1

ELIZABETH CHADWICK

UTVRDE I SJENE

SKAN: ZIKI OBRADA: ANNA

Prevela s engleskoga Lidija Toman

2

Zahvale

Od srca zahvaljujem ljudima koji su mi pružili podršku dok je nastajala ova knjiga. Molim naklon za: Carole Blake, vrhunsku književnu agenticu, koja je, poput mene, obožavateljica Meat

Loafa; Barbaru Daniel, moju divnu urednicu iz kuće Time Warner Books. Bez obzira koliko

je zaposlena, uvijek će naći vremena za svoje autore; Richendu Todd i Sheenu-Margot Gibson, koje moraju obavljati prljavi posao

stavljanja zareza tamo gdje trebaju biti, koje prate kako pišem i paze da negdje na pola puta nijedan lik ne promijeni boju kose ili očiju;

Mog supruga i sinove Rogera, Iana i Simona, koji me drže čvrsto na zemlji i koji se brinu o tome da mi ne ponestane čaja i čokolade dok pišem;

Našeg psa, s kojim se smijem i odlazim u šetnje, jer mi daje vremena za razmišljanje i priliku da uživam u mijenama godišnjih doba (nećemo spomenuti incident s fazanom!); molim naklon i za moje dvije mačke. Doduše, kradu mi stolicu na kojoj sjedim dok pišem, hodaju po tipkovnici i unose mi se u lice dok pokušavam raditi, pa zapravo nisam sigurna zaslužuju li da ih spomenem!

Drage prijatelje koje sam upoznala na internetu, a osobito članove Penman Reviewa koji mi pružaju toliko radosti i podrške. Također želim zahvaliti se svojoj e-listi... a ponajviše na akcijskoj figurici Aragorna;

Brojne članove društva Regia Anglorum Living History, koji su trpjeli moja bezbrojna pitanja i moja zagorjela jela, a osobito skupinu Conroi de Vey. Kunem se da likove iz knjige nisam utemeljila na vama, koliko god sličnosti bilo između vas i njih;

Dr. Gillian Polack, kojoj dugujem posebnu zahvalnost za ime Brunin - moguću varijantu nadimka Le Brun.

3

Dječak i djevojčica

4

Sajam svetog Petra, Shrewsbury,

kolovoz 1148.

Onog dana kad je Brunin FitzWarin sreo ljude koji će mu promijeniti život, bilo mu je deset godina i lutao je među štandovima na Sajmu svetog Petra bez pratnje.

Mark, pobočnik njegovog oca, koji je trebao na nj paziti, ostao je na jednom od štandova s pićima, dopustivši da mu svu pažnju odvuče prepun vrč piva i krčmaričina stasita kći. Bruninu je dosadilo promatrati očijukanje odraslih pa se zaputio u obilazak štandova posve sam. Bio je mršav dječarac, maslinaste puti i tamnosmeđih, gotovo crnih očiju. Otud mu i nadimak, jer pravo mu je ime bilo Fulke, kao i njegovom ocu. Petoro starije braće bilo je svijetle puti poput roditelja, a Brunin, prema riječima dobronamjernih, nalikovao je svom djedu, lorenskom plaćeniku sumnjiva porijekla. Oni manje dobronamjerni govorili su pak da Brunin nije dijete svojih roditelja, već uljez kojeg su podmetnule vile što obitavaju na brežuljicima Walesa.

Prošao je pokraj štanda na kojem se kuhalo i peklo. Ondje su na rešetki okretali zobene kekse i prodavali ih posjetiteljima. Neka žena kupila je nekoliko keksa te ih je dijelila svojoj djeci, koja su je okružila sa svih strana. Nervozno je prekorila jednog od dječaka, ali trenutak kasnije pomilovala ga je po glavi. Vidjevši Bruninov čeznutljiv pogled, otkinula je komadić posljednjeg keksa i pružila mu ga, kao da pokušava namamiti divlju životinju. Brunin je odmahnuo glavom i brzo nastavio dalje. Nisu keksi bili razlogom njegova tugaljivog pogleda.

»Vrčevi i krigle!« povikao je trgovac Bruninu na uho. »Lonci i zdjele! Najbolja roba u Stamfordu i Nottinghamu!« Čovjek je mahao ulaštenim zelenim vrčem na čijem je grliću bilo urezano nasmijano lice. Rumenih obraza i svadljiva, jedna štedljiva domaćica vrlo se živahno prepirala s trgovčevim pomoćnikom oko cijene lonca.

Svakog bi se ljeta trgovci na tri puna dana okupili u Shrewsburyju kako bi izložili svoju robu u hladovini golemog benediktinskog samostana svetog Petra i Pavla. Čak ni nemiri izazvani građanskim ratom, što se vodio između pristaša kralja Stjepana i carice Matilde nisu mogli smiriti strast naroda prema cjenkanju i rijetkim predmetima. Bruninov otac, Fulke FitzWarin, tvrdi da su nemiri čak učinili sajam privlačnijim, jer je ljudima pružao priliku da traže saveznike i istomišljenike, dok se naizgled bave posve uobičajenim, legitimnim poslovima.

I FitzWarin je bio na sajmu, a Brunina je nakratko povjerio Marku. Trebali su se opet sastati na tržnici konja u osamnaest sati, kad samostanska zvona stanu pozivati na misu. Brunin je trebao dobiti novog ponija. Naime, brzo je rastao te je gotovo prerastao malog velškog ponija koji mu je služio još od šeste godine. Baka ga je prošlog tjedna prozvala nadimkom Paukove Noge, kao da je njegov nagli rast kakav grijeh.

Jezici kojim su govorili trgovci dopirao je do njegovih ušiju sa svih strana. Latinski i francuski, kojim su se služili bogatiji trgovci, bili su mu dobro poznati. Ponegdje bi se začuo i velški glas te bi na trenutak nadjačao engleski žamor. Brunin je natucao i velški i engleski, no nikad ih nije govorio pred bakom, osim onda kad bi je htio namjerno naljutiti.

5

Oko štandova s tkaninama rojile su se žene. Gledale su, pipkale, raspravljale i čeznule, a poneka bi nešto i kupila. Bruninova je majka imala svilenu haljinu boje crvenog zlata, a takva je svila bila izložena baš na tom štandu. Vidio je tu haljinu u njezinoj škrinji, ali majka ju je rijetko nosila. Rekla mu je jednom prigodom, bezizražajna pogleda, kako je to bila njezina vjenčana haljina.

Brunin je zastao pokraj jednog štanda kako bi pomilovao leglo pjegavih štenaca. Trgovac je ondje držao i dva sićušna psa duge, svilenkaste dlake. Oko vrata su im bile vezane šarene vrpce. Zvuk njihovoga tanašnog laveža parao je Bruninu uši. Pokušao je zamisliti svog oca kako u kuću donosi ove štakorčiće i tiho se nasmijao. FitzWarin je volio samo lovačke pse, što veće to bolje.

Hodajući polako prema sajmu konja, Brunin se pitao hoće li uspjeti nagovoriti oca da ovaj put uzme u obzir ponija šarca ili vranca - nešto posve drukčije od uobičajene kestenjaste ili smeđe boje. Naravno, konji neobičnih boja su skuplji, a ako cijena ne bude razumna, otac mu ga neće kupiti.

Put do tržnice konja vodio je prolazom u kojem su kovači izložili oružje. Prizor blistavih oštrica i mačeva, sjekira i bodeža, štitova i verižnih oklopa te šljemova i raznovrsne ratničke opreme privukao je Bruninov pogled i zagolicao mu maštu. Tu je bio nož čije su kožnate korice bile ukrašene uzorkom, nalik na one kakve je Mark nosio za pojasom. Bio je tu i mač s crvenom pletenom drškom te kovački čekić s ugraviranim natpisom na latinskom jeziku. Bruninu su rasle zazubice. Katkad bi isukao očev mač iz korica i pretvarao se da je veliki ratnik Roland koji brani klanac Roncesvalles od nevjernika. Jednom ga je prilikom u takvom sanjarenju uhvatila baka i oštro ga prekorila jer je ostavio masne otiske na uglancanom čeliku. Nakon toga je postao oprezniji i - zapamtivši njezine riječi - uvijek bi svojom tunikom očistio mač prije nego što bi ga vratio u korice.

Štandu je prišao i jedan velikaš sa svojom pratnjom i stao pregledavati mačeve. Brunin je gledao kako u rukama važe mač koji mu je pružio trgovac.

»Ima pravu težinu«, rekao je velikaš kimajući glavom. »Doduše, drška je prekratka. Ne želim u bitki izgubiti jagodice.« Zamahnuo je mačem, ispitujući kakav je osjećaj njime rukovati.

Izveo je još jedan spretan zamah na suprotnu stranu, a potom mač vratio trgovcu. »Imamo i nešto slično, kad vam se već sviđa takva oštrica, gospodine«, rekao je

trgovac. »Pogledajte ovaj.« Pružio mu je još jedan mač, u finim koricama boje crvenih ruža.

Očaran, Brunin je prišao bliže, ali istog ga je trena odgurnuo plavokosi mladić, jedan od velikaševih štitonoša. »Miči se, derle,« rekao mu je uz podsmijeh. »Vrati se svojoj dadilji.«

Bruninu su porumenjeli obrazi. Mladić je nosio vunenu tuniku krvavocrvene boje, a za pojasom je imao nož, dugačak gotovo kao i Markov. Jednu je ruku prislonio na držak, kao da se sprema isukati ga. Bruninu je taj nagovještaj prijetnje izazvao nelagodu.

»Maca mu je pojela jezik«, zlurado se nasmijao drugi mladić, malo mlađi i punašniji od prvoga, odjeven sav u plavo. »A možda je Velšanin pa nas ne razumije. Izgleda kao Velšanin, zar ne?«

Brunin je ponosno podigao glavu. Ukrutio je svaki mišić svoga tijela, trudeći se da ostane smiren. »N-nisam Velšanin«, odvratio je.

6

Velikaš je prestao promatrati drugi mač i pogledao je u Brunina. »Ernalte, Geralde,« pustite dječaka na miru. Neka gleda ako želi.« Njegov je ton bio blag i pun razumijevanja. »Kako ti je ime, momče?«

Brunin je posegnuo za dobrim manirama. »Fulke, gospodaru«, odgovorio je, rekavši svoje pravo ime. »Fulke FitzWarin...«

Sva je blagost nestala iz velikaševih očiju. »Od Whittingtona?« »Da, gospodine.« »A zašto šećeš ovuda sam?« »Čekam oca«, odgovorio je Brunin. Čovjek je podignuo glavu i pogledao uokolo, kao da očekuje da će među mnoštvom

ugledati Bruninova oca. »Onda je bolje da ga ne čekaš u mojoj blizini«, rekao je. Glas mu više nije zvučao toplo. »Ako je i prema svojoj zemlji toliko nemaran koliko je nemaran prema sinu, mogao bi izgubiti i jedno i drugo.« Okrenuo je Bruninu leđa, pokazavši mu time da je razgovor završen, a potom je vratio trgovcu mač i stao se s njime dogovarati o kupnji.

Brunin se začudio. Nije razumio otkud tako iznenadna promjena, no shvatio je da je ondje nepoželjan i da to sigurno ima veze s njegovim ocem. Okrenuo se, spreman da ode, kad je dobio snažan udarac u leđa. Posrnuo je, iznenađen, i okrenuo se. Pred njim su stajali plavokosi mladić i njegov punašni prijatelj.

»Znaš li što se događa mladunčetu kad se udalji iz brloga?« upitao je plavokosi, glasom koji više nije nije bio dječačaki, ali nije još bio ni glas odrasla muškarca. Izvukao je nož.

Brunin je progutao knedlu i obuzeo ga je strah. »Misliš li da se boji?« Punašni je momak još jedanput gurnuo dječaka, a oči su mu

sjale kao u kakvoga grabežljivca. »Pa jasno da se boji.« »Ne bojim se!« usprotivio se Brunin. Nešto mu se čudno zbivalo u mjehuru, više ga

nije mogao kontrolirati kao da je oštrica plavokosog mladića presjekla tu njegovu sposobnost.

Mladić je palcem prešao preko vrha oštrice, a potom je kažiprstom klizio njezinim rubom. »Trebao bi se bojati, psetance«, rekao je. »A što kažeš na to da ti odsiječem rep i pošaljem te tvome leglu tako kusastoga?« Znakovito je prislonio nož točno ispod Bruninova nosa.

Brunin se trznuo. Znao je da se tako pravi muškarci ne ponašaju, ali nije se mogao svladati. Požalio je što nije kod kuće, s majkom i braćom, pa čak i s bakom. Požalio je što nije ostao s Markom, bez obzira što bi se nasmrt dosađivao.

Stitonoša u plavom zgrabio je Brunina za ruku. »Da ga ja pridržavam?« »Ako želiš.« Strah je sijevnuo Bruninovim tijelom poput munje. Udario je svog napadača nogom

u potkoljenicu, a zatim ga je ugrizao za ruku kojom ga je držao za lakat. Mladić je jauknuo i pustio Brunina, a Brunin je dao petama vjetra. Provlačio se među štandovima, spretno i brzo poput jegulje, no njegovi su progonitelji bili brži i, uostalom, bila su dvojica. Brunin je poput strijele pojurio prema štandu na kojem je Mark ostao pijuckati pivo i zavoditi krčmaričinu kćer. Na njegov užas, mladi pobočnik više nije bio ondje.

7

Djevojka se nagnula i pogledala zadihanog, preplašenog dječaka. »Otišao te tražiti.« Po njezinu se tonu dalo naslutiti da je bijesna što je njezino koketiranje prekinuto. »Bogami si u nevolji.«

To mu je već bilo jasno. »Molim vas...«, procijedio je, ali bilo je prekasno. Velikaševi štitonoše zgrabili su ga po jedan sa svake strane i nisu mu dali da pobjegne. Kad ih je djevojka sumnjičavo pogledala, plavokosi joj je namignuo. »Mali lupež«, rekao je. Uvjerena da je sve u redu, okrenula se opet svome poslu i prepustila Brunina sudbini.

Brunin se borio svom silom koju je mogao prikupiti u svome tanašnom tijelu, no nije se mogao mjeriti sa snagom dvojice mladića. Njihovi su prsti ostavljali modrice na njegovoj koži dok su ga tako vukli među štandovima. Htio je povikati, ali snažna mu je šaka prekrila usta i prigušila taj vapaj, a kad je pokušao opet ugristi ruku koja ga je zarobila, osjetio je kako ga je na vratu zapekla hladna oštrica. Iznenadna, sramotna vrućina preplavila mu je gaće, a na nogavici se pojavila mrlja.

»Majko mila, kukavica se upišao«, narugao se punašni štitonoša. Njegov je plavokosi sudrug prezirno otpuhnuo. »A što očekuješ od takve krvi?

Jedino je čudo što je crvene boje, a ne kukavičke žute.« Pokazao je Bruninu svoje prste umrljane krvlju i obrisao ih o dječakov obraz. »Ako mu izvadimo jetru, kladim se u tri forinta da će biti boje ljutića.«

»Tri forinta? Dogovoreno.« »Momci!« Glas je bio strog i odlučan. Kroz maglu vrućih suza Brunin je ugledao

tamni lik benediktinskog redovnika koji im je zapriječio put. Stajao je ondje prekriženih ruku i ozbiljna izraza lica. »Što radite?«

»To se vas ne tiče«, prezirno je odvratio plavokosi. Redovnik je upitno podigao tanku, sijedu obrvu. »O tome ću ja odlučiti«, rekao je

hladno. »Pustite ga i idite svojim putem.« Mladići se nisu dugo odupirali. Koliko god su se dvojica štitonoša razmetala svojom

snagom, ipak su bili još momci, a ne odrasli muškarci. Suočeni s karizmom i autoritetom Crkve, nevoljko su priznali poraz i udaljili se, bacivši Brunina na koljena. Prije nego što su posve zamakli, plavokosi se okrenuo.

»Tvoja će jetra biti moja, popišanko!« viknuo je. »Vratit ću se po nju.« Brunin je zurio u prašnjavu travu, tek desetak centimetara udaljenu od njegova lica.

Kapljica krvi iz rane na njegovu vratu potekla je niz vlat trave i upila se u zemlju. Čuo je vlastiti dah kako mu se probija iz pluća i oslobađa se iz grla u obliku hrapavog jecanja. Zapitao se umire li i poželio je da je doista mrtav.

»Umiri se, dijete.« Redovnik se sagnuo i podignuo Brunina. »Što si im učinio kad su se tako okomili na tebe?«

»Ništa«, Brunin je prigušio još drhtavi jecaj i spustio pogled. Obuzela ga je mučnina, a koljena su mu klecala kao u ždrebeta.

»Razumijem.« Redovnikov je ton bio posve smiren i nije odavao emocije. Nježno je nakrivio Bruninovu glavu kako bi mu vidio posjeklinu na vratu. »Tek je malčice zarezano«, rekao je, »ali doista je moglo biti gadno.« Uzdahnuo je i govorio više samome sebi nego Bruninu. »Svake godine, pored prihoda, ovaj nam sajam donese i ovakve nevolje, a najviše otkad su započeli sukobi oko krune.« Nježno je poveo Brunina prema samostanu. »Dođi, pronaći ćemo melem za tvoju posjeklinu i posjest ćemo te dok ne dođeš k sebi.« Proučio je dječaka. »Ako nisi nahoče, a sudeći po kroju tvoje tunike rekao bih da nisi, netko će te tražiti.«

8

Fulke FitzWarin, gospodar Whittingtona, Alberburyja i još petnaestak imanja u

grofovijama Shropshire, Staffordshire, Devonshire i Cambridgeshire, otpio je gutljaj vina, mućkao ga ispitivački u ustima, a potom ga progutao. Pružio je pehar svome prijatelju. »Što misliš?«

Joscelin de Dinan pomirisao je piće i prinio pehar ustima, dok je vinar napeto iščekivao njegovu reakciju. »Nije loše«, rekao je brišući usnice. Nasmiješio se, a pritom su se bore u kutevima njegovih očiju još više istaknule. »Zasigurno se ne bih uvrijedio kad bi mi ga ponudio.«

FitzWarin se lagano nasmijao. »Dobro je znati da ne moram otvarati svoje najbolje vino da bih te zadovoljio.« Podigao je kažiprst prema vinaru. »Uzet ću trideset bačava. Pogodite se za cijenu s mojim dvornikom.« Stavio je pehar ispod čepa bačve koja je služila za kušanje i iznova ga napunio. Oko njih se cijelo vrijeme kretalo mnoštvo; nadolazilo je u golemim valovima. Naime, štandovi vinara uvijek su bili prepuni i najbolje je bilo doći ranije, dok je još bilo izbora.

Lijepo je bilo izaći u jutro okupano suncem, bez imalo napetosti i ikakvih poslova na umu, osim ugodnog razgovora sa starim prijateljima, opskrbe svojih zaliha vinom te kasnije obilaska sajma konja i štandova s oružjem.

»Vašim podvornikom?« upitao je vinar. »A ne s vašom majkom?« FitzWarin se nasmijao i maknuo gustu, smeđu kosu s čela. »Nema sumnje u to da će i

ona imati pravo glasa, no sada je previše zaokupljena kupnjom tkanine i konca za šivanje. Katkad naprosto ima više pite nego što ona ima prstiju.« Glas o njegovoj majci nadaleko se pročuo, po svim barunijama Velške granice1. Mnogi su govorili, a katkad i njemu u lice, da je gospa Mellette jednaka svakom zmaju koji je nekoć živio u Walesu. Već je prešla šezdeset i petu, ali imala je više životne snage od FitzWarinove žene, koja je bila gotovo upola mlađa.

Dva su muškarca kušala još nekoliko vrsta vina. Joscelinu se dopalo vino iz doline rijeke Rajne, a FitzWarin je kupio burence desertnog pića snažnog i slatkog okusa.

»Htio sam te nešto pitati«, rekao je FitzWarin dok su se zajedno udaljavali od štandova s vinom. Korak mu je i dalje bio čvrst, a ravnoteža postojana, ali osjećao je da mu jezik želi otkazati poslušnost. Joscelinovi su obrazi poprimili rumenu boju, zbog čega su mu se sive oči još više isticale i sjale poput kristala.

»Pod uvjetom da nije vezano uz moje kćeri«, odvratio je Joscelin, tek napola u šali. S dvije pokćerke, dvije vlastite kćeri i bez sina, Joscelina de Dinana neprestano su salijetali muškarci koji su priželjkivali udio u strateškom dvorcu i imućnom gradu Ludlowu.

»Nije.« FitzWarin je odmahnuo glavom. »Vezano je uz mog sina... najstarijeg«, rekao je preciznije jer ih je imao šestoro. »Vrijeme je da započne s obukom. Dječaku je već deset godina. Pitao sam se ako bi ti...«

Joscelin se začudio. Obično bi očevi držali nasljednike pored sebe i čak bi prigrlili tuđe sinove kao pratnju njihovim, dok bi mlađe sinove slali drugim obiteljima, u nadi da će se ondje vremenom oženiti ili pronaći vitešku službu. »Nećeš ga ostaviti kod sebe, u Whittingtonu?«

1 The Welsh Marches (Marchia Walliae) područje je granice između Engleske i Walesa u čijem se središtu nalazi grad Ludlow. Teritorij su kroz povijest čuvali velikaši koje bi imenovao engleski kralj. Naziv se i danas neslužbeno upotrebljava za engleske pokrajine uz granicu s Walesom, osobito Shropshire i Herefordshire.

9

Zastali su kako bi propustili cijeli red ponija na čijim su ormama zveckala zvonca. Pletene košare na njihovim leđima bile su prepune kožnatih, pozlaćenih pojaseva koji su izgledali kao klupka zmija.

FitzWarin je uzdahnuo. »Ne«, odvratio je i nastavio priču. »Da je riječ o Ralfu ili Richardu, ili pak Warinu, učinio bih tako, ali Brunin mora raširiti krila. Ne mogu zamisliti bolje mjesto za njegovu obuku od Ludlowa... ako ćeš ga primiti.«

Joscelin se zamislio, u potrazi za pravim značenjem FitzWarinovih riječi. Nije bilo sumnje da bi se Ralf, Richard i Warin pokazali kao vrijedni momci. Njih trojicu bilo bi lako obučiti i pretvoriti u muškarce. Međutim, činilo se da će dječak koji je »trebao raširiti krila« predstavljati veći izazov. »Odgoj nečijeg nasljednika nije mala odgovornost«, rekao je Joscelin.

»U tebe imam povjerenja.« »A u sebe nemaš?« FitzWarin ga je mrko pogledao. »Mene su poslali na obuku jer sam bio mladi sin, ali

to me je učinilo onim što jesam... i spasilo me, jer je moj stariji brat umro i ostavio mene kao nasljednika. Brunin je poput mene. Imat će više mogućnosti za procvat ako odrasta drugdje, a volio bih da to bude kod tebe.«

Joscelin se namrštio. »Jesi li razgovarao o tome sa svojom ženom?« »Eve će postupiti onako kako ja kažem, a s majkom ću razgovarati«, kratko je

odvratio FitzWarin. Joscelin je pomislio na svoju, vrlo ugodnu, obiteljsku situaciju. Dobro je znao da

nijednog jedinog trena ne bi zamijenio mjesto sa svojim prijateljem, unatoč očaravajućoj ljepoti Eve FitzWarin.

»Kupujem Bruninu novog ponija«, nastavio je FitzWarin vedrijim tonom. »Mark ga upravo u ovom trenutku vodi sajmom, ali sastat ćemo se na tržnici konja kad zvona zazvone šest sati. Želiš li vidjeti dječaka, pridruži nam se.«

»Da mu mogu pogledati u zube kao da je ždrijebe na prodaju?« FitzWarin nije primijetio Joscelinov sarkazam. »Da... kad već tako kažeš... Napokon,

nećeš kupiti konja a da ga prije toga dobro ne pogledaš.« Joscelin je bio pošteđen smišljanja odgovora jer im se žurnim korakom, iz smjera

prepunih štandova s hranom, približavao mladić zabrinuta izraza lica. Bio je odjeven u vitešku tuniku ukrašenu vezom, a lijeva mu je ruka počivala na dršci dugačkog lovačkog noža.

»Mark?« FitzWarinov izraz lica se naglo uozbiljio. »Gdje je Brunin?« Mladić je pokorno i žalosno pognuo glavu. »Ne znam, gospodaru.« FitzWarinov je pogled mogao rezati čelik. »Ne znaš?« Mladi je pobočnik nervozno oblizao usnice. »Razdvojili smo se u gužvi, gospodaru.

Tražio sam ga na tržnici konja. On zna da se ondje trebamo sastati pa sam se nadao...« »Kako ste se, za Boga miloga, razdvojili?« FitzWarinov je ton odavao da se

pobočniku loše piše. »Ja... jedne je minute bio ondje, a iduće ga više nije bilo.« »A gdje je on to bio?« upitao je Joscelin. »Gdje si ga točno izgubio? Na kojem

štandu?« Mladić je problijedio. »Na jednom od štandova s hranom i pićem, gospodaru.«

10

FitzWarin je sijevnuo pogledom. »Pretpostavljam da si pio i punio svoj želudac umjesto da si pazio na dječaka.«

»Samo sam na trenutak odvratio pogled, kunem se.« »Jedan trenutak je sasvim dovoljan.« FitzWarin je znakovito podignuo šaku prema

Marku. »Sad nemam vremena za ovo; s tobom ću se obračunati kasnije. Sad moram potražiti sina.«

Joscelin je pročistio glas. »Sigurno je tvoj pobočnik u pravu i dečko će poći prema tržnici konja. Zna misliti svojom glavom, zar ne?«

FitzWarin je bijesno gledao u Marka. »Da«, promrmljao je. »Zna misliti svojom glavom, ako tako odluči... što se ne može reći za ovog tupavca.«

Dva su se muškarca stala probijati između štandova. FitzWarin je poslao Marka da dovede ostale vitezove i pobočnike da im pomognu u potrazi. »Ali ženama nemoj ništa govoriti«, zapovjedio mu je. »Zadnje što mi treba jest panika u kokošinjcu.«

FitzWarin i Joscelin pošli su ravno na tržnicu konja. Ondje je bilo mnoštvo dječaka koji su držali konje za uzde i pomagali pri timarenju, no nije bilo ni traga ni glasa onome kojeg su tražili. Pokraj njih je prošao dječak čiju je sitnu ruku zaštitnički stiskala izmučena, žuljevita šaka; to su bili otac i sin, a zastali su kako bi pogledali dobro uhranjenog ponija šarca. FitzWarin je najprije pogledao u dječaka i njegovo iskreno lice okrenuto ocu, a potom i u oca koji se velikodušno smiješio, i znao je da ga to Bog kažnjava. »Ako se Bruninu nešto dogodilo, Markova će mi crijeva poslužiti kao remen za stezanje hlača«, promrmljao je kroz stisnute zube.

Joscelinu ga je htio umiriti i reći da će se dječak pojaviti neozlijeđen, ali odlučio se suspregnuti. Nema sumnje u to da bi se i on uznemirio kad bi jednu od njegovih kćeri odnio takav ljudski val. Stoga je mudro šutio i predao se traganju.

Mark i ostali vojnici pretraživali su obale rijeke Severn, na kojoj su se na svojim vezovima Ijuljuškale barke trgovaca. No, Brunina nije bilo. Nitko ga nije vidio. Premda je izgledala mirno i nevino, rijeka je bila duboka i podmukla; za tren bi progutala dijete. Potražili su ga i kod mlina, potoka i jezerca, ali nije ga ni ondje bilo. FitzWarin je s Joscelinom još jedanput obišao cijeli sajam, ali uzalud. Činilo se da će prekipjeti od muke, kad im je prišao mladi redovnik.

»Gospodaru, čujem da tražite izgubljeno dijete?« FitzWarinovo se lice ozarilo. »Bogu hvala, našli ste ga?« »Da, gospodaru. Brat Anselm ga čuva, pokraj stražarske kućice.« Redovnik je

pokazao iz sebe, na nisko kameno zdanje pokraj glavnog ulaza. FitzWarin se brzim korakom zaputio prema kućici, držeći rukom korice mača.

Joscelin je hodao pokraj njega. »Ako se obratio redovnicima i tražio pomoć, to također pokazuje da zna misliti svojom glavom«, rekao je.

FitzWarin je zagunđao. »Da je mislio svojom glavom, ostao bi s mojim pobočnikom«, rekao je. »Obojicu čeka kazna.«

Na klupi ispred stražarske kućice sjedio je onizak, sredovječan redovnik i tješio žalosno dijete. Dječakovo glatko, maslinasto lice bilo je prošarano suzama; tamne su mu oči bile mutne od plakanja, a pogled umoran. Na jednom se obrazu vidjela mrlja nalik na krvave otiske prstiju, a na vratu je imao posjeklinu koja je bila premazana žutim melemom. Na hlačama u predjelu međunožja isticala se znakovita mrlja.

FitzWarin se zaustavio i razrogačio oči. »Za Boga miloga, Brunine?«

11

Redovnik je maknuo ruku s dječakova ramena i ustao. Ako mu je zasmetalo spominjanje Božjeg imena uzalud, zadržao je to za sebe. »Dječak je vaš, gospodaru?«

»To je moj sin«, brzo je rekao FitzWarin. »Što mu se dogodilo?« Prišao je klupi. Primio je Brunina za lice i okrenuo ga prema svjetlu. »Tko je to učinio?«

Dječakov pogled bio je posve bezizražajan. FitzWarin je poznavao taj pogled. Sva bol koju je Brunin proživio zavukla se onamo gdje će je on gajiti u tišini, a ona će se hraniti njegovom dušom.

»Stariji mladići su mu se izrugivali, a postalo je vrlo ružno«, rekao je redovnik. »Umiješao sam se i doveo ga ovamo. Kad sam čuo od svoje braće po Kristu da je u tijeku potraga, poslao sam brata Simona po vas.« Pokazao je rukom na Brunina. »Vidno je potresen, ali čini se da neće biti trajnih posljedica.«

FitzWarin se okrenuo Bruninu. »Bi li prepoznao te mladiće?« upitao je. Stisnuo je zube od muke vidjevši užas u sinovim očima. »Bi li ih prepoznao?« Osjetio je kako viče, ali se nije mogao svladati.

»Da, gospodaru«, s mukom je izgovorio Brunin. FitzWarin ga je naglo povukao da ustane. »Onda ih potražimo i saznajmo što će reći

kad osjete moj mač.« »Gospodaru, nasilje samo rada još novo nasilje«, umiješao se redovnik. »Svi smo ga

se dovoljno nagledali za ovoga života, ne treba nam još.« »Sačuvajte svoje propovijedi za crkvu«, zarežao je FitzWarin. »Naslušao sam ih se u

prošlosti dovoljno za cijeli život!« Grubo je okrenuo leđa redovniku i mrko pogledao u svog sina koji je drhtao pod njegovim snažnim stiskom. »Kako izgledaju?«

Brunin ih je mucajući opisao, a pritom je postajao sve bijedi, dok mu lice nije poprimilo sivkastu boju.

»Bit će najbolje da ga pustiš na miru«, reče Joscelin smireno. »Pa pogledaj ga samo. Nije u stanju za šetanje po sajmu.«

»Vidim u kakvom je stanju«, otresito će FitzWarin. »A kad pronađem one koji su to učinili, platit će mi. Hajde, dečko, pa tvojim venama teče kraljevska krv. Pokaži koliko vrijediš.«

Dok su muškarci raspravljali, Brunin je stiskao zube i nervozno gutao slinu, ali na kraju je njegovo tijelo dosegnulo točku u kojoj se više nije moglo svladavati. Nagon za povraćanjem je pobijedio i cijelo mu se tanašno tijelo stalo grčiti, a koljena klecati.

»Za ime Božje, pošalji ga u vaše prenoćište«, rekao je Joscelin, užasnut i prepun sažaljenja. »Na izmaku je snage. Može poteći i od samog kralja Artura, ali u ovom trenutku to ne bi ništa značilo.«

Namršten, FitzWarin je zgrabio Brunina u naručje. U usporedbi s njegovom snagom, Brunin se činio lagan poput perca. Pod prstima je osjetio vlažnost gdje se Brunin pomokrio i preplavio ga je dubok bijes; sramio se što se njegov sin toliko preplašio da je izgubio kontrolu nad mjehurom. Je li takva reakcija pokazivala sklonost prema kukavištvu? Ta ga je misao žuljala poput kamenčića u cipeli. Što ako Brunin ne posjeduje osobine potrebne za obranu interesa njegove obitelji kad za to dođe vrijeme? Ne bi bilo važno da je on jedan od mlađih sinova, ali on je nasljednik. I zato što se sramio, FitzWarin se ljutio i na sebe. Trebao bi zahvaljivati Bogu što je Brunin na sigurnom, umjesto da razmišlja o djetetovoj slabosti. Tako rastrgan, nakratko je zagrlio sina prije nego što ga je predao dvojici svojih vitezova.

12

»Guy, Johane, odvedite ga ravno u prenoćište i predajte ga ženama. Recite im što manje možete i idite odande. Ja ću razgovarati s njima kad se vratim.«

»Da, gospodaru.« Guy je prebacio Brunina preko ramena, kao što bi prebacio kakav ulov.

Duboko namršten, FitzWarin je gledao za njima, a potom se uspravio, kao da se pribrao, pa je poslao jednoga od svojih vojnika da obustavi potragu oko rijeke i dovede tragače natrag na sajam.

13

2

Bit će kao da tražiš iglu u plastu sijena«, upozorio je Joscelin, hodajući pokraj svog prijatelja. »Izazoveš li tučnjavu, pojavit će se kraljevi čuvari reda i mira i obrušit će se na tebe poput kamene kugle iz katapulta.«

FitzWarin je pokazao zube. »Ne moraš ići sa mnom.« »Znam.« Hodali su u tišini, pretražujući pogledom gomilu kroz koju su se probijali. Od njih je

dvojice bio viši Joscelin sa svojih metar i devedeset, a zbog kose crvene poput granata i ponositog, lavovskog hoda za njim su se okretale glave. Iza njih su hodali njihovi štitonoše; bili su dovoljno daleko da ne mogu čuti što govore, ali dovoljno blizu da se mogu odazvati na poziv.

»Razumjet ću ako odbiješ primiti moga sina«, rekao je FitzWarin dok su prolazili pored akrobata koji je na vršcima dvaju mačeva izvodio stoj na rukama.

Pred njima se odmah stvorila ljepuškasta djevojka, u haljini koja je nepristojno otkrivala gležanj, i zašuškala oslikanom limenom posudom ravno njima u lice. FitzWarin ju je bijesno pogledao, a Joscelin je u posudu ubacio četvrt penija, pokazavši joj da je to sve što će dobiti. I sam sam balansirao na vršcima svakojakih mačeva, pomislio je Joscelin, i to veći dio svog života. »Rekao si da je poput tebe«, promrmljao je gledajući preda se. »I dalje to tvrdiš?«

FitzWarin je maknuo zalutale vlasi sa svog čela i zavukao prste u gustu, smeđu kosu. »Isuse Kriste, ne znam.« Duboko je udahnuo, kroza stisnute zube. »Mislim da jest, iako sam ja u njegovoj dobi imao više...« naglo je utihnuo, a lice mu je poprimilo mučan izraz. »Hrabrosti, htio sam reći, ali to nije pravi izraz. Imao sam više duha, valjda. Uvjeren sam da i on ima to u sebi, ali toliko je zatvoren da ne znam gdje bih uopće počeo tražiti.«

»I zato si rekao da mora raširiti krila?« »Ja mu stojim preblizu i samo ću ga ograničavati.« Joscelin je kimnuo. »Ništa ne

obećajem, ali razmislit ću o tome«, rekao je. »Najprije moram razgovarati sa ženom.« FitzWarin ga je iznenađeno pogledao, gotovo s neodobravanjem. »Kad odlučim

dovesti štitonošu na svoj dvor, ne tražim dopuštenje od Eve. To su moja posla i njoj ne pada na pamet da se u to miješa.«

»Ali zato tvojoj majci pada na pamet«, rekao je Joscelin sa smiješkom. FitzWarin je odmahnuo glavom. »Ne u takvim pitanjima.« »Možda ne izravno, ali ubrzo bi saznao slaže li se ona s tvojim izborom. Gospa

Mellette nije poznata po tome da drži jezik za zubima - ali to kažem s najdubljim poštovanjem. A upravo iz poštovanja najprije razgovaram sa Sybillom. Ona je gospa od Ludlowa, i ako uzmem Brunina pod svoje okrilje, više će vremena provesti pod njezinim nadzorom, barem u početku.«

FitzWarin je dalje izgledao kao da misli da Joscelin previše polaže račune svojoj ženi, ali kimnuo je glavom. »Kako hoćeš« rekao je.

Nastavili su potragu, ostavivši akrobatsku predstavu iza sebe. Hodali su od štanda do štanda, pomno tražeći mladiće, ali bez uspjeha.

»Vjerojatno su već odavno otišli«, rekao je Joscelin kad su zastali ispred kovačnica oružja.

14

»Tu su negdje«, zarežao je FitzWarin, odlučnošću terijera koji je nanjušio jazavčev brlog. »Nitko ne dolazi na sajam samo na jedan dan. Čak i ako su napustili prostore sajma, smješteni su negdje u blizini.«

»Gospodaru«, obratio mu se Mark, nervoznim i uzbuđenim glasom. Došao je s rijeke i priključio se FitzWarinovoj pratnji.

Mark je prstom pokazao na vitezove i štitonoše okupljene na drugom kraju štandova s oružjem. Među njima se isticao velikaš kovrčave crne kose, uredno podšišane brade. Pored njega su stajala dvojica štitonoša; prvi je bio plavokos i odjeven u crvenu tuniku, a drugi zdepast, pjegav i odjeven u plavo. Plavokosi se šepirio uokolo, a za pojasom je nosio pretjerano velik nož.

I Joscelin je gledao u njihovu smjeru te se i on instiktivno primio drške svoga mača, ali ne zbog dvojice mladića, već zbog dotičnoga velikaša. Gilbert de Lacy bio je rođak njegove žene i tvrdio je da Ludlow pripada njemu, stoga je među njima umjesto prijateljstva vladao razdor. De Lacyjevu ocu oduzeli su imanje još prije pedeset godina, zbog pobune protiv kralja, no to nije spriječilo njegovog sina da se nastavi boriti, i žalbama i mačem, u namjeri da vrati zemlju svojoj obitelji. Joscelin bi ga obično zaobilazio. Iako se dobro držao u bitkama, nije nalazio zadovoljstvo u susretima s ogorčenim, opasnim de Lacyjem.

De Lacy je podigao pogled i zapazio FitzWarina i Joscelina. I njegova je ruka poletjela prema dršci mača što mu je visio o boku, obrazi su mu se zažarili. Nakratko je spustio pogled, a zatim je prišao štandu na kojem su se prodavale korice za oružje i okrenuo leđa Joscelinu i FitzWarinu. Štitonoše su izmijenili poglede i držali se čvrsto svoga gospodara.

FitzWarin je spustio glavu poput razjarena bika i žustrim je korakom prišao de Lacyju. Zgrabio ga je za rame i naglo ga okrenuo prema sebi. »Gospodine, vaši su štitonoše napali moga sina«, zarežao je. »Zahtijevam zadovoljštinu.«

De Lacy je grubo otresao FitzWarinovu ruku sa svog ramena i prezirno ga pogledao. »Momci su momci«, odvratio je. »Ako se vaš sin ne zna braniti, ne biste ga trebali puštati da se odvaja od dojiljine sise.«

Razbiješnjen, FitzWarin je nasrnuo na njega. De Lacy je svojom mišićavom podlakticom zaustavio FitzWarinovu šaku i unio mu

se u lice. »Kad bih rješavao svaki sukob i čarku u koju se upletu moji štitonoše, potratio bih cijeli život. Imam važnijeg posla.« Odgurnuo je FitzWarina. »Rado bih porazio i vas i de Dinana, ali nisam toliko glup da ovaj sajam pretvorim u bojno polje, pa čak i ako vi jeste. Ernalte, Geralde, idite u moje prenoćište i recite poslužitelju da stižem. Neka me vino čeka spremno. Požurite.« Ostao je mirno stajati, zapriječivši FitzWarinu i Joscelinu put sve dok se mladići nisu udaljili.

»Ako smatram da moji štitonoše zaslužuju kaznu, kaznit ću ih sam«, rekao je bijesno. »Ja sam taj koji ih uči disciplini.«

»Onda se pobrinite da im se tur zacrveni od biča«, režao je FitzWarin. »Ako vi to ne učinite, ja ću. Grubost i prepirke su jedno. Upotrijebiti nož na djetetu je ipak nešto drugo.«

De Lacy se iznenadio. »Nož«, ponovio je FitzWarin. »Samo kukavica oštricom napada ranjive. Ako ste to

vidjeli, a niste ništa poduzeli, onda ste i vi kukavica. A ako niste to vidjeli, svejedno ste

15

odgovorni što vaši štitonoše lutaju okolo poput divljih pasa, isto kao što sam ja odgovoran što nisam pazio na sina.«

De Lacyju je zatritrao mišić na obrazu. Bez ijedne riječi se okrenuo i otišao. Njegova pratnja pošla je odmah za njim, uputivši prije toga mrk pogled svojim pandanima na FitzWarinovoj i Joscelinovoj strani. Krčme će večeras biti opasna mjesta.

FitzWarin je ispustio drhtav uzdah, otpustivši bijes i napetost. Joscelin je polako maknuo ruku s mača. Toliko je čvrsto stiskao njegovu kožnatu dršku da mu je na dlanu ostao otisak pletenog uzorka.

»De Lacy«, promrsio je FitzWarin kroza zube. »Trebao sam znati.« Joscelinova desna ruka je drhtala. Očajnički se htio boriti, ali je istodobno osjetio

golemo olakšanje što nije do toga došlo. »Jesi li vidio njegove ljude?« »Više su me zanimala ona dvojica bijednih štitonoša«, kratko je odvratio FitzWarin.

»Zašto me to pitaš?« »Jučer sam vidio dvojicu De Lacyjevih ljudi ispred krčme, prodavali su mačeve.« »Misliš da de Lacy unajmljuje nove vojnike?« Joscelin je kimnuo. »Jučer su bili tek nezaposleni plaćenici. A danas imaju svoju

dnevnicu. Ako de Lacy unajmljuje vojnike, morat ću udvostručiti svoju stražu na Ludlowu i poslati više ljudi u izvidnicu.«

»Misliš da će te de Lacy napasti?« »Ne mislim da će napasti Ludlow, nema toliko sredstava, ali može mi biti za vratom i

izazvati mi gomilu problema. I ti pripazi na svoje zidove. De Lacy ti nije neprijatelj onako kao što je meni, ali istina je da se ne volite. Uz to, moj si saveznik. Ne bih se zakleo da on ne bi okupio tvoje neprijatelje Velšane i nagovorio ih da napadnu tvoje zemlje.«

»U tom će ih slučaju dočekati dobrodošlica kakvu će dugo pamtiti«, promrmljao je FitzWarin.

Joscelinove tamnosive oči promatrale su mačeve, bodeže, sjekire i koplja izložena na obližnjem štandu. Vršci su im bili izbrušeni do savršenstva. Inače bi ga pogled na tako krasno izrađene predmete oraspoložio, no danas ga je ispunjavao crnim slutnjama. Osjetio je kako ga preplavljuje duboka tuga i zauzima isto ono mjesto u njemu koje je maloprije izjedala napetost.

FitzWarin se vratio u svoje prenoćište, smrknut poput olujnog neba. Vrč vina u krčmi nije nimalo popravio njegovo raspoloženje. Vino je imalo okus pišaline pomiješane s octom, a Joscelin je bio šutljiv i utonuo u vlastite misli. FitzWarin je svojoj pratnji naredio da se vrate u prenoćište skupa s njim i zabranio im je da piju u gradu. Mogući susret s de Lacyjevim ljudima raspirio bi požar, a posljedice bi mogle biti pogubne.

Kad je ušao u kuću, sluškinja je miješala varivo, trudeći se da ne zagori na dnu koda. Njegova žena i majka pregledavale su bale tkanine koje su rasprostrle preko škrinje, a njegovi sinovi, svi osim Brunina, igrali su se i prevrtali po podu poput štenaca. I dvogodišnji William bio je među njima i neprestano je posrtao preko svoje halje.

»Mužu.« Eve mu je prišla, usplahirena i spremna da mu udovolji. Oženio se s njom prije jedanaest godina, kad joj je bilo petnaest. Rodila je šestoro sinova, što je omlitavilo nekoć gipke mišiće, ali još uvijek je bila vitka, a oblik lica bio je takav da će čak i u starosti biti lijepa. Kosa je kroz mrežicu sjala poput zlatne pšenice, a njezine široko razmaknute oči boje lješnjaka bile su lijepe kao u srne.

Ravnodušno ju je pozdravio.

16

»Jeste li gladni?« Da, bio je gladan, ali ne prekuhanog variva. »Pojeo bih malo kruha i sira.« Prišao je

kuhinjskom ormariću gdje je odrezao komad kruha. Eve ga je promatrala, zagrizavši donju usnicu.

»Gdje je Brunin?« upitao je. »U spavaonici.« Pokazala je na drvene ljestve koje su vodile u potkrovlje. »Guy nam

je rekao da su ga napali.« Glas joj je zadrhtao kad je izgovorila posljednju riječ. »Vukovi uvijek prepoznaju slabašne.« Glas joj je zvučao vrlo duboko za ženu, a ton

joj je bio hladan poput siječanjskog jutra. Gospa Mellette ostavila je bale tkanine i pridružila se sinu i snahi. Iako je bila već starica, kralježnica joj je bila uspravna poput štapa za mjerenje. Tamnoplavi vuneni ogrtač i čvrsto svezan rubac od izbijeljenog lana savršeno su pristajali njezinoj strogoći. Nije bila ljepotica, čak ni u mladosti, ali posjedovala je nešto vrednije: upečatljivost. Nikome nije bilo dopušteno ignorirati gospu Mellette.

FitzWarin je opet osjetio ubod bijesa pomiješanog s krivnjom. »Brunin nije slabašan«, otresao se na Eve. Podvojeni osjećaji prema sinu činili su ton njegova glasa grubim. »To se moglo dogoditi bilo kojem djetetu koje se zateklo u krivo vrijeme na krivom mjestu.«

»Kao što je uvijek slučaj s njim.« Mellettein izraz lica bio je nemilosrdan. »Guy nam je rekao da je odlutao od pratnje. Da je bio poslušan i ostao na mjestu, to se ne bi dogodilo.«

FitzWarin je živčano provukao prste kroz kosu. »Zaboga, majko, da je cijelo vrijeme poslušan, tek bih se onda zabrinuo. Ovako barem pokazuje da ima iskru u sebi.«

»A to je kao da budali dadeš zlato u ruke i očekuješ da će ga imati i na kraju dana. I ne bogohuli preda mnom!«

Nije se ispričao, ali spustio je glavu kako bi izbjegao njezin ljutiti pogled. »Je li Brunin išta govorio?«

Mellette je samo frknula nosom. »Kao i inače. Čovjek bi pomislio da se rodio bez jezika u ustima. A ja se pitam je li se rodio i bez pameti.«

FitzWarin je progutao zalogaj kruha i obuzdao živce. »Brunin ima i glas i pamet kad se na to odluči.«

»A to je rijetko.« S poda, usred gomile djece, dvogodišnjak je glasno jauknuo jer je četverogodišnji

Thomas sjeo na njega. Eve im je prišla, izbavila svog najmlađeg sina iz tog meteža i primila ga u naručje. Trenutak poslije, dječačić je ispruženih ruku zahtijevao da se vrati u borbu. Mellette ga je gledala nježno i s odobravanjem, a potom je pažnju opet usmjerila na FitzWarina.

»Jesi li otkrio tko je to učinio?« »Dvojica štitonoša Giberta de Lacvja.« »Ha, naravno, to me nimalo ne iznenađuje. Njegov je otac bio izdajica, a tijekom

svađe između Stjepana i Matilde mijenjao je postelje češće nego kurva u večer uoči bitke. Riješio si to, vjerujem?«

»Jesam«, odrezao je FitzWarin. »Riješio sam to.« Poput svog sina, nije imao namjeru govoriti o tome. Dohvatio je vrč i natočio si pehar vina.

17

Njegova se majka namrštila. »Trebao si pustiti sluškinju da to učini«, rekla je i okrenula se ne bi li ugledala koju u blizini.

»Smješteni smo u kući jednog trgovca, a ne na kraljevskom dvoru«, progundao je. »Mogu si sam natočiti.«

»To nije razlog da spuštamo svoje standarde. Ne zaboravi da tvojim venama teče krv Osvajača.«

Da, putem vrlo sumnjive loze, pomislio je, no uspio je zadržati jezik za zubima. Njegova je majka bila nezakonita kći grofa de Derbyja, koji je pak tvrdio da je nezakoniti sin Vilima Osvajača, koji je i sam bio kopile. FitzWarinov otac bio je pustolovan i poduzetan plaćenik kojega je, zahvaljujući bistrom umu i oštrom maču, zapazio grof de Derby i dao mu Mellettinu ruku. Mršavi, tamnoputi Warin de Metz dobro se oženio, a bahata gospa Mellette smatrala je da se udala daleko ispod svog statusa koji joj je po očevoj liniji pripadao. To njezino uvjerenje trovalo je njihov brak od samog početka i premda joj je muž već odavno pokopan, nije se mogla osloboditi gorčine. Njezino je okruženje trebao biti kraljevski dvor, a ona je trebala biti kraljica, i muke neka snađu svakoga tko to zaboravi.

Mellette je razdraženo zacoktala jezikom, a potom je duboko uzdahnula. »Razmišljala sam o malome«, rekla je.

»Zbilja?« FitzWarin je zakolutao očima i otpio gutljaj iz svojeg pehara. »Imaš još petoricu sinova, sve odreda kršnih i zdravih.« Pokazala je na glasnu

gomilu dječaka na podu. »Zašto ne bi Brunina posvetio Crkvi? Svakako bi bilo korisno imati sina u svetim redovima, a čini mi se da je on stvoren za samostan.«

»Ne«, odvratio je FitzWarin glasnije nego što je namjeravao. I njemu se katkad javljala ista zamisao i njezine su riječi taknule bolnu ranu njegovog osjećaja krivnje. »Ne«, ponovio je smirenijim tonom jer je vidio kako je majka iznenađeno podigla obrve.

»Nadam se da sam danas uspio dogovoriti Bruninovu budućnost. Razgovarao sam s Joscelinom de Dinanom o tome da ga on primi u Ludlow.«

Mellette je naglo zašutjela, a Eve je iza FitzWarinovih leđa duboko udahnula. Mellette se polako primaknula klupi pokraj ognjišta. Sjela je na njezin rub, koljena

stisnutih jedno uz drugo, a šake je skupila u krilu. »Nasljednik se obično obrazuje u vlastitom domu«, rekla je. FitzWarinu nije promaknuo sjaj u njezinu oku, ni način na koji je pogledala Ralfa. Njezine su misli bile posve jasne.

»Da, obično, ali ne uvijek. Nadam se da će iskustvo u drugom kućanstvu pogodovati Bruninu.«

»A Ralf i Richard, hoćeš li njih obrazovati kod kuće?« »Vjerojatno ću i njih nekamo poslati«, odgovorio je. »Ne bih želio previše kršiti

pravda.« Prezirno je frknula nosom. »Misliš li da će odrastanje u domu bretonskog plaćenika

za Brunina biti bolje nego da ga pošalješ Crkvi?« »Joscelin de Dinan više je od bretonskog plaćenika«, kratko je odvratio FitzWarin.

»On potječe od grofova Bretanje, a Ludlow je važna utvrda. Štoviše, Whittington pokraj njega izgleda poput seljačke kolibe.«

Mellette se žecnula zbog takve usporedbe, a usnice su joj se stisnule poput škrtčeve kese.

18

»On ima sve vještine ratnika, ali može glumiti dvorjanina kad god zatreba«, dodao je FitzWarin. »Bruninovo obrazovanje će biti potpuno. Gospa Sybilla je savjesna gospodarica. Brine o muževim vitezovima.« FitzWarin je majci nudio mrvu po mrvu i tako joj postavljao mamac, a sada joj je konačno ponudio cijelu pinku kruha, iskušavajući njezinu reakciju spomenom vrijednosti Ludlowa. »Joscelin nema drugih nasljednika osim dviju kćeri. S obzirom na Sybillinu dob, sumnjam da će mu roditi sina koji će naslijediti njegovu zemlju.«

Mellette je zurila u svoje ruke, tvrdoglava izraza lica. FitzWarin je postao još odlučniji u svojoj namjeri. Poslat će Brunina na skrb Joscelinu, što god ona rekla.

Nakon nekoliko trenutaka podignula je glavu. »Možda bi trebao Ralfa poslati u Ludlow. Ako imaš ženidbu na umu, veća je mogućnost da će Joscelina impresionirati tvoj drugi sin.«

»Ne, majko. Ponudio sam mu Brunina, i to iz valjanih razloga.« FitzWarin se suzdržao od vina. U krčmi je već popio više no što je trebao, ne računavši i pehare na vinarskim štandovima na sajmu.

»Navedi ih?« izazivala je Mellette. »On je moj nasljednik«, rekao je FitzWarin. »Joscelin neće prihvatiti drugog sina za

supruga svoje kćeri, bez obzira koliko on bio sposoban. A Brunin treba priliku da izađe iz sjene. Joscelin de Dinan mu može dati tu priliku.«

Mellette je zaškrgutala zubima. Činilo se da pokušava prožvakati FitzWarinove riječi, u kojima je uz hranjive tvari bilo i grubog pijeska. »Dobro, ako ode u Ludlow, nećemo morati pokrivati troškove njegovog svećeničkog puta«, nevoljko je priznala, »a možda Joscelin de Dinan učini čudo i pretvori neobrađeni metal u zlato.« Njezin je ton bio skeptičan, ali bila je voljna čekati da sazna ishod.

FitzWarin je bio svjestan da od majke neće dobiti snažniji pristanak od onoga što je dobio, te je ostavio svoj pehar i pošao prema ljestvama koje su vodile u spavaonicu.

»Mužu, ne budite ga«, brzo je rekla Eve. »Usnuo je.« Zastao je i okrenuo se, a Eve je pognula glavu. »Ne gnjavi me, ženo«, rekao je, ali ton mu je ipak bio nježniji nego maloprije. Drvene

su stepenice škripale pod njegovom težinom, ali ako Brunina nije probudio metež i buka koju su stvarala njegova braća, onda ga neće omesti ni nekoliko čvrstih koraka, pomislio je u sebi.

Kapci su bili otvoreni i FitzWarin je zastao pokraj prozora. U krčmama su još pili muškarci - i žene, shvatio je, jer je do njega dopirale vrlo prodorno hihotanje. Na štandovima su treperili fenjeri i krijesovi: trgovci su budno čuvali svoju robu. Posvuda se širio miris nagorjela drva i variva od češnjaka. Negdje je zanjištao konj, a za njim još nekoliko, poput jeke. FitzWarin je uzdahnuo i okrenuo se od prozora prema blago osvijetljenoj spavaonici, a potom je stao koračati uz slamarice poredane po podu.

Brunin je ležao na kraju reda, a njegova se silueta nazirala ispod prugastog pokrivača načinjenog od velške vune. Toliko je tiho disao da se FitzWarin morao sasvim približiti i pogledati dižu li mu se i spuštaju prsa. Dječak je desnom podlakticom pokrio oči, a šaka mu je čak i u snu bila čvrsto stisnuta. Vrlo nježno, FitzWarin mu je maknuo ruku s lica i položio je uz tijelo. Brunin se oglasio, a guste crne trepavice su mu zatreperile, no nije se probudio. Ogorčen, zbunjen, preplavljen ljubavlju toliko snažnom da je graničila s tugom, FitzWarin je promatrao svog prvorođenog sina kako spava. Sjetio se noći kad se rodio. Bio je ožujak i divljala je oluja. Vjetar je bio toliko jak da je čupao

19

stabla iz korijena, i sravnjivao stogove sijena i kolibe sa zemljom. Primalja je izašla iz odaje noseći u rukama hunjkavi zavežljaj i predstavila mu onoga koji će nastaviti njegovu lozu.

FitzWarinov je otac tada još bio živ. On je bio prvi koji je držao dječaka u rukama. Čak i tada je sličnost između djeda i unuka bila vrlo uočljiva, ne samo zbog boje puti, već i zbog oblika i simetrije njihovih lica, od kojih je prvo bilo mlado, poput tek propupala glogova lista u rano proljeće, a drugo je bilo već uvelo i pohabano od dugog jesenjeg puta u slabašnu starost. FitzWarin nije nikad vidio oca kako plače, ali te je noći plakao. Otac je sada mrtav, a iskra što ju je ostavio za sobom mogla bi se zauvijek ugasiti.

Začuvši meke korake iza sebe, okrenuo se i ugledao Eve kako se približava. Suton je isisao svu boju s njezina lica i kose, a od očiju joj je načinio dva tamna jezerca. Izgledala je poput vilinskog stvorenja s velških brežuljaka. Dadilja mu je u djetinjstvu pričala priče o vilama s drugog svijeta, a svoju je ženu smatrao jednom od njih. Većinom je bila poput prazne školjke, kao da je njezino stvarno biće negdje drugdje. Njihov je brak bio dogovoren kako bi se udovoljilo ambicioznim stremljenjima, i u njemu nije bilo ni trunka romantike. Oboje su obavljali svoje bračne dužnosti, ali to je više nalikovalo društvenom plesu dvaju potpunih stranaca. Eve je bila pažljiva, poslušna, prilagodljiva i vrlo plodna. A budući da nikad nije lutao po tuđim posteljama niti je ikad podigao ruku na nju, FitzWarin se smatrao dobrim i obzirnim mužem.

Stala je pokraj njega pa se i ona zagledala u sina, zabrinuta izraza lica. »Nije rekao ni riječi.« Evein je ton bio tih i posve bezbojan. »Ni meni, ni kome drugome. Vaša majka ga je pokušala natjerati da progovori, ali čini se da se zbog toga još više zatvorio.« Zagrizla je donju usnicu. »Kad bih mogla izbrisati njegovu bol, odmah bih to učinila.«

FitzWarina je iznenadio dubok osjećaj koji ga je obuzeo. Požalio je što su ovako natrpani u ovoj spavaonici, umjesto da uživaju u udobnosti svog doma na Whittingtonu. Svojim ju je od mačevanja ogrubjelim prstima primio oko uskog struka. »Brunin se mora naučiti braniti«, rekao je mrko.

Eve se uspravila. »Oh, da«, potvrdila je. »Mora naučiti. Kao i svi muškarci.« Njezin izraz lica ostao je skriven u sumraku, no u inače pokornu glasu nesumnjivo se nazirala gorčina.

»Eve?« zazvao ju je s ičekivanjem i promatrao je. »Za ime Boga, pošaljite ga odavde prije negoli bude prekasno«, protisnula je, otela

mu se iz zagrljaja i izjurila iz spavaonice. Dječak se na zvuk njezinih koraka uskomešao i nešto je promrmljao u snu, no otac

nije mogao razaznati njegove riječi. FitzWarin je rukama prekrio lice. Tupa bol, rezultat tjeskobe i prevelike količine

vina, pulsirala mu je u lubanji. Nije imao snage otići dolje k ženama i razigranim sinovima. Izuo je čizme, ispružio se na praznu slamaricu pokraj Brunina i zatvorio oči. Zaspao je, prekrivši desnom podlakticom oči, čvrsto stisnute šake.

20

3

Poduprvši jastučićem glavu, Hawise de Dinan ispružila se na postelji svojih roditelja i zurila u baldahin iznad sebe. Pokraj nje je ležala Marion, koja se silno trudila suspregnuti hihotanje, zbog čega je i Hawise došlo da hihoće. Skupljala je usnice, boreći se s eksplozijom koja joj se nakupila ispod rebara.

»Trebala bi zatvoriti oči. Teško si ozlijeđena«, Ijutito je rekla Sibbi. Hawise je s naporom pogledala u sestru, odjevenu u majčinu zelenu, drugu najbolju

haljinu, koju je krišom izvadila iz škrinje. Oko glave je svezak svileni rubac iste nijanse zelene, a u ruci je držala smotuljak lanenog zavoja.

»Ljudi umiru otvorenih očiju«, istaknula je Hawise. Doduše, ne može se pohvaliti da je ikad vidjela ikog kako umire, ali prošle je godine bila u kapelici na bdijenju za jednoga viteza i sjećala se da su mu morali staviti novčiće na kapke kako bi mu mogli zatvoriti oči.

»Ne umireš. Samo si ranjena.« »Smijem li onda jaukati?« Sibbi je zakolutala očima. »Jaukala bih u stvarnom životu, zar ne?« »Jaukala bih«, potvrdila je Marion i žustro kimnula glavom. Pod njezinu je haljinu

bio naguran jastuk. »Mislim da beba stiže«, rekla je. »Smijem li i ja jaukati?« »Ne, ne možeš.« Sibbine oči boje plavog škriljevca ljutito su sijevnule. »I ne možeš

roditi dok ja tvome mužu ne povijem ranu!« Djevojke su se igrale »opsade«. Bila je to Hawiseina zamisao. Hawise je bila nestašna

djevojčica, a imala je vrlo bujnu maštu i lako se zamišljala u ulogama hrabrih vitezova koji brane dvorac od neprijatelja. Marion, koja je također voljela igrokaze, ali se uživ-Ijavala u drukčije uloge, svojim je mukama i nevoljama dodala i trudnoću. Sibbi, dvije godine starijoj od Hawise i Marion, više se svidjela uloga njegovateljice. Voljela je viđati zamišljene rane i liječiti bolesne, a pritom bi uvježbavala svoju vještinu previjanja. Porođaj djeteta bio je izvan njezinog područja, ali jastučić će biti dobar početak.

»Daj mi ruku«, obratila se Hawise. »Prvo bi mi trebala dati vina i dobro me napiti«, rekla je Hawise, a zvučala je kao da

vrlo dobro zna o čemu govori. »Kad je tata pao s konja i slomio ključnu kost, mama ga je natjerala da popije tri litre medovače prije nego što se pobrinula za njegove rane.«

»Dobro, onda ćeš se morati pretvarati«, rekla je Sibbi otresito. Hawise se namrštila i pokušala se sjetiti očeve ozljede. Otac je puno govorio kroza

stisnute zube i bio je vrlo loše volje. Medovača mu je poboljšala raspoloženje, ali kad je počeo pjevati pjesmu o osam pohotnih djeva i riđoj mački, majka je brzo odvela Hawise iz sobe. Šteta, jer je doista htjela saznati kako pjesma završava.

Hawise je pružila ruku da je Sibbi previje. Napela je cijelo tijelo, ispustivši nekoliko jecaja kako bi bila što vjerodostojnija. Čak se usudila izgovoriti očevu omiljenu psovku ›Boga ti jarca‹, na što je Sibbi zacoktala jezikom, a Marion je zaprijetila da će je tužiti roditeljima.

Hawise je uzdahula. »Koliko dugo moram ovdje ležati?« »Dok ti ne bude bolje.«

21

»Tata nije ležao. Već je idući dan uzjahao konja.« »Mogu li ja sada roditi?« mrzovoljno je upitala Marion. Sitnom je šakom stiskala

jastučić pod svojom haljinom. Sybilla de Dinan se pojavila na vratima odaje. Namotavala je vunenu predu na

vreteno i radosno gledala djevojke. »Sibbi, Hawise, otac vam se vratio iz Shrewsburyja«, rekla je. »Upravo sam ga vidjela kako je dojahao.« Prišla je posteljama i zastala ispred Hawise. »Vrlo lijepo«, rekla je, zataknuvši vreteno o pojas i pogledavši Sibbin rad sa zavojima. »Ni sama to ne bih tako dobro napravila.«

Sibbi je porumenjela od zadovoljstva. »Premda bi ih Hawise trebala skinuti, da otac ne bi pomislio da je doživjela kakvu

nezgodu...« »Zar će gospodin Joscelin misliti da sam trudna?« oglasila se Marion. »Jasno da neće«, frknula je Hawise nosom. »Pa nisi udana. Uostalom, djetetu treba

dugo da naraste... Nije li tako, mama?« Okrenula se tako da joj Sybilla može skinuti pripadače sa zavoja.

