116-209-1-SM

415

Fakultet političkih nauka – GO

DIŠN

JAK 2008/2009

MEDIJI I MEDIJSKA KULTURA

Doc. dr. AMILA ŠLJIVO-GRBO

Mediji i medijska kultura Prilog proučavanju medijske kulture

u Bosni i Hercegovini

Sažetak

Autorica istražuje fenomen medijske kulture kao jednog od ključnih kon-stituirajućih pojmova informatičke ere koja usložnjava ravan identiteta, pa tako i socijalni i profesionalni identitet medija i novinara, koji je deontološki relativiziran i saobražen stepenu razvoja političke i medijske kulture u određe-noj socijalnoj zajednici, kao što je npr. Bosna i Hercegovina.

Ključne triječi: medijska kultura, mediji, tehno kulture

Istraživanje uloge medija u društvenim promjenama koje se danas označavaju različitim nazivima1 podrazumijeva elementarni uvid u sta-nje društvene svijesti, posebno u oblast kulture, odnosno u onaj njen se-gment koji se razvija u novim tehnološkim uvjetima i iz kojeg se generira jedan, reklo bi se, novi trend i novi odnos. Riječ je o medijskoj kulturi za koju sve veći broj teoretičara tvrdi da je natkrilila tradicionalnu kulturu i tradicijske vrijednosti. Taj novi kulturni ‘imperijalizam’ posljedica je novih tehnoloških mogućnosti da se posredstvom medija (elektronskih) planetarno prezentiraju poruke za koje publika (masa) vjeruje da ih treba prihvatiti ili ih prihvaća bez rezerve, konzumirajući ih na isti način kako konzumira hranu koja se nudi npr. reklamom. Razlika među slojevima publike, istina, postoji, ali se ona postupno smanjuje kako pada cijena tehničkih naprava posredstvom kojih se emituju poruke. Tu razliku je moguće naći još (posebno) u sferi potrošnje, u kojoj se duše siromašnijih podmiruju surogatima koje njihovi kreatori javno nude kao vjerodostoj-ne proizvode.

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

008/

2009

416 AMILA ŠLJIVO-GRBO

Raspon informacija i mogućnost ponude, s jedne strane, i glad za no-vitetima (sa televizije), s druge strane, ogromni su. Uz nove ideje o tome kako što bolje živjeti, nude se i političke ideje i nove ideološke recepcije itd. U takvim okolnostima uz ad hoc proizvedene potrebe razvija se i ad hoc svijest čija je konstanta inovacija, pa se postavlja pitanje: šta je kultura u klasičnom smislu, a šta savremena kultura u čijem sastavu razumijeva-mo da je i medijska kultura. Zaboravimo li neka ranija učenja o kulturi, a aktualna kritička gledišta usmjerimo na sadašnjost (kulture), može nam se učiniti da svijetom dominira samo medijska kultura. Međutim, pri sva-kom promišljanju kulture postavlja se pitanje o kulturi uopće, kao i pitanje o njenom porijeklu i značaju.

Poslužimo li se klasičnim znanjem o tome šta je kultura, neminovno ćemo naići na nalaz o čovjeku kao prirodnom biću koje jeste najsavršenije među živim bićima, ali kojem priroda (ili Bog) nije riješila sve pretpostavke egzistencije, već ga je obdarila umom koji ga vodi da mijenjajući prirodu osigurava egzistenciju, pri čemu nastaje njegova druga priroda.2 Ta druga čovjekova priroda razumijeva se kao kultura – ljudska kultura, koja je u biti njegov trag o njemu samome kroz povijest njegova odnosa s prirodom. Dok se prirodni razvoj čovjeka posvuda obavlja na približno jednak način, kako je to već riješila sama priroda, njegov se drugi – kulturni razvoj (njegova druga priroda) odvija kao razvoj individue u sklopu zajednice kojoj pripada. Evolucija i pojedinca i njegove zajednice u biti je kulturna evolucija i stoga se još uvijek o kulturi može govoriti kao o kulturama zajednica i o tome nema nikakvog spora. U tom smislu odgaja se i čovjek kao član zajednice. Čovjek se, dakle, postupno (odgojem) priprema za ponašanje u skladu sa zahtjevima zajednice. O tome šta sve utječe na izgradnju ponašanja i ljudski izbor, različite nauke su odgovorile različito. No, valja primijetiti da savre-mene teorije kulture3 nedvojbeno ukazuju na potrebu ‘transdisciplinarnog pristupa kulturi’ (Kelner), a to podrazumijeva uvažavanje različitih teorijskih nalaza i zaključivanja o kulturi iz kojih se raspoznaje aktualna kultura, kako na lokalnom tako i na globalnom planu. Tako npr. prava žena danas ili mod-ni proizvodi nisu obilježje samo stanovnika nekog lokaliteta u svijetu. Oni su na temelju savršeno brzog širenja informacije o tome (tonom i slikom) sastavnica i stanovništva na lokalitetu na kojem nisu egzistirali. Na taj način medij postaje glavno sredstvo politike, kulture, ekonomije, ideologije itd. Tako aktualne ideje, najnovije kreacije proizvoda i slično nailaze na prijem (slobodno) ili se priječe različitim sredstvima.

Istraživanja i nalazi o tome kako se mijenjao svijet država (nacija) u dru-goj polovini 20. stoljeća4 govore o smjeni ideologije, o smjeni određene

417


DIŠN

JAK 2008/2009


povijesne prakse i na kraju i o smjeni jedne kulture, odnosno političke kulture. Radi se o tome da su se ograničenja kidala, zapreke rušile, sloboda osvajala usvajanjem novih iskustava, u čemu je nesporna uloga medija. Otud, nakon što je prirodno-tehnička nauka uspješno riješila to teško pi-tanje pretpostavki egzistencije, kultura i njen univerzalni utjecaj postaju ključ razumijevanja svijeta. Kultura, dakle, kao političko, nacionalno ili neko posebno pitanje međusobnog usklađivanja, napredovanja ili zaosta-janja, postaje indikator stanja i razvoja društva. U tom kontekstu gledano, Bosna i Hercegovina kao društvo, budući da je prošla fazu duge i teške kri-ze i zaostajanja, ulazi u fazu postupnih promjena i progresa. U tom procesu mediji imaju veoma važnu ulogu, zbog čega i jeste u ovom radu skrenuta pažnja na stanje medijske kulture uopće, a posebno stanje u Bosni i Her-cegovini kao zemlji u tranziciji.

a) Pojam i novi trend

Medijska kultura je pojam novijeg datuma, a tiče se ljudi koji žive u in-formatičkoj eri, odnosno eri ‘globalnog sela’. Kao pojam može se razumjeti u širem i u užem smislu.

U širem smislu ona se razumijeva kao skup informacija i predstava, zvu-ka i slike na bazi kojih se oblikuje savremeni život ili, bolje reći, koje obli-kuju našu svakodnevnicu. U užem smislu medijska kultura se razumijeva kao segment ‘kulturne industrije’ čiji proizvodi oblikuju život. U vrijeme odveć izdiferenciranog izbora ljudi, medijska kultura je i posljedica odgoja i osposobljenosti ljudi za uspješan moderni život.

