Rudolf Steiner

Osnove tajne znanosti

SADRAJ

Predgovor od esnaestog do dvadesetog izdanja

Predgovor izdanjima od sedmog do petnaestog

Predgovor etvrtom izdanju

Predgovor prvome izdanju

Obiljeje tajne znanosti

Bit ovjeanstva

San i smrt

Razvoj svijeta i ovjek

2

8

9

14

21

35

55

95

O spoznaji viih svjetova

Sadanjost i budunost razvoja svijeta i ovjeanstva

Pojedinosti iz podruja duhovne znanosti

Astralni svijet

O ovjekovu ivotu nakon smrti...

Tijek ovjekova ivota

Via podruja duhovnog svijeta

lanovi ovjekova bia

Snovito stanje

O stjecanju nadosjetilnih spoznaja

Promatranje osobitih zbbivanja i bia duhovnoga svijeta

Posebne primjedbe

213

283

300

302

303

305

307

308

308

309

310

311

Predgovor od esnaestog do dvadesetog izdanja

Danas, petnaest godina nakon to se prvi put pojavila ova knjiga, mislim da pred javnosti mogu poneto rei o duevnom ugoaju u kojemu je nastala.

Moj je prvotan plan bio da bitni sadraj ove knjige dodam kao posljednje poglavlje svojoj ve mnogo prije objavljenoj knjizi "Teozofija". No, to nije bilo mogue. Naime, taj se sadraj u vrijeme dok sam radio na "Teozofiji" u meni nije zaokruio onako kao to se zaokruio sadraj "Teozofije". U svojim s a m imaginaci jama imao pred duom d u h o v n u bit pojedinanoga ovjeka koju sam mogao prikazati, ali u ono se vrijeme preda mnom jo nisu nalazile i kozmike veze koje je trebalo iznijeti u "Osnovama tajne znanosti".

One su postojale pojedinano, ali ne i kao cjelovita slika.

Stoga sam odluio da se 'Teozofija" pojavi s onim sadrajem koji sam smatrao bitnim u ivotu pojedinog ovjeka te da u potpunome miru nastavim raditi na "Osnovama tajne znanosti".

S obzirom na svoje tadanje duevno raspoloenje, smatrao sam da sadraj ove knjige treba iznijeti mislima koje su nastavak i daljnji stupanj razvoja misli primjenjivanih u prirodnoj znanosti. U ponovno objavljenom "Predgovoru prvome izdanju" jasno se vidi koliko sam se, u svemu to sam tada pisao o duhovnoj spoznaji, duboko osjeao odgovornim pred prirodnom znanosti.

Takvim se mislima, meutim, ne moe izraziti nain kojim se duhovni svijet objavljuje duhovnom gledanju. Jer, takvu objavu puka misao ne moe primiti. Tko je bit takve objave doivio, zna da se mislima obine svijesti mogu izraziti samo osjetilni opaaji, ali ne i oni duhovni.

Sadraje onoga to se duhovno gleda mogue je prikazati jedino slikama (imaginacijama) u kojima

progovaraju inspiracije koje potjeu od intuitivno doivljene duhovne biti. (O biti imaginacije, inspiracije i intuicije nalazi se sve to je potrebno u samoj "Tajnoj znanosti" i u mojoj knjizi "Kako se stjeu spoznaje viih svjetova?")

No, onaj tko opisuje imaginacije iz duhovnog svijeta ne moe ih u dananje vrijeme samo tako izloiti. Time bi prikazao neto to bi kao sasvim drukiji sadraj svijesti bilo bez ikakve veze s naim suvremenim sadrajem spoznaje. On mora suvremenu svijest ispuniti onim to moe spoznati druga svijest koja gleda u duhovni svijet. Tada e duhovni svijet biti sadraj njegova izlaganja; a taj se sadraj u koji ulazi duhovni svijet javlja u obliku misli. Time postaje potpuno razumljiv obinoj svijesti koja misli na dananji nain, ali koja jo ne gleda u duhovni svijet.

Ta razumljivost izostaje jedino ako joj sam ovjek postavlja prepreke, odnosno ako usvoji predrasude koje su u nae vrijeme nastale pogreno shvaenom postavkom o "granicama spoznaje".

U duhovnome je spoznavanju sve uronjeno u intimno duevno doivljavanje. I to ne samo duhovno shvaanje ve i razumijevanje to ga obina, nevidovita svijest ima za dostignua vidovitih.

Tu prisnost ne moe ni naslutiti tko diletantski govori, kako onaj tko misli da razumi je to razumijevanje sebi samo sugerira.

No, istina i zabluda, koje u fizikome svijetu dolaze do izraaja samo u pojmovima, u duhovnom su svijetu doivljaji.

Onome tko se u svojemu miljenju makar potiho priklanja tvrdnji da obina svijest, koja jo nije postala vidovita zbog svojih granica, ne moe dokuiti ono to se duhovno gleda, tome ovo miljenje poput tamnog oblaka onemoguuje razumijevanje i on zaista ne moe razumjeti. No, nepristranoj, nevidovitoj svijesti je to to je u duhu vieno sasvim razumljivo kada vidjelac tome dade

misaoni oblik. To je razumljivo kao to je gotova slika razumljiva i onome tko ne slika. Razumijevanje duhovnoga svijeta ne temelji se na umjetniko--osjeajnom doivljavanju kao kod umjetnikog djela, nego na posve misaonoj djelatnosti kao to je to sluaj kod spoznaje prirode.

Kako bi razumijevanje zaista bilo mogue, vidoviti mora sadraj koji iznosi ispravno uobliiti u misli, a da one pritom ne izgube svoje imaginativno obiljeje.

Sve mi je to bilo pred duom dok sam razraivao svoje "Osnove tajne znanosti".

Godine 1909. osjetio sam da uz ove pretpostavke mogu napisati knjigu u kojoj e se s jedne strane sadraj mojega duhovnoga gledanja pojaviti u izvjesnoj, ali za poetak dovoljnoj mjeri uoblien u misli: a s druge e strane taj sadraj biti razumljiv svakom ovjeku koji svojem razumijevanju ne stavlja prepreke.

Danas mogu rei da mi se tada (1909.) objavljivanje ove knjige inilo smionim pothvatom jer sam znao da tu potrebnu nepristranost ne mogu smoi upravo oni koji se bave prirodnom znanou, a ni oni mnogobrojni ljudi ije miljenje o njoj ovisi.

No, pred mojom je duom uporno stajala injenica da su u vrijeme kada se svijest ovjeanstva najvie udaljila od duhovnoga svijeta takva priopenja bila ujedno u najveoj mjeri i potrebna. Raunao sam s time da ima ljudi koji pomanjkanje svake duhovnosti osjeaju tako velikom ivotnom preprekom da s dubokom enjom prihvaaju priopenja iz duhovnog svijeta.

Godine koje su slijedile u potpunosti su to potvrdile. "Teozofija" i "Osnove tajne znanosti" knjige su koje su itatelji, spremni u d u b i t i se u t a k o zahtjevnu stilizaciju, dobro prihvatili.

Sasvim svjesno nisam dao "popularni" prikaz nego takav koji zahtijeva pravi misaoni napor da bi se ulo u njegov sadraj. Time sam svojim knjigama dao takvo obiljeje da ve njihovo itanje predstavlja poetak

duhovnog kolovanja. Miran, sabran misaoni napor koji je pri tom itanju potreban jaa, naime, ivotne snage i ini ih sposobnima da se priblie duhovnome svijetu.

Sm naslov knjige "Osnove tajne znanosti" izazvao je mnoge nesporazume. Bilo je primjedbi da ono to hoe biti "znanost" ne smije biti "tajna". Kako je nerazborit bio taj prigovor. Kao da bi tko objavljujui odreeni sadraj htio drati ga u tajnosti. Cijela knjiga pokazuje da u njoj ne postoji nita to bi se moglo smatrati "tajnim". Njezinu je sadraju tovie dan takav oblik da bude razumljiv kao bilo koje podruje "znanosti". Upotreba rijei "prirodna znanost" pokazuje takoer da je rije o znanosti koja prouava "prirodu". Tajna je znanost pak znanost o onomu to je "tajno" utoliko to se ne moe opaati u prirodi, a prema emu se dua orijentira kada svoju nutrinu usmjeri duhu.

"Duhovna znanost" suprotnos t je "prirodnoj znanosti".

Moje su gledanje duhovnog svijeta mnogi uvijek iznova doekival i p r i m j e d b a m a da je rije o izmijenjenim reprodukcijama onih predodbi koje su ljudi o duhovnom svijetu imali u minulim vremenima. Smatrali su da takvu objavu puka misao ne moe primiti. Govorilo se kako sam kojeta proitao, pohranio u podsvijest, a zatim opisivao vjerujui kako je rije o vlastitu vienju. Mislilo se kako sam svoje prikaze vjerojatno crpio iz gnostikih uenja, iz drevnih istonjakih mudrosnih djela.

Takve tvrdnje dokazuju posvemanju povrnost miljenja.

Potpuno sam svjestan da su moje spoznaje duha rezultati vlastitoga gledanja. Uvijek sam se za sve pojedinosti, kao i za velike cjeline strogo preispitivao prati li svaki korak u daljnjem vidovitom istraivanju krajnje razborita svijest. Kao to kod matematiara jedna misao slijedi iz druge, a da pritom nesvjesnost i autosugestivnost nemaju nikakva udjela, tako i u

duhovnom gledanju jedna objektivna imaginacija mora proizlaziti iz druge, a da pritom u dui ne ivi nita drugo doli duhovni sadraj jasne, razborite svijesti.

Kako bi se o nekoj imaginaciji znalo da ona nije samo subjektivna slika nego izraz objektivnoga duhovnog sadraja, potrebno je zdravo unutarnje doivljavanje. Ono se postie na duhovno-duevni nain, kao to se uz pretpostavku zdrave tjelesne organizacije u osjetilnome svijetu objektivni opaaji jasno razlikuju od privida.

Tako su preda mnom stajali rezultati mojega duhovnog gledanja. U poetku su to bile bezimene "slike".

Da bih te slike mogao ljudima priopiti, trebalo ih je uobliiti u rijei. Zatim sam u prijanjim prikazima duhovnoga traio takve rijei kako bih ono jo bezimeno mogao izraziti rijeju. Te sam rijei slobodno upotrebljavao, tako da gotovo nijednu od njih nisam upotrijebio u onom znaenju koje je prvobitno imala. Ja sam, meutim, traio takve mogunosti izraza uvijek tek poto bih shvatio sadraj nadosjetilnog gledanja.

Pri svom vidovitom istraivanju utemeljenom na stanju svijesti koje sam netom opisao iskljuivao sam sve to sam prije proitao.

U mojim su izrazima zatim pronali tragove starijih predodbi. Drali su se t ih izraza, a da se nisu udubljivali u njihov sadraj. Kada bih govorio o "lotosovim cvjetovima" u ovjekovu astralnom tijelu, bio je to dokaz da ponavljam indijska uenja u kojima postoji taj izraz. A kada bih samo progovorio o "astralnom tijelu", tada bi se to smatralo posljedicom itanja srednjovjekovnih tekstova. Kada bih pak upotrijebio izraze: Angeloi, archangeloi itd., smatrali su to obnavljanjem predodbi kranske gnoze.Uvijek su me iznova suoavali s miljenjem koje se kretalo sasvim na povrini.

Povodom novog izdanja knjige "Osnove tajne znanosti" htio sam ukazati i na ovu injenicu. Ta knjiga

sadri osnove antropozofije kao cjeline. Stoga e ova knjiga biti izloena nesporazumima kojima je izloena i antropozofija.

Od vremena kada su se u mojoj dui imaginacije koje donosi ova knjiga slile u cjelovitu sliku, bez prestanka sam nastavio s vidovitim istraivanjem ovjeka, povijesnog razvoja ovjeanstva, kozmosa itd. te sam dolazio do uvijek novih rezultata. No, osnove koje sam prije 15 godina dao u "Tajnoj znanosti" za mene nisu niime poljuljane. Sve to sam otad mogao rei, ako se u ovoj knjizi pojavi na pravome mjestu, djeluje kao daljnja razrada nekadanje skice.

Goetheanum, 10. sijenja 1925. Rudolf Steiner

Predgovor izdanjima od sedmog do petnaestog

Za ovo novo izdanje mojih "Osnova tajne znanosti" prvi sam odlomak "Obiljeje tajne znanosti" gotovo sasvim iznova oblikovao. Mislim da e time biti manje povoda za nesporazume koji su nastali u vezi s ranijom verzijom ovog odlomka. S mnogih sam strana uo: druge znanosti pruaju dokaze, dok tajna znanost samo ustanovljuje ovo ili ono. Takva je predrasuda prirodna jer se dokazi nadosjetilne spoznaje ne nameu kao oni osjetilne stvarnosti. A to da je samo rije o predrasudi htio sam jasnije nego u prethodnim izdanjima pokazati preradom novog odlomka ove knjige. - U drugim sam dijelovima knjige dopunama sadraja nastojao jasnije razraditi svoja izlaganja. Tijekom cijele knjige sam se zbog dotjerivanja sadraja trudio unijeti izmjene koje su mi se u opetovanom proivljavanju sadraja uinile nunima.