»Da, trebaju proći tri godišnja doba.« Sybillin je izraz lica i dalje bio radostan i topao, no u pogledu joj se nazirao oprez i suzdržanost. Obratila se Marion. »Tvoju novu haljinu treba ukrasiti obrubom. Hoćeš li poći sa mnom i odabrati boje?«

Marion je zagrizla donju usnicu i nakratko razmislila, a potom je kimnula glavom. Izvukla je jastuk ispod haljine, bacila ga na postelju kao da ga se odjednom boji i požurila da primi Sybillu za ruku.

Hawise je odmotala zavoj s ruke, neuredno ga bacila na pod i otrčala prema vratima, a bogata, rida pletenica poskakivala joj je niz leđa poput užeta crkvenog zvona.

Sibbi je uzdahnula i odmahnula glavom, a potom je skupila zamršeno klupko lanenih zavoja s poda i stala ga uredno namatati.

Hawise je pojurila prema dvorištu gdje su muškarci skidali svoju opremu. Otac je izbivao tek dva dana, ali ona nije mogla dočekati da ga pozdravi. Obećao je da će joj sa sajma donijeti zvončiće za uzde za njezina konja i kožnate loptice za žongliranje.

Kad je stigla do oca, on je upravo bio sjahao sa svog riđana i razgovarao je s dvojicom vitezova. Dugačak red ponija polako je kaskao prema nadsvođenom dijelu dvorišta. »Tata!« povikala je i potrčala mu u zagrljaj.

Otac ju je dočekao na pola puta, podignuo ju je i zavrtio, a ona je ciktala od veselja. Poljubio ju je u obraz i spustio natrag na do.

»Jesi se sjetio zvončića za uzde i loptica za žongliranje?« brzo je upitala, cupkajući s noge na nogu.

»Čega?« Protrljao se po bradi, a vidjevši njegov blijedi izraz lica, Hawise je osjetila ubod strepnje. I upravo kad se ta strepnja stala pretvarati u paniku, otac joj je namignuo. Hawise je opet ciknula i čvrsto ga zagrlila oko struka.

Joscelinu su prsa podrhtavala od smijeha. »Kako bih mogao na to zaboraviti kad znam da bi me čekale strašne posljedice? Dobit ćeš ih kad raspremim prtljagu.« Pogledao je u kćer i sa smiješkom ju je povukao za kožnati pojas svezan oko njezina struka. »A što ti je to?«

»Igrale smo se opsade«, odgovorila je. »A ja sam bila gospodar dvorca.« Joscelin je suspregnuo smijeh. »Nadam se da si otjerala neprijatelja.«

22

Hawise je kimnula glavom. »Ali bila sam ranjena i Sibbi me je morala njegovati. A Marion je rađala dijete.«

Otac je imao izraz lica kao da je sve to strašno zanimljivo, ali Hawise je sudeći prema njegovu držanju znala da se u sebi smije. Iza oca je začula hihot vitezova, ali bio je to vrlo ugodan zvuk i nimalo se nije osjećala kao da je ismijavaju.

»Možda ću uskoro imati još jedno iznenađenje za tebe«, rekao joj je, dok ga je ona potezala za tešku, žuljevitu ruku i vukla ga u unutrašnjost dvorca.

Hawise se lagano namrštila. Istog joj je trena proradila mašta, ali nije se mogla sjetiti ničeg osobitog što je tražila od oca, pored zvonca za uzde i loptica... osim štula, možda. »Kakvo iznenađenje?« upitala je.

Otac joj se nježno stisnuo ruku. »Moram prvo razgovarati s tvojom majkom.« Hawise je sada njemu stisnula ruku, iz sve svoje snage. Otac se pretvarao da trpi bol,

a ona se nasmijala. »Reci mi, tata«, zahtijevala je. »Sutra.« Povukao ju je za riđu pletenicu. »Je li to igračka?«

Odmahnuo je glavom. »Budi strpljiva i saznat ćeš.« Izjedala ju je znatiželja, ali poznavala je svog oca dovoljno dobro da zna da joj neće ništa reći prije nego što bude spreman te da nagovaranje i ljutiti ispadi neće pomoći. Štoviše, zbog ovog potonjeg zaradila bi kaznu. Uostalom, unatoč nagloj ćudi i živahnosti, bila je razumna i znala je biti vrlo strpljiva kad bi prilike to od nje zahtijevale. »Obećaj da ćeš meni prvoj reći.«

»Razmislit ću o tome«, odvratio joj je otac i još jedanput joj namignuo. Okrijepljene začinjenim pilećim gulašem, bijelim kruhom i bogatom količinom pite s

medom i ružinom vodicom, djevojčice su se spremale za počinak. Odjevene u spavaćice, i počešljanih vlasi izgovorile su molitve te sjele svaka na svoju postelju, čekajući da dođe Sybilla i utrne svijeću.

»Ne znam koje je to iznenađenje«, rekla je Hawise. Otkrivši podatak o Joscelinovu iznenađenju, našla se u središtu pozornosti, Bacila je tri od pet kožnatih loptica u zrak i na trenutak je uspjela žonglirati. »Ali tata je rekao da nije igračka.« Loptice su popadale oko nje, a ona ih je pokupila i nastavila vježbati.

»Možda je to tkanina za novu haljinu«, pokušala je pogoditi Marion. Zabacila je kosu, a svilene su joj vlasi sjale poput žitnoga polja ili suhoga zlata.

Hawise je odmahnula glavom, a guste kovrče zablistale su poput crnog vina. »I ja sam pomislila, ali tatu ne zanima kupovanje odjeće.«

»Onda je psić«, predložila je Sibbi. I Hawise je to palo na pamet. Njihov je otac imao nekoliko velikih lovačkih pasa koji

su ga slijedili po imanju i spavali ispred vrata njegove odaje. Majka bi u prolazu pogladila te zvijeri, ali unatoč tome što je bila dobra prema njima, bilo joj je svejedno jesu li ondje ili nisu. Vjerojatno ne bi imala ništa protiv da otac dovede još jednog. »Ne«, zaključila je i žalosno odmahnula glavom, »jer bi tata doveo psića sa sobom i ne bi je pitao o tome.«

Djevojčice su neko vrijeme sjedile u tišini i nagađale svaka za sebe. Sibbi je uredno skupila ruke u krilu i prebirala po mislima, Hawise je bacala u zrak loptice, a Marion je češljala svoju već počešljanu kosu češljem od jelenjih rogova koji joj je Joscelin kupio na sajmu.

»Možda želi imati još jedno dijete«, progovorila je Marion nakon poduže šutnje. »To bi bilo iznenađenje.«

23

Hawise je ispustila loptice, a Sibbi je naglo podigla glavu. Obje su djevojčice zurile u Marion.

»Da.« Marion je znalački kimnula glavom. »Nemaju sina, a svi znaju da upravo sinovi nasljeđuju očevu zemlju.« Nastavila se češljati, poput mačke koja liže svoje krzno. Čak joj je i pogled bio kao u mačke, lukav i pronicljiv.

»Pa ne bi čekali dosad«, rekla je Sibbi sumnjičavo. Marion je slegnula ramenima. »Pitaj ih. Kladim se da je istina.«

»Dobro, pitat ću ih.« Hawise je ostavila svoje loptice, brzo ustala i otrčala u majčinu i očevu odaju.

Marion je raskolačila oči. Nije očekivala rezultat tako brzo. Hawise je našla majku kako sprema svoj šivaći pribor i tkaninu. Sybilla je skinula

rubac i mrežicu s kose. Kovrčavu kosu, tamnu poput samurovine i prošaranu srebrom, ukrotila je u dvije bujne pletenice. Preodjenula se iz svoje smeđe vunene haljine u onu boje grimiza, s dubokim dekolteom ukrašenim zlatnim koncem. Tu je haljinu Hawise najviše voljela vidjeti na svojoj majci, kao i njezin otac. Često bi ga čula kako kaže da mu je to njezina najdraža haljina.

»Upravo vam dolazim dati poljubac za laku noć«, rekla je Sybilla, a potom se zagledala u Hawise. »Što je bilo?«

»Marion kaže da tata želi da imate još jedno dijete.« Sybilla se uspravila. Na licu joj se vidjelo silno zaprepaštenje. »Otkud joj ta ideja?« »Tata ima iznenađenje za nas, a Marion kaže da je to sigurno to.« »To bi bez sumnje bilo iznenađenje«, rekla je Sybilla uz smijeh. »Rekla bih, osim ako

se ne dogodi čudo, da je Marion u krivu.« Zaklopila je košaricu sa šivaćim priborom, primila Hawise za ruku i pošla prema malenoj odaji u kojoj su bili smještene postelje djevojčica.

»Rekao je da najprije mora razgovarati s tobom.« »Čuj, to sigurno neće biti o djeci, to ti mogu obećati.« Nježno je pogladila Hawiseine

ride kovrče. Malo kasnije, nakon što ih je majka ušuškala, poželjela im laku noć i ugasila svijeću,

Marion se opet uzvrpoljila. »Ako nije dijete, onda su zaruke«, samouvjereno je šapunula. »Jedna od nas će dobiti muža.«

»Spavaj«, prosiktala je Hawise, »ili ću te reći mami. A ovaj put će biti ljuta.« Hawise je već dovoljno uznemirila priča o djetetu i nije više htjela slušati ni o čemu što bi moglo narušiti sigurnost njezina života.

»Reci joj, briga me«, odvratila je Marion, ali je nakon nekoliko trenutaka i ona utihnula.

Hawise je sklopila oči i dok je čekala da usne, razmišljala je o očevu iznenađenju, a njezino se iščekivanje pretvaralo u sve veću strepnju.

* * *

Sybilla se tiho kretala odajom i pospremala odjeću. Natočila je vino u pehare i

upalila svijeće od pčelinjeg voska, koje je štedjela za posebne prilike. Joscelin je sjedio na pojastučenom prozorskom sjedalu i promatrao kako se u sutonu bude prve zvijezde.

24

Povremeno bi bacio pogled na svoju ženu dok radi, ali nije ništa govorio, a tišina između njih dvoje bila je vrlo ugodna.

Sybilla je završila svoj posao i donijela sa sobom pehare vina. Nekoliko je trenutaka samo stajala i uživala u prizoru večernje svjetlosti koja obasjava tornjeve dvorca. Veći dio svog odraslog života živjela je ovdje, u Ludlowu, i poznavala je svaki njegov pedalj kao svoj dlan. Joscelin je otpio gutljaj vina i naslonio glavu na zid. »Dobro je«, rekao je.

»To je iz nove bačve.« Vragolasto ga je pogledala. »Poznavajući tvoj ukus, pomislila sam da će ti biti drago.«

Uputio joj je pospan smiješak koji je zapalio vatru u njezinoj zdjelici. »Dobro poznaješ moj ukus.«

»I trebala bih, nakon toliko vremena.« Sjela je pokraj njega, a on ju je privio bliže, da se osloni na njegova prsa umjesto na hladan kamen. Dlan mu je počivao na njezinom struku, nježno, ali posesivno.

Kad su se vjenčali, Joscelinu je bilo trideset i osam. Sybilla je bila udovica čiji je muž bio ubijen u iznenadnom sukobu s Velšanima. Njezin prvi brak bio je politički dogovor, kao i većina brakova, ali ona ga je učinila uspješnim i pogodila ju je golema tuga kad je Payne poginuo. Gotovo odmah, bez poštovanja prema njezinom žalovanju, kralj Stjepan primorao ju je da se uda za Joscelina, jednog od njegovih najboljih plaćenika. Prvi mjeseci braka bili su teški, ali premda je u prvom redu bio vojnik i dugogodišnji neženja, Joscelin je imao manire dvorjanina i urođenu privlačnost. Sybilla je bila svjesna svoje sreće, ali i njezinih ograničenja, kao što je i Joscelin bio svjestan svoje.

»Dakle«, otpočela je, »koje je to iznenađenje?« »Iznenađenje?« »Rekao si Hawise da imaš iznenađenje za nju.« »Ah, da.« Nasmijao se. »A Hawise je rekla djevojkama. Marion misli da ćemo imati još jedno dijete.« Sybilla je vidjela da mu je to smiješno, iako se u ugodnu atmosferu zavukla nota

napetosti. Sybilla je zatomila ispričavanje koje je zamalo izrekla. Bilo joj je četrdeset i devet, i već sedam mjeseci nije imala mjesečnicu. Doduše, nije se ni u plodnim godinama pokazala kao velika rodilja. Dok je bila Payneova žena, rodila je Cecily i Agnes. Otkad se preudala, zatrudnjela je samo dvaput, i oba je puta rodila kćer.

»Marion je i dalje opčinjena trudnoćom?« upitao je. Sybilla je uzdahnula. »Manje nego prije, čini se, ali još uvijek previše. Kad se djevojke

igraju, ona je uvijek gospodarica dvorca i treba roditi dijete. Kao da se uživljavanjem u tu ulogu pokušava izliječiti, ili učiniti svoj ishod drukčijim.«

»Zaista imaš strpljenja.« »Moram ga imati«, žalosno je rekla Sybilla i otpila poveći gutljaj vina. »Mogla bih

ubiti tu glupu sluškinju koja ju je pustila u odaju dok joj je majka nasmrt krvarila u porođajnim mukama.« Ogorčena, prekrižila je ruke i zamislila se, prisjetivši se dana kad je Joscelin doveo Marion u Ludlow. To maleno, slabašno biće bojažljivo je virilo preko ruba njegova krznom obložena ogrtača. Bilo joj je samo pet godina. Njezin otac, jedan od Joscelinovih vitezova, umro je pri padu s konja, a majka je od šoka dobila preuranjene trudove. Došlo je do komplikacija i žena i dijete su umrli, a Marion je ostala siroče. Sybilla ju je primila pod svoje krilo i odgajala ju je skupa sa Sibbi i Hawise, no to nije bilo lak zadatak.

25

Sybilla se prenula iz svojih misli i usredotočila se opet na svoga muža. Možda ju je pitao o Marion samo iz pristojnosti, ali nije bila sigurna bi li razumio i bi li ga uopće zanimala rasprava. »Tvoje iznenađenje«, podsjetila ga je.

»Na neki način ono doista ima veze s jednim djetetom«, rekao je, »iako ne tako malenim kao što Marion misli. A donekle ima veze is tobom.«

»Donosiš mi još jedno siroče?« Ton joj je bio vedar, ali je iza osmijeha skrivala strepnju.

»Ne baš.« Prepričao joj je razgovor koji je vodio s FitzWarinom na sajmu i rekao što ga je ovaj zamolio. »Kazao sam mu da hoću prvo razgovarati s tobom.«

»Pod uvjetom da se odvikao od pelene, nemam ništa protiv.« U kutevima njezinih očiju sjao je smiješak.

»Dakle, primit ćeš ga?« Sybilla je rijetko viđala FitzWarinovu obitelj. Povremena vjenčanja i vlastelinska

okupljanja omogućila bi joj tek usputan susret sa ženama. Eve FitzWarin je posjedovala ljepotu i pristupačnost kakve lutke, a Mellette Peverel je bila pravi autokratski matrijarh, s jezikom oštrijim od mača. FitzWarin im je katkada navraćao u posjet i često bi s Joscelinom odlazio u vojne pohode koji su bili sastavni dio rata između Stjepana i Matilde. Nije bio toliko opušten sa ženama kao Joscelin, a bio je i prilično krut. No jednom ga je vidjela kako se smije i bilo je to sasvim drukčije lice.

»Da«, rekla je, »drage volje ću ga primiti.« Proučavala je Joscelinov izraz lica. »Što mi to prešućuješ?«

»Ništa.« Izbjegavao je njezin pogled. »S dječakom ćemo morati nježno postupati.« Uspravila se i pogledala ga je u oči. »Kao što moramo s Marion?« »Ne, ne baš tako. Ali...« Uzdahnuo je. »Njemu treba ohrabrenje od mene... i majčinska

nježnost od tebe. Nije imao ni jedno ni drugo u vlastitom domu. FitzWarin nije to tako rekao, ali znam što mu je bilo na umu, a nakon onoga što se dogodilo na sajmu...«

Sybilla ga je upitno pogledala, a Joscelin joj je ukratko ispričao sve o Bruninovim mukama. Dok je slušala, obuzimalo ju je sve veće sažaljenje. »Jadno dijete«, rekla je. »Bez obzira što ti je FitzWarin prijatelj, prava je budala.«

»Da, katkad«, priznao je Joscelin, »ali ti nisi bila ondje i nisi vidjela što je u podlozi svega. Kako god bilo, on voli tog dječaka. Sutra ću pisaru izdiktirati pismo i poslat ću glasnika u Whittington.«

Sybilla je kimnula glavom. »Bolje je da kažeš Hawise, jer nisam sigurna je li mi povjerovala. Marion sigurno nije.«

Joscelin se nasmijao. »Obećajem da ću to učiniti ujutro, odmah nakon mise.« Iskapio je vino i odložio pehar.

Sybilla mu je uputila zabrinut pogled. »Ne misliš li možda da FitzWarin potajno pokušava spojiti svog sina s jednom od naših kćeri?«

»Naravno da pokušava«, rekao je Joscelin mirno. »Da sam na njegovu mjestu, svakako bih mislio o budućnosti, no to je drugi, manje bitan razlog njegove molbe. Možemo pratiti dječakov napredak i odlučiti u skladu s onim što budućnost pokaže. Ne žurim se poudavati svoje kćeri, a čini mi se da i ti tako misliš?«

»Da, doista«, odgovorila je Sybilla. »Želim da budu zadovoljne odlukama koje donesemo kad za njih dođe vrijeme, a zato one moraju biti dovoljno zrele, da mogu imati

26

pravo glasa.« Primio ju je za vrh pletenice i palcem prelazio preko tamnih i srebrnih kovrčavih vlasi. »Želiš da one imaju pravo izbora, što ti nikad nisi imala?«

»Da.« Prekrila je njegovu ruku svojom, pomislivši da je njegova moć zapažanja katkad preoštra. »Ne želim time omalovažiti ni Paynea ni tebe. Možda bi i ti volio da si mogao imati izbora... možda bi poželio mlađu ženu, na primjer?«

Joscelin joj je uputio još jedan sneni smiješak. »Nemam nikakvih pritužbi na ono što mi je dodijeljeno«, rekao je. »Mlađe žene nose svoje brige, a iskustvo ima mnogo prednosti.« Maknuo je ruku s njezine pletenice te joj je, polako i odlučno, otkopčao haljinu na vratu. Privila se uz njega, zatvorila oči, i pridigla svoje lice njegovom.

Joscelin bi obično nakon vođenja ljubavi zaspao, ali ovaj put nije. »Štitonoše koji su

napali dječaka... pripadali su Gilbertu de Lacyju«, promrmljao je i osjetio kako mu otkucaji srca usporavaju.

Sybilla je zadržala dah. Ime njezinog rođaka često se spominjalo u oba njezina braka jer je de Lacy uporno tražio prava na Ludlow. Payne i Joscelin svaki su mu put uspjeli pomrsiti račune, ali nisu ga zastrašili. Štoviše, njegova je upornost samo još više rasla, sve dok se nije pretvorila u snažan, neprekidan pritisak. Slatko Iješkarenje nakon vođenja ljubavi zamijenio je nespokoj.

»Doduše, on nije znao za napad na Brunina. U očima mu se vidjelo da je bio iznenađen.«

Sybilla se pridigla na lakat i pod blagom svjetlošću svijeća gledala u svog muža. Njegov izraz lica nije mnogo odavao, ali ona ga je naučila čitati. Čvrsto stisnute usnice, napete vjeđe, koje bi trebale biti opuštene, snene i zadovoljne; sve je ukazivalo na njegov nemir. »Našao si se licem u lice s Gilbertom?«

»Pored štandova s oružjem, od svih mjesta na sajmu.« Turobno se nasmijao. »FitzWarin mu je prišao poput razjarena bika. Pomislio sam kako će na licu mjesta doći do borbe.«

Sybillino je lice preplavio užas. »Niste se borili?« Prisilila se da se pribere. Naravno da se nisu borili. Bilo bi to prvo o čemu bi se govorilo po njegovu povratku, a na tijelu mu nije bilo nikakvih tragova.

»Nismo... ali malo je nedostajalo.« Lice mu je zabljesnula ljutnja. »Gledao me kao da sam izmet koji mu se zalijepio za cipelu.«

Sybilla je odmahnula glavom. »Pogledi ništa ne znače. On nije dovoljno jak da napadne Ludlow, a ni kralj Stjepan ni carica Matilda neće mu dati za pravo.« U glasu joj se osjećao bijes.

Iako je Joscelin bio gospodar imanja, Ludlow je po pravu rođenja bio njezin, a ona se ni za što na svijetu ne bi odrekla tog prava.

»Znam, znam.« Joscelin je uzdahnuo i provukao ruke ispod glave. »Ali Gilbert de Lacy i Hugh Mortimer uzrokovat će gomilu problema bez obzira na Matildu i Stjepana.« Izgovorio je imena dvaju muškaraca koji su mu bili najveći trn u oku, mučna izraza lica.

Sybilla je promatrala njegove izdužene kosti, gipku snagu njegovih mišića, riđe čuperke ispod pazuha. Premda se bližio pedesetoj, još uvijek je imao tijelo pravog ratnika. »To nije ništa što nas dvoje ne bismo mogli podnijeti«, rekla je u znaku vjere i ohrabrenja. Nagnula se prema njemu i poljubila ga u kut usnica. Nas dvoje u njezinoj rečenici bilo je vrlo značajno.

27

»Tako je«, složio se. »To nije ništa što nas dvoje ne možemo podnijeti.« Ali prošlo je još dugo prije nego što su oboje konačno usnuli.

Sjedeći za stolom u glavnoj dvorani, Joscelin je razlomio kruh koji je kapelan

blagoslovio i umočio ga u zdjelicu s medom. Njegova žena i kćeri su ga slijedile. Joscelin je sažvakao kruh, progutao ga, a zatim polizao prste.

»Moram vam nešto reći«, obratio se djevojkama. U sebi se nasmiješio opazivši kako su hitro izmijenile poglede prije nego što su se oprezno zagledale u njega. Pokazao je rukom na dvojicu štitonoša pokraj njihova povišenog stola. »Hugh i Adam odrastaju u muškarce«, rekao je, »i vrijeme je da u kuću primim mlađeg štitonošu na obuku. Prijatelj me zamolio da se brinem o njegovu sinu i ja sam, nakon razgovora s vašom majkom, pristao.«

Uslijedila je kratkotrajna tišina, prepuna neizgovorenih riječi među djevojčicama. Hawise je prozborila prva.

»Koliko mu je godina?« »Otprilike je tvojih godina«, odgovorio joj je otac. »A ime mu je Fulke, iako ga svi

zovu Brunin.« »Hoće li se oženiti jednom od nas?« htjela je znati Marion. Joscelin je ostao zatečen. Sada je na njemu i Sybilli bio red da izmijene poglede. »Dijete, on dolazi ovamo kako bi se obučavao za viteza, a ne za nečijeg muža«,

odgovorila je Sybilla čvrstim tonom. Rukom je pokazala na kruh i med. »Jedi.« Marion je spustila glavu i uprla pogled u svoj pladanj, nezadovoljno napućivši donju

usnicu. »A kad on dolazi, tata?« upitala je Sibbi. »Čim sve uredimo. Hoću da ga radosno dočekate i da se prema njemu ponašate kao

prema bratu.« Sibbi je kimnula glavom. »Ima li kod kuće sestara?« »Ne, ima samo braću. Nije naviknut na djevojčice, ali uvjeren sam da ćete mu vi

pomoći u tome«, rekao je, trudeći se da mu lice pritom ne izgleda zabrinuto. »Da, tata.« Sibbi je zataknula zalutali uvojak svoje tamne kose iza uha i nastavila

jesti. Obrazi su joj bili blago rumeni, a u očima joj se vidio sjaj. »Gušit će ga svojim majčinskim osjećajem«, promrmljala je Sybilla postrance tako da

ju je samo Joscelin mogao čuti. Joscelin je rukom zatomio smiješak. »Neće mu nimalo naštetiti.« »Marion ćemo trebati posvetiti posebnu pažnju, da se ne bi osjećala izostavljenom...

a možda i Hawise«, oštroumno je dodala Sybilla. Joscelin je pogledao u dvije djevojčice. Marion je prebirala po pladnju, ali ona je

oduvijek imala apetit vrapčića. Hawise, koja bi inače progutala jelo u jednom zalogaju, igrala se drugim komadom kruha, zamišljena izraza. Osim pitanja koje je maloprije postavila, nije rekla ništa.

»Marion će mu htjeti rađati djecu«, promrmljao je Joscelin, »a uz Hawise će zaraditi više ogrebotina nego štene pušteno s lanca.«

Sybilla ga je pogledala. »A to nije razlog za brigu?«

28

Joscelin se slatko nasmijao i primio je za ruku. »Oh, da, jest«, rekao je. »Ali to su brige koje ću rado imati.«

»Zato što ću se uglavnom ja morati bakćati s njima«, rekla je Sybilla, ali se pritom smiješila.

Završili su s doručkom. Sybilla je povela Marion i Sibbi sa sobom u ženske odaje jer je trebalo rezati tkaninu za lanene tunike. Obično bi i Hawise išla s njima, ali danas ju je otac zamolio da mu pravi društvo.

Znatiželjna i oduševljena, Hawise je otresla mrvice kruha s haljine, kratko umočila prste u zdjelicu s vodom za pranje ruku i pridružila mu se. »Kamo idemo?«

»Nikamo posebno«, rekao je. »Htio bih pogledati konje.« Hawise je radosno poskočila. Voljela je s ocem gledati konje. Kobile i uškopljeni

konji koji su sačinjavali cijelo stado pasli su zajedno s osedlanim konjima. Za Joscelinova destrijera i lovačkog konja, oba pastuha, postojala je posebna konjušnica.

Konjušari su već bili osedlali Rouquina, a u samo nekoliko minuta pripremili su za Hawise Sorelle, zdepastu ženku ponija kestenjaste dlake. Hawise je bila vrsna jahačica. Uz očevu se pomoć namjestila u sedlu i primila uzde. Otac joj se nasmiješio s odobravanjem. Sa strane su ih čekali očev tjelesni čuvar i štitonoše.

»Dakle«, rekao je Joscelin kad su izjahali u dvorište unutar zidina. Prošli su kroz stražarnicu te nastavili preko mosta. »Što misliš o novom bratu?«

Hawise se zamislila. Bila je još novorođenče kad je očev mladi štitonoša, Adam, stigao u njihov dom, a kad je stastao u mladića, bila je djevojčica. Nikad se nije igrala s njim, a on nikad nije stupio na njezin teritorij. »Htjela bih da dođe«, konačno je prozborila. »Htjela bih imati dječaka za prijatelja... ali...« Zagrizla je donju usnicu.

Sagnuo se prema njoj i pogledao je. »Ali što, mila?« »Ali kako ću znati hoće li mi on biti prijatelj? I što ako mi se ne svidi?« Joscelin si je prekrio usta dlanom. Hawise nije mogla odrediti smiješi li se ili

razmišlja. Prije će biti ovo potonje, jer kad je maknuo ruku s lica, usnice su mu bile čvrsto skupljene. »Bruninu će trebati vremena da se navikne na nas«, rekao je. »Zamisli kako bi se ti osjećala da moraš napustiti dom i otići živjeti sa strancima. Prvih bi dana sve bilo drukčije i bila bi nesretna, nije li tako?«

»Da«, rekla je i namrštena izraza kimnula glavom. »Samo upamti da na samom početku ne smiješ previše očekivati od njega. Ali ne

vidim zašto vas dvoje ne biste postali prijatelji.« Namignuo joj je. »Bit će lijepo imati sudruga viteza kad se budete igrali opsade, zar ne?«

Hawise je opet kimnula glavom. Da, to će doista biti lijepo. Zbog te je pomisli čak osjetila iskru uzbuđenja. Ali neće biti sretna ako joj bude dodijeljena uloga zadivljenog promatrača ili vidarice rana. Vidjela je kako se dvorski dječaci igraju i što obično očekuju od svojih sestara.

»Kad budem išao u Whittington po Brunina, htio bih mu pokloniti ponija.« Hawise ga je iznenađeno pogledala. »Zar nema ponija?« »Ima, ali gotovo ga je prerastao. Otac mu ga je htio kupiti na Sajmu svetog Petra, ali

zbog nekih razloga, kad je konačno došlo vrijeme da pogleda konje, više nije bilo nijednog koji bi mu odgovarao. Rekao sam da ću pogledati što ja imam u svome stadu... a palo mi je na pamet da bi ti možda voljela odabrati.« Krišom je promatrao njezinu reakciju.

29

Hawise se ozarila na taj prijedlog i ponosno se uspravila -zadatak je bio važan, a povjerio ga je njoj, a ne Sibbi, ni Marion.

Nakon pomnog proučavanja, odlučila se za snažnog velškog ponija, grade slične kao i očev Rouquin. Dlaka mu je imala boju slatkih tamnih trešanja, bujni rep gotovo je doticao tlo, a griva mu je sasvim prekrivala ponosni, gipki vrat. Takvoga bi odabrala i za sebe, da nije već imala svoju voljenu Sorelle.

Njezin je otac sa smiješkom pokazao svoju suglasnost. »Izvrstan odabir«, rekao je. »Nimalo ne sumnjam da će mladi Brunin dobro izgledati jašući na njemu.« Nakrivio je glavu. »A čemu taj mrki izraz, mila?«

»Nadam se da nije brži od Sorelle. Ne želim gubiti u utrkama.« Joscelin je zabacio glavu i slatko se nasmijao. »Uvjeren sam da se nećeš dati

pobijediti, kakva god situacija bila«, rekao je.

30

4

Budi miran«, prosiktala je Mellette. »I košara živih jegulja bi se manje vrpoljila.« Uhvatila je Brunina za ramena i okrenula ga prema sebi, a stisak joj je bio žestok i koščat.

Bruninov izraz lica nije ništa odavao, ali u sebi je pravio grimase. Spremali su ga za odlazak u Ludlow i bilo mu je istinski zlo od tolike halabuke. Nakon jutrošnjeg temeljitog ribanja u kadi crna Bruninova kosa je sjala duginim bojama, poput krila vrane. Na glatkom, maslinastom licu, pored jagodične kosti, isticala se krasta, a to ga je posjekla grana dok je jahao šumom. Volio bi da je i sada u šumi, i da mu društvo pravi samo zvuk kopita njegovog premalenog ponija i šuškanje uvelog lišća. No budući da će se gospodin Joscelin od Ludlowa pojaviti svakog trenutka, njegovo je mjesto u cijeloj priči bilo vrlo strogo određeno.

Mellette je otela češalj iz sluškinjine ruke i stala češljati Brunina, a on je ubrzo osjetio kako mu zupci od jelenjih rogova grebu tjeme.

»Isti si odrpanac kao tvoj djed«, gunđala je. »Nikad ne izgledaš uredno. U moje vrijeme najbolji su se muškarci češljali kao kralj Vilim. Bili su lijepo obrijani i kratko podšišani. Nitko nije ovako izgledao.« Odmaknula se korak unatrag i pomno ga proučavala. Brunina je uhvatio grč u želucu od straha da će poslati po škare i da će ga ostrići kao ovcu.

»Ovo mora biti dovoljno«, rekla je. »Ne možeš od govna napraviti pitu. Ali sada barem na nešto sličiš.« Povukla je rub njegove nove tunike, načinjene od tamnocrvene vune, i popravila nabor. Zelenim i zlatnim koncem su bili izvezeni fini zavijutci na kragni, rubovima i suvratcima rukava, a njegovoj majci i njezinim pomoćnicama trebalo je za to čak nekoliko dana. Hlače su mu bile sašivene od dvaput bojene tkanine i povezane pletenom trakom čije su boje odgovarale bojama njegove tunike. U toj će odjeći provesti službeni doček i slavlje u Joscelinovu dvorcu, ali majka mu je spremila da ponese i običnu odjeću, onu za svaki dan.

»Upamti«, rekla mu je baka, »ti si FitzWarin, a tvoj je pradjed bio grof od Derbyja, a njegov je djed bio Osvajač, glavom i bradom. Ne smiješ osramotiti svoju krv... čuješ li me, dječače?« Glas joj se zaoštrio.

»Da, gospo.« Bruninu je bilo jasno da baku strašno živcira njegova šutnja, ali nije znao što bi rekao. Njezina prodika nije bila ništa novo. Svakog je dana njemu i njegovoj braći tuvila u glavu priču o njihovu podrijetlu. Osim toga, kad god bi otvorio usta, ona bi bila nezadovoljna; čemu se onda truditi? Na čudan mu je način i godilo što je vidi kako škrguće zubima i stišće šake.

»I dalje tvrdim da je šteta što tvoj otac ne šalje Ralfa u Ludlow«, promrmljala je pogledavši u Bruninova brata. I Ralf je za ovu priliku bio odjeven u svoju najbolju tuniku. Vuna nebeskoplave boje lijepo je isticala njegovu svijetlu put.

Brunin na to nije ništa rekao. Otac se nije slagao s njezinim mišljenjem i nije bilo važno koliko će ga puta ona izgovoriti. Ta je bitka za nju bila izgubljena.

»Brunin će davati sve od sebe, belle-mere«, tiho je rekla njegova majka. »No dobro, nadajmo se onda da će to biti dovoljno«, oštro je odvratila Mellette, jer

njezina je uvijek morala biti zadnja, a zatim je izašla iz odaje kako bi provjerila napreduju li pripreme u glavnoj dvorani.

Eve je pomilovala Brunina po glavi. »Rekla bih ti da ne obraćaš pažnju na nju«, rekla je nježno, »no to bi bilo nepristojno i teško izvedivo. Napokon, ona ti je baka. Tvojim

31

žilama teče njezina krv.« Glas joj je drhtao, ali potom se umirio. »Put kojim ćeš sada poći samo je tvoj. Znam da će sve što budeš činio biti dovoljno dobro.« Osjetio je njezine prste kako mu dodiruju vlasi i miču mu kosu s čela, nježno, onako kako baka nije činila. Bio je to neobičan dodir i Brunin je samo stajao, ne znajući što bi sa sobom. Dio njega htio je posegnuti za majkom i uzvratiti, ali, svjestan prisutnosti braće koja bi mu se rugala zbog toga, ostao je mirno stajati.

Majka je zatomila jecaj u grlu. Njezina se ruka spustila na njegovo rame i kratko ga je stisnula, a potom je nestala. Kada je konačno pobijedio naviranje suza i usudio se pogledati uokolo, vidio je majku kako razgovara s dadiljom svoga najmlađeg sina.

Prišao mu je Ralf, koji je bio je prilično krupan za svoju dob. Brunin je bio čak za glavu viši od svog mlađeg brata, ali bio je mršav i tamnoput pa se to manje primjećivalo.

»Kad mene budu slali na odgoj, grand- mere kaže da će to biti kod pravog grofa, a ne kod običnog plaćenika«, bockao je Ralf. »Moja će obuka biti bolja od tvoje.« Te su riječi iz Ralfovih usta zvučale kao ruganje, ali prava je istina bila da je Ralfa prožđirala ljubomora. Premda je bio zadovoljan što će odsad biti najstariji brat u kućanstvu, žudio je za položajem koji će Brunin zauzeti jer je to bio prvi korak na putu u zrelost.

Brunin je slegnuo ramenima. »Pa što ako je gospodar Joscelin plaćenik? I on se mora boriti kako bi štitio što je njegovo.«

»Ma nemoj?« Ralf je izbacio jednu nogu naprijed i stavio ruke na bokove, s namjerom da zastraši Brunina kao što je strašio mlađu braću.

Brunin ga je pogledao svisoka. »On će i mene naučiti da se borim... i to bolje nego što bi me naučio kakav grof, koji plaća drugima da se bore umjesto njega. Osim toga, i naš je djed bio obični plaćenik pa je i nama to u krvi.«

Ralf je naduo prsa. »Ti nikad to nećeš naučiti; ti se ne znaš boriti«, izazivao je Ralf. »Ja se ne bih upišao u gaće da me napadnu dva starija dječaka.«

»Kako znaš da ne bi?« »Znam, jer nisam kukavica.« Ralfova zadnja riječ bila je kap koja je prelila čašu. Brunin je zamahnuo nogom i

oborio Ralfa. Čvrsto je položio desnu čizmu na bratovu glatku, pepeljastoplavu kosu, najbliže tjemenu što je mogao.

»Kurvin sine!« siktao je Ralf, a oči su mu se napunile suzama. Bol što mu je sada zadavao Brunin bila je snažna i oštra, drukčija od tupe boli modrica nastalih u hrvanju s braćom, gdje bi obično on izlazio kao pobjednik. Povrh toga, sada je bio prikliješten na tlu, posve nemoćan. »Richarde... Richarde, makni ga s mene!«

Ralfov je pomoćnik odmah dotrčao. Bez odizanja noge s poda, Brunin se okrenuo i laktom udario brata u slabine. Richard se skljokao na pod, umalo ostavši bez daha.

»Dečki!« Eve je požurila prema sinovima, ispruženih ruku kao da ih preklinje. Brunin ju je pogledao i maknuo nogu s Ralfove kose. To je bila greška jer je Ralf istog trena skočio na nj poput divlje zvijeri i ščepao ga za vrat. Ralfova ih je težina srušila obojicu, a Brunin je udario bradom u pod i zubi su mu naglo škljocnuli. Osjetivši okus krvi u ustima, okrenuo se i zario koljeno u meko tkivo Ralfovih prepona.

»Dječaci!« opet je povikala Eve, stišćući šake. »Prestanite, odmah prestanite!« »Sad je bilo dosta!« Čuo se gromki glas muškarca. FitzWarin im je prišao brzim i

odlučnim korakom, zgrabio Ralfa za ovratnik i povukao ga na noge. Ralf se istog trena savio, mučno se držeći za međunožje. Richard je bojažljivo sjeo, prekrivši rukom trbuh.

32

FitzWarin ga je tek kratko ošinuo pogledom, a zatim je, nimalo nježno, primio Brunina za nadlakticu te podigao i njega s poda. Zurio je u sinove.

»Isuse Kriste!« Prstima je prešao preko modrih tragova na Bruninovu vratu. Brunin je osjetio kako mu niz bradu kaplje krv iz ugriženog jezika i obrisao ju je rukavom svoje nove tunike, umrljavši tako pomno izvezen uzorak.

FitzWarin se okrenuo ženi. »Zar ti je toliko teško održati red, makar na trenutak?« zagrmio je.

Eve je porumenjela. »Tučnjava je nastala prije nego što sam se uspjela snaći. Ne znam ni kako je sve počelo.«

»On je započeo«, zakreštao je Ralf, pokazavši na Brunina. Brunin je šutio. Pogledao je u suvratak svog rukava, a potom u Ralfa, a oči su mu pritom izgledale poput dva tamna jezera -svašta se moglo naći pod njihovom površinom.

FitzWarin je bijesno zurio u sinove. »A ja ću završiti«, odrezao je. »Joscelin od Ludlowa ovog je trena ujahao u dvorac. Želim da izađete u dvorište i pozdravite ga. Pretjera li ijedan od vas, mjesec dana će vam se žariti leđa od mog biča! Jeste li razumjeli?«

»Da, gospodine«, rekao je Brunin. Ralf i Richard također su potvrdili, mrmljajući tiho, spuštenih glava. Mlada braća su ih promatrala, nevino i u tišini.

FitzWarin je kratko kimnuo glavom. »Uredite se i odmah siđite.« Zaprijetio im je šakom. »Održat ću riječ ako treba. Nemojte misliti da ću vas poštedjeti kazne samo zato što imamo gosta.« Rekavši to, ljutite je izašao iz odaje.

Brunin je pljunuo krvavu pljuvačku ravno Ralfu pred noge. Savijen nad svojim bolnim testisima, Ralf je ubojito zurio u brata. Richard se mudro maknuo s puta i pridružio se najmlađoj braći.

»Daj da pogledam.« Eve FitzWarin je podigla Bruninovu gavu i pogledala mu u usta. »Ugrizao si se za jezik«, rekla je s olakšanjem. »Krvarenje će brzo prestati.« Drhtavim je rukama dohvatila dječji povoj, umočila ga u zdjelu s vodom i obrisala mu krv s lica. »Evo, navuci ogrtač. Sakrit će ti modrice na vratu.« Užurbano mu je namještala podstavljeni vuneni ogrtač, pričvrstivši ga pripadačom od teškog srebra, i maknula mu kosu s čela. Brunin je podnio njezino komešanje oko sebe s jednakim strpljenjem s kakvim je podnosio i ostale muke.

»Mučno mi je«, oglasio se Ralf, tražeći suosjećanje, bez obzira na sve što je bilo. »I meni«, rekla je Eve stisnutih usnica. »Svakog dana.« Joscelin de Dinan sjahao je s konja i predao uzde konjušaru. Šibao ga je oštar

jesenski vjetar i zaplitao mu plašt među noge, a prijetio je i da će mu otpuhati kapu s glave. Skinuo je štit koji mu je remenom bio privezan za leđa i dao ga štitonoši. I ostatak Jocelinove pratnje sjahao je sa svojih konja, uz zveket oružja. Taj je zvuk već postao uobičajen, čak i ako je posjet bio samo radi druženja.

Okrenuvši se, Joscelin se zagledao u prostrano dvorište Whittingtona i njegove građevine od drvenih trupaca na kojima je svjetlucao vapneni premaz.

»Dobro došao!« izašao je FitzWarin i čvrsto mu stisnuo ruku. »Drago mi je što te vidim.«

Joscelin se nasmiješio. »I meni. Veselim se što ćeš otvoriti onu bačvu vina koju si kupio u Shrewsburyju«, rekao je u šali.

33

»Mislim da ću za ovako cijenjenog gosta pronaći i nešto bolje od toga«, odvratio je FitzWarin, vedro raspoložen. »Je li ti put ovamo bio ugodan?«

Joscelin je primijetio da je FitzWarin bio nervozan. U Shrewsburyju, na neutralnom terenu i uz svoje najbliže štitonoše, bio je opušten. A sada se pretjerano trudio igrati ulogu ljubaznog domaćina.

»Nije nas ništa ometalo, a nije bilo ni kiše«, rekao je Joscelin uz osmijeh. »To je sve što čovjek može tražiti u ovako nemirnim vremenima.« Ogledao se i promatrao bedeme Whittingtona. Za razliku od Ludlowa koji je sav bio od kamena, Whittington je bio pretežno izgrađen od masivnog drva, ali dobro zaštićen zahvaljujući okolnom močvarnom tlu. Najveća prijetnja dolazila je od

Velšana, koje se ne bi moglo nazvati majstorima opsade. Dvorac bi se mogao zauzeti jedino iznenadnim napadom, a za to nije bilo previše izgleda. Naime, u tom slučaju iznenadni napad morao bi voditi ravno preko močvare, što bi neprijatelje zakopalo u mulj do koljena.

»Dobro došli, gospodine. Hoćete li ući i raskomotiti se?« Joscelin se okrenuo i ugledao gospu Mellette. Iako se nasmiješila, to je bilo puko

izvijanje usnica, bez imalo iskrene topline. Njezino držanje i uzdignuta brada govorili su o njezinom ponosu i autoritetu kojemu su se samo najhrabriji mogli usprotiviti. Njezina snaha, koja je trebala izaći prva i dočekati gosta, stajala je u pozadini s djecom, a pogled je skromno uprla u pod.

»Zahvaljujem, gospo.« Joscelin se naklonio i uzvratio joj smiješak. Mogao se igrati pristojnog dvorjanina kad god je trebalo, a već je susretao žene njezine sorte. I carica Matilda bila je jedna od njih. »Možda bih mogao zamoliti svog najnovijeg štitonošu da mi pomogne skinuti oklop.« Pogledao je u dječake koji su stajali uz svoju majku, poredani od najvišeg, Brunina, prema najmanjem, koji je držao dadilju za ruku i sisao palac.

Mellette se iznenadila, ali se odmah pribrala. Poput iskusna mačevaoca, pomislio je Joscelin s crnim humorom. »Kako želite, gospodine, iako ne znam koliko će vam on biti od pomoći.«

Joscelin se nagnuo prema njoj malo više nego što se pristojilo, ali to je bilo zato da njegove riječi ne bi otišle dalje od njezina uha. »U ovom mi trenutku nije važno koliko će mi biti od pomoći«, naglasio je. »Važno je jedino to da mu se obratim i da se on, opušten, obrati meni.«

Mellette je uzmaknula korak. »Bit ćete sretni ako prozbori ijednu riječ, gospodine, ali ako želite da on bude vaša pratnja, svakako ga odvedite sa sobom.«

Joscelin se naklonio, ali nije se mogao natjerati da joj se zahvali, koliko god bio pristojan. Prišao je Eve i djeci. »Gospo«, obratio joj se.

Eve mu je uz naklon uputila tihe i uobičajene riječi dobrodošlice. Joscelin je imao dojam da stoji pred kućom čiji su prozori osvijetljeni, ali unutra već dugo nitko ne živi.

»Moja vam žena šalje pozdrave«, rekao je, »i poručuje vam da će se brinuti o vašem sinu kao da je njezin. Znajte da ste dobrodošli u Ludlow kad god požlite doći u posjet.«

Eve je podignula pogled. Oči su joj bile mutne, kao da su umorne od suza, ali iz njihove se ljepote nije moglo ništa iščitati. Šarenice tople nijanse lješnjaka podsjetile su ga na šumu ujesen. »Hvala, gospodine.«

Izgovorila je te riječi kao da u njezinom životu nije bilo previše dobrote. Joscelin se okrenuo prema dječacima. Brunin je gledao ravno preda se, poput strogo uvježbana vojnika pod budnim okom svojeg gospodara. Gusta, crna kosa treperila je na snažnom

34

vjetru poput ptičjih krila. Ogrtač mu je bio pričvršćen visoko uz vrat, a boja njegovog obruba odgovarala je boji tunike.

»Dakle, Brunine.« Joscelin je stavio svoju snažnu ruku na dječakovo rame. »Ako ćeš biti moj štitonoša, možemo već započeti. Htio bih da mi pomogneš skinuti oklop.«

»Da, gospodaru.« Dječakovi maslinasti obrazi su nježno porumenjeli, a ovratnik ogrtača se zbog Joscelinova stiska neznatno spustio. Joscelin se nakratko zamislio zbog onoga što je ugledao na Bruninovu vratu, ali nije ništa rekao; odlučio je zapamtiti taj prizor a saznati kasnije.

Dok je vodio Joscelina prema gostinjskoj odaji, Brunin se osjećao kao da će se

raspuknuti od silnih emocija. U iščekivanju Joscelinova dolaska, cijela je soba bila počišćena i prozračena. Vezom ukrašen friz s motivom lova visio je, u razini oka, na velikom zidu, a preko postelje je bio prebačen Mellettein najbolji prekrivač od flamanske vune, obrubljen zečjim krznom. Na škrinji su stajali vrč vode i duboka brončana posuda, u slučaju da se Joscelin poželi oprati, a tu su ga čekali bokal vina i čaše.

Brunin je stajao postrani, trudeći da ne diše prebrzo. Nije se zadihao od uspinjanja stubama, nego mu je bilo mučno od nervoze. Što ako učini nešto glupo i osramoti i sebe i obitelj? Što ako gospodar Joscelin kaže da je beskoristan i da ga ne želi u svojem kućanstvu? Što ako zatraži da umjesto njega pode Ralf?

Joscelin je stajao nasred sobe, ruku oslonjenih o bokove, i gledao uokolo. Na usnicama mu je titrao blagi smiješak, a izraz lica odavao je blagu i ugodnu znatiželju. Nije izgledao kao da bi se mogao naljutiti, ali Brunin je naučio da nikoga ne smije suditi na prvi pogled.

Joscelin je odvezao traku koja je pričvršćivala korice njegova mača za pojas. »Evo«, obratio se Bruninu, »pažljivo položi ovo na onu klupu i ne stavljaj prste na čelik.«

Brunin je sa strahopoštovanjem uzeo mač iz Joscelinovih snažnih ruku. »Znam da ne smijem dirati oštricu«, rekao je kako bi pokazao svom novom gospodaru da nije neznalica.

Joscelin je zatomio smiješak. »Drago mi je da znaš. Štitonoša mora naučiti kako se drži i čuva svako oružje. To je jedna od prvih lekcija obuke.«

Brunin je oprezno prilazio škrinji, koračajući kao da je dio kakve važne ceremonije. Drška mača od pletene kože bik je dvaput veća od njegova dlana, a imala je okrugli vršak koji je nalikovao punašnom srebrnom tijelu šarana iz ribljeg uzgajališta. Vrlo pažljivo i s dubokim divljenjem položio je Joscelinov ukoričeni mač na škrinju, a potom se okrenuo.

»Dakle«, Joscelin je pokazao na dvojicu mladića koji su stajali sa svake strane. »Ovo je Adam, a ovo Hugh. Oni uskoro završavaju svoju obuku, ali oni su također moji štitonoše. Ako te nešto muči i želiš nešto pitati, a mene nema u blizini, bez straha se možeš obratiti njima.«

Brunin je poslušno kimnuo kako bi pokazao da sve razumije, ali bio je vrlo oprezan. Iako su mu dvojica mladića, kojima je već rasla brada, uputila smiješak ohrabrenja, on im nije uzvratio osmijeh.

I dalje promatrajući Brunina, Joscelin je otkopčao pozlaćeni pojas za mač i pružio mu ga, ali nije ga još bio pustio iz ruke.

Brunin je primio drugi kraj i na trenutak su obojica bili povezani tim komadom kože. »Kad ti kažem da budeš bez straha, doista to mislim«, rekao je. »Znam što se dogodilo na sajmu u Shrewsburyju, ali obećajem da ti pod mojom zapovijedi nitko neće

35

nauditi. Očekujem brzu uslugu i poslušnost, a ne čudesa.« Pogledao je u starijeg od dvojice štitonoša. »Koliko sam te često tukao, Hugh?«

Mladić se zagledao u strop, kao da je odgovor ispisan na njegovim gredama. »Reci istinu«, rekao je Joscelin, a u glasu mu se osjećao i smijeh i upozorenje. Hugh je pogledao Brunina. »Ne često, gospodaru. I to je bilo samo kad sam zaslužio...

makar tada nisam tako mislio.« Namignuo je Bruninu i izmaknuo se rukavici koju je Joscelin u šali bacio u njegovu smjeru.

»To ne znači da sam mekan kao svježi maslac«, rekao je Joscelin. »Ako sam dobar prema tebi, onda očekujem dobrotu zauzvrat. To vrijedi za svakoga pod mojom zapovijedi.«

Brunin je kimnuo glavom i pokušao ostaviti dojam kao da sve razumije, ali ovo je nadilazilo njegove sposobnosti. Opušten odnos između Joscelina i njegovih štitonoša činio se poput novog jezika... Jezika koji je doista želio naučiti, ali nije znao kako.

Joscelin je pustio pojas iz ruke i rekao Bruninu da i njega stavi na škrinju. Brunin ga je odložio pokraj korica mača i nježno je dodirnuo pozlatu na otisnutim uzorcima u obliku romba. Kad postane vitez, i on bi volio imati takav pojas.

Kad se opet okrenuo, vidio je kako Adam i Hugh pomažu Joscelinu skinuti verižni oklop, čija je težina bila prevelika za Brunina. Mladići su zajedno položili oklop preko škrinje pokraj prozora. Joscelin je Bruninu dao svoje ostruge, a ovaj ih je stavio pored mača i pojasa. Za to su vrijeme štitonoše složili pancirnu košulju.

Joscelin je na kraju ostao u vunenoj zelenoj tunici, koja je bila ukrašena bogatim vezom crvene i plave boje. Prekrasan okrugao broš zatvarao je otvor na vratu; jantar i granat blistali su poput kapljica meda i krvi na zlatnoj podlozi.

»Reci mi, mladi čovječe, izgledam li dovoljno dobro da stanem pred tvoju baku?« Joscelin je prstima raščešljao svoju sjajnu, riđu kosu, ostavljajući tragove u bujnom vlasištu. Sive su mu oči zablistale, a Brunin nije znao bi li se nasmiješio. Odlučio je igrati nasigurno, stoga je samo poslušno promrmljao odgovor.

»Ne trebaš nositi ogrtač u zatvorenome«, rekao mu je Joscelin. »Skini ga i stavi ga tamo pokraj mojega.«

Brunin je posegnuo za pribadačom, ali se uto sjetio zašto je morao nositi ogrtač. Vrat ga nije bolio, ali sudeći po reakciji odraslih, znao je da izgleda gore nego što jest. »Ja... moja majka je rekla...«

»Znam zašto je to rekla. Već sam ti vidio modrice; nema smisla da ih skrivaš od mene.«

Polako, kao da oklijeva, Brunin je skinuo ogrtač, a vedro raspoloženje nestalo je iz Joscelinovih očiju čim je malo bolje pogledao tragove na njegovu vratu. »Modrice su svježe«, rekao je. »Kako si ih zaradio?«

Brunin je slegnuo ramenima. »Posvadio sam se s bratom«, nevoljko je odvratio. Njegova povučena i suzdržana priroda bila je još naglašenija zbog utjecaja njegove

bake, koja nikad nije htjela čuti njegovu stranu priče, te suptilnih poruka tijekom odgoja da samo slabići odaju što se zbilo.

»To ti je brat učinio?« Joscelin je upitno podigao obrve. »Koji?« »Ralf, gospodaru. Ali nije važno.« »Nije?« Joscelin je i dalje imao začuđen izraz lica. Brunin je odmahnuo glavom. »Ne, više nije jer sam ga udario nogom u jajca.«

36

Joscelin je prešao rukom preko usta. »Ah, sad mi je jasno zašto se u dvorištu držao poput pogrbljena starca.«

Brunin je čvrsto stisnuo usnice. Adam i Hugh su se cerili od uha do uha, a njihovi su izrazi lica bili toliko zarazni da se morao svladati da ne prasne u smijeh.

»Dobro«, rekao je Joscelin. »Čini mi se da je dobio što je zaslužio. Da mene netko pokuša udaviti, i ja bih ga šutnuo u jaja, bez sumnje. Kad krenemo s tvojom obukom, naučit ćeš sve što ti treba da se obraniš od protivnika koji te pokušava ubiti... premda mi se čini da si izvrsno započeo.«

Otvorila su se vrata i u odaju je ušao FitzWarin svojim tipičnim žustrim korakom zbog čega je izgledao kao da ga je donio vjetar. Zastao je, držeći se rukama za pojas, i pogledao najprije u sina, čije je lice ozario smiješak koji se rijetko viđao, pa u Joscelina čije su oči vedro sjale.

»Je li sve u redu?« upitao je. »Da, sve je u savršenom u redu.« Joscelin je Bruninu uputio znakovit, gotovo

urotnički pogled. »Mislim da će Bruninovim dolaskom Ludlow zaista biti na dobitku.« »Naravno«, rekla je Mellette, »dječak već nešto zna. Možda neće moći rezati meso ili

prepečeni kruh, ali može sasvim lijepo natočiti vino i postaviti stol.« Joscelin je kimnuo glavom. »Sudeći po onome što sam vidio, brzo uči«, promrmljao

je. »Nije brbljavac, no to ne mora biti loše. Njegova šutljivost ne znači da je malouman. Dapače.« Joscelin je sjedio za povišenim stolom u velikoj dvorani; s jedne je strane pokraj njega sjedila Mellette, a s druge Eve FitzWarin. Oko stola, gdje su neprestano pristizala nova jela, lebdjeli su mirisi koji su budili tek. Ondje je bilo kuhane pšenice aromatizirane bademovim mlijekom, mekog bijelog kruha i gulaša od divljači s dodatkom voća i začinskih trava. FitzWarinov kapelan blagoslovio je hranu i okupljeni su potom odlučno prionuli.

Mellette je oštro pogledala Joscelina. »Nijedan od mojih unuka nije malouman«, rekla je.

»Jasno da nije, gospo. Samo što ljudi katkad tako misle o djeci koja su šutljiva, dok ona zapravo upijaju znanje poput spužve.«

»Kad je bio mladi i kad je tek učio govoriti, postavljao mi I je pitanja brže nego što sam stizala na njih odgovoriti«, dodala je Eve tiho. »Svaka mu je rečenica započinjala s ›kako‹ i ›zašto‹«. Gotovo s čežnjom je pogledala Brunina koji je sjedio između dvojice Joscelinovih štitonoša.

Joscelin se nasmijao. »Moja je mlađa kći još uvijek takva.« Mellette se namrštila. »Hoćete li mi izvaditi još divljači, gospodine?« rekla je i

promijenila temu, podsjetivši Joscelina kako bi se trebao ponašati. Joscelin je pokušao donekle odobrovoljiti staricu. Vjerojatno bi joj lice puklo prije

nego što bi dopustila samoj sebi da se iskreno nasmiješi, stoga ne bi išao toliko daleko. Ali odlučio je udovoljiti njezinoj želji da se prema njoj ponaša kao gospodarici kraljevskog dvorca, a ne kao staroj udovici koja živi u drvenoj kući na samom rubu normanske vladavine. Nakon što joj je ukazao malo poštovanja i uputio nekoliko lijepih riječi, Mellette je malo popustila, a bore između njezinih obrva kao da su smekšale. Dok je govorila, namjerno je gestikulirala i razmetala se silnim zlatom na svojim prstima. Joscelin se potiho nadao da se obrok neće pretvoriti u jedno od onih zamornih događaja koji potraju do sitnih noćnih sati. Taj dio dvorskog života nije ga nimalo zanimao.

37

Strpljivo je čekao trenutak kad će on i FitzWarin sjesti u njegovu privatnu odaju, s čašom vina u ruci, ispružiti noge prema vatrici, tik pored uspavanih lovačkih pasa. Osim skrbi o FitzWarinovu nasljedniku, bilo je još toga o čemu je trebalo razgovarati, ali ne za stolom lijekom večere.

Jelo je konačno završilo i Mellette je dala znak da se donesu posudice s vodom za pranje ruku i ubrusi. Odlučno je pokazala na Brunina, što je značilo da on treba izvršiti taj zadatak.

Brunin se u prisustvu Joscelinovih štitonoša uljuljkao u varljiv osjećaj sigurnosti. Veselo su razgovarali s njim tijekom cijele večere i dijelili su s njim jelo kao da je već odavno dio njihova društva. Hugh mu je govorio o Ludlowu i objašanjavao mu kakve ga dužnosti ondje očekuju, a Adam bi se uključivao sa smiješnim zgodama i komentarima. Brunin je saznao da nikad ne smije ostavljati Joscelinove cipele na podu zato što jedan od pasa ima naviku sažvakati ih u komadiće. Ako ugleda gospodaricu Sibbi kako mu prilazi s gomilom zavoja, mora bježati koliko ga noge nose. Ela, kuhareva žena, peče najbolje palačinke u cijelom kraju, a ako si dobar prema njoj, udijelit će ti jednu.

»Ha, a ako si dobar prema Wulfrun, pralji, i ona će ti udijeliti«, rekao je Hugh. Adam ga je lagano podbo u rame. »Da, ali još je premlad. Sačuvaj te savjete za

poslije, kad bude imao koji novčić i kad bude nešto mogao poduzeti s tim.« Zbog načina na koji su se dvojica mladića pogledala i mrdala obrvama, Brunin je

znao da zapravo ne govore o palačinkama. Vjerojatno su govorili o poljupcima, ali to ga nije zanimalo.

»Mislim da te treba baka«, promrmljao je Hugh, prenuvši se. »Čini se da je dužnost nošenja zdjelica pripala tebi«, dodao je Adam. »To ti je jedna

od prvih dužnosti. Ako proliješ, ne brini, to je samo voda. Nije kao da prolijevaš dobro vino.«

Osjećaj topline naglo je napustio Brunina, kao da je netko strgnuo ogrtač s njega usred zimskog dana. Ustao je i prišao stoliću na kojem su stajali ubrusi i zdjelice s čistom vodom. Osjećao je kako ga bakin pogled probada poput vrućih igala i znao je da od njega očekuje savršenstvo. Zbog tog pritiska drhtala mu je ruka dok je prebacivao ubrus preko ramena i podizao zdjelicu od tučenog srebra.

Oprezno i pažljivo prilazio je stolu, uvjeren da će se sadržaj zdjelice svakog trena preliti preko ruba ili da će mu ubrus skliznuti s ruke na prostirku od rogoza na podu. Srce mu je ubrzano tuklo i osjećao je strašnu nelagodu. Činilo se da put od stolića prema povišenom stolu traje cijelu vječnost. Konačno se našao pred bakom.

»Prvo gosti«, rekla je, oštro ga gledajući. »Sigurno ti ne trebam to govoriti.« Ukočen, Brunin je pružio Joscelinu zdjelicu, a ovaj je oprao ruke i obrisao ih u

ponuđeni mu ubrus. »Imat ćeš dovoljno prilika za učenje«, rekao je umirujućim glasom. »Doći će vrijeme kad ćeš moći odraditi čitave ceremonije a da ni ne razmišljaš o njima... A sad je tvoja baka na redu.« Sa smiješkom je pokazao na namrštenu staricu.

Konačno ohrabren, Brunin je uzeo zdjelicu i učinio dva koraka dalje, s namjerom da je ponudi Mellette. Nažalost, njegov drugi korak naišao je na psa koji se smjestio ispod stola i čekao ostatke hrane, posve skriven pod stoljnjakom. Brunin se spotaknuo i trbuhom udario rub stola. Voda je iz zdjelice poletjela ravno prema baki u bistrom, srebrnom luku, i sletjela joj poput snažne, mokre pljuske ravno na bradu i prsa. Baka je ciknula od šoka i raskolačenih je očiju stala duboko disati, otvarajući i zatvarajući pritom

38

usta tako da je izgledala poput pastrve. A prizor za stolom kao da se zamrznuo u vremenu: svi su nepomično i užasnuto gledali u nju.

Brunin se hitro okrenuo i pobjegao, projurivši pokraj posluge i, vješto izbjegavši poslužiteljev pokušaj da ga zgrabi za šiju, progurao se pokraj zaprepaštenog čuvara te istrčao na hladan jesenski zrak. Stražari, koji su se vani odmarali oslonjeni na drške koplja, iznenađeno su podignuli glave kad je Brunin izjurio. U panici je bježao od njih, dalje od kuće, prema žitnici i stajama. Ondje je mnogo mjesta na koja se može sakriti, a bude li imao sreće, neće ga pronaći još satima.

Pred njegovim trkom razbježale su se kokoši, a dvije golubice vinule su se u zrak lepećući krilima, dok nisu našle utočište ispod krova. Jurnuo je u staju pokraj drvene palisade što je štitila cvjetne vrtove od pohoda kokoši i drugih pernatih živina. Ondje su bili i konji gospodara Joscelina. I oni su podignuli glave sa svojih korita i mreža sa sijenom kad je Brunin projurio pored njih, trčeći prema stražnjem dijelu staje gdje se konačno uvukao u sijeno.

U ušima mu je odzvanjao vlastiti dah, a osim tog zvuka čuo je pokrete konja, mahanje repova i topot kopita. Naslonio je čelo na svoja skvrčena koljena i čvrsto zatvorio oči. U prostoriji je vladala tama, ali iza te tame mogao je nemilosrdno jasno vidjeti trenutak kad se sadržina zdjelice razlila po bakinom licu. Mogao je zamisliti koliko će ga peći dlanovi od udaraca njezinog štapa, ali to nije bilo tako važno. Strahovao je da ga gospodar Joscelin više neće htjeti i da će morati ostati u Whittingtonu, posramljen i stjeran u kut.

Jedan od konja je lagano zanjištao. Brunina je stisnulo u želucu kad je začuo muški glas kako tiho govori konju. Provirio je kroz sijeno i ugledao Joscelina de Dinana kako stoji pokraj crvenastosivog, zdepastog konja i gladi ga po vratu. Činilo se da je sam, a djelovao je vrlo smireno. Brunin je razmišljao. Hoće li ostati gdje jest, zadržati dah i nadati se da će gospodar Joscelin otići ili će ustati i suočiti se s kaznom? Gospodar Ludlowa je pogledao u hrpu sijena, ali tek nakratko. Odšetao je do velikog crnog ponija i dozvao ga cokćući mu jezikom. Ponašao se kao da ima svo vrijeme ovog svijeta i kao da nije ništa neobično što to vrijeme provodi u staji.

Prikupivši hrabrost, Brunin je naglo izvirio iz svog skrovišta, a sijeno se razletjelo svuda oko njega.

»Pitao sam se koliko će ti dugo trebati«, rekao je Joscelin. »Kad sam bio dječak, znao bih satima ležati ispred očeva kunićnjaka, čekajući da kunići promole svoje njuškice iz svoje jazbine.«

Brunin je progutao knedlu. Nije znao što da odgovori, a nije bio siguran očekuje li se uopće od njega da išta kaže.

»Nema potrebe da budeš tako zabrinut«, nastavio je Joscelin smirenim tonom. »Ne namjeravam te odvući natrag u dvoranu. To bi bio najgori potez s obzirom na okolnosti. Rekao sam im da ću ja to riješiti s tobom, jer ćeš postati moj štitonoša.«

»Hoćete li me istući?« »Što?« Joscelin ga je začuđeno pogledao. Oči su mu bile poput tamnosivnog

kremena. »Za Boga miloga, dijete, naravno da te neću istući. To što se dogodilo bila je nezgoda... nadam se.«

Brunin je nervozno oblizao usnice. »Spotaknuo sam se o bakinog psa. Uvijek se sakrije ispod stoljnjaka.«

39

»Pa onda to nije tvoja krivnja.« Joscelin je izgledao kao da bi svaki tren mogao prasnuti u smijeh. »Naprosto nisi imao sreće. Dođi ovamo.«

Oprezno, poput mačke, Brunin mu je prišao. Joscelin je podigao ruku kako bi mu izvadio slamčice sijena iz kose i tunike, a Brunin se trznuo. Joscelinu je istog trena nestao vedar izraz s lica.

»S tobom su grubo postupali, zar ne?« rekao je. »Vidim da će trebati malo duže da se stvari promijene. Da sam ti ja otac, ja bih...« Odmahnuo je glavom i odustao od onoga što je počeo govoriti. »Ali sada imam tu priliku, zar ne, a imaš i ti. Ne treba jadikovati zbog prolivene vode.«

Brunin ga je zbunjeno pogledao. Neće dobiti batine, to mu je bilo jasno, ali nije baš sasvim razumio što gospodar Joscelin govori.

»Noćas ćeš spavati na slamarici u mojoj sobi, s Hughom i Adamom, a ja ću razgovarati s tvojom bakom. Neće ti imati što reći zbog ove nezgode.« Uozbiljio se. »To ti obećavam.«

»Hvala, gospodaru«, rekao je Brunin, osjetivši olakšanje i zahvalnost, no i dalje je bio nesiguran.

Joscelin je odlučno kimnuo glavom kako bi mu pokazao da će stvar biti riješena, a potom je promijenio temu. »Dok mi je na pameti, i kad smo već ovdje, htio bih ti nešto pokloniti. Znam da ti otac nije mogao naći novog konja na sajmu u Shrewsburyju.«

»Da, gospodaru.« U Bruninovim očima opet se nazirala opreznost. Nisu mu pronašli konja zato što im je nesretni događaj s de Lacyjevim štitonošama oduzeo prilično mnogo vremena, nakon čega je izbor konja bio vrlo sužen. Sve najbolje životinje bile su već prodane.

»Pomislio sam kako bih ti mogao naći prikladnog konja u svojem stadu. Moja kći Hawise je tvoje dobi i zamolio sam je da odabere.« Pokazao mu je crnog ponija. »Zove se Morel. Ako ti odgovara, tvoj je.«

Ako je zbog urođene opreznosti prije bio šutljiv, sada je pak posve zanijemio i nije mogao ništa drugo doli stajati i zuriti. Joscelin ga je promatrao s osmijehom u očima. »Čini mi se da ti odgovara.«

»Moj je?« ponovio je Brunin, tek nakratko odvojivši pogled s konja. »Zar nisam to upravo rekao?« Brunin je nekako uspio promucati riječ hvala. Poni ga je kroz dugačke trepavice

pogledao, a iz mekane gubice sa svake strane virile su mu slamke sijena. Brunin je ispružio ruku, otvorena dlana, tako da se poni navikne na njegov miris, a konjić mu je odmah ponjuškao tuniku.

»Vjerojatno mu mirišeš na svježe sijeno«, rekao je Joscelin s osmijehom. Brunin mu je uzvratio smiješkom, ali nije skidao pogled s tog divnog dara. Dok god

taj san traje, uživat će sve do posljednjeg trena. Pogladio je konja po glatkom crnom vratu, a potom ga je nježno počeškao po grivi. Životinja se zadovoljno primaknula i ispružila vrat prema njemu a Brunin se divio njezinim sjajnim leđima, mišićavim nogama i bujnom crnom repu što se spuštao poput slapa. Htio je ili šarca ili ponija crnog kao ponoćna sjena, i nekim mu se čudom, o kojem neće previše razmišljati, ta želja ostvarila. Nježno se obratio konjiću, odvezao mu putilo i uzjahao ga. Poni je tiho zafrktao, iznenadivši se, ali odmah se priviknuo na dječaka na svojim leđima pa je stao kaskati stajom kad je Brunin nježno povukao uzde.

40

Zamišljen i zadovoljan, Joscelin je promatrao dječaka i ponija kako kruže stajom, a zatim izlaze u dvorište. FitzWarin je bio u pravu u vezi s tim djetetom. Kad nije u svojem okruženju, Brunin je bio stisnut poput zarobljene lastavice, ali daj mu nebo i on će poletjeti.

»Sad vidiš zašto sam tražio da ga uzmeš«, rekao je FitzWarin. Joscelin je gladio lovačkog psa koji mu se sklupčao pored nogu i otpio gudjaj iz

svojeg pehara. Pili su velšku medovinu, slatku, jaku i tamnu. »Da, vidim. I drago mi je što ga uzimam... istinski mi je drago. Njegovo je svjetlo možda skriveno, ali ja sam ga vidio kako blista, jasno kao dan, kad sam mu dao ponija.«

»To je bilo vrlo velikodušno od tebe.« Joscelin je skromno slegnuo ramenima. »Znam da mu nisi našao ništa prikladno u

Shrewsburyju. Dječak jaše kao da je rođen na konju.« U FitzWarovim je očima zasjala iskra očinskog ponosa. »Sjedio je na poniju prije

nego što je uopće prohodao«, rekao je. »Sve sam sinove tako učio, ali Brunin posjeduje posebnu vještinu.«

Možda je to zato što su to rijetki trenutci kad Brunin može biti slobodan, pomislio je Joscelin. Konj je katkad ćudljiv, ali nikad ne osuđuje čovjeka.

Zavladala je kratkotrajna tišina, koju je narušavalo tek pucketanje drva u ognjištu i tiho hrkanje jednoga od pasa. Žene su se povukle u svoje odaje i sva su djeca već bila u posteljama. Pratnja i posluga rasprostrle su svoje slamarice u predsoblju. Joscelin je iskapio svoju medovinu. »Prošli sam tjedan čuo zanimljive vijesti«, rekao je usputno.

»Jesi li?« FitzWarin je iznova napunio Joscelinov pehar te izlio u svoj ono što je još preostalo u vrču. »Od koga?«

»Od rođaka.« »Ah.« FitzWarin se protrljao po bradi. Joscelinovi rođaci posjedovali su zemlju u

Devonu i Bretanji i imali su čvrste veze s anžuvinskom frakcijom carice Matilde. Joscelin je često znao razne pojedinosti puno prije nego što bi dospjele do naroda.

»Princ Henrik dolazi u proljeće iz Normandije.« »S vojskom?« začudio se FitzWarin. »Posljednji put kad je kio ovdje bio je

četrnaestogodišnji dječarac s velikim zamislima i praznom škrinjom.« »Ne znam što ovaj put ima u škrinji«, rekao je Joscelin, »ali kralj David od Škotske

proglasit će ga vitezom i, naravno, ondje će biti prisutni svi koji ga žele podržati i gledati kako postaje muškarac.«

FitzWarin se oštro zagledao u njega. »Hoćeš reći da se to dešava u Škotskoj?« »Da, u Carlisleu, koliko sam čuo. Moj zet također postaje vitez.« FitzWarin je kimnuo glavom. Joscelinova starija pokćerka, Cecily, bila je udana za

Rogera, mladog grofa od Hereforda, jednog od od najžešćih pristaša princa Henrika, stoga je takav privilegij bio očekivan i dobrodošao. »Pretpostavljam da će taj događaj biti nešto više od obične ceremonije.«

Joscelin nije ništa rekao. Nije ni trebao. FitzWarin je uzdahuo i maknuo kosu s čela. Prošlo je trinaest godina otkad je umro

kralj Henrik, ostavivši prijestolje svojem jedinom živućem zakonitom djetetu, kćeri Matildi. Matilda je bila udovica njemačkog cara i poslije se preudala za Gotfrida, nasljednika grofovije Anjou. Brojni velikaši nisu htjeli ženu za vladaricu. Što je još gore,

41

ta je žena bila udana za Anžuvinca, a Anžuvinci su bili zakleti neprijatelji Normandije. Stoga su se odlučili pokloniti Matildinu rođaku Stjepanu. Suprotstavljene su se struje sukobile za prevlast i buknuo je građanski rat. FitzWarinova obitelj, kojom je i samom dominirala snažna žena, zaklela se na odanost carici. Tako je bilo od početka, a ta je odanost ostala jednako snažna, u svih trinaest teških, krvavih godina.

Joscelin je u početku sukoba bio jedan od unajmljenih plaćenika kralja Stjepana, no nakon što je postao gospodar Ludlowa, povukao je zakletvu kralju i položio je carici. U tom je ratu bilo pobjeda koje su plamtjele u krvi poput mladog vina, i poraza koji su odrasle muškarce ostavljali na koljenima i u suzama. Zemlja je gorjela, i pod ljetnim nebom i pod gladnim zimskim sivilom. Ljudski je život postao bezvrijedan poput slamčice sijena i dragocjen poput zlata.

»Kad je carica Matilda u siječnju napustila Englesku, mnogi su rekli da se više neće vratiti.« Joscelin je grijao svoj pehar među dlanovima. »Možda su u pravu, ali to nije važno jer će njezin stariji sin uskoro postati vitez. Mnogi će biti sretni kad princ Henrik preuzme kormilo.«

»Nadajmo se samo da će uspjeti ploviti i tijekom oluje«, promrmljao je FitzWarin. »Strašno je mlad.«

Joscelin ga je upitno pogledao. »Muče li te kakve sumnje?« »Isuse Kriste, ne!« zaprepašteno je odvratio FitzWarin. »Čak i da podržavam kralja

Stjepana, nikad mu se ne bih pokorio znajući da će njegov sin naslijediti krunu. Eustahije je sposoban vladati onoliko koliko je kurva sposobna voditi samostan. Unatoč tome što je mlad, Henrik ima više kraljevskog duha ispod malog nokta nego Eustahije u cijelom tijelu.«

Joscelin je kimnuo. »Mnogi pristaše kralja Stjepana, koji bi mu bili odani do posljednjeg daha, ne bi prolili ni kapljice krvi za njegovog sina.«

»A sigurno misle da će biti lako manipulirati nezrelim mladićem u svoju korist.« U FitzWarinovu se glasu osjetio tračak cinizma.

Joscelin se nasmijao, ali taj smijeh je bio lišen istinskog humora. »Još ćemo vidjeti što će učiniti kad shvate da je teže manipulirati Henrikom nego pomaknuti kameno gorje.«

Fitzwarin je zamišljeno podigao obrvu. »A što bismo mi sad trebali činiti?« Joscelin se nakratko zagledao u svoju medovinu, a potom opet u FitzWarina.

»Izgraditi utvrdu koja će štititi nas i naše obitelji.« »Što ako Gilbert de Lacy pridobije i princa Henrika?« Joscelinove tople, velikodušne crte lica naglo su se stisnule i zatvorile. »Onda vrijedi

›tko uzme, njegovo je‹.«

42

5

Brunin nije nikad bio u Ludlowu. Iako je već bio naviknut na prizore velikih dvoraca, poput onog u Shrewsburyju, ništa ga nije moglo pripremiti na veličanstvene dimenzije masivnih kamenih zidina što su se uzdizale iz guste jesenske magle.

Utvrda je stajala na grebenu koji se oštro spuštao prema rijeci. Ondje gdje je nije čuvala rijeka, bio je napravljen prokop koji je premošćivao snažan drveni most što je vodio prema dobro čuvanoj stražarnici.

»Nijedna joj nije ravna, u cijelom kraju... pa čak ni u Shrewsburyju, rekao je Adam, a oči su mu sjale od ponosa.

»Sumnjam da bi se narod Shrewsburyja složio s tobom«, dodao je Joscelin s dozom humora kad se pridružio svojim štitonošama. Bio je opušten u sedlu - nije više bio napet kao tijekom puta. Iako Bruninu nisu rekli pojedinosti, znao je da se gospodar Joscelin brine zbog moguće zasjede na cesti ili napada Gilberta de Lacyja ili Hugha Mortimera, njegovih neprijatelja. Stoga su vitezovi jahali tik jedan do drugoga, u zbitoj formaciji, podignutih štitova, a ruka je uvijek bila blizu mača. Sada su stigli nadomak dvorcu i ozračje je bilo mnogo ugodnije i vedrije.

Brunin je osjećao mučninu u želucu zbog pomisli na to da bi mogli naići na vojsku Gilberta de Lacyja. Nije se više nikad u životu htio susresti sa štitonošama tog velikaša, a strah da će se to jednom dogoditi proganjao ga je u snovima još od sajma u Shrewsburyju. Tjeskoba je neprestano počivala negdje u njegovoj svijesti, poput sitnog, zlog glodavca, koji je pretežno spavao, ali povremeno bi se probudio i snažno ga ugrizao.

»Ali slažete li se vi sa mnom, gospodaru?« Adam je bio uporan. Od dvojice Joscelinovih štitonoša, on je bio otvoreniji i pričljiviji.

Joscelin se nasmiješio. »Naravno da se slažem, momče, ali ja nisam iz Shrewsburyja. Mogu samo reći da nikad u životu nisam vidio ljepšeg prizora od ovih zidina. Ne mogu dočekati da skinem ovu tešku opremu.« S mučnom je grimasom pokazao na verižnu košulju koja ga je pokrivala od vrata od koljena.

Brunin je pomislio kako gospodar Joscelin sjajno izgleda u svom oklopu i s čežnjom je iščekivao dan kad će i sam postati vitez te nositi takav oklop. S njegovog je dječjeg gledišta težina oklopa bila doista mala cijena za tako veliku čast.

Prejahali su drveni most koji je vodio preko prokopa. Brunin je osluškivao zvukove Morelovih kopita na drvu i ponosno se uspravio u sedlu. Zamišljao je da je gospodar dvorca koji se vraća kući nakon napornog dana te da su ovi vitezovi i vojnici njegovi.

Stražari na ulazu u dvorac pozdravili su Joscelina i njegovu pratnju, a ovi su potom ujahali u golemo dvorište opasano zidinama. S desne su se strane nalazile drvene nastambe stražara, praonica te razne građevine koje su služile kao spremišta. Na slamnatom krovu jednoga od njih sjedila je djevojčica otprilike Bruninove dobi. Kovrčava, tamnoriđa kosa većim se dijelom bila oslobodila iz pletenice te joj je u neurednim uvojcima obavijala prljavo, suzama prošarano lice. Haljina joj je sa strane bila poderana i i vidjela joj se podsuknja, a u dnu kućice nakrivo su ležale dugačke ljestve. Izgledale su kao da se netko njima penjao, ali su nakon toga pale.

Brunin je zapanjeno zurio u nju. Ona ga je spazila pa mu je pogledom prkosno uzvratila. Nijedna seljačka kći ne bi se usudila tako pogledati dječaka. Ispod prljavštine nazirala joj se cvjetnoružičasta put. Uscala je, oprezno balansirajući na prašnjavom krovu.

43

»Za Boga miloga!« promrmljao je Joscelin i podbo konja da požuri prema kućici. »To je gospođica Hawise«, rekao je Adam nagnuvši se prema Bruninu. »Najmlađa

kći gospodara Joscelina i zjenica njegova oka. Pitam se u kakvu se kašu sad uvalila.« Brunin nije mogao vjerovati. Ta raščupana, prljava djevojčica je kći gospodara

Joscelina? Ona koja mu je izabrala ponija? U glavi je imao viziju plahe, uredne djevojčice milog osmijeha, no ta se slika rasplinula brže od dima na jakom vjetru. Djevojčica u koju je upravo gledao izgledala je divlja poput mlade lisice.

Joscelin je zaustavio konja ispod kućice. »Skoči«, naredio je i raširio ruke. Djevojčica je rukavom obrisala suze. Drhtave brade, ali ne pokazavši ni mrvu

oklijevanja, učinila je kako joj je rekao otac i s punim je povjerenjem skočila s krova. Spretno ju je ulovio, ali se svejedno začuo izdisaj koji se probio iz njegovih pluća. Šarac je zakaskao ustranu, ali odmah se umirio. Djevojčica je čvrsto zagrlila oca oko vrata i zarila lice u njegova prsa.

»Što si radila gore, mila?« upitao ju je Joscelin. Brunin, koji je kod kuće dobro naučio prepoznavati nijanse u govoru odraslih, u tonu svoga gospodara prepoznao je začuđenost, smijeh i tek tračak neodobravanja.

Djevojčica se promeškoljila. »Ništa.« »Neobično mjesto da se ne radi ništa, dijete. Gdje ti je majka?« Slegnula je ramenima i podignula glavu. Spazila je Brunina te se zagledala u njega

bistrim, sivim očima. Brunin je brzo odvratio pogled. »Marion mi je bacila lopticu za žongliranje kroz prozor zato što se nisam htjela s njom igrati primalje«, rekla je ozlojeđeno. »I zato sam je gurnula, a ona je pala i udarila glavom.« Pokazala je crvenu kožnatu lopticu koju je grčevito stiskala u ruci. »Vidi, potrgala se.«

Joscelin je zagrizao donju usnicu i Brunin je vidio kako se bori da ne prasne u smijeh. »No dobro, ali Marion zato boli glava.«

»Samo se malčice udarila, ali vrištala je kao da umire, a mama se naljutila na mene zato što nije vidjela što se dogodilo.« Hawisein je ton bivao sve žalosniji.

»I zato si odlučila da je najbolje da ostaneš u kući?« Kimnula je glavom i obrisala obraz u Joscelinov oklop. »Ali to i dalje ne objašnjava što si radila na krovu spremišta.« »Ljestve su pale«, rekla je, kao da se iznadila što je to uopće pita. »Hawise...« U Joscelinovu glasu osjetio se ton upozorenja. »Igrala sam se.« Hawise se malo odmaknula kako bi pogledala oca u lice. »Pričao si

jednom kako ste bili u opsadi, dok se nisi još bio vjenčao s mamom, i da su se ljudi penjali na ljestve i borili se na grudobranima.«

Joscelin je uzdahnuo pa je, odmahnuvši glavom, lagano potegnuo Hawisein zapetljani uvojak. »Možda jesam, ali to nije bio poziv tebi da uprizoriš cijeli događaj. Vidjela si što se dogodilo tvojoj loptici kad ju je Marion bacila kroz prozor. Što bi se dogodilo tebi da si pala s krova?«

»Nisam se bojala.« »To nije nužno dobra stvar«, rekao je Joscelin. »Ja sam se dobrano uplašio.« »Oprosti, tata.« Spustila je glavu kao da se kaje, ali Brunin je sumnjao da je kajanje

bilo iskreno.

44

Joscelin je uzdahnuo i nježno je prodrmao. »U redu. Ali želim da odmah odeš u kuću i pomiriš se s Marion i majkom.« Zaustavio se u namjeri da je spusti s konja.

»Zar ne mogu ostati s tobom?« Pogledala je iza oca, u Brunina. »Sviđa li ti se Morel?« Brunin je otvorio usta, ali nije znao što da kaže, niti kako da je oslovi. Ništa ga u

njegovom životu nije bilo pripremilo za ovaku situaciju. »Dijete, kako se to ponašaš?« Popustljivost je nestala iz Joscelinova izraza lica. »To

se ne pita za dar koji si nekome odabrala, a osobito ne ako se još niste ni upoznali. Osim toga«, dodao je, »nisi ni spremna za upoznavanje. Izgledaš kao odrpanka iz jarka. A sad idi, učini kako sam ti rekao. Kad stigne trenutak, moći ćeš Brunina pitati sve što budeš htjela.«

Oklijevala je, kao da se misli usprotiviti, ali tada je shvatila da to ne bi bila dobra ideja i opustila se da je Joscelin može spustiti. Otresla je haljinu, pogledala opet u Brunina i uputila mu smiješak.

»Nadam se da ti se sviđa«, rekla je. »Ja sam ga odabrala.« I tada je otišla. Trčala je brzo poput dječaka, zadigavši suknju iznad gležnjeva, a divlja, rida kosa poskakivala joj je niz ramena.

Joscelin je uzdahnuo. »Što ću s njom?« rekao je, a potom se nasmijao. »Ja sam joj otac, a postavljam takvo pitanje, ha?« Okrenuo se prema Bruninu. »Jedno od pravila koje moraš naučiti je to da uvijek sudiš prema svojem instinktu, a ne prema onome što ti se čini na prvi pogled.«

»Da, gospodaru«, rekao je Brunin zbunjeno. Još uvijek je bio zaprepašten. Nije imao sestru, ali da jest, ne bi se usudio ni zamisliti kakvu bi kaznu zbog takvog izgleda i ponašanja zaslužila u Whittingtonu. Umjesto neodobravanja, Brunin je suosjećao s djevojčicom, iako bi njegova reakcija u takvom slučaju bila da se sakrije u kut, a ne da prkosno sjedne na krov. Suditi prema vlastitom instinktu nije bilo tako jednostavno kako je zvučalo iz usta gospodara Joscelina. Najprije je trebalo naučiti vjerovati tom instinktu.

Hawise je zadržala dah i iskrivila lice. Majka joj je, naime, pokušavala raščešljati čvorove u kosi. Kosa joj je bila riđa kao očeva, ali bila je divlja i kovrčava kao Sybillina. Ta se kosa mogla ukrotiti jedino kad je bila mokra ili kad bi bila spletena u pletenicu, i to tako čvrstu da bi je boljelo cijelo vlasište.

Sybilla je umorno zacoktala jezikom. »Nikad nisam vidjela ovakve čvorove.« Nježno joj je iz kose izvukla slamku sijena te jedno golublje perce, što je bio dokaz pustolovine na slamnatom krovu. No Hawise nije ništa dala naslutiti majci - pustila je da ona misli kako je bila u staji.

»Trebala je biti dečko«, rekla je Marion i svisoka frknula nosom. »Onda bi mogla imati kratku kosu.« Sjedila je na škrinji i mahala nogama. Njezina glatka kosa boje zlata bila je spletena u dvije svilene pletenice i svezana plavim vrpcama koje su odgovarale besprijekorno čistoj haljini od čupave flamanske vune. Obrazi su bili rumeni od svađe, a iznad sljepoočnice vidio se trag koji je bio tihi svjedok njezine male traume.

Hawise je ljutito pogledala Marion, a ova se slatko smiješila. Hawise joj se ispričala, doduše na silu, i učinila je to samo da udovolji ocu, a ne zato što joj je bilo iskreno žao. Što se nje ticalo, Marion je zaslužila udarac... a prijetila je opasnost da dobije još jedan.

»Velšanke imaju kraću kosu«, opet se oglasila Marion. Omotala je jednu pletenicu oko kažiprsta i promatrala njezin glatki, zlatni sjaj. »I opatice.«

»E, pa ja nisam ni Velšanka ni opatica.« »Tvoj tata te može udati za Velšanina ili ti može narediti da se zarediš.«

45

»Marion, dosta. Dodaj mi onu zelenu traku«, rekla je Sybilla, sa strpljenjem koje je gotovo bilo na izmaku. Marion je skočila sa škrinje i poslušno učinila što se od nje tražilo. Sybilla je skupila

Hawiseinu kosu i vješto ju je plela, sve dok konačno nije ukrotila i dovela u red valovitu masu.

»Evo«, rekla je. »Nitko ne bi ni pomislio da si jutros otišla ikamo dalje od ženskih odaja, hmm?«

Hawise je porumenjela pod majčinim pronicljivim pogledom i stala se igrati svojim pojasom. Pojas je bio pleten istim uzorkom kao i traka na njezinoj kosi, a krajevi su mu bili ukrašeni finim srebrnim resicama. Sybilla je s uzdahom odložila njezinu poderanu haljinu u košaru s tkaninom za krpanje, skupa s poderanom lopticom za žongliranje, i Hawise je sada bila odjevena u svoju drugu najbolju haljinu, sašivenu od zelene vune i ukrašenu žutim vezom.

Mislila je o dječaku i sjetila se kako je lijepo izgledao na Morelu. Crna kosa i oči savršeno su odgovarale tamnom konju. Na njegovom se licu nije ništa moglo pročitati, a njezino pitanje upućeno njemu nije dočekalo odgovor, osim što je dječak malo čvršće stisnuo uzde. Nije bila posve sigurna hoće li joj se svidjeti; isto tako, on možda nije bio siguran hoće li mu se ona svidjeti.

Prvo su se začuli koraci, kao znak upzorenja, a zatim je u sobu ušao njezin otac, donoseći sa sobom snažnu aromu dugačkog puta. Njegovo troje lovačkih pasa skakalo je oko njega, mahalo repovima kao da su bičevi i izbacilo ružičaste jezike. Hawise je krišom bacila pogled na štitonoše koji su ga dopratili u sobu, noseći očevu opremu. Brunin je držao kacigu, njezinu podstavu te verižnu kapuljaču i bio je sav zadihan od uspinjanja stubama tako natovaren.

Njezina majka je požurila pozdraviti Joscelina. Poljubila ga je u usta i izgovorila riječi dobrodošlice, a potom se okrenula prema Bruninu. »Odloži to u košaru u kutu«, zapovjedila mu je.

»Da, gospo.« Ne podižući pogled, brzo je učinio kako je zatražila. Kad se vratio, Sybilla je jednu ruku stavila ruku na njegovo rame, a drugom mu je nježno pridignula glavu.

»Digni glavu, dijete«, rekla je. Brunin je podignuo vjeđe. Hawise, koja je stajala sa strane, iza majke, iznenadila se

koliko su mu oči zapravo bile tamne. To nije bila uobičajena boja lješnjaka ili jantarnosmeđa, već boja samurova krzna.

»Sad je bolje. Uvijek me gledaj u oči kad ti se obraćam.« Hawise je zagrizla donju usnicu i promeškoljila se zbog majčine primjedbe Bruninu. Sybilla je zadovoljno kimnula glavom te je položila i drugu ruku na Bruninovo rame.

»Ja sam žena gospodara Joscelina, gospa Sybilla. Dobro došao u našu kuću. Znam da će ti sve biti neobično dok se ne navikneš na nas, ali želim da znaš da je Ludlow sada i tvoj dom.«

»Da, gospo.« Njegov tihi odgovor nije ništa odavao. Hawise je lagano nakrivila glavu ustranu dok

je proučavala Bruninovo tajnovito lice. Bilo bi korisno naučiti kako biti tajnovit, pomislila je.

46

»Ovo su moje kćeri.« Sybilla je nježno okrenula Brunina prema djevojkama. »Sybilla, ali zovemo je Sibbi, Hawise i Marion. Marion smo udomili, baš kao i tebe, i odgajamo je kao svoju.«

Brunin je kratko pogledao u Sibbi, a potom u Marion koja je stala mahati trepavicama poput bolesne junice. Hawise ju je zbog toga htjela šutnuti. Brunin je zatim pogledao u Hawise. Hawise je uvukla dah i napela sve mišiće od straha da će je Brunin odati i spomenuti slamnati krov. Međutim, on nije ništa rekao.

»Dobro došao.« Sibbi se smiješila suosjećajno poput Bogorodice dok je pokušavala oponašati majku. Hawise je došlo da zakoluta očima, ali se suzdržala. Dječak se naklonio Sibbi, ali se vidjelo koliko mu je bilo nelagodno. Hawise se sjetila očevih riječi da će Bruninu u početku sve biti čudno i da nije navikao na djevojčice jer je imao samo braću. Jedva je čekala da ga priupita o Morelu, ali nije to htjela pred Marion.

»Znaš li žonglirati?« izletjelo joj je prije nego što je uopće stigla razmisliti o svojim riječima.

Oči boje samurovine su je upitno pogledale. »Žonglirati, gospođice Hawise?« Upamtio je njezino ime i izgovorio ga je službeno i pristojno. Hawise je htjela

nastaviti razgovor, ali je u isto vrijeme požalila što je uopće otvorila usta. »Samo sam se pitala.«

»Ne, gospođice.« Odmahnuo je glavom, a Hawise je opazila kako je pogledao u košaru s poderanom haljinom i lopticom za žongliranje. »Ali mogu naučiti.« Učinilo joj se da je vidjela sićušan smiješak u kutu njegovih usnica.

»Nikad se ne zna kad će ti zatrebati ta vještina«, složio se Joscelin. Dok su ga njegovi štitonoše oslobađali od oklopa i vojničke tunike, Joscelin je slušao djecu radosno i sa zanimanjem te je, kao i njegova žena, pokušavao pročitati što se krije između redaka.

»Ako ste završili s upoznavanjem, meni očajnički treba kupanje, a momak mora još puno toga donijeti.«

»Svakako.« Sybilla je maknula ruku s Bruninova ramena. »Pretpostavljam da hoćeš da se hrana donese gore?«

Joscelin je kimnuo. »Da, za sve nas«, rekao je. »Možemo večerati u privatnoj odaji.« Postavljanje stola bila je jedna od prvih zadaća koje je naučio u Whittingtonu. Nakon

bakinih strogih poduka i inzistiranja na pravilima dvorskog ponašanja, Brunin je mogao pripremiti stol za gozbu, a kamoli za jednostavno obiteljsko jelo. Poravnao je laneni stoljnjak ukrašen vezom i počeo stavljati pehare. U istoj se odaji, malo dalje, kupao Joscelin u drvenom kablu i nešto je govorio svojoj ženi koja ga je slušala prekriženih ruku te povremeno kimnula glavom. Nekoliko se puta nasmijala, od srca i toplo. Brunin nije mogao zamisliti svoje roditelje da razgovaraju tako opušteno i neslužbeno, a njegova se majka nikad nije smijala.

Ugođaj u Ludlowu je zapanjio Brunina. Preplavio ga je i obavijao poput golemog, radosnog zagrljaja, i on se trudio da se pribere. Naime, neprestano je mislio kako je sve to samo san, kako će se za koji trenutak probuditi i otkriti da se nalazi u Whittingtonu i postavlja pladnjeve na stol pod bakinim nemilosrdnim pogledom. Doista, kad je podigao glavu, shvatio je da ga netko promatra, no ovaj put pogled nije bio neprijateljski, već samo znatiželjan.

»I ja sam udomljena«, umilno je rekla plavokosa djevojčica koju su mu predstavili kao Marion.

47

»Da, čuo sam od gospe Sybille«, promrmljao je i stavio ukrašenu soljenku točno ispred gospodareva pladnja.

»Moji roditelji su mrtvi.« Pomaknula je soljenku dva centimetra ulijevo, uzela sitni prstohvat soli i stavila ga na jezik. »Ali tvoji nisu.«

»Ne«, odvratio je Brunin, ne znajući što bi joj drugo rekao. Njezin prodoran plavooki pogled izazivao je nelagodu. Zapitao se što bi se dogodilo

kad bi vratio soljenku tamo gdje ju je on stavio. »Tata je pao s konja i slomio vrat, a mama je umrla dan poslije, na porođaju. Zato

sam morala doći ovamo.« »Oh!« Brunin nije više ništa govorio pa je stavila ruke iza leđa i plaho nakrivila glavu.

»Misliš li da sam lijepa?« Brunin je pogledao uokolo, ali svi su bili zauzeti nečim i nije mogao izbjeći odgovor.

»Da«, rekao je. I to je bila istina. Izgledala je poput cvijeta. Nasmiješila se, a na obrazima su joj se pojavile jamice. »Doista to misliš?« Brunin je kimnuo glavom i pošao dalje za svojim poslom. Trebalo je donijeti

prepečeni kruh što ga je slušavka odložila na pomoćni stolić. Bio je svjestan Marionina prodornog pogleda zbog čega je postao nespretan i zamalo je ispustio kruh.

»Jesi li zaručen?« Brunin je bez riječi odmahnuo glavom. »Nisam ni ja... ali ću jednog dana biti.« Namotala je svilenu pletenicu oko svog

kažiprsta. »Hoćeš li sjediti pokraj mene za večerom?« Brunin je nastavio stavljati kruh. »O tome će odlučiti gospodar Joscelin.« »Ne brini, on će ti dopustiti.« Njezin se smiješak produbio. »Drago mi je da si ovdje.« Stigla je i Hawise, s drugog kraja odaje gdje je pomagala u raspremanju očeve

prtljage. »Mama kaže da prestaneš gnjaviti Brunina«, rekla je, sijevnuši pogledom prema Marion. Dohvatila je kruh i pomogla Bruninu dovršiti posao.

Marion je izgledala uvrijeđena. »Ne gnjavim.« Pogledala je prema Sybilli koja je još uvijek razgovarala sa svojim mužem. »Ne bi tebe poslala da mi kažeš.«

»Čula sam je kako govori tati da se nada da nećeš nasmrt dosađivati njegovom novom štitonoši.«

Marion se okrenula prema Bruninu i zaprepašteno se zagledala u njega. »Nije valjda da ti dosađujem?« U čudu je razjapila usta.

Brunin je odmahnuo glavom i promrmljao nekakav niječni odgovor. Marion je pobjedonosno sijevnula prema Hawise. »Sjedit će pokraj mene za večerom«, rekla je posesivnim tonom.

Hawise je stavila i posljednji komad prepečenog kruha na stol i otresla mrvice s ruku o haljinu, na što je Marion zakolutala očima. Brunin je pomislio kako su njih dvije poput psa i mačke - jedna je bila elegantna i probirljiva, a druga neobuzdana i otvorena. Nije htio biti predmet natezanja između dviju djevojčica i bojao se da to ne našteti njegovom položaju. Što ako gospodar Joscelin odluči da dječak stvara više problema nego koristi?

Hawise je slegnula ramenima. »Baš me briga«, odvratila je. »Ja ću sjediti pokraj tate.« Uzela je pladanj suhih smokava s pomoćnog stolića i stavila ga na stol, na mjesto

48

gdje će sjediti gospodar, a pokraj kojeg će se smjestiti i ona. »Volim smokve«, rekla je, dohvatila tri i stala njima žonglirati.

Brunin je čvrsto stisnuo usnice, no sve se zbilo previše naglo i nije se snašao: unatoč silnom trudu da se svlada, smiješio se od uha do uha. Hawise mu je uzvratila smiješak. Uhvatila je smokve u desnu ruku i grickajući jednu vratila se ocu.

Marion je glasno uzdahnula i odmahnula glavom. »Zaista se ne zna ponašati«, rekla je patetičnim tonom.

49

6

Brunin je dahnuo na ispupčenje štita i žustro ga glancao krpicom, sve dok nije mogao jasno vidjeti svoj odraz na željezu. No nije bio zadovoljan i ponovio je cijelu radnju. Tijelo štita bilo je obloženo novom kožom na kojoj je u vatrenocrvenoj boji bio naslikan dvonogi krilati zmaj bodljikava repa.

Blistava proljetna svjetlost slijevala se u odaju kroz prozor, zbog čega je Joscelinova verižna košulja svjetlucala na jasenovu stalku. U dnu je stajala pripremljena prtljaga i razno oružje. Sutradan će se gospodar Joscelin zaputiti u Carlisle, gdje će princ Henrik biti proglašen vitezom, i cijeli se dvorac uskomešao u pripremama. Kao i svi ostali, Brunin je bio uzbuđen i napet i premda se bližila večera, nije osjećao ni mrvu gladi. Budući da je bio najmlađi štitonoša, mislio je da će ga gospodar Joscelin ostaviti kod kuće, sa ženama, ali Joscelin je rekao da će mu dobro doći da vidi svijet dalje od Velške granice. Proglašenje jednog princa vitezom nije nešto što se zbiva svaki dan. I Bruninov otac prisustvovat će tom događanju, a Joscelin je smatrao da je to prava prigoda da vidi napredak svog sina.

Joscelin je vjerovao da će FitzWarin biti zadovoljan. Brunin se nadao tome, ali nije bio sasvim uvjeren da će doista tako biti. Naime, njegov otac nije bio blag kao gospodar Joscelin; ipak, veselio se što će ga vidjeti. U ovih sedam mjeseci Brunin nije čeznuo za roditeljskim domom, ali katkad bi osjetio da mu nedostaje očeva kruta, čvrsta prisutnost. Katkad mu je nedostajala i majka. Gospa Sybilla je bila ugodna i majčinski nastrojena, ali nije mu znala maknuti kosu s čela onako kako je to činila njegova majka, niti je potekao iz njezine maternice. Baka mu, pak, nije nimalo nedostajala. Naprotiv, osjećao je silno olakšanje nakon tolike patnje. Nije žalio ni za braćom, iskreno govoreći. Između njega i Ralfa nije nikad bilo ljubavi, a ako i jest osjetio nostalgiju, izbrisala su je nova iskustva i izazovi što ih je pružao život na Ludlowu.

Nakon početne suzdržanosti, uživao je u Adamovu i Hughovu društvu. Zajedno bi sjedili i laštili Joscelinov oklop i oružje. Išao je s njima u grad kad je trebalo obavljati razne poslove pa se polako naviknuo na taj kraj i njegove stanovnike. Hugh i Adam su ga učili borilačkim vještinama i on bi vježbao nekoliko sati dnevno. Katkad bi i gospodar Joscelin bio ondje te bi ih nadgledao i pomagao u obuci, obično u trenutcima koji su uključivali mač i štit. Jednooki pobočnik iz Bretanje po imenu Judhel učio ga je streljaštvu. Judhel je mogao pogoditi metu oštrije nego ijedan strijelac s dva zdrava oka. Brunin je igrao i razne igre loptom te bi ostajao oguljenih laktova i koljena, s modricama ispod oka i krvavog nosa, no sve je ogrebotine i udarce stoički podnosio. Doista, najteži dio kod ozljeda bila je njega. Kao što su ga štitonoše upozorili, Sibbi je bila pravi fanatik kad su u pitanju zavoji i melem; revnosno je tražila ranjenike na kojima će usavršavati svoje vještine.

Sibbi je Bruninova izderana koljena smatrala ozbiljnim ranama zadobivenima u bitki, a posječenu usnicu mazala bi losionom koji je toliko smrdio da bi mu se povraćalo. Jednom mu se zaista digao želudac, stoga mu je Sibbi naredila da ostane u krevetu cijeli dan. Srećom, spasila ga je gospa Sybilla i proglasila ga dovoljno zdravim da može obavljati poslove za nju.

Brunin je dio svog vremena provodio u kući, pod Sybillinim nadzorom. Naime, osim vojnih bilo je i drugih vještina koje je trebalo učiti i njegovati: razgovor, lijepo ponašanje, ophođenje za stolom u dvorskim i svečanim prigodama. U takvim lekcijama najčešće bi mu Marion bila partnerica. Marion je uživala glumiti elegantnu dvorsku damu i digla bi

50

nos čim bi procijenila da ju je Brunin nespretno poslužio, a uljudno bi mu zahvaljivala kad bi to učinio kako treba. Rijetko bi sjedio pokraj Hawise, jer je bila sklona hihotanju i nije ozbiljno shvaćala stvari. Jednom prilikom slučajno je spustio pileća prsa u njezino krilo, ali na kraju su nju potjerali od stola jer je doslovce plakala od smijeha, s golemom masnom mrljom na haljini. Marion je bila užasnuta, a Brunin se borio s neobuzdanim veseljem koje je otapalo svu njegovu zlovolju. Smijala se i Sybilla, ali više nikad nije smjestila Hawise pokraj Brunina. S druge strane, Hawise mu je uvijek bila partnerica u jahanju i zajedno su vježbali hvatanje jastrebova. Marion u tome nije bila vješta niti ju je to zanimalo. Uz to, Hawise mu je posudila svoje loptice za žongliranje i namamila ga da se otvori svijetu... Hawise ga je naučila da se smije.

Štit je konačno bio uglancan do savršenstva i Brunin je usmjerio svoju pažnju na ostruge i kacigu. Silno je želio laštiti mač i bodež, no taj je zadatak obavljao sam Joscelin ili pak Hugh, i to mu neće biti povjereno sve dok ne započne obuku u služenju oružjem.

Hawise je ušla u sobu i ugledala Brunina u napornom poslu. Polako mu je prišla, mrka izraza lica.

»Što je bilo?« upitao ju je. Činjenica da je progovorio prvi bila je vidljiv dokaz promjena na njemu koje su mu donijela dva godišnja doba provedena u Ludlowu.

»Voljela bih ići s vama«, rekla je tmurno. »Bit će dosadno bez vas.« Brunin je znao da Hawiseine riječi znače da će joj nedostajati otac, a ne on. Neće

imati toliko prilika za jahanje i njezina će sloboda biti vrlo ograničena. »To neće biti tako dugo«, rekao je, premda nije bio siguran koliko će tjedana izbivati.

»Činit će se kao cijela vječnost.« Tužno je sjela na stolac pokraj Brunina. »Moram sjediti i šivati s Marion i Sibbi, dok ćeš ti gledati kako princ Henrik postaje vitez.«

Brunin je odmahnuo glavom. »Ceremonija će biti samo za velikaše, ne za njihovu pratnju. Štitonoše će stajati vani na kiši i čuvati konje.«

To joj je izmamilo blagi smiješak. »I bit će toliko blata da ćemo sve vrijeme provesti u glancanju i čišćenju.« »Radije bi ostao ovdje?« izazivački je upitala. »Ne bih«, priznao je. »E, pa vidiš.« Ozlojeđeno je šutnula prostirku od rogoza. Brunin je prebacio krpicu preko neštavljene kože na vrhu štita. »Možemo ići jahati,

ako hoćeš«, predložio je. »Izglancao sam svu opremu koju smijem dirati, a nisam dobio druge zadatke.«

Brunin je na trenutak je pomislio da će ga Hawise odbiti, premda ona nije bila tip osobe koja se dugo duri. Ta je osobina pripadala Marion. Hawise je snuždeno kimnula glavom. »To mi je zadnja prilika do kraja ljeta«, rekla je optuživačkim tonom. Međutim, razvedrila se čim su osedlali svoje ponije. Svi su konjušari i pobočnici bili zauzeti pripremama za put i nitko ih nije mogao pratiti, stoga nisu smjeli ići dalje od tratine pokraj zidina dvorca, ali bilo je dovoljno prostora za galopiranje i kratke utrke. Hawise je zaboravila na svoje mrgođenje i njezin je smijeh odjekivao zrakom. Zato se i Brunin smijao te shvatio da će i ona njemu nedostajati.

Joscelin je ležao u postelji i pri blagoj svjetlosti svijeće igrao se Sybillinom kosom,

najprije bi primio njezine mirišljave i čiste vlasi među prste, a potom bi ih pustio da se razliju po njezinim ramenima i leđima. Sybilla mu je bila okrenuta leđima, ali nije spavala. Osjećao je njezinu budnost; njezino disanje nije odavalo ni tračak snenosti.

51

»Bojim se«, rekao je tiho, »da tebe i Ludlowa neće biti kad se vratim. Da ću otkriti da je sve bio samo san i da nisam ništa doli siromašni vitez.«

Posteljina je nježno zašuškala kad se Sybilla okrenula prema njemu, a miris njezinog tijela zapahnuo mu je nosnice. »Čak i onda kad nisi imao ništa, bio si mnogo više od siromašnog viteza«, tiho je rekla i dodirnula mu obraz. »Zbog čega ova nagla promjena raspoloženja?«

Joscelin ju je nježno poljubio. »Ah, ne znam«, odvratio je, ljut na samog sebe. »Vjerojatno zbog dugačkog puta koji sutra moram prevaliti, a najradije bih ostao u krevetu s tobom.«

Sybilla se grleno nasmijala. »Laskavče.« »Ozbiljno to mislim«, pobunio se. »Grof Ranulf od Chestera i kralj Škotske ne mogu

se mjeriti s tobom i Ludlowom.« »A princ Henrik?« »On i jest razlog zbog kojeg moram ići. Bio bih budala kad mu ne bih pružio

podršku. Možda je još mlad, ali jednog će dana postati kralj i pamtit će tko mu je služio, a tko nije.« Duboko je uzdahnuo. »Sve je ovo kocka, a ulozi su visoki. Katkad se pitam što će se dogoditi ako Henrik ne pobijedi i Stjepanova loza zadrži krunu. Što ako Eustahije sve preuzme?«

Sybilla je neko vrijeme samo šutjela. »Ne možeš mijenjati strane. Teško je jahati dva konja; postoji opasnost da im padneš pod kopita«, konačno je rekla.

»Ali neki uspijevaju«, ozlojeđeno će Joscelin. »Neki ljudi doista s lakoćom skaču iz jednog sedla u drugo.«

Sybilla je svojim kažiprstom pratila linije njegove brade. »Ali ti nisi takav. Sjećam se koliko te dugo izjedala grižnja savjesti kad si povukao zakletvu Stjepanu.«

Nije volio da ga se na to podsjeća. Stjepan je bio njegov gospodar koji ga je plaćao i od njega očekivao da čuva Ludlow od caričine vlasti. No njegova je odanost već i tada bila na slabim nogama, a njegova nova supruga žestoko je podupirala pravo žena da nasljeduju krunu. Na neki je način Joscelinova promjena sedla bila neizbježna. »Nisam rekao da ću opet preći na Stjepanovu stranu«, odvratio je malčice razdražljivo. »Rekao sam samo da je sve ovo kocka. Nadam se, za naše dobro, da će Henrik pobijediti.

A što se tiče ljudi koji mijenjaju sedla u svoju korist... Ako hoćeš znati što me muči, muči me to što ne znam gdje Gilbert de Lacy stoji u cijeloj zavrzlami.«

Sybilla je zaustavila kažiprst na vrhu njegove brade. Začuo je kako joj je nakratko zastao dah. »Gilbert de Lacy jaše samo svoju ambiciju«, rekla je. »Odan je jedino samome sebi.«

»Toga sam svjestan. Izjeda me činjenica što ne znam hoće li se on pojaviti u Carlisleu, hoće li biti uz Stjepana ili će doći u Ludlow i stvarati probleme. Što će odabrati? Sumnjam da će doći u Carlisle jer je Hugh od Wigmorea njegov najbliži saveznik, a on žestoko podupire Stjepana... dakle, ostaju druge dvije mogućnosti. Strah me da će napasti Ludlow dok mene nema da ga zaustavim.«

»Ostavljaš snažne ljude koji će dobro čuvati dvorac«, rekla je Sybilla. »A ja nisam slabić. Nikad mi neće moći oduzeti Ludlow.« Glas joj je obično bio smiren i tih, ali sada je govorila snažno poput muškarca.

Joscelinov strah i tjeskobu razbio je ponos. Upozorili su ga kad se ženio sa Sybillom da neće biti lako s njom. Nije grmjela i sijevala poput carice Matilde, ali njezina je volja bila skovana od istog, najpostojanijeg čelika. Jedina je razlika bila u tome što je Sybilla

52

svoje ciljeve ostvarivala na drukčiji način: kruhom, a ne kamenjem. »Znam, ljubavi. I imam puno povjerenje u tebe i svoje ljude. No to ne sprečava moju maštu da stvara mučne prizore bez razloga.«

»Ludlow će biti ovdje kad se vratiš, svaki njegov kamenčić, pa tako i tvoja žena i kćeri.« Nagnula se prema njemu i dala mu poljubac. »Očekujem da ćeš se vratiti kući netaknut. Nisi jedini koji u glavi stvara mučne prizore bez razloga.«

»Znam se brinuti o sebi«, rekao je i nježno je zagrlio, upijajući toplinu njezine kože i svježinu njezine kose.

»Neka tako bude i sada.« Glas joj je zvučao mazno i hrapavo, zbog čega je opet osjetio želju za njom. Dok je bio u njoj, Sybilla je sakrila lice uz njegovo rame i bezuspješno pokušavala zaboraviti kako joj je i prvi muž rekao da se ne brine dok su vodili ljubav uoči njegova odlaska u bitku s Velšanima, gdje je i poginuo.

* * *

Brunin je ostao zapanjen kad je vidio princa Henrika. Očekivao je visokog i

dominantnog muškarca kraljevskog držanja, a ugledao je zdepastog mladića koji je za glavu bio niži od gospodara Joscelina. Kosa mu je bila svjetlija od bakra i blistavija od zlata, a izgledala je kao da nije bila češljana tjedan dana. Imao je svijetlu, pjegavu put koja je savršeno pristajala takvoj boji kose, pepeljaste trepavice i bljedosivi pogled koji je bio oštriji od mača. Iako mu je odjeća bila ukrašena finim vezom, izrađena od najbolje tkanine i bojena najljepšim bojama, nosio ju je vrlo nemarno, kao da nije svjestan njezine cijene, niti ga je za nju briga.

Princ je napravio stanku u svom žustrom obilasku i upoznavanju svojih sljedbenika, koji su polako navirali u Carlisle, kako bi popio pehar vina s Joscelinom i FitzWarinom. Brunin je dobio zadatak da toči kraljevskom gostu i njegovom pratitelju, mršavom, ozbiljnom mladiću mišje smeđe kose i rijetke, žućkastosmeđe brade. Posluživanje vina iz vrča bila je vještina koju je Brunin uvježbavao već sedam mjeseci i premda ga je motrilo očevo oštro oko i premda se nalazio pred kraljevskom ličnošću, besprijekorno je obavio zadatak.

»Ovo je moj najstariji sin Fulke, iako ga svi zovemo Brunin«, rekao je FitzWarin s ponosom u glasu dok je Henrik uzimao ponuđeni mu pehar. Brunin se duboko poklonio.

»Lijepo je vidjeti tako mlade ljude u našim redovima«, rekao je princ, kojemu nije bilo više od šesnaest. Uputio je Bruninu kratak smiješak zahvale, a potom je skrenuo na ozbiljnije teme. Štitonoša je trebao stajati postrani, točiti vino i držati usta zatvorena.

Tihi čovjek koji je sjedio pokraj Henrika bio je Joscelinov zet Roger, grof od Hereforda. Bio je oženjen za Sybillinu stariju kćer iz prvog braka, Cecily. Primivši svoj pehar vina od Brunina, stao je pokraj žeravnika koji je grijao Joscelinov šator.

»... otići u Lancaster, a zatim napredovati prema Yorku«, Brunin je čuo Henrika kako govori.

»Vrlo ambiciozno, gospodaru«, rekao je Joscelin blagim tonom, čvrsto držeći svoj pehar.

Henrik se uspravio. »Moram iskoristiti svaku priliku koja mi se pruži. A vi niste došli ovamo samo radi gozbe i veselja.«

53

»Ne, gospodaru. Došao sam vam ponuditi svoju zaštitu i odanost«, odvratio je Joscelin.

»Mislite li da zauzimanje Yorka nije dobra ideja?« »Ne, gospodaru...« »Ali?« Henrik je upitno podigao obrvu. »York je odan Stjepanu i ne voli Škote koje dovodite sa sobom. To će biti tvrd orah.« »Dakle, ipak mislite da to nije dobra ideja.« »Ne kažem to, ali svi ćemo morati odigrati svoju ulogu do kraja i morat ćemo se brzo

kretati.« Henrik je popio vino i pružio pehar Bruninu. »Iznenadit ćete se kad vidite koliko se

brzo možemo kretati... a iznenadit će se i Stjepan.« Na licu mu je zatitrao smiješak pun samopouzdanja, a nakon toga je izašao iz šatora i nastavio svoj obilazak. Roger od Hereforda zadržao se još neko vrijeme, iako nije dodao ništa onome što je već bilo rečeno.

»Kako je Cecily?« upitao je Joscelin. »Uživa li na normanskom dvoru?« Joscelinov ton bio je oprezan i neutralan.

Mladić je porumenio. »Da, gospodine. Šalje vama i svojoj majci pozdrave, a u torbama imam pisma i darove. Prinčeva je majka očarana njome.«

Joscelin je bio zadovoljan. »To je lijepo čuti. Naravno, njezina majka misli na nju i nedostaje joj.«

Nedugo nakon toga Roger je otišao, a Joscelin je uzdahnuo i provukao prste kroz kosu.

FitzWarin je pružio Brunin pehar da mu natoči još vina. »Nisi opušten s njim«, oštro je rekao FitzWarin. »To vidi i slijepac poput mene.« Joscelin se protrljao po zatiljku. »Nije nalik svom ocu. Milesu sam mogao reći bilo

što. Zajedno smo pili, borili se, odlazili u lov - pa čak i u lov na žene. Znaš već kako to ide.«

FitzWarin je napravio kiselu grimasu. Da, znao je kako to ide. »Pamtim samo strašne glavobolje nakon svega.«

Joscelin se kratko nasmijao, ali nije se smeo. »Miles mi je bio prijatelj«, nastavio je. »Roger je moj saveznik, on je muž moje pokćerke i Henrikov povjerenik, ali sumnjam da ćemo ikad biti bliski.« Još se jače protrljao po vratu, sve dok mu koža nije pocrvenjela. »Volio bih da nije tako, zbog Sybille. Cecily je odletjela iz gnijezda, ali njezina se majka još brine za nju, a ono što brine moju ženu, brine i mene. Osjećam se kao da imam ranu na leđima koju ne mogu dosegnuti i ne mogu je premazati melemom.«

FitzWarin ga je prekorno pogledao. »Previše si meka srca za svoje dobro.« Joscelin se nasmiješio. »Jesi li mi zato dao sina?« FitzWarin je odmahnuo glavom, ali su se i njegove usnice razvukle u smiješak.

»Zatekao si me. Moram priznati da radiš izvrstan posao s malim... no kad su žene u pitanju, previše si popustljiv.«

»Kad su one zadovoljne, i ja sam. Možda sam meka srca, ali nisam budala. Moj dom je ugodan i opušten, a takav sam i ja. A vladavina ljubavi snažna je kao i šiba... a možda i snažnija«, dodao je, nakratko pogledavši u Brunina.

54

Princ Henrik proglašen je vitezom na blagdan Duhova. Uslijedila je velika gozba kako bi se proslavio taj važni događaj. Kralj David i grof Ranulf od Chestera učinili su svoje primirje službenim i zaboravili na sukobe zbog zemlje koja je od njih bila stvorila neprijatelje. I sada je Henrik okupio vojsku te se pripremao za pohod na York.

Kao jedan od najmlađih u skupini, Brunin nije jahao s Joscelinom i njegovom pratnjom, već je ostao s krdom ponija i prtljažnim kolima. Ranulf od Chestera otišao je u Lancaster popojačanje, ali Brunin i bez njih nije nikad vidio toliko ljudi okupljenih u isto vrijeme na istom mjestu. To nije bila velika vojska, ali Bruninu se činila golemom jer nikad nije jahao u tako brojnoj skupini. Dosad je jahao samo s vojskom svoga oca ili onom gospodara Joscelina.

Ondje je bilo Anžuvinaca i Normana koji su štitili princa Henrika i koji su blistali od glave do pete u svojim žičanim oklopima, a njihovi naglasci ponešto su se razlikovali od govora Normana koji su već bili pustili korijenje u Engleskoj. Stigli su i plaćenici iz Flandrije i Niskih Zemalja, što je dodatno ojačalo redove, kao i ljudi iz Bretanje, otkud potječe Joscelinova obitelj. Brunin je tada prvi put čuo gospodara Joscelina kako govori brzim i tečnim bretonskim jezikom, koji je pomalo nalikovao velškom. Nakon toga shvatio je da njegov gospodar ima strane koje on još nije upoznao te da se ispod te srdačne i opuštene površine mnogo toga krije.

Brunina su zapanjile i škotske trupe kralja Davida. Oni bogatiji nosili su verižne oklope i govorili su francuski te se nisu previše razlikovali od normanskih vojnika. Srednji sloj i pješaci hodali su nezaštićenih nogu, a nosili su ili male okrugle štitove, nimalo veće od običnih pladnjeva, ili pak štitove goleme poput kotača. Gospodar Joscelin rekao je da su tako veliki štitovi bili popularni među Sasima u velikoj Bitki kod Hastingsa. Oni su većinom govorili engleski, ali su vrlo grleno izgovarali riječi pa ih Brunin nije razumio. Glavna hrana bio im je zobeni kolač i vrijeskovo pivo, a povremeno bi svome jelovniku dodali i kuhane krvavice ili usoljene haringe. Dok su njihovi vode jahali prave ratničke konje, oni su se morali zadovoljiti mršavim ponijima. Te su malene životinje izgledale kao da su na izmaku snaga, no bile su otpornije i izdržljivije od najjačega destrijera.

Brunin bi neko vrijeme jahao Morela, a neko bi ga vrijeme privezao za prtljažna kola da se konj odmori. On bi se za to vrijeme vozio na vrećama krmiva i zobenog brašna. Kad bi uvečer zastali da se odmore, Brunin je najprije trebao pomoći Adamu i Hughu da postave šator gospodara Joscelina. Trebalo je i zapaliti vatricu za kuhanje, rasprostrijeti slamarice i deke, timariti konje i očistiti oklope i oružje. Brunin bi se svake večeri premoren srušio na slamaricu i spavao, sve do zore, kad bi ga silom budili jer je trebalo odmah donijeti vode i pripremiti konje za cjelodnevni hod. Doručak im se sastojao od pogačica ili zobenih palačinki ispečenih u pepelu od sinoćnje vatre i posluženih uz debelo rezane šnite ustajale šunke.

»Isuse, sad znam zašto mrzim odlaziti u rat«, rekao je Joscelin primivši pehar vina što mu ga je pružio Brunin. Vani je svitao dan, maglovit i vlažan od sinoćnje kiše. I sad je rosilo, a sićušne kapi lelujale su zrakom poput fine paučine. Joscelin je rukom pritiskao i masirao križa. »Osjećam se kao da me pragazilo krdo slonova.«

Brunin nije mogao odrediti kako se osjeća, osim što je bio iscprljen. Usred noći ga je probudila kiša jer je na vrhu šatora bila rupica od žeravice, kroz koju mu je voda kapala na lice. Kad se konačno uspio istrgnuti iz kandži tvrdoga sna, voda mu je već dobrano curila niz vrat i natopila mu tuniku. Osjećao se ljepljivo i vlažno poput žabe.

55

Joscelin je otpio gutljaj vina, ali istog ga je trena pljunuo natrag u pehar. »Isuse Bože, što je ovo, mačja pišalina? Daj mi nešto što je barem pitko!« Gurnuo je pehar Bruninu u ruke.

Brunin je brzo otišao van i naišao na Adama kako osedlava konje. Počelo je jače kišiti i čulo se kako kapi tuku o zemlju: kap, kap, kap.

»Kaže da moram donijeti poštenog vina.« Adam je virnuo prema njemu ispod kapuljače svog ogrtača. »Onda ćeš morati poći u

York. Ovdje nema ničega osim škotskog piva i tog octa što ga držiš u rukama.« Adam se opet okrenuo prema konju i nježno ga pljesnuo. »Stani mirno, životinjo.«

Brunin je progutao knedlu. Gospodar Joscelin je uvijek bio toliko smiren da ga je ovakvo njegovo raspoloženje i pokazivanje ljutnje zapanjilo, isto kao što ga je zapanjio njegov brzi bretonski govor. Prikupivši hrabrost, vratio se u šator.

»Molim vas, gospodaru, ovo je sve što imamo... osim ako ne želite pivo«, rekao je, trudeći se da mu glas ne drhti, ali u želucu ga je stezao već dobro znani grč. Pripremio se na to da će Joscelin opet na njega vikati... a možda će ga čak i udariti.

»Oh, daj mi to.« Joscelin je zgrabio pehar, s gađenjem ispio njegov sadržaj i prolio talog na tlo. »Trebao sam znati što da očekujem.«

Brunin se osjećao kao da mu se želudac spojio s kralježnicom. Stisnuo je čeljust. Joscelin se okrenuo, vidio mu izraz lica te glasno uzdahnuo.

»Zaboga, momče, nisam govorio o tebi. Htio sam reći to da sam trebao znati što da očekujem na ovom putu. Malčice ćeš očeličiti prije nego što ovo završi, to ti obećajem.« Razbarušio je Bruninu kosu. »Pretpostavljam da jutrošnji kruh budi apetit koliko i suhi kravlji izmet.«

Brunin se usudio pogledati u Joscelina. Iza nestrpljenja i razdraženosti još uvijek je sjao tračak pribranosti. »Da, gospodaru. Želite da vam donesem malo?«

Joscelin nije stigao odgovoriti jer je u šator naglo ušao FitzWarin. Bio je u svom oklopu, s kacigom pod rukom i mačem o boku. Kad mu je vidio izraz lica, i Joscelin je posegnuo za svojim mačem.

»Spremajte šatore i osedlajte konje«, rekao je FitzWarin. »Izviđači su upravo javili da je Stjepan ovdje i da je spreman za bitku.«

»Što?« Joscelin je izgledao kao čovjek koji je dobro čuo što mu je rečeno, ali odbija u to povjerovati. »To je nemoguće!«

»Da, moguće je. Ovdje je, a sa sobom je doveo više plaćenika nego što je na Sajmu svetog Petra bilo ljudi.« FitzWarin je čvrsto stisnuo šaku. »Ranulfu od Chestera i njegovoj trupi iz Lancastera nema još ni traga ni glasa. A mi praktički nismo još ni gaće navukli.«

Joscelin je opsovao. »Zna li Henrik?« »Da. Već je izdao naredbu da se spakiramo i odemo. Nema nikakve šanse da

napadnemo Stjepana i pobijedimo - ne bez pojačanja vojske grofa Ranulfa. Kralj David se vraća u Carlisle. Princ Henrik kaže da ide u Bristol... a to znači da mi idemo s njim, barem duž teritorija Velške granice. Sad moram ići.« FitzWarin se okrenuo prema Bruninu. »Čini ono što ti gospodar Joscelin kaže.« Stisnuo je dječaka za rame i nježno ga prodrmao. »Neka te Bog čuva. Razgovarat ćemo večeras.« Kruto je kimnuo glavom i izjurio iz šatora.

Joscelin je nekoliko trenutaka stajao kao skamenjen, a potom se prenuo i počeo izdavati naredbe. Svaka misao o doručku, jestivom ili nejestivom, bila je zaboravljena.

56

Bruninovo iskustvo vojske u pokretu pretvorilo se u iskustvo vojske u bijegu. Škoti

su otišli pa je sada prtljaga bila puno lakša. Napustili su svoja kola jer je bilo brže otići samo na konjima, Joscelinov pobočnik kupio je dva snažna škotska ponija da drugim konjima olakša teret. Žurili su prema jugu, koristeći svaki sat dana, ali i slabašnu svjetlost sumraka i zore. Stjepan je ostao u Yorkshireu kako bi ojačao svoje snage na sjeveru, ali poslao je svoje vojnike u potjeru za Henrikom. Bile su to brze trupe koje su dobile naređenje da osujete planove Anžuvinaca i sasijeku tu prijetnju u korijenu. Međutim, Henrik je imao dobre izviđače koji su razotkrili spletku i stoga je odlučio promijeniti smjer i povesti svoju vojsku okolnim putevima i konjskim stazama, gdje Ih nitko neće očekivati.

Bila je to pogibeljna igra skrivača. Stjepan je htio dokrajčiti Henrika pod svaku cijenu, a Henrik si, pak, ni pod koju cijenu nije smio dopustiti da ga uhvate. Muškarci su jeli i pili ne silazeći s konja, a spavali su u oklopima. Brunin će pamtiti to strašno putovanje do kraja života. Zbog neprestane napetosti svi su se ponašali kao da im je oguljen sloj kože; iscrpljeni konji su posrtali, a vojnici su bili na izmaku snaga. No išli su dalje. Princ Henrik je u svemu tome pokazao da posjeduje izdržljivost kao u onih škotskih ponija. Ujutro bi prvi ustajao, a navečer bi zadnji lijegao, a energija i odlučnost bili su mu vatreni kao i riđa kosa. lako je bio u bijegu, nije priznavao poraz.

Jednom je Brunin zaspao u sedlu, a kad se probudio, našao se u očevim rukama, omotan krznom podstavljenim ogrtačem. Jahali su na mjesečini, a zvijezde na noćnom nebu izgledale su poput kristalića soli.

Konačno su stigli u Hereford, a zlatan sjaj baklji zamijenio je bljedunjavu svjetlost mjeseca i zvijezda. Još u polusnu, Brunin je u velikoj dvorani pojeo varivo i kruh, a potom legao na slamaricu koja je bila prostrta uza zid. Usnuo je već za nekoliko trenutaka.

U privatnoj odaji iznad dvorane Joscelin se izvalio na pojastučenu klupu i uzeo pehar vina što mu ga je donio poslužitelj. Kao i obično, dok su drugi muškarci radije sjedili, princ Henrik je bio na nogama i koračao je amo-tamo po sobi poput mladog lava u kavezu. »Čim svane, krećemo u Monmouth«, rekao je. »Roger je od svojih izviđača čuo da nas Eustahijeve trupe upravo traže.«

Joscelin je umorno uzdahnuo. Stjepanov sin Eustahije bio je poput bijesna psa i bio je najsretniji kad bi ga pustili s lanca i dopustili mu da grize.

»Žele vas uništiti pod svaku cijenu, gospodaru«, rekao je Roger. »Ako to ne učine sada, njihovo je doba prošlo.«

»A moje tek započinje.« Henrik je došetao do kraja sobe, zagledao se u tapiseriju na zidu, a potom se okrenuo. »Neće pobijediti. Ranulf od Chestera kani im skrenuti pozornost i tako ih zadržati na sjeveru, a Hugh Bigod će ih namamiti na istok.« Pogledao je u FitzWarina i Joscelina. »Vi ćete, gospodo, braniti Velšku granicu.«

Joscelina je preplavio val olakšanja. Slijedio bi Henrika u Bristol, kao i FitzWarin, ali tako bi napustili vlastite utvrde i ostavili ih na milost i nemilost velikašima poput Hugha od Wigmorea i Gilberta de Lacyja, a postojala je i opasnost od Velšana. Prinčeva zaštita sada se može prepustiti mlađim vitezovima.

»Kako želite, gospodaru«, rekao je Joscelin i opustio se. Sutradan će Henrik poći prema Bristolu, a on će se moći vratiti kući, Sybilli i kćerima. Nekoć je odlazak u bitku bio prava pusto vina koja ga je ispunjavala zadovoljstvom, no ovih je dana to zadovoljstvo hrdalo brže nego verižni oklop na kiši.

57

7

Između Hereforda i Ludlowa bilo je svega tridesetak kilometara. Ta se udaljenost usred ljeta mogla preći za manje od jednog dana.

Henrik je otišao iz grada u cik zore, žureći da što prije dođe u Bristol gdje će ga čekati pojačanje.

»Da nam je opet imati šesnaest, ha?« rekao je FitzWarin jašući u svom sedlu. Već je bilo svanulo i dao je znak svom štitonoši da podigne barjak.

Joscelin se nasmiješio. »To ima svoje prednosti«, rekao je. »Ali, s druge strane, i iskustvo ima svoje prednosti.« Značajno je pogledao FitzWarina, a potom se obratio Bruninu, koji je upravo bio uzjahao Morela. »Osjećaš li se danas bolje, dečko?«

»Da, gospodaru«, kratko je odgovorio Brunin. Cijela noć sna u sigurnosti kamenih zidina i dva topla obroka, uz pregršt pšeničnog kruha, uspjeli su mu povratiti snagu.

»Dobro. Ako si voljan, možeš neko vrijeme nositi moj štit. Sigurno ćeš ga čuvati bolje od Adama.« U Joscelinovu se glasu osjetio i humor i sarkazam. Brunin je slijedio njegov pogled, uperen u drugog štitonošu koji je nespretno pokušavao uzjahati svog crno-bijelog Piea. Adam je bio sav zelen u licu, a kad se konačno uspeo u sedlo, počeo je nekontrolirano štucati.

»Mladi glupan«, progunđao je Joscelin. Pogledao je u Brunina. »Upamti, kad se jednom nađeš u iskušenju, da dječak pije više nego što može popiti, a odrastao muškarac zna kad treba stati.«

»Da, gospodaru«, poslušno je odvratio Brunin. U sebi se smiješio od uha do uha jer je zadatak nošenja štita bio vrlo važan i ne bi ga se prepuštalo najmlađem štitonoši. Nije htio da ispadne da se veseli Adamovoj nevolji pa se silno trudio prikriti oduševljenje. Primio je Joscelinov štit, s likom zlatnocrvenog zmaja, i privezao ga dugačkim remenom na leđa. Bio je težak, ali podnošljivo, a Bruninov ponos dodatno je olakšao teret.

»Mogao bih Adamu narediti da svejedno nosi štit, za kaznu, ali kao što tvoj otac kaže, moje je srce previše meko.« Joscelin je FitzWarinu uputio nasmiješeni pogled preko ramena. »Svi smo bili dječaci kad smo trebali biti muškarci, a kako će dječak uopće postati muškarac ako ne izvršavanjem muških zadataka?«

FitzWarin je samo progunđao, ali bio je dobre volje. Kao i Joscelin, bio je sretan što ide kući - pa makar to bilo radi pripreme za nadolazeću oluju.

Jahali su na jutarnjem suncu i skrenuli na cestu koja je vodila prema Ludlowu. Joscelin i FitzWarin bi povremeno nešto prokomentirali i nasmijali se. Ali nisu šale bile uzrok njihovom vedrom raspoloženju, već nestanak napetosti. Ludlow je bio tek trideset kilometara dalje, a sa svakim su korakom bili sve bliže svom domu. Hugh je imao lijep glas i zapjevao je šaljivu pjesmu, kojoj se odmah pridružili i ostali. Sunce je pržilo, a jutro je bilo ispunjeno škripanjem i mirisom kože, zveckanjem oklopa i topotom kopita na prašnjavoj cesti. Adam se neprestano morao saginjati ustranu kako bi povratio, a blijedo lice i naborano čelo otkrivali su da mu glava pati onoliko koliko i želudac. Stariji su mu se muškarci smijali i nemilosrdno ga zadirkivali.

Od težine štita Brunina su počela boljeti leđa i ramena, ali trpio je, odlučan da ništa ne pokaže, da ga otac ili gospodar Joscelin ne bi razriješili dužnosti. Htio je nositi štit sve do Ludlowa i ponosno ujahati u dvorac s njime na leđima, da ga svi vide. Brojao je Morelove korake i pokušavao izmjeriti koliki su dio puta prešli. Kad ga je Joscelin upitao je li se umorio, Brunin je zanijekao i čvrsto stisnuo zube.

58

Konačno su stigli i na posljednji dio svog puta. S obje strane ceste prostirala se šuma. Drveće je trebalo biti posječeno da putnici ne bi postali laka meta razbojnika i kojekakvih zasjeda, no bujan ljetni rast i nemar doveli su do toga da je zelenilo bilo gušće i tamnije nego što je smjelo biti. Nezadovoljno se mršteći, Joscelin je rekao FitzWarinu kako će odmah odgovorne pozvati na red i da će što prije urediti da se šuma uz cestu posiječe.

Adam je opet morao sjahati i otići u grmlje jer su mu se sada bunila i crijeva. Popratilo ga je bodrenje i smijeh, što je već trenutak poslije naglo prestalo, kad je izjurio iz grmlja, ne stigavši ni gaće svezati.

»Pazite!« povikao je. »Vojnici su u šu...« Njegovo je upozorenje bilo presječeno i začuo se samo prigušen krik. U leđa mu se

zabola strijela i pao je na cestu, tik do Morelovih kopita. Brunin je raskolačio oči od užasa. Druga strijela pogodila je Joscelinov štit. Od siline

udarca Brunin je zamalo ispao iz sedla, a Morel je preplašeno zarzao i zakaskao u stranu. Brunin je instinktivno stisnuo konja bedrima i čvršće primio uzde.

Začuo je Joscelina kako izvikuje naredbe, ali poslije se Brunin više nije sjećao što je bilo rečeno. Dva su viteza sjahala sa svojih konja i potrčala Adamu. Podigli su ga s ceste i prebacili preko leđa njegovog konja. Pod kišom strijela cijela je družina podbola svoje konje da požuri uz cestu kako bi pobjegli napadačima. Međutim, malo dalje čekali su ih naoružani konjanici i pješaci.

Brunin je zanijemio. Preplavio ga je isti užas koji je doživio u Shrewsburyju, samo što su ovaj put, zahvaljujući obuci i novom iskustvu, njegove rekacije bile drukčije. Posve izoštrenih čula i potpuno pribran, podbo je Morela da požuri naprijed i odnio probodeni štit Joscelinu. Što se brže sve odvijalo, to se Bruninu činilo da vrijeme sporije teče. Otac mu je povikao da se vrati, a njegov je glas zazvučao kao jeka usred pećine. Zauzdao je Morela i vratio se u redove muškaraca. Pred sobom je ugledao stjegove koji su se vili na neprijateljskim kopljima i začuo borbene povike Wigmoreovih i de Lacyjevih ljudi. Sudaranje oružja bilo je brzo, silovito i strašno; zvukovi su ga podsjetili na punu blagovaonicu na kakav blagdan, osim što glasni povici nisu bili od radosti, već od straha i muke, a oštrice su bile usmjerene na ljudsko meso, a ne na srneći but. Vidio je Joscelinova pastuha kako se podiže na stražnje noge i grabi prednjim kopitima, a zatim štit s likom zlatnocrvenog zmaja kako udara pješaka u lice. Vidio je očev barjak kako pada, a potom se opet diže, dok je s vrška koplja curila krv na svilu, a FitzWarinov se smeđi konj zabijao u protivničkog konja.

U metežu se otvorila čistina, pa se moglo proći naprijed, i Brunin je začuo jednog od Joscelinovih pobočnika kako mu viče da odjaše. Brunin je snažno podbo Morelove slabine i poni je jurnuo. Hugh je jahao pokraj njega, držeći Adamova konja za uzde. Adam je visio preko Pievih leđa, a između lopatica mu je bila zabodena strijela. Sama rana nije krvarila, ali krv je zato kapala iz mladićevih otvorenih usta, ravno na žičani oklop njegovog konja.

Brunina je ogrebala niska grana pa se sagnuo do Morelova vrata. Iza sebe je i dalje mogao čuti sudaranje željeza u bitki, no zvuk je bivao sve tiši, kao da je iz blagovaonice izašao na hodnik.

»Nemoj usporavati!« povikao je pobočnik. »Ni za živu glavu!« I Brunin nije usporavao, sve dok se Morel nije umorio. Uspravio se i malo je

popustio uzde kako bi olakšao izmučenome poniju. Pored žestokih otkucaja svog srca, začuo je grmljavinu kopita koja je bila sve bliže. Uhvatio ga je grč u želucu. Pobočnik je

59

isukao mač i okrenuo se, raskolačenih očiju i stisnutih zuba. Ali zatim je odahnuo s olakšanjem. »Hvala Bogu.«

Brunin je ugledao očev zakrvavljeni stijeg i Joscelinov natučeni štit. Ostatak trupe jahao je za njima velikom brzinom, a Joscelin je snažno gestikulirao.

»Nastavite jahati!« zaurlao je. »Nemojte zastajati, budale!« Brunin je opet zario pete u Morelove slabine, a poni je eksplozivno jurnuo, ali se

ubrzo opet zadihao. Nakon dva kilometra stravičnog tempa, Joscelin je zauzdao svog konja i okrenuo ga prema cesti iza sebe. Osim slijeganja prašine, vladala je tišina. Opet ih je obasjavalo sunce jer je na tom dijelu šuma bila posječena, a na drveču u daljini tiho je treperilo zeleno lišće.

»Nema znakova potjere, ali to ne znači da su se povukli«, namrgođeno je rekao Joscelin. »Nećemo biti sigurni sve dok se ne nađemo unutar zidina Ludlowa.«

Koliko su god premoreni konji mogli prikupiti snage, i koliko su god ranjenici mogli izdržati bol, toliko je skupina brzo jahala prema dvorcu. Stražari su vidjeli da se približavaju i željezna su vrata bila već širom otvorena. Gospa Sybilla je odmah u svojoj odaju primila vijest o njihovom povratku.

Kad se vrata za njima zatvorila i masivni ih bedemi zagrlili poput majčinih ruku, Brunin je počeo drhtati. Poznati val mučnine uzdizao se iz njegove utrobe. Uporno je gutao slinu, vrlo odlučan da se ne osramoti. Gledao je kako skidaju Adama s konja dok mu je iz leđa stršala strijela, poput stabljike iz kakvog raslinja. Brada mu se crvenjela grimiznom krvi, koja mu je curila na verižnu košulju i umrljala oklop njegova konja. Joscelin je kleknuo pokraj njega i pridigao ga, mrmljajući mu riječi utjehe, a mladić se borio za zrak dok mu je iz usta stala liptati krv.

»Brunine, trči po svećenika«, promuklim je glasom preko ramena zapovjedio Joscelin. »Požuri!«

Brunin je odmah sjahao i otrčao u kapelicu. Na putu je spazio gospu Sybillu kako sa svojim sluškinjama izlazi iz kuće, a vedar izraz dobrodošlice brzo joj je nestao s lica jer je shvatila da nešto nije u redu.

Otac Ailred prebirao je po drvenoj škrinji pokraj vrata i kratkovidnih se očiju zagledao u Brunina, zatečen viješću koju je Brunin hitro izgovorio. Na trenutak je niski svećenik zastao, skamenjen od šoka, a potom je, pribravši se, pohitao van. Brunin je trčao za njim, a imao je dojam da mu želudac pritišće prsa. Poslijepodnevno sunce pržilo je toliko snažno da je moglo i kruh ispeći, nebo je bilo porculanski plavo, a sve je mirisalo na krv, kao poslije lova ili svinjokolje.

Otac Ailred kleknuo je pokraj Adama i počeo izgovarati nekakve riječi na latinskom, žureći da učini sve što treba dok je duša još u mladićevu tijelu. Joscelin je i dalje držao mladića, pripremajući se da smiri drhtaje nadolazeće smrti. I Sybilla je kleknula. Primila je Adama za ruku i držala ga tako čvrsto da su joj zglobovi na šakama pobijeljeli. Brunin je samo stajao, skamenjena pogleda.

»Isu... Isu...« Hawise je prišla Bruninu sa strane, razrogačenih očiju. Prekrila je usta rukama.

Marion je također bila blizu, a stajala je ukočeno poput lutke. »Pogledaj svu tu krv«, rekla je. »Bilo je puno krvi i onda kad je umrla moja majka.«

Otac Ailred je klečao, a prsti su mu bili umrljani krvlju. Izgovarao je molitvu za umirućeg, koja je bila sve glasnija i puna života, koji je mladiću naglo oduzet. Adam se u posljednjem grču izvio u Joscelinovu naručju, kao da se bori da preživi, a potom je

60

klonuo, očiju izbuljenih prema suncu. Joscelinove su ruke bile zakrvavljene do lakata, a tamna mu se krv zavukla i pod nokte. Sagnuo se prema mrtvom mladiću i počeo drhtati.

Hawise je tiho i tužno zajecala. Marion nije ništa rekla, samo se njihala ulijevo i udesno, kao u transu. Sybillina starija sluškinja, Annora, prekasno se sabrala; sad je raširila ruke oko djevojčica, kao kvočka oko pilića, i odvela ih u kuću. Sibbi je ostala vani, ali je sakrila lice u Hughova prsa. Hugh ju je zagrlio i privio uza se. Primio je njezinu pletenicu u ruku i čvrsto je stisnuo, kao čovjek koji drži uže za spašavanje.

Brunin je gledao kako Joscelin polako pušta Adama i ustaje, a pokreti su mu bili spori i ukočeni kao da ga netko uporno udara nogom. Netko je donio nosila i Adama su nježno smjestili na njih - licem okrenutim nadolje jer mu je pernata strijela i dalje bila zabodena duboko u leđa. Od tog dana do kraja života, Brunin više nije mogao vidjeti strijelom probodeno tijelo jelena a da ne osjeti mučninu u želucu.

Brunin je bio u staji i slamom je pokušavao ostrugati stvrdnuti znoj s Morelove

dlake, kad je ušla Hawise, lica natečena i natopljena suzama. Rasplela je pletenice, što je bio običaj u žena za vrijeme žalovanja, i kosa joj je uokvirivala lice u divljim, riđim kovrčama. Brunin još nije zaplakao. Nevjerica i bol kolali su u njemu, a iz njega nisu izlazili. Neprestano je u glavi proživljavao trenutak kad je doletjela kobna strijela; pred očima mu se vrtjela scena Adama kako umire i prizor očaja na licu gospodara Joscelina. Vojni pohod princa Henrika donekle je upoznao Brunina s brutalnom stvarnošću rata, no današnji je dan bio posve drukčiji. Prije je gacao kroz potok, a sada ga je pokosila divlja bujica. I stoga se sakrio u staju, tražeći utočište iza snažnog Morelovog tijela, žudeći za samoćom.

»Znala sam da ću te ovdje naći«, rekla je. Brunin je slegnuo ramenima. »Morao sam se pobrinuti za Morela. Premorio se.« Sjela je na hrpicu sijena i rukama obgrlila svoja podignuta koljena. »Tata kaže da su

to bili Hugh Mortimer i Gilbert de Lacy i da su nam opasno blizu. Nisam to smjela čuti... ali čula sam.« Zadrhtala je.

Brunin je čvrsto stisnuo usnice. Okrenuo se opet prema Morelu i nastavio ga timariti, dugačkim, intenzivnim pokretima. Uklonio je većinu stvrdnutog znoja, ali ponavljanje pokreta rukom pružalo mu je utjehu, za razliku od ponavljanja prizora u njegovoj glavi.

»Misliš li da će nas napasti?« Preplašenost i jad u njezinu glasu nagnala je Brunina da se okrene. Dobro je osjećao

njezin strah, jer mu se zavlačio duboko u kosti. Bilo je odveć lako zamisliti oklopljenu vojsku kako se okuplja ispod njihovih zidina, s nakanom da ih sve zakolje. »Ne«, odvratio je, hrabrije nego što se doista osjećao. »Ludlow je prejak za njih. Tako kaže tvoj otac, i to je istina.« Bacio je smotuljak slame, obrisao ruke o hlače i sjeo pokraj Hawise.

»Očajni su zato što znaju da je princ Henrik ovdje i da njihovo vrijeme polako odmiče. Iako su nas ulovili u zasjedu, uspjeli smo se iz nje izvući, a oni nas nisu gonili jer smo im ranili previše ljudi.« Tješeći nju, tješio je i sebe, a dok je izgovarao te riječi, shvatio je da su istinite. De Lacy i Mortimer nisu pošli za njima jer se nisu usudili prići bliže Ludlowu, gdje bi bitka prevagnula u Joscelinovu korist.

Hawise je grizla usnice. »Jesi li se bojao kad su vas napali?« upitala je tiho. Brunin je šutio. Nije znao što da kaže. Utuvili su mu u glavu da samo kukavice

priznaju strah... i da samo kukavice osjećaju strah. Njegova je baka bila posebno kruta

61

kad je o tome bila riječ, a nakon incidenta u Shrewsburyju nije se ni otac ponašao puno drukčije. I sad je Hawise htjela znati... a on se bojao odgovoriti. Je li i to bilo kukavički?

»Ne sjećam se«, konačno je odgovorio. Hawise ga je pogledala u nevjerici. »Ne sjećaš se?« Brunin je naglo ustao i vratio se timarenju konja, okrenuvši joj leđa. Tako mu je bilo

lakše. »Pa... možda malčice«, rekao je. »Bilo je kao da se to ne događa meni.« Stavio je dlan na Morela, kao da crpi hrabrost iz sjajnih, crnih slabina. »Ali kasnije sam osjećao mučninu.« Nije joj htio govoriti o navali užasa koja ga je prepavila u početku i koja ga je gotovo paralizirala. Nije bilo riječi kojima se to moglo opisati, niti se uopće moglo razumjeti.

»Ja sam se bojala«, priznala je Hawise tiho. »Mama je rekla da će sve biti u redu, ali vidjela sam da se i ona boji.« Bradom je trljala stisnuta koljena. »Tata se nije bojao«, rekla je, ovaj put mrvu glasnije. »Ali nikad ga nisam vidjela tako ljutitog. Mislim da će nakon ovog biti još bitaka. Kaže da će Mortimer i de Lacy platiti.« Glas joj je drhtao. Silno joj je trebala utjeha.

»I platit će«, rekao je Brunin nespretno. Hawise je ustala i prišla poniju s druge strane. Prislonila je lice na Morelov topli crni

vrat i zaplakala. Ne znajući što bi, Brunin je stajao kao ukopan. Kad bi njegova majka plakala, otac bi izjurio iz sobe gunđajući kako su žene slabe. Baku nije nikad vidio kako plače. Marion i Sibbi su uvijek trčale Sybilli kad im je trebala utjeha. A Hawise bi potražila oca ili bi se, kao i Brunin, zavukla u tihi kutak.

Nesigurno joj je prišao i zagrlio je jednom rukom. Nije znao što bi joj rekao, ali u tom je trenu pomislio da joj treba prići i dodirnuti je. A kad se okrenula prema njemu i jecala, naslonivši lice na njega umjesto na ponija, Brunin je osjetio kako se sva njegova čula grče od boli i konačno ga je zapeklo u očima.

Te je noći u dvorskoj kapelici održano bdijenje za Adama. Sybilla i njezine služavke oprale su ga i uredile, a strijela koja ga je ubila bila je izvučena iz njegova tijela i spaljena. Odjenule su ga u njegovu najbolju tuniku, a među sklopljene ruke stavile mač. Tmurna izraza, Joscelin je stajao ispred mrtvačkih nosila na kojima je mladić ležao. FitzWarin i Hugh stajali su pokraj njega. Bio je tu i Brunin, koji je molio da ga puste na bdijenje. Svijeće od pčelinjeg voska gorjele su na oltaru te u svakoj niši i svijećnjaku, stoga sjene nisu bile mračne i duboke, a cijela je kapelica mirisala na med.

Sybilla je dovela djevojke, a svaka je sa sobom donijela zapaljenu svijeću. Izgovarale su molitve pokraj mrtvačkih nosila, a Sibbi je cijelo vrijeme plakala. Hawise i Marion nisu plakale, ali Hawiseino otečeno lice bilo je živi dokaz svih suza koje je prolila, a Marion je pak bila blijeda poput duha, toliko da je Brunin pomislio da je gotovo prozirna.

Nakon nekoliko sati Marion se počela ljuljati na nogama; Sybilla je rekla djevojkama da ostave svoje svijeće i odvela ih u postelju. Ubrzo se vratila na bdijenje i kleknula pored Joscelina.

Brunin je nekoliko puta tijekom noći zamalo zaspao. Potreba za snom šuljala mu se i obavijala ga poput tople, mekane deke. Premda zaokupljen bdijenjem, Joscelin bi primijetio i lagano bi ga prodrmao da se razbudi. Nakon trećeg puta rekao mu je da bi trebao malo leći. Nitko neće misliti da je imalo manje vrijedan. No Brunin je samo odmahnuo glavom i čvrsto odbio. Joscelin mu je dao nekoliko gutljaja zaslađenog vina i poslao ga da opere lice u bačvi punoj kišnice koja je stajala vani. Nakon toga Brunin je ostao budan sve dok pijetlovi nisu stali kukurikati na hrpicama balege i dok na istoku

62

nije svanula zora. Činilo se da je prošla cijela vječnost od jučerašnje zore kad su pošli iz Hereforda. Na neki način i jest prošla cijela vječnost. Brunin je bio svjestan da je postao drukčiji, premda nije znao reći na koji način.

Joscelin je protrljao umorne, suhe oči i natočio još vina u pehar. U dva dana nakon

zasjede na cesti, jedva je uhvatio malo sna. Bilo je previše posla, tako je barem govorio samome sebi. Užasavao se trenutka kad je trebalo stati i pustiti da mu misli odlutaju dalje od praktičnih stvari. Užasavao se trenutka kad se bude morao suočiti s Adamovim ocem, koji će doći po tijelo. Nadao se da će mu vino nakratko donijeti zaborav.

FitzWarin je pio s njim, ali ne toliko brzo. Bio je tmurno raspoložen i iako je pravio Joscelinu društvo, jedva je prozborio.

»Razumjet ću ako sutra budeš htio odvesti dječaka natrag u Whittington«, rekao je Joscelin, pročistivši glas od vinskog taloga što se nakupio na dnu pehara.

FitzWarin se promeškoljio u stolici i potapšao lovačkog psa koji je u tom trenu pridigao glavu. »Više ga ne želiš?«

»Naravno da ga želim. Ali nakon ovoga što se dogodilo, možda bi radije htio da je uz tebe.« Joscelin se zagledao u dno svojeg pehara. Još je bilo taloga. »Možda mi ljudi ne bi trebali povjeravati svoje sinove.«

FitzWarin je frknuo nosom. »Nisam nikad mislio da će te dotući vino i samosažaljenje. Ti bi trebao biti taj koji čuva bistru glavu.«

»Trenutno u mojoj glavi ništa nije bistro«, ozlojeđeno će Joscelin. »Štoviše, nisam siguran je li ovo uopće moja glava.«

»To je dovoljan razlog da ignoriram sve što od tebe čujem.« FitzWarin se nagnuo naprijed i ispružio ruku. »Za Boga miloga, nisi tu mogao ništa učiniti. Da strijela nije pogodila Adama, pogodila bi nekog drugog. Jahali smo dobro posloženi; dobro smo se obranili, unatoč tome što su imali dobro skrovište za zasjedu. Tvoja ophodnja je trebala biti revnija i pobrinuti se da se šipražje posiječe. To jest greška, ali ti si ovog ljeta bio odsutan, stoga nisi kriv. Ako se kaniš utapati u samosažaljenju, slabiji si nego što sam mislio.«

Joscelin je htio osječati i ljutnju, ali ona nije navirala. »Onda je možda bolje da odvedeš svog sina«, rekao je.

»Ili je možda bolje da ti opalim dvije pljuske da dođeš k sebi«, nestrpljivo će FitzWarin. »Promatrao sam te s Bruninom tijekom ovog pohoda. Vidio sam koliko ga je promijenilo vrijeme provedeno s tobom. Šansa da ga pogodi strijela jednaka je šansi da u Whittingtonu padne u bunar ili da ga ondje pregazi konj. Previše okrivljavaš samog sebe. Ne poznajem nijednog muškaraca koji je bolji gospodar svojim štitonošama.« Iskapio je svoj pehar, ustao i protegnuo se. »Odoh u krevet«, rekao je. »I ti bi trebao.«

Joscelin je imao zlovoljan izraz lica. »Sumnjam da ću spavati.« »Imaš vino, imaš ženu. Meni uvijek djeluje.« Usprkos samome sebi, Joscelin se nasmijao... i shvatio da je FitzWarin vjerojatno u

pravu. Možda, bude li bilo sreće, pronađe kratkotrajnu utjehu. U dvorcu Wigmoreu, Gilbert de Lacy se također mučki borio s nesanicom. Štit ga nije

uspio obraniti od udarca mača u okršaju s de Dinanovom vojskom i sada nije liječio samo slomljenu ključnu kost, već i okrnjeni ponos i povrijeđene ambicije. Odabrao je

63

vrijeme i mjesto i žestoko napao - ali uzalud. Štoviše, poslao je Ludlowu upozorenje, zbog čega će mu biti još teže osvojiti dvorac. Morao se povući, s trojicom mrtvih i mnoštvom ranjenih. Nekima će trebati dani, a nekima i tjedni da se oporave.

»Kurvin sin ima više sreće od samog vraga«, promrmljao je svome savezniku, Hughu Mortimeru, gospodaru Wigmorea i vatrenom sljedbeniku kralja Stjepana.

»O kojem kurvinom sinu govoriš?« upitao je Hugh lijeno i otegnuto. »Henrik Anžuvinski sigurno ima sreće jer je poput lukave lisice izmakao svim našim zamkama i uspio doći do Bristola.«

De Lacy se namještao na klupi, pokušavajući olakšati nemilosrdnu bol u ključnoj kosti. Nije ga previše zanimalo je li Henrik Anžuvinski izbjegao zamke ili ne. I nije ga bilo briga za Stjepana ili Eustahija. Što se njega ticalo, svi su oni bili iz istoga legla. Glavni razlog zbog kojeg je oformio savez s Hughom od Wigmora bio je njihov zajednički cilj da otmu Ludlow Joscelinu de Dinanu. Sve mu je drugo bilo nevažno.

»Neka se princ Eustahije bakće s Henrikom Anžuvinskim«, rekao je. »Ja govorim o Joscelinu de Dinanu.«

Hugh se povukao za ušnu resicu. »Sreća je ondje odigrala svoju ulogu, slažem se, ali bitke mu nisu nimalo strane. Bio je vojni plaćenik prije nego što je postao gospodar Ludlowa, a vojnim se plaćenicima ne dodjeljuju dvorci osim ako nemaju iznimne sposobnosti.«

»Nisu baš toliko iznimne«, mrko će Gilbert. Pogledao je u svoje štitinoše koji u tom trenu nisu imali zadataka pa su igrali nekakvu igru s kockicama. »Ernalte, još vina!« grubo je zapovjedio.

Plavokosi mladić je ustao i dohvatio vrč. Preko jagodične kosti protezala mu se ogrebotina koja je još zarastala; to ga je ogrebala grana tijekom okršaja s de Dinanom. Trebao je ostati otraga sa strijelcima, ali oglušio se na zapovijed i upustio se u borbu s jednim od de Dinanovih vojnika. Uspio ga je raniti i izaći iz okršaja posve netaknut. Gilbert ga je kaznio bičem zbog neposluha, ali udarci nisu bili odveć snažni. Uostalom, bičevanje je rijetko ostavljalo učinak na Ernalta. Mladićeva unutarnja koža bila je čvršća od prešane.

»Ludlow je moj«, rekao je Gilbert uzevši vino iz mladićevih ruku i mahnuvši mu da ode. »Neću mirovati dok dvorac ponovno ne bude u posjedu moje obitelji.«

Hugh je zamišljeno prislonio kažiprst na gornju usnicu. »De Dinan bi na to rekao da Ludlow i jest u rukama tvoje obitelji. Njegova žena je de Lacy rodom, ako nije imenom.«

»Ali ne po izravnoj muškoj liniji«, zarežao je Gilbert. »Sybilla mi je rođakinja preko očeve sestre... što znači čak dvaput po ženskoj liniji.« Zaškrgutao je zubima. »Opet ću ga imati, kunem se. Jednog ću dana projahati kroz ta željezna vrata, uspet ću se na toranj i objesit ću svoju zastavu na njegove zidine.«

»Amen«, rekao je Hugh. »Ali moraš biti svjestan da taj dan neće biti sutra, ni prekosutra, a možda ni dogodine... Možda to neće biti nikad, ako ne otjeramo Henrika iz Engleske.«

Gilbert je frknuo nosom. »Henrik ili Stjepan, koja je razlika? Prestao sam vjerovati u svijet vladara i kraljeva. Jedina čast u koju vjerujem jest vlastita.«

De Mortimer ga je oštro pogledao. »Piješ moje vino i tako govoriš?« »Uvijek sam iskren, sa svima jednako«, odvratio je Gilbert s blijedim osmijehom.

»Trenutno smo saveznici jer imamo zajedničkog neprijatelja. Ne vrijeđam tvoju čast, ali

64

nisam ni budala da u ovakvim vremenima slijepo vjerujem ikome... osim svojem Bogu.« Prekrižio se.

Mortimer mu je uzvratio jednako hladnim smiješkom. »No dobro«, rekao je, »hoću li povući svoju podršku i pustiti te da sam biješ svoje bitke?«

»Samo oni koji su previše glupi ili previše ponosni odbijaju pojačanje u sedlu«, rekao je Gilbert. »Recimo da obojica gledamo u istom smjeru, ali s različitim ciljevima.«

De Mortimer se složio s time znakovito podigavši kažiprst sa svojeg pehara. »Moram otići na jug i pomoći Eustahiju, ali ti možeš ostati na mojoj zemlji i s nje napadati Ludlow. Bit će izvrsno ako uspiješ prikliještiti De Dinana.« Ustao je i protegnuo se. »Odoh u krevet. Sutra moram prevaliti dug put.«

Gilbert mu je poželio laku noć i ostao još sjediti kako bi dovršio svoje vino i promatrao vatru. De Mortimer je bio odan Stjepanu, a Ludlow ga je zanimao tek zato što je pripadao čovjeku koji mu je bio trn u oku. Promijeni li de Dinan stranu i zakune se Stjepanu, Hugh će istog trena postati saveznik Ludlowa. Ludlow Gilbertu nije bio samo trn u oku. Bio je bodljikavo koplje zabodeno točno u srce.

Još su mu u djetinjstvu usadili u glavu da Ludlow s pravom pripada njegovoj strani obitelji. Gilbert je bio najstariji sin najstarijeg sina. Dvorac su im oduzeli nakon pobune koju je pokrenuo Gilbertov otac i dali su ga Gilbertovu stricu čija odanost kralju nije bila upitna. Stric je umro, a da nije imao djece, i umjesto da Gilbert, koji imao izravno nasljedno pravo, dobije Ludlow, kralj Henrik ga je dao Sybilli, koja je pravo nasljedstva imala po ženskoj liniji. Gilbertova strana obitelji oduvijek je smatrala da je ta odluka bila nepravedna. Pobuna Gilbertova oca nije bila usmjerena protiv Henrika; ona je započela prije nego što je on okrunjen, a imala je časnu svrhu. Kad je umro stric Hugh, Gilbert je očekivao da će naslijediti dvorac, ali kralj Henrik je rekao da neće dati zemlju nekome u koga nije siguran i da je svakoj raspravi o tome kraj. Daleko je to od kraja, mislio je Gilbert nesvjesno se mršteći. Neće biti kraja sve dok pravi de Lacy ne bude sjedio u velikoj dvorani Ludlowa i ondje krojio pravdu.

Iskapio je vino i nakratko razmišljao o tome da ode spavati, ali nije bio umoran. Misli su mu se mahnito rojile po glavi i znao je da ga neće umiriti ni vino ni zurenje u vatru. Već je odavno shvatio da utjehu može pronaći jedino u molitvi. Osim snažne želje da vrati ono što mu rođenjem pripada, u njemu je gorio još jedan plamen, i to jednakom jačinom. Prije tri godine mnogi su se muškarci odazvali na poziv da pođu u križarski rat i zaštite Svetu zemlju od novih napada nevjernika. I Gilbert je tada razmišljao da im se pridruži u svetom ratu, ali ga je dužnost prema obitelji zadržala u Engleskoj. Međutim, zakleo se samome sebi da će prisegnuti križu čim zauzme Ludlow. Postat će vitez templar i do kraja života vojno služiti Bogu.

Ustao je, a njegovi su štitonoše odmah ustali za njim. Pomislio je kako će ih povesti sa sobom, radi dobrobiti njihovih duša, ali htio je biti sam i znao je da će njihove molitve biti tek prazne riječi u ovo doba noći. Katkad je mislio da su molitve u Ernaltovu slučaju uvijek bile samo prazne riječi.

»Idite spavati«, rekao im je, a Ernaltu je uputio pogled upozorenja. Naime, nedavno je uhvaćen kako zavlači ruku pod suknju kćeri jednog vojnika. »I to u svoj krevet, osim ako ne želite biti kastrirani.«

Mladići su se nasmijali. Gilbert im je uputio još ljući pogled pa su se odmah uozbiljili. Hitro se okrenuvši, izišao je iz odaje i potražio utjehu i mir u kapelici.

65

8

Prstiju crvenih od hladnoće, Brunin je oblikovao grudu snijega i bacio je. Hugh se sagnuo, ali gruda je zahvatila rub njegova ogrtača, rasprsnuvši se u milijun bijelih kristalića.

»Ciljaš i bacaš kao curica!« zadirkivao ga je Hugh, ali jedva je stigao to izgovoriti do kraja jer ga je golema sniježna gruda pogodila u usta.

»Nije istina!« radosno je viknula Hawise, bacivši i ona grudu prema Hughu. Jedan od očevih pasa skočio je uvis i presreo sniježnu bombu svojom gubicom pa je nastavio trčati dvorištem, tresući glavom i kišući.

Hugh je zagrabio punu šaku snijega i potrčao prema Hawise kroz snijeg bijel poput hermelinova krzna, a za njim je ostajao trag nalik onom kakvog ostavi plug na oranici. Vrišteći od smijeha, uspjela mu je pobjeći. Marion se držala Brunina i skrivala se iza njega, stisnuvši ga za ruku. »Nemoj mu dati da me se dočepa«, skvičala je. Zaterurala je, izgubila ravnotežu i pala, povukavši Brunina na sebe.

»Joj«, povikala je. Nije joj zapravo bilo ništa, ali je znala da su srneći pogled i drhtava usnica siguran način da se privuče nečija pažnja. Tim više ako je ta pažnja dolazila od muške osobe i ukradena od Hawise. Do njih je odmah dojurio pas te stao lajati i mahati repom.

»Jesi li dobro?« Brunin se skotrljao s nje, maknuo psa i ustao. Bacio je pogled na Hawise i Hugha i nasmijao se kad je Hugh konačno ulovio svoju žrtvu i stao joj trpati snijeg u kapuljaču. Marion ga je pogledala, shvatila da je njegova pažnja odlutala nekamo drugamo i glasno uzdahnula. »Ne znam.« Iskrivila je lice hineći bol.

Brunin se ponovno okrenuo prema njoj, pružio joj ruku i pomogao joj da ustane. Marion je pogledala u njihove isprepletene prste i zamišljala svoj prstenjak ukrašen zaručničkim prstenom. Zvala bi se gospa FitzWarin i živjela bi u svom dvorcu, a imala bi pregršt haljina, kao dame u trubadurskim pjesmama.

»Možemo li ići unutra i ugrijati se?« upitala je molećivo, naslonivši se na njega i trepćući dugačkim trepavicama. »Strašno mi je hladno.«

Brunin nije želio ići unutra. Ruke su mu već bile obamrle od hladnoće i osjećao je trnce u prstima, ali bio je sav uzbuđen i raspoložen za još igre. Gospa Sybilla ih je poslala van da joj se ne motaju oko nogu, a gospodar Joscelin je njemu i Hughu dao predah kako bi se mogli grudati. Kućanski se poslovi mogu odgoditi za vrijeme kad zađe sunce, a na ovako gusto napadanom snijegu konjima je bolje da dan provedu u svojim stajama.

Hugh je pomogao Hawise da ustane. Hawise je skinula kapuljaču i istresla brdo snijega iz nje. Pletenice su joj se rasplele i kosa joj se spuštala niz leđa u valovima bakrenih zavijutaka. Smijala se, rumenih usnica.

»Molim te«, rekla je Marion, a sada je već zvučala patetično. »Zašto ne staneš pokraj stražarske vatre i ne ugriješ ruke?« Pokazao je na žeravnik

od kovanog željeza što je stajao u kutu pored zidina. Oko plamena se okupilo nekoliko vojnika, obgrlivši se rukama od hladnoće i cupkajući nogama.

Marion ga je potezala za rukav. »Ti ideš sa mnom«, rekla je. Od te ga je patnje spasio povik stražara sa šetnice na zidinama iznad glavnog ulaza.

Hugh je prestao otresati snijeg sa svog ogrtača i zabrinuto pogledao prema stražaru. Brunina je iznenada obuzeo osjećaj kao da je progutao grudu snijega i sad se ona polako

66

topi, puneći mu utrobu ledenom vodom. Još od one zasjede koja se ljetos dogodila, Ludlow je bio u stanju krajnje napetosti. Nije bilo težih napada, ali dogodilo se nekoliko okršaja između pripadnika ophodnje koja je imala zadatak da čuva vlastite granice i iskušava one svojih neprijatelja. Stada stoke bivala su otjerana, napadana su selca, paljene su žitnice. Nije sve bilo djelo de Lacyjevih i Mortimerovih ruku; plaćenici princa Eustahija odigrali su svoju ulogu u još strašnijim napadima. Joscelin im je uzvraćao jer je i on nekoć bio plaćenik i dobro je poznavao taj ples - ako ne i bolje od njih.

Nitko ne odlazi na vojne pohode u siječnju, pomislio je Brunin, kad je stražar triput zasvirao u rog koji je nosio zataknut o pojas. Osim toga, nije bilo krmiva za konje i bilo je prehladno. Rog se opet oglasio, ali ovaj put dugačkim i ujednačenim zvukom.

Bruninova ukočena ramena polako su se opustila. Hugh je ispustio glasan uzdah. »To su prijatelji«, rekao je uz drhtav smijeh prepun olakšanja.

Stražari su požurili prema vratima koja su vodila na most. »Čini se da stiže velika skupina«, dodao je Hugh, pridruživši se Bruninu. Otresao je

sniježne kristale iz svoje kose. »Stražari ne bi vikali zbog šačice ljudi.« Vrata su se otvorila i poslije nekoliko trenutaka u zidine dvorca ušli su jahači u

verižnim oklopima, jašući dvojica po dvojica i vijući stjegovima dvorca FitzWarina i Hereforda. Brunin je osjetio navalu zadovoljstva i ponosa kad je vidio očev svileni stijeg kako se vijori na vrhu koplja. Krajem listopada njegov je otac pojačao svoje redove u Whittingtonu i pridružio se vojsci princa Henrika na jugu. Opasnost od de Lacyja i Mortimera bila je manja, a Velšani su mirovali tijekom jeseni i zime pa je mogao pomagati Henriku.

FitzWarin je sjahao sa svog pastuha, bacio uzde pomoćniku i sa sjajem u očima gazio kroz škripavi snijeg prema sinu.

»Zaboga, dječače, svaki put kad te vidim, ti si sve veći!« Ne skidajući željezne rukavice, potapšao je Brunina po ramenu.

Pogledao je u Marion, koja je i dalje držala Bruninovu ruku. Marion se odmah naklonila i spustila pogled, pokazujući koliko dobro poznaje pravila ponašanja, a pogotovo pred gostima. FitzWarin je s odobravanjem kimnuo glavom, ali već je idućeg trena zaboravio na Marion, kao da je nije ni bilo.

»Što radiš ovdje, momče?« »Imamo malo slobodnog vremena«, rekao je Brunin. »Grudamo se.« »Ah, kad sam ja bio štitonoša, nismo imali slobodnog vremena«, progunđao je

FitzWarin, ali mu je na licu bio smiješak. »Gdje ti je gospodar?« Brunin je poveo oca preko dvorišta prema dijelu dvorca gdje je obitavala obitelj.

Vijest o dolasku gostiju odmah se proširila pa su Joscelin i Sybilla svojim nenadanim gostima već pripremali toplu dobrodošlicu i vino. Brunin je bio vrlo zaposlen točenjem i peharima, skidanjem i spremanjem oklopa i ogrtača te donošenjem tople vode u kojoj su gosti grijali promrzle ruke i noge. Bujice razgovora su tekle oko njega, ali on nije imao prilike slušati. Doduše, nije previše propustio jer se priča u početku vrtjela oko uobičajenih sitnica, uz pokoju šalu. Kad su konačno prešli na ozbiljnije teme, Brunin je imao više vremena da obrati pažnju na ono o čemu se govorilo. Sybilla je ostala sjediti s muškarcima. Dok bi se većina žena u takvim situacijama povukla i posvetila šivanju ili bi nadgledala stižu li jela na vrijeme, ona je te zadatke prepustila drugima i ostala za stolom, u središtu rasprave. Bila je gospodarica dvorca i imala je pravo znati sve. I

67

njezine su kćeri ostale ondje, ali morale su samo sjediti, promatrati i šutjeti. Veći dio njihove dužnosti, kao i Bruninove, bilo je učiti i slušati.

»Kakve vijesti imate o princu Henriku, gospodo?« upitala je Sybilla, a glas joj je bio miran i ugodan.

FitzWarin je slegnuo ramenima. »Što ste zadnje čuli?« Joscelin je pogledao u mladog grofa od Hereforda. »Roger nam je poslao poruku da

je princ jedva izbjegao poraz kod Devizesa, ali nije ozlijeđen niti mu je poljuljan duh.« »Tako je«, dodao je Roger. »On zna da se bliži njegovo doba, a Stjepan zna da

njegovo odmiče.« Sybilla se nagnula naprijed, ozbiljna izraza lica. »Ali to nije sve, inače ne biste

izbjegavali moj pogled.« FitzWarin je pročistio glas. »Nema smisla da uljepšavamo istinu, gospo. Princ Henrik

se vraća u Normandiju. Štoviše, vjerojatno je već uplovio u luku.« »Vraća se u Normandiju?« Sad se i Joscelin nagnuo naprijed, vidljivo zabrinut. »Je li

situacija kod Devizesa bila ozbiljnija nego što smo mislili?« FitzWarin je mahnuo glavom. »Bila je to vraški teška borba«, rekao je, »ali nimalo

teža od nekih u kojima sam sudjelovao. Henrik treba više ljudi i novca, a lakše ih je naći u Normandiji. Sredstva su mu toliko ograničena da u najboljem slučaju može samo bježati dok ga Eustahije i Stephen progone, paleći sve za sobom. Radi dobrobiti Engleske, ali i radi vlastite dobrobiti, on mora otići.«

»A koliko će dugo proći dok se ne vrati ovamo s pojačanjem?« Sybillino ugodno lice poprimilo je nezadovoljan izraz. »Koliko ćemo dugo morati slušati obećanja i gledati dim kako se nadvija nad našim spaljenim poljima?«

FitzWarin je na Sybillinu vrlo izravnu primjedbu samo gledao preda se. »Princ nas nije napustio; vratit će se čim uzmogne«, suosjećajno će Roger. »Rat se

bliži kraju. Ljudi su vidjeli da princ Henrik nije dječak, već je dovoljno zreo da vlada kao kralj.«

Sybilla je podigla jednu obrvu, a Roger je porumenio pod njezinim prodornim pogledom. No nije se dao smesti.

»Henrik je u Engleskoj već godinu dana, a Stjepan ga nije uspio uništiti. Neće ni sad.« Joscelin je rezignirano uzdahnuo. »Zapravo sam to i očekivao. Ako ništa drugo, mi

smo spremni. Samo se nadam da Mortimer i de Lacy neće shvatiti prinčev odlazak kao znak da pojačaju svoje napade na Ludlow.«

»Neće se usuditi kad imaju cijeli Hereford protiv sebe«, rekao je Roger. »Prije je moja vojska bila podijeljena na dva dijela; jedni su slijedili princa, a drugi su čuvali moje redove, ali sada se možemo u punoj snazi nositi sa svima koji misle da smo lak plijen.«

Joscelin je kimnuo s odobravanjem i izgledao je malko zadovoljnije. Sybilla je i dalje bila napeta, ali je ipak pustila da razgovor skrene na druge teme.

»Svojoj ženi i majci nosim dobre vijesti«, rekao je FitzWarin kad je Brunin ustao i počeo točiti još vina u pehare. Zagledao se u svog sina. »Princ Henrik mi je dodijelio dva posjeda u Gloucestershireu. Čine tek četvrtinu Whittingtona, ali zemlja je plodna i donosi veliku dobit.« Glas mu je bio ispunjen ponosom i zadovoljstvom - i to s pravom. Dobiveni posjedi nisu bili samo priznanje FitzWarinovoj odanosti, već su simbolizirali nove uspjehe u njegovim ambicioznim stremljenjima. Pričekao je da završi žamor čestitanja, a potom je nastavio. »A Eve je javila da je opet noseća. Rodit će sredinom ljeta.«

68

Joscelin se nasmiješio. »I to je dobra vijest«, rekao je, »iako ćeš morati brzo dobivati posjede kako bi mogao prehraniti cijelo potomstvo.«

FitzWarin se nasmiješio kimnuvši glavom. »Barem zasad nisam morao davati miraz, ali moja majka misli da je ovaj put djevojčica, a kćeri su uvijek korisne za stvaranje savezništva sklapanjem brakova.« Pogledao je u Brunina. »Bi li htio imati sestru, momče?«

Brunin je lagano nakrivio glavu i razmišljao bi li se našalio. Vijest ga nije nimalo iznenadila. Veći dio njegova života majka je bila trudna ili je nedavno rodila. »Radije sestru nego brata«, usudio se reći, a odahnuo je s olakšanjem kad su se njegov otac i Joscelin nasmijali.

Hawise je otvorila prozor u spavaćoj sobi i zagledala se u dvorište obasjano

mjesečevom svjetlošću. Razgaženi snijeg izgledao je kao tučeni bjelanjak, a na njegovoj je površini svjetlucao mraz. Prizor je bio lijep i tajanstven i na trenutak joj je palo na pamet da se iskrade i ode gaziti kroz bjelinu. Ali shvatila je da nema smisla ni pokušati. Nikad se ne bi uspjela prošuljati pored sluškinja, a ciča zima proparala bi joj pluća.

»Zatvori prozor. Ući će hladnoća u sobu, a noćni zrak nije dobar za tebe«, rekla je Sibbi oštro. Nedavno je počela dobivati mjesečnice, a za vrijeme krvarenja bila bi razdražljiva preko svake mjere, pogotovo za nekoga tko je inače tako pitome i drage prirode. Hawise je s uzdahom zatvorila prozor. Plamen svijeće na trenutak je zatreperio i umalo nestao u naglom prodoru zraka, a zatim je nastavio gorjeti.

Marion je sjedila na postelji i tiho pjevušila svojoj slamnatoj lutki. Lutka je bila omotana komadima sukna što su preostali od rezanja haljine, a lice joj se sastojalo od klupka vune oko kojeg je bilo omotano još tkanine. Posljednjih se dana nije igrala njome tako često kao prije, no nije napuštala svoj večernji ritual pjevanja uspavanke. Izraz lica bio joj je zamišljen.

»Bruninov otac bit će bogataš«, prestala je pjevati kako bi izrekla svoje opažanje i polegla je lutku u košaricu obloženu ovčjom kožom.

Hawise je sjela na svoju postelju. »Pa što onda?« Marion je slegnula ramenima. »Ako se udam u bogatu obitelj, imat ću puno haljina i nakita i pit ću iz srebrnih pehara.«

»Htjela bi se udati za Brunina, zar ne?« Marion je digla bradu. »Možda se i udam.« Pomisao na to da bi se očev najmlađi štitonoša mogao vjenčati s Marion užasavala je Hawise. Znala je da će ih jednog dana sve poudavati, ali majka je uvijek govorila da se još ne brinu. Rekla je da one moraju biti žene kad se ta odluka bude donosila, a ne djevojčice. Hawise je katkad razmišljala o tome, no sve joj je bilo još predaleko. Kad je Sibbi dobila mjesečnicu, ta se tema ponovno pojavila, ali o njoj se nije ozbiljno raspravljalo.

»Možeš se udati već s dvanaest godina«, dodala je Marion. »A ja sam napunila dvanaest prošli mjesec.«

»Da, ali dječaci moraju imati četrnaest«, istaknula je Sibbi. »Osim toga, nisi još počela dobivati mjesečnice. Mama i tata neće još dugo razmišljati o tome da te za nekoga udaju.«

Marion je napućila usnice, a lice joj je poprimilo prkosan izraz. »Imaš dovoljno haljina«, rekla je Hawise hladno. »I piješ iz srebrnih pehara u

posebnim prigodama. Postoji puno obitelji koji su bogatije od Bruninove.«

69

»Da, ali on je u rodu s kraljem Stjepanom i princom Henrikom«, Marion će pompozno. »U sebi ima kraljevske krvi.«

»E pa onda njegova obitelj može proći puno bolje nego s tobom«, oštro je uzvratila Hawise, istodobno osjećajući i zadovoljstvo i krivnju zbog vlastitog prkosa.

Marion joj je uputila bijesan pogled, a potom se naglo okrenula na drugu stranu. Kad je Sybilla došla poželjeti djevojkama laku noć, u sobi je osjetila hladnoću od još

svježe svađe. Već je nailazila na takvo ozračje i nije se odveć time zamarala... ali već nakon nekoliko dana došlo je nove prepirke između Marion i Hawise, što je ostavilo svoj trag. I kako su djevojke rasle, tako su se djetinja rječkanja pretvarala u sve ozbiljnije sukobe.

70

9

Brunin je provirio u kolijevku svoje novorođene sestrice. Danas je proslava njezina krštenja, iako je zapravo bila krštena prošli mjesec, odmah nakon rođenja. Zvala se Emmeline, a bila je tamnih očiju i kose baš kao i Brunin.

Joscelin je iskoristio predah od sukoba što su se odvijali diljem Velške granice da bi mogao prisustvovati slavlju u Whittingtonu. Krštenje, to jest proslava novog života, bilo je savršena prilika za obnovu nade za budućnost.

Brunina nisu pretjerano zanimala novorođenčad. Pripadala su svijetu ženskih odaja i dadilja, svijetu koji je on sve brže ostavljao za sobom. Međutim, zbog toga što je to bila njegova prva sestra i zato što su svi govorili koliko mu nalikuje, obraćao joj je više pozornosti nego što bi obraćao bratu. Doduše, i dalje mu nije bilo jasno zašto su sve žene i djevojke bile suznih očiju. Sibbi i gospa Sybilla bile su oduševljene, a Marion blago opsjednuta. Jedino je Hawise pokazala da drži čvrsto tlo pod nogama, iako je i ona bila duboko očarana kad je dojilja došla podojiti dijete i promijeniti mu povoje.

Prišla mu je Marion. Veći dio dana bdjela je uz kolijevku, a odvajala bi se od nje tek onda kad je imala potrebu da ode na zahod. »Voljela bih da je možemo odnijeti u Ludlow«, rekla je čeznutljivo.

Brunin je samo zakolutao očima. »Vjerojatno bi plakala cijelim putem.« »Zar ti se ne sviđa?« Slegnuo je ramenima. »Sviđa«, odvratio je, ali nije zvučao odveć uvjerljivo. Beba je

samo beba. Spava, urla, siše, sva se uneredi, a potom opet urla. Najednom je Marion pognula glavu i skromno se poklonila. Okrenuvši se, Brunin se

našao oči u oči sa svojom bakom. Nakon što je u posljednje vrijeme naglo izrastao, Brunin je sada bio viši od nje, ali njezin plavooki pogled svejedno ga je presjekao. »Ova djevojka zna da ne smije izmjenjivati poglede sa starijima«, rekla je. »I zašto si onda ti još uvijek takva neznalica?«

Brunin je zurio u svoja stopala i promrmljao riječi isprike. »Joscelin de Dinan smatra da si postigao velik napredak, ali možda je njega prelako

zadovoljiti.« Brunin je stisnuo šake. Dosad mu nije obraćala pozornost pa se ponadao da će

posjet završiti bez rana od njezinih otrovnih riječi. No shvatio je da se uzalud nadao. Ona će reći ono što mora, tim više što je trebala za to čekati gotovo dvije godine.

Mellette se okrenula prema Marion. »Ti, dijete«, oštro joj se obratila. »Jesi li ti jedna od kćeri Joscelina de Dinana?«

»Nisam, gospo. Mene su udomili, kao i Brunina«, odvratila je Marion slatkim, pokornim tonom.

»Doista?« Mellette ju je odmjerila od glave do pete. »Kako ti je ime?« »Marion de la Bruere, gospo.« Mellette ju je samo sumnjičavo pogledala, dodala »hm« i nastavila svojim putem. Brunin je odahnuo i opustio šake. Osjećao se kao da mu se želudac pretvorio u

želatinu. Marion je samo gledala za Mellette, zamišljena izraza.

71

* * * »Djevojčice riđe kose su nesretne«, zadirkivao je Ralf. Hawise ga je ošinula pogledom. Nimalo joj se nije dopao Bruninov brat, koji se

vratio s obuke kod grofa de Derbyja kako bi prisustvovao proslavi. Bio je visok i plavokos, a izgledom i ponašanjem podsjećao ju je na mladog buldoga. »To nije istina.«

»Istina je, i svi to znaju. Previše su temperamentne i ne može im se vjerovati.« »Princ Henrik je ridokos. I moj otac.« Ralf je bacio pogled na povišeni stol za kojim je sjedio njezin otac i opušteno

razgovarao s FitzWarinom i drugim gostima. »Da, ali oni su muškarci. A ti si samo cura...« Okrenuo se prema drugom dječaku, kao da traži potvrdu. Richard FitzWarin je izgledao pomalo nesigurno, ali svejedno je kimnuo glavom.

Hawise se uspravila. »A ti si neodgojena vucibatina«, oštro je odvratila. »Nije ni čudo da je Brunin bio sretan što je došao u Ludlow kad je morao tebe trpjeti kod kuće.«

»Ha, mi smo morali trpjeti njega«, prezirno je rekao Ralf. »On je beskoristan.« »Vrijedi deset puta više od tebe«, uzvratila je Hawise, a obrazi su joj bili sve rumeniji

od ljutnje. »Da te moj otac čuje, dobro bi te izbatinao.« »A kako bi mogao čuti? Pretpostavljam da ćeš mu otrčati i sve ispričati poput slabe,

razmažene curice?« Podrugljivo se nacerio i pogledao u Brunina koji im se upravo približio. »Je li ti kad pričao kako se upišao u gaće od straha kad su ga dohvatili de Lacyjevi štitonoše?«

Hawise je osjetila da je Brunin napet poput luka koji se sprema odapeti strijelu, iako mu izraz lica nije ama baš ništa odavao. »Nisi vrijedan prašine koja bi se podigla kad bih te išao učiti lekciji, Ralfe«, rekao je ravnodušno.

»Nikad me ne bi pobijedio u borbi.« »Čini se da imaš kratko pamćenje za neke stvari.« Brunin je sjeo na klupu pokraj

Hawise i dohvatio pinčicu kruha iz košare što je stajala nasred stola. Razlomio ju je na dva dijela.

Ralf je pocvrenio. »Izađimo pa da vidimo.« »Ovo je proslava. Ne želim se tući s tobom.« »Zato što znaš da bih te pobijedio.« »Ne, nego zato što si mi brat.« Brunin je opet razlomio kruh i počeo jesti, kao da ga

nimalo ne dira Ralfovo bezobrazno ponašanje. »Naša obitelj ima dovoljno neprijatelja i bez naših svađa.«

Ralf je zinuo, ali riječi mu nisu izlazile iz usta. Bijesan, naglo je ustao i otišao od stola. Trenutak poslije, Richard je Bruninu uputio posramljen pogled isprike i pošao za Ralfom. Warin i mlađi dječaci su ostali sjediti, ali vidjelo se koliko im je bilo nelagodno. Ipak, nijedan od njih nije ustao i pošao za Ralfom i Richardom.

Brunin je zurio u kruh kao da ga prvi put vidi; uz tešku muku progutao je zalogaj koji je već neko vrijeme žvakao. Hawise je opazila da mu ruke drhte. Već joj je govorio o braći i spominjao je Ralfa kao najveću bete noire, ali nikad nije zalazio u pojedinosti.

»Da si nasjeo na njegovo izazivanje, počeo bi te još više napadati«, rekla je Hawise čvrsto.

Brunin se prisilio na smiješak i maknuo ostatak kruha ustranu. »Možda.«

72

»Ne vjerujem mu što kaže o tebi i de Lacyjevim štitonošama.« Brunin se zgurio i spustio pogled. »Oh, taj dio je istinit. Stalno mi to nabija na nos, ali

nije bio ondje i ne zna kako je to bilo. A da je bio, sigurno bi im pomogao u napadu.« Duboko je udahnuo, kao da pokušava otjerati to sjećanje.

Hawise je zagrizla donju usnicu, poželjevši da nije ništa rekla. »Čuo sam što je rekao o tvojoj kosi«, rekao je Brunin i razbio neugodnu tišinu.

»Nadam se da nisi obraćala pažnju na to.« Hawise je vrtjela kovrčavi uvojak oko kažiprsta. Znala je kakve predrasude ljudi gaje

o ljudima riđe kose, a osobito riđokosim djevojčicama i ženama. Govorili su da su nagle ćudi, svadljive i prijetvorne. Ralf je vjerojatno samo ponavljao ono što je čuo dok bi sjedio u krilu svoje dadilje. Da Hawise nije bila toliko sigurna u ljubav svojih roditelja i da nije bilo toliko ponosna što nalikuje ocu, njezino bi samopouzdanje vjerojatno bilo narušeno.

»Nisam«, rekla je prkosno odmahnuvši glavom. »Kao što ne bih obraćala pažnju ni na dosadnu muhu.« Podigla je ruku i pljesnula njome po stolu, kao da je doista zdrobila muhu. Brunin se nasmiješio.

»Moram vam zahvaliti zbog promjena koje opažam na svome najstarijem sinu«, Eve

FitzWarin reče Sybilli. Muškarci su još pili u dvorani, a žene su se povukle u odaju na katu. Dvojica

glazbenika svirala su harfu, a melodija se ugodno miješala s toplinom vatre s ognjišta. Eve je imala tamne kolobare ispod očiju i Sybilla je pomislila kako ne izgleda dobro. Koliko je čula, porođaj je bio težak, a Melletteina neprekidna prisutnost nije pomagala u stvaranju ugodnog ozračja. Uz to, napetosti koje su vladale u Engleskoj nisu donosile nimalo prijeko potrebnog mira ženi koja rađa. Sybilli je bilo drago da više nije plodna. Barem se više ne mora brinuti o rađanju. Umjesto toga mora se brinuti o kćerima i pratiti ih kroz sva iskušenja koje donosi sazrijevanje.

»On je i sam zaslužan za te promjene«, rekla je Sybilla. »Nisam činila ništa više nego što bi činila druga žena kad su u pitanju muževi štitonoše.« Govorila je pristojno i službeno. Bila je svjesna da Mellette FitzWarin vreba iz prikrajka i da je naćulila uši poput terijera.

»Svejedno primite moju zahvalnost.« »Još je rano govoriti«, uključila se Mellette. »Je li počeo učiti kako se rukuje

oružjem?« »To ćete morati pitati mog muža, gospo Mellette«, mirno je odvratila Sybilla, ali

glasu joj se osjetio tračak nestrpljenja. Poštuje ženu njezine dobi i položaja, ali neće se dati smesti od njezinog mrkog pogleda i niti će pokleknuti pred provokacijama. »Brunin je stekao vrijedno iskustvo u vojnom pohodu prošle godine... i naučio je nekoliko vrlo teških lekcija. Moj muž je oduševljen njegovim napretkom, a ja uživam u njegovoj prisutnosti u našem domu.«

»A vi, djevojke? Uživate li i vi u njegovoj prisutnosti?« Uperila je svoj oštri pogled prema Sibbi, Marion i Hawise koje su sjedile malo dalje i igrale se kockicama i žetonima.

Sybilla se namrštila. Nije znala kako bi trebala shvatiti to pitanje. »Nadam se, gospo. Zašto pitate?«

»Je li koja od njih već obećana nekome?«

73

Dakle, u tom grmu leži zec. Sybilla se uspravila i prekrižila ruke u krilu, točno oponašajući Mellettein položaj. »Ne još. Premlade su. Nećemo donositi nikakve odluke sve dok ne navrše petnaest.«

»Ja sam s petnaest bila već godinu dana u braku«, rekla je Mellette. »I ja sam, ali da sam imala izbora, ne bih se udala tako mlada.« »Opasno je djevojčicama davati izbor. Njihove će oči zasjati i privući će muškarce

koji za njih nisu prikladni, a tijela će ih odvesti u grijeh i sramotu. Bolje je privezati ih za muža nego ih pustiti da lutaju.«

Sybilla je ostala bez riječi. Okrenula se prema Eve, ali Eve je sjedila spuštena pogleda, kao da ju je opčinio sjaj vlastite svilene haljine. »Nadam se i vjerujem da moje kćeri znaju misliti svojom glavom«, rekla je dostojanstveno. »I svakako je bolje privezati ih za muža prema kojem pokazuju naklonost nego za onog kojeg ne vole. Potonje će prije dovesti do toga da lutaju, ne mislite li tako?«

Mellette se podsmjehnula. »Neće, ako je strogim odgojem djevojkama usađen osjećaj dužnosti«, rekla je. »Ja sam znala koje su moje dužnosti kad sam se udala za Warina de Metza, a sigurno ste i vi znali koje su vaše kad ste se vi udavali.«

»Da, znala sam koje su mi dužnosti«, odgovorila je Sybilla. »Ali voljela bih da sam imala izbora. S vremenom sam bila zavoljela Paynea, a vidjeli ste da između Joscelina i mene postoji snažna veza, ali znalo je biti teško, pogotovo dok je još bio odan Stjepanu.

Svojim kćerima - i Marion - namjeravam dati riječ kad se budu birali njihovi muževi.«

Mellette je odmahnula glavom. »Onda vam moram reći da ćete si navući nevolju za vrat. Što ako jedna od njih baci oko na neprikladnog mladića?«

»To se može dogoditi i ovako i onako.« Sybilla se čvrsto zagledala u Mellette. »Svojim kćerima dajem prostora, gospo, ali ne puštam ih da divljaju.«

Mellette je pogledala u djevojke, a one su očito jednim dijelom slušale jer joj je tri para očiju istog trena uzvratilo pogled. Hawise ju je gledala kroz uvojak koji se bio oslobodio iz pletenice.

»Tako vi kažete.« Sybilla se jedva svladala da zadrži jezik za zubima. Mellettein komentar bio je doista

nepristojan. Svi su se trebali ponašati besprijekorno, ali to se pravilo očito nije odnosilo na majku FitzWarin.

»Ova svijede puti... iz kakve je obitelji i koliki joj je miraz?« Sybilli je prekipjelo. »Sumnjam da se to vas tiče, gospo«, rekla je s hinjenom

ljubaznošću. »Oh, ali možda će me se ticati jednog dana«, odvratila je Mellette. »Imam pregršt

unuka, a nadam se da će se barem neki od njih oženiti.« »Marion je iz dobre obitelji i ima dobar miraz. Da je konj, uvjerena sam da bi

postigla dobru cijenu na sajmu u Shrewsburyju.« Sybillin je odgovor bio vidljivo sarkastičan, ali činilo se da je Mellette bilo zabavno.

Teško je od nje bilo očekivati smiješak, ali su joj zato oči sjale. »Prodavač uvijek preuveličava vrijednost svoje robe«, rekla je.

»Ali ovaj bi prodavač bio vrlo izbirljiv kad je riječ o kupcu.« Mellette je kimnula. »U tome se slažem s vama.«

74

I razgovor je time završio. Bio je to dvoboj u kojem su se oba sudionika povukla kako bi proučila snagu i slabost svojeg protivnika. Između njih nije bilo ljubavi, pa čak ni poštovanja, ali obje su bile svjesne da su istog kova. Bile su to žene snažne volje i obje su bile vladarice svojeg gnijezda, iako svaka na svoj način.

75

10

Joscelin i njegova obitelj vratili su se u Ludlow i sve je opet bilo kao prije. Dolazilo je do povremenih okršaja s de Lacyjem, ali nije bilo pravog rata. Henrikovi sljedbenici čekali su njegov povratak i cijela je zemlja malo odahnula. Sve je nalikovalo mirnom, jesenjem danu; čekalo se da zapušu prvi snažni vjetrovi i počiste sve što se nakupilo protekle sezone, pa da dovedu zimu i pripreme narod za proljeće.

Preko Uskog mora stiglo je mnoštvo vijesti, ali ne i princ Henrik. On je imao drugih briga. Princ Eustahije je na poziv kralja Luja posjetio Francusku, otkud je pokušao napasti Henrika u Normandiji. To je zabrinulo Joscelina.

»To čini iz očaja«, rekao je kad mu je Herefordov glasnik priopćio vijest. »Ako ga ne može uhvatiti na engleskom terenu, zašto misli da će uspjeti u Normandiji?«

Napad nije uspio; to je bio povjetarac od kojeg je tek nakratko zašuškalo lišće. No vjetar je jačao iz drugog smjera. Naglo i posve neočekivano, umro je Henrikov otac. Henrik je tako, u svojoj osamnaestog godini, postao grof anžuvinski i normandijski vojvoda. Umrla je i Stjepanova kraljica, a francuski kralj Luj razveo se od žene.

Vijest o razvodu i njegovim posljedicama stigla je do Hereforda već istog dana. Joscelin je ondje prenoćio jer je bio u ophodnji ceste koja vodi od Ludlowa do Hereforda. Do kuće je jahao sav zamišljen, pokušavajući prožvakati sve te novosti, i nije puno razgovarao s ostalima. Brunin ga nije ometao. Samo je jahao pokraj njega, blizu njegovog lijevog ramena, i nosio njegov štit. Predano je vježbao i učio kako bi zaradio privilegij koji je nekoć pripadao Adamu i ponosno je nosio štit u njegovu čast. Sad je bio dovoljno snažan i visok da ga nosi kao da je to nešto posve uobičajeno, a ne teški teret. Iako je još uvijek bio mršav poput ždrebeta, postajao je sve viši i počeo je dobivati mišiće. I glas mu se produbio, premda to još nije bio glas odrasla muškarca, a iznad gornje usnice nazirali su se prvi brkovi.

Polako je prerastao Morela i Joscelin je rekao da će na idućem sajmu u Shrewsburyju potražiti pravog konja za njega, da se može usredotočiti na obuku koja će ga pripremati za bitke. Za konjičke igre i pogađanje prstena kopljem, posuđivao bi Hughovog smeđeg pastuha, ali bilo bi bolje imati vlastitog destrijera. To bi značilo još jedan korak dalje na putu u muškost.

Dojahali su do mjesta na kojem je prije gotovo tri godine poginuo Adam. Šuma je bila dobro posječena na obje strane ceste stoga nije bilo opasnosti da se ondje krije kakva zasjeda ili da će odande doletjeti smrtonosna strijela. Ipak, Brunin se sav ukočio. I Morel je osjetio njegovu napetost jer se počeo kretati postrance.

Joscelin se prenuo iz svojih misli. »I ti si to osjetio, momče?« »Sjećam se svega kao da je bilo jučer, gospodaru.« Brunin se prekrižio. Mjesto nije

bilo označeno, ali on ga je upamtio. Dlanovi su mu se oznojili. Morao ih je obrisati o hlače.

Joscelin je kimnuo. »Kao da će se opet dogoditi.« Grickao je unutarnju stranu svog obraza. »Nismo mnogo ratovali od tog dana. Tek poneki okršaj ili vraćanje milo za drago. Ali čini mi se da se nešto sprema.«

Brunin je nesvjesno stavio ruku na remen koji je pridržavao štit. »Možda je to zbog dolaska princa Henrika«, nagađao je.

Joscelin se zamislio. »Vjerojatno si u pravu više nego što si svjestan. A s obzirom na ovo što se upravo događa, Bog zna kad će to biti.« Čvrsto je stegnuo uzde, izražavajući

76

svoje nezadovoljstvo. »Henrik nam treba upravo sad, kad se Stjepan još oporavlja od ženine smrti. Ona je bila njegovo uporište.«

»Da, gospodaru«, složio se Brunin poslušno. Joscelin mu je uputio pronicljiv pogled. »Nikad ne podcjenjuj važnost žena, ni u

čemu«, rekao je. »To je česta pogreška mnogih muškaraca, uključujući i tvog oca. Žena može stvarati, ali isto tako može i unuštiti, a kad se djelići razlete u milijun komadića, nemoguće ih je ikad više sastaviti. Upamti to.«

Brunin je pomislio na svoju baku i krhotine svih onih ljudi koje je slomila štapom svoje tvrde naravi. Ima ondje i njegovih krhotina, no neće ih nikad pronaći. Ne usuđuje se potražiti ih u sjenama, gdje ih je ona još davno bacila.

»Pretpostavljam da će princ Henrik to vrlo brzo saznati«, dodao je Joscelin uz pomalo ironičan smiješak. Uputio je Bruninu pogled pun upozorenja. »Savjetujem ti da se nikad ne pedjaš sa ženama starijim od sebe - doduše, ja sam se oženio takvom... Znaju biti zeznute, ali jedno je sigurno: nikad ti neće biti dosadno.«

»Razumijem, gospodaru.« Joscelin se nasmijao. »Nemaš pojma o čemu govorim, zar ne? Ali ne bih ni ja razumio

da sam tvoje dobi.« Brunin je zurio u Morelove uzde. Slutio je o čemu gospodar Joscelin govori, ali

odlučio je da mu neće govoriti o tome kako ga je jedna sluškinja u dvorcu Herefordu stavila u vrlo neobičaj položaj. Spasila ga je starija žena koja je bila zadužena za održavanje vatre u ognjištu... što je bilo i olakšanje i šteta. Samo trenutak poslije sluškinjina bi ruka stigla na svoje odredište, a Brunin bi možda skupio hrabrosti da joj dodirne grudi.

Joscelinov smiješak pretvorio se u dubok smijeh. »Neću ništa pitati«, rekao je. »Odgovor bi možda poljujao moja uvjerenja o tvojoj nevinosti.«

* * *

»Dakle, kakve vijesti donosiš iz Hereforda?« Joscelin je sjeo na pojastučenu klupu u privatnoj odaji i uzeo pehar vina što mu ga je

donijela Sybilla. »Zbog čega misliš da donosim ikakve vijesti?« upitao je nehajno. »Imaš onaj svoj pogled - poput psa koji čega da ga se izvede u šetnju.« Joscelin se nasmijao. »To mi baš ne laska.« »Pitao si.« Sjela je nasuprot njemu i uzela svoj okvir za vez. Primivši u dlan sićušne

drvene pločice, a kroz svaku je bio provučen svileni konac, lagano ih je zakrenula i zategnula poprečnu nit. »Jesu li konačno uspjeli objasniti Henriku koliko je važno da se vrati u Englesku? Možda mi to želiš reći?«

Joscelin je uzdahnuo. »Ne baš«, rekao je. Sybilla je čvrsto skupila usnice. Netko bi rekao da se taj strogi izraz na njezinom licu

pojavio zbog usredotočenosti na tkanje, ali, poznavajući njezino zanimanje za političke igre i borbe za prevlast koje su ih okruživale, Joscelin je znao da nije.

»Čovjek bi pomislio«, rekla je, »da će nešto poduzeti na molbe vlastitog strica.«

77

»I jest nešto poduzeo.« Joscelin je protegnuo noge i trznuo se kad su mu zaškripala koljena. »U Lisieuxu je održano vijeće. Raspravljalo se o detaljnim planovima za njegov povratak. Rogerov pisar pročitao mi je pismo naglas.«

Sybilla je okrenula drvene pločice protkane koncem i nastavila stvarati cik-cak uzorak u crvenoj i bijeloj boji. »I što se promijenilo?«

Joscelin ju je proučavao preko ruba svog pehara. »Kralj Luj se razveo od žene...« Podignula je pogled, vidljivo iznenađena. »Što?« »A Henrik ju je doveo pred oltar i stavio joj novi prsten dok praktički nije još ni

skinula prvi«, rekao je uz zloban smiješak. Sybilla je raširila oči od zaprepaštenja. Joscelin se nasmijao. »Da«, nastavio je, »Eleanora od Akvitanije. Eleanora od

Poitoua. Jednim potezom Henrik je postao gospodar cijelog carstva. Ne postoji muž kojem više zavide nego njemu, u cijelom kršćanskom svijetu... i naravno, Luj ga ne voli. Luj možda nije htio Eleanoru za svoju ženu, ali zasigurno nije očekivao da će je ščepati netko poput Henrika.« Njegovo veselo lice polako je poprimalo zamišljen izraz. Podigao je kažiprst, kao da se želi ispraviti. »Premda se čini da se i ona žurila da se s njim vjenča, jednako kao i on s njom. Pretpostavljam da je to bilo u inat Luju, a premda Henrik nije zgodan čovjek, svakako je snažan i pun energije. I naravno, riđe je kose.« Rekavši to, provukao je prste kroz svoju riđu kosu.

Sybilla se na to nasmiješila, ali tek neznatno. »Henrik poručuje da će stići ovamo čim riješi neke poteškoće na Uskom moru. Luj

tvrdi da se vazal ne smije oženiti bez pristanka svog gospodara, a time što Luju duguje svoju odanost zbog Normandije, Henrik krši feudalni zakon.«

»A mi u međuvremenu možemo samo čekati i moliti.« Joscelin je slegnuo ramenima. »Da«, rekao je, »čekati i moliti.« Sybilla je uzdahnula. »Ah, ove mi boje umaraju oči«, rekla je i odložila vez, i to

iznenađujuće nervozno za nekoga tko je uvijek bio toliko smiren i odmjeren. Joscelin ju je promatrao postrance. Zagrizla je donju usnicu. »Zašto se Luj razveo od nje?« »U krvnom su srodstvu.« »To je samo izlika, ali ne i pravi razlog«, rekla je, a glas joj je zvučao uznemireno.

»Dugo mu je trebalo da shvati da su on i Eleanora u bližem srodstvu, dulje nego što je dopušteno.«

»Ne znam što se mota po glavi francuskoga kralja«, rekao je Joscelin s nelagodom. Znao je kamo to sve vodi, ali bilo je neizbježno.

»Da, znaš. Već neko vrijeme naveliko kolaju glasine.« Joscelin je odmahnuo rukom. »Luj se razveo od Eleanore zato što mu nije mogla podariti sina i zato što je bila previše energična i odvažna, i u postelji i izvan nje.« Ustao je s klupe, prišao joj i snažno je povukao u svoje naručje. »Ali tako nešto nema nikakvog utjecaja na naš brak. Prvo, nas dvoje nismo u rodu, a drugo, nemam redovnički karakter kao što ima Luj - i odvažnost mi se jako sviđa.«

Sybilla ga je izazivački pogledala. »A što da nije tako?« »Onda bih bio glup kao Luj i dobio bih što zaslužujem.« Umorno je uzdahnuo i

poljubio je. »Znao sam da ćeš ovako reagirati. Zar tebi nikad nije palo na pamet da bih se ja trebao brinuti da ne legneš s mladim?«

78

Lagano ga je odgurnula. »Pa to je smiješno.« »Da«, rekao je. »Smiješno je i kad ti pomisliš da bih se ja razveo zbog istih razloga

kao Luj. Dugo sam čekao mjesto poput Ludlowa i ženu poput tebe.« Jednom ju je rukom čvrsto držao, a drugom vadio ukosnice koje su držale rubac na glavi. »Raspusti kosu za mene«, rekao je.

»Sijeda je... ne bih...« »Poput vodopada... raspusti je.« Polako je podignula ruke, skinula rubac i mrežicu što joj je držala pletenice.

Pletenice su se prosule na ramena, a svaka je bila debela poput Joscelinova zgloba, crna i prošarana srebrom te vezana crvenom vrpcom, i mirisale su na loniceru.

»Zaboravi Luja i Eleanoru«, rekao je, odvezujući joj vrpce na pletenicama i prstima joj rasplićući kosu, sve dok joj cijela nije padala niz ramena u bujnim valovima. »Zaboravi i Henrika i Eleanoru. Njima nije mjesto u našoj spavaćoj sobi. Ona pripada samo nama.«

79

Mladić i djevojka

80

11

Sajam svetog Petra, Shrewsbury,

kolovoz 1152.

Unatoč ratu, Shrewsbury je odjenuo veselo ruho i pripremao se za godišnji sajam. Trebalo se opskrbiti za zimu, pogađati se za cijene; trebalo je šapnuti tajne onima koji ponude najviše te sklapati i raskidati savezništva, dokle god srebrnjaci podmazuju golemi trgovački kotač i tjeraju ga da se neprekidno okreće.

Sybilla je u Shrewsbury stigla s cijelom obitelji i popisom dugačkim koliko i njezina ruka. Kad je Joscelin progunđao da će isprazniti cijelu škrinju s novcem, ona je samo odvratila kako je popis mogao biti dvostruko duži da ona nije toliko razumna i štedljiva domaćica. Doduše, ako želi da mu kćeri budu odjevene u prteno platno... Podignuvši ruke uvis u znak predaje, Joscelin je prepustio svoje štitonoše i pobočnike na milost i nemilost ženama te pošao u potragu za nekim s kime će moći podijeliti muke i vrč vina.

Brunin je morao ostati u Sybillinoj pratnji i sad je stajao naslonjen na štand, okrenut licem prema gomili, prekriženih ruku. O boku mu se isticao bodež u koricama. Pored njega je bio Hugh, s rukom na dršci mača, nemirnim pogledom istražujući mnoštvo oko sebe. Hugh je u lipnju proglašen vitezom, a prije mjesec dana počeli su pregovori između njegove obitelji i de Dinanovih o njegovoj ženidbi sa Sibbi. Hugh je ozbiljno shvaćao svoje nove odgovornosti i ponašao se vrlo ozbiljno i zrelo. Brunin ga nije vidio da se ijednom nasmiješio, cijelo jutro. Doduše, pratiti žene u njihovu obilasku štandova s odjećom, tkaninama i koncima za šivanje nije odveć zabavno. Čak je i Hawise, koja je inače razumna kad je riječ o kupnji, bila očarana izloženim odjevnim predmetima i bila je zaokupljena kao i sve druge žene. Brunin se gorljivo nadao da će sljedeća stvar na Sybillinu popisu biti kakav štand s hranom jer se bližilo podne, a želudac mu je tutnjao glasnije nego stado destrijera u galopu.

Htio se prošetati i pogledati konje, ali za to je morao pričekati Joscelina. Uspomena s ovog sajma iz djetinjstva bila mu je duboko urezana u pamćenje i nije imao ni najmanju namjeru da odluta sam - bez obzira što je o pojasu nosio bodež. Znao je da je Gilbert de Lacy u Shrewsburyju jer je sinoć na ulazu u sajam krajičkom oka opazio njegovu pratnju, uključujući i onu dvojicu napadača. Na njegovo veliko olakšanje, danas ih nije vidio, ali svejedno nije bio miran zato što je znao da su negdje u gomili.

»Pokažite mi ono zlatno sukno.« Sybilla je pokazala na balu vunene tkanine. Trgovac ju je podigao s police i odmotao je preko tezge, načinivši tako lepezu valova. »Hawise, ova će ti lijepo stajati; što misliš? Dobra je i topla za zimu.«

Nekoć bi prizor bala tkanine izloženih na trgovačkim policama Hawise bio dosadan koliko i muškarcima. Danas, međutim, odjeća je izazivala golemo oduševljenje. Kao da su je svrbjeli prsti; morala je pipnuti i protrljati tkanine, pogladiti hladnu, blistavu svilu, gužvati lan i ispitivati njegovu mekoću. »Sviđa mi se.« Podigla je jedan kraj i primaknula ga k tijelu.

81

Sybilla je razmislila, a potom je zadovoljno kimnula glavom. Rukom je dala znak svojem dvorniku da priđe i dogovori cijenu. »Dajte mi dovoljno da se sašije jedna haljina i još jednu dužinu za popravke i zakrpe«, rekla je. »A sad mi pokažite onu plavu.«

Hawise je ovlažila usnice od pohlepe i zadovoljstva kad je i iduća bala tresnula o tezgu. I ova je bila za nju, ali i za Sibbi. Začula je Bruninov dubok uzdah, ali pretvarala se da ga nije čula.

Bio je isti kao njezin otac. Marion je zavidno promatrala kako šegrt mjeri i reže tkaninu.

»Ja ne bih nosila ni zlatnu ni plavu«, rekla je oholo. »Tako su dosadne.« »Možda za tvoju put«, rekla je Sybilla. »Ali ne i za Hawise i Sibbi. Za tebe sam

namijenila onu svjetloplavu gore, ili ružičastu.« Pokazala je na tkaninu. Marion se ozarila i naslonila na tezgu kako bi pomno proučila sukna. Sybilla je htjela pogledati i finu tkaninu za spavaćice. »Najfiniji pamuk iz Cambraija«, rekao je trgovac ponosno. »Stigao je tek prije dva

tjedna.« Hawise je zavukla ruku ispod tkanine i svidjelo joj se što joj se kroz nju gotovo vide

prsti. »Ako u obitelji imate buduću mladenku, ovo je izvrsno za prvu bračnu noć«, rekao je

trgovac pogledavši u djevojke. Sibbi je porumenjela i pogledala u Hugha preko ramena, ali on je i dalje bio zagledan u mnoštvo. »Ako nemate mladenki, svejedno se može nositi ispod odjeće. Fina je gotovo poput svile, samo što nije ni izbliza toliko skupa.«

Hawise je uspjela utjecati na majku i bila je presretna kad je kupila dovoljno tkanine za sve tri djevojke.

Napokon, kad su sve police bile pomno pregledane i opustošene, Sybilla je najavila obilazak štanda s hranom. Trebalo se okrijepiti za nadolazeće poslijepodne. Brunin je jedva zatomio zijevanje i lijeno se odmaknuo od stupa štanda na koji je bio naslonjen. Podsjetio je Hawise na jednu od mršavih mačaka što se povlače po njihovoj staji.

»Ne brini«, rekla mu je sa suosjećanjem osobe koja je privremeno zadovoljila svoju glad. »Vrlo brzo ćeš posjetiti tržnicu konja, a kupili smo dovoljno tkanine da se sašije i jedna košulja za tebe.«

Pogledao ju je postrance, a ona se iznenadila ugledavši mu razdraženost u očima. »Nisam malo dijete koje treba umiriti obećanjima o nagradama za dobro ponašanje«, rekao je grubo, a potom se okrenuo i pošao s Hughom kroz gomilu.

Hawise je zaprepašteno gledala za njim. »Ne obraćaj pažnju«, promrmljala je Sybilla sa smiješkom. »Nijedan muškarac nema

strpljenja za provođenje vremena u kupnji sa ženama. Što misliš, zašto je tvoj otac povjerio taj zadatak drugima?«

Pokraj njih su u tom trenu prošla dvojica štitonoša, s vrućom mesnom pitom u rukama. Prvi je mladić izgledao posve uobičajeno: bio je smeđe kose, prćasta nosa i krupnije građe. Drugi je, međutim, izmamio Marion dubok uzdah, a Hawise je zurila u njega kao omamljena. Imao je kosu boje ljetnog žita i oči modre poput vrhovnika, a crte njegova lica podsjetile su Hawise na hrabre vitezove iz pjesama putujućih pjesnika i zabavljača.

Pogledom je prešao preko djevojaka, a na jedan su se kratki trenutak njegove oči zaustavile na Hawise. A potom su prešle na Marion, gdje su se zadržale malo dulje. I

82

trenutak prije nego što ih je razdvojila gomila koja se kretala poput vala, nasmiješio se i namignuo.

»Tko je to bio?« upitala je Marion, očarana. Hawise se osvrnula, ali uzalud, jer mladića više nije bilo na vidiku.

I Brunin je zurio za njima, ali on je dobro znao tko su. Čvrsto je stisnuo držak svoga bodeža, tješeći se osjećajem sigurnosti koje mu je oružje pružalo. Znao je da ovaj put nije bespomoćan, ali su mu usta bila puna gorkog okusa straha.

Bilo je već kasno poslijepodne kad je Brunin bio oslobođen svoje dužnosti da prati žene u kupnji i konačno je mogao otići s Joscelinom na sajam konja. No ljetni je dan bio dug i sajam je trebao potrajati sve do sutona.

Dok su prilazili redovima izloženih konja, Joscelin se nasmiješio i pljesnuo Brunina po leđima. »Kako je prošla tvoja lekcija o strpljenju?« upitao ga je. »Nadam se da sad znaš prepoznati florentinski taft i zlatni brokat te da znaš razlikovati keper od sukna.«

Brunin je izgledao izmučeno. »Nisaba baš siguran u to. Znam samo da mi se mozak pretvorio u vunu.«

Joscelin je zabacio glavu i prasnuo u smijeh. I Brunin se nasmijao, iako to nije bilo ni srčano ni iskreno. Prisjetio se straha koji je njime prostrujio kad je ugledao štitonoše Gilberta de Lacyja. Htio je reći što mu je na duši, ali nije htio zvučati kao kukavica stoga je čvrsto stisnuo usnice i zatomio emocije, kao da kamenjem priteže truplo na dno mora, da ne bi isplivalo na površinu.

Brunin, Joscelin i ostali muškarci iz dvorca stali su razgledavati konje, s onakvom usredotočenošću i zadovoljstvom kakvo se može vidjeti u žena kad razgledavaju svoje tkanine. Kao i kod tkanina, i ovdje je vladala velika raznolikost, od neuglađenog kljuseta pa sve do profinjenih i veličanstvenih konja.

Joscelin je pogledao jednom konju u usta i odmahuo glavom. »Zubi su mu popunjeni kako bi izgledao mlade.«

Pošli su dalje i zaobišli jednog trgovca čiji su konji na sapima imali ožiljke od bičevanja. Brunin se zagledao u velikog sivog pastuha uočljivog grebena, zaobljenih sapi i nemirnih kopita.

»Visoko ciljaš«, nasmijao se Joscelin. »Taj nije za obuku. To je pravi ratni konj koji bi te pratio sve do Normandije i natrag.«

Brunin ni na trenutak nije pomislio da bi mogao dobiti pastuha, ali svejedno je uživao u čeznutljivom promatranju. Tražimo konja za obuku, podsjetio je samog sebe i tiho uzdahnuo, a potom se okrenuo prema uobičajenoj, malo dosadnijoj ponudi. Hugh je pokazao zgodnog konja kestenjaste dlake i Brunin ga je isprobao, no unatoč tome što je konj bio mlad, imao je tvrdu gubicu, a mišići su mu se nervozno trzali, kao da se brane od mušica. Joscelinu se svidio taj mrkalj i činio mu se zdravim i izdržljivim, ali Brunin nije pokazivao veliko oduševljenje.

»To je kao i sa ženama«, nasmijao se jedan od vitezova. »Ili ih želiš toliko da ti se zapali vatra u hlačama, ili su ti privlačne koliko i skorup na hladnoj kaši.«

Joscelin se nasmiješio. »Od skorupa i stare kaše možeš živjeti«, rekao je, »ali vatra u hlačama, kako li već kažeš, stvara više nevolja nego što vrijedi.«

Brunin je ignorirao njihova prepucavanja i prišao mršavom škopcu koji je stajao u pozadini. Bio je to svijedi dorat crne grive i repa, a stražnje su mu noge bile bijele sve do bedara, zbog čega je izgledalo kao da nosi hlače. Bijela šara protezala mu se zdepastom glavom, prekrivši jednu nozdrvu, što je konju davalo pomalo komičan izgled. Brunin je

83

stavio dlan na njegov vrat, a životinja je odmah puhnula i stala njuškati Bruninovu tuniku, kao da traži skrivenu poslasticu.

»Ovog«, rekao je Brunin. Joscelin je podignuo pogled sa starog mrklja i raskolačenih se očiju zagledao u konja

pokraj Brunina. Stavivši ruke na bokove, prišao je Bruninu. »Isuse! Izgleda kao da je sastavljen od ostataka koje je Bog bacio kad je završio sa stvaranjem!« prezirno je rekao. »Svetog mu Petra, zašto hoćeš baš njega?«

Brunin je porumenio zbog Joscelinove primjedbe, ali nije se dao smesti. »To što ne izgleda lijepo ne znači da je loš«, odvratio je. »Ima snažna leđa i dlaka mu je u dobrom stanju. Pogledajte, nigdje nema šuge. Mlad je - možda mu je šest ili sedam godina. I čini se da su dosad lijepo postupali s njim.«

Joscelin je podignuo obrvu. »Drago mi je što vidim da nisi potpuna budala«, rekao je. »Pola mozga je bolje nego nimalo mozga, ali ovaj je konj svejedno raga.«

»Mogao bih ga isprobati...«, Brunin je pokušavao nagovoriti Joscelina da pristane. Vidio je da se Joscelin premišlja i da pokušava odlučiti hoće li mu ugoditi ili će ga odbiti i završiti s time. Samo je zurio u njega, podignute glave, a u Joscelinovim se sivim očima na kraju pojavio smiješak.

»Jednom sam rekao Sybilli da nikad nisam imao tako poslušnog i krotkog štitonošu, a ona mi je uzvratila da ćeš jednog dana očvrsnuti i iznenaditi me.« Odmahnuo je rukom. »Ah, dobro. Stavi svoje sedlo na njega.« Okrenuo se prema prodavaču konja koji je s iščekivanjem slušao njihov razgovor. Vidjelo se da mu sve miriše na prodaju. Čovjek je odmah poskočio kako bi pomogao Bruninu osedlati konja.

»Otkud vam ovaj konj?« Joscelin je htio znati. »Sumnjam da ste ga sami uzgojili. Nitko ne bi bio toliko blesav.«

Prodavač je izgledao uvrijeđeno. »To je dobra životinja, gospodaru. Bio bih ponosan da sam ga ja uzgojio, ali u pravu ste, nisam. Prodao mi ga je jedan vitez koji je dugovao novac Židovima.«

»Vitez...?« Joscelin sad promatrao konja drukčijim pogledom. Brunin je vješto pričvrstio remenje, a činio je to što je brže mogao jer se bojao da će se Joscelin svakog trena predomisliti.

»Tako je, gospodaru. Rekao je da je to destrijer, i to dresiran.« Joscelin je prezirno puhnuo. »Ako je to destrijer, onda sam ja svećenikova muška

kurva! Zaboga, nitko ne jaše škopca u bitkama. U životu sam vidio i ljepše magarce od ovoga!«

Brunin je stavio noge u stremen i okrenuo konja. Konj je podignuo glavu i naćulio svoje dugačke uši koji su nalikovale ušima mazge.

»Ondje imate metu za vježbu gađanja kopljem u trku, ako ga želite iskušati.« Prodavač je spremno kimnuo glavom prema stazici ugažene trave do stupa s poprečnom motkom. S jednog kraja motke visio je prsten izrađen od pruća. »Je li mladić već počeo s takvom obukom?«

»Jest, ali nema šanse da dobije tog konja«, rekao je Joscelin. Brunin je izveo konja i sagnuo se da dohvati tupo koplje koje je za tu svrhu stajalo uz

prodavačev štand. Brunin je bio svjestan da Joscelin odmahuje glavom i sumnjičavo gleda, ali to ga je učinilo još odlučnijim. Podbo je konja i poveo ga prema stazi što je vodila do mete. Samo što je dodirnuo uzde, konj je već zakaskao prema stazi. Strignuo je

84

svojim dugačkim ušima, a kad ga je Brunin okrenuo prema meti, osjetio je kako konj napinje sve svoje mišiće.

Uperivši koplje, Brunin je namjestio konja da pojuri prema prstenu i odmah je shvatio kakvo je dragocjeno blago pronašao. Dorat je imao kratak kas jer je i staza bila kratka, ali glatko je i vješto poveo Brunina prema meti. Mladić je s lakoćom pogodio u prsten i podignuo ga s motke, a konj se potom okrenuo udesno i vratio na početak staze. Brunin je spustio koplje uz tijelo i skinuo prsten. Prodavač mu je prišao, uzeo mu mu prsten iz ruke i vratio ga na metu. Brunin se iznova zaletio i konj je sve ponovio, osim što ovaj put koplje nije pogodilo prsten.

Joscelin je provukao prste kroz kosu. »Ja jesam svećenikova muška kurva«, rekao je tiho, a Brunin je dojahao natrag sjajnih očiju.

Joscelin je pogledao konju u zube, provjerio kako diše, iskušao mu noge. Neprestano je ponavljao »raga« i »mazga«. Brunin nije ništa govorio, a grlo mu je bilo suho od muke. Nije znao reći zašto je toliko želio tog dorata. Naprosto je slušao srce.

»Koliko tražite za njega?« upitao je Joscelin. Prodavač je rekao cijenu i Joscelin se grohotom nasmijao. »Za Boga miloga, za taj bih novac očekivao španjolskog pastuha, a ne suhonjavo kljuse. Znate što. Dat ću vam pet maraka. Uzmite ili ostavite.«

Prodavač se doimao uvrijeđenim i rekao je da će radije ostaviti; konj je vrijedio četiri puta više.

Brunina je obuzeo očaj, ali trudio se da ga sakrije. Pomalo je shvaćao kako funkcionira kupnja i prodaja i pokušao je snagom volje utjecati na Joscelina.

Prodavač se osvrnuo oko sebe. Stigli su i drugi kupci i razgledavali su njegovu robu. Nakon kratkotrajnog zatišja u kasno poslijepodne, gomile su opet stale protjecati sajmom, dok još ima danjeg svjetla, a neki su se, pod utjecajem pića, puno lakše hvatali svojih kesa. Spustio je cijenu, a Joscelin je, u skladu s običajima, povisio svoju. Konačno su se pogodili i još je jedna stvar skinuta s popisa de Dinanovih. Bruninova su se prsa nadimala od veselja i zahvalnosti.

»Ne, nemoj mi zahvaljivati«, rekao je Joscelin podigavši ruke u zrak kao da se predaje. »Još uvijek ne mogu vjerovati što sam učinio. A kad tvoj otac vidi što sam kupio njegovom sinu za put u viteštvo, spalit će me živoga.«

»Ne izgleda bajno, gospodaru«, rekao je Brunin, »ali to ne znači da ništa ne vrijedi. Dokazat će se on.«

»I bolje mu je«, nezadovoljno će Joscelin. Pažnju im je odjedom privukao povik koji je dolazio s mjesta gdje se nalazila meta.

Okrenuli su se i ugledali plavokosog štitonošu Gilberta de Lacyja kako kopljem pogađa prsten. Jahao je sivog pastuha kojemu se Brunin maloprije divio, a mladić i konj stvarali su veličanstven prizor. Brunin je ispod oka promatrao kako mladić izvodi kretnje sa savršenom preciznošću. Pokretom bedara i mamuzama glatko bi okrenuo konja i njime upravljao, pokazujući zavidne konjaničke vještine i snagu mišića. Brunin je snagom volje pokušao utjecati na to da se konj spotakne ili da njegov jahač učini kakvu bedastu pogrešku, ali ništa se od toga nije dogodilo.

Nasmiješeni Gilbert de Lacy došao je pogledati izvedbu svog štitonoše. Primaknuo je ruke ustima i povikao poticajne riječi ohrabrenja. S Joscelinova je lica pak nestao smiješak, a zamijenio ga je smkrnut izraz. I de Lacy je njega spazio. Dvojica muškaraca izmijenila su ubojite poglede.

85

»Dođi«, Joscelin je rekao Bruninu, ne skidajući pogled s de Lacyja. »Ovdje smo završili, a spušta se noć.«

Brunin je primio uzde i držeći ih čvrsto uz oglav zacoktao jezikom te pošao za Joscelinom i njegovom pratnjom. Začuo je smijeh iza sebe; parao mu je uši. Znao je da je mala vjerojatnost da su on i njegov konj razlog tom veselju, ali njegova je mašta bila opaka.

»Izgledat će kao da bježimo, gospodaru«, promrmljao je Hugh, a lice mu je bilo rumeno od bijesa.

»Ali ovdje više nemamo što raditi«, mirno je odvratio Joscelin. »Ako se zadržimo samo zato da bismo nešto dokazali, de Lacy bi nas izazvao da mu uzvratimo. Ne bojim ga se. A to je sve što je važno.«

»Ali...« »Dosta«, odrezao je Joscelin. »Ne želim više slušati.« Stigli su u svoje prenoćište, a žene nisu s pretjeranim oduševljenjem reagirale na

Bruninovog novog konja. Sybilla, doduše, nije puno rekla, ali prema izrazu njezina lica bilo je jasno da će o tome razgovarati kasnije s Joscelinom. Sibbi je bila previše zaokupljena Hughom da bi pokazala imalo zanimanja za konja. Marion je bacila samo kratak pogled i otišla u spavaonicu koja se nalazila na katu iznad dnevne odaje. Hawise je prekrižila ruke, ljutita pogleda.

»Odrekao si se Morela radi ove vreće kostiju?« upitala je dok je Brunin, pomalo potišten zbog reakcija žena, vodio svog novog dorata prema staji gdje su odmarali i Joscelinovi konji.

»Nisam se odrekao Morela«, oštro je odvratio. »Dok ga jašem, noge mi gotovo dodiruju tlo. Znala si da ću na sajmu kupiti novog konja. Treba mi za obuku rukovanja oružjem. William de Cressage će uzeti Morela za svog sina Merica - on je dobar dječak. Tvoj otac će ga iduće godine primiti kao svog mlađeg štitonošu.«

Hawise je pošla za njim, i dalje se dureći. Netko joj je počešljao kosu i konačno je bila spletena u urednu pletenicu kroz koju su se provlačile sitnije pletenice. Haljina joj je bila čvrsto zategnuta, naglašavajući joj uski struk i prsa koja su počela bujati. Brunin ju je kratko odmjerio pogledom, a potom je usmjerio pažnju na svog konja kojemu je iz gubice curila slina na desno rame.

»To nije staro kljuse«, rekao je Brunin. »Čovjek ne mora biti lijep da bi bio dobar ratnik; potrebna je spretnost i vještina.«

Hawise je samo slegnula ramenima, kao da doslovce odbacuje te riječi. »Ali ti ne

znaš je li konj dobar ili nije. A ružni muškarci mogu biti jednako loši ratnici kao i zgodni muškarci.«

»Prodavač je rekao da je dresiran.« »Svaki bi prodavač to rekao.« Ton joj je bio ciničan. Brunin je progutao svoju ljutnju. »Iskušao sam ga i on je znao što mora raditi.

Štoviše, jedva je čekao. Molio ja ili ne, tvoj ga otac ne bi kupio da ga je smatrao smećem.« Hawise je ušla za njim u staju. Brunin je privezao konja, uzeo hrpicu sijena s krstina

što su stajale u kutu i vjedro vode. »Ima li on kakvo ime?«

86

Brunin je u promjeni njezina tona vidio kako pokušava ispraviti rečeno a da pritom ne mora izgovoriti riječi isprike. Hawise je bila velikodušne naravi, ali otkrio je da joj je vrlo teško priznati kad je u krivu. »Nema«, rekao je. »A kako ti se čini Ružni?«

Oči su joj zasjale, a obrazi su joj neznatno porumenjeli. »Da«, rekla je, »to bi zbilja bilo prikladno.«

Brunin se posvetio konju, nadajući se da će Hawise zato otići, ali ona je ignorirala njegovu poruku.

»Čuj, ne možeš ga zvati Ljepotan.« Prišla je konju i prislonila dlan na njegov glatki, smeđi vrat. »Možda Jester2?«

Bruninu se doista svidjelo ime, ali odvratio je samo gunđanjem koje je moglo značiti bilo što.

»Znaš da sad Marion neće razgovorati s tobom tjedan dana?« Propela se na prste i počešala konja iza ušiju, a škopac se okrenuo prema njoj i pokazao joj svoju smiješnu njušku. »Nećeš više biti njezin vitez.«

Brunin je zagrabio punu šaku zobi iz vreće i pružio škopcu dlan. »Njezino mi mišljenje ništa ne znači«, hitro je odvratio. To nije bila istina, iako to nikad ne bi priznao Hawise. Uživao je u zadivljenim, treptavim pogledima koje mu je upućivala Marion i svidjelo mu se kako bi ga u velikoj dvorani primila ispod ruke i smiješila mu se kao da je on njezin svijet. Često je bila mrzovoljna i zahtjevna, ali imala je i slatku, razigranu stranu koja bi u tren oka mogla otopiti većinu muških srdaca. Znao je da ga mjerka i razmišlja o njemu kao mogućem mužu, osobito sada kad se Sibbi udaje, ali smatrao je to samo budalastim igricama kojima se prepuštaju djevojčice dok čavrljaju nad svojim pletivima.

Hawise se nasmiješila. »Ni meni«, rekla je. »Osim kad mi dođe da je tresnem.« Brunin je morao zatomiti smiješak. Još je jednom potapšao svog konja i pošao van iz

staje. Hawise je hodala uz njega, korak joj je bio dugačak i samouvjeren, gotovo kao u muškarca. Nije ga primila pod ruku, niti je mahala trepavicama. Ali unatoč njihovoj sitnoj prepirci, bilo mu je puno ugodnije nego s Marioninim upornim ulagivanjem.

Sybilla je pružila Joscelinu pehar vina. »Sigurno ćeš mi reći da si znao što radiš«, rekla je. »I da te nije poljuljao hir jednog dječaka.«

Joscelin joj se suosjećajno nasmiješio. »Bolje reći, dječak je znao što radi, ljubavi. Iza tih mršavih kostiju i neugledna izgleda krije se dobra životinja.«

»Ako ti tako kažeš.« »Kažem.« Uzeo je svoj pehar i odšetao do puškarnice. Lastavice su nadlijetale rijeku

u sutonu, a njihovi krici bili su gorak podsjetnik da prolazi još jedno ljeto. Još mjesec dana i one će biti na drugom mjestu, a ovdje će trajati zima. Žito je već bilo zrelo za žetvu... ako prije toga ne izgori na suncu. Joscelin se ramenom naslonio na zid i uzdahnuo. U zraku se osjećala melankolija. »Razmišljao sam o nečemu.« Okrenuo se opet prema Sybilli. Malo dalje su u polukrugu sjedile djevojke i jedna drugoj plele pletenice, isprobavajući razne uzorke. Do njega je dopiralo njihovo hihotanje i šaputanje i miješalo se s pjevom lastavica koje su se vani spremale da odlete iz svojih gnijezda... a uskoro će odletjeti i Sibbi.

»O čemu?« Sybilla se nasmiješila, ali pogled joj je bio oprezan. Joscelin je grickao nokat svog palca. »O Gilbertu de Lacyju.«

2 Lakrdijaš, šaljivčina

87

»Što s njim?« »Razmišljao sam da se dogovorim s njim o primirju, barem dok ne završi žetva i ne

prođe zima.« »O primirju?« Sybillin je glas ostao smiren, iako je njezin iznenađeni izraz lica

govorio kako misli da je Joscelin potpuno poludio. Joscelin je slegnuo ramenima. »I drugi muškarci sklapaju primirja dok ne vide kako

će se situacija odvijati. Ranulf od Chestera je sklopio savezništvo s Ferrersom i Derbyjem, a bore se na suprotnim stranama. Tvoj zet pregovara s Robertom od Leicestera.«

»Zašto misliš da će moj rođak Gilbert uopće razmisliti o primirju?« upitala je. »Cijeli njegov život svodi se na preuzimanje Ludlowa. Ako zatražiš mir, on će pomisliti da si umoran od borbe i da si oslabio.«

Joscelinove su oči zasjale. »On dobro zna da mu nikad neću prepustiti Ludlow«, oštro je odvratio. »Ali vjerujem da će rado prihvatiti primirje kako bi i on došao do daha.«

»A zašto to vjeruješ?« Odložila je vino, a njezine su kretnje bile smirene i precizne kao i njezine riječi. Dobro je poznavao taj jezik. Početak njihova braka bio je obilježen takvim jezikom.

»Zato što i njega čeka žetva; zato što je i on izgubio mnogo ljudi. Možda se bori samo za sebe, ali morat će odabrati stranu i odlučiti koga će podupirati, Stjepana ili Henrika. Sukob će završiti prije nego što mislimo, a oni koji su mudri bit će na to spremni.«

Sybilla se namrštila. »Kad si mislio zatražiti primirje?« »Sada, zato što je i on ovdje, u Shrewsburyju.« »A što ako te ja zamolim da to ne činiš?« Pogledao ju je u oči, ali nisu ga razuvjerile emocije koje su se u njima zrcalile.

Ljutnja, neslaganje, povrijeđenost. »Zar ne želiš provesti zimu u miru i vidjeti ljude site zahvaljujući uspješnoj žetvi?«

Stisnula je usnice i okrenula mu leđa, ali Joscelin je bio još odlučniji u svojoj namjeri. Sybilla je bila vrlo posesivna kad se govorilo o Ludlowu i cijelim je svojim bićem osjećala nepovjerenje prema svom rođaku de Lacyju. Joscelin ga je oduvijek smatrao svojim zakletim neprijateljem, ali bio je toliko razuman da shvati kako primirje ima svoje prednosti.

»Zar hoćeš da se borimo do krvi ove zime?« rekao je. »Zar želiš gledati kako naša polja gore i plamen se zrcali na oštrici moga mača?«

Sybilla je i dalje bila okrenuta leđima, ali vidio je kako se trznula na njegove riječi, možda čak i na njihov ton. »On neće htjeti razgovarati s tobom«, ukočeno je rekla.

»To će ovisiti o njemu. A ja ću barem moći reći da sam pokušao.« Sybilla je glasno uzdahnula i odmahnula rukama. »Učini kako hoćeš«, rekla je. »Ali

upamti, ako on nekim slučajem bude htio razgovarati, nemoj očekivati od mene da ga dočekam raširenih ruku.«

»Neću, obećajem.« Osjetivši olakšanje zato što je popustila i sretan što je uspio obraniti svoj stav, prišao joj je sleđa i zagrlio je. Nagnuo se naprijed kako bi je poljubio u obraz, ali ona se okrenula na drugu stranu.

»Muškarci i njihova obećanja«, rekla je i nije si dopustila da se nasmiješi.

88

Brunin je dobio zadatak da odnese poruku Gilbertu de Lacyju. Najradije bi bio odbio, ali nisu mu dali izbora.

»Nikad nećeš pobijediti svoje strahove ako se ne suočiš s njima«, rekao je Joscelin i nestrpljivo mu rukom dao znak da ode. »I požuri.«

Bruninu žurba ne bi bila ni na kraj pameti, ali gospodar mu je svoju naredbu uputio s ljutitim pogledom, stoga je hitao prema prenoćištu Gilberta de Lacyja, koje se nalazilo u gradu, nedaleko od mosta i samostana. Kad je stigao, de Lacyjevi štitonoše i konjušari pripremali su konje za vježbu. Opazivši Brunina, plavokosi je štitonoša okrenuo snažnog dorata i dojahao do njega.

»Što hoćeš?« upitao je i drsko odmjerio Brunina od glave do pete, no nije pokazivao ikakve znakove da ga se sjeća.

Brunin je pročistio glas i prisilio se da gleda ravno u neprijateljski nastrojene modre oči. Trudio se da ne misli o bodežu koji je počivao u koricama o mladićevu desnom boku. Prošlo je već nekoliko godina, ali Brunin se još uvijek sjećao koliko ga je stezalo u želucu. »Imam poruku za gospodara Gilberta de Lacyja«, rekao je.

»Daj je meni. Pobrinut ću se da je dobije.« Brunin je pokušavao polako disati i trudio se da ne pokaže koliko je prestrašen.

»Rečeno mi je da mu je osobno uručim.« »Sumnjam da će se gospodar Gilbert htjeti gnjaviti time.« Mladić je potegnuo uzde i

konj se propeo na stražnje noge, zbog čega se Brunin morao maknuti. »Bez obzira na to, moja je dužnost predati mu poruku.« Bruninu se osušilo grlo i

zbog toga mu je glas zvučao hrapavo, ali barem nije skvičao. Mladić se doimao razdraženo. »Morat ćeš pričekati«, rekao je. »Nema te tko odvesti

k njemu.« Malo dalje od njih otvorila su se vrata. Niz stube se spuštao pjegavi lovački pas, a za

njim je, mirnijim korakom, hodao Gilbert de Lacy, odjeven u tuniku za jahanje. Barun je stigao do dna stuba, zaustio da će nešto reći svojem štitonoši, kad je ugledao Brunina.

»Kaže da vam donosi poruku, gospodaru«, rekao je mladić tonom koji nije skrivao prezir prema Bruninu. »Rekao sam mu da će morati pričekati.«

Brunin je ošinuo pogledom svog mučitelja, a potom se naklonio de Lacyju. »Poruku?« ponovio je de Lacy. »Ti si štitonoša Joscelina de Dinana, zar ne? Vidio

sam te jučer navečer na sajmu konja kako isprobavaš ono kljuse.« »Da, gospodaru.« Brunin je podignuo pogled, nakon što je držao glavu spuštenu

dovoljno dugo da pokaže pristojnost. Pas je prislonio svoju vlažnu njušku na njegovu ruku i polizao mu prste.

»De Dinan ga je i kupio.« Štitonoša se stao cerekati. »Ljepota se mjeri djelima, a ne vanjskim izgledom,

Ernalte«, rekao je de Lacy i rukom mu dao znak da pode za svojim poslom. Ernalt. Upamtivši to ime, Brunin je gledao za njim. Mladić je odjahao, a mišićava

bedra njegova dorata su se stezala i opuštala. De Lacy se opet okrenuo prema Bruninu. »Osobno ne bih kupio tog konja«, rekao je.

»Ali ja pokazujem da imam dostojanstva, što Joscelin de Dinan nije nikad činio.« Brunin je osjetio kako mu se napinju mišići. »Taj će se konj dokazati, gospodine.« De Lacy je izgledao kao da se zabavlja. »Ili to, ili će dokazati koliko je njegov kupac

glup.« Oslonio je ruku na držak svog mača. »Dakle, kakvu poruku mi šalje tvoj gospodar -

89

osim one da trunem u paklu?« Njegov je osmijeh poprimio zlovoljnu notu. »Ne pada mi na pamet ništa što bih volio čuti od njega, osim ako mi ne želi predati Ludlow.«

»Moj gospodar traži da se sastanete i da razgovarate o primirju.« De Lacyjevo se lice sada razvuklo u veći osmijeh, toliko da je pokazao i zube.

»Zaista?« »Da, gospodaru.« Brunin je gledao kako na de Lacyjevu vratu ubrzano tuče puls i

kako mu krv navire u obraze. »On je bretonski plaćenik. Ne bi me trebala iznenaditi njegova drskost«, zarežao je de Lacy, »ali ipak me čudi. Možda se tu krije nešto drugo. Zašto bi htio primirje? Je li u posljednje vrijeme ples previše brz za njega?« Stajao je točno iznad Brunina, a pogled mu je bio hladan i ispitivački.

Bruninu je bilo jasno da de Lacy nije tražio odgovore od njega. Mirno je čekao; to mu je sada bilo lakše, kad su njegovi štitonoše odjahali.

»Reci mu da ću doći kad završim svoje poslove na sajmu«, rekao je konačno. »Možda oko podneva.« Uputio je Bruninu ukočen osmijeh. »Ali njegovoj ženi poruči da me ne čeka s ručkom.« Kimnuo je u znak pozdrava i otišao dalje, do mjesta gdje je momak Bruninove dobi pridržavao uzde pastuha boje bakra. Uzjahao je jednim vještim pokretom i zviždukom pozvao psa.

Brunin je zatvorio oči, odahnuvši: nosio je poruku svom gospodaru, a korak mu je iznenada bio klimav i nesiguran kao u pijanca.

90

12

Mladić je stajao u dvorištu i čuvao konje dok je Gilbert de Lacy sjedio u kući i pio vino s Joscelinom i Sybillom. Na mladićevom zglobu, na debeloj kožnatoj rukavici, čučao je sivi sokol čiji je žestoki pogled bio sakriven pod kapicom za dresuru. Saveznice i protivnice u svojoj očaranosti, Marion i Hawise virile su iza ugla prema predmetu svojih maštarija.

»Pitam se je li komu obećan.« Marion je zagladila haljinu koju je bila čvrsto zategnula da joj bolje naglasi tek propupale grudi i tanki struk.

»Mislila sam da želiš postati gospa FitzWarin«, promrmljala je Hawise, požalivši što se nije presvukla u drugu haljinu jer joj je ova bila umrljana blatom i imala je izlizane rukave.

»Tvoja je majka rekla da bismo trebale imati izbor«, mudro će Marion. Hawise je pomislila kako Marionino tumačenje izbora nije bilo isto kao i majčino, ali

u tom trenutku nije bilo mjesta za raspravu. »Zbog čega misliš da bi se on zanimao za tebe?« rekla je i frknula nosom.

»Samo gledaj«, odvratila je Marion, zvučeći kao učiteljica koja se obraća vrlo glupavom učeniku. Izašla je iz njihova skrovišta i pošla ravno prema mladiću. Unatoč odvažnom stavu, korak joj je bio sitan, plah i ženstven. Mladić je podigao pogled sa sokola i s velikim se zanimanjem zagledao u Marion. Hawise je izgarala od ljubomore, a Marion je očijukala s mladićem virkajući kroz trepavice. Pokazala je rukom na sokola, a mladić joj se nasmiješio i nešto govorio, gladeći pticu po pernatim prsima. Marion je zahitotala i igrala se svojim pletenicama, a njezine geste privlačile su pažnju na njezin vrat i izazovnu liniju njezinog poprsja. Hawise je škrgutala zubima. Više nije mogla samo stajati i promatrati kako Marion pobjeđuje pa je i ona izašla iz skrovišta i prišla mladiću.

Štitonoša se zagledao. »Je li ovo vaša sluškinja?« upitao je Marion. Marion je opet zahihotala, preneraženo, ali radosno. »Ne«, rekla je, stavivši ruku na

usta. »Hawise je kći gospodara Joscelina.« Mladić se naklonio Hawise. »Oprostite mi, gospođice, trebao sam znati«, rekao je,

odmjerivši je polako od glave do pete. »Sličnost je vrlo velika.« Hawise je porumenjela. Nije znala treba li to shvatiti kao kompliment ili ne, premda

mu je ton bio dovoljno učtiv, a njegov je osmijeh stvarao vrtlog u središtu njezine zdjelice. »A tko si ti?« upitala je drsko.

Mladić je nastavio gladiti sokola, a senzualni pokreti njegove ruke natjerali su Hawise da sva zadrhti. »Ja sam Ernalt de Lysle i stariji sam štitonoša Gilberta de Lacyja.«

»Jesi li zaručen?« Marionino je pitanje bilo izravno onoliko koliko joj je pogled bio nevin.

»Nisam još, gospođice. A vi?« Marion je odmahnula glavom. »Ja sam štićenica gospodara Joscelina, a on mi neće

tražiti muža prije negoli navršim petnaest.« »A kad će to biti?« »Za malo više od dvanaest mjeseci.« Marion mu je uputila još jedan zavodnički

pogled. »Gospa Sybilla kaže da se djevojke trebaju udati iz ljubavi, a ne samo radi zemlje.«

91

»Doista?« Ernaltu su djevojke bile zabavne. Primijetio je da ga gledaju i pitao se koliko će im trebati da mu priđu. Većina djevojaka višeg društvenog sloja hodala je uz pratnju, ali to ih nije sprečavalo da katkad šmugnu svojim majkama, sluškinjama, a katkad i muževima, kako bi se potajno nalazile s drugim muškarcima. Marion, kako joj je već ime, bila je lijepa i umiljata poput mačkice, a način na koji ga je gledala ispod trepavica mamio je i obećavao. De Dinanova je pak na prvi pogled nalikovala sluškinji, ali ispod umrljane haljine krilo se izazovno poprsje, a bakrena bi joj kosa izgledala veličanstveno rasuta po golom tijelu.

Njih su dvije bile iz neprijateljskog dvorca, no ta ga je činjenica dodatno uzbuđivala. Bilo bi sjajno ščepati i obečastiti pilence iz de Dinanova gnijezda. Marion je bila ljepša i puno sklonija flertu, ali ona nije bila kći gospodara. Crvenokosa je bila oprezna, ali mogao je osjetiti njezinu glad, a nije mu promaklo ni natjecateljsko ozračje koje je vladalo među djevojkama.

»Je li to tvoj sokol?« upitala je Marion. »Ne, gospođice, on pripada gospodaru Gilbertu, ali možete ga pogladiti ako želite.« Zagrizavši donju usnicu, Marion je ispružila ruku i bojažljivo dodirnula pticu. Kao da

je osjetila djevojčinu nervozu, ptica je zalepetala krilima, a Marion se trznula i preplašeno ciknula. Mladić je promatrao njezinu reakciju i pomislio kako bi bilo uzbudljivo da bude prvi koji je dodirne, prvi koji joj zagrize usnice ružičaste poput latice i gleda je preplašenu poput divlje životinje uhvaćene u zamku.

»Želite li je i vi pogladiti?« upitao je Hawise de Dinan. Drsko je zamahnula glavom, a riđa joj se pletenica zaljuljala. »Stalno dresiram

sokole«, odvratila je. »Daj mi svoju rukavicu i držat ću ga.« Ernalt je primijetio ubojiti pogled koji je profinjenija djevojka uputila Hawise i

zatomio je smiješak. Da, njih su se dvije doista borile. Izvadio je rezervnu rukavicu iz torbe što je visjela sa sedla i dao je Hawise. »No, hajde.«

Navukla je rukavicu čvrsto stisnutih usnica i blago namrštena lica. Uzela je pticu iz mladićeve ruke, a ova je odmah zamahnula krilima. Hawise ju je umirila nježnim glasom i polaganim dodirom. »Provodim dosta vremena s očevim sokolima«, rekla je zadovoljno.

»To je istina«, dodala je Marion. »Gospa Sybilla joj uvijek govori da smrdi po štali i krletkama.« Stavila je ruku preko nosa kao da se brani od ružnih, zaostalih mirisa i uputila mu pogled koji ga je izazivao da se složi s njom.

Malo dalje od njih otvorila su se vrata. Ernalt je ugledao de Dinanova štitonošu kako silazi stubama s vrčem u ruci. Mladić mu je bio odnekle poznat, ali nije ga mogao nikamo smjestiti. Izraz njegova lica bio je ravnodušan, ali zato oči nisu, i unatoč svojem golemom samopouzdanju, Ernalt je osjetio kako su mu se naježile podlaktice.

Hawise je porumenjela, kao da ju je Brunin uhvatio s rukom u Ernaltovim gaćama. Marion se snašla i prkosno mu mahnula sa smiješkom. Brunin je nekoliko trenutaka promatrao taj trojac, a potom se zaputio natrag u kuhinju.

»Štitonoša vašeg oca je mrzovoljan momak«, rekao je Ernalt i nasmijao se kako bi otjerao nelagodu.

»Ne brini«, rekla je Marion, »Brunin neće ništa reći. Smijem li i ja držati sokola?« Pokazala je na njegovu rukavicu. »Nisam baš dobra u tome, ali sigurna sam da ćeš me ti naučiti.«

92

»Zove se Brunin?« Ernalt je skinuo rukavicu i zagledao se za Bruninom. Polako mu se vraćalo pamćenje.

»Njegov je otac gospodar Whittingtona«, rekla je Marion. »Poznaješ ga?« »Oh, da«, odgovorio je, a oči su mu zasjale s olakšanjem. »Poznajem ga. Nasmrt sam

ga preplašio dok je još bio štene. I sad izgleda preplašeno.« Slegnuo je jednim ramenom kako bi pokazao da Brunina smatra posve beznačajnim. Marion je uzbudljivo zahihotala i zadivljeno promatrala Ernalta. »Sokol«, rekla je u jednom dahu. »Pokaži mi kako se drži sokol.«

»Mnogo smo ti puta pokazali, ali tebi se nije svidio osjećaj«, otrovno će Hawise. »Možda nisam imala dobre učitelje.« Vrlo nevoljko, Hawise je stavila pticu na Marioninu ruku i zadovoljno promatrala

kako ptica klepeće krilima. Marion je uzmaknula, prestravljena pogleda. »Ne, ne. Morate to nježno, ovako.« Ernalt se približio kako bi umirio pticu, ali to mu

je bila samo izlika da dodirne Marionina leđa, i to s posebnom pažnjom, te da prinese svoje lice njezinom. Sokol se lagano zaljuljao, a potom se umirio.

»Eto«, rekao je. »Vidite da nije tako teško, jel' da?« »Primirje.« Gilbert de Lacy je valjao tu riječ po ustima kao da je to nepoznata hrana

koju je upravo kušao i nije siguran sviđa li mu se. »Pitam se zašto baš u ovom trenutku predlažeš primirje? Što time dobivaš? I što ja time gubim?«

Joscelin je provukao prste kroz kosu, a potom je, shvativši da čini nervozne kretnje, spustio ruku. »Oboje dobivamo priliku za predah. A što time gubiš? O tome samo ti možeš odlučiti.« Dvojica su se muškaraca gledala u oči. De Lacyjeve plave oči i ravne, tamne obrve na uznemirujući su način nalikovale Sybillinima, no tu je prestajala svaka sličnost. Usnice Sybillina rođaka bile su puno tanje, a kosti lica oštrije. Toliko su se isticale da mu je lice nalikovalo pašnjaku s kojeg se pobrstila sva trava, a nos mu je izgledao poput oštrice noža.

»Dobro znaš što ja želim od tebe, de Dinan, a to nije primirje«, zarežao je de Lacy. »Mislim da je tvoj cilj da budeš na miru dok se ne vrati princ Henrik, a zatim ćeš krenuti u osvajanje. I vjeruješ kako će ti biti lakše dok ti ja ne mrsim račune.«

»Misli što hoćeš«, rekao je Joscelin s prisilnom ravnodušnošću. »Ja sam predložio. A na tebi je da uzmeš ili ostaviš.«

De Lacy je pogledao u Sybillu. »A što kaže moja ljupka rođakinja?« Sybilla ga je hladno pogledala. »Kažem da se uzalud nadaš da ćeš dobiti Ludlow. Ali

ako imaš imalo zdrave pameti, prihvatit ćeš ovu ponudu.« De Lacy se nevoljko nasmiješio. »Gospo, podsjećate me na caricu Matildu - damu

koja sada živi u izgnanstvu.« »Ovo prvo ću shvatiti kao kompliment, a ovo drugo kao jeftinu provokaciju.« Sybilla

je pogledala prema vratima. Upravo je ušao Brunin, s punim vrčem vina. »Još vina, gospodaru?«

De Lacy je odmahnuo glavom. »Nije da nemam provjerenja u svoje društvo, nego nemam povjerenja u sebe. Tko zna koliko će mi se razvezati jezik pod utjecajem pića... i koliko god u vinu ima istine, ima i opasnosti.«

Joscelin je gledao kako Brunin odlaže vrč. Mladićevi su pokreti bili odmjereni, ali Joscelin je kod dječaka osjetio napetost sličnu svojoj. »Što god da se dogodi u budućnosti,

93

kad-tad ćeš morati odabrati stranu«, rekao je Joscelin. »Ili ćeš se kockati i čekati; nadati se da ćeš stati uz pobjednika kad dođe vrijeme?«

»Zašto je to tebi važno?« sumnjičavo će de Lacy. »Nije mi važno. Samo navodim zašto bi trebao smatrati moj prijedlog

velikodušnim.« »To ovisi o uvjetima.« De Lacy se naslonio i zagrizao palac. »Postoje razne vrste

primirja.« »Nećeš ništa odati, zar ne?« Hawise je uznemireno prišla Bruninu. Bilo je rano poslijepodne, a Gilbert de Lacy je maloprije otišao sa svojim zgodnim

štitonošom. De Lacy i njezin otac sklopili su primirje do Nove godine, kad će se opet sastati i odlučiti što će dalje.

Brunin ju je mrko pogledao. »O čemu?« Timario je svog novog konja, iako mu je dlaka već blistala poput mokrog lješnjaka.

»Dobro znaš o čemu«, oštro je odvratila. Brunin je nastavio četkati konja. »Ako ti i Marion želite praviti budale od sebe, to je

vaša stvar.« Hawise je porumenjela. »Samo smo razgovarale s njim.« »Pa zašto onda tražiš od mene da ništa ne kažem?« »Zato što je on de Lacyjev štitonoša i moji bi roditelji negodovali - pa čak i ako je

sklopljeno primirje.« »Negodovali bi s razlogom.« Prestao je četkati konja i maknuo je kosu s čela.

»Hawise, budi oprezna. Već sam imao posla s njim. On nije osoba kojoj se može vjerovati.«

»Rekao je da te jednom prestrašio. Možda mu još zamjeraš.« »Možda bi mu i ti zamjerala da ti je prislonio nož na vrat.« »Vjerojatno te samo zadirkivao«, rekla je braneći se. Brunin ju je prezirno pogledao. »Oh, da«, rekao je usiljenim tonom. »Baš sam glup.

To je bilo samo zadirkivanje. Nema veze što mi je krv tekla niz vrat.« Hawise mu je naglo okrenula leđa. Nije to htjela slušati. »Zar nisi vidjela kako se poigrava s tobom i Marion i kako vas je okrenuo jednu

protiv druge, iz čistog zadovoljstva?« Brunin nije skrivao nestrpljenje i gađenje. »Zahvaljujući svojem izgledu može imati koju god poželi. Zašto bi se zadovoljio dvjema budalastim djevojčicama?«

»Nisam budalasta i nisam djevojčica!« povikala je Hawise. Brunin je gotovo nije ni pogledao. »Mrzim te!« Hawise se ljutito okrenula i izjurila iz staje, zaklinjući se samoj sebi da

više nikad neće razgovarati s Bruninom. Ernalt nije bio takav, znala je da nije. Nitko tko s takvom nježnošću gladi sokola ne može djetetu prijetiti nožem. Sigurno je Brunin učinio nešto što ga je razljutilo, a kasnije je doživio njegovu odmazdu na previše osjetljiv način. S jednako čvrstim uvjerenjem odbacila je i Bruninovu primjedbu da Ernalt okreće nju i Marion jednu protiv druge. Marion je bila prava namiguša. Ernalt je morao reagirati na njene čari, ali to ne znači da je poticao suparništvo među njima dvjema. Rekao je da se nada da će ih sresti sutra na sajmu te da će sada moći razgovarati, kad su već njezin otac

94

i de Lacy sklopili primirje. Bio je vrlo simpatičan, a Brunin je bio taj koji se ponašao budalasto.

Trećeg je dana na sajam stigao i Bruninov otac. Trebalo je obaviti zakašnjelu kupnju.

Žene je ostavio kod kuće, a sa sobom je poveo samo svoje štitonoše. »Nevolja preko granice«, kratko je rekao Joscelinu dok su pili vino na jednom od vinarskih štandova. »Iorwerth Goch i sinovi Wrenoca od Tudora cijelo vrijeme napadaju i morao sam uložiti mnogo truda da zaštitim svoje granice.« Zvučao je mrzovoljno. »Tudor tvrdi da je Whittington njegov po pravu rođenja jer je njegov djed nekoć posjedovao zemljišta grofa de Mercije, ali je davno izgubio prava na njih, još prije smrti prvog kralja Vilima.«

»To što netko izgubi prava na posjede ne znači da će odustati od njih«, rekao je Joscelin, s gorčinom koju mu je donosilo osobno iskustvo.

»Dat ću im dovoljno zemlje da pokopaju svoje mrtve«, ljutilo je rekao FitzWarin, ali potom je odmahnuo glavom i prisilio se na smiješak. »Čujem da si posegnuo za diplomacijom kako bi svoje gnijezdo osigurao od grabežljivaca.«

»Da, zasada.« Joscelin je izgledao zamišljeno. »Budem li imao sreće, potrajat će dok ne završi žetva.«

FitzWarin je mućkao vino u peharu. »Misliš li da će Henrik doći uskoro?« upitao je. »Je li tvoj zet u Herefordu išta čuo?«

»Samo to da su pripreme u tijeku. Luj od Francuske i ona budala Eustahije ganjaju Henrika po Normandiji, ali uzalud. Pametniji je od njih dvojice zajedno.«

»Učini li pogrešan korak, dobit ćemo budalu Eustahija za kralja«, smrknuto će FitzWarin.

»Sumnjam. Crkva neće dopustiti da ga Stjepan okruni, a čak i oni koji bi slijedili Stjepana na kraj svijeta okrenuli bi svoje konje na drugu stranu, da se ne bi prevalili preko ruba s Eustahijem.«

FitzWarin se samo podsmjehnuo. »U pravu si«, dodao je. Najednom se uozbiljio, izbečivši oči. »Isusa ti Krista, što je ono?«

Joscelin se okrenuo. Prilazio im je Brunin, vodeći svog novog konja. Dok su muškarci razgovarali uz čašicu, Brunin je dobio zadatak da ga dovede.

»Ono«, naglasio je Joscelin, »je izvrsna životinja pod katastrofalnom krinkom. Znam što misliš, ali suzdrži se dok mu ne vidiš korak.« Iskapio je svoje vino i ustao. »Dakle.« Pljesnuo je rukama. »Bolje mi je da pronađem ženu i kćeri prije nego što mi isprazne cijelu škrinju. U posljednje vrijeme nisi puno viđao sina. Sigurno ćeš htjeti provesti malo vremena nasamo s njim.«

»Kad te ne bih ovako dobro poznavao, rekao bih da bježiš pred oluju«, progunđao je FitzWarin.

»Sva sreća da me poznaješ«, odvratio je Joscelin. Mahnuo je FitzWarinu i udaljio se, a zastao je tek toliko da potapše škopca i namigne Bruninu.

Ernalt de Lysle je na jednom od štandova kupovao nove kopče za svoj pojas, kad se

pored njega zaustavila Sybilla sa svojom pratnjom. Naime, i ona je kupovala slične sitnice. To je izgledalo kao puka slučajnost, ali nije bila. Ernalt ih je već neko vrijeme promatrao i čekao svoju priliku. Ljubazno se obratio ženama, a Sybilla mu je dopustila da šeće s njima, iako ga je prilično hladno pozdravila. Hawisein je želudac titrao i

95

treperio, kao i Marionine trepavice, a s vremena na vrijeme, kad bi Sybilla okrenula leđa, Ernalt bi namignuo Marion ili bi uputio Hawise smiješak od kojeg bi se cijela rastopila.

Dopratio ih je do štanda na kojem se prodavala kuhana hrana te im se nastavio dodvoravati pridržavajući u svojoj rukavici vruću pitu dok su Sybilla i djevojke otkidale komadiće. U tom je trenu Sybilla srela staru prijateljicu, a do Ernalta je dotrčao de Lacyjev mlađi štitonoša.

»Traži te gospodar Gilbert«, rekao je gotovo bez daha. »Bolje požuri. Znaš kakav je kad mora čekati.«

Ernalt je kimnuo. »Samo tren.« Pažljivo je skinuo rukavicu tako da ne ispusti nijedan komadić pite što mu je još ležala na dlanu i dao je Hawise. »Vratit ću se po nju kasnije«, promrmljao je, toliko tiho da ga nije mogao čuti nitko osim njih dvoje. »Nađimo se u tvojoj staji navečer, kad započne zadnja misa.«

Hawise je samo gledala za njim, dok su joj se obrazi žarili od vrućine, ali on se već bio okrenuo i slijedio je mlađeg štitonošu kroz mnoštvo.

Marion ju je sumnjičavo pogledala. »Što ti je rekao?« »Pa... ništa.« Srce joj je tuklo tako glasno da je bila uvjerena da ga svi mogu čuti.

»Ništa«, ponovila je, jedva progovorivši. »Rekao je samo da pazim da mi ne padne pita.« Htio se vidjeti s njom, a ne s Marion. Cijelo joj je tijelo bilo napeto poput harfinih struna.

»Ne vjerujem ti.« Hawise je drsko podigla glavu i pretvarala se da nije ništa bilo. »Vjeruj što god

hoćeš«, rekla je. »Ljuborna si jer je rukavicu dao meni, a ne tebi.« Hawise je pogodila ravno u metu. Marion je napućila usnice i digla nos. »Dao ju je

tebi zato što ga podsjećaš na sluškinju«, prkosno je odvratila. Kad su pojele pitu, Hawise je otresla mrvice s rukavice, a zatim ju je presavila i

zataknula o pojas. Ostatak poslijepodneva bila je sva u oblacima, gotovo ni ne primjećujući štandove s raznim mirodijama, odjećom, kaveze s raznobojnim zebama, egzotičnim kunićima i tigrastim mačkama. Na majčina pitanja reagirala je tihim i nejasnim odgovorima, sve dok joj Sybilla nije zaprijetila da će pozvati liječnika da je pregleda. I Marion je dobila jezikovu juhu. Sybilla joj je zaprijetila da bi joj nadureno lice moglo vječno ostati takvo, i da će joj donja usnica biti toliko isturena da će na njoj moći stajati kotao. Jedino je Sibbi izbjegla prijekor, i sada je začuđeno promatrala druge dvije djevojke.

Kad su se konačno vratile u prenoćište, Hawise je pažljivo očistila masnoću s rukavice koristeći glineni prah i očetkala je četkom izrađenom od jazavčeve dlake. Marion se stropoštala na svoju slamaricu, žaleći se na bol u želucu. Najprije je odbila Sibbinu ponudu da je izmasira, ali kad se Sibbi okrenula i htjela otići, Marion ju je zgrabila za ruku i nagovorila je da ostane. Bolje ičija nego ničija pažnja.

Večera je se sastojala od improvizacije na temelju sitnica kupljenih na sajmu. Bilo je velikih gljiva punjenih sirom i krušnim mrvicama, pileće pite, zapečenog tijesta, pikantnih, dimljenih kobasica, kolača od meda i začinjene voćne pogače. Hawise, koja bi inače gladno navalila na takvu gozbu i nakon toga tražila još, samo je prebirala po svojem pladnju, osjećajući se kao da joj se želudac popeo u grlo.

»Nadam se da se nisi razboljela«, rekla je Sybilla zabrinuto. »Na ovakvim je okupljanjima lako pokupiti zarazu.«

»Dobro sam, mama.« Hawise je otpila gutljaj vina da pogura zalogaj kruha koji bi joj inače zapeo u grlu. »Naprosto nisam gladna.«

96

Sybilla joj nije povjerovala. Pogledala je u Marion koja je ležala na slamarici i koja je također rekla da nije gladna.

Joscelin je na sekundu prestao žvakati. »Vjerojatno je riječ o groznici koju izaziva kupnja«, našalio se. »I mene muči, nakon tri dana lutanja po štandovima.« Nasmiješio se Hawise, a potom i svojoj ženi. »Previše se brineš. Ništa im nije, samo su umorne od silnog uzbuđenja. Neka idu rano spavati. Sutra polazimo kući i ubrzo će se osjećati kao nove.« Uzeo je još jednu kobasicu. »Izvrsne su.«

Hawise se uznemirila. Nije htjela da je pošalju u krevet... ne još. Ali znala je da se ne smije pobuniti. Sad treba biti mudra.

Nakon večere Sybilla je stala spremati prtljagu za sutrašnji polazak, a Hawise i Sibbi su joj pomagale. Hawise je pomislila kako vrijeme prolazi sporo poput kukca koji puže dugačkom vlati trave. Hugh je izašao po nove čizme. Obućar mu je obećao da će biti gotove do sumraka. Čuli su ga kako zvižduće nekakvu melodiju koja je bivala sve tiša kako se mladić udaljavao preko dvorišta.

Samostansko zvono stalo je zvoniti za večernju misu, a zvuk je veličanstveno odzvanjao večernjim zrakom. Hawise je zatvorila škrinju u koju su spremile sukno za nove zimske ogrtače. Promrmljala je da mora na zahod i izašla iz sobe. Njezina je majka bila posve zaokupljena pokušajima da nekamo smjesti svu kupljenu robu pa je samo odmahnula rukom.

Osjetivši olakšanje što je uspjela tako lako pobjeći, Hawise je otvorila vrata i spustila se u dvorište. Sjene su postajale sve duže, a sunčev odsjaj na vanjskom zidu staje više nije bio boje jaglaca, već je blistao tamnim nijansama ružičastozlatne. Hawise se nemirno osvrtala oko sebe, a srce joj je ubrzano kucalo. Hoće li on doći na sastanak? Ako dođe, što će joj reći? Hoće li samo razgovarati ili će je pokušati poljubiti? Ta je pomisao bila zastrašujuća, ali i slatka. Morala je skupiti hrabrost, da ne bi slučajno pobjegla natrag uza stube.

Oprezno je ušla u staju. Svjetlost je bila prigušena, a sve je mirisalo na sijeno i konje. Unutra nije bilo nikoga jer su svi konjušari bili vani, po pivnicama, uživajući u posljednjoj večeri sajma. Konji su se odmarali u svojim odjeljcima i opušteno mahali repovima. Ali on nije došao. U isto ju je vrijeme preplavilo i olakšanje i gorko razočaranje.

»Aha, uspjela si se iskrasti?« Ernalt je izašao iz sjene, a Hawise je prigušila vrisak. Kosa mu je svjetlucala u

sutonu, poput najsvjetlijih vlati ječma. »Da... ja...« Trudila se da zvuči pribrano. »Ne mogu dugo ostati«, prošaptala je. »Moja

majka misli da sam na zahodu.« Zbog njegove su je blizine prožimali žmarci. »Dobro si to smislila.« »Donijela sam ti rukavicu.« Brzo ju je izvukla iz pojasa i pružila mu je. Ernalt je primio rukavicu i iskoristio trenutak da zgrabi Hawise za ruku i privuče je

k sebi. »Cijeli dan mislim na tebe«, rekao je i pomilovao joj ruku koja je još držala grubu, izlizanu rukavicu.

Hawise je jedva progovorila. »Sumnjam u to«, rekla je dršćući poput lista, što zbog straha, što zbog uzbuđenja.

»Istina je, kunem ti se. Bio sam smeten u obavljanju svojih dužnosti.« »A što je s Marion?«

97

»Što s njom?« Jednom je rukom i dalje držao njezinu, a drugom ju je obujmio oko struka.

»Mislila sam da ti se i ona sviđa.« »Lijepa je, nema sumnje, ali više volim sposobne i odvažne žene.« Primaknuo joj se

još bliže. Osjetila je njegov dah na svojem obrazu i njezinim je tijelom prostrujila i panika i užitak. »Ti si ta koju želim«, rekao je, a zatim ju je poljubio.

Hawise je bojažljivo uzvratila, ali kad se njegov jezik probio u njezina usta i stao izvoditi sitne kružne pokrete, ona je naglo uzmaknula.

Uputio joj je lijeni smiješak i proračunat, grabežljiv pogled, a potom je pritisnuo svoje usne na njezin vrat i sisao ga sve dok nije zadrhtala. Uzeo joj je ruku i povukao na svoje međunožje. »Vidiš što mi činiš?« mrmljao je.

Hawise je iz šaputanja sa Sibbi i Marion te iz djelića razgovora koje bi načula s drugih strana već znala da se muškarčev ud ukruti kad je uzbuđen, radi toga da može imati odnos, ali nikad nije tako nešto vidjela, a kamoli dodirnula. Iako su je od njegova uda dijelile lanene hlače, osjećaj je bio neizmjerno uzbudljiv, ali ju je i užasavao, sve više i više, osobito kad je Ernalt zastenjao. Pokušala je izvući ruku, ali on ju je još snažnije stisnuo i stao je povlačiti gore-dolje. »Tako je«, rekao je. »Baš tako.«

»Moram ići«, rekla je u jednom dahu. »Moja majka će se pitati gdje sam...« »Ne još. Ostani još malo... samo još malo«, govorio je umilnim glasom. »Budi dobra

prema meni.« Hawise je jednom čula jednog od njihovih stražara kako laska bludnici iz krčme i

govori joj da »bude dobra« prema njemu dok joj je zavlačio ruke pod odvezani korzet i gurao je uza zid dvorca.

»Ne mogu. Mislila sam da ćemo samo malo razgovarati...« »Razgovarati?« Nacerio se. »Tko dolazi na sastanak u staju u suton samo da bi

razgovarao?« Borila se protiv njegovog stiska i obuzela ju je panika. »Pusti me.« Ernalt ju je čvrsto držao; njegova je lijeva ruka u željeznom stisku obavijala njezin

struk, a desnom je i dalje pritiskao njezinu ruku na svoje međunožje. »Obećajem da neću biti grub, ako se zbog toga brineš. Znam razne načine...«

Prestravljena, Hawise je zarila nokte u izbočinu na njegovim hlačama, a on je u agoniji jauknuo. Otrgla mu se iz ruku i pokušala pobjeći, ali on joj je podmetnuo nogu pa se spotaknula i svom težinom pala na pod prekriven sijenom. Nije stigla ni povratiti dah i doći k sebi, a Ernalt je već bio na njoj i prikliještivši je svojim tijelom trljao se bokovima u njezinu stražnjicu.

»Mogu biti nježan kao golub ili divlji kao sokol«, mrmljao joj je pokraj uha. »Biraj.« Začuo se topot kopita i rzanje konja, a na ulazu u staju pojavila se sjena. Hawise je

podignula glavu i ugledala Jesterovo komično lice i dugačke uši, a pokraj njega je stajao Brunin, držeći ga za uzde. Brunin je najprije raskolačio oči od zaprepaštenja, a potom ga obuzeo bijes. Ernalt se pridigao s Hawise s namjerom da se osovi na noge, ali Brunin je već skočio na njega i bacio ga u sijeno. Prvim mu je udarcem izbio zrak iz pluća, a drugim ga je pogodio ravno u usta. Zaprepaštenje i nevjerica isijavali su iz Ernalta i iako je bio ozlijeđen, nasrnuo je na Brunina. Brunin je podignuao podlakticu i spriječio Ernaltov udarac. Pokušao ga je ponovno udariti i izvući se, ali se Ernalt, desetak kilograma teži od njega, nije dao. Jecajući, Hawise je dohvatila rukavicu iz sijena, kamo je pala tijekom tučnjave, i pripremila se da njome udari Ernalta. Gruba koža rukavice sletjela mu je

98

svom silom na obraz i pogodila ga u kut oka. Podigao je ruke da bi se obranio i Brunin ga je mogao zbaciti sa sebe i zamijeniti položaje.

»Za ime Boga, što se ovdje događa?« povikao je Hugh naišavši na taj metež. Bacio je par čizama što ih je nosio pod rukom na pod, uhvatio Brunina i odvukao ga s njegova protivnika.

Ernalt je s mukom ustao, a tunika i hlače bili su mu puni sijena. Iz rasječene usnice tekla mu je krv, a preko obraza mu se protezala crvena masnica koja je završavala oteklinom ispod desnog oka.

Hawise je plakala, svjesna da se uvalila u najveću nevolju u svom životu, znajući da će joj ugled biti upropašten.

»Ja sam kriv. Ja sam sve počeo«, rekao je Brunin dašćući i držeći se jednom rukom za trubuh. Sijevnuo je prema Ernaltu, a Hawise je uputio samo pogled upozorenja. »Morao sam naplatiti stari dug.«

Hugh je podigao obrve. »Stari dug?« upitao je u nevjerici. »To je moja stvar«, kratko je odvratio Brunin. »To nije samo tvoja stvar, čim ima veze sa štitonošom Gilberta de Lacyja.« Hughove

inače tople smeđe oči sada su bijesno sjale. Promatrao je trojac. »Došao sam po svoju rukavicu«, ubacio se Ernalt, pritisnuvši dlanom svoju krvavu

usnicu. »Posudio sam je damama danas na sajmu, a treba mi već sutra rano ujutro... I onda je ovaj glupan navalio na mene kao divlja zvijer.« To je bila prihvatljiva verzija istine, jedino što je izostavio nekoliko pojedinosti... pojedinosti koje se Hawise nije usudila dodati priči, osim ako nije htjela biti zauvijek upropaštena. Ernalt je znao da Hawise neće ništa reći.

Hugh je pogledao u Brunina. »Je li to istina?« Brunin je piljio u de Lyslea. »Gad mi duguje ovo već četiri godine«, rekao je bijesnim

tonom. »Odi i popišaj se u gaće«, prosiktao je de Lysle. Brunin je opet nasrnuo na njega, ali Hugh ga je uhvatio za podlakticu i odgurnuo ga.

»Odlazi«, rekao je de Lysleu. »I drži se podalje ako ti je život mio. Primirje ne znači prijateljstvo.« Stavio je ruku na držak svog mača kako bi naglasio svoju poruku.

»Ne, nije«, odvratio je Ernalt. »Dobro se čuvajte čim ono završi.« Pljunuo je na pod, a slina mu je bila puna krvi. Spuštene glave, pošao je prema vratima i zastao pokraj Hawise. »Moja rukavica, gospođice.«

Hawise mu je gurnula rukavicu u ruke. Brada joj je drhtala, a pogled joj je bio prepun gađenja.

De Lysle je izašao i zavladala je tišina. Hugh je uzdahnuo i polako maknuo prste s drška mača.

Hawise je progutala knedlu. »Hugh...« Hugh je podignuo ruku, a na prstima i dlanu još se vidio otisak drške. »Ništa ne

govori«, upozorio ju je, mrka izraza. »Znao sam da će biti problema čim nam se pridružio na sajmu.« Stisnuo je zube, a glas mu se produbio od prezira. »Sve to zanimanje za štandove sa ženskim krpicama, dijeljenje pite. Samo mu je jedno bilo na umu, a to sigurno nije bila rukavica.«

Hawise je petljala prstima po svojem pojasu. Bila je crvena u licu od žalosti.

99

Hugh je odmahnuo glavom. »Vrati se u odaje i nikom ni riječi o ovome«, rekao joj je. »Brunine, pobrini se za svog konja. Vjerujem da ni ti nećeš nikome ništa govoriti.«

Brunin je kimnuo glavom. Ni ne pogledavši Hawise, otišao je po Jestera koji je čupkao korov što se penjao uz vanjski zid staje.

Hawise je otresla haljinu i na nesigurnim je nogama pošla prema utočištu njihove spavaonice. Ali kad je zakoračila na stube, Hugh ju je uhvatio za ruku. »Ako ga još jednom vidim blizu tebe, Marion ili Sibbi, zakucat ću mu muda za vrata Ludlowa i istog ću trena otići k tvom ocu. Jesi li razumjela? Ozbiljno to mislim.«

Posramljena, Hawise je kimnula. »Da«, prošaptala je. »Hvala ti, Hugh.« »A sad idi.« Naglo joj je pustio ruku, a potom je pošao prema Bruninu koji je u staji

vezao Jestera. »Isuse«, progunđao je, »primirje umalo da nije završilo prije nego što je uopće počelo. Što se zapravo dogodilo?«

Brunin ga je ravnodušno pogledao. »Mislim da si većim dijelom i sam pogodio«, rekao je. »Ona je to smatrala nevinim sastankom, a on je htio malo žešću igru... i dobio ju je, samo ne onako kako je očekivao.« Pogledao je svoje natučene zglobove prstiju. »Ali istina je ono što sam rekao o starom dugu.«

Hugh se protrljao po licu. »Bilo bi dobro da ti netko pogleda šaku«, rekao je. »Da ne bi došlo do infekcije.« Sagnuo se i podignuo čizme koje je maloprije bacio na pod i nježno pogladio novu kožu.

»Neće«, rekao je Brunin. »Ne, ako ima pravde na ovom svijetu.« »U tom će ti slučaju dobro doći i pokoja molitva«, dodao je Hugh ironičnim tonom. Brunin je bio u podrumu gdje su spavali Joscelinovi vojnici, kad se pojavila Hawise

noseći u rukama majčinu kutiju s lijekovima i melemima. Pretpostavio je da ga je vidjela s prozora kako izlazi iz staje i prolazi dvorištem prema podrumu. Čini se da je čekala pravi trenutak.

»Zar ti nije dovoljna jedna pustolovina na dan?« oštro je rekao dok je odmotavao svoju slamaricu.

»Dobila sam majčino dopuštenje. Rekla sam joj da sam te srela u staji i da si ozlijedio ruku.« Sjela je na niski drveni stolac pokraj slamarice, a zatim je otvorila kutiju i izvadila malu glinenu posudu. »Melem od meda«, dodala je.

Brunin je konačno namjestio slamaricu i malo se odmaknuo, i dalje klečeći. »To je samo ogrebotina«, rekao je ne pogledavši u Hawise. »Jedan od vojnika pobrinut će se za to.«

»Ne, molim te. Ja to želim učiniti.« »Zašto? Da si olakšaš krivnju?« »Bio si u pravu«, rekla je tiho. »Nisam mu smjela vjerovati.« »Ne, nisi.« Hawise je okrenula glavu, ali Brunin je začuo prigušeni jecaj. Rukom je brzo obrisala

oči. Nije znao što bi. Plakanje je bilo Marionino umijeće. Ponovno se okrenula prema njemu, a lice joj je bilo toliko strogo i ukočeno da je

nalikovala ocu kad se ovaj spremao za bitku. »Ostavio je svoju rukavicu«, rekla je drhtavim i mučnim glasom. »Nasmijavao me i bio je toliko drag da nisam vidjela ništa loše u tome da se sastanem s njim i da mu je vratim. Mislila sam da samo želi nekoliko minuta razgovarati sa mnom nasamo - bez Marion. Htjela sam da to bude romantičan

100

susret, a ne...« Odmahnula je glavom, a Brunin je primijetio kako su joj se usnice izvile s gađenjem. »Bio si u pravu. A ja sam bila glupača.«

Brunin se prisjetio grubih muških razgovora koje su vodili Joscelinovi stražari, vojnici i vitezovi. On bi zatvorio usta, ali bi dobro otvorio uši, i zahvaljujući tome, naučio je mnogo toga. Žene su očekivale »romantične susrete«, a muškarci koji su bili umješni u nagovaranju i laskanju vrlo bi ih lako odvukli u krevet. Oni, koji to nisu znali, ili oni, koji bi naišli na otpor unatoč laskanju, morali bi pribjeći grubljim načinima udvaranja ili bi ostajali nezadovoljeni. Muškarci su između sebe dijelili najučinkovitije ljubavne fraze, kao da je riječ o šiframa koje otvaraju put u ženino međunožje. Imali su ružne nazive za žene koje bi im popuštale, ali su smišljali i jednako ružne nazive za žene koje bi dijelile pljuske i odbijale njihova udvaranja, a sve je to bilo vrlo daleko od romantike za kojom su žene žudile, ali koju su rijetko dobivale.

»Evo«, rekao je i pružio joj desnu ruku s naručenim zglobovima prstiju. »Kad si već donijela taj melem.«

Primivši ga za ruku, Hawise je još jedanput glasno šmrcnula i obrisala rukavom oči. »Hvala ti«, rekla je uz bljedunjav osmijeh.

Brunin je slegnuo ramenima. »Nisu mi trebale izlike...«, odvratio je, prisjećajući se kako su ga zarobile snažne ruke, kako mu je hladna oštrica zaparala vrat, a vrući urin potekao niz noge. Dug još nije bio ni upola vraćen.

101

13

Crowmarsh, obala Temze

Kolovoz, 1153.

Krećući se brzo i nečujno, Brunin je Joscelinu, svom ocu i grofu od Hereforda točio vino. Kolovoške sunce tuklo je u šatore Henrikove vojske i obasjavalo rijeku Temzu pa je ona izgledala kao da joj milijun novčića blješti na površini. Vrućina je naglašavala smrad tek završene bitke. Zrnca prašine koja se još nije posve slegla zaudarala su na krv, fekalije i znoj. Upravo je propao pokušaj zauzimanja opsadnog tornja koji je štitio most do Wallinforda.

»Dakle«, progunđao je FitzWarin »ovo je bio gubitak vremena.« Iz kuta usana curila mu je slina pomiješana s krvlju, a udarac koji se probio iznad njegova štita izbio mu je zub.

»Morali smo pokušati«, s uzdahom je rekao Roger od Hereforda. »Imali smo šansu da uspijemo.« U jednom je gutljaju iskapio vino i dao Bruninu znak da mu još natoči. Ruka mu je drhtala, a licem mu se slijevao znoj. Cijelo proljeće i početkom ljeta tresla ga je lagana groznica i nije se dobro osjećao. Iako se tijekom proteklog mjeseca prilično oporavio, bitka je uzela svoj danak. »Opsada će potrajati duže nego što smo mislili, ali ishod uopće nije upitan.«

»Kako utješno«, nezadovoljno je dodao Joscelin i primakao pehar Bruninu da mu natoči. »Znaju li to Stjepanovi ljudi?« Roger se smrknuto osmjehnuo. »Saznat će«, rekao je.

Posve nenametljivo, Brunin je na stol stavio pladanj svježeg sira sa začinskim travama i košaru kruha. Kruh je već bio pomalo ustajao, ali nije bio loš za vojnike u pokretu.

Princ Henrik vratio se u Englesku sredinom hladnog, vlažnog siječnja i odmah je svima to dao do znanja. Njegova vojska nije bila velika, sastojala se tek od sto četrdeset vitezova i tri tisuće pješaka, ali njegovi su redovi odmah bili pojačani jer je mnoštvo engleskih velikaša stalo ispod njegova barjaka. Brunin je posljednjih sedam mjeseci vodio doista zanimljiv i ispunjen život jer je Henrikova vojska putovala od grada do grada, izvršavala napade, zauzimala dvorce; katkad bi bila dočekana širom otvorenih ruku, a katkad se morala boriti za svaki pedalj.

Brunin i Joscelin bi se povremeno vraćali u Ludlow i Hereford, no to su bili vrlo kratki predasi u kojima bi samo zamijenili konje i opskrbili se svježim namirnicama. Henrik i Stjepan kružili su jedan oko drugoga poput dvaju divljih pasa. Umalo je došlo do žestoke bitke kod Malmesburyja, ali je nabujala rijeka Avon razdvojila dvije vojske i Stjepan je odustao od sukoba.

»Gubi kontrolu i podršku svojih ljudi«, rekao je Joscelin, a u pogledu mu se zrcalilo sažaljenje pomiješano sa zadovoljstvom.

102

Bez obzira na to je li Stjepan doista gubio kontrolu, sukobi su se nastavili cijelo proljeće i ljeto. Henrik je proslavio Uskrs u Gloucesteru u grandioznom stilu, kao da je već okrunjen za kralja, no to nije promijenilo činjenicu da je velik dio Engleske i dalje bio odan Stjepanu i da još ništa nije bilo riješeno. I sad je Henrik stigao do Wallingforda, s ciljem da spasi opkoljeni grad, ali njegova se vojska najprije trebala probiti pokraj opsadnog tornja koji je Stjepan izgradio kako bi spriječio prelazak rijeke.

»Mrzim opsade«, požalio se FitzWarin. »Ljudi sjede na guzicama i postaju sve svadljiviji. Ne treba previše ljudstva za rukovanje katapultom i donošenje kamenja. Samo piju, kockaju se i kurvaju. Krcaju poljske zahode, a trbusi im se nadimlju od smrdljivih plinova. I što je još gore, umjesto neprijatelja, počnu ubijati jedan drugoga.«

Joscelin je nazdravio. »Tako govori iskustvo«, rekao je i pogledao u Brunina. »Nadam se da slušaš što tvoj otac govori, momče.«

»Da, gospodaru«, rekao je Brunin. »Sigurno sluša«, grohotom se nasmijao FitzWarin. »Osobito o piću, kocki i kurvama,

sudeći po njegovim godinama.« »Svoje štitonoše obučavam da budu bolji od toga. Uostalom, pružam im vlastiti

primjer«, rekao je Joscelin tonom pravednika. »Ako išta zna o tome, to sigurno nije čuo od mene.«

FitzWarin je pogledao u sina. »Nemaš ništa reći na to, momče?« »Ne, gospodaru. Ja samo slušam i učim«, odvratio je Brunin sa sjajem u očima zbog

čega se FitzWarin samo nesigurno nasmiješio prije nego što mu je rukom dao znak da može ići.

Muškarci su se vratili svom razgovoru i ozbiljno su raspravljali o tome koliko će opsada potrajati, koliko će im opsadnih sprava trebati, hoće li izvesti noćni napad, paliti zidove opsadne tvrđave... A Brunin je samo slušao i učio; sve je upijao i bilježio u pamćenje za buduću upotrebu.

Idućeg je jutra Brunin pomagao Rogerovim vojnicima da sastave katapult koji je u Crowmarsh bio donesen u rastavljenom stanju. Bio je to težak zadatak jer je dijelove trebalo postaviti i zakucati čavlima. Taj je kamenobacač radio na principu protuteže: dugačka ›ruka‹, natovarena kamenjem, povukla bi se prema tlu pomoću snažnog i teškog vitla, a zatim bi se otpustila.

»Nećemo završiti prije poslijepodneva«, rekao je nadglednik radova, brišući znoj s čela.

Samo u košulji i donjim hlačama, Brunin je popio vode iz svoje čuturice i proškiljio kroz sunčane plamenove prema stupovima koje su maloprije zakucali. »A što je sa streljivom?«

»Kamenje je otraga u onim kolima. Možemo poslati pobočnike da donesu još. Naravno, trebamo odrediti domašaj. To će zahtijevati nekoliko pokušaja.«

»A kako se...« Pitanje je ostalo nedovršeno jer se iznenada preko rijeke oglasio rog, nakon čega su zatrubili i vojnici u opsadnom tornju.

Brunin je rukom zaklonio oči od sunca i zagledao se u smjeru rijeke. U oblaku prašine zasjao je poznati štit i vijorile su se zastave.

»Čini se, da su se ulozi povisili«, promrmljao je vojnik koji je nadgledao sastavljanje katapulta.

103

Brunin je začuo rzanje konja i zveckanje oklopa, a zatim je ugledao Gilberta de Lacyja kako zaustavlja konja, a Ernalt de Lysle bio je odmah iza njega.

»Tu smo, dakle«, rekao je de Lacy, sam za sebe, s blagim smiješkom na licu. Primirje između njega i Joscelina trajalo je do siječnja, kad je dogovoreno iznova jer

se tada vratio Henrik i započeo svoju borbu za krunu. De Lacy je odlučio stati na Henrikovu stranu i koristio je svaku priliku da time provocira Joscelina. Možda trenutno ne napada Joscelinove posjede, ali mogao bi, i neprestano ga je verbalno izazivao. Promatrao je vojsku kako prelazi rijeku podižući sve veću prašinu, a potom se opet okrenuo prema šatorima. Pogled mu je pao na Brunina. Lagano se naklonio u znak pozdrava dok je prolazio pokraj njega.

»Kaži svom gospodaru da stiže obračun«, rekao je. »Možda i prije nego što misli.« De Lysle je tiho zarežao na Brunina i pošao za svojim gospodarom, ali projahao je

toliko blizu Brunina da je ovaj morao skočiti ustranu kako mu ne bi pogazio stopala. Brunin nije imao namjeru išta prenijeti Joscelinu, ali je svejedno otišao u potragu za njim. Ako je zaista vojska preko rijeke, to znači da će igra započeti.

»Pusti to«, rekao je Joscelin kad je Brunin uzeo štit da provjeri je li spreman za bitku. »Danas neće biti bitke, neće ni sutra, a ni prekosutra.« Pokazao je na vrč.

»Da?« Brunin ga je upitno pogledao. Ostavio je štit i natočio vino. Joscelin se upravo vratio sa sastanka vlastelina u Henrikovu šatoru. Čelo mu je bilo naborano od brige, a usnice čvrsto stisnute.

»Spremamo šatore i odlazimo odavde.« Joscelin je uzeo vino i ispio ga u jednom gutljaju.

»Ali... ali što je sa Stjepanovom vojskom? Što će biti s oslobađanjem Wallingforda?« »Što s tim?« Joscelin je ustao, uzeo vrč iz Bruninove ruke i sam si natočio još vina.

»Stjepan hoće ratovati protiv Henrika jer misli da može pobijediti. Eustahije hoće ratovati protiv Henrika jer zna da se može dočepati krune jedino ako ubije Henrika u žestokoj, unaprijed zakazanoj bitki. A Henrik je spreman boriti se protiv njih zato što smatra da će ih poraziti, kao što je već porazio Eustahija u Normandiji.« Nakratko je pogledao u Brunina kako bi se uvjerio da ga mladić sluša. »Ali nitko drugi ne želi bitku, pa tako ni ja. Previše se može izgubiti.«

Brunin je kimnuo, premda je izgledao kao da nije sasvim razumio. »Nadbiskup Anselm i biskup od Winchestera pokušavaju dogovoriti sklapanje trajne

nagodbe. Nema smisla stavljati sve na kocku.« Brunin se namrštio. »Pa zašto se onda nalazimo ovdje?« »Razmisli.« Joscelin je podignuo kažiprst. »Dok su dvije suprotstavljene vojske

udaljene jedna od druge, tek se u malim zalogajima usude napadati protivničke teritorije, bez prevelikih rizika i gubitaka. Ali nađu li se u izravnom ratu, tada se igra pretvara u sve ili ništa. A to posve mijenja viđenje situacije.« Uzdahnuo je. »Naravno, princ Henrik na to drukčije gleda. Lice mu je bilo crvenije nego kosa i svima nam je prijetio da ćemo požaliti ako ne učinimo kako on kaže, ali isto je i u Stjepanovu taboru. Nijedan od njegovih pristaša se ne želi boriti.«

»I što će se dogoditi s Crowmarshem i Wallingtonom?« »Dogovoreno je da će se opsadni toranj srušiti i da će vojske otići i potražiti druge

ciljeve.« Brunin je pokušao svladati svoju reakciju, ali nije mu baš najbolje išlo.

104

»Što je?« upitao je Joscelin. »Nemoj mi reći da izgaraš od želje za ratovanjem?« »Ne, gospodaru.« »Pa što je onda? Hajde, reci.« Brunin je uzdahnuo. »To izgleda tako... tako...« Borio se s riječju, »... nečasno«,

konačno je izgovorio. »Doći pred bitku, a zatim se povući zbog prevelikog straha od gubitaka.«

»Shvaćam«, rekao je Joscelin gorko. »Dakle, ti se slažeš s Henrikom i Stjepanom; riskirao bi sve što imaš umjesto da prihvatiš nagodbu i mir? Riskirao bi živote svih svojih ljudi i bio bi spreman sve planove baciti u vodu? Doista me iznenađuješ.«

Brunin se zarumenio, ali potom se uspravio. »Da, prihvatio bih nagodbu i mir umjesto bitke. Ali to bi onda bilo upravo to. Ne bih nakon toga odjahao i napao neku sitnu metu samo zato što je lagan plijen.«

Joscelin je umorno uzdahnuo. »Živiš u oblacima, dečko. Kad budeš na ovom svijetu toliko dugo kao ja i kad budeš sudjelovao u toliko vojnih pohoda, vidjet ćeš da postoje svakojake nijanse dobroga i lošega. I ako ćemo iskreno, čini mi se da velik dio tvojeg razočaranja proizlazi iz toga što nećeš gledati kako taj katapult ispaljuje kamenje, a cijelo si jutro proveo u njegovu sastavljanju.«

Brunin je još jače porumenio. Joscelin, naime, nije bio daleko od istine. »I to je dio rata.« Iskapivši i drugi pehar vina, Joscelin je ustao i pošao van iz šatora.

»Vjerujem da će tvojem poimanju časti odgovarati činjenica da neću pratiti princa Henrika u pohodu na sitnije mete.«

»Kamo onda idemo, gospodaru?« »A što misliš?« Joscelin je odgovorio preko ramena. »Pa kući, u Ludlow.« Bruninovo se lice ozarilo. »Odi im pomoći da rastave katapult«, rekao je Joscelin. Promatrao je Brunina kako trči među šatorima, sve dok nije nestao s vidika, pa je

zagrizao zglob svog palca. I Gilbert de Lacy je bio na sastanku vlastelina, a ponudio se da prati Henrika u bitku. I to bez uvijanja. Nadao se da će to pomoći da odluka prevagne na drugu stranu.

»Možda sam i ja trebao tako učiniti?« promrmljao je Joscelin. »Gospodaru?« Hugh, koji se upravo vratio s razgovora s Herefordovim vitezom,

zbunjeno ga je pogledao. »Ništa, ništa.« Joscelin je izlio blatnjavi talog vina na tlo ispred šatora. »Samo

razmišljam naglas.« Nekoliko je trenutaka zurio u crvenu lokvicu, a potom se prenuo i otjerao loše raspoloženje. Nasmiješio se Hugu. »Vrijeme je da pođemo kući i proslavimo vjenčanje«, rekao je.

Sybilla je porubljivala Sibbinu vjenčanu haljinu, pridržavajući u ustima srebrne

pribadače. Haljina je bila sašivena od raskošnog, jarkocrvenog vunenog brokata koji je savršeno pristajao uz Sibbinu crnu kosu i svijedu put. »Izgledaš baš kao tvoja mati kad se udavala za Paynea«, rekla je Annora, majčina glavna sluškinja, duboko zamišljena. »Crna, kovrčava kosa i tako plave oči. Ako taj momak nije očaran do besvijesti, onda je sazdan od kamena.«

Sibbi je porumenjela od zadovoljstva. Hawise je pomislila kako joj sestra doista prelijepo izgleda, ali Hugh je bio opčinjen i bez te haljine. Otkad se vratio iz Wallingforda,

105

skoro da i nisu skinuli pogled jedno s drugoga. Kad god si ih vidio, oni bi se držali za ruke ili bi se ljubakali skriveni u raznim zakutcima.

U odaju je ušao Brunin, noseći Joscelinov štit. Hawise se sjećala vremena kad je štit bio veći od njega i kad mu je bio toliko težak da ga nije mogao nositi ni dvadeset koraka. A sada ga je nosio bez ikakvih problema, ležerno primivši prstima unutarnji remen. Kosa mu je bila mokra od znoja i ulazila mu je u oči, a na košulji su mu se vidjele vlažne mrlje. Oko njega se širio jedak miris. O pojasu mu je visio mač od kitove kosti, koji mu je služio za vježbu dok traje njegova obuka, a bio je jednako težak kao i čelični.

»Hugh nije s tobom?« upitala je Sybilla, dohvativši brzo ogrtač kojim je sakrila vjenčanu haljinu.

»Ne, gospo. Zna da traju pripreme za vjenčanje pa je ostao u glavnoj dvorani.« Sybilla se opustila. »Jesi li čula to?« nasmiješila se Sibbi. »Naišla si na neprocjenjivo

blago - na čovjeka koji dvaput razmisli prije nego što zagazi. Takvi su rijetki kako kokošji zubi. Nadam se da i ti slušaš, Brunine.«

»Da, gospo... i učim«, dodao je dostojanstveno i otišao odložiti Joscelinov štit pokraj velike škrinje. Marion je s gađenjem namreškala nos. Kad se vratio, ponovila je tu svoju grimasu, ali ovaj put malo izraženije, i prekrižila je ruke.

»Vitez ne bi došao među dame smrdeći kao oznojeni konj.« Brunin je zastao. »Dama ne bi na to obratila pažnju«, odvratio je, naklonio joj se

poput najuljudnijeg dvorjanina te izašao iz sobe. Uvrijeđena, Marion je zacoktala jezikom. Hawise se hihotala. »Sama si to tražila«,

rekla je. »U muškaraca postoje puno strasnije stvari od mirisa znoja, vjerujte mi«, rekla je

Sybilla završivši sa stavljanjem pribadača na rub Sibbine haljine. »Možeš se ponuditi da ga okupaš«, vragolasto je dodala Hawise. »Ne budi glupa«, ljutito će Marion. »To bih mogla jedino ako sam s njim zaručena.« Hawise je zatomila smiješak. Možda Marionino oko bježi prema brojnim

štitonošama i mladićima koji posjećuju Ludlow, ali i dalje je smatrala Brunina svojim vlasništvom i davala je do znanja da očekuje da će postati gospa FitzWarin, osim ako ne stigne kakva bračna ponuda iz kraljevskih krugova. Nitko se nije složio s njom, ali nije joj nitko ni proturječio, a Marion je bilo važno upravo ovo potonje.

»S obzirom na to kako si sad s njim razgovarala, vjerojatno je sretan što niste zaručeni«, rekla je Hawise opušteno i iskreno. »Doduše, ti ga sigurno više ne želiš kad nema osjećaja za profinjenost.«

»Hawise, prestani zadirkivati i dodaj mi ono klupko zlatne trake«, rekla je Sybilla oštro je pogledavši.

Marion je uvrijeđeno napućila usnice, ali je vrlo brzo zaboravila na svoje muke jer ju je Sybilla poslala po kovčežić s nakitom. Trebalo je odlučiti hoće li ukrasiti Sibbinu haljinu biserima ili granatima.

Hawise je dodala majci zlatnu traku, a nije se iznenadila kad joj je Sybilla dala zadatak da ode po kapelana. Naime, znala je da je to samo izgovor da razdvoji nju i Marion. U posljednje vrijeme njih dvije nisu mogle provesti ni nekoliko minuta na istom mjestu a da se ne porječkaju. Bezazlene prepirke iz djetinjstva mijenjale su se skupa s njihovim tijelima; postajale su sve složenije, zadavale su sve bolnije udarce i sve ih je teže bilo oprostiti i zaboraviti.

106

Njezin je otac stajao u hodniku i razgovarao s Hughom i još nekolicinom vitezova. Prošla je pokraj njih i izašla u dvorište, zaputivši se prema kapelici. Brunin je stajao pokraj zdenca. Odjeven samo u donje gaće, vrlo se energično prao u kablu za konje, služeći se lanenom krpicom i sapunom. Koža mu je bila potamnjela na mjestima koja su bila najviše izložena suncu. Ostatak tijela bio je boje blijedog, finog zlata. Sagnuo se, a Hawise je zurila u njegov ravni, čvrsti trbuh i liniju tamnih, mekih dlačica koje nestaju u gaćama. Mokra, tamna kosa lijepila mu se uz vrat. Osjećala se kao da su joj pluća iznenada kliznula u želudac i bilo joj je teško disati. To je bio Brunin. S njim je pravila nestašluke, zadirkivala ga, gledala ga je kao brata, prijatelja, gnjavažu. Maloprije je ušao u majčinu odaju i ona se smijala riječima koje je dobacio Marion, uopće ga ne doživljavajući. Ali sad se osjećala kao da zuri u stranca.

Brunin je podignuo glavu, prekinuvši na trenutak svoje pomno ribanje, i sreli su im se pogledi; njegov je bio taman poput samurovine. Međutim, činilo se da on nije osjetio Hawiseinu napetost. Nasmiješio se.

»Misliš li da će me sada smatrati pristojnim?« »Tko?« upitala je Hawise, sva smetena. »Pa Marion, naravno. Na ovoj krpici nije bilo ničeg osim sapuna, i to bez mirisa. Ali

pretpostavljam da je bolje mirisati na krpu nego na oznojenog konja.« Hawise je odnekle uspjela izvući smiješak. Činilo se da joj njegove riječi na jedno

uho ulaze, a na drugo izlaze. Jedva je uspjela otrgnuti pogled s linije dlačica koja je vodila u gaće. »Želiš je zadiviti?«

Osmijeh mu je narastao. »Marion nikad i ništa ne može zadiviti«, rekao je. »Ali bila je u pravu. Ako mislim obavljati svoju službu, moram se urediti. Danas nas je tvoj otac prilično izmučio, a vraški je vruće.« Pogledao je u nebesko plavetnilo iz kojeg je isijavala paklena vrućina i maknuo mokru kosu s čela. Vidjevši ga, najednom je i Hawise postalo vruće. Brunin je opet pogledao u nju.

»Što je?« upitao je. »Što ne valja?« »Ništa«, odvratila je zbunjeno. »Pošla sam nešto obaviti za svoju majku. Ne mogu se

zadržavati.« Ali nije se pomaknula i trenutak se otegnuo. Brunin je skupio obrve, sada i on zbunjen. Prekinuo ih je galop konja jer je

najednom svom brzinom dojahao glasnik i skočio sa svog znojnog konja. Konju su se slabine stezale i nadimale poput mijeha, a nozdrve su mu bile široke kao rubovi pehara.

Hawise se usredotočila na glasnika pa je njezina napetost polako popuštala. Nitko ne jaše tom brzinom na toliko jakoj vrućini, osim ako nema važnu vijest, a u tako nesigurnim vremenima, ta je vijest mogla biti ili radosna ili potresna.

Bacivši krpicu u kabao, Brunin je dohvatio košulju, prebacio je preko ramena i potrčao prema glasniku. Hawise je pojurila odmah za njim, a kapelan joj više nije bio ni na kraj pameti. I drugi su se okupljali oko glasnika jer se njegov dolazak zamijetio iz glavne dvorane. Prišao je i Joscelin i tutnuo glasniku pehar vina u ruke. Glasnik je odmah zgrabio vino i zahvalno ga iskapio, dugačkim i snažnim gutljajima.

»Eustahije, sin kralja Stjepana, je mrtav!« rekao je u jednom dahu i iako je pokušao ostati ozbiljan, u očima mu je sjala radost.

»Mrtav?« ponovio je Joscelin. »Kako? Poginuo je u bitki?« »Ne, gospodaru. Udavio se ribljom kosti nakon što je oskvrnuo zemlje samostana

svetog Edmunda. Ljudi govore da je to svečeva osveta.« Glasnik se prekrižio i pognuo glavu u pobožnoj gesti koju je kvario smiješak što mu se probijao u kutu usnica.

107

»Neka se Bog smiluje njegovoj duši«, promrmljao je Joscelin i također se prekrižio. I ostali su učinili isto, ali svima su oči sjale jer su znali da je Eustahijeva smrt korak prema okončanju rata. Stjepanov najstariji sin oduvijek je želio naslijediti krunu i upravo su se zbog njegovog odbijanja da se odrekne tog prava i otegnuli pregovori o mirnoj nagodbi. Sada kad Eustahija više nema, put prema miru je otvoren, a Stjepan ostaje sam.

»Ima još vijesti«, izjavio je glasnik dok je konjušar odvodio njegovog konja da ga prošeta i napoji. Prestao je skrivati smiješak koji mu je ozario cijelo lice. Podignuo je pehar uvis i nazdravio. »Vojvotkinja Eleanora, žena princa Henrika, rodila je sina, istog dana kad je Eustahije umro. Dali su mu ime Vilim. Dječak dobro napreduje!«

Njegove su riječi bile popraćene uzvicima veselja. Okrenuvši se, Joscelin je pljesnuo Brunina po golim, suncem opaljenim ramenima. »Kaži poslužitelju da otvori bačvu najboljeg vina«, rekao je sa smiješkom koji je nalikovao na mjesec mlađak. »Možda je neukusno plesati na vijest da je Eustahije umro, ali se zato rođenje mora proslaviti kako treba.«

»Da, gospodaru!« rekao je Brunin i spremno otrčao. Joscelin je zagrlio Hawise i dao joj glasan poljubac u obraz, a potom se okrenuo

prema stubama. »Idemo obznaniti vijest tvojoj majci!« Iako joj je vlastita reakcija na prizor Brunina u donjim gaćama bila pravo otkriće,

Hawise nije imala vremena na to misliti. Dvostruka vijest o rođenju i smrti povukla je Ludlow u vrtlog slavlja pa je neprestano bila zaokupljena pomaganjem majci u organiziranju gozbe. Kad je opet vidjela Brunina, imala je posla koji je bio puno važniji od hinjenog odlaska po kapelana, a on je bio posve odjeven, u čistu košulju i ljetnu lanenu tuniku, te je i sam imao gomilu zaduženja.

Kasnije, kad je imala vremena razmišljati o tome, i Brunin je bio razriješen svojih dužnosti te se, na način svojstven mladićima koji se malo opuste, pridružio mladim vitezovima i poslužiteljima u radosnoj proslavi uz igru ispijanja vina. Gledajući njegovo budalašenje, Hawise više nije mogla dozvati osjećaj koji ju je obuzeo onog poslijepodneva. I bilo je kao i onaj put kojeg se radije ne bi sjećala: kad je žudjela za slatkom romantikom, a umjesto toga je otkrila nasilnost požude.

Jedan od vitezova zapjevao je posebnu pjesmu, a ostali, uključujući i Brunina, odmah su se pridružili. Svi su znali stihove napamet i Hawise je shvatila da je to ona pjesma o sluškinjama koju je pjevao njezin otac kad je bio pijan i ozlijeđen. Nikad nije čula završetak pjesme jer ju je mati brzo odvela iz odaje, ali sada nije bilo pomoći. Pjesma je govorila o danima i noćima neprekidnog snošaja, a žene su bile toliko nezasitne da ih je junak iz pjesme jedva uspijevao zadovoljiti.

Hawise je očarano slušala. Njezin otac nije sudjelovao u pjesmi, ali se zato smijao. Majka je brzo izjavila da je vrijeme da se žene povuku u svoje odaje i sama se pobrinula za tu evakuaciju.

»Jesi li ljuta?« upitala ju je Hawise. Majka je slegnula ramenima i uzdahnula. »Ne«, odvratila je. »I sam Bog zna što se

dogodi kad se muškarci ratnici okupe na jednom mjestu, a vino teče potocima. Ne možeš očekivati od njih da se ponašaju kao redovnici. Trebaju se ispuhati.« Uputila je Hawise umoran osmijeh. »Ali tajna je u tome da treba znati kad popustiti, a kad ostati pri svome.« Pogledala je Hawise, čije su se usnice tiho micale. »I bolje ti je da zaboraviš riječi te pjesme!«

108

»Stotinu i osamdeset osam puta je doista puno«, rekla je zamišljeno, a potom je uputila Sibbi znalački i pomalo suosjećajan pogled.

»Stotinu i osamdeset osam je stotinu i osamdeset sedam puta preuveličano, a to vas uvjeravam iz vlastitog iskustva«, rekla je Sybilla ozbiljnim tonom. »I sad dosta o toj temi.«

109

14

Brunin je pred baku stavio zdjelicu s vodom za pranje ruku. Niti je površina vode u zdjelici zatreperila, niti su mišići na Bruninovu licu zatitrali. Uputila mu je jedan od onih svojih pogleda i Brunin je osjetio kako ga probada ravno u želudac, no ostao je posve smiren i pretvarao se da je ona samo uzvanica na vjenčanju, ništa drugo.

Sibbino vjenčanje privuklo je mnoštvo prijatelja i saveznika sa svih strana Veiške granice. Gilbert Foliot, biskup od Hereforda, dao je svoj blagoslov i odslužio svetu misu. Ondje su bili i Roger, grof od Hereforda, te Sibbina polusestra Cecily, vitka i ljupka u plavoj haljini od teške svile, ukrašene zlatnim nitima koju je nosila i u posjet vojvotkinji Eleanori. Svjetlost što je dopirala sa svijećnjaka i kandelabara obasjavala je svilu, vunene brokate i svakojaka egzotična krzna - arktičkog medvjeda, hermelina, dabra i kune. Brunin je bio odjeven u novu tuniku sašivenu od jarkocrvene vune koja je naglašavala tamnu boju njegove kose i očiju, a okrugao zlatni broš i brokat krasili su mu okovratnik.

Uzeo je zdjelicu i ubrus i pošao dalje. Osjećao je kako mu njezin pogled prodire kroz kralježnicu i razdvaja kralješke. Stao je pred majku, a ona se nasmiješila.

»Život u dvorcu gospodina Joscelina zaista ti odgovara«, rekla je Eve. »Drago mi je da te otac poslao ovamo.«

»I meni je drago«, rekao je Brunin bacivši kratak pogled na baku. Više nije gledala u njega. Razgovarala je s drugom uzvanicom.

»Ne obraćaj pažnju na nju«, tiho mu je rekla mati. »I ne obraćam«, lagao je, uspjevši odglumiti ravnodušnost. Jedan od uzvanika ga je

pozvao pa ga je Brunin pošao poslužiti. U sredini dvorane već je započeo ples. Uzvanici koji se nisu prejedali do besvijesti

držali su se za ruke i vrtjeli se u krug, muškarci na jednu stranu, a žene na drugu. Prodoran zvuk gajdi zamijenio je nježne tonove harfe što je svirala tijekom gozbe. Sibbi i njezine sestre predvodile su skupinu žena, a Hugh i njegovi mladi rođaci bili su na čelu muške grupice. Plesni koraci nisu bili toliko radosni samo zbog vjenčanja, bilo je to i zbog nade u budućnost. Uskoro će se potpisati mirovni sporazum; kraljevska će pitanja konačno biti riješena, a ljudi će moći podizati obitelji znajući da će poživjeti dovoljno dugo da vide svoje sinove kako nasljeđuju zemlju, a kćeri kako se udaju.

Brunin je nakratko otišao od stola kako bi donio zdjelicu čiste vode i novi ubrus te je naišao na oca koji se upravo vraćao sa zahoda. FitzWarin ga je vlažnim i teškim dlanom pljesnuo po ramenu. »Ugledaš li neku koja ti se sviđa, momče, slobodno mi reci«, rekao je, kimnuvši glavom prema krugu djevojaka i žena. »Vrijeme je da počnemo razmišljati o tvojim zarukama. Već su mi prišla dvojica očeva i raspitivala se imam li planove za tebe.« FitzWarinov je dah bio obojen mirisom vina, a obrazi su mu bili prilično rumeni, ali još nije bio u svom elementu; tek mu se malo pedjao jezik.

Brunin je ostao zatečen. Pogledao je prema plesnom podiju gdje su se ispreplitali muškarci i žene pa je unutarnji krug postajao vanjski i obratno. »Tko?«

»William Pantulf se raspitivao o tebi, za jednu od svojih kćeri, a obratili su mi se i Pevereli iz Dovera.« Primio je Brunina za rame i muški ga stisnuo. »Razvijaš se u lijepog muškarca, a djevojke to počinju primjećivati. A budući da si moj nasljednik, počeli su primjećivati i roditelji. Tome i služe vjenčanja, zar ne?«

»Da, gospodaru«, promrmljao je Brunin. Sestre Pantulf plesale su u krugu s drugim djevojkama. Starija je nalikovala konju i smijala se tako da se činilo da će joj zubi ispasti.

110

Mladoj je bilo otprilike osam godina i opsesivno je sisala palac. Nije mogao pojmiti kakve su one bile ispod te površine, ali ionako je najvažnije bilo imaju li djevojke dobar miraz i hoće li FitzWarinovi ženidbom proširiti svoje posjede.

»Ali ja bih rekao da ti možeš bolje od Pantulfovih i Peverelovih«, rekao mu je otac i pogledao u rasplesane djevojke. Brunin nije mogao odrediti gleda li on u ijednu posebno. Ondje je bilo desetak potencijalnih kandidatkinja. »I to mnogo bolje.« Stisnuvši ga još jednom za rame, otac mu je namignuo i vratio se na svoje mjesto za stolom.

Brunin je nastavio sa svojim dužnostima. Nije imao ni najmanju namjeru tražiti buduću ženu; zanimala ga je samo obuka i njegovanje prijateljstva s ostalim mladim vitezovima i štitonošama u Joscelinovu dvorcu. Naravno, oduvijek je bilo veselih, bezazlenih šala na račun njega i Marion, ali znao je da to nije ozbiljno. Opet se osvrnuo prema plesnom podiju gdje se kolo žena ispreplitalo s kolom muškaraca i pogled mu je pao na Hawise. Čvrsto stegnuta haljina naglašavala joj je obline, a tkanina joj je isticala sjajnu kosu, prožetu bojama jesenske bukvine šume. U smijehu je zabacila glavu, izloživši mliječnobijelu liniju vrata. Što li je ono njegov otac rekao? Da može bolje od Pantulfovih i Peverelovih?

»Hajde, momče, na dužnosti si. Nemoj stajati ovdje kao stup.« Joscelinov majordom, koji je nadgledao gozbu, pogurkao ga je u znak upozorenja. »Odi proliti mast iz one zdjele. I požuri.«

Posramljen i spušten na zemlju, Brunin se naklonio i pohitao učiniti što je majordom zatražio, a misao o traženju buduće žene već je bila zaboravljena.

* * *

»Obećaj da ćeš nam reći kakav je osjećaj«, Marion je šapnula Sibbi. Žene su se povukle u spavaću sobu kako bi pripremile mladenku za njezinu prvu

bračnu noć. Sibbina crvena haljina bila je pažljivo očetkana i prebačena preko vješalice, a pojas, ukrašen biserima i granatima, već je bio spremljen u njezinu škrinjicu za nakit. Stajala je bosonoga u svojoj lanenoj spavaćici, a ovratnik i manšete bili su ukrašeni grimiznim svilenim vrpcama.

»Neću vam ništa reći«, odvratila je Sibbi oštro, a obrazi su joj porumenjeli od ljutnje. »To se vas ne tiče.«

»Ali želim znati je li to ugodno ili bolno«, uvrijeđeno će Marion, kao da je njezino pitanje bilo posve uobičajeno, a Sibbi se bezveze ljuti. »Sigurno boli kad ima krvi...«

»Pusti je na miru«, prasnula je Hawise. »Zar nemaš nimalo obzira?« Marion je napućila donju usnicu. »Pa samo sam pitala...« »E, pa nemoj pitati. Kako bi se tebi svidio takav razgovor uoči prve bračne noći?« Marion se uvrijeđeno pokupila, a Hawise je zagrlila sestru. »Nemoj dopustiti da te

ona uzruja«, rekla je. »Nisam uzrujana«, rekla je Sibbi gledajući za Marion. »Ali mislim da ona jest.« Starije žene su se uzvrtjele oko Sibbi, češljale joj kosu sve dok se nije naelektrizirala,

a vlasi stale lelujati iznad njezine glave. Kosa joj nije bila pretjerano sjajna, ali bila je bujna, snažna i puna života.

111

»To je zdrava kobila«, Hawise je začula gospu Mellette kako govori Bruninovoj majci. »Doduše, otac bi joj mogao biti plemenitijeg roda, ali čini se da će ona rađati snažne potomke, a njezin bi miraz doista bio koristan.«

Hawise se okrenula i sijevnula prema Mellette, ali dočekao ju je pogled oštar poput razbijena stakla. Eve FitzWarin izgledala je prestrašeno, s rukama u krilu poput opatice... jedino su joj šake bile stisnute toliko da su joj zglobovi pobijeljeli, umjesto da su sklopljene u spokoju.

Stigao je i mladoženja, praćen valom prostih šala koje su zbijali muški uzvanici. I on se razodjenuo, ostavši samo u košulji koja mu je sezala do koljena. Sa svih se strana čulo muško, grubo zadirkivanje. To je bio tradicionalni dio svakog vjenčanja, ali i prava muka za nevjestu i mladoženju. Svi su se nagurali u njihovu odaju kako bi svjedočili činu polijeganja mladenaca u postelju u kojoj će oni činiti svoju dužnost. Herefordski biskup je svečano blagoslovio postelju i mladence, nakon čega su žene razmaknule pokrivače i smjestile Sibbi među plahte. Taj trenutak pristojnosti naprasito je prekinut kad su mladići podigli Hugha i bacili ga na krevet pokraj mladenke. Madrac je naglo utonuo i poskakivao, pri čemu je nekoliko pera poletjelo u zrak, popraćeno glasnim zveckanjem. Brzim pregledom madraca ustanovljeno je da su za užad kojom se podupire madrac privezana zvonca za tovarne konje.

Hawise se okrenula prema Bruninu ljutico ga pogledavši. »Sad znam zašto si jučer išao u grad«, prosiktala je.

Brunin se pravio uvrijeđenim i nevinim. »Išao sam obaviti neke posliće za tvog oca, a usput sam kupio zvonca za remenčiće za mojeg sokola.«

»Ne laži, znam da si ti.« Uputio joj je lukav smiješak, a ona ga je lagano gurnula. Brunin je htio stati ustranu

kako bi je izbjegao, ali pritom je zagazio na Marion. Marion je istog trena zaskvičala i pretvarala se da je silno boli. Brunin ju je morao otpratiti do prozorskog sjedala. Najprije je sama trljala stopalo, a onda je naredila Bruninu da to čini. Hawise je samo zakolutala očima - i na Brunina i na Marion. Pomislila je kako Marion neprestano trepće i ponaša se kao bespomoćna curica, a muškarci svaki put na to padnu.

Raširenih ruku, Joscelin je stao voditi ljude van iz sobe, da nevjesta i njezin raščupani mladoženja mogu ostati sami. Poželjevši im sreću, Sybilla je navukla zastore oko kreveta, kako bi odvojila par od ostatka svijeta, a pritom su opet zazveckala zvona. Zvuk je dopirao i iz teške tkanine zastora.

»Davao sam ti previše slobodnog vremena«, promrljao je Joscelin Bruninu, a u glasu mu se osjetila i blaga ljutnja i smijeh.

»Podsjeti me da ti sutra zadam više posla.« Pustio je da ispred njega prođu gospa Mellette i Eve. Mellette je oštro pogledala Brunina i Marion na prozorskom sjedalu, ali nije ništa rekla. Hawise je otišla sa Cecily, ali je prije toga s negodovanjem pogledala u par na prozoru.

»Hoćeš li da te nosim?« Brunin je upitao Marion jer su svi polako napuštali spavaću sobu mladenaca.

Odmahnula je glavom. »Ne, mogu sama... samo bih se htjela oslanjati na tebe.« Brunin je bio siguran da je nije jako nagazio, ali godio mu je način na koji ga je

gledala; kao da je snažan i muževan, a ona nježna i krhka. To je ublažilo rane koje su mu zadavali bakini oštri pogledi. Prislonila je svoje podatno, vitko tijelo uz njegovo, i odmah ga je zapahnuo miris sandalovine s njene haljine. Zagrizavši donju usnicu, napravila je

112

nekoliko vrlo opreznih koraka, a zatim je povukla Brunina ustranu kako bi propustili ostale da prođu ispred njih.

»Misliš li da će Sibbi zatrudnjeti nakon ove noći?« upitala ga je. Brunin je nelagodno slegnuo ramenima. »O tome će Bog odlučiti.« Nadao se da

Marion neće započeti sa svojim uobičajenim pričama. U tom se trenu okrenula prema njemu, stavila dlanove na njegova prsa i zagledala

mu se u oči. Zjenice su joj bile raširene kao u tigrice koja vreba svoj plijen, toliko da joj se šarenice gotovo nisu ni vidjele. »Možda jednog dana nas dvoje budemo u toj sobi«, šapnula je hrapavim glasom. »Večeras je bilo puno razgovora o vjenčanjima. Tvojoj se baki sviđam. Znam da joj se sviđam.«

»Sumnjam da se mojoj baki itko sviđa«, odvratio je Brunin i zašutio kad se Marion još više približila. Osjetio je njezinu haljinu na svojim bedrima i tek nagovještaj njezine noge, i istog se trena ukrutio. Zagrlila ga je oko vrata, stala na prste i polizala mu vrat poput mačke. »Želiš li me poljubiti?« šapnula je. »Ako želiš, možeš.« Zatvorila je oči i podignula lice prema njemu.

Brunin je znao da je to opasno, da se igraju vatrom, ali razum je bio jedno, a čari njezinog propupalog tijela nešto sasvim drugo. Zagrlio ju je oko struka, koji je bio toliko tanak da su mu se prsti gotovo spajali na leđima.

Oprezno je prislonio svoje usne na njezine. Marion je naglo otvorila oči i na sekundu se skamenila. A potom, kao da je nestala prepreka i sve se u njoj otvorilo i rastopilo. Razmaknula je svoje usnice pod njegovima i ispustila mekan zvuk iz grla. Cijelo joj je tijelo bilo poneseno valom uzbuđenja. Usnice su joj imale okus slatkog vina koje je maloprije pila i bile su mekane poput jastučića. Oprezno i polako klizio je rukom prema gore. Osjetio je nježno uzdizanje i spuštanje rebara i vrućinu koju je isijavalo njezino tijelo kroz haljinu. Nije imao velikog iskustva sa ženama, ali nije baš bio ni potpuna neznalica. Jedna od sluškinja u dvorcu Hereford bila je »dobra prema njemu«, a u vojnom pohodu na Wallingford upoznao je peračicu rublja koja mu je pokazala nekoliko trikova. Rekla mu je da samo dječaci navale poput gladnih pasa koji se dočepaju kosti. Iskusni muškarci, pak, znaju da se pravo zadovoljstvo pronalazi ne žureći.

»Oh«, rekla je Marion. »Oh.« Čvršće je stisnula Brunina oko vrata. Prekinuo ih je zvuk užurbanih koraka na stubama. Odmah su se razdvojili i dočekali

uljeza zadihani s izrazima krivnje na licu. Bila je to Hawise, a i ona je bila zadihana - u njezinom slučaju od hitrog penjanja stubama. Izraz na njezinom licu ugasio je Bruninovu požudu učinkovitije nego vjedro ledene vode.

Marion je podigla bradu i uputila Hawise samozadovoljan i sažalni smiješak. »Nas tražiš?« Oblizala je usnice.

Hawisein je pogled mogao rezati staklo. »Brunina traži baka, a ja sam rekla da ću otići po njega«, oštro je odvratila. »Ionako ne biste smjeli biti ovdje.«

Marion je uzdahnula, kao da ima posla s idiotom. »Nemoj me tako gledati, nismo radili ništa loše.« Podigla je haljinu iznad gležnjeva da ne zapne o nju dok silazi stubama, progurala se pokraj Hawise i stala se spuštati stubama, a korak joj je bio lak kao u planinske koze, bez ikakvog znaka ozljede. »Brunine, radije požuri«, doviknula je umilnim glasom. »Traži te baka, a njezina ljutnja je sigurno važnija nego Hawiseina.«

»Nisam ljuta«, sijevnula je Hawise. Naglo se okrenula, s namjerom da pode za Marion, no nije bila vješta s haljinom kao ona. Bila joj je to najbolja haljina, ali sastojala se od nekoliko metara tkanine. Stala je na njezin rub, spotaknula se i bila bi pala

113

naglavačke niz stube da Brunin nije skočio i uhvatio je. Gotovo ju je bolno zgrabio za ruku i gurnuo uza zid stubišta, pritisnuvši je svom težinom da oboma održi ravnotežu. Ubrzano dišući, zurio je u nju i ona je zurila u njega. Odjednom je ponovno bio tvrd kao stijena, ali ovaj je put bio dovoljno razuman i odmaknuo se.

»Hvala.« Ne gledajući u njega, poravnala je haljinu i protrljala se po ruci. »Ljubili ste se, zar ne?«

»Pa što?« odvratio je obrambenim tonom. »Svi se ljube na vjenčanjima.« »Da, ali već postoje nagađanja o tebi i Marion.« »Ne, postoji samo zadirkivanje.« »A zadirkivanje vodi nagađanju i glasinama.« Spuštala se stubama, a Brunin je

hodao odmah iza nje. U podnožju se naglo okrenula prema njemu. »Zar doista želiš nju za ženu?« upitala je oštro.

»Nikad nisam rekao da želim nju za ženu«, odgovorio je, već pomalo razdražen. »A zašto si je onda poljubio?« »Zato što se to činilo zgodnim u tom trenutku«, odrezao je. »Nakon onog što se

dogodilo između tebe i de Lyslea u Shrewsburyju, prigovaraš mi zbog najobičnijeg poljupca?«

Hawise se sva zarumenjela. »Pretpostavljam da ćeš mi nabijati tu grešku na nos kad god uhvatiš priliku?«

»Neću, ali nisi poštena.« Sijevnula je pogledom na njega, ali već se u idućem trenu njezin izraz lica smekšao, a

usnice su joj se gotovo razvukle u smiješak. »Da, vjerojatno nisam poštena«, rekla je, »ali ne bih te voljela vidjeti kako praviš budalu od sebe kao što sam ja napravila.« Okrenuvši mu leđa, ušla je u dvoranu.

Brunin je odmahnuo glavom, posve zbunjen. Osjećao se kao da ga je pogodilo nekoliko kratkih, ali divljih oluja, jedna za drugom... a činilo se da ih stiže još. Uspravio se i ušao u dvoranu gdje se živahan razgovor potaknut vinom nadmetao s moćnom glazbom gajdi i tamburina. Potražio je baku.

Razlog zbog kojeg ga je Mellette tražila bio je vezan uz ono što se maloprije dogodilo i postavila mu je ista pitanja kao i Hawise. Brunin joj je odgovorio na isti način, a što je ona više zapitkivala, to je Brunin manje odgovarao. Da, Marion je bila lijepa i krotka - kad bi joj se prohtjelo. Ne, nije joj se udvarao. Samo je bio obziran nakon što joj je stao na nogu. Ne, gospodin Joscelin i gospa Sybilla nisu dali naslutiti da razmišljaju o njihovom spajanju.

»Nevjerojatno je koliko se brzo oporavila«, primijetila je Mellette gledajući Marion ispod oka kako cupka pokraj stola, ravno u rasplesani krug u središtu dvorane. Pogled joj je pao na Hawise, koja je također zaplesala. Kao i obično, bakrene su joj kovrče pobjegle iz pletenice i plesale skupa s njom dok se vrtjela i poskakivala. »Takve djevojke donose nevolje«, rekla je, ali njezina je izjava bila dvosmislena jer se nije moglo odrediti u koju od tih dviju djevojaka gleda.

»Moja majka želi saznati više o maloj de la Bruere«, rekao je FitzWarin Joscelinu.

»Zanima je bi li ona bila prikladna supruga.« Bio je treći dan proslave Sibbina vjenčanja. Muškarci su se vratili iz cjelodnevnog

lova i opuštali su se ispred ognjišta u dvorani. Žene su bile na katu, u dnevnoj odaji.

114

Čavrljale su nad svojim vezom, slušale pjesmu ministrela i obasipale mladenku svakojakim dobronamjernim savjetima.

»Kome?« Joscelin je ispružio noge prema vatri i izvadio trn iz hlača. »Ima na umu jednog od mojih mladih sinova.« Joscelin je slegnuo ramenima. »Njezini posjedi su skromni, ali profitabilni, i dobrog

je podrijetla.« »A kakva je po prirodi?« Joscelin je najedanput postao oprezan. »To ćeš morati pitati moju ženu.« »I hoću, ali što ti kažeš?« Joscelin je nekoliko trenutaka šutio, a kad je progovorio, pomno je birao riječi.

»Marion će biti savršena družica jednom od tvojih sinova ili će ga, pak, odvesti u propast, ovisno o tome u kakvu će se osobu razviti. Navršila je četrnaestu, i prema zakonu je zašla u godine kad se može zaručiti, ali još uvijek je dijete sudeći po njezinom stupnju zrelosti. Odluka će ovisiti i o samoj Marion. Kao što već znaš, Sybilla želi da djevojke imaju pravo glasa kad se budu odabirali njihovi partneri.«

»To je opasno.« »Ništa opasnije od odluke koja isključuje njihovo mišljenje«, usprotivio se Joscelin.

»Ako u početku postoji privlačnost, onda ta veza ima potencijal rasta. Ako posadiš sjeme u pravu zemlju, žetva će biti bolja nego ondje gdje tlo nije prikladno. A kao onaj koji žanje, moraš promatrati i biti marljiv. Mislili smo da bi Hugh de Plugenet bio idealan za Sibbi. Stoga smo poticali, vodili, ali nismo navaljivali.« Nasmiješio se. »I, naravno, zanimali su nas posjedi koje je de Plugenet odvojio za nju.«

FitzWarin je proučavao odšiveni šav na svojoj čizmi. »Dakle, tlo zasad nije kultivirano, ali ima potencijala«, rekao je, ali više samome sebi nego Joscelinu. Vrtio je pehar u ruci, utonuvši u svoje misli na nekoliko trenutaka, a potom ga je odložio. »A mene zanima Bruninova budućnost. Vidim da si zavolio tog momka, a prema onome što sam vidio, prevalio je dalek put od preplašenog zeca kakav je bio kad sam ti ga tek poslao. Kao hodočasnik odavde do Jeruzalema.«

Joscelinu su se oči smiješile. »Znam što ćeš reći.« »A ja znam što ćeš odgovoriti... da je ona tvoja najmlađa kći, da još nije dovoljno

zrela i kad stigne trenutak, ona će sama odlučiti.« »Ako si razvio sposobnost čitanja mojih misli, onda ću ih morati bolje čuvati«,

nasmijao se Joscelin. »Sve su te riječi koje si mi stavio u usta istinite i nećeš me moći nagovoriti da ih zamijenim drugima.«

»Znam. Ipak, zamolit ću te da razmisliš o braku između Hawise i Brunina. Ne odmah, jer si rekao da ti i Sybilla nećete navaljivati, ali vodite i potičite.«

Joscelin se zamislio. Brunin i Hawise su se dobro slagali. Ponašali su se vrlo opušteno i prijateljski jedno prema drugome. Čak i kad bi se posvadili, što je bilo rijetko, brzo bi se pomirili. Ali to su bili dječak i djevojčica, a ne muškarac i žena. Doduše, u posljednje je vrijeme osjetio napetost između njih dvoje. Možda je to samo dio njihova sazrijevanja, ali Sybilla je imala bolji instinkt što se toga tiče. Osim toga, brojni su faktori ovdje bili uključeni. Hawise pripada polovica golemog nasljedstva. Bruninu će status porasti oženi li se s Hawise, ali njezin će položaj ostati isti. Ako se usprotivi tom braku, riskira savezništvo i prijateljstvo, a ne treba zanemariti činjenicu da je Bruninova baka kraljevske krvi.

115

»Razmislit ću o tome«, rekao je Joscelin, »ali to je sve što ti zasad mogu ponuditi.« »Onda sam zasad zadovoljan«, odvratio je FitzWarin i natočio si još vina.

116

15

Svibanj, 1155

Joscelin je proveo dan u lovu u šumama što okružuju Ludlow i sada je jahao kući ispunjen slatkim umorom. Već dugo nije osjećao takav optimizam. Na stablima je propupalo proljetno lišće, a njihova je nježnozelena boja isticala blistavo nebesko plavetnilo. Bio je to dan koji je trebalo opjevati; dan za dušu.

Stjepan je umro u listopadu 1154., a Henrik je tijekom božićnih blagdana okrunjen za kralja. Navršio je dvadeset i drugu i bio je u punoj snazi mladosti, ali je uz to posjedovao i mudrost i oštroumlje čovjeka trideset godina starijeg - a upravo je to bilo potrebno da pokori Crkvu i velikaše svojoj volji. Sklapanje mirovne nagodbe bilo je jedno, a briga o tome da se izvršavaju njegove naredbe nešto posve drugo. Bilo je još prerano, ali Joscelin je sve svoje nade položio u blistavu točku nad horizontom i samome sebi dopustio da vjeruje u to da će ostarjeti u miru.

Joscelin i njegova pratnja dojahali su do mosta koji je vodio preko rijeke, ali prije nego što ga je prešao, Joscelin je zastao i zagledao se u Ludlow. Sunčeva je svjetlost obasjavala kameni dvorac i kupala u nježnozlatnoj boji koja je gdjegdje bila tamnija zbog igre svjetla i sjene. Na južnoj su strani bile postavljene skele jer su u tijeku bili sitni popravci. Osjećao je dovoljno sigurnosti da se upusti u takve radove. Naime, Gilbert de Lacy i Hugh od Wigmorea se u posljednje vrijeme nisu pojavljivali. Pritajili su se, pomislio je Joscelin, i čekaju što će Henrik odlučiti o raznim mjerama mirovne nagodbe.

Na površini rijeke praćaknula se riba i raspršila roj voden-cvjetova, a zatim je pljusnula natrag u vodu pri čemu su joj ljuske zaljeskale na suncu. Malo dalje uz rijeku gradski dječaci bacali su kamenčiće u vodu i hrvali se, pokušavajući smočiti jedan drugoga. Vidjevši njihovu igru, Joscelin se nasmiješio, zacoktao jezikom svome konju i odjahao prema dvorcu.

Kad su ušli u zidine dvorca, odmah je shvatio da imaju posjetitelje. Konjušar je upravo odvodio zlaćanu kobilu, čije je sedlo bilo ukrašeno dvostrukim redom srebrnih zvončića. Dio zadovoljstva nestao je s Joscelinova lica. Htio se ispružiti na stolici i odmoriti u društvu svoje žene, s peharom vina u ruci, ali prepoznao je konja i znao je da će morati odgoditi svoje opuštanje.

»Ovdje je grofica od Hereforda«, rekao je Brunin upitnim tonom dok je silazio s Jestera. I on je prepoznao kobilu.

»Da.« Joscelin je prikrio svoj izraz lica. Cecily nije javila da namjerava doći u posjet. Rogera nije bilo, jer bi inače u dvorištu bilo još konja.

»Odnesi jelene u kuhinju«, rekao je Bruninu, »a zatim se vrati k meni.« »Da, gospodaru.« Brunin je primio natovarenog konja za uzde i poveo ga preko

dvorišta. Preko podloge od filca koja je prekrivala sedlo visjela su dva mrtva jelena. Najedanput više nisu izgledali kao plodovi uspješnog lova, već kao znaci nevolje. Duboko uzdahnuvši, Joscelin je provukao prste kroz kosu i potražio svoju ženu i pokćerku.

U dnevnoj odaji vladao je popriličan metež; ondje su se okupile žene iz njegovog

kućanstva i žene koje su stigle u Cecilynoj pratnji. Sve su odreda čavrljale i komešale se

117

jer je trebalo raspakirati prtljagu i namjestiti slamarice. Podsjetile su Joscelina na jato kokoši koje u suton juri u kokošinjac. Nešto je slutilo na zlo. Ovo nije posjet iz hira; činilo se da Cecily planira ostati duže. Vrata spavaće sobe bila su čvrsto zatvorena, iako su ih tijekom dana obično držali otvorenima kako bi nesmetano ulazili i izlazili iz soba. Joscelin je zastao pred njima, obuzet iznenadnim i budalastim porivom da se hitro okrene i vrati muškarcima u dvoranu. Ali potom se pribrao. Bila je to i njegova soba, a gdje muškarac može imati autoritet ako ne u vlastitoj spavaćoj sobi? Uspravio se i rukom se primio za kvaku.

Hawise je klečala pokraj ognjišta i kuhala začinjeno vino na plamenu. Sybilla je sjedila na postelji i jednom rukom grlila uplakanu Cecily.

»Što je?« Zatvorio je vrata, a glasno komešanje u susjednoj sobi pretvorilo se u tih i dalek žamor. »Što se dogodilo?«

Njegovo je pitanje potaknulo navalu novog ridanja u Cecily. Sybilla je lagano podigla glavu i pogledala ga u oči. »U Herefordu su se pojavili

problemi«, promrljala je. »Hawise, je li vino gotovo?« »Uskoro, mama.« »Kakvi problemi?« Joscelin je instinktivno položio ruku na dršku svog mača. »Problemi koji se ne mogu riješiti oštricom, osim ako ne želiš poći u rat protiv

novoga kralja«, ogorčeno je rekla Sybilla. Cecily je glasno šmrcnula. »Roger je dobio naređenje da mora predati...«, zastala je.

»... da mora predati svoje dvorce u Herefordu i Gloucesteru kralju Henriku.« Joscelin je zinuo od čuda. »Molim?« Cecily je samo odmahnula glavom i zarila lice u

lanenu krpicu koja je već bila natopljena suzama pa je Sybilla morala nastaviti. »Navodno je to u skladu sa sporazumom koji su svi potpisali u Winchesteru«, rekla je. »Svi posjedi vraćaju se onima koji su bili njihovi vlasnici u vrijeme kad je vladao kraljev djed, a utvrde koje su izgrađene nakon toga trebaju se srušiti.«

»Znam koji su uvjeti tog sporazuma«, trpko će Joscelin. »Ali zacijelo ima prostora za mala odstupanja. Roger i njegov otac bili su Henrikovi najodaniji saveznici tijekom najmračnijih razdoblja proteklog rata. Henrik mu ne može oduzeti te posjede.«

Cecily je ispuhala nos. »Nije riječ samo o Rogeru...«, zadrhtala je. »Hugh Mortimer je također dobio naređenje da preda svoje dvorce - Cleobury, Wigmore i Bridgnorth. Roger kaže da... Roger kaže da će sklopiti pakt s njim i da će se boriti protiv kralja.« Suznim je očima pogledala u očuha. »Nikad ga nisam vidjela tako ljutitog. Bacao je pehare, stolice... čak je i mačem rasjekao našu svadbenu škrinju.«

Sybilla je ispustila preneražen zvuk. »Bio je izvan sebe od bijesa«, nastavila je Cecily, odmahujući glavom. »Mogao je to biti bilo koji dio pokućstva... A kasnije je počeo kašljati od silnog napora i morali smo pozvati liječnika.«

Joscelin je odšetao do prozora i zagledao se u uobičajene prizore i aktivnosti unutar zidina svog dvorca. Zamišljao je kako bi to bilo da iznenada stigne pismo s kraljevskih dvora u kojem se od njega zahtijeva da preda Ludlow kralju. Krv mu se sledila u žilama. Koja je cijena odanosti, gorko se zapitao. Pomislio je koliko je ironično da su Roger i Hugh Mortimer nakon toliko godina završili u istoj kaši, sa zajedničkim ciljem.

»Kune se da će ići u rat«, prošaptala je Cecily. »Ali bojim se za njega. Zdravlje mu nije najbolje, a ima neprijatelje iz prošlosti koji jedva čekaju da se urote protiv njega.«

118

Duboko uzdahnuvši, Joscelin si je natočio vina iz vrča što je stajao na škrinji. Otpio je gudjaj. Vino je imalo kiselkast okus, kao da se već počelo pretvarati u ocat. »Odjahat ću do Hereforda i razgovarati s njim, ako hoćeš.«

Cecily ga je pogledala očima prepunim zahvalnosti. »Molim te«, rekla je. »Možda će tebe poslušati.«

»Nisi ga smjela ostaviti«, prekorila je Sybilla svoju kćer. »Nisam imala izbora, mama.« Cecily je opet bila na rubu plača. »Naredio je da se

spakira moja odjeća i osedlaju konji. Ja nisam poput tebe. Ne znam se zauzeti za sebe... A da si vidjela njegov bijes...«

Sybilla je stisnula usnice i potapšala Cecily po leđima, kao da tješi svoju bebu koju muče kolike. »Umiri se sada«, rekla je. »Što je, tu je.« Opet je pogledala u Joscelina, a on joj je na licu vidio svu neizgovorenu ljutnju i zabrinutost. Gotovo je osjetio kako ga snagom misli požuruje da ispije vino i požuri u Hereford.

»Možda bi bilo drukčije da imamo djecu«, plakala je Cecily. »Znam da sam mu draga, ali ništa više od njegovih pasa i najmilijeg konja... Ne mogu ga vezati uz sebe ni ljubavlju ni dužnošću prema njegovim potomcima. Ne želi ni čuti o tome. Kaže da ću u slučaju rata u Herefordu biti sigurnija ovdje, u Ludlowu.«

Joscelin se opet okrenuo prozoru tako da mu ona ne vidi pogled. Ako Roger od Hereforda nije siguran, onda nije nitko.

Čim je ušao za Joscelinom u odaju Rogera od Hereforda, Brunina je zapahnuo kiseo

smrad bolesti i znoja. Roger je bio na nogama, ali sudeći po njegovom izgledu, trebao je biti u krevetu. Njegova crvena tunika pristajala je jarkocrvenim točkicama na jagodičnim kostima. Ostatak lica bio mu je bijel poput tijesta.

»Rogere, za Boga miloga!« Joscelin je naglo zastao, zaprepašten. »Bio bih vam zahvalan kad ne biste spominjali ime Božje uzalud«, odjeknuo je

milozvučni glas, a sa stolice pokraj ognjišta ustao je svećenik. »Gospodine...« Joscelin je požurio prema svećeniku, kleknuo na jedno koljeno i

poljubio mu biskupski prsten. Prepoznavši tanku i oštru figuru Gilberta Foliota, biskupa od Hereforda, Brunin je brzo učinio isto što i Joscelin. Biskup je lagano spustio glavu, pokazujući im tako da im daje oprost, a potom se vratio na svoje mjesto pokraj ognjišta.

»Prepostavljam da te Cecily poslala«, hrapavim je glasom rekao Roger, teško dišući. »Ne, nije, a ti bi trebao znati da si time što si joj spakirao prtljagu i vratio je majci

nanio uvredu meni, i to dovoljno veliku da bih te mogao napasti onoliko brzo koliko moj konj može galopirati«, oštro je rekao Joscelin. »Iako ti nisi u stanju za borbu. Vidio sam i ljepših leševa. Trebao bi biti u krevetu!«

Roger se naslonio na oslikanu škrinju koja je sa strane bila probijena. Brunin je mogao vidjeti kako mu cijelo tijelo podrhtava od otkucaja vlastitog srca i kako iz njega u valovima isijava vrućina. »Trebao bih«, složio se Roger, »ali neka sam proklet ako mi Henrik oduzme zemlju!« Znoj mu se svjetlucao na vratu dok je gutao slinu. »Za Cecily je bolje da sada bude s majkom. Nisam mislio nikoga uvrijediti.«

»I što ćeš učiniti, Rogere?« upitao je biskup i prodorno se zagledao u njega. »Uzeti oružje u ruke i poći u rat? Zar ti nije bilo dosta?«

»Ako dođe do toga, da. Nisam izdržao sve ove godine da bih na kraju spao na prosjački štap.«

119

Na Foliotovu se licu nakratko mogao vidjeti umor i razdražljivost, ali taj je izraz brzo nestao iza čvrsto stisnutih usnica. »Nećeš spasti na prosjački štap«, rekao je Joscelin. »Henrik želi vratiti dvorce Hereford i Gloucester, koji su bili u kraljevskom vlasništu prije nego što je Stjepan preuzeo prijestolje. Na temelju mirovne nagodbe u Winchesteru on ih ima pravo tražiti. To ne znači da se okrenuo protiv tebe.«

Roger je pokazao zube. »To svakako znači da se okrenuo protiv mene.« »Kako bi izgledalo da je oduzeo posjede svima koji su se borili na Stjepanovoj strani,

a tebi pustio da zadržiš svoje?« biskup je raširio ruke kao da propovijeda sa svojeg oltara. »Kralj mora pokazati da je pravedan.«

Roger je uznemireno zurio u Joscelina. »Reci mi da si mi došao pružiti podršku«, rekao je. »Reci mi da ćeš radije gorjeti u paklu nego dopustiti Hernikovim službenicima da priđu Herefordu na petnaest kilometara.«

Joscelin je zagrizao palac. Brunin je već poznavao tu njegovu naviku. Bilo je trenutaka, nakon što bi tjedne i tjedne proveli na bojnom polju, kad bi Joscelinovo meso bilo izgriženo do krvi. »Ti si moj zet i saveznik«, rekao je. »Naravno da ću ponuditi svoju podršku... ali ne u pobuni protiv kralja.«

Biskup Gilbert se sav ukočio čuvši prvi dio Joscelinove rečenice. No kad je Joscelin izgovorio i drugi dio, odahnuo je s olakšanjem. Roger se opet stao gušiti od kašlja.

»Pogledaj se, čovječe«, oštro mu je rekao Joscelin. »Treseš se u groznici. Sad se ne bi mogao izvući ni iz vreće brašna, a kamoli organizirati obranu dvorca. Kreneš li u rat, sve ćeš izgubiti. Ni meni se nimalo ne sviđa što Henrik čini... ali neću mu se usprotiviti.«

»Ha, a što ako te natjera da predaš Ludlow ?« siktao je Roger sjajnih očiju. »Na koncu, nije ni bio tvoj tijekom vladavine Henrika I, nije li tako? A Gilbert de Lacy ga uporno pokušava vratiti.«

»Nema smisla nagađati što bi bilo«, odrezao je Joscelin, blago zajapuren. »Kao što ni ovaj razgovor nema smisla. Da nisi izvan svake pameti zbog te groznice, dobro bih te ispljuskao.«

Roger je krenuo prema njemu podignutih šaka, ali nije napravio ni dva koraka: stropoštao se poput nastrijeljenog jelena. Joscelin je skočio da ga uhvati i u zadnji ga je tren uspio pridržati. »Brunine, potrči pronaći liječnika«, zapovjedio je.

»Dobro sam«, zahroptao je Roger. »Ništa mi nije.« »Da, a ja sam Helena od Troje«, odvratio je Joscelin noseći Rogera u krevet. »Kosti

koje dajem svome psu imaju na sebi više mesa nego što ti imaš na svojima. Ne možeš se boriti protiv Henrika, previše si bolestan«, dodao je. »A ja neću to učiniti umjesto tebe. Ugasi svoju ljutnju i ponos jer će te uništiti.«

Roger je zatvorio oči. Trepavice su mu bile slijepljene od sluzi i krmelja. »Misliš li da to išta znači umirućem čovjeku?«

»Isuse Kriste, pa ne umireš, a čak i da umireš, važno je ono što si činio za života«, oštro će Joscelin. Roger se okrenuo prema zidu i odbio govoriti, a Joscelina je obuzimao osjećaj bespomoćnosti i straha.

* * *

Roger je konačno zaspao, umotan u pokrivače kao gusjenica u kukuljicu, nakon što

mu je liječnik dao sredstvo za smirenje i natjerao ga da popije malo vina s đumbirom.

120

»Drago mi je da ste došli«, reče biskup Joscelinu kad su sjeli pokraj ognjišta u susjednoj odaji.

»Već ga dva dana pokušavam urazumiti, ali nije me htio ni poslušati.« »Nije se činilo da sluša ni mene«, ogorčeno je rekao Joscelin. »Oh, slušao je. Očekivao je od vas da ćete zauzeti njegovu stranu u ovome - to je

dijelom i razlog zbog kojeg vam je poslao svoju ženu. Mislim da se nadao da ćete dojuriti ovamo poput razjarena bika i inzistirati da pođe u borbu protiv Henrika. Beskrajno sam vam zahvalan što niste tako postupili.«

Joscelin je progunđao. »Čak i kad bih naginjao tome, nadam se da bih se ponašao razumnije nego on. Nezadovoljni su mnogi kojima je oduzet položaj nakon što su ga tako dugo gradili. Roger je tek drvo u golemoj šumi. Ako želimo imati mir, tada moramo biti spremni na kompromise.«

»Drago mi je da to gledate na taj način, gospodine«, rekao je biskup. »Možda si to mogu priuštiti.« Joscelin se zamislio. »Kao što je Roger rekao, kad bi mi

zapovjedili da predam Ludlow, tada možda ne bih bio tako razuman.« Biskup mu je uputio znakovit pogled. »Znate da je Hugh Mortimer dobio naredbu da

preda Cleobury, Wigmore i Bridgnorth?« »Znam, Cecily nam je rekla. Boji se da će se Roger udružiti s njim i da će pokrenuti

pobunu.« »Zbog toga se i ja brinem«, rekao je biskup, »ali osim što je posve jasno da bi to bila

borba s vjetrenjačama, zdravlje mu neće dopustiti da se upusti u sukob s kraljem.« Joscelin i biskup su se pogledali u oči. Nijedan nije trznuo na ono što je vidio u očima

onog drugog. »On se bori protiv nečega što je neizbježno«, tiho je rekao biskup. »I dobro zna, iako

to neće još priznati, da će se uskoro morati pomiriti s tim. A možda je i zbog toga poslao ženu u Ludlow.« Foliot je pogladio svoju svećeničku halju od tamne vune. »Budući da Roger nema nasljednika, njegove će posjede naslijediti mladi brat. Ali mislim da njegov brat neće dobiti grofovsku titulu.«

Joscelin je začuđeno podignuo obrvu. Gilbert Foliot imao je vrlo raširenu mrežu špijuna i sakupljača informacija. Joscelin je znao da je posve uzaludno pitati ga otkud nešto zna. Biskupov bi odgovor bio blagi, čelični osmijeh i promjena teme. »Zar se niste malo prenaglili?« upitao je Joscelin.

»Ne«, odvratio je Gilbert ozbiljnim tonom, »vjerujem da nisam.«

121

16

Hawise nikad nije bila bliska sa Cecily. Kad se ona rodila, Cecily je već bila udana za Rogera FitzMilesa. A sada su hodale jedna pokraj druge. Najstarija i najmlađa Sybillina kći vraćale su se iz herefordske katedrale gdje su išle zahvaliti Bogu na Rogerovu čudesnom oporavku. Izliječio se, nasuprot svim očekivanjima, i sada se spremao poći k Henriku da mu izrazi odanost.

Hawise je čula majku iza sebe kako nešto mrmlja Marion i ostalim ženama. Sybilla je inzistirala da pođu u Hereford. Nije namjeravala dopustiti Rogeru da se riješi žene na tako hladan način. Kad je stigla u dvorac i uvidjela ozbiljnost zetove bolesti, preuzela je vođenje dvorca, predano i energično kao što je činila i u Ludlowu, i pustila Cecily da se brine o svom mužu.

Hawise je vrtjela krunicu u rukama dok su se približavali dvorcu. »Hoćeš li sada ostati u Herefordu?« upitala je polusestru.

Cecily se zamislila. »To ovisi o Rogeru«, promrmljala je, pogledavši brzo preko ramena kako bi se uvjerila da je majka nije čula.

Hawise se namrštila. »Hoćeš reći da bi te opet mogao poslati od kuće?« Cecily je uzdahnula. »Da, moguće je. Naša ga majka poznaje otkad je bio dojenče i on

je poštuje. Poštuje i mog očuha, ali nisam sigurna je li to dovoljno da ga zaustavi u njegovoj namjeri.«

»A tebe?« upitala je Hawise jer je Cecily izostavila sebe iz te priče. »Zar ne poštuje i tebe?«

»Da, na svoj način«, rekla je beizražajno. »Nikad me nije udario, niti mi je zamjerio što nisam mogla zanijeti. Ne liježe s kurvama - barem ne pod našim zajedničkim krovom - i ophodi se prema meni s najvećim poštovanjem kad smo okruženi ljudima. Ali je ravnodušan. Njegovi psi dobivaju od njega više pažnje nego ja - a na sličan način i ja obavljam vlastitu dužnost. Samu sebe tješim time da sam grofica od Hereforda i da mogu nositi svilu kad god mi se prohtije.« Njezine oči boje lješnjaka bile su prepune jada.

Hawise se sjetila majčine beskrajne odlučnosti da ona i Sibbi imaju pravo glasa pri odabiru muža. »Zar ti mama nije dopustila da sama odabereš muža?«

Cecily je odmahnula glavom. »Moj otac nije bio tako otvoren prema tome kao što je tvoj. Katkad bi uspjela utjecati na njega da promijeni mišljenje, ali jednom kad bi nešto odlučio, nije bilo šanse da popusti... A htio je da se udam za Rogera jer je on bio sin njegovog najboljeg prijatelja i imao je veliko nasljedstvo.« Sažalno je pogledala u Hawise. »Čak i uz izbor, tako stvari idu u životu - to ćeš i sama otkriti.«

Stražari su ih pozdravili na ulazu u dvorac. Na gradskim je vratima jedan svećenik dijelio kruh prosjacima i nesretnicima, a Cecily im je bacila punu šaku novčića, potičući ih da mole za svog gospodara. »Rogeru još nije dobro«, rekla je Hawise, »ali ne odustaje od svoje namjere da pode kralju u Wallingford.«

»Hoće li se odreći svojih dvoraca?« »Nema izbora, osim ako ne želi da mu ih se silom oduzme. Kralj mu ih možda vrati,

još za života, ali po pravu nasljedstva.« Cecily je čvrsto stisnula usnice. »Kaže da bi se zaredio. Ali što je onda sa mnom? Ja ne želim postati opatica. Ako me ostavi radi samostana, ne mogu ostati u Herefordu, niti bih htjela da me sažalijevaju u Ludlowu.«

122

»Nitko te neće sažalijevati!« izjavila je Hawise razrogačenih očiju. »Neće nitko, vjeruj mi!«

»Neće?« Cecily joj je uputila ciničan osmijeh. »Onda možda trebam pobijediti vlastiti ponos.«

»Što mama kaže na to?« Cecily je još jednom pogledala preko ramena. »Nisam joj rekla. Ni ne trebam. Osim

ako se Roger ne predomisli, uskoro će to postati općepoznata vijest.« »Žao mi je«, rekla je Hawise, osjećajući se nedoraslom svemu tome i poželjevši da je

negdje drugdje. »I meni je«, rekla je Cecily. Dvorište je bilo prepuno vitezova i vojnika koji su se pripremali za polazak u posjet

kralju. Hawise je među njima ugledala Brunina. Jedan od starijih štitonoša iz Hereforda htio se s njime nadmetati u borbi kopljem, ali Brunin je odmahnuo glavom i nije htio surađivati.

»Hajde«, smijao se štitonoša i stao glasnije navaljivati. »To ti je dobra vježba, a dame vole predstavu!« Bacio je kratak pogled prema ženama. Bio je to zgodan mladić, svijetle kose, krupan i snažan.

Brunin ga je samo kratko pogledao. Štitonoša je dograbio koplje koje je bilo naslonjeno na zid i bacio ga na Brunina. Brunin ga je uhvatio i nevoljko zauzeo obrambeni položaj. Štitonoša je uz povik skočio na njega. Bruninov pokušaj da zaustavi napad bio je nespretan i zaradio je oštar udarac u zglobove prstiju.

Dvojica pobočnika koja su bila u Sybillinoj pratnji su zastala i promatrala borbu prekriženih ruku i osuđivačkog izraza lica. »Šteta za tog momka«, rekao je prvi nakon nekoliko trenutaka pokazujući glavom na Brunina. »Ako ga sad gledaš, rekao bi da nema ni trunke sposobnosti, ali već sam ga vidio kako vježba s gospodarom. Brži je od lastavice u letu.«

»Čuo sam da je trebao završiti među redovnicima«, rekao je drugi, pokazavši na Brunina koji je primio udarac u rebra. »Pogledaj ga. Razumio bih da nikad nije baratao kopljem, ali ne sada.«

Dvojica su muškaraca odmahnuli glavom. »Reklo bi se da je prestrašen.« »Vjerojatno. Viđao sam već kako strah čini muškarce nespretnima, poput medvjeda

kojima su izgorjele šape.« Hawise je gledala Brunina kako se izmiče štitonoši. Usnice su mu bile čvrsto

stisnute, a pogled bezizražajan. Primivši nekoliko udaraca u ruke i tijelo, stao je uzmicati, ali ga je štitonoša nemilosrdno stjerao uza zidine dvorca.

Hawise se pitala ima li istine u onome što su pobočnici maloprije govorili. Sigurno nema. I ona je vidjela Brunina kako vježba s njezinim ocem i znala je za što je sve sposoban... Ali to je bilo s njezinim ocem, u Ludlowu. Nije znala zašto je njegova izvedba sada bila toliko nespretna, jer više nije bila sigurna u to koliko ga poznaje. Opušten prijateljski odnos koji su imali u djetinjstvu promijenio se otkad su postali adolescenti. Njegova prisutnost izazivala bi nemir u njezinom želucu, iako u posljednje vrijeme nije tako često dolazio u ženske odaje. Kako se bližila njegova zrelost i viteštvo, tako je sve više vremena provodio u društvu muškaraca. Bili bi blizu jedno drugoga jedino za stolom, ili kad bi pratio Joscelina u ženske odaje. A čak je i tada bio dalek i pristojan. Pretpostavljala je da to ima veze s onim što se dogodilo na Sibbinu vjenčanju jer je bio

123

dalek i pristojan i prema Marion. Marion je to strašno živciralo. Najradije bi ga nogom opalila u cjevanicu. Možda je jednom to i mogla, ali sad više nisu bili djeca.

Brunin se povukao iz borbe bacivši koplje drugom štitonoši, koji ga je uhvatio prestrašena izraza lica.

»Kukavico!« dahtao je plavokosi štitonoša, ljutito. »Boriš se kao nespretno dijete!« Brunin je primio uvrede posve neutralna izraza lica. »Onda nisi nimalo na dobitku

ako se boriš protiv mene«, rekao je, pognuo glavu i otišao, a plavokosi je štitonoša ostao zijevati kao riba.

Nastupila je tišina. Prvi je pobočnik s gađenjem nešto promrmljao sebi u bradu, a drugi je prezirno i u nevjerici frknuo nosom. Drugi je štitonoša brže-bolje vratio koplje na mjesto, da ne bi slučajno postao Bruninova zamjena. Plavokosi je mladić s gnušanjem odmahnuo glavom, stavivši ruke na bokove. »Podsjeti me da se ne borim na tvojoj strani dođe li do bitke!« povikao je za Bruninom. Brunin ga je ignorirao i nastavio hodati.

Hawise se osjećala kao da ju je netko pogodio u srce. Htjela je povikati plavokosom štitonoši da je u krivu, ali se suzdržala, u strahu da je njegovo zapažanje možda oštrije od njezinog.

»Brunine?« Joscelin je prekrižio ruke i naslonio se na vrata malenog predsoblja koje

je bilo dodijeljeno njegovim štitonošama dok borave u Herefordu. Brunin je otresao slamu sa svojeg ležaja i smotao laneno sukno kako bi sve bilo

spremno za polazak. »Gospodaru?« Rastužio se jer je znao zašto je Joscelin bio ondje. »Što se poslijepodne dogodilo u dvorištu? Pogledaj me.« Brunin je nevoljko podignuo glavu i susreo se s Joscelinovim bistrim pogledom.

»Nisam kukavica, gospodaru«, rekao je napetim glasom. »Dobro znam da nisi, ali hoću vidjeti što ti je. Sybilla kaže da si se borio poput

nezrela dječaka u prvih danima obuke; a tako kažu i moji pobočnici. Ali ja znam da se ti možeš boriti protiv bilo kojeg odraslog muškarca iz moje pratnje.« Provukao je prste kroz kosu. »Iskreno, katkad je i meni teško boriti se protiv tebe.«

Brunin je porumenio zbog te pohvale pomiješane s prijekorom. »Nisam se htio boriti protiv njega.« Stavio je smotani ležaj na svoju opremu.

»Tako su mi rekli.« Joscelin se namrštio, zbunjen. »To nije prvi put da si se povukao. Moji ljudi kažu da si često takav u posljednje vrijeme. Ja to, doduše, nisam vidio, ali možda nisam obraćao pažnju. Što te koči?«

Brunin je spustio pogled. »Ništa, gospodaru.« »Onda razmisli.« Joscelin je sjeo na usku klupicu koja je stajala ispod puškarnice.

Sklopio je ruke među koljena i zagledao se u Brunina. »Učinio sam sve što sam mogao za tebe. Ne mogu ti pomoći ako ti ne pomogneš samome sebi.«

»Ne, gospodaru.« Tišina se otegnula, ali Joscelin je strpljivo čekao. »Što se dogodilo s Rogerovim

štitonošom?« upitao je mirno. Brunin je grizao donju usnicu. »Podsjetio me na mog brata... i Ernalta de Lyslea«,

polako je priznao. »Koga?« »Štitonošu Gilberta de Lacyja«, promrmljao je Brunin, osjećajući kako mu uši gore

od sramote, dok ga je Joscelin samo gledao stisnutih usnica. »Svi oni nalikuju jedan

124

drugome. Visoki, svijede puti, hvalisavi... Najprije...« Zastao je. »Najprije se nisam htio boriti zato što... zato što sam se bojao.« Bruninu je trebala silna snaga volje da to prizna i suoči se sa sivookim, prodornim pogledom.

Joscelin je kimnuo. »Nastavi.« »Ja...« »Rekao si najprije.« »A zatim... a zatim je moj strah nestao i znao sam da se moram maknuti.« Joscelin je prekrižio ruke i čekao. Brunin je oklijevao. »Zato što se više nisam bojao njega, već sebe«, konačno je

izgovorio. »Znam što bih mu učinio da sam pustio da stvar izmakne kontroli. Nazvao me kukavicom... i ja sam otišao, radije nego da riskiram da ga ubijem.«

»Razumijem.« Joscelin si je prislonio palac na bradu. »Zbog istog se razloga suzdržavaš i od borbe s partnerima u obuci u Ludlowu? Zato što se bojiš da će te nadvladati vlastiti bijes?«

Brunin je odmahnuo glavom. »Ne, gospodine.« Izraz lica mu se malčice razvedrio. »Nije isto, i nijedan me od njih ne podsjeća na Ralfa ili de Lyslea.«

»U čemu je onda problem?« »Poznajem većinu njihovih pokreta. Thomas nikad ne drži štit dovoljno uz tijelo, a

Rob uvijek zamahne prema nogama, ali tako da se potpuno izloži udarcu.« Pokazao je rukama. »Da hoću, lako bih ih ozlijedio. Postalo je prelako.« Bojažljivo je pogledao u Joscelina. »Ali s vama nije nikad tako. Znam da se ne moram pretvarati.«

Joscelin se zamislio. Dlanom je prekrio usta. Prema izrazu njegovih očiju, Brunin je pretpostavio da skriva osmijeh koji možda nije bio prikladan za taj trenutak. »Dakle, još uvijek sam onaj stari«, rekao je tiho, a potom se opet uozbiljio. »Čini mi se da moramo malo pojačati tvoju obuku. Ali također mi se čini da se moraš pozabaviti svojim demonima. Ja ne mogu učiniti više nego što činim. Ono što je ovdje«, kucnuo je kažiprstom po glavi, »jest na tebi da riješiš.«

»Znam, gospodaru.« Joscelin je kratko kimnuo, pokazavši time da je razgovor pri kraju. Oslonio se

rukama na koljena i polako ustao, napravivši namrštenu grimasu kad su mu zglobovi zaškripali. »Onda dobro«, rekao je. »Kad završiš ovdje, dođi u dvoranu. Imam još pregršt zadataka za tebe.« Uputio je Bruninu znakovit pogled. »Od svih štitonoša koje sam imao priliku obučavati, ti si predstavljao najveći izazov... i vjerojatno si najbolji. Upamti to.«

»Da, gospodaru.« Joscelin je otišao, a Brunin je završio s pakiranjem. No nije odmah otišao u dvoranu;

nekoliko trenutaka je samo piljio u zid, upijajući sve što mu je Joscelin rekao. Brunin je stajao u sjeni koju je stvarao dvorac Bridgnorth. Sunce je bilo tako jako da

je cijelo nebo pobijeljelo, a svaki je korak na spaljenoj stazi podizao oblak prašine. Henrik je poslao vojsku da uguši pobunu Hugha Mortimera pa je zemlja koja je okruživala njegov dvorac bila prepuna šatora i logorskih vatrica, redova konja i posječenog drveća koje će se iskoristiti za opsadne sprave. Stariji i mudriji, Brunin se nije previše nadao da će ovaj put rukovati katapultom. Da su bili u opsadnim trupama kod Cleoburyja, možda bi imao priliku, jer su se ondje odvijali ozbiljni sukobi prije nego

125

što se upravitelj dvorca predao. I Wigmore je bio pod opsadom i padale su oklade koji će od dvaju dvoraca prvi pasti. Brunin je stavio šiling na Cleobury.

»Mortimer će morati progutati ponos i pregovarati«, promrmljao je Joscelin. »Hvala Bogu da je Roger pristao predati Hereford. Nikad ga ne bi uspio zadržati... a ja bih bio u strašnoj situaciji u kojoj bih morao birati između odanosti svome rođaku ili odanosti svome kralju.«

Brunin je kimnuo, prekrižio ruke na prsima i nastojao izgledati mudro. Nije znao kako bi se ponašao da je do toga došlo i bilo mu je drago da gospodar Joscelin nije morao birati strane.

Roger od Hereforda je popustio Henrikovim zahtjevima, ali zbog nužde, a ne vlastitog izbora. Svi su mislili da će Roger umrijeti od groznice i gušenja kašljem koji su ga bili napali prije šest tjedana; nitko nije očekivao da će se oporaviti, ali se ipak oporavio. I ne samo to, već je učinio nemoguće i kleknuo pred Henrikom, predajući dvorac Hereford pod kraljevsku pasku.

Bilo je očito da je Roger još uvijek teško bolestan i da mu je prisilno odricanje od nasljednog prava na grofovski naslov slomilo duh. Njegove jagodične kosti nalikovale su oštrici noža, a oči su mu bile upale. Nikad nije bio krupne građe, ali njegova žilava snaga bila je u skladu s tjelesnim proporcijama. A sada je njegovo tijelo izgledalo kao kostur, s dubokim prazninama ispod rebara, a mišići i tetive bili su tek strune koje je netko pričvrstio na kosti. Neprestano je govorio o tome kako će se zarediti, a čak je i sada sjedio u svojem šatoru i molio s kapelanom.

Brunin je nakratko pogledao u šator u kojem je sjedio Roger i stisnuo šake kako bi osjetio snagu i vitalnost kako protječu njegovim mladim tijelom. Unatoč paklenoj vrućini i znoju što mu je kapao s vlasi na čelo, najednom se sav naježio. Kao da je slutio zlo. I dok su ga još uvijek prolazili trnci, oglasio se rog, triput zaredom, i svi su se okrenuli prema cesti s koje se uzdignuo golem oblak prašine i zamaglio horizont.

»Ne mogu vjerovati da se Hugh Mortimer predaje«, Ernalt de Lysle je iskrivio usta u

grimasu pa mu je lice izgledalo kao da je popio ocat. Bijesno je podbo konja, ali potom ga je morao zauzdati da ne bi pojurio.

De Lacy se okrenuo u sedlu i pogledao Ernalta. »Ima li drugog izbora?« rekao je s notom nestrpljenja u glasu. »Cleobury je pao, a samo je pitanje vremena kad će pasti i drugi njegovi dvorci. Samo se luđak usudi ići protiv kralja. Ponos ti ne daje kruha od kojeg bi mogao živjeti kad ti oduzmu sve drugo; vjeruj mi, momče, prošao sam to.«

Ernalta je obuzela vrućina. »Morat ćemo proći pokraj ljudi iz Ludlowa«, rekao je smrknuto. »Ne želim da me ismijavaju.«

De Lacy ga je pogledao kao da pokušava dokučiti zašto je to rekao. »Joscelin de Dinan je možda zadovoljan današnjim ishodom situacije, ali sumnjam da bi nekoga ismijavao«, rekao je. »Sigurno ne bi nakon što je njegov zet lišen velikog dijela svojih posjeda. Osim toga, koliko sam čuo, Roger od Hereforda neće još dugo biti na ovom svijetu. Joscelin de Dinan pleše na oštrici noža.«

»Ali i dalje posjeduje Ludlow.« »Zasad, ali to će se promijeniti.« De Lacyju je bilo jasno da bi mu udruživanje s

Mortimerom znatno otežalo preuzimanje Ludlowa. Ipak, čast ga je obvezivala da odgovori na Mortimerov poziv upomoć, zato što je čovjek bez časti vrijedan prezira, ostao mu je samo jedan izbor.

126

Ernalt se namrštio. »Hugh Mortimer bi vam zauzvrat trebao pomoći da zauzmete Ludlow.«

De Lacy je i sam razmišljao na taj način, ali čuvši to od svog štitonoše, zapitao se odakle mu takva gorljivost za nešto što se ne tiče njega osobno. Bio je uvjeren da se tu krije nešto više od odanosti. Činilo se da Ernalt i sam ima nešto protiv de Dinana.

Dok je Gilbert imao opravdanje za svoju mržnju, nije mogao pojmiti što je pokretalo Ernaltovu. »Ta zamisao svakako ima svojih prednosti«, rekao je, »ali važno je da budemo oprezni i djelujemo pažljivo. Nije pametno to odmah učiniti.«

»Znam, gospodaru, ali dok je grof od Hereforda bolestan i lišen svojih ovlasti, de Dinan nema nikoga značajnog na svojoj strani. FitzWarinovi možda imaju kraljevske krvi, ali zapravo nemaju isrinskog utjecaja.« U glasu mu se osjetio podsmijeh.

De Lacy nije volio Fulkea FitzWarina od Whittingtona, ali ta je netrpeljivost uglavnom proizlazila iz njegova osjećaja nadmoći. Sudeći po tonu, Ernalt mu je ozbiljnije zamjerao. Na trenutak mu je u pamćenju zatitralo slabašno sjećanje na nešto, ali nestalo je prije nego što ga je uspio uhvatiti. »Doista«, rekao je, »FitzWarin mi ništa ne predstavlja.«

Dok su prolazili opsadnim kampom pod svojom zastavom primirja, de Lacy se konačno sjetio što muči Ernalta. Izbjegavajući ravnodušan pogled Joscelina de Dinana, Ernalt se zagledao u štitonošu koji je stajao s njegove lijeve strane. To je bio Fulke FitzWarin mladi, znan kao Brunin. Ernalt je ispustio zvuk iz dubine grla i promrljao nešto poput »kurvin sin«. FitzWarin mladi je podigao glavu i prikovao svoj tamnooki pogled na Ernalta i bilo je očito da mu uzvraća mržnju istom mjerom.

»To je bilo na sajmu u Shrewsburyju, nije li tako?« promrmljao je Gilbert kad su odjahali dalje, a napetost popustila.

»Što to?« Činilo se da je Ernalt na oprezu. »Ne igraj igrice. Dobro znaš o čemu govorim.« »Gospodaru?« »Taj događaj - zbio se prije tri godine, zar ne? - kad si se vratio u prenoćište

izgledajući kao da te pregazio ratni konj. Tada od tebe nisam saznao puno, ali sam iz drugih izvora čuo da ste se ti i de Dinanov štitonoša potukli oko djevojke.«

»To nije bilo ništa.« Ernalt je prinio ruku k ustima, kao da dodiruje ranu. »Zato ga gledaš kao da bi mu izvadio jetru i bacio je vranama. I mislim da se tu krije

još toga.« Ernalt je slegnuo ramenima i šutio. Nakon nekoliko trenutaka, Gilbert je odustao od

razgovora. Naposljetku, nije bilo ni važno.

127

17

Hawise je shvatila da uživa u vezenju. Kao dijete nije bila odveć strpljiva, ali sada je otkrivala da joj povlačenje u tihi kutak gdje slaže vlastite misli u ritmu s pokretima igle donosi poseban mir. Gledala bi kako uzorak poprima oblik, kako se fini listovi i vitice opliću i vijugaju na nategnutom platnu. Uz to, bila je neskromno svjesna da su joj ruke jedno od najboljih tjelesnih obilježja; prsti su joj bili dugački i graciozni, ukrašeni prstenjem od pletenog srebra i zlata. Čin vezenja još je više isticao njihovu ljepotu. Ruke su bile prvo što bi netko na njoj primijetio.

Pridružila joj se majka i sjela pokraj nje na klupu pokraj prozora. Iz kutije s priborom za vezenje izvadila je srebrnu iglu koja je bila nabodena na mali jastučić. Prozorski kapci bili su otvoreni, a listopadsko sunce okupalo je cijeli dvorac i njegove bedeme bojama jesenjeg lišća. Sybilla je izabrala klupko konca boje jantara i pažljivo odrezala nit. »Već je odavno došlo vrijeme da razgovaramo o tvom braku«, promrmljala je nakon nekoliko trenutaka. »Zanemarili smo to, i tvoj otac i ja.«

Hawise je bila usredotočena na svoj vez, ali u želucu joj se nešto stislo. Razgovor o njezinoj budućnosti već je nekoliko puta bio odgođen u proteklih godinu dana. Henrik je čvrsto zauzeo tron, ali njihov je položaj u Ludlowu i dalje bio nesiguran. Mortimer je bio podigao pubunu u Wigmoreu, a de Lacy nije odustajao od Ludlowa. Zasad njegovo negodovanje nije nailazilo na razumijevanje, vjerojatno zbog toga što se pridružio Mortimeru u njegovoj pobuni. Ali to nije bila nikakva zaštita za budućnost. Tu je bila i tragična smrt njezinog šogora. Iako su svi bili spremni na to, Rogerov ih je kraj dobrano potresao, kao kad se vrata koja cijelo vrijeme škripe naglo zatvore pod naletom jakog vjetra. Rogerova grofovija se raspala, a njezin je otac izgubio svog najmoćnijeg saveznika.

»Ništa ne govoriš, kćeri? Zar te ta pomisao nimalo ne uznemiruje?« Hawise se namrštila i odmahnula glavom. »Malčice«, rekla je, »ali znam da me ti i

tata nećete prisiljavati da činim ništa protiv svoje volje.« Sybilli su usnice zatitrale. »Vidim da si slušala moje prodike o toj temi. Ti ćeš nam

pomoći da odlučimo.« Hawise je pogledala kroz prozor. Cecily je šetala dvorištem s Marion, a prohladan

jesenski povjetarac poigravao se njihovim ogrtačima i velovima. Njezina se polusestra vratila u Ludlow kako bi oplakivala muža. Iako Cecilyno srce nije bilo slomljeno, bilo je prepuno ožiljaka i trebalo joj je vremena da se oporavi prije nego što opet bude morala »izabrati«.

»Imaš li koga na umu?« nježno ju je upitala Sybilla. Hawise je nastavila gledati kroz prozor. »Imate li vi?« »Jednog ili dvojicu, ali najprije bih htjela pitati tebe sviđa li ti se tko.« Hawise je mogla čuti kako se majčina igla zabada u nategnuto platno; njezini su

bodovi bili odmjereni i precizni. »Ne«, rekla je ravnodušno. »Nitko mi se ne sviđa.« »Hmm«, rekla je Sybilla. Nije bilo jasno je li se to ona zamislila ili naprosto nije

vjerovala Hawise. Učinila je još nekoliko bodova, a potom je odložila vez i zagledala se u Hawise. »Danas je došao glasnik iz Whittingtona, a i to je jedan od razloga zašto ti se obraćam. Fulke FitzWarin nas je službeno zamolio da razmislimo o braku između tebe i Brunina.«

128

Hawise je porumenjela. To postoji kao mogućnost već neko vrijeme, među brojnim drugim mogućnostima, uključujući i ponudu jedne barunske obitelji sa sjevera.

Sybilla ju je promatrala. »Što misliš?« Hawise se panično nasmijala. Razlika između mogućnosti i službene ponude doista

je bila strašna. »Što Brunin kaže? Zna li i on?« Pomislila je kako sigurno zna jer je ovaj mjesec provodio u Whittingtonu sa svojom obitelji i nije mogla zamisliti da nije bio uključen u razgovor.

»To ne bih znala reći jer je ponuda stigla službenim putem.« Sybilla se nasmiješila. »Sudeći po tome kako te katkad gleda, sumnjam da ima išta protiv. Štoviše, da tvoj otac misli da ima nešto protiv, ne bi razmišljao o njegovom povratku u Ludlow. Što se tiče tvog oca, nijedan muškarac nije dovoljno dobar za njegovu kćer. Ali ja pitam tebe. Mnogi mladići bi bili sretni da te dobiju za ženu. Možda ne posjeduješ ljepotu o kakvoj pjevaju trubaduri, ali imaš poseban šarm koji je možda i privlačniji od toga.« Sybilla je pogladila Hawiseinu gustu, bakrenosmeđu pletenicu.

»Da, šarm koji se zove Ludlow«, ozlojeđeno će Hawise. »To je sve o čemu je Robert le Vavasour mogao govoriti kad se došao udvarati!«

»Možda«, rekla je Sybilla sa smiješkom, »ali njegove su oči zato bile vrlo zaposlene.« Hawise je prezirno frkunula nosom. »Jesu«, rekla je. »Zamalo sam ih morala tražiti

među svojim grudima!« Sybilla se borila da ne prasne u smijeh. Skupila je usnice kako bi se lakše obuzdala.

»Iz toga zaključujem da nisi oduševljena Robertom le Vavasourom.« Hawise je odmahnula glavom. »Previše voli slušati samog sebe.« Bila je svjesna

potajnih pogleda mladića iz dvorca i gostiju koji su navraćali sa svojim sinovima spremnim za ženidbu. Zbog tih se pogleda osjećala ranjivom, ali su joj ujedno i laskali i ostavljali je bez daha. Nije se mogla sjetiti da ju je Brunin ikad tako gledao; bilo je vjerojatnije da će joj se nasmijati ili je povući za pletenicu. Doduše, možda je bilo drukčije kad bi mu okrenula leđa. Često ga je proučavala i razmišljala o njemu. Sjećanje na ono ljeto kad ga je vidjela kako se kupa u dvorištu još uvijek joj je raspirivalo maštu. »Sviđa mi se«, rekla je oprezno, kao da nešto razmatra. »I znam da ću uskoro morati donijeti odluku... ali...«

»Postoji li netko tko ti se više sviđa? Možda drugi sin grofa od Leicestera?« Hawise je zakolutala očima. »On je dobro društvo, ali samo nakratko. Samo je o lovu

htio razgovarati. Ako se udam za njega, krevet će nam biti prepun lovačkih pasa.« Sybilla je zatomila smiješak. »A Brunin je nešto više od toga?« Hawise je uzdahnula. »Možda je stvar samo u tome što ga duže poznajem. Prošli

smo i svađe i pristojne razgovore.« Sybilla ju je zamišljeno proučavala. »Onda pokušaj zamisliti život bez Brunina.

Postane li vitez i ode u druge krajeve, kako bi se osjećala?« Stavila je ruku na Hawiseinu kako bi naglasila značenje svojih riječi. »Izgubljeno? Ravnodušno? Slobodno?«

»Ne znam...« Hawise se trljala po sljepoočnici. »Misli srcem, a ne glavom«, brzo je rekla Sybilla. »Daj mi odgovor iz srca.« Hawise se nasmijala. »Zar to nije suprotno od onoga što si nas učila? Prvo skoči, pa

reci hop, tako si inače govorila.«

129

I Sybilla se nasmijala, pomalo zatečena. »Da, tako sam vam uvijek govorila, ali ovaj put je drukčije. Moraš nadići razum i donijeti odluku slušajući i svoje srce. U protivnom, tvoj otac i ja mogli smo ti već po rođenju pronaći muža.«

Hawise je pogledala u majčinu ruku koja je i dalje počivala na njezinoj. Koža joj je na zglobovima prstiju bila toliko glatka da je sjala; isticale su joj se vene, a naziralo se i nekoliko smećkastih pjegica koje su bile dokaz starenja, ali nokti su joj bili lijepo njegovani, a prstenje što joj je krasilo prste govorilo je o bogatsvu, moći i ženskoj taštini, unatoč godinama.

»Kako se osjećaš na pomisao dijeljenja postelje s Bruninom?« upitala je Sybilla. »Na pomisao rađanja djece tamnih očiju, kćeri s njegovim osobinama?«

Hawise je porumenjala na te riječi i osjetila kako joj se sve uskovitlalo u želucu. Gotovo nesvjesno, položila je dlan na svoj trbuh. Vidjela je da je njezina majka opazila taj pokret i to ju je uznemirilo. Nije htjela razmišljati o Bruninu na intiman način u majčinoj prisutnosti. »Ne znam«, tvrdloglavo je odvratila.

»Ali ne odbija te ta pomisao?« »Ne.« Obrazi su joj gorjeli kao da stoji točno ispred kovačkog ognjišta. Sybilla je kimnula, a u očima joj je sjalo zadovoljstvo. »Ne moraš odmah donijeti

odluku«, rekla je. »Uzmi si vremena da razmisliš o tome.« Hawise je zagrizla donju usnicu. »A što ako odbijem? Hoćete li se ti i tata ljutiti?« »Zaboga, dijete, jasno da nećemo!« Sybilla ju je zagrlila kako bi pokazala da to doista

misli. Napetost je najednom nestala i Hawise se nakratko prepustila zagrljaju. Oduvijek je znala da će to doći na red, no nekoć je ta tema bila daleka točka na obzoru, a sada joj je bila ravno pred nosom. Jedan dio nje bio je uzbuđen zbog te pomisli; neka nova energija stala je kolati njezinim tijelom, ali drugi dio nje je i dalje želio loptice za žongliranje, drveni mač i majku. Kad bi morala sama voditi kućanstvo, znala je nikad ne bi bila tako mudra i sposobna kao Sybilla, a ta joj je pomisao bila zastrašujuća.

Podigla je glavu sa Sybillina ramena. »Koliko bi dugo trajale zaruke?« »O tome bismo odlučili tek kad odluka bude službena«, odgovorila je Sybilla.

»Mislim da bi potrajale barem dvije godine.« »Bismo li ostali živjeti u Ludlowu?« U glasu joj se osjetio nemir. Sibbi i Hugh su otišli

živjeti na imanje njegove obitelji, i tek bi povremeno posjetili Ludlow. Mlađu polusestru Agnes gotovo nije ni viđala. Prkosno je podigla bradu. »Ako bih morala živjeti pod istim krovom s gospom Mellette, onda odbijam ovdje i sada.«

Sybilla je kimnula. Potpuno je razumjela svoju kćer. »Povremeno bi je morala posjetiti i provesti jedan dio godine na FitzWarinovim posjedima - na koncu, Brunin je nasljednik - ali to neće biti veći dio tvog života. FitzWarinovi imaju još posjeda osim Whittingtona, a i ti ćeš dobiti posjede u miraz. Nema razloga da se ti i dražesna gospa Mellette srećete imalo više nego što nalaže dužnost.«

»Nema, majko.« Hawise je pao kamen sa srca. »Nimalo ne sumnjam u to da ćeš se znati zauzeti za sebe dođe li do kakve situacije.« Hawise se namrštila. »Ni ja ne sumnjam. Ali nisam sigurna za posljedice.« Sybilla se tiho nasmijala i ustala. »Sve se vraća, sve se plaća, i gospa Mellette će

jednog dana dobiti što zaslužuje«, rekla je. »Pustit ću te da razmisliš i vratit ću se kasnije.« Pošla je van iz sobe.

130

»Ne moraš me pustiti da razmislim, mama«, rekla je Hawise. »Mogu ti odmah dati odgovor. Rado ću prihvatiti Brunina za muža.«

Govorila je tako odlučno i ozbiljno da se Sybilla namrštila. »Izgledaš kao da si hrabro progutala kakav gorak lijek.«

»Ne, mama. Doista to želim«, mirno je rekla Hawise. »Neću se predomisliti.« Nekakav izraz - je li to bilo olakšanje? - pojavio se na Sybillinu licu, ali brzo je nestao.

»Svejedno razmisli do sutra«, tiho je rekla Sybilla. »Svaku odluku moraš prespavati, barem jednu noć.«

Hawise se prisilila na smiješak. »Mislim da noćas neću puno spavati«, rekla je. »Dakle, rekla si joj?« Joscelin je pogledao svoju ženu i protrljao se po zatiljku. Sybilla ga je proučavala sa smiješkom u očima. I dalje je bio sklon tome da svoju

mlađu kćer smatra djevojčicom, iako se ona brzo razvijala u mladu ženu. Uz to, ponašao se previše zaštitnički i mislio je kako nijedan muškarac, pa ni onaj kojeg poznaje i kojem vjeruje, nije dostojan Hawise. »Da, rekla sam joj.« Oštrina u njezinu glasu otkrivala je što misli u njegovom kukavičkom izbjegavanju tog razgovora.

»I?« Ruka mu je i dalje bila na vratu, a obrve su mu se namreškale od strepnje. Sybilla je lagano napućila usnice, namjerno otežući razgovor. Smatrala je da nema

razloga da bude puna milosti prema njemu. Razmišljala je da mu čak kaže da ode sam pitati Hawise, ali je ipak odoljela iskušenju. »Kaže da joj se sviđa, da nema nikog drugog tko joj se sviđa više od njega, ali ne zna voli li ga.«

»Jasno si joj dala do znanja da se ne mora vjenčati ako ne želi?« Sybilla ga je razdraženo pogledala. »Jesam, ali ne tako da joj sugeriram da pobjegne

od toga. Upravo sam joj ja oduvijek govorila da treba imati izbora, i stojim pri tome, ali ona je zašla u dob kad se ta odluka mora donijeti.«

Joscelin je pročistio glas i odšetao do prozora. Konačno je spustio ruku sa svog zatiljka i primio se za pojas. Sybilla ga je promatrala. Njezin se razdraženost pretvorila u nježnost i suosjećanje. Prišla mu je sleđa i zagrlila ga oko struka.

Joscelin je maknuo ruku s pojasa i stavio je na njenu. »Ona nam je najmlađa...«, rekao je tiho. »Teško ju je pustiti da ode.«

»Nećeš je pustiti da ode... doduše, barem ne odmah. Ona i Brunin će u početku biti samo zaručeni i većinu će vremena provoditi u Ludlowu.« Sybilla je protrljala obraz o Joscelinova leđa, uživajući u osjećaju grubog, toplog lana njegove tunike na svojoj koži. »Nadam se da će oni zavoljeti jedno drugo, ali to ne znači da će zaboraviti na nas ostale. Silno te voli, a ti si taj koji ju je naučio da velikodušno daje svoju ljubav. U njenom će srcu biti mjesta za sve.«

Joscelin se okrenuo prema njoj i prinio njezinu ruku svojim usnicama. »Ah, toliko me dobro vidiš, kao da sam sav od stakla«, rekao je priznajući poraz. »A je li kazala što o ostalima?«

»Dovoljno da mi bude jasno da nije naklona ni le Vavasouru ni Leicesterovom sinu... A iskreno govoreći, drago mi je da je tako. Brunin je bolji za nju, na svaki mogući način... ili će biti kad dođe na svoje.«

Joscelin ju je zbunjeno pogledao. »Kako to misliš?« »Mislim da Brunin još mora ostvariti svoje potencijale - kao i Hawise. Svaki od njih

ima u sebi nešto što budi najbolje u onom drugom. On brzo uči i upija znanje poput

131

spužve, ali nije uvijek pravedan prema sebi. Hawise će ga naučiti potrebnom samopouzdanju. A on joj zauzvrat neće stezati uzde.«

»Kad tako kažeš, zvuči kao da je ona vrijedna kobila«, rekao je Joscelin s nelagodom. Sybilla je slegnula ramenima. »Kad je riječ o braku, žene su upravo to«, rekla je, ali je

odmah zatim požalila, vidjevši mu izraz na licu. Znao je istinu, isto kao i ona, ali postoje stvari koje bi trebale ostati neizrečene. Nježno je položila ruku na njegov obraz, a Joscelin se već za trenutak nasmiješio.

»Čuj, ja tebe još uvijek ganjam, sa sedlom pod rukom«, rekao je natmureno. Sybilla se nasmijala i uputila mu znakovit pogled ispod trepavica. »Mogla bih i ja

zajahati tebe.« Joscelin ju je pogledao lagano spuštenih vjeđa. »I jahati me sve do kuće?« Spustio je

ruku na njezin bok i zagladio nabore njezine haljine, a potom ju je privio čvršće uz svoje bokove.

Sybila je stavila ruke na njegova prsa i nježno ga odgurnula. »Hajde«, rekla je, ali zadihano, kako bi mu dala do znanja da ju je ipak uzbudio. »Treba reći pisaru da napiše pismo i upita pripremaju li FitzWarinovi kakvo službeno primanje. I ja imam posla...«

Joscelin je uzdahnuo i spustio ruke. »Valjda...«, rekao je, ali i dalje je imao isti pogled u očima. »Kasnije.«

»Obećajem.« Sybilla je podigla jednu obrvu. »Čak ću te i timariti nakon toga.« Joscelin se tiho nasmijao, mahnuo u znak pozdrava i otišao. »Držim te za riječ.« Smiješeći se i mršteći u isto vrijeme, Sybilla je gledala za njim. S muškarcima je tako

lako... ako znaš kako i ako imaš pravog. Znanje se može prenijeti, i nadala se da je svoje kćeri dobro naučila, ali ovo drugo je hir sudbine. I po tom pitanju nije mogla ništa doli nadati se da će Hawise imati sreće.

Marion je sjedila na krevetu, leđima okrenuta drugima, pognute glave i obješenih

ramena. »Marion«, nježno ju je zazvala Sybilla. Marion se tek na tren trgnula, ali se nije okrenula. »Marion, dušo...« Sybilla joj je prišla bliže, suosjećajno ispruživši ruku prema njoj. Marion se naglo okrenula prema Sybilli. Oči su joj bile natečene od plača i obrazi

umrljani suzama. »Mrzim te!« jecala je. »Sve vas mrzim. Idite i pustite me!« Sybillu je preplavila bol pomiješana s krivnjom jer su ona i Joscelin djelomično bili

krivi za ovo što se događa. Bilo je zabavno i smiješno slušati Marion kako poput djeteta trabunja o tome kako će se jednog dana udati za Brunina. Ali iako je to sve odraslima izgledalo kao dječja, besmislena igra, Marion je bila smrtno ozbiljna. Trebali su to sasjeći u korijenu.

»Znam kako se osjećaš...« »Ne znate, a čak i da znate, ne bi vas bilo briga jer nisam vaša prava kći. Ja sam

bezvrijedno, udomljeno dijete!« »Marion, to nije istina i nije pošteno!« Sybilla je prišla krevetu. »Možda u ovom

trenutku ne misliš tako, ali volim te kao vlastitu kćer. Znam da si razočarana, ali Brunin ti nikad nije bio obećan. Ako smo nešto pogriješili, onda je to što smo te pustili da se zanosiš.« Pokušala ju je zagrliti, ali Marion je samo trznula ramenima i naglo ustala s kreveta.

132

»Znali ste da ga ja hoću, a dali ste ga Hawise!« »Nisam ga dala ni jednoj ni drugoj«, rekla je Sybilla ozbiljnim tonom. »Ponuda je

stigla od obitelji FitzWarin i jasno su dali do znanja koga su odabrali. Hawise će naslijediti polovicu Ludlowa i to je u središtu cijele priče. Oduvijek sam govorila da brak mora počivati na kompatibilnosti, ali ta kompatibilnost uključuje brojne aspekte.«

»Mislite da nisam dovoljno dobra za njega..« »Ne, dijete. To nije istina. Ali mislim da nisi prava žena za njega, što je nešto sasvim

drugo... a niti je on pravi muškarac za tebe.« Marion je spustila pogled, a dugačke su joj trepavice bile mobe i sljepljene od suza.

»Gospi Mellette se sviđam više nego Hawise«, rekla je s uvrijeđenim prkosom. Sybilla je duboko udahnula. »Gospi Mellette se više dopada pomisao na to da dobije

polovicu Ludlowa, puno više nego što joj se sviđate ti ili Hawise«, rekla je oštro. »Ovaj razgovor više nema smisla. Jasno mi je da si duboko povrijeđena, i strašno mi je žao zbog toga, ali koliko god se ti ljutila, ništa se neće promijeniti. Joscelin i ja ćemo se potruditi da ti nađemo dobrog muža. Brunin nije jedini mladić na svijetu. Uostalom, vidim da ti pogled koji put bježi i prema drugima. Katkad mislim da Brunina smatraš samo pričuvom - nešto što ti preostaje ako ne nađeš nekog boljeg.«

Marionina je donja usnica zadrhtala. »Oh, dijete.« Sybilla je ustala s kreveta i prije nego što je Marion uspjela izjuriti iz

sobe, povukla ju je u zagrljaj. »Možda ti se ovog trena čini da je kraj svijeta, ali nije, obećajem ti.«

Marion je najprije ukočeno stajala u Sybillinom zagrljaju, ali nakon toga se počela polako opuštati, poput stisnute šake koja se polako otvara, i naslonila je glavu na Sybillina prsa.

»Znam da nije neka utjeha«, rekla je Sybilla, »ali pomislila sam da bi možda htjela novu haljinu i vrpce za kosu.«

»Kao utješnu nagradu zbog Hawiseinih zaruka?« promrmljala je Marion, tonom koji je otkrivao da bi radije umrla.

Sybilla joj je pomilovala svilenu kosu boje zlatnog žita. »Ne, dušo«, rekla je tiho. »Nego zato da budeš spremna za svoje zaruke kad dođe vrijeme... a mislim da će to biti brzo.« Sybillin je glas zvučao umirujuće, ali mogla se kladiti u to da će Marion htjeti novu haljinu.

Marion je glasno šmrcnula i obrisala suze. »Hoću plavu«, rekla je još uvijek plačnim glasom. »Plava svila i bijeli veo.«

»Ako tako želiš«, rekla je Sybilla, svladavši se da ne prevrne očima. Marion je odabrala boje Bogorodice.

133

18

Brunin je jahao s Ralfom. Nekoć ne bi htio ići nikamo s bratom, ali odlučio je uložiti truda da premosti jaz koji je vladao među njima. Možda nikad neće biti bliski, ali valjalo je zaboraviti beznačajne svađe iz djetinjstva, obrisati ploču i krenuti iznova. Bilo je to razumno i zrelo. Ako se Henrik uspio pomiriti sa Stjepanom, onda bi se i on i Ralf mogli barem sporazumjeti, smatrao je Brunin.

Ranojutarnja magla provlačila se među drvećem. Whittington je iza njihovih leđa izgledao kao utvrda pod opsadom golemog oblaka pare koji se oko njegovih zidina uzdizao iz močvare. Zveckanje zvonaca na uzdama njihovih konja bilo je popraćeno mekanim zvukom kopita na šumskoj stazi. Staza je bila prekrivena gustim sagom otpalog lišća, vlažnog i gnjecavog od nedavne kiše, stoga je konjski kas bio gotovo nečujan. Oba su mladića nosila lukove i strijele, a za pojasima su im bili zataknuti lovački noževi. Ogrtači su im bili kratki, u stilu koji je kralj Henrik učinio modernim, a na nogama su imali čvrste čizme izrađene od teleće kože.

Ralf je promatrao Jestera s neodobravanjem. »Zar nemaš nimalo ponosa?« upitao je. »Što će narod misliti o tebi kad jašeš takvo staro kljuse?«

Brunin je zatomio svoju razdraženost. »On može hodati čitav dan, a nakon toga ima još i snage za viteški dvoboj«, rekao je. »Nije temperamentan i ne izaziva nemir među drugim konjima. Na ovom svijetu postoji nešto važnije od izgleda.« Nagnuvši se, pogladio je Jestera po njegovim dugaškim, dlakavim ušima.

Ralf je zategnuo uzde svog šarca. Bio je to španjolski ratni konj. Izvio je vrat i zagrizao žvale. »Da, postoji poštovanje, ali nećeš ga zadobiti jašući tu stvar.«

»Poštovanje se mora zaslužiti«, odvratio je Brunin. »Možeš ga dobiti i onako kako ti gledaš, to je istina, ali je ono tada poput vapnenog premaza. Ispod njega moraju biti čvrsti temelji, jer će se premaz s vremenom izlizati.«

Ralf je zagundao i na trenutak je izgledao kao da će se usprotiviti Bruninovim riječima, ali je na kraju i on učinio svoj ustupak u ime bratskih odnosa te zatvorio usta.

Jahali su kroz šumu, a njihov se dah također pretvarao u oblak pare i stapao s maglom. Paukove mreže obavijale su kupinove grmove, poput sivog vela, a miris vlažne šume bio je toliko snažan da ga se gotovo moglo opipati. Oba su mladića bila svjesna jedan drugoga, ali neko su vrijeme samo šutjeli; nisu bili opušteni jedan pokraj drugoga i nisu pronalazili riječi.

Ralf je trebao biti na obuci kod grofa od Derbyja, ali grof je pobjegao iz zemlje zbog optužbe da je ubio Ranulfa, grofa od Chestera, a posjedi su mu oduzeti i pripojeni Kruni. Ralf se vratio u Whittington kako bi dovršio obuku kod kuće. Brunin nije znao je li Ralf zadovoljan zbog toga ili je ogorčen. Doista, nije znao ništa o svome bratu, osim činjenice da je između njih u djetinjstvu i ranoj adolescenciji vladala netrpeljivost koja je na trenutke graničila s mržnjom.

Ralf je konačno razbio tišinu. »Oženit ćeš de Dinanovu«, rekao je. »To ovisi o tome hoće li ona i njezini prihvatiti ponudu. Na kraju, taj brak više

pogoduje nama nego njima.« »Prihvatit će«, rekao je Ralf. »Unatoč svemu što ti manjka, uvijek si imao sreće.« Brunin se ugrizao za usnicu kako bi se svladao da mu ne uzvrati istom mjerom.

134

»Iako se ja ne bih nikad htio oženiti tom prostakušom«, podrugljivo je rekao Ralf. »Treba je naučiti ponašanju, a ne možeš to učiniti dokle god si pod krovom njezinog oca. Rida kosa je loš znak. I velika je vjerojatnost da će je imati i tvoja djeca.«

Brunin je pogledao u drveće i vatrenu ljepotu lišća koje je mijenjalo boju pa se nasmiješio. »Neka imaju«, rekao je.

»Misliš li da je rida i između bedara?« »Vjerojatno«, mirno je rekao Brunin, odlučivši da neće Ralfu pružiti zadovoljstvo i

dati mu srdit odgovor. »I vruća kao plamen.« Ralfove su oči pohotno zasjale. »Čini se da te previše zanima, s obzirom da si rekao da je ne bi ženio.« Ralf je slegnuo svojim širokim ramenima. »Da, ali ne kažem da ne bih legao s njom«,

rekao je i zlokobno se nacerio. »Kladim se da je divlja i žestoka.« Brunin nije ništa rekao. Izgubi li živce, sve će pokvariti. »Sigurno si razmišljao o tome kakav je osjećaj ležati među njenim nogama?« »Ona je kći moga mentora. Ne mogu si to priuštiti.« »Ali moći ćeš ako oni prihvate tvoju ponudu.« Ralf ga je znatiželjno pogledao. »Ma

sigurno jesi. Ili te možda ne zanimaju žene?« Bruninu je bilo jasno kamo vodi taj razgovor: k nadmetanju u seksualnim

pothvatima i Ralfovu hvalisanju svojim golemim seksualnim iskutvom. Nije bilo sumnje u to da je našao svoj put među nogama polovice djevojaka u Derbyjevu dvorcu. Ako u Whittingtonu nije ostvario takav uspjeh, bilo je to samo zato što je njihova baka budnim okom motrila sluškinje i nije odobravala blud izvan bračne postelje. Naime, to bi moglo rezultirati rađanjem kopiladi.

»Naravno da me zanimaju«, odgovorio je Brunin i ravnodušno slegnuo ramenima, nadajući se da će Ralfu dojaditi ta tema.

»Jesi kad jebao koju?« Brunin je stisnuo zube. »To je moja stvar.« »Kladim se da nisi«, likovao je Ralf. »A ti jesi...« Brunin je podgnuo obrvu. »Daj da pogodim... barem desetak, a sve su

uzdisale za tim da stave svoju ruku u tvoje gaće.« Ralf se nacerio. »I ne samo ruke«, odvratio je. »Jedna je sjela na mene. Posve

uspravno.« Na trenutak je pustio uzde i primaknuo ruke prsima, lagano savivši prste, kao da drži dragocjeno, golemo bogatstvo. »Bila je još jedna, a trebao si vidjeti veličinu njezinih...« Naglo je ušutio jer se začulo pucketanje grančica i šuškanje lišća s njihove lijeve strane. Jester je zabacio glavu i frknuo nozdrvama. Ralfov šarac zakaskao je ustranu pa je ovaj morao brzo povući uzde. Skinuo je luk s ramena.

»Možda je vepar«, rekao je, a glas mu je bio nekoliko tonova viši zbog napetosti. »U ovoj šumi nije bilo veprova još od doba našeg djeda«, rekao je Brunin.

»Vjerojatno je to bio svinjar sa svojim praščićima.« Pomno se zagledao u oblak magle. Pred njima se protezala jedna od brojnih šumskih staza kojima su se služili rudari, seljani i šumari. Ovdje stabla nisu rasla tako gusto i debla su bila mlada.

Brunin je u magli uspio razaznati životinje koje su hodale stazom, a kako su se on i Ralf približavali, shvatili su da su to svinje s njihova posjeda. Ali nije ih vodio Hob, njihov svinjar s crvenom kapuljačom i dva pjegava terijera, nego bosonogi muškarci na ponijima; muškarci s kopljima i noževima te lukovima i strijelama. Brunin je udahnuo, ali

135

činilo se kao da su mu pluća ostala bez snage. Povukao je uzde i osjetio onu dobro poznatu, razarajuću navalu straha. Sve se u njemu stislo, uključujući i njegov mjehur, kojeg je držao strogo pod kontrolom. Ali nije mogao obuzdati svoje plitko disanje i galop svoga srca.

»Velšani«, procijedio je Ralf kroza zube. »To su Velšani i kradu nam svinje!« Izvadio je strijelu, naciljao i odapeo. Strijela je letjela u širokom luku i zabila se u stablo iznad čovjeka kojeg je namjeravao pogoditi. Čovjek je povikao u znak upozorenja ostalima te je i on odapeo strijelu. Ostali muškarci okrenuli su se prema Ralfu i Bruninu.

Bilo ih je barem desetak, a nisu ukrali samo svinje. Brunin je prepoznao i neke ponije koji su pripadali dvorcu, i jednu kravu. Četvorica Velšana su isukala mačeve. U odmazdi su poletjele strijele, padajući iz oblaka magle poput smrtnosnih kišnih kapi. Brunin je osjetio mučninu u želucu. Ralf je posegnuo za nožem o svom boku, ali Brunin mu je maknuo ruku.

»Ne!« povikao je. »Ne možemo se boriti protiv njih. Moramo odjahati u dvorac i upozoriti stražare!«

»Ja nisam kukavica!« oštro je odvratio Ralf, zajapurena lica i sjajnih očiju. »Neću bježati od njih!«

»Zaboga, poginut ćeš!« Brunin je potegnuo uzde i okrenuo Jestera, snažno ga podbovši petama. Škopac je s negodovanjem zarzao zbog tako iznenadnog grubog postupanja, ali dao se u galop. Brunin se usudio pogledati preko ramena i vidio je da se i Ralf okrenuo i da juri za njim, a lice mu je bilo ljubičasto od bijesa. Četvorica Velšana su se odvojila od ostatka skupine i jurila za Ralfom i Bruninom. Brunin je gutao slinu kako ne bi povratio. Zemlja se pod Jesterovim kopitima prelijevala u svim nijansama zlatne i smeđe. Brunin je osjećao svaki njegov mišić i svaku tetivu, a njegova mu je crna griva šibala obraze i usta. Mogao je čuti galop Ralfova šarca točno iza sebe, ili se barem nadao da je to Ralf. Drveće se zatvaralo oko njih, a potom se opet otvaralo, postajalo sve rjeđe i najednom se pred njima ukazala utabana seoska staza. Osjetivši da Jester posrće, Brunin je malko popustio uzde i opet se okrenuo. Ralf ga je prostrijelio svojim sivim pogledom i naglo zauzdao konja, tako da ga je moralo zaboljeti. Nije bilo ni traga ni glasa njihovim progoniteljima.

»Bijedna kukavico!« siktao je Ralf. »Ti nisi dostojan ni da budeš nasljednik hrpe govana!«

»Ubili bi nas i objesili naša tijela na stabla. Živi smo i možemo upozoriti cijeli dvorac, to je ono što je bitno, a ne slava i čast!« zarežao je Brunin zauzvrat. »Dok to ne shvatiš, samo si smetnja i nikome ne služiš! Gubimo vrijeme.« Okrenuo je Jestera oko Ralfova izmučenog konja i pojurio prema dvorcu. Ralf je galopirao za njim, dostigavši ga.

»Ovaj razgovor još nije gotov«, režao je, trudeći se nadglasati snažni topot kopita. »Svima ću reći kakva si kukavica!«

Brunin i Ralf upozorili su ljude u dvorcu, a njihov je otac odmah okupio svoje vitezove i vojnike i krenuo za pljačkašima. Ralf je glasno zahtijevao da im se pridruži, dok je Brunin šutke dohvatio koplje, navukao pancirnu košulju i pridružio se vojnicima.

Pronašli su trag koji su Velšani ostavili za sobom, ali njih nije bilo na vidiku jer su imali veliku vremensku prednost, unatoč tome što su za sobom vukli tvrdoglave svinje. Granica je bila udaljena tek šest kilometara i ubrzo bi muškarci Whittingtona neovlašteno stupili na teren grofovije Powys. Pljačkaši su već odavno nestali u jesenskoj magli, skupa sa svojim plijenom, a FitzWarin nije mogao ništa drugo nego vratiti se kući u lošem raspoloženju.

136

I dok su se FitzWarinovi živci izlizali na rubovima, Melletteini su bili jednako čvrsti i postojani, i to zbog snage njezine volje; držala ih je pod kontrolom, vezala i pritiskala svom težinom, a zato što su bili tako sputani, dobivali su sve veću moć i bivali su sve opasniji.

»Trebali ste jahati snažnije i brže«, rekla je FitzWarinu. »Onda biste ih uhvatili.« »Sumnjam, majko.« FitzWarin je otpio pozamašan gutljaj vina koje mu je Eve

nenametljivo tutnula u ruku. »Velšani znaju kako nestati poput aveti. Ne jašu utabanim stazama koje naši konji mogu lako slijediti.«

»Svake jeseni ista priča. Dolaze krasti naše utovljene životinje za svoju zimnicu. Trebali ste biti spremniji.«

FitzWarin je stisnuo zube. »Lako je biti general poslije bitke, majko. Dajem sve od sebe.«

»Hm, ali to nije dovoljno dobro.« »Nikad ništa nije dovoljno dobro.« Iskapio je vino i pošao van iz sobe da skine oklop. Mellette je oštro zurila za njim, skupljenih usnica. »Htio sam se boriti s njima dok ne stigne pomoć, ali je ovaj pobjegao«, rekao je Ralf

uputivši Bruninu prezriv pogled. Brunin je osjetio kako su mu se nakostriješile sve vlasi na zatiljku. Htio je poći za

ocem i izbjeći zlo, ali sad više nije bilo pomoći. Ralf je bacio žeravicu na suho lišće i grančice. »Bilo je njih desetak protiv nas dvojice«, rekao je kratko. »Postoji razlika između hrabrosti i lakoumnosti.«

»Mogli smo ih zadržati«, prosiktao je Ralf pokazavši zube. »To je bio obični velški ološ, a ti si bio na ratničkom konju... kako već nazivaš svoju ragu. Pobogu, kralj je Henrik bio mladi od nas dvojice kad je poveo vojsku u rat.«

»Da«, odvratio je Brunin oštro, »poveo je vojsku u rat. Nije išao s bratom protiv njih dvanaestorice. I čime bismo se uopće borili?« Odmahnuo je rukom kao da odbacuje Ralfove riječi. »Od luka i strijele nema nikakve koristi na maloj udaljenosti, a oni su imali mačeve i koplja. Mi smo imali samo lovački nož i bili smo bez štita i bez pancirne košulje. Kakva bi to tek bila pobjeda za Velšane. Ne bi otišli samo sa svinjama, već i s glavama dvojice najstarijih sinova Fulkea FitzWarina.«

»Dosta.« Mellette je dvaput udarila svojim štapom o pod, po jedan put za svakog unuka. »Svađate se kao dva štenca u leglu, a sami sebe smatrate odraslim muškarcima.« Usmjerila je svoj oštri pogled na Ralfa i lagano se nagnula naprijed u stolcu. »Jedeš previše vatre. Izgorjet će ti zdrav razum«, rekla mu je, iako joj su joj oči sjale s odobravanjem. »Ali barem ne mogu reći da ti nedostaje hrabrosti. Da je mom djedu nedostajalo hrabrosti, tada njegova vojska ne bi nikad napustila normansko tlo. A ti...« Okrenula se prema Bruninu, koji je već bio blijed od silnog nastojanja da ostane ravnodušan. Pod težinom njezinog neodobravanja, opet je postao dječak, kao da nije ni bilo svih tih godina koje su otada protekle. »Tvoj je otac trebao učiniti kako sam govorila i poslati te Crkvi. Nikad nećeš postati vođa ako su tvoja leđa jedina meta koju neprijatelj vidi.«

Htio je iz istih stopa otići, ali njezine su ga riječi prikovale na mjestu. Okrene li se i ode, samo će potvrditi njezin dojam o njemu. Bio je svjestan Ralfova pobjedonosnog smiješka što mu se htio probiti s usnica. Mogao joj se usprotiviti i reći joj da je bio u bitkama s Joscelinom de Dinanom, da će radije misliti svojom glavom, umjesto da je

137

stavlja na panj, ali znao je da će to samo produljiti agoniju. Stoga je samo stajao, poput kipa, i nije govorio ništa; stiskao je zube toliko snažno da su ga mišići čeljusti zaboljeli.

»Oh, nestanite, obojica«, rekla je Mellette i nestrpljivo odmahnula rukom. »I sam pogled na vas me umara.«

Ralf i Brunin su se naklonili u znak pozdrava. Ralfa nije previše dirnuo razgovor i brzo ga je zaboravio, poput patka koji otrese vodu sa svojih krila, no Brunin je sav drhtao. Bijes i sram su u valovima potresali cijelo njegovo tijelo i izazivali mučninu. Ralf više nije skrivao svoj samodopadni smiješak i Brunin se morao okrenuti od njega da mu ga ne bi izbio s lica. Pošao je prema stajama.

»Ideš plakati u sijeno?« rugao se Ralf. Brunin je progutao bijes i stisnuo šake. Rekao je samome sebi da se dobar vođa

bitke zna suzdržati. Bude li reagirao, samo će pokazati Ralfu da ga njegove riječi bole, a odlučio je da neće bratu pružiti to zadovoljstvo. Brunin je znao da je dobro postupio. Njih dvojica nisu imali šanse protiv njih desetak. Nastavio je hodati, ignorirajući Ralfova dobacivanja koja su ga pratila poput crnog oblaka. No činilo se da Ralf zna kad treba odustati i nije ga ni pokušavao slijediti.

Brunin je zašao iz ugla staje, u potrazi za trenutkom mira. Prizor konja kestenjaste dlake kojeg je vodio jedan od Joscelinovih glasnika pomeo je sve jutrošnje događaje i sve crne misli.

»Ulger?« Čovjekovo umorno i melankolično lice naglo se ozarilo. »Gospodaru FitzWarin.«

Pognuo je glavu, izloživši ćelavi, ružičasti otočić okružen prosijedim kovrčama. »Što radiš ovdje?« Ljutnja koja je izjedala Bruninov želudac je nestala, ali zamijenila

ju je mješavina drugih emocija. Postojao je samo jedan razlog zbog kojeg su Ulgera poslali u Whittington, a ne bi se smiješio da nije...

»Imam poruku za vašeg oca, ali kad se već tiče vas, onda je mogu prvo vama prenijeti. Gospodin Joscelin i gospa Sybilla prihvatili su vašu ponudu u vezi braka između vas i gospođice Hawise.« Ulgerov smiješak pretvorio se u osmijeh od uha do uha. »Divna vijest, zar ne? Vraćate se u Ludlow.«

Brunin je samo zurio preda se. Na trenutak ga je neravnoteža između muke i jada od maloprije i radosti zbog nove vijesti posve oduzela. A potom je ta oduzetost popustila i preplavilo ga je silno olakšanje, toliko da su mu zaklecala koljena i zapeckale oči. »Divna vijest«, ponovio je, napukla glasa, ali nije ga uzbudila samo pomisao na povratak u Ludlow, već i pomisao na Hawise.

138

19

Hawise je prislonila dlanove na prozorske kapke, premišljajući hoće li ih otvoriti šire ili će ih pustiti tako, da se ne vidi cijeli pogled na dvorište i vrata na ulazu u dvorac. Sjetila se kako je nekoć sjedila na tom prozoru, raščupane pletenice, čekajući da se vrati otac, a suknju bi nabrala i zakačila za pojas tako da su joj noge bile gole gotovo do koljena. Činilo se da je ta uspomena bila tako daleka, ali opet dovoljno blizu da je može dotaknuti. No, bez obzira koliko bila daleka, sve se promijenilo.

Danas nije čekala da kroz vrata dvorca projaše njezin otac, već njezin budući muž. Stražari na grudobranu već su uočili ljude s Whittingtona, a glasnici su im pošli u susret da ih uvedu u dvorac. Uskoro će ona i Brunin biti obećani jedno drugom u dvorskoj kapelici i u prisustvu obiju obitelji. Kad ga je zadnji put vidjela, odlazio je u Whittington: štitonoša njezinog oca, još malo pa vitez, njezin prijatelj iz djetinjstva. Katkad bi osjetila toplinu među bedrima kad bi on bio u blizini, kad bi mu osjetila miris ili vidjela čvrsto i mišićavo tijelo, ali katkad ga ne bi uopće primjećivala. Odrasla je s njim, ali nije znala kako da se najednom ponaša kao njegova buduća žena...

Začule su se fanfare s grudobrana, a njezino se disanje odmah ubrzalo i srce joj je počelo snažno udarati, kao kad veslači na galiji zaveslaju brže.

»Stigli su«, tiho je rekla Sybilla, nježno položivši ruku na Hawiseino rame. Hawise se nervozno nasmijala. »Sad je prekasno da promijenim mišljenje.« »Želiš li?« U Sybillinu se glasu osjetio tračak zabrinutosti. Hawise je odmahnula glavom. »Ne, mama. Ali htjela bih da je sve već gotovo, a još

nije ni počelo.« Sybilla se nagnula prema Hawise i poljubila je u obraz. »Neće ti biti tako nelagodno

kao što misliš. A zacijelo bi i Brunin htio da je već sve gotovo. Dođi, trebale bismo sići i dočekati ih. Gospa Mellette ne mari puno za vlastite manire, ali zato očekuje da se svi oko nje ponašaju besprijekorno. Nećemo je valjda razočarati?«

Sybillin vragolasti ton izmamio je Hawise smiješak na lice. »Ne, mama«, promrmljala je. »Nećemo.«

Sve što je prema zakonu potrebno za čin zaruka su četiri svjedoka, dva za mladenku,

dva za mladoženju, ali u ovom je slučaju ta brojka bila znatno premašena: bili su ovdje svi članovi obiju obitelji, štitonoše i pobočnici, služinčad i preostali narod iz dvorca, a svi su se nagurali u kapelicu kako bi mogli vidjeti svečani događaj. Rijetko se kojoj ženi nisu orosile oči na prizor vitkog, tamnookog mladića i njegove zaručnice, čija se kovrčava riđa kosa spuštala niz leđa sve do uskog struka. Ako je gospa Mellette imala svoje viđenje riđokosih žena, danas ga je, dok je gledala kako se njezin unuk zaručuje za polovicu Ludlowa, odlučila zadržati za sebe.

Joscelin je primio Hawise za ruku. Nježno ju je stisnuo, u znak ohrabrenja i oproštaja, a potom ju je stavio u Bruninovu i maknuo se, ostavljajući združeni par. To je bila simbolička gesta, predaja muškog autoriteta. Odsad je na Bruninu da štiti i disciplinira Hawise, a na njoj je da ga obožava i da mu bude poslušna. Zaruke su bile dokaz vjernosti i obaveze kao i vjenčanje; doista, zaruke su se smatrale prvim dijelom vjenčanog obreda. Završni dio će biti samo vjenčanje, potvrđeno zavjetima i konzumacijom braka. Datum vjenčanja bio je okvirno zakazan za iduće ljeto.

139

Hawise je osjećala težinu svih pogleda uprtih u njih, punih očekivanja. Grlo joj se stisnulo, ali neće paničariti; nema se čega bojati. Njezin se pogled susreo s Bruninovim. Ispod ravnih crnih obrva, oči su mu bile najtamnije smeđe boje, a u njima se zrcalila crvena boja njegove tunike. U pogledu mu je vidjela žestinu i usredotočenost, ali i tračak nečeg uznemirujećeg što ju je i privlačilo i plašilo. Izmijenili su poljubac mira, čime su zapečatili zaruke, ali to je bio formalni čin, i predstavljao je čistu simboliku, bez imalo tjelesnog značenja. To je bilo prvi put da su njih dvoje poljubili i Hawise se u sebi mrštila sjetivši se da Marion ima više znanja nego ona.

Par se okrenuo i hodao od kapelice do dvorane, koračajući u formalnoj procesiji. Rub njezine haljine vukao se po zemlji, tiho, kao da šapuće, a njegove su čizme bile gotovo nečujne na tvrdoj, ugaženoj zemlji. Brunin je uperio pogled u daljinu, a Hawise je pogledavala prema slamnatom krovu spremišta na kojem je nekoć sjedila. Uspomene iz djetinjstva činile su joj se mnogo stvarnije nego trenutna situacija.

Marion je čestitala Hawise i Bruninu uz širok osmijeh, ali i posve bezizražajan pogled. »Ja ću proći bolje od tebe«, obratila se Hawise uzvišenim tonom. »Vidjet ćeš.« Okrenula se i otišla, uzdignute glave, a njezina nova haljina od plave svile presijavala se na suncu.

»Pretpostavljam da bih trebao razgovarati s njom i izgladiti stvar«, nevoljko je promrmljao Brunin.

»U redu, dokle god to nije na slabo osvijetljenom stubištu«, rekla je Hawise, ali tek napola u šali.

Brunin ju je pogledao. »Neće biti«, rekao je i zastao, kao da je htio nešto dodati. Hawise je pričekala, ali Brunin nije više ništa rekao. Samo je stisnuo usnice, a ona

nije htjela navaljivati, da ne bi izgovorio nešto što nije htjela čuti. I doista, upravo je zbog tog razloga Brunin šutio. Naime, nije bio siguran pristoji li se

reći Hawise da zapravo želi biti s njom na slabo osvijetljenom stubištu. Nije htio izgovoriti nešto što je toliko osobno dok su okruženi članovima obitelji i dvorske pratnje; a svi su jedva čekali da zaručnici jedno drugome pokažu kakav znak pažnje. Bila je to intimna misao u trenutku koji nije bio nimalo intiman. Brunin je bio zadivljen promjenama na Hawise koje su se zbile dok je on bio odsutan. Cijeli se teritorij promijenio, a iako su poneki međaši bili poznati, i oni su prošli kroz finu preobrazbu. Ona je i dalje bila kći njegova gospodara, i dalje je bila njegova prijateljica, ali sada je bila i njegova buduća žena. Zakletva koju su položili u činu zaruka vezala ih je sponama koje može raskinuti samo smrt. Osim toga, božanstveno je izgledala u toj haljini. Morao bi biti sazdan od kamena da mu misli ne bježe prema slabo osvijetljenim stubištima... ili posteljama od perja. No s tim je mislima stigla i tjeskoba. Nije morao zagrebati duboko ispod površine da pronađe svoju nesigurnost. Marion ju je izložila kad je rekla da će proći bolje od Hawise; oštrim mu je noktom zaparala kožu, prodirući u meso. Osjećao se kao varalica. Nije bio vrijedan tog braka. Previše mu se očekivanja stavljalo na leđa. Teret je bio toliko težak da mu nije bilo jasno kako još uvijek stoji na nogama; očekivao je da će svakog trenutka pasti ravno na lice. Nije htio nikome otkriti te strahove, a osobito ne Hawise, koja se toliko promijenila. I zato je šutio.

Kad se proslava zaruka primaknula kraju, gosti se opustili, a ugođaj izgubio svoj

formalni ton, Brunin je potražio Marion. Sjeo je na prazno mjesto na klupi s njezine desne strane. Ondje je maloprije sjedila Cecily, ali ona se odlučila povući u svoje odaje, uz ispriku da je još uvijek u koroti.

140

»Žao mi je«, promrmljao je Brunin. Marion ga je pogledala očima sjajnim od vina. »Žao ti je što si se morao zaručiti s

njom?« rekla je lagano uzdignute brade. »Ili ti je žao mene?« Brunin se lagano trznuo. »Žao je zbog onog što je bilo prije«, rekao je. »Svi su se

prema tome ponašali kao da je to igra - kao da je hir. Ali za tebe je bilo ozbiljno, nije li?« »Ponašali prema čemu? Zar ne možeš to ni izgovoriti?« prosiktala je kroza zube. »Je

li to bila igra i hir kad si me na Sibbinom vjenčanju poljubio na stubištu?« Brunin se promeškoljio. Njezina ozlojeđenost i zloba izazivali su mu nelagodu.

»Koliko se sjećam, ti si učinila prvi korak«, rekao je. »Ti si to tražila od mene.« Lice joj je proprimilo otrovan izraz. »Ali ti si spremno prihvatio.« Brunin je zurio u stol. »Mislio sam da se poigravaš. Na to sam mislio kad sam

maloprije govorio o igri i hiru.« »A što bi učinio da je igra otišla dalje od poljupca?« upitala je ljutitim tonom. »Bi li

ostao uz mene ili bi gledao kako me žigošu kao drolju i šalju među časne sestre?« Brunin je zauzeo obrambeni stav. »Ali nije otišlo dalje; nema smisla razgovarati o

tome.« Htio je ustati, shvativši odjednom da je bila pogreška uopće pokušati da se pomiri s njom kad joj u krvi ključa vino, a rana je još svježa.

Uhvatila ga je za rukav i snažno mu stisnula podlakticu. Osjetio kako mu se njezini nokti kroz tuniku i košulju zabadaju u kožu.

»Kao što rekoh, žao mi je... uistinu mi je žao, pogotovo zato što je došlo do ovoga.« »I bit će ti žao. Kunem ti se majčinim grobom da će ti biti žao.« Pogledao je u njezinu ruku, a potom u oči. Ono što je u njima vidio ispunilo ga je

jezom. Marion je ljutito puhnula i pustila mu ruku, a zatim je ustala i pojurila prema stubištu.

Trljajući si ruku, Brunin se vratio k Hawise. Odmahnuo je glavom kad se nagnula prema njemu. »Ne pitaj«, rekao je. »Neka se prašina slegne.« Ali u sebi je sumnjao da je to moguće uz onakvu oluju kakvu je vidio u Marioninim očima.

141

20

Proljeće 1157.

Gilbert de Lacy promatrao je šume i polja prožeta proljetnim suncem. Drveće je propupalo i počelo dobivati mlade listove, a njihova je nježna zelena boja bila obavijena zlatnom svjetlošću. Nasuprot uzvisini, na drugoj strani rijeke, blistao je dvorac Ludlow, kao okupan medom. S ovog bi ga mjesta gledao u svim njegovim sezonskim utjelovljenjima: vidio bi ga utonulog u snijeg i tamnog kroz mrazom otežale grane; obavijenog srebrnkastom maglom, poput vilinske palače iz priča o kralju Arturu; skrivenog poput pastuha u ljetnoj, tamnozelenoj šumi. Gilberta je razdirala čežnja i frustracija. Koliko god se ta rana povijala primirjima i razumom, neprestano je krvarirala gorkim osjećajem nepravde i gubitka.

Poput boli koja para meso, pogled mu je privukao stijeg s likom grimiznozlatnog krilatog zmaja koji se vijorio na koplju. »Henrik je obećao da će vratiti posjede onima kojima su oduzeti«, ogorčenim je tonom rekao de Lysleu koji je jahao s njegove lijeve strane. »Ali nije održao riječ. Čini se da će radije gurnuti stvar pod tepih, umjesto da se suoči s tim. Budem li čekao njega, prije će mi doći smrt nego Ludlow.« Provukao je uzde kroz prste, a konj se lagano propeo zbog pritiska na žvale. »Što god Henrik rekao, čini se da vlada ona ›tko uzme, njegovo‹.«

»Kako onda namjeravate izbaciti Joscelina de Dinana iz dvorca ako kralj ne pokazuje interes za to?«

»Kralja se mora prisiliti da pokaže interes.« De Lacy je okrenuo svog pastuha. »Predugo sam bio strpljiv.«

Tjedan dana poslije, Joscelin se spremao odjahati u Wenlock, u posjet zakupcu koji

je htio da ovaj svjedoči činu darivanja zemlje redovnicima. »Ali ja vas mogu pratiti«, pobunio se Brunin kad mu je Joscelin naredio da ostane

kod kuće. Joscelin je samo odmahnuo glavom i nije htio ni čuti o tome. »Tako ti kažeš, ali ja bih radije da se još koji dan odmoriš, nego da upropastiš i sebe i

konja.« »Ali...« »Nema rasprave.« Joscelin je podignuo kažiprst. »Ako hoćeš nešto raditi, možeš

složiti moju škrinju s oružjem i naoštriti moj rezervni mač.« »Da, gospodaru«, rekao je Brunin, pomiren sa sudbinom. Prije tri dana, dok je jahao

na svom konju, Jesteru je noga upala u rupu u zemlji i oboje su pali. Konj se izvukao samo s istegnutom prednjom nogom, ali Brunin je udario glavom i onesvijestio se. Iako je nakon sat vremena došao k sebi, sve je vidio dvostruko, bio je bijel kao prosijano brašno i povraćao je. Tri dana poslije, glavobolja još nije popustila. Jester je bio u staji gdje se o njemu brinuo glavni konjušar. Konjušar je rekao da će konj biti spreman za jahanje onda kad i njegov gospodar.

Sybilla je gunđala zbog zečeva. Na imanje ih je donijela Gilbertova strana obitelji i uzgajala radi mesa i dragocjenog krzna kojim su punili zalihe dvorca. Međutim, jedan dio

142

zečeva uspio je izrovati svoj put u slobodu i namnožiti se po poljima u šumama gdje je njihovo grickanje stvaralo probleme.

Brunin je gledao kako se Joscelin udaljava na konju. Sav je svjetlucao; iskoristio je priliku da odjene novi oklop jer je stari već dao svoje nakon tri desetljeća teških borbi.

Brunin je uzdahnuo i vratio se svojim dužnostima. Pritiskala ga je glavobolja, ali on ju je odlučio ignorirati. Ako žene pomisle da ga boli, vratit će ga u krevet, a nakon tri dana spavanja i neaktivnosti, tijelo mu se trzalo od viška energije. Popeo se na kat u dnevne odaje i zamolio Sybillu da mu da ključ Joscelinove škrinje za oružje.

»Bolje ti je?« upitala ga je dok je skidala ključ s privjeska što je visio o njezinu pojasu.

»Da, gospo.« Imao je nezadovoljan izraz lica. »Htio sam odjahati s gospodarom Joscelinom, ali naredio mi je da se odmaram još jedan dan.«

»Zadatak koji ti je zadao držat će te zaokupljenim do podneva... a ja ti mogu zadati još pregršt dužnosti poslije toga.« Sybilla se slatko nasmijala vidjevši mu izraz lica, a potom ga je potapšala po ramenu i izašla.

Iako je postao dio te obitelji još svojim dolaskom u Ludlow, Brunin se zapanjio koliko se produbila ta veza nakon zaruka s Hawise. Prije je bio poput ukrasa našivenog na odijelo, ali sada je bio sastavni dio tog odijela, toliko čvrsto utkan među drugim nitima da bi svaki pokušaj uklanjanja doveo do paranja cijele tkanine.

Škrinja za oružje je stajala u kutu glavne spavaće sobe koju je Joscelin označio kao vlastiti teritorij. Ondje je bio stalak od kolaca na kojemu je trenutno stajao Joscelinov stari verižni oklop. Kroz rukave bile su provučene jasenove dužice koje su služile kao potporanj. Dio žičane kapuljače, koji je prekrivao usta i vrat, podstavljen kožom, potamnio je od masnoće i znoja. Kad je pomnije pogledao, Brunin je vidio da su pojedine verige bile malo drukčije bojom i oblikom, što ukazuje na to da se oklop više puta popravljao nakon bitaka i da se mijenjao kako bi pristajao svome vlasniku, koji se od nekoć mršava mladića razvio u plećatog i zrelog muškarca. Brunin je trebao biti proglašen vitezom prije vjenčanja, a dobit će vlastiti oklop te par srebrnih ostruga, u znak preobrazbe iz mladića u muškarca. Možda će se tada, opremljen poput viteza, konačno i osjećati kao vitez.

Kleknuo je ispred masivne škrinje izrađene od hrastovine, fino izrezbarene i rubova pojačanih kovanim željezom. Okrenuvši ključ u bravi, otkopčao je preklopce i podigao poklopac. Unutra je, u uljem premazanim hrpama, ležala priča o Joscelinovu životu plaćenika, viteza i gospodara velikog dvorca, čuvara granice između Engleske i Walesa. Brunin je najprije dohvatio staru dansku sjekiru, kakve je volio i kralj Stjepan. Na njoj je bilo nekoliko mrljica hrđe pa ju je Brunin stavio sa strane kako bi je očistio i nauljio. Smotuljak od kože premazane voskom skrivao je nekoliko lovačkih noževa i stari saksonski bodež. Držak je zahtijevao malo pažnje, ali Brunin nikad nije vidio Joscelina da se služi tim bodežom pa je pretpostavio da ga čuva samo kao uspomenu. Ondje je bila još jedna sjekira, nekoliko vršaka za koplje, strijele, buzdovan i šestoper. Brunin se naježio vidjevši ovo posljednje. Učio je rukovati šestoperom... ili je barem pokušavao, ali to je bilo hirovito oružje, a vjerojatnost da čovjek samog sebe udari njime po glavi bila je jednaka onoj da udari neprijatelja. Međutim, kad ga se jednom svlada, kao što je pokazao Joscelin, njime se moglo nekome smrskati kosti, i to samo jednim jedinim udarcem. Primio je kožnati držak, omotavši njegov remen oko ruke, i zamahnuo kuglom i lancem.

»Moja majka je i rekla da ćeš se igrati. Predobro te poznaje.« Brunin se okrenuo i ugledao Hawise kako stoji iza njega, a oči su joj se smijale.

143

»Igrati?« ponovio je uvrijeđeno. »S ovakvim stvarima se ne igraš.« Stavio joj je šestoper u ruku.

»A što onda radiš?« »Vježbam. Pokreti ruke s ovim ne mogu biti fini, ali moraju biti dobro kontrolirani, u

protivnom više naštetiš sebi nego neprijatelju.« Zamahnula je lancem, trznula se kad je kugla poskočila pa mu brzo vratila oružje.

Sagnula se da vidi čega još ima u škrinji. Brunin je pogledao preko ramena, ali sluškinje nije bilo u blizini. Hawise je došla ovamo bez pratnje, uz majčin pristanak. Sybilla je doista imala povjerenja u njega i svoju kćer.

»Postoji li razlog zbog kojeg si me potražila?« Hawise je podigla obrvu. »Tko kaže da sam te tražila? Možda sam htjela zaviriti u

očevu škrinju s oružejm.« »Možda.« Odložio je šestoper i pokazao rukom na oružje. »Većina je posve bez hrde.

Tvoj otac je htio da provjerim u kakvom je stanju nakon zimske vlage.« Bio je zadovoljan što su mu riječi tako opuštene - kao da ga uopće nisu prolazili trnci od njezine prisutnosti. Sadržaj škrinje bio je vrlo zanimljiv prije nekoliko minuta, ali sad više nije mogao misliti ni na što osim načina na koji joj je haljina bila stegnuta oko struka i kako joj je tkanina isticala oble grudi.

Sve do sada Brunin je uspijevao držati prste k sebi, ali bilo je trenutaka kad ga je iskušenje zamalo svladalo. Njihovo udvaranje, ako se to moglo tako zvati, odvijalo se pod suosjećajnim, ali budnim Sybillinom okom te manje suosjećajnim, ali jednako budnim okom njezinog oca. Hawise mu je bila kći, njegovo dijete, i premda je prihvaćao činjenicu da je dovoljno stara za brak i odnose, nije mu bila ugodna pomisao da ona poduzima korake koji vode k tome. Sybilla bi rekla »neka budu malo sami«, a Joscelin bi se složio, ali je njegovo »malo« bilo puno manje od Sybillina. Čak i kada su bili bez pratnje, kao sada, i Joscelina ne bi bilo kod kuće, Brunin se osjećao kao da neprestano mora gledati preko ramena. Potreba da bude na oprezu bila je stalna i nemirna protuteža njegovoj strasti.

Hawise je kleknula ispred škrinje, skupivši haljinu na jednu stranu kako joj ne bi smetala. Ispod ruba tkanine provirila joj je noga, otkrivajući cipele od kozje kože ukrašene vrpcama i tanki gležanj u svilenoj čarapi. Vidjevši taj prizor, Bruninu je navrla vrućina u međunožje. Progutao je knedlu.

»Sjećam se ovog mača!« povikala je i izvadila mač koji je Brunin trebao nauljiti i naoštriti. »Kad sam bila djevojčica, otac ga je stalno nosio. Stigao je iz Bretanje, skupa s mojim pradjedom.« Primila je mač za držak i izvukla ga iz korica. Oštrica je sjala poput zrcala, a Brunin je znao da se ovaj mač provjerava dvaput godišnje, iako je Joscelin imao dovoljno novih mačeva.

»Sjećaš li se kako smo se borili drvenim mačevima?« upitala je. »Predobro.« Osmjehnuo se i protrljao se po ruci. »Nisi bila baš vješta, ali si zato bila

ubojita.« Hawise mu je isplazila jezik, a potom je ustala, stala ispred njega s mačem i polako

ga vratila u korice. Vjerojatno nije namjeravala da ta gesta bude erotična, ali je bila. Brunin je gotovo ostao bez daha; osjećao se kao da ga je netko iznenada udario.

Čini se da je i Hawise shvatila što je učinila jer je brže-bolje spremila mač u škrinju. Brunin je vidio da se i ona zagrcnula. »Došla sam ti reći da će nam moja majka dati veliku

144

odaju u sjeverozapadnom tornju... nakon vjenčanja«, dodala je. »I obećala nam je krevet i namještaj.«

»To je vrlo velikodušno od nje«, začuo je Brunin sam sebe kako govori. Vlastite su mu se riječi doimale tako neprirodnim, kao da govori na kakvom službenom okupljanju, a ne s Hawise. Riječ »krevet« odzvanjala mu je u ušima.

»Ja... poslije ćemo je čistiti i odlučiti kakve ćemo tapiserije objesiti na zid. Imaš li možda kakvih želja?«

Brunin je slegnuo ramenima. »Nemam. Stavi što god hoćeš.« Hawise se zagledala u njega. »Boli li te glava?« »Ne... zapravo da, malo. Zašto pitaš?« »Zato što se mrštiš, kao da te nešto muči.« Brunin je shvatio da je odlazak s Joscelinom u posjet Wenlocku bio daleko manje

opasan nego ostanak u kući. »Hawise...« »Što je?« Prišao joj je i primio je za struk. Osjetiti joj miris i toplo tijelo kroz zategnutu haljinu

bilo mu je previše. »Ovo...«, rekao je i nagnuo se prema njoj da je poljubi. Usnice su joj bile pune i meke, a nakon kratkotrajnog oklijevanja, otvorile su se pod njegovima. Podignula je ruku, nježno mu je stavila na obraz, a potom je dlanom klizila uz njegov vrat i zavukla prste u kosu na zatiljku. Njezin dodir je u njemu izazvao nevjerojatne osjećaje. Hawise se potpuno predala poljupcu i privila se uz njega, a Brunin je jedva zatomio stenjanje zbog bolne napetosti u preponama. U njemu je sirova požuda ratovala protiv moralne odgovornosti. To je kći tvog gospodara, govorio mu je razum. To je tvoja buduća žena, imaš na to pravo, govorio je dio njega koji je gorio za olakšanjem. Čini se da je i Hawise bila na muci jer je nakon nekoliko trenutaka prekinula poljubac i odmaknula se, teško dišući. Pogled joj je bio zamagljen i oblizala je usnice, kao da želi ponovno osjetiti taj poljubac na njima.

»Isuse«, rekla je i nasmijala se, a glas joj je bio blago promukao zbog čega se Brunin gotovo sav preznojio. »Ako je ovo nagovještaj onog što slijedi, onda prvog bračnog jutra neće ništa ostati od mene osim hrpice pepela.«

I Brunin se nasmijao, pokušavajući umanjiti gladnu napetost. Oboje su bili razumni. Prilike za ovako intimne trenutke bile su vrlo rijetke i vrlo kratkotrajne. Mogli su se potajno sastajati, naravno, ali oboje su znali što je na kocki i što se od njih očekuje. Ona se mora vjenčati kao djevica, a dokaz će se vidjeti idućeg jutra na plahti. Ako dokaza ne bude, njihov će brak započeti sramotom i bit će ukaljan. Ženi koja popusti ne može se vjerovati, a muškarac koji je iskoristi i koji je dovede do sramote je nečastan. »Oni koji se igraju vatrom...«, našalio se, a potom je zatvorio poklopac škrinje i sjeo na nju. Krajičkom oka opazio je kako sjaji verižni oklop njezina oca; tiho ga podsjeća na njegovu prisutnost. Snažno pulsiranje u njegovim preponama sada je usporilo i pretvorilo se u tupu bol. Činilo se da mora još dugo, dugo proći do ljeta.

Hawise je nakrivila glavu. Obrazi su joj i dalje bili rumeni, ali oči su joj se malo razbistrile. »Nikad te nisam pitala«, rekla je, »s koliko si žena spavao?«

Brunin je ostao zatečen. »Kakvo je to pitanje?« Prekrižio je ruke; dijelom se smiješio, ali dijelom je zauzeo obrambeni stav.

»Znatiželjno. Htjela bih znati takve stvari o tebi, kad ćemo se već vjenčati.« »Zašto?« Hvatala ga je nelagoda. »Brak je početak. Ne trebamo vući naše prošlosti za

sobom.«

145

Rumenilo u njezinim obrazima sada se pojačalo. »Ali odluke i događaji iz prošlosti nas oblikuju. Zato je moja majka htjela da

Sibbi i ja imamo pravo glasa kad se budu birali naši muževi - jer ga ona nije imala. Zato te otac poslao u Ludlow, umjesto da te ostavi u Whittingonu, i zato je moj otac oklijevao prije nego se obvezao.«

»Jesi li i ti oklijevala?« »Naravno. To je bila najvažnija odluka u mom životu.« Njezina mu je iskrenost

izmamila smiješak. »Drago mi je da si odlučila u moju korist.« »A ti?« upitala je. »Što si ti rekao?« »Hoćeš istinu?« »Znaš da hoću. Što ćeš reći? Poklonjenom konju se ne gleda u zube?« »Ne, ali to je moj otac rekao baki kad je prigovorila da je šteta što si riđokosa i što ti

je otac bretonski plaćenik.« Hawise se uspravila. Bruninov se smiješak pretvorio u lagani smijeh. »Ne ljuti se. To su riječi moje bake, a

ne moje. Kad nje nije bilo u blizini, moj otac je rekao da tvoja obitelj sigurno misli kako je šteta što krv Vilima Osvajača teče venama neugodne stare vještice.«

Hawise se nasmijala. »A što si ti rekao?« Brunin se uozbiljio. »Nisam mogao vjerovati svojoj sreći. Znao sam da to postoji kao

mogućnost, ali nisam se usuđivao nadati. Tvoj je otac mogao birati među brojnim obiteljima. A znati da si ti imala pravo glasa i da nisi odbila...« Zašutio je, razmišljajući što da kaže a da se previše ne izloži. »To mi je velika čast i odgovornost«, konačno je rekao. »Kunem ti se da nikad nećeš požaliti zbog te odluke.« Nije bilo riječi o ljubavi. Brunin ne bi znao kako da ih izgovori niti je poznavao takvu emociju. Znao je što je požuda; znao je što je toplina prijateljstva i što je naklonost. Katkad bi ga Hawise živcirala dozlaboga, a katkad bi ga boljela potreba za njezinom prisutnošću. Ali on nije bio trubadur i njegovi su osjećaji bili kontradiktorni. A znao je da osjećaji mogu čovjeku biti i neprijatelji i prijatelji stoga je bio oprezan.

»Držat ću te za riječ«, rekla je s osmijehom, lagano nakrivivši glavu. »Ali još mi nisi rekao s koliko si žena legao.«

Brunin je izgledao razdraženo, ali činilo se i da mu je zabavno. »Ne vidim zašto je to važno... osim ako ne misliš da mi treba iskustvo.«

Hawise se zarumenjela. »Ne... ali prirodno je da se žena pita.« »Je li?« Oči su mu sjale muževnošću i pohotom. »O tome razgovarate kad su

muškarci u lovu ili u bitkama?« »Ponekad.« Hawise je prekrižila ruke i namrgodila se. »Ali ne onako kako vi

muškarci razgovarate. Vi se smijete i hvalite jedan drugome osvojenim plijenom, ali o vama se zbog toga ne misli loše. Ali čine li žene tako, odmah ih se proglasi droljama i kurvama. Ako ne legnem u bračnu postelju kao djevica, onda sam osramoćena, dok za tebe ne bi bilo posljedica. Čak bi ti se neki i smijali ako nemaš iskustva, a mene bi sažalijevali zbog toga.«

Brunin je slegnuo ramenima. »Neki se muškarci hvale svojim osvajanjima isto kao što se žene hoće nadmetati svojim haljinama i dragocjenostima«, rekao je. »To im je način da se naprave važnijima i moćnijima nego što uistinu jesu.« Uputio joj je osmijeh isprike. »Žao mi je što si uznemirena, ali moje iskustvo se tiče samo mene. Mogu ti reći

146

samo to da te nijedna žena u Ludlowu neće poprijeko gledati i tvrditi da me ona imala prva.«

Zbog te teme Hawise su opet rumenjeli obrazi. »Drago mi je što to čujem, iako mi Marion pokušava reći drukčije.«

Brunin je izgledao uvrijeđeno. »Nije bilo ničeg osim poljupca.« »Marion ne kaže tako.« Brunin je duboko udahnuo. »Ti si bila ondje. Vidjela si što se dogodilo. A ja se nikad

nisam smijao niti sam se hvalisao time. Marion je jedina koja neprestano pokušava oživjeti taj događaj i uz to ga preuveličava. Čim joj tvoji roditelji nadu muža, zaboravit će da se ikad htjela udati za mene.«

»Možda, ali ne pomaže ni to što je odbijena ponuda koju je moj otac dao vitezu Gilberta Foliota. Otad je Marion namrgođena kao olujni oblak.«

»Ja...« Brunin je zatvorio usta kad su začuli korake na stubištu. Nakon nekoliko trenutaka u odaju je provirila Annora i rekla da Sybilla traži Hawise. Pričekala je da Hawise izađe. Uperila je svoj oštri pogled na zatvorenu škrinju i Brunina kako sjedi na njoj te računala na kojoj su udaljenosti zaručnici stajali.

Brunin je došao u iskušenje da joj dobaci sarkastičnu primjedbu i kaže da su još uvijek odjeveni, ali je odlučio da to nije vrijedno živciranja. Uz to, Annora je samo obavljala svoju dužnost. Promrmljao je da će poslije razgovarati s Hawise i ponovio da nema nikakvih želja u vezi tapiserija koje će stajati na zidu njihove buduće sobe, a potom se vratio svom zadatku.

Pregledao je oružje i premazao ga uljem, a potom je zaključao škrinju i vratio ključ Sybilli. Otišao je u staju vidjeti Jestera. Čini se da su rri dana odmaranja zaliječila njegovu istegnutu nogu. Lagano je projahao Jestera dvorištem, neosedlanog, i ustanovio da više nema ni traga ozljedi. Zadovoljan, vratio je škopca u staju i prionuo na timarenje. Bilo mu je zadovoljstvo to činiti jer, unatoč njegovoj komičnoj ružnoći, Jesterova je smeđa dlaka toliko sjala da bi se mnogi elegantniji konji posramili. Kad je konačno završio s timarenjem, Jester je blistao poput zrcala, a Brunina je boljela ruka, a i glava. Svladan mučninom i umorom koji su bili posljedica potresa mozga, legao je u prazan boks pokraj Jesterova. Konjušar ga je očistio i napunio bogatim slojem sijena koje je mirisalo na livadu. I umjesto da potraži svoj ležaj, što bi značilo da se mora penjati nizom uskih stuba prema tornju, