Embed Size (px)
Citation preview
HHRREESSTTOOMMAATTIIJJAA IIZZ HHIISSTTOORRIIJJEE KKNNJJIIŽŽEEVVNNOOGGAA JJEEZZIIKKAA
IIII ddiioo
za internu upotrebu
priredila Lejla Nakaš
Muhsin Rizvić BOSNA I BOŠNJACI. JEZIK I PISMO Preporod, Sarajevo 1999. ----------------------------------------------------------------------------------------------1 Muhamed Nezirović ROMANIZMI U BOSANSKOM JEZIKU Iz: Simpozij o bosanskom jeziku, Bihać 1998. (zbornik radova) -----------------------------------------------------------12 Muhamed Nezirović ZNAČAJ KRAJIŠNIČKIH PISAMA ZA BOŠNJAČKU KULTURU Iz: Krajišnička pisma, Preporod, 2004. -----------------------------------------------------------------------------------------18 Zdravko Kajmaković ĆIRILICA KOD SRBA I MUSLIMANA U OSMANSKO DOBA Iz knjige: Džemal Čelić, Pisana riječ u BiH ------------------------------------------------------------------------26 Miloš Okuka KNJIŽEVNOJEZIČKI IZRAZI KOD MUSLIMANA iz: Miloš Okuka, Književnojezički izrazi u Bosni i Hercegovini u Vukovo doba -----------------------------35 Asim Peco JEZIČKI IZRAZ ALJAMIJADO KNJIŽEVNOSTI I VUKOV PRINCIP "PIŠI KAO STO GOVORIŠ"----------------------------------------------------------------39 Ismet Smailović O JEZIKU U USKUFIJINU RJEČNIKU ---------------------------------------------------------------------------43 Alen Kalajdžija REFLEKS GLASA JAT U JEZIKU ALHAMIJADO PJESNIKA ----------------------------------------------56 Hanka Glibanović-Vajzović ARAPSKO PISMO U SRPSKOHRVATSKOM JEZIKU — prilog izučavanju upotrebe pisama u nas — iz: Naučni skup: Lingvistika i lingvističke aktivnosti u Jugoslaviji, ANUBiH, posebna izd. knj. LXXXII, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 18, Sarajevo, 1987.-------------------------------------------------------------91 Sulejman Grozdanić PISANA RIJEČ NA ORIJENTALNIM JEZICIMA I ALHAMIJADO objavljeno u: Džemal Čelić, Pisana riječ u Bosni i Hercegovini ------------------------------------------------94 Senahid Halilović SLIKA SARAJEVSKOGA GOVORA U DJELU MULA-MUSTAFE BAŠESKIJE iz: Senahid Halilović, Bosanski jezik -------------------------------------------------------------------------------109 Mevlida Karadža ZABILJEŠKA MULA-MUSTAFE BAŠESKIJE O ODNOSU PREMA JEZIKU ---------------------------114 Lejla Nakaš KULTURNE PRILIKE BOŠNJAKA U OSMANSKOM PERIODU ------------------------------------------117 Remzija Hadžiefendić – Parić O BOŠNJAČKOJ USMENOJ KNJIŽEVNOSTI -----------------------------------------------------------------124 Miloš Okuka USMENI IZRAZ I NJEGOVA EKSPANZIJA iz: Miloš Okuka, Književnojezički izrazi u Bosni i Hercegovini u Vukovo doba ----------------------------127 Kosta Hörmann PRIPOMENA
Predgovor II knjizi pjesama ------------------------------------------------------------------------------------------130 Đenana Buturović MARJANOVIĆEVA ZBIRKA iz: Buturović, Bosanskomuslimanska usmena epika -------------------------------------------------------------134 Đenana Buturović HÖRMANNOVA ZBIRKA Iz: Buturović, Bosanskomuslimanska usmena epika -------------------------------------------------------------138 Albert Bates Lord UTICAJ TURSKIH OSVAJANJA NA BALKANSKU EPSKU TRADICIJU -------------------------------141 Lejla Nakaš JEZIČKI IZRAZ USMENOG STVARALAŠTVA BOŠNJAKA ----------------------------------------------150 Lejla Nakaš KNJIŽEVNOJEZIČKI IZRAZ BOŠNJAKA U AUSTROUGARSKOM PERIODU-----------------------164 Herta Kuna BILJEŠKE O JEZIKU BOSANSKOHERCEGOVAČKE PERIODIKE AUSTROUGARSKOG VREMENA --------------------172 Herta Kuna ISTORIJA LITERARNOG (KNJIŽEVNOG) JEZIKA STANDARDNI JEZIK, NJEGOVA ISTORIJA I PREDSTANDARDNI IDIOMI -------------------------175
1
Muhsin Rizvić
BOSNA I BOŠNJACI
JEZIK I PISMO
I
Nauka je isticala da u ranom formiranju i etničkom istovjećenju naroda bitnu ulogu imaju dva faktora: država kao teritorijalno zasnovan i organizaciono utvrđen savez plemena, i jezik kao sredstvo međusobnog saobraćanja i povezivanja. Smisao ovog uvodnog izlaganja je da iznese činjenice o imenovanju Bosne, Bosanaca i njihova jezika u izvanbosanskim povijesnim, geografskim, leksikografskim i drugim znanstvenim djelima i napisima, te u književnim i kulturnohistorijskim izvorima do vremena preporodnih pokreta u nas u XIX stoljeću, uz komparativno ukazivanje na etničko označavanje naroda, posebno muslimanskog, unutar bosanske regije i granica Osmanskog Carstva. Sve s ciljem da se vidi kako je, zapravo, drugi svijet, onaj evropskog civilizacijskog kruga, sudio o Bosni, kako ju je doživljavao i kakve je predstave imao o njenoj državno-povijesnoj, geopolitičkoj i jezično-kulturnoj cjelini.
O ranom jezgru bosanske države zasvjedočio je još Konstantin Porfirogenit oko 950. godine: u poglavlju "O Srbljima i zemlji u kojoj sad stanuju" on nadodaje oblast Bosonu, sa nastanjenim gradovima Katerom i Desnekom, koja se u to doba historijski prostirala od Lašve do Drine, što govori o organiziranom okupljanju slavenskih rodova i plemena, da bi daljnji razvoj u toku XI i XII stoljeća, osobito u doba vladavine bana Kulina, potvrdio Bosnu kao državu1. Naporedo s time upotrebljava se i ime vezano za pripadništvo Bosni, i bosanski etnikoni za predmete njene materijalne kulture. Ime Bošnjanin prvi put se spominje u carskoj tituli Manojla Komnena 1166. godine.2
U srednjovjekovnom Dubrovniku od kraja XIII pa do u XV stoljeće sreću se nazivi alla bosnese, ad modum bosnesem, ad ritum bosnesem', za razno oružje — sentus bosniensis, spata di Bosna, te nazivi za bosanske tepihe, pafte i razni nakit.3 U najstarijim dubrovačkim hronikama, bilježenim oko 1380, čiji prvobitni tekstovi vode u prvu polovinu XII stoljeća, spominje se "bosanski kralj" Radoslav, a za njegova unuka, koji je rođen u Rimu, kaže se da je bosanskog koljena (de stirpe Bosnese).4 U djelu Skazanie izjavljenno o pismeneh, koje je nastalo između 1423. i 1426, Konstantin Filozof, naporedo sa bugarskim, srpskim, slovenskim, češkim i hrvatskim, spominje i bosanski jezik: uz ruski jezik, koji je bio osnova, ovi jezici su, po njegovom mišljenju, pomogli kada su Ćirilo i drugi "dobri muževi" oformili staroslavenski jezik.5 Najzad, godine 1436, piše kotorski notar da je mletački knez u Kotoru kupio djevojku "bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu".6
U to doba, od XIV stoljeća, trajući sve do u XIX vijek, začinje se i jedna, znanstveno neodrživa, ali karakteristična i raširena teorija, koja je porijeklo Bošnjaka izvodila iz tračkog plemena Besa. Nju nalazimo još u starog bosanskog hroničara Milica Velimislića, čije izvode donosi Lukarević, a šire je izlaže Mavro Orbini u djelu Il regno degli Slavi (1601), ističući da se Besi protjerani iz Trakije od Bugara, naseliše između Save, Une, Drine i Jadranskog mora, te se prevojem vokala u imenu prozovu Bosi, dajući tako ime i zemlji — Bosna.7 Od starijih pisaca ovu teoriju zastupaju Bonfini (umro 1503), Munster (1489-1552), Tubero, Cerva, Bomman, Franjo Glavinić (umro 1652), Kačić i Androšević, a uz nju pristaju u novije doba E. Pricot de Sainte Marie, Abel Lukšić, Filip Lastrić (Epitome, 1766), te Salih Muvekit, Anto Knežević (Pad Bosne, 1886).8
U evropskom znanstvenom svijetu i knjigama izdanim na slavenskom Jugu ali izvan Bosne traje neprekinut kontinuitet njena imena i naziva njena jezika i pisma još od vremena njene državnosti, odslikavajući zapravo taj tradicionalno-državni i suvremeno-etnički kulturni identitet Bosne, koji je u evropskoj svijesti egzistirao i poslije 1463. godine, kada je ona pala pod osmanlijsku vlast, iako su mu politički nosioci bili Bošnjaci koji su prihvatili islam. Tako se godine 1530. kaže za jednu ispravu Petra Kružića da je bila pisana "bosnensibus literis".9 Sredinom XV stoljeća, u šesnaestom poglavlju svoga geografsko-historijskog djela De Europa Enea Silvio Piccolomini, kasniji papa Pio II, piše slijedeće: "Poslije Albanije slijede ilirska plemena; taj soj ljudski naziva naše doba Slavenima i Bošnjacima, drugi ih opet zovu Dalmatincima, Hrvatima, Istranima i Kranjcima."10 Drugi, nešto kasniji iskaz, oko 1470. godine, odnosi se također na Bosnu: bizantijski historičar
1 Dr. Muhamed Hadžijahić: Od tradicije do identiteta. /Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana/, Sarajevo, Svjetlost, 1974, str. 14. U daljnjem tekstu: Hadžijahić. 2 Ibidem, 16. 3 Ibidem, 15-16.; Vidjeti o tome: V. Han: La culture materielle des Balkans au Moyen age a travers la documentation des Archives de Dubrovnik. - Balcanica, III/1972, 159-164. M. Šunjić: "Mossolmani di Bossina" - Prilozi Instituta za istoriju, Sarajevo, XXII/I967, 23, 55-56. 4 Hadžijahić, 18, f. 24. 5 Ibidem, 27, f. 47. 6 Dr Aleksandar Solovjev: Trgovanje bosanskim robljem do god. 1661. - Glasnik Zemaljskog muzeja, N. S., 1946, l, 151. 7 Hadžijahić, 31. 8 Ibidem. 9 E. Larsovski: Monumenta habsburgica l, M. S. H. S. M. 35, Zagreb, 1894, 397. 10 Citirano prema: dr Ferdo Šišić, Biskup Strosmajer i južnoslavenska misao. Prvi deo. Beograd, SKZ, 1932, str.
2
Laonik Halkokondil naziva bosanskog kralja Tvrtka II Tvrtkovića vladarem Ilira."11 A u predgovoru Novom zavjetu, koji su južnoslavenski protestanti štampali glagoljicom 1562. godine u Urachu, piše slijedeće: "Jesmo li s timi našim tumačenjem svim slovenskoga jezika ljudem služiti hoteli, najprvo vam Hrvatom i Dalmatinom potom takajše Bošnjakom, Bezjakom, Srbljanim i Bulgarom."12 U djelu Jeronima Megisera Thesaurus polyglottus, izdanom u Frankfurtu na Majni 1606. i 1613. godine, spominju se dijalekti dalmatinski s dubrovačkim, zadarski, rabski, srpski, hrvatski, istarski, kraški ilirski, bezjački te slovenački, ali izričito i bosanski.13
I pisci stare hrvatske književnosti u Dalmaciji stavljaju Bošnjake naporedo uz druge južnoslavenske narode. Na početku XVI stoljeća u Molitvi suprotiva Turkom Marko Marulić daje Bošnjacima mjesto uz druge narode zaslužne u borbi protiv Osmanlija: "Boj su bili š njimi Hrvati, Bošnjaci, / Grci ter Latini, Srbli ter Poljaci..."14 Na prelazu iz drage u treću deceniju XVII stoljeća, Ivan Gundulić u Osmanu, pored isticanja pojedinih Bošnjaka, spominje i skupno učešće bosanskih junaka u hoćimskoj bici: "Na konjijeh sve Bošnjaci / sjahu svijetlo odjeveni, / zatočnici hrli i jaci, / konjanici sve hrabreni."15 Ivan Tomko Mrnavić 1626. smatra da za reformu hrvatskih obrednih knjiga treba naći "u Iliriku osobu koja je vješta čitavom jeziku zemlje sa svim narječjima i djelimičnim razlikama i koja posjeduje ne samo potrebne knjige nego također i savjetnike, najmanje četvoricu, i to jednog Dalmatinca, jednog Hrvata, jednog Bosanca i jednog Makedonca ili Srbina."16
I dok se u djelima ove stare hrvatske književnosti humanizma, renesanse i protureformacije razlikovanje Bošnjaka koji su prihvatili islam od onih drugih koji su ostali u svojoj vjeri — vrši po imenu ili po kontekstu radnje u kojoj su se pojavljivali, imamo slučajeva da se precizna identifikacija Bosanskih Muslimana počela vršiti u notarskim dokumentima dalmatinskih gradova od vremena kada su oni počeli nalaziti svoj interes u trgovini sa kršćanima, čak i onoj prekomorskoj. Dok je poslije 1463. sa nestankom bosanske države sve što je od proizvoda pristizalo iz Bosne u Dalmaciju nazivano "cose turchesche", a ljudi iz turske Bosne također imenovani "Turcima", stotinjak godina kasnije jedan dokumenat iz Zadra, sačinjen 25. maja 1568, svjedoči da se počelo prihvatati razlikovanje islamiziranih Bošnjaka od Turaka. Šestorica trgovaca, Hadži Memi, Jusuf, Alija, Kara-Oruč, Hasan i Ferhat, upisani su tada, možda i na svoj izričit zahtjev kod notara kao "Mossolmani di Bossina".17 To je bilo isticanje svoje posebnosti u smislu dvostrukog odnosa u Bosni i Turskoj Carevini: prema istovjetnim Turcima — etničke; prema inovjernim Bosancima — vjerske.
Ali u pogledu jezika naziv u knjigama i dokumentima i u Bosni i izvan nje — ostaje isti: "bosanski". Bartol Kašić, porijeklom čakavac, godine 1640, u predgovoru Rituala, koji je štampan u Rimu, govoreći o jezičkom i pravopisnom jedinstvu, također kaže: "Jere svaki človik svoga grada govor i besidenje hvali, Hervat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Serbljin", i odlučuje da u svome Ritualu "bosanski upiše riči" bez obzira da li će ga ostali razumjeti.18 A Jakov Mikalja u djelu Blago jezika slovinskoga /Thesaurus lingue Illyricae/, tiskanom 1649-1651, u Loretu i Ankoni, ističe kako "i u ilirskom jeziku ima mnogo i različitih načina govora, ali svako veli da je bosanski jezik najljepši, radi čega bi svi ilirski pisci morali nastojati da njim pišu".19
Evlija Čelebija, putujući kroz Bosnu u XVII stoljeću, naziva ga "jezik bošnjačkog i hrvatskog naroda" i kaže: "Narod se u ovim krajevima u pučkom govoru zove Bošnjaci /"Bošnjak"/. Samo draže im je kad se kaže Bosanci /"Bosnevi"/." A ustvari to su samo dva različita naziva za isti pojam: arapski — Bosnevi, i turski — Bošnjak. "Kao što je čist njihov jezik, — nastavlja on, — tako su, zaista, i oni sami bistri ljudi, koji sve ispravno prosuđuju. Jezik im je blizak latinskom"20 — ističe on slično Hevaiji, što nije ni čudno jer je poznavao njegov rječnik. O tjelesnim i moralno-psihičkim osobenostima naroda Bošnjaka govori još jedan istočni pisac XVII stoljeća, Šuuri Hasan-efendija, rodom iz Aleppa, u svome perzijsko-turskom rječniku Ferhengi Šuuri (Lisanul Adžemi-i Nevalul-fudala): Bošnjaci su poznati sa svojom blagosti i dostojanstvom; znanje, ispravno razumijevanje, zdravo razmišljanje, vjernost i povjerljivost njihova su svojstva. Njihovi robovi i robinje poznaju se po lijepom izgledu i uslužnosti. Polet im je velik i visok, a imaju udio i u časti, slavi i državničkim položajima. Narav većine njih naginje dobrotvornim djelima i prima lijepa djela i dobre poslove."21
Na početku XVIII stoljeća stoji djelo Pavla Rittera Vitezovića Bossna captiva (1712), "o zauzetoj i zasužnjenoj Bosni", koju on smatra "srcem Ilirika"22, izražavajući oslobodilačku težnju južnoslavenskog
116-117. 11 Ibidem. 12 Matija Murko: O prethodnicima ilirizma. - Nova Evropa, 11/1920, 3, 26. 13 V. Putanec: Leksikografija, Enciklopedija Jugoslavije, V, 1962, 504. 14 Marko Marulić: Judita, Suzana, pjesme. Zagreb, Zora-MH, 1970, 130. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 4. 15 Ivan Gundulić: Osman. Zagreb, Zora-MH, 1964, 45. Pet stoljeća hrvatske književnosti. 16 Fermendžin: Listovi. - Starine, XXIV, 1981, 8. 17 Marko Šunjić: "Mossolmani di Bossina". - Prilozi Instituta za istoriju, Sarajevo, XX/1967, 23, 57-59. 18 Vatroslav Jagić: Iz prošlosti hrvatskog jezika. Izabrani kraći spisi. Zagreb, 1948, 49. 19 Ibidem. 20 Evlija Čelebi: Putopis. Odlomci o jugoslavenskim zemljama. Sarajevo, V. Masleša, 1979, 121. 21 Mehmed Handžić: Šuuri o Bošnjacima. - El-Hidaje, V/1, 19-20. 22 Ljubomir Stojanović: Život i rad Vuka Stefanovića Karadžića. Beograd, 1924, 21.
3
zapada i kršćanske Evrope čitavo jedno stoljeće, i više, prije Ilirskog pokreta. A dvije godine nakon toga Jakov Pejačević u knjizi Veteris et novae geographiae compendiosa congeries (Zagreb, 1714) daje geo-grafski i povijesni opis Bosne i njenih glavnih gradova, kao kraljevstva koje je dobilo ime po rijeci Bosni.23 U oblast ovih ranih izvora XVIII stoljeća, koji u okviru ilirskog obuhvata podrazumijevaju i Bosnu, spada i Lexicon Latinum interpretatione Illyrica, Germanica et Hungarica locuplex Andrije Jambrešića, izdan 1742. u Zagrebu, u kome pod riječju Illvricum, Illyrium, Illyria piše da je to "veliko slavensko carstvo, kraljevstvo, koje vu sebi več kraljevstvih, kakti Horvatsko, Dalmatinsko, Bosansko, Bogarsko, Srblinsko, sadašnje slovensko e-c zaderžava". Ime Illyrus i Illyrius se u njemu objašnjava kao "ilirijanec", iliti Slovence, Horvat, Dalmatin, Bošnjak e-c". A za slavenski ili ilirski jezik se kaže da se od davnine govori u južnoslavenskim zemljama, koje pojedinačno navodi, a među njima i u Bosni, te da je čak od Turaka počašćen kao dvorski jezik.24 A već je Andrija Kačić Miošić u svome Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga 1756. govorio o narodnim pjesmama "koje općenito pivaju Dalmatini, Bošnjaci, Ličani i ostali od slovinskoga jezika narodi",25 dok u naslovu Korabljice (Mleci, 1760) on i izričito kaže da ju je "prinio iz knjiga latinskih, talijanskih i kronika Pavla Vitezovića" "u jezik bosanski".26
Uporedo sa drugim slavenskim i južnoslavenskim jezicima spominje bosanski jezik i Matija Antun Relković, dok Alberto Fortis jezik naziva ilirskim i morlačkim a na jednom mjestu i bosanskim. Ovaj naziv upotrebljavaju i slavonski pisci Ivan Grličić i Matija Katančić, koji 1831. za svoj prevod Svetog pisma kaže da je "u jezik Slaveno-Illyricski izgovora Bosanskog prinesheno".27 Godine 1777. izdao je Baron von Hocenhausen u Osijeku knjigu Illirien, u kojoj se "pod Ilirima smatraju stanovnici /.../ Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Bosne, Srbije i Bugarske" koji "svi govore jedan temeljni jezik".28 A dvadeset godina kasnije Jožef Sipuš u svojoj knjižici Temelj žitne trgovine, izdanoj 1796. u Zagrebu, govoreći o jeziku u funkciji trgovačkog sporazumijevanja, ističe da tim "našim jezikom" govore i Horvati i Slavunci, i Srbiji i Muselmani i Dalmatini, ali da ga treba urediti tako da se odredi jedan "dijalektuš" koga vsaki u pisanju knig držati bi se moral", jer mnoge stvari svaki od njih drukčije naziva, a također "mnogim stvarim imena nejmamo". On uočava da iste predmete, zapravo odivo i ruho, iz pojedinih južnoslavenskih oblasti, drukčije naziva "u starom (h)adetu živući jošter horvatski i slavunski paur", koji to odivo i ruho kupuje, a drukčije "Slavunac ili Srbljin, kome ono ruho žena njegova odkiva". "Onaj primi ime od mire, (h)alata ili odiva onakovo kakovo mu njegov trgovac dokazuje. Ovaj u nekojima kako ga prilika svog jezika volj negdašnji vlastitelj i sadanji, a u strani pako komšija Muselmanin, volj njegova mati i žena naučila jeste, zato dovoljan uzrok vidi se, ako jednako odilje drugačije zove i uspita."29
Nešto ranije, također krajem XVIII stoljeća, u svome znamenitom Pismu Haralampiju iz aprila 1782, slijedeći ideje zapadnog prosvjetiteljstva i izražavajući vlastita etničko-jezična iskustva, Dositej Obradović je pisao o jeziku kojim "žitelji crnogorski, dalmatski, hercegovski, bosanski, servijski, horvatski (kromje muža), slavonijski, sremski, bački i banatski (osim Vlaa)" govore, "ne isključavajući ni same Turke Bošnjake i Ercegovce, budući da zakon i vera može se promeniti, a rod i jezik nikada." "Bošnjak i Ercegovac Turčin on se Turčin po zakonu zove, a po rodu i po jeziku, kako su god bili njegovi čukundedovi, tako će biti i njegovi posljednji unuci: Bošnjaci i Ercegovci, dogod Bog svet drži", nastavljao je on, uočavajući u nazivu "Turčin" za slavenske muslimane vjersku sadržinu. I objašnjavao dalje, razlikujući tursko podaništvo i državljanstvo od narodnosti: "Oni se zovu Turci dok Turci tom zemljom vladaju, a kako se pravi Turci vrate u svoj vilajet otkuda su proizišli, Bošnjaci će ostati Bošnjaci, i biće što su njiovi stari bili."30
U evropskoj leksikografiji "ilirskoga" jezika nastavlja se obuhvat pojedinih južnoslavenskih zemalja. Tako Josip Voltić (Voltiggi) u predgovoru svoga djela Ricsoslovnik iliricskoga, italianskoga i nimacskoga jezika, izdanog u Beču 1803, ističe: "Nema nijednog naroda, nijednog jezika koji se toliko prostire, i obuhvata toliko samih dijalekata kao stoje ilirski, jer Albanija, Dalmacija, Dubrovnik, dio subalpinske Istre, Hrvatska, Bosna, Slavonija, Srbija, Raša, Bugarska, sve do Carigrada, veliki dio Ugarske, Moravska, Češka, Šleska, Poljska i Rusija i donji krajevi protežući se na kraj sjevera, i uzevši sve u jedno, i po porijeklu i proširenju, imaju isti 23 Muhsin Rizvić: Između Vuka i Gaja. Sarajevo, Oslobođenje, 1989, 236, 242-243. U daljnjem navođenju: Rizvić. 24 Navedeno prema: dr Ferdo Šišić, O. c., 119. 25 Dr Đuro Šurmin: Povijest književnosti hrvatske i srpske. Zagreb, 1898, 109-110. 26 Hadžijahić, 28. 27 Ibidem, 27-28. 28 Dr Franjo Fancev: Dokumenti za naše podrijetlo hrvatskog preporoda. - Grada za povijest književnosti Hrvatske, XII, 1933, Uvod, str. XXXI. 29 Jožef Šipuš: Temelj žitne trgovine. Vu Zagrebu, 1796, str. 42, 39. 30 Dositej Obradović: Dela. Narodno delo, Beograd, 1932, str. 5. Pismo Haralampiju. - Slično ovom Dositejevu shvatanju Matija Mažuranić je, kasnije, 1839-1840. pisao: "Naši ljudi svakogajz Turske zemlje zovu Turčina, kao što i Turci nemačkoga podanika svakoga zovu Švabom." /Pogled u Bosnu..., drugo fototinsko izdanje, Zagreb, 1938, 5/. A na drugom mjestu, što se tiče "bošnjačkog jezika tako imenovanih i shvaćenih "Turaka", on kaže: "Pravoga turskoga jezika se manje čuje u Bosni nego u Srbiji; jerbo ga u Srbiji čaršilije smatraju kao nekakav izobražen jezik, i zato svaki varosanin govori turski. A u Sarajevu ima dosta agah, koji ne znaju nego bošnjački. I premda paša sarajevski dobro znade turski, arapski i arnautski, zato mu ipak niie drago, da tko pred njim turski razgovara. Ako mu tko po turski što kaže, on uv k bošnjački odgovara, l kaže "daje naš slavni bošnjački jezik od svih najl psi na sv tu" /54/. Uz to Mažuranić u ovom djelu jasno razlikuje Bošnjake turske v re" od "Osmanlija" /53/.
4
jezik i običaje, a u najstarije se doba /to područje/ nazivalo Illvricum."31 Jedno desetljeće nakon toga, 1814, kanonik Marko Mahanović u knjizi Observationes circa Croaticam Ortographiam, navodeći Kopitara sa tradicionalnim pokrajinskim razlikovanjem dijalekata, medu kojima je i bosanski, piše slijedeće: "IUvricam denuo in particulares dialectos: Bulgaricam, Servicam, Bosnensem, Slavonicam, Dalmaticam, Raguzanam subdividit."32 U predilirskoj dokumentaciji prvih decenija XIX stoljeća spomeni Bosne u sastavu južnoslavenskih zemalja postaju sve češći. Tako Tomaš Mikloušić u svome djelu Izbor dugovanj svakoverstneh za hasen i razveselenje služećeh, izdanom 1821. u Zagrebu, u poglavlju Ilirov, Slovencev, ishod imena, ladavci i međe, navodi i jezik "bošnački" naporedo sa ostalim južnoslavenskim govorima, i ponavlja da "ilirički ili slavinski" "vu istom Carigradu ov isti jezik je dvorni",33 upotrebljavajući ove nazive kao širu okvirnu oznaku južnoslavenskog jezika. Nakon ovoga se, u dokumentaciji predilirskog razdoblja hrvatske književnosti, spomeni Bosne i Bošnjaka prenose iz proznih štiva u stihove.34 Da bi, na kraju ovog razdoblja, ovi spomeni dobili izrazitije političke pretenzije: Janko Drašković u svojoj anonimnoj brošuri Disertatia Hiti razgovor. Darovan gospodi poklisarom zakonskim i buduchjem zakonotvorzem kraljevinah naših, za buduchu dietu Ungarsku odaslanem, držan po jednom starom domorodcu (Karlovac, 1832), već na samom početku ističe "naški jezik", upravo štokavski govor, koji je "najhodniji" u "Slavo-Hrvatih", "jer ga Slavonac, krajiški Hrvat, Primorac, Prikupnik, Dalmatinac, Bosanac, Crnogorac, i oni Hrvati, koji se Wasser-Kroaten zovu i po Mađarske zemlje rasuti jesu, jednako govore".35 On je pritom izražavao nadu "da Dalmacija jedan put, kako je prije bila, bude s nami sklopljena" i "ako li svrimenom Bosna, gdi toliko rozgve naše živoše, s pomoćju našum u nadre naše se povrati", onda bi takvo "kraljevstvo Iliričko" " brojalo pol četiri milion duša".36
Općenito gledano, u slavističkoj nauci prve polovine XIX stoljeća sve do Miklošiča trajao je etnografski sistem Josefa Dobrovskog, koji je prema jezičnoj srodnosti dijelio Južne Slavene na Vinde (u koje spadaju Slaveni Koruške, Kranjske, Primorja, Štajerske, Prekomurja) i provincijalne Hrvate (odnosno kajkavce), zatim na Srbe, na Bošnjake, Slavonce, Dalmatince, Crnogorce i Hrvatsku krajinu, koje naziva jednim imenom Iliri, a to su sve štokavci, i na Bugare.37 Jernej Kopitar je tako u svojoj Gramatici iz 1808. (Grammatik der slavischen Sprache in Krain, Kdrnten und Steiermark) u Ilire obuhvatao Dalmatince, Slovence, Hrvate, Bosance i Srbe.38 Pozivajući se na Dositeja Obradovića on je 1810. u "Annuale der Literatur und Kunst in den osterreichischen Staaten" (mart, 435-440) kao oblast "slaveno-srpskog" narječja označio Crnu Goru, Dalmaciju, Hercegovinu, Bosnu, Srbiju, vojničku Hrvatsku, Istriju, Slavoniju, Srem, Bačku županiju i Banat.39 A Pavle Josip Šafarik je u svome djelu Geschichte der Slawische Sprache u. Literatur nach allen Mundarten (Ofen, 1826) također posebno spominjao katoličke Bosance u naslovu odsjeka Geschichte der Sprache und Literatur der katholischen Slawoserben (Dalmatier, Bosnier, Slavonier).
U doba preporodnih pokreta na slavenskom Jugu u prvoj polovini XIX stoljeća — Bosna, Bosanci, i oni islamske vjere, i osobito njihov jezik spominju se u različitom kontekstu i imenovanju: hrvatski preporoditelji ih uključuju u obuhvat ilirskog, zapravo jedinstvenog južnoslavenskog naroda i jezika sve dok pojam "ilirizam" nije ustuknuo pred pojmom "kroatizam", dok Vuk Karadžić smatra da su oni, kao i drugi narodi štokavskog narječja, "Srbi svi i svuda", a jezik im naziva srpskim.
II
Naporedo s tim izvanbosanskim imenovanjem, u srednjovjekovnoj državi Bosni se etnički logično i jezički prirodno upotrebljava naziv naroda izveden iz njena imena te pridjev koji označava pripadnost njoj. Tako se negdje između 1214. i 1217. godine potpisuje Desoje kao "gramatik bana Ninoslava, velijega bosn'akoga",40 a 1234. se pod tim nazivom kune općini dubrovačkoj "rab Božiji Matej, imenom ban bosnski Ninoslav"41. Na stećku iz Zgošće iz XIII stoljeća piše: "Sije leži Stjepom, ban bosanski..."42 Stjepan Kotromanić, "po milosti Božijej gospodin vsim zemljani' bosan'skim", dariva "kneza Vlkoslava" za "jegovu vjernu službu" poklanjajući mu "dvije župe", a "tomu daru biše svjedoci dobri Bošnjane",43 koje dijak Priboje poimenično navodi. U hiži velikoga gosta Radoslava u Radoslali, ban Stjepan godine 1323. ponavlja ovu darovnicu i daje garancije "pred djedom velikim Radoslavom, i pred gostem velikim Radoslavom, i Žunborom, i Vlčkom, i pred vsom Crkvom, i pred Bosnom."44 Ivaniš Ivanović godine 1323. piše svoju ispravu "u to vrijeme kada bješe
31 Navedeno prema djelu Viktora Novaka Vuk i Hrvati, Beograd, 1967, str. 15. 32 Dr Franjo Fancev: O. c., 69. 33 Ibidem, 151. 34 Rizvić, 246-249. 35 Dr Franjo Fancev: O. c., 297. 36 Ibidem, 301. 37 Dr Ferdo Šišić: O. c., 124. 38 Miodrag Popović: Vuk Stef. Karadžić 17X7-1864. Beograd, 1972, 64. 39 Ljubomir Stojanović: Život i rad Vuku Stefannvića Kamilžića. Beograd, 1924, 21. 40 Mak Dizdar: Stari bosanski tekstovi. Sarajevo, Svjetlost, 54. 41 Ibidem 56. 42 Ibidem, 66. 43 Ibidem, 71-72. 44 Ibidem, 74.
5
Stjepana bana sin u svoj Bosni gospodin najbolje",45 a taj naslov, negdje poslije 1323, i sam Stjepan Kotromanić, u prvom licu, ističe uz svoju titulu: "Az sveti Grgur, a zovom ban Štipan, po milosti Božijoj gospodin vsin zemljani' bosanskim i solskim i uzorskim i Donjim krajem i Humskoj zemlji gospodin".46 Država Bosna, "vsa Bosna", u dokumentima izdanim u njoj naziva se "Kraljevstvo bosansko" /Hrvoje Vukčić Hrvatinić 1404/;47 1405. Tvrtko Tvrtković — "Kraljstvo bosansko" i "rusag bosanski";48 1427. — Radosav Pavlović — "Kraljevstvo bosansko".49 Isti naziv za bosansku državu, "kraljevstvo bosansko", ispisao je u potresnom kontekstu dijak Radoje između 1415. i 1423. na stećku Ozrisala Kopijevića,50 a 1427. u povelji Radoslava Pavlovića "kraljevstvo bosansko" i "rusag bosanski" upotrebljavaju se naporedno.51 Heretička crkvena organizacija u srednjovjekovnoj Bosni naziva se u ovim dokumentima dosljedno "crkva bosanska"; tako, na primjer, u povelji Stjepana Ostoje 1404. godine, ili u darovnici Stjepana Tomaša 1446, u kojoj se ističe da se ono što je poklonjeno "našim virnom i drazim slugama /.../, da im se toj ne ima poreći i potvoriti ni na manje donesti, ni za jednu nevini ni zgrihu kraljevstvu našemu, što ne bi ogledano gospodinom didom i Crkvom bosanskom i dobrimi Bošnjani".52
Narod Bosne u ovim dokumentima naziva se "dobri Bošnjani" u pluralnom obliku, dok se pojedini pripadnik jednostavno naziva "Bošnjanin". Tako 1353. godine "gospodin knez Vladislav, i gospoja knjeginja Jelena, i niju sin gospodin ban Tvrtko, i njegov brat knez Vlk — dali su vjeru svoju gospodsku i prisegli su dumanadesete dobrijeh Bošnjana knezu Vlatku Vlkosaliću i njegovu djetetovi, da nije u njih svezanik ni taljenik ni poručenik, ni njegovo dijete".53 A na kraju povelje još jednom se podvlači: "A tojzi vjeri i priseši svjedoci — dobri Bošnjani."54 U jednoj povelji Jelene Kotromanić 1354. godine također piše: "V ono vrijeme, kada priđe gospoja bana mati s Ugra i s svojim sinom, s knezom s Vikom, i kada bi stanak na Milah vse zemlje Bosne i Dolnjih kraji i Zagorja i Hlmske zemlje — prisegla je gospoja, bana mati, i njen sin, gospodin ban Tvrtko /i/ dumanadesete dobrih Bošnjane knezu Vlatku Vlkoslaviču...",55 ali u nazivu dvanaest "Dobrih Bošnjana" u ovoj i drugim poveljama vjerovatno se podrazumijeva dvanaest velikodostojnika Crkve bosanske, sa asocijacijom na dvanaest apostola, što daje još veću garanciju izvrsnosti obaveza izraženih u sadržini ovih tekstova. U dokumentu Stjepana Kotromanića iz 1332, u kome "utvrdi se zakon koji je prvo bio medu Bosnom i Dubrovnikom", iznosi se čitav niz stavaka u kojima se navode dvije strane "Bošnjanin" i "Dubrovčanin" i propisuju odnosi među njima u svrhu reguliranja sporova: "Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu — da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca — roka da mu ne bude odgovoriti.// Ako Bošnjanin zapši da nije dužan — da mu nareče priseći samošestu, koje ljubo postavi banj rod. /.../ A kto Dubrovčanin ubije ali posječe u Bosni ili Bošnjanin Dubrovčanina — taj pravda da je pred gospodinom banom, a osud da grede banu na njih.// Ako bude svagda Bošnjanina z Dubrovčaninom u Dubrovnici — da sudi knez dubrovački i sudje, a globa općini.//.../ I ako Bošnjanin bude dužan, a pobjegne iz Bosne z dugom – da mu nije vjere ni ruke od gospodina bana."56 U povelji Tvrtka Tvrtkovića iz 1405. također piše: "Tko godi je Bošnjanin ali Kraljevstva bosanskoga prije rata bil dizan komu godi Dubrovčaninu, volja poklad imal od Dubrovčanina, volja na viri mu uzeto na gospockoj, a može Dubrovčanin tozi istinom pokazati — da se ima Dubrovčaninu vratiti i platiti."57 Isto je i u povelji Radoslava Pavlovića iz 1432, koji njenu sadržinu daje na viđenje svakome pred koga ona dođe, "pred gospodina kralja Tvrtka bosanskoga, ili inoga Bošnjanina...”58 A već 1470. "Alibeg, sin kneza Ivana Vlahovića /.../ daju znati svakomu i od svake vrste človjeku, kako od istočne strane tako od zapadne, tako muslimaninu kako kaurinu" da se je sultan smilovao na Hercega Vlatka i da zapovijeda da mu se "vrate poklad i imanje roditelja mu gospodina hercega Stjepana, što je bio postavio u komun dubrovački".59
Iako su postojale neke dileme u vezi sa njegovom etimologijom, sam naziv "Bošnjak" izveden je u duhu i u skladu sa građenjem riječi bosanskog jezika: Bosn-jak Bošnjak, tj. nastavkom -ak, -jak dodanim na osnovu bosn od imena zemlje i njene središnje rijeke, slično nazivu "Bošnjanin", koji je od iste osnove izveden nastavkom -anin, -janin. U Srpskom rječniku Vuka Karadžića uz ove nazive, koje nalazimo u spomenicima kao jedine etnonime u srednjovjekovnoj državi Bosni, data su slijedeća objašnjenja: "Bošnjak, Bošnjaka, m. der Bosnier, Bosnus homo. cf. /Bošnjanin/, Bosanac, Bosanlija." "Bošnjanin, m. der Bosnier, Bosnius /vide
45 Ibidem, 78. 46 Ibidem, 79. 47 Ibidem, 193. 48 Ibidem, 197, 196. 49 Ibidem, 220. 50 Ibidem, 213. 51 Ibidem, 220. 52 Ibidem, 230. 53 Ibidem, 93. 54 Ibidem, 94. 55 Ibidem, 96. 56 Ibidem, 85-86. 57 Ibidem, 197. 58 Ibidem, 227. 59 Ibidem, 286.
6
Bošnjak/: Janko gleda Relju Bošnjanina."60 U Rečniku srpskohrvatskog književnog jezika Matice srpske i Matice hrvatske piše: "Bošnjak-aka. m. a. Bosanac, b. zast. musliman iz Bosne." "Bošnjanin. /mn. Bošnjani/ zast. Bosanac."61 Stevanoviću svojoj Gramatici srpskohrvatskog jezika navodi izvedenice sa nastavkom -ak, ali nema primjera za etnonim, dok uz nastavak -anin kaže da se upotrebljava "i za označavanje pripadnika neke narodnosti, građanina neke zemlje ili mjesta", i navodi među primjerima i "Bošnjanin".62
Petar Skok u Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika također ne navodi za sveslavenski sufiks indoevropskog i baltoslavenskog porijekla -/a/k da može imati i značenje etnika u muškom rodu,63 kao što ga ima sufiks -/a/c64 Ali on priznaje da su općeslavenskom sufiksu -anin, -janin, koji ima i značenje etnika, sinonimi -ьc, -ak, -jak, i navodi kao jedini primjer Ljubušak od Ljubuški.65 Analogno tome, može se uz Bošnjanin kao sinoniman etnički naziv dodati i Bošnjak.
U samom Bosanskom Pašaluku, koji je u nekim razdobljima osmanske vladavine, pored današnje Bosne i Hercegovine i Sandžaka obuhvatao i druge okolne teritorije, muslimani slavenskog porijekla i jezika i stariničkog pisma nastavljali su tradiciju državnosti srednjovjekovne Bosne pa su sebe u domovinsko-etničkom, političkom i jezičnom smislu nazivali Bošnjacima, diferencirajući se tako prema Turcima i vlastima u Carigaradu. A produžavajući bosanski jezik i bosansku srednjovjekovnu pismenost, mnogi od njih su sve do kraja XIX i početka XX stoljeća pisali bosančicom.
Bosančica se konstituirala u srednjovjekovnoj bosanskoj državi od početka bosansko-humske epigrafike XI-XII stoljeća, preko srednjovjekovnih ustavnih biblijskih i apokrifnih kodeksa namijenjenih potrebama bosanskih "krstjana", preko bosanske diplomatike, administrativno-pravnih spisa, koji su u doba Tvrtka I/od 1377/pisani kancelarijskim brzopisom, sve do XV stoljeća.66 Osobenosti brzopisne kurzivne bosančice, kojom će nastaviti da pišu islamizirani Bošnjaci, kao posebnim pismom sa vlastitom ortografijom, teškim za čitanje ćirilovcima, jesu slijedeće: tu je najprije fonologijsko načelo, tj. u njoj nema znakova koji su izgubili glasovnu vrijednost, tako da ćirilička ν /ižica/, ы /jery/ i ѣ /jat/ mogu označavati samo glas i jer je u ikavskih Bošnjana glas jat prešao u i a razlike između jery i i je nestalo. Uz to je isključen iz upotrebe i grafem ъ i digrami ıɑ i ıє. Jat /ѣ/ se u bosančici upotrebljava i za oznaku glasa j kada se jat nalazi pored kojeg vokala /ѣєдɑɴ, дʜѣıc /, ali se piše i сםοє. Slovo ѣ upotrebljava se i namjesto srpskoćirilskoga ıɑ /ja/, napr. οстοѣɑ /Ostoja/, гοспοѣ /gospoja/. Bosančica je u svom kurzivnom obliku, prema talijanskom gl i gn stavljala znak đerv te tako označavala lj i nj. Taj znak đerv, koji je za bosančicu najkarakterističniji, označava i glasove đ i ć. Istovremeno bosančica razvija nove oblike: v /č/, #, ♊, /v/, /z/, (c /k/. Brojčana vrijednost bosančice također je ponešto drukčija od srpske ćirilice, jer se za 1000 upotrebljava znak ү, a za 90 nije srpsko ς već grčko koppa. Najzad, bosančica je nagnuta na desnu stranu, a crte slova produžene su prema gore i dolje, po uzoru na zapadnjačku ligaturu. Bosančica se naslanja na glagoljicu a udaljava od ćirilice. Treba istaknuti još da je jezik bosančicom pisanih spomenika čist narodni bosanski jezik ikavskoga izgovora dok je u onih pisanih srpskom ćirilicom nenarodni, crkveni67. O tome koliko se bosančica morfološki znatno razlikuje od drugih tipova ćirilice pisao je Vuk Karadžić: "Rukopis Bosanske bukvice tako je različan od našega današnjega da ga niko ne bi mogao pročitati dok ne bi najprije učio i namučio se..."68 I arheolog i putopisac Artur Evans, koji se našao u Bosni kao posmatrač prilika za vrijeme ustanka na Krajini, iznosi kako je od "mudira otomanskog cara u Kulen Vakufu" dobio pismo "napisano starim ćirilskim slovima" i napominje: "Pismo je bilo napisano slovima naročite vrste i za bosanske muslimane i znatno se razlikuje od obične ćirilice, koju upotrebljavaju pravoslavni Slaveni i tako su sasvim nečitljiva za njih. Jedino trgovci u trgovačkim gradovima, radi trgovinskih veza sa Bosnom, mogu čitati ovo pismo. Priznali su mi čak i slavenski profesori da ga ne mogu pročitati."69 Inače za bosančicu u Bosanskih Muslimana, kako utvrđuje Hadžijahić, znali su stranci još odranije: Basano /XVI stoljeće/ iznosi kako se "turski" svećenici služe slavinskim pismom, koje Slaveni nazivaju "Buchviza" /bukvica/ i "Ciuriliza, Chiriliza" /ćirilica/70, dok su protestantski pisci zaključivali o slavenskom porijeklu "turaka" upravo po tome što su upotrebljavali /bosansku/ ćirilicu71. Sam naziv "bosansko pismo" sreće se, prema Hadžijahiću, prvi put 1530. godine72. Ovaj ćirilski brzopis nazvao je Francuz Guillaume Postel /1510-1581/ "srpskim ili bosanskim pismom"73. Fra
60 Vuk Stef. Karadžić: Srpski rječnik. Četvrto državno izdanje. Beograd, 1935. str. 39. 61 Matica srpska - Matica hrvatska: Rečnik srpskohrvatskog književnog jezika, \. Novi 62 M. Stevanović: Gramatika srpskohrvatskog jeziku za više razrede gimnazije. Beograd, 1951. Str. 262, 266. 63 Petar Skok: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, }. Zagreb, JAZU, 1971. Str. 18. 64 Ibidem, 4. 65 Ibidem, 44. 66 E. Ha /Eduard Hercigonja/: Bosančica. Enciklopedija Jugoslavije, 2. JLZ, Zagreb, 1982, str. 88-89. 67 M. T. /Seid Mustafa Traljić/: Bosančica. Hrvatska enciklopedija 3 Zagreb 1942. 68 Muhamed Hadžijahić: Grnita o posljednjim ostacima bosančice kod nas - Anali GHB, XI-XII/1985, 108. 69 Artur Dž. Evans: Ilirska pisma. Sarajevo, 1967, 81. 70 Rad JA, knj. LXII, Zagreb, 1882, 132. 71 Hadžijahić: Građa..., 107. 72 Mon. Habs. I, 397. 73 Vjekoslav Štefanić: Jakov Ledesma i njegov "Nauk karstjanski" /1538/. - Vrela i prinosi, sv. II, 1940, XXVIII, br. 34. Branko Culić: Ferdinand Vel i njegova Bibliografija Bosne i Hercegovine". - Bibliotekarstvo, XXH/1976, 1-2, 104-105.
7
Marijan Lišnjić u izvještaju od 1672. donosi "bosanski alfabet"74. Lovro Bračuljević zalagao se 1730. za prilagodavanje pisama našem jeziku, "slažući latinska slova za naško izgovaranje onako kako su naša vlastita slova, tj. bosanska iliti srpska za to složena"75.
Kurzivnu bosančicu Truhelka naziva narodnim pismom, koje je "kao i narodna pjesma, narodna priča prelazilo predajom od oca na sina", pri čemu se spoljašnji oblik mijenjao. "Tim pismom služili su se u Bosni i katolici i pravoslavni i muhamedanci" — kaže on 1889. — Do prije četrdeset godina bila je bosančica rekao bih službeno pismo u franjevačkim manastirima./.../ U muhamedovaca je to pismo još nedavno bilo običajno u svim begovskim kućama, a još i danas imade dosta familija, koje ostadoše vjerne bosančici. To pismo bilo im je ostavština iz vremena, kada su njihovi pradjedovi bili još plemići "rusaga" bosanskoga, prije nego li se poturčiše, a kao takvo cijenili su ga. Tim pismom — napominje Truhelka — ne samo da su muškarci pisali, već i žene — pojava, koja ide megju najrjegje u muhamedovskom svijetu./.../ Što se tiče pravoslavnog žiteljstva, mnogi pišu bosančicom još i danas, ali uticaj ćirilice lakše ih je dohvatio, pa se i pismo manje više oslanja na ćirilicu."76 U okviru "rukopisne bosančice" on razlikuje dvije vrste: manastirsku, koja se razvila "megju ljudima, koji su kulturnom svijetu daleko bliže bili nego begovski čitluci i kule", i koja je "pravilna, katkad lijepa"; dok "u begovske bosančice svega toga nema". "Slova su tu puki grafički znakovi za pojedine zvukove, a upotrebljavaju se bez ikakva pravila i zakona. Narod ne pita ni za ortografiju, ni za gramatiku, on ne odjeljuje riječi, rečenicu od rečenice, već meće slovo do slova, kako dotični zvuk čuje ili misli čuti."77 Paleograf Tomislav Raukar je 1968. došao do zaključka da ovu zapadnu ćirilicu "možemo označiti kao posebnu muslimansku varijantu bosančice."78
Bosanskomuslimanski krajišnici, age i begovi, zapovjednici u turskoj službi pisali su svoja pisma bosančicom i slali ih s onu stranu granice Bosanskog Pašaluka, kao neku vrstu epistolarne književnosti: hrvatskim zapovjednicima u austrijskoj službi, mletačkim providurima, dubrovačkim vlastima, glavarima u Crnu Goru79. Jedan od njih je godine 1673. čak insistirao na mletačkoj strani da mu uvijek pišu bosančicom /i svakako bosanskim jezikom/ kao što je i on njima pisao: "Od mene Omer paše teftedara bosanskoga prisvitlomu i plemenitomu gospodinu deneralu od Dalmacije i Albanije lipi pozdrav kako našemu ufanu prijatelju, a zatim dajem vašem gospodstvu na znanje da smo poslali našega sekretara u Split za jemina imenom hadži Mehmedaga. Molimo vaše svitlo gospodstvo da biste mu u svakom poslu lubav učinili, a što vašega posla bude na ovoj strani pišite nam nećemo se kratiti poslušati. I molimo vas vazda mi ovim pismo/m/ pišite svaki posao da moremo svakda na pameti držati. I Bog vas podrži u gospodstvu veće od sad nego dosad amen."80 Naziv "bosanski" spominje se uz titule pojedinih pošiljalaca ili kao oznaka pripadništva Bosni: "... čauš prisvitloga Sofi Mehmed paše bosanskoga" /iz g.1589/; prije toga, 1582, u nagodbi sa generalnim providurom Dalmacije Dede beg, namjesnik Kliskoga Sandžaka, piše: "I tako mi obitamo mir virom božeom i čestitoga cara, i našom virom muslomanskom."81 "... A od mene Usrem bega, base bosanskoga, vele visok poklon"; "Od nas vezir Ibrahim paše, serdara nad voeskom bosanskom..." Hasan vojvoda dumanski piše između 1574. i 1588. providuru omiškomu: "... i Cere smo te stvari opovidali čestitom Ferhat paši bosanskomu." "Od nas nazora bosanskoga i makarskoga pozdrav i poklon providuru omiškomu", piše 1617. Alija sin Husejnov. Istom providuru piše i 1634. Halil, efendija imotski: "... neka i mi mnimo pisati s ovizim siromasi na bosanski divan". A krajem 1617. piše soldat Jakov vojvodi Jakovu Deskoviču za Bosanske Muslimane: "... ne izgubi me umalo turci...", a 1635. knez Đura Pavić i vojvoda Đuretina Sirotković pišu providuru omiškom kako starac Mikula Sinovčić "trpi mnoge utiske od turak", a iste godine knez Marko Srdanović piše istom providuru "zač ovde turci od emina Čekaću dokle čim/ pošalu harače". Iste godine se Jura soldat žali providuru Andriji Balbi na Miloša Jeliškovića: "I ne moguć podniti sramote negove, idoh samo-četvrt k paši posanskomu da se poturčimo."82 Bosanske Muslimane su imenovali Bošnjacima i Turci i osmanlijska administracija: u službenim dokumentima Porte bošnjačko ime, kao regionalna i narodna oznaka, upotrebljava se u oblicima Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm, sve u značenju Bošnjaci, odnosno bosanski narod83. Veći broj pisaca orijentalske književnosti iz Bosne
74 Dr Karlo Jurišić: Katolička crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine. Zagreb, 1972, str. 74 i 171. 75 Dr Ante Sekulić: Tri priloga hrvatskoj kulturnoj povijesti. - Račić, god. II, Split 1969, 79-90, i 83-84. 76 Dr Ćiro Truhelka: Bosančica. Prilog bosanskoj paleografiji. - GZM, 1889, /!/, knj. IV, 81. 77 Ibidem, 82-83. 78 Tomislav Raukar: O nekim problemima razvitka ćirilske minuskule /"bosančice"/.' Historijski zbornik, XIX-XX, 1966-67, Zagreb, 1968, str. 496. 79 Muhsin Rizvić: Pisma muslimanskih krajišnika pisana bosančicom od XVI do sredine XIX stoljeća kao oblik stare epistolarne književnosti. U knjizi Bosansko-hercegovačke književne studije. Sarajevo, V. Masleša, 1980, 77-145. 80 Historijski arhiv Zadar. Dragomanski spisi Filea 129, pozicija 32/14. Pismo nije datirano, ali je sigurno iz 1673. g. Ovo pismo sam dobio Ijtibaznim posredstvom rahmetli prof. Seida M. Traljića. 81 Šime Ljubić: Rukoviet jugoslavenskih listina. - Starine JAZU, Zaereb 1878 kni X /B. fursko-mletačke listine/, str. 14; 14; 16; 21 82 Dr Aleksandar Solovjev: Bocišićeva zbirka omiških isprava XVl-XVII stoljeća. Spomenik SKA, XC1II, drugi razred, 72, Beograd, 1940, str. 10; 23; 28; 22'; 38; 39; 40. 83 Mustafa Imamović: Naziv Muslimani. - Književna revija, 1990, 31. april, 3. - Pod ovim nazivom se, u doba osmanlijske vlasti na Balkanu, podrazumijevaju zapravo svi slavenski stanovnici islamske vjere današnje Bosne i Hercegovine, Like i Krbave, Slavonije, Novopazarskog sandžaka, nekih pograničnih krajeva Srbije, konkretno Uzica
8
nosi pridjevak al-Bosnawi, Bosnewi, Bosnali ili Bosna84. M. Šabanović bilježi čak četrdeset i četiri književnika sa tim prezimenskim dodatkom /al-Bosnawi/, od kojih je u svome djelu trideset i dva bio-bibliografski obradio, dok ih je dvanaest ostalo neobrađenih85. A da su u pojmu "Bošnjak" bili obuhvaćeni samo muslimani svjedoči saopćenje Evlije Čelebije, iz druge polovine XVII stoljeća, koji kaže za Srebrenicu da su joj stanovnici Bošnjaci, a raja im Srbi i Bugari86, kao što će kasnije pisati i Malija Mažuranić: "U Bosni se krstjani ne smiju zvati Bošnjaci. Kad se rekne Bošnjaci, muslimani samo sebe razumiju, a krstjani su samo raja Bošnjaka."87 Istovremeno se u Bosni i okolnim južnoslavenskim zemljama za Bošnjake upotrebljavao i naziv "turčin" kao vjerska oznaka kojom se htjelo reći da su oni "turske", tj. islamske vjere, koju su Turci donijeli u ove krajeve, čime su se razlikovali od pripadnika drugih južnoslavenskih naroda istog jezika, ali drukčije religije88. Orijentalski pisci iz Bosne su tako nazivom Bošnjak uz svoje lično ime javno, a u sredinama izvan Bosne namjerno, naglašavali svoju pripadnost Bosni, svoje bosansko porijeklo, svoje narodno ime, a kod mnogih su se, u djelima i biografijama, sačuvala i svjedočanstva o njihovim domovinskim osjećanjima i narodnom ponosu. O Šejh-Juji, Arif Hikmet-begu Rizvanbegoviću, Hasanu Bošnjaku, koji je pjevao na arapskom jeziku, u tom pogledu svjedoče Bašagić, Handžić i drugi istraživači bosanskomuslimanske orjentalske književnosti89, o Derviš-paši Mostarcu, koji je pjevao "u slavu Bosne i Bošnjaka"90. Ali jedan od tih književnika, iz druge polovine XVII i početka XVIII stoljeća, ustaje čak u odbranu Bosanaca u stihovima na turskom jeziku: "Ti, najgluplji čovječe svih vremena, koji Bosanca grdiš, svojim bezvrijednim blejanjem pokazuješ samo svoje neznanje./ Pretpostavljajući da je Bosanac neznalica, ne smatraj sebe učenim, jer ako ima kakvo teško pitanje, dođi da ti ga rastumačim."91
Ali u pogledu jezika u knjigama i dokumentima i u Bosni i izvan nje — ostaje isti "bosanski". U Bosni godine 1631. Muhamed Hevaija Uskufija u predgovoru svoga stihovanog tursko-bosanskog rječnika Makbu-l-i-arif /Potur Šahidija/ govori za sebe da je Bošnjak /Bosnewi/ a svoj jezik stalno naziva bosanskim /bosanca/, koji smatra posebnim i izuzetnim medu drugim jezicima, i sličnim latinskom: "Kako su Bošnjaci krupna stasa, /Znaj da su im i riječi krupne, / Pa ih onda dovesti na metrum,/ To je gvozden luk koji nije moguće nategnuti..."92 "Među jezicima je sišao /s nebesa/ latinski,/ Latinski je pak jezik isto što i bosanski."93 Bosna, Bošnjak i bosanski spominje se u predgovoru deset puta, a u samom tekstu rječnika još dva puta, dok se u jednom drugom rukopisu nalazi jedna Hevaijina pjesma u kojoj se također spominje taj naziv: "Bosanski da vam govorim, bratani,/ da slušaju prijatelji i dobrotelji i znani."94 Očito pod utjecajem Potur-Sahidije i Evlija Čelebija se u odjeljku svoga putopisa pod naslovom "Jezik bošnjačkog i hrvatskog naroda" izražava o jeziku Bosanaca95 slično Hevaijinim stavovima u predgovoru rječnika i naziva ga "bosanski jezik".96
Naporedo sa ovom sviješću Bosanskih Muslimana traje i tradicija Bosne i bosanskog jezika i u bosanskih franjevaca, vezana i uz ime njihove franjevačke provincije "Bosna Argentina", koja službeno postoji, kao što se vidi u Lastrića Epitome vetustatum provinciae bosniensis, od 29. juna 1514, kada je, kako navodi
koje je tada pripadalo Bosni, uključujući zapadni dio Kosova do Mitrovice, te Plava i Gusinja, pa Podgorice u današnjoj Crnoj Gori /S. Balić: Kultura Bošnjaka. Wien, 1973, str. 57-58, fusnota 15, na osnovu članka M. Hadži jahića Gle Anfiingea'ernationalenEntwicklunginBosnienund Jer Hercegovina u Siidostforschungen, 1962,21, 168-193. 84 Smail Balić: Kultura Bošnjaka. Muslimanska komponenta. Wien, 1973, 57-58. 85 Hazim Šabanović, Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima /Bibliografija/, Svjetlost, 1973.: Derviš Jakub-paša Bošnjak; Muhamed Bošnjak – Ajne Ruri; Servi Bošnjak /Čempresi/; Ali Dede Bošnjak; Vahdeti, Ahmed Bošnjak; Šani, Salih Bošnjak - Potur; Visali, Jusuf Bošnjak; Allamek, Muhamed Musić Bošnjak; Ibrahim Kazzaz Bošnjak; Asafi Bošnjak Hizir Čauš; Mehmed Bošnjak Mufettiš; Bošnjak Alija sin Hadži Mustafe; Hasan Bošnjak; Sinasi Mehmed Čelebi Bošnjak; Husejn Bošnjak - Kodža Muerrih; Sijahi Mustafa Bošnjak; Bošnjak Muhmed Halifa sin Husejnov; Katibi Mustafa Bošnjak; Hasan Bošnjak Imamović; Aruzi Mehmed Bošnjak; Miri Mehmed beg Bošnjak; Talib Ahmed Bošnjak; Mezaki Derviš Sulejman Bošnjak; Samii Abdulkerim Bošnjak; Asim Vusuf Čelebi /efendi/ Bošnjak; Fahim Salih Bošnjak; Rešid Mehmed Bošnjak; Atfi Ahmed Bošnjak; Nutki Ali Dede Bošnjak; Muhlisi hadži Mustafa Bošnjak; Ahmed sin Hasanov Bošnjak; Abdulvehhar Bošnjak; Pisci koji nisu obrađeni: Bosnavi; Bošnjak Osman sin Ibrahimov; Hasan ibn Mustafa Bošnjak; Hasan Husni Bošnjak; Husam Bošnjak; Intizami Bošnjak; Jahja Bosnevi; Mehmed Tahir beg Bošnjak; Muhammed Bošnjak; Muslihuddin Bošnjak-Travničanin; Šehsuvar paša Bošnjak; Šejh Mahmud Bošnjak 86 Evlija Čelebi; O. c., 100. 87 Malija Mažuranić: Pogled u Bosnu ili kratak put u onu krajinu učinjen 1839-40. j po jednom domorodcu. U knjizi: Ivan Mažuranić, Malija Mažuranić, Smert Smail-age Čengića. Stihovi, Proza - Pogled u Bosnu. Zagreb, Zora-MH, 1965. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 32. str. 230. U ovom izdanju je pravopis dotjeran. 88 Mustafa Imamović: O. c., 2. 89 Muhamed Hadžijahić: Neke karakteristične crte .stare bosansko-muslimanske književnosti. U knjizi Bosanskohercegovačka književna hrestomatija, I. Starija književnost. Sarajevo, Zavod za izdavanje udžbenika, 1974, 231. 90 Kasim Dobrača: Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, I. Sarajevo Husrev-begova biblioteka, 1963, 215. 91 Šaćir Sikirić: Divan Mehmed Rešida. - Prilozi za orijentalnu filologiju, VI-VII, 1956-57, /Sarajevo, 1958/, 75. 92 Derviš M. Korkut: Makbul-i 'aryf /Potur Šahidija/ Uskufi Bosnevije. - Glasnik Hrvatskih zemaljskih muzeja u Sarajevu, LIV/1942, 387. 93 Ibidem, 388. 94 Alija Nametak: Rukopisni tursko-hrvatskosrpski rječnici. - Grada za povijest književnosti hrvatske, knj. 29, 1968, 234-235. 95 Evlija Čelebi: O. c., 120. 96 Ibidem, 121, 92.
9
Fermendžin, odlučeno: "Oči provincije Bosne, koja treba da se osnuje, zadržavaju pečat i naslov Bosne time što imaju sva svoja mjesta izuzev jednoga u Hrvatskoj. Oči Bosne /pod vlašću Turaka/ mogu izabrati vikara provincije, i nek se od tada zove odijeljena provincija i neka ima poseban pečat Provincije Bosne, slično i naziv. A taj neka bude Provincija Bosna Argentina, takav titul pod tim uvjetom ako se desi slučaj da se vrate njeni vlastodršci da je to u stvari jedna provincija, a Provincija Argentina Bosne je sadržana pod provincijom Bosne."97 Atribut "argentina", srebrena, dobila je Provincija po Srebrenici, u kojoj su od rimskog doba bili rudnici srebra.98
Od početka XVII stoljeća, sa djelima Matije Divkovića, počinje u Bosni protureformacij ska franjevačka književnost na narodnom jeziku, u kojoj dolazi do izražaja bosanski naziv jezika i pisma ćirilice. Divković svoja djela prevodi "iz dijačkoga" /latinskoga/ "u pravi i istiniti jezik bosanski", ili, na drugom mjestu, "slovinski, kako se u Bosni govori", kaže on."99 I drugi franjevački pisci u Bosni, ali često i izvan nje, nazivaju svoj jezik bosanskim, od Stjepana Matijevića /l6307, Stjepana Margitića /bosanski aliti ilirički, 1701/ do Ambroza Matica /l 827/ i Luke Dropuljića, koji na svom putu u Carigrad zapaža kako ljudi od Sarajeva do Kratova "bosanski govore prifmo", pa do Ivana Franje Jukića, Martina Nedića i Ante Kneževića.100
Tim jezikom su govorili i bosančicom kao svojim pismom od starine "knjige" /pisma/ pisali i Bošnjaci islamske vjere, a da ni jedni ni drugi nisu znali za književnu djelatnost druge strane, koja je bila ispunjena drukčijim kulturno-religioznim duhom. Tako se i moglo desiti da Muhamed Hevajija Uskufija napiše kako prije njegova rječnika ništa na "bosanskom" jeziku nije napisano, ne znajući za svoga malo starijeg suvremenika Divkovića.101 Sam naziv jezika, međutim, što vrijeme ide dalje, u bosanskoj franjevačkoj književnosti alternira sa nazivima "slovinski" i "ilirski", dok Bošnjaci islamske vjere ne znaju za drugi naziv osim "bosanski". Tako Mula Mustafa Bašeskija, kroničar XVIII stoljeća, smatra da je bosanski jezik, kako ga on naziva, bogatiji riječima od turskog i arapskog jezika, a kao dokaz navodi četrdeset i pet izraza za glagol ići u bosanskom jeziku, dok arapski za taj glagol ima tri izraza a turski samo jednu riječ.102
U junačkim pjesmama Bosanskih Muslimana ime "Bošnjak" se upotrebljava kao ime ovog naroda, ali češće u množini nego u jednini. Pregled zbirke Narodne pjesme Muslimana u Bosni i Hercegovini103 ili prvobitno: Narodne pjesne Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini!, koju je Kosta Hörmann sabrao 1888-1889. godine a mi je uzimamo kao primjer i uzorak, pokazuje, prema Indeksu i s uvidom u tekstove, ovu frekvenciju: singularni oblik "Bošnjak" upotrijebljen je, u prvoj knjizi, samo dva puta, i to u pjesmama iz Sarajeva i Gacka.104 Pluralni oblik "Bošnjaci" spominje se, međutim, također samo u prvoj knjizi ovog izdanja, na trideset mjesta, u pjesmama iz Sarajeva, sa Zagorja, iz Gacka, Zenice, Nevesinja i Foče.105 Nasuprot tome, naziv "Turci", ali u smislu "državne pripadnosti" kako to Đenana Buturović podvlači, upotrebljava se još češće: u prvoj knjizi Hörmannova izdanja dvadeset i jedan put, u drugoj jedanput, te u trećoj, u kojoj su tekstovi iz rukopisne zaostavštine, šest puta, te u singularnom obliku tri puta.106 I dok je u prvoj pjesmi ove zbirke naziv "Bošnjaci" izveden iz Bosne kao domovine /"Lalo moja, Ćuprilić vezire/ sve mi hvališ od Bosne Bošnjake,/ al Bošnjaci jedni hijaneti,/ izdaju mi zemlju kaurima"/107, u drugim pjesmama je ovaj naziv narodnosno osamostaljen: "...Meni ferman iz Stambola dođe/ da ja kupim Bošnjake junake";108 "Prod' se, Huso, vraga i belaja,/ da nikoga od Bošnjaka nema/ do Alije Đerzeleza sama...";109 "Ko je Bošnjak, Cuprilić ga viče!"/ Kad Bošnjaci došli Ćupriliću/ svaki njega u skut poljubio",110 itd. Spominje se također i lokalni naziv "Krajišnik" i "Krajišnici", čak više nego "Bošnjaci"111 ali se naziv "Hercegovac" i "Hercegovci" upotrebljava u Hörmanna samo pet puta."112
Naziv Bošnjaci ili bosanski narod, koji se odnosi samo na Bosanske Muslimane, upotrebljavali su u tridesetim
97 Eusebije Fermendžin: Monumentum spectantia historicum slavorim meridionalium Zagreb, 1892, 307. 98 Fra Bono Benić: Ljetopis Sutješkog samostana. Sarajevo, V. Masleša, 1979, 99. 99 Muhsin Rizvić: Estetski arhaizam Matije Divkovića. U knjizi Tokovi i stvaraoci iz književne Bosne, Tuzla, Univerzal, 1986, 37. 100 Hadžijahić, 24 101 Muhsin Rizvić: Estetski arhaizam..., 30. 102 Hadžijahić 25-26 103 Narodne pjesme Muslimana u Bosni i Hercegovini, /1/, Sabrao Kosta Hormann 1888-1889. Sarajevo, Svjetlost, 1976, Indeks fičnih imena i etničkih naziva nalazi se u Studiji o Hormannovoj zbirci muslimanskih narodnih pjesama, Sarajevo, Svjetlost, 303-343. 104 Ibidem, I, 14; V, 89. 105 Ibidem, I, 18, 20; II, 50, 51, 53, 58, 59, 60, 61, 63, 64, 65, 66, 67, IV 76 V 84 87, 88, 89, 90; VIII, 119, XV, 195; XVII, 202, 204, 208, 210; XX, 251; XXXII, 466, 477, 479. 106 Đenana Buturović: Studija..., Indeks, 339. U samom tekstu Studije ona, međutim, ističe kako Vatroslav Jagić u svojoj kritici Hormannove zbirke "opaža da se pojam Turčin često upotrebljava, naglašava njegovu emfatičnu upotrebu, ali nije uočio da se tim pojmom uglavnom obilježava Vjerska pripadnost Muslimana Bosne" /64/. 107 Narodne pjesme Muslimana... /!/, I, 18. 108 Ibidem, II, 51 109 Ibidem, IV, 76. 110 Ibidem, V, 89. 111 Studija, Indeks, 323. 112 Ibidem, 316.
10
godinama XIX stoljeća i prvaci pokreta Husein-kapetana Gradaščevića u pismima koja su slali austrijskim vlastima. Tako Gradaščević u martu 1832. godine piše austrijskom caru Franji da sultan ne treba "da im nameće novu vjeru i novi red /Regeln/, nove uredbe, koje nisu u skladu sa starim običajima /redom/ i starom Muhamedovom vj erom, zbog čega se bosanski narod pobunio..."; zatim da sultan treba da im "imenuje za vezira Bosne jednog iz njihovih redova, koji je Bosanac, da bi ostali i dalje sultanovi podanici i da biv primali njegove zapovijedi..."113 U doba vladavine Topal Šerif Osman-paše u "Bosanskom vjestniku" 1866. izneseni su političko-nacionalni stavovi uredništva vezani za bosansko ime naroda kao pokušaj da se izgradi interkonfesionalna bosanska nacionalna ideologija. "Tok povjesnice — pisalo je u uvodnom članku — pričislio je osmanskoj državi različite zemlje i narode; ovi su manje-više svi zadržali svoje narodne osobitosti, pa i sami predjeli u kojima žive, ponajviše su kao geografičko-istorični pojmovi stupili u sadašnjost. I Bosna je svoju istoričnu individualnost pri svim promjenama vremena zadržala, i njena prastara narodnost ovdje je preživila bure prošlosti. Bosanski narod izražava narodnost u podpunom smislu, koja nije samo genetična, nego i istorično spojena sa ovom zemljom, i nju ograničavajući, ostala je nepovredena različnošću vjeroispovijedi."114 U istoj godini ovaj list objavljuje u četiri broja Pjesme bosanskijeh muslimana115, za koje se pretpostavlja da ih je objavio Salih Hadžihuseinović Muvekit.116 "Bosanski vjestnik" u jednoj preporuci redakcije precizno diferencira bosanski jezik od njemačkog i hrvatskog jezika,117 a službeni vilajetski list "Bosna" preporučuje sa svoje strane za čitanje "Bosanski vjestnik", koji, kako se kaže, izlazi "na bosanskom jeziku".118 U kompleksu narodnog bosanskog jezika za Bosanske Muslimane u ovom prijelaznom periodu bio je, međutim, od bitnog značaja i način njegova pisanja, odnosno štampanja. Tekst na bosanskom jeziku ćirilicom bio je namijenjen hrišćanima bez razlike i onim Bosanskim Muslimanima koji su ga, u tradiciji bosančice, znali čitati, dok je istovjetan tekst na turskom jeziku bio namijenjen onim Bosanskim Muslimanima koji su znali turski, ne toliko zbog jezika samog, jer im je bosanski bio maternji govor, već u prvom redu zbog arapskog pisma koje im je duhovno bilo bliže kao pismo vjerskih knjiga i alhamijado-literature, mada je samo poznavanje turskog jezika bilo ograničeno na bosanskomuslimansku inteligenciju.
Ali naziv Bošnjak kao obilježje porijekla, povijesne suštine i etničke svijesti te bosanske domovinske pripadnosti koja nosi i nastavlja tradiciju srednjovjekovne države Bosne, prirodno su i bez promjene i historijskog kolebanja nosili samo muslimani u toku cijelog razdoblja osmanske vladavine, ne podrazumi-jevajući pod njim krstjane i hristjane, a mnogi su ga isticali i uz svoje lično ime kao znak razlikovanja medu Turcima i drugim narodima. Godine 1870. Mehmed Sakir Kurtćehajić, u jednom uvodniku svoga "Sarajevskog cvjetnika", evocira vrijeme prije dvjesta-trista godina, kada je starješina mogao "samo jednim jedinim glasnikom sakupiti sve Bošnjake pod jednu zastavu",119 mada za jezik u jednom pismu književniku Rešad-begu u Carigrad kaže: "samo slovenski znam jer se ovdje najviše govori tijem jezikom".120 Izuzevši ovaj spomen, nazivanje jezika bosanskim imenom kod Bošnjaka islamske vjere nastavlja se sve do kraja austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, ali i nakon nje, do vremena iseljavanja iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Crne Gore u Tursku, kuda su oni ponijeli ne samo svoje bošnjačko nacionalno ime nego i naziv bosanskog jezika.
Naziv jezika bosanskim imenom zasnivao se kako na tradiciji bosanske državnosti tako i na osjećanju teritorijalnog integriteta, osobito u XVII stoljeću, i posebnog, političkog položaja i pod turskom vlašću, kada je Bosna, naseljena pretežno muslimanskim stanovništvom s gusto naseljenim hrišćanskim oblastima u srednjoj i zapadnoj Bosni i Hercegovini, bila više nego pokrajina, a pojam Bošnjak označavao ne stanovnika jedne pokrajine nego pripadnika jednog naroda, koji je imao svoj jezik bosanski, na ovom području štokavski dijalekat i ikavski govor.121 Arif Hikmet Rizvanbegović je, po zapisu Bašagićevu, turskim književnicima u Carigradu dokazivao "da je njegov bosanski jezik slikovit i sposoban za svaku vrst pjesme", i sa uzbuđenjem je klicao: "Moj narod je najveći pjesnik!"122 I u dotada izdanim alhamijado djelima, tj. štampanim arebicom na narodnom jeziku, bosanski naziv jezika bio je uobičajen: Omer Humo iz Mostara izdao je tako Lugati Bosnevi /Bosanski rječnik/; a na kraju svoga štampanog Sehletul-vusula /1875/ on piše: "Ah, da je Bog do meni bio ovaki bosanski pisani ćitab", a u pjesmi Pohvala knjiga koje su napisane bosanskim jezikom kaže: "Bez šuhbe /sumnje/ je babin jezik najlašnji, / Svatko njime vama vikom besidi. / Slatka braćo, Bošnjaci, / Hak /istinu/ vam Omer govori." Pored Hume tiskaju alhamijado knjige i drugi: Mehmed Agić iz Bosanskog Broda objavljuje 1868. u Carigradu knjigu Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab, zatim Ibrahim Edhem Berbić početnicu pod naslovom Elifbai bosnevi sa starom i novomjazijom. 113 Avdo Sućeska: Ajani. Sarajevo, ANUBiH, 1965, /Djela XXII/, 215. 114 Anonim: /Uvodni članak/. - Bosanski vjestnik, 1/1866, l, 1-2, od 7. aprila, 115 Pjesme bosanskijeh Muslimana. - Bosanski vjestnik, 1/1866, br. 20, 21, 23, 24. 116 Osman Sokolović i Muhamed Hadžijahić: Prvi pokušaji štampanja radova bosanskih Muslimana. - Bibliotekarstvo, 1963, 4, 30. 117 Anonim: Na znanje. – Bosanski vjestnik, 1/1866, 1, 1-2, od 7. aprila. 118 Bosna, 1/1866, 3, 2, od 30. maja ili. juna 1866. 119 Mehmed Šakir Kurtćehajić/: /Uvodnik/. - Sarajevski cvjetnik, 2/1870, 21, l, od 23. maja. 120 Dr Safvet-beg Bašagić Redžepašić: Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti. Sarajevo, 1912, 157. 121 Alija Nametak: O. c., 247. 122 Dr Safvet-beg Bašagić Redžepašić: O. c., 162
11
Bosanska elifnica /Carigrad, 1886/ te svoj Bosansko-turski učitelj /Carigrad, 1893/, Ibrahim Seljubac Novu bosansku elifnicu, pa Ibrahim Puška, Arif Sarajlija i drugi,123 ostajući tako dosljedni bosanskom imenovanju svoga jezika.
Iz dvojnosti pisama, bosančice i arebice, vidi se da se bosanski jezik za Bosanske Muslimane nije postavljao u to doba kao problem govora, jer su oni s njime bili rođeni, njime govorili i na njemu pisali, bosančicom ali još više arebicom, već se postavljao problem pisma, tiskanja i čitanja, s kojim će oni ući u razdoblje svoga preporoda. I tradicionalna bosančica je, kao "begovsko" i "žensko" pismo, bila ograničena više na aristokratsku klasu a širim bosanskomuslimanskim slojevima bila je nepoznata, a suvremena Karadžićeva ćirilica štampe od šezdesetih godina za njih je bila još i nesimpatična kao pismo uz koje su se vezale neislamske, hrišćansko-kršćanske predstave. U tom pogledu je rukopisna a osobito štamparska arebica kao muslimansko pismo za bosanski jezik Bosanskih Muslimana predstavljala značajnu prelaznu etapu pismenosti i kulture124.
123 Hadžijahić, 26 124 Muhsin Rizvić: Književno stvaranje muslimanskih pisaca u doba austrougarske vladavine. I. Sarajevo ANUBiH, 1973, 47.
12
Muhamed Nezirović
ROMANIZMI U BOSANSKOM JEZIKU
Leksičke posuđenice u jednom jeziku, općenito gledano mogu se podijeliti na stare i nove. U ovom radu govorit će se samo o onim romanskim posuđenicama koje su ušle u bosanski jeziku starijim povijesnim razdobljima. Radi se dakle o jednom pokušaju dijahronijske analize jednog segmenta leksičkog blaga bosanskog jezika, jezika koji ne predstavlja jedinstveni jezički blok nego je i sam razuđen i heterogen pošto je i sam u područjima na kojim se govorio i na kojim se i danas govori trpio utjecaje kako supstrata tako i raznih superstrata koji su u njemu ostavili i fonetske nanose i pojedine leksičke natruhe.
Ovaj dijahronijski pristup proučavanju bosanskog jezika nameće se tim više što su ta ispitivanja bila rijetka i zanemarivana ne samo na našem prostoru nego i više, na širim prostorima zajedničkog nam idiosistema. Stoga je potrebno da se ubuduće kod nas priđe i dijahronijskim ispitivanjima i to da se takva istraživanja vrše multidisciplinarno, što je važno za nas jer današnje bošnjačko stanovništvo pripada raznim govornim zonama, a u prošlosti je pristizalo iz raznih krajeva u manjim i većim skupinama u Bosnu i Hercegovinu noseći pritom govorne navike i leksičko blago kraja kojeg je napuštalo. Nešto od toga ostalo je i danas u jeziku. Na potrebu ovakvih multidisciplinarnih istraživanja u ovoj oblasti ukazao je još 1974. godine Slavko Vukomanović na jednom savjetovanju u Sarajevu kada je rekao:
"Jasno je da dijalektolozi ne mogu praviti pouzdane zaključke o "genetskim" odnosima između pojedinih govora kada najelementaraija znanja o poreklu stanovništva na tim područjima ne postoje. Zato mislim da bi etnološke studije morale da prethode, ili bar da idu paralelno, sa ispitivanjem narodnih govora."125 Slično je na istom savjetovanju govorio i Ivan Brabec podvlačeći da "Do sigurnih zaključaka mogu doći dijalektolozi, etnolozi i historičari zajedno", podvlačeći da "Bez njihove suradnje nema sigurnih zaključaka".126
Ovo važi i za romaniste koji treba zajedno sa slavistima da istraže da li postoji i koliki je romanski supstrat u našem jeziku te koliki je taj jezički superstrat u pojedinim našim govorima jer je još 1930. godine podvukao istaknuti balkanist Kristian Sanfeldu svojoj knjizi o balkanskoj lingvistici da: "Dans toutes les langues balkaniques d'origine non-romane il y a des traces profondes d'une influence latino-romane qui s'est effectuée par des voies differentes et qui, pour ce qui concerne le grec, a agi pendant plus de 2000 ans."127
Ti tragovi dolaskom i boravkom Turaka u našim krajevima niti su izbrisani niti zatrti, čak šta više, slobodni smo reći, oni su se seljenjem stanovništva raširili na još veći prostor.
Možda bi se tako, primjera radi, mogao objasniti i veći ili manji stupanj palatalizacije turskih velara k i g ispred vokala e i i pa čak i ispred svih vokala našeg glasovnog sustava. Na taj se način možda može doći do odgovora zašto je veće prisustvo palatalizacije u Hercegovini — a ova se pojava širenjem hercegovačkih govora prenosila i dalje — gdje susrećemo riječi ćilim, šećer, sirće, đerdan, đerdek, đerzovati dok se u Bosanskoj krajini na istim mjestima nalaze kilim, šeker, sirke, gerdan, gerdek, gerzovati.
Da li se u ovom slučaju radi o vlaškom supstratu s obzirom na to da se znade da je područje Hercegovine u srednjem vijeku i u doba turskog osvajanja bilo naseljeno jakim skupinama Vlaha, a poznata je činjenica da svi rumunjski (vlaški) govori kako balkanski tako i dakorumunjski palataliziraju velare k i g ne samo pred e i i nego i šire ispred: rum. cimitir "groblje", cina "večera", cinci "pet", ginta "rasa" ili je riječ o jednoj općebalkanskoj pojavi ostaje da se vidi. Bilo kako bilo ovoj pojavi u Bosanskoj krajini, u bosanskim govorima, nasuprot stoje oblici koji ne palataliziraju velare k i g (šeker, gerdan itd.), a poznato je da je tu prisustvo Vlaha manje i da će tu hercegovački govori tek kasnijim migracijama širiti.
Ostavimo sada ove fonetske promjene nastale možda pod djelovanjem supstrata po strani, kojih zasigurno ima još, i navedimo da se leksičke posuđenice u bosanskom jeziku, kako one iz supstrata tako i one iz superstrata mogu posmatrati i proučavati na tri plana:
- Kroz muslimansku epsku pjesmu - Kroz krajišnička pisma nastala od konca petnaestog stoljeća i pisana do u
prvu polovicu XIX stoljeća. - Kroz govorni jezik Bošnjaka sve do našeg doba.
Malo obaviješten čovjek ili slučajan čitalac kome je do ruke došla nekom prigodom neka knjiga epske narodne poezije Bošnjaka može biti iskreno iznenađen kada sazna ili vidi da se u toj bošnjačkoj muslimanskoj poeziji koja se tijekom stoljeća stvarala kao odgovor na epska pjevanja na kršćanskoj strani i bila protuteža kršćanskoj slavenskoj epici nalazi i znatan broj romanizama, zapravo, venecijanizama koji bi po svemu bili upravo svojstveni toj kršćanskoj epici. Taj romanski jezički sloj u bošnjačkoj epskoj poeziji toliko je snažan da u njoj predstavlja drugi strani leksički stratum od kojega je samo brojniji onaj turski ili šire uzeto orijentalni (tursko-arapsko-perzijski).
125 Slavko Vukomanović, Potreba dijahronijskih ispitivanju i saradnja sa dijalektolozima. in Proučavanje bosansko-hercegovačkih govora, Sarajevo 1974, str. 46. 2 Ivan Brabec, Dijalekti i migracije, Ibid. str. 100. 126 Ivan Brabec, Dijalekti i migracije, Ibid. str.100. 127 Kristian Sandfeld, Linguistique balkanique, Problemes et resultats. Paris 1930., str. 45.
13
Nasuprot običnom čitaocu mnogi sakupljači i izdavači bošnjačke muslimanske epske poezije bilježili su u glosarima koji su pratili njihove tekstove, ove romanizme obično venecijanizme, i davali njihove etimone ne pružajući pritom o njima neka šira objašnjenja niti pokušavajući objasniti njihov tako veliki broj u svojim tekstovima. Tek je Matija Murko, čovjek koji je toliko učinio za ukupnu južnoslavensku epiku uopće, da je ponukao Jeana Rychnera pa čak i jednog Ramon Mendez Pidala da se bave narodnom epikom koja se javila na našim prostorima.128 On je u svom djelu Tragom srpsko-hrvatske narodne epike nabrojao do tada sve poznate riječi romanskog porijekla koje su se sretale u bošnjačkim muslimanskim epskim pjesmama. Tako Matija Murko navodi sljedeće romanizme svojstvene ovoj epici: tola "niski stol, sofra", alamanka "sablja iz Njemačke", brešanka "puška iz talijanskog grada Brescie", butiga "radnja", cekin, duka "dužd", larma, lubarda, medilja, pancir, pancijer, penga, pengati, pogača, princip, principovina "mletačko zemljište u Dalmaciji", providur, saja "fini sukno", španjur, španjrski, štimati, ura, frculat, vrculat "maramica i tako dalje.129
Naše proučavanje glosara nekih manje poznatih riječi u pojedinim izdanjima bošnjačkih muslimanskih epskih pjesama ili samo čitanje tih pjesama ukazuje da je taj broj romanizama daleko veći od onoga što ga je zabilježio Matija Murko. Tako mi navodimo: avizati "shvatiti, obavijestiti", banda "strana", alabanda "metež", bala, ban/o, barilica "duguljasto burence", barda derivat od lumbarda, batulja derivat od bataljun, beškol, bisage, boca, bunca "džemper", buča "vrst ogrtača", buča "rupa, otvor", budulica "kršćanka iz Primorja, krčmarica", cokola, cokolica, čala "dalekozor", čavao, despet, duka "dužd" i "knez", fatlja i faljica "ures na kalpaku", friško adv. "hitro", galija, gvardijan, kamara "soba", kaštela "staja", kaštelan, klak "klec" i denominal klačiti, kasa, koleda"veselo društvo", komun "zajednica", kolijer "ogrlica", kordun "granica", i "graničar", krepanje, krboč "čabar, kabao", kvartir, kumpanija "četa, družina", kupa "pehar, vrč", kruna, libra "knjiga, slika", mandat "zapovijed", majolika "sud za vino", maljica "bat, mali čekić", mezana "mjera za polovicu od neke količine", maite f. pl. i maiti m. pl. "novčići", mondura, muntovati "zamijeniti, razmijeniti", mušket, natentati, navegati, palac "placa", placa "trg", parada, pasati i pasavat "proći, prolaziti", pena "muka, teškoća", pištola, porca derivat od porcija, presa, princip, principski, regulati kao i izraz regulana vojska "redovna vojska", rizikati, ronda "straža", rožulin "vrsta slatke rakije", rožuljica "krunica" ali i "Sveto pismo", sakuljica "kabanica", sigurati "opremati", skalene "stube", soldat, stimati (i proštimati) "gledati, procijenjivati", štimadur "procjenitelj", štima "štovanje", štala, špijati, školj i škulj "otočić", štrampa "slika", tambar "plašt", tamburin "okrugli polububanj" urdin "naredba, zapovijed", uštrampati "uslikati", vala "dolina", vala "svilena tkanina", zacukriti "zašećeriti".130
Samo po sebi se razumije da mi ovdje nismo pobrojali sve one romanizme koje citira Matija Murko te naglašavamo da lista romanizama koju smo upravo dali nipošto nije ni ukupna ni zaključna. Nova ispitivanja će broj ovih riječi, zasigurno, i povećati. Postoje sigurno, kako smo to već naglasili, da ovolikim romanskim posuđenicama po svim historijskim uvjetima, razvoju i prilikama nije bilo mjesta u ovoj epici, onda seje nužno upitati kakvi su uzroci doprinijeli da se taj romanski jezički fond u njoj ipak pojavi?
Svakako je tome doprinjela činjenica da su se pod turskom vlašću dugo godina nalazili predjeli koji su već u svom ranijem leksičkom fondu imali ove romanske riječi. Poslije pada Bosne 1463., a uskoro i potom i Hercegovine 1482. i ostali susjedni krajevi padaju pod njihovu vlast. Turci već 1483. godine zauzimaju Herceg-Novi i stvaraju od njega jednu od svojih najznačajnijih luka na Jadranu. On će u njihovim rukama ostati sve do 1687. godine kada ga preuzima mletački general Gerolamo Corner. Risanje pod tursku vlast pao nešto kasnije, zauzet je naime 1539. i Turci su se u njemu držali sve do 1687. Taj potez Boke kotorske od Sutorine do Risna, široko naslonjen na Hercegovinu, ostao je u turskim rukama dvije stotine godina i predstavljao je turske predjele u tom kraju naseljene brojnim muslimanima.
Dubrovačka republika ostala je slobodna ali su Turci već potkraj XV stoljeća, tačnije 1493. osvojili cijelo Makarsko primorje od Neretve na jugu do Vrulje na sjeveru. Nešto ranije 1477. godine ovi osvajači su zauzeli Vrgorac sa cijelom njegovom krajinom i u njemu su ostali sve do 1690. godine. Knin i njegova krajina našli su se u turskim rukama već od 1522. i oni ih drže sve do 1688. Do 1527. Turci su zauzeli predjele Skradina i Obrovca, a već 1538. oni zauzimaju Nadin, Vranu i Velim, a od 1571. godine u njihovim rukama su i Zemunik i Polesnik. Tako su se Turci našli nadomak najznačajnijih dalmatinskih gradova Dubrovnika, Splita i Zadra. Cijela unutrašnjost, na sjever od Zadra, Lika i Krbava također je već odmah poslije Mohačke bitke bila pod njihovom vlasti i takvo će se stanje održati sve do pod konac XVII stoljeća kada će turska vlast iz tih predjela biti protjerana 1689. godine.
Turci su u osvojenim krajevima osnovali dva sandžaka. Već 1537. na prijedlog Gazi Husrev-bega osnovan je Kliski sandžak koji je obuhvatao široko područje od Konjica na istoku do pod Velebit na zapadu i koji je išao
128 Jean Rychner, La Chanson de geste. Essai sur l'art epique des jongleurs, Geneve-Lille 1955., str. 22-26. Ramon Menendez Pidal, Los cantores epicos yugoslavos y los occidentales in Boletin de la Rela Academia dc Buenas Letras de Barcelona, vol. XXXI, Barcelona 1965-6., str. 195-222. 129 Matija Murko, Tragom srpsko-hrvatske epike, knjiga I, Zagreb 1951., str. 462-463. 130 Muhamed Nezirović, Neki romanizmi i njihovi etimoni u muslimanskoj epskoj poeziji in Etimologija, Razred za filološke znanosti HAZU, Zagreb 1993., str. 106.
14
linijom Klis-Skradin-Benkovac na jugu. U njemu su bili gradovi, od dalmatinskih naselja, Sinj, Klis, Vrlika, Drniš, Skradin i Zemunik. Sam grad Drniš osnovali su Turci i tu je bila podignuta džamija sultana Sulejmana Veličanstvenog dok je u Klisu bila izgrađena Murat-begova džamija. Sjedište ovog sandžaka bilo je u Klisu i Livnu.
Drugi sandžak bio je lički i on se protezao od Knina i rijeke Krke pa na sjever sve dokle su dopirali turski predjeli na tom potezu. Sjedište ovog sandžaka bilo je u Kninu i Vrani.
U svim ovim krajevima bilo je znatnog muslimanskog stanovništva, dijelom onog što je doseljeno iz Bosne, dijelom domaćeg življa što je primilo islam. Ne treba zaboraviti daje Dalmacija dala i niz istaknutih turskih velikodostojnika medu kojim se ističu Jusuf-paša Mašković, kapudan turske mornarice u XVII stoljeću iz Pakoštana, Murat-beg Tardić, prvi kliški sandžak-beg te Rustem-paša Hrvat rodom iz Skradina, veliki vezir sultana Sulejmana Veličanstvenog. Ali nisu samo pojedinci primali islam. Na zemljištu između Cetine i Zrmanje došlo je mnogo muslimanskog slavenskog svijeta iz unutrašnjosti i oni su se naselili u gradska naselja Knina, Skradina, Vrlike, Obrovca, Klisa i novoosnovanog Drniša. Njima su se uskoro i pridružili u vjeri mnogi starosjedioci tako da je muslimana bilo i po selima. Njihova naselja u okolici Klisa bila su Kamen, Solin, Lončarić i Kozjak, a u okolici Drniša Petrovac, Stilovo i Nečven. Između donjeg toka Krke i Zrmanje oni su naseljavali Rakitnicu, Daslinu, Velim, Vranu, Nadin, Zemunik, Polešnik, Islam, Karin, Zečevo, Ostrovicu, Kožulovac i Benkovac.131
Lika i Krbava su koncem XVI stoljeća, također, snažno naseljene muslimanskim slavenskim življem vrlo ratoborno raspoloženim. Slično je bilo i u Makarskom primorju. Muslimani su se naselili u Imotskom, Donjoj Glavini, Proloženu, Zadvarju i Makarskoj.
Brojne muslimanske obitelji živjele su, kako smo već rekli, u Boki Kotorskoj, u Herceg-Novom, Bijeloj, Risnu i Sutorini.
Prilike su se, međutim, promijenile koncem XVII vijeka. Mlečani će 1684. godine preoteti Turcima Risan, iste godine osvojit će i Zadvarje. Sinj će zauzeti dvije godine kasnije, Herceg-Novi 1687., Knin 1688., Vrgorac 1690. Venecija će nešto kasnije, 1717. godine, zauzeti i Imotski i dijelove Imotskog polja te će se Požarevačkim mirom granica između Mletaka i Turske konačno ustaliti na današnjoj granici između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Muslimansko stanovništvo iz Like, Krbave i Dalmacije će se shodno principu koji je važio prije Velike francuske revolucije - cuius regio eius religio - povući u susjednu Bosnu i Hercegovinu ili će se manjim svojim dijelom pokrstiti.
U doba islamske vlasti u pomenutim krajevima - Makarsko primorje je bilo pod vlašću gotovo dvjesta godina, Lika stotinu šezdeset, dijelovi Boke i Dalmacije stoljeće i po - došlo je do prožimanja dviju civilizacija i do manje ili jače izraženih dodira između starosjedilaca i do manje ili jače izraženih dodira između starosjedilaca i pridošlica. Brojni turcizmi čuvaju se i danas u govorima Boke i Makarskog primorja, i Dalmacije uopće kao što se brojni romanizmi, kako smo to vidjeli, čuvaju u govorima i književnoj baštini Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.
Što se tiče bošnjačke muslimanske epske pjesme moramo reći da su oni koji su obrađivali i objavljivali ovu poeziju u svojim glosarima gotovo uvijek navodili tačnu etimologiju za pojedine romanizme. Neki od tih romanizama to jest venecijanizama doneseni su iz Dalmacije i sačuvani su u narodnoj muslimanskoj junačkoj pjesmi ali su pri kasnijem svom širenju u narodu i u interpretaciji različitih pjevača gubili svoja prvotna i prava značenja tako da su ih pjevači i ostali upotrebljavali ne znajući uopće šta te riječi znače. Navest ćemo samo jedan primjer: Tako u jednoj pjesmi iz Počitelja koju je zabilježio Kosta Hörmann i koja nosi naslov Hrnjice u Skradinu čitamo ove stihove:
Jamili se polja zelenoga, ićindiji navegalo sunce. Kada čudno čudo opaziše.
(K. HörmannII,248,stih211 )
U ovom primjeru glagol navegati, istoga postanja i značenja kao navigati, pravilno je upotrijebljen u značenju "dobroditi, stići".
Međutim u pjesmi Dizdarević Meho izbavlja Zibru Peštić Alibega koju je zabilježio i objavio Esad Hadžiomerspahić 1909. godine u Banjoj Luci stoji:
A po fesu navegala lale A na njojzi četiri fustana. Ja kako se cura nagizdala.132
U ovoj banjalučkoj pjesmi glagol navegati nema više uopće značenje "dobroditi, stići", nego "nakititi", "naredati" pa je očito da anonimni pjesnik duboko u unutrašnjosti Bosne više nije razumijevao njegovo pravo
131 Hrvatska Enciklopedija, tom IV, str. 485. 132 Esad Hadžiomerspahić, Muslimanske narodne pjesme. Banja Luka 1909., str. 58, stih 858.
15
značenje.
Drugi primjer je također veoma zanimljiv. U rukopisnoj zaostavštini K. Hörmanna čitamo ove stihove:
Načini mi trideset pletenica, Sve upiči krste i maite Ko što nose morski generali.
(Narodne pjesme Muslimana BiH iz rukopisne zaostavštine K. Hörmanna, Sarajevo, 1966., stv. 139. st. 655 )
Stihu koji smo upravo citirali teško je razlučiti kojem rodu pripada ova imenica o kojoj govorimo. Izgleda da je ona mogla biti i ženskoga i muškoga roda. Rječnik JAZU, VI, 384 navodi je kao imenicu ženskog roda u pluralu, ali u drugom primjeru naglašava da je ona muškog roda u množini.
Međutim, jedan naš primjer koji smo zabilježili od Edina Šefica, rodom iz Mostara, nedvojbeno govori da je ova imenica bila ženskog roda. Primjer koji smo zapisali glasi:
Ne igraju kike i maite Nego proha i kiselo mliko.
Ova razmišljanja o rodu bila su potrebna kako bismo mogli reći da su maite, maiti("mali kovani novci, parice") i one su se mogli uplitati, kako je to bio i običaj u narodu, u kose. Izvor ove riječi, po našem sudu, treba tražiti u latinskoj riječi MONETA koja je u izumrlom dalmatskom jeziku ( potvrda se nalazi u njegovom veljotskom dijalektu, na otoku Krku) dala derivat monaita( dalmatski jezik diftongira latinsko dugo E u at). Takva riječ je morala postojati i u unutrašnjosti Illyricuma to jest u ustima bosanskih Vlaha, ali se kasnijom upotrebom, vjerovatno, u ustima Slavena pretvorila sinkopiranjem protoničnog sloga u maha slično kao stoje i morticina u sintagmi caro morticina( Skok, II/463 ), riječ, također iz balkanskog latiniteta istom takvom sinkopom dala u našem jeziku oblik mrcina "mrtvo tijelo". Riječ maite o kojoj je govor zabilježio je Suljaga Halilbašić u Sarajevu i to je indikativno. Ova riječ nije jedina koja dolazi iz izumrlog dalmatskog jezika te smatramo da daljnja ispitivanja treba isto tako usmjeriti na istraživanja romanizama u Bosni i Hercegovini, jer se u njoj, u ruralnim i u nešto manjoj mjeri urbanim sredina susreću i venecijanizmi, ali i ostaci iz izumrlog balkanskog latiniteta to jest dalmatskog jezika (Primjera radi navodimo dalmatske riječi sačuvane u pojedinim govorima: ketiti"ukipiti se", kinta"para, novac", "nemam ni kinte", kimak "stjenica", "cimina", "mrcina", placa "trg" - riječ nije istovjetna sa riječju pijaca -itd.).
Drugi jezički fundus u kojem se u bosanskom jeziku susreću brojni romanizmi jesu pisma muslimanskih krajišnika pisana bosančicom od XVI do sredine XIX stoljeća koja se u epistolarnoj književnosti nazivaju "krajišničkim pismima".
Slavenski jezik i pismo bosančica su nastavili da budu i u doba turske vladavine jezici i pismo kojim se služilo u službenom i diplomatskom općenju. Tako već, 13. listopada 1493. godine Malo vijeće Dubrovačke republike upozorava svoga otpravnika poslova u Carigradu da:
Nel parlar cum Aghmatbassa tignereti modo, se poreti, de parlar cum lui solo, da lui a voi, in lingua nostra, perche piu familiarmente poreti cum lui.133
(U razgovoru sa Ahmet-pašom gledajte, ako možete, da govorite s njim nasamo na našem jeziku jer ćete moći s njim tako prisnije razgovarati.)
Lingua nostra to jest "naš jezik" je naš slavenski govor, a Ahmet-paša nije niko drugi do Stjepan Hercegović, sin Hercega Stjepana i mlađi brat posljednje bosanske kraljice Katarine.
Romanizmi će se osobito nalaziti u onim pismima muslimanskih krajišnika koji su živjeli i upravljali onim predjelima koji su graničili s mletačkim posjedima i teritorijem Dubrovačke republike.
Ova krajišnička bošnjačka pisma pisali su plaćeni pisari vični bosančici koji nisu morali biti muslimani, ali ne treba odbaciti ni činjenicu da je među pisarima moglo biti i dosta muslimana jer je većina muške i ženske djece bilo obavezno prolaziti kroz mektebe gdje su se učila arapskom pismu, a mnogi, osobito u uglednim obiteljima, poznavali su i bosančicu koja im je ostala kao nasljeđe predaka. O tome svjedoče i muslimanske epske pjesme:
Moj Mujaga, brate od matere, piši knjigu, ja ću kazivati134
ili:
Kad je Esmi sedam godin bilo
133 Dr. Matteo Giulio Bartoli, Das Dalmatische, Beč 1906., tom II, kolona 208. 134 Muhsin Rizvić, Pisma muslimanskih krajišnika pisana bosančicom od XVI do sredine XIX stoljeća kao oblik stare epistolarne književnosti, in Godišnjak instituta za jezik i književnost, Sarajevo 1976. knjiga V, str. 219.
16
Poslali je dajdži u Čajniče
gdje ju je dajinica učila "sitnu knjigu štiti".
Za nas je ovdje znakovit drugi stih koji smo naveli: "piši knjigu, ja ću kazivati" iz kojeg se može izvesti zaključak da su krajiški uglednici, age, bezi, dizdari i nazori zasigurno i kazivali svoje riječi pisarima u pero što svjedoči da su riječi koje se u ovim pismima nahode, pa tako i romanizmi, autentični izrazi govora kojim su se ovi Bošnjaci služili.
Brojni su znanstvenici koji su se bavili proučavanjem i izdavanjem ove epistolarne građe, a mi ćemo navesti samo one u kojima su romanizmi, to jest talijanizmi ili venecijanizmi brojniji.
Tako je Šime Ljubić još 1878. Objavio Rukoviet jugoslavenskih listina među kojima se nalaze dvadeset i dva muslimanska pisma, pisana između 1534. i 1689. Šime Ljubić ih donosi u poglavlju Tursko-mletačke listine i šesnaest ovih pisama su bošnjački uglednici poslali svojim mletačkim sugovornicima, vjerovatno diktirajući njihovu sadržinu pisarima.135
Izvanredno važna kolekcija ovih pisama je Bogišićeva zbirka omiških isprava XVI-XVII veka, koju je 1940. godine izdao dr. Aleksandar Solovljev.136
Nezaobilazan je također i rad dr. Ćire Truhelke Nekoliko mlađih pisama hercegovačke gospode pisanih bosanicom iz dubrovačke arhive, objavljenu Sarajevu, 1914. godine.137
Na ovom mjestu zbog karaktera ovog rada ne mogu se nabrojati sva izdanja i kritički radovi o ovom pitanju, ali se svakako treba spomenuti rad rahmetli profesora Muhsina Rizvića Pisma muslimanskih krajišnika pisana bosančicom od XVI do sredine XIX stoljeća kao oblik stare epistolarne književnosti koji može da služi kao poticaj budućim istrživačima na ovom polju.138
Na koncu recimo, da je jezik ovih pisama, kao svaki jezik koji je bio nesputavan u svom razvoju gramatičkim kanonima i zabranama čist i prirodan - Bošnjacima nije bio potreban Vuk - stoga se ova pisma i danas mogu čitati bez nekih teškoća. To je već davne 1879. godine zapazio Franjo Rački kada je zapisao:
"Dopisi su pisani čistim pučkim jezikom kako ga je govorio sam pisac. Naš se jezik u tih dopisi prikazuje u svih osebina svojih, kakovimi se on izticao u Bosni i hrvatskoj krajini u XVI i XVII. vieku. Odjeven je pako tuj većinom u ćirilicu bosansku, kojom se pisac služio kako je umio, i pisao ju kako je riječ izgovarao. S toga su i pravopisni pojavi u tih dopisi dosta zanimivi."139
Mi ćemo, primjera radi, navesti neka od ovih pisama ili njihove dijelove. Tako 17. rujna 1688. godine Mahmut-paša od Hercegovine piše u Dubrovnik, dubrovačkoj vlasteli:
"Od nas presvietloga i čestitoga gospodina Ahmet-paše od Hercegovine svietliem i plemenitiem i svake časti dostoiniem našiem priatelom vlastelom dubrovačkijem koji se u Konavalah nahode. Pozdrav.
A potom tamo dolu do pred grad za nieke naše oprave Jusuf agu Ahmet Spahića posilamo. Zato Vas moleći da im date dobre straže da im je na siguru pasati da im ne bi ščo na putu intravenalo."140
Isto tako 27. juna 1634. godine Ahmet-aga i Mahmut-aga nazori iz Poljica traže od providura omiškoga da im naznači "imenom i selom" njihove podložnike koji ometaju omiške ribare, da bi ih kaznili:
,,A potom primismo poštovani list v:m:kom pitate da so se tožili ribari vaši podložnici na Poljičane da im šteto čine, to naša volaj nije, hoćemo im peno učinit neka štete ne čine,... I ako bi im pošlo naše pene koji šteto učinili, neka ga imenom i selom nama upovide: mi ćemo ga kastigati, zašto je naša volja da se lipo u ljubavi žive kako pravi sosedi."...141
Možda, negdje 1617. godine, pišu Osman-aga, Sulejman spahija i Nu-aga i sva braća Ohrapovići providuru omiškom i vlastelinu Žanu-Mariji da se u Omišu uhapsi ubica njihovoga čovjeka:
"... Budući vaši pijani počmu psovat našega čovika. Bud psovaše... zašto ubodoše? Isti junak Žan Marin, a to je s njegovim urdinom. Molim v:m: i Žan Mariju i vaš skup omiški, dokle mi tamo dođemo, ne puščajte nam našega kar vavca, da se od njega učini po sudu ča mirita..."142 135 Šime Ljubić, Rukoviet jugoslavenskih listina. Starine JAZU, Zagreb 1878., knjiga X, str. 7-21. 136 Dr. Aleksandar Solovljev, Bogišićeva zbirka omiških isprava XV1-XV11 veka, SKA, Spomenik XC11I, Drugi razred, 72, Beograd 1940., str. 477-494. 137 Dr. Ćiro Truhelka, Nekoliko mlađih pisama hercegovačke gospode pisanih bosanicom iz Dubrovačke arhive, GZM XXVI, Sarajevo, str. 477-494. 138 Vidjeti našu bilješku br. 10 139 Franjo Rački, Dopisi između krajiških turskih i hrvatskih častnika. Starine JAZU, Zagreb, 1879., knjiga XI, str. 76. 140 Dr. Ćiro Truhelka, op. cit., str. 482, pismo br. 46. 141 Dr. Aleksandar Solovljev, op. cit., str. 29, pismo br. 46. 142 Id. Ibid. str. 25, pismo 34.
17
Isto tako Ahmet-aga Omerbašić i Mahmut-aga nazori poljički pišu godine 1634, providuru omiškom moleći ga da iz tamnice pusti neke njihove podložnike:
"Mi smo nad nimi vladavci, valaj da nas avizajo: mi bismo svako pravdo učinili...."143
l tako redom, i tako dalje, u ovim pismima pisanim od muslimanske gospode i visokih službenika svojim mletačkim sugovornicima redaju se brojni romanizmi, odnosno venecijanizmi koji su sigurno bili u upotrebi među Bošnjacima. Evo nekih od leksema koji se nalaze u Bogišićevoj zbirci, a koji potječu iz bošnjačkih muslimanskih pisama: Avizati(avvisare "obavijestiti"), ajustati(aggiustare "srediti"), ardiškati (ardire "zapaliti"), ašašin (assassino "ubica"), ašašinati (assassinare), defenditi (difendere"braniti"), inpačati(impacciarsi"miješati se"), intravenati(intravenire "dogoditi se"), kastigati(castigare"kazniti"), konat (conto "račun"), kontent (contento "zadovoljan"), korda (corda "uže"), libra (libbra "mjera za količinu"), obaligati (obligare"prisiliti"), ordin ili urdin (ordine "naredba"), pačati (impacciarsi "miješati se, ticati se"),pena(pena"kazna"), poses (possesso "posjed"), prizentati (presentare "predstaviti"), restati (restare "ostati"), sakveštati (sequestrare "uhititi"), skala=skela (scala "skela"), soldat (soldato "vojnik"), štimati (stimare "poštovati, cijeniti"), tradimenstvo (tradimento "izdaja"), skrit (scritto"dopis, spis"), suspet (sospetto "sumnjiv"), dodajmo ovoj listi i izuminati(esaminare "provjeriti"), intrada (entrada "zarada"), miritati (meritare "zaslužiti"), pasati i pasavati (passare "proći, prolaziti") itd.
Mada je značajan broj romanizama iščezao iz današnjih govora bosanskog jezika - radi se, ponovo napominjemo, o starim, a ne o novim romanskim posuđenicama - ipak se oni i danas susreću u kolokvijalnom govoru, kako u ruralnim tako i u urbanim sredinama. Tako u Hercegovini, u Trebinju susrećemo riječi kao što su: ađustati, (po talijanskom aggiustare) koji ima isto značenje kao i u Sarajevu ađustirati se "lijepo se obući". U Trebinju su se također susretali glagoli afermati ("potvrditi", avertiti "obavijestiti" kao i kastigati "kazniti". U ovom gradu se među starijim muslimanima, kako piše Hamdija Hajdarhodžić 144mogla čuti i rečenica: Kastig, jedan šta ovaj čovjek čini! U Sarajevu pak čuju se riječi kao što su: bastati"biti dovoljno", pačati se "miješati se", havizati se ili uhavizati se ("postati svjestan, shvatiti") od talijanskog (avvizare). U ruralnim govorima ovih primjera, osobito u Hercegovini ima još više.
Mi želimo, na koncu ovoga rada, jedino naglasiti, da njihov cilj nije bio da dade iscrpnu i sveobuhvatnu listu romanizama koji se pojavljuju na tri različite ravni u bosanskom jeziku: u epskoj pjesmi Bošnjaka, u njihovim krajiškim pismima i u njihovim današnjim govorima. Takva lista koja bi također obuhvatila i romanske kalkove u našem jeziku mogla bi se načiniti tek poslije dugih istraživanja naše pisane baštine i ispitivanja naših živih govora. Takvog poduhvata još nema. Stoga je cilj ovoga rada da ukaže da bosanski jezik posjeduje još neistražene zone u leksici te da naglasi da su romanske posuđenice, bar što se tiče starijih perioda, drugi sloj posuđenica koji u bosanskom jeziku jedino zaostaje iza turskih.
143 Id. Ibid. str. 31, pismo 49. 144 Hamdija Hajdarhodžić, Utjecaj talijanskog jezika na govor Trebinja i njegove okolice na početku XVIII vijeka, Radovi ANUBiH-a, knjiga LV, Odjeljenje društvenih nauka, kniga IX. Sarajevo 1975., str. 271-283.
18
Muhamed NEZIROVIĆ
ZNAČAJ KRAJIŠNIČKIH PISAMA ZA BOŠNJAČKU KULTURU
Littera scripta manet. Litterae loquntur.
Zbirka pisama koju ovdje donosimo obuhvata dugo vremensko razdoblje koje ide od godine 1454, tj. od dana kada je vojvoda Isa-beg Ishaković izdao povelju Dubrovčanima o slobodnoj trgovini bez ikakve zapre-ke, pa sve do godine 1847, do dana kada je Ali-paša Rizvanbegović, vezir hercegovački, pisao jedan list vladici crnogorskom Petru Petroviću Njegošu. Razlog da smo ovdje uvrstili nekoliko pisama iz druge polovice XV stoljeća nalazi se u želji da se pokaže neprekidnost trajanja jedne rukopisne tradicije kao i u činjenici da je cijelo područje nekadašnjeg Bosanskog kraljevstva, a kasnije i Bosanskog ejaleta, bilo najisturenije tursko krajište prema Zapadu, a samim tim svi oni koji su branili i čuvali interese novog carstva u naponu snage bili su i njegovi krajišnici. U zbirci se tako našlo dvije stotine pisama, bilo istaknutih bosanskih i hercego-vačkih ličnosti što su igrale veću ili manju ulogu u povijesnim događanjima, bilo manje poznatih osoba koje su nekim svojim pismom ili činom privukli našu pažnju i učinili da njihovu "knjigu" ovdje uvrstimo.
Sva ova pisma pisana su najvećim dijelom bosančicom, dok je drugi, znatno manji dio pisan onovremenom latinicom. Mi smo čitali i jedna i druga skoro uvijek iz već objavljenih izvora jer su nam izvornici tekstova iz niza razloga bili nedostupni. Ovom prilikom smo, uz male preinake, pisma transhterirali na današnju latinicu, kako bi ona bila što pristupačnija današnjem čitaocu.
Ova pisma najvećim dijelom daju pisati carski namjesnici, beglerbezi, sandžakbezi, paše, muselimi, kapetani pojedinih kapetanija, dizdari utvrđenih gradova, nazori, emini - tj. nadzornici javnih dobara, pojedini bezi, age i bajraktari, gdjekad i poneki učitelj i nevoljni sužanj i tužni zatočenik koji u tuđoj zemlji moli za svoju slobodu. Ova pisma dolaze najčešće iz krajeva koje su turske vlasti držale u Slavoniji, Dalmaciji, Boki Kotor-skoj kao i iz unutrašnjosti Bosne i Hercegovine i ona se upućuju odgovarajućim ličnostima na područja koja su bila i ostala pod mletačkom i austrijskom, upravom kao i u ona što su bila turska a koja su poslije od njih nanovo osvojena. Ova pisma se naslovljuju na banove, pa čak i na kraljeve, providure, porkolabe (suce), kapetane hrvatskih gradova, na kneza i vlastelu dubrovačku, na gvardijane franjevačkih samostana, na kneževe iz Poljica, na vladiku crnogorskog...
Ova pisma pisana su bosančicom (koju je njen zaslužni istraživač dr. Ćiro Truhelka nazivao i bosanicom), tj. bosanskom ili zapadnom ćirilicom, a koja je u širim pa i znanstvenim krugovima bila poznata i pod drugim imenima, od kojih navodimo samo neka kao što_ su hrvatsko pismo pa čak i glagoljica, srpsko pismo, Šćepanovo pismo, begovsko pismo, žensko pismo i tako dalje.
Prije nego se detaljnije pozabavimo ovim pismom, željeli bimo naglasiti da je teritorij današnje Bosne i Hercegovine u prošlosti bio snažno izložen raznim kulturnim i civilizacijskim utjecajima i da su se zbog toga koristila razna pisma kao elementi - prenosnici ovih kultura.
Tako se u Bosni i Hercegovini - ako se ostavi po strani usamljeni, ali značajni slučaj postojanja cjelovitog gotskog futharka (runske abecede) iz Breze - nailazi i na najstarije slavesnko pismo glagoljicu, već spomenutu bosančicu, latinicu, arapsko pismo, kojim je pisana uz prepisivane arapske tekstove i bosanska alhamijado književnost pa i jevrejsko raši pismo, koje su razumijevali i pojedini bosanski muslimani.145
Ali, vratimo se na bosančicu. To je staro pismo bosanske zemlje i njen najpoznatiji spomenik je upravo Povelja Kulina-bana iz 1189. godine, koju je naš veliki ban uputio dubrovačkom knezu Krvašu i kojom jamči i osigurava dubrovačkim trgovcima slobodnu trgovinu u svojoj zemlji. Kroz cijelo trajanje neovisne Bosne to je pismo Bosanskog kraljevstva, koje mada ćirilično, po svome duktusu po nekim svojim slovima (jerv) i ortografskim rješenjima različito od pisma u Srbiji. Ono i poslije propasti Bosanskog kraljevstva, kao i pada Hercegovine pod osmansku vlast nastavlja živjeti čvrsto ukorijenjeno u tradiciju i u biće bosanskog čovjeka. O tome nam najbolje govori jedno svjedočanstvo Ljudevita Bassana, rodom iz Zadra, koji je 1550. godine putovao po nekom poslu u Tursku pa je prošao i kroz Bosnu. Opisujući razne zgode sa tog putovanja, on na jednom mjestu veli da se i "turski svećenici služe pismom slovinskim, onim naime što Sloveni zovu bukvi-com (Buchviza) i ćirilicom (chiuriliza, chiriza)..."146 Isto tako, dobar primjer da su se Bošnjaci i nakon prihvanja islama nastavili služiti svojim narodnim pismom jeste i epitaf koji su dva brata Radilovića, Hasan i Ahmat iz Čadovine kraj Rogatice dali uklesati krajem XV stoljeća na stećku-nišanu njihova oca:
Hasan i Ahmat, dva Radilovića sina -velike žalosti radi pisaše ovo... I da je blagosloven tko će projti, a proklet koji privaliti!..?147
Međutim, ovo pismo nije živjelo samo na kamenim spomenicima nego se čuvalo i u bosanskim domovima kao ostavština predaka. U nizu primjera bošnjačke lirske pjesme svjedoče da su se ovom pismu u bosansko-muslimanskoj sredini poučavale mlade djevojke:
Kad je Fati sedam godin' bilo, Oprema je u rod u daidža Da je uče knjizi i jaziji, 145 Dr. Samuel Pinto tvrdi da se "trgovačka korespondencija između jevrejskih i muslimanskih trgovaca odvijala redovno na španjolskom jeziku za vrijeme turske vladavine u Bosni." Tako je isti autor našao u zaostavštini sarajevskog veletrgovca Hašimage Glođe devetnaest pisama pisanih na španjolskom i raši pismom koja mu je slao Salomo Levi Merkadić iz Metkovića. Jedno takvo pismo na istom jeziku i pisano istim pismom, ali upućeno od jevrejskih trgovaca iz Jedrena, pronađeno je kod nasljednika trgovca Muhameda Kumašina iz Sarajeva. (Dr. Samuel Pinto, Položaj bosanskih Jevreja pod turskom vladavinom, Jevrejski almanah, Beograd 1954, str. 57, bilješka 33. 146 Dr. Petar Matković, Putovanje po Balkanskom poluostrvu u XVI stoljeću Bartula Georgijevića i Ljudevita Bassana, 1550, Rad JAZU, knjiga LXII, Zagreb 1882, str. 132. 147 Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Sarajevo 1990, str. 315. Ovaj epitaf je više puta navođen u literaturi.
19
Dajinica vezu i umetu, Daidžične sitan biser nizat.148
Međutim, osnovno je na ovom mjestu upitati se o kojoj i kakvoj se "knjizi" i "jaziji" radi? Da li je to arapsko pismo koje su bosanski muslimani trebali znati zbog svojih vjerskih potreba ili se tu radilo o tradicionalnom bosanskom pismu, bosančici. Mora se dopustiti mogućnost da su djevojčice, osobito iz odličnih begovskih porodica brzopisnu bosančicu učile u domaćoj sre dini - zato se ono i zove žensko pismo - možda i zbog toga što su ranije napuštale tradicionalne mektebe od muške djece. Uvijek je u takvim domovima bilo članova porodice koji su njegovali ovo staro pismo, u šta nas uvjeravaju i sljedeći stihovi:
Knjigu uze Šahin-pašinica, Pa pogleda knjizi niz jaziju. Pašinica ilum naučila, Jer je ona roda gospodskoga.149
I zaista, izvrsni članak dr. Muhameda Hadžijahića "Građa o posljednjim ostacima bosančice kod nas", ob-javljen u Analima Gazi Husrev-begove biblioteke 1985. godine, daje nam cijelu listu uglednih bosanskih, hercegovačkih i sandžačkih begovskih porodica u kojima se ovo pismo čuvalo, njegovalo i prenosilo s koljena na koljeno. Međutim, ono što je također zanimljivo, a na što skreće pažnju dr. Muhamed Hadžijahić, jeste i činjenica da se bosančica javljala i u bosanskim građanskim obiteljima, kao što je bila bogata sarajevska porodica Mulamemiševića, gdje su se upravo muški članovi ove familije dopisivali ovim pismom.150
Još jednom se vraćamo na tvrdnju da su bar u uglednim porodicama bila poznata oba ova pisma i da su tu bila korištena. Zato navodimo i dva izravna dokaza. Prvi je jedan podatak koji je u ovom pitanju dala Šemsa-hanuma Čengić novinaru beogradskog lista Vreme još davne 1934. Hanuma Čengić je novinaru koji je svoj članak potpisao inicijalima M. B. rekla daje rođena u Pruscu i da potječe iz porodice begova Skopljaka pa je zatim nastavila:
Kada sam ja dijete i djevojka pa i mlada žena bila, drukčiji je vakat bio. Onda kad se žensko dijete rodi nije išlo kao sad u škole, nego čeka u roditeljskom domu do udaje. Ono, nisu tada ni ljudi išli u naročite škole, osim onih iz ilmijjet a kamo li mi žene. Ali eto u nas, u kući i u još nekoliko begovskih kuća u Bugojnu, Jajcu, Travniku, Vakufu i Lijevnu, učile su i žene čitati i pisati. I to ovu našu ćirilicu – bosančicu, "begovicu". I ova naša iz naših krajeva različna je od one u Posavini ili u Podrinju. Pa i muški su pisali sa njom, ali samo bezi, ko i mi begovice. I eto kad sam u mladosti naučila od moje majke da pišem i čitam bosančicom, onda sam učila vesti razne urneke po svili i kadifi, a bome i po bezu. Učila sam sufaru i Kur'an časni.151
S druge strane, Vojislav Bogićević u svojoj knjizi Pismenost u Bosni i Hercegovini, objavljenoj 1975. godine u ediciji Kulturno nasljeđe u Sarajevu, govoreći o ćiriliskoj pismenosti kod muslimana u Bosni i Hercegovini donosi jedan zanimljiv snimak, na kojem se vidi jedan, kako kaže autor, "ćirilski tekst na nekoj arapskoj knjizi (pisano u Bosni, vrijeme nepoznato)". Radi se ustvari o dvije različite stranice (59 i 25 ?) presječene najvećim dijelom tako da su nam date samo dvije lijeve margine na kojim se uz "arapski" tekst nalaze dva pripisa na bosančici i na bosanskom jeziku. Prije nego što nastavimo govoriti o ovim pripisima željeli bismo nešto dodati Bogićevićevom objašnjenju. Naime, ne radi se ovdje ni o kakvoj "arapskoj knjizi" nego o jednom tiskanom tekstu na turskom jeziku o kome će biti kasnije nešto više riječi.
Na marginama dakle te turske štampane knjige nailazimo na vrlo zanimljive pripise koje V. Bogićević nije ni pokušao pročitati mada su bili uobličeni na bosanskom i napisani bosančicom. Doduše, još je i Vuk davno rekao daje "rukopis bosanske bukvice "tako različan od našega današnjega, da ga niko ne bi mogao pročitati dok se ne bi najprije učio i namučio se."152
Ti pripisi na str. 59 glase ovako: "Ko od straha mrije za dušu mu prhe." Pa zatim: "Ne žali umrijet, ako želiš življet." Pa opet: "Ne žalite umrijeti ako želite dugo življeti." Na strani za koju pretpostavljamo da nosi broj 25 doslovno čitamo: "Priča se kako su rekli mudri ljudi, deset stvari označuje čovjeka koji je lijepe ćudi i naravi - i to prvo je sa dobrim ljudima općiti i š njima se lijepo vladati, drugo za svaku stvar umjereno postupati, treće..."153
Ovdje se, nažalost, prekida ovaj tekst koji nosi karakteristike hercegovačkih govora.
Vrlo je lahko moguće da ovi pripisi pripadaju Mehmed-begu Kapetanoviću Ljubušaku, a da je knjiga na čije su stranice naneseni ustvari Marifetnama (Knjiga znanja), jedna vrsta enciklopedije objavljene na turskom jeziku 1757, a čiji je sastavljač Erzerumlu Ibrahim Hakki. Pouzdano se znade daje Mehmed-beg Kapetanović u svojoj knjižnici posjedovao ovo djelo te da ga je prevodio i na marginama unosio svoje bilješke i svoja zapažanja.154 Sve ovo dokazuje daje bosančica u krugovima bosanske gospode bilo rašireno pismo kako me-du muškarcima tako i medu ženama. Ponegdje su ga znali sve do polovice XX stoljeća.
Tako Vojislav Bogićević u svojoj, ovdje već citiranoj knjizi (strana 262), donosi jedno pismo Sehade Hašimbegović iz Prijepolja pisano bosančicom 6. aprila/travnja 1953. u kojem ona navodi:
Pismo pisati naučila sam na osnovu azbuke koju mije brat napisao i pokazao kako treba da pišem ovim slovima pisati. Od kućnih članova znao je pisati brat i sestra sa kojim smo se služili sve do 1942. godine dok mi je sestra bila živa. Moji su pričali da se ova azbuka zvala staro srpska da je upotreblivana za vreme Grka.
148 Mehmed Dželaluddin Kurt, Hrvatske narodne ženske pjesme, Mostar 1902, str. 87. 149 Dr. Muhamed Hadžijahić, Građa o posljednjim ostacima bosančice kod nas, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke XI-XII, Sarajevo 1985, str. 108. 150 Id. Ibidem, str. 105. 151 Id. Ibidem, str. 106. 152 Vuk Stefanović Karadžić, Primjeri staro slavenskoga jezika, Beograd 1857. (Bilješku donio Petar Đurić, Istorija srpske ćirilice, Beograd 1975, str. 169.) 153 Vojislav Bogićević, Pismenost u BiH, Sarajevo 1975, str. 109. 154 Dr. Muhamed Hadžijahić, Ibidem, Sarajevo 1985, str. 101.
20
Sehada Hašimbegović155
Ovim pismom, međutim, koristili su se i katolici i pravoslavni u Bosni i Hercegovini sve do polovice XIX stoljeća, mada su postojali i pokušaji da se ovo pismo potisne iz njihove upotrebe. Zabilježeni su također i slučajevi daje bosančica služila i za pisanje i latinskog teksta (naprimjer, latinskog ulomka u Kunovskom za-pisu iz XV stoljeća) pa čak i tekstova na turskom jeziku. Jedan takav slučaj turskog teksta napisanog bosančicom potječe iz Poljica, strare autonomne hrvatske župe koja se prostire istočno od Splita, a za koju su se stoljećima otimale Turska i Venecija. Poljičani su bili kršćani, ali i turski podanici. Jedan od njih, neki Nikola Balić, sin Matkov zapisao je bosančicom hidžretske godine 999, tj. između 1590. i 1591., dvije lirske pjesme na turskom jeziku, a dodatno privlači pažnju okolnost da je u dnu stranice nekoliko puta otisnuo svoj pečat u arebici, na kojem se čita: "Nikola ibn Matko Balić to jest Nikola sin Matka Balića".156
Kako je već primijećeno, kasnije će katolici dijelom napustiti bosančicu kao pismo i preći na latinicu, pra-voslavni Srbi će je u Bosni i Hercegovini i Sandžaku zadržati dulje, ali će ipak konačno prihvatiti ćirilicu dok će muslimani nju pisati i poznavati je - osobito u begovskim porodicama - sve do sredine XX stoljeća.
Naravno da je bosančica kao pismo koje se pisalo stoljećima bilo podložno ortografskim promjenama što je svakako vodilo njenoj dekadenciji, tim više što je ona bila narodno pismo koje nije bilo ni kodificirano, ni normirano, ni nametano školom. Propašću Bosanskog kraljevstva nestalo je i glavnog potpornoga stuba i bosančica, je živjela samo u narodu, a druga su se pisma (arabica i latinica) snažno nametala. Odatle i raznolika "ortografska rješenja i velika sloboda u pisanju pojedinih slova, tako da su neki poznavaoci bosančice išli toliko daleko da su tvrdili da postolje tri vrste bosančice: jedna kojom su se služili Gradaščevići, druga kojom su pisali _Gavrankapetanovići i treća koja je postojala u tuzlanskom kraju.157 U njenom takvom grananju moglo bi se, čini se, ići u nedogled. Ipak je ona imala jednu svoju osnovu koja se kako-tako poštovala.