Kao što nema jedne jedinstvene teorije kulture kao takve, nema ni općeprihvatljive teorije medijske kulture i u tom smislu moguće je ovdje samo ukazati na postojanje različitih teorija, bez nekog preciznog izlaga-nja različitih teorijskih pristupa i stajališta. Međutim, problem je u tome što se u bosanskoj društvenoj znanosti nije posvećivala naročita pažnja tumačenjima i uopće istraživanjima medijske kulture. Slična situacija je i u drugim bivšim jugoslavenskim zemljama. Dok su u svijetu 1970-ih godina pa nadalje teorijska promišljanja fenomena medija doživljavala kul-minaciju, u zemljama bivše Jugoslavije prevladavale su ideološke rasprave. Stoga se danas suočavamo sa skromnim izvorima i istraživanjima, zbog čega trpe posljedice i mediji i javnost i novinarstvo kao profesija. Istina, na nekadašnjem jedinstvenom hrvatskosrpskom jezičkom prostoru moguće je registrirati pozamašnu literaturu o politici i demokraciji5 i u okviru te literature naići na naznake o medijskoj kulturi. Doduše, takve naznake

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

008/

2009


više su u funkciji tumačenja pretpostavki demokracije ili su naprosto ozna-čene kao segment političke kulture. Ali, na tom planu može se uočiti ne-što obimnija prevodilačka aktivnost i priređivanje djela za ‘svoje’ potrebe utjecajnih autora sa Zapada6. Pa ipak, iz tog skromnog fonda moguće je izdvojiti i proanalizirati istraživanje hrvatskog autora Miroslava Vujevića koje je provedeno u Hrvatskoj, a rezultati objavljeni 2001. godine u knjizi pod naslovom Politička i medijska kultura u Hrvatskoj7. Drugo značajno djelo za koje je moguće ustvrditi da je referentno jeste prijevod s engle-skog (prevela Aleksandra Čabraja) opsežnog djela autora Daglasa Kelnera pod naslovom Medijska kultura8. Drugih opsežnijih i aktualnijih radova na temu medijska kultura, za koja bi se moglo tvrditi da su utjecajni u širem smislu, gotovo da i nema na ovim prostorima. Zbog toga i ovaj naš doprinos sagledavanju pitanja medijske kulture i njenog značaja za razvoj demokracije u Bosni i Hercegovini smatramo vrlo skromnim.

Hrvatski autor Miroslav Vujević, profesor Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, svoje istraživanje proveo je još u vrijeme ratnih zbi-vanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a istraživačke nalaze objavio 2001. godine, dajući time doprinos promišljanju jedne vrlo kompleksne oblasti društvenog i političkog života. Medijska kultura kao tema i predmet znan-stvenog interesa respektirana je u svijetu, posebno zadnjih decenija, ali su u Bosni i Hercegovini opsežnija (zbog ratnih događanja) i teorijska i em-pirijska istraživanja izostala. Međutim, medijima i medijskoj kulturi u ze-mljama u tranziciji, posebno zbog potrebe demokratskog razvoja kojemu ima doprinijeti i takozvano dvosmjerno komuniciranje, mora se pokloniti veća pažnja. U tom smislu Vujević kaže: “u demokraciji su osigurane druš-tvene pretpostavke za dvosmjerno informiranje-komuniciranje, od vlasti prema narodu i od naroda prema vlasti”.9 Takav dvosmjerni proces znak je promjene u kulturi u kojoj se respektira tolerancija, obrazovanje za demo-kraciju i slično, a sve to utječe na oblikovanje funkcije medija.

No pogledajmo najprije šta Vujević podrazumijeva pod medijskom kul-turom. On, naime, ne pretendira da izloži neku sveobuhvatnu definiciju medijske kulture koja bi mogla biti prihvatljiva ili kritizirana, ali preciznim isticanjem ‘triju razina’ medijske kulture određuje šta sve čini medijsku kulturu:

“1. Tehnička razina ... uključuje sredstva i ljude koji znaju raditi s tim sredstvima. Ova razina uključuje kulturu u objektivnom i subjektiv-nom smislu.

2. Profesionalna komunikologijsko-novinarska razina ... uključuje po-znavanje teorije i prakse javnog informiranja i komuniciranja.

419


DIŠN

JAK 2008/2009


3. Medijska kultura javnosti ... uključuje spremnost i znanje korištenja tehničkih sredstava, te sposobnost razumijevanja sadržaja informira-nja i komuniciranja.”10

Ovakvo određivanje nivoa medijske kulture u osnovi je prihvatljivo, posebno ako se kao obrazac istraživanja nivoa osposobljenosti hoće pri-mijeniti. Međutim, ako se hoće šire razmotriti medijska kultura, posebno njeno stanje u društvu u određenom trenutku, valjalo bi seriozno razmo-triti i kulturnu i političku tradiciju tog društva. To znači da bi bilo nužno istražiti njegovu historiju, njegov odnos prema drugačijem, prisustvo mit-ske svijesti, prijemčivost za tehničku inovaciju itd.

Vujevićeve ‘tri razine’ medijske kulture prihvatili smo u funkciji isti-canja elementarnih naznaka i deskripcije medijske kulture u ‘Bosanaca’. Dakle, prihvatili smo ovaj obrazac bez rezerve, s tim što ističemo da je izraz ‘Bosanac’ uslovno upotrijebljen u smislu stanovnika – državljana Bosne i Hercegovine.

1. Za razliku od Slovenije i Hrvatske (u kojima je pred raspad Jugosla-vije tehnička razvijenost i osposobljenost bila na znatno višem nivou nego u drugim republikama), ‘razina’ medijske kulture u Bosni i Hercegovini može se ocijeniti osrednjom, ali u određenom smislu ujednačenom s razinama u drugim republikama tadašnje zajedničke države (npr. oblast elektronskih medija – današnja nacionalna tele-vizija i radio i sl.). Razlika nastaje onda kada Jugoslavenska narodna armija vodeći i pomažući agresiju okupira RTV predajnike, ili ih razara, čime se pokrivenost radiotelevizijskim signalom mijenja u korist agresora. Usto, znatan broj stanovnika Bosne i Hercegovine progonom se stavlja u izolaciju (izbjeglištvo), zbog čega nastaje za-stoj u osposobljavanju za tehničke inovacije. Nakon okončanja rata stanje se vrlo sporo, ali postupno mijenja.

2. Što se tiče profesionalne komunikologijsko-novinarske razine, ona je danas u Bosni i Hercegovini neujednačena i teško je, posebno s obzirom na ratna događanja i krah profesionalizma i u segmentu takozvanog (bosansko) srpskog i u segmentu (bosansko) takozva-nog hrvatskog novinarstva izvesti adekvatnu ocjenu. Uvjetno govo-reći, novinari privrženi ideji suverene Bosne i Hercegovine i njenoj odbrani, iako poneseni visokim stupnjem patriotizma, postigli su viši profesionalni nivo. Takvu ocjenu izvodimo i iz činjenice rada i državnih i privatnih medija, čiji su novinari respektirali profesionali-zam na način kako je to jedino bilo moguće u ratnim okolnostima.

