednjovjekovnim pi-sanim vrelima, izjednauju najprije s Hunina, a poslije s Maari-

6 Dok one Porfirogenitove bajke navode, da je hrvatski narod, doavi odnekle iza Karpata u sedmome stoljeu kao perfektni, izgradjeni ko-lektiv na podruje Ilirika, ondje sjeo, zemljani dokumenti govore dru-gije: on se rodio, on je nastao na podruju etnikoga Ilirika, dakle: davno prije sedmoga stoljea i na drugi nain. (stjepan Bu, Proble-mi etnogeneze Hrvata. Hrvatska revija /Mnchen/, godina XX/1970, sv. 4/80/, str. 928-929, 933.)

7 Mate sui, Neke historijske determinante u formiranju hrvatskog etnosa. nae teme, XXIII/1979, 2, str. 367.

8 na temelju tumaenja pisanja teofilakta simokatae smatra se da su ava-ri doselili iz azije u europu tijekom druge polovice VI. stoljea. (Istvan erdelyi, Slawen, Awaren, Ungarn. U: Welt der Slawen. Urania Verlag, leipzig-jena-Berlin, 1986, str. 144.)

9 Usp. Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. tom II. (obradio Bo-idar Ferjani). Posebna izdanja, srpska akademija nauka, knj. 323. Vi-zantoloki institut, knj. 7. nauno delo, Beograd, 1959, str. 10-11, 27-28.

10 W. Pohl, Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa 567 - 822 n. Chr. Verlag Beck, Mnchen, 2002, str. 215-221.

11

ma.11 sa sigurnou se moe zakljuiti da se u postojeim pisanim vrelima (Hrvatskoj kronici, Salonitanskoj povijesti i DAI) nigdje ne identificiraju Hrvati i avari. Bit kazivanja u DAI je da su osvojenje salone izvrili avaro-sklavini, koji se u glavama XXIX. i XXX. DAI poistovjeuju. U prvoj polovini VII. stoljea moglo se dogo-diti sklavinsko doseljenje pod avarskim vrhovnitvom posebno na teritorij upanijske dalmacije.12 Period od 626. godine, od poraza pod Carigradom, do 661. godine kada su se prilike u Kaganatu do te mere stabilizovale da su Avari bili u mogunosti da zaponu ofanzivne akcije prema zapadu u Furlandiji, period je unutranjeg previranja, pobuna potlaenih naroda i doseljenja novih avarskih klanova.13 avaro-sklavini koji su osvojili solin u prvoj polovini

11 klaus Weissgerber, Ungarns wirkliche Frhgeschichte. Mantis Verlag, Grfelfing, 2003, str. 152, 187.

12 U glavi XXX. DAI, navod se odnosi na avare u Dalmaciji: Poklae tada sve u gradu (avari u solinu, primj. I. M.) i od tog doba obladae itavom zemljom Dalmacijom, i uadorie se u njoj. Samo primorski gradii ne predadoe im se, nego ostae u vlasti Rimljana, jerbo imahu izvore ivea iz mora. Videi dakle Avari da je ta zemlja prelijepa, uadorie se u njoj. Hrvati pako stanovahu u ono vrijeme tamo od Bagibareje gdje su sada Bjelohrvati. Jedan njihov rod odijelivi se od njih skupa sa narodom svojim, dodjoe u Dalmaciju i nadjoe ondje Avare, koji drae tu zemlju. I neko vrijeme ratujui jedni s drugima, nadjaaju Hrvati i jedne od Ava-ra pokolju, a ostale prisile, da im se pokore. Od toga doba obladae tom zemljom Hrvati. A ima jo jednako u Hrvatskoj potomaka Avara i pozna im se da su Avari. (nikola tomai /preveo i priredio/, ivot i djela cara Konstantina VII. Porfirogenita. Constantini Imp. Porphyrogeniti de ad-ministrando imperio liber. Vjesnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva, Zagreb, godite XX/1918, sv. 1-2, str. 75-77.)

13 jovan kovaevi, Avarski kaganat. srpska knjievna zadruga, Beograd, 1977, str. 78. Posle 626. godine vizantijski pisci prestali su da se inte-resuju za Avare. Razlog je veoma jednostavan: Avari nisu vie predstav-ljali toliku opasnost po Carstvo kao nekad Vesti o Avarima preuzima-ju zapadno-latinski izvori, koji su veoma turi sve do kraja VIII i poetka IX veka, kada franaki izvori belee vie podataka u vezi sa pripremama

12

VII. stoljea,14 prema DAI, nisu bili Hrvati jer se, u ovom vrelu, Hrvati opisuju posebno i samo kao neprijatelji avara. Vjerojatno se ne moe u cjelini prihvatiti ni bizantinska tradicija iz De admi-nistrando imperio, po kojoj je Heraklije pozvao Hrvate da istjeraju Avare iz Dalmacije. Znatnijih avarskih ostataka ovdje nema, a ako se i pojavljuju, tumae se kao statusni simboli domaih uglednika, koji su slijedili avarske uzore. Kad je govor o etnogenezi, vano je naglasiti da je postojala dua avarsko-slavenska zajednica, u koju su Slaveni bili organski integrirani kao komponenta od vitalne vanosti u miru i ratu, koji su imali i svoju drutvenu organizaciju, na temelju koje su bili okupljeni i u proizvodnji i u ratovanju, na elu sa svojim rodovskim prvacima, koji su ve u toj simbiozi stekli ime upana.15

i tokovima vojnih ofanziva u franako-avarskom ratu Karla Velikog. (j. kovaevi, Avarski kaganat, nav. dj., str. 78.)

14 Veoma je mogue je da se prvo avarosklavinsko zauzimanje salone i di-jela dalmacije dogodilo 625. godine (sub annis domini DCXXV), kako se navodi u spisu Historia Salonitana maior. Neprijatelji su 625. godi-ne razorili luke i zidine, osim same kazaline zgrade, koja je bila sagra-ena u zapadnom dijelu. (n. klai, Historia Salonitana maior. sanU, Beograd, 1967, str. 32-35, 90-91.) Meutim, ivot se u saloni nastavio i poslije toga vremena. do veeg propadanja grada, dakle ne i do posve-manjeg unitenja, moglo je doi poslije 630/31. godine, a prije dolaska opata Martina u nae krajeve, to znai oko 630/39. godine. (Ivan Ma-rovi, O godini razorenja Salone. kulturna batina /split/, god. XVI, sv. 21, 1991, str. 57-84.) tomin rukopis Salonitanske povijesti ima 120 pergamentnih listova i naknadno su im priivena jo dva lista. na prvoj stranici lista 121. navodi se podatak da je solin razruen 639. godine. (Usp. Mirjana Matijevi-sokol, Toma Arhiakon i njegovo djelo. nakla-da slap, jastrebarsko, 2002, str. 46.)

15 M. sui, Pristupna razmatranja uz problem etnogeneze Hrvata. referat je napisan za simpozij Etnogeneza Hrvata u ranom srednjem vijeku odr-an na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1989. godine. rukopis, str. 12. kopija u I. Muia. M. sui je i u jednom drugom tekstu upozorio na predimenzioniranje avarske uloge u staroj hrvatskoj povijesti. (M. sui, Ocjena radnje L. Margetia: Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska

13

2.

Iz antropogenetikih rezultata moe se zakljuiti da je prvobit-na hrvatska jezgra stvarno bila brojem nevelika i da je zato mogla zauzimati samo opsegom manji teritorij i u tom smislu se bit pria-nja u tominoj Salonitanskoj povijesti moe prihvatiti kao potpuno vjerodostojna.16 Sclavi ili Goti, prema tomi arhiakonu, bili su po vjeri arijanci, koji su se naselili u brdovitim predjelima na sje-veru dalmacije, a to bi uglavnom odgovaralo podruju srednjovje-

Hrvata. Zbornik Historijskog zavoda jaZU, vol. 8, Zagreb, 1977, str. 89 91.)

16 Kae se da je Salona bila razruena za vrijeme Gota koji su pod vod-stvom Totile krenuli iz teutonskih i poljskih krajeva. I doista, sam voa, prije nego se zaratio s Italijom, preao je pustoei preko dalmatinskih krajeva i djelomino opustoio grad Salonu Iz poljskih krajeva od onih, koji se nazivaju Lingoni, s Totilom bijae dolo sedam ili osam ple-menitih rodova. Videi da e im hrvatska zemlja biti pogodna za obi-tavanje, jer je u njoj ostalo malo kolona, zatraie je i dobie od svo-ga voe. Ostavi, dakle, ondje poee starosjeditelje tlaiti i prisilno ih podvrgavati u svoje ropstvo. Hrvatska je brdovita zemlja, gledajui sa sjevera granii s Dalmacijom. Ta se zemlja neko zvala Kurecija, a na-rod, koji se sada naziva Hrvati, zvalo se Kureti ili Koribandi Naziva-ju se pak Kureti kao oni koji ne ive na jednom mjestu i nestalni su, jer su ivjeli priprosto lutajui po brdima i umama. Poprimili su pak na-rav od oporosti zaviaja, pa su se na divlji nain veselili ratnim opasno-stima, napadajima, pljakama. Vrlo su ratoborni pa se, smatrajui kao da im nije nita izvrgnuti su smrti, ponajee bez zatite izlau neprija-teljskom oruju Dakle, ti su se narodi izmijeali te su postali jedan rod vrlo slina ivota i obiaja, jednoga jezika. A poee imati vlastite voe i premda su bili surovi i divlji ipak bijahu krani, ali vrlo sirovi. Bili su dapae okueni arijanskom kugom. Mnogi su ih nazivali Gotima, a isto tako i Slavenima, prema osobini imena onih koji su bili doli iz Poljske ili eke. (Franjo raki, Documenta Historiae Chroaticae periodum An-tiquam. academia scientiarum et artium slavorum meridionalium, Za-grabiae, 1877, str. 25. Preveo s latinskog na hrvatski I. Mui.)

14

kovne krbave i like.17 tomina Solinska povijest i Hrvatska kroni-ka potvruju postojanje Hrvata od sredine VI. stoljea na teritoriju srednjovjekovne like i krbave, a Porfirogenetova banska Hrvatska u potpunosti odgovara tom teritoriju. Vjekoslav klai zakljuuje da je Hrvatska iz Hrvatske kronike sezala od Duvanjskog polja na sjever do Vinodola.18

do u doba franakih osvajanja veina je starosjeditelja na dota-danjem prostoru nastavila ivjeti pod svojim starim imenima. da su sredinom VII. stoljea postojali Dalmat(in)i, potvruje i zapis iz Liber Pontificalis u kojemu se navodi da je papa Ivan IV. (640.-642.) natione Dalmata.19 Vaan je i navod u glavi XXX. DAI da se stanovnici salone ne nazivaju romani, ve Delmatinoi.20 Iz postojeih vrela moe se sa sigurnou zakljuiti i da su kra-jem VIII. stoljea postojale posebne politike jedinice liburnija i dalmacija, a da je dalmacija bila teritorij izmeu Cetine i krke sa svojim zaleem. Iz povijesne jezgre ivotopisa Ursa Confessora proizlazi da u doba karla Velikoga krajem VIII. stoljea na terito-riju Dalmat(in)a postoji samostalna, dakle i u odnosu na Bizant,

17 Prema Viktoru novaku, u brdovite krajeve gdje su ivjeli starosjeditelji nesumnjivo... spadaju prostori od Gvozda na jug prema dalmatinskom moru u smeru Livna i Neretve. (V. novak, Sitni prilozi. jugosloven-ski istorijski asopis, /ljubljana-Zagreb-Beograd/, II/1936, 1-4, 121). k. egvi je u studiji Hrvat, Got, Slav u djelu Tome Splianina istaknuo da toma opisuje Croatiu kao da je imao pred oima Liku i Gorski Ko-tar tamo do Save. (k. egvi, Hrvat, Got, Slav u djelu Tome Splianina. nastavni vjesnik, za 1931/32, knj. Xl, Zagreb, str. 19.)