Drugi alfabet na kojem je pisan izvjestan broj pisama u ovoj zbirci je latinica. Njome su, uz neka druga, pisana i sva pisma Hasan-paše Prodovića, hercegovačkog sandžakbega iz godine 1573. koja je upućivao u Dubrovnik Pavlu Bridoviću, dvostrukom agentu, koji ga je, uzgred budi rečeno, grozno izigrao i prevario dajući njegova pisma na uvid austrijskim vlastima. Kada se govori o toj latinici mora se reći daje ona i složenija, i zamršenija, i teže čitljiva od bosančice. Ova latinica iz naših pisama nosi crte talijanske i nešto manje mađarske latinice, te onaj koji nije vičan ovim grafijama ima stanovite teškoće pri čitanju. To je već davno primijetio i fra Filip Lastrić kada je u knjizi Testimonium bilabium još u osamnaestom stoljeću naglašavao: "U dvi su vrste razdijeljeni pisci koji smetaše na štampu dila latinskim slovima u jezik naški. Prvi u dvosložju [ortografiji] slide izgovarane talijansko, za izrići riči naške a drugi slide mađarsko."158
Inače, ta pisma Hasan-paše Prodovića, temišvarskoga a kasnije hercegovačkoga sandžakbega (kojeg ne tre-ba miješati sa čuvenijim njegovim imenjakom Hasan-pašom Predojevićem) vrlo su zanimljiva. On u jednom pismu pisanom u Ljubomiru, kraj Bileće, 14. maja/svibnja 1573. spomenutom konfidentu u Dubrovnik navodi da mu šalje "moga najuernijega coujecha, na jme Memj hogja moga schrjiuana uellichoga...", to jest, on ga obavještava da mu šalje Memi hodžu, svoga glavnog pisara. Ovdje nema ni traga nekom katib-čaušu ili jazidžiji, kako bismo očekivali. Hercegovac Hasan-paša Prodović ovdje očito ponavlja formulu srednjovjekovne bosanske kraljevske kancelarije ili kancelarija bosanskih velmoža na kojim je djelovao "dijak veliki". U istom pismu svojoj vezi u Dubrovniku poručuje: "I sto jmase pisatj, pischj, sllobodno, saschto jma chon mene tcho umje legati i latinskj, i sarbschj i nemacchj jmagarschj"159, što očito svjedoči da se ovdje radilo o jednoj pisarskoj kancelariji gdje su se čitala, legala, kako se u pismu kaže, mnoga pisma pisana raznim grafičkim sustavima.
Pisma Jusuf-alajbega Filipovića koja su donesena u ovoj zbirci napisana su, a kasnije su ih priređivači preveli na bosanski jezik. Takva pisma, a radi se o pismima sužanja i zatočenika, kako onog alajbegovog dirljivog i kratkog pisma koje piše svojoj ženi iz mletačke tamnice u Veroni, tako i ona druga, odaju ljude koji su vični peru i, da dodamo, koji su veće kulturne razine. Tako neki Sulejman, kako za sebe kaže, "sužanj u nevjerničkoj zemlji", u svom pismu napisanom prije 1557. godine navodi nekom ugledniku u Bosni: "Ja sam tamo [u Bosni] imao dosta prijatelja, koji su za mojom sofrom sidjeli, imao sam dosta jarana i drugova, sluga i mladijeh, pa mi je od svega toga ostalo sada ovo moje pero i jedan Mushaf, te plačem kao Ejub...
O Muslimani, moja vam želja leti
Molite Boga da me izbavi ove tiranske aveti."160
Ovo tugovanje nesretnog sužnja Sulejmana zbog zaboravljenog prijateljstva neodoljivo podsjeća na sličnu tužaljku francuskog pjesnika Rutbeufa s konca dalekog trinaestog vijeka:
Bog me je učinio Jobovim [Ejubovim] sudrugom Otrgnuo mi je u jednom trenu Sve što sam imao ..... Šta bi od mojih prijatelja Koje sam kraj sebe držao I toliko volio?
155 Transliteraciju i punktuaciju izvršio priređivač ovog zbornika. 156 Ćiro Truhelka, Bosanicom pisani tekstovi, Glasnik Zemaljskog muzeja, XXVI, Sarajevo 1914, str. 552. 157 Dr. Muhamed Hadžijahić, Ibidem, str. 105. 158 Herta Kuna, Jezik fra Filipa Laštrića, bosanskog franjevca iz XIX vijeka, ANUBiH, knjiga XII, Srajevo 1967, str. 26. 159 Dr. Aleksa Ivić, Pisma Hasan-paše Prodovića iz godine 1573., Spomenik Srpske kraljevske akademije XLIX, Drugi razred, Beograd 1910, str. 22, pismo 1. 160 Dr. Božidar Ćerović, Poklon dr. L. pl. Talocija Zemaljskom muzeju u Sarajevu, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1911, str. 163-164, pismo 3. Pismo je sa turskog preveo Fehim ef. Spahić - Spaho.
21
Ipak se ovdje mora reći da i bosančica, iako jako dobro pisana, ponekad pozajmljuje neka ortografska rje-šenja iz glagoljice. Naime, bosančica nema znakova za glasove lj i nj, ali ih realizira na taj način, osobito u kasnijim razdobljima, uz pomoć staroslavenskog djerva ili jerva, o kojem je već bilo riječi, pa su se tako
grafemom ћʌ i ћɴ bilježili glasovi lj i nj (tako voćla za volja, koćna za konja). Za ta dva slova latinica u Bosni imala je svoja rješenja koristeći grafem gl za lj i gn za nj (vogla za volja i kogna za konja). Dodajmo da je ove grafeme latinica u Bosni preuzela iz talijanske latinice. Uz to jerv u bosančici označava i dva druga glasa: đ i ć.
Ova pisma su pisana najvećim dijelom na štokavskim područjima i u njima je prisutan ijekavski izgovor. Ako se pak radi o pismima iz Hercegovine ili Herceg Novog i Risna onda je tu prisutan govor tih krajeva, uz brojne romanizme o kojima će kasnije biti riječi. Međutim, treba također reći da ima i znatan broj pisama gdje su crte čakavskoga narječja, kao i ikavski izgovor jako prisutne i vidljive. To se posebno vidi u pismima bosanskih krajišnika koja su pisana na zapadnim stranama, to jest u sandžacima koji su u prošlosti pripadali unutrašnjoj i primorskoj Dalmaciji.
Tako se u pismima iz ovih krajeva često susreće sedam samoglasnika od kojih e, a i o imaju zatvorenu artikulaciju, to jest ovdje se uz kvantitativnost susreće i kvalitativnost ovih samoglasnika. U njima se nalaze i kratki oblici množine imenica, a vrlo je česta i stegnuta odnosna zamjenica muškog roda ki za koji.
Određenu nedoumicu nam je predstavljalo čitanje starog slova шı (šta), koje se često susreće u ovim
pismima kao i u ostalim dokumentima pisanim bosančicom, a koje se može čitati i kao št i kao šć. Pitanje smo razriješili tako što smo sekvencu šć- (šćo, godišće, nišća itd.) ostavili u pismima što su bila napisana u zapadnoj ikavskoj, bilo čakavskoj, bilo štokavskoj zoni, koja je obuhvatala dijelove Dalmacije kojom su upravljali i koju su nastanjivali Bošnjaci, kao i zapadnu Bosansku krajinu. Sekvencu št- (što, godište, ništa itd.) zadržali smo pak u onim pismima koja su nastala u onoj zoni istočnohercegovačkih govora koji se prostiru na istok od Neretve i obuhvataju gradove Stolac, Trebinje, Klobuk i Gacko, kao i sjeverozapadnu Boku Kotorsku, koja se prostire od Herceg Novog na njenoj zapadnoj strani do sela Orahovca na istoku, u kojoj su vladali i stanovali Bošnjaci i u kojoj su se nalazila dva važna grada, Herceg-Novi i Risan, kao dva snažna pomorska uporišta na Jadranu. Ipak, treba reći da se obje ove sekvence slova шı nalaze u ovo isto
doba u obje ove zone pa čak, nekad, i u istom pismu. Tako u "knjizi" Mustafe-alajbega Svetačkovića, koji je obavljao dužnost banjalučkog topčage godine 1719, možemo pročitati oba ova oblika pošćena gospoja, pošćena familija, ali i poštena krajina, dok u pismima Osman-paše Resulbegovića iz Trebinja, pisanim između 1716. i 1728. godine, susrećemo i sekvencu št i sekvencu šć (što i šćo).
Treba također naglasiti da se u pismima koja potiču iz spomenutog dijela Dalmacije kao i zapadne Bosanske krajine, uz ikavske oblike nailazi i na one koje bismo na prvi pogled mogli označiti kao ekavske, kao što su to učinili neki od izdavača ovih pisama (A. V. Solovjev). Tako, naprimjer, u izdanju Bogišićeve zbirke omiških" isprava koju je priredio i objavio Solovjev, nailazimo na oblike susictvo i susetstvo, susid i sused. Mišljenja smo da se ovdje ne radi ni o ekavskim oblicima, koji bi pripadali zoni čakavskih ikavsko-ekavskih govora, jer se oni nalaze znatno sjevernije od oblasti gdje su u Dalmaciji u doba nastanka ovih pisama živjeli i djelovali bosanski krajišnici, a još manje da se radi o ekavskim oblicima nastalim u ovoj zoni iz starog jata (ѣ).
Vjerovatno se u ovoj oblasti, koja je ikavska, nailazilo i na ijekavske i jekavske oblike, tim više što su neki Bošnjaci, kao tadašnji turski službenici dolazili iz krajeva gdje je jat dao ije i je. Pisari kojima su diktirana ova pisma nisu bili uvijek sigurni da prenesu ova dva glasa, tim prije što je glas j teško i ne uvijek dosljedno bilježen.
Ova pisma pružaju isto tako i neke zanimljive podatke i činjenice važne za historiju našeg zajedničkog jezika, kao što je, naprimjer, ona da je oblik futura još uvijek jako analitičan te da se još nije potpuno učvrstio u sadašnjoj svojoj formi. ("Hoćemo ga opet poslati" ili "hoćemo ga dati pokazati", umjesto današnjih "poslat ćemo ga opet" ili "poslaćemo ga opet" itd.)
Isto tako, u ovim pismima zanimljiv je i red i poredak pojedinih enklitičkih oblika ličnih zamjenica, bilo da dolaze same, bilo da se nalaze dvije enklitike jedna pored druge. Tako, naprimjer, susrećemo: "Da ga ćete postat", "da mu su dužni", "što me si prosil", "da ga mu daš" itd., stoje upravo suprotno od današnjeg reda riječi u ovim slučajevima.
Što se tiče leksičkog profila ovih pisama, mora se potcrtati da ona nose znatan upliv stranog superstrata. Ovdje ne govorimo samo o utjecaju "turskog nego i o uplivu talijanskog i u manjoj mjeri mađarskog, dok je doprinos njemačkog jezika zanemarljiv. Mi smo već u našim ranijim radovima navodili da talijanska leksika koja je prodrla u naše govore, u ranijim razdobljima, po svojoj obimnosti dolazi odmah poslije turske. I to se jako dobro vidi u onim pismima u kojima talijanske riječi, u svojoj mletačkoj koloraciji, ne predstavljaju neprilagođene tuđice nego sasvim prirodno prihvaćene pozajmljenice. Čak su u tim pismima vrlo česte rečenice u kojima je odslikan talijanski i uopće romanski kalk s glagolom fare - činiti + infinitiv (činiti kastigat, činit poći i tako dalje), tj. glagolski sklop toliko karakterističan za talijanski jezik pa i za njegov venecijanski dijalekat.
Manje značajan je, ali ipak prisutan i mađarski leksički superstrat (szabol - krojač, orszag - država itd.) koji se susreće u pismima iz Požeškog i Pakračkog sandžaka kao i onim iz Jasenovca, Kostajnice i sjeverne Bosne, koja je graničila sa Austrijom.
Pitanje turske leksike također je zanimljivo. Pošto su ova pisma u rasponu od nekoliko stoljeća neki “rani“ turcizmi postaju arhaizmi i nestaju iz jezika gdje ih zamjenjuju nove turske riječi. Tako, naprimjer, nestaje prilog urhilu - kako je u redu, nahva - obijest, klama – prihodi, itd.).
Isto tako treba naglasiti da se u ovim pismima nađe i neka vrlo zanimljiva slavenska riječ koja je, reklo bi se, hapax legomenon u našem jeziku, kao što je riječ knezažva za kneginju ili prilog drugovja za prilog
22
inače.
Treba također upozoriti da se u ovim tekstovima susreću naše riječi koje su danas češće - one koje postoje - u zapadnim, tj. u područjima hrvatskog govora, ali koje su u prošlosti imale veće područje prostiranja pa su tako bile zastupljene i u govoru Bošnjaka, mada su one tu danas ili zaboravljene ili odbačene. Radi se dijelom i aarhaizmima koji se, osim što imaju povijesnu vrijednost, ne upotrebljavaju ni u suvremenom hrvatskom jeziku (cić, cijeć_+ imenica u genitivu "zbog, radi" itd.) ili se sreću u nekim današnjim pokrajinskim govorima (Lika: sić).
Pisma bosanskih i hercegovačkih krajišnika potječu ponajviše, kako smo već to naglasili, iz graničnih san-džaka ili udžsandžaka, tj. pograničnih krajišta mada je cijela Bosna i Hercegovina po nama, jedna krajina - na zapadu iz Bihaćkog, Kliskog i Hercegovačkog, odnosno iz onih gradova i utvrda koji su se našli na graničnoj liniji ili blizu nje, tj. od Ostrošca i Udbine, na sjeveru, do Herceg-Novog i Risna na jugu. Međutim, ona potječu i iz onih predjela sa sjevera Bosne, tj. iz gradova i tvrđava kao što su Jasenovac, Kostajnica, Gradiška, Banja Luka, koji su se nalazili uz kasnije izgubljene sandžake Pakrac i Požegu. Na ovom dijelu teritorije pisma su izmjenjivana dugo. Naime, ugovor koji je zaključen 1606. godine između Austrije i Turske na utoku rijeke Zistave u Dunav donio je, za naše prilike začuđujuće dugi mir, koji je trajao sve do poraza Kara Mustafa-paše 1683. pod Bečom. Tokom Bečkog rata Slavonija je ostala bez cjelokupnog muslimanskog stanovništva i u njoj je 1696. preostalo svega 20% ranijih žitelja. "Toliko demografskog uništavanja nije zabilježeno", kaže Ivo Mažuran, "nigdje u pisanoj povijesti Evrope - čak niti za velike epidemije kuge iz 1348. godine... Slavonija prva na udaru ratnog vihora od razvijene turske pokrajine ubrzo je bila pretvorena u zastrašujuću pustoš, kakvu u novijoj prošlosti našega naroda nije bilo. Veličina razaranja materijalnih dobara i ljudskih patnji na tom prostoru jedva da su imali dostojnu usporedbu, pa se čine poput apokaliptičnih snoviđenja u evropskim razmjerama."161
Ova pisma bosanskih i hercegovačkih krajišnika njihovim protivnicima, ali gdjekad i prijateljima - jer se radilo, kako kaže jedan historičar, o fratelli nemici ("neprijateljskoj braći") bilo sa mletačkog bilo sa austrijskog dijela granice - kao i odgovori koje su oni primali, rano su privukli pažnju znanstvenika na slavenskom jugu i bili su, a može se reći i ostali su predmetom njihovih istraživanja i zanimanja sve do današnjih dana. Od izdavača tih pisama mi ćemo ovdje spomenuti samo one najvažnije. Prvo, one koji su objavili zbirke takvih pisama a onda one što su donijeli takva pisma u okviru drugih cjelina.
Prvi koji je tiskao jednu zbirku takvih pisama bio je Šime Ljubić (1822-1896), svećenik, historičar, arheolog, direktor Narodnog muzeja u Zagrebu; zatim Franjo Rački (1828-1894), hrvatski povjesničar, političar, prvi predsjednik JAZU; Ćiro Truhelka (1865-1942), arheolog, etnograf, direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu; Ljubomir Stojanović (1860-1930), srpski političar, filolog akademik, sekretar SANU; Aleksandar Solovjev (1890-1971), profesor pravnih fakulteta u Sarajevu, Beogradu i Ženevi; Aleksa Ivić (1881-1941) srpski historičar, zastupnik u Hrvatskom saboru, profesor Pravnog fakulteta u Subotici; Svetozar Corović, Dušan Vuksan kao i još neki. Među onim drugim koji su objavljivali krajiška pisma u okviru drugih radova i cjelina treba spomenuti Pavla Butorca, povjesničara Boke Kotorske i kotorskog biskupa, Boška Desnicu, historičara mletačke Dalmacije, Hamdiju Kapidžića, Rudolfa Strohala, Hamdiju Hajdarhodžića, Ibrahima Filipovića, Milorada Pavića i Radovana Samardžića.
Upravo smo vidjeli ko su izdavači i vrsni komentatori ovih pisama, a sada treba također pogledati ko je ova pisma pisao i davao im oblik u kojem su došla do nas. Već od prvih ranih ispitivanja (Ćiro Truhelka) pa sve do današnjeg dana ustalilo se mišljenje da su pisari što su pisali bosančicom kod bosanskih i hercegovačkih muslimanskih velikaša i visokih dostojanstvenika bili odreda kršćani i da su tako ipso facto nastavljali tradiciju bosanskih srednjovjekovnih dijaka, samo u jednoj izmijenjenoj političkoj i kulturnoj klimi i sredini. Tako se to mišljenje održalo i prevladava do danas.
Dok Petar Đurić u svojoj knjizi Istorija srpske ćirilice. Paleografsko-filološki prilozi, izdatoj 1971. godine u Beogradu, znade da je postojao 1512. godine neki Ćupelija Ajvazović, pisar musliman, ali ipak dodaje: "To bi ujedno i prvi poznati nam slučaj kada je jedan akt napisao ćirilicom pisar koji je bio musliman i to po rođenju"162, dotle hrvatski povjesničar dr. Srećko Džaja smatra da je "za mnoge primjerke bosankohercegovačke epistolografije, kao i za sinkretističke zapise [?!] u mnogo slučajeva bio pisar nemusliman a adresant musliman".163 Tvrdnja u osnovi tačna, ali bi ipak trebalo ovo mišljenje proširiti i činjenicom da je bilo i pisara muslimana pa čak da su se oni nalazili i na čelu skriptorija, gdje se pisalo i bosančicom i latinicom. Evo primjera za oba ova slučaja: U jednoj povelji koju vojvoda Sinan-beg izdaje u Foči, prvoga dana mjeseca veljače 1457, na njenoj gornjoj lijevoj margini stoji (na turskom): "Napisa ovo fakir i hakir Jusuf (tj. "ponizni i smjerni Jusuf).
Povelja je pisana bosančicom i sigurno je da ju je vojvoda Sinan-beg diktirao pisaru Jusufu. Znatno kasnije, tačnije 10. januara/siječnja 1512. godine Mahmut Abdulahović i neki Jusuf potvrđuju da su primili ostavštinu umrlog Deli Hamze Abdulahovića koji je naprasno umro u Dubrovniku. Potvrđuje napisao već spomenuti Ćupelija Ajvazović, koji doslovce na kraju svoje potvrde kaže: "Pisah ja, Ćupelija Ajvazović, pisac Ledenički emina novskoga, na 10 ženara mjeseca, ljeto 1512 Hristovo mojim rukom pisah za vjerovanje i na toj sam svjedok s ostalijem musromanami."164
Što se tiče drugog slučaja, već smo spomenuli mogućnost postojanja skriptorija hercegovačkog sandžak-bega Hasan-paše Prodovića i njegovog velikog skribana Memi-hodže, a Seid Mustafa Traljić, najbolji poznavalac odnosa između Dalmacije i Bosne u osmanskom razdoblju, navodi da je i Husrev-beg "u svojoj
161 Ive Mažuran, Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1689. godine, JAZU, Radovi Zavoda za znanstveni rad u Osijeku, Osijek 1988, str. 9 i 25. 162 Petar Đurić, lstorija srpske ćirilice, Beograd 1975, str. 164. 163 Preneseno iz Dr. Muhamed Hadžijahić, Ibidem, str. 110. 164 Ljubomir Stojanović, Stare srpske povelje i pisma. Knjiga I, Dubrovnik i susedi njegovi, Drugi deo, SKA, Beograd-Sremski Karlovci 1934, str. 386.
23
kancelariji imao osim poznatog Divan katib Hajdar efendije, koji je bio starješina ukupnog poslovanja i prepiske od uredskih pisara su vodili spise na turskom jeziku a drugi na narodnom. Ovi posljednji su pisali bosančicom, a možda i latinicom, ako je što trebalo pisati latinski ili talijanski... "165 A potvrda Hasan-paše Prodovića iz 1573. godine da on ima kod sebe "tko umije legati [čitati] i latinski i sarbski i njemački i mađarski" od izvanredne je važnosti za južnoslavensku političku i kulturnu historiju jer obara ustaljeno mišljenje da su pisari bosančicom bili isključivo kršćani ili hrišćani. Onda se možemo upitati: Kakva su to pisma i kakva je njihova vrijednost?
Ova pisma, bilo da su pisana bosančicom, bilo latinicom u Bosni i Hercegovini po mnogo čemu su slična pismima koja su nastajala u kancelarijama ostalih okolnih pa i ostalih evropskih zemalja i ona imaju sve ele-mente i karakteristike diplomatskog saopćavanja i diplomatskog obraćanja koje je bilo uobičajeno u to doba u Evropi. Mada sada Bosna i Hercegovina i njeni muslimanski velikaši pripadaju jednom drugom političkom i kulturnom krugu, oni se - barem što se tiče prepiske - nalaze sa svojim susjedima u istom kulturnom okru-ženju.
Ova pisma, mada diktirana od muslimana, ponekad nose - kao ono Ali-bega, "gospodara zemlje Pavlovića", iz 1469. godine ili ono amaldara novskoga iz mjeseca veljače 1485. - "znak križa na početku obraćanja koji označava invocatio divina, tj. zazivanje Boga. Ona se datiraju upravo na način kakav je uobičajen na Zapadu, tj. "od roždestva Hristova", a ne od godine "početija svijeta", kako se datiraju pisma nastala u slavenskoj pravoslavnoj sredini. Ovaj običaj uskoro je posve iščezao u postupku pisara bošnjačkih krajišničkih pisama. Pisma započinju formulom, koja je puna ceremonijalne učtivosti te iskazivanja uljudnosti, kako je bilo u ono doba uobičajeno. Tako, naprimjer, možemo čitati kako je pismo upućeno: "U svemu vele visoko poćtovanom i svake časti dostojnome gospodinu providuru omiškome..." Ili: "Od mene... plemenitomu i uzvišenomu i svake gospodske časti i dike dostojnomu gospodinu... lipi poklon i veliko drago pozdravljenje kako junaku na toj krajini..." Ili: "Presvijetlijem i mnogo razumnim i svake časne hvale dostojnijem gospodi, gospodinu knezu i vlastelom dubrovačkijem od nas svijeh poglavica novskijeh."
Navedene i brojne slične formule, kako smo već naglasili, ni po čemu se ne razlikuju od formula u zapadnim krajevima. Tako će, naprimjer, Gaspar Stipanić pisati jedno pismo Hansu Georgu Aichelburgu, senjskom vicekapetanu, koje će završiti sljedećim riječima: "Plemenitome i visocho poštovanomu i svake poštene hvale i gospodske časti i hvale dostoinome gospodinu Han Girgu Ahilbergaru" ili: "Izabranome i plemenitom i vsem visoko počtovanomu knezu Jurju Zarvaru, kapetanu kraljeve svjetlosti u Bihću..." A i jedne i druge formule, i bosanske i ove druge vode porijeklo iz latinskog prvobitnog obrasca: Ad magnificum dominum capitaneum ili Dei gratia, "milostju Božjom" i tako dalje.
Sadržina bošnjačkih krajišničkih pisama raznolika je i ide, kako je već primijećeno, od pisama najviših službenika u osmanskoj upravi do pisama nekog trgovca ili nekog skromnog učitelja, pritisnutih nekom njihovom mukom. Takvo je, naprimjer, pismo hodže Ibrahima Oručevića iz sela Kremeni Do kraj Trebinja iz godine 1686. upućeno Dubrovčanima. On moli dubrovačke vlasti da mu se povrati njegovo blago (goveda) koje su otjerali dubrovački podanici, jer on ne razumije taj zulum, a nema snage da uzvrati, jer kako kaže - "mi bivši ljudi književni nikomu od koga zla ne budući".166
Na sličnoj ravni je pismo koje je Murat-kapetan iz Klobuka uputio 13. jula/srpnja 1713. godine dubrovačkim vlastima, moleći ih da se nadu u pomoći njegovom rođaku Salih-ćehaji, koji želi posjetiti svoju kćer u Splitu te ih na to poziva ovakvom molbom: "...Da biste ga uputili s Vašijem brodom i Vašijem ljudima put Spljeta i opet Vas molimo da bi istim brodom došo iz Spljeta do Dubrovnika; rečeni Salih ćehaja ima u Spljetu jednu svoju kćer te bi se htio svojim djetetom vidjet."167 Pitamo se: Kakvi su bili čudni puti što su doveli jednu mladu muslimansku ženu iz Hercegovine da u to davno doba boravi u mletačkom i katoličkom Splitu, kako je tamo otišla ili tamo bila odvedena, kako se tamo oblačila, kako se tamo ponašala, šta je tamo radila i kako je tamo bila primljena?
Nekad ova pisma daju pravu uputu za lijepo ponašanje i ophođenje, svjetujući onoga kome su upućena da se drži i upravlja prema svom položaju, rangu i časti. Tako, primjera radi, navodimo Omer-kapetana iz Dvara u Dalmaciji - mogućeg pjesničkog zavičaja čuvene "žalosne pjesance o plemenitoj Hasanaginici" - koji 1617. piše vlastelinu Žan Mariji Bnetkoviću povodom neke Ciganke koja je ukrala odjeću vlastelinovoj sestri, a koja se bila sklonila u Dvar. Vlastelin traži sestrine stvari, koje je Ciganka već oblačila. Omer-kapetan, iz-nenađen ovim zahtjevom, odgovara vlastelinu: "Ča je Jeđupka nosila ono je već sramota vladikam nositi one robe... A ja sam kapetan, s Jeđupke neću skinuti haljine začem mi je sramota."168
Imamo dojam da bošnjačka krajišnička pisma često odišu tolerancijom i željom da se stvari pravedno riješe, srede i urede. Pri tome, oni koji ih pišu zauzimaju se za sve one koji pate i trpe, bez obzira na vjeru i različito narodnosno pripadanje. Tako, naprimjer, Gazi Husrev-beg piše 1535. godine - u vrijeme kad je bio sandžak-beg smederevski - austrijskom kralju Ferdinandu I, povodom zatočenja trgovca Dmitra Kupinića, koji je "na vjeru uhićen", i moli ga da poradi na njegovu oslobađanju. Gazi Husrev-beg završava pismo dirljivim riječima: "I mi se nadamo od vaše milosti za siega siromaha Dmitra, da bi vaše gospoctvo sirote stare mu majke suze ustavili."169
Ivan Pavlović, prvi izdavač ovog pisma, objavljenog daleke 1882. godine, dirnut plemenitošću dobrotvora
165 Seid M. Traljić, Husrevbegov boravak i radu Dalmaciji, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, V-VI, Sarajevo 1978, str. 16. 166 Ćiro Truhelka, Nekoliko mlađih pisama hercegovačke gospode pisanih bosanicom iz Dubrovačkog arhiva, Glasnik Zemaljskog muzeja, XXXI, Sarajevo 1914, str. 485-486, pismo 15. 167 Hamdija Kapidžić, Prilozi istorije grada Klobuka, Gajret 12, Sarajevo 1940, str. 246. 168 Aleksandar V. Solovjev, Bogišićeva zbirka omiških isprava iz XVI i XVII veka, SANU, Spomenici, XCIII, Drugi razred 72, Beograd 1940, pismo 33. 169 Iv[an] Pavlović, Srpska pisma u francuskim arhivima, Glasnik Srpskog učenog društva, LI, Beograd 1882, str. 15, pismo a.
24
Sarajeva, u svom komentaru primjećuje: "Ovo turčinu na čast služi."170 Nuhaga Jusufagić, nazor poljički stotinu i više godina kasnije, tačnije 1642, piše providuru omiškom i moli ga da se oslobodi i pusti neki mladić po imenu Pavle Medenov, koga su silom odveli u mletačku vojsku neki providurovi ljudi. On mu opisuje tugu majke mladića silom odvedenog u vojnike, iako je turski podanik: "Ja budući nikoliko vrimena na putu pri gospodi, a k našemu gradu dohodeći nika sirota iz Dubrave na ime Jakovica Medenova. Napokon kako s putem dojdoh k našemu gradu, naćoh istu Jakovicu pred gradom. S kojna mi ne da sjahati, nego mi se rukami kojna pria, plačući kako prava sirota a tužeći se kakono se komu nepravedeno čini, tužeći se na vaše podložnike, da joj si sina silom vezana i bijena u brod uvukli priko njegove volje... "171 Nuhaga Jusufagić traži njegovo oslobađanje i kaže dalje u pismu: "I jistoga ovoga čovika želim viditi prida mnom mojim očima u ova dva dni."
Ova posljednja rečenica pokazuje da bosanski krajišnici kada iscrpe sva ostala sredstva, umiju podići glas i biti uporni u svojim traženjima, pa čak i žestoko zaprijetiti. Iz njih tada izbije elementarna sila ovakvog junaka kakvog poznajemo iz bošnjačke epike. Takvi su, naprimjer, bili Omer-aga Begzadić iz Hercegovine i Omer-aga Beširević iz Krajine.
Omer-aga Begzadić bio je zapovjednik azapa u Herceg-Novom. Svojom neobuzdanom prirodom i silovitim postupcima zamjerio se i Dubrovčanima, kojima je jednom oduzeo prikupljeni harač i kojima je pljačkao trgovce, a i turskim vlastima, jer nije uvažavao naredbe iz Sarajeva. Ovog neobuzdanog i plahovitog Krajišnika su u jednom okršaju - a na radost isprepadanih Dubrovčana - pogubile turske vlasti u ljeto 1658. godine.
Sačuvala su se njegova oštro intonirana pisma, koja je pisao svojim neprijateljima Dubrovčanima. U jednom od njih on tako veli:
Da se da gospodinu Knezu i ostaloj gospodi vlastelom. Od mene Omerage: Knezu i ostalijeme vlastelome pozdrav. A potom: Primismo što nam pišete ma sve krivo i opako. Vi velite: mi ne možemo brda i gora od lupeža sapaziti. Ma ono nijesu lupeži od montana, nego Mleci, dušmani čestitoga cara, koji se vašijeme dogovorome iskrcavaju i s vašijeme ljudima haraju carevu zemlju kako to vidio puk i narod i turčin i hrišćanin. I što mi pišete da ste s našijeme starijeme prijatelji bili, to je istina. Što ste činili, troduplo vam se činilo. A to sada što nam sela porobiste, to nam za veliko prijateljstvo učiniste. Pri jateljstvo ode ča, a za zlotvorstvo što može ko činiti, neka čini... A što mi pišete poklisar će se vratiti u mene, poboga. Iliti poklisaru, ili trgovcu vašemu, odsele su se puti trnome zatrnili i od tuda amo i odovuda tamo. A ti siromasi koji su porobljeni, s vašom je mudrosti to učinjeno. Gospodina Boga niko nije lica vidio, ma Ga su ljudi pametni našli...172
Osman-aga Beširević, izdanak begova Beširevića iz Ostrošca na Uni, bio je prvi kapetan Ostrožačke ka-petanije i najpoznatiji je pripadnik ove krajišničke porodice. O njemu historičar Radoslav Lopašić, u knjizi o bihaćkoj krajini, primjećuje sljedeće: "Osman-aga Beširević prava je slika i prilika spahije i poglavice krajiškoga, kojega su se bojali i Turci i kršćani, ali ga ujedno i poštivali radi iskrenog prostodušja i osobne odvažnosti i hrabrosti."173
I prijek, i hrabar, i gord, piše on tako godine 1700. Petru Kegleviću, kostajničkom kapetanu, dakle, nekome sebi ravnom po položaju i činu, zamjerajući mu nedostatak odvažnosti: "Kakav si čovik, takav si mi list pisao, jere se pišeš zapovidnik pounski i pokupski a nisi verstan od svoga vlaha uzeti svoje blago."174
Međutim, ti isti prijeki i žestoki krajišnici znaju se istinski radovati uspjesima svojih protivnika na krajini s druge strane granice, jer su to ljudi koji iznad svega cijene junaštvo, pa ma od kuda ono dolazilo. Tako će jedan od historijskih predaka epskog Mustajbega Ličkog, u pismu harambaši Petru Smiljaniću iz 1648. go-dine, iskazati iskrenu radost što je harambašin sin Ilija primio za svoje vojničke zasluge mletačko odličje, između ostalog - a to nije nevažno - "jere je naš".175 I tako bi se moglo još nastaviti, ali dovoljno je i ovo nekoliko primjera da se doživi duh ovih pisama i raspoloženje onih koji su ih pisali. Uostalom, pisma govore sama sobom - "Litterae loquntur".
Krajišnička pisma - koja odslikavaju neke vidove života koji je nekad tekao na obje strane granice - bilo one osmansko-austrijske, bilo one osmansko-mletačke ili osmansko-crnogorske - imaju najprije dokumentarnu vrijednost. Istaknuti pojedinci koji su zauzimali različite položaje s obje strane granice pišu jedni drugima kako bi razriješili razne tekuće pojave i teškoće koje je sa sobom nosio i nametao život. Dokumentarnost ovih pisama tiče se društvenih, privrednih i kulturnih pitanja vremena u kojem su nastajala i njihovim sadržajima obogaćuje se uvid u prošli život na svekolikoj krajini. Kao što je već primijećeno, od posebnog su značaja za proučavanje jezika. Krajišnička pisma važna su i lingvistima, i paleografima, i paremiolozima. To je veoma rano zapazio akademik Franjo Rački, jedan od prvih izdavača krajišničkih pisama sa sjeverne granice. On već davne 1879. godine primjećuje:
Ovom zbirkom okoristit će se ponajprije svaki koji se našim jezikom zanima. Dopisi pisani su čistim pučkim jezikom kako ga je govorio sam pisac. Naš se jezik u tih dopisih prikazuje u svih osebinah svojih, kakovimi se on izticao u Bosni i u hrvatskoj krajini u XVI i XVII vieku...
Ali ni povjestniku neće biti ova zbirka bez koristi. Ostali nam izvori pripovijedaju o ratovih i bitkah, o provalah i krvavih razbojištih na bosansko-hrvatskoj granici. U tim nam se pako dopisih prikazuju posljedice onih sukoba i sražaja; jer se ponajviše govori u njih o robovi i sužnjevih koji su tada dopali ruku pobjeditelja i radilo se o njihovom oslobodjenju. Tiem se baca njeko svjetlo i na kulturne odnošaje tih zemalja u ono 170 Id. Ibidem, str. 114. 171 Aleksandar V. Solovjev, Ibidem, str. 71, pismo 141. 172 Milorad Pavić, Istorija srpske književnosti (barokno doba) XVII-XVIII vek), Beograd 1970, str. 399. 173 Radoslav Lopašić, Bihać i bihaćka krajina, Zagreb 1890, str. 261. 174 Franjo Rački, Dopisi između krajiških turskih i hrvatskih častnika, Starine JAZU, XII, Zagreb 1880, str. 10, pismo CX. 175 Miscellanea Turcica, sveska CXVI, 1,12, Državni arhiv u Zadru, Zadar 1949, str. 55.
25
doba.176
Međutim, nisu pošiljaoci i primaoci ovih pisama neprekidno vojevali. Bilo je dugih, za prilike u ovom dijelu Evrope začuđujuće dugih razdoblja mira, kako smo već ranije naglasili, tada su ti fratelli nemici znali trgovati i viđati se jer - kako kažu neki francuski historičari - čitava povijest čovječanstva vječita je mijena rata i trgovine. To je zaista lijepo uočio Aleksandar V. Solovjev, izdavač omiških isprava iz zbirke Valtazara Bogišića, kada je u svome uvodu ovome izdanju napisao sljedeće riječi: "Na toj 'razmirnoj' krajini u toku mnogih godina nije bilo razmirja; iz dana u dan tekao je običan miran život. Naši su seljaci trgovali s obje strane, obrađivali njive, uzimali ih u zakup od tuđih podložnika, ženili se iz preko granice; a tuđinske vlasti - turske i mletačke - više manje iskreno brinule su se o tome da se njihovim podložnicima nepravda ne čini."177
Upravo ovaj navod našao je uvjerljivu potvrdu u jednom pismu Gazi Husrev-begovom, koji krajem mjeseca juna/lipnja 1533. godine piše iz Sarajeva Nikoli Trevizanu, generalnom providuru Dalmacije: "Potom ću doći tamo ili ću napisati knjige Murat vojvodi, da naši ljudi požanju žito i da ne siju polja sve dok se sijeno ne pokupi i ne digne ljetina."178
Sve spomenute vrijednosti krajišničkih pisama ponukale su neke i medu našim najznačajnijim književnim historičarima da ih vide kao epistolarnu književnost, tj. da ih posmatraju kao zasebnu književnu vrstu. A da li je zaista tako?
U traženju odgovora na ovo pitanje treba prije svega reći da su krajišnička pisma nastajala iz trenutne, dnevne potrebe, a ne iz želje da se u časovima opuštenosti i dobrog raspoloženja pišu poslanice koje će čitati - unatoč činjenici da će biti upućena na određeno ime - veći broj pojedinaca, uživajući u jezičkoj uobličenosti tih sastava i konačno ih doživljavajući kao književnost. Bošnjačka krajišnička pisma nemaju tu smišljenu i ciljanu namjeru. To nisu pisma onog književnog žanra koji se javio u Francuskoj u XVII i XVIII stoljeću, i to u određenim društvenim slojevima i u krugovima u kojima se njegovao običaj da se lijepo govori i otmjeno piše. Pisma koja su se tada tamo pisala - kao što su ona gospođe De Sévigné i gospode Du Deffand - otvorena su pisma za koja se znalo da će biti čitana, tumačena pa čak i "ogovarana" od drugih te da će, prepisivana, ići od ruke do ruke. Njihovi pisci su to znali i htjeli, pa su se trudili da tim svojim sastavima daju jednu nesumnjivu književnu intonaciju, nastojeći postići sve osobine jednog ukrašenog iskaza koji treba da se dopadne mogućem čitaocu. Zanimljivo je također da su ova pisma pisale ličnosti koje inače nisu bili pisci - pri čemu se izuzima samo Voltaire - i da su upravo oni ustanovili u evropskoj književnosti ovu književnu vrstu. Posredstvom ovih književno oblikovanih, otvorenih pisama, ove ličnost su zapravo postale pisci.
Dakle, bošnjačka krajišnička pisma nisu pisma poput onih kakve je pisala jedna Madame de Sévigné, koja piše svojoj kćerci Madame de Grignan, ili jedna Madame du Deffand, koja piše svoja pisma vojvotkinji De Choiseul, ili pak jedan Voltaire, koji piše pisma namijenjena javnosti - to su sasvim drugačija pisma: njih u pero saopćavaju ili "naustimice" kazuju, ne ljudi vični peru nego ratnici vješti oružju. Međutim, to ne znači da se oni u svojim kazivanjima ne služe ponekad jezikom na poseban način svojstven književnom izrazu pa se ponekad približavaju onom jezičkom iskazu koji će bošnjački usmeni pjesnik tako majstorski razviti u epskom pjesništvu. Zato neke rečenice u ovim pismima zazvuče kao narodni deseterac koji se sasvim sličan može lahko naći i u nekoj pjesmi epskog karaktera. Isti epski duh te ista junačka atmosfera nadahnula je, po našem sudu, i krajišnička pisma i krajišničku epiku. Krajišnička pisma i krajišnička epika su tako jedan te isti list, čija jedna stranica predstavlja pismo, tj. "knjigu", a druga deseterački stih, tj. epsku poeziju.
Ipak, krajišnička pisma nisu književnost. Nisu pisana za takvo čitanje i namjena im je izričito vezana za životnu zbilju krajišničke svakodnevnice. Niti su ih njihovi kazivači-pošiljaoci - bošnjački zapovjednici na raznim stranama i u različitim vremenima krajine kao granice - uobličavali s ciljem da načine jezička umjetnička djela, niti su ih kao književna djela čitali njihovi primaoci. Objektivno ih kao književnost nisu mogli prepoznati ni oni koji su ih iz različitih razloga uzimali u razmatranje, bez obzira na pojedinačne pokušaje takve vrste, medu kojima je naizrazitiji Rizvićev primjer, koji je ova pisma proglasio književnošću u prilogu Pisma muslimanskih krajišnika pisana bosančicom od XIV do sredine XIXstoljeća kao oblik stare epistolarne književnosti. Mada pisana književno, književna djela nisu ni pisma velikih evropskih književnika - poput Flauberta, Valerva, Gidea i drugih - niti pripadaju epistolarnoj književnosti. Međutim, ono što je izvan svake sumnje jeste činjenica da krajišnička pisma predstavljaju izvanrednu dokumentarnu građu, kroz koju pulsira i kroz koju se odražava život na krajini i koja je od ogromnog značaja na više planova, od kojih smo na neke već ukazali. Ova zaista izuzetno vrijedna građa ima još jednu važnu odliku: na desetinama mjesta u njima blistaju lijepe i mudre misli i pojavljuju se rečenice koje kao da su istrgnute iz epske pjesme ili preuzete sa stranica nekog književnog djela. Zato se ova pisma - mada nisu bila pisana kao otvorena niti su bila namijenjena javnosti - čitaju sa zanimanjem, ponekad sa iznenađenjem, ponekad sa čuđenjem. Doživljaj ovih pisama kao "knjiga", na tragu njihove pojave u usmenom, posebno epskom pjesništvu, te njihov veliki značaj za tok pismenosti na liniji narodne samosvojnosti i veze sa maternjim, bosanskim jezikom u nizu decenija, određuju ih kao izuzetno važnu pojavu u bošnjačkoj kulturi i opravdavaju njihovo predstavljanje u okviru edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga.179
176 Franjo Rački, Dopisi između krajiških turskih i hrvatskih častnika, Starine JAZU, XI, Zagreb 1879, str. 76. 177 Aleksandar V. Solovjev, Ibidem, str. 3. 178 Franjo Rački, Izvodi iz zapisa M. Sanuda, Starine JAZU, XIV, Zagreb 1882, str. 125-126. 179 Napominjemo da smo paleografska, gramatička i leksikografska objašnjenja davali u našim komentarima, rječniku I bilješkama u onoj mjeri koja je potrebna i koja odgovara ovoj vrsti izdanja. U ovaj izbor uvrstili smo ona pisma koja su nam se činila značajna po svojoj historijskoj, lingvističkoj, sociološkoj, kulturološkoj i drugoj važnosti jus oneris ferendi.
26
Zdravko Kajmaković
ĆIRILICA KOD SRBA I MUSLIMANA U OSMANSKO DOBA
Zasađeno na prostorima današnje Bosne i Hercegovine u dalekim predkulinovskim vremenima, ćirilsko pismo je u turskom periodu (1463 - 1878) već imalo veoma duboke korijene. Istina, okupacija zemlje nije pogodovala širenju pismenosti jer osmanski upravljači nisu imali takav interes, čak obratno, te je u prvih četrdeset godina nakon 1463. veoma malo glasova o pisanoj riječi, posebno kod hrišćana. To je vrijeme prilagođavanja novim uslovima života, pribiranja i priprema -tek šapatom progovori poneko slovo, nesigurno i neodređeno.
Prvi dijaci i štampari žaliće se upravo na teška vremena i nedostatak knjiga. Ali, na prvi pogled neočekivano, kontinuitet ćirilice u ovom periodu biće produžen upravo u kancelarijama novih upravljača. Živeći u uvjerenju da se domaći jezik može prevesti u pismo samo preko ćirilice, njome će se služiti ne samo domaće islamizirano stanovništvo već i turski zvaničnici u prilikama kada su vodili diplomatsku prepisku sa susjedima, posebno sa Dubrovnikom. Bila je to brzopisna ćirilica, ona kojom su se služile dvorske kancelarije u Srbiji i Bosni u srednjem vijeku. Na dvoru Hamza-bega, hercegovačkog sandžakbega, radio je dijak Radoje, koji mu je obavljao prepisku minuskulnom ćirilicom sedamdesetih godina XV vijeka. Takvi dijaci postoje i u Sarajevu kod Husrev-bega a dugo vremena ćirilična kancelarija radila je na dvoru u Carigradu.
Muslimani će ponekad ćiriličnim slovima ispisivati epitafe na novim nadgrobnim spomenicima, nišanima. Hasan i Ahmat, dva Radilovića ispisaće na nišanu oca Ahmeta ćirilični natpis, u kome će ponoviti i neke stilističke oblike preuzete sa stećaka: »DA JE BLAGOSLOVEN TKO ĆE PROITI I PROKLET KOI PREVALITI«. Nišan se nalazi u Čadavini kod Rogatice i potiče iz druge polovine XV vijeka, te je lijep primjer nastavljanja tradicije kod tek islamiziranog stanovništva. Slično će se desiti i na nišanu Mahmuta Brankovića iz rogatičkog kraja i Skenderevom iz Patnice.
Stara brzopisna ćirilica (srpsko pismo, stara Srbija, grčko pismo, Sćepanovo pismo ili begovsko pismo) biće njegovana kod Muslimana sve do 1952. godine kada će u Prijepolju, Sarajevu i Foči biti napisana posljednja pisma ovim slovima. Ona se u zatvorenim begovskim krugovima učila u porodicama, te će preživjeti XVI, XVII i XVIII vijek, kada je našem jeziku prilagođeno arapsko pismo, alhamiado, postalo veoma popularno i prihvaćeno od svih obrazovanih ljudi.
Proizašlo iz srednjovjekovnog poslovnog brzopisa, razvijajući se u relativno uskoj i zatvorenoj sredini, donekle izdvojeno i otrgnuto od uticaja ćirilice kod hrišćana a izloženo snažnom uticaju arabice, ovo pismo će se sve više udaljavati od kaligrafskih uzora, postajaće sve oporije i manje njegovano, da bi se u našem vijeku, neposredno pred zamiranje, pretvorilo u krajnje pojednostavljene rudimente nekadašnjih znakova. No, ipak, dok je ćirilica kod Srba i Hrvata razvijana i njegovana svestranije uz osvježavajuće korekcije i impulse dekorativnih knjiških pisama, ustava i poluustava, i štampe, te imala nekoliko stilskografičkih i paleografskih izraza, ćirilica kod Muslimana bila je oslonjena isključivo na brzopisni prauzorak, te se u stilskom pogledu nije obogaćivala. Ali, iako nije primjećivala kaligrafske pismo kod hrišćana, ona je ipak pratila razvoj brzopisne ćirilice u cjelini i teško se iz nje izdvaja, uspijevajući da sačuva neke arhaičnosti srednjovjekovnog obrasca. Do naših dana ona je stigla kao daleki, gotovo zaboravljeni, spontani i uvjerljiv dokument o zajedničkoj sudbini i ishodištu stanovnika današnje Bosne i Hercegovine.
Grafičke specifičnosti bosančice, kako se ovo pismo naziva u novijoj istoriji, vide se kod znakova R ( ), J ( ), A ( ), E ( ), a znak za slovo I pokazuje na koji način je vršeno svođenje i pojednostavljenje pismena - postepeno uspravna crta i tačka pretvorili su se u dvije tačke (:). Ostali znakovi identični su kao i u pandanima u brzopisnoj ćirilici kod hrišćana.
Sasvim prirodno, ćirilica kod Muslimana nije imala onaj kulturni i prosvjetni značaj kakav je ostvarila kod Srba. Ona nikada nije prevazišla okvire ekskluzivnog pisma povlašćenog begovata, koji je preko njega izražavao svoj nacionalni identitet u konfrontaciji sa »Turkuša-ma«. Arabica će, ipak, biti pismo na kome će se zasnivati svi značajniji kulturni, prosvjetni i umjetnički poduhvati.
Matične tokove ćirilice u osmanskom periodu pratiće najdosljednije Srbi. Vezani za nju preko stare književnosti i pravoslavne crkve oni su upravo tada, negdje krajem XV i početkom XVI vijeka, poistovjetili ovo pismo sa svojim nacionalnim bićem u uvjerenju da je biblijska »sveta riječ« - »slovo« koje »bješe prije svega« - bilo ispisano ćiriličnim »bukvami«. Ispisano na ikonama i freskama, krsnim slovima, nad-grobnicima, na ktitorskim natpisima iznad ulaza u crkve, jevanđeljima, psaltirima, oktoisima, trebnicima, minejima, besjedama, pomenicima, hagiografskim i biografskim spisima, pisana ćirilična riječ kod Srba dobija semiotički oreol svetog i nebeskog, vanzemaljskog, kao »nebeska svjetlost« koju u to vrijeme uporno pokušavaju da dostignu i naslikaju zografi. Pisana riječ je, dakle, bila prevashodno namijenjena po-sredovanju između boga i ljudi, a tek onda među ljudima. Ta osnovna misaona odrednica pismenih Srba biće tako čvrsto ukorijenjena u njihovoj svijesti da će se veoma kasno naći ljudi spremni da je prevaziđu i da pisanim tekstom izraze, jasno i neskriveno, nešto od stvarnosti koja je pisce okruživala, one svakodnevne profanosti koju je u XVIII vijeku počeo da uočava Dositej. Jedino marginalne glose i zapisi autora u kratkim
27
pogovorima rukopisa uspjevaju da nam, ispod mimikrijskog sakralnog stilskog ruha, skriju i dostave po koji podatak o vremenu u kojem nastaju i o ljudskim sudbinama koje ih prate. Da su ti zapisivači, kojih na našu sreću ne bješe malo, takve glose smatrali grešnim aktom i skrnavljenjem crkvenih knjiga, vidi se lijepo iz njihovih tekstova u kojima se oni kude i mole za oproštaj. Međutim, zapisi su redovno lijepo i s trudom složeni, sa očiglednim književnim pretenzijama.
Najviše prostora za slobodnije bilježenje pružali su pomenici, ro-doslovi, hroničarski spisi: sa više ograničenja bilježilo se na ljekarušama, hagiografijama, književnim djelima (romanima i biografi] ama-žiti-jima), fantastičnim zoologijama, astrologijama i naučnim spisima. Neočekivano, jedan na prvi pogled ružan i teško prihvatljiv običaj, urezivanje ili pisanje zapisa po freskama, omogućavao je da pismeni ljudi ostave mnoštvo izuzetno dragocjenih istorijskih podataka. U nedostatku papira, crkveni zidovi, pokriveni freskama, pretvarani su u svojevrsne hronike, kao što je slučaj u Lomnici, hronike koje tek očekuju redaktore.
U stilskom, paleografsko-grafičkom smislu, ćirilica u ovom vremenu nastavlja put pronađen još u srednjem vijeku. Izrazito kaligrafsko ustavno pismo, čiji bi se pandan u latinici mogao smatrati kapitalom, veoma je rijetko, rezervisano jedino za reprezentativnija jevanđe-Ija, znači najznačajnije crkvene knjige, i poneki natpis na freskama i kamenu (ktitorski natpisi u crkvama). Arhaičan, sa krupnim, čitkim i prorijeđenim slovima, držeći se načela »kosa-tanka, uspravna-debela«, čije su vertikale podsjećale na antičke stubove sa bazama i kapitelima, ćirilični ustav je bio sve nepodesniji za vrijeme o kome govorimo. On će se u tihom hodu već ranije pretopiti u poluustav, znatno elastičnije i praktičnije pismo kojim su se brže i jednostavnije prepisivale knjige. U stilskografičkom smislu ovo pismo će i dalje biti kaligrafsko, blisko ustavu ali sa nekim iskustvima brzopisa ili poslovnog pisma. Poluusta-vom će se u Bosni i Hercegovini pisati gotovo sve crkvene knjige, postepeno on će se pojaviti i u naslovima ikona, pa čak i u štampanim izdanjima goraždanske štamparije. Njegov razvoj u XVII i XVIII vijeku slijediće liniju sve primjetnijeg udaljavanja od ustava i približavanja kurzivu, koji se opet sve više udaljavao od srednjovjekovnog poslovnog minuskulnog pisma iz koga je brzopis proizašao. Upravo zbog te činjenice unutar istorije ćiriličnog pisma kod nas teško je govoriti o paralelnom postojanju ustava i poluustava u osmanskom periodu - pravilnije je uočiti cjelovito izrastanje drugog iz prvog. Jer, osnovni sakral-no-semiotički odnos prema pismu podrazumijevao je strogo oponašanje prauzorka, odnosno onemogućavao je stilsko-paleografsku razuđenost načina pisanja. Unošenje ličnog duktusa u rukopis »griješnih ruku« nije se smatralo vrlinom nego manom. Otud u ćirilici u cjelini ima znatno manje paleografskih krugova - ona teče jedinstvenim i širokim tokom od Petrograda do naših obala. Tek najvrsniji poznavaoci ovog pisma u stanju su da unutar njega uoče i razdvoje paleogafske varijante karakteristične za šire geografske prostore. U načelu, crkva je težila jednom načinu pisanja - neizmjenjivom i vječnom. Kada je postepeno poluustav primio sve »nebeske« prerogative ustava, ovaj je postao bes-predmetan. Brzopis, kurziv ili poslovno, diplomatsko pismo jedina je stalna alternacija knjiškim pismima, ustavu i poluustavu. Njime se, kao i danas, pišu pisma, pogovori na poluustavnim knjigama, bilježe zapisi, recepti i vode čitulje i tefteri - dakle on je u službi ljudi. Brzopis je očigledno niže rangiran, ali baš zato što je bio manje opterećen znakom sakralnosti imao je znatno širu upotrebljivost i uočljiviju evoluciju. Njemu, na kraju, imamo da zahvalimo za sve podatke o prilikama i ljudima u ovom teškom vremenu, posebno o prepisivačima, koji su tada na svoja krhka pleća primili sav teret umnožavanja knjiga, posao koji su na Zapadu već odavna obavljale tehnički razvijene štamparije. Kao i današnji brzopis, samo s tom razlikom što su se ranije slova redovno rastavljala., kurziv nije obraćao pažnju na kaligrafske norme, njegovi oštri i pojednostavljeni znakovi nisu bili lijepi, ali su redovno imali šta da saopšte. Vremenom, on je postajao sve oštriji i rustikalniji dostigavši krajem XVIII vijeka u tom smislu krajnju tačku. U prvoj polovini XIX vijeka njegov dekadentni razvoj biće zaustavljen - lagani uticaji evropskog latiničnog kurziva, koji su ovdje strujali iz Srbije i Vojvodine, sve su uočljiviji. Između 1818. i 1868. godine, u toku Vukove reforme, ćirilica je izgubila trinaest slova, među kojima i tanko i debelo jer, a istovremeno obogaćena je novim znakovima po principu: jedan znak za jedan glas. To su J, Љ, Њ, Џ, Ћ. Srpskohrvatska ćirilica postala je tako najpraktičnije pismo u Evropi.
Kao i danas, i u prošlosti se pisalo najčešće na papiru. Međutim, po lijepom običaju da se svaki značajniji poklon crkvi, narodu ili neki na opštu korist učinjen posao obilježi, pisalo se i na kamenu (nadgrobni spomenici, česme, nadvratnici), drvetu (ikone, ikonostasi, drveni namještaj u crkvama), metalu (krstovi, čiraci, kandila, kivoti, putiri, tepsije, čaše, ripide, petohljebnice,orari, itd.), tekstilu (antiminsi, pokrovi, odežda, vezovi), a ponekad na koži, sedefu i staklu. To su gotovo uvijek ktitorski zapisi, u kojima se navodi ko je predmet platio i poklonio, ko ga je izradio i u koje vrijeme. Kao i na knjigama, pisalo se svim vrstama ćirilice, ali najčešće brzopisom.
Zadržaćemo se iscrpnije na ličnostima koje su neosporno najzaslužnije u istoriji pisane riječi u Bosni i Hercegovini, prepisivačima, di-jacima, »crtačima« i zapisivačima, onim poznatim po imenu i anonimnim, koji su se svojim samoprijegorom i odricanjem pisalom i crnilom borili u dugom intervalu od nekoliko vijekova protiv efemernosti materijala, prolaznosti i zaborava. Na kraju, oni su zaslužni da se ovaj pregled pisane riječi kod nas može realizovati. U stvari, biće to prije slijed za njihovim djelima - o njima »griješnim, hudim i ničtožim« saznaće-mo, na žalost, veoma malo. Tek u najsrećnijem slučaju uspjeće nam da za trenutak osvijetlimo poneku crtu njihovog lika, koja će nam u tom prohladnom sumraku pružiti oslonac grijući nas
28
toplinom ljudskih sudbina.
Sve upućuje da su stari prepisivači knjiga bili izuzetne i snažne ličnosti. Upornost i izdržljivost bila je kod njih sjedinjena sa inteligencijom, obrazovanošću i erudicijom. Čini se da je ponekad i neka fizička ili tjelesna mana pomagala ovim ljudima zatočenim po ćelijama da izdrže na svom teškom i iscrpljujućem poslu. Neki od njih bili su hromi, drugi su patili od neizlječivih rana, treći su bili ćosavi (u to vrijeme velika mana), među njima bilo je i patuljaka, a ozrenski prepisivač Ti-motije bio je gluh tako da mu je, kako sam reče, u ušima tutnjalo »kao da pucaju gromovi i zveči ratno oružje.«
Tek poneki među njima nije bio svešteno lice - najčešće su bili monasi, koje je sam zavjetni čin upućivao na rad i samovanje. Pisali su knjige u matičnim manastirima, u prepisivačkim radionicama, ali su ponekad putovali za poslom, iz manastira u manastir, tražeći dobre i pouzdane izvode (primjerke) čak na Atosu i u Moskvi. Svoja iskustva prenosili su na učenike, te se tako u pojedinim manastirima duže njegovala prepisivačka tradicija. Skriptorij u manastiru Žitomisliću izgleda da je bio najznačajniji, a radio je u kontinuitetu više od dva vijeka. Značajni prepisivački centri su u Tvrdošu, Papraći, Gomionici i Sarajevu, ali su se knjige umnožavale svuda - čak i u kućama bogatijih trgovaca i zanatlija. Za naše prilike prepisivalo se veoma brzo. Averkije Hercegovac, hilandarski monah, prepisao je 1624. godine dva panagirika sa preko 600 stranica, a 1626. on prepisuje tri knjige, što znači da je dnevno radio pet stranica. Pitamo se da li je to sve što je Averkije te godine uradio, ili je poneki njegov rukopis nestao.
Kako je izgledao jedan manastirski skriptorij vidimo na fresci u Lomnici. Longin je predstavio jevanđelistu Luku upravo u prepisivačkom kabinetu. On sjedi na niskoj drvenoj stolici, ispred njega je povišen stalak sa primjerkom sa koga se prepisuje, a uz koljeno pult na kome piše. U ruci mu je trščano pero koje se zarezuje nožem, a na pultu sa originalom makaze, bočice sa mastilom, lenjir, boje i nož. Uz jevanđelistu Jovana naslikan je i žižak sa tri izvoda namijenjen noćnom radu.
U težnji da prevashodno pratimo autore koji se sa izvjesnošću mogu vezati porijeklom ili djelima za ovo tlo, mi ćemo, donekle neopravdano, izostaviti brojne, ponekad izuzetno kvalitetne rukopise u čiju provenijenciju nismo sigurni. Naravno, pitanja koja mi danas postavljamo u prošlim vremenima nisu poznavana - knjige i ljudi nisu uočavali regionalne i nacionalne granice. Mi ne znamo gdje su nastali prekrasni rukopisi, uglavnom bogato iluminirani, kao što su Gomioničko, Tvrdoško, Sarajevsko Leontijevo jevanđelje iz XVI v., sarajevski Kanon i Trebnik iz XVII vy i mnoga druga djela koja se čuvaju u Sarajevu (Stara crkva), Čajniču, Žitomisliću i Gomionici, ali bez obzira ko ih je i gdje pisao ovi rukopisi su svojim prisustvom i energijom uticali na sud-binu ćirilske književnosti i pismenosti u Bosni i Hercegovini. U odbiru ilustracija za ovaj tekst mi te vrijedne rukopise ipak nismo zaobišh.
Prvi sigurno ustanovljeni prepisivač ćiriličnih knjiga u Bosni i Hercegovini u osmanskom vremenu javlja se u manastiru Tvrdoš, Tre-binje. Ako je pisana riječ redovno prethodila slici, a to je stvarno tako, onda se to lijepo može ilustrovati primjerom obnove prepisivačke i slikarske vještine početkom XVI vijeka. Desilo se to u istom manastiru, Tvrdošu, u kome je Marko Stefanov Trebinjac 1509. godine prepisao Oktoih, danas u Savini, a 1510. dubrovački slikar Vicko Lovrov oslikao tvrdošku crkvu freskama »u grčkom stilu.«
Obnova prepisivačke djelatnosti javlja se dakle u južnim oblastima Hercegovine, oko Tvrdoša u kome stoluju uporni i preduzimljivi hercegovački mitropoliti i manastirski igumani, kao što su Visarion i Marko, pa i samozvani arhiepiskopi (Jovan), oni koji nisu priznavali čin ukidanja patrijaršije u Peći. Smatrali su da na to imaju pravo jer su slijedili liniju Hercegovog mitropolita Davida i »pridržavali grob sv. Save u Mileševi«. Jovan i Visarion sagradili su oko 1500. godine Tvrdoš u namjeri da, tu u neposrednom zaleđu Dubrovnika, stvore uporište ilegalne srpske arhiepiskopije, nezavisne od ohridske, kojoj je srpska crkva nakon ukidanja patrijaršije priključena.
U toj sredini 1509. godine progovorio je prepisivač Marko Stefa-nov Trebinjac. Kao tvrdoški kaluđer i »podstrigač sukna« on je 1502. godine primljen na izučavanje slikarske vještine kod dubrovačkog slikara Matka Milovića. Njegov Oktoih iz 1509. pisan je nemirnim i rustikalnim polustavom, a ukrašen je inicijalima, jednostavnim zastavicama sa crvenim, zelenim i smeđim crtežom stilizovane palmete. Marko Trebinjac prepisao je prvih 155 strana ovog petoglasnika, a ostale, do 330. stranice, Marko Pivac. Trebinjac je kasnije prepisao i Ustav, sada u Zagrebu (Sveučilišna biblioteka, R 3361), potpisavši se dva puta kao Marko zograf i Marko dijak. Upućen u osnove slikarstva Marko je svoje rukopise ukrašavao inicijalima sa upisanim ljudskim glavama, a na marginama je crtao šake sa stilizovanim posudama. Njegov zapis u Ok-toihu iz 1509, lijep i pun opservacija, predstavlja Trebinjca kao nadarenog književnika i stilistu:...»zbog greha naših dostiže nas turska željezna palica koja neštedice ruši ustave pravoslavlja. I porušiše se svete crkve i izmjeniše predanja svetih ktitora; i bi nedostatak zakona i knjiga. I mnogi, od nikog ne mučeni, odstupiše od pravoslavlja i primiše njihovu vjeru, kao što apostol prije reče: povuče ih sila i velikoslavlje. U ta vremena carstvovao je nečastivi, Trojici mrski i hrišćanima dosadni car ismailteljski Bajazid. Prepisa se ova dušispasiteljna knjiga, zvana oktoih, u ljeto 1509, krug sunaca 17, lune 6, mjeseca marta, 31 dana. Piša smjerni svešćeni monah Marko po zapovjedi moga gospodina i učitelja arhijereja kir Visariona, pri preosvešćenom arhiepiskopu kir Jovanu u mjestu od njih sazdanom, u crkvi Uspenja presvjete Bogorodice u Trebinju. Svrši se u subotu na svetog i pravednog Lazara«.
29
U jednom zapisu iz 1524. godine spominje se iguman i tvrdoški mitropolit kir Marko, pa se sa dosta razloga smatra da je Marko Stefa-nov, bivši podstrigač sukna i prepisivač, pod starost nosio visoke crkvene titule, što inače za ljude ove profesije nije bilo predviđeno i lako os-tvarljivo.
Sve dok se ne pronađe stariji prepisivač, Marku Stefanovu Tre-binjcu pripadaće čast prvog umnožavaoca knjiga u osmanskom periodu u Bosni i Hercegovini. Njegov rukopis je opor a ruka još uvijek teška, ali to je ruka pionira koja najavljuje čitavu plejadu vrsnih sljedbenika.
18. maja 1508. godine, u Mileševi ili u Sarajevu, dijak Vladislav prepisao je Žitije sv. Save Srpskog po Domentijanu, koje se čuva u Muzeju Stare crkve u Sarajevu. Nemirni poluustav ovog rukopisa, ukrašenog zaglavljima i floralnim inicijalima, sasvim je blizak duktusu Marka Stefanova Trebinjca, kao što je i Vladisavljev zapis po duhu i kompoziciji veoma podudaran sa Markovim zapisom.
Sljedeći prepisivač javlja se u Papraći. Tu je 1513. godine pop Oli-ver prepisao jedno veoma lijepo jevandelje ostavivši na posljednjem listu zapis, ljepši od onog koga je sastavio Marko Stefanov. On jednom rečenicom upečatljivo slika teške prilike oko Papraće: »Ovdje je strah, ovdje je skrb, ovdje je bijeda velika, kao što bješe raspeće Kristovo... Nevjera bješe i bjeda ismailtelska... Posljednji grešni pop Oliver piša«. Pisano je krupnim i čitkim poluustavom, gotovo ustavom, te popa Olivera možemo smatrati prepisivačem koji je još uvijek bio čvrsto vezan za staru tradiciju umnožavanja rukopisa najvišeg stila. Danas se Ohve-rovo ievandelje čuva u Cajniču.
Kako smo vidjeli, prvi prepisivači javljaju se na krajnjem jugu i sjeveru Bosne i Hercegovine. Kao po nekom zakonu o geografskoj ravnopravnosti, sljedeći prepisivač pojaviće se u Sarajevu. Tu je 1516. godine prezviter Vuk prepisao Jevandelje, te kao i njegovi prethodnici ostavio duži zapis iz koga doznajemo da je pisao u »mjestu Vrhbosni koje se zove Sarajevo«. »Tada je u te dane i u toj zemlji bilo veliko povećanje Agarjana a veliko umanjenje pravoslavne vjere«. Sada se jevan-delje nalazi u manastiru sv. Trojice kod Pljevalja.
Tri godine kasnije, 1519. godine, proradiće prva štamparija u Bosni i Hercegovini. Po nalogu Božidara Ljubavića Goraždanina, koji je u drugoj deceniji XVI vijeka bio na nekoj službi u manastiru Mileševi, inače potomka Vukosava Ljubavića, uglednog trgovca i kneza goraž-danskog iz vremena oko polovine XV vijeka, njegova dva sina, Đurađ i kaluđer Todor, obreli su se 1518 - 1519. godine u Veneciji kako bi tu, u centru štamparstva, izučili ovaj još uvijek novi zanat i nabavili potrebnu opremu. Tu, »u tuđoj zemlji«, oni su izlili »kositerova slova«, »sastavili forme« nabavili drvorezne zastave i vinjete, te omogućili štampanje prve knjige Služabnika, završenog 1. VIT "1519. godine, kada je Đurađ već bio mrtav (umro 12. marta 1519). Da li je Služabnik odštampan u Veneciji ili u Goraždu još uvijek nije jasno, ali već druga knjiga Psal-tir sa posledovanijem, završena je 21. X 1521. godine u crkvi sv. Dorđa u Sopotnici kod Goražda na Drini. Treća i poslednja knjiga goraždan-ske štamparije, Molitvenik, odštampan je 1523. takođe u Goraždu. To-doru tada pomaže izvjesni đakon Radoje. Nakon 1523. godine štamparija u Goraždu nije više radila. Pretpostavlja se, s razlogom, da je turska uprava našla motiv da rad na štampanju knjiga onemogući. Potomci Božidara Ljubavića prenijeli su štampariju u Vlašku, gdje su u Trgovištu »s madrami Dimitrija Ljubavića«, Božidarevog unuka, inače logoteta, odštampani 1543. Apostol i 1547. Trebnik (trudio se štampar Mojsej Dečanac). Štamparu Dimitriju pomagali su prilikom rada na Apostolu njegovi učenici Oprem i Petar. Dakle, goraždanska štamparija, isto kao i njena prethodnica obodska, nastavila je život u Vlaškoj, gdje su uslovi bili povoljniji i doprinijela je bitno razvoju štamparstva u današnjoj Rumuniji. Štampar jeremonah Teodor, možda Ljubavić, radio je 1544. godine u Mileševskoj štampariji sa jeremonahom Mardarijem.
Značaj goraždanske štamparije u razvoju pismenosti u Bosni i Hercegovini, pa i šire, još uvijek nije dovoljno uočen i naglašen. Godina 1519. je bez sumnje najznačajniji datum u istoriji štamparstva na ovom tlu. Goraždanska štamparija proradila je samo 79 godina nakon Gutembergove i 25 godina poslije prve ćirilske štamparije na slovenskom jugu, cetinjske - obodske. Ali, nisu samo to razlozi zbog kojih ovaj neočekivani poduhvat Božidara Goraždanina i njegovih sinova smatramo značajnim. Štamparija je radila samo tri godine i izdala tri knjige (neki misle da je u Goraždu štampana i četvrta), no njihova pojava skupa sa cetinjskim izdanjima i Vukovićevim knjigama štampanim u Veneciji značila je jasnu i veoma ranu orijentaciju sudbine knjige prema ovom revolucionarnom tehničkom izumu. Istovremeno goraž-danske knjige, štampane poluustavom, izvršile su osvježavajući i pozitivni uticaj na rukopisnu poluustavnu knjigu kojoj je u ovom vremenu prijetila opasnost dekadencije. Štampa je rukopisni poluustav korigo-vala prema ustavu, potvrđujući i fiksirajući neke njegove likovnografičke kvalitete.
Ne zna se u kojem su tiražu izdavane goraždanske knjige - pretpostavljamo da on nije bio velik - ali sudeći po činjenici da je samo u Hilandaru sačuvano šest primjeraka Služabnika, smijemo pretpostaviti daje 1519. godine odštampano preko sto primjeraka ove knjige, a to je za prilike u kojima su nastale lijep tiraž. Možemo tek da zamislimo kakav je efekat imalo takvo izdanje u prilikama kada se knjiga rukom umnožavala. Zadivljuje veličina goraždanskih knjiga - Psaltir sa svojih 352 lista predstavlja do tada najveću našu štampanu knjigu. Prevazići će je tek 1538. Vukovićev Praznički minej.
Goraždanske knjige oponašale su u svemu rukopisne uzorke. Slova su tanka i rijetka, poluustavna, ponekad
30
ligirana, listovi su ukrašavani grafikama (zastavama i jednostavnijim minijaturama), naslovne strane nisu postojale već su naslovi stavljani iznad početnog teksta u vidu lijepo stilizovane kaligrafske trake, a inicijali su stilizovani kao i u rukopisnim knjigama. Štampari su se očigledno trudili da rukopisni uzorak prevedu što vjernije na jezik grafike kako bi se njihove knjige razlikovale od »fruških« (francuskih, kako su ih naši štampari nazivali), odnosno zapadnjačkih, latiničnih. Štampane su dvobojno - crno i crveno - s tim što su crvena slova prva otiskivana.
Uslovi za nastavak štamparstva u našim krajevima pod osmanskom unravom bili su veoma teški. Prve štamparije na slovenskom jugu biće odreda veoma brzo ugašene. Sa više sreće, ćirilske štamparije radi-će u narednim vremenima u Veneciji, Vlaškoj, Rusiji, Poljskoj, a zatim u Beču i Budimu. Domaće tlo nije moglo da primi sjeme koje su ovdje preuranjeno posijali Ljubavići.
Teodor Ljubavić je neosporno izraziti stilista i najobdareniji književnik koga je ćirilična književnost dala u osmanskom vremenu ovdje. Njegovi pogovori u Služabniku i Psaltiru predstavljaju uzbuđene i poetične tekstove, koji su koliko istorijski izvori toliko i lijepa književnost. Ljepoti njegovog sastava o pustošenju Srema i zauzeću Beograda 1521. godine nisu mogli odoljeti mnogi pisci - nastavljači starih pomenika, te su ga unosili u svoje hronike. Sačuvan nam je zato u više izvoda, ali uvijek od riječi do riječi neizmijenjen. On je uporedio tada silinu turske ofanzive sa »krilatim zmijama koje su palile sela i gradove«... »a slavnu i divnu zemlju Despotovu Turci popleniše, a lepi grad Kupinik razoriše...«. Među poznate i pozajmljene stilske figure Teodor je unosio svoje, do tada neviđene i konstrukcije veoma smjele za vrijeme u kome nastaju. Svjestan da se svojim redaktorskim i štamparskim djelom može »kako proslaviti tako i posramiti«, on je široko objasnio svoje tegobe i moralne dileme u »ovom sujetnom pozorištu ovoga vijeka«, jer »nema dana, nema noći ili pak časa u kojim ne nalazimo grijehe i vražije radnje«; i »gdje se skriti ili pobjeći: zemlja i nebo, sunce i mjesec, zvijezde i more, rijeke i bezdani vapiju na nas«. »Stojeći tako pred pučinom misli«, on se obraća čitaocima: »O blaženi i časni prezviteri, kao što je neprikladno slamom oganj gasiti, slijepom na put polaziti i bez lađe po dubinama jezditi, tako je i meni, neznalici bilo teško slagati i ispravljati ove svete knjige pred kojim stojim sa ropskom bojažnjoš-ću« kao pred »strminom neizcrpne dubine«, te moli »strujni izvor vašeg oštroumlja« da ispravljaju i da ne proklinju njegova »kositerova slova«. »I ovdje veliko moje bezumlje ispovijedam: Kada sam tvorio ove forme u tuđim zemljama italijanskim, imah tada sa sobom jednoga po puti brata. I dođe mu iznenada smrt u ljeto 1521. mjeseca marta, 12--ti dan, njemu neka bude vječni pomen. I tada se nađoh bezuman i sam pred ovim djelom«. »Počeše se ove svete knjige zvane liturgija, povele-nijem moga starca i roditelja Božidara. Trudi se o njima smerni monah i sveštenik Teodor i svršiše se od bitija 1519«.
Još tri Bosanca vezaće svoje ime za razvoj stare štampe.
Dijak Jovan Maleševac koji je »umornom rukom i mutnim umom« prepisao u Tvrdošu 1524. godine Minej, naručen od mitropolita i igumana Marka, već pominjanog, radio je oko 1561. godine u Ljubljani i Urahu sa Primožem Trubarom na štampanju misionarskih protestantskih ćiriličnih knjiga. Kada je Trubar bio napadan zbog angažo-vanja Jovana Maleševca i Matije Popovića, odgovorio je protivnicima da su ovi pravoslavni sveštenici iz Bosne rodom, da su tamo odgojeni i da se dobro služe svojim knjigama i jezikom. Jovan i Matija obećavali su 1561. godine Trubaru da će iz Bosne dobaviti ljude vične štamparskoj vještini, podrazumijevajući vjerovatno one koji su radili u Goraž-du i Mileševi. Iste godine, Jovan je sa Trubarom i Matijom prenio na magarcu tovar ćiriličnih (»uskočkih«) knjiga iz Ljubljane u Urah.
Misionarska akcija Primoža Trubara nije imala značajnijih rezultata, te su Jovan i Matija vraćeni kući 1562. godine.
U međuvremenu Jovan se bavio prepisivanjem knjiga. Pored tre-binjskog Mineja (možemo ga smatrati nastavljačem skriptorija koga je tu osnovao Marko Trebinjac) on je 1532. i 1546. prepisao dva jevanđe-Ija, 1531. pisao sa još dva dijaka jedan rukopis, a 1545. godine nastavio i završio jedan Prolog. Nedavno smo Jovanovo ime bez dajuma našli zapisano na primjerku cetinjskog Oktoiha pronađenom u Štekerovci-ma kod Glamoča. Tu Jovan veli da je Oktoih otkupio »za zdravlje živim i pomen mrtvim«, navodeći da je »rodom i plemenom Maleševac od sela Otkovaka«, koje se još i danas nalazi u blizini Glamoča gdje žive Maleševići, kako se i selo ponekad naziva.
O njegovom saradniku Matiji Popoviću još uvijek nema značajnijih podataka.
Treći Bosanac koji će se baviti štamparstvom bio je Jovan Sveto-gorac, Gomioničanin, rodom »od Bosne od mjesta Kamengrada«. Ovaj postriženik manastira Gomionice, kasnije hilandarski monah, radio je 1649. godine u Trgovištu u Vlaškoj na štampanju Cvijetnog trioda. Izdavanje knjige pomogla je Jelena, žena Matije Besaraba, a Jovanu je pomagao u poslu Proka tipikar. Knjiga je lijepo ukrašena crnim i crvenim inicijalima, zastavama i skromnim minijaturama.
Kratka epizoda goraždanske štamparije nije obezvrijedila prepisivački rad. Još tri i po vijeka gorice po ćelijama prepisivački žižci.
U Stocu je 1547. godine izvjesni Jovan, možda Maleševac, prepisao Apostol, a anonimni dijak piše Jevandelje 1550. godine u Sopotnici, u istoj onoj Hercegovoj crkvi u kojoj je četvrt vijeka ranije radila
31
Ljubavića štampanja.
Iz daleke Poljske javlja se 1551. i 1561. godine Mihailo Zborožević-Aleksandrović, potomak izbjeglica iz oblasti Papraće. On će prepisati Jevandelje, sada u Bukureštu (Biblioteka Akademije, Ms. slav. 460) i Psaltir, i oba poslati u ma.iastir Papraću. Bio je to vješt i nadaren ka-ligraf i iluminator, koji je pisao i raskošno ukrašavao svoje rukopise u duhu ruskomoldavskih skriptorija najvišeg kvaliteta.
Srpska crkva je 1557. godine postigla značajan rezultat - obnovljena je patrijaršija u Peći. Od tada će prosvjetni, kulturni i umjetnički poduhvati biti sve češći, svestraniji i organizovaniji. Po nalozima domaćih patrijarha iz kuće Sokolovića djelovaće brojni slikari, duboresci, intarzisti, zlatari, kamenoresci pa i prepisivači. Pisanoj riječi i umjetnosti crkva je namijenila tešku zadaću - podržati potlačeni narod u borbi protiv potpunog zatiranja. Pomen prepisivača sve je učestaliji.
Dijak Dmitar prepisao je 1564. godine u Sarajevu u kući bogatih Desisalića, Minej koji se sada čuva u zbirci Stare crkve u Sarajevu. Njegovo je djelo i Jevandelje, sada u manastiru sv. Trojice kod Plevalja.
Jerodakon Mardarije prepisao je 1566. godine u Zavali Bogoro-dičnik.
U Dubici je 1587. godine aktivan anonimni prepisivač.
Krajem XVI vijeka u ozrenskom manastiru radi izuzetno plodan, nadaren i vješt prepisivač. Bio je to jeremonah Timotije Gluhi. Godine 1589. on je u Ozrenu prepisao Panegirik, a 1592. Metafrast. U njemu je ostavio lijep i nadahnut zapis o svojoj teškoj gluhoći. Njegovo ime čitamo i na ktitorskom fresko - natpisu posvećenom oslikavanju ozrenske priprate 1609. godine. Pomenut je posljednji među tadašnjim ozren-skim monasima. Treća Timotijeva knjiga pronađena je nedavno u Vojvodini, kuda su dospjeli i Panegirik i Metafrast. Biće da su ozrenski monasi nakon provale Eugena Savojskog u Bosnu krajem XVII vijeka pobjegli u Srem ponijevši sa sobom i manastirske knjige. Ali,, koliko je knjiga prepisao Timotije Gluhi i koliko je njih propalo u tom i narednim metežima?
U selu Roglju kod Trijebova (Mrkonjić Grad) pop Bogdan je prepisao Triod 1593. godine. Bio je živ i 1604. kada je »u Trebovu, v Vaku-pu bliz grada Jajca« prepisao Mjesečnik koji je kasnije dospio u manastir Hopovo.
U Zavali, Mardarijevu prepisivačku vještinu nastavlja kaluđer Luka, koji tu 1600. godine prepisuje Minej za mart i novembar.
Prepisivanjem knjiga bavio se i izvjesni Teodor koji se 1607. iavlja »bliz Moštanice«.
Prva četvrtina XVII vijeka obilježena je izuzetno intenzivnom aktivnošću pravoslavne crkve na svim poljima kulture i umjetnosti. Bilo je to posljednje plodno doba stare srpske umjetnosti, nakon koga će krivulja njenog razvoja imati silazni smjer. U tom vremenu rade znameniti stvaraoci raznih umjetničkih vještina a među njima i prepisivač Averkije.
Averkije je najbolji i najplodniji prepisivač ćirilične knjige u našoj zemlji u osmanskom periodu. Sudeći po zapisima do sada pronađenim, radio je između 1614. i 1632. godine, znači punih 18 godina. Bio je porijeklom iz Hercegovine, ali je najveći dio života proveo u Svetoj Gori kao hilandarski monah, gdje je vjerovatno samo usavršio svoj prepisivački dar. U Averkijevo vrijeme hilandarski skriptorij radio je u pirgu u Kareji; tu je naš prepisivač uglavnom boravio radeći kao kalig-raf. Imao je sreću da saraduje sa Ilarionom, takođe Hercegovcem, znamenitim hilandarskim igumanom, kome se Averkije s poštom obraća u svojim pogovorima. Njegov savremenik i drug je i Georgije Mitrofano-vić, najveći srpski slikar svoga vremena. Ne znamo koliko je knjiga Averkije prepisao, ali su sačuvane sljedeće:
Averkije nije poklanjao veliku pažnju kaligrafiji i ukrašavanju svojih rukopisa. Radio je brzo - moglo bi se reći da je on svom pozivu pristupao racionalno, ekonomično, na moderan način, kao što to rade štampari. Njegov sitni poluustav, sličan brzopisu, voden sigurnom »ispisanom« rukom rutinera ipak djeluje ubjedljivo, čvrsto i lijepo. Sam autor bio je svjestan da radi brzo, te se u zapisu na Panegiriku za februar vajka da zbog količine tekstova nije imao vremena da ukrašava knjige. A da je to znao vidimo na primjeru Zlatousta iz 1632. godine koji ukrašava jednostavnim zastavicama, inicijalima i crtežima.
Panegirik dobrunski Averkije je prepisao 1614. godine »ni za srebro ni za zlato već na poklon Bogorodici dobrunskoj«. Svoje ime duhovito je skrio u akrostihu: »Ako želiš da znaš ime onog koji je pisao a ti pogledaj na gornji stih«.
Iz 1616. godine potiče njegov Triod kablarski, u kome ponavlja skrivalicu sa akrostihom i ostavlja kratak zapis na grčkom jeziku kojim je očigledno vladao.
1618-1619. on je u Studenici, gdje piše Psaltir a 1619 - 1620. Tipik studenički.
Zatim ga 1623. srećemo u Hilandaru. U Kareji piše Panegirik za septembar.
Naredne, 1624. godine, u ovom manastiru piše Panegirik za oktobar, a istog datuma nastaje i njegov Panegirik za novembar.
Godine 1625. prepisan je Panegirik za decembar u čijem pogovoru Averkije navodi svoj zavičaj: »Monah
32
Averkije od zemlje Hercega«.
Iz 1626. sačuvane su tri Averkijeve knjige: Panegirik za januar, Panegirik za februar i Zlatoust. Ovu posljednju knjigu Averkije prepisuje na molbu Antonija, gomioničkog jeremonaha koji tada luta Svetom Gorom okajavajući neke grijehe učinjene svome matičnom manastiru.
Još jedan Zlatoust Averkije prepisuje 1632. godine. To je i posljednja njegova knjiga.
Prepisivačkom poslu Averkije je pristupao oprezno, naučno, kritički - redaktorski. On ponekad na marginama interveniše u obliku kritičkih glosa. Jednom prilikom u Panegiriku iz 1623. veli: »Ne laži, jere-tiče, Makarije obrete a ne ti«. U drugim zapisima on objašnjava kog se načela pridržavao prenoseći tekstove i koja je ortografska pravila slijedio. Naglašava da je uporedivao sedam izvoda kako bi postigao autentičnost teksta. Jednom prilikom upozorava sveštenike da ne skrnave knjige: »Kažem ti još, kad određuješ čacu dokle da čitaš slovo, nemoj da lepiš vosak i ne izlazi poruzi svete ove knjige već stavi zalogu«.
Prije svih Averkije je imao pravo da ovaj protest uputi svojoj sab-raći. Tri godine svoga života on je posvetio prepisivanju samo nilan-darskih panegirika.
Sa žaljenjem i čuđenjem primjećujemo da ime ovog nesvakidašnjeg i vrijednog čovjeka nije zabilježio nijedan njegov savremenik.
Nekoliko pomena o sebi ostavio nam je jeremonah Petar iz Žitomislića. On je u ovom manastiru 1611. godine prepisao Minej za decembar a naredne godine Minej za mart. Daje »črtalac Petar« bio znamenit kaligraf sudimo po tome što je putovao čak u Vozuću kod Zavi-dovića kako bi tu prepisao Lestvicu, sada u Zitomisliću. On je vjerovat-no 1619. godine prepisao i Zlatoust, inače nepotpisan, a može mu se pripisati i Petrov tipik manastira Žitomislića iz 1619. Petar je rodona-čelnik kasnijih žitomislićkih prepisivača i utemeljitelj skriptorija ovoga manastira.
Petrov savremenik u Zitomisliću je dijak Jefrem, koji se trudio 1613. godine oko rukopisnog Mineja. Naredne 1614. godine u Zitomisliću će prepisati Služabnik Rajković Ratko, monah Troičkog manastira kod Plevalja. On je doputovao u Žitomislić ili po izvod ili da uz Petra i Jefrema nauči prepisivačku vještinu. Jer pored njih dvojice prepisivanjem se tih godina bave još dvojica Žitomislićana: iguman Visarion prepisuje 1616. godine »Učiteljnoje jevanđelje«, koje završava iste godine neki Gavrilović. Sve govori da je skriptorij u Zitomisliću tada izuzetno aktivan i bogat dijacima. U nepoznato vrijeme, ali sigurno u XVII vijeku, u ovom skriptoriju radiće i izvjesni Caldaka dijak, prepi-sivač ukrašenog Jevanđelja, a 1634. jedan anonimni majstor radiće na Psaltiru Stefana Avramovića - Hrabrena. Nešto plodniji i znamenitiji žitomislički dijak je monah Teofilo. On je 1649. prepisao Molitvenik sa zakonopravilnikom, a 1689.Jednu rukopisnu crkvenu knjižicu koja je pronađena u Foči. Gavrilo Zitomislićanin prepisao je 1670. Minej, boraveći tada u Hilandaru.
Najznamenitiji žitomislićki kaligraf druge polovine XVII i početkom XVIII v. je monah Grigorije, za koga se misli da je bivši svetov-njak Hadži Gavrlo Tadić - Humković, poznati i ugledni građanin Sarajeva. Prije monašenja Gavro je putovao u Dubrovnik, Veneciju, Ugarsku i Jerusalim. Prepisao je i sa 34 minijature ilustrovao »Vodič kroz Jerusalim i sveta mjesta Palestine« gdje daje i neka svoja lična zapažanja. Prepisao je 1712. i 1713. Arhijeratikon, Molitvenik i Čudesa Bogorodice, a 1716. Vlastarev pravilnik.
Žitomislićki kaluđer Viktor, inače kaligraf, umro je u Hilandaru 1670. godine.
U prvoj polovini XVIII vijeka već prestarjela prepisivačka škola manastira Žitomislića, najznačajnija u Bosni i Hercegovini, polako se ugasila.
Sporadično, prepisivači se javljaju i dalje ali sve rjeđe i sa manje značajnim crkvenim knjigama. Izgleda da je uvoz štampanih izdanja osnovnih bogoslužnih knjiga davao prostor prepisivačima jedino u domenu manje traženih štiva i apokrifa.
Jeremonah Zaharije prepisao je 1628. godine u manastiru Vozući jedan Molitvenik, a u Sarajevu 1558 (?) Visarion piše Otačnik.
Fočanski kaligrafi Tomo i Vasilj Todorović možda i prepisivači, potpisali su se na Zborniku iz Foče iz 1689. Fočak je i Nikolić Spasoje, koji u to vrijeme prepisuje Jevanđelje.
Vukosav Rašević - Kaluđerović prepisao je u Sarajevu 1702. godine jednu knjigu.
Nikola Vlastelinčić u Moskvi prepisuje 1715. godine Trebinjski ljetopis.
Damjan Mali, pop iz Timara kod Prijedora, prepisuje jedan bogatije ukrašen Trebnik.
Vasilije Čajničanin 1737. takode prepisuje Trebnik.
Dijak Lazo iz Gerzova prepisuje 1737. godine Psalme Davidove i pjesme Mojsijeve. Njemu su mještani nakon smrti podigli spomenik u obliku krsta sa naivnim portretom, predstavivši ga sa knjigom u ruci.
Vučan 1740. godine prepisuje u Sarajevu Žitije kneza Lazara i Miloša Obilića.
Hadži Arsenije Troičanin, rodom iz Sarajeva, prepisao je 1743. Oktoih za Pljevaljski manastir.
Nešto pismeniji i plodniji prepisivač ovoga vremena bio je jere-monah, kasnije gomionički iguman, Silvestar
33
Stanivuković. Pisao je zapise po knjigama i crkvenom namještaju, a 1750. »pod visokom stijenom u planini jDsmači kod Banja Luke« prepisuje Aleksandridu.
Hristifor Žitomislićanin bio je dobar kaligraf. U Sarajevu je vodio sarandar (tefter) Stare crkve, a na ikoni Deizis sa svecima, sada u Trijebnju, ostavio je 1750. godine zapis izuzetno skladne kaligrafije.
U Sarajevu se 1782. godine već spominje daskal (učitelj) Simeon Dorđić.
U Dobrićevu, knjige prepisuje teškom i grubom rukom Mojsije Dobrićevac, a u Trebinju Longin tipikar piše 1798. Pomenik.
Prepisivački žižci po manastirskim ćelijama sve su slabašniji ali su se teško gasili. Još i onda kada više nije bilo nikakvih razloga pojedinci su osjećali potrebu da prepišu neku knjigu. Radio je to polovinom XIX vijeka Dorde Prodanović, Fočak, dijak i knjigovezac, ali samo po anahronoj inerciji tradicije.
Moderno doba reformisane ćirilice i štampe već je bilo na pragu -na Savi, na Drini, na jadranskoj obali.
Na kraju, nužno je napomenuti: ovaj pregled sačinjen je na osnovu fragmentarno sačuvanih podataka o ćirilici u Bosni i Hercegovini u osmanskom vremenu. Ograničili smo se prije svega na prepisivače i umnožavaoce knjiga, u uvjerenju da je njihov doprinos pismenosti bez sumnje najznačajniji. Morali smo da zanemarimo ogroman broj ličnosti koje su se u raznim prilikama bavile pisanjem, podučavanjem i bilje-ženjem. Svi oni, zajedno sa dijacima i starim štamparima, zaslužuju znatno više pažnje i istraživačkog truda od ovoga koji mi u ovoj prilici činimo.
Skromnost iznesene materije ne odražava pravo stanje pisane riječi u ovom periodu - ona je bila znatno rasprostranjenija, ali mi njenu pravu sliku danas veoma teško vaspostavljamo, pogotovo nakon posljednjeg rata u kojem su manastirske biblioteke sistematski uništavane. Tada je stradala najznačajnija biblioteka u Hercegovini, u Žitomis-liću, kao i druge u Zavali, Dužima, Dobrićevu, Ozrenu, Tavni, Papraći, Lomnici i Gomionici. Zbirke ćirilskih knjiga koje se sada nalaze u ovim centrima prikupljene su sa raznih strana tek u našem vremenu.
KATALOŠKI PODACI O NAJZNAČAJNIJIM ĆIRILSKIM SPOMENICIMA OSMANSKOG PERIODA
1. Gomioničko četverojevanđelje, rukopis, XV-XVI v., papir, vodeni znak sidro u krugu, srpska redakcija, ustav prelazne varijante, 20,5x29,5 cm, nepotpuno, 149 listova ispisanih u jednoj koloni, nedostaje 5 kvateriona Matejevog jevanđelja sa početka i od Jovanovog jevanđelja sačuvano je s kraja samo 12 začala, pisano crnim mastilom, uputstva cinoberom a ponegdje i zele nom bojom, iznad naslova dekorativne zastave, jednostavni ornamenti i inicijali, zapis o ukrašavanju gomioničke crkve 1590. ili 1790. godine više ne postoji; sada u manastiru Gomionici kod Banja Luke.
2. Oktoih Marka Trebinjca, petoglasnik, 1509, papir, sitni i rustični poluustav, 20,5 x 28 cm, 330 listova, povez kožni, srpska redakcija, resavski jednojerov pravopis, zastave i jednostavni inicijali, Marko Trebinjac Stefanov piše do 155. lista (tu njegov zapis), a Marko Pivac dalje, njegov zapis na listu 156,201. i 328, godina 1595. na kasnije ubačenom listu, napisano u Tvrdošu ali je krajem XVII vijeka preneseno u Savinu gdje se sada čuva.
3. Žitomislićko četverojevanđelje (tvrdoško), kraj XV - početak XVI v., papir, 21x27,5 cm, 252 1., srpska redakcija, resavski pravopis, poluustav veoma blizak ustavu, vod. znak: volovska glava s krstom i zmijom oko motke (1482), vaga u krugu s kontramarkom A (1500), polumjesec sa zrakama (1460) ali sa mrežom iz početka XVI v., pri uvezu sidro u krugu sa zvijezdom i kontramarkom AP (1567), ukrašen zastavicama u žutom i smedem koloritu i inicijalima zoomorfnog stila, uvezano i okovano u srebro sa predstavama Raspeća i jevandeljskim simbolima (prednja strana) i Bogorodice sa Hristom i arhanđelima, Savaotovom rukom, sv. Duhom, Grobom Bogorodičinim, poprsjima svetih otaca, (zadnja strana), okovi iz 1577, sada u Žitomisliću.
4. Biografija sv. Save, prepisao po Domentijanu dijak Vladislav 1508, papir, 14x21 cm, 248 listova, -l- 2 = 250, dvadeset redova na listu, poluustav, naslovi, glava i inicijali crveni. Broj inv. 18. Stara crkva, Sarajevo.
5. Oliverovo Jevandelje, rukopis, 1513, pisao »poslednji grešni pop Oliver« u Papraći, papir, 19x27,5 cm, 407 listova, krupni poluustav, srpska redakcija, vodeni znak: vaga u krugu i vaga u kartuši, zastave od prepletne trake (krugovi), crveni inicijali, čuva se u srpskopravoslavnoj crkvi u Čajniču.
6. Služabnik Božidara Goraždanina, štampa, l .VII 1519, odštampan u Veneciji ili Goraždu, štampari Durad i Teodor Ljubavić, sinovi Božidarevi, poluustav, papir, 22x15,5 cm, više od 100 1., potpun primjerak nije sačuvan, srpska redakcija, resavski pravopis; jedan primjerak nalazi se u zbirci R. Grujića u Beogradu, a šest u Hilandaru. Jedan primjerak svojevremeno bio u S. Karlovcima; drvorezni inicijali, tri zastave i jedna vinjeta.
34
7. Psaltir sa posledovanjem Božidara Goraždanina, štampa, 25. X 1521, završen u crkvi sv. Đorda u Sopotnici kod Goražda, štampar Teodor Ljubavić, papir, 13,5x19,2 cm, srpska redakcija, resavski pravopis, potpun primjerak ima izgleda 352 1., na poslednjim listovima duži pogovor, kratki pomenik i Teodorov opis pustošenja Srema i pada Beograda iz 1521, 4 drvorezne zastave, 7 inicijala u crno-crvenoj štampi, više manjih inicijala, jedan primjerak nalazi se u zbirci R. Grujića u Beogradu, a zadnji list nalazio se do 1900. u Sopotnici.
8. Trebnik Božidara Ljubavića, štampa, završen 1523. godine u crkvi sv. Georgija u Sopotnici kod Goražda, štampari Teodor Ljubavić i đakon Radoje. Nije sačuvan.
9. Služabnik, rukopis, prva polovina XVI v., papir, 14x21 cm., 251 1., srpska redakcija, poluustav, 28 redova na punoj strani, crveni kitnjasti inicijali, vodeni znak: vaga u krugu s pticom (1523), uvez iz XVII v., čuva se u Staroj srpskoj crkvi u Sarajevu.
10. Otačnik, rukopis, prepisivač Visarion iz Sarajeva, 1558, papir, srpska redakcija, sitni poluustav, 10x14,5 cm, 207 L, 17 i 20 redova, pri kraju brzopis, neuvezan, nepotpun, vodeni znak: sidro u krugu sa trolistom i kontramarkom I R, čuva se u zbirci Stare srpske crkve u Sarajevu.
11. Leontijevo jevandelje, Stara crkva u Sarajevu, XVI v., papir, 20x30,5 cm, 264 L, uvezano u XVIII v. i tada dodana 4 prazna lista, 19 redova na listu, ustav, ukrašeno autorskim portretima jevanđelista Mateja, Luke i Jovana sa potpisom minijaturiste »grešnog Leontija«. Ukrašeno zastavicama i inicijalima. Minijatura jevand. Marka nedostaje-istrgnuta. Nekada u posjedu manastira Šudikovo (1581), zatim Hopova (1694), a te godine poklonjeno je sarajevskoj crkvi (jeremonah Kiril). Srpska recenzija. Vod. znak: sidro u krugu sa inicijalima AB, AP, FC (XVI v.). Br. inv. 219.
12. Četverojevandelje Stare crkve u Sarajevu, br. 220, XVI v., papir, 20,5 x 31,5 cm, 305 L, tekst 21 red. srpska recenzija, vod. znak: sidro u krugu sa zvijezdom bez kontramarke (1538), ukrašeno zastavicama i lijepim inicijalima, uzvezano i okovano u srebrne korice sa predstavom arh. Mihaila, poluustav, zapisa nema.
13. Sledovani psaltir, rukopis, kraj XVI v., stilizovani poluustav, 19x28 cm, obrezan, 269 listova, srpska redakcija, lijepi inicijali sa kolorisanim vriježama, nedostaju 24 lista naprijed, vodeni znak: sidro u krugu s trolistom i CB, u Narodnoj biblioteci u Sarajevu (MS 1306).
14. Besjede sv. otaca, Stara crkva, Sarajevo, br. inv. 14, XVII v., papir, 20x29 cm, 422 1., sitni stilizovani kaligrafski poluustav po 27 redova, na početku zastavica i lijepi crveni inicijali, trošna, vod. znak: sidro u krugu sa trolistom i inicijalima CC i G (XVII v.)
15. Kanoni molbeni, Stara crkva, Sarajevo, inv. br. 10. papir, XVII v., 19,5 x 28 cm, 157 listova, dodano 9 listova, poluustav, srpska redakcija, 23, 25 i 29 redova na listu, vodeni znak: sidro u krugu s trolistom i kontramarkama RA i A. Na posljednjem dodatom listu tri polumjeseca sa slovom B.
Trebnik, Stara crkva u Sarajevu, inv. br. 257, XVII v., papir, 14x20,5 cm, sitni poluustav na listu 33 reda, srpska redakcija, ukrašen veoma dekorativnim vrežastim inicijalima sa čovječijim glavama, pastelni kolorit, uvezan u kožu.
35
Miloš Okuka
Književnojezički izrazi u Bosni i Hercegovini u Vukovo doba
KNJIŽEVNOJEZIČKI IZRAZI KOD MUSLIMANA
IZMEĐU ORIJENTALNIH I DOMAĆIH FORMI
Osvajanjem Bosne i Hercegovine Turci su u naše krajeve prenijeli i islamske tekovine na kojima je počivala feudalna istočnjačka ideologija. Od XV stoljeća oni su podizali ustanove vjerskog karaktera (džamije, mektebe, medrese i dr.) koje su predstavljale rasadnike islamske civilizacije na Balkanu. Islamizirano stanovništvo Bosne i Hercegovine upijalo je putem religijskih obreda filozofiju Kurana i misticizma, poistovjećivalo se sa turskom državnom mišlju i činilo stub turske vladavine i moći. Iako je stoljećima bilo odvojeno od institucija i običaja hrišćanskog puka, ono je, međutim, sačuvalo maternji jezik i »mnoge običaje iz prethrišćanskog perioda« (S. Ćerić), slovensku etničku strukturu (M. Hadžijahić), te svijest o domaćem porijeklu i identitetu. Književnojezički izrazi kod Muslimana bili su određeni ovim činiocima i nalazili su se sve do sredine XX stoljeća u procijepu između orijentalnih formi i izraza i maternjeg jezika, koji su oni dugo nazivali bosanskim.
U XIX stoljeće Muslimani su ušli sa bogatom književnošću i pis-menošću na orijentalnim jezicima (turskom, arapskom i perzijskom), koja je bila svojinom učenih i vlastele, koja se širila prepisivanjem i pohranjivanjem kao knjižni fond u privatnim dvorima i vjerskim ustanovama, koja je obično kaligrafski ukrašavana. Kao i kod većeg dijela arapsko-islamskog svijeta, i kod nas je u Muslimana, po ugledu na njih, pisana riječ bila »predmet štovanja i brige, ona je bila i ukras, medij likovnog izraza« (S. Grozdanić). Štampanje knjiga na orijentalnim jezicima, međutim, počelo je dosta kasno, kod nas tek u drugoj polovini XIX stoljeća.
Najbogatiji je bio književnojezički izraz na turskom jeziku. Krajem XVIII i početkom XIX stoljeća poznati i popularni stvaraoci bili su Ahmed Hadžinesimović Pruščak (umro 1789) sa svojom hronikom o turskim ratovima sa Rusima i Austrijancima, Arif Hikmet-beg Rizvanbegović Stočević (umro 1803) sa raspravom Slike mudrosti, Mula Mustafa Bašeskija (umro 1809) sa svojim Ljetopisom i Muhamed Emiri Isević (u. 1816) sa kritički intoniranim Traktatom o prilikama u Bosni. A od Vukovih savremenika izdvajaju se pjesnik Fadil-paša Šerifović (Sarajevo 1808 — Uskudar, Turska 1882) i povjesničar Salih Hadži-husejinović Muvekit (Sarajevo 1825 — Sarajevo 1888).
Na razvoj književnojezičkog izraza na arapskom jeziku najveći je uticaj izvršio Hasan Kafija Pruščak (umro 1616) svojim radovima iz filozofije, logike, teologije, lingvistike, prava, istorije i dr. Njegova se popularnost osjećala tokom cijelog XIX stoljeća. Krajem XVIII i početkom XIX st. djelovao je Muhamed Skejo Prozorac, koji je napisao sociološko-etičko djelo O uređenju društva u islamu, te Alija Fehmija.
ALHAMIJADO IZRAZ
Džabić, autor istorije arapske književnosti. A među djelima napisanim na perzijskom jeziku najpoznatije je Bulbulistan od Fevzije Mostarca (XVIII st.).
Naporedo sa književnojezičkim izrazima na orijentalnim jezicima, koji su imali prestižnu ulogu, kod Muslimana su postojala još dva jezička izraza: novoštokavski folklorni koine i alhamijado (književnost na maternjem jeziku pisana arapskim slovima — arebicom), prvi svojinom svenarodnog duha koji se sukladno razvijao sa jezičkim izrazom usmene narodne predaje Srba, Hrvata i Crnogoraca, a drugi svojinom pismenih i učenih, koji su »potjecali iz puka, živjeli u vrtlogu života jednostavnih ljudi, osjećajući sve patnje njihovog položaja« (M. Huković). Dok je novoštokavski folklorni kome bio otvoren, svima prijemčiv, usađen u narodni duh i običaje, postavši vremenom sastavnim dijelom naše nacionalne kulture u širem smislu, — dotle je alhamijado izraz ostao zatvoren u sebe, romoneći tiho i »izolirano cijelo vrijeme ne uspostavivši nikada značajan kontakt sa ostalim književnostima ovoga tla« (M. Huković).
No, ako alhamijado izraz i nije imao šireg uticaja na tokove književnojezičke misli, to ipak nije bio odvojen tok od novoštokavskog foklornog koinea, nego idiom koji je njemu podređen, pod čijim je okriljem, idiom koji ima stanovito značenje za sagledavanje standardno-jezičkih procesa kod Muslimana, pa donekle i u Bosni i Hercegovini uopšte.
Alhamijado književnojezički izraz u Bosni i Hercegovini imao je svoju višestoljetnu tradiciju. Na njemu je stvarana književnost koja se sadržinom i formom tijekom vremena nije bitno mijenjala. Poučno--moralističke i didaktičke poruke, uglavnom religijskog sižea, ostvarivane su kasidama i spjevovima, poslanicama i porukama, pa i proznim tekstovima. Bilo je i pokušaja sastavljanja leksikografskih djela, od kojih je Potur-Šahidija (tursko-bosanski rječnik) Muhameda Hevajije Uskifije iz 1631. godine jedan od najstarijih rječnika na srpskohrvatskom jeziku.
Mnogi alhamijado književnici pisali su i na orijentalnim jezicima. Na prelazu iz XVIII u XIX stoljeće osobito je autoritativan bio Mula Mustafa Bašeskija (Sarajevo, 1731. ili 1732 — Sarajevo 1809), koji je svojim djelom
36
potvrdio misao da »sve što se zabilježi ostaje, a sve što se pamti nestaje«. Bašeskija je iskazao veliku ljubav prema narodnom jeziku, ističući njegovu prednost i bogatstvo nad turskim, arapskim i perzijskim — posebno u leksici. Kao primjer za to on navodi glagol otići za koji je našao četrdeset i pet izraza, dok su im, po njegovom mišljenju, ekvivalentni u arapskom tri a u turskom samo jedan. Tako se Bašeskija upustio u generalizaciju vrijednosnih sudova o jeziku, što je potvrda jednoga ranog narodnoslovlja (folk linguistics) u nas. To je istovremeno i dokaz da je Bašeskija izvanredno poznavao maternji jezik i njegove izražajne mogućnosti. Hazim Šabanović je čak ustvrdio da je on »stvarno mislio na svom, a pisao na turskom jeziku«.
Bašeskijin savremenik, Seid Abdulvehab Ilhamija (Žepče? — Travnik 1821), jedan od najplodnijih alhamijado pjesnika, takođe je pisao i na orijentalnim jezicima. Zalagao se za prosvjećivanje masa i za pi-smenost na narodnom jeziku. Zbog buntovničkog djelovanja pogubljen je 1821. godine. U narodnom predanju ostao je kao evlija (svetac). Narod mu je u Travniku podigao turbe, na kojem je natpis, iako na turskom jeziku, pod uticajem određenih stilsko-jezičkih postupaka iz folklorne tradicije (vrata Božije milosti; i umro je mučeničkom smrću i sl.). Ilhamijin književnojezički izraz je, međutim, nekozistentan: u osnovi je istočnohercegovački dijalekat (đe, ovi, starijeh itd.), ali sa ikavizmima (lipo, posilima) te sa mnoštvom turcizama religijske provinijencije.
U Vukovo doba, naslanjajući se na Bašeskijin i Ilhamijin pjesnički opus, pojavila se cijela plejada stvaralaca koji se drže ustaljenih stilsko-jezičkih alhamijado kalupa, ali poneki od njih u svoj izraz, mada bojažljivo, unose i neke novine. To su, prije svega, elementi koji se baziraju na fakturi naše narodne poezije, što znači da je novoštokavski folklorni koine izvršio znatniji uticaj na alhamijado izraz uopšte, a posebno na izraz pojedinih pjesnika. Ovo se posljednje naročito odnosi na sjetnu i suptilnu Umihanu Čuvidinu (Sarajevo 1794 — Sarajevo oko 1870), čija je pjesma Čamdži Mujo i lijepa Uma (sa napored-mim naslovom Sarajlije idu na vojsku protiv Srbije) zabilježena u Više varijanata i jedno je vrijeme smatrana narodnom. Njen je jezik go-tovo identičan jeziku Vukovih zbirki narodnih pjesama (npr. Nit je majka ukopala sina, / Ni sestrica brata jedinoga, / Već djevojka svoga suđenika, / Što ga neće stići dovijeka). Samo se povremeno pojavljuju neke substandardne forme (jallah) i forme koje otkrivaju govor sarajevske čaršije (u zađepku, idu, ufat'te i sl.).
Gledano sa stanovišta metrike i stilskih postupaka, Čuvidina je jedina koja se približila narodnoj metrici (ona je ujedno i jedina pjesnikinja alhamijado literature). Ako se međutim uzmu u obzir i druga lingvistička sredstva (npr. sintagmatski sklopovi, leksika), onda možemo ustvrditi da je pod uticajem novoštokavskog folklornog koinea više alhamijado stvaralaca u Vukovo doba, a osobito se izdvajaju Fejzo Softa, kraj XVIII i početak XIX stoljeća, i Omer Humo, koji djeluje za Vukova života i neposredno poslije njegove smrti. Oni sami, međutim, imaju malo sličnosti: Fejzo Softa je lirski pjesnik, u čijem se izrazu isprepliću elementi ljubavnih jadikovki poznati na širem srp-skohrvatskom jezičkom prostoru, a Humo je narodnjak i prosvjetitelj u duhu islamskih normi na domaćoj podlozi.
Fejzo Softa je autor poetski najuspjelije pjesme alhamijado literature: Ašiklijskog elif-be. Pjesma samo djelimično sadrži moralističko didaktičke reminiscencije, a većim dijelom u alhamijado izraz unosi renesansne i slikarske vizije. Sve se to postiže originalnim opisom arapskih slova, u kojem se opisu Softa pokazuje ne samo kao literata nego i kao gramatičar i metodičar. Ljubavni zanos prema voljenoj ostvaruje se određenim stilskim postupcima koje su nametali slovni arapski znaci, na jednoj, i samosvojnom domaćom leksikom, na drugoj strani. Uz to, pojavljuju se sintagmatski spojevi u obraćanju djevojci (npr. prsi tvoje, tvoja pletenica, slatko gleda lice tvoje, ti si moja medna patka, ti si draga kamen živi, ljubi softu i sl.) koji su ne samo neobični u bosanskohercegovačkoj alhamijado lirici nego su za islamske puri-tance i skaredni.
Zanimljivo je da Softin književnojezički izraz nije opterećen nefunkcionalnim turcizmima ili turcizmima uopšte. Na primjer, na sto upotrijebljenih riječi pojavljuje se svega osam turcizama (softa, ćulah, mezar, šerbeta, makazice, kazma, čanak i čakmak). Ovo osobito ima svoje značenje ako se uzme u obzir i činjenica da su Softi turcizmi bili, prije svega, veza između arapskog slovnog znaka i domaćeg lirskog izraza. (Otuda je redovno turcizam iza slova poput h i dž: »Ha« hasta sam kad te vidim, / »Hi« hajir je softom stati, / »Džim« džamija tursko gnijezdo itd.). Ovozemaljski poticaji nametali su, dakle, i domaće, ovozemaljske izričaje.
U svemu tome mnogo dalje od Softe otišao je anonimni autor svojom pjesmom Otkad tebe nisam, gospo, vidio — u kojoj nema nijednog turcizma. Sasvim neočekivano pjesnik rabi riječi anđeo umjesto melek (ili meleć); gospodin umjesto Bog (Allah), te nebog, gospa (umj. žena) itd. Sumnjalo se čak da je to pjesma nekog hrišća nina zabilježena arebicom. Ali okolnosti »da je nađena u medžmui sa pjesmama na turskom jeziku i na arebici govore da joj je pisac ipak musliman, da je bio napredan i da je živio u krajevima koji su bili u doticajima sa dubrovačko-dalmatinskom književnošću« (M. Huković). Od Softe do Hume vrijedni pomena jesu Abdurahman Sirija i Mula Mustafa Mestvica, koji donekle afirmiraju istočnobosanski (ijekav-skošćakavski) dijalekat u književnojezičkom izrazu bosanskohercego-vačkih Muslimana. Budući da su obojica bili vrlo učeni ljudi i šerijatski službenici, njihov je jezik, s druge strane, opterećen alhamijado didaktičko-moralističkim stilskim postupcima te islamskim vjerskim (i derviškim) konstrukcijama i frazama.
Mestvica je, pored pjesama, iza sebe ostavio i nekoliko pisama na našem jeziku, a Sirija je svojim ilahijama dao značajan doprinos mističkoj literaturi, te na osnovu prosvjetiteljskog rada u tekiji na Oglav-ku kraj
37
Fojnice ostao u tradiciji derviških redova kao jedan od vodećih duhovnih i religijsko-kultnih dostojanstvenika u XIX stoljeću. Ako bismo, na primjer, poredili Sirijev jezik sa Softinim, onda bismo ustanovili dva dijametralno suprotna koda. Sirija, nasuprot Softi, na svakih deset domaćih riječi ima pet-šest orijentalnih (mnoge od njih razumljive su samo učenim vjerskim službenicima), nedosljedni je ijekavac (griha, grihova, ali i grehota i grijeha; ljepe, ali svijet itd.), dosta rabi lokalizme (dijalektizme), npr. ovi, jami, miso, nejma i sl.
Šezdesetih i sedamdesetih godina XIX stoljeća alhamijado književnojezički izraz doživljava stanovitu afirmaciju s pojavom štampanih knjiga na arebici, na jednoj strani, a na drugoj strani istovremeno polako gubi određena poetska obilježja i upada »u suhoparne prosvjetiteljske, moralističko-didaktičke, pedagoške i reformatorske preokupacije« (S. Grozdanić).
Prvo štampano djelo alhamijado literature bio je udžbenik islamske vjeronauke Od virovanja kitab Mehmeda Zaima Agića iz 1868. godine u Carigradu. A prvo štampano djelo arebicom u Bosni i Hercegovini, u sarajevskoj Vilajetskoj štampariji, pojavilo se sedam godina kasnije (1875). Bio je to Ilmihal, takođe udžbenik iz vjeronauke, Mostarca Omera Hume (umro 1880). Od tada pa do sredine XX stoljeća arebicom je štampano oko četerdesetak djela, »uglavnom udžbenika za muslimanske vjerske škole i knjiga religiozne sadržine, a na ovom pismu izlazili su i listovi ,Mualim', ,Tarik' i ,Misbah', namijenjeni uglavnom muslimanskim vjeroučiteljima, te dva godišta Kalendara ,Mekteb" za 1907—1908. i 1908—1909. godinu« (M. Rizvić).
Naporedo sa štamparskim zamahom, i ortografski sistem alhamijado literature dobijao je određene reforme. Prvi koji se ozbiljnije pozabavio usustavljivanjem alhamijado pisanja, vjerovatno pod uticajem i Vukovih i Gajevih grafijskih i ortografijskih reformi, bio je Vukov suvremenik Omer Humo (Mostar oko 1820 — Mostar 1880). Humin je sistem pisanja, međutim, bio dosta komplikovan, pa su njegovi nastavljači nastojali da ga uproste. Najviše uspjeha u tome imali su Ibra-him Edhem Berbić krajem XIX st. i Mehmed Džemaludin Čaušević početkom XX stoljeća. Čaušević, je u stvari, izvršio korjenitu reformu arebice u osnovi prema Vukovim fonološkim principima, pa je ona po njegovom nadimku u narodu i prozvana »matufovača«.
Iako je bila dosta prikladna fonološkom sistemu srpskohrvatskog jezika, »matufovača« se nije mogla održati pred snažnim naletom evropske kulture, našeg ćiriličkog i latiničkog pisma i evropeizacije bosanskohercegovačkih Muslimana, koja je vidnije krenula upravo u drugoj polovini XIX stoljeća. I prosvjetiteljsko-pedagoški i spisateljski rad Omera Hume, mada temeljen na islamskim načelima, dijelom se uklapao u te procese.
Slijedeći Muhameda Velihodžića Raziju iz XVIII stoljeća, koji se izjašnjavao za uvođenje narodnog jezika u početne škole (mektebe), Humo je »prvi i deklarativno i konkretno izrazio nezadovoljstvo organizacijom nastave u vjerskim školama, a osobito nije bio zadovoljan okolnošću da se nastava izvodi na turskom jeziku«. Humin zahtjev za uvođenje narodnog jezika u škole značio je ne samo »prvi ozbiljan pokušaj da se nastava, opterećena okamenjenom tradicijom, u izvjesnom smislu osavremeni, da se iz nje isključi mehaničko zapamćivanje, šab-lon i kruta forma« (M. Huković) nego i početak preporoditeljskog pokreta bosanskohercegovačkih Muslimana i njihove etničke (nacionalne) afirmacije i samosvijesti, preporoda koji naravno nije imao tako jasne obrise kao što su to imali preporoditeljski pokreti kod Srba i Hrvata. I sam opterećen tradicijom, a vjerovatno se plašeći oštrije reakcije islamskog starješinstva, Humo u svojim zahtjevima nije bio radikalan, već pronalazi kompromisno rješenje: a r e b i c u (kao vezu sa tradicijom) i narodni jezik (kao raskid sa tuđinom). U predgovoru svom Ilmihalu on kaže: »Dobro znadi, svakom insanu svoj jezik od sviju jezika odveć lakši je. Nama Bošnjacima naš jezik voma je lagahan, da se opiše arapskim resmi-hattom i jazijom kao što je u Musafu«. A u svojoj pjesmi Pohvala knjiga patetično uzvikuje: »Bez šubhe je babin jezik najlašnji / Svatko njime vama vikom besidi«.
Humo je »babinim jezikom« doista smjelo besidio i u svojim didaktičko-prosvjetiteljskim spisima i u ilahijama, među kojima su i Dova bosnevi i Savjeti, sa poznatom Džehenetskom ilahijom. Njegove su ilahije, kao i druga tadašnja i kasnija alhamijado poetska ostvarenja, na žalost, podsjećala na »travke bez soka i sa suhe zemlje koje su se odmah s početka pri samome klicanju sušile izgledajući žute i popijene« (S. Novaković). A i prosvjetiteljske i reformatorske ideje nisu mogle dobiti onakav zamah kakav je bio potreban da se pretvore u preporodne. Nisu za to bili sazreli svi sociološki i sociolingvistički uslovi. Između ostalog, bosanskohercegovački Muslimani, iako se u to vrijeme služe i ćirilicom i latinicom, još se nisu u potpunosti bili uključili u standardnojezičke procese. I sam Humo, mada glasan u uvođenju narodnog jezika u muslimanske škole, slabo je poznavao srpskohrvatski književni jezik, koji on uglavnom svodi na lokalni ikavsko-šćakavski idiom (sa koegzistiranjem ijekavice) opteretivši ga mnoštvom turcizama koji su onemogućavali njegovu komunikativnost, dijelom i razumljivost, što će, manje-više, biti odlikom i drugih alhamijado tekstova koji su slijedili u posthumino vrijeme.
Zaključne napomene
Na temelju činjenica iz ovoga pregleda o alhamijado izrazu u Vukovo doba moglo bi se zaključiti sljedeće:
38
Alhamijado književnojezički izraz imao je u Bosni i Hercegovini dugu tradiciju, ali je svoju štampanu verziju dobio tek u postvukovsko doba, kada su standardnojezič-ki procesi u južnoslovenskim zemljama srpskohrvatskog jezičkog prostora privođeni kraju, krećući se putevima koji su vodili ka zajedničkom književnom jeziku svečetiriju nacija. U tim procesima alhamijado izraz imao je specifično mjesto. On se stoljećima kontinuirano razvijao u diglosijalnim uslovima stalno igrajući podređenu ulogu u odnosu na »uzvišene i svete jezike« (turski, arapski i perzijski).
U drugoj polovini XIX stoljeća alhamijado izraz ipak je dobio neke odlike »normiranog jezika«, idioma koji služi potrebama male, izolirane grupacije: osobeno pismo (nepoznato drugim korisnicima srpskohrvatskog jezika), donekle uređenu ortografiju, jer se sh. jezik kao nastavni predmet, nazivan uglavnom »bosanski jezik«, uvodi u muslimanske vjerske škole. Temelji tome »književnom jeziku« (pisanom iizrazu) nisu, međutim, bili čvrsti: u osnovi je ijekavska struktura (i sa štakav-skim i sa šćakavskim osobenostma), koja koegzistira sa ikavicom slične fizionomije. (Nijedan alhamijado pjesnik nije imao strogo kozistentan izraz. Njihov je jezik, kako reče A. Peco, dosta »verna slika fonetsko-morfološfcih osobina živog narodnog jezika kojim su govorili ti pesnici«). Određenu civilizacijsku nadgradnju i stilizaciju ovaj je idiom dobio na impulsima novoštokavskog folklornog koinea i orijentalno-islamske civilizacije. Da postane književnim jezikom nedostajalo mu je, međutim, ono najbitnije: uključivanje etničke grupacije u internacionalnu civi-lizaciju upravo putem alhamijado izraza, te zatvorenost, ukalupljenost i bremenitost nefunkcionalnim stranim jezičkim naslagama.
Tako se onda može reći da je alhamijado književnojezički izraz samo jedan od izolovanih predstandardnih (i substandardnih) rukavaca srpskohrvatskog jezika, idiom koji je, iako takav kakav jest, sa novoštokavskim folklornim koineom Muslimanima u Bosni i Hercegovini omogućio da izgrade i sačuvaju svoju vjersko-nacionalnu samobitnost i da se relativno lako uključe u zajedničke srpsko-hrvatske standardnojezičke procese krajem XIX i prvih decenija XX stoljeća.
39
Asim Peco
JEZIČKI IZRAZ ALJAMIJADO KNJIŽEVNOSTI I VUKOV PRINCIP "PIŠI KAO STO GOVORIŠ"
Srpskohrvataka aljamijado književnost zasvjedočena je od XVI vijeka180 i trajala je sve do početka XX vijeka. Istina, broj onih koji su pisali svoja literarna ostvarenja na našem jeziku arapskim pismom nije velik181, bar koliko nam je do sada poznato, što ima i svoje opravdanje: cjelokupno obrazovanje u doba turske vladavine našim krajevima bilo je zasnovano na turskom ili nekom drugom orijentalnom jeziku.182 Poznato je da nije bio malen broj naših zemijaka koji su ostavili vrijedna literarna djela na nekom od tih jezika.183
Sve je to uticalo na rjeđu pojavu maternjeg jezika u literarnim ostvarenjima bosanskohercegovačkih Muslimana. . . Mogli bismo se, istina, upitati: zašto ti pjesnici nisu ostavili značajnijih literarnih ostvarenja na svom maternjem jeziku, zašto nisu pisali na srpskohrvatskom jeziku i zašto se nisu služili pismima koja su bila u upotrebi kod njihovih zemljaka drugih vjeroispovijesti? Odgovor na ova pitanja ne bi bilo teško dati. 1) U to vrijeme su i mnogi drugi literarni stvaraoci i van našeg jezičkog područja, pisali na jezicima koji im nisu bili maternji, npr. na latinskom jeziku. Dakle, ono što sretamo u pisanoj riječi sinova našega jezika, a pripadnika islamske vjeroispovijesti, ne čini ništa posebno u tom vremenu. 2) U to vri jeme cjelokupno obrazovanje kod naših Muslimana bilo je na orijentalnim jezicima, na tim jezicima i arapskom pismu su ćitana i književna djela drugih stvaralaca, na tim jezicima su oni, tj. ti naši zemljaci, najčešće i komunicirali sa drugim. Prema tome, razumljivo je zašto su na tim jezicima i pisali. Čitalačka publika kojoj su se obraćali ti pjesnici imala je obrazovanje isključivo na orijentalnim jezicima. To je vrijedilo i za naše Ijude, ovdje, na rodnom, matičnom tlu. Ali, da ponovimo, ljubav prema rodnom kraju i maternjem jeziku nija nikada prestajala da prati ove naše zemljake.184
Istina, bosanskohercegovački Muslimani poznavali su i naša pisma - ćirilicu i latinicu. Tim pismima su se služili i u prepisci sa svojim susjedima, ali nisu tim pismima pisali i svoja literarna oatvarenja. Zašto? Vjerovatno zbog toga što oni koji su poznavali naša pisma nisu pisali pjesme, i obratno. Ovdje, istina, nije isključena ni još jedna pretpostavka: čitalačka publika kojoj su bila namijenjena ova literarna ostvarenja poznavala je isključivo arapsko pismo i bila je sposobna da čita samo ono što je tim pismom napisano. Arapsko pismo, opet, bilo je poznato skoro svakom seljačetu islamske vjeroispovijesti, jer su mektebi, vjerske škole, postojali u svakom većem selu. Zbog svega toga bosansko-hercegovački Muslimani kada su osjetili potrebu da pišu na svom maternjem jeziku nisu imali izbora, morali su posegnuti za arapskim pismom.
Prema onome što nam je do sada poznato, može se reći da počeci srpskohrvatske aljamijado književnosti sežu u XVI vijek i da broj djela te vrste nije tako velik, niti njihova književna vrijednost iziskuje da se o njima pišu posebne monografije (mada bi ih trebalo proučavati u sklopu istorije književnosti srpskohrvatsog jezičkog područja), ali je njihova jezička komponenta značajna za istoriju našega jezika, tim prije što je jezik tih literarnih ostvarenja vjerna slika fonetsko-morfoloških osobina živog narodnog jezika kojim su govorili ti pjesnici. Ovdje ne treba gubiti iz vida ni činjenicu da ti naši pjesnici nisu imali neke domaće uzore u koje bi se ugledali pri književnom stvaralaštvu, ako se ne uzmu u obzir narodne pjesme. Literarna djela bosanakih franjevaca, sasvim razumljivo, nikako nisu mogla da privuku pažnju bosanskohercegovačkih Muslimana, iako im je tematika često bila usmjerena u istom pravcu - religiozno-didaktičkog karaktera. Narodna poezija, međutim, imala je jačeg uticaja na te naše književne stvaraoce. To se lako uočava i u njihovim pjesmama. Tako, npr., Seid Vehab Ilhamija, zvani Žepčak (umro 1821), ima i ovakve stihove:
Bože dragi, tebi fala, Ti pogledaj našeg hala
180 Enciklopedija Jugoslavije, I, 144. M. Hadžijahić navodi nekog Hadži Jusufa iz Livna, koji je prvi (između 1619. i 1621), napisao "dvi pritužbe" na našem jeziku a arapskim pismom. 181 Isp. Dr Otto Blau: Bosniach-tuerklsche SprachdenKmaeler, Leipzig, 1868; B Kemura-V.Ćorović; Serbokroatische Dichtung bosnischer Moslims aus dem XVII, XVIII, und XIX Jahrhundert, Sarajevo. 1012; V. Ćorović, Ajvaz-Dedina Kasida, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 192'?, VII, 189 19b; W. Lafeldt, Das serbokroatische Aljamiado-Schrifttum der bosnisch-hercegovinischen Muslims, Muenchen, 1969; Isti, Die EntMicklung der arabischen Druckschrift in ihrem Gebrauch fuer đas Serbokroatiche, Die Welt der Slaven, XVII, 4, 359-375; Ist-.i , Deitracge zur Erforschung dea serbokroatischen Aljami ado- Schrifttums , Si.iedoat-Porschungen, XXVIII, 1969, 94-122. Arapskim pismom bilježene su i narodne pjesme, isp. A. Sokolović Osman; Dvije tri sevdalinke pisane arabicom, Gajret, XVIII, april 1937, 4, 64. kao i u časopisu Narodna uzdanica, Sarajevo, 1935, 105-107. Arapskim pismom bilježio je narodne pjesme i Mula Mustafa Bašeskija, Ljetopis, Sarajevo, 1968, 20. 182 V. Bogićević: Istorija razvitka škola u Bosni i Hercegovini u doba turske i austrongarske uprave (1463-1918), Sarajevo, 1965, H. Ćurić: Školske prilike muslimana u Bosni i Hercegovini 1800-1878, Posebna izđanja SANU, Beograd, 1965. 183 Lijep uvid u ovu problematiku dao je S. Bašagić u radu: Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1912, XXIV, 1-88. 184 Lehfeldt, Die Entwichlung...,365. -
40
Bože dragi, tebi fala, Ti sačuvaj naši glava...
Tako i Umihana Čuvidina, sarajevska pjesnikinja sa početka XIX vijeka, piše u duhu narodne poezije:
Vino piju age Sarajlije, Vino piju Zasavicu biju, Ranjenici mladi podjekuju, Svaki veli: Jelah moja majko, Čamdži Mujo: Jelah moja Umo".185
Duh narodne poezije osjeća se i u pjesničkim tvorevinama ostalih pisaca srpskohrvatske aljamijado književnosti.
Koliku su poteškoću imali ti naši pjesnici kada su željeli da arapskim pismenima zabilježe naše riječi, pokazao je Lefelt u svojim radovima. Upravo je to razlog što često nailazimo na nejednako čitanje, nejednaku transkripciju tih pjesničkih ostvarenja kod pojedinlh izdavača ovih pjesama.186 Sa arabicom, dakle, na našem jezičkom području pojavili su se isti problemi, samo možda u nešto izrazitijoj formi, kao i sa latinicom, pa i ćirllicom. Sva su ta pisma preuzimana iz drugih jezika čiji fonetski sastav nije odgovarao glasovnoj strukturi našega jezika - otuda nedosljednost u pisanju, zbog čega se vrlo rano i postavilo pitanje reforme tih pisama i njihovog prilagođavanja našem glasovnom sistemu.187 Na neke od tih problema biće ukazano i ovdje.