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

008/

2009


3. Medijska kultura javnosti, možemo se složiti s Vujevićem, i u Bosni i Hercegovini je najniža. Ideologija popularno nazvana ‘jednoumlje’, koja je dominirala sve do prvih višestranačkih izbora (1990. godine), u biti je u okolnostima agresije nastavljena, samo sa drugim ciljem i u okolnostima krajnje restrikcije slobode. Nakon rata mogu se evi-dentirati određene promjene, ali ostavština i starog i novog ‘jedno-umlja’ još uvijek je prisutna, posebno stoga što su ratne stečevine (kao što je npr. Republika Srpska) ustavom legalizirane, kao i stoga što raspad Jugoslavije još uvijek nije dovršen u cijelosti. Zbog toga se povremeno mijenja raspoloženje značajnog dijela stanovništva Bosne i Hercegovine prema državi Bosni i Hercegovini. Nažalost, vlasti svojim postupcima dodatno utječu na produbljivanje razlike u pogledu stupnja prihvaćenosti države, a to produbljuje društvenu krizu i ugrožava profesionalizam. U takvim okolnostima i mediji trpe pritisak, a javnost biva uskraćena da posredstvom medija zado-bije onu snagu koja je neophodna da bi se artikulirala kao demokrat-ska. Stoga je ovdje moguće složiti se s Vujevićevom konstatacijom da nije ista uloga medija u demokratskom i nedemokratskom društvu, jer da je Bosna i Hercegovina demokratsko društvo razlike u pogle-du odnosa prema državi bile bi postupno rješavane (konsenzusom). Uz to i naprimjer istina o agresiji, ratnim zločinima i genocidu nad Bošnjacima ne bi sada bili predmetom razlika u politici, pa ni pred-metom razmirica, već bi bila respektirana i u politici i u medijima. Istraživanje medijske kulture kod Vujevića ima karakter nacionalnog istraživanja i tiče se, u užem smislu, same Hrvatske. Međutim, ono se u širem smislu dotiče i medijske kulture u Bosni i Hercegovini. Ako u svom istraživanju ovaj autor uoči da je došlo do ‘kulturnog zaostajanja’ u hrvatskom novinarstvu, onda je logično ustvrditi da je stupanj kulturnog zaostajanja u bosanskom novinarstvu znatno veći, jer je i politička i kulturna situacija u Bosni i Hercegovini složenija. Kada se pogledaju izloženi razlozi zaostajanja, onda se susrećemo s nizom pitanja kao što su: nacionalna identifikacija novinara, po-litička identifikacija novinara, identifikacija novinara s političkom vlašću, te sudjelovanje novinara u politici (Vujević). Iako će pitanje identifikacije biti kasnije šire razmotreno, ovdje ga ističemo isklju-čivo kao razlog kulturnog zaostajanja. Ako npr. Vujević, primjera radi, spomene izjavu urednika prvog broja tjednika “Danas” u kojoj se kaže da on, to jest tjednik (pr. A.Š.) “nipošto neće biti nehrvatski, već naprotiv, s ponosom će se očitovati i djelovati kao hrvatski poli-

421


DIŠN

JAK 2008/2009


tički tjednik” i upita se: “da nije kulturnog zaostajanja zar bi uopće trebalo reći da će u Hrvatskoj neki politički tjednik biti hrvatski”11, onda to upozorava da se suočimo s razinom medijske kulture i u Bosni i Hercegovini. Naime, glasila u Bosni i Hercegovini pretež-no su srpska, hrvatska i bosansko-bošnjačka. Tu su tri konstitutivna naroda, tri nacionalne kulture, tri medijske kulture, od kojih sva-ka trpi zaostajanje insistiranjem na svojoj separatnosti. I pored toga što su značajnu preobrazbu prošli najutjecajniji elektronski mediji RTVBiH, RTVRS i drugi, zahtjevi za njihovim ponovnim naciona-liziranjem nisu prestali.

S obzirom na to da medijska kultura u Bosni i Hercegovini, posmatrana shodno obrascu Miroslava Vujevića, zaostaje, postavlja se pitanje njenog progresa u smislu zahtjeva demokracije. Prije nego što potražimo precizniji odgovor na ovo pitanje osvrnut ćemo se i na knjigu Daglasa Kelnera pod naslovom Medijska kultura12 za koju držimo da će pomoći u razumijevanju medijske kulture u Bosni i Hercegovini i rasvjetljavanju najvažnijih razloga njenog zaostajanja.

Da bi se potpunije shvaćali i tumačili pojam i značaj medijske kultu-re, kako je to istakao Daglas Kelner, valja najprije, u najkraćem, skicirati prethodne pojmove oko kojih se koncentriraju rasprave o kulturi. U tom smislu evidentne su različite oznake i podjele.13 Međutim, ono što je u po-sljednjih pedeset godina obilježilo diskusije teoretičara kulture jeste kritika masovne kulture koju je pratila i rasprava o mas-medijima kao sredstvima posredstvom kojih se generira industrija svijesti i razvija masovna kultura.14 U biti, rasprave o masovnoj kulturi obilježile su vrijeme industrije (mo-derne), dok postindustrijsko doba karakterizira teorija medijske kulture kao novog izraza, odnosno pojma s aktualnim društvenim i političkim sadržajem. Činjenica je, naime, da masovna kultura i mas-mediji čine par po kojem prepoznajemo novi civilizacijski trend, s tom razlikom što se i pojam i diskusije o masovnoj kulturi smještaju u prošlost (zaboravljaju), a mas-mediji i dalje ostaju u žiži razmatranja, posebno njihova uloga u pos-tmodernom dobu. Dakle, mas-mediji su pojam koji opstaje zahvaljujući najprije pismu, a potom elektronskoj tehnologiji koja ih je učinila svoj-stvom svijeta. Otud je pojam masovne kulture naslijedio pojam medijske kulture. Vrijeme masovne kulture označeno je kao vrijeme manipulacije, dok se vrijeme medijske kulture (uz sva kontroverzna i kritička mišljenja) sve više razumijeva kao vrijeme slobode, a sve manje kao vrijeme manipu-lacije. O tome da li je to tako bit će više riječi kasnije. Za sada tu tvrdnju valja uzeti s rezervom i upozoriti da je medijska kultura slojevit pojam koji

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

008/

2009


ukazuje na potrebu širenja kulture, a da je tačno samo to da u njenoj osno-vi kao potencijal počiva mas-medij, kao i to da je on svojstvo globalnog svijeta, ma koliko na taj svijet gledali iz kuta (njegove) slojevitosti i različi-tosti, odnosno iz kuta kontroverznih shvaćanja samih mas-medija i njihove uloge danas. A o tome da li je medijska kultura samo novi pojam za ono što je do sada pokrivao pojam masovne kulture, ovdje nećemo raspravljati zbog same činjenice da se svijet uveliko promijenio i da su njegovu pos-tmodernu sliku dopunili brojni sadržaji u koje svrstavamo i demokraciju kao odrednicu najprije za slobodne, a potom i nezavisne medije.

O čemu ustvari govori Daglas Kelner15 i kojim pojmom se služi? Daglas Kelner “isključivo koristi pojam ‘medijska kultura’. U njegovom središtu nalaze se ‘tehno kulture’ kao što su radio, televizija, film, muzika i štam-pani mediji. Kelner je uvjerljivo pokazao da je dominantan i nezaobilazan oblik savremene kulture zapravo medijska kultura”.16 Budući da se u li-teraturi nalaze ocjene da je medijska kultura sastavnica političke kulture, odnosno političke kulture demokracije, onda vrijeme demokracije razu-mijevamo kao vrijeme medijske kulture, ne ulazeći dublje u analizu da li je došlo do toga da valja raspraviti šta je uže a šta šire značenje jednog i drugog pojma (politička i medijska kultura). Ovdje treba naznačiti samo to da oni koji shematski razumiju demokraciju pod tim podrazumijevaju novu političku kulturu, a u sklopu političke kulture medijsku kulturu17 kao njen segment. Daglas Kelner, dakle, na medijsku kulturu gleda kao na ‘oblik savremene kulture’ globalnih razmjera, ne koristeći se, kako kaže Ratko Božović, terminima ‘masovna’, niti ‘popularna kultura’, jer smatra da su one ideološkog porijekla.

Kelner se u svom tumačenju medijske kulture oslanja na misao pred-stavnika frankfurtske škole18 (kritička teorija društva) i na britansku pos-tmodernističku teoriju kulture19. Teorija kulture Horkhajmera i Adorna poslužila je Kelneru (frankfurtska škola) i pomogla mu da spozna i pojasni “socijalni, ekonomski i politički kontekst dramatične savremenosti” (Bo-žović), ali i da odbaci njihovu podjelu kulture na klasičnu i druge oblike kulture, to jest da medijsku kulturu kao pojam uvede u opticaj, te da ga uzme za naziv savremene kulture. Ustvari, Kelner je dao primat britanskim teoretičarima20 (britanske studije) stoga što nisu polazili od podjele kul-ture koju su uveli u teoriju Horkhajmer i Adorno, već su “uvidjeli značaj medijske kulture” koju on prihvaća, odbacujući, dakle, i sve druge nazive za kulturu. Ako, ustvari, postmoderno doba razumijemo kao “prelaz od Gutenbergove galaksije na audiovizuelnu eru”, onda će postati jasno zašto je Kelner medijskoj kulturi dao opće značenje, iako je u središtu njegovog

423


DIŠN

JAK 2008/2009


promišljanja došla do izražaja kritika kulturnih sadržaja kojima zrači “me-dijski imperijalizam”, pa i ono što je u “britanskim studijama” izloženo kao pitanje dominacije i otpora. U biti, Kelner na specifičan način, iz po-zicije sudionika, konzumenta i tumača američkog medijskog bljeska gleda na kulturu respektirajući tehničko-tehnološke (planetarne) mogućnosti medija posredstvom kojih se šire nove vrijednosti koje valja uvažavati ili kritizirati. U tom smislu dat je njegov sud o problemu odnosa prema uni-verzalnim vrijednostima koje uvažava najveći broj ljudi na svijetu (sloboda, pravda, jednakost) i o takozvanom novom mitu datom u kreaciji npr. no-vog junaka iz američkog filma o “super čovjeku”.

Daglas Kelner u uvodu svojih studija tehničkom preciznošću kaže od čega se sastoji medijska kultura kao kultura “visoke tehnologije”: “Me-dijska kultura sastoji se od radio sistema, nosača zvuka ... i sredstava nji-hovog emitovanja ..., filmova i načina njihove distribucije ..., štampanih medija, od novina i časopisa; i televizijskog sistema koji se nalazi u središtu medijske kulture.”21 Dakle, Kelner apostrofira sve medijske sisteme, fa-vorizirajući radiotelevizijski sistem, nastojeći time da upozori na veoma visok audiovizualni utjecaj, odnosno utjecaj televizije. S obzirom na ova-ko precizan registar sastojaka medijske kulture, on dalje definira medijsku kulturu kao industrijsku kulturu. Naime, Kelner kaže: “Medijska kultura je industrijska kultura koja je zasnovana na modelu masovne proizvodnje, i namijenjena je masovnom auditorijumu u skladu sa različitim tipovima (žanrovima), kao i uobičajenim formulama, kodovima i pravilima.”22 Ovu definiciju, čini se, nije potrebno ni komentirati ni pojašnjavati, jer odzva-nja empirijskim sadržajem i jasnoćom. Ako bismo je tumačili iz aspekta političke znanosti, onda bi kazali da je ta kultura posljedica industrijskog načina proizvodnje. Marksisti bi rekli da takvom obliku proizvodnje od-govara i tip vladavine. U novim okolnostima ta bi konstatacija mogla biti prihvaćena, jer u biti odgovara na pitanje kakva je vladavina u eri visoke tehnologije i industrije. To je vladavina u kojoj ne dominira “nepomirljiva nesaglasnost između individualnih, grupnih i nacionalnih vrijednosti”.23 Drugim riječima i sasvim jasno rečeno, to je demokracija čija je perspektiva vezana za medije, u naše vrijeme ponajviše za televiziju.

S druge strane gledano, Kelner medijsku kulturu ne uzima idealno. Na-ime, on nalazi da i model koji je razvila Amerika kao svojevrsnu industriju, ali i kao politiku u kojoj je stari neprijatelj (komunizam) zamijenjen no-vim (arapski terorizam npr.), može biti kritiziran. Zato u zaključku svoje knjige (pod naslovom Povratak iz budućnosti u sadašnjost) kaže: “Moguće je da će stanovnici nekog budućeg društva smatrati naše doba medijske

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

008/

2009


kulture erom kulturnog varvarizma, u kojoj je industrija kulture pod uti-cajem komercijalnih interesa pala na najniži mogući nivo, izbacujući go-milu filmova, televizijskih emisija, romana i drugih sadržaja, u kojima je nasilje predstavljeno kao način rješavanja problema i u kojima se prikazuje ponižavajući odnos prema ženama i ljudima drugačije boje kože, a iste sta-re žanrovske formule ponavljaju unedogled.”24 Držimo da Kelnerov strah može biti opravdan s obzirom na to da se društvena teorija sve više pribli-žava jednom idealnom tumačenju sadašnjosti bez one mjere u kazivanju o svijetu koja je proishodila iz njegove bipolarnosti, čega danas nema, što onda samo po sebi donosi mogućnost fetišiziranja onog dominirajućeg. Ove naše opaske posljedica su čitanja Kelnerove knjige kao najave mo-gućeg novog trenda u razumijevanju karaktera i empirijskog sadržaja poj-ma medijska kultura. Ali, uprkos privlačnosti rasprave o “naličju medalje” (medijske kulture), dalje ćemo se usmjeriti na pitanje identiteta sadašnjosti na čije oblikovanje utječu mas-mediji.

b) Mnogostrukost identiteta – stari i novi identitet

Još je F. V. Šeling svoju doktrinu zasnovao na pretpostavci da su “ideal-no i realno ... iskonski istovjetni”. Svoje učenje nazvao je filozofijom iden-titeta25. Identitet ili istovjetnost (geometrijski izraz) tako je kod različitih mislilaca (Hegel, Marks, Huserl, Sartr, Dž.H. Mid i dr.) postao predme-tom zanimanja koliko u smislu traganja za odgovorom na pitanje šta čini i određuje (ljudsku) ličnost toliko i za odgovorom na pitanje o važnosti tih odrednica. Filozofija je ubaštinila različite pristupe u razumijevanju identi-teta, kao i njegove važnosti, pa bi se danas moglo reći da se sva ta mišljenja mogu svrstati u dva sistema mišljenja: a) onaj koji pridaje značaj identite-tu i b) onaj koji ga relativizira. Ovu podjelu izvršili smo samo u funkciji uvodnih napomena i razjašnjenja pojma, poklanjajući pažnju onom siste-mu koji postojanju identiteta pridaje važnost i koji ukazuje na činjenicu da se u novim okolnostima gradi novi identitet, odnosno da je identitet podložan promjeni. Otud je moguće govoriti o starom (stabilnom) i no-vom (podložnom mijenjanju) identitetu, kao i onome šta sve utječe na promjenu identiteta.26 Daglas Kelner u navedenoj knjizi pridaje posebnu pažnju tumačenju filozofskih shvaćanja identiteta, tražeći oslonac za svoj sud o identitetu u sadašnjem vremenu i onome što ga određuje.

Nesporno je postojanje više identiteta. Ta mnogostrukost proizlazi iz mnogostrukosti ljudskih uloga i funkcija kroz povijest. U tom smislu mo-guće je govoriti o individualnom (ličnom) i društvenom identitetu, ali u

425


DIŠN

JAK 2008/2009


povijesnom smislu i o starom i novom identitetu. Kelner najprije konsta-tira da čovjek istovremeno ima više identiteta. Naprimjer, neki Nijemac istovremeno je i profesor, protestant, ribar, demokršćanin političar, privat-ni posjednik, roditelj, suprug, bijelac itd. On je plav, visok, vitak, obrazo-van, kulturan, strog, brbljav, samoživ itd. Sve ovo ukazuje, s jedne strane, na mnogostrukost, a s druge strane na mnoštvo uloga i funkcija koje čo-vjek ima. Pitanje je koliko su te uloge bile čvrsto određene u povijesti i kako ih vidimo danas. Budući da nas, prije svega, zanima identitet danas (postmoderni identitet), osvrnut ćemo se dalje na Kelnerovo istraživanje i nalaze upravo o onim činjenicama koje određuju tzv. savremeni (aktualni – novi) identitet.

Kelner opisuje ‘stari’ identitet (društva sve do kapitalizma) kao stabi-lan i uglavnom nepromjenjiv, dok za identitet modernog i postmodernog doba ističe da je nestabilan, podložan dogradnji, promjenama i inovacija-ma. Istovremeno, on naglašava da je ‘novi identitet’ društveno određen. U tom smislu kaže: “Moderan način života, međutim, uvećava i zavisnost od drugih osoba, jer kada su mogućnosti izmjene identiteta veće, moraju nas priznati i drugi da bi naš identitet bio društveno prihvaćen i vrednovan.”27

Za razliku od modernog doba (kapitalizam industrijske epohe), kada se raspoznaje fleksibilnost i nestabilnost identiteta, u postmodernoj eri iden-titet se destabilizira, mijenja, prilagođava.28 On postaje izrazito nestabilan. Međutim, nas ne zanima toliko rasprava o identitetu u smislu razuđenog teorijskog diskursa. Naš interes je usmjeren na onaj dio Kelnerovih zapaža-nja koja se tiču novog (najnovijeg) utjecaja medija na izgradnju i promje-njivost identiteta u smislu u kojem je Kelner razumio postmoderniste (i frankfurtsku školu i Bodrijara i dr.) koji ukazuju na to “da se autonomni, samokonstitutivni subjekat, kao postignuće modernih ličnosti i kulture individualizma, fragmentira i nestaje, što je posljedica društvenih proce-sa koji dovode do ujednačavanja (ist. A. Š.) individualnosti u racionalizo-vanom, birokratizovanom i potrošačkom masovnom društvu i medijskoj kulturi”.29 Kelner dalje u analizi mišljenja koja nestabilnost identiteta do-vode do krajnjih granica30 ukazuje na sadržaje postmodernističke kulture (medijske kulture) koji dovode do “implozije identiteta”. Stoga se postavlja pitanje šta i kako utječe na tu imploziju i šta sve čini novi identitet.

U tom smislu Kelner razmatra popularne filmove, sadržaje televizijskih serija, reklame, muzičare, glumce, modu31 i sl. Šta ustvari znače ovi (i dru-gi i drugačiji) sadržaji u smislu Kelnerovih razmatranja? Odgovor na ovo pitanje nije ni lak ni jednostavan, ali se u pojednostavljenom smislu može formulirati tako da se naglasi presudan utjecaj medija na promjenu ranijeg

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

008/

2009


i formiranje novog identiteta. Preciznije, Kelner zaključuje “da se u sa-vremenom društvu identitet konstruira (ist. A.Š.) pomoću imidža i stila”.32 Ustvari, važan pojam koji ovdje posebno naglašavamo jeste ‘konstrukci-ja’ (identiteta), pa se čini nužnim zapitati se: čemu konstrukcija i ko to radi? I na ovo pitanje Kelner ima odgovor. On glasi: “predstave i naraci-ja medijske kulture zasićene su ideologijom i vrijednostima, tako da se identitet u savremenom društvu (još uvijek) može tumačiti kao ideološka konstrukcija”. Zato Kelneru valja priznati da je njegova sintagma ‘kon-strukcija identiteta’ dobro pogođen izraz kojim se označava ideologija savremenog društva čija je ambicija neprestani razvoj kapitalizma. Ako u obzir uzmemo činjenicu da je Bosna i Hercegovina zemlja u tranzi-ciji, a njeni mediji još uvijek u fazi reforme, onda se može zaključiti da se od medija očekuje da budu konstruktori novog identiteta nužnog za ideologiju čije su vrijednosti sloboda i demokracija. Time dolazimo i do potrebe da barem djelomično odgovorimo na pitanje o novom identitetu medija i novinara u savremenom društvu, odnosno o njima kao agensi-ma nove (medijske) kulture.

No, da bi se poklonila pažnja osnovnim naznakama o identitetu medija i novinara treba (u metodološkom smislu, prije svega) ukazati na dvostru-ku mogućnost pristupa razumijevanju identiteta medija i novinara: a) ne-utralni i b) znanstveno-subjektivni pristup. Prvi podrazumijeva uvažavanje činjenica kakve one jesu, bez kritičkog samjeravanja. To znači da se savre-menoj demokraciji i kulturi te demokracije (koju nose mediji) ne pristupa kritički, već da se ona uzima idealno, to jest kao stvar takva kakva jest.

Drugi pristup podrazumijeva kritički pristup, shodno dužnosti znan-stvenika, a to podrazumijeva iznalaženje adekvatnog odgovora na pitanje ko i zašto radi to što radi, pa su stvari takve kakve jesu.

Ovdje ćemo djelomično uvažavati oba pristupa, s tim što ćemo prvom dati prednost, s ciljem iskazivanja respekta dosegnutom nivou slobode u demokratskim zemljama.

c) Stari i novi identitet medija i novinara

Ovdje je neminovno, slijedom Kelnerove teorije o novom identitetu – identitetu koji se konstruira, istaći da se u savremenom društvu na isti način uobličava – konstruira i identitet medija i identitet novinara kao i svaki drugi identitet.33 To znači da se, s jedne strane, uvažavaju nove vri-jednosti, a s druge strane imitiraju modeli medija koji artikuliraju i njeguju takve vrijednosti.

427


DIŠN

JAK 2008/2009


Stari identitet medija i novinara koji je građen tokom 20. stoljeća sve do pada Berlinskog zida bio je posljedica dominantnog utjecaja (konstrukcija) suprotstavljenih ideologija (kapitalizam i komunizam) i bio je relativno stabilan. Nakon pada Berlinskog zida on se destabilizira, mijenja i uskla-đuje shodno trenutku.

Ako naprimjer identitet medija kao vrlo važno pitanje promatramo u smislu politike, govorit ćemo o njegovom političkom identitetu, ili ako ga promatramo u smislu kulture bit će riječi o njegovom kulturnom identite-tu itd. Međutim, naš je zaključak da se u modernom i postmodernom vre-menu (društvu) identitet prilagođava interesima i da, bez obzira na odre-đene specifike od zemlje do zemlje, danas svijetom medija i novinarstva dominira interes koji neskriveno pokazuje savremeni kapitalizam. A ako, pak, uvažimo neutralni pristup u opisivanju savremenog identiteta medija i novinara zaključit ćemo da taj identitet opredjeljuju vrijednosti kao što su istina, sloboda, pravda i slično. U tom smislu može se reći da regulativa (zakonska i etička) presudno djeluje na identitet novinara i medija, o čemu je bilo više riječi ranije. Dakako, tu je riječ o formalnom utjecaju za koji se još uvijek može ustvrditi da je više stvar dobrih želja, a manje stvar jednog novog, poželjnog identiteta.

Kad smo se naprijed dotaknuli istraživanja Miroslava Vujevića u kojem je naglašeno “kulturno zaostajanje u hrvatskom novinarstvu”, konstatirali smo da je takvo zaostajanje evidentno i u Bosni i Hercegovini. Međutim, dostatno obrazloženje moguće je dati tek ovdje. Zapravo, najprije je nužno postaviti pitanje o razlozima tog zaostajanja, pa tek onda dati ocjenu o stupnju tog zaostajanja kod nas. U primjeru hrvatskog novinarstva Vujević problematizira četiri vida identifikacije novinara: 1. nacionalna identifi-kacija, 2. politička identifikacija, 3. identifikacija s političkom vlašću i 4. sudjelovanje novinara u politici. Riječ je, dakle, o identitetu i onome što ustvari utječe na identifikaciju novinara. Francuski historičar i kulturolog Luj Dolo je vrlo vispreno ustvrdio: “Nikada stara izreka Ubi libertas, ibi spiritus nije imala toliko značaja kao u vremenu u kojem je kultura, ušavši u politički domen, često mnogo, a ponekad i potpuno, morala da strahuje za slobodu čovjeka koju može da ugrozi država ili nimalo brižne interesne grupe.”34 Upravo, sva četiri vida identifikacije koje Vujević registrira u di-rektnoj su ili posrednoj vezi s politikom. U tom smislu pitanje identiteta i pitanje slobode u snažnoj su vezi i lociraju se u kontekst politike. Ne čini se nužnim ovdje šire izlagati rezultate Vujevićevog istraživanja, ali navedene razloge ‘kulturnog zaostajanja’ treba uvažiti i u primjeru bosanskohercego-vačkog novinarstva, s tim što se stanje na tom planu u Bosni i Hercegovini

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

008/

2009


mora cijeniti kompleksnijim i težim. Ako Vujević ispravno kaže da se nacionalna identifikacija može izjednačiti s državom “koja je određena granicama i zakonima koji u njoj vladaju, ili etničkom zajednicom koja je određena kulturnim obilježjima njenih pripadnika”, te da “identifi-kacija s državom nije isto što i identifikacija s narodom kojem pripada-mo”35, onda je situacija u Hrvatskoj umnogome jednostavnija nego u Bosni i Hercegovini. Naime, u Hrvatskoj je nacionalna identifikacija i s narodom i s državom karakteristična za većinu stanovništva i naravno za većinu, gotovo bi se moglo reći, za sve Hrvate novinare. (Izuzetak može biti statistički zanemariv procent.) Međutim, to nije slučaj u Bosni i Hercegovini i to se još uvijek vrlo transparentno pokazuje. Problem u Hrvatskoj je danas još uvijek naglašen hrvatski etnički nacionalizam, koji je bezrazložan, jer je procent nehrvata sada u Hrvatskoj vrlo mali, a Hrvatska je (u europskom značenju tog pojma) ustrojena kao nacionalna država, država Hrvata (i manjina) i samostalno donosi zakone. U Bosni i Hercegovini samo se većina Bošnjaka i vrlo neznatan dio Hrvata i Srba identificira s državom Bosnom i Hercegovinom. Etnička identifikacija i etnički nacionalizam su sveprisutni, ali se većina Hrvata i Srba identifi-ciraju sa svojom paradržavom (tvorevinom silom stvorenom u ratu) ili sa takozvanim matičnim državama.36 Ni za brojne novinare i medije ništa drugo nije moguće reći. Dok je među novinarima Bošnjacima značajan broj onih koji su se za komunizma identificirali s jugoslavenstvom, a danas se ili izjašnjavaju anacionalno ili se identificiraju s državom Bo-snom i Hercegovinom, na jedan nedovoljno jasan način, među novina-rima Hrvatima ili Srbima ima jugonostalgičara, ali je mali broj njih bio probosanski raspoložen, čak i u vrijeme vrlo izražene kontrole OHR-a ili neke druge međunarodne organizacije koja je brinula o medijima nakon rata.37 Treba istaći i to da je određen broj medija oformljen i finasiran izvana i da je identitet tih medija i njihovih novinara vezan za interese fi-nansijera, ali da se oni u značajnoj mjeri i stvarno i deklarativno ponašaju nadnacionalno, oštro se suprotstavljajući etno-nacionalizmu. Budući da se takvo stanje može vrlo vjerno empirijski verificirati, u Bosni i Her-cegovini se prije može govoriti o medijskim kulturama, o novinarskim identitetima, o novinarstvima, nego o identifikaciji s državom Bosnom i Hercegovinom.

Što se tiče drugih razloga koji utječu na kulturno zaostajanje novina-ra u Bosni i Hercegovini (shodno Vujevićevom registru tih odlika), svi se oni mogu razumijevati u skladu s politikama koje se grade u Bosni i Hercegovini i prema Bosni i Hercegovini, s tom razlikom što je u Bosni

429


DIŠN

JAK 2008/2009


i Hercegovini kod dijela novinara znatno prisutniji žal za Jugoslavijom i što je jugoslavenstvo ovdje bilo znatno izraženije nego u drugim državama koje su bile u sastavu Jugoslavije. Tome bi se mogla dodati još Vujevićeva konstatacija o izvjesnom prisustvu podaničkog mentaliteta koji je bio vrlo izražen u bivšoj zajedničkoj državi, a koji se sada u Bosni i Hercegovini iskazuje prema ‘svojoj vlasti’. Međutim, ako se iz aspekta sadašnjosti baci pogled na medijsku kulturu u cjelini, onda se može podržati i nalaz Ratka Božovića koji glasi: “Medijska kultura je u velikim nevoljama jer je još uvi-jek u raljama političkih elita, ali i novih bogataša.” Ovakav nalaz, zapravo, ukazuje da je još uvijek nedovoljna argumentacija kojom se dokazuje slo-boda medija danas, a to znači da je sloboda kao glavna odrednica njihova identiteta sporna.38 To dalje znači da je bit njihova identiteta u suprotnosti sa istaknutom deklaracijom – sloboda medija.

Ustvari, ključno je pitanje o slobodi medija. Božovićeva tvrdnja o ‘nevolji’ medijske kulture djeluje upozoravajuće stoga što se i mediji i medijska kultura nalaze u ovisnosti o političkoj i ekonomskoj volji – ‘političkih elita’ i ‘novih bogataša’. Zapitamo li se ovdje šta čine političke elite, doći ćemo do zaključka da se njihovi interesi u cjelini prožimaju. To prožimanje interesa ekonomije i politike u današnjem kapitalizmu djeluje, zapravo, na sve oblasti društvenog života, pa i na kulturu koju oblikuju mediji. S pravom se, otud, može reći da je glad za profitom i bogatstvom danas potpuno neskrivena, a da su mediji važna karika u lancu kojim se veže publika – potrošač-građanin, za tu glad, odnosno za potrošnju koja tu glad svakim danom uvećava. Uzmimo samo primjer reklame, komercijalnog filma, show biznisa, sporta, kozmetike i sl. Me-diji ne donose informacije o proizvodima kakvi oni jesu. To je sad fanta-stičan izraz (spoj slike i zvuka) koji nas do te mjere zavodi (obmanjuje), a naša čula u potpunosti okupira da je gotovo nemoguće oduprijeti se. Televizija naprimjer ne nudi samo sugestivnu informaciju. Ona uz to do-nosi i informaciju kako kupiti taj proizvod, čineći potrošača višestruko vezanim u tom mehanizmu u kojem se zgrće i dijeli profit. Privid o važ-nosti naprimjer mode ili novih vrijednosti koje nudi kulturna industrija duboko ulazi u stvarnost, pa je vrlo često teško razlučiti šta je sporedno a šta važno. Uglavnom, mediji sporedne stvari čine važnim, jer je za bogati svijet problem egzistencijalnih potreba unaprijed riješen. Masa ljudi tako može biti gladna, ali će prihvatiti spektakle, jer u njima želi učestvovati shodno pozivu i moći ‘malog ekrana’.

Ako, pak, pogledamo kako se u to uklapaju ljudi iz siromašnih društava kakvo je naprimjer bosansko, onda smo suočeni upravo s Boževićevom

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

008/

2009


konstatacijom “o raljama političkih elita i novih bogataša”. Šta to znači? Da bi se odgovorilo na ovo pitanje valja se najprije osvrnuti na proces i način obnove kapitalizma u Bosni i Hercegovini, na proces koji se ozna-čava pojmom tranzicija. Ključni izraz za ove promjene koje prate obnovu kapitalizma je privatizacija. Pretvaranje državne (društvene) imovine u privatnu kao nužnost, kao zakonitost, podrazumijeva i stvari i ljude i fabrike i radnike. S obzirom na nedostatak kapitalističkog iskustva, lošu strukturu kapitala, kao i bogatstvo stečeno u ratu, teško je govoriti o privatizaciji a da se ne kaže da se ona ne odvija na posve misteriozan način, shodno liku i mentalnom sklopu ‘novih bogataša’. Ako se tome doda da su i mediji samo dio (i to važan dio) tog procesa, onda postaje jasno o kakvim ‘raljama’ Božović govori. Primjer ‘braće Karić’ iz Srbije ili ‘braće Lijanovića’ iz Bosne i Hercegovine to vrlo vjerno potvrđuje. Oni su obrazac ponašanja u privredi i istovremeno i faktor utjecaja u ponašanju političkih elita. Njihov utjecaj na medije razmjeran je njiho-voj finansijskoj moći, a ona je u siromašnom društvu kakvo je ovo naše ili srbijansko npr., ogromna. Ako se tome doda da je nova tehnologija uvećala moć medija, a da je novinarski duh u biti duh ovisnosti (kako u starom tako i u novom obliku), onda je u ovom trenutku jedino moguće reći da imamo stare-nove medije i staro-novo novinarstvo koji kreiraju aktualnu kulturu. Ta kultura, ustvari, izraz je neutoljive gladi ‘novih bo-gataša’, s jedne strane, a s druge strane strasti siromašnih da učestvuju u masovnoj potrošnji za koju nas vežu mas-mediji. Naravno, takvo stanje nije posljedica samo nekog našeg provincijalnog iskustva ili nedostatka sposobnosti. Ono je istovremeno posljedica stupnja razvoja kapitalizma na slabom temelju i zahuktale globalizacije koja ne uvažava svoje žrtve. Tu oporu jabuku grizu i mediji baš onako kako je to izrazio Trivo Inđić u pogovoru knjizi Luja Dole Individualna i masovna kultura. On kaže: “Globalna koncentracija vlasništva nad medijima i kulturnim industri-jama omogućava dominaciju partikularnih interesa i kulturnih i drugih identiteta koji su prevashodno u službi politike, političke manipulacije i stigmatizacije.”39 Jednostavnim jezikom rečeno, živimo ogromne teškoće prolazeći porođajne muke obnove kapitalizma da bismo postali dijelom modernog svijeta. Jedini eliksir koji nam pomaže da prebrodimo bol je-ste televizija čije informacije, slika i ton ‘uljepšavaju’ naš život i samo povremeno upozoravaju na tragične i nimalo idealne perspektive onih koji ne prihvaćaju novi trend. Otud Luj Dolo nije slučajno zaključio da “ultrakapitalističko i propagandno okruženje potrošačkog društva nije ništa manje prijeteće od marksističkog totalitarizma”.40

431


DIŠN

JAK 2008/2009


Bilješke1 Najčešći nazivi za aktualne društvene promjene su: demokratizacija, tranzicija, regio-

nalizacija, globalizacija i novi kulturni i civilizacijski trend itd.2 Na ovo ljudsko svojstvo i mogućnost upozorili su brojni filozofi i mislioci: Gehlen –

čovjek ima povlasticu da zahvaća u krug nužnosti, Kant – priroda ne čini ništa suvišno time što je čovjeku dala um i slobodu volje, Marx – oprirođavanje čovjeka i očovječe-nje prirode – proces rada itd.

3 Činjenica da postoji mnoštvo teorija kulture obavezuje u smislu respekta teorijskog nasljeđa na tom polju. Međutim, pri izboru teorijskog okvira za razumijevanje mo-derne kulture nužno je spomenuti marksistički, neomarksistički, strukturalistički, funkcionalni i sistemski pristup, a to znači uvažiti uopće društvenu teoriju zasnovanu na multidisciplinarnom pristupu kojim se uvažava historija, ekonomija, politika, ko-munikologija, sociologija, književnost i sl.

4 ‘(...) Samo u Africi od 1951. do 1980. godine nastaje 48 samostalnih država, u Europi od 1989. do 1993. godine 14 itd.’ (Nada Švob-Đokić: ‘Tranzicija i nove europske države’, Barbat, Zagreb, 2000, str. 11).

5 Navest ćemo nekoliko takvih djela: Vladimir Vujčić: Politička kultura demokracije, Za-greb, 2001, Vladimir Vujčić: Politička kultura i politička socijalizacija, Zagreb, 2003, Fragmenti političke kulture (grupa autora), Beograd, 1998, Milan Matić: Liberalizam, populizam i demokratija, Beograd, 2002, Demokracija i etika (Zbornik), Zagreb, 2005, Vesna Pusić: Demokracije i diktature, Zagreb, 1998. itd.

6 Huan Linc·Alfred Stepan: Demokratska tranzicija i konsolidacija, Beograd, 1998, Uvod u politologiju (Barrie Axford i dr.), Zagreb, 2002, Daglas Kelner: Medijska kul-tura, Beograd, 2004. itd.

7 Amila Šljivo Grbo: “Znanost između istine i nalaza subjektivnog znanstvenika”, pri-kaz knjige Miroslava Vujevića pod naslovom Politička i medijska kultura u Hrvatskoj, Odjek, ljeto·jesen·zima 2003, Sarajevo.

8 Amila Šljivo Grbo: “Medijska kultura kao oblik globalne kulture”, prikaz knjige Da-glasa Kelnera Medijska kultura, Znakovi vremena, 2005, Sarajevo.

9 Miroslav Vujević: Politička i medijska kultura u Hrvatskoj, Školska knjiga, Zagreb, 2001, str. 158.

10 Isto, str. 144.11 Miroslav Vujević: Politička i medijska kultura u Hrvatskoj, cit., str. 164.12 Daglas Kelner: Medijska kultura, Studije kulture, identitet i politika između moderniz-

ma i postmodernizma, prevela s engleskog Aleksandra Čabraja, Clio, Beograd, 2004.13 U teorijskim raspravama o kulturi pronalaze se sljedeće odrednice kulture: tradicio-

nalna, intelektualna, avangardna, masovna, elitna, medijska itd.14 “Kulturna industrija, naime, dopušta da se govori globalno, samo, pitanje je o čemu?

U društvima gdje vlada kulturna industrija svakome je zajamčena sloboda, ali ta slo-boda je formalna.” (Emina Kečo-Isaković: Komuniciranje i ideologija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1986, str. 46).

15 Daglas Kelner je profesor filozofije u Teksasu (SAD).16 Ratko Božović: “Dominacija medijske kulture”, pogovor knjizi Daglasa Kelnera: Me-

dijska kultura, cit.., str. 585.17 Među takve autore pripadaju i Linc i Stepan, Almond i Verba, Vesna Pusić i drugi na

čije mišljenje smo se oslanjali u prvom poglavlju.

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

008/

2009


18 Kelner se, ustvari, ponajviše oslanja na Horkhajmera i Adorna (teorija industrije kulture).19 Među britanskim autorima Kelner se ponajviše oslanja na Stjuarta Hola (Birmingenski

centar za savremene studije kulture) i Lorensa Crosberga i dr.20 Vidjeti: “Britanske studije kulture i njihov doprinos”, Daglas Kelner: Medijska kultu-

ra, cit., str. 55.21 Daglas Kelner: Medijska kultura’, cit., str. 5-6.22 Isto, cit., str. 6.23 Daglas Kelner: Medijska kultura, pogovor Ratka Božovića: “Dominacija medijske kul-

ture”, cit., str. 589.24 Daglas Kelner: Medijska kultura, cit., str. 547.25 Vidjeti: “Mala enciklopedija Prosveta”, Opšta enciklopedija, Prosveta, Beograd, 1986,

str. 853.26 Naš je, naime, stav da svaki čovjek kao ličnost ima svoj identitet, ali da je identitet

čovjeka našeg vremena podložan permanentnom mijenjanju. Čak su danas ostvarene pretpostavke za promjenu fizičkog izgleda.

27 Daglas Kelner: Medijska kultura, cit., str. 382.28 “Dok je ranije identitet bio u funkciji plemena, grupe ili kolektiva, u modernom dobu

on je u funkciji stvaranja specifične ličnosti. U potrošačkom i medijskom društvu, koje nastaje poslije Drugog svjetskog rata, identitet se sve više povezuje sa stilom, stvaranjem imidža i izgledom”, kaže Daglas Kelner (Daglas Kelner: Medijska kultura, cit., str. 384).

29 Daglas Kelner: Medijska kultura, cit., str. 385.30 Jameson, Kroker i dr.: “Tvrdi se da postmodernističkom medijskom i informacij-

skom društvu, ličnost u najboljem slučaju predstavlja ‘termin u terminalu’ (Baudri-llard, 1983), ili kibernetizovani efekat ‘fantastičnog sistema kontrole’ (Kroker and Cook, 1986). Delez i Gatari (Deleuze and Guattari, 1977) slave šizoidnu, nomadsku disperziju žudnje i subjektivnosti, veličajući upravo slom i disperziju modernističkog subjekta. Prema ovim teorijama, identitet je izrazito nestabilan, a u nekim postmoder-nističkim teorijama on čak postpuno nestaje sa ‘postmodernističke scene’...”(Daglas Kelner: Medijska kultura, cit., str. 386).

31 Kao primjer Kelner između ostalih ističe: ‘Poroci Majamija’, film ‘Zgodna žena’, Marlboro, Madona, Ričard Gir itd.

32 “Tako Poroci Majamija pokazuju kako se u savremenom društvu identitet konstruiše pomoću imidža i stila, kao i to da je takav identitet izrazito fluidan, višestruk, mobilan i prolazan. Ipak, pokušao sam da ukažem na to da su neke predstave mode, pola i stila povezane sa specifičnim sadržajima i vrijednostima, i da tako stvaraju specifične oblike i forme identiteta. Slično tome, predstave i naracija medijske kulture zasićene su ideo-logijom i vrijednostima, tako da se identitet u savremenom društvu (još uvijek) može tumačiti kao ideološka konstrukcija, kao sredstvo pomoću kojeg samo usvajanje kulture stvara subjekatske pozicije koje reprodukuju dominantne kapitalističke i maskulinistič-ke vrijednosti i način života.” (Daglas Kelner: Medijska kultura, cit., str. 408).

33 Ako se u svijetu sve više raspravlja o modelu razvoja a la Amerika, onda su mediji, po-sebno televizija, primjer koji je, najblaže rečeno, imitiranje američkog modela medija.

34 Luj Dolo: Individualna i masovna kultura, prevela Vesna Injas-Maltaša, Clio, Beograd, 2000, str. 58.

35 Miroslav Vujević: Politička i medijska kultura u Hrvatskoj, cit., str. 162.

433


DIŠN

JAK 2008/2009


36 Takvo stanje uz takoreći dnevne političke izjave, ponajbolje potvrđuju izjave u anke-tama navijača kada se igraju utakmice između nekog bosanskog, srpskog ili hrvatskog kluba ili kada se takmiče državne reprezentacije. Tada se čak i neki najodgovorniji državni funkcioneri stavljaju na drugu stranu. Situacija je do te mjere paradoksalna da među diplomatima iz Bosne i Hercegovine ima jedan broj ambasadora koji formalno predstavljaju Bosnu i Hercegovinu u inozemstvu, ali ne zastupaju njene interese.

37 Izuzetak uistinu čine neki vrlo ugledni novinari koji su svoju karijeru izgradili za vri-jeme Jugoslavije, a koji su se pred agresiju deklarirali kao nezavisni novinari.

38 “Snježana Milivojević je obrazložila ovu razliku: ‘Ideja o slobodnim medijima istorij-ski je prethodnik ideje o nezavisnim medijima. Prvo, polemičko definisanje medija kao slobodnih definisalo je njihov odnos prema centralnoj vlasti. Pošto su formirani kao instrumenti društva, najznačajnija institucija javne sfere, to se njihova autonomija i iscrtava prema vlasti. Savremeni mas-mediji više nisu parcijalno, pristrasno sredstvo partijske politike, već opštedruštvena instutucija reprezentacije iskustva. Ideal slobod-nih medija zamijenjen je idealom nezavisnih medija’”,kaže Ratko Božović (Daglas Kelner: Medijska kultura’, cit. str. 595).

39 Vidjeti: Luj Dolo: Individualna i masovna kultura, pogovor pod naslovom “Kultura našeg vremena”, Trivo Inđić, cit., str. 137.

40 Luj Dolo: Individualna i masovna kultura, cit., str. 58.

Abstract

The author discusses phenomenon of media culture as one of key constituent terms of the information era, which makes identity more complex, together with social and professional identity of media and journalists, which has been relative in deontological sense, as a consequence of political circumstances and level of the media culture in particular social community, such as Bosnia-Herzegovina.

Documents

116-209-1-SM