Berlin, svibanj 1920. Rudolf Steiner

Predgovor etvrtom izdanju

Tko hoe iznositi duhovno-znanstvene rezultate kakvi su izloeni u ovoj knjizi, mora imati na umu da se danas u najirim krugovima takvi rezultati smatraju neim nemoguim. Jer, u daljnjem je tekstu ipak rije o stvarima o kojima strogo odreeno miljenje naega dananjeg vremena tvrdi da "ovjekova inteligencija o njima uope ne moe prosuivati". Tko poznaje i prihvaa razloge zbog kojih izvjestan broj ozbiljnih ljudi podrava ovu nemogunost, trebao bi uvijek iznova nastojati pokazati na kojim se nesporazumima temelji vjerovanje da je ovjekovoj spoznaji uskraen prodor u nadosjetilne svjetove.

Ovdje je rije o dvjema stvarima. Kao prvo, nijedna ljudska dua, ako dublje razmilja, nee moi trajno previati injenicu da bi njezina najvanija pitanja koja se t iu znaenja i smisla ivota, bez p r i s t u p a nadosjetilnim svjetovima, morala ostati bez odgovora. ovjek se s obzirom na tu injenicu moe teoretski zavaravati, ali dubine duevnog ivota ne sudjeluju u tom samozavaravanju. - Tko nee oslukivati te dubine d u e , sasvim e pr i rodno odbijati izlaganja o nadosjetilnim svjetovima. Ipak ima ljudi, a njihov broj zaista nije malen, koji se ne mogu ogluiti o zahtjeve tih dubina. Oni moraju neprekidno kucati na vrata koja, po miljenju drugih, spreavaju p r i s t u p "neshvatljivome".

Kao drugo, nikako se ne smiju podcjenjivati razlaganja "strogoga miljenja". Tko se njima bavi, taj e se ondje gdje ih ozbiljno treba shvatiti u tu ozbiljnost i uivjeti. Pisac ove knjige ne bi htio da ga se smatra ovjekom koji olako previa golemi misaoni rad koji je izvren da bi se odredile granice ljudskoga intelekta. Taj se misaoni rad ne moe samo tako odbaciti s nekoliko fraza poput "konvencionalno kolsko znanje" i slino. Ovakav kakav se u mnogim sluajevima pojavljuje, izvire iz istinske tenje za spoznajom i iz

pravoga otroumlja. Treba tovie rei da postoje u neku ruku nepobitni dokazi kako spoznaja koja se danas s m a t r a znanstvenom ne moe doprijeti u nadosjetilne svjetove.

Budui da to priznaje i sam pisac ove knjige, nekome bi se moglo initi vrlo udnim to se pisac unato tomu uputa u izlaganja koja se odnose na duhovni svijet. ini se gotovo sasvim iskljuenim da bi netko tko u izvjesnome smislu porie spoznatljivost nadosjetilnih svjetova unato tomu o njima govorio.

Ipak, takvo je ponaanje mogue. A isto je tako i razumljivo da se takvo ponaanje smatra proturjenim. Ne uputa se svatko u iskustva koja se stjeu kada se ovjek nadosjetilnome podruju priblii razumom. Tada se ispostavlja da dokazi razuma mogu, dodue, biti nepobitni, a da za stvarnost, unato njihovoj nepobitnosti, ne moraju biti odluujui. Ovo emo umjesto teoretskog raspravljanja pokuati objasniti jednom usporedbom. Pritom treba imati na umu da usporedbe nemaju mo dokazivanja, to ipak ne spreava da esto objanjavaju ono to se eli izraziti.

U svakodnevnome ivotu i u obinoj znanosti ljudska spoznaja zaista nije takva da bi se mogla vinuti u nadosjetilne svjetove. Ovo se moe nepobitno dokazati; samo to bi taj dokaz za odreenu vrstu duevnog ivota imao isto takvu vrijednost, kao i onaj kojim bi se htjelo pokazati da ovjekov vid ne dopire do sitnih stanica nekoga ivog bia, a niti do sastava udaljenih nebeskih tijela. Koliko god je tona i dokaziva tvrdnja da obian vid ne dopire do stanica, toliko je tona tvrdnja da se obina spoznaja ne moe vinuti u nadosjetilne svjetove. A ipak dokaz da obian vid mora zastati pred prouavanjem stanica nita ne govori o njihovu istraivanju. Zato bi dokaz da obina spoznaja mora zastati pred nadosjetilnim svjetovima odluivao o mogunosti njihova istraivanja?

Moemo otprilike naslutiti to netko osjea u vezi s ovom usporedbom. Kada netko taj rad usporeuje

na ovakav nain, treba se zapitati da li on makar samo i sluti svu ozbiljnost spomenutog rada. A ipak je pisac ove knjige tom ozbiljnou ne samo proet nego je i uvjeren daje ovaj misaoni rad jedno od najplemenitijih dostignua ovjeanstva. Nepotrebno je dokazivati da ljudski vid bez pomagala ne moe doprijeti do stanica; prijeko je potreban duhovni rad da se strogim miljenjem razvije svijest o prirodi toga miljenja. Sasvim je razumljivo da onaj tko se predaje takvom radu ne primjeuje da ga stvarnost moe pobiti. I kao to u predgovorima ove knjige ne moe biti mjesta za ulaenje u neke prigovore (raspravu o nek im prigovorima) koje su prvome izdanju uputili odreeni ljudi kojima je nedostajalo svako razumijevanje za nastojanja ove knjige i koji su pisca napadali svojim neistinitim tvrdnjama, isto tako treba izriito naglasiti da samo onaj tko se ogluuje na izloena stajalita moe u knjizi vidjeti podcjenjivanje ozbiljnoga znanstvenog, misaonog rada.

ovjekovo se spoznavanje moe ojaati, osnaiti kao to se moe ojaati oni vid. Samo to su sredstva za osnaenje spoznaje posve duhovne prirode; to su unutarnji, posve duevni procesi. Sastoje se u onome to ova knjiga opisuje kao meditaciju, koncentraciju (kontemplaciju). Obian duevni ivot vezan je za orue tijela; osnaeni duevni ivot oslobaa se te ovisnosti. S nekih dananjih gledita ova tvrdnja mora izgledati p o t p u n o b e s m i s l e n a , o n a se oito temelji na samoobmani. Prema ovakvom miljenju lako je dokazati kako je "cjelokupan duevni ivot" vezan za ivani sustav. Takve dokaze moe u potpunosti razumjeti onaj tko dijeli miljenje ove knjige. On ujedno razumije ljude koji tvrdnju da postoji bilo kakav duevni ivot neovisno o tijelu smatraju povrnou. Razumije ljude koji su vrsto uvjereni da su duevni doivljaji povezani sa ivanim procesima, ali da "duhovno-znanstveni diletantizam" tu povezanost ne uoava.

Izlaganjima ove knjige izvjesne se sasvim razumljive - navike miljenja tako otro suprotstavljaju da je za sada esto jo potpuno bezizgledan bilo kakav sporazum. Treba poeljeti da suvremeni duhovni ivot vie ne ocrnjuje jedan drukiji nain istraivanja proglaavajui ga sanjarskim i zanesenjakim zato to se bitno razlikuje od vlastitoga. - No, s druge je strane ve sada uoljiva injenica da izvjestan broj ljudi ima razumijevanja za nadosjetilno istraivanje koje je opisano i u ovoj knjizi. Oni uviaju da se smisao ivota ne razotkriva openitim frazama o dui i o sebstvu, nego samo istinskim udubljivanjem u rezultate nadosjetilnog istraivanja. Ne zbog neskromnosti nego zbog istinskog zadovoljstva pisac ove knjige duboko osjea potrebu da se n a k o n razmjerno kratkog vremena pojavi i etvrto izdanje.

Neskromno istiem da kao pisac vrlo jasno osjeam koliko malo i ovo novo izdanje odgovara onomu to bi to izdanje kao "osnova nadosjetilnog svjetonazora" ustvari trebalo biti. Za novo sam izdanje jo jednom sve razradio, na znaajnim sam mjestima unio mnogobrojne dodatke i objanjenja. Ipak sam kao pisac na mnogim mjestima osjetio kako su gruba s r e d s t v a opisivanja s p r a m onoga to otkriva nadosjetilno istraivanje.

Stoga sam se u knjizi ograniio na jedva neto vie od jednog naina za stvaranje predodbi o razvoju Saturna, Sunca i Mjeseca. U novome je izdanju i na ovome podruju ponovno u kratkim crtama obraeno jedno vano gledite. Treba takoer rei da se nadosjetilni doivljaji toliko razlikuju od svih osjetilnih da je za njihovo prikazivanje potrebno neprekidno traenje barem priblino zadovoljavajueg izraza. Tko je voljan udubiti se u pokuaj opisivanja koji je ovdje uinjen, uoit e moda da se ono to se nije moglo izraziti suhoparnom rijeju nastojalo postii nainom prikazivanja. On je, primjerice, drukiji kod opisivanja razvoja Saturna, drukiji kod razvoja Mjeseca itd.

Drugi dio novog izdanja u kojemu je rije o "spoznaji viih svjetova" sadri proirenja i mnoge dopune koje su se piscu knjige inile vanima. elja je bila da se jasno prikau unutarnja zbivanja due kojima se ona oslobaa granica spoznaje zadanih joj u osjetilnom svijetu, posta jui na taj na in s p o s o b n o m za doivljavanje nadosjetilnog svijeta. Nastojalo se pokazati da ovaj doivljaj, iako postignut sasvim unutranjim sredstvima i putovima, ipak nema samo subjektivno znaenje. Iz ovih izlaganja slijedi da se unutar due koja prevladava svoja osobna obiljeja, svoju posebnost, postiu doivljaji koji su jednaki kod svih onih koji na ispravan nain upravljaju razvojem na osnovi svojih subjektivnih doivljaja. Tek kada "spoznaja viih svjetova" poprimi ovakvo obiljeje, moi e je se razlikovati od svih doivljaja puke subjektivne mistike. O takvoj se mistici moe rei da je ona manje ili vie ipak tek subjektivna stvar mistiara. Ovdje miljeno duhovno-znanstveno kolovanje due tei, meutim, za takvim objektivnim doivljajima ija se istina spoznaje dodue na posve unutarnji nain, a koji se ipak mogu shvatiti upravo zbog toga jer vrijede za sve ljude. - I ovo je ponovno toka u kojoj se zbog dananjeg naina miljenja teko moe postii sporazum.

Na kraju bi pisac knjige htio napomenuti neka i dobronamjerni itatelji prihvate ova izlaganja kao neto to ona jesu s obzirom na njihov sadraj. Danas se esto nastoji pojedinome duhovnom usmjerenju dati neki stari naziv. Tek time pojedino usmjerenje dobiva za pojedinca svoju vrijednost. Moe se, meutim, postaviti pitanje: to dobivaju izlaganja ove knjige time to ih se oznaava kao "rosenkreuzerska" ili slino? Bitno je to to se ovdje sredstvima koja su mogua i primjerena sadanjem duevnom razvoju nastoji oko uvida u nadosjetilne svjetove i to se s tog stajalita promatraju zagonetke ljudske sudbine i ljudskoga postojanja s onu stranu granica roenja i smrti. Nije

bitan naziv neke tenje nego je bitna tenja za istinom. Katkad su nazivi za svjetonazor opisan u ovoj knjizi

upotrijebljeni s neprijateljskom namjerom. Bez obzira na to to su prigovori kojima se pisca htjelo najtee pogoditi i obezvrijediti apsurdni i objektivno neistiniti, oni se u svojoj neistinitosti istiu time to preziru jednu potpuno neovisnu tenju za istinom, koju sami ne prosuuju nego izmiljenu i neutemeljeno preuzetu i dalje zastupanu ovisnost o pojedinim usmjerenjima hoe kao uvjerenje nametnuti drugima. Koliko su god ove rijei bile potrebne s obzirom na razliite napade na pisca, on nije voljan na ovome mjestu i dalje o tome raspravljati.

Napisano u lipnju 1913. Rudolf Steiner

Predgovor prvome izdanju

Tko objavi knjigu kao to je ova, morat e se mirno suoavati sa svim danas moguim primjedbama. Netko tko je razmiljao o ovdje navedenim stvarima u skladu s rezultatima znanstvenog istraivanja mogao bi, primjerice, poeti itati tekst ove knjige i zakljuiti: "Iznenaujue je kako su u nae vrijeme sline tvrdnje uope mogue. Najjednostavniji se prirodo-znanstveni pojmovi tako zaobilaze da je oito rije o upravo nepojmljivome nepoznavanju ak i najosnovnijih spoznaja. Pisac barata pojmovima kao to je npr. toplina' poput ovjeka na kojega suvremeni nain miljenja u fizici nije uope ostavio traga. Svatko tko poznaje barem najosnovnije postavke ove znanosti mogao bi mu dokazati da to to on govori ne zavrjeuje ni naziv diletantizam nego krajnja ignorancija..." Moglo bi se napisati jo mnogo takvih reenica sa slinim i sasvim moguim prosudbama ove vrste. Nakon gore reenog bio bi, meutim, mogu i sljedei zakljuak:

Tko je proitao nekoliko stranica ove knjige, ovisno o svojoj naravi, sa smijekom ili ljutnjom odloit e je i rei: "Pravo je udo u to se u dananje vrijeme moe izroditi pogreno usmjereno miljenje. Ova je izlaganja najbolje svrstati meu ostala uda s kojima se danas susreemo". - to bi, meutim, rekao pisac ove knjige kada bi zaista bio suoen s takvim primjedbama? Ne bi li morao sa svojega stajalita takvog itatelja s m a t r a t i nesposobnim da prosuuje ili moda nespremnim da uloi dobru volju kako bi razumno prosudio? - Na ovo pitanje treba odgovoriti: Ne, pisac to ne ini ba uvijek. On misli da onaj tko tako prosuuje moe biti vrlo pametna osoba, moda i vrstan znanstvenik, netko tko vrlo savjesno donosi sudove. Pisac se, naime, moe milju unijeti u duu takve osobe, a i u razloge koji je moda navode na takav sud. A da bi se objasnilo ono to pisac zaista kae, potrebno je neto to se esto i njemu samome ini openito neprikladnim, a to je upravo za ovu knjigu prijeko potrebno: govoriti o neemu osobnom. U svakome sluaju, nee biti rije ni o emu to ne bi bilo u vezi s odlukom da se napie ova knjiga. Sadraj takve knjige zaista ne bi bio opravdan kada bi imao samo osobno obiljeje. Ona mora sadravati opise koji su pristupani svakome ovjeku i moraju, koliko god je to uope mogue, biti izreeni tako da nisu obojeni niim osobnim. Osobno obiljeje ne dolazi, dakle, u obzir. Unato tomu to je pisac imao razumijevanja za iznesene primjedbe, ipak je ovu knjigu napisao. Uzmu li se u obzir sve pojedinosti iz kojih se vidi da je sadraj ove knjige u skladu sa cijelim napretkom suvremene znanosti, tada je osobno obiljeje sasvim suvino. U suprotnom bi kao uvod u knjigu bili potrebni mnogi svesci. Budui da to u ovom trenutku nije mogue, pisac misli da je potrebno rei na temelju kojih se osobnih okolnosti on smatra pozvanim da tu usklaivanje dri moguim.

Sasvim sigurno ne bih nikada objavio ono to u ovoj knjizi, primjerice, pie o toplinskim procesima kada ne bih mogao rei sljedee: prije trideset godina imao je priliku zavriti studij fizike, studij koji je obuhvaao razliita podruja ove znanost i . Na podruju toplinskih pojava u sreditu studija tada su se nalazila tumaenja koja su pripadala u takozvanu "mehaniku teoriju topline". Ta ga je "mehanika teorija topline" ak i posebno zanimala. Neprekidno se bavio studijem povijesnog razvoja razliitih uenja koja su bila vezana za imena kao to su Ju l , Robert Mayer, Helmholtz, Joule, Clausius itd. Stoga je u vrijeme svojih studija stekao dovoljnu podlogu, a i mogunost da slijedi sav napredak na podruju fizikalne znanosti o toplini i da ne nalazi nikakve zapreke kada se pokuava uputiti u sve to na ovome podruju znanost postie. Kada bi pisac sebi morao rei da to ne moe, bio bi mu to razlog da ono to je u knjizi izloio ostane neizreeno i nenapisano. Njegovo je naelo da na podruju tajne znanosti govori i pie samo o onome o emu zna po svojemu uvjerenju dovoljno rei, to o tome govori suvremena znanost. Time pisac ne eli izrei neto to bi trebao biti opi i za sve ljude vrijedei zahtjev. Svaki ovjek moe s pravom osjeati potrebu da iskae ono na to ga navodi njegova mo rasuivanja, njegov zdravi smisao za istinu i njegovi osjeaji, i onda kada ne zna to o tome kae suvremena znanost. Pisac ove knjige eli se, meutim, pridravati onoga to je gore izrekao. On, primjerice, ne bi napisao onih nekoliko reenica o ovjekovu ivanom sustavu i lijezdama koje se nalaze u ovoj knjizi kada o tome ne bi umio govoriti onako kako govore suvremeni znanstvenici . - Unato moguem prigovoru da tko na nain ove knjige govori o "toplini" ne poznaje osnove suvremene fizike, pisac smatra da je ispravno postupio budui da je zaista upuen u suvremeno istraivanje; on ne bi tako govorio kada bi mu to podruje bilo strano. Zna da se razlog zbog kojega tako govori vrlo lako moe smatrat i

ncskromnou. Ipak je potrebno da se to s obzirom na ovu knjigu izgovori kako istinski pievi motivi ne bi bili zamijenjeni sasvim drugim motivima. A ta bi zamjena mogla biti mnogo gora nego neskromnost.

Mogua je, meutim, jo i prosudba s filozofskog gledita. Ona bi mogla poprimiti sljedei oblik. ita li filozof ovu knjigu, zapitat e se: "Zar je pisac prespavao cjelokupni dananji teoretsko-spoznajni rad? Zar nikada nije uo daje ivio neki Kant i da je jednostavno po njegovu uenju filozofski tako neto nedopustivo?"

U tome bi se smjeru moglo i dalje nastaviti. A moglo bi se prosudi t i i ovako: "Za filozofa su ovakve nekritine, naivne, nestrune stvari nepodnoljive i daljnje bavljenje njima bio bi gubitak vremena." - Iz spomenutog razloga pisac bi, unato moguim nesporazumima, ponovno htio iznijeti neto osobno. Studij Kanta zapoeo je u svojoj esnaestoj godini te danas misli da moe, s Kantovog gledita, zaista potpuno objektivno prosuditi sve ono to iznosi u ovoj knjizi. Imao bi jo jedan razlog da knjigu ne napie kada ne bi znao to filozofa moe navesti na to da je smatra naivnom, ako se na nju primijene dananja kritika mjerila.

Moe se, meutim, zaista znati kako se ovdje u Kantovu smislu prekorauju granice mogue spoznaje; moe se znati kako bi Herbart mislio da je tu rije o "naivnom realizmu" koji nije uspio razraditi pojmove itd, itd.; moe se ak znati da bi moderni pragmatizam Jamesa, Schillera i dr. smatrao kako je prekoraena mjera "pravih predodbi" koje "usva jamo, primjenjujemo i provjeravamo".

Sve se ovo moe znati, a ipak i upravo zbog toga smatrati sebe pozvanim da se napie ovo izlaganje. Pisac ove knjige suoio se s filozofskim pravcima u svojim djelima "Spoznajna teorija Goetheovog svjetonazora", "Istina i znanost", "Filozofija slobode", "Goetheov svjetonazor", "Nazori na ivot i svijet u 19. stoljeu", "Zagonetke filozofije".

Moglo bi se navesti jo itav niz moguih prosudbi. Netko je moda proitao i koje ranije pievo djelo kao to je npr. "Nazori na ivot i svijet u 19. stoljeu" ili njegov kratki tekst "Haeckel i njegovi protivnici". Tko je to proitao, mogao bi rei: Sasvim je neshvatljivo kako jedan te isti ovjek moe pisati ova djela te netom objavljenu "Teozofiju" i knjigu o kojoj je upravo rije. Kako se netko moe j e d a n p u t toliko zauzeti za Haeckela, a zatim obara sve ono to kao zdravi "monizam" slijedi iz njegova istraivanja. Bilo bi razumljivo da se pisac ovih "Osnova tajne znanosti" obara na Haeckela "kukom i motikom"; a to to ga je branio, to mu je ak posvetio djelo "Nazori na ivot i svijet u 19. stoljeu" tako je nevjerojatno da se jedva moe i zamisliti. Haeckel bi bio za tu posvetu zahvalio s "neskrivenom odbojnou" da je znao kako e onaj tko mu je posvetio svoje djelo jednom pisati neto poput "Osnova tajne znanost i " , s njezinim vie nego nezgrapnim dualizmom. - Autor ove knjige dri da se Haeckela moe sasvim dobro razumjeti, a da se pritom ne mora misliti kako ga se razumijeva samo onda kada se smatra besmislenim sve ono to ne potjee iz samih Haeckelovih predodbi i pretpostavki. Pisac nadalje smatra kako se Haeckela ne moe razumjeti ako se na njega krene "kukom i motikom" nego ako se ima na umu ono to je postigao u znanosti. Autor ponajmanje smatra da su Haeckelovi protivnici u pravu kada je pisao djelo "Haeckel i njegovi protivnici" u kojem brani velikog prirodoznanstvenog mislioca. A kada autor ove knjige nadilazi Haeckelove pretpostavke stavljajui uz njegove samo prirodne, svoje duhovne pretpostavke, on time zaista ne dijeli miljenje Haeckelovih protivnika. Tko se trudi ispravno gledati injenice, moi e vidjeti suglasje izmeu sadanjih autorovih djela i onih ranijih.*

* Takvo je miljenje mogue i nakon ozbiljnog prouavanja Bergsonove 'kao da' filozofije i "kritike jezika".

____________________________________________________________________________________

Autoru je sasvim razumljiv i prosuditelj koji sasvim openito i bez daljnjega sadraj ove knjige smatra izrazom neobuzdane fantastike i nekontroliranom igrom misli. Ipak je sve to o tome treba rei ve sadrano u samoj knjizi. Pokazano je koliko razumno miljenje moe i mora biti kamen kunje iznesenog sadraja. Tek tko na izneseni sadraj primijeni razborito preispitivanje kao to ga primjenjuje na injenice prirodne znanosti, moi e uvidjeti to kod takvog ispitivanja govori razum.

Nakon to je toliko toga reeno o osobama koje tu knjigu odbijaju, poneto treba rei i o onima koji je prihvaaju. Za njih je ono najbitnije sadrano u prvome poglavlju koje nosi naziv "Obiljeje tajne znanosti". No, u vezi s time valja jo poneto rei. Iako se knjiga bavi istraivanjima nedostupnima razumu koji je vezan za osjetilni svijet, ipak u njoj nita nije sadrano to ne bi bilo shvatljivo nepristranome razumu i zdravome osjeaju za istinu svakoga ovjeka koji je voljan primijeniti ove udijeljene mu darove. Autor otvoreno kae: On bi prije svega htio itatelje koji nee slijepo vjerujui prihvatiti ova izlaganja, nego one koji se trude da to to im je priopeno ispitaju na osnovi spoznaja vlastite due i iskustava vlastitoga ivota.* On bi prije svega htio oprezne itatelje koji prihvaaju samo to to se moe opravdati logikom. Autor zna da njegova knjiga ne bi nita vrijedila kada bi bila upuena samo na slijepo vjerovanje; knjiga vrijedi samo u onoj mjeri u kojoj se moe opravdati pred bespredrasudnim razumom. Slijepo vjerovanje moe istinu vrlo lako zamijeniti za glupost i praznovjerje. Ponetko tko se lako zadovoljava samim vjerovanjem u "nadosjetilnost"

* Ovdje nije miljeno samo duhovno-znanstveno ispitivanje nadosjetilnim metodama istraivanja nego prije svega ono sasvim mogue ispitivanje zdravim, bespredrasudnim miljenjem i razumom.

________________________________________________________________________________

smatrat e da se u ovoj knjizi od miljenja previe zahtijeva. Kod ovih priopenja zaista nije rije samo o tome da se neto priopi nego da opis bude takav da je primjeren savjesnom razmiljanju na odgovarajuem podruju ivota. To je podruje na kojem se u stvarnom ivotu vrlo lako dodiruju i prije svega vrlo lako zamjenjuju najuzvienije stvari s nesavjesnim arlatanstvom i spoznaja s praznovjerjem.

Tko je upoznat s nadosjetilnim istraivanjem, prilikom itanja knjige uoit e da su se nastojale sauvati otre granice izmeu onoga to je danas mogue priopiti s podruja nadosjetime spoznaje i onoga to e trebati opisati jednom poslije, a moda i na drukiji nain.

Napisano u prosincu 1909. Rudolf Steiner

Obiljeje tajne znanosti

Za sadraj ove knjige upotrijebljen je starinski naziv: "tajna znanost". Ovaj naziv moe biti povodom da se kod razliitih ljudi dananjeg vremena odmah javljaju sasvim suprotni osjeaji. Za mnoge je ljude taj naziv po neemu odbojan; izaziva porugu, saalni smijeak, moda ak i prezir. ini im se da takav nain miljenja proizlazi iz dokonog sanjarenja i fantastike, da se iza " n a v o d n e " z n a n o s t i kri je tenja za obnovom svakovrsnog praznovjerja, kojeg se s pravom kloni svatko tko je upoznao "istinsku znanost" i "pravu tenju za spoznajom". Na druge ovaj naziv djeluje tako kao da bi im njegov sadraj morao donijeti neto to se ni na kojem drugom putu ne moe postii, a emu ih, ovisno o njihovoj naravi, privlai duboka unutarnja tenja za spoznajom, a moda i profinjena duevna znatielja. Izmeu ovih tako izrazito suprotnih mnijenja postoje jo i razliiti meustupnjevi odbijanja ili prihvaanja onoga to pojedinci zamiljaju kada uju rije "tajna znanost". - Nema dvojbe da rije "tajna znanost" ima za neke ljude aroban prizvuk zato to naoko zadovoljava katkad kobnu i neumjerenu tenju za otkrivanjem "nepoznatog", tajanstvenog, neeg nejasnog to se prirodnim putem ne moe stei. Jer, mnogi l judi najdublje tenje svoje d u e nee zadovoljavati onime to se jasno moe spoznati. Uvjereni su da osim spoznatljivoga mora postojati jo neto to spoznaji izmie. Ne primjeuju da posebno odbijaju da svoje najdublje tenje za spoznajom zadovoljavaju neim poznatim, nego prihvaaju samo ono to se ne moe spoznati prirodnim nainom istraivanja. Vano je da onaj tko govori o "tajnoj znanosti" ima na umu da nesporazumi na koje nailazi uzrokuju zagovornici takve znanosti koji ne tee za znanjem nego upravo za onim suprotnim.