Glavne fonetsko-morfološke karakteristike srpskohrvatske aljamijado književnosti su sljedeće:
1. Zajednička osobina svih stvaralaca srpskohrvatske aljamijado književnosti su nedosljedan ikavizam i šćakavizam:
a) Refleksi jata:
Hevaji:188 lipo, uvik, digod, ovdi, nigdi, posli, zavitno, pored: tjelosti, riječ, rijet, umrijet, grijeha, uljeći, svjet (savjet);
Kaimija: rit, vira (ostav'te se vire), nevik (i u nevik dohodi), pored: ljetina, zapovjedi, svjetove, vrijet, rijet, mrijet, grehota, blijed, slijed, vjeru mjeseca, ljepote, ljepa, ovdje, poslje, ali i: umjeru, uvjeru (zločasto je po vjeru, ružno jedni umjeru, u zemlju se uvjeru)189 Duvanjski arzuhal:190 nigdi, ne smim, nalipismo, sidio, biži, do smiha, iz miha, griha, umrićete, u sinu (= sijenu), cinu, pored: stjeraše nas, sigjeti, svjetujte me, sjeno, vidio-sidio, ljeti, svijem, lijepo, riječ;
Ilhamija:191 dva svita, lipo kaže, lipom, griha, trpio, kod svita, po silima, ne griši, virujemo, pored: ovdje, lijep, tijem, potlje, sjedit, ne htje, svijet, bjež, gdjekad (gj-đ), zlijeh, bježi, vjetar, u besjedi, svijet, lijep, zlijem, kijem, nakijem, Njemca, po svjetu, na svijetu, ljepota;
Kadija Hasan; lipo, tio, sidiš, tili na sridu, zapovidiše; pored: pobjegnuo, tijem, tugjieh, od njieh, osjetifie,
Mehmed Razi: lijepo živi, djeco,
Šefkija-Mula Mustafa Bašeskija: nigdi, na misto, biž od ognja, pored: rijet.192 U pjesmi "Ramo i Saliha", koju je zabilježio Bašeskija, nalazimo: prid svatove, pored: ljepša;
Umihana Čuvidina:193 djeco moja, zapjevate, zapjevaše, tri bijela dana, mjesec dana, djevojke;
185 M. Hadžijahić, Hrvatska muslimanska književnost prije 1878. godine, Sarajevo. 1938, 9. 186 Ovo naročito vrijedi za transkripciju naših afrikata, vokalnog r, glasovnih sekvenci ij i al. v. kod Lehfeldta 187 Dok su ćirilica i latinica početkom i sredinom prošlog vijeka bile potpuno reformisane, i dobile današnji oblik, arabica je reformisana tek početkom ovoga vijeka. To je tzv. matufovica, koju je prilagodio našm glasovnom sistemu Dž. Čaušević; v. M. Pavlović: Matufovica-Matufuvača, Giasnik SANU, 1, 168-169; Kemura-Ćorović, nav. djelo. 188 Muhamed Hevaji Uskufi rođen je početkom XVII vijeka u Solina-ena, Tuzla, a za Kaimija se zna da je irro 1690/91. u Zvorniku.; v. Kemura-Ćorović, X-XII. 189 Ovakvi superjekavizmi često se javljaju u bosanskim šćakavskim govorima, naročito u govorima centralne Bosne, uključujući i Sarajevo. 190 Anonimni spjev s početka XVIII vljeka, v. Kemura-Ćorović, XIV. 191 Sejid Vehab Ilhamija, Žepčak, u. 1821, Kemura-Ćorović, XVIII. 192 Mula Mustafa Bašeskija, pseudonim Šefkija, rođen je u Sarajevu 1731/32, a umro 1809; Hadži Mehmed Razi takođe je iz Sarajeva (umro 1785), v. Kemura-Ćorović. 193 Čuvidina je rođena u Sarajevu "oko 1795.", Hrvatska enciklopedlja, 1, 3ol; Omer Humo u Mostaru (umro 1880).
41
Šejh-Sirija: lipe huje, grihova, na gihe; pored; svijet, grjehova, bjež, ljepo, od grijeha, bježi, ljepota, svijet;
Ahmet Karahodža: viruje, lipo, u liti; pored: svjetuje, bježi, tjera.
Ukazujemo ovdje još na Omera Humu i Jusuf-bega Čengića. lako su oni iz XIX vijeka, njihove književne tvorevine mogu da se uvrste među prethodne - i po tematici i po jeziku. U "savjetima", koje navode Kemura i Ćorović, Humo je jekavac, sa osobinama centralnohercegovačke jekavšitine;13 ljepše, ne bježi, ovi svijet, na svijetu, grjesi, riječi, bjež od grjeha, onog svjeta, ljepi raj, onim svjetom, za grijehom, s kijem, ali i: ne griši, kao i: zlih ljudi.194
Lefelt daje više potvrda za ikavske oblike iz Huminih savjeta: na grihe, lipota, grihota, umi, rići, besidi, rićima, od pri. To će biti vjernija slika realne govorne situacije, jer je Mostar, bar Sto se njegovog muslimanskog stanovništva tiče, doskora bio skoro čisto ikavski.
Jusuf Čengić:195 besjedi, ne sjedi, poslje, od grijeha, bjel, ljepota, griješina, mješina, umrijeti, podnijeti, zavrijeti, mrijeti, rijeti, lijepo, besjede, u grijehe, svijet, ljepote, vjeri; ali i: ne griši (ući dobro i piši, ti se čuvaj, ne griši.
Kao što primjeri pokazuju, srpskohrvatska aljamijado literatura, bar što se tiče refleksa staroga vokala "jat", odražava stanje govora vremena u kojem su živjeli ovi stvaraoci. Odatupanja od toga imamo uglavnom kod Hume, što se objašnjava vremenom kada je Humo pisao. To je druga polovina prošloga vijeka, a tada su na bosanskohercegovačkom tlu Vukove ideje bile prisutne, iako će nešto kasnije Vukova reforma tu biti i zvanično prihvaćena.
I u mnogim drugim fonetskim osobinama imamo isto stanje.
2. Kontrakcija samoglasnika, kada se vrši, vrši se u duhu narodnih govora krajeva odakle su pisci, tj. u korist drugoga samoglasnika iz vokalske skupine: pako, smako, plako (Kaimija); otišo si, piso, diho (Kadija Hasan), poso (Humo), piso, reko, plako (Čengić).
3. Izmjena nepalatalnih suglasnika u vezi sa jednosložnim ijekavskim refleksima jata - je najčešće se ne vrši osim u lě, ně: tjelosti, djeco, djevojke, besjedi, sjedi, besjedu; pored: ljetina, ljepota. poslje, Njemca, ljepše, ljepi raj pošlje, iako i: sigjeti, gdjekad.
A to takođe odgovara situaciji koju nalazimo u narodnim govorima krajeva odakle su ovi pisci: sonanti l i n, ako se nađu u vezi sa - je od jata, mijenjaju se u lj i nj. To čak i u primjerima kao ljepi, Njemac; okluzivi t i d, kao i konstruktivi s i z tu najčešće ostaju neizmijenjeni: djeco, djevojke, sjedu. Izuzetak bi mogao činiti govor J. Čengića koji pripada istočnohercegovačkom tipu i kao takav zna za jekavsko jotovanje i okluziva i strujnih suglasnika.
4. Upotreba afrikata na bosanskohercegovačkom tlu pruža nejedinstvenu sliku. To, u izvjesnoj mjeri. potvrđuje i stanje koje nalazimo u pjesmama o čijim je jezičkim osobinasma ovdje riječ, ali se ne bi moglo reći da je transkripcija sa arabice na latinicu uvijek to vjerno odrazila. Tako, npr., kod Kemure i Ćorovića imamo dosljedno zastupljenu razliku između srpskohrvatakih dvaju parova afrikata, a pitanje je, s obzirom na porijeklo ovih pjesnika, da li je to bila i njihova govorna osobina. Nekoliko primjera; a) uruči, čisto, ne mući, ne čini, ćudo, čuvamo, lučit, mučit; pored; naći, doći, zaći, naćete, ćud, noć (Hevaji); b) otić će, hoćete, dete, gledajuć, u ćitabi (Kaimija). Tako i kod O. Hume: počimaj, uči. ćini, ućiniti, oči, čudo, ćuvaj, ćiji. reće; pored: zićir, ćeš, hoće, leći.
Lefelt, međutim, arapsko kaf transkribuje kao ć: ućći, rićima, ućit, prilićenja, saćuvanja, ćuvaj, oćći, ćeljade, što bi se, donekle, i moglo primiti za Humin govor, ali ne i za sve Muslimane jekavske Hercegovine. Sve ovo govori da arapsko pismo nije moglo vjerno odraziti izgovor naših afrikata i da zbog toga ta fonetska osobina ne moie da se prati u tekstovima pisanim tim pismom, a našim jezikom.
5. Ilhami, prema Lefeltu,196 ima i oblike: dojde, projde, ali i: najdje. Kemura i Ćorović daju: nagje, unigje, nagji, ali: ovdje, vidjet. Pojava oblika najde, dojde sasvim je obična u bosanskim šćakavskim govorima.
6. Fonema h najčešće se upotrebljava tamo gdje je nalazimo i u savremenom književnom jeziku našem:
o drugim pjesnicima v. kod Kemure-Ćorović i Lehfeldta. 194 A. Peco, Mjesto centralnohercegovačkog govora među ostalim govorima jekavske Hercegovine, Južnoslovenski filolog, XXV. 195 Jusuf Čengić je iz Foče. Svoga Abdiju napisao je 1887, v. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Narodno blago, Sarajevo, 1887, 409-415. 196 Up. Zur Ertorschung....366-367, lo4, 39, 41.
42
odhodi, hodimo, hodite, hodte, hodi, hiti, uhiti, plah, sabah (Hevaji); Mihat, duhat, opuhat, uho, dohodi, grehota, haliji, hiljada, hoćete, hode, Alah (Kaimija); šaha, tahta, ćehaja, hućum, upitah, njih, ihsan, hajde, grehotan (Ilhamija); arzuhal, hal, hrti, haljina, hana, sahana, hizmećar, bih, hodeći, suha kruha, izdiha, miha, griha (Duvanjski arzuhal).
Pored ovakvih primjera nailazimo i na slučajeve sa izostavljenim ovim suglasnikom: tio (nisi tio), tili (nisu tili), zva (zva je amo) (Kadija Hasan); naši glava, zli memura, u današnji ovi ljudi (Ilhami); na nji (Molba janjičara). Uz to ima potvrda i za pojavu sekundardnog h: him (što him je, Duvanjski arzuhal), govori him (Čuvidina), sad him plaču, muka him je, zašto hi pokara, sad hi dižeš, pokloni him (Molba janjičara). Mi se ovdje ne mislimo upuštati u razmatranje cjelokupne problematike vezane za sudbinu foneme h u govoru Muslimana srpgkohrvatskog jezičkog područja. O tome je i do sada bilo riječi u našoj stručnoj lieteraturi.197 Za nas je ovdje značajno da konstatujemo da se i kod Muslimana u finalnoj poziciji taj glas počeo gubiti, ali se taj proces kod njih, zbog posebnih razloga - molitve na arapskom jeziku - nije u potpunosti završio. Kao posljedica te njegove nestabilnosti u finalnoj poziciji i kod njih se počelo h javljati i tamo gdje mu etimološki nije mjesto: inicijalna pozicija u oblicima zamjeničkih enklitika: hi, him.
7. Već smo rekli da su naši aljamijado pjesnici uglavnom svi šćakavci. Prema tome, trebalo bi u njihovoj pisanoj riječi očekivati suglaaničke sekvence šć i žđ prema našim standardnim suglasničkim skupovima št i žd u primjerima kao štap i moždani. Ako se polazi od govorne situacije koju danas nalazimo u mjestima odakle su ovi pjesnici, dolazi se do zaključka da je njihova govorna riječ imala šć i žđ, ali, na žalost, njihova pisana riječ ne daje dosta potvrda za to, što je, svakako, posljedica male frekvencije takvih riječi, posebno u pjesničkom jeziku.
U svim nama pristupačnim pjesmama pronađeni su samo ovi primjeri sa šć: išćemo (Hevaji), išću (Duvanjaki arzuhal), išćeš (Kadija Hasan), ali i: ištući, (Hevaji), ne propuštaj (šejh Sirija). I Čengić ima išći: već od boga išći raj. Ograničenost ove suglasničke skupine na oblike glagola iskati moglo bi nas uputiti na zaključak da se tu i ne radi o tipično šćakavskoj osobini, pošto se takvi oblici sretaju i u dubini štokavske teritorije.198 Ipak nam se čini da je to ovdje šćakavska osobina, jer i mnoge druge fonetske karakteristike upućuju na govore bosanske šćakavštine.
8. I neke morfološke karakteristike upućuju kako na vrijeme postanka ovih pjesama, tako i na pjesnikov zavičaj: mnogo godina, za vrati, kad se gizdaš dukati (Hevaji), s Turcim, Turkom (sami sebe Turkom krući), nevjernikom, u ćitabi (vidi dobro u ćitabi, Mehmed Razi); Kozarčanin, misecovah (misecovah ja zi janim, Kadija Hasan), korpuz (nemoj korpuz rezati), jajem (ni jajem se tucati, Mehmed Razi); dvadest godin dana, petnest hiljad, u sandžacim (Molba janjičara). Nailazimo i na zamjeničke oblike: nami, vami (Hevaji), nami, namika (Ilhamija).
Namjera ovoga rada nije bila da da sveobuhvatniju analizu jezika srpskohrvatske aljamijado književnosti, želja nam je bila da samo ukažemo na još jedan izvor za proučavanje istorije i dijalektologije srpskohrvatskog jezičkog područja. Osobine na koje smo mi ovdje ukazali jasno potvrđuju misao da au bosanskohercegovački pisci koji su se služili arapskim alfabetom, a svojim maternjim jezikom, u potpunosti poštovali načelo koje će zastupati i Vuk Karadžić: "Piši kao što govoriš", odnosno: piši kao što narod govori, jer oni drugačije nisu ni znali da pišu na maternjem jeziku ~ dakle, polazna osnova uvijek im je bila žvi narodni govor sa svim svojim specifičnostima za koje znamo iz istorijske gramatike i dijalektologije. Čini nam se da će i uvrštavanje i ove kulturne baštine naše u istoriju srpskohrvatskog jezika ne samo obogatiti njen istorijski fond nego će, uz to, omogućiti da lakše shvatimo i to zašto je Vukova reforma, kako jezika tako i pisma, u Bosni i Hercegovini prihvaćena bez većih potresa i otpora, kako je to bilo u nekim drugim krajevima srpskohrvatske jezičke teritorije. Na ovom tlu su bezmalo svi, bez obzira na vjeru i obrazovanje, kada su pisali maternjim jezikom, pisali onako kako su govorili. lako je Vukova reforma jezika i pisma dosta kasno zvaničino primljena na bosanskohercegovačkom području, čemu su krive političke prilike, osnovni principi na kojima će Vuk zasnivati svoju reformu tu su od ranije već bili na snazi, i to kod svih onih koji su pisali nešto na svom maternjem jeziku, a iz prostog razloga što se drugačije tu nije ni znalo pisati na tom jeziku nego onako kako se govorilo, a govorilo se onako kako je narod govorio. Dakle, bosanskohercegovačko područje, kao cjelina, primilo je Vukove ideje i Vukovu refomiu kao nešto što proističe iz cjelokupne pisane tradicije ovog dijela srpskohrvatske jezičke teritorije. Istina, napuštena je ikavština, ali se u pismima krenulo za Vukom i ilircima. To vrijedi čak i za arabicu gdje se išlo za načelom: grafema-fonema. Dakle u Vukovom duhu.
197 Up. npr. Naš jezik, XVIII, 1971, 201-219. 198 A. Peco, Govor istočne Hercegovine, SDZb, XIV, 91.
43
Ismet Smailović
O JEZIKU U USKUFIJINU RJEČNIKU Govoriti o jeziku u Uskufijnu rječniku znači raspravljati ne samo o jezičnohistorijskim, filološkim i dijalektološkim pitanjima koja stoje u vezi s tim, već razmotriti i neke nedovoljno rasvijetljene strane Uskufijine biografije, pošto jedno s drugim stoji u uzročno-posljedničnoj vezi. Svi oni koji su pisali o Uskufiji i njegovom književnom stvaralaštvu, malo su pažnje posvećivali jezičnoj strani njegova rječnika, pa i ono što su napisali, rekli su površno, bez dovoljne naučne argumentacije i više kao usput. Jedino su u tome dalje otišli Derviš M. Korkut i Alija Nametak, jer su o jeziku Uskufijina rječnika napisali toliko da njihova mišljenja zaslužuju naučnu pažnju. Na žalost, Korkutova razmišljanja, pretpostavke i tvrdnje potpuno su na naučnoj stranputici, dok se o Nametkovim analizama može naučno raspravljati, uz prihvatanje i odbacivanje nekih sudova i ocjena. Zbog svega toga morat ćemo ovom poglavlju posvetiti malo više prostora da bi se analizirala i rasvijetlila neka pitanja koja su vrlo važna kad je riječ o jeziku Uskufijina rječnika i o Uskufiji uopće.
Da pogledamo najprije Korkutova razmišljanja, bolje reći pretpostavke, koje se s naučne tačke gledišta ne mogu nikako prihvatiti. Naime, Korkut pretpostavlja, pa čak i kategorički tvrdi, da je u Uskufijino vrijeme (17. stoljeće) u Bosni, pa i u govoru Uskufijina zavičaja (okolica Tuzle), postojao još jedan "samoglas" koji se "u staroslavenskom bilježi sa ь ili ъ" i da se on osjeća i u stihovima Uskufijina rječnika. Premda su u poglavlju ovoga rada "Što je dosada zapisano i napisano o Uskufijinu rječniku" ukratko citirana Korkutova mišljenja o tome, morat ćemo ih ovdje malo opširnije navoditi radi boljeg pregleda njegovih misli i radi kontinuiteta u našem izlaganju. Svoju tvrdnju o tom tobožnjem "samoglasu" Korkut počinje ovako: "'Potur-Šahidija ima naročitu važnost za studij preobražaja našeg jezika, jer se iz nje jasno vidi, da je prie 300 godina u živom narodnom govoru bar nekih naših krajeva postojao još jedan samoglas, koji se u staroslavenskom bilježi sa ь ili ъ" 59), a zatim odmah nastavlja: "U arapskoj transkripciji Uskufinoj taj je samoglas bilježen sa i ili je označen kesretom ( , diakritičkim znakom za kratko i), a često i posve izpuštan. U potonjem slučaju, uzprkos nedostatka diakritičnog znaka, taj se glas mora bezuvjetno predpostaviti kao da postoji, drugčije bi bilo sasvim nemoguće pravilno čitati mnoge stihove, jer bi puno slogova manjkalo. Kad se uvaži, koliko je truda siromah Uskufija uložio, dok je turske i naše rieči i stihove uskladio sa stranom arapskom metrikom o kojoj je i sam napisao razpravu, nemoguće je i zamisliti da je izpustio masu slogova i to uviek samo one, gdje se mora predpostaviti samoglas ь odnosno ъ. Tako je slučaj već sa prvom rieči u prvom stihu rječnika. Ako bi se ta rieč. Bog, čitala kao jednosložna, a ne dvosložna (Bogi), taj bi stih izpao krnjav: ne bi imao 15 slogova, kao ostali u tom poglavlju, nego samo 14, pa se takova pogreška ne bi, bar tu, mogla podkrasti Uskufiji. Takav je slučaj i s riečima u istom poglavlju: raj, prah, trag, put, sop (sof), zub, nos, luk, konj, zob, muž, vuk, gost, most, mast, nož, praz, med, list, prst, uš, led, sol, rîč (rieč). Iako ih mi danas osjećamo i izgovaramo kao jednosložne, u Üsküfînu su govoru i riečniku sve te rieči - dvosložne, a sô se kod njeg izgovara solь, dakle dvosložno i sa jasno izraženim glasom l. Rieči nizko i obrva glase u Üsküfije: nizьko (trosložna) i obrvь (odnosno obrva), a rajnik i piše kao trosložnu: rajniki (rajnikь).
I u ostalim poglavljima ima još čitav niz rieči, naročito kraćih, u kojima se mora predpostaviti glas ь, makar i ne bio ničim označen u arapskom pismu Üsküfinom." 60)
Iako Korkut priznaje da nije stručnjak za srpskohrvatsku filologiju i etimologiju, on svoju tvrdnju kategorički nastavlja dalje pa kaže: "Ja niesam stručan za filoložke finese i etimologiju hrv. jezika kroz viekove, ali sam ovo nabacio u vezi sa glasom, koji je u ranija vremena bilježen slovom ь odnosno ъ. Taj glas je sigurno postojao u govoru Üsküfina kraja (okolina Tuzle) prije trista godina, a bilježe ga i njegovi stariji zemljaci: u doba Kulina bana (1180. do 1204.) i još kasnije sa ь, pod kraj XIV vieka javlja se na bosanskim stećcima mjesto ъ, kasnije ostaje u obliku ь na steli (biligu) Mahmuta Brankovića i u tiskanoj knjizi Matije Divkovića. Kod njegova nešto mlađeg suvremenika Üsküfije taj se glas bilježi arapskim i ili diakritičnim znakom za kratko i (kesre ö), ali se već posve gubi u Ljetopisu fra Nikole Lašvanina, pisanom bosančicom pod kraj prve polovine XVIII vieka. Po tom bi se moglo zaključiti, da je taj glas u živom govoru u Bosni zamukao negdje između prve polovine XVII i prve polovine XVIII vieka." 61)
44
Ali Korkut postojanje toga "samoglasa", odnosno njegovih tragova u Bosni, pomiče vremenski još dalje naprijed čak u XX stoljeće, sve do svojih srednjoškolskih dana i savremenog živog govora, a potvrdu za to nalazi u "neobičnom načinu govora" jednog svog kolege iz gimnazijskih klupa, pa u vezi s tim kaže:
"Ja sam uvjeren, da je taj glas izgovaran u nekim krajevima našeg jezičnog područja još doskora, a mislim da sam mu našao trag i u današnjem živom govoru u Bosni. Evo kako: dok sam bio đak I. razreda Velike gimnazije u Sarajevu, imao sam jednog kolegu iz Kreševa, po imenu Marka Nikolića. On je bio dobar i miran dječak, ali su ga drugovi zadirkivali i smijali mu se radi njegovog neobičnog načina govora. Međutim, on nije ni "peskao" ni mucao, pa čak ni "zadržavao", kako reknu Sarajlije, ali je ipak govorio sasvim drugčije nego svi mi ostali, iako nije imao nikakve organske greške. Na kraju mnogih rieči koje se svršavaju na suglas, on je izgovarao neki, nama nepoznati, polu-mukli samoglas, koji je zvučio kao nešto strano. Sasvim se točno sjećam, kako je izgovarao taj moj, nažalost već pokojni, drug iz djetinjstva. [...] On je taj "svoj" poluglas izgovarao gotovo isto kao i Francuzi, ali bez prizvuka ö, samo je uviek posve jasno izticao suglasnik, iza kojeg je sliedio taj glas. On bi govorio na pr. mojь otacь (1. rieč dvosložna, 2. trosložna!) sadь, stolь (dvosložno!).
Potonja je rieč bila najčudnija njegovim drugovima, koji su govorili "stō". Kad je taj dječak mogao u XX. stoljeću govoriti stolь, nisam se nimalo" začudio, što je Uskiifija u početku XVII st. pisao sol, sokol i rasol, odnosno izgovarao solь, sokolь i rasolь. Bilo bi absurdno predpostaviti, da je to diete iz Kreševa izmislilo neki svoj samoglas: mora da ga je naučilo od svoje majke ili slušalo od ostalih ljudi u svom zavičaju. Ja nisam imao prilike da na licu mjesta provjerim, kako se u Kreševu izgovaraju rieči, koje se u našim starim pisanim spomenicima pišu sa ь odnosno ъ, ali sam uvjeren, da pokojni Marko Nikolić nije jedini izgovarao taj glas, nego da taj glas postoji još i sad u živom narodnom govoru njegova kraja, a može biti i u kojem drugom predjelu."62
Ovakvim Korkutovim tvrdnjama moramo suprostaviti naučne istine iz historije našega jezika, zatim utvrđene činjenice iz dijalektoškog proučavanja bosanskih govora i još neke iz Uskufijina rječnika i našeg savremenog jezika.
"Samoglas" o kojem Korkut govori u nauci se obično naziva poluglas. U praslavenskom i južnoslavenskom prajeziku postojala su dva poluglasa, od kojih se jedan u nauci zove: tvrdi, ili debeli, ili jor (ъ), a drugi: meki, ili tanki, ili jer (ь). Oba ta poluglasa južnoslavenski prajezik predao je jezicima koji su se iz njega kasnije razvili: srpskohrvatskom, slovenačkom. makedonskom, bugarskom i staroslovenskom. U srpskohrvatskom jeziku poluglasi su se vrlo brzo izjednačili tako da "u svim dijalektima našega jezika imamo od najstarijih vremena jedan poluglasnik [...] Samo ima razlike u izgovoru tog jednog poluglasnika u različnim krajevima našim. [...] To je, prvo grupa staroštokavskih dijalekata (govori prizrensko-timočkog tipa, prim. I. S.) u kojoj se oba poluglasnika izgovaraju kao kratko muklo a. [...] U drugim govorima našim zetskoga tipa, u kojima se takođe sačuvao poluglasnik, njegov je način izgovora sličan muklom zvuku e. [...] U ostalim štokavskim govorima i u većini čakavskih govora poluglas je već vrlo rano zamenjen zvukom a. Kraj XIII veka i početak XIV vreme je kada se u našem jeziku počinje zamenjivati poluglasnik zvukom a u pomenutim govorima.
[...] Posle toga vremena, iako se drži još tradicionalno u pisanju starih rukopisa, sve novoštokavske dijalekte, sem pomenutog zetskog, zahvata ova promena. Ona podjednako zahvata i sve čakavske dijalekte sem Jednog malog dela kvarnerskog ostrvlja."63
Ovdje su o poluglasima (njihovu nestanku i ponegdje sačuvanim tragovima) navedene tvrdnje Aleksandra Belića, a takve se nalaze i u ostaloj naučnoj literaturi o našem jeziku, samo ih je nepo-trebno sada citirati jer je u ovom radu suvišno ponovo dokazivati ono što je već davno proučeno i naučno dokazano.
Dakle, navodno postojanje poluglasa u bosanskim govorima i u Uskufijinu zavičaju (Tuzla i njena okolica), pa prema tome i u Uskufijinu rječniku, i to prije 300 godina (17. stoljeće), ni u regionalnom ni u vremenskom pogledu ne odgovara naučnim činjenicama i istinama.
Protiv Korkutovih pretpostavki i tvrdnji ne stoje samo naučne činjenice iz historije našega jezika već i rezultati dijalektoloških proučavanja bosanskih govora. Nijedan dijalektološki materijal nije potvrdio postojanje bilo kakvih tragova nekadašnjeg poluglasa na području Bosne i Hercegovine, a proučeni su govori i Uskufijina zavičaja (Ivan Brabec: "Govor Tuzle i okolice") i govor Kreševa odakle je bio onaj Korkutov gimnazijski kolega Marko Nikolić, u čijem je izgovoru Korkut osjećao tobožnji poluglas
45
(Jovan Vuković: "Kreševsko - lepenički govor"). 64) Ni Brabec ni Vuković nigdje ne navode da su otkrili tragove nekadašnjeg poluglasa kod stanovništva čiji su govor proučavali, a sigurno bi to dobro naglasili da su takav fonetski kuriozitet uočili i osjetili.
Što u Uskufijinu rječniku piše: sol, sokol, i rasol, to ne znači da su se te riječi u 17. stoljeću izgovarale: solь, sokolь i rasolь (s poluglasom na kraju), kao što Korkut misli. Poluglas se u njima na kraju sloga ranije izgubio, a poslije toga je sonant l, koji već ima izvjesne elemente samoglasnika, počeo prelaziti u samoglasnik o (pred kraj 14. stoljeća). Rezultati ove promjene prisutni su i u našem savremenom jeziku, s tim što se ona u nekim kategorijama riječi i oblika dosljedno izvršila, a u nekima nije. Danas imamo dosta riječi u kojima se l nalazi na kraju sloga, pa i na kraju riječi, npr.: bol, bijel, glagol, pomol, spol, val, ždral i dr., a po pravopisu našeg savremenog srpskohrvatskog književnog jezika neke se riječi mogu govoriti i pisati i sa l i sa o npr. do i dol, dio i dijel (u ijekavskom izgovoru), odio i odjel, predio i predjel, razdio i razdjel (u i jek. izgovoru), soko i sokol, so i sol, sto i stol, vo i vol.66)
Dakle, Uskufi je sasvim normalno pisao sol, sokol i rasol bez ikakve uzročne veze s poluglasom (ь), kao što je i Korkutov gimnazijski kolega Marko Nikolić iz Kreševa normalno govorio stol a da na takav izgovor nije ništa utjecao tobožnji poluglas. Jedno od najvažnijih pitanja u vezi s jezikom Uskufijina rječnika jeste refleks staroga glasa jata [ě] u riječima gdje je taj glas postojao, tj. da li je Uskufi svoj rječnik pisao ijekavskim ili ikavskim izgovorom. Pošto autograf rječnika još nije pronađen, to se o tome pitanju dosada pisalo samo na osnovu sačuvanih rukopisnih prijepisa, s pretpostavkom, pa i tvrdnjom, da su refleksi jata u Uskufijinu originalu (autografu) uglavnom isti kao i u sačuvanim prijepisima. Uvid u sačuvane prijepise pokazuje da je refleks jata u njima pretežno i (s manjim brojem primjera sa ije i je, a s još manjim sa e). Bolji uvid u takvo stanje onemogućio je Otto Blau, jer je, gotovo uvijek, iz rukopisa kojim se služio prenosio u latiničku transliteraciju refleks jata znakom ě (npr. čověk, kolěno, srěda, mlěko itd.), pa se iz toga ne može znati da li su takve i slične riječi napisane u ikavskom, (i)jekavskom ili eventualno u ekavskom izgovoru.
Od svih onih koji su pisali o Uskufijinu rječniku jedino je, izuzev autora ovoga rada, Alija Nametak ovom pitanju posvetio dosta stručne pažnje, Derviš Korkut ga se samo dotakao, a u najnovije vrijeme na to se, s nekoliko rečenica ukratko ali znalački, osvrnuo Nijaz Alispahić. Otto Blau nije ni spominjao taj problem, jer nije znao važnost refleksa glasa jat u srpskohrvatskom jeziku. Čak je i otežao raspravljanje o tom pitanju, jer je, kako je već rečeno, znakom ě prekrio sve najvažnije podatke o ikavštini ili ijekavštini u rukopisu Maqbūli-'ārifa (Potur-Šāhidije) kojim se služio. Ostali nisu ni uočavali, ili nisu znali, da je to jedno od vrlo važnih pitanja ne samo u proučavanju Uskufijina rječnika, već i u proučavanju jezika drugih bosanskih pisaca 17. stoljeća, Uskufijinih suvremenika, a posebno onih iz njegova užeg i šireg zavičaja. Zbog toga ćemo se u daljem izlaganju, koliko to bude potrebno, osvrtati samo na mišljenje Derviša Korkuta, Nijaza Alispahića, a posebno Alije Nametka.
Derviš M. Korkut ne rasravlja mnogo o refleksima jata u Uskufijinu rječniku (on i priznaje da nije "stručan za filološke finese"), ali na dva mjesta u svome radu, popravljajući Blauovu transliteraciju Uskufijinih riječi, dobro naglašava da je Uskufi "neosporno govorio ikavski." Završavajući svoje izlaganje o Mikaljinu rječniku "Blago jezika slovinskoga"(Ancona, 1651), Korkut piše:
"Upada u oči, da je Mikalja bio ikavac: on veli obrizati kao što Uskufi piše briza (breza), po čemu se nesumnjivo vidi, da je i ovaj neosporno govorio ikakvski, pa se je siromah Dr. Otto Blau uzalud mučio, da Potur-Šahidiju poiekavči transkribirajući arapsko i sa ě, na pr. rieč čovik Blau je transkribirao čověk, samsid - samsědi, lîpō tî - lěpoti itd. Istina, kod Uskiifije ima pojedinih rieči, koje su nesumnjivo iekavske, na pr. žđtena, pravije žđetna mjesto zditna (zdjetna), ali to su izuzetci, inače je sve ikavski." 66)
Na drugom mjestu, u jednoj fusnoti, opet napadajući Blaua, Korkut kaže: "Začudno je, kako Blau nije zapazio, da je Uskufi bio čisti ikavac, što se vidi kroz čitav rječnik, a
evo u riječi (i)stenica Blau ga načinio ekavcem, iako isti Blau inače redovno, silom i s mukom, nateže naše riječi na ijekavštinu."67
Za razliku od Korkuta, koji se više ljuti na Blaua zbog njegovih omaški u obilježavanju refleksa glasa jat nego što naučno dokazuje Uskufijinu ikavštinu, Alija Nametak o svemu tome govori smirenije i za svoje tvrdnje iznosi brojčane podatke o različitim refleksima glasa jat u Uskufijinu rječniku, odnosno u rukopisima koje je proučavao. U vezi s tim on iznosi slijedeće tvrdnje i činjenice:
46
"Jezik u Hevajijinim pjesmama i rječniku je veoma čist, a u pjesmama gotovo bez imalo turcizama. Pisao je u ikavskom govoru. Rijetke su riječi pisane jekavski ili ekavski, a i te su sigurno iz pera prepisivača, kojima se pokoja takva riječ iz živog govora otela i ušla u Hevaji-Uskufijin ikavski govor. U Makbuli-arifu ili Potur-Šahidiji ima 46 refleksa ě (prema O2 rukopisu), 43 (prema M rkp.), 49 (prema Blau, koji ima tri puta ě, gdje mu nije uopće mjesta), a u nepotpunom O1 rukopisu 31. Blau je bilježio ě 39 puta (18 u dugim slogovima, 18 u kratkim i 3 puta nepotrebno u riječima šětat, smrěka i maměla), je pet puta, e četiri puta (3 u kratkim slogovima, jedan u dugom), i jedanput (kratki slog).
Muzejski rukopis ima 43 refleksa ě, od kojih dolazi i 18 puta (10 u dugim i 8 u kratkim slogovima), je 10 puta, ije 8 puta i e 7 puta (pet u kratkim i dva u dugim slogovima).
O1 rukopis ima 31 refleks ě, od kojih dolazi i 27 puta, je dva puta i ije dva puta. In rukopis ima 46 refleksa ě, od kojih i 43, e jedanput (kratko) i je dva puta (meded, 'zđetna)." 68 U završnom dijelu svoje studije Nametak navodi i riječi iz nekih rukopisa Uskufijina rječnika u
kojima se vide različiti refleksi glasa jat. Tako navodi ove riječi s refleksom i: bil (= bijel, 6 puta), biži, biži! briza, čovik, hitit, kolivka, kolino, korin, lip (2 puta), livo, likar, lipota, lišnik, mid ( = mjed), mliko (2 puta), nedilja, (2 puta), nevista, nidra, onesvistit, pivat, ponediljak, rič, rika ( = rijeka), samosid, sam-sidet, sino, sid! slip, snig, srida, svića, Usto, Ura, vitar, zdila, ždribe, žlib; s refleksom i je ili je: čovjek (2 puta), kolijevaka i koljevka, koljeno, korijen i korjen, ljekar međed, mjed, nedjelja, nevjesta, njedra, srijeda, stjenica, vidjeh, vjetar, zđetna, žlijeb, ždrijebe; s refleksom e: beži, breza, hitet, ne hitet, medved, mleko, nedra, seme, stenica, sveca, tera, zdetna.89)
Iz Nametkova teksta i primjera koje navodi jasno se vidi da i on misli kako je Uskufi svoj rječnik pisao ikavskim izgovorom, a da su kasniji prepisivači u svoje prijepise unijeli manji broj (i)jekavizama i ekavizama.
Nasuprot Korkutovim i Nametkovim kategoričkim tvrdnjama da je Uskufi svoj rječnik pisao ikavskim izgovorom, imamo mišljenje Nijaza Alispahića koji sumnja u takve tvrdnje, ali se ne upušta da ih jakim dokazima opovrgne. On samo kaže:
"I Potur-Šahidiju, kao i ostale svoje tekstove, Uskufi je pisao ikavsim narječjem (!), što, svakako, dovodi u zabunu istraživača. Ostaje otvoreno pitanje da li je, zaista, Uskufi svoje tekstove pisao ovim narječjem ili su prepisivači Uskufijinih rukopisa bili ikavci pa su ikavizirali i Uskufijin jezik! Tuzlansko jezičko područje nije ikavsko, niti je bilo ikavsko u Uskufijino vrijeme, što potvrđuju i neki drugi rukopisi starih bosanskih pisaca s ovog područja." 70)
Ovakvo Alispahićevo mišljenje, mada kratko i nerazrađeno, zaslužuje veliku pažnju, jer se temelji na naučnim činjenicama do kojih se u najnovije vrijeme došlo u dijalektološkom proučavanju našega jezika, a posebno istočnobosanskih govora. A koje su to činjenice i kakvi su rezultati takvih proučavanja, vidjet ćemo ukratko sada.
Sve do prije 25 godina u našoj se nauci o jeziku isticalo mišljenje da su današnji ijekavci između srednjih i donjih tokova Bosne i Drine (a tu je i tuzlanska oblast) ijekavizirani ikavci, tj. da je to područje u srednjem vijeku bilo ikavsko, pa da je kasnije pod utjecajem južnih doseljenika (iz Hercegovine, Sandžaka i Crne Gore) promijenilo svoj govor u ijekavski. Razlozi za to nalazli su se u ikavskim poveljama, u djelima nekih starijih bosanskih pisaca, u ikavskim tekstovima na nadgrobnim stećcima toga područja i u nekim ikavizmima današnjeg govora (npr. sikira, nedilja, on biži). To mišljenje, pored nekih ostalih, zastupali su Stjepan Pavičić i Aleksandar Belić.
Govoreći o naseljavanju Slavonije i Srijema u 16. stoljeću Pavičić, između ostalog kaže: "Ostali su doseljeni muslimani našega jezika bili iz lijevog Podrinja, Posprečja i desnog
Pobosanja. Ti su krajevi u to vrijeme (16. stoljeće - primjedba I. S.) bili još ikavski, osobito u svom sjevernom i srednjem djelu te su i naseljenici iz njih donijeli taj govor u svoja nova naselja."71)
Kad su ti Muslimani (po Pavičiću ikavci) poslije pada budimskog pašaluka ponovo došli na bosansko zemljište (koncem 17. i početkom 18. stoljeća), i to najviše u oblast sjeveroistočne Bosne, gdje se nalazi i Tuzla, "pojekavljivanje starih ikavaca pod snažnim pritiskom s juga i utjecajem velikog broja neprestano novih jekavskih doseljenika iz gornjeg Podrinja, iz Polimlja i Potarja nalazilo se u svojem završnom dijelu ili u posljednjim stepenima već prema svojem položaju. Tada su velike množine novih ikavskih naseljenika [...] svojom velikom govornom snagom zaustavile taj tok razvitka poje-kavljivanja unijevši u govor toga zemljišta velik broj ikavskih likova.72
47
Dakle, prema Pavičićevu mišljenju, snažan proces pojekavljivanja između srednjih i donjih tokova Drine i Bosne (gdje je i tuzlanska oblast) zaustavili su svojom ikavštinom upravo ti Muslimani, doseljenici-povratnici iz prekosavskih krajeva. Vidjet ćemo kasnije da su ovakva i slična mišljenja najnovijim istraživanjima potpuno opovrgnuta.
Svoje poglede na ovo pitanje iznio je ranije (1929) Aleksandar Belić u Stanojevićevoj Enciklopediji ovako:
"Ikavci, koji su se nahodili između reke Bosne i Drine, otišli su delimice u Srbiju i Vojvodinu, gde ih je nestalo u šumadisko-sremskom govoru, ili su se sačuvali kao ikavske oaze oko Drine u zapadnoj Srbiji. Drugi deo ikavaca pomerio se na sever u Slavoniju, gde ih je nestalo u posavskom ikavskom govoru. Najzad, jedan njihov deo otišao je u zapadnu Bosnu, preko reke Bosne, i tu se izmešao sa predstavnicima arhaičnijeg bosanskog govora (otuda u njemu pored š ć i ž đ i št, žd) 73)
Dakle, navedena mišljenja, koja su se doskoro održavala u našoj nauci, čvrsto pretpostavljaju da je stanovništvo između srednjih i donjih tokova Drine i Bosne do 17. stoljeća bilo ikavsko. Međutim, najnovija proučavanja bosanskih govora takva mišljenja brojnim dokazima opovrgavaju.
Među prvima koji su izrazili svoje neslaganje s ranijom pretpostavkom o porijeklu ijekavštine u ovom dijelu Bosne bio je naš dijalektolog Pavle Ivić. U vezi s tim on kaže: "U nauci je u više mahova, čak i sa najkompetentnije strane (prof. A. Belić), iznošena pretpostavka da su jekavski "šćakavci" u Bosni jekavizirani ikavci, i da je uopšte ovaj deo Bosne, sve do Drine, bio u srednjem veku ikavski, pa tek docnije promenio narečje pod pritiskom hercegovačkih doseljenika. Osnovni argumenat za ovo gledište davala je činjenica da su natpisi na stećcima u ovim krajevima po pravilu ikavski. Vrednost tog argumenta ograničena je, međutim, zbog opšte jezičke nesigurnosti ovih natpisa, punih pogrešaka u jeziku i pisanju, a i zbog mogućnosti da se iza ovog ikavizma krije tradicija u stereotipnim grobnim formulama (koja bi bila utoliko opravdanija što je u srednjovjekovnoj Bosni kao celini ikavsko narečje ipak "davalo ton"). Uostalom, nije isključeno da su klesari bili svi iz istog kraja gde se gajila tradicija toga zanata, i da je taj kraj bio ikavski. S druge strane postoje značajni dokazi za relativno ranu pojavu jekavštine na ovom terenu. Pisac Matija Divković (početak XVII v.) rodom iz ovih krajeva bio je čist jekavac. Uostalom i sama unutrašnja analiza govora ovoga tipa nagoni na zaključak da oni nisu nikada mogli biti ikavski. Kada su njihovi nosioci, odolevajući jekavskim talasima koje su širili pravoslavni doseljenici, uspeli da sačuvaju tolika druga obeležja svog prvobitnog govora, zašto bi napustili baš ikavštinu, koju inače katolici i muslimani u dodiru s pravoslavnima najupornije čuvaju kao amblem? I to ovde, na terenu gde procenat staroga stanovništva nikako nije neznatan. Sve ovo, razume se, ne znači da nije moglo biti sitnijih pomeranja granice jekavštine prema ikavštini i među starim stanovništvom ove oblasti."74)
Drugi naš poznati dijaktolog Dalibor Brozović, proučavajući govor u dolini rijeke Fojnice, donosi zaključke koji su važni i za tuzlansku oblast. Jedan od njih glasi:
"I budući da je ovaj govor, (govor u dolini rijeke Fojnice - primjedba I. S.), kao i govor tuzlanske oblasti, ijekavski i to sa svojom vlastitom zamjenom jata, / budući da je on tu iz vremena prije mi-gracija, (istakao I. S.), mora mu se na karti ijekavskih govora naći posebno mjesto. I to baš ono koje i danas zauzima: međuriječje Bosne i Drine + dolina Fojnice."75)
Mnogo više i preciznije o govoru istočne i sjeveroistočne Bosne rekao je Brozović u svojoj drugoj studiji "O problemu ijekavskošćakavskog (istočnobosanskog) dijalekta", gdje je na osnovu naučne lite-rature i na temelju vlastitih ispitivanja proučio genezu stanovništva i o njegovu govoru donio niz važnih zaključaka. Evo samo onih najvažnijih koji su značajni kad je riječ o hipotetičkom ikavskom supstratu u sjeveroistočnoj i istočnoj Bosni:
1) "Osnovne dvije odlike te govorne zone su ijekavizam i šćakavizam."76 2) "Područje ijekavskošćakavskog dijalekta obuhvaća, općenito govoreći, međuriječje Bosne i
Drine i dolinu rijeke Fojnice, a sa stanovitim rezervama i dolinu Usore." 77) 3) "To je samostalni štokavski dijalekt koji nije dio istočnohercegovačkog dijalekta niti to može
biti naprosto zato što on nije novoštokavski koliko je god uznapredovao u novoštokavskom pravcu." 78) 4) "'Ijekavskošćakavski teren je ijekavski od vremena zamjene jata (istakao I. S. ) [...] Najvažniji
je argument za autohtonost ijekavskog refleksa na iješć. području on sam: ijekavskošćakavske pojedi-nosti u reparticiji jata prije zamjene (ir > ěr; prě- > pri-, prid-, prid, priko, prima-; ně- > ńe-; dętelina
48
> detelina itd.) ne nalaze se ni u jednom drugom ijekavskom govoru u upravo takvu sastavu pa prema tome ni iz kojega nisu mogle biti unesene na ijekavskošćakavski teren (najsrodniji je dubrovački slučaj, a apsurdno je pretpostaviti da je Dubrovnik ijekavizirao istočnu i srednju Bosnu).79)
Konačno imamo i naučnu studiju o govoru Tuzle, u kojoj se (ili u čijoj se blizini) najvjerovatnije rodio Muhamed Hevai Uskufi. U svojoj doktorskoj disertaciji Govor Tuzle i okolice (1955) Ivan Brabec je sakupio dosta jezičnog materijala koji opovrgava ikavski supstrat u tuzlanskoj oblasti, ali još uvijek nije odlučan da ga potpuno negira pa misli da "pitanje jekavizacije TO (tuzlanske oblasti) ostaje otvoreno" (str. 167). Tek u svojoj kasnijoj raspravi o fonetskim osobinama u tuzlanskom kraju (1958) Brabec je u vezi s tim pitanjem mnogo jasniji i odlučniji dokazujući da u istočnoj Bosni i u tuzlanskoj oblasti nije bilo toliko migracija da bi doseljenici mogli bitno mijenjati govor staroga stanovništva. Pri tome spominje i Cvijićevu kartu u djelu La peninsule balkanique na kojoj se vidi da je tuzlanska oblast izvan glavnih migracionih struja. Prema njegovim zaključcima broj stanovnika sjeveroistočne Bosne poslije austro-turskih ratova nije se mnogo smanjio, osim što je broj katolika znatno opao jer su se preselili preko Save na austrijsko zemljište. Muslimani i pravoslavci još uvijek su postojali u velikom broju kao starosjedilačko stanovništvo i broj doseljenika nije bio tako velik da bi mogao bitno utjecati na govor ovih krajeva, čak ni ondje gdje su se nastanili u većim masama. Svoje teze Brabec završava ovim zaključcima:
"Tvrdnje o poijekavljivanju tuzlanske oblasti, na ovaj ili onaj način, trebalo bi dokazati, ali mislim da je to nemoguće. Fonetika tuzl. govora ne potkrepljuje takvo mišljenje nego ga opovrgava. Ima i drugih osobina, akcenatskih, morfoloških i sintaksičkih, koje ukazuju na to isto kao fonetika ovoga kraja: da je govor ove oblasti nastao u njoj, razvijao se i dopro do naših dana. Mijenjao se i mijenja se pod različitim utjecajima, ali nikad nije bio prekinut u svome razvoju. Sačuvao je mnoge karakteristike iz daleke prošlosti. Među njima je jedna naročito značajna. Tuzlanski govor bio je ijekavski otkad ijekavski govori postoje." 80) (Istakao I. S.)
Sve ovo što je rečeno nesumnjivo pokazuje da Uskufijin rodni zavičaj (tj. Tuzla i njezina okolica) nije nikada bio područje ikavskih govora, pa ni u 17. stoljeću kad je Uskufi živio i pisao svoj rječnik. Prema tome ikavizmi koji se nalaze u rukopisnim prijepisima Uskufijina rječnika nisu potvrda govornog stanja Tuzle u vrijeme Uskufijina života i književnog rada. Razloge njihovom postojanju treba tražiti na drugoj strani.
Kada se govori o jeziku Uskufijina rječnika, a posebno o refleksima jata u riječima gdje je taj glas nekada postojao, onda se ne može zaobići Uskufijin savremenik iz Tuzle franjevac Stjepan Matijević, koji je živio i pisao u isto vrijeme kada i Muhamed Hevai. Matijević se rodio u posljednjoj četvrti 16. stoljeća u Tuzli (najvjerovatnije 1580. godine), a školovao se i u franjevački red stupio u samostanu Svetog Petra apostola u Tuzli, ili u Gradovrhu. Služio je kao kapelan i ispovjednik po raznim mjestima Bosne preko 18 godina, a od toga 6 u Sarajevu.81)
Kad je boravio u Rimu, po nagovoru Rafaela Levakovića prevede s talijanskog malu knjižicu Girolama Panormitana Confessionario raccolto dal dottori cattollci i dade joj puni naziv "Ispovjedaonik sabran iz pravoslavnijeh naučitelja po p.o. meštru Jeronimu Panormitanu, reda pripovjedalaca s. Dominika, prinesen u jezik bosanski trudom p. o. f. Stjepana Matijevića Solinjanina, reda s. Frančeska male bratje obslužujućijeh, države Bosne Arđentine pripovjedaoca". Knjižica je izašla 1630. godine, a bila je vrlo popularna kao priručnik za ispovijed. Matijević je umro 1654. godine.
O jeziku Stjepana Matijevića napisao je opširniju studiju Slavko Pavešić pod naslovom "Jezik Stjepana Matijevića - Prilog poznavanju jezika bosanskih pisaca 17. stoljeća", koju je objavila Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Institut za jezik, kao poseban otisak iz knjige "Rasprave Instituta za jezik", knjiga I, Zagreb, 1968. Iz te studije uzet ćemo najvažnije podatke koji su nam potrebni radi komparacije ikavskih i (i)jekavskih oblika riječi u djelima Stjepana Matijevića i Muhameda Hevaije Uskufije, dvojice Tuzlaka koji su živjeli i pisali u isto doba.
(I)jekavski refleks glasa jat Pavešić je utvrdio kod Stjepana Matijevića u ovim primjerima (navodimo samo one najvažnije i najrelevantnije): Ƃıєʌoгɑ Ƃєсıєдɑʍʜ
49
Ƃoʌıєстʜ (2 puta) цıєʌɑ (2 puta) цıєʌıєʍ цıєɴʜтʜ (3 puta), цıєɴʜ (3 puta), пpoцıєɴʜтʜ чoвıєκ (4 puta i d.) дıєʌʜтʜ дıєʌo (6 puta) дıєʌɑ (4 puta) дıєʌoʍ (2 puta) дıєʌoвɑтʜ дıєʌoвɑɴıє дıєтє (2 puta) дıєвʜʏɑствɑ дıєвʜцoʍ, ali jednom ima i дʜвʜцy гɴıєвoʍ гpıєχ (16 puta) гpıєχɑ (7 puta) гpıєсʜ (4 puta) гpıєχє (2 puta) zatim u riječima iz iste porodice сɑгρıєшʜтʜ (4 puta) сɑгρıєшʜ сɑгρıєшʜo (2 puta) гρıєшɑɴ гρıєшɴʜκ χʌıєƂє ʜспoвıєдʜтʜ (1 puta ʜспoвʜдʜтʜ) ʜспoвıєдє ʜспoвıєдɴʜκ κoʌıєɴɑ (2 puta) κoρıєɴ ʌıєκɑρє, ʌıєчɴʜκoʍ, ʌıєчʜтʜ сє, ʜʒʌıєчєɴʜ, ali ʌʜκɑρʜє ʌʜєɴoстʜ, ʌʜєɴoсть ʍıєдєɴʜцy ʍıєсєц ʍıєстo (3 puta), ʍıєстɑ (3 puta) ɴɑʜпoсʌıєдɴɑ, ali ɴɑʜпoсʌʜдɴıє (1 put) ɴɑсʌıєдɴʜκɑ (2 puta) пoпıєвɑтʜ пıєсɴє пρʜпoвıєстʜ ρıєчʜ (4 puta) ρıєчʍɑ (3 puta) ρıєчʍʜ ρıєтʜ (9 puta) сıєʍє (2 puta) сıєʍєɴɑ (2 puta) сʌıєдʜ (3 puta) сʌıєдє сʌıєдʜʌɑ (3 puta) сʌıєпʜ
50
сʌıєпıєχь свıєдoчʜтʜ (2 puta) свıєдoчɑɴствoʍ свıєдoчƂє свıєст свıєстʜ oсвıєстʜтʜ свıєтoвɴʜ (2 puta) пρoсвıєтʌʜ свıєтɑo свıєтʌoст (2 puta) тıєʌo (2 puta) тıєʌɑ (5 puta) тıєʌєсɴɑ тρıєƂɑ, пoтρıєƂɑ (3 puta), пoтρıєƂʜ
Među ijekavske oblike idu i češći mlađi oblici u kojima je j ispalo iza r u grupi suglasnika: пoтρєƂɑ (4 puta), пoтρєƂє, пoтρєƂʜ, пoтρєƂɴo.
Više od deset puta kod Matijevića se javlja neobičan oblik пoтρɑƂɑ.
вʜдıєтʜ (2 puta), вʜдıєʌo (2 puta) вıєɴчɑтʜ вıєρoвɑтʜ (3 puta) вıєρє (3 puta), вıєρoʍ, вıєρyıє, вıєρɴʜ ʒɑвıєт (3 puta) ʒɑвıєтɑ ʒɑпoвıєд (3 puta), ʒɑпoвıєдʜ (6 puta) ʒвıєʒдє жєʌıєтʜ (4 puta)
Ikavski refleks glasa jat Matijević ima u slijedećim primjerima: a) u predmetku pre-: пρʜдρɑгɑ, пρʜдɑıєʍ, пρʜдɑдє, пρʜвɑρʜ b) u prijedlogu prěd: пρʜд c) u čestici -dě: гдʜ, (8 puta), oɴдʜ d) u glagolima: Ƃʜжɑтʜ, ʒɑпoвʜдʜтʜ i жyдʜтʜ e) u riječima u kojima mu se omakne ikavski oblik, a inače ih redovno piše u ijekavskom obliku.
To su ove riječi: divica (1 put), grih (4 puta), ispoviditi (1 put), sagrišenje (1 put), likarlja (2 puta), nesrića (1 put), najposlidnja (l put), potriba (1 put), potriban (1 put), razumi se (1 put), odrišenje (2 puta) i uvridenje (1 put). Ekavski refleks glasa jat se vidi u ovim primjerima:
a) glagol oƂєћɑтʜ, koji kao opći ekavizam i u štokavaca, i u čakavaca, i u kajkavaca nikad i ne dolazi u drugačijem
obliku;
b) u riječima koje Matijević gotovo redovno piše ijekavski, ali ih ponekad nalazimo i u ekavskom obliku: sagrešiti (4 puta), grehov (l put), naslednici (l put), nasledovala (l put), najposlednji (1 put), telesna (2 puta), zaveta (1 put). c) samo u ekavskom obliku nalaze se po jednom ove dvije riječi: leta i posle.82) Iz navedenog se vidi da je Matijevićev jezik bio ijekavski s vrlo malim brojem ikavskih i ekavskih
oblika, koji su, najvjerovatnije, tuđi nanos u njegovu govoru jer Matijević nije stalno živio i radio u Tuzli, ili su ušli u njegovo djelo utjecajem jezika religioznih knjiga iz primorske i dalmatinske književnosti i drugih literarnih uzora. 83
Slična je situacija i s jezikom Matije Divkovića. On se rodio u selu Jelaškama, blizu Vareša, 1563.
51
godine, a živio je i radio u Kreševu, Olovu i Sarajevu, "pa je razumljivo da je u osnovi njegovih djela jezik ovoga kraja, tzv. tuzlansko-fojnički govor. To je stari ijekavski teren, s nešto specifičnih i ujedno vrlo karakterističnih osobina u pogledu refleksa jata, što omogućuje lakšu jezičku identifikaciju tekstova pisanih ovim govorom. Međutim, u njegovim djelima postoje i takvi primjeri koji se ne mogu objasniti stanjem njegovog maternjeg govora, a niti stanjem okolnih govora, tako da objašnjenje za određene osobine treba tražiti u drugim, upravo u literarnim izvorima Ispitivač Divkovićevog jezika Đorđević utvrdio je da u Divkovića, istina, preteže ijekavski refleks, ali da ipak ima i nekih ikavskih leksema, kao i dubletnih primjera."84)
Prisutnost nekih ikavizama u djelima Matije Divkovića, Stjepana Matijevića i ostalih bosanskih franjevaca s ijekavskog područja Kuna Herta objašnjava u prvom redu književnojezičkim manirom, koji se formirao za franjevačku književnost u Bosni već u toku 17. stoljeća. Razloge za njegovu pojavu ona nalazi najprije u literarnim i jezičnim utjecajima starije književnosti vjersko-poučnog sadržaja (dalmatinske i glagoljske), a uz to i u nastojanjima bosanskih franjevaca da se jezikom svojih djela prilagode cjelokupnom katoličkom stanovništvu u Bosni. Otuda i pojava da se u djelima bosanskih franjevaca iz zapadne Bosne (Ančić, Posilović) javljaju ijekavizmi, a u djelima franjevaca iz istočne i srednje Bosne - ikavizmi (Divković, Matijević, Radnić, Laštrić).85)
Ali ako je u 17. i 18. stoljeću iz navedenih razloga postojao književnojezički manir u franjevačkoj katoličkoj literaturi u Bosni, da li je on iz istih razloga postojao i u bosanskohercegovačkoj muslimanskoj alhamijado literaturi toga doba, odnosno u Uskufijinu rječniku? Sigurno da nije, bar što se tiče ugledanja na franjevce, jer je teško pretpostaviti da je franjevačka katolička vjersko-poučna literatura u vrijeme turske vladavine u Bosni i Hercegovini mogla utjecati sadržajem, stilom i jezikom na muslimansku alhamijado književnost bilo kojeg žanra, uključujući i rječnik kakav je Magbuli— 'arif (Potur-Šahidija). Kontakti između te dvije literature, koje su se stvarale na istom području, u isto doba i na istom jeziku nisu ni postojali, bar ne u 17. stoljeću. Svaka je za sebe egzistirala odvojeno, jer su ih dijametralno razdvajali i sadržaji (u jednoj vjersko-poučni u rimokatoličkom duhu, a u drugoj u islamskom), i pismo (u jednoj ćirilica, bosančica i latinica, a u drugoj arabica), i utjecaji sa strane (u jednoj iz Italije, Hrvatskog primorja, Dalmacije i Dubrovnika, a u drugoj iz orijentalnih zemalja). Uskufi, vjerovatno, nije ni znao za vjersko-poučnu literaturu bosanskih franjevaca, pa ni za "Ispovjednik" Tuzlaka Stjepana Matijevića, a kamoli da je takva djela čitao i ugledao se na njih.
Prema tome, kada je riječ o jeziku Uskufijina rječnika, može se samo tvrditi da je on odraz ili piščeva vlastitog govora, ili odraz govornog stanja njegova zavičaja, ili i jednog i drugog, a nikako da bi on mogao biti rezultat nekakvog kompromisnog miješanja ijekavšti-ne i ikavštine radi prilagodavanja govoru cjelokupnog bosanskog stanovništva.
Iz svega nevedenog mogu se izvesti ovi zaključci: 1) Naučno je dokazano da govor Tuzle i njene okolice, dakle Uskufijina rodnog zavičaja, u 17. stoljeću nije bio ikavski već ijekavski.
2) Odraz takvog govornog stanja potvrđen je u djelu Uskufijina savremenika iz Tuzle franjevca Stjepana Matijevića, s tim što je Matijević pod utjecajem književnojezičkog manira poput ostalih bosanskih franjevaca namjerno ubacivao u svoje djelo izvjestan broj ikavizma.
3) Jezik Stjepana Matijevića i Muhameda Hevaije Uskufije, bar što se tiče ikavskog i ijekavskog izgovora određenih riječi, ne može biti različit ako su oni oba rođeni u Tuzli približno u isto vrijeme i ako su u tom gradu živjeli bar prvih 25 godina svoga života.
4) Ne može se s naučnom sigurnošću tvrditi da je Uskufijin jezik u njegovu rječniku bio ikavskog izgovora jer nam nije sačuvan, odnosno još nije pronađen orginalni rukopis toga rječnika (autograf). Sve podatke o refleksu glasa jat imamo samo iz kasnijih rukopisnih prijepisa, koji su vrlo neujednačeni ne samo u redoslijedu riječi i stihova, već i u ikavskim i ijekavskim oblicima riječi.
Nakon ovih zaključaka opet ostaju otvorena dva pitanja: 1) Zašto u sačuvanim prijepisima Uskufijina rječnika ima mnogo više ikavizma nego ijekavizma? i 2) Da li su sačuvani prijepisi u pogledu refleksa glasa jat tačna slika Uskufijina orginalnog (autografskog) rukopisa? Odgovori na ova pitanja zasad mogu biti samo kao vjerovatne pretpostavke, koje će tek kasnija proučavanja na temelju novih podataka ili potvrditi, ili dopuniti, ili potpuno opovrgnuti. Pokušat ćemo ih sada ukratko iznijeti uz
52
potrebna objašnjenja. A) Ako su sačuvani rukopisni prijepisi Uskufijina rječnika tačno prenijeli ikavske oblike iz autorova
orginalnog teksta (iz autografa), onda Uskufijini ikavizmi nisu odraz tuzlanskog govora u 17. stoljeću, već su slika njegovog maternjeg govora s nekog ikavskog područja u Bosni, a malobrojni ijekavizmi su rezultat utjecaja tuzlanskog ijekavskog govora. Ta činjenica odmah dovodi u sumnju tvrdnje o Uskufijinu porijeklu i ponovo otvara raspravu o značenju njegova nadimka ili prezimena Uskufi, što bi lako moglo dovesti do vrlo vjerovatne pretpostavke da je on po porijeklu iz Bosanskog Skoplja, tj. iz oblasti oko gornjeg toka Vrbasa, a koja je i u 17. stoljeću bila ikavska. Ako bi to bila istina, onda znači da se Uskufijina porodica pred njegovo rođenje doselila iz Bosanskog Skoplja u Tuzlu i da je naš pjesnik Muhamed Hevai samo rođen u Tuzli, da je u njoj u svome djetinjstvu i mladosti živio, ali da je po porijeklu s ikavskog područja, tj. iz Bosanskog Skoplja. S tim u vezi stoji i njegovo prezime, ili njegov nadimak Uskufi, što znači Skopljak, jer se na turskom jeziku Skoplje zove Üsküp. Takvo mišljenje imao je i Otto Blau, a i Muhamed Handžić vjeruje u tu mogućnost kad kaže: "Biće da se zove imenom Uskufi tj. Skopljak zato što mu je porodica možda iz Skoplja bila. Pošto pisac sebe u uvodu Makbuli-arifa naziva Bošnjakom, biće da se ovdje od Skoplja misli oblast u Bosni oko gornjeg Vrbasa, koja nosi to ime."86
Takva pretpostavka mogla bi biti vjerovatna jer u Tuzli i njenoj okolici i danas mnogi doseljenici čuvaju u svojim prezimenima naziv kraja ili grada odakle su nekad došli, npr.: Biogradlići, Peštalići, Budimlići, Sarajlići, Ušćuplići, Tokići i sl. Derviš M. Korkut i Alija Nametak ne vjeruju u takvu mogućnost, prvi iz jezičnih razloga, a drugi što "Uskufi ili po bosanskom Uskfija ne može biti prezime nego opet jedan nadimak, koji naš pjesnik rjeđe upotrebljava nego Hevaji" i što je taj nadimak nastao po nekoj vrsti "zašiljene pozlaćene kape, koju su nosili janičarski oficiri i službenici u carskom dvoru, a zvala se uskuf ."87
Svoje mišljenje Derviš M. Korkut objašnjava doslovno ovako: "Sam Uskufija, koji je odlično znao turski, ne bi nikad od Skoplje izveo svoj priimenak Uskufi. Da je bio Skopljak sa Vrbasa, on bi se nazvao Iskoplevi, a da je, kao što nije, bio iz grada Skoplja (Üsküp) na Vardaru, prozvao bi se sigurno Üskübi, ali nikako Uskufi."881
Ne znamo zašto bi postojale takve razlike ako se radi o Skoplju u Bosni i o Skoplju na Vardaru!? Od "Üskübi" glasovnim putem normalno se dolazi do "Uskufi", bilo da se radi o jednom ili o drugom Skoplju: Üsküb > Üsküp > Üsküf > Uskuf, kao što je u nizu drugih riječi došlo do obezvučenja posljednjeg bilabijala b (npr.: kitāb > kitâp, 'Arab > Arap, ğunub > cünüp > dţunup, đurűb > şurup > šurup, gad ab > gazab > gazap, qas sāb > kasap itd.), a poslije toga se javila poznata alternacija između p i f (posebno u muslimanskim govorima u Bosni) kao npr. u riječima: kalup : kaluf, kanap(a) : kanaf(a), sapun : safun, hošap : hošaf, mekteb > mektep > mehtep > mehtef, pa tako i Üskübi > Üsküpi > Uskufi.
Što se tiče Nametkova mišljenja, a tako misli i Derviš M. Korkut, da Uskufi ne može biti prezime nego nadimak po nekoj vrsti zašiljene pozlaćene kape koju su nosili janičarski oficiri i službenici u sultanovu dvoru, a zvala se uskuf, ono bi se moglo prihvatiti ali: 1) kad bi Tuzla u 17. stoljeću bila ikavsko govorno područje pa da naziv Uskufi nema veze sa Bosanskim Skopljem oko gornjeg Vrbasa, 2) kad bi naš pjesnik i leksikokgraf imao svoje puno prezime ili vezu ličnog imena s očevim imenom, kao što je u staro tursko vrijeme bio običaj, npr. Muhamed sin Hasanov. Međutim, Nametak kaže da je "Hevaji pjesničko ime", a da "ni Uskufi ne može biti prezime već samo nadimak." Pa gdje je onda puno i pravo prezime ili ime oca? 3) Kad bismo imali još nekoga iz naših krajeva ko je kao janičarski oficir ili sultanov dvorski službenik nosio kapu "uskuf" i po njoj dobio nadimak Uskufi, ako je to tada bio običaj. Međutim, kako sa svim tim stoji drugačije, to je zasad teško prihvatiti samo Nametkovo mišljenje.89
U vezi s pitanjima što bi mogao značiti naziv Uskufi pojavila se i treća pretpostavka, koju je iznio dr Muhamed Hadžijahić 1980. godine u svome radu Jedan nepoznati tuzlanski hagiološki katalog (Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knjiga XIII, Tuzla, 1980, izd. Muzej istočne Bosne u Tuzli). U tom radu Hadžijahić doslovno piše ovako:
"Posebno je pitanje odakle potječe naziv Uskufi. O tome je izneseno nekoliko pretpostavki: jedna je da je porijeklom iz bosanskog Skoplja u Povrbasju, ali je to argumentirano odbacio
53
D. M. Korkut (jer bi se u tom slučaju nazivao Iskoplevi). Druga je pretpostavka da to ime dolazi od janičarske kape zvane uskuf (A.Nametak), dok je potpuno deplasirana treća pretpostavka koja ovo ime dovodi u vezu s arapskom riječju uskuf za biskupa. (Ovu je pretpostavku prije četrdesetak godina iznio sam Hadžijahić, ali je se ubrzo odrekao -prim. moja).
U ovoj prilici mogu iznijeti jedno novo mišljenje, koje mi se čini najviše osnovano. Naišao sam, naime, na jedan turski dokumenat iz 1178/1764. godine, u kojem se spominju Živinice, i to doslovce ovako: 'Živinice, drugačije zvano Uskopči u nahiji Tuzla'. Iz ovog podatka se saznaje da je u tuzlanskoj nahiji postojalo mjesto koj se može pročitati kao Uskopči ili slično (jer je dešifriranje naših toponima, pisanih arapsko-turskim pismom, vrlo često nesigurno), a to bi bio drugi naziv za Živinice (u tekstu Živenice). Ovdje treba objasniti da naziv Živinice nije stariji od XVIII st. i da je donesen ovamo vjerovatno u nekoj migraciji (čini mi se nakon Beogradskog mira 1739. godine). To proizilazi iz dokumentacionog materijala kojim je raspolagao dr A. Handžić prilikom obrade naselja tuzlanskog regiona. Handžić izričito kaže da Je naziv Živinice poznijeg datuma. Dodaje da se još i sredinom XVIII vijeka to selo nazivalo Tatarica, a negdje Tatarica ili Živinice. Handžić, međutim, ne dokumentira svoj navod da su se Živinice nazivale Tatarica, osim što se poziva na Š. Hodžića, ali to nije nikakav argument. Budući da naselja Živinice nema u tuzlanskoj nahiji prije polovice XVIII st, a u defterima do kraja XVI kojima se raspolaže nema spomena Živinicama, dok postoji iz 1764. dokumenat iz koga se može zaključiti da se Živinice (Živenice) zvale Uskopči ili tome slično, mislim da je logičan zaključak da je naziv Uskufi zapravo toponimik izveden iz ranijeg naziva sela Živinice. Zato sam mišljenja da je naziv Uskufi toponimičko prezime, koje ukazuje mjesto iz koga se u Tuzlu doselila Hevaijina porodica, kao što imamo mnoštvo ovakvih prezimena, kao npr. u Sarajevu Tuzlo, Biogradlija, Goraždak, Fočo, Podžepac, Butmirija, Požegija i sl." (Navedeno djelo, str. 227. i 228).
Ni ova pretpostavka nije sasvim naučno prihvatljiva, jer sigurno ne dokazuje da su se Živinice prije 18. stoljeća zvale Uskopči. Prije svega čudno je što Hadžijahić tvrdi, bez ikakva obrazloženja, da Handžićevo pozivanje na Šabana Hodžića i njegov rad Stari turski dokumenti sa tuzlanskog područja "nije nikakav argument". Zašto to ne bi bio valjan argument kad je Šaban Hodžić u dva turska doku-menta, jedan je iz 1750. a drugi iz 1755. godine, našao za današnje Živinice naziv Tatarica?! I zašto bi bio samo valjan argument onaj jedan turski dokument iz 1764. godine na koji je naišao Hadžijahić, gdje piše da su se Živinice tada zvale Uskopči?! Zar se može jedan dokument, i to mladi, uzimati kao dobar dokaz a da se druga dva, malo starija, zanemaruju i obezvređuju?!
Osim toga ni sam Hadžijahić nije sasvim siguran kako se u dokumentu, na koji je on naišao, drugim imenom nazivaju Živinice. On doslovno kaže da se drugi naziv za to mjesto "može pročitati kao Uskopči ili slično (jer je dešifriranje naših toponima, pisanih arapsko-turskim pismom, vrlo često nesigurno)". Takva nagađanja i takve pretpostavke ne mogu biti siguran naučni dokaz ni za naziv Živinice, ni za nadimak Uskufi, ni za sve ostalo što Hadžijahić izvodi kao "logičan zaključak".
Konačno, kako bi se u fonetskom i pravopisnom smislu pretpostavljeno Uskopči moglo transformirati u sigurno Uskufi? Po pravilima naše i turske fonetike, odnosno ortografije, ne bi nikako moglo, bar što se tiče drugog dijela te riječi, jer završno -pči nema razloga da pređe u -fi. Još bi se moglo objasniti kako je od Uskopči nastalo Uskufči, ali se za našeg pjesnika i leksikografa nije nikad čuo ni našao zapisan nadimak Uskufči nego samo Uskufi.
Zanimljivo je da Hadžijahić svojom navedenom pretpostavkom čini ono isto što kod Alije Nametka vidi kao metodološku grešku. Naime, on u svome spomenutom radu (u fusnoti 61) piše ovo:
"A. Nametak tvrdi na osnovu stiha 'Dobrnjatan Doljno Solan' u zadnjoj strofi pjesme 'Hod'te nami vi na viru', koja je - kako sam kaže " Veoma smušena' i 'koju nije moguće sasvim odgonetnuti' da se Hevaija rodio u selu Dobrnji kod Donje Tuzle. U Risâle-i tebsyret-ul 'aryfīnu izričito navodi sam Hevaji da je iz Donje Tuzle (Korkut, str. 378), pa ne vidim razloga da se na temelju jednog nejasnog stiha konstruira i teza o Dobrnji kao mjestu Hevaijina rođenja." (str. 234).
Navođenje ovih Hadžijahićevih riječi mogao bi istovremeno biti i jedan od odgovora na njegov pokušaj da se na osnovu nesigurnog čitanja riječi Uskopči objasni nadimak Uskufi.
54
Iz svega navedenog jasno je da se ni Hadžijahićeva pretpostavka o značenju nadimka Uskufi ne može prihvatiti kao vjerovatna ili sigurna.
B) Ako je Uskufijin orginalni rukopis rječnika (autograf) pisan ijekavskim izgovorom, tj. govorom kakav je postojao u Tuzli i njenoj okolici u 17. stoljeću, a u sačuvanim rukopisnim prijepisima nalazimo mnogo više ikavizma nego ijekavizma, onda znači da ti sačuvani rukopisni prijepisi u pogledu refleksa glasa jat nisu tačna slika Uskufijina orginalnog (autografskog) rukopisa. Kako je moglo do toga doći? U vezi s tim najlogičnije je pretpostaviti slijedeće:
1) Da Muhamed Hevai Uskufi, pišući svoj orginalni (autografski) tekst arapskom grafijom, nije dovoljno jasno isticao (i)jekavski refleks jata, pa se riječi u tom slučaju mogu čitati i u (i)jekavskom i u ikavskom izgovoru. Tako dvojako čitanje moguće je u alhamijado tekstovima ako riječi nisu posebno i jasno vokalizirane. Najbolje to potvrđuju sačuvani rukopisni prijepisi, koji su u tom pogledu vrlo neujednačeni. Treba samo pogledati mnogobrojne fusnote u Nametkovoj studiji "Rukopisni tursko-hrvatskosrpski rječnici", gdje on s velikom akribijom komparira nekoliko rukopisa Uskufijina rječnika, ukazjući na raznovrsne razlike među njima. Moramo naglasiti da u toj komparaciji nije mali broj razlika koje se odnose upravo na reflekse glasa jat. 2) Da su prvi prepisivači Uskufijina rječnika bili ikavci ili poluikavci (iz zapadne Bosne, iz zapadne Hercegovine, ili iz nekih mjesta centralne Bosne), pa su iz Uskufijina nedovoljno vokaliziranog autografskog teksta prepisivali riječi prema svome ikavskom izgovoru. Kasniji prepisivači njihovih prijepisa, porijeklom s ijekavskog područja, samo su mehanički prepisivali riječi s ikavskim refleksom jata, vjerujući da je tako Uskufi pisao u svom orginalnom (autografskom) primjerku. Pri tome su svakako pojedine ikavizme, možda namjerno a možda i nenamjerno, pretvarali u (i)jekavizme. A da je u rukopisnim prijepisima bilo namjernog mijenjanja refleksa jata, potvrđuje Alija Nametak ovim riječima: "Kako je i prije ustanovljeno, ni dva prijepisa Makbuli-arifa ili Potur-Šahidije nisu identična. Prepisivači su premetali stihove, izostavljali čak i cijela poglavlja, dijalekatski mijenjali pojedine riječi, reflekse (jata) mijenjali prema izgovoru svoga mjesta ili kraja, a neke riječi nisu ni razumijevali, pa je nekad izostavljena turska riječ koja "pokriva" naš pojam, i obratno."90
Zbog svega toga dobija se pogrešna slika o autografskom primjerku Uskufijina rječnika, tj. da je pisan pretežno ikavski sa nešto ijekavskog oblika.
Da je mehaničkog prepisivanja bilo i početkom 20. stoljeća i da ono može lako uputiti na pogrešne zaključke o govoru prepisivača, pokazuje slijedeći primjer. Prije 12 godina došao mi je u Tuzli do ruku jedan rukopisni rječnik. To je zapravo stara školska teka u kojoj je na 5 listova arapskom grafijom ispisano 750 turskih riječi s prijevodom na naš jezik. Među njima ima najviše imenica, ali ima i znatan broj glagola i raznih glagolskih oblika. Riječi su zapisane pretežno u ijekavskom obliku (mjesto, korijen, ljetina, mjera, stjenica, dijete, crijevo, medvjed, tijesto, djever, itd.), ali ih ima dosta i u ikavskom (svića, strila, sino, priki put, slipi miš, sime, rika, divojka, snig itd.). Rukopis je pronađen u privatnoj knjižnici bivšeg muderisa u Janji Ali efendije Sadikovića (1872 - 1936) i na sebi ima faksimil njegova potpisa s tekstom: Ali Sadik-zade. Uz potpis stoji i godina 1323. po hidžri, što odgovara 1905. po gregorijanskom kalendaru. Iako na 1. strani ovog rukopisnog riječnika piše: "Hād ā kitābu Potur Šahidi (= ovo je knjiga Potur-Šahidi), ne može se reći da je to prijepis Uskufijina rječnika, jer riječi nisu u stihovima, niti im je poredak kao u Hevaije Uskufije. Bit će da je to pokušaj da se riječi iz Potur-Šahidije sistematiziraju po oblastima na koje se odnose, jer je rječnik podijeljen na poglavlja: o prirodnim pojavama, o povrću, o cvijeću, o drveću, o rodbini, o domaćim životinjama, o pticama, o dijelovima tijela, o oružju i oruđu itd. Ikavski oblici u ovom rukopisnom rječniku pokazuju da se autor u prepisivanju riječi služio nekakvim ikavskim ili poluikavskim prijepisom Potur-Šahidije, pa je mnoge ikavske oblike mehanički prepisivao. Ovakav zaključak se mora donijeti zbog toga jer je pisac, odnosno prepisivač ovoga rječnika Ali Sadik-zade po porijeklu čisti ijekavac i živio je stalno u ijekavskom mjestu Janji, a njegov sin Alija potvrdio mi je da njegov otac ni po porijeklu, ni po govoru nije imao nikakve veze s ikavštinom, niti se u njihovoj porodici ikada govorilo ikavski ili poluikavski.
Pa koja je od navedene dvije pretpostavke tačna, da li ona prva pod A), ili ova druga pod B), pokazat će buduća proučavanja Uskufijina života i književnog rada, a posebno njegova rječnika. Zasada, prema svemu što je ovdje izloženo na osnovu utvrđenih činjenica, čini nam se vjerovatnija druga
55
pretpostavka pod B), pod uslovom da je Muhamed Hevai Uskufi rođen u Tuzli ili u njenoj okolici, da su mu roditelji s tog područja i da je svoj rječnik pisao jezikom i govorom kakav je postojao u 17. stoljeću u njegovu zavičaju.
U razmatranju jezika u Uskufijinu rječniku najviše pažnje posvetili smo refleksu glasa jat zbog toga što to pitanje implicira i druga pitanja važna za Uskufijino porijeklo, za njegov nadimak, za prijepise njegova rječnika, za našu historijsku dijalektologiju, za komparativno proučavanje jezika bosanske književnosti u 17. stoljeću i za korekciju nekih tvrdnji koje su se doskoro smatrale tačnim, a u stvari su hipotetične vrijednosti.
O ostalim jezičnim osobinama u Uskufijinu rječniku teško je govoriti kad nemamo uvida u autorov orginalni rukopis. Sačuvani mladi rukopisni prijepisi pružaju vrlo neujednačenu jezičnu sliku, a sigurno je da je jezik u njima pretrpio neke izmjene u odnosu na ranije stanje. Zbog toga bismo na osnovu tih rukopisnih prijepisa, koje su prepisivali u različito vrijeme najčešće po imenu nepoznati ljudi, i ko zna iz kojih mjesta i krajeva, mogli samo nagađati a nikako i sigurno govoriti o jezičnim osobinama Uskufijina orginalnog teksta. Tek kad se pronađe autograf Maqbūli-'ārifa (Potur-Šāhidije), moći se se s naučnom sigurnošću govoriti i raspravljati o jeziku toga rječnika iz svih aspekata, a na takvu raspravu morat ćemo, na žalost, još čekati.
O RUKOPISNIM PRIJEPISIMA USKUFIJINA RJEČNIKA
Niko tačno ne zna koliko ima rukopisnih prijepisa Uskufijina rječnika, ni gdje se oni sve nalaze. Jedni se nalaze u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, drugi u Orijentalnom institutu u Sarajevu, dva se primjerka nalaze u Arhivu grada Sarajeva, jedan prijepis je dospio čak do Univerzitetske biblioteke u švedskom gradu Upsali, 91) a dosta ih ima po privatnim bibliotekama poznatih i nepoznatih vlasnika. Vjerovatno ih ima i izvan Bosne i Hercegovine (osim onog u Upsali), možda u Novopazarskom sandžaku, možda čak i u Istambulu ili nekom drugom turskom gradu gdje ima naših iseljenika.
56
Alen Kalajdžija
REFLEKS GLASA JAT U JEZIKU ALHAMIJADO PJESNIKA
(diplomski rad)
Uvod
Pisati o jeziku alhamijado književnosti znači upustiti se u avanture istraživačkoga poduhvata koji zahtijeva punu pažnju i obazrivost u donošenju i otkrivanju jezičkih pojavnosti ove literature. Već se na samom početku svaki istraživač susreće sa problemom bilježenja, transliteracije, ali i čitanja alhamijado književnosti. "Ova vrsta literature predstavlja krupnu zanimljivost i specifičnost u istoriji naše pisane riječi. Unatoč tome, i danas smo u situaciji da moguće modele za njeno izučavanje nalazimo na strani, da ne posjedujemo, na žalost, svoje pokušaje i razrade ...Serbokroatisti i orijentalisti iz naše sredine do sada nisu uspjeli iznaći zajedničke oblike rada u ovoj oblasti, a samim tim nemamo ni konkretnije i sistematskije pokušaje stvaranja i odgovarajućeg modela za ovakav složen posao."199
Mišljenja naučnika o lingvističkim odlikama ove književnosti su oskudna i nisu bile dubljim predmetom istraživanja. Kada se govori o jezičkim osobitostima ove literature, uglavnom se napominje da je to književnost u kojoj varira ikavizam i ijekavizam. Alhamijado pisani izraz uglavnom se karakterizira hibridnom književnošću koja je tavorila zatvorena i osuđena na samu sebe i one koju su je stvarali i, koja, kao takva, nema odlike umjetničkoga teksta jer je pisana na maternjem jeziku muslimana iz Bosne i Hercegovine, čiji jezik "ne zaslužuje" da bude u osnovi literarnih i kakvih drugih ostvarenja imajući u vidu "uzvišenije" orijentalne jezike.
"Alhamijado idiom ostao je zatvoren za sebe, romoneći tiho i izolirano od ostalih književnosti na bosanskohercegovačkom tlu."200 "Alhamijado izraz imao je specifično mjesto. On se stoljećima kontinuirano razvijao u diglosijalnim uslovima igrajući podređenu ulogu u odnosu na 'uzvišenije i svete jezike' (turski, arapski, perzijski)."201
Izvori u mome proučavanju građe su nekolike zbirke alhamijado književnosti među kojima najrelevantnije podatke daju Zbornik alhamijado književnosti Muhameda Hukovića te Hrestomatija alhamijado književnosti Abdurahmana Nametka.202
Rad ovih autora bio mi je glavnim izvorom, a koristio sam zbirke i drugih autora kao što su Kemura - Ćorovićev Das serbokroatische Dichtungen Bosnischer Moslims aus dem XVII, XVIII und XIX Jahrhundart. O radu ove dvojice autora Muhamed Huković zapaža: "Urednici su se trudili da tekstove učine čitljivim, razumljivim i pristupačnim čitateljima, pa su arapsko pismo, koje su dotadašnji autori svaki na svoj način prilagođavali našem glasovnom sistemu, uskladili s reformiranom arebicom Džemaludina Čauševića, udaljavajući se ponekad od izvornog pisanog izraza."203
Važnu kritiku ove zbirke nalazimo u djelu Wernera Lehfeldta koji o radu ove dvojice autora utvrđuje određene karakteristike po kojima se prepoznaje ono što se u svjetlu naučnih istraživanja niti smije, niti može uvažiti. U slobodnom prijevodu njegova kritika glasi: ,,U 1912. godini objavljeno je Kemura-Ćorovićevo djelo Das serbokroatische... koje je naučno bezvrijedno zato što su autori izvorne forme teksta korigirali prema modernom jeziku... Najhitniji prigovori (na Kemura-Ćorovićevo djelo, A.K.) odnose se na sljedeće:
a) Kemura nije zadržao originalnu ortografiju nego ju je modernizirao tako da se koristio arapsko-turskim pismom koje liči na Čauševićevu arebicu; b) nekoliko nejasnih mjesta u rukopisu Kemura je korigirao, a pritom nije ukazao koje su to ispravke; c) često, transkribirani tekst ne podudara se unutar knjige u različitim pjesmama; d) turski termini prevode se na srpskohrvatski jezik i pritom se ne ukazuje koje su to izmjene; e) vrhunac svega nalazi se u obradi Kraelitzovih publiciranih Hrvatskih pjesama .. ."204 Od izvora u prikupljanju građe koristio sam i bosanskohercegovačku književnu hrestomatiju, odjeljak Starija književnost u kojoj je alhamijado tekstove uvrstio Muhamed Hadžijahić, te jednu magistarsku radnju Klausa Billiga: Kritik der Editionsmethoden des serbokroatischen Schrittums in Arabischer Schrift koji se bavi problemom translitracije i transkripcije alhamijado književnosti. Ovaj autor u radu uvršćuje i jedan dio transkribiranih pjesama koje nam vjerno svjedoče ono što se nalazi u autorskom rukopisu. Zadaci u istraživanju
Moj zadatak mogao bi se svesti na sljedeće:
1. Potrebno je utvrditi zakonomjernost refleksa glasa jat kako bih dao jednu opću sliku o ovome glasu budući daje on nakmarkantniji jezički fenomen u ovoj literaturi.205 Ikavizam je prva jezička, ali mogu slobodno kazati, i literarna odrednica alhamijado književnosti. Asim Peco naglašava: "Zajednička osobina svih stvaralaca srpskohrvatske aljamiado književnosti su nedosljedan ikavizam i šćakavizam..."206
199 Dževad Jahić: Jezik bosanskih muslimana, str. 95. 200 Miloš Okuka: Pogled na književnojezičke izraze u Bosni i Hercegovini u Vukovo doba, str. 11, u: Miloš Okuka / Ljiljana Stančić: Književni jezik u Bosni i Hercegovim od Vuka Karadžića do kraja austrougarske vladavine. 201 Miloš Okuka: Zaključne napomene o alhamijado izrazu, str. 20., u: Mikoš Okuka: Književnojezički izrazi u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 1880. do 1878. godine. 202 Autor u Napomeni kaže: "Refleks glasa jat bilježen je striktno prema autorovoj grafiji", str. 340. 203 Muhamed Huković: Zbornik alhamijado književnosti, str. 273. 204 Ibidem 205 Ja, naravno, ne mogu poreći i druge karakteristike, kao što su npr. turcizmi i sl. 206 Asim Pceo: Jezički izraz aljamijado književnosti i Vukov princip "piši kao što govoriš", str. 20. u: Miloš Okuka /
57
2. U svomu radu imam za cilj da ukazem na specifikum pojavljivanja određenog refleksa glasa jat u datom konkretnom obliku riječi: glagolski pridjev radni, promjena zamjenica i pridjeva po deklinacijskom obrascu ujednačavanja osnova i sl.
3. Zašto se javlja određeni refleks u datoj leksičkoj pojavnosti te da li to pojavljivanje implicira i neke druge zakonitosti?
4. Koliko je pisanje, odnosno, određeni refleks giasa jat uvjetovan dijalekatskom bazom pjesnika?
5. Postoji li pisani manir i ako postoji na čemu se zasniva ta pojavnost?
6. Da li ritmički razlozi uvjetuju određeno pojavljivanje refleksa?
7. Koliko je refleks glasa jat uvjetovan intervencijskim korekturama prepisivača?
U kojoj se mjeri alhamijado književnost uključuje u pojavne okvire novoštokavske folklorne koine. te koliko je ovaj literarni izraz imao utjecaja u predstandardizacijskim procesima našega jezika? "On je Muslimanima u Bosni i Hercegovini donekle omogućio da izgrade i sačuvaju svoju vjersko-nacionalnu samobitnost i da se relativo lako uključe u zajedničke srpskohrvatske standardnojezičke procese krajem 19. i u prvih decenija 20. vijeka."207
Pojam alhamijado književnosti
Alhamijado književnost je poseban vid pisanoga stvaraštva na bosanskom jeziku i djelomice prilagođenom sistemu arapske grafije. Ovaj će pisani izraz nastajati od kraja 16. do početka 20. st. tako da se njegov kulturni značaj mora promatrati u jednom vremenskom razdoblju koje obuhvata gotovo četiri stoljeća, a što nije zanemarivo posebno ako se to razdoblje pročava u kontekstu umjetničkog stvaralaštva.
Ja sam se u svome pristupu za objekt istraživanja odlučio uzeti samo ono što je napisano u stihu, u poeziji, a glavne izvore proučavanja već sam spomenuo.
Bilježenje, transkripcija i transliteracija alhamijado pjesama208
Bitan aspekt u proučavanju alhamijado književnosti jeste pitanje bilježenja, odnosno prijepisa, intervencije, ali i transliteracije i transkripcije pjesama. Iako ovo pitanje nije u žiži moga interesiranja i proučavanja, važno je ukazati na ovu pojavu kako bi problematika alhamijado književnosti bila što vjernije predočena. (To i jeste glavni razlog što sam, navodeći primjere pjesama, uvijek morao napomenuti zbirku, odnosno izvor jer su na nekim mjestima uočljiva različita čitanja pjesama u djelima različitih istraživača! O tome vidjeti u glavnom dijelu rada!).
Najinformativnije djelo koje nam pruža uvid u bilježenje alhamijado pjesama svakako je Das serbokroatische aljamiado-schrifttum der bosnisch-hercegovinishen Muslime Wernera Lehfeldta. Ovo Lehfeldtovo djelo prezentira grafiju arebice na bosanskome jeziku u kojem se sustavno izlaže građa u vidu načina i oblika pisanja svakog od glasova bosanskoga jezika, bilo da oni postoje kao ekvivalenti u arapskom jeziku ili ne. Naravno, za autora je posebno bilo zanimljivo izlaganje grafema onih fonetskih jedinica za koje nema ekvivalenta u arapskome jeziku, a gdje se uviđa pjesnička invencija u pisanju tih glasova. Autor, naime, daje prijegled svih glasova i za svaki nudi konkretan primjer iz građe tj. rukopisa. Tako, ovo djelo u izvjesnom smislu potvrđuje mišljenje onih koji kažu da norme u pisanju bosanskog jezika na arabici nije bilo te da se svaki autor sam brinuo i iznalazio rješenja u pisanju pojedinih glasova. S druge strane, ovo je djelo dobar izvor u promatranju postepenog procesa normiranja arebice na njenu grafijskomu planu gdje se potvrda o nekim zajedničkim crtama u grafiji, tj. bilježenju može shvatiti upravo kao jedan prećutni, ali ipak postojeći konsenzus. Lehfeldt, nažalost, ne daje posebnu analizu u bilježenju glasa jat ali pod tačkama o bilježenju glasa i odnosno e možemo pronaći primjere kako je bilježen refleks ovoga glasa.209
Klaus Billig bavi se kritikom objavljenih radova o alhamijado literaturi s obzirom na transliteraciju pjesama. U njegovu radu mogu se uočiti određena variranja s obzirom na transliteraciju pjesama.
Glas jat (ě)
Pitanje o glasu jatu predstavlja zasigurno jedno od najkompleksnijih problema u proučavanju historijskoga razvoja fonetskoga sistema našega jezika (kao i svih slavenskih jezika). Uzroci takvoga stanja najprije je nepoznavanje glasovne vrijednosti ovoga glasa kao i njegove različite refleksije u slavenskim jezicima i dijalektima. Ako se tome doda i pojava različitoga bilježenja u stsl. tekstovima, onda se pred lingvistikom postavlja problem na temelju kojega se mogu konstruirati različite teorije o prirodi, razvitku i postanku ovoga glasa. Ja, naravno, neću govoriti o njima na ovome mjestu"210
Ovaj glas mogao je biti dvojakoga postanja iz indoevropskoga prajezika:
1. od dugoga e;
Ljiljana Stančić: Književni jezik u Bosni i Hercegovini od Vuka Karadzića do kraja austrougarske vladavine. 207 Miloš Okuka: Pogled na književnojezičke izraze n Bosni i Hercegovini u Vukovo doba. str. 12. u: Miloš Okuka / Ljiljana Stančić: Književni jezik u Bosni i Hercegovini od Vuka Karadžića do kraja austrougarske vladavine. 208 Ja ovdje neću objašnjavati pojam transliteracije i transkripcije; o tome više u Rikard Simeon: Rječnik lingvističkih termina, str. 627., 628., 629., 631.; Dejvid Kristal: Enciklopedijski rečnik moderne lingvistike, str. 261. 209 O tome u djelu na str. 82.-87. ; 87.-92. i sl. 210 Aleksandar Belić: Osnovi istorije srpskohrvatskogjezika, Fonetika, str. 86., 87., 88.
58
2. od diftonga oi, ai, ei.211
U određenju glasovne vrijednosti glasa jat, u nauci se uzima da je u praslavenskom jeziku ovaj glas bio dvokomponentan čija je artikulacija u prednjem dijelu bila zatvorenije, a u drugom otvorenije prirode. Na taj način se tumači pojava prelaska glasa ě u a iza palatala, kao i njegovi refleksi u slavenskim jezicima.212
"Za naš jezik se može pretpostaviti kao osnovna vrednost zvuka jata ie ..."213 Tako možemo razumjeti pojavu (na južnoslaveskome terenu, npr.) da je u nekim govorima preovladala artikulacija prednjeg, odnosno zadnjeg dijela ovoga praslavenskog diftonga pa je dobijen glas i odnosno e. Ukoliko je došlo do artikulacije obaju dijelova diftonga, dobijen je dvosložni, odnosno prejotirani izgovor - (i)je.214
Na tim osnovama možemo pratiti razvoj, odnosno upotrebu određenoga refleksa glasa jat u kontekstu alhamijado pjesama i onoga što će biti izloženo u ovome radu.
Način i oblik prezentacije građe
Kriterij koji mije poslužio u predstavljanju prikupljene i obrađene građe o glasu jat u alhamijado književnosti bio je hronološki. Razlog zbog kojega sam se odlučio za ovaj pristup leži u činjenici da sam želio pratiti hronološke zakonomjernosti u upotrebi određenoga refleksa glasa jat. Osim toga, zbog prilične nezainteresiranosti naučne javnosti o alhamijado književnosti, a posebice o njenu jeziku, smatrao sam da ovakav pristup predstavlja nastavak onoga što je Muhamed Huković učinio u djelu Alhamijado književnost i njeni stvaraoci baveći se ipak više poetičkim, a naravno i grafijskim problemima ove literature!, gdje je građu, također, izložio po hronološkome kriteriju. Dakako da je ovaj rad samo pokušaj utvrđivanja određenoga jezičkog karaktera alhamijado pjesama a koji se tiče samo! glasa jat.
(Iščitavajući ovaj rad, shvatio sam da se u njemu otvaraju i druga pitanja a koja zavise samo od načina u pristupu iznošenja jezičkih podataka, a koji se tiču samo glasa jat. U tom smislu zanimljiv bi bio kriterij dijalekatskog variranja pjesama (gdje bi se uzelo pet dijalekata bosanskog jezika zetskojužnosandžački, istočnohercegovački (ijekavskoštokavski), ijekavskošćakavski, ikavskoštakavski i ikavskošćakavski215 ili pak kriterij žanrovske raslojenosti, odnosno kriterij određenih zakonitosti refleksa glasa jat.)
Prikupljenu građu razvrstao sam po stoljećima u kojima sam naveo pjesnike-predstavnike kao i pjesnička ostvarenja nepoznatih autora. Građu sam predstavio tabelarno, u redovima i kolonama koje služe za za označavanje određene pjesme, odnosno refleksa glasa jat. Po brojevima sam razvrstao autore zbirki alhamijado književnosti a oni su: 1 - Muhamed Huković: Zbornik alhamijado književnosti, 2 - Abdurahman Nametak: Hrestomatija alhamijado književnosti, 3 - Klaus Billig: Kritik der Editionsmethoden des serbokroatischen Schriftums in arabischer Schrift, 4 - Sejfudin Kemura, Vladimir Ćorović: Das serbokroatische Dichtungen bosnischer Moslims aus dem XVII, XVIII, XIX Jahrhundert, 5 - Muhamed Hadžijahić: Starija književnost, * - Muhamed Huković: Muhamed Hevai Uskufi, monografija. Prijegled prikupljenih pjesama, njihovih autora i izvora
U ovom poglavlju predstavljam sve pjesme koje su mi poslužile kao izvor zabilježenoga jata navodeći, uz pomenuti princip, i mjesto porijekla autora, kao i godinu, odnosno stoljeće stvaranja pjesme. 1 Mehmed Erdeljac Erdelj, 1588./1589.
Hirvati turkisi 1:
2 Nepoznati autor kraj 16. i poč. 17. st.
Otkad tebe nisam, gospo, vidio 2:1,2,5
3 Jusuf Livnjak Livno, 1618.
Arzuhal protiv Spore 3:1,2,5
4 Ahmed-aga Aršinović Zirai
Mostar, 1651.? A ja pođoh i povedoh konja na vodu 4:1,2,4,5
5 Muhamed Hevai Uskufi
Dobrnja, Tuzla (1601.- 1651.)
a) Bože Jedini, Ti nas ne kinji. b) Višnjemu Bogu Koji sve sazda c) Molimo se, Tebi, Bože d) Moje srce e) Bosanski da vam besidim f) Savjet ženama g) Poziv na vjeru
5a:1,2,3,4,5 5b:1,2,3,4 5c:1,2,3,4 5d:* 5e:* 5f:* i 1,2 5g:1,2,3,4,5
6 Hasan Kaimija Sarajevo, (1625./39.- 1691.)
a) Protiv pijenja duhana (1758.zabilj.) b) O osvojenju Kandije, 1669. c) Ti besposlen nemoj hodat
6a:1,2,3,4,5 6b:1,2,3,4 6c:4
7 Ajvaz dedo Prusac, kraj 17.st
Ajvaz-dedina kasida 7:1,2,5
8 Salih Kalajdži Sarajevo, Garibić 8:2
211 O tome više u Jovan Vuković: Istorija srpskohrvatskog jezika, str. 52.; Radosav Bošković: Osnovi upredbene gramatike slovenskih jezika, str. 25 212 Jovan Vuković: Istorija srpskohrvatskog jezika, 53.str.; Radosav Bošković: Uporedna gramatika slovenskih jezika, str. 25.-27. 213 Aleksandar Belić: Osnovi istorije srpskohrvatskog jezika, str. 86. i 87. 214 V. Jovan Vuković: Istorija srpskohrvatskog jezika, str. 59. i 60. 215 Dževad Jahić: Bošnjački narod i njegov jezik, str. 13. - 15.
59
1727. 9 Mehmed-aga
Pruščanin Prusac, 1728.
Duvanjski arzuhal 9:1,2,3,4,5
10 Abdullah Karahodža
Žepče, 1740.
Hodi,ago, ti klanjaj 10:2,3
11 Bećir Visočak Visoko, 1763 764.
Sad se zazeleni gora 11:2,5
12 Razi Velihodžić Sarajevo, (1731.- 1786.)
Kasida 12:1,2,4
13 Mula Mustafa Bašeskija
Sarajevo (1731.732. - 1804.)
Nut pogledaj sada tko si 13:1,2,4,5
14 Anonim 1765.
Ovi svit cvit 14:1,2
15 Hasan Kadija 1775.
Pismo bratu u Kozarac 15:1,2,4
16 Anonim kraj 18.st.
O hurmetima Ramazana 16:1,2
17 Abdulvehab Ilhamija
Žepče, (1773.- 1821.)
a) Bogu fala Koji čuje b) Hajat dok ne orakme c) Potlje Boga ne miluj d) De li ti je Halil-paša e) Ja upitah svog Jasina f) Dženet-saraj đuzel kuća g) Sejhom iršad tko ne najđe h) Čudan zeman nastade, i) Ja upitah svoje duše j) Der ti, ašik, hajde do s tu k) Dervišluk je čudan rahat l) Džazum hata isjan benden m) Hajde, sinak, te uči n) Šta god radiš r) Ako pitaš za derviše svijeta
17a:1,2 17b:2 17c:1,2,3,4 17d:1,5 17e:1,2,4 17f:1,2,4 17g:2 17h:1,2,4 17i:4 17j:4 17k:4 17l:4 17m:4 17n:4 17o:4
18 Abdurahman Sirri Oglavak, Fojnica, (1785. - 1847.)
a) Ah, dervišu, otvor oči b) U pamet se ti obuj c) Ako hoćeš derviš bit
18a:1,2,4 18b:1,2,4 18c:1,2,4
19 Umihana Čuvidina Sarajevo, (1794.-1850./1870.)
a) Sarajlije iđu na boj protiv Srbije, 1813. b) Čamdži Mujo i lijepa Uma
19a:1,2,4 19b:1,2,4
20 Mustafa Firaki Sarajevo, 1815.
Mazhar piše bosanska fukara 20:1,2,3
21 Anonim Hercegovina, 1826.
Lipa ti si, moj dilbere (rukop.) 21:1,2
22 Anonim Banja Luka, 1832.
Žalost Alibegovice 22:2
23 Anonim 1838.
Pisati je velik siklet 23:1,2,3
24 Anonim Janja, poč. 19. st.
Ako pitaš za Bosne valiju 24:2,3
25 Anonim
Bosanska ilahija sačinita u novom 25:1,2
26 Anonim Bijelo Polje?, 1858.
Car Mustafa nestade 26:1,2
27 Anonim 19. st.
Drugi stihovi na bosanskom jeziku 27:1,2
28 Anonim Sarajevo, 19. st.
Na Vratniku Fata 28:1
29 Murad-beg Čengić Miljevina, Foča, 1870.
Abdija 29:1,2
30 Omer Humo Mostar, (? - 1880.)
a) Stihovi zahvale na bosanskom jeziku b) Sehletul vusul, 1875. c) Savjeti d) Dova na bosanskom
30a:1,2 30b:2,3 30c:4 30d:2
31 Muhamed Ruždi Trebinje, (1825.-1905.)
a) Crna noćca niti dan ne spava b) Dobro gledaj oca, majku c) Miradž d) Na bosanskom lijepa priča o Ismailu e) Savjeti Mudraca Aleksandru Karnejnu f) Hazreti Fatima kad bi šikala g) Vefat
31a:1,2 31b:2 31c:1,2 31d:1,2 31e:2,3 31f:2 31g:3
32 Fejzo Softa Travnik, 1892.
Ašiklijski elif be, (zabilj.) 32:1,2,5
33 Ahmed Karahodža Žepče, 1895. Bošnjakuša 33:1,2,4,5
60
34 Abdulah Bjelevac Mostar.
(1857.-1905.) a) Tebrik b) Evo nami sad proljeće lipo
34a:1,2 34b:1,2
35 Alija Sadiković Janja, (1872.-1936.)
a) Nekad i sad b) Očino pismo, 1916.
35a:1 35b:1
36 Anonim
Nasihat 36:1,2
37 Imam Edhem 1908.
Nasihati nisai 37:1,2
38 Anonim
Zaplakala iz dženneta hurija 38:1,2
39 Anonim
Pismo bosanskim jezikom 39:2
40 Anonim
Kad ja idem pokraj tebe 40:2
41 Anonim
Čokseverim džanum seni 41:2
42 Anonim
Hej moj dragi brate Suljače 42:2
43 Anonim
Savjet na bosanskom 43:2
Prijegled hronološki predstavljene građe XVI stoljeće U ovome stoljeću imamao sačuvanu samo jednu pjesmu,
br. ě > i ě > (i)je ě > e
1: 1,2,3 Ah, nevista, duša moja
Ovi svit je kano cvit
Ovi svit je kano cvit
Nećemo dugo mi živit
Ovu pesmu Mehmed zgodi
Ne bud svagde tako srdit (4)
U svim navedenim izvorima postoji saglasnost u transliteraciji: Huković. Nametak, Billig. Samo u Kemure nalazimo odstupanje u leksemi svagde koju jedino nalazimo kod njega. Međutim, za ovaj izvor dovoljno smo kazali, tako da se njegove informacije ne mogu uzimati pouzdanim.
Kako je uočljivo, u djelu preovlađuje ikavizam. U zabunu nas dovodi ekavizam pesmu. Kako tumačiti ovu pojavu? Možemo uzeti u obzir mišljenje Smaila Balića koji kaže da je ovu pjesmu napisao islamizirani Mađar njemačkog porijekla koji je naučio naš jezik na području “Sedmograđa"' gdje du boravili i naši ljudi koji su bili mobilizirani.216 Ovo bi se moglo uzeti za objašnjenje ukoliko ovoj konstataciji dodamo ovu Hukovićevu: ,,U pjesmi se prepliću čudne jezičke karakteristike: ikavština sa ekavštinom -- nevista, svit, ali i pesma -- osobine
štokavskog govora, ali i glagolski oblici izgubi! sam, prosim tebe netipične štokavske konstrukcije, odnosno bliske kajkavštini."217 Osim toga, mislim da još jedan leksem govori u prilog mišljenju da se u pjesmi prepliću kajkavske osobine: obden, u kojem uočavamo prelazak poluglasa (ь) u e, što je, dabome, odlika kajkavsih govora.218 Prema tome, objašnjenje ove pjesme moglo bi se, na temelju ponuđenih informacija, svesti na sljedeće: pjesnik je usvojao govore sa ikavskim štokavskim i ekavskim kajkavskim jatom, te se na osnovu toga u pjesmi susreće ekavizam izmiješan, sa istina, brojnijim ikavizmom.
XVII stoljeće
U ovome stoljeću imamo nekolicinu pjesnika. Značajna imena su svakako Hevai, Kaimija i dr. Međutim, u ovom vijeku imamo i jednoga nepoznatog pjesnika s kraja 16. ili početka 17. st. Njegova se pjesma zove Otkad tebe nisam, gospo, vidio a signalizira, po mome mišljenju, utjecaj dubrovačke petrarkističke poezije na naše alhamijado pjesnike. Ovim se, ustvari, potvrđuje viševjekovna kulturna veza Bosne sa Dubrovnikom naslijeđena iz predturskoga vremena, a što znači da ova poezija nije bila toliko zatvorena i ukalufljena, kako se to često tvrdi.
br. ě > i ě > (i)je ě > e
2: 1,2,5 Otkad tebe nisam, gospo, vidio (7x)
Otkad tebe nisam, gospo, vidio
216 V. Smail Balić: Aljamiado-pješnistvo u: Smail Balić: Kultura Bošnjaka, str. 130 217 Muhamed Huković: Alhamijado književnost i njeni stvaraoci, str. 81. 218 Asim Peco: Pregled srpskohrvatskih dijalekata, str. 171.
61
Ja se ni sad nasmijati ne mogu
Volio bih se svojom dušom rastati
Svudi li ću ja nevoljan plakati
3: 1,2,5 Jer ne umi dobro sudit
4: 1,2,4,5 A na vodi lipa gospa lišce umiva
Nit te psujem, nit ti velim obješenice
Nemoj, ah bre nemoj tako ti vire (5x)
Jere jeste crne oči i lipše lice
Ah, divojko, lipotice, lipa ti si boja
Ah, divojko, lipotice, lipa ti si boja
Ah. divojko, lipotice, lipa ti si boja
Ostavi se, mlad junače, mene divojke
Bog te ubio jer mi kršiš bile ruke
Ah i mi smo birzemande bile divojke
U pjesmi br. 2 uočava se dosljedan ikavizam. Međutim, u njoj imamo oblika u kojima se regularnim putem, s obzirom na fonetsko-fonološku uvjetovanost, pojavljuje ikavski refleks u poziciji: ě + o > io u primjeru glagolskog pridjeva radnog i ě + j > ij.219 Da se radi o specifikumu govori ikavski refleks jata u riječi nisam, kao i prilog svudi. Pjesme 3 i 4 također svjedoče o preovladavajućem ikavskom refleksu.
Pogledajmo refleks glasa jat u jeziku preostalih pjesnika iz 17. st.: Hevaije, Kaimije, Ajvaz-dede.
br. ě > i ě > (i)je ě > e
5a: 1,2,3,4,5 Sazdade Ti nas. Ti pazi uvik nas (8x)
Da Te nađemo da nismo sami
Misao si Ti nam digod hodimo
Za Tobom ovdi kan otrovan!
Zemlje, nebesa i sve tilosti tjelosti (4)
Bez Tebe nismo mi nigdi siti
Bez Tebe nismo mi nigdi siti
5b: 1,2,3,4 Po volji uvik Njegovoj hodit
Prvo i posli kojo će nam sudit
Rad bi dolazit zavitnom daru
Nije li, Hevai, vrime Te naći
Zavitnom raju huriji naći
5c: 1,2,3,4 Omiluj nas lipo, čisto
Milostim uviravavši (3,4)
5d:*,5 Moje srce, moja dušo, lipo ime, medu moj
One pundže kose, bile ruke i nidra
One pundže kose, bile ruke i nidra
Tere izvadi vizen jagluk iz nidara
Tere izvadi vizen jagluk iz nidara
5e: * Bosanski da vam besedim, bratani
Vi moj i virni drugovi
Dotle se pazi doksi svitla obraza
Nevideteli od ovoliko godin
Od Boga i od svita ričit
Od Boga i od svita ričit
Al' je lasno nevirno zaći
Ovi svit učini dušam vas
219 V. Jovan Vuković: "Istorija srpskohrvalskog jezika", str. 71.
62
Da Tebi svi virno dođemo
5g: *,1,2,3,4, Hod'te nami vi na viru (x)
Po neviri što se kolju
Po neviri sići, morit
Po neviri sići, morit
Mi turčini virno žiti
A sa svitom obodit
Nevirnikom rugamo se
Kud diste se i kamo se
Nevirniku noge sapet
Ove riči promotrite
Zavirnici iđte u rite
Valja sviti (savjetovati) njega
Ovi pis je vazda viran
Iz nevire biži zaran
Iz nevire biži zaran
Ter nevirom digne ervah
Riječ (4) to je zvat vas nami
Rečeno je zvat vas nami (*,1,2)
Vrlo pravo virno stati
5f:* Sjet uzmite od mene
Čujte šta ću vam rijet
Jer 'no ćemo umrijet
Griha se čuvajte
Ružnom smrti ne mrijete
U paklu se ugrijat
Ne je žena lijepa
Gora nego slijepa
Svakim lipo živite
Te gorila kano luč
6a:1,2,3,4,5220 Nemojte se po zlu vrijet vret (2)
čujte slovo što ću rijet
Her kim ister čisto mrijet
Jer je vrlo grihota (1,5) grehota (2,3,4)
Uvijek je plaho
Zarar lipa mala (2)
Tutundžija svaki blid (1,5) blijed (2,3,4)
Iz nosa mu teče jid (1,5) ijed (2,3,4)
Eger taze eger sid (1,5) sijed (2,3,4)
Zločesto je po viru (1,5) vjeru (2,3,4)
Ko za duhanom umrije
U paklu se ugrije
Ružno jedni umiru (2,3) umjeru (1,4,5)
6b: 1,2,3,4 Nijeste avako ostali (1,2)
Osamdeset litina (1,2) ljetina (4) letina (3)
Nemojte se srditi (1,2)
Split povrgav i Trogir
Tko će reći sad...
Šibeniku ode vir
220 Ova je pjesma pronađena u rukopisu iz 1775. tako da je upitan njen izvorni karakter.
63
Zapovidi Isukrst zapovjedi (4)
Nevira vas obori nevjera (4)
Nevirniku vlasevati nevjerniku (4)
Vira pamet pogodi
Sve prejaše svjetove (4) svetove (3)
Gledajući sidismo
Sve je tursko vidismo
6c: 4 Hajd' za vjetrom kuda ode
Nu ljepote i tekija
Biće ljepa tu ćelama
Nema ovdje njemu mjesta
Nema ovdje njemu mjesta
Poslije Jednog nejma dosta
7: 1,2,5 Nimac Savu prehodi (1,5)
Konj im nogam do kolina (2)
Niti dotle doživjeti (2)
Pogledamo li sliku refleksa glasa jat u jeziku alhamijado pjesnika ovoga stoljeća, uočit ćemo dominaciju ikavizma. Međutim, ta pojava, kad je u pitanju Kaimija i ne izgleda tako. Prvo, Pjesma o pijenju duhana je zabilježena 1758., a Kaimija je živio do 1691., što znači da ne može biti pouzdana, ali ona ipak pruža određeni uvid u pjesmu. U njoj mahom preovlađuje ijekavizam sa snažnim preplitanjem ikavizama. Drugo, pjesma 6c nije pouzdana u pogledu određenja njena autora, a s druge strane, nju predočuju Kemura-Ćorović koji su, kako sam već naglasio, često korigirali tekstove pjesama. Treće, pjesma 6b, tj. O osvojenju Kandije smatram da nudi izvornu sliku refleksa glasa jat, onakvu kakvu nalazimo u originalnom rukopisu, a što i dodatno potkrepljuje ovu činjenicu jest stanje u transliteraciji svih zbirki osim Kemura-Ćorovićeve. Tek sa ovim pristupom i objašnjenjem možemo ući u daljnje analize ovih pjesama.
O nastanku ikavskoga jata Jovan Vuković kaže: "U procesu monoftongizacije i asimilatorne snage prvog od dvaju diftonških elemenata dobijena je zatvorenija boja, da se, na koncu, formira ikavska zamjena:
1) u zapadnijim štokavskim govorima i
2) u jugoistočnim čakavskim."221
To je, dakle, proces u kojem je dolazilo do ikavskoga refleksa. No, kada je u pitanju pojam zapadne štokavstine važno je spomenuti da se bosanski jezik, po svojoj genetskoj bazi, upravo temelji na njoj. Bitna odlika zapadne štokavštine svakako je ikavizam za koju Dževad Jahić utvrđuje: "Zapadna štokavština u stvari je bila većim dijelom šćakavština (šćap, ognjišće, pušći), a nakon zamjene jata (također većim
dijelom) bila je ikavska. Njen akcent bio je staroštokavski; sa dva silazna akcenta (motika, Neretva) bez uzlaznih akcenata. U toj štokavštini nije bilo izvršeno novo jotovanje pa su se upotrebljavale forme snopje, grebje, dojde, dojti, pojti, rodjak; uporebljavalo se j umjesto đ: meja, mejaš, preja; čuvalo se neizmjenjeno l na kraju riječi i sloga (čital, znal, imal, bil), kao i vokalno l (vlk, Vlkoslav, vlna, Hlmska zemlja i sl.) oblici bez metateze kao vse, vsi, vas, zatim oblici kto, tko, ili vavijek, vazda i sl."222
Vratimo se ponovo analizi predočene slike glasa jat. Kad je u pitanju Hevai, ikavizam je bitna, nadasve prepoznatljiva crta Hevaijina jezika. To se može kazati za cjelokupno njegovo djelo, osim pjesme Savjet ženama za koju ne postoji saglasnost među istraživačima o tome ko je njezin autor. Naime, Muhamed Huković, Muhsin Rizvić, Alija Nametak, te Kemura-Ćorović ovu pjesmu pripisuju Hevaiji, dok Abdurahman Nametak smatra daje autor ove pjesme neki imam Edhem iz Zenice.223
Prema ponuđenoj građi, kako rekosmo, Hevai piše ikavski. Upravo ovaj fenomen bio je razlogom istraživanja koje je imalo za cilj utvrđivanje uzroka upotrebe ikavskog jata u jeziku ovoga izuzetno značajnog alhamijado pjesnika, za što nam bitnih informacija pruža monografija o Muhamedu Hevaiju Uskufiju trojice autora: Muhameda Hukovića, Ahmeda Kasumovića i Ismeta Smailovića. Potvrđujući neospornu činjenicu o Hevaijinom ikavizmu,Ismet Smailović navodi mišljenje Alije Nametka: "Jezik u Hevaijinim pjesmama i rječniku je veoma čist, a u pjesmama gotovo bez imalo turcizama. Pisao je u ikavskom govoru. Rijetke su riječi pisane jekavski ili ekavski, a i te su sigurno iz pera prepisivača kojima se takva pokoja riječ iz živog govora otela i ušla u Hevai-Uskufijin rječnik."224
Pitanje koje se samo sobom nameće glasi: da lije ikavizam u Hevaijinom djelu uvjetovan dijalekatskom bazom pjesnika? Hevai je bio iz okolice Tuzle, iz mjesta Dobrnja, a u dijalektologiji je općepoznata činjenica da govori Tuzle i njene okolice nikad nisu bili ikavski.225 Pa otkud, onda, ikavizam u Hevaijinom djelu!? Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, među naučnicima je pokrenuto pitanje o utvrđivanju Hevaijinog porijekla.
221 Jovan Vuković: Istorija srpskohrvatskog jezika, str. 65. 222 Dževad Jahić: Školski rječnik bosanskog jezika, str. 15. 223 M. Huković: Alhamijado književnost i njeni stvaraoci, str. 87. 224 Ismet Smailović u poglavlju O Uskufijinu rječniku, str. 141. u: Muhamed Hevai Uskufi, monografija 225 O tome više u djelu Ivana Brapca Govor Tuzle i okolice; Dalibor Brozović: O problemu ijekavskošćakavskog (istočnobosanskog) dijalekta, HDZ, knj. 2
64
Ismet Smailović pretpostavlja da je Hevai, pošto ikavizam nije odlika govora Tuzle, porijeklom bio ikavac i to najvjerovatnije iz Uskoplja (Gornjeg Vakufa) sudeći po njegovu nadimku Uskufi. "To što je Hevai i u rječniku i u pjesmama bio znatno više ikavac nego ijekavac ne znači da je u njegovo vrijeme Tuzla s okolicom bila ikavsko govorno područje. Njegova je ikavština, po mome mišljenju, rezultat njegova porodičnog ikavskog porijekla."226 Iako se ovo Smailovićevo mišljenje može pretpostaviti istinitim i prihvatljivim, smatram da mu mogu uputiti nekolike zamjerke, budući da će u kasnijim radovima i sam Smailović korigirati ovaj stav, a oni se mogu svesti na sljedeće: prvo, u nauci nije zaokruženo mišljenje o Hevaijinom porijeklu; drugo, ako zbilja i potječe iz Uskoplja, kako je moguće da govori ikavski, ako je rođen i ako je živio, (a to potvrdio u svome djelu "Dobrinjatin Doljnu Solan"227) u Dobrnji kod Tuzle; treće, poznato je da djeca lahko usvajaju govor zajednice u kojoj žive, bez obzira na porijeklo roditelja.
Prema tome, smatram da je mišljenje, koje Smailović navodi u smislu objašnjenja Hevijina ikavizma, neuvjerljivo.
Ismet Smailović navodi i drugu mogućnost u objašnjenju Hevijinog ikavizma. Prema toj interpretaciji, Hevai je pisao ijekavski. Međutim, prema njegovome mišljenju, on taj glas nije precizno isticao pa je "logičan" slijed da su ga prepisivači ikavizirali, ili pak druga mogućnost: prepisivači su bili ikavci ili poluikavci pa su prepisivali riječi prema svome izgovoru. "Kasniji prepisivači su bili ijekavci koji su samo mehanički prepisivali riječi s ikavskim jatom vjerujući da je tako pisao Uskufi"228 u svom originalnom (autografskom) primjerku. "Zasada, prema svemu što je ovdje izloženo na osnovu utvrđenih činjenica, čini nam se vjerovatnija druga pretpostavka... "229 (ova koja govori daje Hevai pisao ijekavski, A.K.).
I na ovo mišljenje imam nekoliko prigovora. Istina, Smailović ovdje govori o ikavizmu u rječniku Maqbuli-arif, no kako je utvrđeno da je ikavizam odlika i pjesama, onda se ovaj njegov stav može uzeti i u objašnjenju Hevijinog ikavizma uopće, a i sam Smailović navodi citate Alije Nametka u kojima se tretira i pitanje ikavizma u pjesmama. Dakle, prigovori se mogu svesti na sljedeće: prvo, čini mi se pomalo naivnom Smailovićeva konstatacija kojom se tvrdi da Hevai nije precizno isticao glas jat. Ja se pitam kako je moguće da jedan glas, tačnije fonem ne bude precizan bilo u govornoj ili pisanoj realizaciji. Na ovome mjestu nema potrebe govoriti o odlikama glasa, odnosno fonema;230
drugo, čini mi se nelogičnim ovaj "logički slijed" u kojem su baš prepisivači bili ikavci ili poluikavci zato što su to isto mogli biti i ijekavci;
treće, kako baš da se dogodi da se poslije ikavskih pojave prepisivači ijekavci te zašto ikavci nisu prepisivali mehanički nego su to radili ijekavci (mislim da teza o mehaničkom prepisivanju u ovom kontekstu ne govori ništa!);
četvrto, mislim daje problematična formulacija o tzv. poluikavcima;
peto, napokon, mislim da činjenično stanje dovoljno govori samo za sebe a koje traži neki novi odgovor.
Imajući u vidu sve pokušaje u objašnjenju ikavizma u Hevaijinu djelu kao i sve slabosti na koje sam ukazao, pri čemu Smailovićeve tvrdnje niti negiram niti potvrđujem, osim što iznalazim neke nejasnoće i nepreciznosti, ostaje mi da prezentiram još jednu mogućnost u objašnjenja ove pojave, pojave ikavizma u jeziku pjesnika sa neikavskih terena. Također, napominjem da se treba obratiti ponovno na ono što nam nudi dosad prikupljena grada kako bismo ustanovili i potvrdili dominaciju ikavizma (Erdeljac, Zirai, Uskufi, djelimice Kaimija...). Prema tome što nam ta građa nudi, sa pravom možemo zaključiti da se ikavizam u tom kontekstu može promatrati kao pisani manir alhamijado književnosti. O tome svjedoči i mišljenje nekih lingvista: "Kad se radi o pisanoj tradiciji Bosne, ikavizam je njezina tipična crta. Starobosanski jezik (da ga tako nazovemo) ikavski je; ikavizam je njegov pisani manir prema kojem se taj jezik (odnosno njegova pisana tradicija) prepoznaje... Ikavizam je kao pisani manir prevladavao i u onim ijekavskim sredinama (dijalekatski iskonski ijekavskim) kakvo je npr. Sarajevo. Radilo se, dakle, o jednom širem pisanom bosanskom maniru, vezanom sa tradicijom bosanske države."231
Potvrdu ovoga mišljenja pružaju nam pjesnici koji dolaze sa neikavskih terena, a čiji broj, dakako, nije zanemariv: Hevai, iz okolice Tuzle; Zirai iz Mostara (a prema nekim karakteristikama izgleda da je bio iz Trebinja - "bre" se govori u Trebinju, npr.); Kaimija iz Sarajeva i sl.
Jedini logični odgovor u objašnjenju ikavizma koji srećemo kod ovih pjesnika, kao i kod onih koji će se javljati u kasnijim stoljećima, jeste njegovanje i čuvanje pisanoga manira. Pisani manir je bitna karakteristika starije književnosti. On se odlikuje petrificiranom formom koja svojom stalnom upotrebom skreće pažnju na sebe i kao takva predstavlja signal umjetnički prepoznatljivoga teksta. U tom kontekstu, ikavizam u jeziku alhamijado pjesnika predstavlja svojevrstan izraz pisanoga manira ove književnosti.
Osim toga, ako je u nauci prihvaćeno mišljenje o postojanju pisanoga manira franjevačke književnosti, zašto se takav recipročan stav ne bi mogao primijeniti i na alhamijado književnost!? Takav stav iznosi Herta Kuna koja upozorava da se upravo u utilitarno-religioznoj literaturi uočava književno-jezički manir.232
"Što je književnost starija i utilitarnija, utoliko će u njenom jeziku dolaziti do jačeg izražaja književno-jezički manir, jer će utoliko manje biti prisutna originalnost, pa prema tome i odgovarajuća sloboda i samosvojnost u izražavanju samog stvaraoca literarnog djela. Književno-jezički manir pretpostavlja za određeno područje i određeno doba i tip literature izvjesne jezičke crte manje-više zajedničke svim piscima, koje se ogledaju
226 Ismet Smailović: Nova leksikografska studija, Jezik, Zagreb, 1969. str. 25. 227 Stih iz pjesme Poziv na vjeru. 228 O tome na str. 154. 155. u monografiji Muhamed Hevai Uskufi. 229 Ismet Smailović: O jeziku Uskufijinog rječnika Magbuli Arif, str. 156.. u monografiji Muhamed Hevai Uskufi. 230 O prirodi glasa više u: Gramatika bosanskoga jezika, str. 83.- 85. 231 Dževad Jahić: Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora, str. 121. 232 Herta Kuna: Jezik bosanske književnosti XVII i XVIII vijeka u svjetlosti književno-jezičkog manira, Zbornik za filologiju i lingvistiku, knj. XIV/1, Novi Sad, 1971., str. 35.
65
sasvim konkretno na fonetskom, morfološkom i sintaksičkom planu, a i na planu leksike. To su upravo one crte koje kod autora koji pišu narodnim jezikom povezuju čitav niz pisaca određenim ustaljenim jezičkim navikama koje kod svakog pojedinog pisca ne moraju biti niti odraz njegovog maternjeg govora, niti dosljedan govor publike kojoj je djelo namijenjeno."233
Mislim daje ovaj citat najbolje objašnjenje onoga što ne nalazimo kod Smailovića. Na ovaj način možemo razumjeti ono što uočavamo u Uskufijevu jeziku, ali i u jeziku drugih autora, jer kako reče Herta Kuna, takva jezička navika ne mora biti odrazom maternjega govora pisca, niti sredine u kojoj je pisana ili pak namijenjena.
Smatram da osobenosti, s obzirom na na pisani manir franjevačke književnosti, mogu biti preslikane i na alhamijado izraz, s određenim varijacijama i ukazivanjem na pojedinosti koje karakteriziraju alhamijado. Alhamijado književnost nastaje na konkretnom grafijskom sistemu arapskoga pisma. To joj je, naravno, prva bitna odlika. No, u pogledu jezika i onoga što se promatra u književnoumjetničkom, tematskom i dr. aspektima, možemo govoriti o pisanome maniru zbog sljedećeg:
• i alhamijado književnost, kao i franjevačka, većim je dijelom didaktično – vjerska literatura. Međutim, alhamijado izraz natkriljuje svaj tematski krug što je čini razvrsnijom (pjesme o socijalnim fenomenima, ljubavne, buntovne, arzuhali i sl.);
• i u vremenskom rasponu alhamijado književnost, poput franjevačke, zaživljava početkom 17. st; • alhamijado literarni izraz natopljen je onim što se naziva ustaljena jezička navika, a ta se, pak,
navika najbolje očituje, pored turcizama, u ikavizmu; • kako god u franjevačkoj književnosti postoji leksički fond koji se ponavlja u ikavskoj formi, kakav je
npr. "divica, ditićak, ditić, divičanstvo, divičanska - biće da, najvjerovatnije, predstavljaju određenu crkvenu terminologiju koja je mogla biti upravo s takvim refleksom jata uobičajena..."234 slično nalazimo i u alhamijado književnosti (što će kasnije izlaganje u radu to i potvrditi!) sa leksemima tipa lip, lipo, lipa, grih, vira, divojka, (ne)vira, biži i sl. kao jedan oblik specificirane, "književničke" leksike u kojoj ikavska zastupljenost jata potvrđuje njen pisani manir koji ne ostaje, kako već rekoh, samo u sferi religijskog, utilitarnog, već se širi i na dah ljubavnog zanosa, socijalne okolnosti, buntovnoga pokliča...
Postoji još nekoliko okolnosti koje treba spomenuti a koji sugeriraju pojavu pisanoga manira:
• Već sam spomenuo da ovu pojavu potvđuju pjesnici koji dolaze sa neikavskih terena. • Pisani manir može se promatrati i u kontekstu bosanskoga srednjovjekovnog naslijeđa čija pisana
tradicija, počevši od stećaka do povelja, obiluje nizom karakterističnih crta među kojima je svakako značajno mjesto pripada ikavizmu (na stećcima, npr.!) gdje i u razumijevanju ove pojave nalazimo objašnjenja "...primeri sa i < ě u nekim srednjovekovnim grobnim natpisima svakako su više izraz tradicije ili jezika klesara nego govora toga predela."235 Ovaj fenomen predstavlja kamen-temeljac u praćenju njegovanja pisanoga manira bosanske književnosti. "Naime, jezgro srednjovjekovne bosanske države vazda je bilo u središtu šireg njezinog prostora, a u njemu je upravo ikavizam bio izvorna dijalekatska crta. Prvobitna Bosna, to je Bosna u gornjem toku Bosne i Vrbasa, a tamo su i prvobitni ikavski govori. Kasnije širenje teritorije Bosne značilo je i širenje ne samo ikavizma kao bosanskoga pisanog manira već i širenje ijekavizma kao dijalekatske baze..."236
• Pojava koja je doprinijela čuvanju ikavštine, po mome sudu, tiče se čisto ekstralingvističkoga faktora. U pitanju je bilo očuvanje onog jezičkog stanja stanovništva koje nije migriralo, a to je bilo muslimansko i katoličko stanovništvo jer "zašto bi napustili baš ikavštinu, koju inače katolici i muslimani, u dodiru sa pravoslavnima najupornije čuvaju kao amblem."237
Bez sumnje, ikavizam u pisanom jeziku stvaralaca alhamijado književnosti svjedoči o prepoznatljivom književnom manirizmu, za što nam kao potvrda služe gore navedeni primjeri i obrazloženja. Naredna istraživanja, odnosno prezentacija građe iz 18. st. potvrdit će ono o čemu smo govorili o jeziku alhamijado stvaralaca 17. st., a gdje će se, između ostalog, pokušati dati odgovor na uzroke pojavnosti određenoga refleksa jata kao i druge bitne aspekte važne za razumijevanje ove problematike.