18 V. klai, Crvena Hrvatska i Crvena Rusija. Hrvatsko kolo, knj. VIII, Matica hrvatska, Zagreb, 1927, str. 112.

19 F. raki, Documenta, nav. dj., str. 277. dominik Mandi upozorava da je rije natio oznaivala kod Rimljana pojedine narodne skupine koje nijesu bile latinske. (d. Mandi, Postanak Vlaha nova povjesna istrai-vanja. U: Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. Hrvatski povije-sni institut, rim, 1963, str. 523.)

20 B. Ferjani, Vizantiski izvori, II, 1959, nav. dj., str. 29.

15

neovisna drava, sa stanovnitvom kojim vlada samostalni vladar (rex).21 Poeta saxo (u opisu za 803. godinu) odvaja liburniju od dalmacije.22 krajem 805. godine nalazimo i poslanike Dalmata (legati Dalmatarum) kod cara karla u diederhofenu,23 to takoer potvruje i njihovu teritorijalnu posebnost. Nigdje se iz konteksta ili drugih okolnosti ne moe zakljuiti, da bi Dalmatae u frana-kim izvorima ovog vremena oznaivali samo stanovnike primorskih gradova, Bizantu podvrenih. Kada ti isti izvori hoe da lue iz-meu stanovnika gradova i ostalog puanstva Dalmacije, onda to izriito istaknu, i to tako, da su graani gradova Romani, a ostali Dalmatae i Sclavi. 24 Prijepori oko razgranienja, koje spominju franaki izvori iz prvih desetljea IX. stoljea mogli su postojati samo izmeu doseljenika zvanih Sklavi(ni) s Dalmati(ni)ma i Ro-manima25, jer su Romani (Latini) u gradovima i Dalmat(in)i izvan

21 Usp. F. Buli (objavio), Accessiones et correctiones all Illyricum sa-crum del P. D. Farlati. di P. G. Coleti. supplemento al Bullettino di ar-cheol. e stor. dalm. 1902.-1910. spalato, 1910., str. 45-50.

22 Franc kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku. II, /god. 801.-1000./ leonova druba, ljubljana, 1906, str. 18.

23 F. raki, Documenta, nav. dj., str. 310. 24 Ivo Guberina, Dravna politika hrvatskih vladara. I. knjiara Velebit,

Zagreb, 1944, str. 53. 25 Porfirogenet razlikuje na teritoriju nekadanje rimske dalmacije stanov-

nike koje naziva Romeji za razliku od romana. Romani su mu u dalma-tinskoj temi: u gradovima...; oni su mu i predslovensko (odnosno preda-varsko) stanovnitvo Hrvatske, Srbije, Zahumlja, Neretve i Duklje. Ro-maei su mu Grci. (P. skok, Kako bizantinski pisci piu lina i mjesna slovenska imena. starohrvatska prosvjeta. n. s, sv. 1/1927, broj 1-2, str. 63.) U DAI su RomanoiRomani gotovo iskljuivo stanovnici dalma-tinskih gradova i spominju se samo u glavama 29-36. Inae, Romani su prvobitno bili graani rima, a zatim su tako nazvani svi stanovnici Italije koji su stekli rimsko pravo. Romei su podanici Bizantskog carstva. josef rungg tumai pojam Romani u smislu da je oznaivao pripadnike raznih naroda i etnikih grupa koje su nekada bile pod rimskom dravom. (jo-sef rungg, Ortsnamen der Goten, Rmer, Franken in Rtien, Noricum,

16

gradova sve svoje mogue prijepore oko granica morali davno prije rijeiti. Vrelo Vita Hludowici za 817. godinu svjedoi o razgranie-nju izmeu Dalmat(in)a, Romana i Sklavina (de finibus Dalmato-rum, Romanorum et Sclavorum).26 Ovdje se lue granice Dalma-tinaca, Romana i Slavena. Romani su stanovnici gradova (tako ih zove grki pisac Porfirogenet), a za Slavene znamo, to su. Pita se: koji su to Dalmatinci? Izvor od 813. g. istie, da je Karlu Velikome pripala Liburnija i Dalmacija, osim primorskih gradova (Ra-ki, Doc. S. 315). Kako se u uem (sudskom) znaenju Dalmacija protezala od ua Krke do ua Neretve, to se ovdje Dalmatinci imaju razumjeti stanovnici ovoga podruja. Dalmatinci su stanov-nici podruja od Krke do Neretve, Romani stanovnici gradova, a Slaveni stanovnici Liburnije Iz ovoga sliedi, da je podruje oko Splita i sa Splitom sainjavalo jednu posebnu politiku osebujnost, koja je u meunarodnom svietu na poetku IX. st. bila poznata kao zemlja Dalmatinaca, a luila se od Slavena kao i od stanovnika gradova.27

U franakim vrelima naziv Sklavini na dijelovima teritorija Dalmat(in)a, sudei prema kamenim natpisima, sinonim je za Hr-vate. doseljeni Hrvati u upanijsku dalmaciju bili su malobrojniji u odnosu na zateeno stanovnitvo, koje je bilo sastavljeno od pr-vobitnih starosjeditelja i kasnijih avaro-sklavinskih doseljenika u kojih je takoer prevladao dotadanji pokrajinski naziv Dalmati(ni) i koji su svi nastavili ivjeti uz Hrvate.

besonders Tirol. Universittsverlag Wagner, Innsbruck, 1963, str. 131.) Bizantski pisci u srednjem vijeku pod oznakom Latini podrazumijevaju i sve itelje zapadne europe mislei posebno na njihovu pripadnost rim-skom kranstvu.

26 Georgius Heinricus Pertz (edidit), Monumenta Germaniae historica. to-mus II, Hannoverae, 1829, str. 621. (Pertz je u biljeci ispod teksta naveo i izraz dalmatarum.)

27 I. Guberina, Dravna politika, nav. dj., str. 58.

17

i.Vladari HrVata od sredine Vi.

do dvadesetih godina iX. stoljea pRema Hrvatskoj kronici

1.

Poetak kronologije vladara iz Hrvatske kronike moe se dati-rati od sredine VI. stoljea. osobe koje navode hrvatska redakcija i Marko Maruli (u svojem prijevodu na latinski) ivjele su uglav-nom u prvoj polovini VI. stoljea. spomen totile u ovom vrelu odnosi se na povijesnog totilu to je oito iz navoda glave druge da je zavrio onako kako mu je prorekao sveti Benedikt.28 kada se totilu iz ovoga vrela poistovjeti s poznatim gotskim vojskovoom totilom iz razdoblja oko sredine VI. stoljea, razumno je datirati i stroila u to isto doba. Maruli datira (pre)osvajanje nekadanje rimske dalmacije od strane Goto-sklavina u sredinu VI. stoljea. to potvruju i drugi povijesni izvori jer se, prema Prokopiju, upra-vo u to doba i Sklavini (najvjerojatnije na nagovor totile) stvarno doseljuju i ostaju u novoj domovini. Prokopije pie da je posli-je gotsko-bizantskih borba, konkretno poslije povlaenja Gota, u lipnju 536. godine, bizantski vojskovoa konstancijan, kad je za-dobio dalmaciju i liburniju, privukao (pridobio) sebi sve Gote koji su obitavali u tim pokrajinama.29 Poslije zavretka gotskih

28 ta injenica potvruje da su obje godine iz kaletieve hrvatske redakci-je umetnute od nekog prepisivaa ili da ih je kaleti krivo proitao i zato ih Maruli s pravom ne navodi.

29 elio Bartolini (priredio), I Barbari. Testi dei secoli IV-XI scelti, tradotti e commentati. longanesi, Milano, 1982, str. 654. (o irenju gotskog nazi-va usp. Herwig Wolfram, Die Goten. Verlag C. H. Beck, Mnchen, 2001, str. 30- 46.)

18

ratova s Bizantom, dakle od druge polovine VI. do kraja VIII. sto-ljea, Goto-sklavini su mogli nesmetano nastaviti (a s vremenom i bez suglasnosti Bizanta) vladati zauzetim teritorijem.30 da su Goti ostali i asimilirali se sa starosjediteljima dokazuje takoer podatak kako se u VI. i VII. stoljeu u nekim ilirskim crkvenim opinama svetkovao blagdan trojice gotskih muenika: Hildaevora, Vihila ili Juhila i Theogenesa.31 injenica postojanja gotskih (german-skih) naziva i znaenja za razmjerno veliki broj glagoljskih slova dokazuje da je to pismo moglo nastati samo u nekom politikom zajednitvu ili vojnom saveznitvu s jedne strane sklavinskog i s druge strane nekog germanskog etnosa. navedena injenica tako-er dokazuje da su barem u poetku toga zajednitva vodei sloj bili Goti. danijel Farlati je tono izrazio bit gotosklavinske problemati-ke rijeima: Goti se nazivaju zato jer su i vojvode (duces) i veliki dio vojske bili gotskoga podrijetla, a ovi su sebi pridruili golemo mnotvo Slavena koje su prikupili u graninim podrujima.32

U drugoj se glavi latinske redakcije navodi da su krani bili poraeni od Gota. Vojske kralja dalmatinskoga (kralja dalmacije) i kralja istrijanskog u obje se redakcije tretiraju kao strana krstjan-ska, odnosno kao krani. taj navod treba promatrati u jedinstvu s nekim podatcima iz sljedeih glava. tako se u glavi III. spominje progon krana u cijeloj dravi, a posebno u primorskim gradovi-30 Poslije smrti cara Heraklija,... pa sve do poetka IX. st. Bizant je bio

rastakan dvorskim spletkama i unutarnjim nemirima te zabavljen no-vim neprijateljima: Saracenima i Bugarima tako, da nije mogao misliti na zapadni dio Balkana... Za sve vrijeme od cara Heraklija pa do kon-ca osmoga stoljea nemamo nikakva povijesnog izvora, koji bi nam ka-zivao, da su Bizantinci vrili neku vlast na cijelom... prostoru od Rae do rijeke Vojue. (d. Mandi, Rasprave i prilozi, nav. dj., str. 161-162.)

31 j. kelemina, Popa Dukljanina Libellus Gothorum (I-VII). studija o starogermanskih spominih v nai zemlji. etnolog (ljubljana), br. 12. za 1939, str. 19.

32 daniele Farlati, Illyrici sacri. t. 2, Ecclesia salonitana auctore daniele Farlato. Venetiis apud sebastianum Coleti, 1753, str. 148.

19

ma. Iz glava VI. i VII. progoni krana takoer se dogaaju po ci-jelom kraljevstvu (u primorskim i u zagorskim stranama), a iz svih tih navoda proizlazi da je krana, osobito u primorskom dijelu rimske dalmacije, bilo relativno mnogo prije dolaska Gota.

Bris je, kao najstariji, naslijedio sviholada (sviolada), a nje-gova braa totila i stroil osvojie najprije, kako pie u kaletievoj redakciji Hrvatske kronike, kraljevstvo ugarsko, a u Marulievu prijevodu hrvatske redakcije na latinski stoji, kao i u latinskoj re-dakciji, da su Goti osvojili provinciju Panoniju.33 osvajai tada s vojskom krenue u T(a)rnovinu. U Marulievu prijevodu na la-tinski (koji se nalazi u Beogradu) pie:in agro, qui Tarnovija dicitur. kada je totila, sredinom VI. stoljea, sa svojom vojskom rasuo Istriju i Akvileju i otiao u Italiju, njegov brat stroil je osvojio Bosnu, doao u dalmaciju i rasuo primorske gradove. on je tada poslao sina sviolada da zauzme i donju zemlju i zagorsku, dok je stroil s malo vojske ostao u Prilivitu, a to je u Bosanske strane.34 33 ovaj kaletiev navod dokazuje da je on samovoljno prepravljao izvor-

nik jer u doba gotskih osvajanja nije postojalo ugarsko kraljevstvo. 34 Utom Stroil, brat njegov, s vojskom svojom vaze kraljevstvo od Ilirije, a

to jest sva zemlja a jest s ovu stranu Valdemije deri de Polonije. I on tvr-dimi rvanjami i s nemilostivimi boji sve obuja, jere nitkor suprotiviti se ne mogae. I pride u Bosnu, i slize u Dalmaciju i rasu primorske grade: Dalmu, Narun i bogati i lipi Solin, i grad Skardon, i mnoge slavne gra-de poloi na zemlju. I ne bi mu za dovoljno; posla sina svoga, koga jure imie i bie imal, i s njim vojske, da bi obujal i donju zemlju i zagorsku. A tomu sinu bie ime Sviolad. I otpravi sina s mnotvom vojske. I meju-tim razumive cesar iz grada cesarstva, da je Stroil poslal sina s mno-tvom vojske u donju i u [za]gorsku zemlju, a on da je ostao u Prilivitu, a to je u Bosanske strane, i posla cesar izviditi, ist[in]o li je Stroil razdilil vojske. (I. Mui, Hrvatska kronika u Ljetopisu popa Dukljanina. Mu-zej hrvatskih arheolokih spomenika, split, 2011, str. 98. U daljnjem tek-stu: Hrvatska kronika.) U Marulia: Krenuvi sa svojima na Istru, Totila je opustoio Akvileju, ruio je gradove, upao je u Italiju i unitivi napo-kon njene vile i naselja, sravnivi nekoliko gradova potpuno sa zemljom i

20

U drugoj glavi hrvatske redakcije jasno stoji da se stroilova drava prostire do Poljske (Polonije). M. Maruli, u svome prije-vodu Hrvatske kronike na latinski, navodi kako je stroil opljakao primorske gradove, razruio gradove skradin i solin kao luku ci-jele pokrajine, i, nezasien jo tim zloinstvima, poslao svoga sina sviolada s dijelom vojske u unutarnju Dalmaciju, koja se sada zove Hrvatska, da je osvoji.35

donijevi puanstvu posvemanju propast, on se 547. godine poslije Kri-sta prebacio na Siciliju i malo poslije je umro, kako mu je nadahnut bo-anskim duhom, prorekao opat Benedikt. U meuvremenu je njegov brat Stroil osvojio Ilirsko kraljevstvo, zatim je napao Donju Miziju, koja se danas naziva Bosna, i kad je nju u kratkom vremenu podjarmio, sie u Dalmaciju. Opljakao je primorske gradove, razruio je gradove Skra-din i Solin, luku cijele pokrajine, i nezasien jo tim zloinstvima poslao je svoga sina Sviolada s dijelom vojske u unutarnju Dalmaciju, koja se sada zove Hrvatska, da je osvoji. (Hrvatska kronika, str. 116.)

35 ova Marulieva stilizacija jasno upuuje kako je on shvatio hrvatski predloak u smislu da se taj dio unutarnje ili zagorske dalmacije nije ranije nazivao Hrvatska, to potvruje njegovo shvaanje izvornika da Hrvati prema ovom vrelu nisu starosjeditelji, nego doseljenici s Gotima. k. egvi takoer zakljuuje da ovo vrelo sadri vijest, da su Hrvati et-niki Goti, da su doli pod vodstvom Totile i njegove brae. (k. egvi, Toma Splianin. MH, Zagreb, 1927, str. 158.) Meutim, ne moe se s potpunom sigurnou zakljuiti tretira li Hrvatska kronika Hrvate kao doseljenike s Gotima na Balkan ili kao balkanske starosjeditelje. U dru-goj glavi Hrvatske kronike, kada se iznosi kako u borbi s Gotima bi po-bijena strana krstjanska, dodaje se: i mnogo tisu krstjani po dobitju bi pod ma obraeno i vele Hrvat bi pobijeno. U etvrtoj glavi vrela pri-povijeda se o silimiru i navodi: I vele krstjane ljubljae i ne dadie pro-goniti jih. I naredi s njimi, da mu budu davati dohodak. I tako opet napu-ni zemlju hrvatsku. I poinu za njega zemlja i za njegova gospodstva kr-stjane u miru pribivae. Iz navedenih stilizacija mogue je zakljuivati i da su se Hrvati borili na kranskoj strani kralja dalmatinskog i onoga istrijanskog, da ih je u tom boju mnogo pobijeno, ali i da se po prestanku progona krana za silimira njihova dijelom ispranjena (zbog gubita-ka u ratu) postojbina popunila (opet napuni zemlju Hrvatsku). Milorad Medini je obrazlagao miljenje da hrvatska redakcija Gote uvijek sma-

21

U treoj se glavi hrvatske redakcije granice silimirove drave ovako opisuju: I bi kraljevstvo njegovo Bosna i Valdemin deri do Polonije, tako primorsko kako i zagorsko kraljevstvo. M. Maruli je prevodei hrvatsku redakciju ove glave to ovako preveo: Ipse autem Sevioladus Bosnae, Valachiae usque ad Poloniae fines et Dalmatiae Croatiaeque imperavit.36 stroilov sin sviolad vladao je dvanaest godina progonei krane navlastito koji u primorskih gradih pribivaju.

2.

Prema IV. glavi Hrvatske kronike nasljednik svioladov bio je sin silimir koji je kraljevao dvadeset i jednu godinu. U doba njego-va nasljednika Bladina, prema glavi V. Hrvatske kronike, dogodilo se doseljenje novih pridolica koje se u petoj glavi opisuje ovako:

Bladin, i sin njegov, zauja gospodstvo i poa na otevo misto gospodovati redom i putom otca svoga Silimira. I Bladin kraljujui tako, imi sina i bi ime sinu njegovu Ratimir. I ta, kako ulize u znanje, poe kazati se vele ohol i mimored suprot svakomu okoran. Budui joe otac u gospodstvu, i izlize niki puk s mnotvom prez isla tja

tra nametnicima, a Hrvate starosjediocima, dok se, prema njemu, u la-tinskoj redakciji Goti identifikuju sa Slavenima. (M. Medini, Kako je postao Ljetopis popa Dukljanina. U: Rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Razreda povijesno-jezikoslovnog i filozofsko-pravnoga, Za-greb, 123 /1942/=273, str. 151.)

36 Kad je Sviolad to uo, uputio se to je bre mogao s itavom vojskom u Bosnu s namjerom da osveti smrt oca ako mu sudbina to dopusti. Ali kad je uo da su protivnici odatle otili, poeo je kraljevati upravo ondje na oevu mjestu. Rodio mu se sin kojemu je ime bilo Silimir. Sami Sviolad je vladao Bosnom, Valahijom sve do granica Poljske, zatim Dalmacijom i Hrvatskom postupajui vrlo zlobno prema kranima. Onima koji su sta-novali u primorskim gradovima Dalmacije inio je este nepravde. (Hr-vatska kronika, str. 116-117.)

22

deri ispriko rike velike, ka se dii Velija. Ki puk izvede ene i dicu i vojsku; s njimi gredihu i sobom nosahu sve imanje svoje, ki udnim zakonom hojahu. I ti obujae kraljestvo ko se zovie Senobuija, ali prvo sve mimohojahu. Poglavica njih bie mu vrimenit, koga zovi-hu njih jazikom Bare, a jest naim cesar, pod kim bie devet duev, ki gospodovahu i obladahu taj puk koga bie udno mnotvo. Posli obujae Sledusiu i pojdoe u Macedoniu, i nju prijae i svu zemlju Latinsku, ki se onda /za/ Rimljane drahu, a sad se zovu rni La-tini, kih cesar s onimi ima mnoge rvanje. I videe da protiva njim ne moe biti, uini mir s njimi. Otaj puk tvrdo viru drae, i tako ostavie Latine u miru. I videi kralj Bladin udesa togaj puka i mnotvo veliko i razumi da jednim jazikom govore, mnogo bi vesel i tudije spremi posle i posla k njim. Ki cia jazika mnogo milostivo i s potenjem primie i u miru stae, dajui jim Bladin dohodak, kako cesar bie uinio, i utakmie se stati pod harac. Mnogo ljubeznivo ivie, toliko vee koliko vire i jazika bihu jednoga. I ne uee ra-sipati, da, poee initi sela i pribivalia, i napunjevati to rasuli bihu. I tvrdo uee zemlju uzdrati, ku prijali bihu. 37

37 Poslije nego je dvadeset i jednu godinu vladao, Silimir nije bio vie meu ivima, a naslijedio ga je vrlo blagi sin Bladin, U isto je vrijeme veoma veliki broj nekih ljudi vodei sobom ene i djecu preko velike rije-ke Velije provalio u zemlju Simbagiju i osvojio je. Voi ovog naroda bilo je ime Paris to mi u naem jeziku moemo kazati Cezar Kad su odav-de poli, pokorili su Seleukiju, zatim Macedoniju. I kako nisu ni s tim bili zadovoljni, orujem su navalili na Italiju. Kad je rimski car, koji se vie puta s njima sukobio, vidio da je uvijek slabiji, okanio se borbe. elei dobro svojoj dravi, sklopio je s njima savez, a oni su odustali od rata vjerno se drei ugovora o miru. Bladin pak kralj Salone ne malo pre-straen glasovima o njihovoj snazi, im je doznao da se oni slue njego-vim jezikom i smatrajui da e druenjem s njima lako isposlovati i pri-jateljstvo s njima, poslao je izaslanike k njima i nije se prevario u nadi. to je elio, postigao je. I nisu samo jezikom bili u vezi, ve da bi mir bio vri i dugotrajniji, on se Parisu obvezao na danak,.. Stoga su se vra-tili mnogi iz skupina vjernika koji su se zbog progona i okrutnosti biv-

23

U Marulievu (beogradskom) prijevodu na latinski navodi se da je Bladin bio kralj solina (Bladinus autem Salonarum Rex), to znai kako Maruli, koji je imao u rukama hrvatski izvornik, sje-dite Bladinova kraljevstva smjeta u solin.38 takva se mogunost ne moe iskljuiti jer o dalmaciji u VII. i VIII. stoljeu ne znamo gotovo nita.39 doseljenici, koji su se doli za Bladina govorili su istim jezikom kao i Bladinovi podanici, i oni su mogli biti sklavini predvoeni avarima. U hrvatskom izvorniku Hrvatske kronike ne koristi se za navedene doseljenike naziv avari i zato jer ni suvre-menicima, kako je poznato iz drugih vrela, taj pojam nije bio jasan, ali se ne spominje ni naziv Bugari. Ono to iznosi o Bugarima, treba da se pripie Avarima, kako bi se u navodima ovog pisca moglo nai neko podudaranje vremena.40 Iz ove glave Hrvatske kronike jasno proizlazi da su doseljenici naselili novu postojbinu bez unitenja starosjeditelja na zaposjednutim teritorijama. na po-jedinim istraenim lokalitetima potvruje se od kraja VII. do kraja IX. stoljea mirno suivljenje malobrojnih doseljenika sa starosje-

eg gospodara bili rasprili. Tako se ukratko dogodilo da je gornji dio Dalmacije, koji se zove Hrvatska, postao napueniji, da se u miru meu-sobno ivjelo i da mir nije bio remeen nikakvim ratnim izazovima. (U Marulia: Hrvatska kronika, str. 117.)

38 Hrvatska kronika, str. 117. 39 U VII i VIII veku ne nailazimo ni na jedan jedini pomen nekog vizanti-

skog namesnika u Dalmaciji, ni neposredan ni posredan. (jadran Ferlu-ga, Vizantiska uprava u Dalmaciji. san, posebna izdanja, knj. CCXCI, Vizantoloki institut, knj. 6, nauno delo, Beograd, 1957, str. 43, 61.)

40 Dukljanski prezviter, Kraljevstvo Slovena. Pripremio i predgovor napi-sao Vojislav d. nikevi; preveo /s latinskoga/ Mile Bogeski. Istorijski institut Crne Gore, Podgorica, 2003. (Monumenta Montenegrina, knj. 10. Iz prolosti Crne Gore. Posebna izdanja, str. 66.) joe rus je 1931. godine prvi upozorio da je u latinsku redakciju ime Vulgari interpoli-rano i da se radi o avarima koji su predvodili sklavine. O doselidbi Bolgarov na dalmatinska tla tudi ne more biti govora. (joe rus, Kralji dinastije Svevladiev Najstareji skupni vladarji Hrvatov in Srbov 454-614. ljubljana, 1931, str. 141, 158.)

24

diteljima, to se posebno oituje i u kontinuitetu naina pokapanja. avarosklavinski doseljenici na zaposjednutom teritoriju nisu u di-jelu zateenih starosjeditelja-krana unitavali ni njihovu vjeru.41 Papa Ivan IV. (+642.), rodom dalmatinac, alje opata Martina 640/641. godine u dalmaciju i Istru da od pogana, a tako su na-zivani i arijanci, otkupi zarobljene krane i sakupi kosti mueni-ka.42 Pregovori o otkupljivanju zarobljenih krana i sakupljanju kostiju muenika nuno pretpostavljaju dobro organiziranu vlast tih pogana na zauzetom teritoriju. Pojedini ranokranski objekti preivjeli su i fiziki i kao institucije razdoblje doseljivanja po-gana kroz VII. i VIII. stoljee te nastavili djelovati kao arita kranskog kulta u IX. stoljeu.

kralj Bladin je pristankom na davanje dohotka priznao vrhov-nitvo vodstva novih doseljenika. od Bladina se nastavlja supo-stojanje banske Hrvatske i istodobno avarosklavinske upanijske dalmacije sve do Borne.

kad je Bladin umro, naslijedio ga je, kako se navodi u VI. glavi Hrvatske kronike, sin ratimir za kojega se ni u jednoj redakciji ne spominje koliko je godina vladao. Meju tim umri kralj Bladin i sede na misto njegovo sin njegov Ratimir, i poe kraljevati. Ki bie velmi krstjanski neprijatelj i poe mimored initi protiva krstja-nom i iskae zatrti ime kristjansko po svem kraljevstvu svome. I tako mnoge grade i mista krstjanska raini, a krstjane u hlapstvo obrati. I tako primorske gradove zgora reene, u kih se opet bihu

41 Veliki deo ovog stanovnitva su svakako sainjavali narodi autohtonog porekla. Jedan deo ovoga etnosa je stupao u brak sa Avarima i Avarka-ma i tom prilikom bio priman u zajednicu odriui se delimino ili pot-puno svega to su bili odlike njihove nacionalnosti. Avari su svakako to-lerisali kod zateenih naroda zadravanje hrianstva. (leposava tr-buhovi, Prilog prouavanju stranih etnikih elemenata u avarskim ne-kropolama. starinar arheoloki institut, sv. XXX. za 1979, Beograd, 1980, str. 128.)

42 F. raki, Documenta, nav. dj., str. 277.

25

zemljaci i miane skupive [se] podvignuli za oca njegova kralja Bladina, (do)rasu i u hlapinu obrati. Tada krstjane, videi se u toj tuzi i nevolji, poee po gorah i vrsih od gor i [po] tvrjah initi kako tko mogae za shraniti se, dokla Bog prigleda i dvigne bi poganski i dokla milostiv prigleda tolikim nevoljam.43

Poslije ratimira koji, prema glavi VII. Hrvatske kronike, nije imao sina, kraljevao je jedan, a poslije njega drugi vladar njegove loze. Poslije te dvojice vladala su dva kralja, jedan poslije drugoga, koji nisu ivjeli mnogo godina (i ne mnogo lit ivie). svi su oni nemilosrdno progonili krane.44 do oko sredine VII. stoljea kada zavrava vladavina etiri neimenovana vladara, dakle u doba ava-rosklavinskog doseljivanja i boravka opata Martina 640/641. go-dine u dalmaciji, prema Hrvatskoj kronici trajno prestaju progoni zateenih starosjeditelja krana. avarosklavinski doseljenici bili su, prema ovome vrelu, iste vjere kao i Bladinovi podanici (koliko vire i jazika bihu jednoga.). o vjeri samih avara moe se posebno zakljuivati iz arheolokih nalaza, 45 a s njima doseljeni sklavini mogli su biti arijanci. Slaveni su mogli primiti taj oblik kranstva od zapadnih Gota koji su ostali na Balkanu poslije progona od svo-jih poganskih suplemenika, Gepida, o ijem prisustvu u Panoniji ak u IX. stoljeu imamo svjedoanstvo (Conversio Bagoariorum

43 Hrvatska kronika, str. 100. 44 F. ii istie da je ono to se pria o progonima krana u ovoj VI. i u

VII. glavi potpuno... istorijski verna i ispravna opta slika. (Ferdo i-i, /priredio/, Letopis Popa Dukljanina. Posebna izdanja sanU, knj. 67. Filosofski i filoloki spisi, knj. 18. Zaklada tiskare narodnih novina, Beograd Zagreb, 1928, str. 426.)

45 Istorijskih podataka o tragovima hrianstva kod Avara do sedamdese-tih godina VII veka nema i primorani smo da se oslanjamo na arheolo-ke nalaze iz grobova. U avarskim grobovima ima vei broj predmeta sa hrianskom simbolikom. Ove nalaze ne treba smatrati kao rezultat us-peha hrianskih misija, bilo sa istoka ili zapada, ve kao plod toleran-cije Avara prema drugim verama. (j. kovaevi, Avarski kaganat, nav. dj., str. 206.)

26

et Carantanorum, glava VI.); ili od arijanskih istonih Gota koji su krenuli za Dalmaciju iz Italije poslije poraza od strane Justinijano-ve vojske. Prijanje veze izmeu heretikih Gepida, Gota i Slave-na razjanjavaju injenicu da najstariji odlomci Svetog pisma na slavenskom pisani u glagoljici potjeu iz gotskog (arijanskog) tek-sta od Wulfilla, a ne iz pravovjernih tekstova na grkom ili latin-skom. I gotske i glagoljsko-slavenske biblije imaju iste propuste u usporedbi s pravovjernim grkim ili latinskim verzijama. tovie, nekoliko staroslavenskih crkvenih termina jesu prijevodi s istono-germanskog dijalekta, a ne s grkog ili latinskog.46

Iz hrvatske redakcije VII. glave proizlazi da je oko druge po-lovine VII. stoljea prestala postojati vladavina dotadanje gotske dinastije koju je utemeljio stroil, a koja je vladala od sredine VI. stoljea u opisanoj dravi i nad Hrvatima. taj se kontinuitet jedne loze prekida u VII. glavi hrvatske redakcije vrela kada su zavladala dva kralja koja nisu bila iz ratimirova roda. da su do tada stvar-no vladali (i nad Hrvatima) kraljevi gotskog podrijetla, potvruju i gotska imena nekih od njih (silimir i Bladin.) Iz nastavka prianja u sljedeim glavama Hrvatske kronike proizlazi da su gotsku dina-stiju zamijenili novi avaro-sklavinski vladari protiv kojih su Bijeli Hrvati podizali ustanke. Meutim, iz glava V., VI., i VII. Hrvatske kronike moe se sa sigurnou zakljuiti da novi avaro-sklavinski doseljenici nisu nikad naselili krbavsko-liki prostor Bijele Hr-vatske.

Vano je napomenuti da sedmom glavom Hrvatske kronike za-vrava dio vrela u kojemu, po svemu sudei, nema umetaka od strane prepisivaa, odnosno redaktora. Iz sadraja VIII. glave Hr-vatske kronike oito je da se ona u jednom svom dijelu ne nastav-lja na prianje prethodnih glava. Poslije smrti etiriju nepravednih kraljeva ostao je sin jednoga od njih, koji se u hrvatskom tekstu

46 Imre Boba, Sveti Metod i nadbiskupsko sjedite Sirmium u crkvenoj po-krajini Sclavonia. Crkva u svijetu. XX/1985, 4, str. 394.

27

zove satimir, a kojega u devetoj glavi ista hrvatska redakcija na-ziva satamir. U njegovo doba umetnut je dodatak o konstantinu (irilu) koji je poao u kazariju propovijedati kranstvo i koji je obratio svu Bulgariju. konstantinova misija u kazariji zbivala se u drugoj polovini 860. i u prvoj polovini 861. godine i F. ii posebno istie da kod krtenja Bugara nisu stvarno uestvovali ni Konstantin ni brat mu Metodije.47

3.

Prema glavi IX. hrvatske redakcije Hrvatske kronike, iza sata-mira (satimira) nastavlja etrdeset godina i tri mjeseca vladati Bu-dimir kao kralj ije je sjedite mogue smjestiti u Bosnu. Utvreno je da je gotovo sav dio ove devete glave preuzet iz Moravske legen-de48, to dokazuje da se radi o neizvornom, dakle naknadno umet-nutom tekstu. spomen povijesnih osoba (papi Stipanu i ka cesaru Konstantinu) koje se u ovoj glavi navode u svezi saborovanja, a u meusobno istodobnom vremenu ivljenja, nije mogue smjestiti ni u VIII., a ni u IX. stoljee. ni drugi detalji koji se navode u ovoj glavi ne mogu potvrditi vjerodostojnost njezina pripovijedanja.49

47 F. ii, Letopis, nav. dj., str. 426. 48 Muhamed. Hadijahi, Povijest Bosne u IX i X stoljeu. Preporod, sara-

jevo, 2004, str. 80-82. 49 Takva je, npr., tvrdnja da je kralj Svetopelek (asno i uz velik sprovod)

sahranjen u crkvi Svete Marije u gradu Duklji... ii je upozorio da je crkva sv. Marije prosto izmiljena, i to tendenciozno izmiljena kao to-bonja rezidencija i saborna crkva drevnog dioklejskoga arhiepiskopa. Niti se opstojnost te crkve u Duklji moe zasvjedoiti bilo kojim, makar kasnijim dokumentom, niti se u jednoj tako imaginarnoj dukljanskoj cr-kvi mogla obavljati krunidba kraljeva. Grad Duklja je stajao razoren jo polovinom X. vijeka /Porfirogenit/, pa nije bilo rezona ni za opstojnost crkve sv. Marije ba u Duklji. Iz dukljanskog dijela Ljetopisa se sazna-je da mjesto gdje su se sahranjivali kraljevi nije bila nikakva crkva sv.

28

kralja Budimira naslijedio je sin svetolik. Prema X. glavi Hrvatske kronike njega nasljeuje sin stipan Vladislav za kojega se ne na-vodi broj godina vladanja, a prema XI. glavi on kraljuje i zatim se nastavlja sljedea glava:

XII. I osta na misto njegovo kraljevati sin njegov komu bie ime Polislav. I kraljujui Polislav, u to vrime bie u kraljevstvo ugarsko kralj imenom Atella. I on skupi vojske i izajde s vojskom na kralja Polislava. Bie Polislav mlad i kripak u rvanjah. I inie me-ju sobom mnoge rvanje i vazda Atilla, kada se bijahu, izgubljae, i napokon ne mogae [se] suprotiviti i pobie. I Polislav ima ker i po njoj sina dva. I kraljeva lit sedam/na/deset i sedmonades(e)te lito hodee umri slavom velikom.50

attila je bio vladar hunskog carstva od 434. do 453. godine51 i na njega se nije moglo misliti u opisu ovih dogaanja ak i kada

Marije, ve manastir svetih muenika Sergija i Baka /na Bojani/. (M. Hadijahi, Pitanje rasprostranjenosti Metodove nadbiskupije juno od Save. Croatica Christiana Periodica, IX/1985, br. 15, str. 215.)

50 Hrvatska kronika, str. 104-105. U Marulia: Kraljevstvo je preuzeo sin Polislav za ije vlade je panonski kralj Atila (Attilla) sakupivi veliku vojsku navalio na njegovu kraljevinu Videi da se nikako ne moe u boju s njim jednako nositi Atila (Attilla) se povukao i izgubivi mnogo vojnika bio je prisiljen sramotno se vratiti u Panoniju Poto je kralje-vao sedamnaest ljeta, Polislav umre... (Hrvatska kronika, str. 121-122.)

51 Od svih ljudi koji su sretali Atilu biljeku o njemu ostavio je jedino Pri-skus, vizantijski poslanik koji ga je posjetio 449. godine Tokom dvade-setogodinje vladavine pokazao se okrutan i destruktivan demon rata i pljake Atilina okrutnost postala je poslovina i pruala je motiv za to-like diskusije rimskih i kasnijih historiara Legende raznih naroda ra-zliito predstavljaju Atilu. Razliito ga predstavljaju ak i germanske le-gende Kod romanskih naroda Atila je Bi Boji (Flagellum Dei) U srednjovjekovnoj maarskoj tradiciji Atila je, progonjen zlom sudbinom, ubio brata, ali je idealizovan. (Marko unji, Narodi i drave ranog srednjeg vijeka. rabic, sarajevo, 2003, str. 228-229.) detaljnije o legen-darnom opisu atile u europskoj srednjovjekovnoj literaturi usporedi: ja-kob kelemina, Popa Dukljanina Libellus Gothorum, nav. dj., str. 20.

29

bi se poetak vladavine Gota u dalmaciji i u susjednim predjeli-ma, prema Hrvatskoj kronici, pokuao datirati u (oko) godinu 495. Polislav je mogao vladati krajem VII. ili poetkom VIII. stoljea, a hunski atila ivio je u V. stoljeu.52 Meutim, u jednom srednjovje-kovnom vrelu (Gesta Hungarorum) navodi se postojanje povije-sno nepotvrenog panonskog kralja atile,53 a mogue je da se tako moglo nazivati nekoga od panonskih vladara.54 Vano je znati i to

52 atila se spominje u DAI kao avarski vladar i moda se radi o zamje-ni atile s alarikom. A danas zvani Veneani bijahu Franci iz Akvileje i drugih mjesta Frangije. Kada je pako doao avarski vladar Atila i cijelu Frangiju opustoio i unitio, poee svi Franci iz straha pred Atilom iz Akvileje bjeati, i seliti se na nenastanjene otoke Venecije i praviti ondje kolibe. (n. tomai, ivot i djela cara Konstantina VII. Porfirogenita, nav. dj., str. 61.) Ime atila spominje se kao atelij u jednoj biljeci o porobu turskom u novljanskom asoslovu 1493. godine. jakoe nest bila od vremena Tatarov i Gotov i Atelija neastivih. (Vladimir Mau-rani, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik. Informator, Zagreb, 1975. I, str. 10. Pretisak izdanja: jaZU, Zagreb, 1908-1922.)

53 anonymus, cap. 5. VII principales persone, qui Hetumoger vocan-tur elegerunt sibi terram Pannonie, quam audiverant fama volante terram Athile regis esse, de cuius progenie dux Almus pater Arpad des-cenderet. Cap. 12. Sclavi vero habitatores terre audientes adventum eorum, timuerunt valde et sua sponte se Almo duci subiugaverunt eo, quod audiverant Almum ducem de genere Athile regis descendisse. Cap. 14. Arpad respondit dicens: Licet preavus meus, potentissimus rex At-hila habuerit terram, que iacet inter Danubium et Thysciam usque ad confinium Bulgarorum peto de mea iustitia unam particulam /terrae/ propter pecora mea. (Imre Boba, A Twoofold Conquest of Hungary or Secundus Ingressus. U: Ungarn jahrbuch. Zeitschrift fr die kunde Un-garns und verwandte Gebiete, /Mnchen/, Bd. 12/1982-1983, str. 26.)

54 Der Name Attila wurde fr mehrere Persnlichkeiten der ungarischen Geschichte benutzt, weil Attila ein Synonym fr mehrere, vom Osten kommende namenlose Heerfhrer wurde. (navod Imre Bobe u: Imre Bobathomas von Bogyay-Gabriel silagi, Anmerkungen zu Anonymus. U: Ungarn jahrbuch. Zeitschrift fr die kunde Ungarns und verwandte Gebiete, /Mnchen/, Bd. 18/1990, str. 175.)

30

da se stoljeima u srednjovjekovnim vrelima izjednaivalo Hune s avarima, s kojima su bili i srodni.55

Iz navedena opisa moe se zakljuiti da su avari iz Panonije na-padali kraljevinu Polislava, ali da ih je on pobjeivao. Vladislavov sin Polislav vladao je sedamnaest godina, prema glavi XII. hrvat-ske redakcije, a trinaest godina prema latinskoj redakciji iste glave. njegov je sin sebislav vladao dvadeset i etiri godine prema glavi XIII. u objema redakcijama.

XIII. I sin stariji prijami na misto oca svoga gospodstvo, ko-mu ime bie Sebislav. I u njegovo vrime, on kraljujui, nastupie na njega opet oni narod Goti i obsedoe mu Skudar grad. I toj sliav Sebislav, skupi mnotvo veliko ljudi i pride u grad na njih ator. I ondi mnotvo Gotij pod ma obrnu sve, a mnoge pohitae, niki pobigoe, kako vojske sasvima razbijene. I toj uvi kralj ugarski Atila, da su Goti nastupili na Sebislava I pridoe Sebislavu gla-sove, da Atila jest pod gradom njegovim i brzo dvie se i pojde na njega i najde da je popliniv i pogav poao za on kako u, da je

55 tako, na primjer, Pavao akon, koji je u VIII. stoljeu napisao Povijest Langobarda, u njoj navodi: Alboin je pak sklopio vjeni savez s Avari-ma, koji su prvo zvali Huni, a kasnije su po imenu svoga kralja nazvani Avari I Huni, koji se jo nazivaju i Avari, provalili su iz Panonije u Ti-ringiju i s Francima vodili teke borbe. (Pavao akon, Povijest Lango-barda/Paulus diaconus, Historia Langobardorum. nakladni zavod Glo-bus, Zagreb, 2010, str. 36-37, 104-105.) Ili: einhard (roen oko 770., a umro 840. godine) u ivotu Karla Velikog (Vita Caroli Magni) pie: Nakon ovoga slijedi osim saskog najvaniji od svih ratova koje je Kar-lo vodio. Rije je o ratu koji je poduzet protiv Avara ili Huna Osobno je ipak predvodio samo jedan pohod u Panoniju u toj su naime provin-ciji tada obitavali Huni U tom je ratu izginulo svo hunsko plemstvo i propala sva slava Franci /su/ pravedno oteli Hunima ono to su Huni prije drugim narodima nepravedno oteli. (einhard, ivot Karla Velikog. latina et Graeca. Zagreb, 1992, str. 70-73.)

31

Sebislav razbio Gote, tako to uini, Atila s onim pobie ne smiju ekati Sebislava56

Iz ove XIII. glave Hrvatske kronike, kao i Marulieva prijevoda na latinski, napadai na sebislava oznaeni su kao Goti. navodu o Gotima iz ovoga vrela moe se prilaziti samo u smislu utvrivanja tadanjeg znaenja ove oznake jer neka druga onodobna vrela spo-minju Gote i u drugoj polovini VIII. stoljea.57 taj naziv je s vreme-nom mogao mijenjati i prvobitni etniki smisao. ak su i Slaveni, koji su se bili ve potpuno smirili po raznim dravicama na Balka-nu, druge doljake, koji su se poneim od njih razlikovali kao n. pr. Bugare nazivali takoer Gotima. To nam svjedoe stari srbski pisci XIII.XV. stoljea, kao Stefan Prvovjenani, Monah Teodosi-je, Grigorije Camblak. Dapae, upotreba gotskoga imena irila se je i na zapadu i dalje.58

Iza smrti sebislava, prema opisu glave XIV. hrvatske redakcije, njegovi sinovi razbivoj i Vladimir podijelili su dravu tako da je razbivoj vladao Primorjem, a Vladimir Zagorjem. XIV. I osta-sta dva sina njegova u kraljevstvo njegovo: Razbivoj i Vladimir. I bie stariji Razbivoj i hoti razdiliti kraljevstvo, i da bratu gornju stranu: Zagorje, ko Surbiju zovu, a jest g Dunaju i [g] Bugare, ki se sada zovu, a jest tja do Paunja polja, elisis, a sebi vaze Razbivoj primorsko kraljevstvo. I oeni se Vladimir kerju kralja 56 Hrvatska kronika, str. 105. U Marulia: Kad je Polislav umro, poeo je

vladati stariji njegov unuk po imenu Sebeslav. Kad su Goti grad Skodru u njegovu kraljevstvu poeli opsjedati, sakupivi znatnu vojsku Sebe-slav U meuvremenu je panonski kralj Atila s neprijateljskom vojskom opet napao njegovu zemlju, zauzeo je neki grad i kad ga je opljakao, a drugdje zapalio i zidine poruio te uo za poraz Gota, bez oklijevanja se vratio u svoje kraljevstvo (Hrvatska kronika, str. 122.)

57 Usp. Helmut schrcke, Germanen Slaven. Vor-und Frhgeschichte des ostgermanischen Raumes. Verlag fr ganzheitliche Forschung. Vil, 1999, str. 80.

58 Franjo Horvat, Gotska stranica nae poviesti. Vrhbosna (sarajevo), broj 1-2, 1945, str. 15.

32

ugarskoga, i bi tvrd mir meju njima. I ima Vladimir sinove i keri. I poto[m] Razbivoj kraljevavi lit dvanadeste, umri prez sina. I prie Vladimir brat njegov i vaze kraljevstvo i kraljeva u kraljevstvo za-gorsko lit dvadeset, a u primorsko osmo lito lito (i) umri.59

XV. I ulize na oevo misto gospodovati sin njegov i sjedini kraljevstvo, i uini opet jedno kako i prija bie bilo. I njegovo gos-podstvo ne ljubljahu Donji Hrvati i odvrgoe se od njega. I skupi kralj vojske svrhu istri/ja/jnske zemlje i u Bosnu gornju, i pojde na nje. I oni izajdoe i doekae ga na polje Hlivanjsko. I onde bie meju njima tvrdo rvanje i boji, i mnogokrat bie se i napokon bi ubijen kralj, komu bie ime Kanimir.60

U glavi XV. Hrvatske kronike navodi se da je kralj skupio voj-sku iz istri/ja/nske zemlje i gornje Bosne. kanimir je u borbi s Hrvatima poginuo, a nema podatka koliko je godina vladao.

59 Hrvatska kronika, str. 105. U Marulia: Nakon to je dvadeset i etiri godine vladao, ostavio je iza sebe dva sina. Jednome je ime bilo Milivor, a drugome Bladimir. Ovi su poslije oeve smrti kraljevstvo izmeu sebe podijelili: Milivor koji je bio stariji, prepustio je Bladimiru onaj dio kra-ljevine preko planina prema Dunavu i dio Macedonije to se prua do polja argodiskih. Za sebe je pak uzeo primorski dio kraljevine i itav po-jas s ovu stranu planine vezan uz more i pogodan za pomorske putove. Bladimir je nadalje uzeo za enu ker kralja Panonije i dobio djecu od nje. Zbog toga je izmeu njega i Panonaca dugo mir trajao (Hrvat-ska kronika, str. 122.)

60 Hrvatska kronika, str. 105. U Marulia: Poslije njega krunu je preuzeo njegov prvoroeni sin Kanimir koji povee malo prije podijeljene kra-ljevine. Svojom snagom je izjednaio mo prethodnih kraljeva. Ali kako zbog neke svoje tvrdoglavosti mnogima nije bio po volji, odijelio se od njega onaj dio Dalmacije koji se zove Hrvatska. Zbog toga je kralj u svom bijesu prikupio vojsku iz Macedonije, Epira i Gornje Mizije protiv onih koji su se odmetnuli i krenuo je zavojtiti na njih. Ali ni u njih nije bilo manje volje da se odupru i izili su protiv njega na polju koje se zove Klivno. Poletjeli su jedni na druge, i dugo se neodluna bitka vodila. (Hrvatska kronika, str. 122-123.)

33

XVI. Kada je napokon kralj Kanimir ubijen rat je prestao, a naslijedio ga je sin Tvrdislav i zavladao je kraljevinom.61

Prema glavi XVII. hrvatske redakcije, uskoro je tvrdislav umro bez sinova i kraljevstvo je primio njegov neak kristivoj (ostrivoj) koji je vladao dvadeset i tri godine i zatim umro. kristivoja (ostri-voja) je naslijedio sin tolimir koji (prema hrvatskoj redakciji XVI-II. glave) umri kraljevavi lit sedamnadesete.62 Prema glavi XIX. hrvatske redakcije poslije njegove smrti zavladao je sin Pribislav. I osta na misto njego(vo) kraljevati sin njegov, komu bie ime Pri-bislav, koji u vrime svoje uini mnogo hudob. I za njegova vrimena uzdvigoe se zemlja; ne mogoe se trpiti hudobe ni zlobe njegove. I ubie kralja Pribislava i tilo njegovo u riku vrgoe. 63

4.

XX. I uinie kraljem na misto njegovo sina njegova Cepi-mira. I priam kraljevstvo posla po bana svoga i pohitae mnoge Bonjane, ki bihu bili uzrok smrti kralja oca njegova. I umori jih zlom smrtiju. I u to vrime, kraljujui Cepimir, izidoe ljudi imenom Nimci ispod zvizde i primie Istriju i poee ulizovati u hrvacku ze-mlju. I toj uvi Cepimir kralj skupi mnotvo veliko i izabra izmeu

61 U kaletievoj hrvatskoj redakciji Hrvatske kronike ova je reenica ispu-tena, a ona u Marulievu prijevodu na latinski glasi: Interfecto tandem Canimerio rege cessavit bellum successit ei filius Turdislausis regnoque potitus est.

62 Hrvatska kronika, str. 106. U Marulia: Naslijedio ga je sin Tolimir za ije se vlade nita nemirnog nije dogodilo. Spokojstvo i mir su vladali kraljevinom jedanaest godina. (Hrvatska kronika, str. 123.)

63 Hrvatska kronika, str. 106. U Marulia: Na njegovo mjesto je doao sin Pribislav. Kako je on mnogo toga nepodnoljivoga uinio onima nad ko-jima je vladao, a od Miana, koji se sada nazivaju Bosancima, bio je ubi-jen i le mu je baen u rijeku da bude lien pogreba onaj kojemu je ljud-skost strana bila. (Hrvatska kronika, str. 123.)

34

njih hrabrih ljudi i uini vojske. I pripravista se obi strane k rvanji i boju, i mnogo se bista, da, Cepimir Nimce i njih mnotvo pod ma obrati i izgna jih, i pobigoe iz sve zemlje. I posli togaj posla dux od nimke zemlje posle kralju Cepimiru, da bi dao ker svoju za sina njegova, komu sinu bie ime Staozar. I ugodno bi kralju, jere du bie i gospodin one zemlje. I svadba bi uinjena. I ostasta u miru i u ljubavi. I Cepimir kraljeva lit dvadeset i pet i miseci sedam.64

Nimci ispod zvizde su Franci65 koji su napali Hrvate i koji osvajaju Istru pred kraj VIII. stoljea (788. godine). Franci, prema svjedoenju Hrvatske kronike, nisu uspjeli tijekom franako-avar-skoga rata vojnom silom pobijediti Hrvate u krbavi i lici pa su bili

64 Hrvatska kronika, str. 106. U Marulia: Na njegovom mjestu je poeo vladati sin Cepimir. Pronaao je zaetnike oeva ubojstva i kaznio ih je tako da ih je liio ivota. Za njegove vlade jedno germansko pleme dola-zei sa sjevera zauzelo je Istru. Kada su poeli uznemiravati i Dalmaci-ju, Cepimir im je poao ususret i odmah je u poetku postigao pobjedu. Vrlo mnogo ih je sasjekao, a malo njih je ipak pobjeglo. Da mrnju pre-tvori u prijateljstvo, knez Germana je zatraio Cepimirovu ker za svog sina Stavozara. Kad je obavljeno vjenanje, oni su postali prijatelji je-dan drugome. Cepimir je vladao dvadeset pet godina i sedam mjeseci. (Hrvatska kronika, str. 123.)

65 Nijemac je praslavenski naziv naroda Nijemac, a nijem je rije i u smi-slu ovjeka koji ne razumije slavenski i znaajno je da okolni narodi, koji kasnije dolaze u Evropu, zovu Nijemce /tim/ sveslavenskim nazivom /Madari, Turci, Cigani/. (Petar skok, Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Uredili: Mirko deanovi i ljudevit jonke. Priredio za tisak Valentin Putanec. knjiga druga, jaZU, Zagreb, 1972, str. 516-517.) Nijemac, nijemca, m. ovjek nijem Bez sumnje je to ime izvedeno iz osnove pridjeva nijem, koji je nekad osim znaenja lat. mutus znaio jo i: tu Prema tome Nijemac upravo znai: tuinac, ovjek koji tuim ili nerazumljivim jezikom govori Ime Nijemac nalazi se s istijem zna-enjem u svim slav. jezicima Nijemci /plur./ isto to njemaka zemlja, Njemaka. (Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. dio VIII. /obradio toma Mareti./ U Zagrebu 1917-1922. jaZU, str. 173-174.)

35

prisiljeni, prema istom spisu, s njima stupiti u savezniki odnos.66 Franaka vrela izvjeuju o franako-avarskom ratu, Guduscani-ma, Borni i ljudevitu, ali u njima nema ni spomena da bi Franci osvajanjem zauzeli hrvatsku krbavsko-liku banovinu.

Iza Cepimira, prema prianju XXI. glave hrvatske redakcije, zavladao je njegov sin svetoak koji je za svoga kratkoga ivota (i ne mnogo ivi) zakraljio sina radoslava. Prema glavi XXII. hrvat-ske redakcije, radoslav je imao sina seislava ki se prozva odmet-nik, jere dvie posluh crikveni i ocu svomu iskae vazeti gospodstvo i mnoge suprotivine injae i koji odvre se i vaze gospodstvo oevo i progna dobroga kralja oca svoga s nevirnimi Harvati67 Prema XXIII. glavi hrvatske redakcije Seislav, proklet od Boga, videi da otac njegov ubie u more, vrati se i uze zemlju i poe na oevo misto kraljevati, ali je u borbama s Ugrima zarobljen i ubijen, a prema naknadno dodanoj glavi XXIV. hrvatske redakcije, ponovno je zavladao njegov otac radoslav.68 Vladavina svetoaka (svetozara), radoslava i seislava mogla je vremenski trajati naj-66 Pretpostavljanje nekolicine teoretiara o doseljenju Hrvata sa sjevera

europe na Balkan tek krajem VIII. ili poetkom IX. stoljea nije potvr-eno ni jednim pisanim vrelom niti arheolokim nalazom. tu teoriju u potpunosti rue dva postojea vrela (Hrvatska kronika i Salonitanska po-vijest) koja potvruju postojanje Hrvata u zavelebitskom zaleu sredi-nom VI. stoljea i jedno vrelo (DAI) koji svjedoi da se Hrvati nalaze na zapadnom Balkanu oko sredine VII. stoljea. U starohrvatskim grobo-vima uz jadransku obalu i njezino blie zalee nalazi se posebno oruje i nakit iz karolinkog doba, ali ti nalazi samo potvruju da su Hrvati to stekli kao franaki saveznici. o Hrvatima nema ranijih spomena u VII. i VIII. stoljeu zbog toga jer za to razdoblje uope, a pogotovo o tome te-ko dostupnom zavelebitskom zaleu, ne postoje pisana vrela. Franaka vrela u IX. stoljeu spominju Hrvate samo kao Sklavine i to tek kada su Hrvati kao franaki saveznici u prva dva desetljea IX. stoljea dose-ljivali u dalmaciju, odnosno kada je poelo njihovo razgraniavanje sa starosjediteljima Dalmati(ni)ma i Latinima.

67 Hrvatska kronika, str. 107. 68 Hrvatska kronika, str. 107-108.

36

kasnije do kraja dvadesetih godina IX. stoljea jer od tada imamo u pisanim vrelima posvjedoene vladare i u Hrvata, koje Hrvatska kronika ne spominje.

latinska i hrvatska redakcija vrela u biti se podudaraju od I. do zakljuno XXIII. glave, a od glave XXIV. obje se redakcije bitno razlikuju. dotadanja barem formalno jedinstvena drava, prema latinskoj redakciji XXIV. glave, poela se definitivno ras-padati. teite zbivanja u latinskoj redakciji od ove glave pa na-dalje dogaa se u duklji i u njoj susjednim zemljama. latinska je redakcija od glave XXIV. do posljednje glave posebno djelo kojemu prvi autor i redaktor moe biti pop dukljanin. Prve dvadeset i tri glave u objema redakcijama opisuju glavninu zbi-vanja posebno u donjoj dalmaciji (Bijeloj Hrvatskoj), te Bosni i Panoniji, a u ovim opisima nema spomena srba. M. Maruli je tono shvatio bit predloka hrvatske redakcije Hrvatske kronike i tako on prevodi da je po doseljivanju sviolad zavladao Bosnom, Valahijom69 sve do granica Poljske, zatim dalmacijom i Hrvat-skom pa je oito da, prema njegovu shvaanju vrela, druge zemlje nisu tada spadale u ovo kraljevstvo. Maruli (koji kao i neki drugi srednjovjekovni auktori Bosnu naziva i Mizijom) na kraju (svoga prijevoda) posebno navodi kako se Zvonimirovo kraljevstvo sa-stojalo od etiriju teritorijalnih dijelova: Bosne; Hrvatske (unu-tarnje, odnosno zagorske dalmacije); primorske dalmacije; i narone.

Hrvatska kronika nije adekvatan naziv za kronologiju vlada-ra jer oni nisu vladali samo Hrvatima. nastanak prvobitne jezgre

69 teko je tono precizirati koje je granice Maruli pridavao Valahiji jer se taj pojam s vremenom mijenjao. tako na primjer: Planinski prediel Poegi na zapadu oko Pakraca zovu pisci 18. vieka Malom Vlakom ili die kleine Walachei. (V. klai, Vlasi u Hrvatskoj teajem 14. i 15. sto-ljea. U: I. Mui, Vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji. Muzej hrvat-skih arheolokih spomenika, split, 2010, str. 9.)

37

ovoga spisa moe potjecati samo s hrvatsko-bosanskog prostora i zato jer je tu sredite opisanih zbivanja. redoslijed vladara pratila je najprije usmena, a kasnije i pisana predaja.70 taj je vladarski ljetopis u svojoj prvobitnoj formi mogao biti zavren samo u do-ba kada i njegovi zapisi prestaju. Zavretak ljetopisa, u kojemu se nie redoslijed vladara u gotovo neprekinutom slijedu, a spominju i detaljnije njihove karakterne osobine, moe se stvarno datirati u IX. stoljee. kada bi se pretpostavio njegov nastanak u kasnijem srednjovjekovlju, to znai bez njegova utemeljenja na pisanim vrelima iz prethodnih stoljea, onda bi trebalo zakljuiti da se radi o krivotvorini, a to nije mogue i zato jer se neki temeljni podatci iz ovoga ljetopisa slau s gotovo istim podatcima iz drugih vrela. F. ii posebno istie da je redoslijed s godinama vladanja mogu i da to nije mogao izmisliti dukljanin, i to ovako obrazlae: Naro-ito slabo je verovatno, da bi Dukljanin sam togod mogao u Baru, odnosno u Duklji XII veka, da zna i uje o dogaajima, to su se zbili u Hrvatskoj negde u IX i X veku. Jedino je dakle mogue, da je Dukljanin neke od ovih podataka pocrpao iz onih svojih izvora, za koje kae, da ih je itao, a meu njima verovatno u prvom re-du iz takovih, koji su postali negde u Hrvatskoj, odnosno u donjoj Dalmaciji.71 ljetopisac se otkriva kao veoma savjestan kroniar. Da je htio, on je ovim vladarima mogao dati bilo kakva imena.

70 Angaben der anthropologisch-vlkerkundlichen Forschung beweisen, dass die Familientradition im Mittelalter sehr stark war und einzelne Familien manchmal 24, oder sogar 30 Generationen ihrer Vorfahren na-mentlich anfhren konnten Aber jede mittelalterliche Hofhaltung hatte ihre Oraltradition. Diese wurde memorisiert, am Hof immer wieder wi-ederholt und das hat die Familie immer zusammengehalten. Denn das Wissen um die Generationen war sehr wichtig um die verwandtschaf-tlichen Beziehungen klar sehenzu knnen. (navod I. Boba u: I. Bobathomas von Bogyay-Gabriel silagi, Anmerkungen zu Anonymus. Nav. dj., str. 170, 176.)

71 F. ii, Letopis, nav. dj., str. 433-434.

38

Doim to nije uinio, jer im imena nije znao, nuno je zakljuiti da je u svoj spis unosio samo injenice koje je poznavao.72

72 a. Zakarija, Hrvatska kronika i hrvatska povijest. U: Maruli, XXVI/1993, 4, str. 496. Hrvatska kronika navodi vladare, ak kako se koji zvao, koliko je vladao pa i kakav je bio, da li dobar ili zloest i tako dalje. Razumije se, da svi ti navodi nijesu sasma toni, ve i radi toga, to je manje vie slino kao i kod drugih ljetopisa kod prepi-sivanja bilo interpolacija ili isputanja. No njena logika i njen sustav ostao je originalan, a to je vano. (stjepan Bu, Problemi etnogeneze Hrvata, nav. dj., str. 943.)

39

ii.Kronologija Vladara u Hrvatskoj kronici

sVIHolad. (sVIolad) 73

sinovi: BrIs.

totIla. (ratovao od oko 541. do 552. godine.)

stroIl. (osvajanja u dalmaciji zapoeo, prema Maruliu, od 547. godine.)

sin: sVIHolad. (sVIolad, u Marulia i se-VIolad). ne moe se tono precizirati po-etak njegove vladavine, ali je mogue da je poela od oko 554. godine ili i nekoliko godina poslije. Vladao je 12 godina i to je moglo trajati do oko 566. godine.

sin: sIlIMIr. Vladao 21 godinu. Mogue od oko 566. do oko 587. godine.

sin: BladIn. ne pie koliko je godina vladao. Mogue do oko 625. godine kada su avaro-sklavini mogli zauzeti solin.

sin: ratIMIr. ne pie koliko je godina vladao, a zavladati je mogao od oko 625. godine.

73 Poetak vladanja kraljeva iz Hrvatske kronike moe se priblino tonije datirati. Za mnoge od ostalih vladara navodi se samo broj godina vlada-nja, a za neke nema ni tih podataka. konzultirao sam sve objavljene po-kuaje datiranja njihovih vladavina, a posebno je u tom smislu vrijedno djelo jurja rattkaya, Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalma-cije, Hrvatske i Slavonije. Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2001, str. 142-153.

40

etiri neimenovana vladara. Prvi i drugi od ovih kraljeva bi-li su od ratimirova koljena. Iza njihove smrti nije bilo kralja od njihove krvi. trei i etvrti kralj nisu mnogo godina ivjeli ( i ne mnogo lit ivie).

satIMIr. tako se navodi ime u VIII. glavi, a u IX. glavi glasi sataMIr. on je sin jednoga od eti-riju neimenovanih kraljeva. Vjerojatno vlada do oko sredine VII. stoljea.

BUdIMIr. (U hrvatskoj redakciji ne pie da je sati-mirov sin.) Budimir je vladao etrdeset godina i tri mjeseca, a njegovu vladavinu mogue je datirati od oko sredine VII. stoljea do oko 690. godine.

sin: sVetolIk. Vladao je Primorjem i Zagor-jem dvanaest godina (samo prema latinskoj redakciji) i to mogue od oko 690. do oko 702. godine.

sin: VladIslaV stIPan. ne pie koliko je go-dina vladao, ali mogue od oko 702. godine.

sin: PolIslaV. Vladislavov sin Polislav vladao je sedamnaest godina, prema glavi XII. hr-vatske redakcije, odnosno trinaest godina, prema latinskoj redakciji iste glave. Vlada-vina od sedamnaest godina mogua je od oko 702. do oko 719. godine.

sin: seBIslaV. Vladao dvadeset i etiri godine, mogue od oko 719. do oko 743. godine.

sinovi: raZBIVoj. Vladao Primorjem dva-naest godina prema hrvatskoj redakciji, odnosno prema latinskoj redakciji, se-dam godina,

41

(i) VladIMIr. (U Marulia: Bladime-rus, Bladimerius.) Vladao Zagorjem, a iza smrti razbivoja zavladao Primorjem i Zagorjem. on je vladao dvadeset godi-na, i to, mogue do oko 763. godine.74

sin Vladimirov: kanIMIr. ne pie koliko je godina vladao. Ubili su ga Hrvati iz krbave i like i vje-rojatno je vladao veoma kratko vrijeme oko 763. godine.

sin: tVrdIslaV. ne pie koliko je godina vladao, a mogue poslije 763. godine.

sinovac: krIstIVoj. (ovo ime je u hrvat-skoj redakciji. U Marulia je ostrivoj /ostriuorus/. I u latin. red. ostrivoj. ovi podatci upuuju da mu je ime stvarno bilo: OstrivOJ.). Umro je u dvadeset i treoj godini vladanja prema XVII. glavi hrvatske redakcije, odnosno u dvadeset i drugoj godini vladanja, pre-ma latinskoj redakciji. Vladao je mogu-e do oko 786. godine.

sin: tolIMIr. Vladao jedanaest godina i mogue do oko 797. godine.

sin: PrIBIslaV. ne pie koliko je godina vladao. nastala je protiv njega pobuna, koju Maruli smjeta u Bosnu, i mogu-e da je vladao veoma kratko vrijeme.

74 Maruli: Nakon to je vladao dvanaest godina, Milivor je umro ne osta-vivi iza sebe poroda. Stoga je doao brat njegov Bladimir i na temelju prava o srodstvu preuzeo je njegovu kraljevinu. I on je umro poto je u svojoj kraljevini vladao dvadeset godina, a u bratovoj osam godina.

42

sin: CePIMIr. I Cepimir kraljeva lit dva-deset i pet i miseci sedam. Franci su na-pali njegovu krbavsko-liku banovinu pa je i zato mogue datirati njegovu vla-davinu od posljednjeg desetljea VIII. do u prvo desetljee ili u prva desetlje-a IX. stoljea.

sin: sVetoak. ovo ime je u hrvatskoj redakciji. U Marulia: suetozar i sta-vozar. U latinskoj redakciji svetozar. (... i ne mnogo ivi.)

sin: radoslaV.

sin: seIslaV. Pobunio se protiv oca i preu-zeo vlast. ( odvre se i vaze gospod-stvo oevo i progna dobroga oca svoga s nevirnimi Harvati, koji vazda su bolji bili prid strahom i pitomiji pod silom, nere vladani dobrotom dobrimi.) sei-slav je ubijen u boju s Ugrih.75

75 Prema dodatnoj i posebno pisanoj hrvatskoj redakciji XXIV., XXV., XXVI., XXVII. i XXVIII. glave ovoga vrela, vladarski se niz nastavio ovako: 1. radoslaV. Ponovno zavladao iza pogibije sina seislava. 2. sin: koloMan. nije mnogo godina vladao. 3. sin: krIIMIr. (U Marulia: Crisimerus, Crismerius.) Vladao trideset i jednu godinu. 4. sin: ZVonIMIr.

43

iii.HrVatsKi Vladari

od dvadesetih godina iX. stoljea do kraja toga stoljea76

Borna

Borna se spominje kao dux pod franakim vrhovnitvom u einhardovim Analima za 818. godinu,77 a i iz stvarnoga znaenja ovoga termina moe se zakljuivati i o dometima njegove vlasti. U Gota su postojali comites et duces.78 naslov dux Dalmacije i Libur-

76 o hrvatskim vladarima u IX. stoljeu detaljnije vidi u: I. Mui, Hrvat-ska povijest devetoga stoljea. Muzej hrvatskih arheolokih spomenika, split, 2011, str. 99-195.

77 o problematici odnosa Borne i Guduscana usporedi: reinhold rau (Hrsg.), Quellen zur karolingischen Reichsgeschichte. teil 1, Wissen-schaftliche Buchgesellschaft, darmstadt, 1993, str. 310.; Franc kos, Gradivo za zgodovino Slovencev, nav. dj., str. 48.; ernst dmmler, ber die lteste Geschichte der Slawen in Dalmatien. sitzungsberichte der akad. der Wissenschaften. Wien, 1856, str. 388.; F. ii, Genealoki prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji. Vjesnik Hrvatskoga arheolokog drutva. nova serija, sv. XIII. za 1913. i 1914, Zagreb, 1914, str. 31.; de-nis e. alimov, Politija Borni: gentes i Herrschaft v Dalmacii v pervoj e-tverti IX veka. U: studia slavica et Balcanica Petropolitana /sankt Peter-burg/, broj 1/9/ za 2011, str. 101-142.

78 Seit der Neuordnung Konstantins des Groen nehmen comites einen festen Platz in der Administration mit entsprechender Stellung im Ho-frangsystem ein, und zwar sowohl in der kaiserlichen Zentralverwal-tung wie in den Provinzen, als zivile wie militrische Beauftragte. Als Militrs knnen diese comites auch duces, Heerfhrer, heien; Aus der Funktion des sptantiken Dux entstanden Rang und Beauftragung desje-nigen Dux, der Vorlufer des frhmittelalterlichen Herzogs wurde. Wie zh sich jedoch seine Ursprnge hielten, zeigt die Tatsache, da mit der karolingischen Restauration Dux und Comes wieder austauschbar wur-

44

nije bio je na snazi pod ostrogotima a valjda i kroz cijelo vrijeme od 679. do 802. godine.79 U starim analima pod nazivom dux podrazu-mijeva se Herzog, Markgraf ili Heerfhrer.80 Znaenje termina dux u srednjovjekovnim vrelima odgovara njemakom pojmu Herzog, bi-zantskom vojskovoa,81 odnosno hrvatskom vojvoda. Izraz dux nije istoznaan njemakom pojmu Frst, odnosno hrvatskom knez. Imre Boba tono napominje da njemaka rije Frst odgovara latinskom izrazu princeps, koji oznaava ast (dostojanstvo), glavu roda, koja se i nasljeuje, dok se dux bira i potvruje. osoba se, prema Bobi, moe roditi kao princeps, ali ne i kao dux. 82 Oznaka dux, kada se od-nosi na Hrvate moe se prevoditi samo kao ban. Iz glave IX. latinske redakcije ljetopisa nedvojbeno proizlazi da je latinska rije dux na hrvatskom znaila ban (banum ordinavit, id est ducem) i zato se rije dux u odnosu na Hrvate ne moe prevoditi u znaenju knez. Hrvatska redakcija glave IX. Hrvatske kronike nepobitno dokazuje da su u Hrvata postojali i banovi i knezovi. (I zapisae asti i dohot-ke banom i hercegom i knezom i satnikom.)

Guduscani kojima Borna pokuava vladati navode se kao na-tio Guduscanorum (u plemenskom znaenju).83 ti se Gudusca-

den, da dann bis an den Beginn des Hochmittelalters jeder Dux grun-dstzlich auch ein Comes war. (H. Wolfram, Die Goten, nav. dj., str. 217, 220.)

79 a. dabinovi, Hrvatska dravna i pravna povijest, nav. dj., str. 65. 80 Usp. alois Bernt, Die Germanen und Slawen in Bhmen und Mhren.

Grabert Verlag, tbingen, 1989, str. 84. 81 k. V. Hvostova, K voprosu o terminologiji Ljetopisi popa Dukljanina. U:

Slavjanskij arhiv. Izdanje akademija nauka, Moskva, 1959, str. 30 - 45. 82 navod I. Boba u: I. Bobathomas von Bogyay-Gabriel silagi, Anmer-

kungen zu Anonymus. nav. dj., str. 175. 83 Izraz populus (pored njega i gens) se upotrebljava po tom uzoru u ra-

nom srednjem veku za politiki narod (vojsku, zborove punopravnog sta-novnitva, zborove pri glasanju ili krunisanju kralja itd.); natio (i gens) se meutim upotrebljava pri oznaavanju plemenske strukture i plemen-ske pripadnosti. (Bogo Grafenauer, Pitanje srednjovekovne etnike

45

ni ne mogu identificirati s Hrvatima.84 iz Annales regni Franco-rum za 819. godinu moe se zakljuiti da je Borna tada vladao kao dux Dalmatiae.85 Borna se i u vrelu Vita Hludowici imperatoris, kada se navodi boj na kupi, spominje u istom smislu (Dalmatiae duci).86 on se u navedenim Analima za 820. godinu navodi sa-mo po imenu, dakle bez posebnog tituliranja,87 a isto tako spomi-nje se samo po imenu i u Vita Hludowici imperatoris za 820. godi-nu.88 Borna je u einhardovim Analima za godinu 821. oznaen kao dux Dalmatiae atque Liburniae. Anali za 821. godinu izvjeuju da je Borna mrtav i da ga je naslijedio Vladislav,89 a prema anoni-mnom autoru Vita Hludowici Borna je ubijen (vita privato),90 a za-nimljivo da se to zbilo u istoj godini kada je on oznaen kaodux Dalmatiae atque Liburniae. ne moe se iz vrela zakljuiti da li je Borna uz franaku pomo stvarno zavladao i Hrvatima u njihovom krbavsko-likom zaleu. n. klai (1920.-1988.) u svojoj posljednjoj i posmrtno objavljenoj studiji obrazlae miljenje da su se Hrvati, u doba avarskih osvajanja, iz svoje prvobitne balkanske prapostoj-

strukture prostora jugoslovenskih naroda i njenog razvoja. jugosloven-ski istorijski asopis /Beograd/, broj 1-2 za 1966. godinu, str. 7.)

84 Usp. i: d. e. alimov, Politija Borni, nav. dj., str. 129. 85 F. raki, Documenta, nav. dj., str. 320-322. 86 F. kos, Gradivo za zgodovino Slovencev, II, nav. dj., str. 48. 87 F. kos, Gradivo za zgodovino Slovencev, II, nav. dj., str. 55. 88 F. kos, Gradivo za zgodovino Slovencev, II, nav. dj., str. 61. 89 F. kos, Gradivo za zgodovino Slovencev, II, nav. dj., str. 61. 90 I dok Einhardovi anali pod 821. g. naprosto kau da je Borna, defunc-

tus est, pod istom godinom Anonimova Vita Hludowici pie da je on vita privato. Izraz defunctus est znai umro je, t. j. pokojni je, a vita privato glasi u prevodu lien ivota ili drugim rijeima: ubijen je. (stjepan antoljak, Da li bi se jo neto moglo rei o hrvatskim knezo-vima Borni i Ljudevitu Posavskom. Godien zbornik 19, skoplje, 1967, str. 134.)

46

bine u zavelebitskom zaleu,91 povukli pred avarima u karantani-ju i odatle se vratili u doba franako-avarskog rata, pa zakljuuje: Hrvati su s franakom pomoi zauzeli upanijsku Avariju izmeu Zrmanje, Krke, Dinare, Mosora i mora, pa je upravo u tom dijelu nekadanje avarske zemlje ili avarskog kaganata njihovo ime Hr-vat postalo i sinonim za novoosnovanu dravu! Iako ve Borna nosi zvune naslove dux Dalmacie et Liburnie, on se, unato franakoj pomoi, ne uspijeva uvrstiti i izvan teritorija svoje upanijske Hr- vatske. Neupanijska ili banska Hrvatska ostala je pium desiderium hrvatskih vladara najmanje do prve polovice 10. stoljea, kad se prvi put, kako spomenusmo, u ovoj upanijskoj Hrvatskoj poinju osjea-ti tragovi utjecaja one druge Hrvatske, koja je jo poganska i oito upanijskim Hrvatima susjedna zemlja Kad se knez Borna prvi put pojavljuje u izvorima, Einhard upisuje u svoje anale, meu ostalim, i

91 Vojislav nikevi zakljuuje: S Nadom Klai se slaem i u tome da je pri-sustvo predaka Srba i predaka Hrvata na Balkanu vremenski bilo mnogo due nego to se do skora smatralo, da ak moe da see i u doba znatno prije nove ere... No, mogue da slovjenskijeh onomastikih imena nema na starijem antikim kartama usljed toga to ih njihovi autori nijesu biljeili zato to su na njih s prezrenjem gledali kao na nie produkte doseljenijeh slovjenskih pagana (varvara)... No, ipak, na prigovor da na Pojtingerovoj tabli i ostalijem antikim kartama nema slovjenskijeh naziva mjesta najsi-gurnije i najprihvatljivije odgovara Stjepan Panteli iz Mainza /Njemaka/ Strabonom koji navodi da su Rimljani nakon zauzimanja nekog podruja odmah mijenjali dotadanja imena rijeka, naselja itd., kao to su Austrijanci sva slavenska imena mjesta u tajerskoj i Karantaniji germanizirali pa da-nas vie ne znamo kakav je bio slavenski oblik. (V. nikevi, Kroatistike studije. naklada erasmus, Zagreb, 2002, str. 37-39.) Usporedi: Valentin Pu-tanec, Ubikacija klasinih toponima Sisopa i Soroga u Zagreb i pitanje pri-sutnosti Slavena na Balkanu u 1. st. nae ere. Zagreb, 1992, str. 16.; I. Mu-i, La lingua parlata nella Dalmazia romana. la cultura nel mondo, roma, XlV/1991, 1, str. 7-16. /ovaj rad objavljen je i na hrvatskom jeziku pod na-slovom: O slavenskoj pismenosti na dananjem teritoriju Hrvata u antiko i ranosrednjovjekovno doba. kai. Zbornik Franjevake provincije Presve-toga otkupitelja. sv. 25, god. 25, split, 1993, str. 385-403./

47

to da je doao vojvoda Gaana Borna Namee se naime misao da su Franci dajui Borni taj naslov, po svoj prilici vjerovali da e im Borna pomoi osvojiti jedan dio banske avarske poganske zemlje u zavelebitskim krajevima. U sluaju pak da je Borna bio ve za dola-ska Franaka vojvoda u Gackoj najzapadnijoj zemlji banske avarske zemlje Franci su, kad je priao k njima, oito bili uvjereni da je to pravi put da dou do ostalih banskih pokrajina. Ali na tom istom sastanku u Heristalu pojavljuje se i Ljudevit Ljudevit se tui, kao to je poznato, na prefekta furlanske marke Kadolaha i smilja neto novo, kako tvrdi Einhard. Te su novosti vrlo vjerojatno Ljudevitova elja da proiri svoju vlast takoer na avarsko bansko podruje i zato ve godine 819. protiv njega odlazi vojska, ali se vraa ne postigav-i nita Nema nikakve sumnje da je nestankom Ljudevita i avar-ska banska zemlja odahnula, jer se rijeila odjednom svih osvajaa. Franci su prema njoj bili nemoni, tako da im nije uspjelo poslati u tu njima nepristupanu zemlju ni prve misionare, te stanovnici njezini ostaju pogani najmanje do sredine X. stoljea. Zato i car Konstantin u svoje vrijeme oko 959, razlikuje dva hrvatska podruja: upanijsko (s pokrtenim stanovnicima) i bansko, koje je jo uvijek pogansko!... Ali Stara Hrvatska ostaje i za Maare neosvojiva zemlja Prema to-me, Stara Hrvatska ostaje neosvojiva tvrava za sve susjede najma-nje do sredine X. stoljea.92 n. klai je precijenila snagu i prostor-ni obujam avarskih osvajanja, a Hrvatsku kroniku zanemarila je kao vjerodostojno vrelo. klaika je pola sa stajalita danas ve gotovo prihvaene teorije da su upani i banovi avarski inovnici i upravite-lji njihovih, avarskih pokrajina skupljenih u prvo avarsko carstvo i na temelju te teorije zakljuila da su sve upanske i banske zemlje mogle za formiranja prvoga avarskoga kaganata pripadati samo

92 n. klai, Poganska stara ili vela Hrvatska cara Konstantina Porfiroge-neta. Croatica Christiana Periodica, XII/1988, broj 21, str. 52, 56-57, 61.

48

Avarima.93 Miljenje (oito i njezino) da hrvatski naziv ban potjee od avarskoga osobnog imena vladara Bajana poziva se na poglavlje XXX. DAI u kojemu se navodi kako meu Hrvatima u lici, krbavi i Gackoj vlada boanos (boan) koji se u glavi XXXI. DAI spominje kao boeanos (boean). Meutim, u Hrvata postoji samo naziv ban koji se u hrvatskim izvorima oduvijek tako pisao i izgovarao.94 ni-je utvreno ni za naziv upan da pripada avarskom rjenikom bla-gu. upani postoje u Bugarskoj, Grkoj te u eha i Poljaka. U gl. XXiX. DAI stoji da su Hrvati, srbi, Zahumci, trivunjani, konavljani, dukljani i Pagani imali, kao i ostali Sklabenoi, upane starjeine.95

iz Hrvatske kronike nedvojbeno proizlazi da su Hrvati po avar-skom zaposjedanju njima susjednih teritorija u prvoj polovini VII. sto-ljea ostali pod avarskim vrhovnitvom u krbavsko-likom prostoru, na kojemu su se nalazili i sredinom VI. stoljea i iz kojega nisu nigdje iselili po avarosklavinskom doseljenju. Meutim, tono je sve to je klaika zakljuila o odreenoj politiko-teritorijalnoj samostalnosti i neosvojivosti zavelebitskoga zalea, ali uz napomenu da su ga tijekom svih tih stoljea trajno nastavali samo Hrvati. svi mogui avarski nala-zi na krbavsko-likom prostoru mogu dokazati samo odreeno suiv-ljenje u zajednikoj dravi Hrvata s avarosklavinskim doseljenicima.

93 n. klai, Vinodol od antikih vremena do Knezova krkih i Vinodolskog zakona. /Posebna izdanja Historijskih arhiva u Pazinu i rijeci/. Pazin rijeka, 1988, str. 14.

94 tvrdnja da je ban postao stezanjem iz bojan protivi se i historijskim injenicama i glasovnim zakonima. Da je slavenski bojan proizaao iz mongolsko-turskoga bajan, trebalo bi istom dokazati, jer moe biti i od korijena boj. Istina je dodue, da je kod nabrojenih altajsko-turanskih naroda lino ime Bajan bilo dosta esto, ali u povjesnim vrelima nema nigdje ni traga kakovu svjedoanstvu, da je rije bajan kod njih ozna-ivala dravno ili vojniko dostojanstvo i imala isto ili barem priblino slino znaenje kao hrvatski ban. (stjepan k. saka, Otkuda Hrvati-ma Ban? ivot, XX/1939, 7, str. 393.)

95 detaljnije o problematici naziva ban i upan usp. I. Mui, Hrvatska po-vijest, nav. dj., str. 129-134.

49

VladislaV

Borna je ubijen vjerojatno u sijenju ili veljai 821. godine. einhardovi Anali za godinu 821. izvjetavaju da je Bornu iste go-dine naslijedio Vladislav: Na molbu (uz suglasnost) naroda i uz carev pristanak za njegova nasljednika bi postavljen njegov neak /sinovac, unuk?) Ladasclavus.96 Iz navedene stilizacije ovoga fra-nakog vrela mogue je zakljuiti da je i Borna svojedobno kao dux Gaana bio od naroda u Gackoj biran, a kasnije i od Franaka potvren.

trajanje Vladislavove vladavine, koja je poela 821. godine, neutemeljeno se datira do oko 835. godine. Ann. reg. Franc. iz-vjeuju o bijegu ljudevita 822. godine u dalmaciju i da ga je u njoj 823. godine ubio Bornin ujak ljudemi