Ova se izlaganja obraaju itateljima koji svoju nepristranost ne gube zbog razliitih okolnosti u kojima bi pojedina rije mogla izazvati predrasude. Ovdje nee biti rijei o znanju koje je bilo u kojem smislu "tajno" i, zahvaljujui posebnoj sklonosti sudbine, dostupno samo ponekima. Ovu je upotrebu rijei mogue ispravno ocijeniti ako pomislimo na ono to je Goethe imao na umu kada je govorio o "objavljenim tajnama" svjetskih pojava. Sadrajem nadosjetilne spoznaje s m a t r a se ono to u pojavama ostaje "tajno", neobjavljeno, ako se te pojave primaju samo osjetilima i razumom koji se na njih nadovezuje.* Komu je znanost samo ono to je dostupno osjetilima i razumu koji im slui, ne moe, to je samo po sebi razumljivo, "tajnu znanost" prihvatiti kao znanost. No, takav bi ovjek, kada bi htio razumjeti samoga sebe, morao priznati da bilo koju "tajnu znanost" ne odbija zbog utemeljenog uvida nego zbog nekog prohtjeva proizalog iz posve osobnog osjeaja. Da bi se sve to uvidjelo, potrebno je samo promisliti kako znanost nastaje i koje znaenje ima za ovjekov ivot. Bit nastajanja znanosti ne spoznajemo zahvaljujui predmetu kojim se znanost bavi; spoznajemo je zahvaljujui djelatnosti due koja proizlazi iz tenje za znanou. Pozornost treba usmjeriti na ponaanje due prilikom usvajanja znanosti. Stekne li ovjek naviku da tu djelatnost izvrava samo onda kada je ____________________________________________________________________________________

* Bilo je sluajeva da je izraz "tajna znanost" - kako ga je autor ove knjige ve upotrebljavao u prethodnim izdanjima - bio odbijen upravo iz razloga to znanost ni za koga ne moe biti neto "tajno". Sve bi bilo u redu da je tako miljeno. No, to nije tako. Kao to se prirodna znanost ne moe zvati "prirodnom znanou", tako i autor pod tajnom znanou ne podrazumijeva neku "tajnu znanost" nego znanost koja se za obine pojave svijeta pokazuje kao neobjavljena, "tajna". To je, dakle, znanost o onome to je, iako je "tajno", ipak vidljivo i oito. Ta znanost, meutim, ne smije biti tajna ni za koga tko spoznaje trai na putovima koji su njoj primjereni.

rije o osjetilnim pojavama, lako e stvoriti mnijenje da su osjetilne pojave ono bitno. Pritom se gubi iz vida da je djelatnost ljudske due bila usmjerena samo na objavu osjetila. Mogue je, meutim, prevladati ovo svojevoljno samoograniavanje i bez obzira na poseban sluaj primjene imati na umu obiljeje znanstvenog rada. O tome je rije kada se ovdje o spoznaji neosjetilnih sadraja svijeta govori kao o znanstvenoj spoznaji. Ljudska.se sposobnost predoavanja eli tako angairati na ovim sadrajima svijeta kao to se na drugim podrujima angaira na onim prirodoznanstvenim. Tajna znanost hoe prirodoznanstveni nain istraivanja i miljenja, koji se temelje na povezanosti osjetilnih injenica i njihovog tijeka, odvojiti od te njihove primjene na osjetilnom planu, ali ih zadrati u njihovoj misaonoj i drugoj osebujnosti. Ona eli o neosjetilnome govoriti na isti nain na koji prirodna znanost govori o osjetilnome. I dok prirodna znanost ovim nainom istraivanja i miljenja zastaje u osjetilnome, tajna znanost shvaa duevni rad na podruju prirode kao svojevrsni samoodgoj, a ono to time postie primjenjuje na neosjetilno podruje. Ona, dodue, ne govori o osjetilnim pojavama kao takvima, ve o neosjetilnim pojavama svijeta govori na nain kojim istraiva prirode govori o osjetilnim pojavama. Od prirodoznanstvenog postupka zadrava istu duevnu djelatnost, dakle upravo ono po emu spoznaja prirode tek postaje spoznajom, stoga se ona moe nazvati znanou. Tko razmilja o znaenju prirodne znanosti za ljudski ivot, vidjet e da se to znaenje ne moe iscrpiti usvajanjem spoznaja o prirodi. Jer, te spoznaje nikada ne mogu voditi niemu drugom doli doivljavanju onoga to sama ljudska dua nije. Ono duevno ne ivi u tome to je ovjek spoznao u prirodi, nego ivi u procesu spoznavanja. Dua sebe doivljava u svome bavljenju prirodom. Ono to time ivo usvaja sasvim je neto drugo nego znanje o samoj prirodi. To je iskustvo vlastitoga razvoja steenog spoznavanjem

prirode. Ostvareni samorazvoj tajna znanost hoe primijeniti na podrujima koja nadilaze samu prirodu. Znanstvenik tajne znanost i ne porie vrijednost prirodne znanosti ve je jo vie cijeni negoli sam prirodoznanstvenik. Zna da bez strogog naina miljenja svojstvenog prirodnoj znanosti nije mogue utemeljiti nikakvu znanost. No, on takoer zna da ako se ta s trogost s tekne prodiranjem u sm d u h prirodoznanstvenog miljenja, tada se ta snaga due moe zadrati i za druga podruja. Javlja se, meutim, neto nad ime se ovjek moe zamisliti. Predmet promatran u prirodi upravlja u mnogo veoj mjeri duom negoli neosjetilni sadraj nadosjetilnog svijeta. U tome promatranju dua mora u mnogo veoj mjeri na osnovi posve unutarnj ih poticaja razviti sposobnost da sauva bit znanstvenog naina razmiljanja. Budui da mnogi ljudi nesvjesno misle da je jedino slijedei prirodne pojave mogue sauvati ovu bit, sugeriraju sebi da dua tapka u praznom prostoru im napusti nit vodilju. Takvi ljudi nisu ni svjesni svog ponaanja; oni prije svega stvaraju svoj sud iz zabluda koje nuno nasta ju ako se znanstveno miljenje na podruju prirodnih pojava nije dovoljno uvrstilo, a dua se unato tomu hoe uputiti u promatranje neosjetilnog podruja svijeta. Samo je po sebi razumljivo da se pritom naveliko diletantski naklapa o neosjetilnim sadrajima svijeta. No, ne zato to te prie u svojoj biti ne mogu imati znanstveno obiljeje, nego zato to je u pojedinome sluaju nedostajao znanstveni samoodgoj koji se postie promatranjem prirode. Tko hoe govoriti o tajnoj znanosti, mora u vezi s onim to je netom reeno budno pripaziti na nekontrolirano nastajanje i odvijanje misli koje nastaju kada se o objavljenim tajnama svijeta zakljuuje bez znanstvene osnove. No, ne bi bilo od koristi kada bi ovdje odmah na poetku tajnoznanstvenoga izlaganja bilo govora o svim moguim zabludama koje bi u dui ljudi punih

predrasuda mogle izazvati odbojnost prema svakome istraivanju ove vrste. Takvi ljudi zbog zaista velikog broja zabluda zakljuuju kako je cjelokupno nastojanje neopravdano. No, kako se kod z n a n s t v e n i k a i znanstveno orijentiranih prosuditelja odbacivanje tajne znanosti najee temelji na dogmatskom pristupu, a pozivanje na zablude samo - esto nesvjesni - izgovor, razraunavanje s takvim protivnicima bit e najee neplodno. Nita ih ne prijei da postavljaju sasvim opravdane prigovore kako se unaprijed ne moe znati postoji li kod onoga tko misli da su drugi u zabludi zaista onaj gore opisani vrsti temelj. Zato onaj tko tei za tajnom znanou moe jednostavno izlagati ono to misli da smije rei. Prosuditi koliko je to opravdano mogu, meutim, samo oni koji se slobodno od svake dogmatinosti umiju udubiti u nain kojim pisac priopava objavljene tajne svjetozbivanja. On e svakako morati pokazati kako se sadraj njegova izlaganja odnosi spram ostalih dostignua znanosti i ivota. Morat e pokazati mogua razmimoilaenja te potvruje li neposredna vanjska osjetima ivotna stvarnost njegova zapaanja. Ne bi, meutim, nikada trebao teiti takvom prikazivanju koje bi umjesto svojim sadrajem djelovalo snagom pievog umijea uvjeravanja. U vezi s tajnoznanstvenim izlaganjem esto se moe uti prigovor: tajna znanost ne dokazuje to to iznosi nego samo ustanovljuje pojedine injenice. Oni koji tako misle nisu shvatili ta izlaganja. Tei se za tim da se pust i dalje razvijati ono to se u dui razvilo zahvaljujui znanju o prirodi te da se razvija onako kako to odgovara vlastitome biu, imajui na umu da se prilikom ovakvog razvijanja dua suoava s nadosjetilnim injenicama. Pritom se pretpostavlja da se svaki itatelj koji se umije udubiti u ove sadraje nuno suoava s ovim injenicama. U trenutku kada se stupi na duhovnoznanstveno podruje vidi se razlika izmeu toga podruja i onog posve prirodoznanstvenoga.

U prirodnoj se znanosti injenice javljaju u podruju osjetilnog svijeta. Prirodnoznanstveni izlagatelj smatra duevnu djelatnost neim nebitnim za odvijanje i m e u s o b n u povezanost osjetilnih injenica. Duhovnoznanstveni izlagatelj stavlja djelatnost due u prvi plan; jer, itatelj otkriva injenice samo ako tu djelatnost due na ispravan nain uini vlastitom djelatnou. Do opaaja tih injenica ne dolazi se kao u prirodnoj znanosti i bez djelatnosti due, ve zahvaljujui upravo samo toj djelatnosti. Duhovnoznanstvenik pretpostavlja, dakle, da e itatelj zajedno s njim traiti injenice. On e u svome izlaganju govoriti o pronalaenju tih injenica, a u nainu njegova izlaganja nee biti osobne samovolje nego e vladati onaj znanstveni duh koji je odgojen na prirodnoj znanosti. Stoga e morati govoriti o sredstvima pomou kojih se postie gledanje neosjetilnoga - nadosjetilnoga. - Tko se uputa u tajnoznanstvene sadraje, ubrzo e uvidjeti da na taj nain stjee predodbe i ideje koje su mu prije bile nepoznate. Tako nastaju nove misli i o biti "dokazivanja". ovjek spoznaje da je na prirodoznanstvenom podruju "dokazivanje" neto to na izvjestan nain dolazi izvana. U duhovnoznanstvenome se, meutim, miljenju djelatnost koju dua u prirodoznanstvenome miljenju usmjerava na pronalaenje dokaza nalazi ve u samom traenju injenica. A njih se ne moe pronai ako ve sam put do njih nije put dokazivanja. Tko zaista ide tim putem, ve je doivio taj dokaz jer se izvana danim dokazom nita ne moe postii. Mnogi nesporazumi nastaju zato to se ovo obiljeje tajne znanosti jednostavno previda. Cjelokupna tajna znanost mora izvirati iz dviju misli koje mogu uhvatiti korijen u svakome ovjeku. Za znanstvenika tajne znanosti kako je ovdje miljen obje su ove misli izraz injenica koje je mogue doivjeti koriste li se za to odgovarajua sredstva. Za mnoge ljude ve su i same ove misli krajnje sporne tvrdnje, o kojima se mogu voditi duge prepirke, a njihova se