XVIII stoljeće
18. stoljeće je po broju napisanih pjesama nešto bogatije od prethodnog. U njemu se srećemo sa autorima poput Bašeskije, Karahodže. Pruščanina i si. Refleks glasa jat u jeziku ovih autora izgleda ovako:
br. ě > i ě > (i)je ě > e
8:2 U zlo misto, gospodo,
A jedni mu svidoče
Jošder nije ni sjela
Al' nam čini lijep nam
Lijek imađoh, gospodo,
233 Herta Kuna: Jezik bosanske književnosti XVII i XVIII vijeka u svjetlosti književno-jezičkog manira, Zbornik za filologiju i lingvistiku, knj. XIV/1, Novi Sad, 1971., str. 35. 234 Herta Kuna: Jezik bosanske književnosti XVII i XVIII vijeka u svjetlosti književno-jezičkog manira, Zbornik za filologiju i lingvistiku, knj. XIV/1, Novi Sad, 1971. god., str. 41. 235 Pavle Ivić: Srpskohrvatski dijalekti. Njihova struktura i razvoj. str. 152. 236 Dževad Jahić: Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovoru, str. 121. 237 Pavle lvić: Srpskohrvatski dijalekti, str. 152.
66
Tuda hodić posjesmo
9238: 1,5 Nije li nigdi nikoga
Stiraše nas u Duvno
Ne smim tamo doći
Nit mogu siditi
Ni šta jisti ni piti
Svitujte me, gospodo,
Obnoć sino vučemo
U Stambolu sidio
Ovog nisam vidio
Ovog nisam vidio
Biži jedan po jedan
Vami je do smiha
Pazite se grihu
Umrićete, gospodo
Pa još išću cinu
9:2 Nije l' nigdi neboga
Čuvaj liti Šuljage
Recite mu, gospodo
Ne smim tamo doći
Niti mogu sidit
Nit šta, jesti niti piti
Svitujte me, gospodo
Obnoć sino vučemo
Mučno živjet, gospodo,
Nahlipih se, gospodo
U Stanbolu sidio
Ovog nisam vidio
Ovog nisam vidio
Liti, zimi, vavika
Liti, zimi, vavika
Isječe se džigerum
Biži jedan po jedan
Svijem ne velim: haša
Nije meni do smiha
Nestade iz miha
Sve lipo izdiha
Vami je do smiha
Pazite se griha
Umrićete, gospodo,
Bježaćemo, gospodo,
Liti, zimi, gospodo,
Jer pristelu (prijestolje) karar
Kraduć sino, gospodo,
Ufate u sinu
Pa još išću cinu
Da jedemo zijafet
238 Zbog neujednačenosti u čitanju ove pjesme morao sam je posebno predstaviti kod različitih transliteralora.
67
9: 3239 Nije nigdi nikoga
Stiraše nas u Duvno
Ne smim tamo doći
Niti mogu siđeti Niti mogu siđeti
Svjetujte me, gospodo,
Mučno živjet, gospodo
Sino vučemo
Nalipismo, gospodo,
U Stanboiu sidijo
Nisam ovo vidijo
Nisam ovo vidijo
Liti, zimi, vojska
Biži jedan po jedan
Svijem velim najedno
Nije meni do smiha
Nesta miha
Sve lipo izdiha
Pazite se griha
Umrićete, gospodo,
Biježaćemo, gospodo,
Uhite nas u sinu
Pošto išću cinu
Jednu rič još imam
9:4 Nije nigdi nikoga
Stjeraše nas u Duvno
Nisam nikad vidio
Nisam nikad vidio
Nesmim tamo doći
Niti mogu siđeti Niti mogu siđeti
Ni šta jesti niti piti
Svjetujte me, gospodo,
Obnoć sjeno vučemo
Mučno živit, gospodo,
Nalipismo, gospodo,
U Stambolu sidio
Nisam ovo vidio
Nisam ovo vidio
Ljeti, zimi, vojska
Biži jedan po jedan
Svijem velim najedno
Svijem ne velim haša
Nije meni do smiha
Nesta nama iz miha
Sve lijepo izdiha
Pazite se griha
Umrićete, gospodo
Niti kopaj, ni ori
239 Ovu i sljedeću verziju daju Billig (koji nudi čitanje po Otto Blau, a poznato je da ovaj autor nije bilježio izgovornu vrijednost ovog glasa!) i Kemura-Ćorović o čijoj sarn pouzdanosti u translileriranju već nešto govorio.
68
Bježaćemo, gospodo
Liti, zimi, gospodo
Kraduć sino, gospodo,
Uhite nas u sinu
Pošto išću cinu
Jednu riječ još imam
Pogledamo li sve četiri verzije, uočit ćemo dosta nedosljednosti. Čitanja koja daju Huković i Hadžijahić se podudaraju. Nametak ima posebno čitanje, kao i ostala dva autora, s tom napomenom daje refleks ijekavizama veći kod posljednje trojice autora. Stopostotni ikavski jat uočavamo u trans lite raciji 9:1.5 za koju se donosi čitanje iz Firakijine zbirke koju daje Korkut240 a koju uvršćuju Huković i Hadžijahić. Pogledajmo koliki je broj određenog refleksa glasa jat u spomenutim transliteracijama: br. ikav. ijekav. ekav.
9:1,5 18 / /
9:2 25 4 3
9:3 20 5 i
9:4 20 10 1
Pogledamo li jat u ovoj pjesmi, uočit ćemo dominaciju ikavizma. posebno u verziji 9: 1.5 mada je ikavizam poprilično čest u Nametkovu čitanju, a nešto manji i kod ostale dvojice autora.
br. ě > i ě > (i)je ě > e
10: 2,3 Na dućanu kad sedu gore
Jer će rijet bi-namaz
Ti ne biži u avliju
Siromasi u po lita
Kada ima mliva
Jera tira na namaz
11:2,5 Sad se zazeleni gora
A ne biži, dušo moja
12: 1,2,4 Čujte, dico, svikoli djeco (4)
Svakim lipo živi lijepo (4)
Nemoj kapuz rezati (1)
13: 1,2,4,5 Ne ostavlja nigdi nikoga
Što će biti ovde trica
Zlo namisto, dobro čini
Mali grijeh hele grijeh
Mali grijeh hele grijeh
Biž od ognja i od dima
Nemoj rijet mali sevab
Neće rijet nisam znao
14: 1,2 Ovi svit cvit
Ovi svit cvit
I svakome na svitu
Doće zeman umriti
I đe još kome Allah dade
Tud nalaze mala dica
Nikad niđe ožedniti
Nikad niđe ožedniti
Nikad niđe ogladniti
240 V. o tome kod Muhameda Hukovića: Zbornik alhamijado književnosti, str. 159.
69
Nikad niđe ogladniti
Na džamiji po svitu
Pod njim side tri terzije
Telo him je od mukavve
15: 1,2,4 Jedva sam je razumio
Lipo si mi knjgu piso
Ali si ništo plaho diho nešto (4)
U obrazu požutio
Kako hoće ljudi reći
Nisi htio čisto reći
Nisi htio čisto reći
Veće meni lipo kazat
Šta će ti(j)em ljudi reći
Sta će ti(j)em ljudi reći
Lipo ti je sebe znati
A tuđi(j)eh ne gonjati
Da ti sidiš tamo š njima (2,4)
I što sidiš među njima
Nisu htili amo doći
Nisu htili amo doći
Od njijeh muku odtiskujem (1,4)
Jal na sridu pare vrći
Misecivah ja zijanim
Meni kada zapovidiše
16: 1,2 Poslušajte lipi
Ne budite slijepi
Sanka se okrepi
U Dženetu dovijek
S bratom se ne jedi
U jezik se ujedi
U sehuru pojedi
Do doba se smiše
Grihota se piše
Bog mu grihe poklonja
Pjesma pod rednim brojem 8 - Garibić nastala je u Sarajevu u kojoj uočavamo jednu zanimljivost: ona posjeduje miješani refleks kratkoga glasa jat. Imajući u vidu činjenicu da je pjesma nastala u Sarajevu, onda nas svakako dovodi u zabunu refleks spomenutoga glasa. Po mome mišljenju, ova pjesma je, ili doživjela određene varijacije prilikom prepisivanja, ili se pak radi o utjecaju pisanoga manira u vidu ikavizma, jer ne smijemo zaboraviti daje pjesma nastala u ijekavskoj zoni kakvo je Sarajevo.
Pređimo sada na pojašnjavanje pojedinih primjera pjesama kako bismo pokušali odgonetnuti moguće razloge upotrebe određenog refleksa glasa jat. Sve pjesme, uključujući i pjesmu br. 9, kao i spomenutu 8, uz pjesme od 10 do 15 obiluju upotrebom ikavizama. Od zakonitosti koje vrijede u pogledu ikavskog refleksa jata, možemo ukazati najprije na onu koju smo spominjali da kad se glas ě nađe ispred o odnosno da daje ikavski refleks. To je sada, čini mi se, zakonitost. Međutim, zanimljiva je pojava "morfološkoga ujednačavanja i zamjene jata (gdje je) kao opća pojava ujednačavanje stare tvrde (na -ěhъ i sl) i meke (na –ihъ i sl.) promjene u pluralu zamjeničkih i zamjeničko-pridjevskih oblika... U svim našim štokavskim govorima stara razlika zamjeničke promjene ověhъ, ověmъ i našihъ, našimъ (posljedica vokalske asimilacije prema prethodnom palatalnom vokalu) uklonjena je ujednačavanjem (opća pojava izjednačavanja tvrde i meke deklinacije u promjeni). Ali je na raznim terenima ujednačavanje išlo na različite načine:
1) u korist meke promjene: ověhъ~našihъ > ovih, naših (bosanski ijekavski govori - sjeverozapadnije); 2) u korist tvrde promjene: ověhъ~našihъ > ovijeh, našijeh (hercegovački ijekavski govori pretežno, među kojima je običan slučaj i da se naporedo upotrebljavaju i jedni i drugi glasovni oblici.241
U ovom kontekstu možemo tumačiti pojavljivanje pojedinih oblika u pjesmama kao što su svijem, tijem,
241 Jovan Vuković: Istorija srpskohrvatskog jezika, str. 73.
70
tuđijeh. O ikavskom, odnosno ijekavskom refleksu glasa jat u negaciji prezenta glagola biti možemo govoriti u sljedećem: "Oblici nesmb, nesi i ne (ili neje- bez krajnjeg nastavka, kako se je on održao u pozitivnom obliku jest) fonetskim putem su mogli dati: nijesam, nijesi, nije. Prema trećem licu, gdje se ovo završno -je moglo osjećati kao sastavni dio zamjene jata (u saglasnosti sa odnosom jesam-sam, puni obliki enklitika, jest~je) lako je moglo doći do harmoničnijeg odnosa: nisam - nisi - nije -jesam -jesi -je. To usklađivanje oblika zahvatilo je sjeverozapadnije zone i ijekavskih i ekavskih govora(...) dok je rezultat regularnog fonetskog procesa ostao da ga sačuvaju jugoistočniji govori (istočna Hercegovina, Crna Gora i Sandžak), - odatle je ovaj izgovor putem migracija prenošen i u zapadnije zone, tako da se on ponegdje miješa sa autohtonim nisam i u ikavskim govorima (a s tim paralelno idu i ovdje pominjani oblici zamjenica i pridjeva na -ijeh i -ijem).242
Što se tiče oblika njijeh koji se nalazi u pjesmi 14, on je samo analoška usporednica koja prati započeti spomenuti proces na štokavskom terenu.
Dakle i u jeziku alhamijado pjesnika uočavamo nepodudarnost u obliku negacije glagola biti. Moguće je da te razlike potječu iz gore pomenutih razloga.
Što se tiče ikavizma u ostalim primjerima pjesama, oni su najvjerovatnije produkt pisanog manira koji se snažno osjeća u pjesmama, ako u jeziku Pruščaka (koji dolazi sa ikavskog terena), onda zasigurno u pjesmama drugih autora. Ovaj se princip može uvidjeti u pjesmama Ovi svit cvit, a posebno O hurmetima Ramazana u kojoj imamo dosta ijekavizama i ekavizama (uključujući ekavizam u leksemi jesti)- Ono što je bitno za naglasiti jeste da se u ovoj pjesmi uočava ikavizam u leksemama lip, grih za koje sam utvrdio da predstavljaju jedan vid okamenjenog oblika datog isključivo sa ikavskim refleksom glasa jat. Stoga, možemo zaključiti da bosanski jezik prati kontinuitet manira naslijeđenog iz prethodnog stoljeća.
XIX stoljeće
Po obimu i broju napisanih, prikupljenih i obrađenih alhamijado pjesama. 19. st. je najbogatije, ali i istovremeno sa jako izraženim različitim tendencijama i putanjama u smislu njezinog jezičkog i poetičkog obrasca. U ovom stoljeću nailazimo na desetak autora među kojima su svakako i neki najplodonosniji (Ilhamija - koga sam uvrstio u ovo stoljeće premda je stvarao vjerovatno pred kraj 18. st., no kako je veći broj pjesama iz 19. uvrstio sam ga u ovo razdoblje, Ruždi, Humo, i sL.). Ovo je stoljeće u kojem se javlja i najveći broj nepoznatih autora među kojima svakako nalazimo vrijedna ostvarenja. Umihana Čuvidina i Fejzo Softa, za koje vrijedi pravilo da su uveli novine u alhamijado izraz te da su se uključili u proces tzv. novoštokavskog folklornog koine, također su stvarali u 19. st.
Pogledajmo refleks glasa jat u pjesamama Abdulvehaba Ilhamije.
br. ě > i ě > (i)je ě > e
17a: 1,2 On je Zahir, On je Batin, ne bižim
Ilhamija fali Boga dok umrem
17b:2 Ti od hodža i od šejha ne biži
Der agjarom lipo srce ne žeži
Od dizara Božijega ne biži
Svoju dušu grihovima ne maži
Da pred Bogom ne bude mučeno
17c: 1,2,3,4 Potlje Boga ne miluj
Ili sidit ili ležat (3) sjedit (1,2,4)
Srce vrlo ugrije
Tebe vrlo ogrije (1,2)
Grih ti đunah ne bude
- Ne htje ići u mekteb
17d: 1,5 Đe li ti je Halil-paša
Đe li biše laži vaše
Đe to biše laži vaše
Pobojte se, grehota je
Ovi svijet sad će proći
17e: 1,2,4 Jer evlija ne odleti odlete (4)
17f: 1,2,4 Ko uniđe, eto sreće
Al' ti radi ovdje, hodža
Al još veće vidit Boga (2) vidjet (1,4)
242 Jovan Vuković: Istorija srpskohrvatskogjezika, str. 73. i 74.
71
Der ti nađi ovđe Njega (2)
Lijep dizar nek ukaže
Ako treba tebi ihsan
17g:2 Koren, sufi, ne budi
17h: 1,2,4 Dobri ljudi nestade
Dobrih ćudi nikade
Trpit teška muka otrpjet (2)
I to ima lip nimet
Ja sam jedan čovik sam
Turska sreća...
Kad je više zlijeh (l)judi
Rugla od nji(h) golema
Od griha se uklanjaj (2)
Niče dicu u mekteb (2)
17i:4243 Dva ćehaje i dva svita
Ilhamija lipo kaže
Onda ćeš ti rit: beli
17j:4 Lajik budi lipom zatu
S tijem sebe puno muči
17k:4 Slađe jesti nego halva
Vidjet Boga ako želiš
Oni svijet ako želiš
Bjež' od griha i kufura
Bjež' od griha i kufura
171:4 Sve je dušman potlje Tebe
17m:4 Kod Boga je grehotan
I kod svita sramotan
A skakući, ne griši
Sve u mekteb prispivaj
Po silima ne hodaj
A iz njega ne bježi
Nemoj biti ko vjetar
Ne griši se, ne luduj
U besjedi budi blag
Da ti daju cio svijet
Dati daju cio svijet
Jer ćeš, sinak, umrijet
Velku muku podnijet
Putem iduć ne jedi
Primaj lijep ponašaj
S arsuzom se ne mišaj
Ne sastaj se sa zlijem
Ko ushodi sa kijem
Znaj ga čojkom nakijem
17n: 4 Kuran, Ahmed lijepo nam kaže
Al' se plaši turskijeh duša
Nevjera je vazda od Moskova
Čuvaj dobro carskijeh gradova
243 Sve naredne pjesme su predstavljene u transliteraciji Kemura-Ćorovićeve zbirke.
72
Nu ridžala čudnijeh vukova
Vjetar puše, jabuke miruše
Čuvaj Njemca sa četiri strane
llhamija vazda je naprjeda
Aj kod šeha bude zapovjeda
Biće Racu golema bijeda
17r:4 Ako pitaš za derviše svjeta
Pogledaj im po svjetu turbeta
Na svjetu to je prava ljepota
Na svjetu to je prava ljepota
Primjeri Ilhamijinih pjesama pokazuju izrazitu nestabilnost i neujednačenost refleksa glasa jat. U pjesmama dolazi do gotovo podjednake upotrebe ikavizama i ijekavizama, samo što nije zanemariv broj ni ekavske zamjene jata. Pogledamo li, vidjet ćemo da su neke pjesme koje navode Kemura-Ćorović ikavske (17h, 17i , 17l) dok se ijekavizam u potpunosti sreće u pjesmama 17k, 17m, 17n i 17r. Što se tiče ostalih, u prvom redu Hukovića i Nametka, njihova transliteracija govori o otprilike podjednako zastupljenom i ikavskom i ijekavskom jatu, ali je ekavizam također čest.
Ovako neujednačeno bilježenje refleksa glasa jat sigurno je uvjetovano nekim faktorima. Da li je uzrok ove neujednačenosti prepisivačkog karaktera!? Ili transiiteracijske korekture?! Ne možemo sa sigurnošću tvrditi daje tačna jedna, odnosno druga (pret)postavka. Moguće je, također, da je llhamija bio pod utjecajem maternjega govora, tj. njegove dijakatske baze. Obratimo pažnju na ovaj fenomen.
Abdulvehab Ilhamija je iz Žepča koje u dijalekatskom smislu čini specifikum. Naime, ovi govori pripadaju zoni ijekavskošćakavskih govora, za koje smo rekli da se prostiru između Drine, Bosne, Usore i Fojnice. Naime, kad je ovaj govor u pitanju, ni u samoj nauci nije u potpunosti definirano kojoj zoni govora pripada. Geografski uzevši, ovi govori pripadaju ikavsko-šćakavskim govorima, ali se ni sami dijalektolozi ne slažu u potpunosti u vezi s tim. O čemu se radi!?
"Ilhamijin književnojezički izraz je nekozistentan: u osnovi je istočno-hercegovački dijalekat (đe, ovi, starijeh itd.), ali sa ikavizmima (lipo, posilima) te mnoštvom turcizama religijske provenijencije."244
Dalibor Brozović upozorava, da se ijekavskošćakavski dijalekt ne može podvesti pod istočnohecegovački: "I zato ijekavskošćakavski dijalekt ne može biti dijelom istočnohercegovačkoga."245 Nešto slično ćemo naći i u objašnjenju ovoga dijalekta kod Pavla Ivića: "Iako u samoj svari ne spadaju u istočnohecegovački dijalekat, ovde će se spomenuti i neki polujekavski govori koji su geografski i lingvistički bliski posmatranim jekavskim tipovima (misli se na govore istočne Bosne, A.K). To su... 1) govori sa (dugim) ě > e i (kratkim) ě > je u Maglaju i Tešnju, u predelu srednjeg toka Bosne (muslimani); 2) govori sa (dugim) ě > ije i (kratkim) ě > i u Žepču u dolini Bosne..."246
Šta onda reći o jeziku Abdulvehaba Ilhamije!? Pod kakvim je utjecajem njegov literarni obrazac!? Koja mu je dijalekatska baza? Ako je istočnohercegovačka, kako tvrditi da ovi govori ne spadaju u tip istočnohercegovačkog dijalekta!? Koji je to specifikum koji kiti Ilhamijin izraz?
Jedno je sigurno: dijalekatska zona Žepča, gdje je živio i stvarao Ilhamija, sigurno je ostavila traga na pisani oblik stvaralaštva ovoga pjesnika, budući da je ovo područje u lingvističkome smislu promatrano, specifično. Naime, promatrajući Ivićev citat o karakteristici područja sa kojeg dolazi ovaj pjesnik, možemo pokušati protumačiti neke jezičke pojavnosti.
Ijekavizam u obliku pridjeva i zamjenica plurala u vidu deklinacijskih izjednačavanja, (gdje srećemo i dobri(h) i zlije(h)) možemo promatrati u pomenutom kontekstu. Pogledamo li ijekavski refleks u ostalim primjerima, a na tragu onoga stoje Pavle Ivić kazao o govoru Žepča, ne možemo biti sigurni daje to baš utjecaj maternjega govora budući da dugi jat daje ijekavsi refleks, a kratki ikavski, kad je gotovo više primjera u kojima kratki jat daje jekavizam: sjedit, ne htje, ovdje, vidjet, ovdje, otrpjet, bjež i sl. Mislim da nam ovi primjeri ukazuju na činjenicu da je u čitanju Ilhamijinih pjesama polaženo od prilagođavanja refleksa glasa jat standardnome ijekavskom izgovoru. Naravno, ovu je problematiku potrebno podrobnije istražiti. Međutim, ono što uočavamo u pogledu ovoga refleksa samo nam relativizira pitanje utjecaja dijalekta, ili nas navodi na ideju da se svjesno radilo na ispravljanju Ilahamijinih pjesama. Ekavski refleks glasa jat je brojan. Kako se on reflektira u ijekavski govorima? Ove govore, naime, uvrštavamo u ijekavske: "Iako u samoj stvari ne spadaju u istočnohecegovački dijalekat, ovde će se spomenuti i neki polujekavski govori koji su geografski i lingvistički bliski posmatranim jekavskim tipovima"247 (autor misli na govore Žepča, Maglaja i Tešnja, A.K). "Tri su kategorije primjera u kojima je staro e u ijekavskom narječju supstituisano glasom ě:
a) regularno fonetskim putem dobijeno (kao u odnosu brijeg~bregovi), b) analogijski (kao u primjeru prelaz - duga zamjena -prelaziti), c) u pojedinim riječima, gdje je, kojim putem, sa strane infiltriran ekavski oblik zamjene
i ustalio se kao takav na ijekavskom terenu: sa dugom zamjenom."248 244 Miloš Okuka: Alhamijado izraz (1), str. 13., u: Književnojezički izrazi u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 1860. do 1878. godine. 245 Daiibor Brozović: O problemu ijekavskošćakavskog (istočnobosanskog) dijalekta, str. 207. 246 Pavle Ivić: Srpskohrvatski dijalekti, str. 146., 147. 247 Pavle Ivić: Srpskohrvatski dijalekti, str. 146. 248 Jovan Vuković: Istorija srpskohrvatskog jezika, str. 75.
73
Pogledajmo sada neke od tih ekevizama: umrem, pred. grehota(n), ne odlete, sreća, treba, koren, jesti.
U Ilhamijinim pjesmama ovdje se susrećemo sa samo dvama primjerima u kojima se ekavski refleks ne javlja u sekvenci rě: odlete i jesti. Primjeri kao što su pred, grehota(n), sreća, treba predstavljaju normalan proces u kojima se javlja ekavski refleks glasa e jer "obično je pravilo koje vrijedi za jedan dio ijekavskih govora, a što je uopćeno i kao norma književnog jezika: ...
2) da iza dvaju suglasnika od kojih je drugi r (a glas e je pritom kratak!, A.K) dobijamo e, kao što ga imamo u ekavskom: vremena (gen. sg.), ...strelica (prema strijela) ...greška i pogreška (prema griješiti, pogriješiti) i tome slično..."249 Zato gore navedeni primjeri (pred, grehota, grehotan, sreća, treba) predstavljaju normalnu ekavsku zamjenu u primjerima kada je jat kratak. Primjer imenice sreća možemo tumačiti na sljedeći način. "Kod imenica vreća, sreća, ne javljaju se srodne riječi sa starim dugim jatom, pa njihovo ijekavsko porijeklo danas ne možemo raspoznati onako kako je to običan slučaj sa drugim primjerima..."250
Zapravo, i u ovom primjeru uočavamo gore pomenutu zakonitost. Preostali primjeri kao odlete251 može se u ovom kontekstu protumačiti samo korekcijom prepisivača, dok primjer koren svjedoči ili korekciju ili eventualni utjecaj govora sa ijekavsko-ekavskom zamjenom jata (a to su govori obližnjih mjesta: Maglaja i Tešnja), zato što u ovim govorima dugi jat daje ekavizam. Oblik jesti je dat u obliku karakterističnom za ijekavske (istočnohercegovačke) govore.
O odnosu ijekavskog i ikavskog jata primjećujemo neke osobitosti. Naime, prema onome što smo kazali o karakteru refleksa u ovome govoru gdje kratki jat daje ikavsku zamjenu, primjećujemo je kao takvu, što svjedoče primjeri: bižim, biži, sidit, vidit, trpit, čovik, dicu. No, da ne bilo zabune, Ilhamijin jezik posjeduje i ikavski refleks nekarakterističan za ove govore, gdje dugi jat daje, također, ikavizam: dobri(h), lip, griha, svita, lipo, rit, lipom, griši, prispivaj, ne mišaj. Ovi primjeri, po momu mišljenju, mogu se jedino objasniti kao onaj sloj leksika koji se nataložio u vidu pisanoga manira.
Ostali ikavski primjeri tipa ugrije, ogrije, cio već sam objašnjavao, tako da ne moram to ponavljati.
Spomenute refleksije glasa jat svjedoče nam o neizdiferenciranim oblicima pojavnosti gdje se u istim kategorijama i istom fonetskom okruženju javljaju različite refleksije ovoga glasa. Takav slučaj može nas zbunjivati, ali on kao takav odraz je ili pjesnikova dijalekatskog utjecaja, ili korekcije prepisivača, odnosno pjesnikove nekonzistentnosti (što je ipak najmanje moguće!), ili je pak različit refleks glasa jat uvjetovan metričkim razlozima.
br. ě > i ě > (i)je ě > e
18a: 1,2,4 Lipe huje sve ti primaj
Nehj što god je, od onog biži bježi (4)
18b: 1,2,4 Ovi svijet kilu-kal, dost
Grihova se ti pokaj grjehova (4)
Od insana biž' u kraj bjež' (4)
I8c: 1,2,4 Grihova se pokajat -
Na grihe se ne vraćat
Robovati lipota ljepota (4)
Ne poslušat - grehota
Svijem srcem: ja Allah
Ovi svijet sad će proć'
Činjenično stanje pokazuje daje u jeziku Abdurahmana Sirrija češće u upotrebi ikavica, isključujući ono što su prezentirali Kemura-Ćorović. Jezik ovoga pjesnika svjedoči onu potvrdu o čestoj upotrebi karakterističnih, manirski markiranih leksema. Imajući u vidu ono što Asim Peco navodi kao odliku ovih govora gdje kaže: "Kratko ě > je"252 moramo ustvrditi da kod ovoga pjesnika nalazimo ikavizam: biži, lipota koje svjedoče pomenuti pisani manir u tako karakterističnim riječima. Ostali primjeri mogu se shvatiti u kontekstu onoga što smo kazali za jezik Abdulvehaba Ilhamije (ekavizam, oblik svijem i sl.). Ovaj je pjesnik pod snažnim utjecajem ijekavskošćakavskih (istočnobosanskih) govora253 dok Dalibor Brozović utvrđuje da u ovu zonu govora ulazi i sliv "rijeka Fojnice (trokut Fojnica-Kreševo-Visoko) i Usore."254
br. ě > i ě > (i)je ě > e
19a: 1,2,4 I pred njima Memiš-aga
Djeco moja jeničari
De dva i dva zapjevajte
Zapjevaše jeničari
Tu su bili tri bijela dana
249 Jovan Vuković: Istorija srpskohrvatskog jezika, str. 75. 250 Jovan Vuković: Istorija srpskohrvatskog jezika, str. 76. 251 Ovo samo u čitanju Kemura-Ćorovića. 252 Asim Peco: Pregled srpskohrvatskih dijalekata, str. 97 253 V. Dževad Jahić: Bošnjački narod i njegov jezik, str. 24. 254 Dalibor Brozović: O problemu ijekavskošćakavskog (istočnobosanskog) dijalekta, str. 121.
74
Najnapreda Čamdži bajraktare
I siđoše stojnu Biogradu
Tu su bili preko mjesec dana Tu su bili preko mjesec dana
Skupiše se Sarajke djevojke
Da ja uzmem stojna Biograda
I Semendru niže Biograda
19b: 1,2,4 Neće žalit ni tri bjela dana
I umrije, žalosna mu majka
Rusu kosu rukom odrezala
U golemu jadu odrezana
Il' djevojka svoga suđenika
Već djevojka svoga suđenika
Što ga neće stići dovijeka
Ja ga neću stići dovijeka
Određenje karaktera i jezičke analize ove pjesme predstavlja problem s obzirom na donošenje provjerenih informacija zato što jedini oblik zapisa ove pjesme na arebici nude Kemura-Ćorović.255 jer je original, nažalost, izgubljen. Obje Čuvidinine pjesme su nastale pod snažnim utjecajem narodne poezije. "Pjesma je i po formi i po ruhu potpuno identična s narodnim pjesmama..."256 S obzirom na ovu konstataciju, možemo kazati da se alhamijado književnost uključila u predstandardizacijske tokove našega jezika. "Novoštokavska folklorna koine izvršila je snažan uticaj na alhamijado - književnojezički izraz, što se posebno odnosi na Umihanu Čuvidinu (XIX v.) i Fejzu Softu (XVIII - XIX v.), kod kojeg npr. ima veoma malo turcizama."257 "U Vukovo doba, naslanjajući se na Bašeskijin i Ilhamijin pjesnički opus, pojavila se cijela plejada stvaralaca koji se drže ustaljenih stilsko-jezičkih alhamijado kalupa, ali poneki od njih u svoj izraz, mada bojažljivo, unose i neke novine. To su, prije svega, elementi koji se baziraju na fakturi naše narodne poezije, što znači daje novoštokavski folklorni koine izvršio znatniji uticaj na alhamijado izraz uopšte, a posebno na izraz pojedinih pjesnika. Ovo se posljednje naročito odnosi na sjetnu i suptilnu Umihanu Čuvidinu... Njen je jezik gotovo identičan jeziku Vukovih zbirki narodnih pjesama."258
U kontekstu razumijevanja ove pojave i pojma novoštokavske folklorne koine, Dalibor Brozović upozorava da je to zapravo bio specijalizirani novoštokavski interdijalekt koji se nije govorio na konkretnom terenu ali je posjedovao na svim jezičkim nivoima tako izgrađen sistem koji se sastojao u vidu poetizama; drugim riječima, to je bio uzor-jezik u umjetničkom narodnom stvaralaštvu koji je dakako imao svojih bitnih osobina.259
Ijekavizam je bitna karakteristika jezika Umihane Čuvidine. Ikavizam se javlja tek u leksemi Biograd što predstavlja normalan razvoj u vidu ovog refleksa na ijekavskom terenu budući da se glas e nalazi ispred o. I ekavizam, također, prati opće ijekavske tendencije u reflektiranju glasa jat kad se nađe u poziciji u sekvenci sa glasom r, gdje uviđamo formulu: cons.+r+ě (kratko) > re (pred, preko, najnapreda) dok se u primjerima odrezala, odrezana objašnjenje svodi na sljedeće: "Za glagol rezati i srodne riječi nemamo nikakvih znakova da je osnova riječi glasila rez-, osim ako riječi uporedimo sa ikavskim izgovorima rizati - i sl."260 Ijekavizam koji susrećemo u Čuvidininom djelu potvrđuje, ne samo dijalekatsku bazu, već i ono što smo kazali za ijekavski refleks glasa jat kao jedne od najsnažnijih odlika novoštokavske folklorne koine. Prema ovome što smo uočili u jeziku Umihane Čuvidine, s obzirom na refleks glasa jat, (kao i na ono što su kazali ostali naučnici) lahko se da zaključiti da je Umihana pjevala na istočnohercegovačkom dijalektu, odnosno, njezin jezik ima značajke onih osobina koje se vežu za ijekavsku novoštokavsku folklornu koine, a samim tim i Vukovu koncepciju standardnog jezika. Ova nas konstatacija vodi u tom smjeru da možemo zaključiti da ja alhamijado izraz, na tragu djela Umihane Čuvidine, ali i još nekih alhamijado stvaralaca, ostala osvjedočenim zapisanim tragom u procesima standardiziranja našega jezika.
To je, pored još nekih karakteristika, bitan aspekt značaja alhamijado književnosti.
br. ě > i ě > (i)je ě > e
20: 1,2,3 Sultan care, sunce ogrijano x
Ovo nije ništa za besjedi
Otkako nam postanuše djedi
255 V. Abdurahman Nametak: Hrestomatija alhamijado književnosti, str. 75. 256 Muhamed Huković: Zbornik alhamijado književnosti, str. 46. 257 Dževad Jahić: Bošnjački narod i njegov jezik. str. 24. 258 Miloš Okuka: Alhamijado izraz (1), str. 13., 14., u: Književnojezički izrazi u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 1860. do 1878. godine. 259 O tome više v. Dalibor Brozović: Vuk Stefanović Karadžić i novoštokavska folklorna koine, str. 102.-118. u: Standardni jezik. 260 Jovan Vuković: Istorija srpskohrvatskog jezika, str. 76.
75
Nije ti se Bosna nasmijala
Svakakvije muka naučili
Što nas nijesu još crvi točili
Ako ne slušaš ove riči naše
On je u Bosni mrve posidio
Sad him plaču ostarile majke Sad him plaču ostarije majke (3)
Bosanske harekete vidio
I Mustafa Firaki, kao i Umihana Čuvidina, bio je Sarajlija, a Sarajevo je uvijek pripadalo zoni ijekavskih govora.261
U ovoj Firakijinoj pjesmi nalazimo riječi sa glasom jat kod kojih se uočava gotovo podjednaka upotreba sa ijekavskim i ikavskim refleksom. Ikavizam se javlja u normalnim promjenama za ijekavske govore, kao što svjedoče primjeri ogrijano, nasmijala, posidio, vidio. Međutim, ikavizam se javlja i u riječima nekarakterističnim za ijekavske govore: ostarile, a posebno riči u čijoj se upotrebi osjeća sigurno snažan odjek pisane tradicije u vidu manira koja je natopljena poetskim, tradicionalnim osjećajem za umjetničko stvaralaštvo. Ijekavski oblici svakakvije, nijesu sigurno su odlika ijekavskih govora hercegovačkoga tipa za što slično objašnjenje nalazimo i u sljedećem primjeru: "Obično je - nijesam, nijesmo. U zameničko-pridevskoj promeni najčešće su uopšteni nastavci starih tvrdih osnova: ovijem, našijem, dobrijem, vrućijem."262
"To usklađivanje oblika zahvatilo je sjeverozapadnije zone i ijekavskih i ekavskih govora, dok je rezultat regularnog fonetskog procesa ostao da ga sačuvaju jugoistočniji govori."263
Ostali refleksi jekavskog jata su uobičajeni za primjere sarajevskoga govora koji srećemo u jeziku Mustafe Firakija.
Pogledajmo primjere pjesama kod kojih nije ustanovljen autor.
br. ě > i ě > (i)je ě > e
21: 1,2 Lipa ti si moj dilbere, Bog te vidijo
Lipa ti si moj dilbere, Bog te vidijo
Lipo t' lišce imaš, ja te ljubio
Bile t' ruke imaš, mene grlile
Lipa t' medna usta imaš, mene ljubile
Za kućom ti jedno vrilo močilo
Pod kućom ti jedan duvar viran
Ne bi l' drago u nidarce skočilo
22: 2 Umrla je Bejzada djevojka
Tišila je Alibegovica
Još ti nisi žalosti vidila
Još ti nisi žalosti vidila
23:1,2,3 Po svijetu hodili
Svakom kazat umijem (1,2)
A sam sebe ne umijem
U Ćitabu razumijem (1 ,2)
24: 2,3 Zla ne činje, al' mu šapće doljna
Potražite priko Lašve broda
On obalu prsima razdrije
U zenička polja izdrije
U stoku mu udreše vuče
25: 1,2 Bi nam došlo jedno vrime
Da je nami teško brime
Ti pogledaj zli(h) memura
261 V. dijalektološke karte Pavla Ivica u djelima Srpskohrvatski dijalekti i Dijalektologija srpskohrvatskog jezika. 262 Asim Peco: Pregled srpskohrvatskih dijalekata, str. 82. 263 Jovan Vuković: Istorija srpskohrvatskog jezika, str. 73., 74.
76
Svi mi Boga virujemo
Mlogo svita hrđav biti
26: 1,2 Nizam dade lijepo 3x
Rumeliju razredi
Musellime razredi
Urahati lijepo 2x
U Biogradu vezira
Feth učini lijepo
U Senice dobavio
Bog mu dade lijepo
Ovi svijet sve nam laže
27: 1,2 Ne valja mi ovaj svijet
Brže hoću ja umrijet
Da ćemo se svi razdrijet
Nemamo se kud zavrijet
Ovi svijet hoće proć
Oni svet hoće doć'
Od želje ću umrijet
Srce moje razdrijet
Već ne mogu podnijet
Među zlijem propali
Đe god ima pravi turčin
Po svijetu vas ehli arz
Đe god ima krivi turčin
Najposlije idžra eder
28: 1 Od Mule bećara bježi priko vrata
Od Mule bećara bježi priko vrata
Ne biži, Fato, od mene bećara
Od bjelila i od rumenila
Sve ti, Fato, dade za bjelilo
Pjesme anonimnih pjesnika su neujednačene s obzirom na glas jat. Neke su od njih izrazito ikavske (21, 25), a neke izrazito ijekavske (23, 27), dok ostale posjeduju izmiješan refleks ovih dvaja oblika u pojavljivanju jata.
Pjesma 24 ima tri oblika sa ijekavskim, te po jedan sa ikavskim i ekavskim refleksom, ali samo u transliteraciji Klausa Billiga.
Pjesma pod br. 26 pokazuje dosta kolebanja sa učestalijom upotrebom ijekavizma koji se čak osam puta ponavlja u leksemi lijepo, što nas navodi na pomisao da je u pitanju pjesnik ijekavac. Ikavski refleks u leksemi Biograd normalan je za ijekavske govore (ali i za druge!). Ekavizam u leksemi razredi i toponimu Senice kao i samome morfološkom obliku pojavljivanja navodi na nas specifičnost pjesnikova govora.
Na temelju onoga što sam prikupio, kao i uporedio, a imajući u vidu i činjenicu da se autori alhamijado zbirki ne opredjeljuju u imenovanju pjesnika, ja ću iznijeti ovdje jednu pretpostavku.
Prema jezičkim karakteristikama moglo bi se pretpostaviti da ova pjesma potječe iz Sandžaka.
Taj stav temeljim na sljedećim činjenicama:
1. Biograd: ě + o > i: "Promena ě u i ispred j i o obična je i ovde: bogatiji, ci(j)o..."264
2. Lijepo, viđe, đekome: "Refleks ě ovde je po pravilu dvosložan: vijek, cijepala..."265
3. Razredi: "Grupa rě daje re: gorelo, starešina, rečica..."266
4. Senice: "Niz ikavizama postoji i u drugim govorima..."267
5. Konačno, i sam pjesnik kaže da je "Mehmed ćatib Akova"268 gdje Akova svakako znači Bijelo Polje. 264 Pavle Ivić: Dijalektologija srpskohrvatskog jezika, str. 158. 265 Pavle Ivić: Dijalektologija srpskohrvatskog jezika, str. 157. 266 Pavle Ivić: Dijalektologija srpskohrvatskog jezika, str. 158. 267 Pavle Ivić: Dijalektologija srpskohrvatskog jezika, str. 159. 268 Muhamed Huković: Zbornik alhamijado književnosti, str. 190.; Abdurahman Nametak: Hrestomatija alhamijado književnosti, str. 198.
77
Prema tome, dijalekatska baza ove pjesme mogla bi biti zetsko-sjenički govori, a njen autor je Mehmed ćatib Bjelopoljac.
Pjesma pod rednim brojem 27 je čisto ijekavska. Nijedan transliterator ne navodi izvor osim broja rukopisa. Prema jezičkim karakteristikama ova je pjesma nastala na ijekavskom terenu, možda istočnohercegovačkom ili tipu istočnohercegovačkoga govora na kojem drugom terenu jer u njoj srećemo pored normalnog razvitka glasa jat u ijekavski refleks, i primjer zlijem kao i prilog đe. Možemo kazati da nas pomalo zbunjuje oblik svet koji bi možda ovdje mogao biti ekavski zbog želje autora da imenicu onaj svijet prikaže kao svetu-svet (pridjev). Ovdje valja spomenuti da ova pjesma ima još jednu verziju koju daje Nametak, a koja ima nešto manje turcizama.
Prema jezičkim karakteristikama, posebice prema refleksu jata, moglo bi se kazati da je ova pjesma nastala pod utjecajem Vukove reforme. Međutim, prema Nametkovoj informaciji daje ova pjesma nastala početkom 19. st. zaključuje se da tada nije bilo govora o utjecaju Vukove reforme na bosanskom tlu, pa i šire. Sa druge strane, ova pjesma nije u duhu novoštokavske folklorne koine, iako bi se eventualno njena druga verzija mogla posmatrati u tom duhu zbog manjeg broja turcizama, posebice s početka pjesme.
br. ě > i ě > (i)je ě > e
29: 1,2 Nemoj dunja milovat... gafil spavat i šedit
Hajir što je besjedi
Ti bresposlen ne sidi
Od griha se uklanjaj
Na vratu ti grišina
Ti si jedna mješina
Nije lasno umrit
U mezar se zavrit
Azraila podnit
Dinu nejma ragbeta, turskoj viri hurmata
Hej žalosti predrta, turske vire, Abdija
Nemoj gafil ležati, kahkahom se smijati
Sabur lipa rabota
Lipa budi hasleta
Nemoj činit hasreta, sjem na Boga, Abdija
Kad ti stanaš mriti
Iblis će se smijati
Pa će tebi rijeti
Valja tebi umrijet
Valja muku podnijet
Ćitab kaže grihotu
I dženetsku lipotu
Ne pobiže, Abdija
I uvik se promisli
Viruj se ti, Abdija
Ahir zeman...jani nisu, Abdija
Niđi pravo da sudi
Pjesma Abdija potekla je sa izvora jugoistočnobosanskoga govora, u jeziku Murad-bega Čengića. U jeziku ovoga pjesnika koji dolazi iz zone hercegovačkih govora, jer pjesnik je iz Foče, preovladava ikavizam sa nešto ijekavizama.
Oblik sa ijekavskim jatom imamo u prepoznatljivom istočnoheregovačkom ruhu u kojem dolazi do jotovanja strujnog, zubnog s269: šedit, bešjedi. Ostali primjeri ijekavizama su obični ijekavski, da kažem, normalni refleksi ovoga glasa. Međutim, ono što zbunjuje u ovoj pjesmi jeste frekventna upotreba ikavizama nekarakterističnih za ove govore za koje se pretpostavlja, s obzirom na zonu govora, ijekavski refleks (tu naravno ne računam na e koji se nađe ispred j ili o). Ovo bi nas moglo pokolebati u odredeđenju autora pjesme, odnosno njegove dijalekatske baza. Inače, postoje mimoilaženja autora (Hukovića i Nametka!)270
najprije o autorstvu a zatim i drugim osobitostima ove pjesme. Spominje se najprije da bi autor mogao biti
269 O tome vidi u Asim Peco: Pregled srpskohrvatskih dijalekata. str. 71. (o istočnohecegovačkim govorima uopće!). 270 V. o tome Muhamed Huković: Alhamijado književnost i njeni stvaraoci, str. 171.- 173. ; Abdurahman Nametak: Hrestomatija alhamijado književnosti, str. 96.
78
Jusuf-beg Čengić, ali se ta pretpostavka odbacuje zbog samog naslova pjesme gdje se eksplicitno navodi ime pjesnika. Nametak tvrdi da je ovu pjesmu zapisao Mustafa Nihati, derviš nakšibendijskoga tarikata. dok Huković u verziji Abdije koju spominje u kontekstu Ljubušakova Narodnog blaga navodi da se u pjesmi odvraća od derviša. Ove dvije pojave su nespojive: da derviš piše protiv derviša! Zato, treba biti oprezan u donošenju jezičkih rezultata.
No, verzija koju daju Huković i Nametak originalna je i ono što u noj srećemo u pogledu jezičkoga stanja treba promatrati u tom kontekstu. Oblici šedit, bešedit, bez sumnje, govore da je riječ o originalnom autorstvu. Međutim, da li je pjesma naknadno korigirana, to ne znamo.
No, ono što srećemo u ovoj pjesmi jeste, kako rekoh, frekventnost ikavizama. Na temelju tog fenomena, jedino logično objašnjenje jeste i daljnje slijeđenje pisane prakse, tradicije, pisanoga manira bosanskoga jezika. Iako je bilo, već tada, dosta Vukova utjecaja, jezik ove pjesme svjedoči i dalje jaku tradiciju u pisanju alhamijado pjesama.
br. ě > i ě > (i)je ě > e
30a: 1,2 Tedžvid, Kur'an, vrlo ti je najpreči
Svatko njime vama vikom besidi
Svatko njime vama vikom besidi
30b: 2,3 Salavat će grihe oprat baš dobro
Jedan je Allah, ti viruj
Kader ti je Ailah, ti viruj
Nejma majke ni ortaka, ti viruj
N ej m a dovde, ni sureta, ni mista
Ko viruje naš pejgamber što veli
Na dva svita selamete dat će mu Allah
Od insana biž' u kraj
Lipe ćudi sve ti primaj
Sevab hoćeš, tilo muči
K'o Bog veli: virovati
Grihova se pokajati
Na grihe se ne vraćat
Robovat je lipota
Ne poslušat grihota
Ovi svijet sad će proć'
Sevab radi grih ne radi
Biž' od griha i ćufura
Biž' od griha i ćufura
Po mistima sastanu se
Grihe rade, umur gube
Kajat će se jednom poslije
I što umiš vazda uči
I tko Boga viruje
U Kuranu zapovid
Od grijeha pać budemo
Veće biži 271 u avliju
Virovanje pravo drži
Allah nam ga zapovidi
Da bijaše išta livše
Grihe vazda oslađivati
Na grih vazda memi insan
Dok je živet, sevab radi i traži
Kada umreš, u mezare ne traži
271 Sljedećih jedanaest leksema nalazimo u pjesmi Bošnjakuša.
79
Drugijem lipo srce ne žeži
Drugijem lipo srce ne žeži
U njemu umrit, Allah ne da
Ko ne klanja, pun je griha
Haram mu je što god jide
Čuvajte se, zaboga, od grijeha svakoga
I pejgamber lip šefat
Đi 272 me srete, tu mi reče
Đi me srete tu mi reče
Ovi svijet kano cvijet
Ovi svijet kano cvijet
Ovi insan bijel behar
I nama će mrijet doći
Pod njim jedno vrilo ima
Ime mu je Kevser vrilo
Kod njeg side tri buljuka
Treći buljuk sitna djeca
Sitna djeca iz mejtefa
Grih ti đunah ne bude
Dženet saraj lipa kuća
Ko uniđe, eto sriće
U njem umrit neće biti
Al' još veće vidit Boga
Sve lipote naće onđe
Sve lipote naće onđe
Nek je tilo ibadetom mučeno
Ko grih radi, svoj je dušman
Dobro Omer viruje
30c:4 Nema nikad ništa ljepše od toga
Muhammed je hak pejgamber, ti vjeruj
Jer salavat sve grijehe odnosi
Od Kurana i od hodža ne bježi
Nemoj, brate, ovaj svijet milovat
Jer se nećeš imat poslje kad kajat
Na svijetu ti nikoga ne muči
Nemoj poslje na svom srcu jaditi
Zar ne znadeš da se grjesi sve pišu
Nemoj mutit ni prenosit riječi
Bjež' od grjeha i zlih ljudi ti u kraj
Bjež' od grjeha i zlih ljudi ti u kraj
Bjež' od grjeha i zlih ljudi ti u kraj
Pa da stečeš onog svjeta ljepi raj
Pa da stečeš onog svjeta ljepi raj
Onim svjetom ne brinu se
272 Sljedećih jedanaest leksema nalazimo u pjesmi Dženetska ilahija.
80
kukavci
Umur gube, za grijehom sve lete
Boj se Boga, čuvaj dušu, ne griši
Ja ni za što ni s kijem se ne kladim
30d:2 Svemu svitu čestiti car sad je naš
Pjesnički opus Omera Hume ogleda se u pisanju njegova najznačajnijega djela: Sehletul-vusula, prvoga štampanog arebičkog teksta koji obuhvata i neke pjesničke tvorevine poznatije kao Dženetska ilahija, kao i preuzete stihove Bošnjakuše te Hodi, ago, ti klanjaj. Međutim, Humo piše i još neke kao što su Stihovi zahvale. Savjeti, Dova na bosanskom.273 Prema informaciji koju daje Peco, pozivajući se na zbirku Kemura-Ćorovića, Humo je u pjesmi Savjeti "jekavac sa osobinama centralnohercegovačke jekavštine."274 Odlike centralnohercegovačkih govora je "nedosledna ijekavština. pored mlijeko, snijeg, češće je mlieko, snieg, diete, sieno, bielo, čak snjeg, bjelo."275 Imajući u vidu ovu činjenicu, kao i primjer stihova Sehletul-vusula i Stihova zahvale ne možemo se složiti sa konstatacijom da se na temelju pomenuth Savjeta Humo odredi predstavnikom centralnohercegovačkih govora. Šta je, naime, po srijedi!? Prvi razlog upitnosti Pecinoga mišljenja jest činjenica da mu za izvor u proučavanju Huminog jezika služi Kemura-Ćorovićeva zbirka. Drugi razlog je onaj koji kaže da se na temelju jedne pjesme ne može suditi o pjesnikovu porijeklu, odnosno utjecaju dijalekta i konačno treći, mislim i najvažniji, jeste činjenica da Humo u pjesmama Sehletul- vusulu i Stihovi zahvale pokazuje upravo suprotnu tendenciju u pisanju glasa jat. U ovim pjesmama, naime, dominira ikavizam. To, naravno, ne znači, daje Humo ikavac, ili pak ijekavac, nego nas navodi na konstataciju da se mora biti obazrivim u donošenju zaključaka. Mislim da upravo i Humin primjer pokazuje s koliko se poteškoća svaki istraživač alhamijado književnosti susreće kada se govori o jeziku pjesnika ove literature.
Pogledamo li refleks glasa jat u Kuminim pjesmama, zaključujemo da u Kuminu jeziku preovladava ikavizam, osim u pjesmi 28c za koju kao izvor služi Kemura-Ćorovićeva zbirka. Jat u Huminim pjesmama je većinom ikavski u primjerima kratkog sloga, mada se ovaj refleks uočava i u dugim. Upravo bi se prema toj konstataciji moglo zaključiti da je Humo predstavnik sjevernohercegovačkih govora jer je osobina ovih govora "nedosledna ijekavština sa znatno više ikavizama nego što je to u centralnohercegovačkom govoru..."276 No, ni to ne mora značiti daje Humo iz spomenutoga kraja jer se navodi daje nešto veći broj ikavizama nego ijekavizama u ovome govoru, a primjeri pomenutih pjesama pokazuju upravo suprotno: ikavizama je više od ijekavizama. Prema tome, može se pretpostaviti da kod Hume postoji još uvijek očuvan onaj vid pisanog stvaralaštva u obliku pisanoga manira datog u ikavizmu. To što kod njega nalazimo i ijekavizama, ne mora značiti da Humo nije njegovao ili sačuvao taj manir, jer upotreba ikavizama u Huminu djelu potvrđuje spomenutu konstataciju upravo na temelju brojnosti ikavskoga refleksa glasa jat u specifičnim leksemama tipa lip(a), grih, vira i sl.
br. ě > i ě > (i)je ě > e
31a: 1,2 Niti Sunce, baš ni misec ne spava
31b:2 Ženi, đeci, ne daj maha...
Ko god cvili oca, majku, teško njemu vavika
Ocu, majki valja lipo da gledaju mlađega
Lipo valja svitovati
Lipo valja svitovati
Oba svita izgubi
31c: 1,2 Lejletul-kadri ponedilnik večer
Neka dođe viđet dizar, moj...
Desno, lijevo ništa ne znam otada
U mome se telu raztopio loj
Svakakije hićmeta je vidio
Svakakije hićmeta je vidio
Melećima svuđe bio on imam
Tvoj je mejdan posle sada... (2)
Dženet i Džehenem vidio
Sve mu lipo sejr učini Mustafa
273 V. Muhamed Huković: Alhamijado književnost i njeni stvaraoci, str. 153. 274 Asim Peco: Jezički izraz alhamijado književnosti i Vukov princip "piši kao što govoriš", str. 21., u: Miloš Okuka - Ljiljana Stančić: Književni jezik u Bosni i Hercegovini od Vuka Karadžića do kraja austrougarske vladavine. 275 Asim Peco: Pregled srpskohrvatskih dijalekata, str. 72. 276 Asim Peco: Pregled srpskohrvatskih dijalekata, str. 73.
81
Da ti lipi dizar vidiš u mene
Svoje mjesto hala mlako nalazi
31d: 1,2 Iza toga u snu viđe Ibrahim
Ismaila siguraj mi lipo ti
Obukla ga, lipo ruke naknila
Đe će otac svoga sina zaklati
Biž' od mene, polazi
Biž' od mene, lanet na te od Boga
Livo oko ćor Iblisu učini
Pa idoše đe je emer da kolju
Ja sam u snu, sine, vidio
Radi, babo, kano što si vidio
Nemoj da joj sitna đeca dolaze
Jer se bojim jer grko mrijeti
Prešno emer ti donosi ko valja
Ismaila đi će nožić zaklati
Pošto Ismaila nožić ne reže
Ja nijesam kadar dlaku preklati
Na mjesto si Božiji emer donio
Na mjesto si Božiji emer donio
Resmu vidi i ljepotu u njega
Prešno digni ispod noža Ismaila
31e: 2,3 Strah imadi od Allaha vavika
Đi god budeš, tu ulemu izkupi
Sebe viđet begenisat ne valja
Da ti posli lipi budu svukuda
Nemoj misliti od drugoga sjem Boga
Ijed nemoj izvršavat na mlađem
Posljedak lijep biti u svačem
Posljedak lijep, biti u svačem
Ni na žensko ti prvjenstvo ne daj
Pa ti neće lipo carstvo hodati
Carski posli da lijepo hodaju
Pravo radit, lijep nijet imati
Memlećetska posla lipo gledati
Na mahšeru od Boga se stiđeti
Nemoj sam jest’ ni lokmu, ne valja
Da i sin mu potom vjeru ostavi
Hazretu Hasanu žena u smese zehr dala
Za to mu se voma žena prepala
Poslije se za Mervana udala
Nijeste li vi hadise slušali
Od lijepih huja to je prilika
Nevaljalih poslova se sačuva
Put svog muža osmjehnula obraza
Nisu od njih pejgamberi bivali
82
31f:2 U Dženetu od mlijeka vrelo ima
U Dženetu od mlijeka vrelo ima
31g:3277 beside
vidijo 2x
svitu 2x
vrime
misec
lipom
Refleks glasa jat u pjesmama Muhameda Ruždija dosta je neujednačen, te stoga ne možemo sa sigurnošću tvrditi niti objasniti koji je razlog upotrebe različitog refleksa. Ruždijeve pjesme imaju zastupljen i ijekavski i ikavski, ali i ekavski jat u primjerima nekarakterističnim za ijekavske govore. Naravno, i ikavizam je nekarakterističan u primjerima Ruždijevih pjesama u kojima ih daje (osim onih zakonitosti u ikavskom jatu na ijekavskom terenu), ali se on kao takav uzima općom odrednicom alhamijado književnosti shvaćenim kao pisani manir. Zašto govorim daje nekarakterističan ovaj ili onaj refleks glasa jat za Ruždijev jezik u njegovim pjesmama!? Zato što je Ruždi iz Trebinja, a poznata je činjenica da Trebinje spada u zonu ijekavskih (istočnohercegovačkih) govora za koje vrijedi pravilo da u dugom jatu daju ije, a u kratkom je.278
Ijekavizam u Ruždijevim pjesmama se javlja u njemu karakterističnim oblicima. Ikavizmi nisu, nevaljalih mogu se promatrati kao riječi koje su u procesu izjednačavanja osnova i na ijekavskom terenu.
Posebnu zanimljivost u ikavizmu, pored čitava niza istih, predstavlja njegova realizacija u leksemi lip, lipo, lipa koji najvjerovatnije svjedoči još uvijek sačuvani pisani manir bosanskoga jezika. O čemu se, zapravo, radi!? U svim Ruždijevim pjesmama, osim pjesama 31a i 31g u kojima se uopće ne pojavljuje ovaj leksem, ikavski jat dominira. To svjedoče pjesme pod brojem 31b, 31c, 31d, 31e. Mislim da nam taj fenomen daje potvrdu mišljenja o pisanome maniru. Međutim, to nije sve. Poredeći i ostale, sve uvrštene pjesme u ovome radu, došao sam do sljedećeg zaključka: leksem (lip, lipo...) redovno se javlja u velikom broju pjesama u jeziku različitih autora sa upravo ikavskim refleksom. Dovoljno je samo uporediti sljedeće pjesme u kojima je upotrebljen ovaj leksem, i sve će biti jasno: 4, 5c, 5d, 5f, 6a: 2, 9:2, 9:3, 12:1,2, 15, 16, 17b, 17h, 17i, 17j, 18a, 18c, 21, 29, 30b, spomenute Ruždijeve pjesme (3lb, 31c, 31d, 31e, 31g), te 33, 34b, 37, 42. Broj pjesama sa ijekavskim refleksom ovog leksema su 8, 15f, 26, 31e, 35b, dok pjesme sa, također, ijekavskim jatom nalazimo u pjesmama: 6c, 9:4, lOc, 13, 17m, 17n, 17r, 18c, 30c kojima je, međutim, izvor Kemura-Ćorovićeva zbirka, za koju je utvrđeno da je nepouzdana, često mijenjena i korigirana. Mislim da ovi egzaktni podaci gdje na čak 27 pjesama sa ikavskim jatom dolaze svega 5 sa ijekavskim, dovoljno govore samim sobom u prilog činjenici, ideji, tvrdnji koja kaže daje alhamijado književnost imala svoj pisani manir u vidu ikavizma, a koji se posebno uočava u pojedinim leksemama tipa lip i sl.279 U ovome kontekstu da se primijetiti da Ruždi ustrajava u slijeđenju ikavskoga jata u pojedinim riječima kao vida pisane naslijeđene tradicije bosanskoga jezika u duhu alhamijado izraza. "U jeziku bošnjačkih pisaca alhamijado-literature npr. ikavizam je raširen manir. On je shvatan kao književnojezička osobina prestižnija od ijekavizma, koji se tek kasnije širio uslovljeno ne samo ekspanzijom novoštokavskih govora."280
Ekavizme u Ruždijevu djelu tipa treba, reže, vrela, spominjao sam i objašnjavao u primjerima drugih pjesnika, gdje se ova pojava posmatra, za ijekavske govore, normalnom pojavom i zakonitošću. Oblik telu, smese, sem, po mom sudu, treba shvatiti ili kao korekturu ili pak nakalemljeni ekavizam, posebice u primjeru sem, za što slično u neekavskim govorima imamo leksem cesta.
br. ě > i ě > (i)je ě > e
32: 1,2,5 Mjesec noktu obasjava
Nokta mjesec zagrijava
"Džini" džamija tursko gnijezdo
Softi malu sreću hiti
"Dal" gdje bih te, dušo, tuko
Ondje bih ti u džan puko
I pojesti šećer krušku
Sa zvijezdama zakititi
Ti si njega zavoljela
Bježi meni, zlato moje
Bježi meni da ne vidi tetka
277 Uvršten je samo dio Vefata koji, nažalost, nisam u stanju dati u stihovima jer se zbirka iz koje sam uzeo ovaj primjer nalazi u biblioteci u Würzburgu, tako da se ovim putem predstavljaju samo riječi sa refleksom glasa jat. 278 V. Asim Peco: Pregled dijalekata srpskohrvatskog jezika, str. 70. 279 Usp. rad Herte Kune: Jezik bosanske književnosti XVII i XVIII vijeka u svjetlosti književnojezičkog manira, str. 41. 280 Dževad Jahić: Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora, str. 122.
83
Ozgor nokta, dolje peta
Pa bježimo na livade
Gdje sa lamom cvijeće sade
Gdje sa lamom cvijeće sade
Ti ćeš biti cvijetak prvi
Koja majci zlato reže
Ja bih sretan hajduk bio
Pjesma Ašiklijski elif be smatra se umjetnički najuspjelijim radom u alhamijado književnosti281 nastalim u djelu Travničanina Fejze Softe. Travnik ulazi u zonu ikavskih govora.282 Govoreći o mlađem ikavskom dijalektu. Pavle Ivić kaže: "Ovim dijalektom govori najveći deo katolika i muslimana na prostoru između zapadne granice kompaktnog područja istočnohercegovačkog dijalekta, Jadranskog mora, granica čakavskih i kajkavskih dijalekatskih područja i reke Save."283 Za ovu pjesmu bitno je istaći da se u narodu sačuvala kao Seljačka rič284 i da joj original na arebici. nažalost, nije sačuvan. Njena se godina bilježenja veže za 1892. iako se smatra daje nastala početkom 19. st., a zabilježio ju je Petar Mirković po diktatu izvjesnog šejha M. B. iz Zenice.285
Ove sam podatke naveo kako bih objasnio ono što se u ovoj pjesmi, s obzirom na glas jat, može uočiti. Ova je pjesma pisana u isključivo ijekavskoj formi (izuzimajući primjer zagrijava) stoje pomalo čudno imajući u vidu dijalekatsku bazu pjesnika. Podatak koji kaže daje pisana početkom 19. st., kao i da je u narodu sačuvana kao Seljačka rič gdje imamo ikavski refleks, a imajući u vidu dijalekatsku osnovicu i naslijeđeni, postojeći, pisani manir, smatram da je ova pjesma u svom originalu napisana ikavski. Naravno, to je samo pretpostavka koja nam sada ne govori mnogo, ali na temelju pomenutih nekoliko činjenica uz to (da dodam) daje zapisana u jeku vukovskog opredjeljenja za jezik, kao i daje sačinjena po recitaciji jednog Zeničanina, mislim da moja konstatacija ima opravdanja. Postoji još jedna bitna činjenica, koja može ići u prilog onome što ja mislim.
Naime, istraživači se slažu daje pjesma napisana u duhu novoštokavske folklorne koine: "Ako se, međutim, uzmu u obzir i druga lingvistička sredstva (npr. sintagmatski sklopovi, leksika), onda možemo ustvrditi da je pod uticajem novoštokavskog folklornog koinea više alhamijado stvaralaca u Vukovo doba, a osobito se izdvajaju Fejzo Softa, kraj XVIII i početak XIX stoljeća, i Omer Humo. koji djeluje za Vukova života..."286 "Novoštokavska folklorna koine izvršila je snažan uticaj na alhamijado književnojezički izraz, što se naročito odnosi na Umihanu Čuvidinu (XIX v.) i Fejzu Softu (XVIII-XIX v.) kod kojeg npr. ima malo turcizama."287 To su, dakako, neosporne činjenice. Alhamijado književnojezički izraz bio je uključen, kako to pokazuju djela Umihane Čuvidine i Fejze Softe, u proces "novoštokaviziranja" govora.
Da bi se novoštokavska folklorna koine shvatila, mora se napomenuti da je ona nastajala u okvirima novoštokavštine za koju Dalibor Brozović utvrđuje: "Novoštokavski (dijalekti) se predočuju kao kao tri jedinice reorganizirane ad hoc novoštokavska ekavska (tj. šumadijsko-vojvođanski dijalekt), novoštokavska istočnoijekavska (istočni poddijalekt istočnohercegovačkog dijalekta) i novoštokavska ikavsko-zapadno-ijekavska (zapadni poddijalekt istočnohercegovačkog dijalekta i tzv. mlađi ikavski dijalekt - na većini područja tih dvaju dijalekatskih tipova oni koegzistiraju na istom terenu, razgraničeni 'vjerskim' kriterijem na katoličko-muslimanske ikavske i pravoslavne ijekavske govore..."288 Znači, ponavljam i potvrđujem da je Fejzo Softa bio pod utjecajem novoštokavske folklorne koine. Međutim, problem je sa glasom jat i onim kako je on zabilježen.
Dalibor Brozović utvrđuje: "Ali najveći dio novoštokavštine ima znatno niveliranu strukturu s jedinom većom razlikom u refleksu jata, tj. imamo ekavske, ijekavske i ikavske novoštokavske govore. NŠFK razvijala se u svim tim trima tipovima, ali najjače je korijene imala u ijekavštini, i istočnoj i zapadnoj, no više u prvoj."289 Dakle, kada govorimo o utjecaju novoštokavske folklorne koine, ne smijemo odmah pomisliti da je u pitanju ijekavizam kao njena bitna odrednica. On, doduše, jeste najsnažniji, ali postojao je i ikavizam u sklopu svih tih procesa novoštokaviziranja u kontekstu novoštokavske folklorne koine.
Prema tome, imajući u vidu sve spomenuto, ne možemo isključiti mogućnost da je Softin izraz preživio određene transformacije, što se za nas sad posebno tiče refleksa glasa jat.
Dakle, činjenica daje pjesma nastala početkom 19. st, da je zapisana tek 1892., da je nastala po citatu M.B. iz Zenice, da je u narodu sačuvana kao Seljačka rič, da je dijalekatska baza pjesnika ikavska, daje i tada (kad je pjesma nastajala) vladao u alhamijado književnosti pisani manir te da je novoštokavski folklorni koine svoj izraz imao u svim trima refleksima glasa jat, mislim da nas može navesti na konstataciju eventualne korekcije pjesme. Naravno, ovo je moja pretpostavka i kao takva može biti izložena kritikama, ali smatram da ovaj slijed i nabrojane činjenice govore u prilog mojoj tezi. Naravno, kad je refleks glasa jat u pitanju, u pjesmi Ašiklijski elif be on se može proučavati u isključivo takvoj formi i ono što se u njoj kao
281 Dovoljno je pogledati radove i komentare o alhamijado književnosti, a ti su u spisku literature. 282 V. dijalektološke karte Pavla Ivića u djelima:Srpskohrvatski dijalekti i Dijalektologija srpskohrvatskog jezika. 283 Pavle Ivić: Srpskohrvatski dijalekti, str. 178. 284 A. Nametak: Hrestomatija alhamijado književnosti, str. 72. 285 O tome u Abdurahman Nametak: Hrestomatija alhamijado književnosti, str. 72.; Muahamed Huković: Zbornik alhamijado književnosti, str. 33. i Alhamijado književnost i njeni stvaraoci, str. 129. 286 Miloš Okuka: Alhamijado izraz (1), str. 14., u: Miloš Okuka: Književnojezički izrazi u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 1860. do 1878. godine. 287 Dževad Jahić: Bošnjački narod i njegov jezik, str. 24. 288 Dalibor Brozović: Standardni jezik, str. 105., 106. 289 Dalibor Brozović: Vuk Stefanović Karadzić i novoštokavsku folklorna koine, u: Standardni jezik, str. 107.
84
takvoj da utvrditi, to se mora i uzeti kao naučna istina.
Prema karakteristikama refleksa glasa jat, ova pjesma u potpunosti se slaže sa refleksom ovoga glasa u ijekavskim govorima. Dvosložni refleks jata u dugom slogu je normalan, kao i jednosložni (prejotirani). Ikavski refleks u zagrijava je također normalan jer ě + j > ij u ijekavskim govorima je takav. Ekavski refleks u leksemama pojesti, reže, sretan također ne odudaraju od normale jer je poznato je daje glagol jesti u ijekavskim govorima sa ekavskim jatom (uporedi jisti na ikavskim!) reže i sretan već sam objašnjavao primjerima koje daje Jovan Vuković.290
br. ě > i ě > (i)je ě > e
33: 1,3291 I dko Boga viruje
Nek se lipo umije
Kitab tebe svituje
Čisto u Dženetu misto
I u zimi i u liti
Veće biži u avliju
Jer će rijet da su bi-namaz
Ter ne biži u čaršiju
Kako lipo on hoda
Siromasi u po lita
Zar nijesu bi-namaz
Murdar doma biži
Kada ima mliva
Najposlije će u džamiju
Kad se rahmet dijeli
Jera tjera na namaz
33:2,4292 I ko Boga viruje
Nek se lipo umije
Ćitab tebe svjetuje
Svakom robu rečeno
I u zimi i u liti
Već ko bježi u avliju
Ter ne bježi u čaršiju
Kako lipo on hoda
Kada ima mliva
Kad se rahmet dijeli
Jera tjera na namaz
Pjesma 33 - Bošnjakuša nastala je iz pera Ahmeda Karahodže. Ona je, zapravo, varijacija pjesme Hodi, ago, ti ti klanjaj Karahodžinog prezimenjaka i zemljaka budući da su obojica iz Žepča.293
Kao što sam napomenuo, ovdje imamo dva čitanja ove pjesme. U jednoj se verziji slažu Huković i Hadžijahić, koji svoju verziju daju u čitanju Alije Bejtića, dok se u drugoj po čitanju podudaraju Kemura i Nametak. Inače, verzija koju daje Nametak je ona koju je načinio Sejfudin Kemura.
Jezičke osobitosti ove pjesme, a naročito se to odnosi na bilježenje izgovorenog jata, posmatrat ću u kontekstu Huković - Hadžijahićeva čitanja.
Za govor Žepča rekli smo da posjeduje specifičan refleks: kad je e kratko da je ikavski, a kad je dugo ijekavski refleks.294 Možemo kazati da se u ovoj verziji pjesme, u principu, slaže ova zakonitost sa onim što sam kazao za govore Zepča. Tako nalazimo za kratki jat sljedeće ikavske primjere: viruje, svituje, misto, liti, biži, lita gdje uočavamo spomenutu zakonitost. Odstupanje imamo samo u primjeru tjera gdje bi se očekivao ikavski jat. Istu zakonitost u pogledu dugog jata nalazimo u primjerima rijet, nijesu, najposlije, dijeli. Odstupanje je samo u primjerima mliva i lipo. Međutim, imajući u vidu ono što smo rekli o pisanome maniru, ovaj refleks je samo potvrda te tradicije i kao takvog ga treba promatrati. Verzija koju daje Kemura obiluje različitostima, te stoga smatram kako ovo čitanje upravo pokazuje primjer nedosljednosti i nakonzistentnosti pomenutog autora.
290 Jovan Vuković: Istorija srpskohrvatskog jezika (Fonetika), str. 76. 291 U ovome se čitanju slažu Muhamed Huković (v. Zbornik alhamijado književnosti, str. 97.) i Muhamed Hadžijahić. 292 Po ovom čitanju slažu se Nametak i Kemura-Ćorović. 293 V. Abdurahman Nametak: Hrestomatija alhamijado književnosti, str. 111. 294 V. Pavle Ivić: Srpskohrvatski dijalekti, str. 147.
85
br. ě > i ě > (i)je ě > e
34a: 1,2 Da procvate na svijetu svašto vam
Slavno, časno i svijetlo ime vam
34b:1,2 Evo nami sad proljeće lipo doleti
Evo nami sad proljeće lipo doleti
Evo nami sad proljeće lipo doleti
Rukujem se ovom knjigom, ti je prefati
Od pjesama Abdulaha Bjelevca ovdje su uvrštene samo dvije. Kako se dade primijetiti, ovaj autor nema puno riječi sa glasom jat (a i pjesme su kratke!). U objema pjesmama osjeća se utjecaj normiranog jezika, a možda i pjesnikova dijalekta budući da ne znamo kojoj je zoni hercegovačkih govora pripadao znajući da Mostar (kao općina) obuhvata i centralno- i sjevernohercegovački govorni tip.295 U većini primjera javlja se ijekavski refleks izuzev prefati gdje se u prefiksu pre- nalazi ekavizam, a što bi se jedino moglo protumačiti eventualnom dijalekatskom crtom. Odstupanje od ijekavskog bilježenja nalazimo još u primjeru lipo. Mislim da i ovaj primjer dovoljno govori o i dalje živom, ali istina fragmentarnom utjecaju pisanoga manira i tradicije koju je plijenila ta leksema. Ovdje je važno naglasiti da taj utjecaj još uvijek postoji, a što je uočljivo posebno u jednom stihu: Evo nami sad proljeće lipo doleti u kojem se u sintagmi lipo proljeće upravo uočljivo ističe taj manir.
U poeziji alhamijado književnosti, 19. st. ostavilo je duboka traga u pogledu raznolikosti tema kao i utjecaja. Moglo bi se kazati da se u ovom vijeku osjeća nekoliko bitnih karakteristika koje određuju ovu književnost.
1. Javlja se snažan utjecaj novoštokavske folklorne koine što se posebno uočava u djelu Umihane Čuvidine i Fejze Softe, pa i Omera Hume296 čije se stvaralaštvo i na poetičkom i na jezičkom planu uklapa u spomenute novoštokavske tokove za što mi kao potvrda, također, mogu poslužiti riječi Dževada Jahića koji, govoreći o alhamijado izrazu, kaže: "Na njeg je snažan uticaj imao jezik narodne književnosti, tzv. novoštokavska folklorna koine."297
2. U ovome se stoljeću, također, uočava i dalje utjecaj dijalekatske baze pjesnika (Ilhamija, Sirri, Karahodža, Ruždi, Bjelevac). "Jezički izraz alhamijado-literature djelimično će se stabilizirati tek krajem XIX vijeka (naročito u pravopisu), ali će njegova dijalekatska podloga i dalje ostati neujednačena."298
3. Pisani manir alhamijado književnosti predstavljen u obliku ikavizma i dalje je ne toliko živa, koliko li dosljedna praksa u pisanju pojedinih leksema karakterističnih po svome obliku i značenju a koje srećemo u jeziku Ilhamije, Sirrija, Čengića, Hume, Ruždija, Bjelevca i nekih anonimnih autora. U ovome stoljeću, što valja spomenuti, slabiji je utjecaj pisanoga manira, ali on i dalje živi i traje.
4. Ovo je stoljeće period djelovanja Vuka Karadžića pa se i neke ideje posebice u vezi sa refleksom jata, mogu uočiti u jeziku pojedinih pjesnika koji slijede novu pisanu formu. Moglo bi se kazati daje ovaj utjecaj imao odjeka u stvaralaštvu pojedinih pjesnika, ali nije se kod svih podjednako reflektirao i nije kod svih podjednako utjecao na novi izraz a na štetu pisanoga manira (tako npr. i kod Ruždija i kod Bjelevca uočavamo utjecaj norme, ali manir se fragmentarno održava tek u pojedinim leksemama).
Ove pojave svakako potvrđuju izraženu nestabilnost u pisanju. I dalje, neki pjesnici čuvaju ili pak drugi pokušavaju sačuvati pisani manir ali je on pod snažnim utjecajem novih jezičkih strujanja. To, zapravo i pokazuje tendencije uključivanja bošnjačkog naroda u širi krug kulturnih i drugih zbivanja, ali i potvrđuje ideju o vlastitosti i posebnosti u gore spomenutom kontekstu. Zato vrijedi spomenuti mišljenje Miloša Okuke koji za alhamijado izraz kaže: "On je muslimanima u Bosni i Hercegovini donekle omogućio da izgrade i sačuvaju svoju vjersko-nacionalnu samobitnost i da se relativo lako uključe u zajedničke srpskohrvatske standardnoj ezičke procese krajem 19. i prvih decenija 20. vijeka"299
XX stoljeće
br. ě > i ě > (i)je ě > e
35a: 1 Na dvoje ga uzmi pa razdijeli
35b: 1 Ako nećeš, kaj at ćeš se, vjeruj mi
I mene su stariji savjetovali
Od tebe sam više svijeta vidio Od tebe sam više svijeta vidio
Dragi sine, primi što te s'vjetujem
295 V. Asim Peco: Pregled srpskohrvatskih dijalekata, str. 72., 73. 296 Ovoga je mišljenja (da i je i Humo bio pod utjecajem) Miloš Okuka. v. Alhamijado izraz (1), str. 14., u: Književnojezički izrazi u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 1880. do 1878. godine. 297 Dževad Jahić: Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora, str. 32. 298 Dževad Jahić: Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora, str. 32. 299 Miloš Okuka: Pogled na književnoj ezičke izraze u Bosni i Hercegovini u Vukovo doba. str. 12.u: Miloš Okuka/ Ljiljana Stančić: Književni jezik u Bosni i Hercegovini od Vuka Karadžića do kraja austrougarske vladavine.
86
Zato primi ovaj savjet od mene
Na svijetu svačem ima prilika
Svaki zerra savjetuje pametne
Nepravde ćeš puno vidjet'
Jest poteško trpit krivdu...
Al' pobijedi pravda, nek ti na'mpane
Lijepo se javi vazda svakome
Mehka riječ na sert srce djeluje
Mehka riječ na sert srce djeluje
Drž' se srede, najbolje je u svemu
Svjetu koristi, bićeš svakom drag
Budi dobar pa i vjeran svakome
Naučen je svagdje pribran i rahat
Kada htjedneš biti drzak starijem
Ako ne znaš ocijeniti Huma.
Slijep i okat samo nek ti na 'm...
Dobro želi svakom, nemoj zavidit'
Laž je glava sviju grjeha
Kad pomisliš na lolanje i ljenost
Primjer crna zemlja, nek ti na...
Ničemu se na svijetu ne čudi
Kad naumiš preko mjere potrošit'
Kad naumiš preko mjere potrošit'
Čoj'k po drugu, zna se, nek ti na...
Kad bi zdravlje zanemarit htio
Pjana i budalu nemoj s'vjetovat
S'vjetuj onog koji traži savjeta
S'vjetuj onog koji traži savjeta
Ko s’ ukalja, njeg vrijeme izgruha
Nigdje nejma dosta
Slijepa mačka, svijet nek ti rekne
Slijepa mačka, svijet nek ti rekne
Zato bjež' od svađe, nek ti na...
Ti dušmanu nikad nemoj vjerovat'
Guja kožu mijenja, nek ti na...
Svog pomozi, al' mu posve ne vjeruj
Ne šali se, ženi nemoj vjerovat'
U svemu se pati alim, vidjećeš
Cijelom svijetu valja, nek ti na...
Cijelom svijetu valja, nek ti na...
Na fukaru nemoj gledat prijeko
Lijepa riječ, to je pomoć moralna
Lijepa riječ, to je pomoć moralna
36: 1,2 Hajde, dite, te uči
A kod Boga grihotan
A kod svita sramotan
Nemoj biti k'o vjetar
Ti iz njega ne biži
A s kakoće ne griši
87
U besjedi budi blag
Svag će doći prid Boga
Da ti dadu vas svijet
Jer ćeš, sinak, umrijet
Valja muku podnijet
Primaj lijep ponašaj
Sa arsuzim se ne mešaj
Sve u mekteb prispjevaj
Po sijelima ne hodaj
Ne griješi, ne luduj
Ne sastaj se sa zlijem
Ko uziđe sa kijem
Znaj ga čojkom anakijem
Znaj ga čojkom anakijem
37:1,2 Sv'jet uzmite od mene
Čujte šta ću vama ja rijet
Neću laži ja rijet
Jerbo treba umrijet
Jerbo treba umrijet
Grijeha se čuvajte
Ružnom smrti ne mrite
U paklu se ogrijat
Nije žena lipa
Gora nego slipa
Svakim lipo živite
Te gorila kano luč
38:1,2 I pred njima ozman kapija
Kad si bila dobra na svijetu
Imala si...pastorčadi, devet mile djece
Kad biše ti hljeba zaiskali
Naj vam hljeba, crna vas zemlja pojela
Naj vam hljeba, crna vas zemlja pojela
Literarno stvaralaštvo u ovome stoljeću dosta je siromašno. Zapravo, u njemu imamo samo jednoga bujnog pjesnika - Aliju Sadikovića. Ostali primjeri pjesama samo su prijepisi rukopisa nastalih prije 20.st.
Alija Sadiković je stvarao u Janji koja pripada zoni ijekavskih govora. U jeziku ovoga pjesnika nalazimo sve one karakteristike u vezi sa glasom jat kakve su uobičajene za ijekavske govore, odnosno jat je onakav kakav je uobičajen za normirani jezik. Znači, ijekavizam je bitna crta jezika ovog pjesnika.
Ikavski refleks upotrebljen je u onoj poziciji karakterističnoj za ijekavske govore: htio, vidio. Ikavizam se javlja još u dvjema leksemama: trpit', zavidit.
Ekavizmi srede i mešaj mogao bi se protumačiti autorovom dijalekatskom crtom ili odstupanjem radi ritma. Kod ovoga autora ijekavizam je zabilježen i u leksemi lijep, lijepo. To nas navodi na zaključak da je pisani manir u jeziku ovoga pjesnika iščeznuo i da je u njegovu jeziku refleks jata onakav kakav je karakterističan za standardizirani jezik. Uzrok ovoj pojavi možda bi se jednostavno mogao okarakterizirati kao proces definitivnog uključenja u standardnojezičke procese. Osim toga, Bosna i Hercegovina je u jednom novom kulturološkom ozračju u kojem se to stanje prenijelo i na sam jezik koji je sad uključen u šire razmjere (kulturne, umjetničke, znanstvene...). Jedno je sigurno: Alija Sadiković je bio pod snažnim utjecajem normiranog jezika (budući daje bio prilično obrazovan čovjek300) a i sam je mogao biti podržan takvom jeziku zahavaljujući svome maternjem govoru koji je ijekavski.
Pogledamo li pjesmu 36 - Nasihat vidjet ćemo nedosljednost i miješanje refleksa glasa jat. Čime je uvjetovana ova pojava!? Smatram da je ovo samo prijepis Ilhamijine pjesme Hajde, sinak, te uči (iako je i Nametak i Huković ubrajaju u posebna pjesnička ostvarenja) koja se sa Ilhamijinom poklapa ne samo u idejama koje iznosi pjesnik već i u specifičnim leksičkim oblicima, kakav je npr. anakijem i si. Istina, pjesma, tj. njene strofe samo su ispremetane, ali je okosnica pjesme ista. Prema tome, govoriti o jeziku,
300 V. Muhamed Huković: Alhamijado književnost i njeni stavraoci, str. 179.-193.
88
odnosno jatu, u ovoj pjesmi bilo bi izlišno. Ukoliko dolazi do određenih nepodudaranja sa Ilhamijinom pjesmom, onda se ta pojava može okarakterizirati ili prepisivačevim korigiranjem, ili se pak može utvrditi Kemurino ispravljanje.
Sličan slučaj nalazimo i u pjesmi Nasihati-nisai koja je uvrštena kao pjesničko djelo imama Edhema. No, kad sam govorio o Hevaiju, tada sam spomenuo različita mišljenja naučnika o pripadnosti, odnosno, autorstvu ove pjesme (v. tačku 2.2.2.2.). Upravo mi ova okolnost ne dozvoljava dati zaključnu riječ o ovoj pjesmi. Odgovor na ovo pitanje može se dati tek onda kada se usporede rukopisi ovih dviju verzija pjesame, te da se s obzirom na jezičke i poetičke osobine, dadne konačan odgovor jer se ne smije zaboraviti da je Hevai pisao 400 godine prije ovoga Edhemovog rukopisa. Ja ovdje samo mogu nabrojati podudaranja i razlike u jatu. Tako se u obama verzijama uočavaju sljedeće podudarnosti: s(v)'jet, rijet, umrijet, o/ugrijat, lipo, gorila dok se u Edhemovoj verziji daje grijeha, mrijete, lipa, slipa, u Hevaijinoj se javlja griha, mrite, lijepa, slijepa. To mi, naravno, predstavlja problem u donošenju zaključaka jezičke prirode ove pjesme.
Zaplakala iz dženeta hurija jedna je od posljednjih zapisanih alhamijado pjesama. Verziju ove pjesme daje Junus Sokolović koji je bilježi prema usmenom predanju. Dakako da je pjesma mogla doživjeti određenih transformacija, ali ono što u njoj nalazimo kao jezičku odrednicu, s obzirom na refleks glasa jat, onda je to svakako ijekavizam, onakav kakvog srećemo u Sadikovića.To je onaj izraz koji podsjeća na narodni duh novoštokavskoga folklornoga koinea u čijem jeziku dominira ijekavizam a što se može shvatiti već zavladanom formom standardnog jezika.
Ostali pjesnici
Navodim još preostalih pet kraćih pjesama koje su mi poslužile kao izvor za građu, s tim da se ne zna njihov autor, kao ni godina nastanka. Ove pjesme poslužit će mi radi uvida u frekventnost određenog refleksa jata.
br. ě > i ě > (i)je ě > e
39:2 Poručuje divojčica mladu momčetu
Kada pođeš priko plota, nemoj kršiti
Kada pođeš priko bahče, nemoj trčati
Kada pođeš priko na vrata, nemoj zebiti
40:2 Zašto bježiš od mene
Rahat nisam, dilbere
41: 2 Gedže gonduz, rahat nisam
Kad ja sjedem pokraj tebe
Zašto ti bježiš od mene
Rahat nisam, dilbere
42:2 Da odrišiš rukom gaće
Kad bi gaće odrišijo,
I potje se ogrišijo
Ti bi posle sve drišio
Ti bi posle sve drišio
Lipo umije milovati
Bilim rukam zagrliti
Valja muku pritrpit
I od griha zakloniti
43:2 Moja dico, sinovci
Pravim putem idite
Izgorjela kano luč
Ono što mogu zaključiti, a što je i jednostavno i logično, jeste da u pjesmama nepoznatih autora nastalih u nepoznatom vremenu, dominira ikavizam koji. po mom sudu. samo potvrđuje ideju o postojanju pisanoga manira bosanskoga jezika u alhamijado literaturi.
Zaključak
Na temelju izložene građe o glasu jat u alhamijado književnosti, kao i onoga što sam ponudio u objašnjavanju datosti u vezi s tim, mogu zaokružiti svoje definitivo viđenje ove problematike.
Zakonomjernost u refleksu
1. Ekavizam se javlja u onim kategorijama karakterističnim za bh. ijekavske govore u primjerima kada postoji sekvenca r + e (e kratko): rečeno, rezati, recite, grehota(n), reći, pred, sreća, preko, odrezana, reže, treba, vrela, sretan...
89
Zapravo, ekavski jat uvijek se javlja u leksemi reći, rezati. Ovdje treba spomenuti i one primjere gdje se ekavski refleks uočava u sekvenci re, ali ispred njih ima neki konsonant: grehota(n)-ponekad, treba, sretan. Ekavski se refleks javlja gotovo uvijek u leksemi jesti.
2. Ikavski refleks glasa jat može se sažeti u tri pojavnosti: a) ě+o > io (vidio, npr.) b) ě+j > ij (ogrijano, npr.) c) Ikavizam koji se javlja van gore spomenutih kategorija, a u kojima se može pojaviti i ijekavizam može biti uvjetovan dvjema značajkama: I) daje produkt dijalekatske baze pjesnika; II) daje dio pisanoga naslijeđa, tj. pisani manir.
Što se tiče ove prve značajke, ustanovio sam, naime, daje ikavski refleks glasa jat, u jeziku nekih pjesnika, produkt dijalekatske baze pjesnika i da se može javiti kao takav. Želim istaći da se u pitanju reflektiranja glasa jat umnogome moramo pozvati na ispitivanje dijalekatske baze pjesnika. Zato je važno spomenuti neka pjesnička imena kao što su Jusuf Livnjak, Ajvaz-dedo, Abdulvehab Ilhamija, Abdurahman Sirri. Mehmed Ćatib Bjelopoljac, Umihana Čuvidina, Muhamed Ruždi, Alija Sadiković kod kojih se zasigurno osjeća dijalekatski nanos. Naravno, ne može se samo na temelju proučenoga glasa jat donositi konačan zaključak, ali se i na temelju prikupljene grade, u svjetlu istraživanja ovoga glasa, mogu dati određeni zaključci. Kod navedenih se pjesnika primjećuje dijalekatski nanos, ali se on, mora se priznati, često miješa i sa određenim, nazovimo ih ekstralingvističkim faktorima, kakav je npr. njegovanje i čuvanje pisanoga manira.
Smatram daje važno ne samo spomenuti, nego i naglasiti činjenicu daje bosanski jezik imao pisani manir u vidu ikavizma. Naravno, ovaj rad se samo dotakao ove problematike, a za potpuniji uvid u ovu problematiku potrebno je još proučavanja. Ipak, mislim da imamo nekoliko bitnih značajki na osnovu kojih možemo govoriti o pisanome maniru - ikavizmu u alhamijado literaturi. Te se pojavnosti mogu svesti na sljedeće:
1) Ikavizam je čest oblik u stvaralaštvu alhamijado literature koji se javlja kao jedan od identifikacijskih sredstava umjetnički prepoznatljivoga, i sa zadanom formom, uočljivog teksta.
2) U poređenju sa franjevačkom književnošću, alhamijado izraz posjeduje iste (ali i poetički raznovrsnije) teme na osnovu kojih se ustvrđuje pisani manir u obama tipovima književnosti (ovo sam dobrano objasnio govoreći o odnosu ovih dviju književnih struja u Bosni i Hercegovini).
3) Pisani manir se očituje u upornom bilježenju pojedinih leksema sa ikavskim jatom (za što sam pokazao na primjeru lipo).
4) Ikavizam je odlika pjesama ogromnog broja pjesnika sa neikavskih terena. 5) Frekventnost i nadmoćnost ikavizama (očito je je da je veći broj leksema sa ikavskim jatom
nego sa ijekavskim bez obzira na dijalekatku bazu pjesnika u odnosu na ijekavizme kojih također ima!) govori dovoljno samim sobom.
6) Pisani manir ima snažna odjeka u jeziku pjesnika kakvi su Hevai, Zirai, Kaimija, Ilhamija, Firaki, Bašeskija, Čengić, Pruščanin, Karahodža, Ruždi, Bjelevac i dr.
7) Pisani manir prati svoj kontinuitet u jeziku Bošnjaka od vremena srednjovjekovne Bosne.
3. Što se tiče ijekavizma, on je ostao jedna od karakteristika alhamijado književnosti javljajući se u svim stoljećima, preplićući se i nadmećući sa ikavizmom kojega će upotrebnom pojavnošću početi nadvladavati već krajem 19. st. (kod nekih pjesnika), odnosno, kojega će definitivno poraziti u 20. stoljeću.
Hronološki plan u reflektiranju jata
Pogledamo li na dijahronijskom planu upotrebnu frekventnost kojeg od refleksa glasa jat, uočit ćemo određenu zakonomjernost.
U jedinoj sačuvanoj pjesmi iz 16. stoljeća preovladava ikavski refleks glasa jat. No, na temelju jedne pjesme ne mogu se donositi zaključni sudovi u kojima mogu tvrditi postojanje određene zakonitosti makar se to ticalo refleksa glasa jat.
17. st. je vrijeme kada alhamijado izraz dobija na značaju, što svjedoči ne ogroman, ali dovoljan broj pjesama na osnovu kojih možemo zaključiti da se u njemu postoji ijekavizam, ali i dalje, kao karakteristika ove pismenosti, ostaje prepoznatljiva ikavica osvjedočena u djelu Hevaija, Kaimije, Ziraija, te pjesmi Otkad tebe, gospo, nisam vidio, nepoznatog autora. Jedino Ajvaz-dedina pjesma odudara od ovoga principa u kojoj nalazimo podjednako zastupljen i ijekavski i ikavski izgovor.
18. st. je u biti potvrda jezičkoga stanja iz 17. st. U ovom vijeku dominira ikavizam, ali je i velik broj ijekavizama, te ekavizama. Potvrda o daljnjem očuvanju pisanog manira svjedoče pjesme pod brojem 12, 13, 14, 15 i 17. Pjesma pod brojem 9 je značajna jer svjedoči, iako ne dominantni]u, ali ipak postojeću upotrebu ikavizma u jeziku pjesnika sa neikavskog terena, a što bi se donekle moglo reći i za pjesmu br. 16.
19. st. najraznovrsnije po broju pjesama i autora, po broju tema i različitih utjecaja, svjedoči nekolike bitne karakteristike.
Ovo stoljeće i dalje posjeduje izraz pisanoga manira ali se u njemu sreće i sve više zastupljen ijekavizam, a što se naročito odnosi na na kraj ovoga stoljeća.
U ovom vijeku se pojavljuju Umihana Čuvidina i Fejzo Softa koji se uključuju u okvire novoštokavske folklorne koine čime se alhamijado književnojezički izraz uključuje u predstandardizacijske tokove našega jezika. (Moglo bi se kazati i da se Hevai uključuje u novoštokavski folklorni koine pogledamo li njegov jezik koji posjeduje najniži mogući fond turcizama, za razliku od alhamijado izraza uopće, kao i umjetničke vrijednosti njegovih pjesama, s tom iznimkom daje njegov koine ikavski, a kao takav mogao je i postojati!).
Uočljivo je da su pjesme Muhameda Ruždija i Abdulaha Bjelevca prijelazna faza, da je tako uvjetno
90
nazovem, između naslijeđene tradicije - pisanog manira i onoga što nazivamo standardizacijska usmjerenost našeg jezika u pravcu ijekavizma. Naime, kod ovih pjesnika uočava se i vjernost manirskoj praksi i pokušaj uključenja u šire južnoslavenske tokove jezičke politike.
20. st. je peiod u kojem alhamijado književnost dolazi pred svršen čin. Ovo je doba kada prestaje sa životom jedan oblik dugogodišnjega, viševjekovnoga književnog stvaralaštva. Ono što se na čisto jezičkome planu događa jeste da se i alhamijado literatura usmjerava u pravcu konačne normativizacije pri čemu se svakako mora naglasiti pitanje refleksa glasa jat koji u ovom periodu dobija svoj konačan oblik i opredjeljenost - u pitanju je, dakako, ijekavizam. Naravno, ja ne mogu ovdje dati na temelju nekoliko pjesama i autora definitivan odgovor, ali se dade uočiti određene tendencija. Naime, pjesme Alije Sadikovića svjedoče južnoslavensku opredjeljenost i zaborav na postojeći pisani manir dat kroz nekoliko stoljeća u vidu ikavizama. Potvrdu tog strujanja nudi i pjesma Zaplakala iz dženeta hurija dok preostale pronađene i ponuđene pjesme iz ovog stoljeća ne mogu biti pouzdanim informatorom jer su to prijepisi pjesama koje su nasta(ja)le prije.
Na osnovu istraženoga korpusa, možemo zaključiti da je bosanski jezik, realiziran u alhamijado stvaralaštvu, kroz povijest posjedovao svoj literarni, odnosno književno-poetički obrazac onakav kakav je karakterističan za našu stariju književnost.
91
Hanka Glibanović-Vajzović
ARAPSKO PISMO U SRPSKOHRVATSKOM JEZIKU
— prilog izučavanju upotrebe pisama u nas —
1. Kao posljedica definisanih kulturno-povijesnih prilika, na našem tlu se u vremenskom rasponu od oko 4 stoljeća (16—20. v.), kao zaseban i specifičan alfabet naše pismenosti upotrebljavalo i arapsko, odnosno arapsko-tursko301 pismo. Takvo pismo prilagođeno potrebama i zahtjevima srpskohrvatskog jezika poznato je kao arabica (ili arebica), mektebica i matufovica (ili matufovača)302. Tekstovi i uopće pismenost ove vrste u kojoj se kombinuje arapsko pismo i srpiskohrvatski jezik nazivaju se alhaimijado (aljamiado) pismenost/literatura303.
2. S obzirom na to da se orijentalni jezici (arapski, turski i perzijski) i međusobno i, posebno, u odnosu na srpskohrvatski razlikuju i prema genealoškoj i prema morfološkoj klasifikaciji jezika, razumljivo je da su se javljali brojni problemi u procesu prilagođavanja arapskog pisma fonetsko-fonološkim osobenostima našeg jezika. Pokušaji da ise riješe grafijske teškoće rezultirali su različitim kodovima i pravopisnim reformama arabice, što takođe predstavlja zaseban problem pri transliteraciji alhamijado tekstova.
3. Arabica je tokom svog postojanja u našem jeziku, u procesu adaptacije prolazila kroz nekoliko faza:304
I. (16. i poč. 17. vijeka) — period začetaka alhamijado pismenosti (pojedinačne riječi i prvi kraći tekstovi) kad nije postojala nikakva ortografska norma, već se upotrebljavala uglavnom turska verzija arapskog pisma.
II. (17-19 vijek) — period koji karakteriše šira upotreba arabice, ali koji se po načinu pisanja ne razlikuje mnogo od prethodne faze. Iako se djelimično unose ortografske inovacije arabica je još uvijek pod uticajem turske i perzijske grafije, bez originalnih rješenja koja bi odgovarala osobenostima srpskohrvatskog jezika i bez utvrđenih pravopisnih pravila. Oznake za glasove koji su specifikum našeg jezika još uvijek su rješavane po nahođenju pojedinaca.
III. (od 19-20. vijeka) – period u kome se srećemo sa različitim pokušajima pravopisnog normirainja arabice. Mada je još uvijek bilo »lutanja«, prvom značajnijom reformom arapskog pisma za potrebe srpskohrvatskog jezika smatra se rad Omera Hume. Svakako treba pomenuti i relativno originalan kôd Ibrahima Berbića kojim je u Carigradu štampao svoje djelo305 dajući da se prethodno izliju specijialna slova, ali koji nije dobio širu primjenu. Kao najznačajniji rad na reformisanju arabice mogu se uzetli rezultati do kojih je došao Džemaludin Čaušević. Njegovu arabicu karakteriše dotad najveći stepen adaptiranosti i ona je bila općeprihvaćen kôd. Kako je u to vrijeme i šitiamparija bila opremljena arapskim slovima, alhamijado djela, kao i alhamijado periodika bili su štampani upravo ovim kôdom — tzv. matufovačom.
Međutim, ni matufovača nije bila savršena, pa su svoj prilog grafijiskim poboljšanjima arabice davali i pojedinci, što nailazimo i na stranicama alhamijado štampe306.
4. Upotreba arapskog pisma u srpskohrvatskom jeziku, pored opštih (poput sličnih pnimjera u drugim sredinama) ima i svoja specifična kulturološka, psihološka i sociolingvistička određenja. Tokom gotovo 4 vi-jeka prisustva arabice na našem tlu, motivi njene upotrebe su, slično periodima fonološko-grafijske adaptacije, prolaziti kroz različite faze.
I. Začeci alhamijado pismenosti mogli su biti samo odraz stvarne potrebe da neko ko vlada isključivo arapskim (a ne i nekim drugim) pismom zabilježi neku riječ ili rečenicu izrečenu na srpskohrvatskom jeziku — dakle, čisto praktični razlozi.
II. U sljedećem periodu, kad arabica dobija nešto širu primjenu (kad se javljaju cjelovitiji tekstovi i prva djela alhamijado literature) mogu se nazrijeti dva osnovna razloga za upotrebu ovog pisma u srpskohrvatskom jeziku:
a) Prvo bi bila praktična strana: da se jednim alhamijado tekstom može koristiti i šire islamizirano stanovništvo, da pisaini tekst, dakle, dopre do većeg broja ljudi.
301 Naša arabica često je nazivana i arapsko-turskim pismom, jer je ovaj grafijski sistem na naše tlo prispio posredstvom Turaka, pa je u pravopisnim rješenjima bilo dosta elemenata ovog pisma prilagođenog potrebama osmanskog jezika. 302 Naziv za arabicu »mektebica« došao je prema upotrebi i širokoj zastupljenosti ovog pisma u mektebima, a »matufovača/ matufovica« prema pežorativnom nadimku reformatora ovog pisma Dž. Čauševića koga su protivnici prozvali matuf (matuh) – senilan. 303 Etimologija ovog naziva vezuje se za ar. riječ al'agamiyy = tuđ, stran, nearapski, koja je u španskom (odakle je nama prispjela) adaptirana u oblik aljamia, odnosno aljamiado — izgovor kakav se, pored alhamijado, sreće i u našoj literaturi. 304 Isp. rad T. Muftić, O arabici i njenom pravopisu, POF XIV/XV, 1964—65, Sarajevo 1969, str. 101—121. 305 O Berbiću i njegovom djelu isp. rad: M. Karadža-Garić i H. Glibanović-Vajzović, O gramatičkoj terminologiji u djelu Bosanski turski učitelj Ibrahima Berbića, Književni jezik, god. 14, br. l, Sarajevo 1985, str. 41—50. 306 Npr. »Misbah«, god. III, br. 16, 16. 7. 1914, str. 1.
92
b) Drugi razlog mogao bi se vezati i za određene patriotske pobude. Naime, iako je riječ o stvaralaštvu islamiziranog bosanskohercegovačkog stanovništva, koje je u vjerskom pogledu bilo identično sloju vladajućih — ne treba zaboraviti razlike u njihovu porijeklu. Iako, dakle, muslimani kao i Turci, nesumnjivo su u svojoj slavenskoj duši nosili naklonost prema svojoj zemlji i svome narodu, ljubav prema svom materinjem jeziku. U takvim okolnostima, opredjeljenje za maternji jezik moglo je značiti čuvanje sopstvenog identiteta, zadržavanje ponečeg od svoje autentičnosti i autohtonosti, te, možda, u određenom smislu, i distanciranje od potpunog potpadanja pod vlast tuđina. S druge strane, osjećaj pripadnosti islamu bio je već zadovoljen i ispoljen u prihvatanju pisma kojim je pisana i sveta knjiga — Kur'an, pa je time održavana i spona sa suvjernicima Turcima.
lII. Naredni period (19-20.vijek) u kome arabica dobija i mnogo širu primjenu u našem jeziku, daleko je složeniji od prethodna dva, jer je u uskoj vezi sa istorijsko-političkim i socio-kulturniim prilikama. To je vri-jeme smjene dvije tuđinske vlasti na tlu Bosne i Hercegovine (19. v.) i znatnih promjena u državnom i društvenom uređenju međuratnog razdoblja, zabim buđenja nacionalne svijesti iza kojeg će uslijediti, nacionalna diferenciranja koja će dovesti i do izrazitih nacionalno-vjerskih suprotnosti. U takvim okolnostima upotreba i izbor pisama vremenom su sve izražajnije postajali oznakom narodnosne pripadnosti u okvirima ove, nacionalno i konfesionalno heterogene sredine.
5. Ovaj posljednji period razvoja i upotrebe arabice u srpskohrvatskom jeziku može se posmatrati, zapravo, u tri izdvojene faze:
1) turski period 19. vijeka,
2) austrougarski period (sa svoje 2 vrem. Etape — 19. i 20. v.).
3) period između dva rata.
O upotrebi arabice i motivima njene upotrebe u svakom od navedenih perioda, te njenom mjestu u, odnosu na druga dva naša pisma može se, ukratko, reći sljedeće:
1. U turskom periodu (19. vijeka) pored stvaralaštva na orijentalnim jezicima, nastaju i djela alhamijado literature, ali se na arabici ne insistira, već se za srpskohrvatski jezik upotrebljava i ćirilica.
2. Upotreba pisama u austrougarskom periodu307 bila je pod snažnim uticajem nacionalno-vjerskog osjećanja i jezičke politike koju provodi vlada. U ovo vrijeme izbor pisma izbija gotovo u prvi plan kao obilježje nacionalnog identiteta. Dok vlada pokušava (barem u početku) da iznađe kompromisina rješenja štampajući svoje publikacije naporedo na latinici i ćirilici (vremenom se opredjeljujući sve više za latinicu), dok srpsko, odnosno pravoslavno stanovništvo upotrebljava isključivo ćirilicu, a hrvatsko, odnosno katoličko stanovništvo, latinicu — dotle muslimani Bosne i Hercegovine, nemajući jedinstven ni učvršćen stav u odnosu na upotrebu pisama prolaze kroz vrlo raznolike uticaje i opredjeljenja. Za austrougarske vlade 19. vijeka oni još uvijek ne insistiraju na upotrebi arabice, mada ovo pismo ima svoju tradiciju i dobija sve širu primjenu. Stvaralaštvo na orijentalnim jezicima iz praktičnih razloga se postepeno gasi. Pored arabice, u ovo vrijeme se osjeća tendencija ka upotrebi latinice, kojom se štampaju i jedina dva muslimanska lista (Bošnjak i Behar).
Međutim, period 20. vijeka austrougarske vladavine donio je bitne promjene na planu jezičke politike u upotrebi pisama, što se naročito ogleda u stavu muslimanskog stanovništva. Upravo u ovo vrijeme dolazi do određenog raslojavanja i diferenciranja bosanskohercegovačkih muslimana. Formiraju se tri struje: 1) prosrpska, 2) prohrvatska i 3) ona muslimanska struja koja se oslanja na tradicionalnu ideju o bosanstvu, sa izrazito prisutnim osjećanjem pripadanja islamu i, još uvijek maglovitim, osjećanjem pripadanja zasebnoj muslimanskoj naciji. U skladu sa navedenim opredjeljenjima formirao se i stav prema upotrebi pisama: srp-ski orijentisani muslimani iskazivali su naklonost prema ćirilici, prohrvatska struja prema latinici, a pripadnici treće navedene struje postaju vatreni zagovornici upotrebe arabice. U želji da afirmišu ovo pdismo oni iznose brojne argumente koji mu, po njihovoj ocjeni daju predrnost i nad druga dva naša pisma i zalažu se, ne samo za štampanje alhamijado djela (čak i periodike), već i za ravnopravan tretman arabice sa latinicom i ćirilicom u javnoj upotrebi (što, međutim niije usvojeno ni nakon razmatranja ovog prijedloga na Bosanskom saboru).
3. Međuratni period je samo djelimično nastavak prethodnog, naslijeđenog stanja. Iako su međunacionalni odnosi i nacionalnokonfesdonalne suprotnosti i dalje bili kamen spoticanja među bosanskohercegovačkim stanovništvom, alhamijado pismenost je sve manje uzimana kao obilježje vjersko-nacionalne pripadnosti. Sve manje je bilo onih koji su insistirali na upotrebi arabice ustupajući njeno mjesto latinici i ćirilici čemu je doprinijela i orijentacija u obrazovnom sistemu u kome se upotreba arapskog pisma svodila manje-više na predmet vjeronauke u mektebima.
307 O ovoj problematici isp. radove: Dž. Juzbašić, Jezičko pitanje u austrougarskoj politici u Bosni i Hercegovini pred prvi svjetski rat, Svjetlost, Sarajevo, 1973. i H. Glibanović-Vajzović, Upotreba pisama u bosanskohercegovačkoj periodici do 1918. godine (u svjetlu vjersko-nacionalnih odnosa), Sveske Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa, br. 5—6, Sarajevo 1984, str. 405—414.
93
Tako je arabica, kao treći alfabet naše pismenosti, potisnuta iz upotrebe gotovo sa istim motivima koji su prethodili njenom nastanku: u određenom istorijskom trenutku javila se iz praktičnih razloga kao neophodnost, prolazlila kroz faze kad su joj davani različiti značaji i značenja, da bi na kraju, u jednom novom vremenu izgubila ne samo socio-političku, već i praktičnu motiviranost svoga opstanka i aktuelnosti.
94
Sulejman Grozdanić
PISANA RIJEČ NA ORIJENTALNIM JEZICIMA I ALHAMIJADO
I
Bosna i Hercegovina za vrijeme osmanske vlasti, posebno u prvim stoljećima, doživljava značajan ekonomski, urbani i kulturni razvoj. Niču novi urbani centri, razvija se prosvjeta, nauka i kultura, niču stoti-ne škola različitog ranga, od početnih do škola koje po svom programu imaju stvarno visoki rang u Carevini. Veliki broj naših ljudi stiče najviše obrazovanje, prije svega u Carigradu, a potom i drugdje. Oni veoma brzo usvajaju tekovine arapsko-islamske kulture i aktivno se uključuju u opšti društveni, politički i kulturni život. Među njima je bilo prvih ministara, komandanata, namjesnika, visokih vjerskih i sudskih dostojanstvenika, profesora na najvišim školama, učenjaka, pisaca i pjesnika, graditelja i umjetnika. Mnogi su stvarali izvan svoga zavičaja, ali su brojni i oni koji su se, poslije školovanja i sticanja iskustva, znanja i položaja, vraćali u svoj rodni kraj, gdje su doprinosili razvoju kulture, nauke, obrazovanja, književnosti i umjetnosti. Nema naučne, književne i umjetničke oblasti orijentalno-islamskog kruga u kojoj se ovi naši preci nisu okušali i dali značajna djela.
Iako je Bosna i Hercegovina bila u okviru jednog feudalnog carstva, karakteristično je i značajno da se kulturno-prosvjetni, naučni, književni i umjetnički život ne svodi na »crkvene« krugove i feudalnu elitu, nego ima znatno popularniji, demokratskiji karakter. Naime, zahvaljujući nastanku i razvoju relativno većeg broja gradova i gradskih naselja i strukturi stanovništva i djelatnosti u njima, obrazovanje i kultura su živo prožimali široki krug stanovnika gradova - trgovaca, zanatlija, službenika, vojnika, sveštenika, učitelja i drugih. O tome svjedoče brojni podaci o prepisivačima knjiga i kaligrafima, koje nalazimo u bilješkama u rukopisima, u nekim vakufnamama; o tome također svjedoči i broj privatnih biblioteka koje se javljaju već u drugoj polovini XV stoljeća. Kasnije, jedva da je bilo ijedne iole uglednije i obrazovanije porodice koja nije imala bar skromnu biblioteku, a u većini kuća se nalazila bar po koja knjiga. Ostaci privatnih biblioteka mogu se i da nas naći po Bosni i Hercegovini, a mnoge od njih su otkupljene za naše i strane fondove. Posebno su, u vezi s ovim, pored sidžila, zanimljive neke vakufname u kojima se navode spiskovi knjiga koje njihov vlasnik zavješta kakvoj kulturnoj ili prosvjetnoj ustanovi. Na taj način su nastale brojne biblioteke, od kojih neke i danas žive (Vidi posebno poglavlje o bibliotekama).
Iz sidžila - sudskih zapisnika, iz onih njegovih mjesta koja se odnose na zaostavštine, može se sasvim lijepo vidjeti i broj knjiga - rukopisa koje su posjedovali pojedini vlasnici. Tako naprimjer, vidimo da je u Livnu u prvoj polovini XVII stoljeća jedan vlasnik posjedovao biblioteku od 127 a drugi od 125 rukopisa.
II
Sasvim je izvjesno da se poneka knjiga - rukopis na orijentalnim jezicima - arapskom, turskom i perzijskom, pojavila na našem tlu i prije osmanskih osvajanja. Međutim, pravi život te knjige počinje tek od XV stoljeća, to jest od učvršćenja osmanske vlasti i početka islamizacije dijela domaćeg stanovništva. To je značilo ulazak naših osvojenih zemalja u krug arapsko-islamske civilizacije, čiji su službeni i »kulturni« jezici bili turski, arapski i perzijski. U Osmanskom Carstvu, »internacionalnom« u svakom pogledu, vladajuća ideologija je bio islam sa arapskim kao jezikom svete knjige Kur'ana i najvećeg broja djela vezanih za islam kao religiju, kulturu i zbir društvenih i egzaktnih disciplina nastalih pod njegovim okriljem; dalje, vladajuća dinastija su bili Turci-Osmanlije pa je turski jezik uglavnom bio »državni«, službeni jezik Carstva, kao i jezik književno-umjetničkog stvaranja; to znači da je turski jezik bio jezik administracije u najširem smislu, zatim jezik poezije, hronika, istoriografije kao i jezik brojnih prevoda sa arapskog i perzijskog iz raznih oblasti stvaralaštva, od mistike, teologije, istorije do prirodnih nauka i školskih priručnika; najzad, za Turke je perzijska poezija bila uzor, pa je perzijski jezik, pored turskog i arapskog ušao među tri vladajuća »kulturna« jezika Carstva, i to poglavito kao jezik mističke, ljubavne, vinske i misaone poezije. Prema tome, »orijentalna« knjiga na našem tlu pisana je na arapskom, turskom i perzijskom jeziku a sve skupa arapskim pismom. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, naši su ljudi, koji nikad nisu napustili svoj maternji jezik, počeli da arapskim pismom - arebicom, pišu i tekstove na svom jeziku, to jest da stvaraju našu alhamijado književnost.
III
U početku je »orijentalna« knjiga u nas bila »uvezena«. Sa osmanskom vojskom došao je sav prateći administrativni, ideološki, kulturni i drugi aparat, kakav dovodi osvajač koji namjerava da ostane. Zato najstarije orijentalne knjige u našim fondovima nisu nastale na našem tlu, nego na širokim prostorima islamskog svijeta, od centralne Azije preko Arabije, Iraka, Sirije, Male Azije, Egipta pa sjeverne Afrike sve do Maroka.
Međutim, nisu samo osvajači »uvozili« orijentalnu knjigu; vrlo brzo su se i naši ljudi uključili u dosta živ saobraćaj ljudi, dobara, saznanja i ideja na prostoru Osmanskog Carstva. Kao vojnici, činovnici, trgovci, hadžije, derviši i ljudi željni znanja, oni su stizali najprije u metropolu - Carigrad, ali i u Kairo, Damask, Bagdad, Meku, Medinu, u sjevernu Afriku, srednju Aziju, pa čak i do Sudana u crnoj Africi. Svugdje su oni
95
»kupili« znanje i knjige, ali su svugdje i ostavljali tragove o svom radu i stvaralaštvu, tako da na čitavom spomenutom prostoru ima djela naših ljudi, originalnih i prepisa.
Mnoge te naše ljude sudbina je vječno vezala za daleka prebivališta, ali su se i mnogi vratili u svoj zavičaj da u njemu ostanu, dajući svoj prilog društvenom, političkom i kulturnom životu. Vraćajući se oboružani znanjem, oni su se oboružavali i »literaturom«, donosili brojne rukopise značajnijih i zanimljivijih djela orijentalne kulture. »Uvozom« orijentalnih knjiga bavili su se i trgovci - bazerdžani, koji su, odlazeći trgovačkim poslovima, donosili i knjige - rukopise i prodavali ih u svojim radnjama. Tako se u našim fondovima orijentalnih rukopisa mogu naći i veoma stari rukopisi krupnih djela orijentalne književnosti, nauke i kulture uopšte. Među tim djelima najstarija su ona iz oblasti prava. Vjerovatno najstariji rukopis u nas jeste Nawazil min al-fatawa, šerijatsko-pravno djelo, prepisano početkom XI stoljeća. Zatim, slijede djela iz iste oblasti Kitab ft al-fiqh, prepisano 1150. godine, zatim al-Gami' as-sagir ft al-furu', prepisano 1154. godine u Buhari, a rukopis komentara tog djela prepisan je 1216. godine. U Bu-hari je nastao 1256. godine i prepis djela Muhtalaf ar-riwaya. Najzad, tu je i djelo Ihja' ulum ad - din čuvenog al Gazalija, prepisano 1131. godine.
Pored najstarijih »uvezenih« rukopisa, od kojih svaki predstavlja kulturno-istorijski raritet, postoji jedan broj stranih djela koja su »uvezena« ili pak kod nas prepisana, a koja su bila vrlo popularna i široko korištena, što se prije svega vidi po velikom broju sačuvanih rukopisa. Ta su djela veoma značajno uticala na društveni, kulturni i književni život u našoj sredini. Ona se mogu podijeliti u više skupina. Pored Kur'ana i uže shvaćene teologije, najbrojniji rukopisi su pravno-šerijatskog sadržaja, a među njima je najpopularniji Multaqa al-abhur, napisan 1517. godine, od Ibrahima Halebija. To je u stvari komentar nešto manje popularnog djela Durar al-hukkam, napisanog u drugoj polovini XV stoljeća, od Mulla Husrewa. Al-Hidaya al-Marginanija (umro 1197), možda najobuhvatniji zbornik iz oblasti islamske jurisprudenci-je, je isto tako bio kod nas u širokoj upotrebi i služio je i kao udžbenik. Potom, vrlo raširene su bile zbirke fetvi raznih autora, kojih u našim rukopisnim fondovima ima preko dvije stotine.
Mistična literatura je također bila vrlo popularna, tako da iz te oblasti imamo u svojim fondovima više stotina rukopisa. No, daleko najpopularnije djelo mistične književnosti je čuvena Mesnevija Džela-luddina Rumija, za čije su se izučavanje i tumačenje osnivali posebni vakufi i koja je predstavljala poseban predmet u školama. Najzad, Mesnevija je čitana i tumačena među intelektualcima i u književnim »salonima«, što se, istina sasvim rijetko, sačuvalo sve do danas.
Djela iz oblasti filozofije i logike su takođe bila veoma brojna, a najpopularnije među njima bila je Isagoga (uvod u logiku), arapska Isagudži u redakciji Asiruddina al-Abharija (umro 1262. godine); to djelo ima mnogo komentara, od kojih su brojni i iz pera naših autora. Iz područja skolastičke filozofije bilo je u širokoj upotrebi djelo Adud-dina al-Idžija (umro 1355. godine) -al-Mawaqif fi ilm al-kalam, koje je bilo i udžbenik u medresama višeg ranga. Među djelima iz oblasti retorike, kojih je u našim fondovima veliki broj, izdvaja se Miftah al-ulum as-Sakakija (umro 1229. godine), čijih prepisa ima mnogo i zbog toga što je služilo i kao udžbenik u školama višeg nivoa. Iz oblasti lingvistike ima veliki broj rukopisa, a medu njima je veću popularnost uživao perzijsko-turski rječnik Tuhfai-Šahidi, koji je komentarisao i naš Šejh Jujo.
Najzad, u našim rukopisnim zbirkama ima više stotina rukopisa iz područja prirodno-matematskih nauka - medicine, botanike, farmacije, matematike, astronomije, astrologije i drugih. Među tim djelima je najstariji rukopis Mudžez al-Qanun, od Ibn an-Nafisa, prepisan 1341. godine (XIII stoljeće).
IV
Ulaskom u krug arapskoislamske kulture, naši su ljudi počeli da pišu djela na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Vremenom je tih djela bivalo sve više i više, tako da danas u našim i stranim fondovima imamo na hiljade rukopisa originalnih djela naših ljudi na tim jezicima. Ta djela obuhvataju sve oblasti pisane riječi: pored administracije, koja je bila i najšire područje upotrebe pisane riječi, tu su oblasti poezije, proze, teologije, prava, filozofije, sociologije, istorije, putopisa, književnosti, epistolografije, jezika, leksikografije, hronika, epigrafike, zatim matematike, astronomije, geografije, medicine, veterine, botanike, farmacije i drugih.
Najveći dio naše književnosti na orijentalnim jezicima napisan je na turskom jeziku, a najveći dio toga dijela, opet, spada u divansku književnost, prvenstveno poeziju, koja ima svoju svjetovnu i vjersko--mističnu liniju. Divanska poezija je mahom poezija metafore po prosedeu, a po sadržaju obuhvata poglavito metafizičke teme položaja i sudbine čovjeka u ezgistenciji, mističke ljubavi i duhovne preokupacije u okviru islamskog viđenja svijeta. U njoj je manje »konkretne« poezije, koja se veže za istorijska događanja, kao što se javlja u hronogrami-ma, prigodnim pjesmama, ponekoj rubaiji i slično. Uz divansku poeziju, u sačuvanim rukopisnim materijalima nailazimo i na destane - epske pjesme čiji su pisci uglavnom nepoznati ili su vrlo rijetko poznati. U njima nalazimo svojevrstan »realizam«, opjevani su stvarni događaji, postojeći gradovi, realna stanja. U rukopisima različitog sadržaja -medžmuama, srećemo pjesme »turki« - popularnu, anonimnu formu, blisku narodnom pjevanju, koje su se, uostalom, i pjevale uz saz. U njima se pjeva o ljubavi, ljepoti, prirodi, kao i o ljudskim nevoljama i mukama.
96
Na turskom jeziku su vrlo često, uz arapski, pisane i vakufname -zavještajnice, kojih je u našim rukopisnim fondovima pronađeno preko hiljadu i sto. Pored svoje kulturno-istorijske vrijednosti, one su često napisane biranim riječima i frazama i karakterističnim orijentalnim visokoparnim stilom.
U značajna djela na turskom jeziku spadaju istoriografska djela -ljetopisi, biografije, autobiografije i putopisi; ona uvijek daju vrijedne podatke o društvenim, ekonomskim, političkim i kulturnim prilikama u nekom periodu naše istorije za vrijeme osmanske vlasti.
Naša književnost na arapskom jeziku može se također klasifikovati po oblicima, ali pri tom, kao i u slučaju naše književnosti na turskom jeziku, mora se uzeti u obzir da je ona srednjovjekovne i orijentalne provenijencije. Tako nalazimo sljedeće oblike: knjige, rasprave, poslanice, rječnike, priručnike, a zatim komentare, glose, preradbe, te vakufname, fetve - pravna mišljenja na osnovu šerijata, te najzad, pjesme, hronograme i epitafe.
Knjige, u smislu monografije, rasprave i poslanice su uglavnom iz oblasti društvenih nauka - politike, sociologije, prava, administracije, filozofije, logike, teologije, te književnosti i jezika, istorije i slično.
Veliki broj proznih »stručnih« djela su napisali učitelji raznih škola, što znači da su mnoga od njih nastala kao izraz praktičnih potreba; zaista, medu djelima naših pisaca na orijentalnim jezicima ima lijep broj preradbi, »skraćenih« djela- kompendija i slično, koja su služila kao priručnici, odnosno udžbenici u školama raznih nivoa.
Jedna od krupnih »stavki« u broju naših djela na orijentalnim jezicima, posebno arapskom, su komentari i glose. Ta se djela na prvi i površan pogled mogu uzeti kao nesamostalna, neizvorna, neoriginalna, jer se, sa formalne strane gledano, naslanjaju ili vežu za neka druga djela. No, i u ovom slučaju moramo voditi računa o tome koje su bile vladajuće forme pisanja onog vremena. To su bile upravo te forme. Međutim, to ne znači da one ne mogu sadržavati znatnu mjeru samostalnog, sopstvenog i originalnog. Uvid u te komentare i glose, koji je, doduše, dosad nedovoljno ostvaren, pokazuje da se takvo djelo pisalo sa namjerom da ispravi, produbi i pojasni tekst na koji se naslanja. Tako Hasan Kafija Pruščak u uvodu jednom svom djelu kaže: »No, ono (djelo na koje se oslanja, S. G.) ipak nije lišeno izvjesnih oprečnih i spornih mjesta koja zaokupljaju i opterećuju učenike željne znanja. Zato sam iz spomenutog djela izvukao osnovna pravila i stvarna značenja, navodeći najpristupačnije primjere i odgovarajuće dokaze, skratio sam ga na mjeru korisnu za one koji počinju, da im bude jasno i bez dosade, da im bude siguran priručnik i posrednik koji neće dovoditi u zabludu, bez nedostatka a sa potrebnim podacima za najvažnija pitanja«. Pišući komentar ili glosu na osnovu jednog ili više djela, a pri tom se povinujući vladavini takvih oblika, mnogi pisac je često imao cilj da izvrši stvarnu kritiku osnovnog djela ili pak komentara, ako piše glosu. U takvoj kritici se zahvat ne svodi na puko »ispravljanje« pogrešaka ili pojašnjavanje teksta, nego se nerijetko vode argumentovane rasprave, unose sopstveni, originalni stavovi i misli, čime se daje i određen doprinos nauci iz koje je osnovno djelo napisano. Sigurno imamo slučajeva da se u naslonu na glavna djela u nekoj naučnoj ili knji-ževnoj oblasti, tačnije povodom njih, iskaže u stvari svoje sopstveno viđenje i rješenje problema. Brojni komentari i glose su upravo zbog toga i nastali kao odgovor na zahtjeve opšteg društvenog i kulturnog kre-tanja. U ovakvom svjetlu treba gledati na ovu kategoriju djela naših ljudi na orijentalnim jezicima. Za stvaraoca i mislioca oblik djela nije bio prepreka da se kao takav iskaže i potvrdi, da dadne svoj naučni i misaoni prilog. Pravi i vrijedan primjer takvog pisanja komentara i glo-sa je Muhamed Musić Allamek Sarajlija (umro 1636), čiji komentari i glose iz oblasti lingvistike nose izrazit pečat kritike i daju originalan prilog toj nauci.
Naša književnost na perzijskom jeziku, po broju stvaralaca i djela, znatno zaostaje iza one na turskom i arapskom. Ona je poglavito komentatorska i mistična i u znaku je uticaja perzijske klasike. Mnoge pjesme su napisali pjesnici - poligloti, koji su pisali na sva tri orijentalna jezika, a nerijetko i na našem.
Ovdje je nemoguće navesti sva značajnija naša djela i njihove autore kao i prepiše na orijentalnim jezicima. No, da bismo dobili bar ok-viran uvid u strukturu ovog stvaralaštva i stvaralaca, navešćemo izvjestan broj pisaca i spomenuti neka njihova djela.
Najviše pisaca ima na turskom jeziku. Među najstarije epske pjesnike spada Derviš Jakub-paša Bošnjak (umro 1501/2), visoki dostojanstvenik na osmanskom dvoru i pisac jedne epske pjesme o bici na Kr-bavskom polju; pjesma je i značajan istorijski izvor jer se u njoj, između ostalog, iznose podaci o samom toku bitke. Prevedena je na njemački i srpskohrvatski jezik. U orvoj polovici XVI stoljeća živio je Alibeg Hercegović, poznatiji kao Sirija (umro oko 1550. god.), unuk Hercega Stjepana i pjesnik suptilnih gazela i jedne rasprave o osmanskom osvo-jenju Egipta. Bio je u svoje vrijeme vrlo popularan i cijenjen, pa su nje-govi stihovi zabilježeni u nekoliko hronika, čemu imamo i zahvaliti što sad znamo za njegovu poeziju. Pjesnik Zijaija Mostarac dao je u svojim pjesmama dosta vrijednih autobiografskih podataka. Napisao je potpun divan - zbornik poezije, ali se sačuvalo do sada samo desetak pjesama na turskom i jedna pjesma na perzijskom jeziku. Sljedeći pjesnik koji također ima svoj divan je Vahdetija Ahmed Bošnjak (umro 1598.g.). Bio je pripadnik mističke heretičke sekte; njegova poezija, koja je bila zanemarivana i pripisivana drugom, predstavlja izraz pjesnikove pripadnosti toj sekti. Derviš paša Bajezidagić iz Mostara (umro 1603. god.)
97
spada u naše ljude koji su pisali na sva tri orijentalna jezika. Napisao je na turskom i perzijskom jeziku po jedan kompletan divan pjesama. Njegove pjesme o sultanu Muradu III, o pjesnikovom rodnom gradu Mostaru, zatim o Sarajevu i o ljudskoj sudbini prevedene su na srpskohrvatski jezik. Pjesnik Muhamed Karamusić Nihadija (umro 1587.g.) iz Sarajeva također je napisao divan; prvi ga spominje Evlija Čelebija kao pisca čuvenog natpisa na mostu u Višegradu. Dosadašnji uvid u njegov divan, iz kojeg su četiri gazela prevedena i na njemački još u prošlom vijeku, pokazuje da je Nihadija bio vrstan pjesnik i suptilan liričar. Pjesnik Lamekanija (umro 1625.g.) ima divan pjesama i zbirku Vahdetnamu. Njegovo pjesničko djelo još nije proučeno, ali iz onoga što se zna može se zaključiti da je bio mistički pjesnik koji je pjevao o jedinstvu čovjeka i prirode u bogu. Među relativno brojnim putopiscima, oko desetak, zanimljiv je Jusuf Livnjak iz prve polovine XVII stoljeća, u čijem putopisu nalazimo opis velikog broja mjesta kroz koja je Livnjak prošao. Pjesnik Aga Dede iz grada Dobora kod Modrice opjevao je svoj kraj pa njegova poezija predstavlja i značajan istorijski izvor; on je također opjevao pohod sultana Osmana II na Poljsku 1621. godine. Varvarija Ali-paša (umro 1648.g.) naročito je poznat po svojoj Autobiografiji u stihu, rijetkom primjerku stvaralaštva ove vrste u našoj orijentalnoj književnosti. Među poznate pjesnike o Sarajevu spada Muhamed Nerkesija (umro 1635.g.), koji je ušao u veliki broj antologija poezije na turskom jeziku. Napisao je više djela: Vrt grana, Eliksir sreće, Kanon duhovne zrelosti, Nevolje zaljubljenih i prozno djelo Osvajanja Murtaza-paše. Pjesnik Hasan Kaimija (umro 1691.g.) spada među najpopularnije sarajevske pjesnike i predmet je mnogih istraživanja. Ima divan pjesama i posebnu zbirku - Varidat, kao i alhamiado-pjesme. Na sva tri orijentalna jezika pjevao je i pjesnik Mustafa Bošnjak Muhlisija (prva polovina XVIII stoljeća). On je napisao u stihu putopis na hadž i trojezični hvalospjev bosanskom namjesniku Hekim-oglu Ali-paši. Među poznate hroničare spada Ahmed Hadžinesimović Pruščak (umro 1789.), čija Hronika obuhvata rusko--turski rat, austrijsko-turski rat i zapise o osmogodišnjem ropstvu pisca. Među zanimljivije ličnosti naše književnosti na orijentalnim jezicima spada Mehmed Guranija s pjesničkim imenom Mejlija. On je autor većeg broja lirskih i prigodnih pjesama; poznat je također i kao pisac hronograma. Jedan od najkrupnijih pjesnika XIX st. je Fadil-paša Še-rifović (umro 1882.godine), koji je posebno značajan kao epigrafičar Bosne. Taj dio njegove poezije predstavlja vrijedan i zanimljiv izvor za našu istoriju i kulturu. Međutim, u njegovom divanu ima i izvanrednih gazela, sa dubokim misaonim porukama, često u znaku misticizma. Pored divana pjesama, Hercegovac Arif Hikmet-beg Rizvanbegović Sto-čević, poznat kao Herseklija Arif Hikmet (umro 1903.g.), napisao je mističko-filozofsku raspravu Slike mudrosti, zatim Aforizme eksplikacija i Svetionik tumačenja iz oblasti islamske filozofije.
Među proznim piscima na turskom jeziku poznat je Kodža Muer-rih (umro 1649.g.). Njegovo djelo Čudesa događaja iz oblasti istorije privlači opštu pažnju. Pisac druge poznate istorije je Ibrahim Alajbego-vić Pečevija (umro 1651.g.), koji je već u svoje vrijeme predlagao da se otvori štamparija. Njegova Istorija zanimljiva je i po tome što se nije služio samo osmanskim nego i drugim izvorima prilikom pisanja. Inte-resantna je takođe Istorija Bosne, u stvari prikaz banjalučke bitke, Omer Novljanina (um. 1740.g.) To djelo spada među prva koja su štampana u Turskoj, a prevedeno je na njemački, engleski i francuski.
Među najpoznatija djela naših pisaca na turskom jeziku spada čuveni Ljetopis Mustafe Bašeskije (umro 1809.g.), sarajevskog Ijetopisca i pjesnika, neumornog bilježnika svih krupnih ali i sitnih događaja u svom gradu Sarajevu, i to na način koji odiše životnošću i živošću, neposrednošću i duhovitošću. Još nisu u našoj nauci iskorišteni svi veoma raznovrsni i bogati podaci u Ljetopisu. Zanimljivo i značajno je i djelo nemirnog buntovnog Muhameda Emina Isevića, (umro 1816.g.), koji je poznat po svom veoma kritički intoniranom Traktatu o prilikama u Bosni u njegovo vrijeme, koji predstavlja vrijedan izvor za izučavanje naše istorije krajem XVIII i početkom XIX stoljeća. Značajan je istorijski pisac i Salih Hadžihusejinović Muvekit (umro 1888.g.) sa svojim djelom Istorija Bosne, koja obuhvata period od osmanskog osvajanja pa do 1878. godine, a u kojoj je koristio sve pristupačne izvore na orijentalnim jezicima, kao i one objavljene u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu u njegovo vrijeme. Najzad, spominjemo na kraju Muhameda Enveriju Kadića (umro 1931.g.), autora Zbornika veoma opsežne, zaista monumentalne zbirke grade za istoriju Bosne i Hercegovine pod osmanskom vlašću.
VI
Drugi jezik po broju »orijentalnih« djela naših ljudi jeste arapski. Među prvim autorima, čija su djela poznata i pristupačna jeste Ali De-de Bošnjak (umro 1598.) iz Mostara, čije je stvaralaštvo prožeto islamskim misticizmom. Njegova najznačajnija djela - Predavanja o prvim događajima i potonjim zbivanjima i Pečati mudrosti već su krajem prošloga vijeka objavljena u Kairu. Medu našim piscima koji su se posebno bavili lingvistikom je Sarajlija Muhamed Musić Allamek (umro 1636.g.). On je poznat kao plodan pisac; navodi se 12 njegovih djela, medu kojima je nedovršeni Komentar Kur'ana, zatim Glosa na Šarifov komentar Ključ nauka i Glosa na Mulla Džamijev komentar al-Kafije; najzad, napisao je i glosu na Džurđanijev komentar iz oblasti kelama. Do sada najpoznatiji i najprevođeniji stvaralac naše književnosti na orijentalnim jezicima je Hasan Kafija Pruščak (umro 1616. g.). Bio je veoma plodan pisac, napisao je 17 djela iz raznih oblasti društvenih nauka: filozofije, logike, sociologije, teologije, prava, istorije, lingvistike. Najpopularnije mu je djelo O uređenju države i svijeta, zatim djelo Niz učenjaka do posljednjeg poslanika, Logika i Kompendij iz
98
arapske poetike i stilistike, te filozofsko-teološko djelo Rajske bašče i druga. Osnovna preokupacija u stvaralaštvu Hasana Kafije jeste racionalistič-ki i kritički pristup u posmatranju i tretiranju društvenih i kulturnih prilika u Bosni njegovog vremena, pri čemu stalno insistira na afirmaciji pravnog poretka u društvu. Pored toga, njegov opus predstavlja i značajan istorijski izvor, kao i pravo vrelo mudrosti života i vladanja, uz očit oslonac na orijentalnu mudrost. Izrazit primjer lucidnog ko-mentarisanja orijentalnih djela dao je Mahmud Damad (umro 1688.g.) iz Mostara, čije je djelo poznati komentar kompendija iz arapske metrike - Metrika Andalusiya, u kome je dao izvanredno uspjele definicije svih termina i tehničkih naziva iz arapske metrike, sa vrlo ilustrativnim primjerima. Veoma popularan pisac i profesor bio je Šejh Jujo - Mus-tafa Ejubović (umro 1707.g.) iz Mostara. U literaturi se spominje 27 njegovih djela, među kojima se izdvajaju Napomene Abdullahu, komentar iz oblasti gramatike arapskog jezika, zatim Novi komentar na raspravu o logici i druga djela. Šejh Jujo je bio među najobrazovanijim ljudima svoga vremena, bio je ugledni kadija i pedagog i plodan stvaralac. Njegova djela obuhvataju širok krug gotovo svih arapsko-islam-skih nauka: filozofiju, logiku, teologiju, šerijatsko pravo, stilistiku., sintaksu, leksikografiju i dr. Ibrahim Opijač je bio učenik i biograf Šejha Juje; ta njegova biografija je prvo takvo djelo u našoj literaturi na ori-jentalnim jezicima. Mustafa Pruščak (umro 1755. g.) je još jedan značajan pisac iz prusačkog kruga. Njegov opus zahvata problematiku o izvjesnim socijalnim pitanjima, teoriji ratovanja i ratnom pravu, a na nekim mjestima ima i rodoljubivih nota, kao i poziva na međusobno slaganje i solidarnost ljudi na osnovu uzajamne koristi. Pored toga, napisao je još šest djela iz oblasti arapske filologije, medu kojima i udžbenike arapskog jezika sa sasvim »modernim« i samostalnim pristupom u rasporedu materijala. Spominjemo njegova djela Blagovijest borcima i Poslanica o milosti i samilosti, kao i Raspravu o kafi, duhanu i pićima. Muhamed Skejo Prozorac, koji je živio krajem XVIII i početkom XIX stoljeća, poznat je po sistematski uređenom djelu O uređenju društva u islamu, koje spada u veći broj djela naših ljudi, u kojima se predlažu rješenja za uređenje ljudskog društva, sa dosta socioloških i etičkih priloga i stavova. Najzad, među naše značajne pisce na arapskom jeziku spada i Alija Fehmija Džabić (19l8. g.) iz Mostara, koji je bio izvanredan poznavalac arapske književnosti i jezika i napisao dva djela iz područja istorije i kritike arapske književnosti.
Isključivo na perzijskom jeziku nije pisao nijedan od naših zemljaka. Većina od njih su pisali na sva tri orijentalna jezika. Medu onima koji su veći dio svoga opusa napisali na perzijskom jeziku nalazi se poznati komentator perzijskih klasika Ahmed Sudija (umro 1596. g.). I on je pisao na sva tri orijentalna jezika. Posebno je značajan po tome što je prvi u Evropi preveo i komentarisao čitav niz djela perzijskih klasika: Hafizov Divan, Sa'dijev Đulistan i Bustan i Rumijevu Mesneviju. Za njegov komentar Hafizovog pjesničkog djela se tvrdi da je veoma značajan prilog izučavanju poezije tog pjesnika. Među relativno plodnim piscima koji su stvarali i na perzijskom jeziku, uz druga dva orijentalna jezika, je i Mahmud-paša Adnija, koji je, doduše, rođen u Kru-ševcu, ili u Makedoniji, ali je znatan dio svog zrelog doba proveo u Bosni. Njegovo djelo još nije dovoljno izučeno, ali se ocjenjuje da su mu najbolji gazeli na perzijskom jeziku koji se nalaze u njegovom divanu. Među autorima koji su napisali samostalna, originalna djela na perzijskom jeziku najpoznatiji je Fevzija Mostarac (XVIII v.). Njegovo najznačajnije djelo jeste Bulbulistan, koje je prevedeno na francuski i naš jezik i objavljeno. Bulbulistan je napisan pod snažnim uticajem perzijskih klasika - mističnih pjesnika, prije svega Dželaludina Rumi-ja, zatim Hafiza, Džamija i Sa'dija. U Fevzijinom djelu, pored univer-zalističkih mističnih ideja, ima i društvenog stava u smislu traganja za srećom u izvanistorijskim, metafizičkim sferama, što na svoj način odražava i odnos prema aktuelnoj društvenoj situaciji.
VII
U vezi sa brojem naših pisaca na orijentalnim jezicima, poći ćemo prije svega od djela Hazima Šabanovića »Književnost Muslimana Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima«. To je dosad najopširniji prikaz našeg stvaralaštva na orijentalnim jezicima. No to djelo ipak nije potpuno, i to iz dva razloga: prvo, pisac je umro a da nije stigao da dovrši svoj rad, i drugo, za posljednjih deset godina otkriven je znatan broj novih pisaca i djela. U knjizi Hazima Šabanovića spominje se 239 autora. Ako uzmemo u obzir dva spomenuta momenta u vezi sa nepotpunosti Šabanovićeve knjige, kao i našu informaciju o broju navedenih pisaca i djela, o čemu u ovoj prilici ne možemo iznositi posebno podatke, onda bi broj naših pisaca na orijentalnim jezicima dostigao i do tri stotine, a broj registrovanih djela iznosi više stotina, možda i čitavu hiljadu.
Sasvim je izvjesno da je Gazi Husrevbegova biblioteka u Sarajevu najveća riznica djela naših pisaca na orijentalnim jezicima. Potom dolazi rukopisna zbirka Orijentalnog instituta u Sarajevu, Narodna i uni-verzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, zatim zbirka orijentalnih rukopisa JAZU u Zagrebu, Arhiv Hercegovine u Mostaru, samostani u Fojnici, Kreševu, Kraljevoj Sutjesci, Mostaru, Gorici (kod Livna), zatim Muzej grada Sarajeva, Arhiv grada Sarajeva, te arhivi ili muzeji u Banja Luci, Tuzli, Zenici, Tešnju i najzad u nekim drugim muzejima, arhivima i sličnim ustanovama u zemlji (Dubrovnik, Beograd, Priština, Prizren, Skopje). U stvari, mi još nemamo potpun snimak fondova rukopisa i arhivske grade na orijentalnim jezicima u Jugoslaviji. Upravo je započeo posao da se to utvrdi, u okviru projekta Orijentalnog instituta u Sarajevu, koji će obuhvatiti našu zemlju i inostranstvo.
Izvan Jugoslavije nalazi se veliki broj rukopisa djela naših ljudi. Najveća njihova koncentracija, poslije zbirki
99
u Turskoj, konstatovana je u Beču, u Nacionalnoj biblioteci, zatim vjerovatno u Vatikanskoj biblioteci u Rimu. Međutim, posebno je indikativna za naše doskoraš-nje kulturne prilike bogata zbirka naših orijentalnih rukopisa u Bratislavi; to je biblioteka i rukopisna zbirka Safveta Bašagića koja je prodala tom gradu. Na taj način smo »izvezli« hiljade vrijednih i neponovljivih rukopisa po cijeloj Evropi, ne samo orijentalnih nego i drugih. Tako svoje orijentalne rukopise nalazimo još u većim evropskim fondovima (Pariz, Berlin, London), zatim u arapskim zemljama, još nekim zemljama Balkana i Evrope, pa čak i u SAD.
Bilo je mnogo ljudi koji su, kako je vrijeme odmicalo, sve više shvatali značaj naše arhivske i rukopisne građe na orijentalnim jezicima. Oni su je nabavljali na razne načine, sklanjali na razna mjesta u zemlji i izvan nje. Najznačajniji medu njima je Karl Pač, koji je sakupio veliki broj rukopisa i na taj način, kao direktor Balkanološkog instituta, u znatnoj mjeri utemeljio i fondove Orijentalnog instituta.
Istorijsko vrijeme, iz raznih razloga nije bilo naklonjeno ovom prostoru, posebno u kulturnom pogledu. Često ljudi, u pojedinim vremenima, nisu bili svjesni značaja pisane riječi, a još češće su puki egzistencijalni razlozi, očuvanje golog života ili naše poznate diobe, dovodili do uništavanja kulturno-istorijskog blaga, pri čemu su naročito knjige, odnosno rukopisi stradali. Negdje su spaljivani, negdje bacani u rijeke, negdje zakopavani duboko u zemlju tako da se nikad ne pronađu, a negdje i danas čame po tavanima, dolapima, seharama, medu starim, davno odbačenim i zanemarenim stvarima, u memljivim podrumima i zapuštenim magazama.
Štampanje knjiga na ova tri orijentalna jezika uopšte je počelo veoma kasno, a posebno u nas, tek u drugoj polovini XIX stoljeća. Zato se knjiga širila prepisivanjem i zato je gotovo sav knjižni fond djela naših ljudi na orijentalnim jezicima u rukopisima, pa će se i ovdje govoriti o knjizi u tom obliku. Prepisivanje knjiga je uglavnom bilo individualni napor, bilo da je prepisivao to činio kao profesionalac, to jest prepisivanje knjiga je bilo izvor sredstava za život, bilo pak kao obrazovani ljubitelj knjige. Zatim, prepis knjige mogao je biti poručen, mogao je biti sačinjen u svrhu poklona, najčešće kakvom bogatom ugledniku, i najzad, mogao je biti urađen za lične potrebe samog prepisivača. Bilo je ljudi koji su se bavili prepisivanjem knjiga u posebnim radnjama, gdje su i prodavali rukopise.
Prepisivač se nije ograničavao na obični prepis; on je redovno nastojao da prepis bude lijep, pa se tu javlja i kaligraf; naslovi i poglavlja su često posebno ukrašavani, pa i ilustrovani, te imamo i ilustratore i minijaturiste; najzad, da bi knjiga bila gotova, treba je uvezati, pa se javljaju uvezivači mudželiti, kao poseban zanat, ali i posebna tema.
Posao prepisivača-kaligrafa počinjao se učiti već samim učenjem pismenosti. Na višim nivoima školovanja postojao je i takav predmet. U Osmanskom Carstvu su čuveni majstori kaligrafije imali svoje učenike kojima su, pošto osvoje vještinu lijepog, umjetničkog oblikovanja pisma, izdavali posebne diplome - idžaze. Takve diplome su sticali u samom Carigradu i neki naši kaligrafi. S druge strane, bilo je naših ka-ligrafa koji su ovdje, u Sarajevu, na primjer, imali svoje učenike i izdavali im diplome.
Međutim, ponekad je prepisivanje knjiga imalo organizovan karakter. Najpoznatiji takav slučaj je skriptorij u Foči iz druge polovine 16. st. Tom prilikom je prepisano šerijatsko-pravno djelo Al-Wiqaya Mahmuda Sadr aš-Šari'a. Finansiranje prepisa išlo je putem zavješta-nja (vakufa) određenih sredstava, a u samom poslu je učestvovala čitava ekipa ljudi. Na kraju su posebni korektori provjerili prepis.
Arapsko pismo ima nekoliko osnovnih vrsta, (uz više desetina podvrsta), to jest variranja slova - znakova, od kojih se svaka vrsta manje-više koristi za određene vrste tekstova (obični administrativni, svečani, ukrasni, tekstovi na kamenu, drvetu, metalu, itd.). Većina tih vrsta korištena je i kod nas, a neki prepisivači kaligrafi bili su specijalisti za pojedine vrste pisma.
Posebno značajni rukopisi su oni koje su sami autori napisali -autografi. Takvih djela nema mnogo, pa su utoliko dragocjeniji. Medu njih spadaju i autografi Šejha Juje i Hasana Kafije Pruščaka i nekih drugih.
Neki prepisivači su prepisali i po više desetina knjiga. Tako prepi-sivač Ibrahim Šehović (umro oko 1811.) iz Sarajeva, na primjerku jednog rukopisa navodi da mu je to trideset i drugi prepis; međutim, zna se za njegov šezdeset i šesti prepis Kur'ana. Ali, vjerovali ili ne, na jednom prepisu Kur'ana stoji da je to 249. prepis istog prepisivača. Do ovakvih podataka se uglavnom dolazi iz samih rukopisa. Naime, ima dosta rukopisa gdje je prepisivač na kraju djela naveo svoje ime, porijeklo, mjesto i vrijeme prepisa. Tako dolazimo do izvjesnog broja imena ljudi za koje se može tvrditi da su se bavili prepisivanjem knjiga, a istovremeno bili poznatiji kaligrafi. Njihova se imena javljaju već krajem XV vijeka i sreću se sve do u XX vijek. Poznatiji među njima su bili i vrsni kaligrafi. Spomenućemo nekoliko imena.
Jusuf sin Ahmeda je 1475. godine kod Sarajeva prepisao spjev Husrew u Širin Perzijanca Šejhija. U 16. stoljeću poznata su imena dvojice naših kaligrafa i minijaturista; to su Nesuh Matrakčija, koji je na minijaturama u djelu »Madžmu'i manazil« prikazao ratni pohod Sulejmana Veličanstvenog iz 1533-1535. godine, zatim Osman Nakaš, koji je bio najpoznatiji iluminator knjiga svoga vremena u Osmanskom Carstvu; posebno su mu poznate ilustracije djela Huner-name. Krajem ovog vijeka djelovali su pjesnici i kaligrafi Jusuf Bošnjak i Derviš-paša Bajezidagić. Medu prepisivačima su bili i čuveni Muhamed Nerkesija
100
(umro 1635. g.), zatim Šaban Muezinija (umro 1687. g.); polovinom XVII st. živjeli su i bavili se prepisivanjem knjiga i Muhamed Hevaija Uskufija, zatim spomenuti Šejh Jujo, koji je sam prepisao oko 60 djela za vlastite potrebe. U Travniku je Emir zvani Defterdar (umro 1773.) slovio kao najbolji kaligraf toga vremena u Bosni i to u svim vrstama pisma.
U Sarajevu je u XVIII st. živio poznati pjesnik Mejlija koji je bio i vrstan kaligraf, zatim se ističe Husein Bošnjak sa svojini prepisima Kur'ana, a u XIX vijeku dobre kaligrafske prepiše je pravio Sarajlija Muhamed Imamović.
Mnogi prepisivači i kaligrafi imali su i svoje učenike u kaligrafiji; takav je bio naš slavni Mula Mustafa Bašeskija. U prošlom vijeku je stvarao i već spomenuti Ibrahim Šehović, zatim Lutfullah sin Osmana zvani Salih Dede iz Sarajeva, te čuveni sarajevski hroničar Muhamed Enverija Kadić, koji je, pored svog Zbornika, prepisao knjiga za čitavu biblioteku.
Ponekad su se prepisivanjem bavile i žene; tako u XVIII stoljeću nailazimo na prepis Kur'ana Emine, kćeri Mustafe Čelebije iz Sarajeva.
Prepisivanje knjiga u Bosni i Hercegovini za vrijeme osmanske vlasti nije se ograničavalo samo na administrativne, političke i kulturne centre. Doduše, najviše je knjiga svakako napisano i prepisano u Sara-jevu, Mostaru, Pruscu, Travniku, ali se na rukopisima i drugim dokumentima nalaze podaci da je ova djelatnost bila razvijena i u drugim brojnim mjestima u Bosni i Hercegovini; kao što su: Banja Luka, Bihać, Kostajnica, Livno, Tešanj, Doboj, Derventa, Gornji Vakuf, Fojni-ca, Visoko, Zvornik, Foča, Blagaj, Stolac, Prozor, Počitelj, Ljubuški i druga mjesta, uključujući i neka sela.
IX
Pisana riječ na orijentalnim jezicima u Bosni i Hercegovini za vrijeme osmanske vlasti ne svodi se samo na knjigu i dokumenta, odnosno na pisanu riječ na papiru. Srazmjerno mnogo pisanih tekstova nalazimo i na drugim, tvrdim, trajnijim materijalima, kao što su kamen, zid, opeka, drvo, metal, staklo, koža, platno i drugo. Ovi materijali su korišteni jednako za bilježenje raznih činjenica relevantnih za društveno-is-torijska zbivanja, bilo šireg ili užeg, ličnog karaktera, te za ispisivanje popularnih vjerskih i poučnih, etičkih maksima, kao i za ukrašavanje, uljepšavanje raznih prostora na memorijalnim spomenicima, vjerskim i svjetovnim objektima razne namjene. Vjerovatno zbog odsustva afiniteta za figurativne umjetnosti, te poštovanja i ljubavi prema riječi, Arapi su, a onda i veći dio arapsko-islamskog svijeta, stvorili od riječi i pis-ma pravi kult. Tako je bilo i kod nas za vrijeme osmanske vlasti. Pisana riječ je uvijek bila predmet štovanja i brige, ona je bila i ukras, medij likovnog izraza.
U tekstovima ove vrste epigrafika zauzima dominantno mjesto, što je uopšte karakteristično za naš prostor, a u samoj epigrafici preko devet desetina su natpisi na memorijalnim spomenicima - nišanima i turbetima. Prema rezultatima dugogodišnjih napora na sakupljanju i bilježenju ovih natpisa, koje je u najvećoj mjeri obavio Mehmed Muje-zinović, može se izračunati da se broj epigrafa, uključujući, naravno, i epitafe, penje na više hiljada možda i do šest hiljada natpisa. Poslije epitafa, najbrojniji su i najznačajniji hronogrami.
Naša epigrafika na orijentalnim jezicima spada u ono kulturno-umjetničko stvaralaštvo na ovom tlu koje se u vrlo značajnoj mjeri naslanja na predosmanski period. Tako su nišani iz prvih stotinu do stotinu i pedeset godina po osmanskom osvojenju Bosne uglavnom u znaku veoma prisutne tradicije i po obliku i po jeziku i pismu; oblik je neodoljivo podsjećao na srednjovjekovne bosanske nadgrobne spomenike, jezik je bio naš, a pismo bosančica. Štaviše, na mnogima od njih nalazimo i ljudske i životinjske figure, ruke ili šake, kao i tradicionalne likovne forme - luk sa strijelom, mač, sjekiru, bajrak, štap i drugo. Sve do polovine XVII stoljeća na našim nišanima nema gotovo nijednog teksta na orijentalnim jezicima; uz to, oni se sasvim razlikuju od osmanskih nišana. Od polovine XVII stoljeća javljaju se »skopski« nišani sa arapskim tekstom, a potom i nišani domaće proizvodnje na orijentalnim jezicima, ali pod uticajem »skopskog« nišana.
Od početka XVIII vijeka bilježimo veće bogatstvo domaćih natpisa na velikom broju različitih objekata. Gotovo svaka građevina je dobivala natpis - epitaf, epigram ili hronogram, već prema prirodi objekta, bio on memorijalni, sakralni ili sekularni. Natpisi su stavljani na nišane i turbeta, na džamije, tekije, medrese, biblioteke, mostove, česme, hanove i razne druge građevine sasvim profane prirode.
Značaj epigrafskih materijala zbilja je višestruk; oni daju podatke
o ličnostima i građevinama, o vremenu i društvenim prilikama, o jeziku
i književnom izrazu; oni, dalje, imaju umjetničku i poetsku vrijednost.
Natpise, a posebno hronograme, najčešće su sastavljali i ispisivali pjesnici i kaligrafi. Nemamo mnogo podataka o tim našim ljudima, a ono što imamo u najviše slučajeva se javlja u vidu mahlasa - pseudonima pjesnika, koji se nalazi na kraju epitafa ili hronograma. Zahvaljujući tome, kao i drugim izvorima, znamo za jedan broj istaknutih pisaca hronograma i kaligrafa. Medu najstarijim je Fejzurab (XVI stoljeće), pisac hronograma na arapskom jeziku, zatim pjesnik Nihadija - Muhamed Karamusić, pisac poznatog hronograma na višegradskom mostu. Kasnije, u XVIII vijeku poznati su Muhamed Emin Isević, Mehmed Čohadžić,
101
Abdulah Burek, a najplodniji i najbolji je bio Mehmed Guranija zvani Mejlija. U novije vrijeme istakli su se pisanjem hronograma i Muhamed Enverija Kadić i Sejfudin Kemura.
Sarajevo je svakako najbogatiji lokalitet epigrafskih spomenika. Pored njega, poznati su i bogati tim materijalom i Travnik, Foča, Mostar, Višegrad, Zvornik, Banja Luka, Prusac, Gradačac, Livno, Stolac itd., ali natpisa ima po cijeloj našoj Republici.
X
Poseban vid pisane riječi na našem tlu za vrijeme osmanske vlasti je alhamijado književnost, to jest književnost kazana na našem jeziku a napisana arapskim pismom - arebicom. Arebicom su daleko najviše pisali muslimani, ali se ona ne svodi isključivo na njih; njome su se, doduše mnogo rjeđe, služili i drugi.
Najznačajniji i najinteresantniji dio ove književnosti je zatečen u rukopisima. Međutim, njen veći dio je u štampanom obliku; prva knjiga na našem jeziku štampana arebicom objavljena je u Carigradu 1868; od tog vremena pa do iščezavanja arebice, pored izlaženja nekoliko časopisa i novina, objavljeno je tim alfabetom oko četrdeset knjiga.
Izučavanje naše alhamijado književnosti dugo vremena je bilo zanemarivano u ovoj sredini. Dužni smo zahvalnost pojedinim istraživačima, i domaćim i stranim, za napor da se ona otrgne od zaborava, da se predoči kulturnoj javnosti i pokuša vrednovati. Tek u najnovije vrijeme povećano je interesovanje za ovo naše književno stvaralaštvo. Dosadašnji rezultati, iako još nisu dovoljno obuhvatni, pokazuju da ova literatura ima književno-istorijske, jezičke, estetičke i etičke vrijednosti, značajne za našu kulturnu prošlost i sadašnjost. Ne radi se, ergo, tek o srpskohrvatskim tekstovima pisanim arebicom, nego o književnosti koja ima izvjesne svoje karakteristike u pogledu oblika i izraza, sadržaja i ideje, estetičkog i etičkog. U ovoj se književnosti njegovala i poezija i proza, mada je prva zastupljenija i značajnija, bar što se tiče starijeg perioda, koji je inače zanimljiviji jer, između ostalog, jasno odražava čvrstu i neprekinutu privrženost Muslimana Bosne i Hercegovine svom jeziku. Preovlađujući sadržaji alhamijado književnosti su ovi: moral-no-didaktički, izrečeni kroz islamski pogled na čovjeka ali sa jasnim zvucima domaće tradicije; kritički, izraženi kroz silne žalbe i oštre kritike na društveno, političko i moralno stanje u Bosni u pojedinim vre-menima; neki krupni predstavnici ove književnosti su zbog svoga bunta stradavali, pa i život gubili u bunama muslimanskih seljaka i građana protiv osmanske vlasti; sadržaji o bratstvu i slozi svih naših ljudi bez obzira na vjeru i zakon, u kojima se poziva na povjerenje, slaganje i bratstvo, na zajedničko življenje na zajedničkom tlu; ljubavni sadržaji, ponekad na veoma originalan i dopadljiv način iskazivanja ljubavi; pobožni u kojima nailazimo na iznošenje i razradu islamskih dogmi, vjerskih dužnosti, kao i na pozive u borbu za očuvanje i odbranu vjere; ima nešto sadržaja koji bi se uslovno mogli primiti kao rodoljubivi, jer se u njima poziva na borbu protiv neprijatelja i osvajača sa zapada; takvo prihvatanje nekih sadržaja uslovljeno je posebnim položajem Bosne u okviru Osmanske imperije; najzad, ima dosta prosvjetno-prosvjetiteljskih i opštih društvenih sadržaja, naročito u kasnijem periodu postojanja ove književnosti, u XIX i početkom XX stoljeća.
Alhamijado književnost u Bosni i Hercegovini stvarana je tokom nešto više od tri stoljeća. Uvid u tu književnost ne omogućava da se uvijek sa izvjesnošću utvrdi ko je autor pojedinog djela, pogotovo što je njen znatan dio nastao u znaku bliske veze sa narodnim pjevanjem. Zato su i imenovanja pojedinih autora nerijetko uslovna pa i proizvoljna. Ipak, najstariji poznati pjesnik je Jusuf Muhamedov iz Livna, iz prve polovine 17. vijeka, a posljednja djela na arebici štampana su još u naše vrijeme.
Za veći broj alhamijado tekstova znaju se autori, no jedan broj autora je nepoznat, a znatan dio tekstova se može pripisati narodnom stvaralaštvu. Među njima je i poznata narodna ljubavna pjesma veoma interesantnog sadržaja i zanimljivo iskazanog društvenog odnosa Ra-mo i Saliha.
Jedan od najstarijih naših poznatih alhamijado tekstova, prema nekim istraživačima, jeste Kasida Ajvaz Dede iz Prusca. Pjesma je, na vodno, nastala oko 1480. godine i predstavlja zanimljiv dokument u onom vremenu; u pjesmi se neposredno govori o upadu Madžara u Bosnu. Međutim, moglo bi se u njoj govoriti i o upadu Madžara u Bosnu u 17. st. pa bi i pjesma bila docnijeg nastanka.
Dosadašnji stepen poznavanja ove književnosti pokazuje da je njen najveći predstavnik Muhamed Hevaija Uskufija (prva polovina XVII st.). On se ogledao u više pjesničkih i proznih sadržaja i oblika, ali su za nas posebno značajna njegova dva djela. Prvo je pjesma Poziv na viru u kojoj Hevaija poziva svu braću po krvi, bez obzira na vjeru i druge diobe, na slogu, zajednički život i međusobno povjerenje. Drugo njegovo značajno djelo jeste tursko-bosanski rječnik u stihovima, sastavljen 1631. godine, Makbuli arif, kako ga je sam sastavljač nazvao, a koji je poznat i pod imenom Potur Šahidija.
Među našim najpopularnijim pjesnicima orijentalnog perioda jeste buntovni Hasan Kaimija, pored poznatih zbirki pjesama na turskom jeziku Divana i Varidata, pjevao je i na našem jeziku. Najpoznatija mu je takva pjesma O osvojenju Kandije (Krita), u kojoj se slavi pobjeda turske vojske nad Mlečanima, ali u kojoj se takođe izražava bliskost i suosjećanje sa braćom Hrvatima koji su ugroženi od Mlečana. Rođeni Sarajlija, Kaimija je, prognan, umro u Zvorniku 1691. g.
102
Alhamijado pjesnik Muhamed Velihodžić - Razija (XVIII stoljeće) prvi se zalagao za uvođenje našeg jezika u početne škole - mektebe. Poznata je njegova didaktička pjesma Čujte, djeco svikoli.
Najplodniji relativno stariji alhamijado pisac je Abdulvehab Ilhamija; rođen 1773. godine a pogubljen 1821. godine, jer je bio izraziti kritičar društvenih prilika onoga vremena. To se posebno vidi u njegovoj pjesmi Čudan zeman nastade, koja je u sastavu njegovog divana pjesama na arapskom, turskom i našem jeziku; na ovom posljednjem ima dvadeset pjesama.
Na ovom mjestu je zgodno da spomenemo i jedan arzuhal - poslanicu u stihu od nepoznatog autora, poznatu kao Duvanjski arzuhal, nastalu početkom XVIII stoljeća. U široj verziji poslanice nalazimo protest siromašnih slojeva stanovništva protiv teških društvenih prilika; klasne razlike i među muslimanima bile su velike i oštre.
Mladi Fejzo Softa (prva polovina XIX vijeka) sročio je najsimpatičniju i najljepšu ljubavnu pjesmu naše alhamijado književnosti; to je njegov poznati Ašiklijski elif-ba. Redajući slova arapskog alfabeta i dajući opis svakog od njih, Fejzo Softa dodaje i svoje izjave i izlive ljubavi na vrlo originalan i upečatljiv način.
U izrazito mistične pjesnike naše alhamijado-književnosti spada Abdurahman Sirrija (1785-1847) iz Fojnice, za koga je vezana poznata sufijska tekija na Oglavku kod Fojnice.
Jedina naša žena alhamijado pjesnik bila je Umihana Čuvida, rođena 1794. godine u Sarajevu. Kao i mnoge žene pjesnici, bila je bliska narodnom duhu u pjevanju, pa je tom duhu veoma bliska njena pjesma Čamdži Mujo i lijepa Uma, čiji se sadržaj odnosi na učešće osmanske vojske iz Bosne u borbama protiv srpskih ustanika, ali čija je poruka puna protesta protiv besmislenosti rata i ubijanja; istovremeno, pjesma je živ primjer trajne vjernosti u ljubavi.
Kako je vrijeme odmicalo, naša alhamijado književnost sve više je gubila svoje poetsko obilježje a sve više upadala u suhoparne prosvjetiteljske, moralističko-didaktičke, pedagoške i reformatorske preokupacije.
Omer Humo, umro 1880. godine, bio je istaknuti prosvjetitelj i zagovornik uvođenja našeg jezika u školama, pisao je priručnike pedagoškog i didaktičkog sadržaja. Njegov ilmihal Sehletul-vusul je prva štampana knjiga u nas arebicom 1875. godine.
U našoj alhamijado književnosti veoma je bilo popularno vjersko--didaktičko djelo Avdija, koje je napisao Jusuf Čengić; ta nevelika knjižica prvi put je štampana 1885. godine, ali ju je proširio Mehmed Kapetanović - Ljubušak, čije je proširenje zanimljiviji i ljepši dio djela koje je zatim objavljeno 1905. godine.
Vrlo plodan i popularan pisac arebicom bio je i Muhamed Dizda-rević - Ruždija iz Trebinja (rođen 1823. godine). Prevodio je sa turskog i arapskog jezika, a među njegovim alhamijado djelima, koje su uglavnom moralno-didaktičke prirode u okviru islamskog učenja, ističemo zanimljivu Hikaju (priču) o Ejubu pejgamberu.
XI
Uzimajući u obzir starost, ljepotu i istoriografski i književni značaj rukopisa, stručnjaci - saradnici Gazi-Husrevbegove biblioteke i Orijentalnog instituta u Sarajevu dali su širi opis izvjesnog broja rukopisa i natpisa*, koji objavljujemo na sljedećim stranicama.
* Ti stručnjaci su Mehmed Mujezinović, Mahmud Traljić, Lejla Gazić i Salih Trako.
KATALOŠKI PREGLED NAJZNAČAJNIJIH SPOMENIKA ORIJENTALNE I ALHAMIJADO PISMENOSTI
TUHFAT AL-'ARUS WA NUZHAT AN-NUFUS
Djelo o ženama i braku i vođenju ljubavi (erotika). Napisao na arapskom Abu 'Abdullah Muhammad ibn Ahmed at-Tigani al-Adib (živio u prvoj polovini XIV stoljeća u Tunisu i Tripolisu).
Djelo sadrži 13 poglavlja (bab) koja se dijele na odsjeke (fasl). Napisano je lijepom prozom protkanom stihovima i ilustrovano. U ovom rukopisu nalazi se samo jedna ilustracija (polnog akta, L. 12b), dok je za ostalih 60 ilustracija ostavljen prazan prostor.
Prepisao Baqa i sin Alije Izniqi (iz Iznika) 5. XI 1593. g.
Povez poluplatneni, tvrdi, nov. L. lb-181b (22, 5x15,5 cm.). 21 red. (19x11 cm.). Papir bijel, deblji, kvalitetan. Pismo nesh, poluvokalizira-no, čitko. Mastilo crno i crveno.
Orijentalni institut u Sarajevu
FRAGMENT ASTROLOŠKOG SPISA SA MINIJATURAMA
U našim fondovima nema mnogo rukopisa sa minijaturama; zato ovaj rukopis predstavlja svojevrsni raritet. Autor nije poznat, pretpostavlja se da je djelo nastalo u XV ili XVI stoljeću.
»Arapski, turski, neshi, 22 lista, 26xJ 7 cm, 9 minijatura s tumačenjem pojedinih zodijačkih znakova preko
103
čitave strane. Hartija bela, dosta potamnela, bez vodenih znakova. Minijature s predstavama zodijačkih znakova i tumačenjem sudbine ljudi koji se pod tim znakom rode na listovima: 14a 15b, 16a 17a 18a 19a 20a 21a 22a. Crtež rađen smeđim mastilom, dosta površinski, iluzija prostora dobijena postavljanjem figura u dva plana.
Rad dosta rustičan. Boje izbledele i na mnogim mestima istrvene.
Boje: oker, plava, ljubičasta, zelena, svetlosmeđa, žuta i zlato. Povez od tamnosmeđe kože, bez ukrasa, delimično grubo restauriran, po svoj prilici ne pripada ovom rukopisu.«*
Orijentalni institut u Sarajevu
DŽUZOVI (Mushafa), arapski, XVI st.
Listova 25; 24,50 x 17,50, nesh, veoma lijep, pisan rukom kaligra-fa - prvoklasnog umjetnika. Papir tamnobijel, deblji, povez kožni, raskošno ukrašen zlatnim reljefnim ornamentima precizne izrade i skladno, naročito s vanjske strane.
Svojom ljepotom ovi džuzovi izdvajaju se između svih drugih rukopisa u Gazi Husrevbegovoj biblioteci, jer su svi bogato opremljeni jednakim povezima, na kojim je ukrašena i vanjska i unutarnja strana.
Džuzove je dao napisati i uvakufiti Mehmed-paša Sokolović za svoju džamiju u rodnom mjestu Sokolovićima kod Višegrada. Godine 1902. džuzovi su preneseni iz Sokolovića u Gazi-Husrevbegovu biblioteku.
Od 30 džuzova sačuvana su svega 22. Nedostaje i trideseti džuz na kome je sigurno bio zapis o prepisivaču, mjestu prepisa i godini. Zato se ne zna ko ih je i gdje prepisao. Mnoge indicije govore daje to mogao biti domaći čovjek, jer u doba Mehmed-paše Sokolovića Bošnjaci i Hercegovci u velikom broju su bili na istaknutim mjestima, pa i u prosvjeti, tako da se u njegovoj okolini nalazio velik broj i umjetnika iz naših krajeva.
Gazi-Husrevbegova biblioteka u Sarajevu
HAFIZ, Divan, perzijski, XVI st.
Listova 194; 20,50x11, pismo talik, sitan, čist. Papir žućkast. Povez kožni sa utisnutim ornamentima s vanjskih i nutarnjih strana korica. Prve dvije strane ukrašene su biljnim ornamentima, a prostori između redova ispunjeni zlatom. Na početku je pažljivo, lijepo izveden un-van na tamno-plavoj i zlatnoj podlozi.
Pažnju u ovom rukopisu privlače minijature, kojih ima svega pet, a svaka od njih je na lijevoj strani rastvorene knjige i ide uz tekst koji govori o događaju koji je na slici prikazan. Ilustruju pojedine prizore iz divana, a odlikuju se živom maštom i slobodom izraza.
Gazi Husrevbegova biblioteka.
* Opis rukopisa dala Zagorka Janc u ISLAMSKI RUKOPISI, Muzej primenje-ne umetnosti, Beograd 1956. str. 26.
VAKUFNAMA (Zakladnica) Mehmed-bega Karađoz-bega iz Mostara, arapski, XVI st.
Listova 19; 28x20. Pismo krupan i veoma lijep nesh. Papir bijel, deblji, gladak. Povez kožni sa bogatim pozlaćenim ornamentima na vanjskim stranama korica. Unvan lijep, rađen u zlatnoj, plavoj i crvenoj boji sa biljnom ornamentikom. Svaka stranica obrubljena sa tri tanke crne i jednom širokom zlatnom linijom.
Zakladnica se odnosi na Karađoz-begove zadužbine u Mostaru: džamiju, medresu i biblioteku. Za održavanje ovih zadužbina ostavio je veliki pokretni i nepokretni imetak, što je sve nabrojeno u ovoj vakufnami.
Gazi Husrevbegova biblioteka.
NATPIS NA GAZI HUSREV-BEGOVOJ (KURŠUMLIJI) MEDRESI U SARAJEVU 1537/38
Preko puta Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu nalazi se i njegova medresa, nad čijim ulazom je kamena ploča, veličine 1,80x60 cm, na kojoj je uklesan natpis u stihovima na arapskom jeziku. Oko natpisa su cvjetovi i arabeske. Natpis je izveden u lijepom dželi-nesh pismu, a njegov prevod glasi:
»Ovu građevinu podiže za one koji traže nauku,
A za ljubav Alaha, koji uslišava molbe,
Gazi Husrev-beg, zapovjednik boraca za vjeru,
On je izvor dobročinstva, ponos pravednih.
Fejzirabb joj izreče kronostih:
Stjecište dobrih, dom savršenih ljudi.«
Godina gradnje medrese izrečena je u ebdžedu, arapskom alfabetu, pa preračunavanjem vrijednosti slova posljednjeg distihona dobivamo hidžretsku 944, odnosno 1537/38. godinu nove ere.
104
Husrev-begova medresa u Sarajevu po datumu nastanka je treća medresa u ovom gradu, jer su prije nje podignute bile dvije i to: Firuz--begova i Kemal-begova.
Gazi Husrev-beg je svoju medresu podigao u spomen svoje majke sultanije Seldžuke, pa je u početku bila poznata kao Seldžukija, a kasnije je dobila ime Kuršumlija medresa, jer je pokrivena olovom (kur-šun).
Gazi Husrev-begova medresa je preteča univerziteta kod nas, jer je to bila škola visokog ranga.
LUGAT-I-MUNTEHAB
Arapsko-turski rječnik. Napisao Šejh Murteda Stočanin o kome se do sada nije ništa znalo. (Bilješka o autoru na unutarnjoj strani prve korice poveza.)
Prepisao Isa, sin Ibrahima, Nevesinjac, a prepis završen 16. XI 1602. g. (Bilješka na kraju djela, list 188b.)
Na osnovu bilježaka o autoru na unutarnjoj strani prve korice i prepisivaču (bilješka na kraju, list 188a), pretpostavljamo da je autor živio najvjerovatnije krajem XVI stoljeća.
Povez kartonski, na hrbatu pojačan kožom. Listova 188 (21x14,5 cm). Papir bijel, srednje debljine, kvalitetan. Na stranici po 14 redaka (7 redaka teksta arapskih riječi i 7 redaka interlinearnog prevoda). Pis-mo nesh, lijepo, a u interlinearnom prevodu positna rik'a, također lijepo.
Orijentalni institut u Sarajevu.
NATPIS NA ALADŽA DŽAMIJI U FOČI, IZ 1550/51. G.
Na kamenoj ploči, veličine 50x90 cm, uzidanoj nad glavnim ulazom u ovu džamiju, nalazi se natpis u prozi na arapskom jeziku. Natpis je isklesan i ispisan u tri elipsasta polja. Tekst natpisa mjestimično vokaliziran. Pismo – lijep dželi-nesh. Natpis sa svojim pismom i vegetabilnom ornamentikom djeluje u cjelini kao ornament.
Natpis u prevodu glasi:
»Ovu časnu džamiju i uzvišeni mesdžid sagradio je u ime Uzvišenog Alaha dobrotvor Hasan, sin Jusufov, za ljubav Boga, želeći postići Njegovo zadovoljstvo. Tajni glas izreče joj kronogram: »O vječni (Bože), lijepo primi ovo djelo.«
Hidžretska 957. godina u kojoj je džamija dovršena nije ispisana brojkama, nego je sadržana u brojnoj vrijednosti slova posljednje rečenice, čiji zbir iznosi tačno 957 (odgovara 1550/51 godini nove ere.)
Aladža džamija se nalazi u starom dijelu naselja Foča, na lijevoj obali rječice Ćehotine. Džamija predstavlja remek-djelo osmanlijske arhitekture. Ime »Aladža« (Šarena) dobila je po svom živopisu, jer su od osobite umjetničke vrijednosti ornamenti i ukrasi izvedeni u samoj unutrašnjosti i na vanjskim zidovima trijema ove džamije.
Mnogi domaći i strani posjetioci još od njezina osnivanja ostavili su svoje potpise i zapise u pohvalu Aladže i Foče.
Među ovim zapisima ističe se zapis i autograf poznatog turskog putopisca, svjetskog putnika Evlije Čelebije, koji je na zidu trijema desno od ulaza u džamiju napisao u lijepom »talik« pismu slijedeće riječi na perzijskom jeziku:
»Putovao sam i u mnoge gradove dohodio, ali ovako mjesto još nisam vidio«. Ispod toga je sitnijim neshom uz svoj potpis napisao »Pisao mujezin Evlija godine 1074« (= 1664).
Evlija se također potpisao i na Musluk džamiji u Foči te iste 1664. godine.
MANAFI' AN-NAS
Popularno medicinsko djelo na turskom jeziku. Napisao Badrud-din al-Qawsuni (ili Qaysuni-zade), poznat pod pseudonimom Derwiš Nida'i, liječnik krimskog hana Givaja, a kasnije i osmanskog sultana Sulejmana Zakonodavca, koga je pratio 1565. u vojnom pohodu na Siget i najzad kada je sultan umro, on mu je tijelo balzamovao.
Prepisao Muhamed, sin Hasana, Glodžo Bosanac, iz Sarajeva 1808. godine (bilješka na 1. 98a).
Kao dodatak djelu slijedi fragment rječnika naziva ljekovitog bilja (1.98), zatim Nidaijeva uputstva o tome kakvu hranu treba uzimati u pojedinim mjesecima (1. 104-105). Na početku ovih uputstava kratka biografija autora djela.
Povez kožni, originalni, prilično očuvan. L. lb-105a (23,5x13,5 cm), 21 red (16,5x7 cm). Papir bijel, tanak, kvalitetan, talik, lijep i čitak. Naslovi i podnaslovi, te pojedine riječi u tekstu pisani crvenim masti-lom. Prve dvije stranice ukrašene zlatnom naslovnom vinjetom, bez upisanog naslova i zlatnim okvirom. Polustihovi uvodnog pjevanja rastavljeni sa po dvije zlatne vertikale. Ostali tekst uokviren crvenim linijama. Na mnogim
105
mjestima marginalije koje, sudeći po rukopisu, potječu od prepisivača a predstavljaju najčešće recepte za lijekove.
U rukopisnoj zbirci Orijentalnog instituta sačuvano je jedanaest primjeraka ovog djela, što svjedoči o njegovoj čestoj upotrebi u našim krajevima.
Orijentalni institut u Sarajevu.
EPITAFI NA NIŠANIMA HADŽI SINAN AGE I SAKINE U TURBETU UZ SINANOVU TEKIJU U SARAJEVU
Turbe Hadži Sinan-age i njegove žene Sakme smješteno je u groblju Šarac Alijine džamije, a poviše Sinanove tekije. Na njihovim nišanima su natpisi izvedeni u vanredno lijepoj arapskoj kaligrafiji, oivičeni lijepim vegetabilnim i geometrijskim ornamentima.
U turbetu su dva sarkofaga nad kojima su postavljeni lijepo izrađeni nišani sa ovim natpisima. U natpisu Sakine stoji da je ona umrla 1028 (1618/19) godine, a Hadži Sinan-aga, osnivač istoimene tekije, umro je 1049 (1639/40).
KITAB AL-MIZAN OD ABDULAHVEHHABA IBN AHMED
AŠ-ŠARANIJA, ARAPSKI, XVII ST. DJELO IZ OBLASTI
ŠERIJATSKOG PRAVA.
Listova 289; 28,50 x 16,50, nesh sitan, lijep, pisan rukom vješta kaligrafa. Prva riječ u djelu napisana je zlatnim mastilom. S početka su rečenice rastavljene krupnim zlatnim tačkama. Na početku je lijep un-van u bojama, u kome je prikazano sitno poljsko cvijeće na plavoj i zlatnoj podlozi. Stranice su obrubljene sa tri tanke crne i jednom širokom zlatnom linijom.
Na listovima 30-33 izrađeni su lijepi crteži i ornamenti u bojama koji prikazuju kako se razna tumačenja pravnika vežu za isti izvor šeri-ata - objavu i da sva ta tumačenja i njihovi pravci vode u - raj, samo na razna vrata.
Papir tamno-bijel, gladak, povez kožni, ukrašen pozlaćenim ornamentima na vanjskoj i nutarnjoj strani korica, omotan u zeleno platno.
Gazi Husrevbegova biblioteka.
MUNŠEAT-I NERKESI SARAYI
Zbirka Nerkesijinih pisama koja je pisao svojim prijateljima i nekim dostojanstvenicima, odgovori koje je od njih dobivao, te uzorci pisama drugih znamenitih stilista Nerkesijina vremena.
Ovaj primjerak zbirke pisama, pored dužeg uvoda, sadrži 29 uzoraka pisama, a pretstavlja stariju redakciju, dok novije redakcije sadrže oko 50 pisama. Ovaj rukopis je prepisao sarajevski kadija Muhammed Sadik, sin Omera Rifdije, 1787. godine. Zbirka se nalazi u kodeksu koji sadrži još dva djela, a sva tri su prepisana rukom navedenog prepisivača, što se vidi iz završnih bilježaka (kolofona).
U dodatku ovom djelu, na kraju, dopisane četiri Nerkesijine pjesme, od kojih je ona prva i najduža, sadrži 24 distiha u pohvalu gradu Sarajevu.
Rukopis je uvezan u kožni povez, od koga se sačuvala samo prva korica. Listova 115-147 (23x14 cm). Na stranici po 23 retka (17x7 cm). Papir bijel, srednjeg kvaliteta, sa vodenim znacima. Pismo neshtalik, positan, lijep, pisan crnom, a u naslovima crvenom tintom. Na prvoj stranici naslovna vinjeta u crvenoj boji, bez upisanog naslova.
Orijentalni institut u Sarajevu.
KITAB - AS SAKK
Priručnik koji sadrži zbirku uzoraka sudskih akata, na turskom jeziku, iz pera dvojice autora, te još dvije kanun-name, raspoređeno u djelu kako slijedi:
L. lb-65a. Kitab as-sakk, uzorci za sastavljanje sudskih akata, čiji je autor Šejh Muhammed zvani Balar-zade, koji je služio kao sekretar šerijatskih sudova u više kadiluka osmanske carevine (što se doznaje iz uvoda). Prvi uzorak u ovoj zbirci nosi datum 3. II 1631. g., pa se može pretpostaviti da je i autor živio u XVII stoljeću.
L. 65a-83a. Sakk - uzorci za sastavljanje sudskih akata koje je sabrao Ebu Bekir, Visočanin, kadija u Srebrenici, umro poslije 1767, a počeo je sabiranje 1762. g.
U uvodu je prepisivač, u datumu o početku sakupljanja ovih uzoraka, napisao god. 1075/1664. umjesto 1175/1762. Zna se naime da je Ebu Bekir Visočanin živio u drugoj polovini XVIII stoljeća, a i ovdje je naveden uzorak jednog dokumenta koji je nosio datum 1131/1718; sakupljač je pak mogao uzimati samo starije ili uzorke iz vremena kada je živio.
106
L. 83a-118 Kanun name-i sultan Ahmed han - zemljišni zakoni koje je izdao osmanski sultan Ahmed 1609. g.
L. 118-119. Kanun-i badž - zakon o daćama (uvoznina, trošarina i slično).
Podataka o prepisu nema. Međutim, na kraju se nalazi bilješka u kojoj se ističe da je brat pisara ove bilješke Muhammed efendija ispisao ovaj rukopis 1731-2. g., za koga se kaže da je umro u Zenici. Ističe se također da je on prepisao 40 primjeraka rukopisa.
Povez kartonski, pojačan kožom, prilično oštećen. Listova 119 (19x11 cm). Na stranici po 15 redaka (13,5x6 cm). Papir tamnobijel, podebeo, čvrst. Pismo nesh, čitko, pisano crnim a u naslovima crvenim mastilom.
Orijentalni institut u Sarajevu.
HULLE-I-MANZUMA
Komentar popularnog perzijsko-turskog rječnika Tuhfe-i Šahidi. Komentar je napisao Mostarac Mustafa sin Jusufov zv. Šejh Jujo (rođen u Mostaru 1650-51.g.; umro kao mostarski muftija 16. VII 1707.g.).
Ovaj manuskript je autograf kome je komentator Šejh Jujo dao svojeručnu konačnu redakciju 1698. g. (Bilješka na listu 69a u manuskriptu).
Povez kartonski, pojačan kožom. L. 69 (19 x 13c.). Papir bijel, gladak, srednjeg kvaliteta. Pismo talik sa elementima rik'a pisma, lijepo. Na listu 1a utisnut lični pečat autora ovog komentara: Bende-i hoda Mustafa (Božji rob Mustafa).
Rukopis je otkupljen od liječnika dr Stanka Sielskog iz Tuzle 1956.g.
Orijentalni institut u Sarajevu
MUŠKIL AL-FARAID
Zbirka rješenja iz šerijatskog nasljednog prava.
Sakupio iz djela i svoje kadijske prakse Salih sin Abdu'l-ehada Serdarević, muderris i kadija u Čajniču, 1717.g. (Bilješka, napisana autorovom rukom, nalazi se na listu 1a, u ovom manuskriptu, a ispod nje je utisnut autorov muhur iz 1717.g.) Ovaj rukopis je autograf, kroz koji otkrivamo autora o kome se do sada nije znalo.
Djelo se sastoji iz tri dijela:
U prvom dijelu (list 2-9) su u vidu tabela izloženi nasljedni dijelovi raspoređeni tako da su prvo prikazane polovine kao nasljedni dijelovi, zatim slučajevi kada su nasljedni dijelovi trećine, pa četvrtine itd.
Drugi dio (list 21-154) nosi naslov Muškil al-faraid. U ovom dijelu su u vidu tabela izloženi svi mogući primjeri i kombinacije nasljeđivanja ostavine. Mjestimična objašnjenja autor je davao nekada na arapskom a nekada na turskom jeziku, najčešće u vidu pitanja i odgovora.
Pisanje ovog drugog dijela je završeno 3. III 1717.g. u sudu u Čajniču (Bilješka na listu 154a u rukopisu).
Treći dio (list 156b-163a) nosi naslov Kitabu l-faraid, a u njemu su izložene osnovne odredbe iz nasljednog prava.
Povez kartonski, na hrbatu pojačan kožom, prilično dotrajao. Listova 163 (20,5 x 14 cm.), bez originalne folijacije. Na stranici po 24 retka (16 x 6 i 17 x 11 cm). Papir bijel, srednje debljine, gladak, kvalitetan. Pismo neshtalik, pisan crnom, a u naslovima crvenom tintom. Na nekim listovima margine također ispunjene tekstom.
Orijentalni institut u Sarajevu
BEYTARNAMA, turski, XVIII stoljeće.
L. 137, 16 x 11. Pismo talik, papir bijeli, deblji. Pismo oštećeno vlagom. Povez kartonski, noviji.
Veterinarski priručnik od nepoznatog pisca. U uvodu se navodi da je djelo napisao Aristotel na traženje Aleksandra Velikog, kada je Aleksandrova konjica oboljela kod opsade grada Belha u Avganistanu. Djelo je prevedeno s perzijskog jezika na turski, ali se ne navodi ime prevodioca.
Prepisao Ali Hodža iz Bosanske Dubice godine 1718. Moglo bi se pretpostaviti da je sastavljač ove Bejtarname sam Ali Hodža i da je djelo sastavio iz više drugih Bejtarnama.
Gazi Husrevbegova biblioteka
KUR'AN, arapski, XVIII stoljeće.
L. 372. 16 x 10, pismo sulus, lijep, ujednačen. Papir žut, gladak. Na jednoj strani po 15 redaka. Tekst oivičen sa tri crne i jednom crvenom linijom, između kojih je jedna široka zlatna. Povez kožni sa utisnutim zlatnim vinjetama. Primjerak dobro očuvan.
107
Prepisao Husejn Bošnjak, učenik Sulejmana, poznatog pod imenom hatib Muhamed paše. Prepis je dovršen 1169. godine po hidžri (1755. - 56) Prepisivač je naveo da mu je to peti primjerak koji je prepisao.
Prve dvije strane su vrlo bogato ukrašene (unvan). Po sudu stručnjaka upotrijebljeno je devet boja, medu kojima dominira zlatna. Na ove dvije strane između teksta su ornamenti u obliku cvjetića izrađenih u zlatnoj boji. Naslovi pojedinih sura izrađeni su na bijeloj podlozi. Ajeti su rastavljeni većim zlatnim tačkama. Oznake džuzova, hizbova i sedždi su vanredno lijepe rozete, njih 125 na broju. Sve su izrađene u zlatnoj, plavoj i zelenoj boji, ali nisu u izradi identične, što se smatra velikim umjetničkim dostignućem i majstorstvom.
Prepisivač je išao za što većom dopadljivošću svoga djela, pa je i ona slova (harfove), koji se u arapskom pismu ne vežu sa drugim slovima, povezao na taj način što ih je vezao za druge tankom linijom, i tato dobio izvanredan sklad. Da bi popunio redove potpuno, negdje je pojedina slova produžio tako da je u njih mogao smjestiti cijele riječi. Sve to ostavlja vanredan dojam.
Narodna i univerzitetska biblioteka BiH u Sarajevu.
MEGMUA FIQHIYYA (Pravni Zbornik)
Zbirka fetvi, pravnih rješenja, koje je izdao Ibrahim Munib Pruš-čak u svojstvu muftije Prusca i Livna od 1755. do 1765. godine. Ovaj rukopis je autograf i sadrži i podatke o piscu.
Zbornik sadrži pravna mišljenja i rješenja konkretnih pitanja iz pravne prakse. Autor ih je izložio u 178 tema i obuhvataju sve oblasti života i pravne prakse toga vremena. U zbornik su uvrštena dva priručnika iz šerijatsko-pravnog postupka, na arapskom jeziku drugih pisaca.
Posebna vrijednost ovog Pruščakova »Pravnog zbornika« je u sljedećim činjenicama: djelo je autograf, sadrži 740 fetvi koje je autor izdao i potpisao vlastoručnim potpisom, izvedenim u obliku tugre. Uz to, on je uvažavao i unosio i mišljenja mnogih drugih uglednih pravnika i u tim slučajevima je potpisivao njihova imena, kao što je citirao i mnoge pravne izvore. U Zborniku nailazimo na brojne književne tekstove u stihu i prozi raznih autora, domaćih i stranih, tako da on predstavlja pravu medžmuu, punu raznovrsnog sadržaja. Zahvaljujući tome, iz ovog rukopisa saznajemo za mnoga zaboravljena književna imena, kao i za neke kulturne, humanitarne i komunalne objekte za koje su ispjevani hronogrami ovdje upisani.
Manuskript je uvezan u originalni kožni povez koji je prilično do-trajao. Broji 377 ispunjenih listova, vel. 23x12 cm. Papir je bijel, gladak, kvalitetan. Pismo neshtalik ili nesh neujednačene veličine, pisano crnom tintom. Rukopis je lijep, dopadljivo ispisivan vještom rukom majstora.
Orijentalni institut u Sarajevu
KITAB MA'RIFAT AT-TAQTlR
Prijevod sa njemačkog jezika na turski kemijskog i farmakološkog djela o destilaciji i spravljanju medikamenata i drugih kemijskih preparata. Osnovno djelo napisao je njemački naučnik Burgchardt (ne na-vodi se originalni naziv djela).
Na turski preveo Osman Terdžuman (tumač, dragoman beogradskog namjesnika Ahmed-paše Ćuprilića), u beogradskoj tvrđavi, do-vršivši prijevod 4. I 1782. g., a prepis 1784. godine.
Na sedam listova (koji nisu ušli u paginaciju ovog rukopisa) ispisan je alfabetskim redom sadržaj djela sa oznakom stranica na kojima se određena materija nalazi. U početku ovog sadržaja djelo je nazvano »Ma'rifatname«.
U uvodu (na dvije stranice) prevodilac iznosi da je ranije preveo na turski jezik djelo o bilju »Kitab an-nabat« (ne navodeći autora djela), u kome su objašnjeni samo lijekovi od jednostavnog bilja i njihove osobine, a nisu opisani načini dobijanja preparata i lijekova iz bilja, njihova korijenja i plodova kemijskim putem, destilacijom. Stoga se prevodilac odlučio da prevede Burgchardtovo djelo o vještim destilira-nja. Prevodilac dalje iznosi da je Burgchardt, na traženje svojih prijatelja i ljubitelja ove nauke, napisao suplement na ovo svoje djelo. Prevodilac Osman Terdžuman je, kako je istakao, preveo i osnovno djelo i suplement na taj način što je u osnovno djelo uključio dijelove iz sup-lementa i unio ih na odgovarajuće mjesto kao upotpunjenje određene materije. Tako je on u prevodu čitaocu pružio jedinstveno djelo u novoj, vlastitoj redakciji.
Ovo djelo sadrži tri glave koje se dalje dijele na poglavlja i odsjeke.
Povez kartonski, s preklopcem, jako dotrajao. Rukopis ima originalnu paginaciju od str. 1-503 (32xl8cm). Sadržaj djela, koji je ispisan na 13 stranica u početku kao i dvije stranice uvoda nisu obuhvaćene ovom paginacijom (25 r. (23,5x11 cm). Papir zatvorenobijel, potanak, srednjeg kvaliteta. Nesh, čitak i lijep, pisan crnim i crvenim mastilom.
Orijentalni institut u Sarajevu
108
KUR'AN, ARAPSKI, XIX ST.
Listova 348; 32x20,50 nesh, lijep, krupan. Naslovi sura pisani srebrnobijelom bojom na zlatnoj podlozi. Zaštitni listovi zeleni, ukrašeni. Povez kožni, tamno-zelene boje, ukrašen obilno sa vanjske i unutrašnje strane zlatnim ornamentima.
Prve dvije strane raspoređene su u vidu distiha i uokvirene svijet-loružičastom ornamentiranom trakom. Na ovaj okvir nadovezuju se po dva unvana. Tekst i margine ostalih stranica obrubljeni su tankim crnim i širokim zlatnim linijama. Redovi su podvučeni sa dvije tanke crne i jednom zlatnom linijom.
Džuzovi i sedžde ispisani su na rubovima u divnim rozetama u više boja.
Za razliku od mnogih drugih orijentalnih rukopisa u kojima je broj boja ograničen, ovdje je umjetnik upotrijebio čitav niz boja u njihovom punom intenzitetu. Inače, rukopis spada među najljepše primjerke orijentalne kaligrafije kod nas.
Prepisao 1849. godine anonimni kaligraf, rodom iz Dagistana (Kavkaz).
Ovaj primjerak uvakufio je 1872. godine Muhamed Fadil-paša Še-rifović za Gazi Husrevbegovu džamiju i biblioteku, uz uvjet da ovaj primjerak služi kao uzorak za sravnjivanje ostalih rukopisa Mushafa i za pravilno čitanje.
Gazi Husrevbegova biblioteka.
DIPLOMA na kaligrafiju, izdata hafiz Husejinu Rakimu Islamoviću, iz Sarajeva, arapski, XIX st.
Veličina 37x27, pismo nesh i sulus izvanredne ljepote i razne veličine. Pismo je ukomponovano u biljnu ornamentiku, koja je rađena u pozlati na plavoj podlozi, pa sve zajedno čini jedan ornament.
Diploma je izdata od strane istanbulskih kaligrafa Sejida Muhameda Tevfika i Jahja Hilmije. Diploma je datirana 1867. godine.
Današnji kaligrafski dekor Begove džamije u Sarajevu djelo je ovog kaligrafa.
Gazi Husrevbegova biblioteka.
109
Senahid Halilović
SLIKA SARAJEVSKOGA GOVORA U DJELU MULA-MUSTAFE BAŠESKIJE
1. O životu i radu Mula-Mustafe Ševki Bašeskije (prezime Bašeskija nastalo je prema zvanju koje su nosili domaći janjičari, od: baša, titula u janjičarskoj službi; vojni veteran; pjesničko ime Ševki = Svijetli) osnovne podatke imamo u poznatome negovom Ljetopisu308. Rođen je u Sarajevu, 1731. ili 1732. godine; nakon osnovnog mektebskog obrazovanja izučio je kazaski (svilarski) zanat, kojim se poslije nije zanimao; poslije medrese kratko je bio imam, da bi se od 1763. opredijelio za službu narodnog pisara. Uz male prekide, pisarski će posao biti njegovo glavno zanimanje. Još od 1756. bilježi događaje; dakle, kao dvadesetpetogodišnjak počinje voditi svoj Ljetopis, na čijem početku kaže: «Ovdje ću bilježiti datume nekih događaja koji se zbiše u gradu Sarajevu i Bosanskom ajaletu, jer sve što se zabilježi ostaje, a sve što se pamti nestaje». Poticaj da se perom odupre zaboravu mogla je biti u krvi ugušena desetogodišnja pobuna Sarajlija i Bosanaca protiv turske vlasti, poznata kao pobuna Morića (trajala od 1747. do 1756, kada su braća Morići, i drugi, pogubljeni). Opširno opisuje, prema sjećanju, te nemire, tako da, zapravo, Ljetopis počinje od 1746, a završava sa god. 1804/1805.
2. Ljetopis je pisan arapskim neshi-pismom, a na turskome jeziku, kakvim je tada u Sarajevu i ostaloj Bosni, prema potrebi, govorio manji broj gradskog stanovništva. Osmanlije ovaj jezik nazivaju bosanskim dijalektom ("Bošnjak-lehdže"), a on je sadržavao brojne elemente našega jezika. Otuda "pored mnogih riječi Ijetopisac piše i čitave rečenice na svom maternjem jeziku. On je, zapravo, mislio na maternjem a pisao je na turskom jeziku"309.
Upravo su ti dijelovi teksta na našem jeziku i najzanimljiviji za analizu, jer su to dragocjeni detalji iz sarajevskoga govora tog vremena, zabilježeni pouzdanom rukom. Ljetopisac se okušao i u poeziji, tako da od njeg imamo, uz nekolike pjesme na turskom, i jednu na našem jeziku (pjesma o dobrim poslovima). Od prvorazrednog su značaja, kao jezička i folklorna građa, i četiri narodne pjesme koje - na našem jeziku - Bašeskija donosi uz svoj Ljetopis. Te su pjesme: Ramo i Saliha; Zečkova pouka; Ah, divojko, bila nosa, i Galen prosi gizdavu divojku. To su i najstariji zapisi naših narodnih pjesama u alhamijado literaturi. Bašeskijina Zbirka sadrži, dalje, pored Ijetopisnog dijela, i nekrologij. Svake godine bilježi on imena umrlih osoba, mahom odraslih muškaraca - i to Muslimana; zapisao je oko 4000 osoba, a za mnoge od njih navodi i nadimke, te je tim svojim dijelom Medžmua i vanredno vrijedna antroponimijska zbirka. Uz većinu umrlih navodi i zanimanje, tako da spominje šezdesetak zanata. Za onomastičare je dragocjen popis praktično svih tadašnjih sarajevskih mahala (pored službenih, tu su i narodni nazivi), te popis džemata u okolici Sarajeva.310
3. Događaji su u Ljetopisu datirani po hidžretskim godinama, ali su tu i narodna imena mjeseci:
- "12. veljače pojavi se behar na zerdelijama" (str. 43);
- "29. svibnja"; "... pa sam 24. svibnja radi ostavine išao u Beograd" (46);
- "2. siječnja" (52); "Moja kćerka Umihana od deset mjeseci,...umrla 6. siječnja..." (53);311
- "početkom lipnja..." (202); i dr., uz: "mjeseca agistosa" (167).
Narodni su nazivi, dalje: Jurjev, Blagovijest, Vidovdan, Spasovdan, Petrovdan, Gospojina, Kasum (Mitrovdan), Aliđun (Ilindan), Bozgun (Božić):
- "na dan Kasuma..." (43);
- "Na planini Trebeviću sve do Jurjeva vidio se snijeg, a gotovo sve do aliđuna padala je kiša" (52); "Šesti dan po A l iđunu ..." (214); "uči (uoči) Jurjeva dana " (252);
- "sve do Bozguna" (99); "Na dan Bozguna... " (183); "prije Bozguna" (284);
- "... na Spasovdan... " (129);
- "treći dan iza Vidovdana" (145); "jednu sedmicu iza Vidova" (320);
- "na pet-šest dana prije Petrovdana" (146);
- "na dan Gospojine" (146);
- "na Blagovijest" (175); i dr.
Za dijalektologiju i leksikologiju od značaja je i popis narodnih naziva bilja poznatog Ijetopiscu: detelina, duhan, divji (divlji) grah, gliva (gljiva), kukurik, kokošja ljubica, mliječac, sjerak, šenica (pšenica),
308 MulaMustafa Ševki Bašeskija, Ljetopis (1746-1804). Drugo dopunjeno izdanje. Prevod s turskog, uvod i komentar Mehmed Mujezinović, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987, 469. 309 Ljetopis (Uvod), 14. Up. i str. 5-24. V. još: S. Balić, Kultura Bošnjaka. Muslimanska komponenta, Beč,1973, 77. 310 Ljetopis, 11. 311 Dijelove navoda iz Ljetopisa štampane u ovome radu kurzivom Bašeskija je pisao na našem jeziku (arebicom); dijelovi, pak, koje želim naročito istaći, a u originalu su pisani na turskom jeziku, tiskani su ovdje spacionirano.
110
veljača...312
Pojedine riječi i izraze (među kojima ima i lascivnih) zapisane na našem jeziku imamo još i u kratkim narodnim pričama (predajama, bajkama, basnama - tzv. hićajama; ima ih preko stotinu, od čega je prevedeno 98 čitljivijih), te u tumačenjima snova (njih 45), i drugdje. Sve ono što smatra neprevodivim na turski, Bašeskija donosi na maternjem jeziku. Time, ujedno, želi ostati što razumljiviji, ali na taj način potpunije izražava ono što želi.313
4. Naš jezik Bašeskija redovno naziva bosanskim:
-"... čuo sam od jednog čovjeka koji je došao iz Krajine... da su u Krajini nekakvi leptiri pojeli sve lišće na hrastovim šumama... Kada sam ga upitao o kakvim se zapravo životinjicama radi, odgovorio mi je da su to nekakvi leptiri koji se bosanski zovu prndilj..." (153);
- "Konačno, kako se to bosanski kaže, pametara nejma da pamti ovakvu zimu" (174);
- Mula Hasan Nikšićanin,... propovijedao je pola turskim a pola bosanskim jezikom" (189);
- "Množenje svijeta ili, kako se to bosanski kaže, naroda predznak je kuge" (194);
- "Po navršetku jedne godine poče kuga harati i među bogatim svijetom, ili, kako se to bosanski kaže, 'udri u gospodu', i među starijim..." (218);
- "Ludi Osman... Bijaše 'gušav' i tepeli nosa, ili, kako se to bosanski kaže 'gunjkav'..." (232);
- "Starac mula Abdulah,... mevlud je učio na više mekama, bio je, kako se to bosanski kaže, 'gunjko'..." (248);
- "U ovoj godini se kod pasa pojavila nekakva čudna bolest... oni bi cičali i zavijali, kako se to bosanski kaže cikoto" (304);
- "Ovaj odmetnik bijaše... debeo i bukelast, kako se to bosanski kaže..." (313);
- "U ovim zimskim ali sušnim danima bijaše mraza, ili kako se to bosanski kaže čadine..." (314);
- "Gluhi hadži Avdija... Govorio je, kako se to bosanski kaže, dreka -glasom" (317);
- "Starac Mulo,... sakat u obje noge... Bio je, kako se to bosanski kaže, krecav, prosjak" (331);
- "Skadarski bajraktar,... a po bosanski su ga zvali Izviri Brada" (347);
- "... ili kako se to bosanski kaže, primetati se priko glave" (378);
- "...nego na bosanski počne vikati: Ako nijesi krava, amo iziđi" (378);
-"... ali u pelenama djeteta imala je šta i vidjeti, ona ugleda, kako se to bosanski kaže veliki klipak" (397).
5. Bašeskija je izvanredno poznavao izražajne mogućnosti maternjeg jezika, i prema tom bosanskom jeziku iskazao je golemu ljubav. Bogatstvo bosanskog jezika osobito ističe na planu leksike, tvrdeći da je ono veće negoli u arapskom i turskom. Kao ilustraciju za to navodi 45 sinonima za glagol otići u našem, dok u arapskom pronalazi samo tri: "Bosanski jezik je bogatiji od arapskog jezika. Evo, na primjer, u arapskom jeziku za glagol ići imaju svega tri oblika: zehebe - raha - meša. Turski jezik je opet u tom pogledu najsiromašniji, jer za glagol ići ima samo izraz gimtek. Međutim, u bosanskom jeziku za oblik glagola ići ima četrdeset i pet izraza: odde, otiđe, odplaha, odgmiza, odklipa, odgega se, odkasa, odtrapa, odđipa, odskaka, odtavrlja, odbavrlja, odgaza,..." .314
Ovaj Bašeskijin vrijednosni sud o jeziku potvrda je ranoga narodnoslovlja kod nas315, a iz njega "zrači i isijava velika njegova ljubav prema maternjem jeziku, ljubav koja čitaoca plijeni i nadahnjuje ponosom. Posebno to treba istaknuti, jer na osnovu ovakvih i sličnih iskaza možemo zaključiti koliko je velika bila ljubav našeg čovjeka prema svome jeziku, tako velika da je nije moglo otupiti ništa, pa ni arapski jezik, jezik vjere i najsvetijih knjiga"316.
6. Najprije ćemo osmotriti odlike na našem jeziku zapisane antroponimijske građe Ljetopisa (imena, prezimena i, osobito, nadimaka), te onomastike uopće.
Pada u oči velika zastupljenost dvosložnih antroponima muškoga roda sa završnim vokalom -o (karakteriše ih, inače, dugouzlazni akcenat na prvome slogu): Ago (133.str.), Ahmo (84,111,162), Avdo (226, 306), Bego (293, 294), Begto (323), Brko (159), Čajo (157), Ćoro (44), Dajo (228), Dedo (50, 59, 70, 77, 141), Džafo (280), Flinto (347), Gazno (182), Gluho (113,126), Gušo (241), Guto (336), Herco (47, 350), Huso (207,241), Jaho (\6l), Kladnjo (59), Lazo (328), Mašo (93), Meho (44,56,70,73, 85,127,220,342), Mosto (38,207,306, 323,338), Muco (84), Muho (47,65), Mulo (118,331), Mujo (66,75,94,131,142,168,179,294),
312 Ljetopis, 453-455. 313 Up.: Ljetopis,457; F.Nametak, Pregled književnog stvaranja bosansko-hercegovačkih Muslimana na turskom jeziku, El Kalem, Sarajevo, 1989, 204. 314 Ljetopis, 442 315 Up.: M. Okuka, U Vukova doba, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987,13. 316 M.Huković, Alhamijado književnost i njeni stvaraoci, Svjetlost, Sarajevo, 110.
111
Osmo (279), Pašo (223), Piro (301),Popo (141), Posro (224), Pračo (73), Salko (213), Smajo (348), Sivo (40, 58), Suljo (212), Šabo (322), Šeho (272), Šondro (289), Tago (309), Zuko (222), Žmirko (179).
Ovaj tvorbeni model hipokoristika u govoru Sarajeva ima, kao autohtonu, promjenu po obrascu imenica ženskog roda na -a (tip: Mujo - Muje - Muji), za šta nalazimo potvrde i kod Bašeskije; - genitiv: "Jabučar, zet Muje Bojadžića" (68), "Tetrijeb, alemdar, brat Muše Muzaferije" (215), "Mladi sin... hadžije Dede" (272); - akuzativ: "Bajru Obloždera ili, drugim imenom, Saliha sarača... djeca bi zadirkivala..." (177).
U kratkom opisu sarajevskoga govora potkraj 19. vijeka Đ. Šurmin kaže da se ovakvi hipokoristici najčešće sklanjaju po modelu imenica ženskog roda na -a, "ali se kod Muhamedovaca čuje obično Mújo, Múja, Múju, Múja itd. Seljaci iz okolice naj više ovako govore, te se rjeđe čuje deklinovanje prema dekl. supstantiva ženskoga roda".317
Deklinacioni obrazac koji Šurmin vezuje za Muslimane Sarajeva i okoline dominira u (jugo)istočnobosanskim govorima, i u govorima istočnohercegovačkog tipa uopće, odakle su mogli prispjeli i pojedini informatori. (Poznato je da Šurmin, na žalost, nije uvijek posvećivao potrebnu pažnju u izboru reprezentativnih informatora.) Ijekavskošćakavski govorni tip, kamo spada i govor starog Sarajeva, ima, međutim, kao dominirajući, upravo ovaj vid promjene muških hipokoristika kakav je zastupljen i u građi koju donosi Bašeskija. Tako je ne samo u većini govora centralne i sjeveroistočne Bosne, već i centralne, zapadne i sjeverne Hercegovine318.
Šurmin navodi da je od jednog Muslimana iz okoline Foče čuo hipokoristike na -e u nominativu jednine (Vide bajraktare).319 O prisustvu takvih imena svjedoči i Bašeskija: Muše - Muharem-aga (147), Salih-baša Čale (171), Salih Golub, zvani Tale (331), ali i onih sa -a u nominativu: Muja, Mustafa-baša (259).
Kada su u pitanju tvorbeni modeli, treba napomenuti da Bašeskijina građa nudi više potvrda za nadimke (i prezimena) koji predstavljaju imperativne složenice: Lezitetka-efendija (42), Ahmedago Jebiciganka (47), Pecitava Mehmed (112), zadaviše i zvanog Češirepa (117), starac Salih-aga zvani Mlatišuma (207), i dr.
Tvorba etnika također se može pratiti u Bašeskijinoj građi, zahvaljujući tome da, na našem jeziku, imamo potvrde za nekoliko tipičnih modela: Mehmed-baša Bejtić, Kreševljak (50), Mahmut Neretljak,... krupan čovjek, pravi Neretljak (162), Mula Mehmed SkopIjak (225); Smail-čelebija Kladnjo (što je, zapravo, hipokoristično obrazovanje prema: Kladnjak; 59); Pračo (73); Mustafa-baša Olovčić (i danas živ tvorbeni model etnika, ne samo u olovskom kraju; 57), kazandžija Bosnić (194); neženja Mehmed Gačanin (301), krupni čovjek, Gačanin (316); masa premlati dvije prostitutke, i to Travničku... (134).
Pojedine onomastičke podatke imamo i izvan spomenutoga Popisa sarajevskih mahala: čizmar, s Mutnog Potoka (70), iz Hlivna je otišao (149), grob mi se nalazi na Pirijinom Brijegu (Pir in Br ig; 207), Osman, bajraktar, poznat pod imenom Crna Rijeka (287), hadži Ibrahim, zvani Miljaska (281).
Antroponimijska građa sadrži i pojedine dijalekatske crte; tako gubljenje suglasnika uprošćavanjem inicijalnih i medijalnih konsonantskih grupa zasvjedočeno je u: Tica (39,45), Avdija Lepir (44). Izvorna grupa bd u leksici (i antroponimiji) preuzetoj putem turskog jezika disimilacijom daje vd: Avdija (273), Avdija Sikira (293).
7. Bašeskijina pjesma na našem jeziku (pjesma o dobrim poslovima)320 u prvome stihu ima zamjenicu tko. Oblici tipa tko, netko prisutni su, i dosta rasprostranjeni i u naše vrijeme u dijelu ijekavskošćakavskih sjeveroistočnobosanskih govora (uz rijeku Bosnu, duž cijeloga njenog toka, i istočnije odatle, prema Tuzli), i nisu nacionalno markirani; premda su češći kod starosjedilačkog muslimanskog i katoličkog stanovništva, mogu se čuti i u pojedinim mjestima nastanjenim pravoslavcima. Ijekavskošćakavski govori, inače, spadaju u one koji u cjelokupnoj štokavštini najbolje čuvaju forme tipa tko.321 Vrijedno bi bilo istražiti koliko je ovaj arhaizam sačuvan i u današnjem govoru sarajevskog starosjedilačkog stanovništva. Tek, Bašeskija svjedoči da su takvi oblici bili frekventni u njegovo vrijeme (ali ne i jedini, jer se u istoj pjesmi javlja i ko, svako, što ne bi smjela biti posljedica nepreciznog čitanja).
Pored ijekavizama sa očekivanom dvosložnom zamjenom jata u dugim i jednosložnom u kratkim slogovima: grijeh; mjesto, imamo i ikavizme: nigdi, biž od ognja, kakve inače susrećemo u samoj dijalekatskoj bazi. U ijekavskošćakavskim govorima žilavo je ukorijenjen i hiperijekavizam rijet.
Od ostalih dijalektizama spomenuću: regresivnu asimilaciju u finalnoj vokalskoj grupi -ao (poso); redukciju finalnog vokala -i u infinitivu (nemoj hodit, nemoj rijet); fonemu č kao zamjenu za palatalizovano k' u leksici orijentalnog porijekla (šećer, belći. U bosanskoj, osobito zapadnoj, šćakavštini inače dominiraju forme tipa
317 Đ. Šurmin, Osobine današnjega sarajevskog govora, Rad JAZU, knj. CXIX, Zagreb, 1894,199. 318 Up.: D.Brozović, O problemu ijekavskošćakavskog (istočnobosanskog) dijalekta, Hrvatski dijalektološki zbornik, II, Zagreb, 1966, 158; S. Halilović, Govor Muslimana Tuholja (okolina Kladnja), Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, VI, Sarajevo, 1990, 321. Opširnije u: A, Peco, Ikavskošćakavski govori zapadne Bosne, II dio, Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, III, Sarajevo, 1982, 93-102. 319 Šurmin, o.c., 199. 320 Ljetopis, 364-365. 321 Brozović, O problemu ijekavskošćakavskog (istočnobosanskog) dijalekta, 140.
112
šeker, gerdan, dok periferiju bosanskih šćakavskih govora, u koju spada i govor starosjedilaca Sarajeva, i govore istočnohercegovačkog tipa, karakterišu likovi tipa šećer, đerdan.322); te prezentski lik iđu (promjena po petoj umjesto po prvoj vrsti).
8. Izvan spomenute pjesme pažnje su vrijedni i sljedeći podaci iz Ljetopisa o dijalekatskoj bazi u kojoj je nastao: ijekavizmi (nijesi, 378; lijepa, 404; bijede, 405; vidjećemo, 404, bez jotovanja dentala d; pljegav, 84 - ovakav lik čest je na ijekavskošćakavskom terenu, i jedan je od izuzetaka u kojima dolazi do jekavskog jotovanja u vezi sa labijalima323; ikavizmi (primetati se priko glave, 378); nastavci starih tvrdih osnova u promjeni pridjeva (napetije brnđula, 227).
9. Dijalekatske crte u narodnim pjesmama koje je zabilježio Bašeskija, razumljivo, nisu ujedno i crte (samo) staroga sarajevskog govora, jer narodna poezija u to vrijeme već ima svoj, mada još uvijek nedovoljno učvršćen, uzus, tzv. književnojezički manir.324 U taj manir spadaju ikavizmi: "Ah,divojko, bila nosa", "Galen prosi gizdavudivojku l al divojka neće za Galena". O ijekavskoj dijalekatskoj podlozi svjedoče primjeri: snijeg, sijeno, lijepo; sjedi, Ijevša. Među osobine koje karakterišu širi krug bosanskih, osobito arhaičnijih govora, idu: 1. redukcija vokala i (u ovim pjesmama zastupljena u primjerima: al divojka; vodte svati); 2. asimilacija eksplozivnog suglasnika p ispred strujnog š (Ijevša od Galena); 3. svođenje grupe hv na/ (konja ufatio); 4. pojava sekundarnog h umjesto J iz grupe šć, nastale u procesu podnovljenog jotovanja ("Puhća Ramo konja pod Salihom"); 5. enklitika hi, koja inače predstavlja jednu od općebosanskih muslimanskih osobina325 ("na svom si hi vratu izderao", "svojim si hi zubim istrgao"); 6. množinski padeži sa starijim nastavkom -im: dativ ("svatovim je plaho govorio"), instrumental (zubim; iz malopređašnjeg primjera).
10. Ljetopis Mula-Mustafe Bašeskije dragocjena je riznica dijalekatske leksike. U taj sloj leksike danas spadaju i nazivi raznih zanata, koji su, od Bašeskijina vremena naovamo polagano izumirali, zajedno s čim je nestajala i brojna specijalizirana leksika za njih vezana. Ti su zanati (kao, npr., klinčar, 58; krpedžija, 77; opančar, 140,212; zlatar, 132; konjušar, 113,236 - spominjem samo neke od onih koje Bašeskija zapisuje na našem jeziku) do te mjere postali dijelom onih koji su se njima bavili da ih Ijetopisac gotovo neizostavno navodi iza imena umrlih. Nisu rijetki slučajevi da je majstor, ili neko iz njegove porodice, nazvan po svome zanatu, što kasnije biva prihvaćeno i kao prezime. Bašeskija navodi i karakteristične rečenice pojedinih zanačija: -Siromah Lendo, "Jedi halvu", buzadžija (41); - Siromašni starac Kolar, ćoso, halvedži ja, zbivao je šale i stalno bi vikao: "Ti halvu peko i u strunjaku sepetu miješo" (159); - Salko, buzadži ja, koji je 50-60 godina prodavao buzu,... šaljivčine govorile mu: "Kako mene miluješ, zagrizi Salih", a on bi ponekad uzviknuo: "Hej, buzadžija, hej" (213); - Starac Husejin,... a zvali su ga i Dobra roba (316).
Bogatstvo dijalekatske leksike ilustruju i sljedeći navodi: -bavio se izradom londra fenjera, mišnica, tambura (127); -izrađivao i prodavao oklagije, trgalice, č ibuke i štapove(182);-imao je zaduhu (157); umrli od zaduhe (336); - Bijaše škiljav. Na očima je imao metaljke, ali ih je Božjom pomoću s laticom izliječio (182); -starac Pituljica (182); - išao s dvije šljake (207); - oblačio je sukneni koparan (226), komad starog sukna (174); - obučeni u pelengaće (283); - mula Omer, Putimrak (218); nenasmijana lica "putimrak" (227); - niska rasta, iznosak poput kepeca (229); - bijaše "gušav" i tepel i nosa,..."gunjkav" (232); "gunjko" (161, 248); - starac Jusuf Žiga,... Zapražit (236); - oblačio bi dugu anter i ju od šarene manice (241); - Bio je mucav, balav, terkav (272); - govorio poput čeketala u mlinu (289); - starac Bego,... žmirkav (294); - zvani Fučija (294); - kod pasa... čudna bolest... cikoto (304); - ezan bi učio krupnim glasom, pa ga prozvaše Horozar (310); - debeo i bukelast (313); - Ali-baša Pasja Mahnit (316); - govorio je dreka-glasom (317); - umro od bolesti potpuh (328), od bolesti potpuha (329); - bijaše krecav (331); - Ibrahim-baša Hršum Zlogovor (298), proždrljivac Zlogovor (341); - bijaše... mraza, to jest čadine (49); - šljiva požegača (49), požegače (99,191); - oka suhih takiša (204); - bijaše duda u izobilju (123); - bolesti zaušnica (108); - teferič č izmedži ja bio je paski, jer se oko čoha grdno zavadiše (155); - na veliki pilav (167); - pametara nejma da pamti (174). Bašeskija ponekad precizno definiše značenje neke riječi: - kukom, napravljenom od drveta, koja se zove ključ, hvatao daske što ih je bujica nanosila (166).
11. Naposljetku, spomenuću i neke od stilskih odlika Bašeskijina Ljetopisa.
Bašeskija je bio derviš, pa je sasvim razumljivo prisustvo kur'anskog stila u zapisima skromnog i istinoljubivog hroničara: "Požegače i druge šljive rodiše kao nijednom dosada, a A lah najboIje zna" (191), i sl.
Golemo iskustvo aktivnog promatrača svekolikog zbivanja, te distanca, svojstvena misliocu, naspram svega što se dešava naočigled jednog radoznalog duha, zrači iz rečenica kao što je ova: "Ali kako ima poslova koji se udešavaju prema svijetu, tako je i ovdje aga u početku postupao kako je bio obećao da bi svijet rekao kako je red zaveden aginom strogošću" (243). Ovakve ćemo iskaze često naći u hronikama Ive Andrića, koji
322 A. Peco, Ikavskošćakavski govori zapadne Bosne, I dio, Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, I, Sarajevo, 1975, 258-260; Isti, Utkaj turskog jezika na fonetiku štokavskih govora, Naš jezik, n.s., knj. XVI, sv. 3, Beograd, 1967,136. 323 V.: Brozović, O problemu ijekavskošćakavskog (istočnobosanskog) dijalekta, 168; up. još: pljeva. 324 Tekstove četiriju narodnih pjesama na našem jeziku v. u Ljetopisu, 365-366. 325 Brozović, O problemu ijekavskošćakavskog (istočnobosanskog) dijalekta, 158.
113
je, nedvojbeno, gradio svoj stil i na izvorima naše Ijetopisne literature, među kojima ovdje promatrani ljetopis zauzima počasno mjesto.
Lapidarni izraz nadarenog Ijetopisca odlikuje se i literarno uspjelim poređenjima: - iznosak poput kepeca (229); govorio poput čeketala u mlinu (289); - glava i lice su mu izgledali poput pendžera (309), i dr. Nadaren da otkrije i potcrta najinformativniji detalj, kratkim potezima uspijeva predočiti karakter i fizionomiju svojih sugrađana, "tako da bi mnoge od njih po Bašeskijinom opisu mogao slikar prenijeti na platno".326
Fini smisao za detalj, samo naoko efemeran, a u suštini bitan, jer prevazilazi granice samo jednoga vremena i jedne sredine, pokazuje Bašeskija i sljedećim navodom: - Jedan moj poznanik mi reče da ga je njegov mali sinčić upitao: "Babo jesi l' ti moj Šaro cuko", a ja mu od dragosti odgovorih: "Jesam sinak" 327.
12. Sadržajem svojim, i načinom na koji je sama sadržina ovjekovječena, Ljetopis Mula-Mustafe Bašeskije nije tek dokument o Sarajevu iz druge polovine 18. stoljeća, i o autoru svome, nego je i nezaobilazno štivo o nama samima, o sudbinama i naravima ljudi sa ovih prostora, i zahvalna je građa za svakovrsna, ne samo jezička ispitivanja. Nezamisliva je, primjerice, nekakva sinteza o nadarenosti našeg narodnog genija za humor i ironiju bez uvida u nadimke koje nose Bašeskijini suvremenici, kao što su: Ibrahim-baša, Posro (224), ili onaj janjičar iz 97. džemata, "kojeg su zvali Sutrabeg" (223).
326 V.: Ljetopis (Uvod), 11 327 Ljetopis, 446.
114
Mevlida Karadža
ZABILJEŠKA MULA-MUSTAFE BAŠESKIJE O ODNOSU PREMA JEZIKU
Ovaj kratki skromni prilog posvećen je jednom od najznamenitijih i najzaslužnijih Sarajlija u toku istorije našeg grada - Mula Mustafi Bašeskiji
Mula Mustafa Bašeskija proveo je gotovo cijeli život u rodnom Sarajevu, zapisujući u svoj Ljetopis tekuće događaje. Rođen je 1731. ili 1732. godine, a umro 1809. godine. (Podaci su navedeni prema studiji Mehmeda Mujezinovića "Uvod u Ljetopis"). Bašeskija je započeo svoj Ljetopis kada mu je bilo 25 godina i gotovo do kraja života, dakle skoro pedeset godina, vjerno bilježio podatke o događajima u Sarajevu i izvan njega, a koji su se ticali njegovih žitelja. Podaci koje je ljetopisac navodio vrlo su raznovrsni i tiču se najrazličitijih sfera ljudskog života. Uz to su propraćeni živopisnim autorovim komentarima koji nam često s nevjerovatnom vjerodostojnošću dočaravaju život kakav je bio u našem gradu u 18. stoljeću.
Tako možemo od Bašeskije saznati, naprimjer, kakve su koje godine bile vremenske prilike, cijene prehrambenih i drugih artikala, zdravstveno stanje Sarajlija, kako su se veliki svjetski događaji odražavali u Sarajevu, kada su harale bolesti, ratovi, poplave, požari i zemljotresi. U Ljetopisu su sačuvani i opisi proslava, zabava, načina odijevanja, izgradnje novih i opravke starih građevina. Najviše je prostora posvećeno popisu umrlih, uz česte vjerne opise i naraznovrsnije podatke o Sarajlijama, koje je ljetopisac na svoj način ispraćao u vječnost.
Bašeskijino djelo, koje je on nazvao Zbirka ili Knjiga, a njen najveći dio je, Ljetopis napisano je turskim jezikom, s malim izuzecima koji se odnose na dijelove pisane našim jezikom, kao što su na primjer tri narodne pjesme, popis narodnih naziva bilja te jedna Bašeskijina originalna pjesma. Turski jezik kojim je pisano Bašeskijino djelo pod snažnim je uticajem autorovog maternjeg jezika.
Sudeći na osnovu oskudnih podataka koji se mogu naći u Ljetopisu o autorovu odnosu prema jeziku i jezičkim pitanjima možemo ipak utvrditi nekoliko prilično vjerodostojnih činjenica. Ovom prilikom, na žalost, nismo u mogućnosti, naročito zbog ratne situacije, da studioznije priđemo ovom pitanju koje zaslužuje mnogo više pažnje. Ipak, u skladu s prilikama, pokušat ćemo da na osnovu kratke analize autorove zabilješke o bosanskom jeziku, koja je nađena u njegovom Ljetopisu, doprinesemo, barem malo, boljem poznavanju njegovog odnosa prema jeziku i jezičkim pitanjima. Nadamo se također da ćemo u pokušaju rasvjetljavanja tog odnosa prema jeziku doći i do određenih saznanja o predstandardnim tokovima jezičkog razvoja na našem tlu i udjelu tog jezika u kasnije utvrđivanom standardu.
Zaključke smo najvećim dijelom temeljili na Bašeskijinom Ljetopisu koji je, kao što je već primijećeno, uglavnom pisan turskim jezikom. Neposredna analiza obavljena je u sljedećoj bilješci koju prenosimo u cjelini:
Bosanski jezik je bogatiji od arapskog jezika. Evo, na primjer, u arapskom jeziku za glagol ići imaju svega tri oblika: zehebe - raha - meša. Turski jezik je opet u tom pogledu najsiromašniji, jer za glagol ići ima samo izraz gitmek. Međutim, u bosanskom jeziku za oblik glagola ići ima četrdeset i pet izraza: odde, otiđe, odplaha, odgmiza, odlaza, odplaza odganpa, odtapa, odpeda, odgigase, ošiba, odgelase, odklipa, odhuka, odvurja, odherbeza, odtrapa, odbata, odšeta, odhunja, odkasa, odhlapa, odfista, odgegase, odzvizda, odklapa, odhurlja, odđipa, odsunja, odlista, odvreba, odhega, odkreka, odklasa, odega, odstupa, odskaka, odtavrlja, odbavrlja, odplača, odbatlja, odgaza, odtalja, odvrlja, odbatina, odklaša.
I druge riječi u bosanskom jeziku imaju više izraza nego li arapski i turski jezik. Na primjer, za izraz jesti Arapi imaju riječ ekele a Turci jemek, dok u bosanskom imamo izraze: jede, gvaca - zvoca - pirća - sublja - lotri - hapi - gloginja - lavutri - momolji - hlapa - čaluga, pa i dalje prosuđuj.
Riječi perzijskog jezika opet imaju vrlo mali broj slova kao ševed, bud, hest, mist, b((150))d. (Ljetopis, str. 15).
Prvi utisak koji se nameće nakon čitanja ove Bašeskijine Zabilješke o našem jeziku isti je onaj koji nam ostavlja cijeli njegov hroničarski, gotovo poluvjekovni posao čiji je glavni cilj bio da se otme od zaborava što je moguće veći i raznovrsniji dio života Sarajeva. Taj utisak upućuje na najdublju Bašeskijinu privrženost rodnom gradu i njegovim žiteljima, zanesenost njegovim ljepotama i bezgraničnu ljubav prema svemu onome što čini karakteristiku življenja u njemu. U takvom odnosu, međutim, nema mnogo mjesta za kritička sagledavanja i preispitivanja. Odatle čvrsto ali naivno i naučno neutemeljeno Bašeskijino uvjerenje o bogatstvu i mogućnostima bosanskog jezika. U poređenju sa arapskim i turskim jezikom u Bašeskijinim procjenama bosanski jezik je u znatnom preimućstvu. Kao dokaz za tu tvrdnju navodi se četrdeset i pet, uslovno rečeno, sinonima koji u bosanskom jeziku postoje za glagol ići, prema samo tri takva oblika u arapskom jeziku; za glagol jesti naveo je jedanaest naših izraza, a samo po jedan u turskom i arapskom jeziku.
Kada bismo ocjenjivali i filološkim kriterijima mjerili ove Bašeskijine iskaze o jeziku, svakako da bismo im u najmanju ruku mogli odreći svaku ozbiljniju utemeljenost. Moglo bi se naročito dovesti u sumnju njegovo dovoljno poznavanje arapskog i turskog jezika. Ali, ono što se nikako ne bi moglo dovesti u pitanje i što je za naš pristup Bašeskijinom djelu bitno, to je njegovo izuzetno poznavanje našeg jezika koje mu je omogućilo stvaranje tako ubjedljivih i vjernih opisa života koji podsjećaju na slike otrgnute iz zaborava i fotografskom tačnošću pohranjene za vječnost. To je mogao da postigne samo izuzetan majstor i poznavalac jezika koji je bogaćen iz najrazličitijih izvora i brušen istom strpljivošću kojom su majstori iz tog vremena obavljali najrazličitije zanatske poslove.
Četrdeset pet izraza koje je Bašeskija nabrojao kao sinonime za glagol ići nalazimo u obliku 3.licu jednine aorista.
115
Provjera njihove potvrđenosti i pripadnosti našem jeziku u Rječniku hrvatskog ili srpskog jezika JAZU daje rezultat da se za 44 oblika mogu naći ili direktne potvrde ili se, manje ili više uvjerljivo, mogu dovesti u vezu sa riječju ili oblikom istog korijena. Jedino se za oblik odhega nije mogla naći potvrda ni najudaljenija veza s nekom našom riječi nego se može dovesti u vezu sa turskom riječi e((??))ri = kriv, iskrivljen, nagnut, odakle je nastao turcizam hegav, herav, herlav, erav, u značenju iskrivljen, nagnut na jednu stranu. Potvrda za ovaj izraz nađena je u Turcizmima srpskohrvatskog, hrvatskosrpskog jezika Abdulaha Škaljića.
Svi ostali izrazi za koje je Bašeskija smatrao da su istoznačnice glagola ići pripadaju našem jeziku i uglavnom su slavenskog porijekla.
Ne ulazeći ovom prilikom u raspravu da se navedene istoznačnice ne mogu smatrati u strožoj procjeni čak ni za neprave sinonime, pokušat ćemo da im priđemo sa stanovišta njihove slikovitosti i ekspresivnosti.
U nauci o jeziku nisu ujednačena mišljenja o stepenu razlika u značenju sinonima. Postoji i mišljenje da se sinonimima mogu smatrati i one riječi koje imaju samo zajedničko jezgro značenja. Međutim, čak i kad bismo pošli od tako široko shvaćenih kriterija za utvrđivanje sinomskih odnosa, teško da bismo glagole otići, odplahati, odgmizati, odlaziti odplazati, odganpati, odtapati, otpedati, odgigati se, ošibati, odgelati se, odklipati, odhukati, odvurjati, odherbezati, odtrapati, itd. mogli smatrati sinonimima.
Ono što je zajedničko svim navedenim glagolima (45 glagola) je da oni označavaju svršenu radnju odlaska. Sljedeća zajednička crta je da je riječ o specifičnom kretanju koje se razlikuje od općeg značenja kretanja u glagola ići. Na primjer, u Rječniku JAZU nalazimo uz glagol gmizati (nije nađena direktna potvrda za odgmizati) sljedeće značenje "...hoditi potrbuške kao što idu crvi i druge bubice koje nemaju nogu, ili su im noge posve kratke..."
Uz glagol odgegati se nalazimo tumačenje: "...gegajući se otići",
uz glagol gegati se, "... ići teško, polagano...;
uz glagol geljati se, "tromo hoditi";
uz glagol batinjati (dovedeno u vezu s Bašeskijinim oblikom odbatina) nalazimo značenje, "ići tamo amo kao uzalud";
uz glagol batati (dovedeno u vezu s Bašeskijinim oblikom odbatlja) navedeno je značenje "hoditi usiljavajući se kao što biva od slabosti ili od umora ili od tromosti";
uz glagol tapati, "ići nesigurno, spoticati se",
uz glagol pedati "lijeno, tromo ići, govoriti, raditi";
uz glagol klapati (Bašeskijin oblik za odklapa) nalazi se značenje "u vezi s obućom, ići tamo i onamo (opančine mu klapaju)";
uz glagol trapati, "ići ne gledajući kuda, basati";
uz glagol kasati, u prenesenom značenju trčati naglo";
uz glagol đipati, "skočiti, zgrabiti",
uz glagol stupati, "ići, penjati se kuda gore, koračati";
uz glagol skakati, "u hodanju ili trčanju podizati jače noge";
uz glagol tavrljati, "teturati, klecati",
uz glagol odvrljati, "vrljajući otići",
uz glagol laziti, "složeno s prijedlozima znači što i hoditi" itd.
Za nekoliko Bašeskijinih istoznačnica glagola ići nismo mogli naći uvjerljivije veze ili potvrde upotrebe. To se odnosi, naprimjer, na oblike: odhuka, odfista, odvreba, odklasa, odplača. Istina, i za ove oblike mogle bi se pretpostaviti veze i asocijacije s nekim riječima koje su slikovito upotrijebljene. Tako bi se oblik odhuka mogao povezati s glagolom hukati, tj. "puštati iz sebe glas hu" ili odfista sa glagolom fistati koji može imati značenje "buktjeti, lizati", kada se odnosi na plamen. Slikovitosti i izražajnosti ponekog od ovih oblika mogle su doprinijeti i njihove onomatopejske karakteristike.
Drugi primjer kojim je Bašeskija ilustrovao bogatstvo izražajnih mogućnosti našeg jezika jeste sinonimni niz uz glagol jesti. Naveo je dvanaest, po njegovom mišljenju istoznačnih oblika glagola, u 3. licu prezenta singulara. To su: jede -gvaca - zvoca - pirća - sublja - lotri - hapi - gloginja - lavutri - momolji - hlapa - čaluga, dakle, 12 glagola koji označavaju isto što i glagol jesti, s tim da je Bašeskija ostavio mogućnost da ih ima u našem jeziku znatno više.
Ono što je rečeno o Bašeskijinih četrdeset pet istoznačnica za glagol ići, naročito u smislu određivanja njihove pripadnosti jednom sinonimskom nizu, moglo bi važiti i za glagol jesti i njegove navodne sinonime. Zajedničko im je, pored osnovne semantičke spone, tj. svi znače radnju uzimanja jela u najopštijem smislu, i uže - specifičan način na koji se ta radnja obavlja, s naglaskom na zvukovima koji se tom prilikom proizvode i koje ti glagolski oblici onomatopejski dočaravaju, kao u primjerima: momolji, hlapa, hapi, lavutri i slično. Sve su to, uglavnom, onomatopejski oblici za koje se teško mogu naći potvrde u Rječniku JAZU, a isto tako ih je teško dovesti u vezu s bilo kojim poznatim riječima. Naprimjer oblik gloginja mogao bi se povezati s onomatopejom "glogojati" u značenju klokotati, oblik hlapa sa glagolom hlapati uz koji je u Rječniku JAZU navedeno jedno od mogućih značenja: "pas a i koja druga životinja, hlapne, kad zinuvši brzo
116
zatvori usta klocajući da što zubima uhvati". Oblik lotri bi također mogao imati dalju vezu s glagolom lotriti se = lijeniti se.
I pored oskudnosti materijala koji nam pruža ova Bašeskijina zabilješka o jeziku, na osnovu izvedene analize možemo sa većom sigurnošću utvrditi nekoliko činjenica koje karakterišu odnos Mula Mustafe Bašeskije prema jeziku. Svoj maternji jezik on naziva bosanskim jezikom. Zadivljen je i zanesen njegovom ljepotom i izražajnošću a prilazi mu ne kao poznavalac nauke o jeziku, nego kao pisac, majstor riječi koji kao i svaki drugi zanatlija procjenjuje najprije mogućnosti koje nam pruža materijal od kojeg gradi svoje djelo. Bašeskija je očaran nenadmašnim mogućnostima koje mu pruža bosanski jezik u njegovom vjernom odslikavanju života Sarajeva u 18. stoljeću. On otkriva ljepotu tačno odabrane i na pravom mjestu ugrađene riječi, prilazeći joj kao izuzetan stilista, vaga nijanse u značenju i zvuku, dajući tako dragocjen doprinos u borbi s prolaznošću. Takvim odnosom prema jeziku ostavio nam je trajno svjedočanstvo i bogat izvor za proučavanje predstandardnih tokova razvoja jezika na našem tlu.
(Institut za istoriju, Sarajevo)
117
Lejla Nakaš
Kulturne prilike Bošnjaka u osmanskom periodu
Masovna islamizacija stanovništva u Bosni i Hercegovini u historiografiji još nije dovoljno objašnjena. Uz to, bošnjačke porodice nisu sačuvale predanja o prelasku na islam, niti rodoslovlja koja bi sezala u predosmanski period. No izvjesno je da su na islam prelazili bosanski krstjani, ali također i pravoslavci i katolici te da je proces islamizacije, koji je otpočeo prije konačnog osvojenja Bosne, trajao tokom dva stoljeća. U ovom razdoblju religijska pripadnost islamu postala je temelj oblikovanju nacionalnog identiteta Bošnjaka, a u isto vrijeme su i određeni kulturnohistorijski momenti ugrađeni u nacionalnu individualnost.
Institucija adžemi oglana kao osmišljen oblik snaženja Osmanskog carstva imala je dalekosežne posljedice za historiju toga carstva. Od 16. stoljeća i muslimansko stanovništvo u Bosni, po vlastitom zahtjevu, bilo je obuhvaćeno obavezom davanja dječaka koji su uglavnom uzimani u dvorsku, a rjeđe u vojnu službu. Ta djeca i mladići u dokumentima se pominju kao “sunetli oglan”. Godine 1530. Benedikt Kuripešić piše da su osmanski “jenjičari i najbolji službenici, činovnici i kapetani redom Bošnjaci” i da se oni u Carstvu “smatraju najboljim, najpožrtvovanijim i najvjernijim ljudima koji vole da se drže pravim Turcima”. Sredinom 17. stoljeća švicarski teolog i orijentalist Johan Heinrich Hottinger bilježi da se turski jezik rijetko kad čuje na sultanovu dvoru, jer su cijeli dvor i većina magnata bili iz zemalja u kojima se govorilo slavenski (Historia Orientalis, Zürich, 1651).
U procesu prihvatanja islama moralo je biti značajno visoko obrazovanje domaćih ljudi u okrilju orijentalne kulture te njihovo kasnije djelovanje u domovini. Pojedini predstavnici islamiziranog stanovništva Bosne i Hercegovine rano istupaju kao nosioci visoke orijentalno-islamske kulture: proslavljeni u Carstvu oni grade u svojoj zemlji vjerske i druge građevine u orijentalnom stilu, dok bosanski pjesnici pjevaju za njih hronograme na orijentalnim jezicima izražavajući svoje divljenje.
Godine 1561. Ferhad-beg Vuković Desisalić podigao je “za ljubav Boga, gospodara svjetova” u Sarajevu Ferhadiju džamiju “sastajalište asketa, dom pobožnih”, kako je ispisano na njenom tarihu. U Mostaru su izgradili džamije: Nesuh-aga Vučjaković 1528. godine, Muhamed-beg Karađoz (brat velikog vezira Rustem-paše Opukovića) 1557. i Derviš-paša Bajezidagić 1591. godine. Derviš-paša je također uz džamiju izgradio mekteb, medresu i biblioteku, a on je i pjesnik čuvenog tariha o gradnji mosta u Mostaru (1566):
Ćupriju podiže koja podsjeća na luk duge Allahu moj! Ima l' na svijetu po ljepoti drúgē? Jedan je Derviš zadivljen stao i rekao riječi: Ostavit ćemo ćupriju, a mi ćemo preći.
Hronogram o dovršetku gradnje mosta Mehmed-paše Sokolovića isklesan na kamenoj ploči na portalu mosta spjevao je sarajevski pjesnik Muhamed Karamusić Nihadi (1577):
Za vladavine vladara svijeta Murad-hana, sina Selimova, dobrotvor, gospodin Mehmed-paša, koji je trojici vladara s odanošću služio kao veliki vezir, napravi najveću zadužbinu, neka mu je Bog primi! U iskrenoj namjeri je na rijeci Drini svojom odlučnošću sagradio veliki most. Građevina mu ispade tako lijepa da onome ko je vidi čini mu se kao da na vodi stoji zrno bisera, a nebeski svod da mu je školjka. Bože, podaj da zgrada njegove sreće i života bude čvrsta, I ispuni mu želje na ovom i vječnom svijetu. Nihadi mu reče kronostih, neka ga blagosilja ko ga vidi: "Mehmed-paša sagradi ovaj most preko vode".
Pjesnik Husein Bošnjak Sipahi spjevao je 1579. godine tarih za džamiju Ferhad-paše Sokolovića u Banjaluci:
Ovu velebnu bogomolju podiže u ime Allaha, dobrotvor Ferhad-beg, pomagač vjernika. Žednim mačem uklesa u mramor svoje junačko ime, sa ratnim imetkom podiže dobro taj odabrani muž. Sipahi prispjevši građevini reče joj kronogram: "U ime Allaha sagrađeno je ovo mjesto za vjernike".
Sultan Mehmed II El-Fatih sa svojom vojskom poveo je pored znalaca različitih struka i znanosti i najodabranije predstavnike svih tarikata da šire duh sufijskog misticizma. Tradicija sufijskih tarikata mevlevijskog, nakšibendijskog, halvetijskog i kaderijskog reda, koja se u Bosni javlja rano, podrazumijevala je prevođenje i dersove (predavanja) iz ezoterijske literature kojom su ovi tarikati nadahnuti i drugdje na Istoku. Bosanski šejhovi Kaimija, Ilhamija, Mehmed Mejli Kurani, Muhamed Fevzi Sarajlija, Vahdeti Dobrunjanin, Abdurahman Sirri, bili su misionari vjere, nosioci znanosti i duha.
Na mjestu zavije Isa-bega Ishakovića na Bentbaši Evlija Čelebija 1569. godine nalazi mevlevijsku tekiju, gdje su se okupljali mistici. Šejh ove tekije bio je tumač tajni Mesnevije. Osim ove, putopisac iz 17. stoljeća u Sarajevu nalazi tekiju Šejh-Musafira Abdulkadira Gilanije, halvetijsku tekiju i tekiju Bistrigi Ibrahim efendije” (Čelebija:111). Hadim Ali-pašina – Gazilerska tekija, kaderijskog reda smatra se jednom od najstarijih tekija u Sarajevu. Tekija Skender-paše Mihaloglu, nakšibendijskog reda, osnovana je također vrlo rano, oko 1500. godine (Sarajevo, Hiseta). Kaimi-babina tekija bila je ustvari njegova porodična kuća koju je uvakufio za tekiju i nalazila se niže od mosta Ćumurije na desnoj obali Miljacke. Hadži Sinanova tekija iz
118
1623. kaderijskog je reda (Sarajevo, Vrbanjuša), a njeni šejhovi bili su znamenita imena: Hasan Kaimija poznati pjesnik na turskom i bosanskom jeziku i Muhamed Mejli čiji se brojni natpisi, pa čak i slikarski radovi čuvaju u tekiji. Ima podataka o starim tekijama i u drugim gradovima. Tako je npr. u 17. stoljeću bilo u Zvorniku nekoliko tekija, a na džamiji je stajao natpis iz 1574. godine: “Bogomolja zaljubljenih derviša, dom onih koji padaju ničice.” (Čelebija:484)
Svjetskoga glasa na polju tumačenja sufijske ezoterijske literature u prvoj polovini 17. stoljeća bio je upravo jedan Bošnjak – Abdulah el-Bosnevi prozvan “Šarihul Fusus”, komentator Ibn Arebijevih Dragulja mudrosti i šejh koji je u Konji spjevao opsežan komentar Mesneviji Mevlane Dželaludina Rumije u mesnevi stihovima.
Jedan halvetijski derviš iz Bosne postao je svjetski poznat po svom djelu iz oblasti društvenih nauka. Hasan Kafi el-Akhisari (1544-1616), sin Turhana, unuk Davuda, a praunuk Jakova, proveo je u rodnom Pruscu gotovo cijeli svoj život. Prvi objavljeni prijevod Kafijinog djela Temelji mudrosti o uređenju svijeta napisanog na arapskom jeziku bio je francuski, a zatim je djelo prevedeno na turski, mađarski, njemački i na bosanski jezik. Stari prijepisi ovog rukopisa nalaze se u arhivskim zbirkama u Istanbulu, Bratislavi, Parizu, Lajpcigu, Berlinu, Drezdenu, Beču i Kairu.
Prihvatanje orijentalno-islamske kulture značilo je stvaranje potpuno novog duhovnog okvira koji je bitno odredio bošnjački nacionalni identitet, ali je pritom slavenska etnička i jezička pripadnost bila oduvijek temelj nacionalnom samoodređenju.
Jezičke prilike
Nastavak srednjovjekovne tradicije
Porta je rado povjeravala upravu Bosne i Hercegovine potomcima bosanskog plemstva. Kao upravitelji pojavljuju se: Sinan-paša Borovinić, Mustafa-beg Jurišević, Mustaj-beg Milivojević, Mehmed-beg Obrenović, Hasan-beg Mihailović, Skender-beg Vranešević, Mustafa-beg Bogojević (Dautpašić), Ali-beg i Ismail Vlahović (sinovi Ivana Vlahovića) i dr. Upravitelji su imali svoje pisare i izdavali su dokumente na bosanskom jeziku. Tako npr. Hamza-begovo pismo hercegu Vlatku ispisuje Radonja dijak u Hoči, a na margini pisma Sinan-bega Borovinića stoji na turskom jeziku arapskim pismom tekst koji u prijevodu glasi: Napisa ovo fakir i hakir Jusuf. Čuveni osnivač Sarajeva, Isa-beg imao je dva dijaka-kancelara koji su bili kršćani: Heraka Vraneša (oca carskog dragomana Ibrahima) i Mihajla. Sinan-beg hercegovački imao je dijaka Petra, a Mustafa-beg Milivojević imao je za kancelara Pokrajca Dijakovića.
I na Porti je postojala bosanska kancelarija, i to srazmjerno rano, o čemu svjedoči činjenica da su Dubrovčani sve spise koje su slali na Portu caru i vezirima do početka 16. st. pisali slavenskim jezikom (“in schiavo”). Samo jedna vrsta dokumenata – izvještaj o haraču – pisani su turskim jezikom, ali su Dubrovčani zahtijevali da im se izdaju i duplikati tih dokumenata “in lingua nostra”. Carev kancelar (logofet) Ibrahim Vranešević (sin Heraka Vraneša) dolazio je 1474. godine u Dubrovnik da provede djelidbu hercegove ostavštine između Ahmeta i Vlatka Hercegovića. U Dubrovačkom arihivu sačuvano je i nekoliko pisama Skender-bega "čestitoga cara dragomana" upućenih Dubrovčanima između 1506. i 1511. godine (Truhelka:128,131,133).
Jedno vlastoručno pismo Ahmet-paše Hercegovića (Truhelka:234) sadrži uvod koji će se u kasnijim pismima bosanskohercegovačkih krajišnika razviti u obaveznu formulu:
Milijem' i veledrazijem' prijateljem' i presvijetloj gospodije dubrovačkoj knezu i vlastelom' od brata vam Ahmeta Hercegovića
Plemenitijem i mudrijem i svake časti i časne hvale dostojnijem gñu knezu i vlastelom dubrovačkijem od nas Sulejman-bega Ljubovića
Grafija kojom su pisma bosanskih upravitelja pisana sasvim je ista diplomatska minuskula kakva je bila u upotrebi u Bosni i Hercegovini još od vremena kralja Tvrtka I Kotromanića. Minuskulna slova četverolinijskog
sistema: (a), (i) zauzimaju sva tri prostora; središnji i donji prostor zauzimaju: (z), (d), (g),
(r), (c), (ž); a središnji i gornji: (u); a od tipično minuskulnih slova koja zauzimaju samo središnji
prostor tu su: (v), (k), (č), (t).
Smatra se da je u srednjovjekovnoj Bosni formiranje diplomatske minuskule bilo na pola puta kada se iznenada, u sklopu priprema za Tvrtkovo okrunjenje 1376. godine, pojavljuje u bosanskoj kancelariji pisar iz Srbije izuzetnog umijeća, logofet Vlad. Vlad je svoje umijeće prenosio svom bosanskom učeniku, nadarenom Tomašu Lušcu, koji ga je po ljepoti pisma čak nadmašio. Ova je minuskula ostala prepoznatljiva grafijska odlika bosanskih pisama sve do kraja 16. stoljeća, kada se počinje jasno transformirati u jedno osobeno pismo nazvano begovica. Grafiju pisama bosanskohercegovačkih krajišnika odlikuje i izvjesna nestabilnost pa i individualizam u pisanju pojedinih slova. Tako npr. slova (t), (š), (p), (b) bivaju iskošena čak do 90˚, slovo (ž) zauzima središnji, gornji i donji prostor, slovo (n) se desnim krakom izdužuje u gornji prostor. Kasnije je jasno uočljiv utjecaj arapskog pisma na ovu grafiju, pa tako u pismu Mustaj-bega Ličkog (1648)
slova za foneme c i č imaju obavezno dvotačke ( , ), što je svakako posljedica utjecaja za turski jezik
adaptiranog arapskog slova džim (ج) kojem bi se dodavala još jedna tačka da označi turski glas č. Takav znak za c i č ( ) nalazi se i u našoj najstarijoj pjesmi pisanoj arebicom. Tako i u pismu Zulfikara
119
Rizvanbegovića (1757) nalazimo slovo (n) obavezno sa tačkom iznad, po uzoru na arapsko slovo nun (ن). I miješanje grafema za foneme o, u, v, što je čest slučaj u ovim pismima, dokaz je da je na pisara snažno
utjecalo poznavanje arebice, a arapska je grafija za ova tri glasa mogla ponuditi samo jednu oznaku (و): oд ʍєɴє oʍєρ ɑгє соʌфʜкɑρ ɑгʜʏɑ доƂʜʏє гρɑдɑ о сƔєʍ Ɣєʌє Ɣʜсоко пощоƔɑɴоʍ ʜсɑƂρɑɴоʍ ʜ Ɣʜтєжкє ʏɑстʜ достоʜɴоʍ гс кɑпʜтɑɴо сʜскɑ гρɑдɑ ʌʜпо покʌоɴ ʜ Ɣєʌє дρɑго ʌоƂʌєɴо посдρɑƔʌєɴʜє Ɣ.ʍ. кɑко Ɣʜтєсо ʜ сосʜдƔ пощєʜо ɴɑ оƔоʜ кρɑʜɴʜ (1655)
Stanovništvo koje je u Bosni prihvatalo islam ostajalo je uglavnom demografski stabilno, na svojim srednjovjekovnim baštinama, te je postalo prenosiocem jezičkog naslijeđa. Na ovom središnjem štokavskom području tokom srednjeg vijeka miješale su se novoštokavske razvojne tendencije sa zapadnoštokavskim, arhaičnijim i evolutivno sporijim, te su se u srednjovjekovnoj bosanskoj državi i njenoj pisanoj tradiciji razvile osobene zapadnoštokavske jezičke crte (Jahić:56). U osmanskom periodu može se pratiti kontinuitet srednjovjekovnog naslijeđa, jer upotreba narodnog jezika kod Bošnjaka nije nikada prekidana.
Naročitu ulogu u očuvanju kontinuiteta jezičkog izraza imala je epistolarna tradicija pisana begovicom, razvijenom varijantom bosančice. Pisma krajiških Bošnjaka iz perioda 16.-18. stoljeća čuvaju vezu sa srednjovjekovnom pismenošću i odražavaju starobosanske jezičke crte. Uz to, postoje u njima fraze i formulacije koje ih povezuju sa narodnom usmenom tradicijom: mnozi su vridni zamutiti, ali nisu vridni izbistriti (S85), glavom na sridu doide (R13), bio nam je na vjeri uzeo jedan sag (R37)328.
Prvi istraživači ovih pisama ističu da su ona "pisana čistim narodnim jezikom, kako ga je govorio sam pisac", sa onim osobinama "kakovimi se on izticao u Bosni i hrvatskoj krajini u XVI i XVII vieku", i da je "pisac je pisao onako kako je rieč izgovarao" (Rački:76). Bitna odlika krajišničkih pisama jeste da u njima, kao što je to često slučaj sa epistolama, postoje tragovi hibridnoga stila, a to bi istraživača moglo odvući od ispravnog zaključka o dijalekatskom odrazu živog govora u ovim tekstovima. Hibridni stil ogleda se u prilagođavanju izraza jeziku primaoca. Tako npr. leksema hiža (R84, R92), koja je u srednjovjekovnoj Bosni imala posebno značenje329, kada se javi u ovim pismima, predstavlja odraz upotrebe hibridnog stila za primaoca koji je kajkavac i označava jednostavno 'kuću'. Zbirka Franje Račkog značajna je stoga što omogućava uvid u jezik primaoca pa tako i usporedbu s jezikom pisama bosanskih krajišnika radi utvrđivanja stupnja hibridnosti toga jezika. Prije svega, u ovim je pismima prisutna upravo ona mjera turcizama koja omogućava da ona budu razumljiva primaocu. To su prvenstveno riječi koje označavaju robu orijentalnog porijekla: sahtijan (R62), aba (R82), ćilim (R83), a znatno rjeđe javljaju se turcizmi koji imaju sinonim u bosanskom jeziku [jeda bi hasnil i sebi i vami R85]. U pismima upućivanim na kajkavsko područje naročito su se ispoljili hibridni zahvati: [nikaj ne morem učiniti R45], [nek siromah vašemu gospodinu odpela paripa R32], kajkavski futur [nikdar ne bude vidil ove zemļe R32], pa čak i primjeri kontaktne sinonimije [prosimo i molimo vaše gospodstvo R92]. Kod Redžep-odobaše kostajničkog ovaj se hibridni stil odrazio i na samu
grafiju, pa u njegovom pismu nalazimo s=s/z: пoсдρɑƔʌєɴʜє, ƔʜтєсƔ, дɑ стє сдρɑƔʜ (R16), kao što je običaj u latiničkim pismima koja su stizala iz Zagreba i Siska.
U okviru postupka stvaranja hibridnoga stila u ovim pismima javlja se i čitav niz leksema romanskog porijekla koje nisu uvijek istekle iz dalmatskog supstrata, već često predstavaljaju odraz trenutne mode uvjetovane blizinom Mletačke republike:
[da im je na siguru pasati da im ne bi što u putu intervenalo T10], [uzdamo se u vašu p:m: da ćete jih kruto kaštigati S54], [da jih silom prizentava S154], [ukariza se u brod S154], [čudimo se da v.m. nas tako štimate R22], [jedan obišenik je ovaku skandalu učinio S154], [kaza za armadu nepriateļsku da se je na blizu ukazala R6], [jedna fregada armana u konalu od Mlieta R5], [dva sam vam paripa dobra, zdrava, mlada, freška našao R80]
Također se u ovim pismima pojavljuju romanske sintaksičke konstrukcije za koje u jeziku bošnjačke štampe na kraju osmanskog perioda nisu potvrđene330:
za+infinitiv [ja sam metnuo moga sina na Hutovo za čuvati i našu i vašu raju od hriđavijeh ljudih T28] od+genitiv [ovi kaže dosta stvari od vašega čińeńa R4] imati+inf. [veleći da imamo stati spravni R6] činiti+inf. [mi radimo o vašemu dobru i vašemu hatoru kako bi smo mi činili ļubav učiniti T21]; [preko
vas da ih čine ispustiti R4]
Krajišnička pisma pokazuju bogatstvo u upotrebi riječi apstraktnog značenja, a katkad i inovativnost u tvorbi takvih riječi: prenedobitno carstvo R6, oprosćeni list R13, (s)podobna cina R65, R75, bjelodano S8, stanovito R34, podložnik S4, poslušnik R11, tanačnik R2, obišenik S154, razmirje S149, milošća R90, pomnja R7, odlučak R37, gospoctvo R7, susictvo S2.
Ova su pisma poznata po posebnom stilskom sloju leksike koja dolazi u njihovom uvodnom dijelu u obliku formule: veledrago pozdravļenie R5, vele visoko poštovanomu vitezu R34, privisokomu, prisvitlomu R80, izabranomu R87, dostojnomu R82, vridnomu R85, velikomu R82, čestitom S194, uslišnomu R83, što je svakako odraz kontinuiteta i razvijanja srednjovjekovne tradicije diplomatskog obraćanja.
Rani islamski kameni spomenici u Bosni i Hercegovini jasno odražavaju srednjovjekovno naslijeđe: nišani u
328 R – Rački, S – Solovjev, T – Truhelka; iza ovih oznaka slijedi broj pod kojim je pismo objavljeno u zbirci. 329 Npr. darovnica Stjepana Kotromanića iz 1323, godine pisana je "u gosta velikoga hiži, u Radosaļi". 330 usp. Kuna, Bilješke o jeziku bosanskohercegovačke periodike austrougarskog vremena, Književni jezik, 14/3-4, 1986, str. 279.
120
vidu stele i obeliska ornamentirani su rozetom, mačem, lukom i strijelom, jabukom, poluloptama. Jedan stari nišan kod Nevesinja ima isklesanu stabljiku sa viticama u vidu ljiljana, a taj ornamet pripada ovoj zemlji jer ukrašava i mnoge stećke u istočnoj Bosni.331 Na Alifakovcu su otkriveni veoma stari nišani na kojima je uklesan bosanski srednjovjekovni motiv – ruka ispruženih prstiju.
Na nišanu u selu Fatnici uklesan je natpis: A se leži Iskender ispod kojega je rozeta vrlo slična rozetama
Kulinove ploče. Ime je ispisano karakterističnom srednjovjekovnom tehnikom skraćivanja ʜсєɴдєρ pa kombinacija slova сє podrazumijeva slova с сс є [ske].
Na kamenom obilježju s područja Rogatice polovinom 15. stoljeća zapisano je:
I pogibe na boju despotovu. A si bilg’ Mahmuta Brankovića na svoi baštine, na Petrovu Poļu. Da je blãsovena ruka koja siječe i pisa.
Dvopotezno ispisano slovo (u) ukazuje na arhaičnost, a način pisanja slova (t), (v), (k), (č), (ć) karakterističan je za zrelu bosansku srednjovjekovnu epigrafiku. Fonemi č i ć obilježeni su posebnim grafemima, što nije česta odlika srednjovjekovnih spomenika u Bosni i Hercegovini. Jezik ovog spomenika je ijekavski štakavski (sieče, baština).
Natpis na nišanu Hasana Radilovića iz 15. stoljeća ispisan je pomalo neuredno i nevješto: grafem za glas u isklesan je na jednom kao naopako okrenuta omega; umjesto ь na kraju riječi često se pojavljuje a: Ahmata umj. Ahmat’, Hasana umj. Hasan’, brata umj. brat’, a nešto rjeđe umjesto ь pojavljuje se i o: dova umj. d’va, ńegovo umj. ńegov’.
Hasan’ i Ahmat’ d’va Radilovića sina i oto stari Hsan’ umro je i oto bieše jer’ bio je uzvrhu ljude (čovjek’) a (uzvrhu) junake junak’ i toi ńegov’ brat’ Ahmat’ velike žalosti radi pisaše ovo i da je blãsoven’ tko će proiti i proklet je (k)oi privaliti
Spomenici od 17. st. pa do kraja osmanskog perioda kaligrafski su ispisani arapskim slovima na turskom jeziku. Ovi tekstovi imaju književnu vrijednost, mnogi od njih i po formi jer su u stihovima. Ovoj vrsti izraza svojstveni su izvjesni klišei, a upravo najčešća formula koja se pojavljuje u natpisima baštinjena je iz srednjovjekovne tradicije: “Danas sam ja ono što ćeš ti biti sutra” (usp. Mujezinović I:237,240, 241; III: 214, 215, 243, 256, 258, 268, 269, 307, 309, 329, 420).
Ti koji crpiš pouku, pogledaj i prouči Fatihu, jer će svako biće smrt okušati. Posjetioče moga groba, razmisli o mojem stanju, jer sam jučer bio što ti danas, a ti ćeš sutra biti što sam ja danas. (Mujezinović III: 322)
Stvaralaštvo na orijentalnim jezicima i alhamijado književnost
Pjesnici Bošnjaci, nakon školovanja u Istambulu, stvarali su na prestižnoj književnoj koine, na orijentalnim jezicima. Divanska poezija, kao tok u književnoj tradiciji Bošnjaka, trajala je oko četiri stoljeća, a kulminaciju je doživjela u sedamnaestom stoljeću. Sufijska divanska poezija karakteristična je po simbolima pomoću kojih pjesnici sufije odslikavaju vidljivu sliku nevidljivog svijeta. Riječi simboli: vino, lice, koprena, uvojak, madež, slavuj i ruža, leptir i svjetiljka, imaju kod ovih mistika unutarnje, tajno značenje. Među najstarijim predstavnicima ove poezije u Bosni i Hercegovini je Muhamed Karamusić Nihadi (u. 1587), autor kompletnog divana.
Je li ono mladež u obrvi one koju voliš, ili je petlja u luku? Ili je crni gavran svio gnijezdo u svodu ljepote, Ili je to ružičnjak u Iremskoj bašči? Ili je na svježu livadu pao od ljubavi gorući slavuj pa zamuknuo, Ili je to leptir koji je na plamen ljepote ljubavnice sebe bacio, pa izgorio i duša mu izašla?
Posebno zanimljiv motiv sufijske poezije – iskazivanje pripadnosti Jedinstvu Apsoluta – vahdetul vudžudu, u kome čovjek postaje jedno s Bogom, kao kap u moru, izrazili su bosanski pjesnici od Ahmeda Vahdetije, Huseina Lamekanije do Abdurahmana Sirije.
Ahmed Vahdeti Dobrunjanin (u. 1598/99) opisao je tajnu fena (utrnuća u Bogu) svojim stihovima:
Iako tijelo zaljubljenog, uz onoga koga ljubi, postane ništa, Ali u svijetu značenjā zauvijek ostane on živ. Kaplja, kad u more stigne, nestane je, Više nije kaplja, nego dobije ime "sedam mora". Kaplja je uistinu voda, samo je odvojena od vode, Kada padne u vodu, opet postaje voda. I duša zaljubljenog je kaplja mora Božije ljepote, Kad ona stigne do onoga koga ljubi, nestane je.
Abdurahman Sirri (1785-1847), nakšibendijski šejh sa Oglavka kod Fojnice, nadahnut sufijskom filozofijom
331 usp. Dimitrij Sergejevski, Putne bilješke sa Nevesinjskog polja, GZM, 1948, str. 247
121
iskazao je u stihovima mističko spoznajno iskustvo:
Opstojanje ovog svijeta samo je jedna vizija, Nebo i Zemlja samo su posuda jedne vizije. U svemu što postoji, malom i velikom, manifestira se Jedan, Svoj opstanak u ništavilu prikaza Onaj koji nema znaka. Tvoji izrazi "ja", "ti" su samo jedna vizija, I što god ti kažeš samo je vizija u viziji. Ono što u tebi kaže "ti" – nije li samo riječ?! Ako Gospodar riječi tebi oduzme Svoju riječ, šta će ti ostati?! Kad se riječ izgubi, budi uvjeren, izgubit će se i oblik.
Šejh Hasan Kaimija (u. 1680) opjevao je poznati sufijski motiv čežnje za “viđenjem” Boga:
Onaj što oštro oko ima u stanju je uvijek da vidi. Onaj što basiret ima, uvijek će s Istinom biti. Oduvijek Ti postojiš i sâm sebi si veo, Jer ova duša, strast i tijelo Ti si; I Njega nemoj zaboraviti. Uđi unutra, otvori oko, iz privida Njemu pobjegni Tanani most pređi i lice Beskonačnog ćeš vidjeti.
Pjesnik Abdulvehab Ilhamija (1773-1821), šejh i uzor svoga vremena, poznat je i kao pjesnik na bosanskom jeziku, ali su njegove pjesme na turskom i arapskom daleko veće umjetničke vrijednosti. I šejh Hasan Kaimija pisao je na narodnom jeziku, kao i šejh Abdurahman Sirija – čije su ilahije ostale popularne do danas. Ipak, dojmu da je poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima neusporedivo vrednija u umjetničkom smislu od alhamijado poezije nisu odoljeli mnogi poznavaoci. Razlog tome može se tražiti u nerazvijenosti domaće leksike apstraktnog značenja, kao i u činjenici da je u ono vrijeme jedino usmena poezija imala razvijen model književnoumjetničkog izraza na narodnom jeziku. Upravo zato su i najstarije alhamijado pjesme prepoznatljivo nadahnute narodnom poezijom.
Najznačajniji alhamijado pjesnik, Mehmed Hevai Uskufi (1601-165_), izrazio je u uvodu svome čuvenom bosansko-turskom rječniku teškoću s kojom su se domaći pjesnici morali suočiti kada su pokušavali pjevati na narodnom jeziku:
Naumio sam da sačinim jednu knjižicu Kakvu prije niko nije ni zamislio, Ali nema na svijetu riječi koja nije već rečena Kazano je sve, dobro i zlo. Pouzdavši se u Boga, zadubio sam se u misli Te se u taj mah dosjetih Da skupim jedan rječnik na bosanskom jeziku Nek i on, prema sebi, bude jedna svjetiljka. Kako su Bošnjaci krupna stasa Znaj da su im tako i riječi krupne, Pa ih onda dovest na metrum To je gvozden luk koji nije moguće nategnuti. Hvala Bogu, po pravilima retorike Izražavah se, nek bude trag svijetao od zrâkā Načinio sam tečnim i pisao jasan srok … Upućeni zna da za to treba muke, Doista je mnogo truda uloženo.
Utjecaj narodne lirike na umjetnički izraz alhamijadista jasno se očituje u pjesmi iz 16. stoljeća, koju je napisao Ahmed Aršinović Zirai. Pjesnik već izborom dugog stiha – trinaesterca sa cezurom iza osmog sloga – podražava starim lirskim pjesmama, ali i izborom poetske leksike: lišce, ružica, janješce, grličica, bratac, te upotrebom ustaljenih sintagmi: crne oči, mlad junače, lipo lišce.
No po odlikama stiha i rime alhamijado poezija pokazuje izvjesni pomak u odnosu na narodnu poeziju. Zapravo rima se u svim alhamijado ilahijama pokazuje kao iznimno bitna. Ilahije su najčešće pisane u osmercima ili sedmercima skupljenim u strofe oblikovane ponavljanjem temeljnog stiha nakon svaka tri stiha koja imaju istovrsnu rimu; jedino se u prvoj strofi osnovni stih ponavlja dva puta – kao drugi i kao četvrti: aAaA, bbbA, cccA, dddA… Ovakvu shemu imaju Hevai, Kaimija, Ilhamija, Mehmed Razi, Abdurahman Sirri. Naravno, to nije jedina stihovna shema za ilahiju, ali jeste najčešća. Zbog ove težnje za rimom, pa čak i dvosložnom, nastajale su poetske riječi katkad i neprozirnog značenja:
Satvori duše naše, Milosti, Zemlje nebesa i sve tjelosti, Ti brodi nami, ti gusti mosti;332 Sazdade Ti nas, Ti paz’ uvik nas.
(Hevai)
332 ?Približi nam se, napravi nam mnogo mostova prema Tebi!
122
Težnja za trostrukom rimom navela je pjesnike da koriste gramatičke paralelizme, jer to je bio najjednostavniji način da se one ostvare:
Sjajni dizar ako tražiš, Vidjet Boga ako želiš, Oni svijet ako voliš – Hajde, derviš, u tekiju.
(Ilhami)
Višestruke rime i pravilna ponavljanja temeljnog stiha dio su poetike ilahija, jer je ova poezija u slavu Boga namijenjena prvenstveno melodijskoj interpretaciji, i to u opčinjavajućim derviškim ritmovima.
Usmeno stvaralaštvo
Najstariju vijest o narodnim pjesmama u Bosni i Hercegovini zabilježio je putopisac Banedikt Kuripešić na svom putovanju u Carigrad 1530. godine. Kuripešić je tada zapisao da se u Bosni pjevaju pjesme "o viteškim djelima vjernog sluge Radosava Pavlovića", a kada je upoznao zapovjednika Kamengrada Omer-bega Malkočevića, sina Osman-bega Malkoča, pripomenuo je da se "o njegovim junačkim djelima pjeva mnogo u Hrvatskoj i u Bosni".
Slaveni koji su postali muslimani nastavili su pjevati poslije dolaska Turaka, a kako tradicionalna epika obično pripada vladajućoj grupi, jasno je da je bošnjačka usmena tradicija postala veoma bogata. Usmenu tradiciju iz predosmanskog perioda Bošnjaci su postepeno pretakali u novu, koja će pjevati o muslimanskim junacima i o Turskom carstvu.
Bosanski feudalci su i poslije prelaska na islam održavali staru kulturnu tradiciju. Pri kraju 15. stoljeća Ali-beg "Pavlovića zemlji gospodar" ostavio je spomen o dvorskoj grupi svojih umjetnika koje šalje Dubrovčanima da ih zabavljaju na praznik Sv. Vlaha. Tradicionalni motivi i tradicionalni način pjevanja na dvorovima su dotjerivani u skladu sa ukusom visokog staleža. Zabavljači su bili interpretatori tekstova te su ih na javnim nastupima prenosili širokoj publici. Mnoga vrijedna djela narodne književnosti, pa i sama sevdalinka nastajala su u ovakvim uvjetima (Dizdar:372).
U starom dubrovačkom zapisu s kraja 15. stoljeća zabilježeni su stihovi narodne pjesme čiji lirski motiv živ i danas u brojnim varijantama pjesme Sinoć pođoh iz Morića hana:
Na junaku su zlate ostroge, a na djevojci tanka košulja; i zadješe se zlate ostroge za djevojčinu tanku košulju.
Zapeše mi kovče od čakšira za Umine džanfezli dimije; kad se sageh kovče otpinjati, zapeše mi bazi od sahata za Umine ogre od đerdana.
Visoka umjetnička razina bošnjačke epske poezije pripisuje se okolnosti da su pojedini begovi na svojim dvorovima njegovali narodnu pjesmu i pazili da ne bude povrijeđen vladajući ukus.333 Vjerovatno se utjecaju visokog staleža na ovu poeziju ima pripisati i prisustvo motiva, poetskih usporedbi i stilskih zahvata iz orijentalne pisane i usmene književnosti. Međutim, orijentalni utjecaj na bošnjačku epiku nije detaljnije znanstveno istraživan, premda su o njemu dali svoje kometntare Friedrich Krauss i Albert Lord.
Premda je bošnjačka književna tradicija osmanskog perioda veoma raznorodna i u jezičkom smislu neujednačena, prepoznatljiva nit koja povezuje njene tokove jeste sveprisutni utjecaj usmene tradicije. Njeni stilski obrasci, formulacije i motivi pojavljuju se jednako u krajišničkim pismima (Rizvić 1976:218) i u alhamijado pjesmama, pa čak i u djelima pojedinih Bošnjaka pjesnika i hroničara na turskom jeziku.
Pjesnici Derviš-paša, Nerkesi i Alaudin Sabit stvarali su na turskom jeziku poeziju koja se doimala kao poseban žanr. U djelima ovih pjesnika je "obilje turskoj poeziji nepoznatih pjesničkih izraza i slika", jer su "posezali za bogatom riznicom prispodoba i figura iz naše narodne poezije" (Bašagić 1912:129).
Mustafa Firaki zapisao je u ljetopisu na turskom jeziku (1827) nekoliko šaljivih narodnih pjesama, a Salih ef. Muvekit iz Sarajeva utkao je u svoju hroniku (1887), koju je napisao na osnovu mehćemanskih sidžila i vakufnama, i građu iz bošnjačke usmene epike. No bogatiji izvor za istraživanje prisutnosti bosanskog izraza u ljetopisu na turskom jeziku jeste Bašeskijino djelo (1805), jer autor je osim četiri narodne pjesme u njega unio riječi, izraze i čitave rečenice iz maternjeg jezika.
Jezik usmenog stvaralaštva odigrat će svoju izuzetnu ulogu upravo na kraju osmanskog perioda, u vrijeme reformi i otvaranja štamparije, kada počinje izlaziti prvi bošnjački časopis Sarajevski cvjetnik, uporedo na turskom i na bosanskom jeziku. Urednik ovog lista, Mehmed Šakir Kurtćehajić, u oblikovanju jezičkog izraza oslanjao se na bošnjačku narodnu poeziju, mnogo više nego što je nastavljao tradiciju jezičkog izraza alhamijado književnosti. Zbog takve orijentacije jezik ovog lista blizak je Vukovom modelu književnog jezika. Međutim, pravopis Sarajevskog cvjetnika ocijenjen je kao "ublaženi morfološki pravopis" (Nogo 1981:156), što se ogleda u nejednačenju na granici prefiks-korijen, dok je veza korijenskog morfema sa sufiksom izložena nedosljednom jednačenju po zvučnosti. Ovakav način pisanja prvobitni bošnjački model standardnojezičkog izraza približava hrvatskom modelu, kakav je izložen u časopisu Bosanski prijatelj. Za
333 Među zaštitnicima i mecenama ove umjetnosti spominju se Beg od Lipe, Murad-beg Beširović i kapetan Murad od Gradačca, Husein-beg Kulenović Staroselac, kapetan Mustaj-beg Kulenović iz Bosanskog Petrovca, Hadži Rustam-beg Biščević iz Bihaća, Smail-aga Čengić i njegov sin Dedaga.
123
razliku od toga, pravopis Miloša Mandića u srpskom Bosanskom vjestniku gotovo je dosljedno vukovski.
U navedenim časopisima neutraliziraju se razlike među postojećim literarnim tradicijama, naročito na leksičkom planu, tako da se može govoriti o jednoj novoj jezičkoj politici koja će voditi ka standardizacijskim procesima što će zahvatiti širu jezičku zajednicu. Općenito se može reći da se jezički izraz Bošnjaka približio izrazu drugih dviju konfesija u Bosni i Hercegovini, što je podrazumijevalo odvajanje od ranije alhamijado i orijentalne literarne tradicije te traženje jezičkih uzora u izrazu bošnjačkog usmenog stvaralaštva.
LITERATURA:
Balić, Smail (1994) Kultura Bošnjaka, izd. Tuzla: PP»R&R«, Zagreb. Bašagić, Safvet-beg (1912) Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti. Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine, Zemaljska štamparija, Sarajevo. Buturović, Đenana (1974) "Najstarija svjedočanstva o narodnim pjesmama bosanskohercegovačkih muslimana", u: Đ. Buturović - V. Palavestra, Narodna književnost, Svjetlost, Sarajevo, 84-97. Čelebi, Evlija Putopis. Odlomci o jugoslovenskim zemljama, Sarajevo 1996. Čremošnik, Gregor (1950) "Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka II", Glasnik Zemaljskog muzeja, 1950, br. 6, Sarajevo, 105-199. Dizdar, Mak Antologija starih bosanskih tekstova, Svjetlost, Sarajevo,1997. Halilović, Senahid (1991) "Slika sarajevskoga govora u djelu Mula-Mustafe Bašeskije", u: Senahid Halilović, Bosanski jezik, Biblioteka Ključanin, Sarajevo, 94-105. Imamović, Mustafa (1998) Historija Bošnjaka, 2. izd., Preporod, Sarajevo. Jahić, Dževad (1999) Bošnjački narod i njegov jezik, Trilogija o bosanskom jeziku, knj. I, Ljiljan, Sarajevo. Mujezinović, Mehmed (1998) Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini I, II, III, 3. izd., Biblioteka kulturno naslijeđe, Sarajevo. Nogo, Ljiljana (1981) "Fonetske, leksičke i morfološke osobine Sarajevskog cvjetnika", u: Jezik štampe u Bosni i Hercegovini do 1918. godine, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Odjeljenje za jezik, Radovi VIII, Sarajevo, 1981, 135-241. Rački, Franjo (1879) Dopisi između turskih i hrvatskih častnika, Starine, JAZU, XI, 1879. Rizvić, Muhsin (1976) "Pisma muslimanskih krajišnika pisana bosančicom od XVI do sredine XIX stoljeća kao oblik stare epistolarne književnosti", Godišnjak odjeljenja za književnost, knjiga V, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, 1976, 217-264. Solovjev, Aleksandar (1940) Bogišićeva zbirka omiških isprava XVI-XVII veka, Spomenik SKA, XCIII, drugi razred, 72, Beograd, 1940. Truhelka, Ćiro (1911) Tursko-slavjanski spomenici Dubrovačke arhive, Glasnik Zemaljskog muzeja, XIII, Sarajevo. Zlatar, Behija (1998)
"Bosna i Hercegovina u okvirima Osmanskog carstva", u: E. Imamović… [et al.] Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Bosanski kulturni centar, Sarajevo 1998, 99-131.
124
Remzija Hadžiefendić–Parić
O BOŠNJAČKOJ USMENOJ KNJIŽEVNOSTI
Kraj 18. stoljeca obilježio je početak romantizma u evropskoj književnosti (i umjetnosti općenito). Taj književni pravac važan je i za usmeno stvaralaštvo južnoslavenskih naroda, posebno Bošnjaka, iz najmanje dva razloga. Prvo, donijet će novi pogled na usmenu ili narodnu knjizevnost i, drugo, sto je vremenski to bio krajnji trenutak da se usmeno bogatsvo zabilježi u periodu kad je ono već prestajalo da se stvara i počelo zaboravljati pred novim društvenim i kulturnim promjenama.
Naime, romantizam je u književnosti, naspram klasicističke supremacije razuma, legitimirao fantaziju i emocije (srca), a gdje su one bolje ostvarene nego u narodnim bajkama, pricama, u narodnoj poeziji, mitologiji. Tako je pažnja skrenuta na "prosti narod", na njegovo usmeno stvaralaštvo kao emanaciju duha (up. u književnosti Jakoba i Wilhelma Grimma, Johanna Gottfrieda Herdera; Richarda Wagnera i njegova narodna muzička drama; Wilhelma von Humboldta sa novom filozofijom jezika i motom: "die wahre Heimat ist eigentlich die Sprache").
Interes za našu poeziju
Interes Europe za nasu narodnu poeziju poceo je sa romantičarima334, u drugoj polovici 18. stoljeca. Poznato je da je nasu poeziju evropskom svijetu otkrio talijanski opat, putopisac i filolog Alberto Fortis (1741-1803). U svom (drugom335) putopisu Viaggio in Dalmazia 1774. (Venezia) u drugoj svesci Fortis bilježi bošnjacku narodnu pjesmu "Xalostna pjesanza plemenite Asan-Aghinize", dakle Hasanaginicu, s prijevodom (prepjevom) na talijanski. Vec naredne 1775. Hasanaginica ce biti prevedena na njemački. Prijevod je priredio Goethe, koji će je i sam 1778. prepjevati za Herderovu zbirku narodnih pjesama ("Volkslieder"). Taj prijevod uveo je u svjetsku knjizevnost ne samo baladu Hasanaginica vec je otvorio put otkrivanju i upoznavanju ostalog našeg narodnog stvaralaštva. Zapocelo je veliko interesovanje da se ono sakupi i objavi.
Sakupljanja Na tom su poslu radili Vuk, B. Petranović, L. Marjanović, K. Hörmann i dr. (Kasnije ce se tek javiti kao sakupljači mesu Bošnjacima Osman Đikić, Safvet-beg Basagić i dr. ). Čak ce se u Bosnu uputiti i jedan Čeh, Ludvik Kuba, koji će u V. tomu svoje velike zbirke narodnih pjesama Slovenstvo ve svych zpevech, u svesci VI, objaviti naše bosanskohercegovačke pjesme za koje "drži da su melodijski najljepše i najskladnije pjesme čitava Slavenskoga Juga".336 Zanimljivo je da je Vuk najviše hvalio pjesme svojih pjevača Tešana Podrugovića, rodom iz Bosne i Hercegovine, i Filipa Visnjića, iz Međeđa, "okruga zvornickog", koji je prosao cijelu Bosnu kao guslar.
Izdanja Pod utjecajem romantizma počelo se na južnoslavenskim prostorima drugačije misliti o nasoj narodnoj poeziji koja se vec dugo stvarala, nekoliko stoljeca. Uistinu je predstavljala pravo narodno blago, izvorni izraz naroda, kako su romantičari gledali na usmeno svaralaštvo. Smatrala se, kao i svaka narodna umjetnost, svojinom naroda, općim blagom. Posebno su se lijepim i vrijednim pokazale lirske pjesme ljubavnog sadržaja - sevdalinke, uz one na "međi", balade dakle, i junačke pjesme.
Sakupljane i sabirane širom Bosne, nase su narodne pjesme uvrstavane, međutim, u zbornike srpskih i hrvatskih narodnih pjesama ponegdje uz dodatak: "iz Bosne i Hercegovine". Tako je Vuk St. Karadžić u svoju prvu zbirku pjesama iz 1814., u Malu prostonarodnu slaveno-serbsku pjesnaricu, izdatu u Beču, uvrstio neke naše pjesme napominjući uz poneku da je "pjesna Serbalja Muhamedanskoga zakona (Bosnjaka)", kako stoji npr. uz Hasanaginicu, koju je Vuk naslovio kao Žalostna pjesna plemenite Asan-aginice, načinivši pri tome na njoj desetinu intervencija dodajući čak i jedan stih na kraju, budući ju nije razumio. Mnoge naše lirske pjesme Vuk je uvrstio i u kasnije svoje zbirke naslovljene kao Srpskih narodnih pjesama, npr. u tomove I. i V., objavljene u Beču 1841. i 1866. , u skladu sa svojim uvjerenjem o postojanju samo jednog naroda, srpskog, sa "tri vjerozakona" - "pravoslavnim, katoličkim i muhamedanskim". Tako su sve pjesme "muhamedanskog vjerozakona" jednostavno pjesme "srpskog 334 Prvo djelo koje su stranci zabilježili iz naše narodne književnosti nije Hasanaginica (1774), već priče o Nasrudin-hodži, koji je imenovan kao Bertoldo u djelu (Astuzio sotilissimo di Bertoldo) što ga je Lelia Della Volpe objavio u Veneciji 1738. To je utvrdio Nikola Palikuća 1771, u svojoj knjizi Himbenost pritankogh Veleznanstva Nasredinova. Up. Ćeman, Mustafa, Bibliografija bošnjačke književnosti, 1994. str. 48. 335 U svom prvom djelu o Cresu i Osoru 1771. (Saggio d'osservazzioni sopra l'isola di Cherso ed Osoro) Della Volpe bilježi narodnu pjesmu o Milošu Kobiliću i Vuku Brankoviću. Nju će Herder kasnije prevesti sa talijanskog na njemački. Nije čudo da su romantičarske ideje prigrlili mali narodi, sa juga Evrope pogotovo, kojima je imponirao interes drugih evropskih naroda (njemačkog pogotovo) i za njegovo usmeno stvaralaštvo. 336 Up. F. Petračić i F. Z. Miler, Hrvatska čitanka, Zagreb, (prir. David Bogdanović), 1939:7.
125
naroda". Radi ilustracije navešćemo jos neke naslove pod kojim su uvrštavane bosnjačke narodne pjesme. Tako 1864. u Zagrebu Luka Marjanović objavljuje Hrvatske narodne pjesme iz Bosne i Gornje Krajine, a Ante Hangi (učitelj trgovačke škole u Bišću) 1896. Hrvatske narodne pjesme, govoreći o običajima muslimana i ostavlja 77 pjesama zborniku Matice hrvatske; Nikola Tordinac izdaje Hrvatske narodne pjesme i pripoviedke iz Bosne u Vukovaru 1883.; Bogoljub Petranović štampa Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine, knj. I-III, u Beogradu 1867-70.; Ivan Frano Jukić i Ljubomir Hercegovac (iza imena krije se fra Grga Martić) - Narodne pjesme bosanske i hercegovačke, u Osijeku 1858. i Mostaru 1892. ; 1898. u knj. III. i 1902. u knj. IV. objavljene su u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu "pjesme moslimske" ili "muhamedovske" (izbor priredio L. Marjanović); 1909. u V. knj. Matičinih pjesama ("Romance i balade") nalaze se "pojedinačni primjerci" "muslimanskih ženskih pjesama" koje je za stampu priredo Nikola Andrić; 1925. u Sremskim Karlovcima. Gerhard Gesemann objavio je dvanaest bosanskohercegovackih romansi u zborniku naslovljenom kao Erlangenski rukopis starih srpskohrvatskih narodnih pesama; na prijedlog Nikole Andrića 1942. Matica izdaje Haremske pričalice (u zbirci Hrvatske narodne pjesme), kako stoji u Predgovoru, zenske pjesme nasih muslimana ("Haremske pričalice" zapravo su ljubave pjesme, sevdalinke), i dr.
Bošnjačke će se pjesme tek ponegdje objavljivati u zasebnom zborniku kao pjesme "Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini" (up. Vinko Vice Palunko je 1886. poslao Matici hrvatskoj zbirku "220 pjesama junačkih i ženskih iz Hercegovine" sa osam bosnjackih balada)337; Kosta Hörmann objavit će Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, knj. I-II, Sarajevo, 1888-1889, i dr. Zanimljivo je da će se u jeku sakupljanja i izdanja naših pjesama na univerzitetima u Europi drzati predavanja o slavenskim narodnim pjesmama mesu kojima su značajno mjesto imale i naše narodne balade, prije svega Hasanaginica, identificirane kao muslimanske. Poznato i posebno značajno po utjecaju koje je ostavilo jeste ono koje je Poljak Adam Mickiewicz odrzao na College de France davne 1841. On je rekao da "ženska pjesma često ima ozbiljan i tragičan ton; jedna od najljepših u ovoj vrsti je pjesma o smrti Hasan-agine žene, prva koja je objavljena i poznata u Europi... To djelo je muslimanska pjesma. Slaveni koji ispovijedaju islam pjevaju također na slovenskom; oni nisu odbacili svoj jezik".
Izvori Sakupljači nasih narodnih pjesama ostavili su dragocjene tragove i svjedočenja o izvorima svojih zbirki stihova.338 Tako je Vinku Vici Palunku Jelka Bukvić prenijela mnoge bošnjačke pjesme. On je uz zabilježene tekstove pjesama ostavio i ovaj podatak: Jelka je "kao mala djevojčica isla (bi) po zimnicu u Stolac, da se prehrani, što joj kod kuće bijaše trudno, a imala je stariju sestru na službi u Ali-paše Rizvanbegovića, te bi otišla k njoj da čuva djecu, i tamo u serajlju Ali-paše naučila je od njegovih bula ove pjesme" (Palunko 1886, nav. prema Maglajlic 1898: 87). Slično je i neka Janja Vlahović "išla na zimnicu u Ljubinje da u turskim kućama čuva djecu; i ona tako nauči od bula ove pjesme", zabilježio je Palunko (Palunko: 1886, up. Maglajlić 1989: 87). Sakupljač narodnih pjesama Vuk Vrčević pisao je: "(...) najvise mi je kazala dobra starica Simana, udovica Filipa Pistelje, i njene dvije djevojčice obje Mare, pa posto su mi kazale sve ono sto su znale, hodile bi kod Turskijeh žena i djevojaka i kako bi koju čule, zapamtile bi i meni kazale (...)". (v. Maglajlić 1989:37) I Vuku su bošnjačke pjesme stizale posredno. On ih je prepoznavao i nije propustio priliku to napomenuti. Tako će npr. 1814. god. u "Maloj prostonarodnoj slaveno-serbskoj pjesnarici" zapisati: "Ovo je pjesna Serbalja Muhamedanskog zakona". Kasnije, u Srpskim narodnim pjesmama bilježit će: "(...) Koje su ženske (tj. lirske, napomena R. H. P. ) pjesme oznacene sa Ts, one sam slušao i prepisivao od neki tursko-ciganski djevojaka iz Sarajeva, kao sto i pjevaju Srpkinje turskog zakona u Sarajevu" (Vuk, knj. I, Beograd, izd. 1953., str. XXIX). Vuk je baladu Omer i Merima "prvi put čuo u Tršiću 1803. godine od jednog Ciganina iz Bosne, koji ju je uz gusle pjevao; potom sam je slušao od mlogo žena i djevojaka u Madžarskoj..." (Vuk St. K., Srpske narodne pjesme, knj. I, Beč 1841, str. 240) Vuk je uz bosansku pjesmu "Na sramotu Begi i Mus-agi" pribilježio 1814: "(...) a ovu su pjesnicu spjevale u Zvorniku Serbkinje muhamedanskog zakona, kad su Serblji, vozbuntovaši se protiv dahija, zavladali Šabcem, a Bega, Mus-aga i Kurt-oglu utekli u Bosnu i doselili u Zvornik 1804. ljeta" (Vuk, Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesnarica, Viena, 1814: 88). Nikola Andrić piše u Predgovoru Hrvatskim narodnim pjesmama (Zagreb 1941) kako je "zbornik Ante Hangia složen od takovih zenskih i junačkih narodnih pjesama, koje mesu sobom pjevaju muslimanske žene i djevojke", što je ocjena "slagača" prve knjige Matičinih Pjesama (iz 1896.). Naše pjesme "naših" muslimana
337 Up. M. Maglajlić, Usmeno pjesništvo od stvaralaca do sakupljača, Univerzal Tuzla, 1989:86-89. 338 Slično je i s narodnom prozom. Tako sakupljač Tordinac ostavlja podatak da mu je npr. bajku Sismael "kazivala starica Ruža Marić, rodom iz Livna, a naseljena u Žepču. Ne opominje se pravo gdje ju je čula, al' znade da ju je čula od muhamedanskih gospođa" (Maglajlić: 1989: 24). U istoj knjizi (Hrvatske narodne pripoviedke iz Bosne, Vukovar, drugo popravljeno izdanje iz 1883, str. V.) Tordinac bilježi da mu je neke bajke "kazivao u Žepču terzija Jozica, ili pravim imenom Jozo Mandić", koji je "kako mi reče bio na zanatu kod nekog žepačkog Muhamedanca, koji je pun bio ko oko svakakvih kazivanja, pa je ove dvije od njega naučio" (isto, str. V, nav. prema Maglajlić: 1989: 24).
126
U Hrvatskoj čitanci David Bogdanović (Zagreb, 1915) govori o srpskoj i hrvatskoj književnosti (kao jednoj) i navodi, u odjeljku o narodnoj epskoj poeziji, kako je 1774. "u drugome svesku štampana na kraju naša (isticanje R. H. P.) narodna pjesma Hasanaginica i to hrvatski original i talijanski prijevod" (str. 24). Na kraju odjeljka o diobi narodnih epskih pjesama ("u glavnome moze se reci, da sadržaj narodnih pjesama ispunjaju borbe našeg naroda hrvatskoga i srpskoga s Turcima", str. 31-32) jedan pasus posvećen je "Moslimima": "Ali i Moslimi su imali svoje pjesme, osobito oni, koji nastavaju pogranične krajeve Hrvatske, Bosne i Dalmacije. Njihove pjesme pominju se već u XVI. vijeku. God. 1574. hvali knez šibenski junaštvo svojih podanika, te ga ispoređuje s kukavštinom talijanskih plaćenika; zajedno javlja mletačkom senatu, da i 'Turci' u svojoj zemlji pjevaju o njihovoj neobičnoj hrabrosti. Dasto Turci su slavili u svojim pjesmama u prvom redu svoje junake. Najviše moslimskih pjesama potječe iz vremena, dok su oni gospodovali hrvatskom Likom, te su se jos do danas sačuvale" (36) Zanimljivo je da je ova ista Hrvatska čitanka (s podnaslovom "Pregled književnosti Hrvata, Srba i Slovenaca od početka XIX vijeka do naših vremena"), objavljena nakon stvaranja KSHS kao djelo Petračića i Milera dok se David Bogdanović javlja kao priređivač (Zagreb, 1939). U praktički neizmijenjenom tekstu ranije Hrvatske čitanke, bar kad je riječ o usmenom stvaralaštvu, u dio koji smo citirali ubačena je "veznička" rečenica: "Sve to što smo do sad rekli vrijedi samo za pjesme kršćanskog dijela naroda našega." (str. 14) Iza toga ide slijedeći tekst:
"Ali i naši Moslimi su imali svoje pjesme... Njihove se pjesme spominju već u XVI vijeku, a slave dašto u prvom redu junake vjere Muhamedove, ali znadu biti dosta pravedne i prema kršćanskim junacima pa se u njima često kršćanski (hrišćanski) i turski junaci pobrate ili pokume." Ipak, malo nakon izdanja ovih udžbenika, Matica objavljuje Hrvatske narodne pjesme (1941) sa već citiranim Predgovorom Nikole Andrića (Haremske pjesme u zb. Hrvatske narodne pjesme 1942.). Tu stoji i ovo: "Dodajmo, da sam među 'Haremske' uvrstio i neke takove pjesme, koje se po svojim motivima poznate već iz prijašnjih knjiga, ali neke nisu ondje bile spomenute ni među varijantama, a neke se odlikuju čistim muslimanskim obilježjem, tako da ih nisam mogao mimoići. Matica se sa ovo desetak knjiga Hrvatskih narodnih pjesama - svakako najdostojnije odužila svome narodu, jer je ovim knjigama definitivno srušena 'naučna' laž, koja je - od pocetka 19. vijeka - hrvatskoj pjesničkoj duši i hrvatskom imenu u stvaranju narodnih pjesama osporavala svako pravo na priznanje. A kad tamo, Hrvati stoje - počevsi (isticanje R. H. P.) s Hasanaginicom - na čelu stvaralaca ženskih baladskih i muslimanskih junačkih pjesama, koje su stvarane u ikavskom narječju, a izdane u III. i IV. knjizi Matičinih pjesama". (str. 7) Da li se zato "Muslimi" ili "Muhamedanci" ili "Muslimani", dakle Bošnjaci, nisu tako dugo prihvatili na jugoslavenskim prostorima kao nacija jer bi se tzv. "naša" književnost osiromašila?
127
Miloš Okuka
Književnojezički izrazi u Bosni i Hercegovini u Vukovo doba
KNJIŽEVNOJEZIČKI IZRAZI KOD MUSLIMANA
USMENI IZRAZ I NJEGOVA EKSPANZIJA
Vuk i preteče
Već je ranije istaknuto da je novoštokavski foklorni kome, za razliku od drugih književnojezičkih izraza bosanskohercegovačkih Muslimana, bio opšti i široko prihvatljiv jezički izraz, otvoren i prijemčiv, razuđen i s pokoljenja na pokoljenje prenošen i stiliziran. Iz toga onda slijedi zaključak da su se Muslimani i mogli uključiti u standardno-jezičke procese ravnopravno s drugim narodima srpskohrvatskog jezika zahvaljujući, prije svega, razvijenoj epskoj tradiciji, koja je posjedovala sve značajke zajedničke usmenom stvaralaštvu štokavskog područja. Mnogi muslimanski pjesnici zadužili su našu kulturu svojim umjetničkim tvorevinama na postojećim tematsko-stilskim fakturama srpske i hrvatske usmene književnosti, priključujući im i svoje, vlastite. Među njima na prvom je mjestu, naravno, sevdalinka, pjesma »slo-vensko-orijentalnog oplođenja i spoja: orijentalnog po intenzitetu strasti, po sili i potencijalu senzualnosti u njoj, slovenskog po snatrivoj, neutješnoj, bolnoj osjećajnosti, po širini njene duševnosti« (M. Rizvić).
Vijesti o muslimanskoj narodnoj tradiciji potiču odavno, još od XVI stoljeća (B. Kuripešić, I. A. Pečevi). Godine 1660. i 1664. na svojim putovanjima kroz Bosnu znameniti turski putopisac Evlija Čelebija direktno se sučelio s tom predajom, koja ostavlja traga i u njegovom pričanju. A Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu (kraj XVIII st.) daje dosta podataka o sevdalinkama i bosanskim junačkim pjesmama. U medžmui, koja se čuva u Gazi-Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu, on ostavlja i tri narodne pjesme na arebici: Ramo i Saliha; Ah, divojko bila nosa; Galan prosi gizdavu divojku.
No to nisu prve zabilježene muslimanske narodne pjesme. Već s početka XVIII stoljeća u Erlangenskom zborniku našle su se, zajedno sa srpskim i hrvatskim, i neke muslimanske balade i junačke pjesme, nevješto ćirilicom zabilježene, da bi se 1774. godine pojavila prva štampana balada, glasovita Žalostna pjesanca o plemenitoj Asanaginici, u djelu Alberta Fortisa »Viaggio in Dalmazia«. Godine 1775. Gete je s talijanskog prevodi na njemački jezik, da bi je Herder 1778. uvrstio u svoj zbornik narodnih pjesama. Na pragu XIX stoljeća škotski poeta V. Skot (W. Scott) prevodi je na engleski, a u trećoj deceniji XIX st. Š. Nodir (Ch. Nodier) i P. Merime (P. Merimee) na francuski jezik (kada slijede prevodi i na druge jezike). Nodir će za nju ustvrditi da je jedna »od najslavnijih poema morlačke književnosti«, a V. Jagić da ona »čini pokret u Historiji srpskohrvatske narodne poezije, u njenim snošenjima s zapadnom Evropom«.
S kraja XVIII stoljeća kao sakupljač muslimanskih narodnih pjesama pojavljuje se i latinist Đuro Ferić (1739—1820), koji iza sebe ostavlja narodne (»turske«) pjesme i na latinskom i na srpskohrvatskom jeziku. A u Babukićcvom Požeškom zborniku iz 1798. godine naći će se i jedna varijanta balade o smrti Omera i Merime, pod latinskim nazivom Divotium.
U Vuvoko doba novoštokavski usmeni izraz i kod Muslimana doživljava stanovitu afirmaciju naporedo sa srpskim i hrvatskim, mada je sistematsko bilježenje muslimanskog narodnog stvaralaštva započeto nešto kasnije, u drugoj polovini XIX stoljeća, nastavljajući se u XX stoljeću sve do naših dana. Toj afirmaciji daje poseban pečat i Vuko-vo djelo i njegova književnojezička shvatanja. Iako mu se nije ostvarila želja da stupi na tlo Bosne i Hercegovine, Vuk je u svojim zbirkama narodnih pjesama inkorporirao i muslimansku narodnu tradiciju. Već u prvoj od njih, u Maloj prostonarodnoj slaveno-serbskoj pjesnarici (1814) on uvrštava Fortisovu Hasanaginicu, sa poznatim tekstološkim izmjenama i stilizacijom, te nekoliko drugih muslimanskih pjesama. A u predgovoru prve knjige lajpciškog izdanja Narodnih srpskih pjesama iz 1823. godine Vuk naglašava da je ženske pjesme »označene sa (T*)« slušao i prepisivao u Kragujevcu od nekih »đevojaka iz Sarajeva«. Tu se sada ponovo pojavljuje i Žalostna pjesanca, sa opsežnim Vukovim komentarima i u novoj preradbi i stilizaciji. Evo šta on, između ostalog, u predgovoru veli:
»Iz Putovanja Fortisova ja sam je (tj. Hasanaginicu, M. O.) 1814 godine prepisao našijem slovima i onda ovdje štampao. U pomenutoj Fortisovoj knjizi ona je naštampana sa mnogo štamparskijeh, a, po svoj prilici, i pisarskijeh pogrješaka, koje sam ja, koliko sam i kako sam onda znao, gledao da popravim. Poslije je više zato nijesam ni štampao Što sam sve očekivao neću li je u narodu gdje od koga čuti; no dosad nigdje ni spomena«.
I od ovoga doba, u stvari, plele su se tekstološke i jezičke dileme o Hasanaginici, koje i danas traju. Ono što Vuku pripada naročita zasluga u svemu tome jeste to da ju je uključio među najznačajnija ostvarenja na novoštokavskom folklornom idiomu, te da joj je utkao i vlastitu književno jezičku potku. Iako su tokom vremena u tom Vuko-vom tkanju i popucali neki konci, iako se danas tzv. tamna i nejasna mjesta u njenom izvorniku različito dešifriraju, — sve nam to nije dovoljno da ustvrdimo (kako to neki danas čine) da je Vuk u Hasanaginici vršio potpuno nedozvoljene intervencije. Svako njegovo rješenje nije naravno prihvatljivo (npr.
128
snijeg umjesto snjezi, mati umj. mater, da ne vidi umj. nek ne vidi i si.). No, ne smije se gubiti iz vida da je to doba kad se Vuk bori za sasvim novi književni jezik, da je on uvijek imao u vidu opšti profil novoš tokavskog foklornog koinea, koji se izdiže iznad regionalnih, dijalekatskih idioma.
Prema tome, i muslimanski novoštokavski folklorni koine u Hasanaginici Vuk je prilagođavao svojim teorijskim shvatanjima o književnom jeziku, na jednoj strani, a na drugoj strani onome idiomu koji je preovlađujući u drugim muslimanskim narodnim umotvorinama s istočnohercegovačkog dijalekatskog terena i koji se podudara sa srpskim i hrvatskim novoštokavskim folklornim izrazom. Zbog toga je Vukovo čitanje i poimanje Žalostne pjesance i ostalo polazište za sva naredna njena filološka i umjetnička čitanja i poimanja.
Vukovi savremenici
Poslije Vukove smrti, godine 1866, »u nakladi Ane udove V. S. Karadžića« u Beču izlazi zbirka Srpske narodne pjesme iz Hercegovine (ženske). Za štampu ih priredio Vuk. Stef. Karadžić. Pjesme je, međutim, sakupio Karadžićev saradnik Vuk Vrčević, austrijski konzul u Trebinju. Među njima ima dosta i muslimanskih narodnih pjesama.
Vuku Vrčeviću pripada i zasluga skupljača prve sačuvane zbirke muslimanskih narodnih pjesama iz Bosne i Hercegovine. Na poticaj Stojana Novakovića on je tokom 1868. godine, za vrlo kratko vrijeme, sakupio i za štampu priredio »junačke hercegovačke pjesme« (muslimanske), koje su, na žalost, do danas ostale u rukopisu. Vrčevićeva zbirka predstavlja presjek epskog izraza toga vremena u jednom dijelu Hercegovine i neobično je značajna sa književnojezičkog stanovišta, osobito stoga što ona reprezentira jednu stiliziranu formu novoštokavskog koinea kod Muslimana u autohtonoj ijekavskoj sredini, jedan jezički izraz koji je prilagođen višenacionalnoj jezičkoj zajednici i zajedničkoj epskoj narativnosti.
Dvojica vukova, Karadžić i Vrčević, imali su i svoje savremenike i nastavljače u bilježenju i afirmaciji usmenog izraza, bosanskohcrcego-vačkih Muslimana, koji su utrli stazu sistematskom bilježenju musli-manske epske tradicije krajem XIX stoljeća (K. Hörmann, 1888. i 1889, L. Marjanović, 1898). Među Srbima i Hrvatima najznačajniji su Sima Milutinović Sarajlija, Ivan Franjo Jukić, Grga Martić i Marijan Šunjić.
U svojoj zbirci Pjevanija cernogorska. i Hercegovačka> sabrana Čubrom Čojkovićem Cernogorcem (Budim 1833. i, II. prošireno izdanje, Lajpcig 1837) poznati poeta, pustolov i fantast Sima Milutinović Sarajlija pružio je mnogo više podataka o epskoj muslimanskoj tradiciji od Vuka Karadžića. Pjesme sa muslimanskim temama, motivima i junacima on donosi kroz prizmu dviju konfesijskih filozofija, hrišćanske i muslimanske, što uslovljava međuzavisnost i prožimanja i u njegovom folklornom izrazu, koji u našoj nauci nije dovoljno lingvistički obrađen niti je temeljitije upoređen sa Vukovim. Na osnovu onoga što se zna, može se zaključiti sljedeće: Jezik pjesama koje potiču sa istočnohercegovačkog terena pruža različite slojeve novoštokavskog foklornog koinea zajedničkog za obje konfesije, temeljen na zajedničkom dijalekatskom idiomu sa svim stilskim odlikama epske naracije.
Dok je Karadžić imao fragmentarni uvid u usmeni muslimanski izraz sa cjelokupne bosanskohercegovačke jezičke teritorije, a Vrčević i Sarajlija (istina dosta cjelovit) samo sa terena istočne Hercegovine — Jukić, Martić i Šunjić pokrivaju širi zapadniji prostor Bosne i Hercegovine. Dio toga usmenog izraza u njihovoj redakciji bio je dostupan javnosti u Vukovo doba, u Jukićevom časopisu Bosanski prijatelj (1850, 1851. i 1861) i u Jukić-Martićevoj zbirci Narodne piestne bosanske i hercegovačke (Osijek, 1858), dok je glavnina objavljena krajem XIX i početkom XX stoljeća (Narodne pjesme bosanske i hercegovačke od I. F. Jukića i G. Martića, dva sveska, Mostar 1892. i Narodne junačke pjesme iz Bosne i Hercegovine od M. Šunjića, 1915 i, II. izdanje, 1925). Taj se izraz u dijelovima bitno razlikuje od prethodnog, sadržavajući elemente drugačije dijalekatske provinijencije i elemente »knjiškog profiliranja skupljača. No, ono što je važno jeste to da je cjelokupni fond usmenog stvaralaštva koji su zabilježili ova trojica franjevaca-vukovaca ukazao i na bogatu epsku tradiciju Muslimana sredinom XIX stoljeća, koja je bila poznata i prijemčiva i hrišćanskoj sredini. »Prožimanja tradicija tih različitih sredina« (Đ. Buturović) naravno da je posebno ostavilo traga u jezičkom izrazu, u kojem se pohranjuje materijalna i duhovna kultura naroda Bosne i Hercegovine.
Muslimanski vukovci
Bilježenje narodnih pjesama među Muslimanima vezano je za poznate Ijetopisce. Već smo ukazali na Vukova preteču (Mula Mustafu Bašeskiju (kraj XVIII st.). Iz prvih decenija XIX stoljeća poznat je još jedan Ijetopisac kao sakupljač muslimanskih narodnih pjesama, Sarajlija Mustafa Firakija. No, i Bašeskija i Firakija muslimanski usmeni izraz bilježe arebicom — i uzgredno. Uz to, taj je izraz opterećen turcizmima, posebno kod Firakije, koji neke pučke pjesme šaljivog karaktera donosi čudnom mješavinom srpskohrvatskog i turskog jezika, vještačkim idiomom koji kod učenih Muslimana donekle igra sličnu ulogu kao slavenoserbski kod Srba.
Do pojave muslimanskih vukovaca (odnosno Vukovih sljedbenika) čekalo se, na žalost, dugo. Zabludno vrijeme onemogućavalo je i one pojedince koji su uviđali posljedice tradicionalnog školskog, književnog i
129
kulturnog zaostajanja i izoliranosti od evropske naobrazbe i književnosti. Do nekog talasanja u toj bh. stradiji dolazi sedamdesetih godina XIX stoljeća, s pojavom periodike i s prodorom evropskih pisama, posebno vukovske reformisane i funkcionalne ćirilice, koju pri-hvataju i bosanskohercegovački Muslimani.
Na vukovskoj ćirilici pojavljuje se 1866. godine u »Bosanskom vjestniku« (br. 20-21, 23-24) prve »narodne pjesme bosanskijeh Muslo-mana« anonimnog skupljača (Muslimana). Utvrđeno je da je to bio istoričar Salih Hadžihusejinović Muvekit, koji je muslimansku narodnu tradiciju koristio i kao građu u svom djelu Povijest pokrajine Bosne (1887). Utvrđeno je takođe da je Muvekit poznavao i srpski novoštokavski folklorni koine (između ostalog, među Muslimanima »predbrojnicima« [pretplatnicima] Petranovićevih zbirki srpskih narodnih pjesama zabilježeno je i ime spisatelja Sali-efendije Hadži Usejinovića).
Muvekit je sastavljač i zbirke narodnih muslimanskih pjesama, koju su oduševljeno najavili ondašnji listovi, ali ona na žalost nije sačuvana. Novosadska »Zastava« od 28. IX 1866. saopštava sljedeće:
»Sali Efendija, rodom iz Čajniča, pisar u begovoj džamiji, pisar Vakupskijeh (džamijskijeh) dobara, sad izdaje kalendar za 1867 god. ćirilicom, i to najprije stari, pak novi, pa zatim turski. Kako čujemo biće i narodnijeh pjesama i lijepa sadržaja, o hvala Bogu! osvijestiše se i Srbiji Muh. vjere i počeše pečatati sa ćirilicom, srećno im bilo.«
Vijest da će izaći muslimanske narodne pjesme »u jednoj zbirci... na bošnjačkom jeziku« objelodanjuje i »Sarajevski cvjetnik« od 20. IX 1871 u redakciji Mehmeda Šakira Kurtćehajića (Bijelo Polje 1844 — Beč 1872), koji je već u prvom broju ovog glasila iznio namjere da sebe i sunarodnike uključi u novo vrijeme i evropske civilizacijske tokove. I ovdje Kurtćehajić tu vijest zaogrnjuje preporoditeljskim idejama:
»Ovom prilikom imamo bosanskom žiteljstvu prigovoriti i pokazati mu, kako se kod razumnijeh patriota uvažavaju i kao izraz oduševljenja za cara i narod smatraju narodne pjesne, koje se kod nas uz gusle na svakom sastanku i sijelu pjevaju, premda to ugledni begovi i efendije, ne samo preziru, nego se i stide svojim matefnjlm jezikom govoriti. Razumni patrioti i spisatelji, koji se zanimaju opisivanjem raznijeli naroda i njihovijeh običaja pohvaljuju narodne pjesme«.
Na osnovu svega ovoga, te na osnovu činjenica koje su poznate o djelatnosti Muvekita i Kurtćehajića, smatramo da su oni, u neku ruku, prvi muslimanski vukovci u Bosni i Hercegovini: Muvekit kao skupljač narodnih muslimanskih pjesama, a Kurtćehajić kao inicijator i strastveni propagator preporoditeljskih ideja kod Muslimana na idiomu koji zbližava sve tri bosanskohercegovačke konfesije. (Treba se samo podsjetiti njegovog rodoljubnog apela: »O naučenjaci naše domovine, hodite pokažite se s drugim kamenjem vašeg znanja i prosvijetlite oči i umove našega naroda, ne stojte nego pišite što god znate da će narodu i zemlji od koristi biti«).
I jezik Kurtćehajićevog »Sarajevskog cvjetnika« blizak je Vukovom tipu standardnog jezika, u stvari blizak je »svim nacionalnim grupacijama na bosanskohercegovačkom tlu«, što će »doprinijeti izvjesnoj jezičkoj nivelaciji u časopisima koji su izlazili u Vilajetskoj štampariji i relativno mirnom uključvanju u tokove standardizacije« (Lj. Nogo).
Umjesto zaključka
I na kraju nekoliko napomena umjesto zaključka. Prvo. Narodne pjesme kod bosanskohercegovačkih Muslimana u Vukovo doba bile su rasprostranjene slično kao kod Srba i Hrvata na idiomu koji je imao novoštokavsku podlogu, koji je, mada ne sasvim ujednačen (pored štakavske ijekavice, dijelom ikavštine i šćakavština), posjedovao određene naddijalekatske odlike. Drugo. Jezik zabilježenih narodnih pjesama u predvukovsko i vukovsko vrijeme sadrži autohtone elemente određene govorne regije s koje potiču, na jednoj, i elemente uobličenog novoštokavskog folklornog koinea, sa izvjesnim kazivačevim (i zapisivačevim) primjesama, na drugoj strani. Treće. Taj se jezik, u većini slučajeva, podudara »s jezikom Vukove narodne poezije i tamo gdje se ona ne podudara sa standardnom srpskohrvatskom normom, što sve govori o nesumnjivom pripadanju i ove poezije novoštokavskoj folklornoj koine i o sudjelovanju u njenom razvoju« (H. Kuna).
130
Hörmannov Predgovor II knjizi narodnih pjesama
PRIPOMENA
Nije tomu davno što sam turio u svijet prvu knjigu narodnih pjesana, pobranih po kitnjastim vrtovima naših Muhamedovaca. Položivši tu knjigu narodu na koljeno, izgledao sam radoznalo, kako će biti primljena ova moja ponuda. Primljena je tako, da pred narod mogu izaći evo i s drugom knjigom ovog narodnjeg blaga.
Bude li prihvaćena kao i prva, biću zadovoljan i radosno ću se primiti rada oko treće knjige.
Radujući se ljubavi, kojom širi slojevi naroda pri više na srce prvu knjigu »Narodnih pjesana Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini« izgledao sam nestrpeljivo sud naših književnika o njima. Znajući da sam novajlija u takoj radnji, željno sam iščekivao pouke s pozvane strane.
Nije mi trebalo dugo čekati i već nađoh svoju radnju oglašenu i u našoj i u stranoj štampi. Uz to mi stizahu listovi od uglednih lica u domovini i izvan nje. Svi mi povlađuju radnji, svi me sokole, da je nastavim.
Ali za dugo ne bje onoga, što sam žudio: potankoga suda o vrlinama pjesana, ali i o manama moje radnje. Ele dočekah i to.
Stiže mi ocjena g. dvorskog savjetnika, profesora V. Jagića, štampana u »Arkivu za slavensku filologiju« (XI. svezak), u kojoj me ovaj odlični naučenjak u jednu ruku poziva da nastavim izdavanje sabranih pjesana, a u drugu me savjetuje, šta mi valja popraviti ili popuniti.
Prije Jagićeve ocjene primih 30. broj »Vienca«, što se vije u bijelom Zagrebu. Obradovah se »Viencu«, kad u njemu nađoh kritiku moga djela.
Ja kritike, sinula je guja, i orlu bi oblomila krila!
Nadah se i s ove strane trijeznome i nepristrasnome sudu, al kad tamo, g. kritičar sio jalom u srcu, zaoštrio ubojito pero, zamočio ga u žuč i stao mi čitati molitvu, kakoj se ni u snu nadao nijesam. Sva knjiga, veli g. kritičar, ne vrijedi ćumura, na kojoj bi je valjalo spržiti.
»Ali stani od Doboja Mujo, i mi konja za trku imamo!« —
Da vidimo, šta je ono izazvalo onoliku nemilost g. kritičara. Veli moj nemilosni sudi ja, da sam počeo raditi o knjizi tek onda, kad se pročulo da »Matica hrvatska« priređuje taku zbirku, ne bih li nju u tome pretekao.
Ovo nije istina. Mogao bih nabrojiti mnoga čestita lica, koja moj rad oko sabiranja narodnih pjesana poznaju na mnoge godine prije, nego što sam i znao za Matičinu nakanu. Što sam bez ikakove naročite namjere brže dovršio svoju radnju, nego li g. kritičar svoju, tome ja kriv nijesam.
Podmeće mi g. kritičar da sam nekakim zvaničnim nalogom odredio sabiranje narodnih pjesana. Ovo je puka izmišljotina, na koju odgovarati ne marim.
Dopisivao sam se s mnogim prijateljima radi narodnih pjesana, moleći ih da mi pribave po koju. Kada npr. u sakupljenom materijalu o bojevima Muja Hrnjice ne nađoh pjesne o njegovoj smrti, stadoh pisati tamo i amo, dok je u Foči ne stigoh. Zar to nijesam smio učiniti?
A zna li g. kritičar, da od onog časa, kad sam dočuo da »Matica hrvatska« u jednom dijelu bosanske Krajine sabire narodne pjesne, u onom kraju ne htjedoh ni jedne pjesne pnibilježiti, akoprem mi je to bilo moguće i ponuđeno. Od Jajca i Prijedora dalje na sjeverozapad ja svoga rada protegao nijesam, a neke prije sabrane pjesne iz ravnog Bišća ne dadoh u štampu. — Jesam li dakle kvario rad g. kritičaru, neka prosuđuju štovani čitaoci. —
Gosp. kritičar podmeće mi i to, da stvaram muhamedovski narod!! Toga osim njega niko ne nađe u onome, što sam uz zbirku napisao. Zašto nijesam narodnim imenom ozvao pjesne? Nijesam htio, jer se u poznatu prepirku o imenu naroda i jezika ne uplićem. —
Gospodin kritičar »Vienčev« veli još i to, da sam načinu pisanja za volju, koji sam za moju zbirku odabrao, ispuštao i izmjenjivao riječi. I to nije istina. — Da je pri redigovanju pjesana trebalo koješta ispustiti i izgladiti, o tome neće sumnjati ni g. kritičar, koji bi po svome govoru bio u tome još i dalje zašao nego ja.
Ja sam to činio samo onda, kad sam naišao na pogrješan ritam, na prevelik broj slogova i na neestetične
131
izraze. Načinu pisanja za volju nigdje nijesam mijenjao teksta i gledao sam uopće da što manje — »redigiram«. —
»Beg Ljubović u džepove ruku« ...
»Beg tatara za bijelu ruku« ...
i slični stihovi onako su zabilježeni, kako je guslar pjevao, a to su sasvim pravilne eliptične rečenice, koje se često čuju i u prozi (Dođe mi prosjak, a ja ruku u džep pa mu dadem novčić. — Ja njega za ruku, pa ga uvedem u sobu). U Vuka (ženske) pj. 6. str. 18. ima npr. »U to doba u odaju Fata«. — To što rekoh budi rečeno za sve kritičareve konjekture te ruke, dakle i za onu, gdje mi podmeće da sam epiteton ornans »lijepa« ritmu za volju zamijenio riječju »mila« (mila kćerca, mila sestra itd.). Tu je riječ upotrebio guslar, gdje god sam je zapisao. Nije to najzad ništa novo, ima toga i u Vuka:
»Ti počekaj, moja mila sejo, Dok ja odem za bijelu crkvu« ... (II. pj. 9, stihovi 92 i 93) — »Lazo hoće Milicu djevojku, Baš Milicu milu mljezimicu, — Milu seju devet Jugovića« ... (II. pj. 32, strana 185, stihovi 138—140); »Znaš li štogod za Haj kunu kazat, Sestru milu Frce Ibrahima« ... (III. pj. 26, strana 181, stihovi 255. i 256).
Fonetički pravopis, veli gosp. kritičar, da mi nije dosljedno proveden, jer sam pisao: ne htje, kćerca, nedjelja, vidjeti, odsjede, ondjeka itd. Tu mi valja reći, da prihvativši fonetički pravopis, nijesam prihvatio pravopisnu anarhiju, kakvom ponegdje hoće da nam nakaze jezik, pišući svaki onako riječi, kako mu se pričinja, da ih čuje. Rekao sam u pristupu, da sam u pravopisu slijedio stope Daničićeve, koji je za fonetički pravopis udesio stalna pravila. Neka se dakle g. kritičar izvoli uputiti, kako su ove i ovake riječi zapisane u Daničićevu prijevodu starog zavjeta i u akademičkom riječniku.
G. kritičar priča da se češće zadubi u Vukove pjesne; biće mu dakle valjda poznata Vukova primjedba u III. svesku na strani 528, koju nadovezuje na stih:
»Labudovi već bi poletjeli«
i koja glasi: »Poletjeli, kao i djevojka i nedjelja, to je po dubrovačkom i bosanskom govoru«.
Učeni gosp. profesor Jagić prigovarajući mi, što sam se poslužio latinicom, nadovezuje: Nachdem man sich jedoch filr die lateinische Schrift entschieden, so kann die Art und Weise der graphischen Anmendung dieser nur gebilligt werden; es sinđ die bevvahrten Grundsatze Vuk's gena u befolgt worden« ...
Ovi se dojakošnji prigovori tiču mene i moje radnje.
Ali je gosp. kritičar napoprijeko skudio i pjesne same po sebi, veleći: »Nema nijedne pjesme koja bi se kao uzor narodne pjesme mogla postaviti.«
Nekim prigovara što imaju mnoštvo tuđih riječi, pa me kori zašto te riječi nijesam zamijenio narodnijem. G. profesor Jagić veli, da bi me onda ukorio, kad bih to učinio. — Za neke pjesne veli g. kritičar, da bi valjale, da sam sve riječi u njima protumačio. Ja tu ne vidim logike, ta nije tu pjesna kriva, već ja. Svoju krivicu u tom pravcu ja u nekoliko priznajem, a čestiti čitalac već će u drugoj knjizi naći proširen »tumač«.
Još mi je izjaviti, da sam gosp. kritičaru za ljubav ovaj put tumačio čak i one riječi, koje u nas svaki čitalac i poznavač jezika poznaje, a te su npr. direk, kuršum, mandat, sermija, jaranica, dževab, dohakati, koleda, kenjac, sevdisati, džemadan, tabak itd.
Ispod pjesana nijesam htio da tumačim riječi, jer bih jednu te istu riječ onda morao po više puta tumačiti.
G. kritičar prigovara pjesnama radi kronoloških i topografskih skokova, priznavajući međutim, da se toga nalazi i u drugim narodnim pjesnama.
Ne mogu pravo da razumijem, što u tom pravcu g. kritičar upravo želi.
132
U broju 31 »Vienca« veli mi ovo: »Ovo uniformiranje (u pogledu govora) je tako nedopušteno, kao što nije dopušteno izpravljanje narodnih pjesama prema poviesti i kronologiji. Tako izpravljena pjesma nije više narodna.« U istom broju na str. 492. veli pak ovo: »Ovi kronologijski i topografski skokovi su uobće slaba strana narodnih pjesama i pjevača, pak ne možemo za nju svakoga sabirača odgovornim činiti, ali možemo dapače moramo onoga, koji daje firmu toli znamenitom poduzeću.«
Dakle ne smijem ispravljati kronoloških i topografskih skokova, a ipak sam za njih odgovoran!
Ton, kojim je ta kritika pisana i koji inače nije običajan u razložitih ljudi, neda mi, da potanko zalazim u sve primjedbe g. kritičara; volim se o takvim stvarima pregovarati, ali se ne marim inaditi, samo ću se radi opće ga interesa osvrnuti još na neke glavnije izraze, kojima je g. kritičar izvolio prigovoriti.
»Cura«; ta riječ upotrebljuje se u Bosni-Hercegovini u istom smislu kao i djevojka, a dolazi često i u Vukovoj i Petranovićevoj zbirci. Neka g. kritičar isporedi za primjer: u Vuka III pjesna 24, stihovi 450, 594, 635; pjesna 72, stihovi 14, 28, 35, 52; ženske, pj. 7: 20; pj. 98, str. 141; pj. 165, str. 203; pj. 167, str. 204; — u Petranovića II. pj. 22, stih 436, pj. 50, stihovi 135, 163; pj. 55: 120 itd. — Ondje će gosp. kritičar naći dosta »cura«, a ako ga put zanese ovamo, drage ću ga volje upoznati sa domaćim stanovnicima, koji će mu pripovijedati: da imadu dvije tri cure, ili: da im je cura za udaju. —
»Car Sulejman sobom Džana pita«
nije narodni stih, — veli g. kritičar. U Vuka III. 26. pj. 142 ima stih: »Sobom misli Komnen-bajraktare.« Pjesna je krajiška.
»Soko Mehmed-paša« trebao se protumačiti; ta ja sam to učinio u »Dodatku« (strana 587 do 589). —
»Kada bideš poljem zelenijem« ... »Poljem se je magla uhvatila« ... »Kada bideš poljem stambolskijem« ...
Za ove stihove veli g. kritičar da je nevjerojatno, da se instrumental kretanja slaže sa svakim glagolom. Ako me učeni g. kritičar hoće poslušati, neka izvoli otvoriti Daničićevu sintaksu na str. 553. i 554, pa će naći ovo pravilo: »Reč u ovom (6) padežu pokazuje, da je ono, što sama znači, micanju put ili prostiranju mesto« — dalje: »može se što ovako micati ili prostirati, pa se o njemu kazati samo bivanje, koje se misli da mu priliči u tom stanju.«
Između primjera navešću samo ove: »On nagoni Kosovijem vranca« (III. pj. 30, stih 70) »Brdom smilje i dolom bosilje.« (I. pj. 548) »Neko pjeva drumom širokijem« (III. 3, stih 50) »Kad su bili poljem širokijem« (III. 21, stih 70) »Kad bješe gorom zelenom« (I. pj. 421). —
Konja, stari Iconium u Maloj Aziji. U Kukuljevića »Slavni Hrvati« naći će učeni g. kritičar, da je Mehmed-paša Sokolović jedno vrijeme bio u Konji. U Sarajevu ima ljudi koji su tamo bili.
A ja bogme, svakako vrlo živa negacija; meni se ne čini baš ružna, a u ovdašnjeg naroda često se čuje. Ima je i u Vuka III. pj. 32. stih 30.
Janok, u Vuka II. u pj. 101 i III. u pj. 18. Po situaciji u pjesnama i po nekim turskim analima to je Rab. Blizu ove varoši ima mjesto Janos — haza, pa je možda od toga postao Janok.
Baljemez, baljemez top. U Vuka III. pj. 18: 250: »On obori tridest baljemeza«. — Nukica (po gosp. kritičaru »Nukerl«!!) spominje se i u Vuka, III. pj. 33: 183: »I Nukici poljubio ruku«.— Pokajanje = osveta, cf. »Pokajati« u Vukovom rječniku. Ognjeslav Utješenović — Ostrožinski veli u »Ratnoj pjesni Kosovskoj«: »Poći nam je na Kosovo ravno, naše stare p o k a j a t i slavno«. — Odnesla = odnijela. Isporedi Vuka III. pj. 26: 262 i 263: »Baš je niko nije zaprosio, a nekmo li mladu odnesao«. —
Još jedno. Stare oblike ostavio sam u pluralu, gdje su od pjevača zabilježeni. U singularu upotrebio sam za sva muška imena na o i e oblike prve deklinacije (Mujo, genitiv Muja, Muju itd.). U Vukovim krajiškim pjesnama (III sv.) ima i ovako i po trećoj deklinaciji Muje, Muji itd. Nema sumnje, da je ono prvo pravilno.
Prezens historički svršenih glagola mjesto avrista nijesam ni ja mogao naći u drugim zbirkama, taj oblik ostaje dakle specijalitet nekih pjesana u mojoj zbirci. Mislim ipak, da za to ne valja pjesnu osuditi, već treba u tome vidjeti simptom i tražiti mu razloge.
133
S velikom blagodarnošću primio sam ozbiljnu, dostojnu i vrlo poučnu ocjenu, koju je o mojoj zbirci napisao gosp. profesor V. Jagić u XI svesku svog lista: »Archiv fur slavische Philologie«. Velika je razlika između njega i »Vienčeva« kritičara. Gdje je ovaj za svaku pjesnu odredio »katul-ferman«, gosp. profesor Jagić nalazi dosta njih lijepima, a za XXXII. pjesnu kaže: »da je vrlo lijepa i da se s najboljim proizvodima srpskog narodnjeg pjesništva može stati usporedo.«
Dvije tačke navađa g. profesor Jagić, gdje sam zgriješio; on veli:
1. da sam trebao naznačiti ime svakome pjevaču, od koga koja pjesna potiče i ko ju je zabilježio;
2. da nijesam smio ikavske pjesne preokretati na ijekavštinu.
Pokoravam se ovom osnovanom prigovoru, te ću se prvom zahtjevu radosno odazvati. Knjizi, što će slijediti za ovom, dodaću imena i pjevača i sabirača svake pojedine pjesne.
Zašto sam sve pjesne okrenuo* na ijekavštinu razložio sam u »Pristupu« prve knjige, samo još dodajem, da po mome sudu ne treba držati u vidu samo znanstvene, već i praktične svrhe. Ja sam bio toga mnijenja, da ne bi dobro bilo, kad bi knjiga, koja će se obilatije širiti među širim slojevima naše muhamedovske braće, i koju će svi s voljom čitati, odmah prikazala toj u pogledu naše knjige još mladoj stihiji našeg naroda pravopisni kaos, kakim se može naša literatura podičiti nad svaku inu. Mišljah, da je tu korisnije prikazati narodu lijep, pravilan d dotjeran govor i pravopis. Rukopise pohraniću u našem muzeju, pa htjedne li ko s naučnih razloga saznati, kako je koja pjesna zapisana, ondje će ih naći. Zahtjevu i savjetu veleuvaženog g. profesora Jagića ja se ipak i u tom pravcu pokoravam i bio bih mu udovoljio već u ovoj knjizi, da nije bila već preko polovice doštampana, kad mi stiže kritika g. Jagića. U trećoj knjizi biće dakle pjesne, ikavski zapisane, onako i štampane.
Na pitanje g. profesora Jagića, zašto ove pjesne nijesu štampane ćirilicom, odgovaram, da je meni ćirilica draga kao i latinica, ali je zbirka u prvom redu namijenjena našim Muhamedovcima, koji se danas više služe latinicom nego ćirilicom.
Sarajevo mjeseca aprila 1889.
KOSTA HÖRMANN
* U oba prethodna izdanja: okrenio. [prim. Đ. B.]
134
Đenana Buturović
MARJANOVIĆEVA ZBIRKA
Neprocjenjive zasluge u historiji bilježenja i publikovanja muslimanske epike ima Luka Marjanović čije djelovanje se odvija u dvije posljednje decenije 19. vijeka. Njegov je rad inspirisan svakako tadašnjom opštom atmosferom u hrvatskoj kulturi i nauci, koju je karakterisala otvorenost u proučavanju narodnog života i običaja, kao i narodnog stvaralaštva uopšte. Mladi Marjanović, rodom iz Zavalja kod Bihaća, još kao đak počinje da sakuplja narodne pjesme, pa veoma rano bilježi i nekoliko muslimanskih epskih pjesama, vjerojatno od hrišćanskih kazivača (period 1859. do 1863). Isključivo muslimanskoj epici Marjanović se okreće 1886. u fazi pune zrelosti, tada već s titulom profesora crkvenog prava na zagrebačkom sveučilištu. Pjesme sakuplja i bilježi sa izvanrednom ekipom saradnika, među kojima sam ističe mladog studenta prava Petra Starčevića, a potom Ivana Kostrenčića, tadašnjeg sekretara Matice hrvatske. U bilježenju pjesama pomagali su mu, uz pomenutu dvojicu — jedni u Zagrebu, drugi na terenu — Hugo Badalić, Milivoj Šrepel, pjesnik August Harambašić, Stjepan Bobinac, Mile Findrik, učitelj i književnik Janko Leskovar, student prava Pavle Majstorović i Martin Pilar. Marjanović je i lično mnogo bilježio, i nastojao je da bilježenje pjesama bude, prije svega, njegov posao, ili da se odvija u njegovom prisustvu, te najzad da on lično kontrolira sve ostale zapisivače.
Tako je nastao najobimniji fond muslimanske epike iz 19. vijeka — zbornik muslimanskih tradicionalnih pjesama — oko 300 junačkih pjesama sa oko 250.000 stihova. Prema jednoj informaciji koju je donio sarajevski časopis »Nada« za godinu 1898. zagrebačka škola koja je radila na sakupljanju i izdavanju narodnih pjesama — imala je ambiciozan plan - da publikuje desetak knjiga muslimanskih narodnih pjesama.
Posao koji je uradio Marjanović je ogroman, bez obzira na pomoć koju je imao. Godine 1898. i 1899. u ediciji .»Hrvatske narodne pjesme« u redakciji Luke Marjanovića publikovane su Junačke pjesme (muhamedovske), knjiga III i IV. U obje knjige zajedno objavljeno je 50 pjesama.
Višestruka je i ogromna vrijednost Marjanovićevog rukopisnog zbornika. Posebno je značajno što je čitava akcija na sakupljanju muslimanske epike bila usmjerena na bilježenje pjevačkog repertoara najboljih znalaca muslimanske epike iz zapadne Bosne, pa su i pjesme u rukopisnom Marjanovićevom zborniku predočene po pojedinim kazivačima, odnosno pjevačima, njihovim prenosiocima i tvorcima. Ovaj princip prisutnosti kazivača, prenosioca u svojstvu nosioca epske tradicije, Marjanović je zadržao i u publikovanom dijelu zbornika.
Međutim, izbor ne predstavlja vjerodostojno čitav fond, što je uočio i Marjanovićev recenzent (Đuro Šurmin), a i prvi kritičari. Ipak, kada je riječ o ukupnom Marjanovićevom radu na sabiranju i izdavanju muslimanske epike, onda treba razlikovati značaj rukopisnog fonda od značaja publikovanih zbirki. U naučnim proučavanjima muslimanske epike, posebno u proučavanjima tipova i oblika epskih pjesama kao i tehnike stvaranja i prenošenja usmenih pjesama nezaobilazan je rukopisni fond. Međutim, i publikovana Marjanovićeva zbirka, kao i sve ostale zbirke južnoslovenskih epskih pjesama publikovane u 19. vijeku, ušla je u historiju usmene književnosti, i bez obzira na uticaj koji je ona imala ponovo u narodu, ona predstavlja, nakon Hörmannove, drugu zbirku po značaju u historiji proučavanja bosanskomuslimanske usmene književnosti. Nastala je kao rezultat književnoestetskih kriterija vrednovanja usmene tradicionalne književnosti, koji su bili karakteristični za 19. vijek, pri čemu se kategorija usmeno, pa ni tradicionalna, nije uvažavala na način na koji će se to činiti u 20. vijeku. Tako su književnoestetski kriteriji rukovodili i Luku Marjanovića u odabiranju primjera za publikovanje. Za Marjanovića je »sabiranje i izdavanje, napose redigovanje narodnih pjesama literarna operacija i to od velikog zamašaja«. Pri svemu ovome treba imati u vidu da je Luka Marjanović imao i posebnu namjeru da prezentuje primjere koji će biti različiti od onih koji su već publikovani u Hörmannovoj zbirci, ili, kako je on sam isticao, da donese bolje i interesantnije. U cjelini gledajući, zbirka je mnogo više od Hörmannove rezultat literarno-antologijskog pristupa epici. U od-nosu na Hörmanna Marjanović je nedopustivo više intervenisao u tekstovima pjesama, unosio je nove stihove, izbacivao stihove i čitave stihovne cjeline (od dvadesetak do oko 700 stihova), čime je uticao na strukturu pjesme i na njen kvalitet. Zanemario je manir i umijeće pjevača koji, saopštavajući pjesme, u stvari ih ponovo komponuju.
Prije nego što će prići bilježenju usmenih tradicionalnih muslimanskih pjesama Marjanović je do tančina razradio metodologiju rada. Pregledao je sve publikovane zbirke, a imao je u vidu propozicije koje je istakla Matica hrvatska u »Pozivu za sabiranje hrvatskih narodnih pjesama« među kojima, kao osnovni zahtjev,
135
stoji da se pjesma bilježi vjerno, onako kako pjevač pjeva.339 Njegova izvanredna osobina je uz to: javnost njegovog rada, nema nijedne njegove radnje u vezi sa sakupljanjem, redigovanjem i publikovanjem narodnih pjesama da je za nas danas tajna. Svoj stav o zapisivanju on je već imao formiran kada je pristupio sakupljačkom poslu i potpuno je identičan onome koji izlaže u kritici Hörmannove zbirke,340 što je evidentno kada se uporede stavovi o zapisivanju i stav da samo pjevač može popraviti kazivanu pjesmu, ponovljen više puta u korespondenciji sa pjevačem Mehmedom Kolakovićem, i kasnije sa zapisivačem Pavlom Majstorovićem. Međutim, i pored ogromne ljubavi za narodno pjesništvo, Marjanović neće imati onu snagu koju je imao Hörmann da pusti u svijet nauke i znatiželjnih čitača i ljubitelja onakvu pjesmu kakvu je pjevao pjevač. On je imao za uzor Kačićev »Razgovor ugodni« i Vukove zbirke, pa nam, pominjući ih kao uzor, indirektno priznaje da je već kod prepisivanja mijenjao tekst (»Ja sam se svaki put zadubio u ove pjesme prije nego što sam od pjevača počeo pjesme prepisivati.«)341 No, on se dokraja trudio da dobije od pjevača što bolju pjesmu, pa i prilikom posljednjih bilježenja piše Pavlu Majstoroviću: »Bećir Vam imade onako kazivati pjesmu, kako ju i pjeva i svojim ostalim slušačima. Neka ponese i tamburu dvožicu, koja mu kod koje pjesme — ako zapne može i pomoći. Tačno onako bilježite, kako on kazuje. Gdje na pr. kaže i ili ije, vi tako napišite342. U pismu Majstoroviću nalaže mu da odmah prepisuje Bećirove pjesme ispravljajući istovremeno ono »što se može«.
Prema mojim dosadašnjim proučavanjima ukupnog rukopisnog fonda Luke Marjanovića sve pjesme su prošle njegovu redakturu. Čitajući pjesme, Marjanović je svaku ocjenjivao sljedećim ocjenama: vrlo dobra, dobra, srednja, loša. Označio je broj stihova, odredio im je osnovnu tematiku, a ponekad je pjesmama koje je pregledao označavao i uže tematske kategorije. Redaktura primijenjena na pjesme prve i druge knjige (u pripremi je bila i treća), uistinu drastično odudara od onog što je Marjanović proklaniovao, pa čak i u predgovoru knjige — o vjernom bilježenju pjesama i o uvažavanju originalnih zapisa. Najozbiljnije primjedbe kritike i učinjene su na račun Marjanovićevih intervencija u tekstu pjesama. Prvi ih je uočio, prije nego što su pjesme i ugledale svjetlo dana, Đuro Šurmin, recenzent. Šurmin je negativno ocijenio zbirku i tražio da se u takvom obliku ne štampa, jer će, u suprotnom, dovesti u pitanje ugled Matice. Osnovna Šurminova primjedba se odnosi na ispravljanje stihova, te njihovo izostavljanje. Po Šurminu se pjesme moraju objaviti onakve kakve su zabilježene, ukoliko priređivač ocijeni da izuzetno mora da izostavi koji stih, u tom slučaju on to mora i da navede.343 U kraćim ocjenama i osvrtima na ovu zbirku, nakon publikovanja, malo je dotican Marjanovićev redaktorski rad, a kada je to činjeno, onda je on uglavnom ocjenjivan pozitivno. Godine 1900. Tugomir Alaupović u svojoj razvučenoj recenziji, ocjenjuje visokom ocjenom Marjanovićev rad uopšte, pa i redaktorski. Alaupović smatra da je zbirka dragocjena i u etičkom i u jezičkom pogledu. Zapaža izvjesnu nepovezanost u kompoziciji, te iznosi stav da je trebalo da Marjanović izbaci suvišne stihove, zamjera mu intervencije na postizanju deseteraca, a odaje priznanje na čuvanju autentičnog dijalekta. Zanimljivo je mišljenje o pjesmama ove zbirke izneseno 1907. u Beharu da su »pjesme po kancelarijama dogonjene, a nikako vjerno prenošene na papir iz pjevačevih usta«.344
Prvu kritičku ocjenu Marjanovićevog redaktorskog rada dao je 1956. Branislav Krstić.345 To je prva publikovana radnja u kojoj su na temelju poređenja tekstova predočene Marjanovićeve intervencije na tekstu koje je ovaj autor klasificirao na sljedeći način: ispravljanje nepravilnih stihova, stapanje više stihova u jedan, razrada stihova, mijenjanje reda stihova, izostavljanje stihova, umetanje stihova, popravljanje jezika, ispravljanje pravilnih stihova. Baveći se muslimanskom epikom, a posebno njenim tipovima i oblicima, godinama sam obavljala proučavanja ukupnog Marjanovićevog fonda muslimanskih pjesama, i utvrdila također da su Marjanovićevi zahvati u redigovanju pjesama bili česti i veliki, te da su uticali na strukturu muslimanske epike o kojoj se govorilo u javnosti na osnovu primjera iz njegovog zbornika.
339 Predgovor uz knjigu: Hrvatske narodne pjesme. Skupila i izdala Matica hrvatska. Odio prvi. Junačke pjesme. 340 L. Marjanović, Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, sabrao Kosta Hörmann. Knjiga prva. Sa-rajevo 1888, Vienac, XX/1888, br. 30, str. 478. 341 Knjiga prva. Zagreb 1896. Predgovor, str. IX. 342 Arhiv JAZU, ONŽO. Fascikl nesređene korespondencije. (Razna pisma). — O redakciji pjesama Marjanović govori i u Predgovoru o zbirci kada pominje pjesme Bećira Islamovića: »Od suvišnih stihova i čestih opetovanja istih stihova nismo ga mogli odvratiti. Njegove su pjesme i kod redakcije najviše posla zadavale, jer se moralo iz njih dosta nepotrebna ispuštali...« (str. XXIII). U odjeljku Predgovora »Izdanje piesama« pokušava da kaže čitaocima da su do sitnica zadržane jezičke osobenosti »sve onako kako smo od pjevača primili i zabilježili« (LIV). 343 Ova recenzija nalazi se u Arhivu Odbora za narodni život i običaje JAZU. Fascikl neobrađene prepiske (Razna pisma). Recenzija nosi datum 12. oktobar 1898. " Tugomir Alaupović, Hrvatske narodne pjesme. (Skupila i izdala Matica hrvatska. Odio I. Junačke pjesme (muhamedovske). Knjiga III. Zagreb 1898). Nada, VI/1900, 5, str. 70—71; 6, str. 86—88; 7, str. 98—101; 8, str. 115—117; 9, str. 131—134; 10, str. 147—150; 11, str. 163—165; 12, str. 179—182. 344 Anonim. Muslimanske narodne junačke pjesme. I. sveska. Sakupio Esad Hadžiomerspahić. Izdala štamparija Ugrenovića u Banjoluci 1907. Behar, VHI/1907—1908, 13, str. 208. Prikazujući zbirku Esada Hadžiomerspahića ovaj anonimni autor se osvrće na Hörmannovu i Marjanovićevu zbirku. 345 Branislav Krstić, Luka Marjanović i Nikola Andrić kao izdavači narodnih pesama. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, XXII/1956, 3—4, 241—253. 20 L. Marjanović, Predgovor, str. 30.
136
Zapažanja na kojima sam insistirala sedamdesetih godina bila su da je redigovani tekst zaveo i naučnike velikog formata kakav je Schmaus, pri čemu sam ukazala na činjenicu da je on na temelju redigovane pjesme pravio zaključke o njenoj autentičnoj strukturi. Iscrpnu analizu odnosa štampanih pjesama u Marjanovićevom zborniku i njihovih originalnih zapisa, sa svim prepisima i kolebanjima glavnog redaktora Marjanovića, koja su pratila ove prepiše, dala je Đurđica Mučibabić u citiranoj radnji. Utvrdila je da su intervencije veoma krupne, a ne male i neznatne i da, ponekad, dovode u pitanje i kompozicionu organizaciju pjesme. Đurđica Mučibabić je, nadalje, utvrdila sljedeće: da je Marjanović iz pedeset pjesama izbacio broj stihova koji odgovara stihovima za četiri veće pjesme, da su u »oštrom rezanju« najteže prošle pjesme Salka Vojnikovića, da je često najkraća verzija bila u prepisu, a publikovana sa vraćenim stihovima iz originala. Kroz pet drastičnih primjera Đurđica Mučibabić je ciframa iskazala stanje u stihovima pojedinih pjesama (prvi broj je broj pjesme u zbirci, drugi označava stihove u originalu, treći u prepisu, četvrti u ispravljenom prepisu, a peti u zbirci:
1. 1665 — 1428 5. 1641 — 1645 23. 2457 — 2436 28. 1378 — 1097 30.
— 1009 — 1009 — 1045 — 1052 1. 1665 — 1428 5. 1641 — 1645
Utvrdila je da je samo jedna pjesma nakon mijenjanja broja stihova, izbacivanja i ubacivanja, zadržala isti broj stihova u svim fazama (pjesma br. 32), dok je druga (br. 47) na kraju imala šest stihova više nego u originalnoj verziji.
Sagledavajući postupak Luke Marjanovića u vezi s njegovim kraćenjima pjesama Salke Vojnikovića i Bećira Islamovića (Gerzelez Alija, carev mejdandžija prva pjesma zbirke, Ajka Bajagića izbavlja braću, dvadeset treća pjesma zbirke, Car i Lehovkinja Mara, peta pjesma zbirke, sve tri Vojnikovićeve, zatim Ženidba Hadžagić Mujage, Bećira Islamovića) ona poseže za njegovim komentarima istovremeno pokazujući u kakvom je odnosu njegov postupak sa onim što je on izjavio u uvodu. Po Marjanovićevim komentarima 600 ispuštenih stihova znači ispuštanje nečeg suvišnog, stihova koji znače »opetovanje«, tj. reducirana pjesma je tek dobra za publikovanje. Đurđica Mučibabić posebno ukazuje na one krupnije Marjanovićeve intervencije koje zadiru u suštinu epskog kazivanja. Bira najbolji način da to prezentuje, da o svom postupku govori sam Marjanović. Marjanović je, naime, uz original Islamovićeve pjesme Ženidba Hadžagić Mujage (pjesma publikovana pod br. 28 u četvrtoj knjizi) donio sljedeću bilješku »Od stiha 60—165 ispušteno je sedlanje i opremanje konja i oblačenje Mujagino, jer se to u svakoj većoj pjesmi ovoga pjevača istima stihovima opetuje«. Đurđica Mučibabić je s pravom zaključila da je ovim izbacivanjem pjesma izgubila u stvari, svoju autentičnu formu. Utvrdila je, dalje, da se izbačeni stihovi nisu nijednom više ponovili na isti način. U predgovoru zbirci Marjanović je dao iscrpne bilješke o svim svojim pjevačima, o njihovom životu, učiteljima, učenju, naveo je imena begova i drugih uglednika kojima su oni odlazili i pjevali svoje pjesme. Najviše pjesama zabilježeno je od pjevača Salka Vojnikovića, 104, zatim od Mehmeda Kolakovića, 68, potom od Bećira Islamovića, 48, od Ibre Topića, 35, Ibre Karabegovića, sedam, od Ibre Derviševdća, pet, od Alije Prošića, tri, a od Omera Ukića i od Ibre Hrnjića po jedna. Publikovane su pjesme samo petorice pjevača. Najviše je publikovano Kolakovićevih pjesama, 23, potom Islamovićevih, 13, Vojnikovićevih, devet, Karabegovićeve, tri, i Toipićeve, dvije.
Svi ovi pjevači su iz porodica u kojima se njegovala herojska epika. Svima njima je bio jedan od učitelja otac, amidža, daidža ili stariji brat. Trojica pominju kao najboljeg pjevača u bihaćkom kraju Ćerima Čaića (Islamović, Majetić, Karabegović). Taj Ćerim Caić je, po Islamovićevom pričanju, od kapetana Murata Beširoviića naučio 360 pjesama »što mu ih je iz nekakve knjige čitao«. Nabrojivši mnoge pjevače, Islamović navodi da su svi pjesme primili od Čaića. Islamović je još kazao da je Murat-kapetan Beširević pomenutu knjigu dobio od nekakve »Turkinje« djevojke iz Like. »Knjigu od pjesama« pominje i Mehmed Kolak Kolaković, a vezuje je za jednog od svojih učitelja, Bećira Jusića, rodom sa Sokoca, koji je, kako je pripovijedao Mehmed, znao oko 300 pjesama, koje je naučio od nekog Osmica Bišćanina, a ovaj da je imao nekakvu »knjigu od pjesama«.
Marjanović je uočio da su svi ovi pjevači izuzetno daroviti, premda nepismeni ljudi. Uočio je opšte crte ovih pjesama i njihove karakteristike. Imajući u vidu dužinu pjesama hrišćanskog stanovništva, njemu se čini da se ove pjesme odlikuju »vanrednom duljinom«. Upravo kada ove pjesme poredi sa pjesmama hrišćanskih pjevača njegovi su zaključci manje kritički i precizni. No, on je dobro prostudirao sadržaj i poruke ovih pjesama. Posebno su vrijedna pažnje, čak i za historičara, njegova viđenja određenja regije Krajine, pri čemu je on, uz ličina studiozna opažanja, učio i od kazivača.346
346 »Pod imenom Krajina dolazi u prvom redu ona, kojoj je glavni grad Bihać, a ipak pjesme spominju samo Hrnjicu Muju od Kladuše kao glavu Krajine. Ovako se zove i Lika sa Krbavom, pa onda i Cetina, koja u nekim pjesmama
137
Dosta podataka Marjanović je ostavio o svom ukupnom fondu. Uz 50 publikovanih pjesama u Dodacima uz ove pjesme doneseni su detaljni sadržaji 68 pjesama, a pomenuto ih je još otprilike toliko. Osim toga, Marjanović je u Predgovoru donio sljedeću shemu o stepenu zastupljenosti pjesama različitih dužina, koja i te kako govori o karakteru zabilježenih pjesama:
ispod 100 stihova ima ih 30
od 100 do 300 stihova ima ih 26
od 301 do 600 stihova ima ih 72
od 601 do 1.000 stihova ima ih 103
od 1.000 do 1.500 stihova ima ih 62
od 1.501 do 2.000 stihova ima ih 12
od 2.001 do 3.000 stihova ima ih 11
od 3.001 do 4.000 i više stihova ima ih 4
Ova slika o dužini pjevanih pjesama svjedoči da je poezija tzv. bihaćkog područja samo odgovarajuća dopuna epici ostalih područja. Preovladavaju pjesme od 601 do 1.000 stihova, a potom pjesme od 1.000 do 1.500 stihova, što potpuno odgovara prosjeku stihova epskih pjesama ostalih ispitivanih područja s bosanskomuslimanskom epikom iste sadržine i istog tipa i oblika.
Pjesme petorice pjevača u Marjanovićevoj zbirci i pored svih njegovih intervencija svjedoče o snažnim individualnim i kreativnim prenosiocima epskih pjesama. Međutim, za izučavanje njihovog stila i stiha nezaobilazni su originalni zapisi njihovih pjesama.
potpada pod Liku . ..«. Vidi: L. Marjanović, Predgovor, str. XL.
138
Đenana Buturović
HÖRMANNOVA ZBIRKA
Najbrojnije intervencije su vršene Hdrmannovim rukopisom. Raspoznaju se u originalima tekstova sljedećih rukopisa: VI, VII, X, XI, XII, XVI, XXIII, XXIV, XXVII, XXVIII, XXXI, XL, XLI, XLIV, XLV, XLVI, XLVII, XLIX, L, LIV, LV, LVII, LXI, LXVIII, LXIX, LXX, LXXV.
Intervencije Davorina Nemanića takođe smo uočili i po rukopisu jasno izdvojili na tekstovima pjesama XXXII, LII, LIII, LXXV.
Redaktorsike zahvate Ljuboja Dlustuša nismo identifikovali, djelimično zbog toga što ga niismo mogli pouzdano razlikovati od još dva rukopisa koja su međusobno veoma slična, a djelimično i zbog toga što su intervencije ovim rukopisom neznatnog obima.
Među imenima Hörmannovih saradnika pominje se i ime Miloša Mandića (1843—1900), poznatog bosanskog novinara. Nemamo nikakvih pouzdanih podataka koji bi nas upućivali na to u čemu se sastojala Mandićeva pomoć Hörmannu. Samo možemo da pretpostavimo da se i Mandićeva pomoć Hörmannu sastojala u redaktorskim zahvatima, ili, možda, u pomoći pri izradi rječnika turcizama.347
Intervencije nekolicine redaktora raspoznajemo po rukopisima u 37 tekstova. To su rukopisi sljedećih tekstova pjesama: VI, VII, X, XI, XII, XIII, XVI, XVII, XVIII, XIX, XX, XXIII, ,XXIV, XXV, XXVI, XXVII, XXVIII, XXXI, XXXII, XL, XLI, XLII, XLIV, XLV, XLVI, XLIX, L, LII, LIII, LIV, LVII, LXI, LXII, LXVIII, LXIX, LXX, LXXV.
U tekstovima LV, LVI d LXXIV, intenvenisao je samo po jedan redaktor, što ne znači da tekst nisu čitali i drugi. U 13 originala pjesama nismo mogli da identifikujemo nijednog redaktora (XIX, XXIX, XXX, XLIII, XLVIII, LI, LVIII, LXIV, LXV, LXVI, LXVII, LXXI, LXXIII).
U originalima pjesama XV, XVII, i Popović i Bujher se potvrđuju kao recenzenti.
Kao Hörmannov univerzalan saradnik posebno se ističe Ivan Lepušić. Lepušićevi savremenici, koji su poznavali njegov rad u cjelini, ističu kako se on, uz pedagoški i književni rad, bavio i sakupljanjem narodnih umotvorina, a posebno — da je bilježio pjevane guslarske pjesme.348 Od svih Hörmannovih saradnika redaktora pouzdane podatke da je sakupljao narodne pjesme imamo samo za Ljuboja Dlustuša. Na sakupljački rad Ljuboja Dlustuša upućuje nas sačuvana korespondencija Mirka Đurkovečkog, jednog od Hörmannovih saradnika, kojeg je Hörmann, po svoj prilici namjerno, propustio da navede među imenima svojih pomagača. Iako je bio u srodničkim odnosima sa Kostom Hörmannom, a i njegov stvarni saradnik, Đurkovečki je, s druge strane, kao saradnik Matice hrvatske po svojim hrvatskim osjećanjima bio više vezan za Zagreb i Maticu hrvatsku, pa je to. vjerovatno, bio razlog da ga Hörmann izostavi iz popisa. Đurkovečki je igrao i dvostruku ulogu, redovno je obavještavao Maticu hrvatsku o svemu onome što je bito korisno da doznaju njeni sakupljači, a što je uspijevao da »ispipa« od Hörmannovih saradnika. U pismu koje je pisao 15. maja 1888. godine, vjerojatno Petru Starčeviću, Đurikovečki poziva njega ili Marjanovića da dođu u Turske Dubrave, jer na tom području boravi veliki broj pjevača, među njima mnogo onih starijih koji bi mogli uskoro da umru.349 U Turskim Dubravama Đurkovečki susreće i Dlustuša, koga pominje u pismu upućenom u Zagreb Matici hrvatskoj, 3. juna 1888. godine. U vezi sa Dlustušom Đurkovečki informira Maticu hrvatsku: «Poznato će vam biti da taj i dična gospoda nješto okolo narodne pjesme petljaju: veoma napreduju kako su I svesku izdali.« Ostaje nejasno otkuda Đurkovečki zaključuje da Dlustuš i »dična gospoda« imaju pjesama o kojima Matica hrvatska ni ne sanja.350
Iako dragocjeni, podaci iz ove korespondencije ne informišu nas u cijelosti o za nas najzanimljivijim pitanjima. Ostaje nepoznato da li je Dlustuš na svoja putovanja išao isključivo radi pribiranja narodnih umotvorina, ili je kao školski savjetnik po dužnosti boravio na određenom terenu i to vrijeme koristio za pribiranje narodnih umotvorina. Ostaje i nepoznato koliko je samoinicijativno Đurkovečki sebi dosudio ulogu tajnog informatora Matice hrvatske, ili je djelovao po nečijoj preporuci. Iz njegovog pisma od 5. februara 1888. može se suditi da je izvjesne instrukcije primio od Matice hrvatske. Naime, u svom pismu Đurkovečki odgovara da će udovoljiti savjetima i raditi tiho, bez buke »jer akoprem se ne plašim vlade i njihovih akrepa, to mislim da bi mi, kad bi saznali iza namjeru otežali posao . . .«
Zajednički saradnici Hörmannovi i Matice hrvatske, odnosno Luke Marjanovića, jesu, pored Đurkovečkog,
347 Mandić je autor rječnika »Turcizmi u BiH« (1881), dopunjeno izdanje pod naslovom »Tumač« (1895); — Todor Kruševac, Sopron u Bosni, Prilozi za proučavanje istorije Sarajeva (Muzej grada Sarajeva) godina II. knjiga II, Sa-rajevo 1966, str. 168. O Mandićevom životu i radu v. i Anonim, Miloš Mandić, srpski novinar, Bosanska dina petnaesta, 1900, br. 21, str. 289—291. 348 Kao rezultat Lepušićevog rada na narodnoj književnosti navodi se njegovo djelo »Sto izvornih basana« — Josip Milaković, Ivan Lepušić, Školski vjesnik, Sarajevo 1906, XIII, 554—555. 349 Zbornik Mirka Đurkovečkog, ONŽO. Zbirka Matice hrvatske br. 153. 30 Isto. si Isto. 32 ONZO, Fascikl neobrađene korespondencije. 350 Zbornik Mirka Đurkovečkog, ONŽO. Zbirka Matice hrvatske br. 153 (Pisma M. Đurkovečkog Matici hrvatskoj); Marjanović, Predgovor uz »Junačke pjesme (muhamedov-ske)«, str. IX/X, XXXII, XXXIII.
139
Milan Obradović i Husein ef Karabegović, kotarski upravitelj u Bićahu. Milan Obradović, Hörmannov saradnik od 1886., sakupljene muslimanske pjesme iz Bosne slao je Matici hrvatskoj, ali i Matici srpskoj. Uz pomoć saradnika — sabirača, koji su svoje pjesme slali u Sarajevo i Zagreb, nosioci poduhvata na sabiranju muslimanskih narodnih pjesama iz oba centra, i Hörmann i Marjanović, imaju i neke zajedničke kazivače, npr. Velu Ahmetovića iz Bosanskih Dubrava, Omera Ukića iz Krupe.351 Poznati pjevač Matice hrvatske Bećir Islamović je, kako doznajemo iz njegove biografije, na svojim višemjesečnim putovanjima bio gost i Hörmannovog saradnika iz Prijedora Omera Cirkinagića, gradskog načelnika.352
Zajednički Marjanovićevi i Hörmannovi saradnici u dobroj su mjeri doprinijeli prenaglašenosti suparništva Hörmann — Marjanović. Odnosi Hörmann — Marjanović često su se identifikovali sa odnosima Sarajevo—Zagreb, odnosno Matica hrvatska — zemaljska vlada. U historiji nastanika Hörmannove zbirke često se proizvoljno navodi da je značajnu ulogu pri sakupljanju pjesama ove zbirke odigrala zemaljska vlada. Iako u ovakvim navodima ima očite namjere da se umanji značaj karaktera zbirke i da joj se da prigodni politički značaj, vjerujemo da su ovakve primjedbe omogućili i sami Hörmannovi saradnici, upravo oni iz reda Hörmannovih saradnika redaktora koji su za uspjeh svoje misije isticali Hörmannovo mjesto u vladi. Smatra-mo da u svemu ovome treba tražiti i korijene priče o službenoj okružnici za sakupljanje narodnih pjesama. Hörmann je svoje saradnike redaktore odabrao među najistaknutijim iz reda kulturnih i prosvjetnih radnika koji su u to vrijeme djelovali u Bosni i Hercegovini. Njihova je odluka bila presudna u svim zahvatima koji su se odnosili na jezik, pravopis, narječje, grafiju, te redaktorske zahvate u zbirci.
Đuro Bujher je bio učitelj, direktor učiteljske škole, pisac pripovjedaka, putopisa, poučnih članaka i školskih udžbenika. Ivan Vasin Popović je došao u Sarajevo s tim da primi uredništvo zvaničnih »Bosansko-hercegovačkih novina«, koje od avgusta 1881. godine izlaze pod imenom »Sarajevski list«. Na dužnosti urednika bio je do penzionisanja. Upravljao je jedno vrijeme i državnom štamparijom, a bio je i vladin savjetnik. Bio je i odličan publicista, prevodilac, putopisac i feljtonista, te pisac udžbenika.353 Davorin Nemanić, učitelj, dugogodišnji direktor gimnazije, bavio se književnošću i filologijom.354 Ljuboje Dlustuš, takođe učitelj, u Sarajevu napreduje do školskog savjetnika. Pokrenuo i dugo godina uređivao »Školski vjesnik« (1894—1909). Poznati su mu radovi iz oblasti helenistike. Uz sve to je i pjesnik. Imao je značajnu ulogu u organizovanju bosanskohercegovačkih narodnih škola, bio poznat kao pisac udžbenika. Ivan Lepušić, učitelj, poznat i cijenjen kao veoma plodan književnik. Svi oni su, manje-više učestvovali u radu komisije koja je osamdesetih godina kontrolirala i odobravala jezik kojim su bili napisani školski udžbenici (nakon usvajanja fonetskog pravopisa, 1883. godine). Osnovne principe u pogledu na jezik i pravopis, koje su izložili u školskim knjigama i udžbenicima, oni su primijenili i na Hörmannove zbirke, učestvujući u nji-hovoj redakciji. Tako je, odluka o jeziku, pravopisu, narječju i grafiji u ovoj zbirci, poticala, nesumnjivo, najviše od ovih ljudi. Hörmann je u njoj aktivno učestvovao, a vjerojatno je konsultovao i sve svoje značajnije saradnike. I iz Pristupa prve knjige i iz Pripomene, očito je da je Hörmann sa svojim redaktorima mnogo raspravljao upravo oko ovih pitanja. Konačnu odluku on saopštava kao svoju ličnu. Naime, odlučuje se za fonetski pravopis i izgovor južni ijekavski, s tim što će u načinu pisanja vjerno slijediti Daničića.355 Hörmann je već kod izdavanja prve knjige znao, kao što su znali i njegovi saradnici, da može biti primjedaba kako je trebalo pisati onako kako se čulo od pjevača.356 Svoj stav Hörmann obrazlaže činjenicom da su muslimanske pjesme najčešće mješavina ikavskog i ijekavskog narječja. Detaljni odgovor na pomenutu primjedbu Hörmann donosi u Pripomeni druge knjige, pošto je primjedba već stigla od Vatroslava Jagića. Tu on, po našem mišljenju, veoma razložno (što ne znači da i odobravamo) objašnjava, da se pri izdavanju ovakvih tekstova ne mogu uvažavati samo znanstveni ciljevi nego je nužno imati u vidu praktičnu namjenu poduhvata: »Ja sam bio toga mnijenja da ne bi dobro bilo, kad bi knjiga, koja će se obilatije širiti među širim slojevima naše muhamedovske braće, i koju će svi s voljom čitati, odmah prikazala toj u pogledu naše knjige još mladoj stihiji našeg naroda pravopisni kaos, kakvim se može naša literatura podičiti nad svaku inu. Mišljah da je tu korisnije prikazati narodu lijep, pravilan i dotjeran govor i pravopis.«357
U Studiji o Hörmannovoj zbirci muslimanskih narodnih pjesama ja sam iznijela svoje mišljenje da je Hörmann sa svojim saradnicima sagledao širi značaj zbirke, a ujedno i njenu kulturnu ulogu kod Muslimana Bosne i Hercegovine. Tačna je konstatacija da su Hörmannove Narodne pjesme uz Kapetanovićevo Narodno blago »u kulturnom životu širokih muslimanskih slojeva predstavljale prvi pokušaj stvaranja čitalačke publike na tekstovima pisanim narodnim jezikom i evropskim pismom.«358 Hörmannova knjiga je bila
351 Zbornik narodnih pjesama A. Babica, V. Derviševića, H. Majetića, V. Ahmetovića, I. Hrnjajića, O. Ukića, J. He-ćimovića, ONŽO, Zbirka Matice hrvatske br. 124, str. 264. 352 L. Marjanović, Predgovor uz »Junačke pjesme (mu-hameđovske)«, str. XXX. 353 Todor Kruševac, Periodika bosanska u prvom austrijskom periodu, Godišnjak Društva istorićara Bosne i Herce-govine, godina XVII, 1966—1967. Sarajevo 1969, str. 354—356. 354 H. Kreševljaković, Sarajevo za vrijeme austrougarske uprave, str. 45 355 K. Hörmann, Pristup, str. IX. 356 Isto, str. IX. 357 K. Hörmann, Pripomena, str. IX—X. 358 Muhsin Rizvić, Behar, književnoistorijska monografija, Sarajevo 1971. (Biblioteka Kulturno nasljeđe), str. 42.
140
istovremeno čitanka i izabrana lektira. Kada je početkom dvadesetog vijeka zemaljska vlada anketirala bosanskohercegovačke Muslimane s namjerom da utvrdi koje knjige najradije čitaju, ustanovila je da žene najradije čitaju Bašagićevu Trofandu iz hercegovačke dubrave«, a muškarci Hörmannovu zbirku narodnih pjesama.359
Za potrebe naučne obrade tekstova ovih pjesama Hörmann je originalne rukopise ovih pjesama pohranio u Zemaljskom muzeju »pa htjedne li to ko s naučnih razloga saznati kako je koja pjesma zapisana, ondje će ih naći.«360 Pod uticajem Jagićevog autoriteta i Jagićevih primjedaba Hörmann navješ-tava u trećoj knjizi, koja je u pripremi, originalno pjevačeve narječje. Kako je namjeravao da postupi u slučajevima drugih primijenjenih intervencija nije nagovijestio. Hörmannova argumentacija, kojom on obrazlaže dosljedno provedenu ijekavizaciju — da su muslimanske pjesme najčešće mješavina ikavskog i ijekavskog narječja, sudeći po rukopisima, stoji. Od sačuvanih originala samo je pet izrazito Ikavskih tekstova, a to su Spoljarićeve pjesme iz Jajca, a u trima pjesmama ima znatnijih primjesa ikavizama. Međutim, možemo pretpostaviti i ijeikavizacdju prilikom prepisa.
Može se kazati da redaktorske intervencije na tekstovima Hörmannove zbirke zadiru u dotjerivanje jezika, odnosno govora kazivača. Među izvršenim intervencijama na prvom mjestu uočavamo intervencije u okviru grafije i važećeg pravopisa, ispravke zapisivačevih pogrešaka, nastale kao posljedica brzine prilikom pisanja (susrećemo ih i u tekstovima najpismenijih zapisivača, npr. Lepušića); umjesto malih početnih slova pri pisanju svakog reda, odnosno stiha, uvođena su velika početna slova. U slučajevima kada je refleks jata obilježavan dvoglasom ie, redakcija je postupila prema pravilu, zamjenjujući ie sa je i ije; označavan je broj stiha poslije svakog petog stiha, obilježavana dužina na riječima i slično. Dosljedno je provođena deklinacija muških imena i imenica na -o i -e po muškoj deklinaciji (Mujo, Muja), umjesto po ženskoj, a prisvojni pridjev od ovih imena i imenica pisali sa -ov umjesto -in. Slučajeve novog ijekavskog jotovanja u tekstovima iz Hercegovine (naćero, đeno) redaktor je uglavnom prevodio u književne oblike.
Dotjerivanje stiha u deseterac spada u obavezne intervencije redaktora. Zapazila sam sljedeće361 in-tervencije na stihu: izmjena mjesta pojedinih stihova, stilizacija nejasnih i nepotpunih stihova i unošenje riječi drugog značenja. Novi stih se unosi, uglavnom, onda i tamo kada je oičito da, je tu bio taj ili sličan stih, a pjevač ga u uslovima kazivanja pjesme ispustio. Karakteristično je da su intervencije oko unošenja novih stihova gotovo redovno ubilježene Hörmannovim rukopisom. U okviru manjih stilističkih dotjerivanja tekstova Hörmann je slobodnije izraze zamjenjivao pogodnijim. Intervencije oko tzv. dotjerivanja stihova usmjerene su pretežno ka postizanju čistog deseterca, međutim, ima ih i u slučajevima deseteračkih stihova (zbog kongruencije, ritma stiha, ostvarivanja novog smisla i novog značenja stiha, a najčešće zbog cezure). Redaktori su vrlo pažljivo čitali tekstove, ispisivali sadržaj i pomagali Hörmannu kod određivanja naslova. Uvid u rukopise pokazuje da pretežu oni rukopisi na kojima su intervencije više redaktora. Da je Hörmann bio glavni redaktor potvrđuje brojnost rukopisa na kojima se jasno uočavaju njegove primjedbe, 27 rukopisa. On je čitao i kontrolirao sve primjedbe prethodnih čitača. Nekad je bio prvi i posljednji čitač.362
Moramo pretpostaviti da su mnoge ispravke na tekstovima ove zbirke mogle uslijediti i preslišavanjem kazivača. Na to posebno upućuju tekstovi koje su sabrali Riza-beg Kapetanović, Mehmed-beg Kapetanović, Lepušić i Kalabić.
Veće intervencije, u najvećem broju stihova napisane Hörmannovim rukopisom, vjerojatno su učinjene uz konsultaciju Mehmed-bega Kapetanovića. S druge strane, znatnije intervencije pojedinih redaktora vjerojatno su učinjene u Hörmannovom prisustvu.
Redaktorske intervencije u ovim pjesmama uglavnom su u duhu stiha i izraza rasprostranjene muslimanske epike. Edhem Mulabdić je još 1902. godine govorio o ulozi Mehmed-bega Kapetanovića u nastanku Hörmannove zbirke. Kao ljubitelj narodne tradicije i kazivač epskih pjesama istovremeno, Kapetanović je mogao da nađe odgovarajući stih u pjesmi gdje je pjevač ili kazivač zatajio. Opštepoznata je činjenica da je on posjedovao izuzetan smisao za jezik. Kao primjer pjesme koju je redigovao redaktor koji dobro poznaje muslimansku epiku može da posluži pjesma XXXII, premda njen original nije sačuvan u cjelini. U intervencijama oko turcizama u tekstovima ovih pjesama Hörmannu je, vjerovatno pomagao uz Miloša Mandića i Mehmed-beg Kapetanović.
359 Ovaj zanimljivi podatak donosi A. Nametak po usmenom saopštenju Safvet-bega Bašagića 1930. godine (vidi: Alija Nametak, Hörmannova zbirka narodnih pjesama Muslimana u Bosni i Hercegovini (rukopis). Rukopisi Odsjeka za duhovnu kulturu Etnološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Ms 50, str. 11. 360 K. Hörmann, Pripomena, str. X. 361 Vidi: »Tekstološke analize pjesama iz Hörmannove zbirke« u knjizi Studija o Hörmannovoj zbirci.. ., str. 201— 302. 362 Arhiv SANU, Etnografska zbirka, br. 37.
141
Albert Bates Lord
UTICAJ TURSKIH OSVAJANJA NA BALKANSKU EPSKU TRADICIJU
Tursko osvojenje bilo je povod da se tradicija balada, kratkih priča i pjesama o lokalnim sukobima pretvori u epsku poeziju. Prije dolaska Turaka postojali su pojedini dijelovi epske poezije koji su bili mješavina najmanje dviju tradicija, slovenske i grčke, formiranih na staroj raskrsnici između Istoka i Zapada. Krajem četrnaestog vijeka među balkanskim narodima postojala je značajna tradicija balada i kratkih narativnih pjesama, od kojih neke govore o natprirodnim licima, a druge spominju stare junake; neke od tih junaka mi više i ne poznajemo. Dolaskom Turaka, opet je oživjela epska poezija za kratak i konačan vremenski period na Balkanskom poluostrvu, naročito u brdima Bosne i Hercegovine i sjeverne Albanije.
Ovaj referat je u svojoj suštini studija o muslimanskim narodnim epskim pjesmama i njihovom odnosu prema hrišćanskim tradicionalnim pjesmama na Balkanskom poluostrvu. Narodna tradicionalna epika obično pripada vladajućoj grupi. Njeno glavno obilježje je optimizam, a njeni junaci su gotovo redovito pobjednici. Zato je bilo normalno očekivati da će Sloveni, koji su pjevali pjesme prije uvođenja turske vlasti i kulture koju je ona sa sobom donijela, produžiti da pjevaju i dalje, i poslije njihovog dolaska, naročito ona grupa koja je postala muslimanska. Samo, oni će sada pjevati o muslimanskim junacima, o Turskom Carstvu. Kako je to gotovo aksiomatički da buntovne pjesme žive nesigurno, iako uzvišeno, u totalitarnom režimu, ukoliko uopće postoje, može neko da se čudi ne toliko da su se muslimanske pjesme razvile za vrijeme turske vlasti, koliko da su hrišćanske pjesme i dalje pjevane, odnosno da su uopšte preživjele.
Toliko pažnje je posvećeno anti-turskim pjesmama da izgleda malo teško zamisliti usmenu epiku i baladu na Balkanu prije dolaska Turaka. Pjesme o hajducima i kleftima nemaju osnove niti smisla bez Turaka, a njihova muslimanska protustrana ne bi, dabome, postojala bez hajdučkih pjesama. Cijeli ovaj žanr zavisi od Turaka. Kosovski ciklus je očito nemoguć bez Turaka. Ukratko, najviše historijskih, ili nazovi-historijskih usmeno-narativnih tradicionalnih pjesama nastalo je nakon turskog prodiranja.
Ovo je naročito tačno za slovenski Balkan, ali to isto tako vrijedi i za Grčku, osim što mi u grčkoj tradiciji možemo gledati dalje u prošlost nego li u slovenskoj, naime na događaje na istočnim granicama Grčkog Carstva u ranom srednjem vijeku, koji su dali povoda pjesmama o Digenis Akritesu.363 Ove pjesme praktično su iščezle u tursko doba, iako su ostali njihovi osnovni uzori. Pjesme o Digenisu, koje su pjevane u prošlom stoljeću, a donekle se pjevaju i sada, imaju malo ili nimalo veze sa Digenisom srednjovjekovnih balada tadanje epike.
Ipak je postojao vrlo značajan korpus balada i kratkih priča u narodnoj predaji u kojima se govori o „mitološkim" predmetima. Izraz „mitološki" je uopšteno upotrijebljen da ukaže na bilo koje pjesme koje se odnose na nehistorijske ljude ili na natprirodna bića. Ova kategorija postaje nejasna zamka za one pjesme koje je teško klasificirati u više historijske pretince. One su donekle bile zanemarene kada je interesovanje za historijskim došlo na prvo mjesto. Ipak bih želio da napomenem da su one, a ne historijske pjesme, sre-dišnja jezgra bilo koje usmeno-narativne tradicije, bilo balada ili epike, a da su se historijske pjesme kasnije razvile.
Upravo u ovom pogledu meni se čini da su muslimanske narodne epske pjesme najdragocjenije na Balkanu, jer, ja se nadam da ću to i dokazati, one su sačuvale i razvile neke mitske uzore bolje od hrišćanske tradicije, koja je uperila svoje poglede sve više hajdučkim i kleftskim pjesmama, a odatle i historiji. Iako je hrišćanska tradicija zadržala neke od mitskih pjesama prilično dobro, druge su se održavale sa sve manjim zanosom ostavljajući po strani sve više mitske elemente. Najbogatiji mitski materijal u hrišćanskoj tradiciji kod balkanskih Slovena, pa čak i Albanaca, okupljen je oko lika Marka Kraljevića, a donekle, kod Srba, i oko Miloša Obilića. Značajne su ovdje pjesme o ubijanju zmaja ili zma-jevskih likova (u Grčkoj pripisane Digenisu i Konstantinu) ili o odnosima sa ženskim natprirodnim bićima, kao što su vile, ili samodivi. Ovamo također spadaju dobro poznate priče o ljudskim žrtvama potrebnim za izgradnju mosta ili drugih zdanja (most tipa Arte) ili priče o nevjernim ženama (kao u pjesmi Banović Strahinja). Ova vrsta pjesme s pravom se može staviti u jezgro balkanske narodne balade i epske tradicije prije dolaska Turaka. Mitološke priče sačinjavaju glavni izvor pjevača slovenskih, grčkih, rumunskih i albanskih, u momentu kada jedna njihova grupa postaje muslimanska i počinje da mijenja dio tog izvora u nešto što je vrlo blizu istinskoj epici. Sve ovo treba da imamo na umu kada proučavamo niz aspekata muslimanske narodne epike na Balkanu.
Prvo, gledajući na geografsku rasprostranjenost muslimanske usmene epike, mi nalazimo da je vrijedno pažnje ne samo gdje se ona razvila nego i gdje se ona nije razvila, ili, bar, gdje ne znamo ništa o njenom razvitku.364 Može se konstatovati da se ona gaji, odnosno da se nekada gajila od kraja oko Bihaća u
363 Petar Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranje, sa uvodom Ramira Bujasa (Zagreb: Jadranski Institut Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1951), red 519. 364 Vidjeti: Uvod od Džan-(John) Mavrogordata u Digenis Aferites, izdao sa uvodom, prevodom i komentarom, Oxford 1956.
142
sjevernoj Bosni u gotovo neprekidnom području južno do Janine u Epiru. Izgleda kao da je izbjegavala jadransku obalu i da tako pripada unutrašnjosti. Meni nije poznato da je ona njegovana istočno ili sjeverno od Bosne, ali Novopazarski Sandžak je još jedno od njenih uporišta. Nema je, izgleda mi, istočno od Albanije, u jugoslovenskoj Makedoniji ili u Bugarskoj, usprkos činjenici što je tamo bilo i još uvijek ima muslimana koji žive u tim područjima, ili u sjevernoj Grčkoj istočno od Epira. Mi znamo da je ona nestala iz nekih područja gdje je nekada ne samo postojala nego i cvjetala. Tako, dok su danas muslimanske pjesme iščezle iz srednje Crne Gore (npr. oko Kolašina), mi znamo da je prije 1912. Kolašin bio poznat po svojim pjevačima, a prilivom tamošnjih pjevača bogatstvo tradicije u Novopazarskom Sandžaku bilo je pojačano. Zbirka Milman Parija (Milman Parry) sadrži obilan izvor vijesti o toj tradiciji prije balkanskih ratova u Kolašinu i oko Kolašina. Praznina u kontinuitetu te tradicije danas u Crnoj Gori je, zato, srazmjerno novija pojava. U Srbiji, sjeverno od Sandžaka, bilo je Muslimana, ali ja ne znam ni za kakav dokaz da su oni ikada pjevali muslimanske narodne epske pjesme.
Od Bihaća do Gacka, međutim, dvije tradicije, muslimanska i hrišćanska, živjele su jedna pored druge kroz vijekove, a ovako je, izgleda, bilo i u sjevernoj Albaniji, ali, koliko je meni poznato, u Epiru, kao i u Crnoj Gori, muslimanska tradicija je nestala sa tamošnjim prestankom turske vlasti. Austrija je bila tolerantnija, izgleda, nego Crna Gora, i zato su Muslimani mogli da sačuvaju svoje pjesme i svoju kulturu, isto kao i u sjevernoj Albaniji. Iako je ponekad odvraćala od muslimanskog pjevanja, Jugoslavija je također u cjelini bila tolerantna prema muslimanskoj tradicionalnoj epici, i tako je muslimansko pjevanje nastavljeno i poslije prvog svjetskog rata, ne samo na bivšoj austrijskoj teritoriji nego i u područjima koja su ranije bila dio Turskog Carstva, osobito u Novopazarskom Sandžaku. Geografska rasprostranjenost muslimanske narodne epike na Balkanu je tako odraz historijske stvarnosti.
Treba primijetiti da je ovo područje, koje sam označio kao područje muslimanskih pjesama, isto tako područje instrumenta sa jednom zategnutom žicom poznatog kao gusle. Ili, u svakom slučaju, to je njegovo područje na Balkanu, jer se gusle, ili njima vrlo sličan instrumenat, nalaze također u srednjoj Aziji i u Africi, južno od Sahare, a možda i u drugim krajevima o kojima ja nemam podataka. Epska pjesma je pjevana na Balkanu uz pratnju tri različita muzička instrumenta, od kojih, vjerujem, nijedan nije domaćeg porijekla. Ona je pjevana i bez pratnje. Ti instrumenti su gusle, poznate u sjevernoj Albaniji pod imenom lahuta, tambura u sjevernoj Bosni, što je isto kao i ćifteli u sjevernoj Albaniji, naime in-strumenat na kome se udara u dvije metalne žice, i g'dulka u Bugarskoj, nazvana ćemane u istočnim dijelovima jugoslavenske Makedonije, a lira u Grčkoj.
Područja gdje se upotrebljava g'dulka (ćemane, lira) su također krajevi u kojima su narativne pjesme bez pratnje i gdje ih pjevaju i žene kao i muškarci. Pjevanje bez (muzičke) pratnje je zajedničko i muškarcima i ženama. Dok muškarci ponekad upotrebljavaju g'dulku, žene, izgleda, nikada se ne koriste pratnjom instrumenata. Sa iznimkom Epira (a moje znanje ovdje nije sigurno), ovo su također krajevi u kojima nisu zabilježene nikakve muslimanske pjesme. To su, također, područja gdje su pjesme u obliku strofa, za razliku od stihovne tehnike u guslarskoj tradiciji. Osim toga treba istaknuti da se lira, pjevanje bez pratnje i ženski pjevači, nalaze ili su se nalazili na dalmatinskoj obali i na ostr-vima Jadrana. Mi imamo dragocjen podatak iz 16. vijeka kod Petra Hektorovića, u njegovom Ribanju, o pjevanju bez pratnje na srpski način (sarbskim načinom)365. Matica hrvatska objavila je nekoliko vrlo dobrih pjesama žena pjevača sa raznih ostrva3. U ovim krajevima nalazilo se izbjeglica sa jugoistoka. Konačno, u danima Vuka Karadžića bilo je žena pjevača u sjevernoj Srbiji366, gdje su se, opet, nalazili ljudi koji su došli u ranije doba sa juga. Drugim riječima, muslimanska tradicija epskog pjevanja okružena je izrazito različitom, iako jasno srodnom tradicijom epskog pjevanja, ili bar narativnih pjesama. Možda nema veze između tipa pjevačke tradicije i vjerske pripadnosti pjevača ili sadržaja pjesama. Možda je samo puki slučaj da su tamo gdje žive muslimanske epske pjesme, ili su nekad živjele, karakteristični muškarci pjevači, gusle i stihovski raspored retka od deset do jedanaest slogova, dok tamo gdje postoji instrumenat tipa g'dulke ili gdje se pjeva bez pratnje, ili gdje žene kao i muškarci pjevaju, ne postoji, a možda nije nikad ni postojala ma kakva muslimanska narodna epska tradicija.
Zanimljiva je pojava da, dok su gusle glavni instrumenat za epsku pratnju u muslimanskom epskom području, a ne kada i u muslimanskom kraju Crne Gore, od Bihaća do Tirane pojavljuje se drugi instrumenat, tambura, u sjevernim i južnim dijelovima tog područja i nigdje više, a to znaci u sjevernoj Bosni i sjevernoj Albaniji. Treba primijetiti da se tambura upotrebljava (ili je tako bilo ranije) isključivo kod Muslimana u sjevernoj Bosni, ali se upotrebljava (ili je tako bilo u kasnim tridesetim godinama) i kod hrišćana u sjevernoj Albaniji, i to samo za kratke pjesme od po osam slogova o novijim istorijskim događajima. Ma kako da je bilo sa albanskom ćifteli, dokazano je izučavanjem formule da je tambura u
365 Npr. Hrvatske narodne pjesme, sv. II, br. 19 i 20, „Ženidba Marka Kraljevića", od Anice Begin iz Luke na ostrvu Sipan. Njene pjesme su u zbirci Glavića Balde Melkova. 366 Npr. slijepa Stefanija u Sremu, ali rođena u Srbiji, čije četiri pjesme je on objavio (vidi uvod u Srpske narodne pjesme, sv. IV ^Bgd 1958) str.'XXI), ili slijepa Živana, koja je živjela u Zemunu, ali je bila rođena u Srbiji i čak išla i u Bugarsku, čijih šest pjesama je on objavio (na nav. mjestu, str. XVIII).
143
sjevernoj Bosni kasnija od gusala, i da ona nije tamo tako dugo postojala da bi uvela drugu strukturu for-mule prve polovice retka u svom vlastitom duhu. Usprkos prodoru tambure, gusle su tipičan instrumenat muslimanske narodne epske pjesme.367
Gusle
u stihu
muškarci pjevači
nekada duga
muslimanska i hrišćanska
(epika)
g'dulka, lira, ćemane
bez pratnje
u strofi
pjevači muškarci i žene
obično kratka
hrišćanska
(balada).
Zaista nema mnogo zbirki muslimanskih pjesama iz ovog cijelog područja u poređenju sa brojem zbirki hrišćanskih pjesama, ali one su odličnog kvaliteta. Najstarija meni poznata zbirka muslimanskih pjesama je ona od Vuka Vrčevića, koja još leži neobjavljena u arhivi Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu. Predgovor nosi datum marta 1869. u Trebinju, Hercegovina. Sadrži 37 pjesama.
Slijedeća po vremenu je ona od Koste Hermana, objavljena u dvije sveske 1888. i 1889. u Sarajevu, koja sadrži ukupno 75 pjesama. Godine 1966. još petnaest pjesama iz Hermanovih neobjavljenih rukopisa izdala je Đenana Buturović sa uvodom i napomenama, koje je objavio Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu, i tako objavljeni materijal iz Hermanove zbirke iznosi devedeset pjesama. Her-manove prve dvije sveske su jedine muslimanske pjesme koje su doživjele i drugo izdanje 1933. Godine 1898. i 1899. Matica hrvatska objavila je dvije sveske pjesama iz odlične zbirke Luke Marjanovića, koje su sakupljene između 1886—-1888; tu je ukupno objavljeno pedeset pjesama, ali 240 pjesama ostalo je još neobjavljeno u rukopisima koji su sada u arhivi Jugoslavenske Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Postoji krasna zbirka od 23 muslimanske pjesme od Jovana Popovića, advokata u Beču, koju je pribavila Srpska akademija u Beogradu 1930, ali je još neobjavljena.
Koliko je meni poznato, najnovija zbirka velikog broja muslimanskih narodnih epskih pjesama je zbirka Milmana Parija na Harvardu, koju je zasnovao profesor Pari 1933, a poslije njegove smrti 1935. nastavio ja, a od 1962. prof. David E. Bajnam (Bvnum) sa Harvarda. U njoj je približno 1500 epskih pjesama, kako muslimanskih tako i hrišćanskih sakupljenih 1933. i 1967, i više hiljada lirskih pjesama. Trideset i dvije pjesme, sve od muslimana pjevača iz Novog Pazara, objavljene su 1954. godine. Nedavno je Parijeva zbirka obogaćena dodavanjem mikrofilmova najvažnijih dijelova arhivskih zbirki Srpske akademije u Beogradu i Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Ovi mikrofilmovi obuhvata ju sve muslimanske zbirke iz spomenutih arhiva i, također, mnoge, iako ne većinu, hrišćanskih zbirki. Godine 1937. ja sam sakupio stotinjak epskih tekstova u sjevernoj Albaniji, mnogi od njih su muslimanski, a i oni su sada u Parijevoj zbirci. Tako mi na Harvardu imamo sada najveću zbirku objavljene i neobjavljene balkansko-muslimanske narodne epike koja postoji. Nedostaju još samo neobjavljeni materijali u Sarajevu i Albaniji. (Parijeva zbirka nedavno je bila znatno obogaćena nabavkom zbirke grčke poezije iz 1953—1954. Džemsa A. Notopulosa, ali ništa od tog materijala nije, dabome, muslimansko. Ja sam, uz pomoć Bugarske akademije, također dodao nekoliko bugarskih pjesama 1958. i 1959, ali nijedna nije muslimanska.)
Glavne objavljene zbirke muslimanskih narodnih epskih pjesama su, prema tome, tri: Hermanova, Marjanovićeva i Parijeva, koje obuhvaćaju pjesme zabilježene od 1880. do danas. Treba napomenuti da nijedna od ovih zbirki, onako kako su objavljene, nije „popularna", nego su sve one naučna izdanja namijenjena za stručni svijet. Njihov sadržaj pretakao se opet u narod posve malo i sporo ili nikako. Nekoliko manjih broširanih izdanja od dvije do tri pjesme, obično iz Hermanove zbirke, bilo je rašireno tridesetih godina po selima. Jedna od ovih je značajna, to je jekavska verzija ikavskog teksta pjesme o Smailagić Mehi, koju je objavio Fridrih S. Kraus (Fridrich S. Kraus) u Dubrovniku 1886, pod naslovom: Smailagić Meho, pjesan naših Muhamedovaca. Ovo je možda prvi objavljeni muslimanski narodni ep na. Balkanu. Iza svake od ove tri glavne zbirke postoji različit broj još neobjavljenih rukopisa, a u arhivima se nalaze još i drugi, od kojih sam većinu imao priliku da vidim. Ispod ove piramide objavljenih i neobjavljenih zbirki leže bezbrojne pjesme jedne tradicije koja se vremenski proteže nazad, moguće do u 15, vjerovatno do u 16, a sigurno do u 17. vijek. Ako je ovo datiranje tačno, onda se iza naših zbirki proteže period od možda tri stotine godina, u kome su muslimanske pjesme kao takove nastale i dostigle visok stepen razvitka. Muslimanske pjesme nisu bile temeljito izučavane. Zbirke, naročito ona od Marjanovica, imaju korisne uvode. Treba spomenuti i dvije monografije, onu od Aloiza Šmausa o bosanskoj epici (Studije o krajinskoj epici, JAZU, Zagreb 1953) i onu od Stavra Skendija o albanskoj epici (Stavro Skendi, Albanian and South Slavic Oral Epic Poetry, Memoir of the American Folklore Societv, NQ 44, 1954). U svom odličnom djelu Šmaus razlikuje pjesme sjeverne bosanske granice od onih koje muslimanski svijet pjeva u južnim krajevima i koje on označava kao „hercegovački tip",
367 Za drugo mišljenje vid. A. Schmaus, Studije o krajinskoj epici, Zagreb 1953.
144
međutim on izučava strukturu pjesama na sjeveru. On utvrđuje njihovu raširenost na jugu i, što je vrlo zanimljivo, zapaža uticaj visoko razvijene strukture pjesama iz Krajine čak i na hrišćanske pjesme u onim područjima gdje su dvije tradicije koegzistirale jedna pored druge. Premda sam i ja sakupljao pjesme u Krajini, kako 1935. tako i 1964, i poznajem tamošnji materijal, zapažanja u ovom referatu zasnovana su isto tako. čak možda i više na pjesmama iz južnih krajeva, nego na onim sa sjevera, koje je tako dobro obradio Šmaus. Na moja izlaganja treba gledati kao na dopunu Šmau-sovoj analizi i njegovim komentarima.
Šmaus dijeli hrišćansku epiku u onu „dinarske zone" i onu „periferne zone". U posljednju on uključuje Makedoniju, zapadnu Bugarsku, Srem, Slavoniju i dijelove Hrvatske i Dalmacije (str. 94—95). On kaže da epika u perifernoj zoni brzo degenerira, postajući svojina slijepih pjevača i žena koji odustaju od stvaranja novih pjesama. Ako je njegovo shvatanje da su pjesme i pjevačka tradicija na periferiji opali oblici iste tradicije, koja se nalazi u središtu, tj. u onom području koje on naziva „dinarskom zonom", onda, ja mislim da moram, iako nerado, staviti prigovor njegovoj tvrdnji ili bar predložiti njenu modifikaciju. S obzirom na ono što sam rekao ranije o geografskoj rasprostranjenosti, meni više izgleda da se na periferiji, tj. na jugu u Makedoniji i zapadnoj Bugarskoj, radi ili o produženju područja balade (Šmaus, str. 94 navodi bugarske hajdučke balade, grčke kleftske pjesme i kratke albanske pjesme o novijim događajima), ili o pre-laznom području, u kome se dvije tradicije, naime ona balada i ona epike ili ona g'dulke i ona guslarska, susreću i miješaju. U perifernim oblastima na sjeveru i zapadu susrećemo „baladsku" ili gudalačku tradiciju koja je tamo, čini mi se, presađena seobom pojedinaca u doba turskih prodora, sa juga i istoka, i tada je, možda, i došlo do miješanja dviju tradicija. Jedan način da se riješi pitanje uticaja turskih invazija na narodnu epiku Balkana bio bi da se iz nje uklone svi turski elementi i da se utvrdi šta ostaje, ili, možda još bolje, da se utvrdi ono što je odvojeno. Na nivou rječnika i formule mogle bi se tako oduzeti sve riječi u formulama kao i sve formule koje su turskog porijekla. At „pastuh" i njene slo-ženice, dorat „kestenjak", đogat „bijeli konj", alat „riđ konj''; otišle bi, kao i bedevija, „beduinska kobila". Konji koji bi ostali bili bi zelenko „siv", vranac „crn", malin „jagodast konj" (crvenkastosiv), šarac „šaren". Samo jedna od gore spomenutih riječi za konja ima odgovarajuću slovensku riječ, naime: đogat „bijeli konj", odgovara labudu, „bijel kao labud". U muslimanskim pjesmama bijel konj, đogat, prije svega je onaj Muje od Kladuše i on je očito vrlo poseban, magičan konj. Đogat je Muji ono što je Šarac „šarenko" Marku Kraljeviću. Mujin konj nije nikad labud, „labudasto bijel". A mnogi elementi u kulturi konja izraženi su turskim riječima koje navode na pomisao da, dok su konji bili vjero-vatno važni u epici prije dolaska Turaka, njihova važnost i bogatstvo opisivanja postali su mnogo veći poslije dolaska Turaka. Na primjer, sedlo ostaje u upotrebi, ali njegovi ukrasi su turski. Pojavljuje se naročiti oblik stremena, bakračlija, koja je u isto vrijeme i mamuza (ostruga). U stvari, stremen ima turski duplikat u uzenđiji, koja je mnogo češća u poeziji nego stremen, vjerovatno zbog toga što mnogo bolje odgovara metarskoj cjelini teksta (metarskom kontekstu) negoli dvo-složna imenica bez nekog ukrasnog (dodatnog) pridjeva. Mogu se dodati i drugi ukrasi, ali princip je jasan. U opisu konja i konjske opreme slovenska epika je znatno obogaćena turskom invazijom. Ja vjerujem da su ne samo riječi nego i sami predmeti, ukoliko nemaju odgovarajućeg para, došli na slovenski Balkan u isto vrijeme.
Ima niz riječi koje se odnose na kuće, njihovu arhitekturu, i njihovu opremu, a koje su također turskog porijekla. Na um padaju ćošak „ugao, soba za primanje", čardak „veranda, vila", kula „toranj (tvrđava)", kapija „vrata", avlija „dvorište", merdevine „stepenice", minderluk „uzdignuto sjedište, počivalište (ležište, kauč)", pendžer „prozor", džam „staklo", odaja „soba", šikli odaja „lijepo ukrašena soba", i tako dalje. Nije čudo da je na području državne uprave i društvene organizacije promjena bila daleko raširena, jer je bila zastupljena u epskoj poeziji: sultan se pridružio caru za najviše mjesto, a odgovarajući kralju i knjazu na hrišćanskoj strani; za raniji period strane vlasti nalazi se čitav novi sistem, naime, vezir, paša, aga, spahija, beg, beglerbeg „beg begova", dizdar „kapetan (zapovjednik) tvrđave", itd. Ova je lista vrlo duga. Mnogi ljudi različnog društvenog položaja bili bi uključeni: kmet „seoski starješina",368 tefterdar „sekretar", kahvedžija, poslužitelj kafom, kiridžija „vodič karavana", surudžija „prvi jahač" (pred kolima, jahačima) i ćehaja „predstavnik vezira ili paše". Cijeli život turske uprave i društvene strukture održan je u turskim riječima koje su preuzele metarske formule epske poezije. Usko srodne sa ovim su i leksičke jedinice iz vjerskog života u islamu. Muslimanska vjerska hijerarhija je predstavljana u poeziji, od šeh ul islam-a „visokog svećenika, do slojanstvenika islama",369 do hadžije „hodočasnika", hodže „svećenika", mule „vjerskog učitelja" (vjeroučitelja), mujezina „onog koji sa munare (minareta) poziva na molitvu". Anđelima su se pridružile hurije (djevice), a manastiru, samostanu i crkvi, opet, džamija „mošeja". Liturgiji i molitvi dodani su sabah, „zora", „prvi zov na molitvu"[3] (koja je spojena sa slovenskom riječi zora da se napravi metrički korisna formula sabah zora), ićindija „treći poziv na molitvu", akšam „nastup mraka" (sumrak), (za koju riječ srpskohrvatski jezik izgleda nema jednostavnog para osim prvi mrak ili zalaz sunca) i jacija „peti poziv na molitvu".370 Molitva i moliti imaju svoje odgovarajuće parove u često upotrebljavanim riječima đoua i dovu činiti, „obaviti molitvu", „moliti."
Posljednji izraz je primjer interesantnog niza polusko-vanih formula, sastavljenih od jedne turske riječi i slovenskog prevoda druge turske riječi. Turski idiom sastoji se od imenice kao što je dova „molitva", kojoj je dodat glagol et-mek „činiti, praviti". Epska formula zadržala je imenicu, a prevela glagol u odgovarajućem licu, broju i vremenu. Tako je nastalo juriš učinio, „on je napao", ili surgun učinio, „on je protjerao". Ove formule su vrlo korisne u stihu, jer omogućuju šestosložnu formulu, mjesto četvorosložne u slovenskom, na primjer: juriš učinio, mjesto udario. Ovaj izvor formule bio je obogaćen i učinjen elastičnijim mnogim ovim dubletima turskih riječi i izraza. Iako je taj efekat najupadljiviji u muslimanskim pjesmama, on je bio znatan
368 U vrijeme ovih pjesama, u tursko doba, kmet je imao značenje zavisnog seljaka koji obrađuje tuđu zemlju, a ne „seoskog starješine" kao u srednjem vijeku [napomena prevodioca]. 369 U stvari to je bio najviši zvanični vjerski dostojanstvenik sa sjedištem u Carigradu. 370 Sabah, ićindija i jacija, kao i akšam i, prije svega, podne znače vrijeme dana ili same molitve tog vremena, a ne „zov na molitvu" [nap. prev].
145
i u hrišćanskoj poeziji. Formule su postale svojina pjevača obiju vjera ako su željeli da se njima koriste. Epske formule su tako prilagođene (adaptirane) da odražavaju kulturnu, društvenu vjersku i političku stvarnost svoga vremena. Njihov broj je rastao, a epski stil je bio obogaćen. Međutim, ovo obogaćivanje bilo je više nego samo u rječniku; mnogo svečane finoće i sjaja balkanske epike izgleda da je došlo sa tursko-muslimanskom kulturom. Na primjer, u hrišćanskoj poeziji, što je isto tako održano i kod manje svečanih pjevača muslimanskih pjesama, vijesti se šalju jednostavno riječima, kao kod Vuka Karadžića, Srpske narodne pjesme, sv. III, br. 46, „Kostreš harambaša"; „Knjigu piše care od Stambola / te je šalje ka turskoj Udbinji / na Turčina od Udbinje Zula". U mnogim muslimanskim pjesmama pisanje postaje još veća ceremonija i pomno obavljanje tog rada povlači za sobom niz turskih riječi, što ukazuje da je to usko vezano za tursku kulturu. Tako onaj koji piše zove svog ćatipa „pisara", ili, ako je veći službenik svoga ćatib-bašu (ćatibašu) „glavnog pisara", a ovaj sa svoje strane uzima divit i hartiju „pisaći sto371 i papir", (prva riječ je arapska a druga grčka, ali obje vjerovatno dolaze od Bizancium-Stam-bola), i stavlja jaziju „pismo", „pisanje" (od turskog jazmak, „pisati") na prazan papir. Ako je onaj koji piše sam sultan, ceremonija odašiljanja je povećana. On traži tatara pismonošu, čije ime je često navedeno, i tatar uzima menzilske konje ili jednostavno menzile, „poštanske konje", a odlazak i put su naglašeni sa: tatar vrisnu, surudžija pisnu. Samo pismo može da bude ne samo knjiga nego i bujruntija „naredba", ferman, „firman", katal ferman „naredba o pogubljenju", ili (ako je od drugog osim sultana) mahzar, „molba", „peticija". Pismo je pisano sa ceremonijom, nošeno sa ceremonijom i primljeno sa ceremonijom. Kontinuitet je vidan. Vijesti su slate pismeno prije turskih invazija, a i kasnije su također slate. Promjena je u izvođenju i ritualnoj ceremonijalnosti pričanja, koje sa svoje strane odražava stvarnost turske kulture. Riječi su mogle biti perzijskog ili arapskog porijekla, a ceremonija možda duguje mnogo raskoši Bizantije, ali je sve to došlo na Balkan sigurno u turskom ruhu. Mogli bi se dodati brojni primjeri ove vrste proširenja (ekspanzije), koja je mnogo uobičajena u muslimanskim pjesmama, a ponekad je podražavana i pozajmljivana i u hrišćanskim pjesmama. To je znatno doprinijelo smislu epske širine u muslimanskim pjesmama, a i u hrišćanskim pjesmama kada je upotrebljavana. Dva odlomka iz detaljnog opisivanja iz verzije o Smail-agić-Mehi u 12, 311 stihova od Avde Međedovića (Parijev tekst br. 6840) osvijetliće moje gledište. Prvi (stihovi 783— —837) opisuje, riječima junakovog strica (amidže), konja koga je sultan poslao mladom Mehi, drugi stihovi (1579—1676) priča o ulozi majke u oblačenju junaka:
Kada ti je, moj sine, nastala trinaesta godina, stiže carski ćehaja od dvora Car-Sulejmana i dovede za tebe misirskog dorata, koji je kupljen od misirskog šaha. Zlatna su mu krila, a griva mu do kopita stiže. Od dvije godine, a izgleda kao da mu je sedam. Horma je napravljena u Afganistanu posebno za dorata kad naraste. Sedlo mu je od koralja, gornji dio ispleten od čistoga zlata, ispod sedla osmanlijsko platno, od ničega drugog, moj sine, nego od šamske svile, da ne bi nažuljala konju leđa. Sedlo od zlata, (800) horma od zlata. Na doratu svileni kolan do kože, da ne nažulja njegovo meso. Gornji dio ukrašen je biserom. Ako Bog da, sine, vidjećeš ih kad postaneš alajbeg od Krajine. Sada je, dragi sine, devetnaest godina kako si se rodio, a danas je deveta godina kako ti je doro sa hormom došao na dar. Sve što j'e car zamisliti mogao da opremi konja, to je napravio. Od tebe smo krili konja i napravili poseban podrum za njega. Dvije su sluge u podrumu a četiri svjetiljke gore kod njeg svu noć i oni ga vježbaju u podrumu. U 24 sata timare ga četiri puta ne kao drugog konja, nego platnom od svile. Tako su se brinuli za konja da nije vidio ni sunca ni mjeseca, moj sine, za devet godina. Da se sa konja pokrovac digne, sapi se vide tako oble, dlaka tako iščešljana, i tako kratka, da crna muha na njeg padne odmah bi s kojna pala. Konj na tebe čeka, Meho, kad postaneš alajbeg i povedeš carsku vojsku i ajane. Hanuma ustade i zahvali se. U sebi je nešto drugo mislila, može biti Smailaga želi da oženi sina i sprema ga za ašikovanje. Majka mu jedva čeka da dođe dan da vidi nevjestu (mladu) uz svog sina, pa uze sinove haljine koje su kao u paše, i otvori pozlaćeni sanduk. Iz njeg izvadi svežanj svile protkane zlatom. Nije bio vezan uzlovima, već probadan zlatnim iglama. Odveza zlatni svežanj, a ispade odjeća od zlata, hvala Bogu, kao kad sunce zasja. Na njeg prvo metnu haljine od najfinije svile. Svaki treći konac je od zlata. Onda mu dade svilenu ječermu (1600), svu izvezenu čistijem zlatom. Niz ječermu mu od zlata toke. U svakoj je pola litre zlata. Toka ispod vrata sjaji kao mjesečina, a u njoj je puna litra zlata. Ječerma je imala ogrlicu oko vrata, od zlata vezenu, čija dva krila su vezana kopčom. S desne strane jake iznad kopče je slika cara Sulejmana a s druge slika šehislama. Onda mu je oklop dala. Nije od srebra, već od čistog zlata i vaga pune četiri oke. Na leđima je vezan kopčom. Stavi na njeg svilene čakšire koje su u Damasku rađene, sve zlatom izvezene, na bedrima ispod pasa i ispod kaiša, za koji je sablja obješena. Onda ga opasa sa dva trabalosa pasa i pletenim bensilahom, koji nije kao drugi, neg opleten od zlatnije žica i protkan biserom bijelijem. Za pasom mu dvije male puške iz Mletaka, saljevene od čistoga zlata, sve se vidi drago kamenje i čisti biser, a sjaje se kao mjesečina. Obje puške bez kremena pale, a uzimlju punu litru praha, probijaju tvrdi oklop i pale srce junaka. Između njih zulfikar-sablja, koja siječe srca junaka. Sve su kore sedefom ukrašene, a balčak je od zlata skovan. Preko ramena pozlaćena kabanica, dva joj skuta teže zlatom. Pozlaćeni rukavi okolo vezani, a na ramenima su guje, glave im se pod vratom sastaju. Sprijeda su mu četiri gajtana (1650) opleteni od finoga zlata, sva četiri stigla do pusata, miješaju se sa kaišom što mu drži oštru sablju iz Perzije. Onda mu je mati iščešljala gusti perčin češljem od slonove kosti i svezala ga biserom, stavila kalpak, sa dvanaest čelenki, što niko nositi ne može, niti vezir niti carski dvorjanin, ni muftija niti drugi paša, već alajbeg pod sultanovim fermanom. Na glavi mu lepršaju čelenke, a zlatno perje pada mu po čelu. Carske čelenke dvojako su napravljene, pola ih miruje, a pola ih se okreće, kad on jaši ili leti, mirne čelenke sviždje kao ljute guje, a pokretne se okolo okreću. Junaku nije potreban sahat, jer se čelenke svakog sahata okreću tri-četiri puta.
Među posljedice dodatog ukrašavanja i detaljnog odvijanja tema spada, možda, i najvidljivija i najupadljivija karakteristika muslimanskih pjesama, a to je njihova dužina. U prosjeku one su znatno duže negoli hrišćanske. Ali ovo je samo uopšteno ocjenjivanje, jer ima iznimaka. Prvo, muslimanske jurišne pjesme istog lokalnog okvira (značaja) kao i hajdučka tradicija, u stvari, druga strana novčića, jesu kratke, približno iste dužine kao i hrišćanske pjesme o hajducima (hajdučke pjesme). Izgleda da se u ovoj vrsti pjesme dvije
371 Divit znači mastionicu u kojoj se drže mastilo i pera od trstike i koja se nosila za pojasom, a ne „pisaći sto" [nap. prev].
146
tradicije malo razlikuju jedna od druge, bilo po dužini ili sadržaju. Drugo, ima hrišćanskih pjesama koje su iste dužine ili su još duže nego neke muslimanske pjesme. Na primjer, u prvoj svesci Hermanove zbirke od 39 pjesama samo su tri duže od pjesme Ženidba Maksima Crnojevića, kod Vuka II, a ima druga koja je samo dvanaest stihova kraća (br. XXVI, Mustajbeg lički izbavlja svoga brata, 1214 stihova prema 1226 stihova u pjesmi o Maksimu Crnojeviću). Ali Ženidba Maksima Crnojevića je jedna od srazmjerno malog broja iznimaka. Muslimanske pjesme mogu često dostići dvije do četiri hiljade stihova, a hrišćanske pjesme ne dostižu tu dužinu. Pjesma Smailagić Meho, o kojoj sam govorio ranije kao o možda prvoj objavljenoj muslimanskoj pjesmi, ima 2 160 stihova, a njena najduža verzija u Parijevoj zbirci ima preko 12 000 stihova.
Kao što sam rekao ranije, meni izgleda da se srž jedne epske tradicije sastoji od pjesama koje se zasnivaju na mitskim uzorima (slikama) više nego na istoriji. Jedan od najznačajnijih doprinosa muslimanskih narodnih epskih pjesama balkanskoj kulturi je iznošenje na vidjelo nekoliko najstarijih i najraširenijih mitskih slika do istinski epskih proporcija. Pjesma Ženidba Smailagić Mehe razvija mitsku sliku izrastanja do punoljetnosti i prisvajanja vlasti od strane mladog junaka. To je u staroj Grčkoj slično priči o Telemahu u Homerovoj Odiseji, na junačkom nivou, a prisvajanju vlasti od strane Zeusa u Heziodovoj Theogoniji na samom mitskom nivou. U srednjogrčkom periodu to se može naći u eposu o Digenisu Akritasu. Meni nije poznata nikakva hriš-ćanska narodna epika na Balkanu koja je razvila ovu temu do stepena koji je dostignut u Ženidbi Smailagić Mehe, naročito u dugoj verziji Avde Međedovića. Revolt mladića protiv roditelja je krasno opisan, a uvođenje mladog Mehe u zapovjedništvo nad Krajinom kao i zadobijanje mlade ispričani su vrlo opširno i savršenom vještinom.
Mitski uzori su osnovni strukturni sastavni okvir priča o nadnaravnim bićima, obično nazivanim bogovima. Kako su priče bile vezane za ritual i ceremonije, a vjerovatno i same bile namijenjene da ispune magičke funkcije, one i njihovi uzori imali su značaj van prividnog zabavljanja ili čak i is-torije, iako se o njima može misliti kao o duhovnoj istoriji ili nekoj vrsti nadistorije. Kako se vjere mijenjaju tako i jedan broj bogova ili natprirodnih bića zamjenjuju druge, natprirodni elementi se mijenjaju, ljudi i žene zauzimaju mjesto bogova koji nisu više obožavani, i tako se javlja jedan vanjski aspekat istorije. Ali ispod pseudoistorijske odjeće kostur mitskog uzora i dalje se održava, jer neki smisao njegovog značaja ostaje neodvojen od nje, držeći pojedine dijelove zajedno.
Od ovih mitskih uzora najvidljiviji i najviše izučavan je primjer vegetiranja, smrti i uskrsnuća, umirući bog koji se vraća. Taj uzor ima mnogo varijacija, ali njegove glavne crte nije teško vidjeti. Bog ili junak nestaje za srazmjerno dug period vremena i izgleda mrtav, ali, konačno, on se vraća ili se traži i dovodi nazad. U njegovom odsustvu nastaje pustoš, ali poslije njegovog ponovnog udomljenja, koje se odvija ceremonijalno, red je ponovo uveden, blagostanje ponovo dolazi, a, često, on se i ponovo ženi. Ja sam ovo izrazio u obliku mitosa o vegetiranju, jer mi izgleda da odgovara najbolje većini primjera uzora i pruža bar tipičan značaj. To je uzor plus značaj, ma kakav to bio značaj, koji je bitan za moje dokazivanje, ili ovo gledište o središnjoj srži priča u balkanskoj i drugoj epskoj pjesmi.
Pjesme koje pričaju o povratku junaka nakon dugog odsustva da bi našao ženu pred samom preudajom, što je centralna tema Homerove Odiseje, vrlo su uobičajene u balkanskoj narodnoj epici i naročito su razvijene u muslimanskoj tradiciji. Dvije pjesme u Vukovoj zbirci, obje vrlo poznate, neposredno padaju na um: Marko Kraljević i Mina od Kostura (Vuk II, br. 61, 336 stihova) i Ropstvo Janković Stojana (Vuk II, br. 25, 151 stih). U prvoj se radi o zlom proscu, a u drugoj o nevinom, ali žena je vjerna u obje. Obje ove pjesme kod Vuka su od nepoznatih pjevača, to jest mi nemamo podataka o tome ko je bio kazivač. Odmah pada u oči da su obje ove pjesme vrlo kratke. Veća dužina pjesme o Marku i Mini djelimično je zbog toga što su tu stvarno dvije pjesme u jednoj, naime Markova borba sa Arapima, njegovo povlačenje i konačni povratak u borbu, sve uvršteno u samoj povratničkoj pjesmi, ako smijem upotrijebiti ovaj termin. U drugoj svesci Parijeve zbirke, u kojoj su pjesme muslimanskih pjevača iz Novog Pazara, ima pet pravih povratničkih pjesama. Razlika u dužini je velika, od 684 do 1480 stihova, ali jasno je da su muslimanske pjesme duže, čak i po novopazarskoj tradiciji 1934. godine, od hrišćanske tradicije u Vukovo doba, prije 100 i više godina, kada je hrišćanska tradicija bila na vrhuncu. U Dodatku III [moga] djela Singer of Tales (Pjevač priča),372 ja sam analizirao dvanaest drugih povratničkih pjesama iz Parrveve zbirke, od kojih je jedanaest od muslimanskih pjevača, a jedna od hrišćanskih pjevača, koji u stvari pjeva muslimansku povratničku pjesmu. Njima treba dodati pjesmu Ropstvo Jankovića Stojana, koju je pjevao Ćamil Kulenović u Bihaću (on je bio iz Kulen Vakufa), dakle muslimanski pjevač koji pjeva hrišćansku povratničku pjesmu. Naš materijal je, zato, bogatiji na muslimanskoj strani nego na hriš-ćanskoj. Možda ima više muslimanskih povratničkih pjesama negoli hrišćanskih. U svom daljem izlaganju ja ću poduzeti da uporedim jednu muslimansku povratnu pjesmu sa jednom hrišćanskom.
Naš uzor za analizu hrišćanskih pjesama je Ropstvo Janković Stojana kod Vuka III, a za muslimanske
372 A. B. Lord, The Singer of Tales, Cambridg, Mass., 1960, str. 242 i dalje.
147
pjesme Ropstvo Đulić Ibrahima kod Parija I i II, a to je najduži tekst koji je pjevao Salih Ugljanin. U obje ove pjesme nama se priča kako je junak bio zarobljen brzo iza svog vjenčanja, Stojan sedmicu kasnije, a Ibrahim na samu noć vjenčanja. Izgleda, također, da oba imaju druga ili drugove: sa Stojanom je Smiljanić Ilija, a sa Ibrahimom je trideset Turaka. Kada je u pitanju junak Velagić Selim, onda je uz njega često nje-gov pobratim u zatvoru, Alagić Alija. Na nivou narativne tehnike mi možemo ovdje primijetiti da smo u muslimanskoj pjesmi obaviješteni o pozadini iznenadnim blijeskom doslu-ćivanja ranijih događaja, dok ih u hrišćanskoj pjesmi priča direktno samo pjevač.
Ibrahim i njegovi drugovi su u zatvoru, a Stojan i Ilija su obraćeni u islam i dati su im dvori. Hrišćani zato ne bježe nego se u stvari sami kradu nakon što su prvo ukrali ključe riznice (kazne) i štale, podesivši da njihov odlazak padne u petak kad su Turci u džamiji. Kako u pjesmi nema nikakva znaka o lošem postupku, niti bilo kakvih vijesti o nezgodama kod kuće, Stojanovo i Ilijino umicanje je ostalo bez motivacije. Sa 35-im stihom oni su već kod kuće. Uzmi nasuprot muslimansku pjesmu. Uskok Radovan je zarobljen i bačen u tamnicu u Zadru. Tu on nalazi Ibrahima i Turke i u jednom gotovo ritualističnom prizoru pitanja i odgovora Radovan priča Ibrahimu šta se dogodilo kod kuće za vrijeme Ibrahimevog dugog odsustva, uključujući i činjenicu da mu je žena pred udajom za Halila Hrnjicu. Ibrahim jaukne u zatvoru i tako privuče pažnju banove žene, uz čiju pomoć je pušten da se vrati kući, pod uvjetom da sa sobom nazad dovede nesuđenog mladoženju Halila. Ibrahim je opran, obrijan i nahranjen, a onda poslat kući i, nakon nezgoda sa pograničnom stražom, na kraju stiže na svoj prag. Ovo je obuhvatilo 510 stihova.
Da sada razmotrimo početak naših obiju pjesama sa gledišta mitskih uzora. U obje je junak zarobljen, ali u jednoj priči on postaje član zarobljivačevog društva, dok u drugoj to nije slučaj, on je, naprotiv, bačen u tamnicu. Ideja zakopanog-ali-još-ne-umrlog u muslimanskoj priči i dalje se simbolično nastavlja mnogo jasnije nego u hrišćanskoj, jer potpuna inkorporacija sa svijetom mrtvih je nemoguća u mitosu o povratku. Onaj koji je stvarno umro ne može se vratiti. Osim toga, u priči u kojoj se govori o natprirodnom stvarna smrt besmrtnog boga je nemoguća. On se može samo umiriti ili se povući na stranu, ali on ne može umrijeti, po jasno određenoj definiciji.
Dva vrlo značajna momenta održana su u obje pjesme u ovom trenutku. Junak se oženio prije kratkog vremena, a njegovo odsustvo trajalo je izvjesno vrijeme. Momenat određenog vremenskog trajanja njegovog odsustva je suviše očevidan da bi trebalo objašnjenje. Broj godina koje, svakako, treba pretvoriti u mjesece — jest dvanaest, devet, dvadeset, dvadeset i četiri; one predstavljaju godišnji događaj, ili period inkubacije (trudnoće) ljudskog bića, ili igru riječi između dvanaest i dvadeset, ili dupliranje broja dvanaest. U suštini, misli se na dugo vrijeme, dosta dugo u svrhu naročitog oblika mitosa koji se primjenjuje. Bitna ideja skoro oženjenog je seksualna. Ovdje su udruženi elementi plodnosti i smrti. Na um pada sličnost kod rituala prilikom žetve.
Posljednji snop žita je zakopan u zemlju da predstavi i zakopavanje mrtvog i zakopavanje sjemena koje donosi život. Interesantno je da, dok je hrišćanska pjesma o Janković Stojanu zaboravila simbolizam zakopavanja, simbolizam života je održan. Ipak treba primijetiti da ni u jednom od ova dva primjera ovaj momenat nije doveden do svog pravog i logičnog zaključka: naime, da sin, koji treba da čeka na očev povratak, ili koji je bio zasužnjen za vrijeme očeva odsustva, treba stoga da bude oslobođen. On se nalazi u drugim muslimanskim varijantama, (npr. u pjesmi o povratku Ćetić Osmanbega),373 ali ja ne znam ni za jedan hrišćanski primjer.
Pomanjkanje simbolizma zatvora u hrišćanskoj pjesmi lišilo je priču motivacije za junakovo bježanje i pored toga što je on postao musliman i dobio dvorac. To je oduzelo hrišćanskoj pjesmi fino izrađeno oživljavanje junaka iz mrtvih. Ovo je postignuto u muslimanskoj pjesmi pomoću vjesnika (Radovana), ritualnim ispitivanjem, uz pomoć žene, koja je usko vezana za kralja podzemlja (ako se smijem tako izraziti), ugovarajući uslove, i djelimičnim, ali ne potpunim oživljavanjem, ali ipak dovoljnim da stigne kući. Iza svega ovoga dolazi put preko granice nazad u toplu zemlju živovanja, rodu i ženi. Ovo je ispričano dosta opširno u muslimanskoj pjesmi i sačuvano je, sa manje ili više detalja, u svim varijantama. Vjesnikova objašnjenja su iznenadni povod daljem razvoju događaja, a te vijesti su o pustoši kod kuće, kojoj je potrebna pažnja.
Jedan od čuvenih primjera sa derivatima ovog mita je, svakako, Homerova Odiseja, i biće korisno da prepoznamo gdje možemo neke od mitskih likova u toj pjesmi. Hermes je očito vjesnik koji donosi plačnom Odiseju, ili njegovom zarobljivaču, odnosno tamničaru, vijest kojom otpočinje njegovo izbavljanje. Hermes kao vjesnik bogova, ili, što je ovdje još značajnije, kao psihopompa (psiho-raskoš, ukras), jeste upravo odgovarajuća osoba za ovaj zadatak, jer on redovito hoda između svjetova, onih živih i onih mrtvih. Upravo takav je uskok Radovan, koji je kao renegat profesionalni preskakivač granice. Ženski posrednik u ovom momentu u Odiseji je Atena, koja, kao kćerka miljenica, stoji u posebnom odnosu sa Zeusom, i čija volja je
373 Serbocroatian Heroic Songs, Milman Parry and Albert B. Lord, Cambridge i Beograd, Harvard University Press i Srpska akademija nauka, sv. I (1954) i sv. II (1953), br. 32. Sin je također prisutan u br. 20, „Sultan Sulejman osvaja Budimpeštu".
148
mjerodavna, čini mi se da Kalipsu moramo nazvati Odisej evim tamniča-rem. Banova žena u pjesmi o Stojanu vanredno dobro igra ulogu ženskog posrednika u slučaju Dulića Ibrahima. Tako mnoge pojedinosti muslimanske pjesme slažu se nesmetano sa odgovarajućim mjestima, u mitskom šablonu, ali njih nema u Stojanovoj priči. U Stojanovoj pjesmi car i carica se, da kako, spominju, a bez mitskog šablona sultan bi se vjero-vatno našao sam; vrata su otvorena ključem što možda blijedo simbolizira vrata tamnice. Ali nema vjesnika, nema ritualnog pregovaranja o oslobađanju, a konji i sredstva za povratak su ukradem, namjesto da budu zapravo obezbijeđena od zarobljivača (tamničara) kao u drugim primjerima. U ovom početku povratničke pjesme muslimanska priča je bliža mitskom šablonu negoli hrišćanska priča.
Iako se može uzalud tragati za lutanjima jednog Odiseja prilikom povratka kasnijeg balkanskog junaka, samo je u muslimanskoj pjesmi opisana neka vrsta putovanja. U njemu je iznesen prelaz preko granice, prepoznavanje na granici, izbjegnuta ili dobijena borba.
Kada, međutim, junak stiže kući i suočava se sa problemom prepoznavanja, dvije tradicije su nešto bliže jedna drugoj. Ako je obred oživljavanja iz mrtvih nestao u hrišćanskoj tradiciji, obred uključivanja u zemlju živovanja poslije prelaza granice sačuvan je iscrpnije i u hrišćanskoj i u muslimanskoj tradiciji. Ali moramo primijetiti da je muslimanska pjesma i u ovom dijelu punija. U mom djelu The Singer of Tales (Pjevač priča) ja sam iscrpnije, dosta potanko iznio ovaj dio povratničke pjesme u muslimanskim varijantama, u poređenju sa Odisejom,374 ali nisam objašnjavao razlike između muslimanske i hrišćanske tradicije među južnim Slovenima. Pjesma Ropstvo Jankovića Stojana je prilično jednostavna u svojim prizorima prepoznavanja. Nakon što se oprostio od svog prijatelja Ilije, Stojan stiže u svoj vinograd, gdje nalazi svoju majku i pita je zar nema nikoga da joj u starosti pomogne. Ona mu priča o Stojanovom ropstvu i o skorašnjoj preudaji njene nevjeste. Stojan bez riječi ide kući, gdje nalazi svatove, koji ga dobro primaju. Nakon što je malo popio, on traži dozvolu da pjeva, i tako pjeva malu pjesmu o lastavici koja je gradila gnijezdo devet godina, a tog jutra počinje da ga razgrađuje, ali soko je stigao iz Carigrada da je spriječi od rušenja gnijezda. Sva-tovi ne razumiju smisao pjesme, ali žena je razumjela. Odletjela je zaovi i kazala joj da joj se brat vratio. Sestra je pogledala i kad ga je prepoznala poljubila ga je i zaplakala. Svatovi pitaju šta će biti s njima i sa tolikim blagom koje su za svadbu potrošili. Stojan im daje sestru i mnoge darove, i oni odlaze. Uveče se vraća Stojanova majka, a Stojanova žena izlazi preda nju i javi joj da joj se sin povratio. Kad je stara majka ugledala sina, ona umire i biva svečano pokopana.
Kao u ranijem dijelu pjesme, hrišćanska verzija je ovdje održala neke bitne elemente. Na primjer, neko mora umrijeti u momentu prepoznavanja. U južnoslovenskoj pjesmi i muslimanskoj i hrišćanskoj, to je obično junakova majka. To je neka vrsta naknade života povraćenog mrtvaca. (U Odiseji, Odisejev pas je onaj koji umire. Odisejeva majka je već mrtva, i on ju je sreo u podzemlju.) U muslimanskim pjesmama je neka životinja među onima koji prepoznaju gospodara koji se vratio, a često ona je čak i prva; ta životinja je obično junakov konj, ali to može biti i njegov pas ili njegovi psi. Za životinje se često misli da imaju šesto čulo o živim i mrtvim ljudima. One osjećaju duhove kada ljudi to ne mogu. Mislim da je prepoznavanje od strane životinja u osnovi vezano za pitanje da li je junak koji se vraća živ ili mrtav. Nešto od toga se vidi u nagloj promjeni Eumeusovih pasa, u Odiseji. Kad se Atena javlja Odiseju, samo on i psi mogu da je vide u njenoj ljepoti i njenom sjaju, a kad su je ugledali, psi nisu lajali, „nego se tiho štekćući pokupljeni povuku u stranu na drugu stranu zaklona".
U stvari, majka u Stojanovoj priči igra više nego jednu ulogu. Ona je i vjerni pratilac (Eumaeus i Earvcleia u Odiseji) koja se u mnogim muslimanskim pjesmama, kao na primjer u priči o Duliću Ibrahimu, prva susretne sa junakom koji se vraća. Ali ono što upadljivo nedostaje u Stojanovoj priči jeste vrlo karakterističan momenat varljive priče, karakterističan jer se i on odnosi na problem junakovog identiteta: da li je iz svijeta mrtvih ili iz onog živih. Drugi momenat od važnosti, koji nedostaje u hrišćanskoj pjesmi, jest natjecanje, igre, u kojima junak učestvuje sa svatovima. I ovdje se nalazi onaj dio priče koji pokazuje identitet i vitalnost junaka, a predstavlja dio teme o preudaji, sa kušanjem mladoženje.
Ukratko, u ove dvije pjesme primjećuje se da je muslimanska pjesma sačuvala i razvila upravo one elemente koji se najviše vežu za smisao mitske slike (mitskog uzora). S druge strane, jasno je da je hrišćanska tradicija pjesme djelomično već na putu da izgubi mitski simbolizam, koji je, iako još prisutan, slabiji. Čak i u pjesmi koja je jako mitska u svojoj slici, kao što je ona o povratku, mnogo je njenog značaja izgubljeno, naročito u prvom dijelu.
U hrišćanskoj pjesmi Marko i Mina od Kostura ima više mitskih elemenata nego u pjesmi Ropstvo Janković Stojana. Oko Marka Kraljevića je privučeno i održano više starih uzora i simbola nego oko bilo kojeg drugog hrišćanskog junaka na slovenskom Balkanu, i u ovoj pjesmi, kao i mnogim drugim, on je prikazan kao vjeran prijateljski podanik turskog cara. Verzija pjesme Marko i Mina kod Vuka II je vrlo interesantna. Njegovo srdito povlačenje nakon što je bio oklevetan od ljudi bliskih sultanu, njegov konačni povratak u borbu i njegova pobjeda veoma su slični slici Ahilovog povlačenja u Ilijadi. Ali okvir cijele pjesme je
374 Nav. djelo, str. 169 i dalje.
149
opjevavanje povratka i šablon bi zahtijevao u ovom momentu, kao što smo vidjeli, neki slikovit opis ili simbolizam smrti koja nije smrt. Moguće je da Markovo povlačenje i povratak odgovara utamničenju Ibrahima u muslimanskim pjesmama, i tako ova pjesma o Marku čuva na jedan gotovo neobičan način mitski elemenat. Svakako, u pjesmi je Marko teško ranjen u borbi s Arapima i on se liječi pijući, povraćajući tako snagu kao da je bio mrtav. U ovoj verziji on je oslobođen nakon što je primio pismo u kojem mu se javlja šta se dogodilo kod kuće, ali nema ni pomena o ženskom posiedniku kao u priči o Ibrahimu. Marko, međutim, vraća se jrerušen i priča Mini lukavu priču o Markovoj smrti. Ali prizori prepoznavanja su blijedi i prigušeni, iako ipak jedan detalj podsjeća na Odiseju. Markova žena donosi mu njegovu sablju, isto kao što Penelopa dobavlja Odiseju luk, kojrn on ubija prosce. Ali, kao što rekoh, Marko, kraljev sin, više je mitski junak nego bilo koji drugi hrišćanski Sloven na Balkanu, i on je ratovao s Turcima protiv Arapa kao i protiv grčkog protivnika Mine od Kostura.
Ima jedna mitska slika, i to vrlo osnovna, koja nije prikazana u tradiciji muslimanske pjesme. To je priča o ubijanja zmaja. Istina je da je Đerzelez Alija po legendi ubijao zmajeve, i u kraju oko Peštera njegova borba sa zmajem je vezana za imena nekih sela. Ali to je legenda a ne epska pjesna. Ubice zmaja na slovenskom Balkanu su Marko Kraljević i Miloš Obilić, a u Grčkoj Digenis Akritas. Oni su (Heraklesi) kasnijeg balkanskog mita.
U pjesmi Marko Kraljević i Mina od Kostura Marko igra ulogj vrlo sličnu onoj Đerzelez-Alije u pjesmi o Bagdadu (Par br. 6), to jest on dolazi da spasi sultanovu vojsku u ratu s Arapima. U dobro poznatoj pjesmi Marko i Musa (Vuk, II, br. 66) Marko je također sultanov junak protiv odmetnika Muse. Kao Derzelez tako je i Marko u pjesmi Marko i Musa oklevetan i protiv njega je kovana zavjera od izdajnika bliskih sultanu. Ovo je tačno sa Đerzelezom u pjesmi Sedam kraljeva traže glavu Đerzelez Alije. Dvije muslimanske pjesme koje sam spomenuo, naime o Derzelezovom zauzmanju Bagdada i o sedam kraljeva, obje su opjevavanje mitskih predmeta. Prva ima veze sa Ilijadom i Trojanskim ciklusom, a druga se odnosi na smrt zamjenika, i tako opet ima veze sa Ilijadom. Još jednom, mi vidimo da Marko Kraljević ima vrlo posebno mjesto u tradiciji hrišćanske narodne epike na Balkanu u odnosu na muslimanske pjesme, naročito s obdrom na one s mitskom pozadinom. Ovaj predmet mora biti proučen mnogo detaljnije nego je to bilo moguće u ovom referatu.
Zahvaljujući konzervatizmu islamiziranih pjevača Balkana najstarije mitske slike narodne epike na poluostrvu bile tu očuvane, pomno razrađene i osnažene. Važna i značajna srž priča bila je zaštićena od kretanja prema pretjeranom historiziranju, koje je utjecalo na tako mnoge hrišćanske pjesme krajem 18. i početkom 19. vijeka. Muslimanski pjevači su razvili neokrnjen i širok narativni stil, koji će ostaviti biljeg ne samo na njihove vlastite pjesme nego i na one od hrišćanskih pjevača koji su bili njihovi susjedi. Ma koliko bile duboke promjene koje su pogodile epsku poeziju, kao i mnoge druge strane života na Balkanu dolaskom turske vlasti, muslimanska tradicija pjesme je bila takva da je osigurala osnovni kontinuitet sa dalekom prošlošću, isto kao što je pomogla da se iz prastarog materijala razvije poetska struktura koja istinski zaslužuje ime epike.
150
Lejla Nakaš
Jezički izraz usmenog stvaralaštva Bošnjaka
Književnojezički izraz Bošnjaka u turskom periodu imao je četiri posebna pravca razvoja. Četiri književne koine dale su svoj pečat modernom jezičkom izrazu premda samo jedna od njih – usmena koine ima puni status predstandardnog idioma. U vrijeme prvih pokušaja standardizacije jezika na tlu Bosne i Hercegovine primjetan je u jezičkom izrazu bošnjačkih pisaca trag ranije tradicije u vidu prisustva elemenata svakog od četiri tipa književnojezičkog izraza.
Bitna pitanja historije modernoga književnojezičkog izraza Bošnjaka, prvenstveno pitanje posebnosti tog izraza, tiču se mogućih usporedbi novoga s tradicionalnim izrazom. Samu podlogu novom izrazu, prema jasno izraženom opredjeljenju pisaca u austrougarskom periodu, čini model jezika koji je pružala narodna književnost. Moderni jezički izraz bošnjačkih pisaca u tom ranom periodu nadahnut je poetskom upotrebom jezika svojstvenom usmenom stvaralaštvu. Iz divanske poezije na orijentalnim jezicima nasljeđuje se mitološki i duhovno religijski prostor, stilogenost osobnih imena, simbolika orijentalne poetske leksike. Alhamijado tradicija ponudila je model paralelizama u okviru rime za nove pjesničke forme, model bitno drugačiji od onog svojstvenog narodnoj poeziji. Model jezičkoga izraza krajišničkih pisama, koja donekle čuvaju vezu sa srednjovjekovnom diplomatskom tradicijom, otvorio je put bogatoj i inovativnoj sufiksaciji, upotrebi domaće leksike apstraktnoga značenja i izrazito smanjenoj frekvenciji leksike orijentalnoga porijekla.
Tvrdnja da su se književnojezički izrazi Bošnjaka u turskom periodu nalazili u procjepu između orijentalnih formi izraza i bosanskoga jezika podrazumijeva promišljanje o razvijenom toku književnosti Bošnjaka na orijentalnim jezicima, na idiomima koji su imali prestižnu ulogu, te o alhamijado tradiciji, u smislu njene bremenitosti tuđim jezičkim naslagama, kao okolnostima koje su u dvadesetom stoljeću mogle otežati uključivanje Bošnjaka u književnu i kulturnu djelatnost na tlu Bosne i Hercegovine. Zaokret u razvoju književnojezičkog izraza Bošnjaka otpočeo je upravo odustajanjem od alhamijado izraza i napuštanjem književnog izraza na orijentalnim jezicima. Bošnjaci su "usvojili standardni jezik bez većih potresa i uključivali se potpuno ravnopravno u standardizacijske procese u bosanskohercegovačkoj sredini" (Kuna 1978:8).
Vrijedno je napomenuti da je bošnjačka alhamijado književnost bila ikavsko-ijekavska, te da novija istraživanja pokazuju da se može govoriti o postojanju ikavskoga manira u toj tradiciji, a da ikavski, kojim je također govorio znatan dio Bošnjaka, nije nikad ni ušao u konkurenciju kao mogući standard. Ravnopravno uključivanje Bošnjaka u standardizacijske tokove dvadesetog stoljeća, i pored ovih otežavajućih okolnosti, bilo je moguće zahvaljujući vrlo razvijenoj bošnjačkoj epskoj tradiciji na narodnom jeziku, rasprostranjenoj na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, "koja je po svemu sudeći, vrlo intenzivno učestvovala u formiranju novoštokavske folklorne koine" (Kuna 1978:7). Zahvaljujući opredjeljenju bošnjačkih pisaca s kraja 19. i početka 20. stoljeća za izraz blizak narodnome Bošnjaci su "načinili pomalo začudan duhovni obrat: oslobodili su se okvira klasične orijentalne književnosti i svoje lokalne alhamijado tradicije i, za samo jednu i po deceniju, vinuli se do modernih pjesničkih tokova svoga vremena i prostora i postali njihov integralni dio"375. Jezički izraz alhamijadista doimao se kao "zastario, umoran i temama ubijen" iako je svojim ustaljenim stilskojezičkim zahvatima, donekle bio podređen jezičkom izrazu narodne poezije. Stoga je obnova jezika u Bašagićevoj poeziji "podrazumijevala cijeli jedan kulturni projekt koji nije mjerljiv ni sa jednim prethodnim (intencionalan je po svojim dijelovima i približan po nakani samo Kapetanović-Ljubušakov)".376
Već je ranije istaknuto da su na tlu Bosne i Hercegovine postojale različite nacionalne književnojezičke tradicije te da standardni jezik dvadesetog stoljeća izrasta na onoj tradiciji koja pokazuje najviše sličnosti sa drugima, koja je u najvećoj mjeri zajednička trima narodima.377 Tradicionalni izraz usmene poezije u tokovima razvoja predstandardnih idioma uspio je povezati više kulturnih prostora.
Usmeno stvaralaštvo svoje korijene ima u tradiciji predturskoga perioda što može potvrditi i dokazana srodnost usmenoga izraza Bošnjaka, Hrvata i Srba. Usmena je poezija imala važnog udjela u očuvanju kulturnog identiteta Bošnjaka. Za razliku od drugih književnojezičkih izraza Bošnjaka, jezički izraz usmene poezije zajednički je, otvoren i prijemčiv, s pokoljenja na pokoljenje prenošen i stiliziran. Taj je izraz dio novoštokavske folklorne koine koja se oblikovala na širem epsko-lirskom novoštokavskom području.
Usmeno pjesništvo Bošnjaka bilo je rasprostranjeno na idiomu koji je imao novoštokavsku podlogu, ali koji u pogledu nekih dijalekatskih crta nije bio sasvim ujednačen. U bošnjačkoj usmenoj koine378 odslikava se miješanje različitih dijalekatskih tipova kojima Bošnjaci pripadaju. Jezik zabilježenih pjesama sadrži
375 Vujanović, Vojislav, Bašagićevo pjesništvo u interpretaciji naših znanstvenika u: Zbornik radova naučnog skupa "Safvet-beg Bašagić - bošnjačka intelektualna strategija", Zenica, 1994. 376 Kajan, Ibrahim, Bošnjaci. Pjesme i rasprave. Zagreb, 1994. 377 O tome je dosta iscrpno pisao Miloš Okuka u svojoj knjizi U Vukovo doba. 378 Iako se po svom jeziku bošnjačka usmena književnost podudara sa srpskim i hrvatskim novoštokavskim folklornim izrazom i ima opće crte zajedničke usmenoj tradiciji cijelog štokavskog područja, u njoj postoje i posebnosti koje daju povoda da se govori o stiliziranoj formi novoštokavske koine kod Bošnjaka. Osim toga, jezičko ujednačavanje koje se odvija na nivou koine kao idioma nezavisnog od spontanog razvoja prirodnoga jezika počinje najprije unutar zasebnih folklornih tradicija, prelaženjem pjesama iz jednog područja u drugo u okrilju jedne tradicije. Kasnije prožimanje tradicija različitih sredina utoliko se jednostavnije ostvaruje što su ove tri imale zajedničko ishodište, kao i zbog činjenice da kontakt među njihovim nosiocima nije nikad potpuno utihnuo. Pojmove "muslimanski novoštokavki folklorni koine" i "srpski novoštokavski folklorni koine" nalazim u (Okuka 1987:22,25).
151
autohtone govorne crte regije sa koje pjesme potječu (ijekavizam, odnosno ikavizam, štakavizam, odnosno šćakavizam), ali i pored toga prisutne su određene naddijalekatske odlike koje svjedoče o postojanju uobličene novoštokavske folklorne koine. U bošnjačkoj epici zapažena su dva suprotstavljena tipa pjesama, različita po dužini i kompozicijski, ali i po stupnju prisutnosti određenih dijalekatskih crta. Ipak, i u južnom i u zapadnom tipu pojavljuju se jezičke crte karakteristične za onaj drugi. Uopćavanje kakvo se odvija u književnoj koine podrazumijeva interakciju suprotstavljenih elemenata jezičke strukture govornih idioma u pravcu neutralizacije, što vodi stvaranju interdijalekta. U poetskom interdijalektu nalaze se elementi različitih idioma manje ili više zastupljeni kod svih pjevača. Pojedini strukturni elementi zadobivaju naglašenu stilsku vrijednost, jer se počinju shvatati kao dio poetske gramatike, ili pak kao ornament epske tradicije.
Posebnost bošnjačke usmene poezije
Razvijena bošnjačka epska tradicija posjedovala je sve značajke zajedničke usmenom stvaralaštvu štokavskog područja, no ona naravno ima i svoje posebne odlike po kojima je prepoznatljiva. Jedni su autori isticali njenu fantazmagoričnost tumačeći je radije kao odraz starine i arhaičnosti, nego kao prodor istočnjačkog "pretjerivanja". Albert B. Lord istakao je da su u pogledu prisustva mitoloških predmeta muslimanske epske pjesme najdragocjenije na Balkanu jer su one sačuvale i razvile neke mitske uzore bolje od hrišćanske tradicije koja je krenula ka hajdučkim, kleftskim i historijskim pjesmama. (Lord 1974:66). Analizirajući pjesme Ropstvo Janković Stojana i Ropstvo Đulić Ibrahima Lord će ustvrditi da je muslimanska pjesma sačuvala i razvila upravo one elemente koji se vežu za smisao mitske slike (uzora), a da je hrišćanska pjesma na putu da izgubi mitski simbolizam ispuštanjem bitnih elemenata mitskog šablona. Upravo je srž jedne epske tradicije u pjesmama koje se zasnivaju na mitskim uzorima – slikama više nego na historiji. Muslimanska tradicija osigurala je "osnovni kontinuitet s dalekom prošlošću i pomogla da se iz prastarog materijala razvije poetska struktura koja istinski zaslužuje ime epike" (Lord 1974:83). Mitske slike istinski epskih proporcija u pjesmi Ženidba Smailagić Mehe – odrastanje junaka i prisvajanje vlasti, revolt mladića protiv roditelja imaju svoju arhetipsku paralelu u Odiseji (Telemah), u Heziodovoj Theogoniji (Zeus).
Drugi su istraživači, poput Schmausa, osudili osporavanje autonomnosti bošnjačkom u sklopu južnoslavenskog epskog pjesništva isticanjem njene identičnosti sa srpskim i hrvatskim pjesništvom pri čemu je zanemarivana činjenica da su prenositelji muslimanske usmene tradicije u Vukovim zbirkama hrišćanski pjevači te iz ove tradicije posuđuju dijelove "ne samo sižea, motiva ili sadržajnih pojedinosti, nego i pravih pjesama sa specifičnim oblikom, koji se u mnogim slučajevima može poznati i pored svih pokušaja adaptacije" (Schmaus 1953:23). U namjeri da rekonstruira raniju fazu bošnjačke epike, Schmaus je posegao za pjesmama uskočkog ciklusa Vukove treće knjige gdje razlikuje dva sloja: stariji, autohtoni i mlađi, nastao pod utjecajem bošnjačke epike. Utjecaj bošnjačke epike na uskočku poeziju vidljiv je u sadržajnim elementima (motivi, lica, opisi), te u obliku i tehnici pjesme (struktura i vođenje radnje). Prema Schmausovoj procjeni hrišćanska epika u svom fondu sadrži i prave muslimanske pjesme sa specifičnim oblikom, koji se može poznati i pored svih pokušaja adaptacije. Ovdje nije riječ o većoj vrijednosti jedne ili druge epike, jer proces uzajamnih pozajmica morao je biti vrlo star i trajan. To što je u Schmausovom zapažanju bitno jeste da postoje posebne karakteristike bošnjačke epike koje je čine prepoznatljivom.
Svi su istraživači primijetili da je posebna odlika bošnjačke epske tradicije dužina pjesme kao i određeni poetsko stilski zahvati koji tu dužinu omogućuju. Maretić je prvi ukazao na jednu od bitnih odlika muslimanskih pjesama, na promjenu pozornice.
Jedna od tipičnih osobina muslimanskih pjesama je u tome da kad pjevač vidi da je već dosta govorio o kom predmetu i da je vrijeme preći na drugi, vratiti se k pređašnjemu, onda kaže: dosta je o ovome, a da sad vidimo nešto drugo.
Ode vojska pravo Temišvaru. Nek car ide s hodžom Ćuprilijom, nek dolaze ostali veziri, nek dovode Temišvaru vojsku. Da ti sada ja za Džana pričam buljubašu od Travnika b'jela. (Maretić 1966:105)
Rana istraživanja bošnjačke epike pokazala su da postoje dva njena tipa: hercegovački i krajinski, te da se hercegovački tip po obliku pjesme približava više hrišćanskoj nego krajinskoj epici. Za osobenost stila koja se razvila u krajinskoj epici, po Schmausovom mišljenju, presudna je činjenica da je u 16. i 17. stoljeću krajina bila pogranična oblast velikih borbi koje su dale pečat svog herojskog doba naslijeđenim oblicima srednjovjekovnog pjevanja te da su gubitak Mađarske i kriza Otomanskog carstva u 17. st. dali su poseban epski ton begovskom feudalnom patosu i sjećanju na negdašnju slavu. (Schmaus 1982:347) Epska poezija postala je predmet interesa i njegovanja u višem društvu o čemu svjedoče Murkovi izvještaji o postojanju profesionalnih pjevača i pojavi mecenstva kod otmenog sloja u sjeverozapadnoj krajini. Ovakvo interesovanje nije moglo ostati bez utjecaja na karakter pjesme i kvalitet pjevanja. Zabilježeni su primjeri reguliranja umjetničkog ukusa u smislu plemićko-staleške cenzure379. (Schmaus 1982:350). Pjevači koji uglavnom pripadaju nižim slojevima prilagođavaju se otmenom ukusu svoje publike te tako utječu na opći ukus. Tako su se promjene izazvane ukusom i utjecajem vodećeg sloja pretvorile u tradiciju. Murkovi 379 Husein-beg Kulenović Staroselac bio je u isti mah mecena, pjevač i kritičar. Pozivao pjevače u goste, zadržavao ih mjesecima, slušao i popravljao njihove pjesme, pjevao im svoje pjesme i otpuštao ih zatim sa bogatim poklonima. Učio je od svakog pjevača iz Bosne i Hercegovine, a i upravljao svima. Onaj sa čijim se pjesmama Staroselac saglasio smio je da pjeva po čitavoj Bosni. (Schmaus 1982:350)
152
izvještači potvrdili su da je bilo raznih pravaca ili škola, da su se predstavnici starinskog stila odupirali kitnjatskom stilu.
Krajinska epika odlikuje se bogatijim unošenjem kulturnohistorijske građe u kojoj se pokazuje moć i gospodstvo, te oslikavanjem masovnih pothvata i vojnih nastupa jedne velike države, a to je proizvelo moderniji način epskog prikazivanja. Usljed toga se razvoj bošnjačke epike u ovom kraju počeo udaljavati od svog prvobitnog oblika. Obuhvatanje obimnije radnje sa većim brojem lica, pohodi masa, ukus za široko ispredena romantično-avanturistička zbivanja sa mnogo preokreta i zapleta, bogatstvo opisnih elemenata daju krajinskoj epici često preveliku opširnost. Navedene crte traže nov stil, novu tehniku i djeluju u pravcu dezintegracije starijeg epskog stila. (Schmaus 1982:353) U nizu pjesama zapadne i sjeverozapadne Bosne dat je podjednak značaj dvjema ili čak trima temama. Radnja je složena, ali prevladava postupak jednosmjerno vođene radnje, s prekidima i vraćanjem na prethodna izlaganja. Pojedini pjevači (Kolaković, Islamović, Vojniković) ostvarili su u pjesmama dvostrano vođenje paralelnih radnji. Ipak, u većini njihovih pjesama preovladava tehnika koju je Schmaus nazvao "izvještajem" (opširno izvjestiočevo pričanje događaja), a koja u njihovu pričanju stvara iluziju još jedne radnje (Buturović 1992:596).
Transformacija naslijeđenih i stvaranje novih sredstava, pri čemu se polazi od starog i zajedničkog fonda, pratila je proces historijskog razvitka i preobražaja od kraće epske pjesme južnog tipa do opširne krajinske pjesme. Takav preobražaj predstavlja ustvari predstadij jednog malog epa, što se najbolje utvrđuje na promjeni pjevačke tehnike. (Schmaus 1982:353) U stilskom razvoju i u tehnici mogli bi se pronaći isti stilski simptomi i tehnički postupci koji su bitni za proces epizacije, prerastanja epske pjesme u ep.
Posebnost bošnjačke usmene tradicije na leksičkom planu ogleda se u prisustvu velikog broja orijentalizama vezanih za bošnjačku kulturu tog vremena. Najfrekventnija leksika orijentalnog porijekla tiče se konjske opreme, orijentalne arhitekture (kula, čardak, ćošak, kapija, basamaci, avlija, minderluk, pendžer, džam, šikli odaja), religije (sabah, akšam, jacija, hurije, džamija), feudalnih društvenih uloga (sultan, vezir, beglerbeg, paša, beg, aga, dizdar). Lista orijentalizama sa značenjem titula veoma je duga, te stoga i posebno značajna. Feudalne uloge daju motiva razradi dramatske radnje jer postoje strukturalni odnosi među njima i sistem društvenih pravila koja ih pokreću i podržavaju. Orijentalizme pjevači ugrađuju u epske formule koje su uvijek tako prilagođene da izražavaju kulturnu, društvenu, vjersku stvarnost svog vremena (Lord 1974:73). Formule građene pomoću turcizma i glagola učiniti vrlo su korisne jer omogućuju šestosložne obrasce za drugi polustih – dovu, rezil, surgun, juriš + učinio (Lord 1974:73).
Kao jednu od osobitosti bošnjačke epike koja se tiče dubljih kulturnih utjecaja, Lord je istakao sistem epskih formula vezanih za motiv pisanja pisma. Pisanje je u mnogim pjesmama prava ceremonija sa mnoštvom riječi vezanih za tursku kulturu: onaj što piše zove svog, ćatib-bašu (pisara), on uzima divit i hartije, stavlja jaziju. Ako pismo šalje sam sultan, ceremonija je još i proširena: on traži tatara (pismonošu), koji uzima menzile (poštanske konje), njegovo je pismo bujruntija (naredba), ferman, katl ferman (naredba o pogubljenju). Ako pismo nije od sultana, onda može biti mahzar – molba, peticija. Pisma su se pisala i prije turske invazije, no promjena je u izvođenju – "ritualnoj ceremoniji pričanja koja duguje mnogo raskoši Bizantije, što je na Balkan došla u turskom ruhu" (Lord 1974:74).
Istraživanje posebnosti jezičkog izraza bošnjačke usmene epike treba da ukaže na pravce ujednačavanja novoštokavštine i zapadnijih, arhaičnijih crta. Jezičke crte koje imaju udio u tom ujednačavanju počinju funkcionirati kao poetizmi, tj. prihvataju se kao epski jezički manir ili signal po kojem se prepoznaje epska umjetnina.
Ijekavski manir bošnjačke usmene epike prema ikavizmima karakterističnim za lirsku i baladnu tradiciju
U dosadašnjim istraživanjima jezika bošnjačke usmene poezije posebna pažnja posvećivala se analiziranju funkcije refleksa jata s obzirom na stvarni udio dijalekatske baze u pojavi ikavizama i ijekavizama. Pisalo se o ekspresivnosti i značaju ijekavske zamjene za oblikovanje deseterca u smislu mogućnosti koje ona pruža za elidiranje, ili pak dodavanje jednog sloga (b'jeli/vijernica)380. Pokazano je također da je u bošnjačkoj epici jasno vidljiva tendencija usvajanja ijekavske osnove epske pjesme, kao i to da je u pjesmama s ijekavskih terena prisutan "izvjestan broj ikavizama, koji su primljeni preko narodne poezije ikavskog područja, možda kao stilska oznaka". (Kuna 1978:12)
Miješanje ikavizama i ijekavizama u istoj pjesmi izgleda ipak nije stihijno. Primjetno je da je ijekavski refleks u epici frekventniji i da je on, ustvari, "jezički amblem tradicije koja se najčešće određuje kao epika crnogorsko-hercegovačkog tipa"(Jahić 1999:94). Kako ikavskih epskih pjesama u kojima su prisutni ijekavizmi nije malo, potrebno je istražiti koliko ima zakonitosti u pojedinim slučajevima ijekavsko-ikavskog miješanja.
U ikavskim pjesmama sa zapadnih područja nalazimo ijekavizme koji su vezani za posebne korijene riječi, tj. leksemske ijekavizme koji su uz to vrlo često vezani za određene epske formule. Tako u ikavskoj pjesmi Ženidba Hrnjice Halila (Marjanović, IV,40) pjevača Karabegovića nalazimo:
380 U ikavskoj Islamovićevoj pjesmi Ženidba Hrnjice Halila sa dvije djevojke (Marjanović, IV, 41) nalazimo primjer dvosložne zamjene umjesto jednosložne u svrhu reguliranja broje slogova u stihu: Ja ti kršnu znadem dijevojku / lipu Zlatu Gazi Omerage (stih 17).
153
hoćeš meni tvrdu vjeru dati; hoću, sestro, vjeru ti zadajem; ne znam, Mujo, vjera ti je tvrda; moj Halile, po svitu gledanje | mi smo bili vjere potvrdili; ja se vjeri svojoj zavjerio; vjera moja odati te neću; neću, Mujo, s tobom piti vina | jer od tebe nevjera postala; od tebe većeg nevjernika nema | kad s' nevjeru meni učinio, | kako j' drugim učiniti nećeš; Milovane virna naša slugo | bili meni tvrde vjere bio : kad mu Jele viru ujagmila | u livi ga obraz poljubila; ako nami bane ne viruješ; gdje s' Halilu jedan nevirniče, | kamo t' vira stigla te nevira.
Ilijinoj ruci poletjela; tako djecu Hrnjičiće hrani; sjedi straža na studenoj stini; a Talića dva djevera mlada; nema mala, a nema irada | poslje nješto stare kućerine; pa donese vode u maštrafi, | umiva je po bijelom lišcu : oko sebe ćemer opasala, | ćemer steže oko bila tila.
Obilježja ijekavskog manira nalazimo, iako znatno rjeđe, i kod Islamovića:
pa okrenu kroz Zadar bijeli; tu mi bijel danak zabilio; a evo ti vira od meneka / za tobom ti poćernika nema; Dosta imam vina i rakije, / a imadem hljeba bijeloga, / imam, bane, mesa ovnovine (Ženidba Hrnjice Halila s dvije djevojke); ne znam, draga, vjeru ti zadajem (Junaštvo i ženidba Dizdarević Meha).
Kako se vidi iz primjera, u pjesmama su prisutna često, čak i u istom stihu, oba lika iste lekseme – ijekavski i ikavski. U pjesmama zapadnog tipa javljaju i lekseme sa refleksom jekavskog jotovanja dentala, što je potpuno nespecifično za većinu bošnjačkih govora:
Ja sam s' bratu bio zavjerio, i naćera mene preko vjere; tu za Mujom poćernika bilo;381
:Za njima se navrgla potira; potira je stigla do poljane; potira se natrag zauzbila.
Zanimljivo je da se lekseme istog korijena sa ovim refleksom javljaju i kod bošnjačkih književnika u vrijeme prvih pokušaja standardizacije.382 Ijekavsko jotovanje dentala za ove pisce ima stilsku vrijednost upravo po tome što asocira na narodnopoetski stil. Iako se u bošnjačkoj narodnoj poeziji ijekavsko jotovanje dentala nedosljedno vrši, ono je potvrđeno čak i u primjerima pjesama sa ikavskog terena, što svjedoči o nesumnjivom pripadanju ove poezije novoštokavskoj folklornoj koine (Kuna 1978:17).
Kad je riječ o ikavizmima u epici s ijekavskog područja, malo je vjerovatno da je upotreba ikavskog refleksa u svrhu reguliranja stiha bila češća od skraćivanja zamjene jata – elidiranja. Vjerovatnije je da su ikavizmi u ijekavskim pjesmama upravo leksemski ikavizmi (dite, vrime, bilog, divojka, Kuna 1978:2). Moguće je da ovi ikavizmi u usmenu epiku dopiru iz lirike. Sva tri jezička tipa sevdalinke znaju za ikavizme, samo se njihova frekvencija sve više smanjuje idući od zapada ka jugoistočnom tipu (Jahić 1999:84). Leksemski ikavizmi češći su u usmenoj lirici, gdje mogu, po tradiciji, funkcionirati kao poetizmi. Usmena je poezija, kao što je poznato, utjecala na jezički izraz druge književne koine koja se paralelno razvijala u turskom periodu – alhamijado tradiciju, ali je zanimljivo da je bosanska alhamijado književnost, i pored toga što u epskoj tradiciji vlada pretežno ijekavski manir, ostala gotovo u cjelini ikavska. Ikavski manir u alhamijado izrazu Bošnjaka jezička je crta koja u kojoj se odražava kontinuitet starijega (srednjovjekovnog) pisanoga jezika.383
Buduća istraživanja treba da pokažu kako se putem narodne pjesme odvija proces prelaska leksemskih ikavizama sa zapadnijih (jezički arhaičnijih zona) u južnije i jugoistočnije i leksemskih ijekavizama sa jugoistoka prema sjeveru. (Jahić 1999:95). Jedno od mogućih objašnjenja za sam proces nastajanja leksemskog ijekavizma trebalo bi tražiti u postojanju epskih formula građenih pomoću leksema takvog fonemskog sastava. Također je vjerovatno da su se pojedine ikavske formule tipično lirskog sadržaja (bilo lišce), nakon što su se ustalile u lirici, prenijele u usmenu epiku.
O zamjeni jata u baladi Hasanaginica pisano je mnogo. Većina istraživača smatra da je ova balada nastala na čisto ikavskom zapadnoštokavskom terenu.384 No moglo bi se dodati da ne samo da je ona tu nastala nego je tu i zapisana. Mnogi istraživači smatraju da je Fortis prepisao Hasanaginicu, ne vjerujući da je on lično mogao zabilježiti, za što uopće nema osnova s obzirom na popratne komentare koje je sam Fortis uz nju dao. Alberto Fortis ne samo da je razumio jezik, on je primjećivao i komentirao dijalekatske nijanse:
Suviše česti italijanizmi koji su prodrli u dijalekte dalmatinske obale mnogo su narušili drevnu jednostavnost toga jezika... U svakom slučaju, bosansko narečje kojim govore Morlaci udaljeni od mora, harmoničnije je za moje uho od ilirskog sa primorja. (Fortis,75)
Fortis je zapisao uvodne stihove Hasanaginice trima pismima, glagoljicom, ćirilicom i kurzivnom (morlačkom, kako ju je sam nazvao) ćirilicom pridržavajući se svaki put ortografskih uzusa svakog od ovih
381 I među primjerima koje navodi Herta Kuna (str. 17) većina je sa korijenom -tjer-, nešto je manje primjera sa -letje-,-vidje-. 382 U Bašagićevom jeziku ima dosta primjera ijekavskog jotovanja dentala t i d, ali nisu rijetki ni primjeri čuvanja sekvenci -tje-, -dje-. Primjetno je da je refleks ovog jotovanja vezan za posebne korijene riječi. Osim u izvedenicama od tjerati, letjeti, djeti i vidjeti, ijekavsko jotovanje dentala provodi se samo iznimno. Refleksi ovog jotovanja, osim kod Bašagića, pojavljuju se još kod Đikića i Mulabdića. U Gramatici bosanskoga jezika, pak, povodom ovog jotovanja bilo je propisano da "ne valja pisati đ, ć" (str. 31) 383 U novijim istraživanjima dokazano je postojanje ikavkog manira u djelima Uskufije, kojega neki smatraju i začetnikom ove tradicije. Uskufi, naime, potječe s ijekavskog terena, a kao konstantno ikavske pojavljuju se u njegovom djelu poetske riječi. 384 Mate Šimundić, Jezik narodne balade "Asanaginice", Rad JAZU, knj. 376.
154
pisama. Hasanaginica nije bila jedina pjesma koju je slušao, ona je samo, po njegovom mišljenju, jedina bila uistinu dostojna bilježenja:
Na italijanski sam preveo dosta junačkih pjesama Morlaka. Jednu od njih, za koju smatram da je zanimljiva i skladno sastavljena dodaću ovom svom dugačkom izlaganju...Tekst na ilirskom ispod prevoda, omogućiće vam da ocenite koliko bi ovaj jezik, neobično harmoničan i podesan za pevanje, mogao poslužiti muzici i poeziji... (Fortis, 75)
Fortisova bilješka početnih stihova Hasanaginice trima pismima vrlo je značajna za odgonetanje izvornog jezika Hasanaginice, kao i za potvrdu mišljenju da je upravo on zapisao ovu baladu. Dio teksta zabilježen "mlorlačkim kurzivom" u latiničkoj transliteraciji je ovakav:
Što se bili u gori zelenoi Al su snizi al su labutovi Da su snizi već bi okopnuli Labutovi već bi poletili
Od ove verzije zapisa bitno se razlikuju glagoljička i ćirilička, a one su opet identične jedna drugoj i u latiničkoj transliteraciji izgledaju ovako:
Što se běli vъ gorě zelenoi? Alь su snězi alь su labutove? Da su snězi vešt by okopnuli; Labutove vešt by poletěli.
Mora se odati priznanje Fortisovom poznavanju konzervativne ortografije ćirilice i glagoljice: u bilježenju vъ tamo gdje u svom zapisu upotrebljava u, bilježenju jora i jera, u upotrebi grafema (št), ili pak u bilježenju grafema jeri na etimologijski opravdanom mjestu (by). Zadivljujuće je Fortisovo nepogrešivo bilježenje grafema jat, čak i u lokativu (vъ gorě zelenoi) i njegovo uravnoteženo očitavanje sekvencom je u konačnom latiničnom zapisu (u gorje zelenoj, u bešicje). Fortis na kraju ostavlja osobito vrijednu opasku da morlački kurziv "bolje odražava stvarni izgovor, od kojega sam se ja u tekstu malo udaljio" (Viaggio in Dalmazia, 1774, str. 104). Fortisova ocjena o vjerodostojnijem predstavljanju izvornog izgovora i uzorak morlačkog transkripta upućuju na zaključak da je verzija koju je Fortis čuo u cjelini ikavska. Četiri stiha zapisana bosanskim kurzivom u sebi sadrže i odgonetku za neobičan oblik labutove, koji se javlja u Fortisovom latiničnom, ćiriličnom i glagoljskom zapisu, a koji bi onda, slijedeći uputstvo vjernog odražavanja izgovora, trebalo čitati kao labutovi – kako je oba puta zabilježeno bosančicom. U gramatičkom završetku -ove također se ogleda Fortisova upućenost u zakonitosti staroslavenske gramatike. Naime, imenica koja je u jednini glasi labut (ili labud), a u množini ima proširak -ov-, imala bi se ravnati prema deklinaciji starih ŭ-osnova ʌɑБƔтъ, ʌɑБƔтовє : съıɴъ, съıɴовє. S druge strane, primjeri sa e umjesto i: kule niz pendžere > kuli niz pendžere (18) i za njom trču dve ćere djevojke > za njom trču dvi ćere divojke (19), a osobito konstrukcija sa genitivom (kule niz pendžere) umjesto dativne posesivne formule (kuli niz pendžere), koja je uobičajena za narodnu poeziju, potvrđuju da je tekst zapisao stranac.
Od ukupno 38 riječi sa jatom u zapisu naše najljepše balade ima 8 ikavizama. Primijećeno je da se ikavizmi u Fortisovom konačnom zapisu dosljedno javljaju u neposrednom govoru same junakinje, što je interpretirano kao pjevačeva "upotreba ikavske forme tamo gdje se dramatičnost i tragičnost radnje kreću prema vrhuncu" (Jahić 1999:98). No moguće je i drukčije tumačenje – Fortis koji se dosljedno pridržava konzervativnih ortografsko-fonetskih uzusa slavenskih pisama (glagoljice "liturgijskih knjiga" i ćirilice "drevnih dokumenata") u upravnom govoru dopušta ovoj tragičnoj morlačkoj heroini da progovori svojim milozvučnim narječjem.
Poetska gramatika usmenog pjesništva
Obično se smatra da je naddijalekatska priroda ove poezije posljedica težnje pjevačā za ujednačavanjem izraza, te da predstavlja, dakle, odraz njihove volje da jezički izraz u umjetničkoj funkciji bude prihvatljiviji na što širem prostoru. U ovakvom poretku stvari može izgledati da se pjevaču pripisuje romantična uloga u očuvanju jezičkog jedinstva. No mnoge zajedničke jezičke crte, a osobito one za epski stil najbitnije, nastale su kao posljedica tradicionalnog umijeća oblikovanja izraza – vještine popunjavanja obrazaca za gradnju epske formule. Ka suštini jezika usmene epike prije će nas odvesti otkrivanje jezičkih zakonitosti epske tehnike, nego utvrđivanje mjere podudarnosti pjevačevog izraza s određenim dijalekatskim crtama. Pjevačeva odstupanja od uobičajenoga govornog jezika ustvari najčešće predstavljaju dio njegovog umijeća u korištenju tradicionalnih obrazaca za formule. Da je jezičko ujednačavanje posljedica djelovanja tog sistema obrazaca jasno je već i po tome što i pored krupnijih dijalekatskih razlika, kao što su npr. stari
155
padežni oblici za množinu imenica385 i ikavska osnova zapadnobosanskih pjesama, i dalje možemo govoriti o bošnjačkoj usmenoj koine, pa i o novoštokavskoj usmenoj koine. Primjeri arhaičnih padežnih oblika prisutni su u oba tipa bošnjačke epike kao stilski element, nezavisno od govorne podloge (Kuna 1978:20). Svakako su takvi oblici češći u zapadnom tipu bošnjačke epike, nego u južnom, ali njih nije sasvim lišena ni srpska folklorna koine,386 i to upravo zbog mogućnosti da se variranjem oblika postigne odgovarajući broj slogova u stihu.
Kolektivno uobličavanje upućeno je upravo na to da pojedinačni umjetnički zahvati ne postanu tajna umjetničke radionice, već da obrasci ostanu poznati i pristupačni. Preduvjet za kolektivno stvaralaštvo jeste da svaki učesnik mora znati kako nastaje pjesma (Braun 1982:384). Da bi postao vlasnik tog umijeća pjevač mora nositi u sebi potpuno vladanje elementima epskog umjetničkog stila. Ako dobro poznaje epski pjesnički jezik (koji uopće nije jednak narodnom jeziku!), on može izvoditi predanjem primljenu pjesmu, ili stvoriti neku novu. Gramatika ove poezije jeste gramatika koju iziskuje versifikacija (Lord 1982:475). Osnova pjevačeve umjetnosti jeste ovladavanje vrlo složenim sistemom "obrazaca koji omogućavaju podešavanje fraze i stvaranje fraza putem analogije" (Lord 1982:476). Formule su u usmenom epskom stilu sveprisutne i nema ničega u pjesmi što ne potječe iz obrasca neke formule (Lord 1982:489). Kao što je govorni jezik organiziran u sisteme supstitucije u sintaksičkim modelima koji se ponavljaju, tako i usmena epika ima organizirane sisteme formula, "skupina riječi koje se redovno koriste pod istim metričkim uslovima da izrazi datu osnovnu ideju" (Lord 1982:469). "Poetska gramatika usmene epike jeste i mora biti zasnovana na formuli. To je gramatika paratakse i često upotrebljavanih i korisnih fraza" (Lord 1982:508). No tehnika izražavanja u formulama ne sputava individualni talenat pjevača – u formuli je uvijek moguće zamijeniti jednu riječ drugom, preoblikovati stare i stavrati nove fraze putem analogije. Stil izražavanja zasnovan na formulama omogućava očuvanje i razvoj tradicije kao i sazvučje sa dalekom prošlošću, jer je većina obrazaca iz zajedničke tradicije i pripada zajedničkoj zalihi formula.
Elementi epske poetske gramatike uvjetovani potrebom za metričkim skladom
Elementi poetske gramatike koji omogućavaju reguliranje metra korisni su pjevaču jer omogućavaju povećanje i smanjenje broja slogova u stihu. U narodnoj poeziji prisutna su sredstva koja omogućavaju postojanje dvaju sinonimnih fonemskih likova lekseme, dvaju morfoloških oblika ili dviju sintaksičkih konstrukcija što se ne razlikuju po sadržaju, ali imaju različit broj slogova.
Mogućnost ostvarivanja nepostojanoga a u prefiksu-prijedlogu karakteristična je za narodnu poeziju. Tako će se samo u epskom stilu javljati lekseme poput:
savede [u svoju ih savede avliju H,54], savezati [hotijahu mene savezati H,55], savezao [pa im b'jele savezao ruke H,42], savezali [i bijele savezali ruke H,41], savezaše [pa Halilu savezaše ruke H,43], savezuje [sad mu Mujo savezuje ruke H,48]; razavile [grane dale, a list razavile H,4], sakovanu [a među njih palu sakovanu H,49],
ali su istovremeno prisutne i sinonimne lekseme:
[a svede ga na mermer avliju H,63], [svezao mu obadvije ruke H,41], [svezaše ga uz tanka jelića H,43], [razvi durbin na sedam kanata H,57], [skovo mu ih Ćuprilić-vezire H,32].387
Na granici prefiksa i korijenskog morfema javljaju se sporadično likovi sa nepostojanim a: uza [a uza nju hiljada pandura H,57], [Halil ode uza merdevine H,32].
Mrfološkoga karaktera su primjeri raspanula, prepanuo, pobjegnuti, ostanuti. Takvi oblici predstavljaju izrazitu osobinu jezika narodne poezije te pored funkcije u oblikovanju metra imaju i posebnu poetsku i stilsku vrijednost (Kuna 1978:24).388
[pa je caru knjiga dopanula H,32], [jeste momak dopanuo rana H,47], [Mujo bješe dopanuo rana H,41], [u koje je jade zapanula H,4], [Ja bih mogo lako pobjegnuti H,56], [već sam sedam pobjegnula puta H,63], [da ti bješe Paun pobjegnuo H,55], [gospoda se v'oma prepanula H,32], [jesi li se prepanuo, Mujo, H,57], [gdje se, Anđo, prepanuti neću H,54], [kroz čizme mu propanule pete H,75], [e tu su se oni sastanuli H,42], [kad šestn'esto jutro nastanulo H,57], [otkako je njega nestanulo H,32], [na njima je mejdan ostanuo H,52], [otkako je Skradin postanuo H,57], [Stambolije na sejir stanule H,32]
385 Budući da je o ovim dijalekatskim crtama već pisala Herta Kuna, navest ću ovdje samo niz primjera iz jedne pjesme Marjanovićeve zbirke (IV,40): sve se Jele u ramenih sliže, Halil stoji odaji na vratih, sve nas babe znadu po kotarih | hodajući, brate, po služidbah; pod slimenom u studenih stinah; u čivijah puške povališe; pali njemu po ramenih brci; ti ostani čardaku na vratih; kad sidoše oni na šiljtetih, upadoše do malih pušaka; Kotaranom Mujo prokažuje: | Kotarani sivi sokolovi... 386 Iako su u svrhu reguliranja broja slogova u srpskoj folklornoj koine zastupljeniji množinski oblici bez krajnjeg -a, mogu se također pronaći i stari nastavci: sretosmo se na baščeni vrati (Nahod Momir); kad je bio čardaku na vrati (Musić Stevan); te se biše i sekoše s Turci (Smrt vojvode Prijezde); da mu sablja Turkom ne dopadne (Oranje Marka Kraljevića). 387 Ovakve dvojne mogućnost koristili su za oblikovanje metra i bošnjački pjesnici u austrougarskom periodu. Dvojnosti ipak ne nalazimo samo u poeziji. Riječi sa nepostojanim a u prefiksu javljaju se i u prozi, no njihova prvobitna poetska situiranost utjecala je na to da u proznom tekstu posjeduju stilske konotacije [sedamdeset drama zlata u dukate sakovata, Bašagić, Male priče i dosjetke, 26]. 388 Kod pisaca u austrougarskom periodu glagoli ostati, pasti i u prozi imaju oblike svojstvene narodnom pjesništvu, iako je u Gramatici bosanskoga jezika istaknuto da se takvi oblici upotrebljavaju "samo u pjesmama" (str. 108): [časna sablja, što no mi je ostanula iza pregja, Bašagić], [u dio mi je panuo carski hljeb, Bašagić].
156
Paralelno sa ovima pojavljuju se i oblici:
[pobjegao Paun harambaša H,55], [nije dušman davno pobjegao H,53], [jer se Mujo prepao Halilu H,47], [kroz čakšire propala koljena H,32], [gospoda se sva butun sastala H,32], [kad je druga nastala godina, H,56], [gotovo mu nestalo dukata H,1], [ako nam je od baba ostao H,42], [sve mu paše na divanu stale H,32]
Kratki oblici množine za jednosložne imenice muškog roda karakteristični su za pjesnički jezik.389 U usmenoj epici Bošnjaka izrazito je veći broj ovakvih oblika nego u pjesmama Vukovog zbornika (Kuna 1978:21).
[ban mu dade od tavnice ključe, H,41], [Omer traži ključe od tavnice H,40], [izvješo je krste i ikone H,42], [pa mu bezi selam nazivali H,1], [lasno ti je bege dočekati H,1], [u polju se svati iskupiše H,63], [pripališe tope baljemeze H,40], [odjuriše ati i paripi H,40], [a gotove ate pojagmiše H,45], [već se maša u džepe svione, Hasanaginica].
Većina ovih imenica pojavljuje se i sa dugom množinom, ponekad i u istim pjesmama:
[rasplakao age i begove H,32], [Čujete li, age i begovi H,40], [a svatovi goru pregaziše H,63], [na tabije izvuče topove H,32], [atovi se dobro opremiše H,40] [pa zavuče ruku u džepove H,32].
U množini pridjevskih riječi u oblicima genitiva, odnosno dativa, instrumentala i lokativa frekventni su u ijekavskim pjesmama nastavci -ijeh i -ijem. Znatno su rjeđi u tim pjesmama nastavci -ih, -im.390
[ljutijeh je dopanuo rana H,47], [i teškijeh zadobio rana H,52], [zelenijem poljem pobjegnuo H,56], [ban zavika grlom bjelijem H,41], [i pogleda crnijem očima H,42], [pa ti hajde poljem širokijem H,42], [pa pođoše morem debelijem H,40] || [stade jeka ljutih ranjenika H,41], [na Muju je sedam grdnih rana H,43], [sve u mrku, a na mrkim konjma H,50]
U pridjevsko-zamjeničkoj delinaciji alterniraju oblici sa fakultativnim vokalom u genitivu i dativu jednine sa oblicima bez tih vokala:
[Mujo sađe polju primorskome H,44], [u Prilepu gradu bijelome H,32], [ne čekaj me u dvoru bilomu, Hasanaginica], [nek se čuje Zadru kamenomu H,56], [kad su bili polju zadarskomu H,56] [a sve gleda sentu njemačkomu H,48], [pa je šalje vrelu studenomu H,49], [vas u srmi i suhomu zlatu H,56] [kad smo bili lugu mahatomu H,52], [Do zelena Luga Mahnatoga H,75], [prođ' se, brate, zadarskoga bana H,49] || [ja ću ići bijelom Skradinu H,57], [na alatu, vas u suhom zlatu H,56], [pa pos'ječe zadarskog kravara H,45].
Opća osobina narodne poezije jeste živa upotreba neodređenog vida. To su ustvari zališne forme jer mogu popuniti isti broj slogova kao i pridjev određenog vida bez pokretnog vokala. Pa i pored toga oblici neodređenog vida su česti, što može biti znak težnje da se punoznačne riječi završavaju vokalom, štaviše da se imenica i njen pridjev završavaju istim vokalom:
[A kad siđe Senju kamenitu H,56], [Uzjaho je mahnita putalja H,47], [ak' utečeš na dobru đoginu], [Ne pogodi nejaka Omera H,40], [nek' se vidi po polju zelenu H,1], [pa priteže zlatna bensilaha H,40] [Vas u srmi i u suhu zlatu H,41] || [vas u srmi i suhomu zlatu H,49].
Jedna od posljedica težnje za vokalskim skladom u nastavcima susjednih riječi u drugom polustihu jeste i pojava slaganja pridjeva ženskog roda uz imenice prirodnog muškog, a gramatičkog ženskog roda:
[pa on vrati hitru knjigonošu H,42], [to kucaše hitra knjigonoša H,40], [i đogat je mejdandžija stara H,57], [posjeko sam dvije mejdandžije H,32], [dok izbiše dvije serhatlije H,75], [eto ide jedna serhatlija H,40], [uranila turska serhatlija H,63], [za mnome je kaurska atlija H,44], [Ljubović je careva gazija H,1], [povratiše vlašku poreždžiju H,40], [šta je tebi, jedna čiftelijo H,57], [oj, junače, jedna adžamijo, D,11], [ah čuješ li neznana delijo, Behar 1904/5, Sužanj Ali-beže].
Znatno je rjeđe slaganje pridjeva prema prirodnom rodu ovih imenica:
[al' đogat je dobar mejdandžija H,40], [čuješ more, vlaški poreždžija H,40], [opazi ga hitar knjigonoša H,42], [mene zove carev serhatlija, Behar 1904/5, Beg Ajkuna i Atlagić Zuko], [mladi delijo, šećer-đidijo, sevd].
Na eufonijskim paralelizmima zasnovane su i neovisne sintagme u drugom polustihu:
[ti ne čuvaš staza ni bogaza H,57], [ne gledala sunca ni mjeseca H,57], [bješe tvoja slika i prilika H,4], [a tako mi dina i imana H,47], [prihvatiše milje i fitilje H,52], [otjeraše drvljem i kamenjem H,45], [ja ću čekat srne i ljeljene H,58], [njemu skine toke i jeleke H,42], [Bog ubio cara i ćesara H,32], [razd'jeliše ćara i šićara H,43], [danas nema rata ni serhata, H,32], [te uhvati Stoju i Ostoju H,3], [okrenuše Lici i Vrljici H,42].
Sve navedene dvojne mogućnosti proistekle su iz ostvarivanja različitih ritmičkih obrazaca: savezao ruke (4-2), ljutijeh je | dopanuo rana (3-1 | 4-2) i teškijeh | zadobio rana (1-3 | 4-2), od tavnice ključe (4-2) ključe od tavnice (2-4), poljem zelenijem (2-4), poljem širokijem (2-4). Zato što pjevač ima istinski osjećaj za cezuru; njemu je važan niz obrazaca za granice riječi, ili, još tačnije, dužinu akcenatskih grupa (Lord
389 Kratki su oblici prisutni i u jeziku bošnjačkih pisaca u austrougarskom periodu [tvojim blagim sjajem | svi su moji obasuti puti, Ćatić], [tih dvorova stupovi su čempresi i bori, Ćatić], [ključe grada preda glavom halifi, Hadžić]. 390 Ovu dvojnu mogućnost koriste i bošnjački pjesnici u austrougarskom periodu, što je u skladu i sa Vuletićevom normom, iako i je kod njega na prvom mjestu -ih, -im (Gramatika bosanskoga jezika, 1890, str. 61, 63).
157
1982:482).
Za oblikovanje ritmičkih obrazaca bitni su i sintaksički obrasci, koji se tiču se reda riječi, upotrebe padežnih oblika. Red riječi u ovoj poeziji često nije isti kao u svakodnevnom govoru – glagoli se mogu stavljati na neuobičajeno mjesto, pomoćni glagoli mogu se izostavljati, padeži mogu biti upotrijebljeni na neobičan način. Sve ove sintaksičke osobenosti povezuju se u svijesti baštinika usmene tradicije s osobenošću stila usmene poezije.
Jedan od često upotrebljavanih sintaksičkih obrazaca zasnovan na težnji za popunjavanjem metričke sheme jeste udvajanje prijedloga:
[pitaše se za mir i za zdravlje H,53], [za dva brata, za dva Hrnjičića H,50], [bez mrtvijeh i bez ranjenijeh H,53], [do Stambola, do careva grada H,42], [iz Budima, iz careva grada H,42], [iz Janoka, iz bijela grada H,52], [na silahu i na bensilahu H,63], [na desnici, na bijeloj ruci H,40], [a na svojoj na visokoj kuli H,40], [o konjima i o junacima H,55], [od mermera i od kositera H,42], [po kafama i po mejhanama H,51], [po cijeloj po svojoj državi H,41], [vas u srmi i u čistu zlatu H,44].
Pojava muškog imena, prezimena ili titule u vokativu umjesto u nominativu karakteristična je za epiku i jer omogućava jedan slog više:
[to bijaše Đuliću Nuhane H,57], [to bijaše Ahmed Velagiću H,49], [Kako nam je Babahmetoviću H,32], [Poznade ga Brehuljiću stari H,44], [pokraj njega sjede Ćupriliću H,32], [a veli mu beže Ljuboviću H,1], [zapjenio Brehulja Šimune H,45], [a gleda ga Senjanin Ivane H,56], [uhvati je Mitre neimare H,3], [veli mu Hrnjičin Halile H,49], [a veli mu Ibrahime Tale H,44].
Jednaku mogućnost za imenice muškog roda koje označavaju objekte pruža i upotreba genitiva umjesto akuzativa, pa je konstrukcija tranzitivnog glagola s objektom u genitivu postala jedno od obilježja usmenog stila:
[ispod skuta noža izvadila H,32], [dobro krije noža plamenoga H,32], [pa uzela plamenoga noža H,32], [svakom dade mača plamenoga H,42], [Rade skide bojna džeferdara H,49], [pa obuče džemadana zlatna H,32], [i donese careva fermana H,1], [a potegoh garabina svoga H,44], [Mujo uze srčali durbina H,55], [tada pušku jami karabina H,57], [ban prihvati divit i kalema H,42].
Upotreba dativa uz glagole kretanja umjesto običnije prijedloške konstrukcije s nekim drugim padežom u bošnjačkoj usmenoj poeziji predstavlja relikt starine sačuvan u poetskom stilu zbog djelovanja tradicionalne poetske gramatike:
[dok dođoše šeher-Sarajevu H,4], [da ja siđem gradu Šibeniku H,50], [ode Osman duboku Timoku H,44], [pa ja dođoh bijelu Budimu H,32], [ako sađeš Zadru bijelome H,41], [kad sajdemo k Zadru širokome H,45], [salazio Zadru kamenome H,45], [kad stigoše Jadiki planini H,43], [dok stigoše Kunari planini H,57].
Navedenoj dativnoj dopuni sinonimna bi bila konstrukcija do+genitiv, koja označava dosezanje odredišta kretanja:
[pa siđoše do Ćorfesa b'jela H,40], [da siđemo do Timoka grada H,44], [da on sađe do Prilipa grada H,32], [i on dođe do Janoka grada H,52], [da nam sađe do Stambola grada H,32], [i ja sađoh do b'jela Budima H,32].
Dativna dopuna ugrađena je u uspješnu formulu koja je zahvatala cijeli stih:
[kud god ide, Šibeniku siđe H,50], [kud god ide, Bišću salazio H,32], [kud god ide Đuli silazio H,51], [kud god ide, vrelu salazio H,49], [kud god ide, Drini vodi siđe H,4], [kud god išli, bistroj vodi sišli H,51].
Takav cjelovito formulistički stih koristili su razni pjevači, stoga on ima status često iskorištavane korisne fraze koja postaje i kompoziciono sredstvo. Jezički oblik koji bi se našao u okviru takvih fraza bio je zaštićen od promjena koje vrijeme donosi.
Atributne funkcije izrazito su podložne oblikovanju po različitim obrascima. Jedna zanimljiva mogućnost izražavanja atributnog značenja jeste u kombiniranju dviju imenica u istom padežu pomoću sastavnog veznika, te tada jedna (najčešće prva) ima ulogu nekongruentnog atributa:
[a za njima sila i ordija H,75] (silna ordija), [kad ti siđeš moru i limanu H,40] (morskom pristaništu), [a za njima kita i svatovi H,1] (kićeni svatovi), [što dolazi đozu i pendžeru H,49] (prozorskom oknu), [dok eto ti čete i Madžara H,49] (madžarske čete), [ode vesak gradu i kapiji H,40], [pa dođoše gradu i kapiji H,40] : [Halil dođe pred gradsku kapiju 47].
Ovako oblikovana atributna sintagma ima obilježja poetskog obrasca za drugi polustih: dvosložna imenica – veznik – trosložna imenica.
Posesivni dativ imenica ispred prijedloškog izraza od kojeg zavisi čest je atributski obrazac u epici. Najosobitiji obrazac za usmeni stil predstavlja shema koja se ostvaruje u drugom polustihu: imenica u dativu – prijedlog – imenica u akuzativu, pri čemu prijedloški akuzativ predstavlja adverbijalnu dopunu glagolu iz prvog polustiha:
[da isplivaš vodi na obalu391], [dovedoše moru na jaliju H,56], [Mujo gradu na kapiju siđe H,57],
391 Zbor se kupi na Kakanj-pazaru
158
[ona gradu siđe na kapiju H,57], [ode Mujo gradu na kapiju 57], [pa okrenu kuli uz mostove M,IV,40], [pa se pope kuli na bojeve H,46], [pa postupa kuli niz mostove M,IV,40], [već on siđe placu na sokake H,56], [pa pogleda knjizi niz jaziju H,1], [prihvati ga vodi u maticu392].
Najčešće je glagol iz prvog polustiha glagol kretanja pa imenica u dativu uspostavlja paralelni odnos i sa njim ponašajući se dijelom kao adverbijalna dopuna glagolu kretanja, a dijelom kao nekongruentni atribut u odnosu na izraz s prijedlogom i imenicom u akuzativu. Znatno su rjeđi primjeri gdje glagol iz prvog polustiha traži adverbijalnu dopunu u lokativu pa se u drugom polustihu ostvaruje shema: imenica u dativu – prijedlog – imenica u lokativu:
[čekaću te moru na obali H,40], [nizali ih gradu po bedemu M,IV,40], [Halil stoji odaji na vratih M, IV,40], [al ćeš stati piku na bilješki H,49], [raspeše ga polju na srijedi H,57], [vazda im je gradu na kapiji H,57].
U bošnjačkoj usmenoj poeziji čest je atributski obrazac sa indeklinabilnim pridjevom orijentalnog porijekla izvedenim od imenice sufiksom -li. Takav pridjev najčešće je trosložan i uz trosložnu imenicu omogućava popunjavanje ritmičkog obrasca 3-3:
[a razbija srčali pendžere H,50], [on pripasa srmali katije H,63], [pa obuče kadifli dolamu H,42], [a uz noge džanfezli dimije O,103], [i četvere laleli pašmage B,259], [je l' mi kratka čohali feredža O,141], [na okolo brusali jastuci H,50], [on je pokri kumašli jorganom]393, [i dovika džindžali Anđušu H,42], [oteće nam bojali topove H,4], [a prihvati čelikli nadžaka H46], [u četiri čatali julara H,56], [car mu dade turali fermana H,32].
Paralelno postoji i izrazito stilski obilježen tip atributskog obrasca ostvaren putem uklapanja orijentalne imenice u polusloženicu, što pruža druge mogućnosti u pogledu broja slogova:
[stade puka alajli bajraka394] [dvije ruke dva alaj-bajraka O,146] [a na nogam' sedefli nanule H,32] [da udarim uz sedef-tamburu B,261] [poletjela demirli kanatu, H,40] [Ban pogleda sa demir-pendžera H,41] [primače se do džamli pendžera H,55] [na čardaku, na visoku,| kraj džam-pendžera
P,193] [i šećerli kahvu poharčili H,58] [šećer-kahvu majci ti donesem O,436] [u šljiviku pod beharli granom D,1] [ali nemam behar-anterije O,87] [i bijele šimširli kašike395] [jesu li ti šimšir-tahte teške, H51] [sestri nosi dibu i kadifu | pa po vrhu
biserli košulju]396 [natoči mi biser-suze svoje, D,1]
[dotjeraj mi varakli kočije H,41] [moj Hrnjica, na varak-kočiju H,57] [rad ljepote kafezli Anice H,57] [odvede ga u kafaz-odaju H,40] [eno ga majko u đulli bašči D,29] [sinja magla po đul-bašči pala O,375]
Postoji još jedan frekventan obrazac koji podrazumijeva upotrebu riječi orijentalnoga porijekla. To je glagolska konstrukcija građena pomoću glagola (u)činiti:
[kad djevojke sejir učiniše H,41], [u Madžare juriš učiniše H,41], [večeraše, konak učiniše H,54], [a sluge mu hizmet učiniše H,1], [Halil će ti dževab učiniti H,57], [i neću ti hilu učiniti H,56], [nemoj paši rezil učiniti H,1], [pa ga banu peškeš učiniti H,43], [šta ću tebi ićram učiniti H,40], [i on će se tebdil učiniti H,50], [Halil s' odmah ašik učinio H,75], [kol'ko se je asi učinio H,32], [kad se momak takum učinio H,52], [Ljubović se kajil učinio H,1], [velik sam vam zijan učinio H,41], [al' ga sultan surgun učinio H,1], [tu je bane šenluk učinio H,41], [a ako si nijet učinio H,57], [car mu muhur teslim učinio H,32], [ja sam Bogu jemin učinio H,49], [kod njega je konak učinio H,32], [onda Tale šućur učinio H,46], [pa Halilu dovu učinio H,32], [pa je srcu sabur učinio H,47] [svome srcu gajret učinio H,52], [Pa je za se nićah učinio, Behar 1904/5, Kopčićeva kćerka].
Iz dosad navedenih primjera vidljivo je da se jezički izraz narodne poezije zasniva na više ili manje konstantnom paralelizmu u gradnji stiha. Bitnu ulogu u organizaciji jezičkih obrazaca svojstvenih ovoj poeziji ima cezura, intuitivno i nepogrešivo postavljena iza četvrtog sloga. S težnjom za uspostavljanjem cezure iza četvrtog sloga povezane su i pojave neuobičajenog reda riječi. Jedna od njih je rastavljanje atributa od imenice – atribut je u prvom polustihu, imenica u drugom, a među njima ima neka riječ:
[carevu je zatvorio džadu H,32], [ljutijeh je dopanuo rana H,44], [dobrijeh se najahao konja H,41], [stambolska se zatvori čaršija H32], [ljuta ga je opazila guja H,57], [crni su ga poklopili brci H,47], [mrki su ga pritisnuli brci H,49], [velik nam je zijan učinio H,55], [velike ga pritisnule misli H,4], [banovi su blizi hizmećari H,57], [varakli im podmače šćemlije H,57], [vitku ću ti uzet bedeviju H,40].
Najčešće susrećemo obrazac: veznik atribut | glagol imenica (1-3|4-2 / 1-3|3-3):
[dok banovi drmnuše topovi H,63], [a insanske zijevaju glave H,63], [a kićene rastjeraj svatove H,63], [a preljetno nalivala vino H,57], [i banovu osijeći glavu H,44], [pa [begovsku porobiti kulu
392 Isto 393 Ljepotica Fata, Behar 1904/5. 394 Buljubaša Džano prima pô muhura carskog (Friedrich Salomon Krauss: Slavische Volksforschungen. Leipzig 1908.) 395 Sužanj Ali-beže, Behar 1904/5. 396 Na rastanku, Behar 1904/5.
159
H,53], [pa krilata uzjaha đogata H,42], [pa pomamna napravi đogata H,54], [pa carevoj poletio ruci H,32], pa debela natjera đogina H,48], [pa srmali kidoše handžare H,51], [pa popovske oblači haljine H,42], [kad debela osjede dorina H,63], dok odajska poletješe vrata H,63], [i bijele savezali ruke H,41], [i b'jelu mu poljubila ruku H,63], i teškijeh zadobio rana H,52], a bijele zasukuje brke H,75], [i bukovo polijeće lišće H,57].
Pri izražavanju adverbijalnoga značenja pojavit će se obrazac sa prijedlogom umjesto veznika:
[niz tijesne zagazi sokake H,57], [od suhoga načinjeni zlata H,32], [od suhoga ispletenu zlata H,32], [u velike udarila misli H,52],
Unutar obrasca prvog polustiha (1-3), na trosložnom mjestu može se pojaviti i dvosložni atribut praćen enklitikom:
[u britku ga poljubiše ćordu H,46], [u zlatnu ih zaveza mahramu H,1], [na desnu se naslonila ruku H,47], [na desnu se podnimio ruku H,45], [pred b'jelom se prekrstio crkvom H,50].
Često upravo ta enklitika razbija vezu pridjeva sa imenicom:
[a b'jela je magla napanula H,50], [a jadna mu cura progovara H,63], [a mrke je oči zatvorio H,47], [a mrku joj kahvu dohvatio H,63], [a srdit se đogat dogodio H,40], [a tanke sam knjige razmetnuo H,56], [i silnu je četu sakupio H,53], [i l'jepu mu svadbu provedoše H,1], u mrko se ruho preobuko H,50], [u crnu se zemlju zamaknuli H,40], [na crnu se zemlju zasipaše H,44], [u crnu je zemlju pogodilo H,32], [na desnu se ruku naslonio H,40], [s dobrijeh se konja ukidoše H,49].
Ponekad tu vezu presijeca inkongruentni atribut:
[i bijela u šeheru kula H,4], [pod bijele Šahin-paše dvore H,1], [na bijeloj od kamena kuli, Behar], [uz bijelu od kamena kulu H,58], [po bijelu djevojke tijelu H,75], [a s malahnim u bešici sinkom, Hasanaginica], [vlaško trže iz mijeha pivo H,46].
I druge razbijene sintaksičke veze posljedica su težnje za ravnotežom u metričkoj shemi. Tako se pomoćni glagol nalazi u prvom, a glagolski pridjev radni na kraju drugoga polustiha:
[jer smo čudna zmaja ufatili, Biserje], [kad smo onu četu pokupili H,44], [kol'ko smo ga puta opkolili H,55], [žalostan je ferman načinio H,32], [banovu sam sestru zarobio H,44], ravno se je polje zamaglilo H,52], [turski mu je selam nazivala H,50], [ljute su me rane savladale H,41], [i tamnu su noćcu zanoćili H,32].
Čak i kad pomoćni glagol, iz ma kojih razloga, nije izražen, glagolski pridjev radni zauzima isto mjesto:
[bijelu mu kulu poharali H,47], [rusa joj se kosa obavila H,3], [studena ih voda obuzela H,40], [svilenim se pasom opasao H,32], [zelenog se polja prihvatio H,47], [velika se sila iskupila H,56], [puste mu se rane ohladjele H,48].
Veza između glagola koji traži dopunu drugim glagolom infinitivu i tog oblika također je presječena:
[nemoj mojih povređivat rana H,48], [nemoj djece meni prevjeriti H,40], [mogu s tebe izgubiti glavu H,57], [mogu Vlasi hilu učiniti H,52], [ne mogu mu ništa učiniti H,57], [ne mogu ti na jardumu biti H,3], [niti mogu rana preboljeti H,48], [pa ne mogu ništa razabrati H,1], [more ćorda tebi odsjeć' glavu H,49], [tu ti more glava ostanuti H,4], [ne sm'jem nikom hatar ištetiti H,56], [ne htje njega Mujo probuditi H,47].
No postoje i složeniji principi jezičke organizacije u narodnoj epici. Oni se tiču obrazaca za nizanje formula. Simetrično ponavljanje i suprotstavljanje gramatičkih značenja postaje ovdje umjetnički postupak. Povezanost različitih morfoloških klasa i sintaksičkih konstrukcija na upadljivo simetričan način svjedoči o postojanju tradicionalnih obrazaca jezičkoga izraza u usmenom poetskom stilu. Ovi kontrasti u gramatičkom sastavu imaju udjela i u kompoziciji pjesme. Suprotstavljanje glagolskih oblika proizvodi obrasce za nizove stihova. Primjer takve organizacije dijelova teksta, koji podrazumijevaju izvještaj o prošlim događajima u prvom licu, jeste suprotstavljanje perfekta i aorista imperativu. Imperativ pritom izražava akcije vremenski sukcesivne aoristu koje je izvjestilac u ponavljao. Sva tri oblika isprepletena su u samo jednoj složenoj rečenici, pri čemu posljednja klauza može biti zaključna te, stoga, izražena prezentom:
Troji su me prosci isprosili, a troji me svati odvodili, a iziđe gavran kapetane, sa Kotora Baturlić gavrane pod Kunaru, visoku planinu, razbij svate, zgubi đuvegiju, ja uteci jadna na đogatu biloj kuli babe roditelja, pa veš meni mušterije nema. U svem Kninu muške glave nema, ni u našem Hlivnu kamenome, da mi smide biti mušterija. (Junaštvo i ženidba Dizdarević Meha, M)
Zamršeni splet glagolskih značenja utemeljen je na složenom sistemu odnosa među njima. Najprije je upotrijebljen perfekt svršenoga glagola koji nosi osnovno značenje završenosti događaja u samom početku,
160
a njemu je zatim suprotstavljen perfekt nesvršenoga glagola koji uvodi priču o uzroku više puta ponovljenom. Srž zbivanja predstavljena je dinamičnim smjenjivanjem aorista i imperativa što proizvodi utisak dramatičnosti.
Ova shema ponavlja se i kad o zbivanju izvještava osoba koja nije u njemu sudjelovala:
Troji su je prosci isprosili, pa je troji svati odvodili, a iziđi Dujman kapetane na poljane Sinobadevića, razbij svate, zgubi đuvegiju, a uteci Zlatka na alatu. (Ženidba Hrnjice Halila sa dvije djevojke, M)
Čestota aorista i imperfekta u epskom usmenom pjesništvu nije samo odraz arhaičnosti jezičke strukture. Da bismo objasnili zašto se upotrebljava ova, a ne ona fraza, morali smo uzeti u obzir ne samo njeno značenje, dužinu i ritmički oblik već i njene glasove, zvukovne obrasce sačinjene pod utjecajem onog što joj prethodi i što joj slijedi (Lord, 1982:496). Pjevač izgrađuje obrasce za nizove stihova koje poznajemo kao paralelizme u usmenom stilu. Raznolikost obrazaca za nizove stihova zahtijeva veće umijeće nego što je jednostavno prislanjanje formula jednih uz druge. Pjevač ima snažno osjećanje za ravnotežu koja se iskazuje obrascima aliteracije, asonance i paralelizmima. Zato parovi stihova sa izrazito istaknutim obrascima paralelizma traju dugo: Bez edžela nema umiranja | od edžela nema zaviranja; a zečki je polje pregazio, | a vučki se maši planinama; zato se dešava da glagol koji se javlja neposredno na kraju jednog stiha ponovo dolazi na početku naredne fraze, ili je npr. uravnotežen drugim glagolom, u istom obliku, pred sam kraj narednog stiha (Lord 1982:501). Ponavljanje istih glagolskih oblika omogućava glasovna slaganja, a upravo po tome oblici postaju dio inventara gramatike uvjetovan eufonijskim skladom.
To rekoše, skinuše odilo, obadva se tevdil učiniše. Po čardaku šićar pokupiše, sve oružje u dolaf strpaše. Pobacali mrtve šerežane u megaru poniže čardaka, pokriše ih jelovim granama. U čardak se oni povratili, po čardaku novce pokupiše, pa siđoše hladno vino piti. (M,IV,40)
To rekoše, na noge skočiše, uprtiše torbe prtilice a za torbe sinje kabanice, duge puške u ruke uzeše, u čardaku vrata zatvoriše. (M,IV,40)
Izrazit primjer eufonije postignute glagolskim nastavcima nalazimo u baladi Hasanaginica:
Još kaduna bratu se moljaše, Da napiše listak knjige bile, da je šalje imotskom kadiji: Divojka te lipo pozdravljaše, a u knjizi lipo te moljaše...
Imperfekt u posljednja dva stiha gubi svoje gramatičko značenje, on ustvari zadobiva funkciju kakvu inače ima prezent. Ovakav postupak, čiji je ishod pripisivanje glagolskom obliku značenja svojstvenog drugom glagolskom vremenu, svjedoči o težnji za eufonijskim skladom, a izazvan je naglim prekidom načina predstavljanja toka radnje u dramatičnoj tački u kojoj su se stekle sve sudbonosne niti radnje predstavljane dotad uglavnom prezentom i aoristom. U trenutku, kad se sve što je fatalno za Hasanaginicu već odigralo, jer brat šutnjom odbija njenu molbu da je ne daje kadiji, pojavljuje se prvi imperfekt: “Ali beže ne hajaše ništa, | već nju daje imoskom kadiji”, nakon čega slijede navedni stihovi. Poetika balada sadrži uvijek elemenat kobi, mistične neumoljivosti, a težnja da se osjećanje pretvori u radnju ishodi upotrebom leksike i oblikā afektivne vrijednosti (H. Krnjević 1980:31). Zato je prijelom u načinu predstavljanja toka radnje obilježen upotrebom imperfekta kao oblika s naglašenom emocionalnom vrijednošću. U trenutku kada se kaduna treći put obraća bratu, a poetiku balade karakterizira trostruko gradirano ponavljanje (H. Krnjević 1980:39), iz oblika imperfekta izbija ton tragičnog mirenja i nemogućnosti opiranja daljem toku zbivanja. Nevidljivi narator također uzima ovaj oblik kad svatovi prolaze pored djece:
A kad bili agi mimo dvora, dvi je ćerce s pendžera gledahu, a dva sina prid nju ishođahu, tere svojoj majci govorahu…
I inače, kada radnja dosegne kritični stupanj, kada molbe i pitanja ostaju bez odgovora, ta potpuna šutnja nadomješta se pripovijedanjem nevidljivog naratora, a njegova optika tad biva izražena perfektom:
161
Kad kaduna riječi razumjela, Još je jadna u toj misli stala…
Kad kaduna knjigu proučila, dva je sina u čelo ljubila, a dvje ćere u rumena lica, a s malahnim u bešici sinkom, odijelit se nikako ne mogla, već je bratac za ruke uzeo i jedva je sinkom rastavio…
Kad to čula Hasanaginica bijelim licem u zemlju udrila, uput se je s dušom rastavila od žalosti gledajuć sirotā.
Radnja je oblik sudbine koja se neumoljivo ispunjava, a perfekt unosi dimenziju posljedica njenog tajanstvenog djelovanja. Zbog dramskog elementa koji sadrži u sebi, balada ima čvršću strukturu od epskih pjesama. Balada prati događaj u njegovom unutarnjem dinamizmu, drugačije od pravolinijskog i kontinuiranog predstavljanja svojstvenog epici. Predstavljanje dramatičnog unutarnjeg zbivanja, pri čemu u trenucima loma nastupa tišina, nastavlja se izmjenom glagolskih oblika, ili unošenjem slutnje kao što je, recimo, ‘strah od zvuka’ u Hasanaginici, ili pak ‘miris đula’ u Omeru i Merimi.
Specifična leksika usmenog stvaralaštva
Leksički tvorbeni obrasci svojstveni našem jeziku korišteni su u usmenoj tradiciji za stvaranje čitavih klasa specifične leksike koja se i danas povezuje s usmenim stilom. Treba imati na umu da je takva leksika u ovoj tradiciji izrastala iz težnje za ispunjenjem metričkih obrazaca. Vremenom su se razvijale ritmički uvjetovane ustaljene konstrukcije sa ovim izvedenim riječima, što je doprinijelo tome da se ove lekseme danas asocijativno povezuju sa riječju koja ih je u ritmičkom obrascu pratila. Stoga ta leksema ima ozračje kakvo se podrazumijeva pod pojmom poetizam. Izdvajamo najprije klasu deminutiva i hipokoristika:
[bilim ličcem u zemlju udarila, Hasanaginica], [obrvice s mora pijavice O,146], [dvi je ćerce s pendžere gledahu, Hasanaginica], [progovara mlada robinjica B,263], [što mi ljubav, slatka djevo, za ljubav ne vratiš, sevd.], [ter je meće sebi na konjica, Hasanaginica], [a iz tame konjik ispanuo H,75], [spustite ga na zemljicu čarnu, Biserje, Omer i Merima], [tamna noćca na zemlju panula H,47], [ako meni suđen danak dođe H,42], [već to ima sedam godinica H,50], [putovahu nedjeljicu dana H,53], [b'jeli mi se zubi omakoše | za grlašce dilber Umihane, Biserje], [a gr'oce kao mjesečina, Behar, Ljepotica Fata], [dvije kćeri dvije košutice, Behar, Alibegovica], [vezak vezla Merima djevojka, Omer i Merima].
Pridjevi su često izvedeni takvim sufiksima koji omogućuju jedan slog više:
-ovit [i četiri noći strahovite H,63], [podignite silovitu vojsku H,4], [gdje mu skaču hrti tankoviti H,4], [nosi ferman Bosni kalovitoj H,32], [gdje ćeš, Mujo, šarovita gujo H,57], [šta ti knjiga šarovita kaže H,1],
-it [plamenitu sablju pripasao H,47], [a kad siđe Senju kamenitu H,56], [ljutit Mujo u klance da uđe H,43], on otište koplje ubojito H,63], [salazio Bosni ponositoj H,32], [Tale srdit, pa on kune ljuto H,49], [osobit je u njegovu Jajcu H,4],
-iv [a odviše strašiva pogleda H,40], [dobroj pušci u strašivoj ruci H,43], [o starice, majko milostiva H,48], [ja sam mlada srca žalostiva H,40],
-en [a Bistriče, strmen ti si B,251].
Ponekad u ovoj poeziji nalazimo imena koja su iz stilskih razloga stvarali neki nadahnuti pjevači. Ova imena imaju, zapravo, funkciju vrlo ekspresivnih atributa:
Sve pokupi iz etrafa Turke, Hajde mojoj na Ogarsko kuli, (...) Podripanje i Popalirupu, Zadrikapu i Zametnikavgu, Jera bez njih tamo hoda nema. (H,75) Da vidimo Hrnjovine Muje! Dok Halila ne bi na Kladušu, Halileva spremio gavrana, A podigo ljute Krajišnike, Ubilicu i Krvopivnicu. (M,IV,41)
Ovoj vrsti leksike mogu se pribrojati i imenice koje prate vile i fantastična bića, a koja djeluju kao stalni epiteti:
[podviknula nagorkinja vila H,57], [posestrimu prigorkinju vilu H,44], [i iznese bjelogorku vilu H,3], [donesi mi zmiju prisojkinju, Behar 1905397], [Bog ubio ribu brodaricu398].
Atributske složenice tvorene kao kombinacije pridjeva sa imenicom potpadaju pod okvir epskog obrasca. Nalaze se u drugom polustihu kao i većina kombinacija imenica s epitetom:
[opazi ih bjelogrla Janja H,42], [poletješe samohite vile H,48], [a ja odoh suhogranoj jeli H,57], [a u kiti suhovrha jela H,57], [konji kusci, golokraci Turci H,75], [na dva konja vrana putonoga H,75].
Atributske složenice su i one kojima je prvi dio broj:
397 Ljepotica Fata 398 Zbor se kupi na Kakanj-pazaru
162
[e ondje je troglav Arapine H,40], [tresla bi te troljetna groznica H,32].
Znatan dio leksike karakteristične za narodnu poeziju bio je arhaičan i u vrijeme kad su pjesme zapisivane, no kako su te riječi bile duboko povezane s tradicijom, one su ostajale ornament ovog pjesništva uprkos tome što su predmeti koje su označavale već zaboravljani. Duge granalije, topi baljemezi, tanke tocijanke, sjajni džeferdari, pale okovane, srmali handžari, sablje demiskije, ostajali su dio drevnog epskog svijeta. Jednako tako u usmenoj lirici ostaju kao ornamenti riječi koje su povezane s tradicionalnom orijentalnom kulturom: bejaz anterija, mor dolama, mavi mintan, pulli duvak, džanfezli dimije, terli diba, mestve pozlaćene, almas-kamenovi, has-bašča, al-katmeri, katmerli ružice, gondže ružice.
Arhaični sloj leksike svojstvene narodnoj poeziji čine i domaće riječi, naročito ona leksika koju nalazimo u krajišničkim pismima 16. i 17. stoljeća:
[za Halilom potjer učiniše, H,47], [uhvatit će tako gospodara, | uciniti u gotove novce M,IV,40], [u Jovana šezdeset hajduka | pocinio svu široku Liku M,IV,26], [ja djevojka n'jesam za poruka, Behar, 1904/5].399
Specifična epska leksika kojm su označavani konji također je arhaična:
[krvca ljeva niz konja dorata H,47], [te ga sveza za konja dorina H,46], [pa on sjaha sa konja đogata H,40], [pa odjaha svog konja đogina H,43], [gdje okreće svog konja malina H,49], [začu tutanj od konja putalja H,48], [potjerah ga ranjen na zelenku H,44], [ja se za njim dadoh na zekanu H,53], [a pod njime mejdandžija zečak H,75], [dobar vranac poprijeko skače H,49], [pa Rosanda uzjaha vranina H,47], [ban istjera vranku bedeviju H,49], [kad dostiže dva dobra alata H,57], [pa Mujova uzjaha bjelana H,51], [pa bijesna protjera kulaša H,63], [sve ogrće bega i goluba H,75], [kršna šarca, konja od mejdana H,52, [na mrkovu, konju velikome H,55], [na mrkalju k'o na gorskom vuku, Biserje], [na jagrzu k'o na gorskom vuku H,75].
Arhaične riječi slavenskog porijekla ostale su ugrađene u ustaljenim poetskim konstrukcijama:
[da ustrijeli utvu zlatnih krila, sevd.], [čudna tutnja pokraj sinja mora H,54], [konja stjera lugu mahnatome H,75]400, [čarnim okom sa džamli pendžera, Biserje], [da se rujna napijemo vina H,52], [rusa joj se kosa obavila | vrancu konju oko prvih nogu H,3].
Konačno, kao karakterističan za epsko pjesništvo, pojavljuje se i poneki romanizam:
[u podrumu sigurah dorina H,75], [koju štimaš ličku nabodicu M,IV,26], [a kad Mujo stimo madžarije H,57],401 [vilen đogo Hrnjovine Muje M,IV,41].402
Poetska gramatika i leksika usmenog stvaralaštva snažno su obilježile izraz prvih evropski orijentiranih bošnjačkih pisaca, što je i razumljivo s obzirom na njihov romantičarski stav. Tada je, također, usmena poezija jedina pružala u potpunosti izgrađen model izraza na narodnom jeziku. Uz to, ova je tradicija bila živa i prisutna u narodnom pamćenju, njeni modeli oblikovanja stvarnosti nasljeđivani generacijama ostavili su traga u drugim književnim koinama toliko da se možemo pitati koliko je estestki model narodnog stvaralaštva utjecao na razvoj naših estetskih zahtjeva. Živi i stvaralački produktivan epski oblik sjećanja na prošlost u Bosni i Hercegovini, ne samo formom nego i najdubljom sadržinom – mitskim jezikom, utjecao je na pisce s prijelaza stoljeća.403 Narodna epika i lirika odigrala je kod Bošnjaka naročitu ulogu u očuvanju kontinuiteta stvaralaštva na maternjem jeziku. Bošnjački pisci na orijentalnim jezicima također su cijenili ovu tradiciju, a i njihovo pjesništvo na orijentalnim jezicima izdvajalo se iz osnovnog toka, kako svjedoči Bašagić, upravo po unošenju lirskih elemenata iz sevdalinke.
Oznake uz stihove
H – (Hörmann 1976)
M – iz zbirke Luke Marjanovića: Hrvatske narodne pjesme, knj. III i IV. Junačke pjesme (muhamedovske), Matica hrvatska, Zagreb 1898-1899. u: (Durić 1998)
B – (Buturović 1983)
D – (Dizdar 1944)
O – (Orahovac 1968)
P – (Pobrić 1992)
399 Ženidba bega Osman-bega. U pismima krajišnika poruk je jamac izvršenja otkupnine. 400 = pun maha: mah – plijesan > metaforično 'biljka tajnocvjetka' (Petar Skok, Etimologijski rječnik II,354) 401 stimati – procijeniti; vidjeti 402 vilen – neukroćen, divalj, bijesan 403 Zdenko Lešić, Tradicija pripovijedanja u starijoj književnosti BiH, Izraz, knj. LXVI, god XXXIII, br. 7-8, str. 166, Sarajevo, 1989.
163
LITERATURA
Braun, Maximilian (1982) “Narodna pesma kao filološki problem”, u: Koljević, Svetozar, Ka poetici narodnog pesništva, Strana kritika o našoj narodnoj poeziji, 373-386, Prosveta, Beograd.
Buturović, Đenana (1992) Bosanskomuslimanska usmena epika, Svjetlost, Sarajevo.
Buturović, Dženana (1983) Morići, Svjetlost, Sarajevo.
Dizdar, Hamid (1944) Sevdalinke, DKP, Sarajevo.
Durić, Rašid (1998) Antologija krajiške epike, NIP Unsko-sanske novine, Bihać.
Fortis, Alberto "Iz putovanja po Dalmaciji (1774)", u: Koljević, Svetozar, Ka poetici narodnog pesništva, Strana kritika o našoj narodnoj poeziji, 70-81, Prosveta, Beograd, 1982.
Hörmann, Kosta (1976) Narodne pjesme Muslimana u Bosni i Hercegovini I, II, 2. izd. Sabrao Kosta Hörmann 1888-1889. Priredila Đenana Buturović. Sarajevo.
Jahić, Dževad (1999) Bošnjački narod i njegov jezik, Ljiljan, Sarajevo.
Kajan, Ibrahim (1994) Bošnjaci. Pjesme i rasprave, Preporod, Biblioteka Behar, Zagreb.
Kuna, Herta (1978) "Jezik bosanskohercegovačke muslimanske narodne poezije u odnosu prema standardnom jeziku", Književni jezik, VII/3, 5-29, Sarajevo.
Krnjević, Hatidža (1980) Živi palimpsesti ili o usmenoj poeziji, Nolit, Beograd.
Lord, Albert Bates (1982) "Formula", u: Koljević, Svetozar, Ka poetici narodnog pesništva, Strana kritika o našoj narodnoj poeziji, 467-516, Prosveta, Beograd.
Lord, Albert Bates (1974) "Uticaj turskih osvajanja na balkansku epsku tradiciju", u: Narodna književnost Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca. Prir. Đ. Buturović i V. Palavestra, Svjetlost, Sarajevo.
Maretić, Toma (1966) Naša narodna epika, 2. izd., Nolit, Beograd.
Okuka, Miloš (1987) U Vukovo doba. Književnojezički izrazi u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 1800. do 1878, Veselin Masleša, Sarajevo.
Orahovac, Sait (1968) Sevdalinke, balade i romanse, Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo.
Pobrić, Omer (1992) 99 sevdalinki i poneka pjesma, Omega, Sarajevo.
Schmaus, Alois (1953) Studije o krajinskoj epici, Rad, JAZU, knj. 297, Zagreb.
Schmaus, Alois (1982) "Životni uslovi muslimanske epike", u: Koljević, Svetozar, Ka poetici narodnog pesništva, Strana kritika o našoj narodnoj poeziji, 342-359, Prosveta, Beograd.
164
Lejla Nakaš
KNJIŽEVNOJEZIČKI IZRAZ BOŠNJAKA U AUSTROUGARSKOM PERIODU (Na primjeru beletrističkog stila)
U austrougarskom periodu tok književnojezičkog izraza Bošnjaka pravi sudbonosni zaokret koji se sastoji u pokušaju spajanja kulture Istoka s modernim duhom Zapada. Preobražaj do kojega dolazi posljedica je djelovanja unutarjezičkih zakonitosti, ali i vanjezičkih činilaca koji su utjecali na identitet ovog idioma. Književnojezički izrazi Bošnjaka u turskom periodu nalazili su se "u procijepu između orijentalnih formi izraza i maternjeg jezika, koji su oni dugo nazivali bosanskim" (OKUKA 1987, 11). Tu se svakako mora misliti na tok književnosti Bošnjaka na orijentalnim jezicima, koji je imao prestižnu ulogu, i, sa druge strane, na alhamijado tradiciju bremenitu orijentalnim jezičkim naslagama te ustaljenim stilskojezičkim zahvatima iz narodne poezije. Može se reći da će zaokret u razvoju književnojezičkog izraza Bošnjaka otpočeti upravo odustajanjem od alhamijado izraza i napuštanjem književnog izraza na orijentalnim jezicima. Upravo na kraju turskoga perioda ispoljit će se neki sasvim novi tokovi koji navještavaju budući vrtlog. Kod nasljednika triju književnojezičkih izraza s izrazitim nacionalnim obilježjima proisteklim iz različitih tradicija pojavljuje se svijest o varijantnoj podvojenosti u osnovi jednoga jezičkog izraza, objavljuju se dokumenti napisani pravopisom koji neutralizira postojeće varijantne opozicije, a sve to odražava težnju ka približavanju izrazu zajedničkom i prihvatljivom za sve.404 Već na kraju turskog perioda kod Bošnjaka započinje odvajanje od alhamijado tradicije, što se uglavnom ogleda u prihvatanju ćiriličkog pisma te naglom prodoru internacionalizama. Općenito se može reći da se jezički izraz Bošnjaka približio izrazu drugih dviju konfesija u Bosni i Hercegovini. I rezultati istraživanja jezika štampe na kraju turskoga perioda također potvrđuju takve tendencije. U Sarajevskom cvjetniku predstavljen je prvobitni model standardnojezičkog izraza Bošnjaka sa "ublaženim morfološkim pravopisom" (NOGO 1981, 156) i brojnim neologizmima kakvi su registrirani i u Šulekovim rječnicima: zemljopis, kolodvor, brzojav, parobrod, očevidac, prirodoslovan (KUNA 1981, 52). Istraživanja na leksičkom planu otkrivaju da “nijedan od bosanskohercegovačkih listova nije bio leksički i varijantski polariziran” (KUNA 1991, 45), što se objašnjava posljedicom težnje da izraz bude naddijalekatski i nadnacionalan. U austrougarskom periodu književnojezički izraz Bošnjaka preobražen je u tolikoj mjeri da se može govoriti o "obnovi jezika", za razliku od 'zastarjelog', umornog i temama ubijenog u alhamijadista (KAJAN, 9). Prve pjesničke zbirke pokazuju da su Bošnjaci "načinili pomalo začudan duhovni obrat: oslobodili su se okvira klasične orijentalne književnosti i svoje lokalne alhamijado tradicije i, za samo jednu i po deceniju, vinuli se do modernih pjesničkih tokova svoga vremena i prostora i postali njihov integralni dio" (VUJANOVIĆ, 94). Jezik bošnjačkih pisaca u razdoblju od 1878. do 1918. nije posebno i sistematski proučavan. Istraživanje jezika štampe u austrougarskom periodu pokazalo je osnovne konture jezičkoga izraza Bošnjaka. Te crte nam mogu poslužiti tek kao osnovne smjernice u smislu ukazivanja na osobenosti jezičkog izraza Bošnjaka u odnosu na izraz Hrvata i Srba. Kako su te jezičke crte samo kataloški popisane, bez uvida u njihovu funkcionalnu vrijednost, ostaje otvoren problem mogućnosti njihove adekvatne interpretacije. Neke osobenosti izraza ne mogu biti jasne dok se ne sagleda njihova funkcija u sklopu samoga autorova teksta. Naprimjer, pojavljivanje oblika zamjenice što – česa, ili pak pojava starijih oblika deklinacije u bošnjačkoj štampi zahtijevaju kompleksnu interpretaciju u okviru problema njihovog pravog mjesta u slici tadašnjeg jezičkog izraza Bošnjaka. S druge strane, jedan važan aspekt problema proučavanja književnojezičkog izraza Bošnjaka u austrougarskom periodu u dosadašnjoj litaraturi samo je naznačen. Iako se tokovi standardizacije kod Bošnjaka u 20. stoljeću tijesno vezuju sa normiranjem na širem planu, u literaturi je ocijenjeno da se u jeziku bošnjačkih pisaca afirmiraju i neke vrijednosti koje su rezultat vlastitoga književnojezičkog kontinuiteta.2 Istraživanje upravo takvih vrijednosti osvijetlit će krivulju razvoja bošnjačkoga jezičkog izraza. Pravopis U ovom periodu razvoja jezika još ne postoji samo jedan sistem ortografskih normi što upućuje pisce na veće slobode. Ne može se reći da je Gramatika bosanskoga jezika iz 1890. učinila tu situaciju jasnijom. Katkad je norma te gramatike nejasno određena: i pored načelnog opredjeljenja za fonetski princip u njoj su date i osnove morfološkoga pravopisa. Bašagićeve stavove o pravopisu možemo analizirati u njegovom redaktorskom radu u najčitanijem bošnjačkom listu tog doba. Ispod jednog Hadžićevog članka ostavio nam je Bašagić dragocjeno svjedočanstvo o tome: ''Po želji gospodina pisca ostavljamo sad i ostavljaćemo u buduće pravopis i jezik, kako on piše.''3 Bašagićeva napomena da, po izričitoj želji autora, neće redigirati Hadžićeve članke otkriva da se njegovi stavovi u pogledu jezika i pravopisa razlikuju od Hadžićevih. Hadžić piše korijenskim pravopisom kad su ga već i Hrvati napustili, a u Bašagićevom pisanju otkrivamo opredjeljenje za fonološki princip sa nešto izuzetaka. Kakav je bio etimologijski pravopis pokazuje Frano Vuletić u svojoj gramatici (str.
404 O tome svjedoče dokumenti Carski ferman iz 1875. i Carski kazneni zakonik (kopija Hatihumajuna), štampan u Sarajevu 1870. Iako su prevodioci Carskog zakonika pripadnici raznih nacija i nosioci različitih literarnojezičkih tradicija, njihov je jezik i pravopis u velikoj mjeri ujednačen. (OKUKA 1991, 48-49) 2 Prva generacija pisaca koja se okretala zapadnoj kulturi i civilizaciji (Bašagić, Mulabdić, Hadžić, Ćatić) održava "čvrstu vezu s jezičkim naslijeđem, dijalekatskom izvornošću, iskazom narodne poezije, te formama istočnjačke jezičke prefinjenosti, pri čemu se turcizmi pojavljuju kao vrlo značajan, leksički dominantan i stilskojezički kultiviran sloj". (JAHIĆ 1999.a, 30-31) To je vrijeme u kojem "bosanski jezik pokazuje pravu svoju snagu otvaranja; historijski vazda spreman da prima (što je za primanje) i na autentičan način spaja uticaje drugih tradicija". (JAHIĆ 1999.b, 161) 3 Bašagić: ''Po želji g. pisca ostavljamo sad i ostavljaćemo u buduće pravopis i jezik, kako on piše.'' Behar, izbor, str. 12
165
29), a možemo jasno vidjeti primjenu tih načela u Hadžićevim člancima objavljenim u Beharu u vrijeme Bašagićevog uredništva. Istraživanje pravopisa u Hadžićevim tekstovima u vrijeme Mulabdićevog uredništva pokazuje da on nije bio popustljiv kao Bašagić, tj. da nije tolerirao korijenski pravopis. Ne bi bilo ispravno zaključiti da je Hadžić promijenio princip, jer ako usporedimo pravopis njegovih tekstova objavljenih u Beharu u vrijeme kad je sam bio urednik (1909.), vidimo da on opet piše korijenskim pravopisom, i to gotovo sasvim dosljedno. Sa slijeđenjem načela etimološkoga pravopisa povezano je, također, nejotovanje u sekvenci vj na granici korijena i sufiksa u Hadžićevim tekstovima (pravoslavje H1,4, protuslovje H1,72, poglavju H1,71). Kakvo značenje u ono vrijeme može imati upotreba korijenskog pravopisa kod pisaca Bošnjaka? Zemaljska vlada obrazložila je svoje opredjeljenje za fonetski pravopis time da se etimološki pravopis postepeno napušta i u "Hrvatskoj, zemlji najstrožijih etimologa", a razlog bi mogao biti u tome što je "u elementarnom opismenjavanju fonetski pravopis podesniji ... jer je fonetika svima pristupačna, čak i onima koji nemaju vremena da uče gramatiku ili, pak, korijen (porijeklo) pojedinih riječi", a pravila fonetskoga načina pisanja su "daleko jednostavnija i razumljivija, pa se ovim načinom postižu daleko brži rezultati nego primjenom etimološkog pisanja koji zahtijeva petorostruko duže učenje" (ArBiH ZMF br. 2513). Korijenski pravopis po sebi, dakle, već govori o višem obrazovnom nivou onoga koji njime piše, on također označava priznavanje ugleda jednoj literarnoj tradiciji (hrvatskoj), pogotovu ako ga prati još upotreba starijih oblika u dativu, lokativu i instrumentalu plurala. Slijeđenje principa etimološkoga pravopisa karakteristično je za Osmana Nuri Hadžića. Bašagićev je, pak, pravopis fonetski sa elementima etimološkoga, a Mulabdićev i Ćatićev dosljedno fonetski (otsjev Ć1,35). Bošnjački su pisci u austrougarskom periodu slijedili načela gramatičke interpunkcije. Gotovo dosljedno postavljanje zareza ispred veznika kod ovih pisaca odraz je ugledanja na njemačku interpunkciju, kao i na hrvatske pravopisne uzuse. Zapravo, u Hrvatskoj je gramatička interpunkcija imala dugu tradiciju, a Broz-Boranićevim pravopisom (1892.) je i zvanično uvedena (SIMIĆ, 192). Fonetika Refleksi jata Kod bošnjačkih pisaca u austrougarskom periodu primjetna je mala nesigurnost vezano za reflekse jata u dugom, odnosno u kratkom slogu. Mora se ipak istaći to da primjera ovoga tipa nije bilo kod Edhema Mulabdića, kao i to da ih je najmanje bilo kod Osmana Đikića. Zamjena jata iza sekvence konsonant + r otkriva nedosljednosti kod većine pisaca, bez obzira da li je riječ o kratkom ili o dugom slogu (strelicom Ć2; grješnik Đ2, uvrjeda H6; grjehota M7; sprječavalo HB1,201; prijelazan Ć6, prevod Ć5, H1,2, predlog H9, prestô Đ5, na prijestolu Đ5). Pojava dvosložne zamjene u kratkom slogu u skupini kons. + r + ě ustvari je odraz težnje da se očuva ijekavski refleks u takvoj poziciji, te na taj način održi veza sa nizom riječi istoga korijena sa dvosložnom zamjenom (griješnik Ć7, B7.2, krijepost M15, B4,53) unatoč tome što bi pri izvođenju riječi trebalo doći do skraćivanja osnovnog sloga. Bašagić u toj poziciji uglavnom zadržava refleks e, što odgovara ijekavskom standardu (strelica B1,44, bregova B2,1, grehota B4,9, prozreli B5,17, pogrešaka B4,67, potkrepljujući B6). Ijekavski nastavak u genitivu i dativu plurala pridjevsko-zamjeničke deklinacije nalazimo uglavnom kod pjesnika, Ćatića i Đikića, te u Hadžićevom prijevodu Fatihe: [pod brijestom stoljetnijem Ć1,89], [do visina eternijeh Ć3], [mirisnim njegovijem darom Đ1.1], [Slava Bogu, gospodaru svijeh svjetova H9], [Na put onijeh koje si dobročinstvima obasuo H9]. Ijekavski refleks u nastavcima pridjevsko-zamjeničke deklinacije bošnjački pjesnici koriste kao poetizam. Ovakvi primjeri u početku, npr. kod Bašagića, asociraju na narodnopoetski stil, a kasnije, posebno s Ćatićem, postaju sve više obilježje poetskoga stila općenito. Bošnjački prozni pisci u austrougarskom periodu upotrebljavaju odrični oblik glagola jesam gotovo isključivo u liku nijesam. Lik nisam pojavljuje se u poeziji, kod Ćatića i Đikića, kao i kod Bašagića. Pjesnici koriste mogućnost variranja ovih likova za skladanje metra.4 Morfološki ikavizam u infinitivnoj osnovi glagola III vrste potvrđen je kod svih pisaca, ali je najmanje izražen kod Mulabdića i Ćatića: [buktila je vjerska mržnja B1,11], [sve je kipilo i buktilo H9], [zabolilo ga u srcu Ć4], [vrtilo mu se nešto u glavi HB1,149]. U Bašagićevom jeziku ima vrlo malo primjera koji odstupaju od standardne ijekavske zamjene, a oni su najčešće podržani stanjem u govoru urbanih sredina, npr. viditi, pored vidjeti. I ikavski refleks u primjerima gori i doli mogao je Bašagić usvojiti iz sarajevskoga govora. Nepostojano a U Ćatićevoj, Đikićevoj, kao i u Bašagićevoj poeziji pojavljuju se stilski obilježene lekseme koje na granici prefiksa i korijenskog morfema imaju a kao refleks vokaliziranoga poluglasa: [a vileni ati i paripi | svi u srebru jako sakovatu B2.76], [gdje silna samrt svoje mreže širi Ć1,40], [a za njima džellat vodi | Ibrahima savezata Đ5], [kad ponoć tavna razavije mrake Đ3]. Dvojne mogućnosti (sa i bez nepostojanoga a) korištene su, po ugledu na narodnu poeziju, za oblikovanje metra. Kod Bašagića ovakve primjere nalazimo i u prozi, no njihova prvobitna poetska situiranost utjecala je na to da u proznom tekstu posjeduju stilske konotacije: [sedamdeset drama zlata u dukate sakovata B8,26], [počnu se malo po malo razasipati B1,141]. Kontrakcija vokala Kontrakciju vokalskih skupina -ao (<-al), -eo (<-el) bošnjački pisci često označavaju sa 'o, ili sa ô. Činjenica da se ovoj pojavi nastoji dodijeliti posebna oznaka otkriva postojanje svijesti o dva nivoa izraza: jednom koji se u datom kontekstu želi ostvariti, i drugom koji je propisan. Izbor posebne oznake predstavlja vrstu
4 U Ćatićevim esejima, npr. nalazimo samo nijesam, nijesu.
166
kompromisa (zauzo B1,12, miso B3,39, vitl'o Ć1, polup'o Ć1,10, pep'o Ć1,104; glavu zakret'o od nas M1, ko bi reko M3, rasplamsô Đ5, mog'o Đ2). Kod Hadžića nisu zabilježeni primjeri kontrakcije vokala u glagolskom pridjevu radnom, kao ni kod Bjelevca. Kod Mulabdića ovakve primjere nalazimo u ustaljenim izrazima iz razgovornoga stila i u govoru likova njegovih proza. Vokalska kontrakcija ovoga tipa najkarakterističnija je ipak za poetski jezik. Ona je npr. dosljedno provedena u Ćatićevoj poeziji, dok je u njegovim esejima nema. Pokretni vokali Pokretni se vokali kod bošnjačkih pisaca pojavljuju bez posebnih zakonitosti. Jedni su pisci skloni njihovoj upotrebi, drugi ih izbjegavaju: [patarenskoga i katoličkog elementa B1,11], [mladog galatskog šejha Ć5], [snaga stvaralačkog genija Ć5]; [trud učenoga alima H8], [pored hrvatskoga i srpskoga H8], [ni jednog ciglog pretplatnika M11], [s toga gledišta M17]; [sa svoga stanovišta HB1,123], [onog viteškog doba HB1,150]. Kod Ćatića se, osim u poeziji, pokretni vokali javljaju vrlo rijetko. Slično je i kod Mulabdića. Nasuprot tome, Hadžić i Bjelevac u genitivu pridjevsko-zamjeničke deklinacije gotovo uvijek imaju nastavak -oga, dok je Bašagić u tome manje dosljedan. Pokretno u iznimno se javlja kod Bašagića, a karakteristično je samo za Bjelevca: [oduzima se vlast jačemu nad slabijim B1,153], [i još k tomu lijepa HB1,233], [tomu vrtlogu HB1,201]. Finalno -l Na kraju sloga i na kraju riječi imamo najčešće o < l kod bošnjačkih pisaca: [tvoje sjetno oko | sirotog srca svu bô pripovijeda Ć1,68], [tek svileni dah lahora viš paoma lišće dira Ć1,20], [ne sijecite paoma H1,31]. Ima, međutim, poetskih riječi u kojima na kraju sloga ostaje l: [ne znam: je l’ angjel ili je vila B2.Har.3], [angjelski glasi Ć1,21], [poput svilnih golubijih krila Ć8], [svilne vlasi Đ1.15]. Jedino je kod Hadžića osjetna tendencija čuvanja l u osnovama stol- i pol-: popoldneva H9, prijestolnica H1,41. Glas h Do gubljenja glasa h na kraju riječi dolazi samo u genitivu množine pridjevsko-zamjeničke deklinacije. Primjeri za to mogu se naći gotovo isključivo u poeziji: [samo kadkad valovi potresu |zidinama užasnije dvora B2.71], [azil čarobnije vila Ć11], [i hram Božji ponizno se do prašnije tala klanja Ć1,22]; [s ruševina tavni' Đ3], mećenskije (:Meća) Đ6,138. U prozi je ova pojava iznimno rijetka: [njegovih mladenački dana HB1,202], [ideal njezinih mladenački sanja HB1,204], [živahni očiju M2]. Bošnjački pisci čuvaju h u intervokalnoj poziciji, premda je npr. riječ sahat već u ono vrijeme trpjela preobražaj (sat Ć16; HB1,123,150,234,237 || sahat H3, H7; M5, M6, M10; HB1,100,202; vakti-sahat Đ1.32; mahana Ć3, Ć5; H11; M16; duhati HB1,238). Ćatić je znao čak i ukidanjem ovoga glasa u riječi graditi poetizam (JAHIĆ 1999.b,161): [ti rukom pamučnom tio | gladiš me po bl'jedom čelu Ć13], [dok pastir bijaše sred gore ti'je Ć1,10], [a trepavke guste, duge | klonule ti krotko, ti'o Ć1,105] || [i šapatom tajanstvenim blage rieči šapće tiho Ć1,21], [ja niesam sanjar, što u tihoj noći | po moru biele mjesečine pliva Ć1,38]. Glas h katkad se gubi u sufiksu -ah(a)n: [ko svehli listak sa tanane grane Ć12], [udesi moga mlagjanog života Ć1,41], [tihanim šumi šumom Đ6,137], polagano HB3, HB4, HB1,236; hlađani Đ2, Đ5. Kod Bašagića je h u ovom sufiksu izgubljeno, ali kod ostalih pisaca češći su primjeri njegova čuvanja nego gubljenja: [u slagjahnoj nekoj boli ljiljanska joj duša pliva Ć1,21], uzahnoga H8, mlađahni H9; slađahne snove Đ3. Kod bošnjačkih pisaca u austrougarskom periodu glas h je pomalo nestabilan u poziciji ispred konsonanta k: [sladak kao akord poljubaca mekih Ć11], [laki zefir Ć1,49], [to mi lako poimamo H1,27]; polako HB1,100,177,150,240; lako HB1,147,238,243; meki HB1,150 || [na svilnom mehkom oblačju Ć12], [u sevdahu pjesma moja | s lahke harfe k tebi hrli Ć22], lahkoća H9; [mehka postelja M10]; [lahka četa konjanika Đ5]. Likovi lahak i mehak javljaju se kod Bašagića paralelno sa likovima lak i mek, s tim što su prvi stilski obilježeni i prisutni najčešće u ustaljenim izrazima: [nije bio tako lahak poso B1,37], [na lahku ruku B1,134], [izdigne se na svilene i mehke dušeke B7.17]. U klasičnim evropeizmima bošnjački pisci radije čuvaju glas h, a vrlo rijetko upotrebljavaju latinizirane likove sa k umjesto h. Ćatić, kao i Bašagić, ponekad bilježi ch u ovim riječima što podrazumijeva izgovor h, kao u njemačkom jeziku (Alhemičar B4,125; historija Ć14, H14, HB1,200; herubin Ć23, horizont Ć15, Ć17, H8, HB1,149, korizont M15, hrizantema Ć8, melanholija Ć5, melankolija Ć3,Ć15; kroničari H10; B1,41; chronogram Ć5; B4,60,112; chimera Ć24; chalifa B4,177. Afrikate Zabilježeno je relativno malo primjera nerazlikovanja ovih glasova. Mora se ipak uzeti u obzir da bi samo uvid u rukopisne primjerke djela mogao dati tačnu sliku o ovoj pojavi kod pojedinih pisaca. Na osnovu prvih štampanih izdanja dalo bi se zaključiti da su Ćatić i Bjelevac imali problema sa razlikovanjem glasova č i ć, kao i to da je Mulabdić ove glasove dobro razlikovao (tumaćiti Č4; ružićni trak Ć5; rijeć Ć10; pozlačenih Ć11; uopče H14; ne htijuči HB1,100; štičenika HB1,100; lomaća Đ5; izreće Đ5). Ijekavsko jotovanje dentala Refleksi ovog jotovanja prisutniji su u Bašagićevoj poeziji nego u prozi, što naročito vrijedi za korijen -letje-. Ijekavsko jotovanje dentala u Bašagićevom jeziku ima stilsku vrijednost po tome što asocira na narodnopoetski stil [po mnijenju prećeranih kritičara, nije njemu ravan zasio na stolicu velikih vezira B1,190]. Refleksi ovog jotovanja, osim kod Bašagića, pojavljuju se još samo kod Đikića i Mulabdića, i to s određenom
167
stilskom vrijednošću. Kod Đikića oni predstavljaju neku vrstu poetskog manira, a Mulabdiću su sredstvo karakterizacije u dijalogu (sihirbaz đevojka Đ1.21, ne ćeraj inada Đ1.17; doćeralo M8, umjetnički dotjerano M12). Šćakavizam Šćakavizmi su karakteristični samo za Hadžića i za Bjelevca. Njihova pojava predstavlja probijanje dijalekatske baze u jezik ovih pisaca. Za jedini šćakavizam zabilježen kod Đikića, pušćenica, može se reći da je upotrijebljen radi pojačanja ekspresivnosti riječi (dopušća H14, zapušćamo H11, zapušćajući H11, pušćali H9, H1,4, dopušćati H1,66, namješća H1,30; oprašća HB1,268, spušćao HB1,243, pušćala HB2,HB1,237; azgin-pušćenica Đ1.28). Jednačenje po mjestu tvorbe Jednačenje suglasnika s pred lj, nastalim nakon zamjene jata, karakteristično je jedino za korijen slěd-, i to ne kod svih bošnjačkih pisaca. Kod Bjelevca nema ovog refleksa, a kod Hadžića se on javlja iznimno rijetko (pošljedica B4,178; Ć4, pošljednji Č51; M9, M14; Đ5; našljednik B4,177; H9, najpošljednji H5, na pošljetku M7). Konsonantska disimilacija Primjer konsonantske disimilacije nalazimo u poetizmu tavni, kod Bašagića, Ćatića i Đikića: [jednom od dvojice treba sunce da potavni B2.55], [a tamo s horizontom ponoć se cjeliva tavna Ćatić, Izabrana djela, 1988, 105]; tavnica Đ5, [ponoć tavna Đ3]. Nešto primjera daljinske disimilacije lj-nj > lj-n ima kod Bjelevca i kod Ćatića, kao i kod Bašagića: posljedni HB1,99,123,266; pošljedni B1,115; Ć4,Ć6,Ć14,Ć19. Refleksi sibilarizacije Gotovo da nema odstupanja od sibilarizacije u dativu i lokativu jd. imenica ženskoga roda. Primjeri bez refleksa c, z, s zabilježeni ovdje ujedno su i jedinī pronađenī u korpusu istraživanja: [glasoviti kirurgi B7.1], [jedan traktat o metafiziki B5,7], [slugi se to svidi B8,13], [po staroj naviki B1,167], [pripovijeda o tugi i bolu Ć5], svrhi H11; [na sunčanoj žegi M9]; [plamtećoj zraki Đ6,135]. Morfološke crte Imenice U književnojezičkom izrazu Bošnjaka u ovom su periodu uočljive arhaične morfološke crte sa stiliskom vrijednosti. Kratki oblici množine za imenice muškog roda karakteristični su za pjesnički jezik, ali našlo se nešto primjera njihove upotrebe i u proznom izrazu: [mjesečina mliečne vale | po svemiru plavom stere Ć1,85], [uske staze, ravni puti Ć3], [tvojim blagim sjajem | svi su moji obasuti puti Ć1,37], [tih dvorova stupovi su čempresi i bori Ć1,114], [snažni vjetri Ć11], [kroz suze gledam tužne zide tvoje Ć1,45]; [ključe grada preda glavom halifi H9], ], [donio sultanu ključe od Bagdata B1,30]; [megju zlatnim češljima i skupocjenim iglama HB1,205]. Upotreba starijih padežnih oblika kod Hadžića odraz ugledanja na jezik hrvatske književne tradicije. Ona u Hadžićevom jeziku nije konstantna, već se javlja u stilski obilježenom izrazu: [izvrgnuta tolikim porugam H8], [ja sam dva tri puta u novinam upozorio H4], [koji bi po vrelim Islam proučio H14], [Srbin Nedeljković pun je fantazijah, govoreći o haremluku H1,6]; [nakon onoga, što smo napomenuli o prosvjeti islamskih sljedbenikah H1,74]. Zanimljivo je da se stari padežni oblici imeničke deklinacije katkad javljaju u poetskom izrazu Bošnjaka: [spomen ćeš ostaviti na dušmana njena legji' B2.2], [sad su nam u pohod došli na krili' | ah, preko sinjeg mora Ćatić, Izabrane pjesme 1988,134]; [na konjicu bješe sa vilinskih krili Đ3], [na lakim krili Đ1.23]; [vječno me svojim osjenjujuć krili Ćatić, Izabrane pjesme 1988,126]. Zamjenice Zamjenički sistem otkriva šarolikost oblika. Našlo se tu arhaizama (česa), dijalektizama njiha Đ1.2, Đ6,129,130, njojzi Đ1.16, Đ1.36, te utjecaja hrvatskih jezičkih uzusa [s onakovim osmjehom Ć5], nekakovi HB1,147, [da ju preziđu na pola H1,33], tko H3, H11, H4, H9, H14; nitko M2, M13, M3. Zanimljivo je da se zamjenički dijalektizam može naći i u artističkoj poeziji [i s njiha ambra plavim dahom diše | ko mistika u hramu gotskog stila Ćatić, Izabrana djela, 1988,176]. Stari zamjenički oblici u Hadžićevom su jeziku izrazito stilski obilježeni, pogotovu oblik česa koji se pojavljuje u svečanom izrazu za kur'anski stil: [iz ničesa stvori sav svijet ovaj bijeli H9]; [stvorio sunce i mjesec iz ničesa H9], [čovjek ne smije, da se uzoholi ni radi česa H1,23]; [za nje /duhovnike/ i za fratre uvesti učilišta H1,66], [uzgoj djece dužnost je roditelja: na nje pada odgovornost za njihovu djecu H1,85], [zapadne među nje H1,35]. Pridjevi Upotreba neodređenoga vida nije krakteristična za Mulabdićev izraz. Kod drugih pisaca Bošnjaka oblici neodređenoga vida naročito su česti za prisvojne zamjenice koje označavaju pripadanje trećem licu, no ima i primjera za pridjeve (u njihovu društvu Ć4, HB1,100. njezinu pozivu HB1,234; takova stepena H9, bez osobita utiska H14; do bistra i jasna zaključka H9, nakon opširna pitanja HB1,243). Glagoli Kod bošnjačkih su pisaca uočljiva pomjeranja u sistemu glagolskih vrsta. Glagoli tipa prosipati često imaju
168
promjenu po drugoj vrsti drugoga razreda: prosiplje, Ć6; M1; B5; pozivljem H12, H4, HB1,177; počimlje H11, oduzimlje H11, nazivlju H12, H14, H14; uzimlje HB1,238. Glagoli imati, znati, dati često imaju promjenu po četvrtoj vrsti: [gazeli megju kojim imade dosta neuspjelih] Ć5, Ć9; HB1,202; B4,98; [ah, ja znadem: Tvoje srce | o sevdahu slatkom snije Ć21], Ć1,Ć2; znadu B2.70; H14, H1,2; dadu B4,52; H11. Kod Ćatića, Hadžića, kao i kod Bašagića glagol htjeti katkad ima oblike od arhaične osnove hotě-: [prašno lice crne zemlje hotio bi da cjeliva Ć20], hotjela Ć22, hotili H1,28; B1,57. Kod Bašagića, Hadžića, Mulabdića i Bjelevca, prisutne su arhaičnije forme imperfektivnih glagola izvedene od složenih perfektivnih duženjem korijenskog vokala: podnašati H9, doprinašaju H1,97; povađati se M15; proizvađao HB1,200, provađao B1,131. U književnojezičkom izrazu Bošnjaka pojavljuju se iterativni glagoli izvedeni od složenih perfektivnih nastavkom -iva, umjesto -ava: zarobljuju Ć5, usavršuje H11, završuje H12, ograničuje H1,27, naglasujemo H12, upozorujemo H1,99; M14, zabrinjuje M17; ponizuje HB1,237; natovarivali H14, preobrazivati H8, uvaživao HB1,267, razdjelivao HB1,244. Iz leksike Književnojezički izraz Bošnjaka u austrougarskom periodu bogat je orijentalizmima, no oni tada niukoliko nisu tako česti kao što su bili u jeziku bošnjačke alhamijado tradicije. Primjetno je da se u Ćatićevoj i u Bašagićevoj poeziji pojavljuje jedan krug leksike orijentalnoga porijekla koja ima izrazito poetsku vrijednost: [a ja u tvom gjulistanu | pod gusti sam bagren stao Ć1,85], B2.60, [toplim dahom zefir pirka Ć1,85], B2.44, [i mrseć kosu vranu - | to crnog miska more Ć1,102], ambra Ć1,63, [u sevdahu angjeoskom tvome Ć1,76], [kad sam te prvi puta | na pendžeru tvom vidio H33], [kad otkriješ čember s lica, | zasinu mi tvoji čari Ć1,82], kevser Ć1,84; [kad ne mogu s abu-hajata | dohvatiti životvorno vrelo Ć1,76], Đikićevo poetsko uvođenje turskih sintagmi te turcizama drukčijih od onih koje su upotrebljavali njegovi prethodnici doista je učinilo njegovu poeziju originalnom, no ona se zbog toga danas ne može čitati bez rječnika (denjiz Đ1.16, džansevdija Đ1.8, zinet Đ1.7, dževher Đ1.13, đuzel-olu Đ1.3, akšam geldi Đ1.2, ibrišim Đ1.15, maraz Đ1.32, melek-zade Đ1.19, jandim Đ1.10, emr Đ5). Religijska leksika prisutna je kod većine bošnjačkih pisaca u ovom periodu. Ovu vrstu leksike orijentalnoga porijekla oni u publicistici tumače ili postavljaju uz riječ odgovarajući kontaktni sinonim: [nestanak u Bogu "Fena fillah" Ć4], [tarikat prevedeno ad verbum znači put, staza H14], [tesbih (rosarij) H14], [treba znati usul, eksegezu (meâni ve bejan) H1,25], [ashabi (apostoli) H1,24], [obhod (tavaf) oko Kabe H9], [uzbunile mušrike (pogane) H1,93]. U poeziji s mističko-religijskim motivima takva je leksika nezamjenjiva i, za muslimanskoga čitatelja, “puna jedrine i slasti” (UJEVIĆ): [na sedždu pao je i ko crv u prahu | slavio Tvorca, koji svemir grije Ć1,10]; [onda se smiešit Božji rahmet stane Ć1,52], [bliede usne, drščuć mi za te | Fatihu šalju u daljinu plavu Ć1,57], [a akšamskog glas ezana | jasno zvuči sa munara Ć1,69]. U prozi i dijelovima publicističkih tekstova u kojima ima elemenata pripovijedanja pojavljuje se ekspresivna leksika orijentalnoga porijekla, živa u narodnom govoru: [još manje hasni govoriti H14], [čejrek sahata H3], [voda je više dana bila crna od murećeba (mastila) H1,48], [insani (razumna bića) H6], [hrsuz (kradljivac) H7]; asli pravi M8, ašićare M8, čivija M8, ahbab M8, hendek M8, ćefenek M7, M10, srklet M8, hajir M11, hefta M4, eglen M3, insan M4, gaflet HB1,101, [ocu je bilo ispod nama HB4], hećimi (u dijalogu likova) HB1,99. Dio poetske leksike preuzet je u doticaju s dubrovačkom književnosti (pramaljeće Ć1,114, lijer Ć1,105, cjelov Ć1,44, toli Ć1,24), no većina ih je nastala skraćivanjem imenice (prâm Ć1,84, poljub Đ1.4, kâm Đ5), mijenjanjem njezina roda (nâd B2.16, Đ5), naknadnom sufiksacijom (obzorje Ć1,37, M12, površje Ć2, oblačje Ć1,38, valovlje Ć1,63, milinje H3, tmina Ć1,64), ili pak prefiksacijom [vladar je Božji osjen na zemlji H1,20]. Neologizmi se najčešće javljaju u publicistici, mada ih u Ćatićevoj poeziji ima dosta. Među tim riječima ima onih koje dopiru iz hrvatske kulturne sfere, bilo da su tvorenice, bilo da su preuzete iz slavenskih jezika u vrijeme ilirskoga purizma (bajoslovni Ć1,76f, glasovir Ć2, HB1,150, glazba Ć5, HB1,240, uglazbili Ć2, upečatak Ć5, kumir Ć1,22, bjelokost H1,43, promicatelj H1). No češće ih bošnjački pisci sami tvore prema obrascima razvijenim kod Hrvata u vrijeme ilirizma. U tome je naročito spretan Ćatić: svjetlonosac Ć10, spasonosac Ć1,22, brzoletno Ć1,23, nebosklôn Ć3, na nebištu Ć1,20, lahkoletan Ć19, nedohitan Ć18, nevidovne ruke Ć17, spalište Đ5, krvožedan Đ3, nedvouman H14, nadarje H1,66, nebroj H1,41. Internacionalizmi su izrazito frekventni u Bašagićevoj esejistici. Internacionalne riječi za apstraktne pojmove pisac najčešće tumači domaćim riječima, što navodi na pomisao o zalihosti novog termina. Svako tumačenje internacionalne domaćom riječju, umjesto da bude puristička preporuka, pokazatelj je autorove evropske obrazovanosti i orijentacije, kao i njegove težnje da pouči čitatelja: [afektacija = prisiljenost, nenaravnost B4,176], [nuanca = fina razlika, tančina B4,180], [kategorija = razred, vrsta B4,178], [aforizam = iskrica B4,176], [biograf = životopisac B4,177], [pietet = dječinska ljubav, poštovanje B4,180]. Katkad se pisac mora poslužiti i orijentalizmom uz domaću riječ da bi objasnio internacionalni termin: [historija = tarih, povijest B4,178], [biblioteka = knjižnica, ćutubhana B4,177], [individualnost = osebina, šahsijjet B4,178], [azil = utočište, meldže B4,176], [fantazija = mašta, hajal B4,177], [ortodoksan = strogovjeran, muteassib B4,180]. Sintaksičke crte U djelima bošnjačkih pisaca nalazimo karakteristične sintaksičke osobine koje su dio prethodne književne tradicije. Tako npr. u njihovim djelima nalazimo: slavenski genitiv [moći pružiti utjehe Ć14], [zaiskat halala M3], [u toj pomisli nalazio starac utjehe HB2], [i tri puta trzaše
169
mača Đ5], [poteže mača iz njedara Đ3], [krvopiji caru izgledaše lova Đ3]; [nećeš dobiti nikakve nagrade H7], [ne razumije poezije H11], [tim riječima ne treba tumača H14]; [nije izučio zanata HB4]; posesivni dativ [susrećemo se sa silesijom vlastitih mu neologizama Ć5], [u svjema stupnjevima socijalne im evolucije Ć4], [poslije kratkog mu bolovanja Ć14], [zovnem sina mu M5], [oživlje duša mu Đ2]; konstrukciju uzročnoga značenja s + genitiv [nek prsa dršću s uzdaha mi vrela Ć8], [jer s draginih gjul-obraza | sad će granut srce moje Ć1,91], [mamuran s žudnje i ognjene strasti Ć8], [običaj je na zapadu, da sa intolerancije i fanatizma objeđuju Islam H1,72], [s jednostavnog razloga H14], [dan nam progje baš uzalud, a sve s Omerove bijele medžidije M4], [žalio je Carigrad i s drugog jednog razloga HB1,202], [sinoć mi je s tebe kavga bila Đ1.27]; pridjev iza imenice: [ljubav prama jeziku potomaka Zoroastrovih Ć4], [utjecaj intelektualni Ć4]; [knjiga ova pisana je ne u svrhu da se pokaže i otkrije historijska nam prošlost, već... H13]. Iako ove crte nisu jednako zastupljene kod svih bošnjačkih pisaca, njihovo prisustvo i njihova stilska vrijednost ostvarena u književnim djelima potvrđuje postojanje književnojezičkog kontinuiteta kod Bošnjaka. Osim kod Bašagića, u djelima bošnjačkih književnika ne nalazimo, međutim, rečenične strukture sa razbijenim sintagmama, koje su potvrđene u jeziku bošnjačkih časopisa u austrougarskom periodu (KUNA 1986, 275): [po svojim u ratovima očeličenim vrlinama B4,24], [kao da već vidi dukate u svojoj prijevarom natrpanoj hazni B8,21] Kod bošnjačkih književnika nisu zabilježene ni arhaične i participske konstrukcije u vrijednosti relativne rečenice koje se postavljaju između kongruentnog atributa i imenica, a kojih ima u jeziku bošnjačkih časopisa (KUNA 1986, 276). Među ostalim sintaksičkim crtama koje su primjetne u izrazu bošnjačkih pisaca izdvajamo upotrebu infinitiva radije nego da + prezent [mistična ljubav stala se pretvarati u erotičke izlive Ć4], [stao me pozorno motriti HB4]; dopunu u instrumentalu uz glagole biti, postati, ostati [ta on je uzrokom ove | c'jele hude mi sreće Đ6,143], [ćućenje bliske smrti postaje istinom Ć6], [Ruhjina filozofija života ostaje samo teorijom Ć9], pa i u izrazima s glagolima pasti i izabrati [Đurđica pada žrtvom njihovom M15], [po smrti Bekirovoj halifom izabran bio Đ4]; te odsustvo utjecaja stranih sintaksa – zabilježena su, zapravo, samo dva takva primjera kod Bašagića i jedan kod Hadžića [Za moći tumačiti i shvaćati Kuran, nuždno je temeljito poznavanje arabskoga jezika. H1,25], [u jednu večer učini udaviti sedam kapetana, strašnih bosanskih zulumćara B1,131]. Zaključak O književojezičkom izrazu Bošnjaka u austrougarskom periodu možemo zaključiti sljedeće: Dio fonetskih osobina motiviran je vezanošću upravo tih osobina za izraz bošnjačke narodne književnosti. To su prije svega: ijekavsko jotovanje dentala, oblik nijesam, oblici tipa zlatnijem, našijem, nepostojano a u primjerima tipa satvori, kontrakcija vokala u gl. prid. radnom, konsonantske disimilacije (tavni). Sve ove osobine u njihovim tekstovima imaju pojačanu ekspresivnu vrijednost. Zapravo, pisci paralelno s navedenim koriste i: likove bez ijekavskog jotovanja dentala, oblik nisam, oblike tipa zlatnim, našim, likove bez konsonantske disimilacije i kontrakcije vokala, s tim što, u odnosu prema ovima, gornji primjeri postaju stilski obilježeni. Stilogenost gore navedenih osobina počiva na njihovoj naročitoj zastupljenosti u izrazu narodne književnosti. U književnojezičkom izrazu Bošnjaka relativno je dobro očuvan glas h, jedino se, u njihovoj poeziji, pojavljuje gen. pl. pridjeva bez h, što je osobina prisutna i u narodnoj. Likovi lah(a)k-, meh(a)k- imaju stilsku vrijednost, dok su lak-, mek- stilski neutralni. Arhaični oblici deklinacije imaju naročitu stilsku vrijednost u njihovim djelima. Ekspresivnim smatraju starije množinske padeže, a posebno kraće oblike množine imenica a-vrste. Kod Hadžića se javljaju arhaični oblici zamjenice (česa, ničesa) u svečanom stilu. Bošnjački pisci upotrebljavaju, pa čak i sami tvore, neologizme i romantičarske poetizme. Postoji u njihovim djelima krug orijentalizama s poetskom vrijednošću, ali se u prozi javljaju i orijentalizmi svojstveni narodnom govoru. Općenito uzevši, krug orijentalizama koji se koristi u ovom razdoblju znatno je sužen u odnosu na raniji period razvoja jezika. Na planu sintaksičke strukture kao zajedničke crte izdvajaju se: slavenski genitiv, infinitiv umjesto konstrukcije da + prezent, dopuna u instrumentalu uz glagole biti i postati. Geneza novog jezičkog izraza, s obzirom na tradicionalni književnojezički izraz Bošnjaka, započinje već s Bašagićevim pjesničkim jezikom. Premda se u Bašagićevom izrazu odražava kontinuitet sa jezičkim izrazom usmene tradicije Bošnjaka, uočljiva je veća sloboda u izboru jezičkih sredstava nego i u jednom prethodnom i potonjem periodu. Arhaizmi na svim planovima jezičke strukture dobivaju svoju stilsku vrijednost. Romantičarski neologizmi i orijentalizmi poetizmi, koje Bašagić uvodi u svoj pjesnički jezik, pojavit će se, ali sa izrazitijim umjetničkim obilježjem, i u Ćatićevoj poeziji do 1908. Asimilirajući zapadna artistička dostignuća Ćatić u kasnijoj fazi uspijeva za bosanski jezik učiniti ono što je, po njegovom mišljenju, za turski jezik učinio pjesnik Baki, dakle, uspijeva umjetnički jezik "tako izbrusiti, dotjerati i takovu mu eleganciju podati, da su se u njemu svaka misao i čuvstvo mogli izraziti bez imalo prozaičnosti, a dosta blizu narodnom shvaćanju"(Ć4). Uvođenje u opticaj niza terminoloških odrednica koje bosanski jezik nije imao osobito je vidljivo u Bašagićevim raspravama i člancima iz književnosti. Literatura Čedić, I. 1989. Jezik Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka. Radovi Instituta za jezik, Sarajevo, XIV, 7-120. Halilović, S. 2002. Fonetske osobine govora Hercegovine i jugoistočne Bosne, Institut za jezik u Sarajevu,
Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, VIII, Sarajevo. Jahić, Dž. 1999. Trilogija o bosanskom jeziku: Bošnjački narod i njegov jezik (a), Bosanski jezik u 100
pitanja i 100 odgovora (b) Ljiljan, Sarajevo.
170
Kajan I. 1994. Bošnjaci. Pjesme i rasprave. Zagreb, 5-12. Kuna, H. 1981. Jezik štampe u BiH do 1918. godine, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Odjeljenje za
jezik, Radovi VIII, Sarajevo, 9-135. Kuna, H. 1986. Bilješke o jeziku bosanskohercegovačke periodike austrougarskog vremena, Književni jezik,
15/3-4, 274-279. Kuna, H. 1991. Neke osobine jezika časopisa turskog perioda u Bosni i Hercegovini (druga polovina XIX
stoljeća), u: M. Okuka, Lj. Stančić Književni jezik u BiH od Vuka do kraja austrugarske vladavine, München, 39-47.
Kuna, H. 1983. Jezik ''Bosanskog prijatelja'', prvog bosanskohercegovačkog časopisa, Sarajevo. Nogo, Lj. 1981. Fonetske, leksičke i morfološke osobine "Sarajevskog cvjetnika", u: Jezik štampe u Bosni i
Hercegovini do 1918. godine, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Radovi VIII, Sarajevo, 135-241. Okuka, M. 1987. U Vukovo doba. Književnojezički izrazi u BiH, u razdoblju od 1800 do 1878. godine,
Sarajevo. Okuka, M. 1991. Usvajanje Vukova jezika i pravopisa u administrativno-pravnim spisima turske
administracije u Bosni i Hercegovini; u: M. Okuka, Lj. Stančić: Književni jezik u BiH od Vuka do kraja austrugarske vladavine, München, str. 47-52.
Simić, R. 1982. Neka načela logičke interpunkcije u pravopisima srpskohrvatskog jezika do I svjetskog rata, Književni jezik 11/4, Sarajevo.
Šulek, B. 1874. Rječnik znanstvenoga nazivlja, osobito za srednja učilišta; po nalogu vis. kr. dalm.-hrv.-slav. zemaljske vlade, Zagreb.
Šulek, B. 1860. Deutsch-kröatisches Worterbuch, (Němačko-hrvatski rěčnik), knj. I i II, Ugram. Ujević, T. 1936. Musa Ćazim Ćatić (mistika velikog bola), Novi behar 10/1936, 37. Vujanović, V. 1994. Bašagićevo pjesništvo u interpretaciji naših znanstvenika, u: "Safvet-beg Bašagić –
bošnjačka intelektualna strategija", Zenica, 87-96. [Vuletić, F.] 1890. Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole. Dio I. i II. Nauka o glasovima i oblicima,
Sarajevo. Izvori Safvet-beg Bašagić: (B1) Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, 1900. (vlastita naklada) (B2) Trofanda. Prve pjesme 1890.-1894. Zagreb 1896., vlastitom nakladom pisca; (B3) Izabrane pjesme, vlastita naklada, Zadružna tiskara, Sarajevo, 1913. (B4) Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti. Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine. Sarajevo, Zemaljska štamparija, 1912. (B5) Hudždžet-ul Hakk Gijasuddin Ebulfeth Omer b. Ibrahim el-Chajjami, u: Omer Chajjam, Rubâije, preveo s perzijskoga Mirza Safvet, Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1920, 3-21. (B6) Sud evropskog učenjaka o islamskoj prosvjeti, Behar 1/1900-1901, 12, 188-189. # Nazim (B7) Stotinu i jedan hadisi-šerif (učeno obrazlaganje vjerskih tema), Behar 4/1903-1904, brojevi 1-21. (B8) Uzgredne bilješke, pričice i dosjetke, Naklada knjižare Braće Bašagića, Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1907. Musa Ćazim Ćatić: (Ć1) Pjesme 1900-1908. (prva knjiga) (Ć2) Iz zbirke “Živi cvjetovi”. A. Zahiroviću. Biser, 1/1912-13, 6, 98-99. (Ć3) Požar u Tešnju (20. augusta 1905.), Behar 6/1905-1906, 11, 164. (Ć4) Misticizam i uticaj Perzijanaca na tursko pjesništvo, Biser 1/1912-13, str. 73. (Ć5) Osmanlijski pjesnik Galib-dede, Biser 1/1912-13, 124, 155, 173. (Ć6) Odbjegle noći. (Pjesme osmanlijskog pjesnika Husejn Sireta), Biser 1/1912-13, 68. (Ć7) “Nat”, Behar, 4/1903-1904, 5, 66-67. (Ć8) Rendez-vous, Behar, 9/1908-1909, 10, 151. (Ć9) Ruhija Bagdadski, Gajret 5/1912, 9/10, 132-136. # Šair. (Ć10) Iz ciklusa “O ženi” , Biser, 1/1912-13, 5, 77-80. (Ć11) Teufik Fikret: Moje gnijezdo. Slikajući. Zlatni snijeg. Behar, 10/1909-1910, 373. (Ć12) Ja n'jesam sanjar, Behar 7/1906-1907, 23, 273-274. (Ć13) Ja sklopio sam oči, Behar, 10/1909-1910, 7, 99. (Ć14) Ahmed Hik'jmet: Zagonetno je srce ljudsko. Gajret 5/1912, 169-171. Preveo: Ćazim. (Ć15) Hamdullah Subh: Svjetlo i sjene. Biser 1/1912-13, 112. Preveo: Ćatić M. Ćazim. *Pjesma u prozi. (Ć16) Jakub Kadri: Osamljeni putnik. Biser 1/1912-13, 61. Preveo: Ćatić M. Ćazim. *Pjesma u prozi. (Ć17) Dželal Sahir: Spram horizonta. Biser 1/1912-13, 62. Preveo: Ćatić M. Ćazim. *Pjesma u prozi. (Ć18) Islamu, Behar, 3/1902-1903, 1, 3. (Ć19) Lejlei-mevlud, Behar, 5/1904-1905, 3, 35-36. (Ć20) Afijundžija, Behar, 5/1904-1905, 6, 83 (Ć21) Ašiklije, Behar, 5/1904-1905, 5, 67. # Garib. Behar, 5/1904-1905, 13, 198. (Ć22) U sevdahu, Behar 8/1907-1908, 7, 107. (Ć23) Nekoliko gazela, Gajret, 5/1912, 140-141. (Ć24) Imaginacija, Biser, 1/1912-13, 7, 131 Osman Nuri Hadžić: (H1) Islam i kultura. U Zagrebu, nakladom piščevom, 1894, str. 1-113 (H2) Hadžić, Nuri Osman i Milićević, Ivan A.: Silvije. Behar, 9/ 1908-1909, 6, 82. (H3) Osman-Aziz: Svijet za sebe. "S puta i ceste". Behar, 9/1908-1909, 2, 17-20; 1. juna 1908. (H4) Islam i kultura. Poziv na pretplatu. Behar 1/1900-1901, /Behar, izbor, 1990, 71. (H5) Chretiens et muslims. L. De Conteson, Behar 2/1901-1902, /Behar, izbor, 1990, 124. (H6) Mevludi-šerif, Behar 2/1901-1902.
171
(H7) Male priče i dosjetke: Pjesnikova nagrada; San; Opomena. Sabrao i preveo Vamik. Behar, 2/1901-1902,11,166-167. (H8) Osman-Aziz: Na početku IX godišta, Behar, 9/1908-1909, 1, 2-3. (H9) Kulturna povijest Islama, Gajret, 5/1912, 99-102; 130-133; 161-164. (H10) Muslimani, a ne Muhamedanci – Poslanik, a ne propheta, Behar 1/1900-1901. (H11) Načela Islama i naš zadatak, Behar, izbor, 1990, str 12 –15. (H12) “Pobratimstvo” (Pismo uredništvu), Behar 1/1900-1901, 17, 271-273. # Vamik. (H13) Križarske vojne?, Behar, 1/1900-1901, 17, 273-274. # Hajrudin (H14) Papirnati križari, Behar 2/1901-1902, 7, 109-110; Behar 2/1901-1902, 8, 124-125; Behar 2/1901-1902, 18, 278-280; 19, 293-295. Edhem Mulabdić: (M1) Bijela medžidija. (Uspomena), Behar, 1/1900-1901, 1, 4-6. (M2) Šehiti, Behar, 1/1900-1901, 3, 39-42. (M3) Zekonja. Crtica. Behar, 1/1900-1901, 15, 231-233. (M4) Bez glave. Uspomena. Behar, 1/1900-1901, 18, 279-281 (M5) Ihtijar Sejfo. Crtica. Behar, 2/1901-1902, 2, 20-21 (M6) Prvi ezan. Crtica. Behar, 4/1903-1904, 1, 4-6 (M7) Slikar. Jedna zgodica iz života. Behar, 4/1903-1904, 12, 180; (M8) Novo vrijeme. Crtica. Behar, 4/1903-1904, 20, 308-309 (M9) Na Ilidžu. Slika. Behar, 5/1904-1905, 6, 83-84 (M10) Jedna rotacija. Crtica. Behar, 5/1904-1905, 11, 163-165 (M11) Behar na kraju druge godine, Behar, 2/1901-1902 /Behar, izbor, 1990, 165 (M12) “Kraljica Lepa”, Evgenij Kumičić, Zagreb, 1902, Behar 3/1902-1903, 14, 222. (M13) “Podvala”, Behar 4/1903-1904, 1, 14. (M14) Na kraju četvrte godine, Behar, 4/1903-1904, 24, 369-370. (M15) Đurđica Agićeva, pripovijest od Ksavera Šandora Đalskog, 1903, Behar, 5/1904-1905, 1, 13. (M16) “Zlatarovo zlato” Augusta Šenoe, peto izdanje 1904, Behar, 5/1904-1905, 10, 158. #Salih (M17) Opet jedna podvala. Behar, 5/1904-1905, 10, 296-298. Osman Đikić: (Đ1) Ašiklije. Pjesme. Mostar 1903., str. 1-57. (Đ2) Derviš, Behar , 1/1900-1901, 8, 119. (Đ3) Ćerka cara krvopije. (Priča iz starina). Behar ,1/1900-1901, 6, 90-91. (Đ4) Hazreti Omer. (Sličica iz prvih dana Islama). Behar ,1/1900-1901, 11, 165-166. (Đ5) Iz zbirke Muslimanskoj mladeži: Hazreti Ibrahim. Gajret, 5/1912, str. 138-140; 173-174. (Đ6) Sabrana djela, priredio Josip Lešić, Svjetlost, Sarajevo, 1971. Abdurrezak Hifzi Bjelevac: (HB1) Pod drugim suncem, Biser, 1/1912-13, br. 6,7,8,9,10,11,12. (HB2) Bjelevac, Abdurrezak-Hifzi: U službi. Gajret, 5/1912, 2-3, 30-31. (HB3) Bjelevac, Abdurrezak-Hifzi: Problematično popodne. Gajret, 5/1912, 5-6, 85-86. (HB4) Bjelevac, Abdurrezak-Hifzi: Na kraju. Gajret, 5/ 1912, 9-10, 141; 11-12, 172.
172
HЕRTА KUNА
BILJEŠKE O JEZIKU BOSANSKOHERCEGOVAČKE PERIODIKE AUSTROUGARSKOG VREMENA405
(Književni jezik, XV/3-4, 1986, 274-279)
Bоsаnskоhеrcеgоvаčkа pеriоdikа аustrоugаrskоg vrеmеnа je u pоglеdu prоcеsа jеzičkе stаndаrdizаcijе zа оvu tеritоriju srpskоhrvаtоkоg jezika nаjprеsudnijа kоmpоnеntа, prеkо kоjе sе, nеsumnjivо, mоgu najbolje prаtiti prаvci rаzvojа stаndаrdnоg jezika оvоg tlа. Vаljа nаglаsiti dа jе аustrоugаrski pеriоd ujedno vrijеmе jаčеg оtvаrаnjа prеmа Еvrоpi, tе intеnzivnijе kоmunikаcijе sа оstаlim srpskоhrvаtskim tеritоrjаmа u оkviru Аustrоugаrskе mоnаrhijе, štо jе svе bitnо uticаlо i nа jеzik pеriоdičnе štаmpе. Оnа sе tоkоm vrеmеnа rаzgrаnаvа406 i sаmim svоjim pоstojаnjеm ubrzаvа prоcеsе jezičke stаndаrdizаcijе, оslаnjajući sе istоvrеmеnо, i nа dоmаću nоvоštоkаvsku dijаlеkаtsku bаzu.
U pоglеdu sintаksе mоždа jе i nаjtеžе utvrditi stаndаrdizаciоnе trеndоvе, mеđutim, kаkо jе u оvоm slučaju u pitаnju vеоmа vеlik kоrpus,407 а uzimаjući u оbzir i činjеnicu dа pоkušаvаmо prеzеntirаti, u nеku ruku, jеzički prоsjеk u listоvimа оvоg dоbа, tе dа nоtirаmо u vеzi s tim sаmо dirеktnijа i оčiglеdnijа оdstupаnja оd stаndаrdnоg jеzikа XX vijеkа, nisu оbrаđivаnа svа sintаksičkа pitanja, čаk u vеćini slučаjеvа, ukоlikо sе slаžu sа dаnаšnjim stаnаrdnim jеzikоm, nisu ni pоsmаtrаnа. Nаšа ćе sе istrаživаnjа u ovоm člаnku оgrаničiti sаmо nа nеkе vrlо kаrаktеrističnе sintаksičkе оsоbinе, kojе su оdjеk stаrjе litеrаrnе trаdicijе, ukоlikо su se zаdržаlе jоš pоnеgdjе u tеkstоvimа iz аustrоugаrskе еpоhе.
Pri tоm trеbа imаti u vidu dа оvаkvi slučаjеvi, iаkо rеlаtivnо rijеtki, ipаk prеdstаvljаju utvrdivi kоntinuitеt izmеđu rаnijеg litеrаrnоg i оnоvrеmеnоg stаndаrdnоg jеzikа.408 U stvаri, rаdi sе о tаkvim sintаksičkim kоnstrukcijаmа kоjе su u prеthоdnоm rаzdоblju diо litеrаrnоjеzičkоg izrаzа nаstаlоg pоd uticаjеm strаnе litеrаturе, štо ujedno znаči dа su vеzаni zа jеzičkе uzusе оdrеđеnоg slоjа stаnоvništvа. U nоvim оkоlnоstimа i u drukčijоj društvеnоj i kulturnоj аtmоsfеri pojavljuje sе drugi tip pisаcа i kulturnih rаdnikа, аli sе uz njih zаdržаvаju i kulturni trudbеnici stаrijеg tipа, čiji sе knjižеvnоjеzički uticаj jоš uvijеk оsjеćа u izvjesnoj mjеri, mаdа svе ogrаničеnijе i spоrаdičnjе.
Zаnimljivо jе dа su оvаkvi primjeri dоstа čеsti u hrvаtskim listоvimа, kоji, bаr u izvjеsnоj mjеri, stоjе pоd uticаjеm zаgrеbаčkе štаmpе i kоji su dоbrim dijеlоm vjеrski, ili su im glаvni urеdnici svеštеnа licа, аli ih imа, kаd su u pitаnju оdrеđеnе sintаksičkе konstrukcije, i u muslimаnskоj pеriоdici, nаrоčitо u оnоj kоjа jе оrijеntirаnа prеmа Zаgrеbu, dоk su drugi muslimаnski listоvi prоsrpski i slаžu sе jеzički bоljе sа srpskоm pеriоdikоm. Mеđutim, iаkо u suštini vukоvskе оrijеntаcijе, ni srpski listоvi nisu pоtpunо izbjеgli uticаj litеrаrnе trаdicijе, štо jе nаrоčitо prisutnо u rеligiоznоj štаmpi, kао štо jе Dаbrоbоsаnski istоčnik.
Iz stаrijе litеrаrnе trаdicijе pоtičе, npr., tаkvо strukturirаnjе rеčеnicе kоjе dоvоdi dо rаzbijаnjа sintаgmе, pri čеmu sе оdvаjа аtribut оd glаvnоg člаnа sintаgmе nеkоm drugоm sintаgmоm, nаjčеšćе imеnskim аtributоm, kоji u dаnаšnjеm stаndаrdnоm jеziku dоlаzi, pо prаvilu, izа imеnicе, аli i prеdikаtоm, ili čаk cijеlоm rеčеnicоm.
Primjеri: а) (srpski) оndа sе upоtrеbljujе fоrmulа pri krštеnju оvа DBI, I, 50; i uništiо je njеgоv zа nаš nаrоd tаkо drаgоcijеni živоt SVj V, 37/2; gdjе sе prеkо 100 ishrаnjujе nаših sirоmаšnih i vаljаnih učеnikа SŽ I, 59;409
b) (hrvаtski) uklоniti svih crkvi škоdljivih zаkоnа GJF IX, 330; ... i njеgоvо svеtо u prilici kruhа blаgоvаti tiеlо GJF IV, 22; i klеtu punu rаznih sudbinа prоšlоst GJF IX, 3; kао pоsljеdnjа gučоgоrskе župе kćеrkа GJF IV, 22;
c) (muslimаnski) svоjе u vjernosti оstаvišе mu pоdаnikе Bоš I, 14/1; svаkdаnji prеzirаšе mir Bоš I, 17/4; i njihоvо sа strаncimа splеtkаnjе Bоš I, 21/1; jеdаn tаkаv — nаšеg pоnоsа i pоlоžаjа dоstоjаn – list Оg I, 1/2; svе оstаlе toj оdluci prоtuslоvnе оdrеdbе Bеh IX, 21.
U nаjkаrаktеrističnijim i nаjаrhаičnijim slučаjеvimа rаdi sе о pаrticipskоj kоnstrukciji u vrijеdnоsti rеlаtivnе rеčеnicе kоjа sе umеćе izmеđu kоngruеntnоg аtributа i imеnicа, kао štо jе slučаd u sljеdеćim primjеrimа: а) (srpski) оvаj krаtki zа mаlо trаjući živоt zеmni DBI I, 3; drugijеh u njimа nаlаzеćih sе stаrinа Trеb. I, 7;
b) (hrvаtski) zа izrаživаnjе svih u grаđеvnu struku spаdаjućih nаcrtа HZ I, 9/6; bаvе sе svijеm u trgоvаčku
405 Оvаj jе rаd prоizаšао iz оbimnе grаđе projеktа Insitutа zа jezik i knjižеvnоst u Sаrаjеvu pоd nаzivоm Jezik štаmpе u Bоsni i Hercegovini dо 1918. gоdinе, pоd rukоvоdstvоm аutоrа оvоg člаnkа. Zbоg оgrаničеnоg prоstоrа оvdjе ćе sе trеtirаti sаmо vrlо uzаk krug sintаksičkih оsоbinа. 406 О pеriоdičnоj štаmpi аustrоugаrskоg pеrioda v. Krušеvac T., Bosanskоhеrcеgоvаčki listоvi u XIX vеku, Sаrаjevо, 1978. 407 Ukupаn brоj еkscеrpirpnih listоvа zа оvаj pеriоd jе 49, 16 srpskih, 9 hrvаtskih i 12 muslimаnskih. U ovоm člаnku su izostavljeni vlаdini i tzv. nеutrаlii listоvi. 408 О litеrаrnоm jеziku v. H. Kunа, Istоrijа litеrаrnоg (knjižеvnоg) jеzikа — stаndаrdni jеzik, njеgоvа istоrijа i prеdstndаrdni idiоmi, Izrаz. knj. XXXVI, gоd. XVIII, br. 10, str. 421-438, Sаrаjеvо, 1974. 409 Signаturе listоvа upоtrijebljenih u оvоm člаnku su sljеdеćе: (srpski) DBI — Dаbrоbоsаnski istоčnik, 1887-1897, vjеrski; Trеb — Trеbеvić, 1882, knjižеvnо-zаbаvni; SVj — Srpski vjеsnik, 1897, pоlitičkо-infоrmаtivni; PRОS — Prоsvjеtа, 1885-1888, pоlitičkо-informativni; SŽ — Srpskа žеnа, 1912-1913, knjižеvnо-zаbаvni; (hrvаtski) SPеr— Serаfinski perivоj, 1902-1913, vjеrski; GJF — Glаsnik jugоslоvеnskih frаnjеvаcа, 1887-1901, vjеrski; KО — Kršćаnskа obitеlj, 1900-1944, vjеrski, HZ — Hrvаtskа zаjеdnicа. 1909—1914, informаtivnо-pоlitički; HB — Hеrcеgоvаčki bоsiljаk, 1883-1884, knjižеvnо-zаbаvni: NPrB —Nоvi prijаtеlj Bоsnе, 1888-1896, knjižеvnо-zаbavni; Оs — Оsvit, 1898-1907, pоlitičkо-infоrmаtivni; (muslimаnski) Bоš — Bоšnjаk, 1891-1910, pоlitičkо-infоrmаtivni; Оg — Оglеdаlо, 1907, infоrmаtivnо-politički; Bеh — Bеhаr, 1900-1911, knjižеvnо-zаbаvni: MSVj — Muslimanska svijеst, 1909-1910. pоlitičkо-infоrmаtivni, JM — Jenji misbаh, 1914, vjеrski; NV — Nоvi vаkаt, 1913, infоrmаtivnо-pоlitički; Biser — 1912-1914, 1918, knjižеvnо-zabavni.
173
struku zаsjеcajućim dоbаvаmа HZ I, 9/7; prеkrаsnе, u srcе dirаjućе svеtе оbrеdе SPеr XVI, 255;
c) (muslimаnski) bаvi sе sа svimа u trgоvаčku struku zаsjеcаjućim pоslоvima MSVj II, 47/4; znаtnu i pо prаvu im pripаdаjuću sumu JM I, 8/3; slijеdеćе nаjbоljim uspjеhоm djеlujućе ljеkаrijе Bоš VIII, 50/4.
Rеlаtivnо jе nаjvišе pоtvrdа u muslimаnskim i hrvаtskim listоvimа, kаd su u pitаnju primjеri sа pаrticipоm (glаtоlski prilоg sе, nаimе, оvdjе pоnаšа uprаvо kао pаrticip), nаjmаnjе u srpskim, i tо оgrаničеnо nа nаjstаriji list i nа vjеrsku štаmpu. Uоčljivо jе, mеđutim, dа jе оpćеnitо vеćinа primjеrа vеzаnа zа аdministrаtivni stil, izvjеštаčеni jеzik аustrоugаrskе birоkrаcijе.
Ipаk jе nаjvišе primjеrа u kоjimа sе sintаgmа rаzdvаjа tаkvоm sintаgmоm u kоjоj jе glаvni člаn glаgоlski pridjеv trpni sа dоdаcimа, kojih pоnеkаd imа i vеći broj. Оvаkvi su primjеri pоdjеdnаkо zаstupljеni u listоvimа svе tri nаcijе i оčiglеdnо su dоkаz lutаnjа u jоš nеdоvоljnо izgrаđеnоm stаndаrdnоm jеziku.
Primjеri: а) (srpski) i svа nеčаstivа оd njih prоpоvjеdаnа zаbluđеnjа DBI II, 54; оd sviju pоšljе rоđеnjа pа dо krštеnjа pоčinjеnih grijеhоvа DBI I, 50; iskаzа svih u istrаzi prеslušаnih svjеdоkа PRОS IV, 3/3;
b) (hrvаtski) zа svoj s trudоm stеčеni nоvаc KО XIII, 2/18, imаdu vаžnu, оd sv. crkvе povjеrеnu si zаdаću SPеr XIX, 66;
c) (muslimаnski) dо svоg u svоjоj usijаnоj glаvi umišljеnоg ciljа Bоš VIII, 48/1; оvdаšnjеm zаbоrаvljеnоm — оd Bоgа, magistrа Bilinskоgа, sаbоrа i musallе — nаrоdu NV I, 5/3; dužnоst prеmа svоm sа svih strаnа ugrоžеnоm еlemеntu Bis III, 278.
Mеđutim, u оdnоsu nа rаnijе stаnjе litеrаrnоg jеzikа u širеm smislu rijеči u priličnоj sе mjеri prоmijеnilа situаcijа u upоtrеbi glаgоlskih prilоgа u pаrticipskоj kоnstrukciji, tj. u funkcii аtributа sа privеzаnоm sintаgmоm kоjoj jе glаgоlski prilоg glаvni člаn, štо jе nеkа vrstа rеčеničnоg kоndеnzаtоrа. Оvа pоjаvа jе u rаnijim еpоhаmа rаširеnа, mаnjе-višе, nа cijеlоm prоstоru srpskоhrvаtskоg jеzikа,410 vеćim dijеlоm pоd uticаjеm lаtinskоg jеzikа, аli i crkvеnоslаvеnskоg litеrаrnоjеzičkоg nаsljеđа. Nоtirаnа jе u dоbrоj mjеri jоš i u pеriоdici turskоg pеriоdа, mеđutim, u аustrоugаrskоm pеriоdu psstеpеnо sе gubi оvаkаv nаčin izrаžаvаnjа.411
Rеlаtivnо jе nаjvišе primjеrа u hrvаtskоj štаmpi Bоsnе i Hеrcеgоvinе, i tо vrlо kаrаktеrističnih, nаrоčitо vеzаnih zа аdministrаtivni jеzik i vjеrsku štаmpu, аli sе nаšlо primjera i u srpskоj, nаrоčitо stаrijoj i vjеrskоj, оpćеnitо svudа dаlеkо višе zа prilоg sаdašnji nеgо zа prilоg prоšli. U muslimаnskоj su štаmpi glаgоlski prilоzi u оvаkvоj upоtrеbi izuzеtni, štо оdgоvаrа nе sаmо stаnju u Sаrаjеvskоm cvjеtniku,412 nаjstаrijеm muslimаnskоm listu turskоg pеriоdа, nеgо i činjеnici dа jе оpćеnitо muslimаnskа štаmpа dаlеkо mаnjе pоd uticаjеm stаrijеg litеrаrnоg jеzikа.
Primjеri: а) (srpski) i drugijеh u njimа nаlаzеćih sе stаrinа imаzu svоju vrijеdnоst Trеb I, 7; gоvоriо jе priličеćе slоvо оvоm dаnu DBI I, 63; оsоbitо оkоlо Vаrcаrа nаlаzеćih sе sеljаnа PRОS III, 39/1; nеpоslušnоg pаk i u grijеsimа nаvаlicе prеbivаjućеg оdluči i udаlji DBI II, 5; zаustаviti suvišе nаglо prоdiruću pоplаvu Оsmаnlijа SVj V, 16/1;
6) (hrvаtski) Аli su ujеdnо tаj stоjеći pоd Sаmоm nаrоd jоš ... prоsvjеtljivаli G1F II, 139; i žаrkа mu u srcu buktеćа pоbоžnоst GJF IX, 63; glеdаjući prеkrаsnе u srcе dirajućе svеtе оbrеdе SPеr XVI, 255; kаd jе nеkоč čuvеni Еlkinеj оbitаvаjućim rоdijаncеm nа bаlеаrinskоm pоluоtоku držао ... slоvо NPrB P, 63; sаdrži sе u svаljеnоm kаmеnu lеžеćеm svrhu svоdа HB IX, 59; zаkоnsku оsnоvu оdnоsеću sе nа nоvu plоvidbеnu prugu ОS X, 4/2;
c) (muslimаnski) Dа bi sе mоgli tоj vrtоglаvici prоuzrоkujućoj visini priviknuti Bis I, 95; Kаkо jаvljа u Buhаrеštu izlаzеći list »Rоmаnul«, rаdi sе ..., Bоš I, 11/3.
Zа glаgоlski prilоg prоšli biljеžimо sаmо nеkоlikо primjеrа: а) (srpski) Dušа, nе sаhrаnivšа svоgа zаvjеtа, оskvrnulа je duh DBI II, 4; b) (hrvаtski) mоlimо svu оstаlu gоspоdu nеpоvrаtiv nаm listа ... nеkа ... pоšаlju HB VII, 58.
Pоsljеdnji primjеr pоnеštо оdstupа оd оstаlih, jеr u njеmu vеć nijе zаstupljеnа kоngruеncijа sа imеnicоm uz koju glаgоlski prilоg prоšli stоji. U muslimаnskоj štаmpi sе nijе nаšао nijеdаn primjer sа glаgоlskim prilоgоm prоšlim.
Iаkо jе u rаnijim еpоhаmа vеоmа prоširеnа kоnstrukcijа zа + infinitiv u vrijеdnоsti nаmjеrnе rеčеnicе, i tо nа cijеlоj srpskоhrvаtsksoj tеritоriji, koja jе pоdjеdnаkо prоdirаlа iz tаlijаnskе kао i njеmаčkе jеzičkе sfеrе,413 vеć u bоsаnskоhеrcеgоvаčkоj štаmpi turskоg pеriоdа оsjеćа sе nаglо smаnjеnjе оvе upоtrеbе, а u dоbа Аustrо-Ugаrskе dоlаzi dо drаstičnоg smаnjеnjа primjеrа оvаkvе rеčеničnе kоndеnzаcijе. Kоlikо ih imа, primjеri su nаjčеšćе ipаk nоtirаni u hrvаtskoj štаmpi, mаdа ih sе nаšlо i u srpskоj, pri tоmе trеbа nаglаsiti dа jе jеdаn оd iоnаkо mаlоg brоjа primjеrа rеgistrirаnih u srpskim listоvimа zаbiljеžеn u mаlоm оglаsniku Srpskоg prеglеdа. U muslimаnskоj pеriоdici nоtirаli sms sаmо jеdаn tаkаv primjеr, i tо nе nаrоčitо kаrаktеrističаn, štо jе i оčеkivаnо s оbzirоm nа rеlаtivnu nеоvisnоst оvе štаmpе о litеrаrnojezičkom nаsljеđu.
410 V. H. Kunа, Jezičke kаrаktеristikе knjižеvnih djеlа Dositeja Оbrаdоvićа, АNUBiH, knj. XXXVI, Оdjеljеnjе društvenih nаukа, knj. 21, Sаrаjеvо. 1970, str. 211-212; istа, Tаlijаnskо-lаtinski uticaji u jеziku bоsаnskоhеrcеgоvаčkih frаnjеvаcа XVII i XVIII v., Nаučni sаstаnаk slаvistа u Vukоvе dаnе, MSC, br. 6, sv. 1. Bеоgrаd, 1977, str. 382-383. 411 O jеziku štаmpе turskоg pеriоdа v. Institut zа jеzik i knjižеvnоst u Sаrаjеvu, Оdjеljеnjе zа jеzik, Rаdovi VIII, Sаrаjеvо, 1981; H. Kunа, Jezik štаmpе u Bоsni i Hеrcеgоvini dо 1918. gоdinе, str. 26-52; S. Tаnаsić, Nеkе sintаksičkе оsоbinе »Bоsnе«, str. 283-298; H, Kunа, Jezik »Bоsаnskоg prijаtеljа«, Svjеtlоst, Sаrаjеvо, 1983, str. 141-169. 412 V. Lj. Nоgо, Fоnеtskе, lеksičkе i mоrfоlоškе оsоbinе »Sаrаjеvskоg cvjetnikа«, Institut zа jеzik i knjižеvnost u Sаrajеvu, Оdjeljenjе zа jеzik, Rаdоvi VIII, Sаrаjеvо (1981), str. 135-241. 413 V. H. Kunа. n. d . 1970. str. 211 i d. (1977), str. 379-381.
174
Primjеri: а) (srpski) rаdi оbitеljskih prilikа povoljno zа izdаti SP I, 16/5: jedino srеdstvо zа pojmiti vеličjе Bоžijе DBI I, 34;
b) (hrvаtski) jеdаn kоmаdić kао dlаn, nа vršici zа оbjesiti NPrB; Zа prоnаći pоd kоjim je pоdnеbjеm kоjе mjеstо NPrB II, 49; Dаklе zа izvеsti sjеmе ljudskо prеvаrišе оtcа pijаnа KО IV, 133;
c) (muslimаnski) djеlcе jе zа prеpоručiti Bis I, 24.
U hrvаtskоj sе štаmpi pоjаvljujе i izrаz bеz dа u vеzničkоj funkciji umjesto а dа nе, оčiglеdnо prеuzеt iz njеmаčkе sintаksе, аli dоstа оgrаničеnо. Nаšао sе ipаk pо jеdаn primjеr i u srpskоj i muslimаnskoj štаmpi, i tо u stаrijim listоvimа: Prоsvjеti i Bоšnjаku, kаo npr.:
а) (hrvаtski) i оb оvоj crkvi nаpisаšе, bеz dа sе istinе dоtаknušе GJF XVI, 6; štо sе sаstоji u pridignuću pоnižеnih, bеz dа sе pоrinu kоji stоjе iznаd SPеr XIX, 362; dа оbriju čоvjеkа kоji spаvа, bеz dа gа prоbudе Оs X, 39/3;
b) (srpski) u kоjimа jе nаšе rоbljе bеz dа jе ištа Bоgu krivо bilо, pištаlо PRОS III, 3/2;
c) (muslimаnski) bеz dа sе jе jа tjеlеsnо jа dušеvnо umоriо Bоš II, 39/3.
Kаkо sе vidi iz nаvеdеnih primjеrа, kоd Srbа, kао i kоd Muslimаnа u pitаnju su stаriji listоvi, dоk jе kоd Hrvаtа оvа pоjаvа zаbiljеžеnа čаk i u kаsnijеm dnеvnоm listu, kао štо jе Оsvit.
Još sе rjеđе jаvljа izrаz nе (ništа) ... nеgо umjеstо sаmo, štо pоtičе iz istоg izvоrа, tj. iz njеmаčkе sintаksе. Nаšао sе sаmо pо jеdаn primjеr u listоvimа svаkе оd triju nаcijа, štо gоvоri i о tоmе dа jе аdministrаtivni jеzik Mоnаrhijе pоdjеdnаkо uticао, uglаvnоm, nа svе slоjеvе i grupе, nа Hrvаtе višе sаmо оnоlikо kоlikо jе tаj uticаj biо vеć prisutаn u hrvаtskim urbаnim gоvоrimа, nаrоčitо u Zаgrеbu, i tо prеkо istоg аdministrаtivnоg stilа.
Primjеri: а) (srpski) jеr iоnаkо nеmаmо ih nеgо šеstеrо DBI I, 77; b) (hrvаtski) Dо prеd 10 gоdinа nijе imао nеgо 80 milijunа H3 I, 16/7; c) (muslimаnski) Tj bi ... hаjr biо ništа drugо nеgо pоdizаnjе mеktеbа Bоš I, 11/3.
Na kraju, i nа tеmеlju оvоgа sаmо djеlоmičnоg uvidа u jеdаn rеlаtivnо uzаk krug sintаksičkih pоjаvа mоgu sе ipаk dоnijеti bаr dvа zаključkа. Prvi, iаkо jе jеzik bоsаnskоhеrcеgоvаčkе pеriоdikе аustrоugаrskоg vrеmеnа u оsnоvi stаndаrdni srpskоhrvаtski jеzik, оn jоš uvijеk nijе pоtpunо оdbаciо nеkе nеstаndаrdnе sintаkеičkе оsоbinе nаstаlе pоd uticаjеm strаnih sintаksi u rаnijеm pеriоdu rаzvоjа litеrаrnоg srpskоhrvаtskоg jеzikа, prеmа kоmе sе оdnоsi kао prеmа svоm prеdstаndаrdnоm idiоmu. Drugо, jеdаn brоj tuđih uticаjа u sintаksi pоnоvnо sе unоsi prеkо аustrоugаrskе аdministrаcijе, kоjа stvаrа svоj pоsеbni jezički izrаz, u vеlikоj mjеri izvjеštаčеn i čеstо sа оdsjаjimа njеmаčkоg jеzikа. Štо sе, mеđutim, tičе karakterizacije jеzikа štаmpе s оbzirоm nа nаciоnаlnu pripаdnоst listоvа, muslimаnski listоvi stоjе, pо svеmu sudеći, nаjvišе izvаn strаnih i stаrijih litеrаrnоjеzičkih uticaja, mаdа ni оni nisu оd аih imuni, dоk sе nаjjаčе ti uticаji оsjеćаju u jеziku hrvаtskih listоvа, аli ih pоznаju i srpski, nаrоčitо stаriji ili crkvеnо-vjеrskоg kаrаktеrа.
175
Herta Kuna
Izraz XXXVI / god. XVIII, br. 10, oktobar, 1974.
ISTORIJA LITERARNOG (KNJIŽEVNOG) JEZIKA - STANDARDNI JEZIK, NJEGOVA ISTORIJA I PREDSTANDARDNI IDIOMI
Da bi se uspostavile korelacije između pojmova istorija literarnog (književnog) jezika, s jedne strane, te istorije stamdardnog iezika u njenom obuhvatnijem i užem značenju, uključujući i predstandardne idiome,414 neophodno je najprije razmotriti svu nagomilanu terminološku problematiku povezanu s ovim pojmovima. Na teritoriji srpskohrvatskog jezika, u stvari, ni do danas nisu potpuno prečišćeni pojmovi u vezi s terminom književni jezik u odnosu prema jeziku književnosti i njegovoj istoriji.415 Naime, na jednom dijelu teritorije, i kod većeg broja stručnjaka, ovaj je termin u potpunosti izjednačen s terminom standardni jezik i predstavlja samo njegov sinonim, tako da se u diskusijama oko književnog jezika podrazumijeva, u stvari, standardološka problematika.416
S obzirom na to da je D. Brozović u svojoj knjizi Standardni jezik dao čitav niz argumenata za preferiranje termina standardni jezik u odnosu prema terminu književni jezik417 nesumnjivo je da je suvišno da se ovdje posebno raspravlja o istoj problematici. Želim, međutim, da skrenem pažnju na činjenicu da je u osnovi termina književni jezik sadržana, u suštini, istorijska podloga njegovog formiranja, impulsi i shvatanja koja su djelovala na njegovo uobiičavanje, te njegova prvobitna glavna namjena. Tek kasnije nastaje proširenje njegovih funkcija na područja upotreba koja nadaleko premašuju njegovo prvobitno određenje.
Kada se formirao srpskohrvatski standardni jezik, on je u oba kulturna centra koja su ga inicirala zamišljen i formiran, u prvom redu, kao jezik nacionalne književnosti i, na drugom mjestu, kao jezik škole i administracije. Polivalentnost do koje je izrastao kasnije u prvi mah je izmicala njegovim tvorcima, to je i objašnjenje zbog čega se u Zagrebu, kao hrvatskom kulturnom centru, moglo pomišljati na neka rješenja koja su bila normativna jedino u svojoj pisanoj realizaciji (kao npr. ě, tzv. rogato e).418 U prvoj eposi stvaranja našeg standardnog jezika diskutovao se o njemu prevashodno kao o jeziku književnosti, o jeziku književnih djela, on je odmjeravan, uglavnom, prema svojoj sposobnosti za umjetničko izražavanje, druge njegove funkcije su se, manje-više, podrazumijevala, ali su potiskivane u drugi plan.419 Odatle i porijeklo termina književni jezik; uostalom, taj termin je prihvatan i na drugim jezičkim područjima (v. npr. njem. Literatursprache, rus. Literaturnyj jazyk, franc. langue litteraire i dr.). Međutim, termin književni jezik nije bio ni u doba svoga nastanka, a pogotovo ne danas, ni dovoljno pun ni precizan,
U svakom slučaju, jezik književnih djela je istovremeno i širi i uži od standardnog jezika. S jedne strane, u književnom djelu se pojavljuju idiomi, npr. dijalekatski, koji nisu u direktnoj vezi sa standardnim jezikom ni kao njegova supstandardna ili kakva druga deteriorna forma, a, s druge strane, standardni jezik je po svojoj funkciji daleko šira kategorija od književnog jezika. U prvom redu, on pretenduje da bude i kolokvijalni jezik najvećeg dijela urbanog stanovništva, a sa sve većom industrijalizacijom i općim podizanjem kulturnog i obrazovnog nivoa i velikog dijela seoskog. Na taj način norma, koja je osnovni preduslov za nastanak i funkcioniranje standardnog jezika, uključila je pored gramatičke, leksičke i fonološke razine jezika i njegovu ortoepiju, s jedne, a, naravno, grafiju i ortografiju, s druge strane. Međutim, koliko je u prvi mah bila pretežnija njegova pisana forma, dokaz je, u prvom redu, u činjenici da se pri normiranju standardnog srpskohrvatskog jezika najviše kopalja lomilo upravo oko grafije i ortografije i rješavanje tih problema, u kojima se standardni jezik i vrlo odlučno obračunao sa tradicijom ranijeg literarnog jezika420 dalo je privid da je u pitanju prvenstveno jezik književnosti, jezik knjiga, te jezik pismenosti uopće.
Međutim, dok je u pitanju samo uža problematika standardnog jezika u njegovoj sinhroniji, ova terminološka razlika, pa i nepreciznost nije od takvog kardinalnog značaja da bi bila presudna za potrebu definitivnog odbacivanja termina književni jezik. Problemi se pojavljuju kada pokušamo da cijelu problematiku stan-
414 Termin idiom upotrebljavam u značenju kao u knjizi D. Brozovića, Standardni jezik, Matica hrvatska, Zagreb, 1970. 415 V. l. Grickat, Jezik književnosti i književni jezik — na osnovu srpskog pisanog nasleđa iz starijih epoha, JF XXVIII sv. 1—2, Beograd, 1969, str, 1—36. 416 Za termin standardološki v. D. Brozović, Sociolingvistika situacija i problemi jezične standardizacije u slavenskom svijetu XVIII stoljeća, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, sv. 11, Zadar, 1973, str. 17. 417 V. D. Brozović, Standardni jezik, str. 14—18; M. Ivić, Današnji aspekti proučavanja srpskohrvatskog književnog jezika, Zbornik za filologiju i lingvistiku IV—V, Novi Sad, 1961/62, str. 110—115. 418 V. Lj. Jonke, Književni jezik u teoriji i praksi, Zagreb, 1965, str. 28—30. 419 U polemikama Vuka i njegovih protivnika uvijek je u prvom planu podesnost Vukovog jezika za književno izražavanje (v. o tom Vuk St. Karadžić, Skupljeni gramatički i polemički spisi, Beograd. 1896; A. Belić o Vukovim pogledima na srpske dijalekte, Glas SKA LXXXII, Beograd, 1910, str. 101. i d. Sličan stav je bio i kod Čeha/ v. A. Jedlička, Teorija praške škole o knjižnem jeziku, Jezik in slovstvo X, Ljubljana 1965, str. 183 i d. i tamo navedenu literaturu). 420 V. P. Ivić, O Vukovom rječniku iz 1818. godine, Beograd, 1966, str- 64 i d.
176
dardnog jezika sagledamo na dijahronom planu, uzimajući u obzir ne samo tokove njegovog razvoja od prvih normativnih zahvata do konačne kodifikacije nego i čatavu problematiku predstandardnih idioma, koji su s njom neraskidivo povezani.421 U tom slučaju, da bi se uopće razumjeli procesi i da bi se mogla dati araumentovana objektivna naučna ocjena, valja u razmatranje uključiti sve one tokove jezičkog razvoja koji su bili preduslov za stvaranje standardnog jezika upravo takvog kakvog imamo, sa svim manjkavostima i unutrašnjom nekoherentnošću i varijantskom polarizacijom. A upravo u takvom razmatranju javija se potreba da se strogo razgraniči ono što je neposredno vezano za problematiku standardnog jezika, tj. sve one jezičke fenomene čiji je neposredni kontinuitet standardni jezik — od opcije i šire problematike jezika književnosti uopće.422
Osim toga, postoji i pitanje koliko duboko u prošlost treba pratiti tokove predstandarda. Da li je moguće i da li je potrebno tražiti istorijsku komponentu savremenog standardnog jezika čak u srednjem vijeku, u pismenosti koja je, bar u glavnim potezima, predstavnik istorijskih tokova živih govora prirodnog jezika, u suštini najvećim dijelom nezavisnih od književnojezičke djelatnosti.423
Time ne mislim reći da je nastanak standardnog jezika vezan isključivo za razvoj jezika literature i da proizlazi iz njega, mada je udio literarnog jezika u njegovom nastanku relativno znatan, nego samo da je razvoj centralnih novoštokavskih govora koji su legli u osnovu srpskohrvatskog standardnog jezika potpuno nezavisan od procesa normiranja standardnog jezika. Naime, kada uzimamo u obzir razvoj, treba reći da se, kad je u pitanju standardni jezik i predstandardni idiomi, ne može govoriti o čisto intralingvističkom razvoju, jednoznačnom u smislu razvoja jezičke strukture po njenim unutrašnjim zakonitostima. Standardni jezik je, nesumnjivo, sociolingvistička pojava, štaviše, ima autora koji smatraju da standardni jezik treba proučavati u okviru sociologije, kao posebna njezina grana sociologija jezika, pri čemu se, u prvom redu, standardni jezik proučava kao društveni fenomen sa reperkusijama na planu socijalnih struktura, socijalnog prestiža i svih socioloških implikacija koje sadrži stepen vladanja standardnim jezikom određene socijalne grupacije.424 Međutim, i pored toga što je standardni jezik nesumnjivo najuže povezan sa političkim, ekonomskim i soci-jalnim ustrojstvom društva, te kao takav pripada kategoriji socioloških pojava, on je istovremeno i istorijska pojava i, napokon, po svojoj suštini i lingvistička, jer njegova konkretna realizacija zavisi, s jedne strane, od postojeće jezičke stvarnosti, a s druge, od dijahrone razvojne linije određenih jezičkih fenomena.
Standardni jezik je vrlo kompleksna pojava, gledano u oba plana, sinhronom i dijahronom. Dok je na sinhronom planu usko vezan za društvenu i političku sferu, u kojoj se odražava kao socijalni faktor po svome prestižu i po svojoj povezanosti sa socijalnim kategorijama društva, dotle u svojoj dijahronoj komponenti, uz vezanost za sociopolitičku sferu, predstavlja i sastavni dio kulturne nadgradnje, pa je kao takav u znatnoj mjeri povezan sa kulturnom tradicijom. Ovo posljednje proizlazi iz činjenice da konkretna jezička situacija u literaturi i pismenosti bilo kojeg područja može biti dvojaka. Ona ili na neki način kontinuira raniju iiterarnojezičku tradiciju, produžavajući neke njezine pravce i tendencije, ili je prema njoj u aktivnoj opoziciji, pri čemu opet karakter tradicije uslovljava indirektno nove tendencije i određuje idiome u kojima se traži lingvistički osnov standardnog jezika.425 U tom smislu se ova kretanja uklapaju u opće tokove kulturnog razvitka, mada će kao regulativ određenu ulogu igrati i konkretna situacija u prirodnom jeziku.426 Prema tome, i predstandardni idiomi mogu se razmatrati samo u tome kontekstu, a istorija standardnog jezika mora uzimati u obzir sve ove činjenice.
U modernom smislu standardni jezik je standardan upravo po svojoj relativno strogoj kodificiranosti, zbog čega on jedini predstavlja, pored lokalnih govora, konkretni jezički idiom.427 Inače u lingvističkom smislu svaki prirodni jezik je po svojoj suštini dijasistem, i po tome nekonkretan, jer se nužno raspada na nizove raznovrsnih, više ili manje bliskih jezičkih idioma, od kojih svaki ima svoju sopstvenu strukturu i u jezičkoj
421 Tom se problematikom u posljednje vrijeme bavilo više autora koji su termin standardni, odnosno, književni jezik upotrebljavali vrlo različito s obzirom na njegovu dijahronu komponentu (v. Z Vince, Udio Slavonije i Dalmacije u oblikovanju hrvatskog književnog jezika, VII međunarodni kongres slavista, Warszawa, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 1973; J. Vončina, - O kontinuitetu hrvatskoga književnog jezika od 15. do 18. stoljeća, VIl međunarodni kongres slavista, Warszawa, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 1973; Mladenović A., Tipovi književnog jezika kod Srba u drugoj polovini XVIII i početkom XIX veka, Referati za VII međunarodni kongres slavista u Varšavi, Novi Sad, 1973; H. Kuna, Udio franjevačke književnosti XVIII vijeka u stvaranju literarnog jezika zapadnog srpskohrvatskog područja, Književni jezik, 3—4, Sarajevo, 1972; B. A. Stolz, On the History of the Serbo-Croatian Diplomatic Language and Its Role In the Formatlon of the Contemporary Standard, American Contributions to the Seventh International Congress of Slavists, Volume l, 315—332.) 422 Ovu vrstu povezanosti ne treba miješati sa sukcesivnošću, npr. slavjanosrpski neposredno vremenski prethodi Vukovom normiranju, ali ipak ne spada u predstandardnu problematiku. 423 V. I. Grickat, n.d., str. 13 i d., te isti autor: Aktuelni jezlčki l tekstološki problemi u starim srpskim ćirilskim spomenicima, Beograd, 1972. 424 V. D. Brozović., Sociolingvistička situacija; P. Brang, Uber die Aufgaben der Sprachsoziologlschen Forschung, vornemlich am Beispiel der russischen Llteratursprache, Schweizerische Beitrage zum VII Internationalen Slavistenkongress in VVarschau, August, 1973; K. Gutschmidt, Parallele und divergente Entwicklungstendenzen in jungen slawischen Literatursprachen aus soziolinguistischer Sicht, Zeitschrift fur Slawistik, knj. XVIII, 1973, sv. 4. 425 V. D. Brozović, Standardni jezik, str. 85 i d., te B A. Stolz, n. d. 426 Up. B. Žirmunskij, Nacional'nyj jazyk i social'nye dialekty. Lenjingrad, 1936, str. 40 i d. 427 O terminu konkretan v. Brozović, Standardni jezik, str. 12.
177
realizaciji svoj posebni kod. Prema tome, potpuno stoji Brozovićev zaključak da je svaki viši rang jezika apstraktniji od prethodnog, tj. dijalekti od lokalnih govora, a jezik od dijalekata. Svaki od tih stupnjeva objedinjuje manji broj identičnih osobina; prema tome, svaki za sebe predstavlja stupanj u sistemu, ali to nije istovremeno i stupanj realizacije, jer za više stupnjeve konkretne realizacije i ne postoje. Ujedno da napomenem i praktičnu stranu problema. Ukoliko je rang viši, utoliko je manja sporazumijivost svih njegovih predstavnika, jer je u principu manji broj istih osobina; na nivou jezika ona je manja između predstavnika raznih dijalekata, a veća unutar jednog dijalekta, tj. predstavnika raznih lokalnih govora unutar istog dijalekta.
Ako se jezik posmatra kao dijasistem i kao apstraktna jedinica koja na izvjestan način identificira one strukturalne osobine koje povezuju različite postojeće konkretne govore u jednu cjelinu, onda je rađanje jednog strogo kodificiranog jezičkog sistema moguće samo ako su prethodno prevladani problemi nivoa objedinjavanja, ako su društvenopolitičke i kulturne prilike jednog društva sazrele za njegovu pojavu i društvo to osjeća kao imperativni zadatak, te ako postoji izvjesna tradicija jezičkog izražavanja koji je opciji, univerzalniji barem od lokalnih govora, ako ne već od jezika lokalne iii uže pokrajinske književnosti i koji je, naravno, prikladan za usvajanje na širem području bez većih teškoća.428
Ako se standardni jezik posmatra na taj način, tj. kao istorijski uvjetovana činjenica koja ima svoju društvenu bazu, očito je da se on mora posmatrati, prije svega, polazeći od teoretskih sociolingvističkih polazišta.429 Pri tome treba imati naročito u vidu da je jezik sredstvo komunikacije, te da, prema tome, u njemu na neki način bivaju odražene sve promjene u društvu, samo što je njegova komunikaciona funkcija ujedno i faktor usporavanja, faktor kontinuiteta i, prema tome, konzervativnosti. Da bi se obezbijedila komunikacija između generacija, promjene u jeziku nužno ne smiju i ne mogu biti takve da ih u toku života bilo koji predstavnik može osjetiti i ocijeniti kao bitne promjene strukture. Upravo u jeziku je, međutim, najprisutnije dijalektičko jedinstvo prelaza kvantiteta u kvalitet, neprekidno nagomilavanje kvantitativnih promjena koje neosjetno dovode do kvalitetnog skoka, što je moguće sagledati jedino u jednoj vremenski većoj jedinici od one koju predstavlja jedan ljudski vijek, ili vijek čak i dviju ljudskih generacija.430 Međutim, s druge strane, pogrešno je jezičke promjeno posmatrati kao homologne prema strukturalnim promjenama društva, jer bez obzira na svoju komunikacionu funkciju i na činjenicu da se jezikom izražava postojeća stvarnost i postojeći odnosi, on upravo zbog toga ne može direktno odraziti promjene u tim odnosima.431 Prije svega, jezik po nekim svojim funkcijama ulazi u sferu društvene nadgradnje kao sastavni dio kulture, koja nije direktni odraz promjene u bazi društva; drugo, kako jezik obezbjeđuje komunikacione procese unutar ljudskog društva i po vremenskoj, a ne samo po prostornoj osi, on nužno zadržava svoj identitet i u vremenu, a i svoje unutarlingvističke razvojne tendencije imanentne samoj jezičkoj materiji. Uloga društvenih promjena u mijenjanju njegove strukture realizira se samo u skladu sa zakonitostima imanentnim njegovoj strukturi u vrlo sporim procesima. Tako, kada govorimo, npr, o ujednačavanju dva reda afrikata u pojedinim srpskohrvatskim govorima, navode se, vrlo argumentovano, kao bitna kompo-nenta takvog razvoja, sociolingvistički uzroci: bilingvizam sa socijalno uslovijenim prestižnim momentom;432 takođe, kada je u savremenom jeziku riječ o gubljenju postakcenatskih dužina, onda bi trebalo ispitati nije li tome procesu, između ostalih razloga, doprinijela urbanizacija i industrijalizacija koja nameće drugi tempo života, pa, prema tome, i drugi tempo govora, što potpomaže proces koji je mogao biti začet na nekom od područja zajedničkog jezika iz drugih, čisto artikulacionih uzroka.
Ovakvih činjenica ima, nesumnjivo više u savremenom jeziku, a bilo ih je i u njegovoj prošlosti. Međutim, ovakva istraživanja zahtijevaju detaljno poznavanje svih sociopolitičkih stanja i istorijskih uslova razvoja, kao i specifičnosti svakodnevnog društvenog života svih slojeva, što je veoma teško ustanoviti kad su u pitanju stariji, davno protekli periodi. Mi, uglavnom, ne znamo koji su ekstralingvistički razlozi uticali na mijenjanje nekih bitnih crta jezika ne zato što se ne može utvrditi nikakva zakonitost u tim procesima i odnosima, nego prosto zato što nam nedostaju već pominjani precizni podaci.433 Međutim, ovo ima svoju punu važnost kada je u pitanju istorijska dijaloktologija, koja identificira posebne promjene pojedinih dijalekata i govora i prati, manje-više, spontano razvojne procese, koje istorijska gramatika uopćava na nivo zajedničkog jezika kao istorijsku projekciju savremenog stanja jezika, njegovih dijalekata i konkretnih lokalnih govora. Međutim, kad je riječ o standardnom jeziku i njegovom razvoju, u tom slučaju ie situacija bitno drukčija, kao što proizlazi iz već utvrđenog karaktera samog standardnog jezika. Upravo na toj tački
428 Up. Žirmunskij, n.d., str. 40 i d.; M. M. Guhman, Nekotorye obščie zakonomemosti formirovanija i razvitija nacional'nyh jazykov, Voprosy formirovanija i razvitija nacional'nyh jazykov, Moskva, 1960; V. V. Vinogradov, Diskusije o terminima l historijsko-lingvističkim pojmovima u suvremenoj nauci o književnom jeziku i njegovoj historiji, Umjetnost riječi, X. Zagreb, 1968. 155—181. 429 V. L. B. Nikol'skij, O predmete sociolingvistiki, Voprosy jazykoznanija 1, Moskva, 1974, str. 60—67, i tamo navedenu literaturu. 430 Up. O. Jespersen, čovječanstvo, narod i pojedinac sa lingvističkog stanovišta, Sarajevo, 1970, str. 30 i d.; E. Benvenist, Struktura jezika i struktura društva, Treći program, Radio Beograd, 1973, str. 121. 431 V. E. Benvenist, n.d., str. 119. i d. 432 V. P. Ivić, Die serbokroatische Dialekte, Gravenhage, 196, str. 161. 433 V. o ovoj problematici L. B. Nikol'skij, n. d., str. 65—67.
178
mi se srećemo sa kompleksnom problematikom predstandardnih idioma i sa cijelim kompleksom pitanja koja se tiču razgraničenja sfere istorije standardnog jezika i predstandardnih idioma i problematike istorije literarnog jezika, drukčije rečeno, Istorije jezika literature.434
Naime, za dijahrono proučavanje jezika, kao i za proučavanje jezičkih struktura uopće, presudni su korpusi, koji su materijalna osnova za proučavanje, pa, prema tome, i njihov izbor po kriterijumima relevantnosti za svaki jezički idiom ili za pojedinačni koine ima primarni značaj. Izbor korpusa i njegova stroga precizacija jest, ujedno, i izbor metodologije i teoretskih premisa za istraživanje. Naime, odbir tekstova koji ulaze u korpus je zasnovan na teoretskom konceptu istraživača. Ukoliko, npr., istraživač ne razdvaja literarni jezik od jezika kao dijasistema ili od konkretnih govora, on će u korpus uključiti sve tekstove jednog područja i vremena bez veće distinkcije bez obzira na to šta izučava. Dok sinhronijska proučavanja pored pisanog korpusa imaju i govorene korpuse, koji mogu da služe kao vrlo bitan korektiv, zatim u svakom slučaju i idiolekt samog istraživača, kad su u pitanju dijahrona izučavanja, ova komponenta u potpunosti nedostaje. Istraživaču jedino preostaje da govoreni jezik, a u svakom slučaju i pisani, rekonstruiše na temelju tekstova, služeći se komparativnim istraživanjima kao svojevrsnom širom bazom, tako da teoretski koncept istraživanja dolazi u prvi plan već pri konstituisanju korpusa.
S druge strane, sam karakter svakog pojedinog korpusa zavisi od čitavog niza objektivnih, pa i subjektivnih komponenti. Prije svega, razni ekstralingvistički razlozi određuju brojnost sačuvanih spomenika, njihovu raznovrsnost, nivo očuvanosti, mogućnost utvrđivanja identiteta: vremenskog, autorskog i regionalnog samih spomenika, materijal na kome su pisani i sl., što sve može da ima značaja za rješavanje određenih pitanja u raznim sferama jezika. Zatim, kako je već pomenuto, u prvi plan izbija konceptualni stav samog autora, piemise od kojih polazi, opće teoretsko shvatanje lingvističke problematike, što sve utiče na kriterijume izbora tekstova koji ulaze u korpus zavisno od cilja lingvističkih istraživanja. Prema tome, kod istog istraživača i kad polazi sa istih lingvističkih pozicija korpus bi trebalo da se razlikuje prema svrsi istraživanja, jer je iz istog korpusa zapravo nemoguće istraživati različite jezičke fenomene. Posmatrano sa te linije, neprihvatljiv je stav da se problematika istorije literarnog jezika, istorijske gramatike, istorijske dijalektologije i istorije standardnog jezika proučavaju iz istog korpusa.435 Naravno, to još ne znači da za sve ove discipline korpusi moraju da budu apsolutno različiti, ali je u svakom slučaju neophodno razgraničavanje po kriterijumima relevantnosti samog teksta za tip jezičkog idioma koji se istražuje, a i po vremenskom kriterijumu kad su u pitanju takvi jezički idiomi koji su na izvjestan način povezani po istorijskoj suksesivnosti.436
Iz ovog nužno proizlazi da je od presudnog značaja, da bi se utvrdila suština istorije literarnog jezika, ne samo utvrditi značenje termina i sadržaj proučavanja ove discipline nego i razgraničiti korpus tekstova koji ulaze u njeno proučavanje od ostalih srodnih korpusa. Da bi se, međutim, strogo precizirali zadaci, ne-ophodno je razmotriti odnos pisanih tekstova koji pripadaju dijahroniji prema istorijskoj gramatici i istorijskoj dijalektologiji. Obje ove jezičke discipline upravljene su prema govorenom aspektu jezika, prema jeziku kao sredstvu neposredne ljudske komunikacije, te prema strukturi i supstanciji konkretnog jezičkog dijasistema. Postavlja se pitanje: da li su pisani tekstovi vjeran odraz stanja govorenog jezika, da li su to svi tekstovi podjednaki, te od čega zavisi nivo jezičke unifikacije koji je proveden u tekstovima pisaca, kao i njegove konkretne regionalne granice, zatim, da li karakter jezika zavisi od tematskog karaktera teksta. Ovo su načelna pitanja i traže da se na njih tako i odgovori.
Na prvo pitanje odgovor je moguć već i sa stanovišta sinhrone jezičke prakse, S obzirom na iskustvo, moguće je reći da se govoreni jezik i njegov pisani aspekt gotovo nikad ne podudaraju u potpunosti, i te razlike nisu samo ortografsko-grafijske prirode nego upravo suštinski lingvističke. Naime, samo prenošenje komunikacije iz artikulaciono-akustičke sfere u manuelno-vizuelnu nužno nameće drukčiji tretman jedinica različitih lingvističkih nivoi, neophodna dinamička suksesivnost živog govora biva zamijenjena statičkim nizom grafičkih znakova koje je moguće percipirati i u ponovljenim vremenskim intervalima, i to vizuelno, što uslovljava drukčije strukturiranje pojedinih jezičkih cjelina. Osim toga, u pisanom tekstu uvijek postoji mogućnost vanjskih (lektorskih, cenzorskih i dr.) intervencija na svim jezičkim nivoima.437
Ukoliko se ide dalje u dijahroniju, ove razlike su sve veće u većini pisanih spomenika, jer je pismenost uopće ograničena na sve manji broj pripadnika jedne govorne zajednice, i ti su predstavnici u većini socijalno diferencirani po liniji prestiža od ostalih članova zajednice. Kako je pismenost prestižni momenat u društvu, a po tome ujedno i klasno obilježje u većini slučajeva, nužno se u literaturi nametala i jezička distinkcija prema ostaloj jezičkoj komunikaciji dostupnoj svim slojevima.438 Uostalom, u sociolingvistici je već davno 434 Up. V. V. Vinogradov, n. d. 435 V. i. Grickat, Jezik književnosti i književni jezik, JF XXVIII, sv. 1—2, Beograd, 1969, str. 1—36; B. Unbegaun, Les débuts de la langue litteraire chez les Serbes, Paris, 1935, str. 15 i d. 436 V. Junković Z., Jezik Antuna Vramca i podrijetlo kajkavskoga dijalekta, Rad JAZU, knj. 363, Zagreb, 1972, str. 65 i d.; Unbegaun B., n.d., str. 14 i d.; Kuna H., Djela bosanskih tranjevaca s gledišta istorijske dijalektologije, Jezik V, Zagreb, 1962/63. 437 U starijim epohama je velik uticaj i izdavača, zatim tehničkih mogućnosti, kod posthumnih izdanja redaktora (v. npr. Solarićeve intervencije u Dositejevom Mezimcu i dr.). 438 V. Žirmunskij B., n. d., str. 29. i d., str. 68 i d.
179
zapažena prestižna vrijednost pojedinih jezičkih idioma u direktnoj zavisnosti od pripadnosti određenom sloju socijalne strukture njegovih nosilaca. Pored toga, kako je literatura, a s njom i pismenost, sastavni dio društvene nadgradnje u sferi kulture, jedan od bitnih elemenata u pismenosti uopće, a u literaturi posebno, bila je kulturna tradicija, a to znači sa stanovišta jezika naslijeđeni jezički potencijal u njegovoj pisanoj formi, koji je u zavisnosti od sociopolitičkih momenata u određenoj mjeri integriran u pisani jezik, mada vrlo nejednako s obzirom na njegove različite žanrove,439 Iz svega dosad rečenog jasno slijedi zaključak da je odražavanje konkretnih govora u pisanom tekstu obrnuto srazmjerno sa literarnim karakterom teksta, bolje rečeno, s njegovim literarnim pretenzijama.
Pitanje nivoa unifikacije je kompleksnije utoliko što je odgovor na to pitanje jače nego u prethodnom slučaju uslovljen istorijskim momentima, s obzirom na to da jedino konkretna istorijska i socijalna situacija uslovljava jezičko ponašanje pisaca (u najširem smislu riječi) samim tim što ona definira, između ostalog, i jezičku situaciju,440 čemu se pridružuju i ostali sociolingvistički korektivi, kao što je značaj socijalnog sloja iz kojeg potječe većina pisaca, te nivo njihove prosječne obrazovanosti, običajni jezik školovanja i dr. Ovo znači da je bez detaljnijeg izučavanja različitih jezičkih situacija nemoguće dati lingvistički argumentovanu opću definiciju odnosa zavisnosti. Ipak ostaje fakat da proučavanje istorijske situacije i njenih relacija prema pisanim tekstovima datog korpusa pridonosi ne samo razjašnjavanju konkretnog problema nego je i korak bliže utvrđivanju zakonitosti u tom domenu. Slično je moguće reći i za utvrđivanje regionalnih granica bilo kojeg literarnog koinea. One, međutim, nisu određene ni stanjem državne, pa ni dijalekatske granice nego, u prvom redu, sklopom dalih istorijskih i istorijskojezičkih činjenica, te kulturnom istorijom i tradicijom. Ipak, već se i pri površnom razmatranju može uočiti da regionalna rascjepkanost literarnog jezika prati, manje-više, političko-regionalnu rascjepkanost društva koje se služi jednim prirodnim jezikom, i to uključujući i socijalnu stratifikaciju.441
Naprijed su već pominjani žanrovi pisanog jezika, što je, zapravo, samo jedan od načina izražavanja tematske diferencijacije, a cijelo pitanje se svodi, u stvari, na problem funkcionalnih stilova, o čemu će biti još posebno govora. Ovdje, ipak, treba reći da je mjera zavisnosti jezika od tematike obrnuto proporcionalna stepenu normiranosti jezika; ukoliko je normiraniji, diferencijacije prema tematskom sadržaju biće sve manje izražene. U standardnom jeziku diferencijacija ostaje na sintaksičko-stilističkom i leksičkom planu, u ranijim epohama ona može da obuhvata i ostale jezičke planove.
Prema tome, u strogom smislu riječi nijedan pisani tekst se ne odnosi prema jeziku obične usmene komunikacije, tj. prema lokalnom govoru, interdijalektu, ili čak kulturnom jeziku višeg sloja, kao njegov adekvatan odraz. Ipak., prethodno izložena shvatanja dozvoljavaju pretpostavku da izvjestan broj pisanih spomenika koji nemaju prestižni karakter u svojim vremenskim relacijama, tj. koji pripadaju nižim slojevima pismenosti, a ne literaturi, mogu da po služe kao baza za proučavanje konkretnih jezičkih idioma određenog područja i vremena.442 Naime, mora se pretpostaviti, a za to ima i dovoljan broj egzaktnih primjera, da ona pismena komunikacija koja nije u socijalnom pogledu vezana isključivo za gornje slojeve društva, bilo po realizaciji, bilo po široj namjeni, proporcionalno svojoj demokratičnosti odražava konkretni jezički idiom užeg prostora i vremena.443 Prema tome, kao baza za određivanja korpusa tekstova istorijske dijaiektologije poslužiće onaj tip pisanih tekstova koji nemaju izrazitiji literarni karakter, drugim riječima, onaj koji je po svojoj funkciji ili namjeni u datom vremenskom periodu i na datom prostoru smatran neliterarnim, praktičnim i utilitarnim i, osim toga, ili nema univerzalniji karakter, ili, ukoliko ga ima, onda je strogo vezan za praktičnu stranu života. Šta će od korpusa tekstova istorijske dijaiektologije ući u korpus istorijske gramatike zavisiće u svakom pojedinom slučaju od karaktera dijasistema koji je predstavljen jednim lingvističkim identitetom, jednim jezikom.
Ovakvo određivanje osnovnog korpusa tekstova za dvije lingvističke istorijske discipline ne znači, istovremeno, da se ostali tekstovi ne mogu uopće upotrijebiti za ovakva izučavanja. Međutim, navedeni korpus predstavlja etalon za odmjeravanje svih ostalih pisanih tekstova istih vremenskih i prostornih koordinata, pa se pri takvom odmjeravanju, u većini slučajeva, lako konstatuju veća ili manja odstupanja, koja većinom nije moguće svesti na specifičnosti autorovog idiolekta. U stvari, pokazaće se da isti prostor i isto vrijeme, a ponekad ni isti autor, nisu ni u kom slučaju garancija za identičnost jezika različitih tipova pismenosti i literature, i to ne samo u oblasti strukturiranja rečenice nego općenito na svim jezičkim nivoima, pa čak i u fonološkom sistemu, koliko ga je moguće identifikovat: iz grafijsko-ortografskih uzusa.444
439 Up. N. I. Tolstoj, Rol' drevneslavjanskogo literaturnogo jazyka v istorii russkogo, serbskogo i bolgarskogo literaturnyh jazykov v XVII—XVIII v., Voprosy obrazovanija vostočno-slavjanskih nacional'nyh jazykov, Moskva, 1962, str. 5. i d.;,A. l. Efimov, Istorija russkogo literaturnogo jazyka, Moskva, 1954, str. 76. i d. 440 O terminima jezička situacija i jezičko ponašanje v. L. B, Nikol'skij n. d., str. 62-63. 441 V. Žirmunsklj, n.d., str. 31. i d.; S. Janković, Fenomen diglosije u jeziku, Treći program Radio Beograda, 1973, str. 195. i d. 442 V. o tom Unbegaun B„ n.d., str. 15; P. Ivić, Srpski narod i njegov jezik, Beograd, 1971, str. 129. i d. i O nekim problemima naše istorijske dijaiektologije, JF XXI, str. 100. 443 U tom je pogledu ilustrativan odnos između jezika različitih literarnih žanrova, npr. Držićevih građanskih komedija i ljubavne lirike, Rajićeve Istorije slavenskih narodov i Boja zmaja s orlovi i dr. 444 O važnosti razrješavanja grafije v. Junković Z., n. d., str. 20, 25, i d.
180
Ovakvo posmatranje dovodi nas direktno do tekstova koji predstavijaju specifičan korpus istorije literarnog jezika kao onog jezičkog realiteta koji je najčešće ostvaren jedino u svojoj pisanoj formi445 i odnosi se na približno sličan način prema korpusu tekstova istorijske gramatike i dijalektologije kao što se danas odnosi standardni jezik prema raznim supstandardnim idiomima ili dijalektima. Drugim riječima, pismenost koja u bilo kojoj eposi prije pojave standardnog jezika ima literarni karakter prema mjerilima onog vremena, koja u svojoj sociopolitičkoj realnosti ima prestižni karakter kao fenomen kulturne nadgradnje, pa se zbog toga nalazi u sferi specifične i ograničene komunikacije, mada je upravo zbog toga i sposobna da prelazi granice koje omedavaju konkretne govore, pa i cijele regije povezane širom jezičkom komunikacijom na bazi većeg broja relevantnih a istovrsnih opozicija, takva pismenost je baza za izučavanje onih jezičkih idioma koji se uklapaju u sistematska proučavanja istorije literarnog jezika kao dijahronijske i sociolingvističke discipline. Kao što je razumljivo iz prethodne definicije korpusa istorijske dijalektologije i gramatike, mada su kriterijumi za odbir tekstova korpusa istorije literarnog jezika stabilni i konstantni, biće ipak za svaki period i za svaku regiju potrebno posebno utvrđivati karakter samih tekstova koji ulaze u uži korpus istorije literarnog jezika.446 Naime, u svakom pojedinom momentu je stvarni sadržaj toga korpusa sociolingvistički uslovljen prema tome, promjenljiv, zavisan od čitavog niza ekstralingvističkih fakata, s jedne strane, kao i od konkretne jezičke strukture ne samo sinhronog tipa jezika direktne komunikacije nego i od strukture jezika literarnog nasljeđa, elementa koji je prevashodno vezan za kulturnoistorijsku sferu. Osim toga, iz date definicije proizlazi i potreba da se u svakom konkretnom slučaju utvrdi, makar u najgrubljim potezima, osnovni društvenopolitički i kulturnoistorijski karakter epohe one jezičke zajednice čiji literarni jezik razmatramo, jer se samo na bazi takvih analiza mogu utvrditi relevantni kriterijumi za obrazovanje korpusa. Ovo, u krajnjoj liniji, znači da se i za istu jezičku zajednicu, pa i za isti prostor, na vremenskoj osi mijenja karakter tekstova koji ulaze u korpus ove lingvističke discipline, u prvom redu, u zavisnosti od društvenog vrednovanja pojedinih žanrova pismenosti u tematskom smislu te riječi.
Ovakvim sužavanjem dolazimo, u krajnjoj konzekvenci, do suštinskog pitanja istorije literarnog jezika: utvrditi kako se u pojedinim jezičkim zajednicama kroz sve periode pismenosti kreirao jezik pismene komunikacije na nivou umjetničkog, kultnog i kulturnog izraza. Bitna je karakteristika ovog jezika da je univerzalniji od konkretnih lokalnih govora i nužno ih prevazilazi, a da pri tome, iako teži objedinjavanju u izvjesnom širokom smislu riječi, ipak ne normira i ne dobiva status standardnog jezika, mada postoji, u većoj ili manjoj mjeri, labilna norma, ili bar izvjesni jezički uzusi, maniri, koji predstavljaju proizvod neposredne literarnojezičke tradicije i konkretnih potreba onih slojeva koji neposredno učestvuju u kreiranju i konzumiranju literarnih proizvoda. Prema tome, ako se može govoriti i ako se govori o standardnom jeziku kao sociolingvističkoj disciplini, pa čak i disciplini šire sociologije jezika, onda se sociolingvistlčki prosede nameće kao neposredna nužnost upravo i za istoriju literarnog jezika u naprijed navedenom smislu.447
Iz ovakve definicije istorije literarnog jezika proizlazi još jedan aspekt izučavanja korpusa njenih tekstova, a to je proučavanje jezika funkcionalnih stilova unutar istorije literarnog jezika kao njen sastavni dio. Naime, literarna produkcija ni u jednom istorijskom momentu nije jedinstvena po tematici, obliku i namjeni, a to izaziva veću ili manju diferencijaciju u jeziku. Na koji će način ta diferencijacija biti izražena zavisiće od supstancije i strukture naslijeđenog jezika odgovarajućeg tipa literature, zatim od jezika živih govora, a jednim dijelom i od ekstralingvističkih faktora. Međutim, izvjesnu, i to ne nebitnu ulogu pri oblikovanju jezika funkcionalnih stilova igraju i subjektivni, autorski momenti. Funkcionalni stilovi su neposredni odraz tematske raznovrsnosti literature datog vremena i prostora, te, prema tome, i literarna kategorija. S druge strane, kakav će jezički izraz vezati za sebe pojedini funkcionalni stil, da li će se razlike između pojedinih funkcionalnih stilova kretati u okviru jednog jezika, ili će se polarizovati čak na raznim jezicima, dakle, da li će dolaziti do diglosije i u pisanom jeziku, da li će biti u upotrebi neke vrste hibridnog jezika, kod koga će osnovna supstancija i struktura vezana za konkretni stil zavisiti, u prvom redu, od tematskog sadržaja, s tim što će dolaziti do jačeg ili slabijeg izraza jedna od dvije jezičke komponente hibridnog jezika — na sve to treba tražiti odgovor u okviru sociolingvističkog proučavanja istorije literarnog jezika, jer je svako od tih pitanja koliko lingvistički toliko i sociološki problem.448 Problematika funkcionalnih stilova u okviru problematike istorije literarnog jezika je isto tako strogo istorijska disciplina, te, prema tome, funkcionalni stilovi su promjenljive kategorije. Različite istorijske epohe preferiraće različite sadržaje, različitu tematiku, u zavisnosti od različitih interesa nosilaca kulture i slojeva kojima je namijenjena. Zbog toga će se pojedini literarni žanrovi gasiti, a drugi nastajati, a to će kretanje pratiti i promjene jezika u postojećim funkcionalnim stilovima, i to ne samo u zavisnosti od intralingvističkog razvoja nego i od vladajućih
445 Usmena narodna književnost dostupna je lingvističkom proučavanju tek u relativno novijem vremenu, a i tada je već podvrgnuta retušima i intervencijama skupljača i priređivača. 446 To je razumljivo s obzirom na promjenljivost kriterijuma kojima sa vrednuje šta spada a šta ne spada u književnost u raznim istorijskim epohama. Up. Hamm J., Hrvatski tip crkvenoslavenskog jezika, Slovo 13, Zagreb, 1963, str. 54, 58, 60. i d.; Katičić R., Jezikoslovni ogledi, Zagreb, 1971, str. 243, i d. 447 Up. V. V. Vinogradov, Očerki po istorii russkogo literaturnogo jazyka XVII—XIX vv.; Moskva, 1938; A. l. Gorškov, Istorija russkogo literaturnogo jazyka, Moskva, 1961, str. 11 i d. 448 Up. o problematici funkcionalnih stilova V. V. Vinogradov, n.d.; Gorškov A. I., n.d.; Vinogradov V. V., O zadačah stilistiki, Russkaja reč, l, Petrograd, 1923, str. 197. i d.; Efimov A. l., n.d,, str. 21 i d.
181
shvatanja o jeziku. Prema tome, istorija literarnog jezika nužno uključuje u svoja razmatranja i istoriju funkcionalnih stilova, koji čine sastavni dio njenog sadržaja. S obzirom na to da različiti funkcionalni stilovi mogu kao svoju jezičku bazu da imaju i različite idiome, koji ne moraju ni da pripadaju istom jeziku, lingvi-stički raspon funkcionalnih stilova može da bude izvanredno velik.
23. U ruskoj lingvistici postoji tendencija da se u okviru funkcionalnih stilova, kao žanrovi pismenosti, a time i literarnog jezika, proučavaju i oni korpusi koji po našoj definiciji ne ulaze u strogom smislu riječi u korpus proučavanja istorije literarnog jezika, nego kao baza za istorijsku gramatiku i dijalektologiju.449 U samoj stvari, ukoliko njihovo proučavanje ostaje u okvirima posebnih funkcionalnih stilova i strogo razgraničeno, ono bitno ne mijenja rezultate proučavanja u istoriji literarnog jezika, jer se žanrovi ne miješaju. Međutim, na taj se način narušava teoretsko jedinstvo same discipline uvlačeći u njen okvir oblasti koje joj u strogom smislu riječi ne pripadaju. Ukoliko se, onda, proučavanja iz istorije literarnog jezika neposredno vezuju za proučavanje predstandardnih idioma i standardnog jezika, u izvjesnim slučajevima je pri takvom tretmanu teže sagledati tokove evolucije i prerastanja literarnog jezika u standardni, tačku prekida, ukoliko je ima, prelome u shvatanjima i realizacijama literarnog jezika, korpuse u kojima treba tražiti početke standardizacije, a koji mogu biti, u datim specifičnim istorijskim uslovima, i potpuno izvan korpusa literarnog jezika, te predstavljaju po sebi izraz novih socijalnih snaga.450
Općenito uzeto, sama problematika prerastanja literarnog jezika u standardni je, u suštini, nedovoljno istražena oblast, iz čega proizlaze i terminološke nepreciznosti i lutanja. Često je sporno koju fazu u razvoju pisanog jezika (ne samo literarnog) treba smatrati početkom standardnog jezika, što je razumljivo s obzirom na činjenicu da je svaki standardni jezik slučaj za sebe, te da sociolingvistička problematika u istorijskim konkretizacijama pokazuje uopće vrlo veliku raznovrsnost. U stvari, ako pođemo od definicije standardnog jezika kao strogo normiranog, kodificiranog jezičkog sistema, i po tome konkretnog, biće jasno da se o njegovoj pojavi može govoriti tek od momenta kada su se preduzeli prvi konkretni koraci u pravcu svjesnog normiranja, kad je otpočela sistematska gramatička, fonološko-prozodijska i leksička normalizacija. Tačno je, međutim, da su određene tendencije jezičkog ujednačavanja, unifikacije i izbora u pravcu standardnog jezika postojale i u prethodnom periodu, da je bilo i moglo biti u jeziku takvih pravaca razvoja koji se, gledajući unatrag iz perspektive standardnog jezika, neposredno ulijevaju u standardološke procese – takvi jezički idiomi, pisani ili govoreni, mogu se smatrati predstandardnim. Ovo je termin koji sve idiome ne uključuje još u užu standardološku problematiku, ali ih određuje kao izvjesnu predistoriju standardnog jezika.
U ruskoj je lingvistici manje-više usvojen za cjelokupni obim pojava istorije literarnog jezika termin donacionalni literarni jezik, što onda, po logici stvari, identificira termin standardni jezik sa terminom nacionalni literarni jezik.451 Sam termin donacionalni literarni jezik, uzet za sebe, može da zadovolji osnovne kriterije koji su izneseni u prethodnom razmatranju, a uz to precizira i jednu od bitnih komponenata istorije literarnog jezika, a to je njenu direktnu istorijsku zavisnost od društvenih kretanja time što je vezuje za epohe koje prethode formiranju nacije, što implicira pojavu standardnog jezika kao instrumenta nacionalnog društva, baziranog na kapitalističkoj privredi.452 Međutim, s druge strane, standardni jezik ne mora da bude, a često i nije nacionalni jezik i mada je njegova pojava vezana za pojavu nacija društveno-političkim, a djelomično i lingvističkim uslovima će ovisiti da li će jedan standardni jezik biti prihvaćen od jedne ili više nacija, iil će se jedna nacija naći raspodijeljena na dva standardna jezika. Prema tome, u korelaciji dona-cionalni literarni jezik : nacionalni literarni jezik može se kao termin prihvatiti samo prvi dio para, jer je njegov korelativ neadekvatan sociolingvističkoj stvarnosti.
Osim toga, kao što je jasno iz prethodnih izlaganja, standardni jezik najčešće nije direktni kontinuant donacionalnog literarnog jezika, već i zbog toga što ovaj sam u sebi ne mora biti jedinstven, a najčešće to i nije. Standardni jezik se može pojaviti, sa stanovišta literarnog jezika, kao sasvim nova tvorevina, kao pro-dužetak izvjesnog literarnog stvaralaštva koje nije moralo imati pismene forme, kao što su najrazličitije vrste narodnog folklora, ili, u drugom slučaju, kao dalji razvoj jednog funkcionalnog stila koji u ranijim periodima nije imao veći značaj unutar literarnog jezika, ili kao proširivanje granice funkcionisanja jezičkog idioma koji je u ranijim periodima stajao izvan sfere literarnog jezika uopće. Pri tome može doći do različitih uzajamnih djelovanja između različitih funkcionalnih stilova literarnog jezika, do potpunog izumiranja jednih, a razvoja drugih, i njihovog uopćavanja na nivo univerzalnog standardnog jezika, pri čemu ostali iščezavaju bez traga, ili se do izvjesne mjere infiltriraju, nejednako na različitim jezičkim nivoima, u osnovnu jezičku supstanciju i strukturu, pri čemu ovakvi infiltrati mogu da imaju i samo stilsku funkciju. Posebnu važnost u tim kretanjima ima regionalni aspekt istorije literarnog jezika, regionalna razbijenost ili povezanost na nivou
449 V. Efimov A. I., n.d., str. 22, 77; Gorškov A. l., n.d., 41, 49 i d.; v. suprotno mišljenje kod Unbegauna B., n.d., str. 15. 450 Klasičan je pimjer pojava Vuka Karadžića, koji nesumnjivo predstavlja interese nove srpske buržoazije, koja se tek formira iz bogatijih seljačkih slojeva i u opoziciji je prema razvijenijoj gradskoj vojvođanskoj buržoaziji. 451 V. Vinogradov V. V., Različija meždu zakonomernostjami razvitija slavjanskih literaturnyh jazykov v donacional'nuju i nacional'nuju epohu, Moskva, 1963; Rusanovski V. M., Voprosy normy na raznyh etapah istorii literaturnogo jazyka, Voprosuy jazykoznanija 4, Moskva, 1970, str. 57. 452 V. Žirmunski, n.d., str. 40. i d.; Jespersen O., n.d., str. 67 i d.
182
literarnog jezika, te zatim jezički karakter funkcionalnih stilova, njihov odnos prema konkretnim govorima područja koja imaju centralni značaj u etapi formiranja standardnog jezika.
Na taj način, istorija literarnog jezika jeste preduvjet za proučavanje predstandardnih idioma i same istorije standardnog jezika, jer je i standardni jezik nužno istorijska kategorija, već i kao vid društveno uslovijene ljudske aktivnosti. Međutim, s druge strane, početak standardizacije ne uvjetuje i apsolutni kraj kretanja u istoriji literarnog jezika. Naime, neki funkcionalni stilovi literarnog jezika mogu egzistirati istovremeno i paralelno ne samo sa predstandardnim idiomima nego i sa tokovima istorije standardnog jezika, a da pri tome stoje sasvim izvan tokova standardizacije. Ipak su to, po samoj prirodi stvari, u datom periodu najčešće marginalne pojave koje predstavljaju relikte starijih stanja, mada se ponekad uklapaju i u direktnu borbenu opoziciju prema tokovima inauguracije standardnog jezika. Iz toga proizlazi da je istorija literarnog jezika disciplina koja je relativno nezavisna od proučavanja standardnog jezika i njegovog istorijskog razvoja, dok je razvoj predstandardnih idioma, a i samu istoriju standardnog jezika nemoguće potpuno rasvijetliti bez onih saznanja kojima raspolaže istorija literarnog jezika. U tom je smislu npr. moguće govoriti o raznim tipovima purizma u procesima standardizacije kod Hrvata i Srba, s obzirom na različite društvenoistorijske okolnosti, s jedne, i literarnojezičke datosti, s druge strane.453 Dok je kod Hrvata puri-zam uperen uglavnom prema tuđicama iz njemačkog i talijanskog jezika, pa i protiv internacionalizama, što proizlazi iz konkretnih istorijskih uslova, pošto se nacija oslobađa pritiska vladaiućih inojezičnih nacija u državnom sistemu u kojem se nalazila, dotle je kod Srba purizam uperen, u prvom redu, protiv dotad viadajućeg tipa literarnog jezika, koji je na jezičkom planu predstavnik jednog starijeg građanskog vojvođanskog sloja, koji se povlači pred naletom nove, po porijeklu seljačke buržoazije uže Srbije.
lako je istorija literarnog jezika prvenstveno sociolingvistička disciplina, o čemu je već dosta rečeno, za ocjenjivanje pojedinih pojava u njenom domenu nužno je uzeti u obzir i subjektivni momenat, ulogu i značaj stvaraoca, a to znači izvjestan iako dosta ograničen psiholingvistički aspekt, ograničen zbog toga što i stva-raoca jednim dijelom posmatramo na koordinatama njegovog društvenog bitisanja. Ipak, koliko je značajan ovaj subjektivni momenat, pokazuje i činjenica da se izvjesni bitni zaokreti u toku istorije literarnog jezika neposredno vezuju za pojedine u literarnom smislu značajne stvaraoce, originalne literarne pojave sa jakom kreativnom moći, pa se onda ta kreativnost u izvjesnom smislu reprodukuje i na planu jezika. S dsuge strane, ipak je svaki stvaralac ograničen svojom epohom i regijom, pa se i značajni zaokreti odvijaju unutar unaprijed datih okvira realnih mogućnosti. Međutim, nesumnjivo je da u svakom pojedinom slučaju izbor mogućnosti unutar jednog funkcionalnog stila, čak sa izvjesnim prekoračenjima u susjedne stilove, zavisi u velikoj mjeri od subjektivnih osobina, kao što je autorova ideološka orijentacija, nivo obrazovanosti, obim literarnih pretenzija, stav prema literaturi svog vremena, te prema literarnoj i kulturnoj tradiciji, konzervativnost ili nedostatak tradicionalizma, akribičnost ili nonšalantnost, bojažljivost ili odlučnost, sklo-nost prema polemici ili spremnost na kompromis, introvertiranost ili otvorenost prema ljudima i sl.454
Ovo znači da iako se istorija literarnog jezika posmatra, u prvom redu, kao socioiingvistička disciplina koja prati razvoj jezika određenih literarnih korpusa u njihovoj kompleksnosti, nastojeći da pronađe, s jedne strane, nit razvoja i pokretačke momente, a, s druge, da ustanovi glavne relevantne jezičke osobine svakog korpusa kao jezičke posebnosti određene sa funkcionalnog stanovišta, i to po kriterijumu unutrašnje labilne norme, koju možemo u većini slučajeva nazvati i književnojezičkim manirom, ostaje uvijek mogućnost da se ocijeni unutar funkcionalnih stilova i pojedini pisac, i to sa stanovišta istorije literarnog jezika u svoj njegovoj sve stranosti. Naime, autorska ličnost može da se pojavi, a to je i vrlo čest slučaj, ne u jednom nego u više funkcionalnih stilova, što proizlazi iz činjenice da pisac svojim djelima učestvuje u nekoliko nekad čak i vrlo različitih literarnih žanrova, koji su veoma daleko po svojim funkcionalnim stilovima.455 I dalje, različiti funkcionalni stilovi mogu da se pojave i unutar istog djela, najčešće u direktnoj zavisnosti od tematike i namjene, a koliko će biti mjera jezičkog ujednačavanja raznih funkcionalnih stilova, zavisiće opet, uglavnom, od subjektivnih piščevih osobina.456
Prema tome, na temelju svega dosad izloženog može se zaključiti da je istorija srpskohrvatskog literarnog jezika lingvistička disciplina koja se bavi jezikom iiterature od najstarijih vremena u svoj njegovoj kompleksnosti, prateći na jezičkom planu pojedine epohe, regije i pisce u njihovoj posebnosti i uzajamnosti, i to polazeći sa sociolingvističkih pozicija, da bi kao svoju završnu fazu osvijetlila i one tokova i jezičke idiome koji se neposredno ili posredno ulijevaju u predstandard i time krče put standardizaciji srpskohrvatskog jezika.
453 V. Jonke Lj., n.d., str. 125. i d.; P. Ivić, Srpski narod i njegov jezik, str. 193. i d.; R. Auty, The Role of Purism in the Development of the Siavonic Literary Languages, The Slavonic and East European Review, LI, br. 124, Cambridge, 1973. 454 O individualnom stilu v. V. V. Vinogradov, O zadačah stilistiki, str. 196. 455 V. Unbegaun B., n.d., str. 56. i d. 456 V. Kuna H., O Jeziku bosanske franjevačke književnosti, Pregled br. LXII, Sarajevo, 1973, str. 543.