nemogunost moe ak i "dokazati". Obje ove misli jesu: iza vidljivoga svijeta postoji jedan, osjetilima i za njih vezano miljenje isprva skriveni svijet, te da je ovjeku razvojem sposobnosti koje u njemu drijemaju mogue doprijeti do njega. Jedni kau, takav skriveni svijet ne postoji. Svijet koji ovjek opaa svojim osjetilima jedini je. Njegove se zagonetke mogu razrijeiti iz njega samog. Pa, iako je ovjek za sada jo daleko od toga da moe odgovoriti na sva pitanja ivota, ipak e doi vrijeme kada e osjetilno iskustvo i znanost koja se o njega oslanja na sve to moi odgovoriti. Ne moe se tvrditi da iza vidljivoga svijeta ne postoji i jedan nevidljivi, kau drugi; no, ljudske snage spoznaje ne mogu prodrijeti u taj svijet jer imaju neprekoraive granice. Iako potreba "zavjerom" u nevidljivom svijetu trai utoite, istinska se znanost koja se oslanja na sigurne injenice ne moe baviti takvim svijetom. Trea je skupina ona koja smatra svojevrsnom drskou kada ovjek hoe svojim spoznajnim radom prodrijeti u podruje u kojemu se mora odrei "znanja" i zadovoljiti se "vjerom". Ljudi ovoga mnijenja osjeaju da nije u redu kada slabani ovjek hoe prodrijeti u svijet koji ustvari pripada samo religioznome ivotu. Navodi se takoer da je svim ljudima mogua zajednika spoznaja injenica osjetilnoga svijeta, a da s obzirom na nadosjetilne pojave u obzir moe doi jedino osobno mnijenje pojedinca te da se o tim pojavama ne moe govoriti kao o opevrijedeoj izvjesnosti. Drugi, pak, tvrde tota drugo. Sasvim je jasno da promatranje vidljivoga svijeta stavlja ovjeka pred zagonetke koje se nikako ne mogu rijeiti na osnovi samih injenica toga svijeta. One se na ovaj nain nee rijeiti ni onda kada znanost bude i dalje uznapredovala. Jer, vidljive injenice svojim vlastitim unutarnjim biem jasno upuuju na jedan skriveni svijet. Tko to ne uvia, zatvara se zagonetkama koje se posvuda oituju u osjetilnom svijetu. Izvjesne stvari

i pitanja uope ne eli vidjeti, stoga e misliti da se na sva pitanja moe odgovoriti zahvaljujui osjetilnim pojavama. Na sva pitanja koja hoe postaviti moe se zaista odgovoriti injenicama za koje se on nada da e u budunost i biti otkrivene. To je bez daljnjega prihvatljivo. No, zato bi netko tko uope ne postavlja pitanja trebao oekivati odgovore? Tko tei za tajnom znanou, ne kae nita drugo nego to da su mu takva pitanja sama po sebi razumljiva te da ih treba priznati kao opravdani izraz ljudske due. Znanost se ipak ne moe zatvoriti u granice time to se ovjeku brani da slobodno pita. S obzirom na miljenje o granicama ovjekove spoznaje, o granicama koje on ne moe prekoraiti i koje ga prisiljavaju da se zaustavi pred jednim nevidljivim svijetom, treba ipak rei: nema uope sumnje, ovako se shvaenom spoznajom ne moe prodrijeti u nevidljivi svijet. Tko takvu spoznaju smatra jedinom moguom, nee doi ni do koje druge spoznaje nego do one da ovjek ne moe doprijeti do nekoga mogueg, postojeeg vieg svijeta. Moe se, meutim, rei i sljedee: moda se moe razviti i drukija spoznaja, a ta bi odvela ovjeka u nadosjetilni svijet. Ako se takva spoznaja dri nemoguom, svaka pria o nadosjetilnom svijetu izgleda sasvim besmislena. Nepristrano prosuivanje za takvo miljenje ne nalazi nikakav drugi razlog nego da je sl jedbenicima navedenoga miljenja nepoznata ona druga vrsta spoznaje. A kako je uope mogue da netko sudi o neemu o emu kae da mu je nepoznato? Nepristrano se miljenje mora prikloniti postavci da ovjek treba govoriti samo o onome to mu je poznato, a da ne treba nita tvrditi o onome to mu nije poznato. Takvo miljenje moe govoriti samo o pravu na iznoenje onoga to je netko iskusio, ali ne i o pravu da smatra nemoguim neto to netko ne zna ili nee znati. Nikome se ne moe osporavati pravo da ne mari za nadosjetilno; ne postoji, meutim, ni jedan pravi razlog

zbog kojega bi se netko mogao smatrati mjerodavnim ne samo za ono to on sm moe znati nego i za sve ono to "ovjek openito" ne moe znati. Nasuprot onima koji ulaenje u nadosjetilni svijet smatraju drskou, tajna znanost podsjea na to da je to mogue i da se ovjek ogrijeio o dane mu sposobnosti ako dopusti da usahnu, umjesto da ih razvija i da se njima slui. Tko, meutim, misli da shvaanje nadosjetilnog svijeta potpuno pripada osobnome mnijenju i osjeanju, porie ono to je zajedniko svim ljudskim biima. Sigurno je da uvid u ove stvari svatko mora nai sm za sebe; stoji, meutim, i injenica da svi ljudi koji idu dovoljno daleko ne dolaze u tim stvarima do razliitog nego do istog uvida. Razliitost postoji samo tako dugo dok se ljudi najviim istinama ne ele pribliiti znanstveno osiguranim putom nego osobnom samovoljom. Samo se po sebi razumije da ispravnost tajnoznanstvenoga puta moe priznati samo onaj tko se hoe uivjeti u njegovu osobitost. Svaki ovjek moe u vrijeme koje je za njega pogodno pronai put do tajne znanosti, ako u objavljenome prepoznaje, pretpostavlja ili sluti postojanje jednoga skrivenog svijeta. Iz svijesti da su snage spoznaje sposobne za razvoj poinje osjeati da bi mu se skriveni svijet mogao razotkriti. U ovjeku kojega su ti duevni doivljaji doveli do tajne znanosti ne budi se samo nada da e u svojoj tenji za spoznajom nai odgovore na odreena pitanja nego da e uspjeti nadvladati sve ono to gui ivot i ini ga slabim. A u nekome je viem smislu zaista guenje ivota ili ak smrt due kada je ovjek prisiljen odvratiti se od nadosjetilnoga ili ga porei. Pod odreenim uvjetima ovjek pada ak u oaj ako gubi nadu da e mu se objaviti skriveni svijet. Ta smrt i taj oaj u njihovim najrazliitijim oblicima ujedno su unutarnji duevni protivnici tajnoznanstvene tenje. Oni se javljaju kada sahne ovjekova unutarnja snaga. Da bi je uope zadobio, svu mu snagu ivota treba

privesti izvana. Tada svojim osjetilima opaa stvari, bia i dogaanja i ralanjuje ih svojim razumom. Oni mu priinjaju radost i bol; navode ga na djelatnost za koju je sposoban. To moe trajati izvjesno vrijeme, ali jednom e morati doi do toke na kojoj e unutarnje poeti odumirati. Jer, ono to se za ovjeka moe crpsti iz svijeta, iscrpljuje se. Ovo nije tvrdnja koja potjee iz osobnog iskustva pojedinca nego je neto to proizlazi iz nepristranog promatranja cjelokupnog ljudskog ivota. A to to spaava od iscrpljivanja je ono skriveno to prebiva u dubini svih stvari. Presahne li u ovjeku snaga da se spusti u ove dubine da bi iz njih uzmogao crpsti uvijek nove snage ivota, nee ga naposljetku vie ni vanjske stvari poticati na ivot. Ovo se nipoto ne odnosi samo na pojedinog ovjeka, na njegov osobni probitak ili tetu. Upravo istinskim tajnoznanstvenim razmatranjem ovjeku postaje jasno da su s jedne vie toke gledita dobro i zlo pojedinca usko povezani sa sreom i nesreom itavoga svijeta. Postoji put na kojemu ovjek dolazi do uvida da nanosi tetu itavome svijetu i svim biima ako na ispravan nain ne razvija svoje snage. Opustoi li ovjek svoj ivot time to gubi vezu s nadosjetilnim svijetom, u svojoj nutrini ne razara samo neto to ga propadajui naposljetku vodi u oaj, nego svojom slabou stvara prepreku za razvoj cijeloga svijeta u kojemu ivi. No, ovjek se moe i zavaravati. Moe se predati uvjerenju da skriveni svijet ne postoji i da je u onome to je pristupano njegovim osjetilima i njegovom razumu ve sadrano sve to uope postoji. Taje varka, meutim, mogua samo za povrinsku, a ne i za dubinsku svijest. Osjeaji i tenje ne pokoravaju se toj varci. Oni e uvijek iznova na bilo koji nain eznuti za skrivenim svijetom. A ako im je taj svijet uskraen, ovjeka dovode u sumnju, u nesigurnost, pa ak i u oaj. Spoznaja koja objavljuje skriveno prevladava sve beznae, svu ivotnu nesigurnost, sav oaj, ukratko sve ono to oslabljuje ivot inei ga nesposobnim za

toliko potrebno sluenje cjelini svijeta. To je onaj lijepi plod d u h o v n o z n a n s t v e n i h spoznaja j e r one ne zadovoljavaju samo golu elju za znanjem ve ivotu podaruju snagu i vrstinu. Izvor iz kojega ove spoznaje crpe snagu za rad i sigurnost za ivot nepresuan je. Nitko tko je jednom istinski pristupio ovome izvoru nee ni ako mu opetovano prilazi od njega otii a da se na njemu nije okrijepio. Ima ljudi koji o takvim spoznajama ne ele nita znati zato to u gore navedenom vide neto nezdravo. S obzirom na povrinski, izvanjski sloj ivota, ovakvi ljudi imaju sasvim pravo. Oni nee da se zanemari ono to ivot prua u takozvanoj realnosti. U odvraanju od stvarnosti i traenju spasa u jednom skrivenom svijetu takvi ljudi vide slabost jer taj skriveni svijet smatraju fantastinim i tek zamiljenim. Ako u takvome duhovnoznanstvenom traenju ovjek ne eli upasti u s labost i t lapnju, m o r a pr iznat i djelominu opravdanost takvih primjedbi. Jer, one se temelje na zdravome prosuivanju koje ne dovodi do itave nego samo do polovine istine zato to ne prodire u dubinu stvari nego zastaje na njihovoj povrini. Kada bi tenja za nadosjetilnom spoznajom slabila ivot i ovjeka odvraala od prave zbilje, takve bi primjedbe i takvi prigovori bili dovoljno jaki da ovom duhovnom usmjerenju oduzmu tlo pod nogama. No, ni s obzirom na ova mnijenja tajnoznanstvena nastojanja ne bi bila na pravom putu kada bi se htjela "braniti" u obinom smislu rijei. Svakom nepristranom ovjeku ona govore svojim prepoznatljivim vrednotama kad pokau kako raste i jaa ivotna snaga ako se ovjek u njih uivi na pravi nain. Takva nastojanja ne vode u zanesenjatvo i otuenost od svijeta nego osnauju ovjeka iz onih izvora ivota iz kojih potjee njegovo duhovno-duevno bie. Kod nekih se ljudi u njihovim tajnoznanstvenim nastojanjima javljaju i druge zapreke u razumijevanju. U naelu je, naime, tono da e se itatelj, udubljujui

se u d u e v n e doivljaje na koje nai laz i u tajnoznanstvenom izlaganju, pribliiti nadosjetilnim sadrajima svijeta. U praksi je to ideal koji tek treba ostvariti. itatelj mora najprije primiti vei broj priopenja o nadosjetilnim iskustvima koja sm jo ne doivljava. To ne moe biti drukije, pa e to biti tako i s ovom knjigom. Autor e opisati ono to misli da zna o ovjekovu biu, o njegovu ponaanju prilikom roenja i smrti i u stanju osloboenosti od tijela u duhovnom svijetu; slijedit e opisi razvoja zemlje i ovjeanstva. Moglo bi se pomisliti da je ipak rije o nekim spoznajama u obliku dogmi koje zahtijevaju vjeru u autoritet. To ipak nije sluaj. Ono to se, naime, moe znati o nadosjetilnim sadrajima svijeta to ivi u piscu kao ivi sadraj due; uivi li se ovjek u taj duevni sadraj, to e uivljavanje u vlastitoj dui pobuditi one impulse koji vode odgovarajuim nadosjeti lnim injenicama. itajui o duhovnoznans tvenim spoznajama drukije se ivi nego itajui o osjetilnim spoznajama. itaju li se priopenja o osjetilnome svijetu, ita se o njemu. itaju li se, meutim, ispravno priopenja o nadosjetilnim injenicama, ovjek se uivljava u tijek duhovnoga ivota. Primanjem rezultata prihvaa se ujedno i vlastiti unutarnji put koji njima vodi. Istina je da itatelj esto u poetku uope ne primjeuje ono to je time miljeno. Ulazak u duhovni svijet zamilja se previe slinim nekom doivljaju osjetilnog svijeta. Ono to se itanjem o tome svijetu doivljava izgleda previe misaono obojeno. No, pravim se misaonim usvajanjem ovjek ve nalazi u tom svijetu, samo mu jo t reba postati j a s n o da je neprimijeeno doivio ono to je mislio da je primio samo u obliku misaonog sadraja. - Puna jasnoa o pravoj prirodi toga doivljaja postie se onda ako se u praksi provodi ono to je kao "put" nadosjetilnim spoznajama opisano u drugome (posljednjem) dijelu ove knjige. Moglo bi se pomisliti da je tono ono suprotno, tj. da prvo treba biti opisan put. No, to nije

sluaj. Onome tko samo radi "vjebe" kako bi uao u nadosjetilni svijet, a da pritom duevni pogled ne usmjeri na odreene injenice toga nadosjetilnog svijeta, tomu taj svijet ostaje neodreeni, zbunjujui kaos. ovjek se na neki nain ui naivno uivljavati u taj svijet time to upoznaje izvjesne injenice toga svijeta. Zatim, prevladavajui naivnost, poinje razmiljati o tome kako e i sm potpuno svjesno doi do doivljaja o kojima je prethodno uo. Upoznavanjem tajnoznanstvenih sadraja ovjek dolazi do uvjerenja da ipak samo to moe biti siguran put u nadosjetilnu spoznaju. Shvatit e koliko je neosnovano miljenje da nadosjetilne spoznaje djeluju sugestivno, u neku ruku kao dogme. Jer, sadraj se tih spoznaja stjee takvim duevnim ivotom koji tom sadraju oduzima svaku mo sugestije, dajui ovjeku tek mogunost da drugome govori istim nainom na koji njemu govore sve istine koje se obraaju njegovu razboritom prosuivanju. To to netko isprva ne primjeuje da ivi u duhovnome svijetu nije uzrokovano nerazboritim, sugestijom nametnutim primanjem, nego finoom i neuobiajenou onoga to je ovjek doivio prilikom itanja. - Prvim primanjem priopenja danom u prvome dijelu ove knjige ovjek postaje suspoznavateljem nadosjet i lnoga svijeta; p r a k t i n i m izvoenjem duevnih djelatnosti koje su navedene u drugome dijelu knjige ovjek postaje samostalni spoznavatelj toga svijeta. S obzirom na duh i istinski smisao, ni jedan pravi znanstvenik nee moi vidjeti proturjenost izmeu svoje znanosti utemeljene na injenicama osjetilnoga svijeta i naina na koji se istrauje nadosjetilni svijet. Taj se znanstvenik slui odreenim sredstvima i metodama. Sredstva dobiva preradom onoga to mu daje "priroda". I nadosjetilna se spoznaja slui odreenim sredstvom. To je sredstvo sm ovjek. A i to se sredstvo za duhovno istraivanje mora pripremiti. Sposobnost i snage koje mu priroda u poetku daje

bez njega se mogu preobraziti u vie sposobnosti i snage. Time ovjek moe sm sebe u in i t i instrumentom istraivanja nadosjetilnog svijeta.

Bit ovjeanstva

Kod promatranja ovjeka sa stajalita nadosjetilne spoznaje na snagu stupa ono to openito vrijedi za ovaj nain spoznavanja. To se promatranje temelji na priznavanju "objavljene tajne" u vlastitom ljudskom biu. Osjetima i razumu koji se na njih oslanja dostupan je samo dio onoga to se nadosjetilnom spoznajom otkriva o ovjekovom biu - naime, fiziko tijelo. Da bi se rasvijetlio taj pojam fizikoga tijela, potrebno je prije svega pozornost usmjeriti na pojavu koja je kao velika zagonetka rasprostrta nad cijelim ivotom: na smrt i u vezi s time na takozvano mineralno carstvo, neivu prirodu koja stalno u sebi nosi smrt. Time je ukazano na injenice koje se u potpunosti mogu objasniti samo nadosjetilnom spoznajom, a kojima treba posvetiti znatan dio ove knjige. Ovdje emo, meutim, radi orijentacije, razmotriti samo nekoliko predodbi.

Unutar vidljivoga svijeta ljudsko fiziko tijelo jest ono u emu je ovjek jednak mineralnome svijetu. Fizikim se tijelom, meutim, ne moe smatrati ono to ovjeka razlikuje od minerala. Za nepristrano je promatranje prije svega vana injenica da smrt, poto je nastupila, razotkriva od ljudskoga bia ono to je istovrsno s mineralnim svijetom. Na le se moe gledati kao na onaj ovjekov dio koji je nakon smrti podloan procesima koji postoje u mineralnom svijetu. Moe se naglasiti injenica da su u ovom dijelu ljudskoga bia, u leu, djelatne iste tvari i snage kao i u mineralnom carstvu; potrebno je, meutim, isto tako jasno naglasiti da se smru ovo fiziko tijelo poinje raspadati. No, isto je tako opravdano i rei: nema sumnje, u ovjekovu fizikom tijelu djelatne su iste tvari i snage kao i u mineralu; njihova je djelatnost, meutim, za ivota posveena jednoj vioj slubi. One poinju djelovati

jednako kao mineralni svijet tek poto je nastupila smrt. Tada nastupaju onako kako moraju nastupiti s obzirom na svoje vlastito bie - nastupaju, naime, kao snage razaranja fizike tjelesnosti.

U ovjeku, dakle, treba otro razluiti ono oigledno od onoga skrivenog. Jer, za ivota ono skriveno mora u fizikom tijelu voditi neprekidnu borbu sa snagama i tvarima mineralnog svijeta. Prestane li ta borba, na snagu stupa mineralno djelovanje. - Time nastaje trenutak kada treba nastupiti znanost o nadosjetilnom koja treba potraiti ono to vodi spomenutu borbu. A to je osjetilima skriveno i dostupno je tek nadosjetilnom promatranju. O tome kako ovjek moe postii da mu ono "skriveno" postane tako oigledno kao to su obinome oku oigledne osjetilne pojave, bit e govora u daljnjem dijelu ove knjige. Ovdje, meutim, slijede opisi onoga to se otkriva nadosjetilnom promatranju.

Ve je bilo reeno da priopenja o putu kojim se postie jedno vie gledanje ovjeku mogu biti od vrijednosti samo ako je najprije kroz izlaganja upoznao ono to se otkriva nadosjetilnim istraivanjem. Jer, na ovome se podruju moe razumjeti i ono to jo nismo vidjeli. Dobar put do gledanja je, tovie, onaj koji polazi od razumijevanja.

Iako je ono skriveno to u fizikom tijelu vodi borbu protiv raspadanja dostupno samo nadosjetilnom gledanju, ipak je njegovo djelovanje jasno uoljivo prosuivanju makar je ono bilo ogranieno na vidljivi svijet. Ta se djelovanja oituju u obliku u kojemu su za ivota sastavljene tvari i snage fizikoga tijela. Kad nastupi smrt, taj oblik malo-pomalo nestaje, a fiziko tijelo postaje dio ostalog m i n e r a l n o g svi jeta. Nadosjetilno gledanje moe, meutim, promatrati kao samostalni element ljudskoga bia ono to za vrijeme ivota spreava fizike tvari i snage da idu svojim tijekom i da razaraju fiziko tijelo. Taj se samostalni dio zove "etersko tijelo" ili "ivotno tijelo". - Da ne bi odmah u poetku nastali nesporazumi, treba, s

obzirom na naziv ovog drugog dijela ovjekova bia, u obzir uzeti dvije s tvari . Rije "eter" ovdje je upotrijebljena u drukijem smislu nego to je to sluaj u suvremenoj fizici. Ona, primjerice, oznaava nosioca svjetla. Ovdje e, meutim, rije biti ograniena u prethodno spomenutom smislu. Bit e primijenjena za ono to je dostupno viem gledanju, a to je osjetilnome promatranju prepoznatijivo samo po svome djelovanju, naime po tome to mineralnim stvarima i snagama koje postoje u fizikome tijelu daje oblik i lik. Ne treba pogreno shvatiti ni rije "tijelo". Da bi se oznaile vie razine postojanja, moraju se upotrijebiti rijei obinoga jezika. A te rijei izraavaju za osjetilno opaanje samo ono to je osjetilno. "Etersko tijelo" nije, dakako, uope n i ta tjelesno, ma kako ga god profinjeno zamiljali.*

Time to se u opisivanju nadosjetilnoga dolo do navoenja "eterskog tijela" ili "ivotnoga tijela", postignuta je toka u kojoj e se ovaj opis morati suoiti s nekim proturjenostima dananjeg naina miljenja. Razvoj ljudskoga duha doveo je do toga da se u nae vrijeme spominjanje takvoga dijela ovjekova bia mora s m a t r a t i neznanstvenim. Materijalistiki n a i n miljenja doveo je do toga da u ivome tijelu ne vidi nita drugo nego spoj fizikih tvari i snaga kao to je to u takozvanom neivome tijelu, u mineralu. No, taj je spoj u ivome sloeniji nego u neivom. Nedavno su i u obinoj znanosti postojala jo i drukija shvaanja. Tko prati radove ponekih ozbiljnih znanstvenika prve polovice devetnaestoga stoljea, vidi kako su i "ozbiljni istraivai prirode" bili svjesni da u ivome tijelu ima jo i neto drugo osim onoga to postoji u neivome mineralu. Govorilo se o nekoj "ivotnoj sili". Ta se

_______________________________________________

* O tome da se pojmom "etersko tijelo", "ivotno tijelo" ne obnavlja shvaanje stare, prirodoznanstveno prevladane "ivotne snage" autor ove knjige izjasnio se u svojoj 'Teozofiji"

"ivotna sila", dodue, ne zamilja kao gore navedeno "ivotno tijelo", ali u toj se predodbi nazire slutnja da neto slino ipak postoji. Ovu su "ivotnu silu" zamiljali otprilike tako kao da se ona u ivome tijelu pridruuje fizikim tvarima i snagama slino kao to i magnetska sila u magnetu zahvaa eljezo. Zatim je dolo vrijeme kada je ta "ivotna sila" uklonjena iz podruja znanosti. Na sva se pitanja htjelo odgovoriti fizikalnim i kemijskim uzrocima. Danas se kod nekih prirodoznanstvenih mislilaca primjeuje izvjestan povratak prijanjem shvaanju. Neki znanstvenici prihvaaju postojanje "ivotne sile", ne smatrajui je posve besmislenom. No, i oni "znanstvenici" koji se ovome priklanjaju nee se htjeti sloiti s ovdje opisanim "ivotnim tijelom". U pravilu se ne postie nikakav rezultat kada se ovjek s gledita nadosjetilne spoznaje s takvim shvaanjima u p u t a u raspravu. Ta bi spoznaja, tovie, trebala prihvatiti injenicu da je materijalistiki nain miljenja nuna popratna pojava dananjeg velikog prirodoznanstvenog napretka. Taj je n a p r e d a k uvjetovan velikim usavravan jem sredstava za osjetilno promatranje. ovjekovu je biu svojstveno da uvijek tijekom razvoja usavrava do odreenog stupnja pojedine sposobnosti na tetu drugih. Osjetilno promatranje koje se zahvaljujui prirodnoj znanosti razvilo u tako velikoj mjeri moralo je u pozadinu potisnuti njegovanje onih ovjekovih sposobnosti koje vode u "skrivene svjetove". No, dolo je vrijeme kada je to njegovanje postalo nunost. A ono skriveno ne nailazi na priznanje time to se, iako logiki dosljedno, pobijaju sudovi koji proizlaze iz nepriznavanja toga skrivenog, nego time to se to skriveno postavlja u pravo svjetlo. A zatim e ga priznati oni za koje je "dolo vrijeme".

To je ovdje trebalo rei samo zato da se, kada je rije o eterskom tijelu koje u nekim krugovima slovi kao neto krajnje fantastino, ne bi mislilo da se radi o nepoznavanju prirodne znanosti.

To je etersko tijelo, dakle, drugi lan ovjekova bia. Za nadosjetilnu spoznaju njemu pripada vii stupanj realnosti negoli fizikome tijelu. Njegov opis s gledita nadosjetilne spoznaje slijedit e tek u daljnjem tijeku ove knjige, kada postane jasno u kojem smislu treba shvatiti ove opise. Za sada e biti dovoljno ako se kae da etersko tijelo proima itavo fiziko tijelo i da ga treba smatrat i njegovim svojevrsnim arhitektom. Struje i kretanja eterskoga tijela odravaju oblik i lik svih organa. U temelju fizikoga srca nalazi se "etersko srce", u temelju fizikoga mozga "eterski mozak" itd. Etersko je tijelo u sebi ralanjeno isto kao i fiziko, samo to je sloenije. I dok su u fizikome tijelu pojedini organi jedni od drugih odijeljeni, u eterskom se tijelu sve ivahno ispreplie.

ovjek ima etersko tijelo zajedniko s biljnim kao to fiziko ima zajedniko s mineralnim svijetom. Sve to je ivo ima svoje etersko tijelo.

Od eterskoga se tijela nadosjetilno promatranje uzdie jednome daljnjem dijelu ovjekova bia. Za stvaranje predodbe o ovome lanu, nadosjetilno promatranje ukazuje na pojavu sna kao to je kod eterskoga tijela ukazivalo na smrt. Sva se ljudska djelatnost temelji na djelovanju u budnome stanju ako je rije o onome to je vidljivo. Ta je djelatnost mogua, meutim, samo ako ovjek osnaenje svojih iscrpljenih snaga potrai u snu. Djelatnost i miljenje u snu se gase, iz svjesnoga se ivota gube sve boli i sva zadovoljstva. Pri buenju ovjekove se svjesne snage diu kao iz nekih tajanstvenih, dubokih bunara. To je ista svijest koja pri usnivanju tone u mrane dubine i koja se pri buenju opet vraa. Ono to uvijek iznova budi ivot iz besvjesnoga stanja u smislu nadosjetilne spoznaje jest trei lan ovjekova bia. Moe ga se nazvati astralnim tijelom. Kao to fiziko tijelo ne moe ouvati svoj oblik zahvaljujui mineralnim tvarima i snagama koje se u njemu nalaze nego mora, da bi ga ouvalo, biti proeto eterskim tijelom, tako se ni eterske

snage ne mogu same od sebe proeti svjetlom svijesti. Etersko bi se tijelo, kada bi bilo preputeno samome sebi, moralo trajno nalaziti u stanju sna. Moe se takoer rei: ono bi u fizikome tijelu odravalo samo neku vrstu biljnog ivota. Budno etersko tijelo proeto je svjetlom astralnog tijela. Za osjetilno promatranje djelatnost toga astralnog tijela nestaje kada ovjek utone u san. Za nadosjetilno je promatranje ono jo i dalje vidljivo; vidi se, meutim, odijeljeno, izdignuto iz eterskoga tijela. Osjetilnom promatranju astralno tijelo nije dostupno, zamjetno je samo njegovo djelovanje u vidljivome svijetu. A to djelovanje u vrijeme sna nije neposredno. Isto kao to ovjek svoje fiziko tijelo ima zajedniko s mineralima, a etersko s biljkama, on je, s obzirom na svoje astralno tijelo, istovrstan sa ivotinjama. Biljke se nalaze u neprekidnom stanju sna. Tko ove stvari ne prosuuje tono, moe doi u zabludu da i biljkama pripie neku vrstu svijesti kao to je u budnome stanju imaju ivotinje i ljudi. To se, meutim, moe dogoditi samo ako ovjek ima netonu predodbu o svijesti. Tada se kae: ako biljka primi neki vanjski podraaj, ona e se pokrenuti isto kao i ivotinja. Govori se o osjetljivosti ponekih biljaka koje, primjerice, skupljaju svoje listove kada na njih djeluju neki vanjski podraaji. No, svijest nije oznaena time to neko bie reagira na pojedini podraaj, nego time to bie u svojoj nutrini neto doivljava, to je u odnosu na obino reagiranje neto novo. Inae bi se o svijesti moglo govoriti i onda kada pod utjecajem topline komad eljeza povea svoj volumen. Svijest postoji tek onda kada, primjerice, bie zbog utjecaja topline u svojoj nutrini doivi bol.

etvrti lan koji ovjeku pripisuje nadosjetilna spoznaja nije zajedniki s vidljivim svijetom. To je ono to ga razlikuje od ostalih bia njegove okoline, ono po emu je on kruna stvorenja koja ga okruuju. Nadosjetilna spoznaja stvara predodbu o tome daljnjem lanu ovjekova bia, ukazujui na to da i

unutar svjesnog doivljavanja postoje bitne razlike. Te se razlike uoavaju odmah kad ovjek usmjeri pozornost na to da on u budnome stanju s jedne strane neprekidno stoji u sreditu doivljaja koji moraju doi i proi, a da s druge strane postoje i doivljaji kod kojih to nije sluaj. To osobito jasno dolazi do izraaja kada se usporede ljudski i ivotinjski doivljaji. ivotinja sasvim neposredno doivljava utjecaje vanjskoga svijeta te pod utjecajem topline i hladnoe, boli i radosti postaje svjesna gladi i ei na osnovi pravilnog odvijanja svojih tjelesnih procesa. ovjekov se ivot ne iscrpljuje s takvim doivljajima. On moe izraziti udnje i elje koje sve to nadilaze. Pomnim promatranjem moglo bi se kod ivotinje uvijek dokazati gdje je u tijelu ili izvan njega povod za neku radnju ili neki osjeaj. Kod ovjeka to nikako nije sluaj. On moe razviti elje i poude za koje povod ne postoji ni unutar ni izvan njegova tijela. Svemu onome to pripada u ovo podruje treba pripisati poseban izvor. A u duhu nadosjetilne znanosti taj se izvor moe smatrati ovjekovim J a . Stoga je Ja etvrti lan ovjekova bia. - Kada bi astralno tijelo bilo preputeno samome sebi, u njemu bi se odigravale ugode i boli, osjeaji gladi i ei, ali tada ne bi postojao osjeaj da u svemu tome postoji neto trajno. To trajno nije Ja nego je Ja ono koje doivljava to to je trajno. Na ovome podruju treba vrlo jasno odreivati pojmove kako ne bi dolo do nesporazuma. Zamjeivanjem neega postojanog, trajnog u mijeni unutarnjih doivljaja poinje svitati "Ja osjeaj". Osjeaj gladi ne moe nekom biu dati Ja osjeaj. Glad nastaje kada se kod nekog bia ponavlja povod za glad. Ono navaljuje na hranu upravo zbog ovih opetovanih povoda. Ja osjeaj nastaje tek kada na hranu ne nagone samo ti opetovani povodi nego ako je pri prethodnom zasienju nastalo zadovoljstvo, ugoda i ako je ostala svijest o tome zadovoljstvu tako da hrani ne nagoni samo sadanji osjeaj gladi nego i minuli osjeaj ugode i zadovoljstva.

- Kao to se fiziko tijelo raspada ako ga na okupu ne dri etersko tijelo, kao to etersko tijelo tone u besvijest ako ga svjetlom ne proima astralno tijelo, tako bi astralno tijelo uvijek iznova moralo prepustiti prolost zaboravu kada Ja tu prolost ne bi sauvalo za sadanjost. Ono to je za fiziko tijelo smrt, a za etersko san, to je za astralno tijelo zaborav. Moe se rei; eterskom je tijelu svojstven ivot, astralnome svijest, ljudskome Ja sjeanje.

Lako je potpasti zabludi da se biljci pripie svijest, a jo lake ivotinji pripisati sjeanje. Vrlo je lako pomisliti na sjeanje kada pas prepoznaje svoga gospodara kojega moda prilino dugo nije vidio. Ustvari se takvo prepoznavanje ne temelji na sjeanju nego na neemu posve drugom. Pas prema svome gospodaru osjea izvjesnu privlanost. Ona proizlazi iz gospodareva bia. Gospodareva nazonost priinja psu zadovoljstvo. I svako njegovo ponovno pojavljivanje povod je novom zadovoljstvu. Sjeanje, meutim, postoji samo onda kada bie svoje doivljaje ne osjea samo u sadanjosti, nego ako umije sauvati doivljaje prolosti. ak ako se ono i prizna, moe se ipak pasti u zabludu da pas ima sjeanje. Moglo bi se, naime, rei: on tuguje kada ga gospodar napusti, to znai da se s jea svoga gospodara . I ovo je n e t o n o prosuivanje. Kao posljedica suivota s gospodarom njegova nazonost postaje psu potrebom te on gospodarevu odsutnost osjea slino kao to osjea glad. Tko ovakve razlike ne vidi, ne moe shvatiti odnose ivota.

Zbog izvjesnih p r e d r a s u d a ovakvomu e se izlaganju prigovoriti kako se ne moe znati postoji li kod ivotinja neto slino ljudskome sjeanju ili ne postoji. No, takav prigovor proizlazi iz nekolovanog promatranja. Tko na primjeren nain umije promatrati kako se ivotinja ponaa u vezi sa svojim doivljajima, primijetit e razliku izmeu njezina i ovjekova ponaanja. Uvidjet e da se ivotinja ponaa u skladu

s pomanjkanjem sjeanja. To je za nadosjetilno promatran je bez daljnjega j a s n o . No, ono to nadosjetilnom promatranju neposredno dolazi do svijesti moe se prepoznati i po njegovom djelovanju koje je d o s t u p n o os jet i lnom opaaju proeto miljenjem. Velika je zabluda kada se misli da ovjek zna za svoje sjeanje zahvaljujui u n u t a r n j e m duevnom promatranju koje ne moe provesti kod ivotinja. Ono to ovjek moe rei o svojoj sposobnosti pamenja to, naime, uope ne moe saznati nikakvim unutarnjim duevnim promatranjem nego samo svojim doivljajima koji nastaju na osnovi njegova ponaanja spram stvari i zbivanja u vanjskome svijetu. Ti se doivljaji sa samim sobom, s drugim ovjekom, pa i sa ivotinjama odvijaju na potpuno isti nain. Samo je privid koji ovjeka zavarava kada misli da prosuuje postojanje sjeanja jedino na osnovi unutarnjeg promatranja. Sud o toj snazi donosi se na osnovi uvida u povezanost ivota steenoga u vanjskom svijetu. A ta se povezanost moe prosuditi i kod sebe i kod ivotinja. U vezi s time treba rei da naa uobiajena psihologija boluje od svojih potpuno nekolovanih, netonih i zbog pogreaka u promatranju u velikoj mjeri zavaravajuih predodbi.

Sjeanje i zaborav za Ja znae neto slino onome to su za astralno tijelo budnost i spavanje. Kao to snom dnevne brige i jadi nestaju u nitavilu, tako zaborav svojim velovima zastire muna iskustva ivota gasei tako dio prolosti. I kako je san potreban da bi se iscrpljene ivotne snage opet obnovile, tako ovjek mora iz sjeanja izbrisati izvjesne dijelove prolosti kako bi se slobodno i bez predrasuda suoio s novim doivljajima. A upravo mu iz zaborava izrasta snaga za opaanja neega novog. Prisjetimo se, na primjer, uenja pisanja. Dijete kad odraste zaboravlja sve pojedinosti koje je doivjelo dok je uilo pisati. Ono to ostaje jest sposobnost pisanja. Kako bi ovjek mogao pisati kada bi se svaki put uzimajui pero u

dui javljala sva sjeanja na doivljaje kroz koje je pri uenju pisanja morao proi.

Sjeanje se pojavljuje u razliitim stupnjevima. Ve je i to najjednostavniji oblik sjeanja kada ovjek zamijeti neki predmet, a kada od njega odvrati pogled ponovno uspijeva probuditi predodbu o njemu. Tu je predodbu ovjek stvorio dok je promatrao predmet. Pritom se izmeu njegova astralnog tijela i njegovog Ja odigrao proces. Astralno je tijelo osvijestilo vanjski utisak (ovdje ne u znaenju "dojam, doivljaj" nego neto to je utisnuto) predmeta. No, znanje o tome predmetu trajalo bi samo tako dugo dok je predmet prisutan. Ja mora to znanje uiniti svojim vlasnitvom. - U ovoj toki nadosjetilno shvaanje razlikuje tjelesno od duevnog. O astralnome se tijelu govori tako dugo dok se misli na nastajanje znanja o pr i sutnom predmetu. A ono to znanju daje trajnost jest dua. Iz ovoga se vidi kako je u ovjeku usko povezano astralno tijelo s onim dijelom due koji znanju daje trajnost. Oni su na izvjestan nain sjedinjeni u jedinstveni element ovjekova bia. Stoga se ovo sjedinjenje moe oznaiti kao astralno tijelo. A ako se hoe toan naziv, moe se o astralnome tijelu govoriti kao o duevnom tijelu, a o dui, ako je ona s njime sjedinjena, kao o dui osjeta.

Ja se uzdie viem stupnju svoga bia kada svoju djelatnost usmjeri na ono to je od znanja o stvarima uinilo svojim vlasnitvom. To je djelatnost kojom se Ja sve vie oslobaa od predmeta opaaja kako bi se posvetilo radu na svome vlasnitvu. Onaj dio due koji je u tome djelatan moe se nazvati duom razuma, odnosno duom udi. - Kako dui osjeta, tako je i dui razuma svojstveno da rade s onim to primaju osjetilnim opaanjem te to zatim pohranjuju u sjeanju. Pritom je dua potpuno predana vanjskome svijetu. Primila je izvana i ono to je zahvaljujui sjeanju uinila svojim vlasnitvom. Ona se, meutim, moe nad sve ovo izdii. Ona nije samo dua osjeta i

razuma. Nadosjetilno shvaanje moe najlake stvoriti predodbu o tom izdizanju ako ukae na jednu vrlo jednostavnu injenicu koju, meutim, treba shvatiti u njezinom obuhvatnom znaenju. To je injenica da u cjelokupnome opsegu jezika postoji samo jedna jedina rije koja se po svojoj biti razlikuje od svih drugih rijei. Ta rije je "Ja". Svaki ovjek moe nekome predmetu ili biu dati bilo koje ime. Ja kao oznaka za neko bie ima smisla tek ako je to bie primijeni na sebe. Do ljudskoga u h a rije "Ja" nikada ne moe doprijeti izvana kao oznaka njega samog jer je svaki ovjek moe primijeniti samo na sebe. "Ja sam Ja samo za sebe; za svakoga drugog sam Ti; a i svaki drugi ovjek za mene je Ti." Ova je injenica vanjski izraz jedne vane istine. Istinska bit Ja neovisna je o svemu vanjskome; zbog toga ga tim imenom nitko ne moe zazvati izvana. Stoga ona religiozna opredjeljenja koja su sauvala svoju povezanost s nadosjetilnim svijetom nazivaju oznaku Ja "neizrecivim imenom bojim". Jer, upravo se na to misli kada se rabi taj izraz. Onome dijelu ljudske due koji je time miljen nema pristupa nita izvanjsko. To je "skriveno svetite" due. Do njega ima pristup samo takvo bie koje je s duom istovrsno. "Bog koji u ovjeku prebiva progovara kada se dua spozna kao Ja." Kao to dua osjeta i dua razuma ive u vanjskome svijetu, tako trei element due uranja u boansko kada se ona vine do opaanja svog vlastitog bia.

S tim u vezi moe lako nastati nesporazum da ovakvo shvaanje tumai kako su Ja i Bog jedno. No, uope nije reeno da je Ja Bog nego da su Ja i ono boansko iste vrste i iste biti. Tvrdi li netko da je kap vode uzeta iz mora more ako kae da je kap po svojoj biti i supstanciji ista kao more? Ako netko ba hoe upotrijebiti neku usporedbu, onda se moe rei: onako kako se kap odnosi spram mora, tako se Ja odnosi spram boanskog. ovjek moe u sebi pronai boansko jer je njegovo praiskonsko bie uzeto iz

boanskoga. Time ovjek stjee trei lan due, unutarnje znanje o samome sebi, dok od astralnoga tijela dobiva znanje o vanjskome svijetu. Stoga tajna znanost ovaj trei dio due moe nazvati i duom svijesti U tome je smislu dua trolana: dua osjeta, dua razuma i dua svijesti. Kao to je i tijelo trolano: fiziko tijelo, etersko tijelo i astralno tijelo.

Psiholoke greke u promatranju sline onima o kojima je bila rije u vezi s prosuivanjem sposobnosti sjeanja oteavaju i pravi uvid u bit ljudskog J a . Poneke stvari kao da proturjee ovome to je prethodno bilo reeno, a one to naprotiv upravo potvruju. To je, primjerice, sluaj s primjedbama koje o Jastvu iznosi Edward von Hartmann na 55. str. svoje knjige Osnove psihologije (Grundrisse der Psychologie): "Samosvijest je starija od rijei Ja. Osobne su zamjenice prilino kasni proizvod jezinog razvoja i u jeziku slue samo kao skraenice. Rije 'Ja' kratka je zamjena za ime govornika, to je zamjena to je svaki govornik kao takav koristi za sebe bez obzira na to kojim ga imenom drugi nazivaju. Samosvi jest se kod ivotinja i kod nekolovanih gluhonijemih ljudi moe razviti do vrlo visokog stupnja ak i mimo povezanosti s nekim imenom. Svijest o vlastitom imenu moe u potpunosti nadomjestiti pomanjkanje rijece Ja. Tim se uvidom gubi magina aureola kojom je za mnoge zaodjenuta ri jeca J a ; o n a ne moe n i t a dodat i po jmu samosvijesti, itav svoj sadraj prima tovie samo od njega." ovjek se s takvim shvaanjima moe potpuno sloiti; moe se sloiti i s time da se rijei "Ja" ne moe dati nikakva arobna aureola koja bi pomuti la razborito shvaanje. A za bit neke stvari nije presudno kako nastaje rije koja je oznaava. Bitno je, meutim, da je stvarno bie toga Ja u samosvijesti starije negoli rije Ja. ovjek je prisiljen da tu rije s njezinim samo njoj pripadnim svojstvima upotrebljava u situacijama koje, za razliku od ivotinja, u svome odnosu s vanjskim svijetom drukije doivljava. Isto tako kao

to se nita ne moe spoznati o biti trokuta time to se pokae kako je nastala rije "trokut", tako je za spoznaju biti "Ja" nebitno kako je u jezinome razvoju ta rije nastala.

Tek se u dui svijesti razotkriva istinska priroda Ja . Jer, dok se dua osjeajima i razumom gubi u drugim stvarima, ona kao dua svijesti zahvaa svoje vlastito bie. Stoga se ovo Ja percipirano duom svijesti ne moe drukije opaati negoli odreenom unutarnjom djelatnou. Predodbe o vanjskim predmetima nastaju onako kako se ti predmeti pojavljuju i nestaju: one na osnovi vlastite snage u razumu djeluju i dalje. No, ako Ja hoe opaati samo sebe, ono se ne moe jednostavno predati; da bi imalo svijest o svome biu, Ja ga unutarnjom djelatnou mora tek izvui iz vlastitih dubina. Unutarnja djelatnost Ja zapoinje s opaajem Ja, sa samoosvjetenjem. Ovom djelatnou opaaj Ja u dui svijesti ima za ovjeka sasvim drukije znaenje nego promatranje svega drugog to mu pridolazi putem triju tijela i ostalih dvaju lanova due. Snaga koja objavljuje Ja u dui svijesti ista je kao i ona koja se objavljuje u itavom ostalom svijetu. Samo to ta snaga ne dolazi neposredno do izraaja u tijelu i u niim lanovima due nego se postupno objavljuje u njihovom djelovanju. Najnia je objava ona putem fizikoga tijela; zatim se postupno die do onoga to ispunjava duu razuma. Moglo bi se rei: s uspinjanjem, na svakoj stubi otpada po jedan veo koji zastire ono skriveno. U ovome to ispunja duu svijesti, to skriveno ulazi razotkriveno u najunutarnjiji hram due. Tu se oituje tek kao kaplja iz mora sveproimajue duhovnosti. A ovjek tu duhovnost mora ponajprije ovdje dokuiti. On je mora spoznati u samome sebi; a tada je moe spoznati i u njezinim objavama.

Ono to poput kapi prodire u duu svijesti, to tajna znanost naziva duhom. Tako je dua svijesti povezana s duhom koji je ono skriveno u svemu objavljenome. A ako ovjek hoe dohvatiti duha u svemu objavljenom,

tada on to mora uiniti na isti nain kojim dohvaa Ja u dui svijesti. Onu djelatnost koja ga je dovela do opaanja toga Ja mora usmjeriti na objavljeni svijet. Time se on razvija prema viim stupnjevima svojega bia. Tjelesnim i duevnim lanovima pridodaje neto novo. Kao sljedee osvaja i ono to je skriveno u niim lanovima njegove due. A to postie radom na svojoj dui koji proizlazi iz njegovog Ja . Predanost tom radu postaje oigledna ako se ovjeka, jo sasvim obuzetog niskim poudama i takozvanim osjetilnim uicima, usporedi s ovjekom plemenitih ideala. Takvim ovjekom postaje onaj tko se sustegne od niih nagnua i obrati onima viim. Time je iz Ja djelovao oplemenjujui i oduhovljujui svoju duu. Ja je postalo gospodarom ivota due. To moe ii tako daleko da u dui vie nema mjesta ni jednoj poudi, ni jednoj strasti, a da pritom Ja nije ona sila koja omoguava njihov pristup. Tada itava dua postaje objavom Ja, kao to je to prije bila samo dua svijesti. Ustvari se sav k u l t u r n i ivot i sve d u h o v n o n a s t o j a n j e ovjeanstva sastoji od rada kojemu je cilj vladavina J a . Svaki je dananji ivui ovjek ukljuen u ovaj rad: htio on to ili ne, bio on toga svjestan ili ne.

Taj rad vodi prema viim stupnjevima ovjekova bia. Njime ovjek razvija vie lanove vlastitog bia. Ti se lanovi nalaze s one strane njemu objavljenog svijeta. ovjek, meutim, moe ne samo radom iz Ja na svojoj dui postati njezinim vladarom tako da ona iz objavljenog svijeta moe dokuiti onaj skriveni, on moe taj rad proiriti. Moe ga proiriti na astralno tijelo. Time Ja ovladava astralnim tijelom i sjedinjuje se s njegovim skrovitim biem. To astralno tijelo koje je Ja osvojilo i preobrazilo moe se nazvati duhom--samim. (To je isto ono to se u istonjakoj mudrosti naziva "manasom".) Duh-sm vii je lan ovjekova bia, u njemu je sadran kao klica koja se tijekom ovjekova rada na samome sebi sve vie razvija.

Kao to ovjek ovladava svojim astralnim tijelom time to osvaja snage koje se iza njega kriju, tako se to tijekom razvoja dogaa i s eterskim tijelom. Rad na eterskom intenzivniji je od rada na astralnom tijelu jer je ono to se krije u eterskom obavljeno dvama velovima, a kod astralnog tijela samo jednim. Razlike u radu na ovim dvama tijelima mogu se uoiti ako se promatraju promjene koje mogu nastupiti tijekom ovjekova razvoja. Razmislimo ponajprije kako se stanovita svojstva ovjekove due razvijaju kada na dui radi Ja. Kako se mijenjaju elje i udnje, radosti i boli. ovjek se samo treba prisjetiti vremena svojega djetinjstva: emu se tada radovao, to mu je priinjalo bol? to je poslije jo dodatno nauio osim onoga to je znao u djetinjstvu? Sve je to samo izraz toga kako je Ja preuzelo vlast nad astralnim tijelom. Astralno je tijelo nositelj vremena u usporedbi radosti i patnje, veselja i boli. Usporedimo kako se malo tijekom vremena mijenjaju neka druga ovjekova svojstva, primjerice njegov temperament, dublje osobine njegova karaktera itd. ovjek koji je kao dijete bio nagao, zadrat e i poslije, tijekom ivota stanovitu sklonost prema naglosti. Ovo je tako uoljivo da ima mislilaca koji potpuno negiraju mogunost mijenjanja temeljnog ovjekova karaktera. Smatraju da je karakter tijekom ivota nepromjenjiv, a da se oituje u razliitim oblicima. Takva se prosudba temelji, meutim, samo na netonom promatran ju . Tko ima smis la za uoavanje takvih stvari, tomu je jasno da se zbog utjecaja ovjekova Ja mijenja njegov karakter i temperament. Svakako je ova promjena s obzirom na promjenu prethodno navedenih svojstava vrlo spora. Moe se uzeti usporedba da je odnos izmeu tih dviju promjena isti kao odnos izmeu kretanja velike i male kazaljke na satu. No, snage koje utjeu na promjenu karaktera i temperamenta pripadaju skrivenom podruju eterskog tijela. Snage koje uvjetuju promjenu karaktera i temperamenta istovrsne su sa snagama

koje vladaju u carstvu ivota, sa snagama, dakle, koje slue rastu, prehrani i razmnoavanju. Te e stvari u daljnjem tijeku izlaganja biti jo dodatno objanjene. Ja, dakle, ne radi na astralnome tijelu ako se ovjek, samo predaje veselju i patnji, radosti i boli nego ako mijenja obiljeje tih duevnih svojstava. Taj se rad isto tako protee na etersko tijelo ako Ja usmjeri svoju d je la tnost na promjenu k a r a k t e r n i h osobina, temperamenta itd. A svaki ovjek radi i na ovoj promjeni, bio on toga svjestan ili ne. Najjai poticaji u obinom ivotu koji vode ovim promjenama jesu oni religiozni. Ako se Ja uvijek iznova izlae poticajima koji izviru iz religije, tada e oni u njemu stvoriti mo koja e djelovati do u etersko tijelo i preobraavati ga kao to i neznatni j i poticaji u ivotu uvjetuju preobrazbu astralnoga tijela. Ovi manji poticaji ivota koje ovjek pr ima putem uenja, razmiljanja, oplemenjivanjem osjeaja itd. ovise o mnogobrojnim i promjenjivim initeljima ivota. Religiozni osjeaji, meutim, obiljeavaju jedinstvenou sve miljenje, osjeanje i htijenje. Kao da sav duevni ivot obasjavaju zajednikim, jedinstvenim svjetlom. ovjek danas misli i osjea jedno, sutra drugo. Za to postoje najrazliitiji povodi. Tko, meutim, voen svojim religioznim osjeanjem, ma kakvo ono bilo, nasluuje neto to se kao nit provlai kroza sve prolazno, dananje e misli i osjeaje i sutranje doivljaje svoje due isto tako povezati s tim osnovnim osjeanjem. Time religiozno vjerovanje duboko zahvaa u duevni ivot; zahvaljujui neprekidnom ponavljanju, njegov utjecaj s vremenom sve vie jaa. Stoga religiozni poticaji imaju snagu djelovanja na etersko tijelo. Na slian nain na ovjeka djeluju utjecaji istinske umjetnosti. Prome li on pomou vanjske forme, boje i zvuka nekog umjetnikoga djela njegove d u h o v n e osnove predodbama i osjeajima, tada e poticaji koje je Ja na taj nain primilo djelovati sve do u etersko tijelo. Domislimo li ovo do kraja, moi emo prosuditi kakvo

golemo znaenje ima umjetnost za cjelokupan ljudski razvoj. Time je navedeno samo poneto od onoga to ljudskom Ja daje poticaje da djeluje na etersko tijelo. U ovjekovu ivotu ima mnogo takvih utjecaja koji nisu toliko oigledni kao ovi navedeni. Ve iz ovoga je, meutim, uoljivo da je u njemu skriven jo jedan lan njegova bia koji Ja sve vie i vie izgrauje. Taj lan, kao drugi lan duha, moe se oznaiti kao ivotni duh. (To je ono to se u istonjakoj mudrosti naziva "Budhi".) Naziv "ivotni duh" odgovara zato jer su u onome to oznaava djelatne iste snage kao i u "ivotnom tijelu"; samo to u tim snagama kada se oituju kao ivotno tijelo nije djelatno ljudsko Ja . Oituju li se, meutim, kao ivotni duh, proete su djelatnou Ja .

ovjekov intelektualni razvoj, njegovi proieni i oplemenjeni osjeaji i volja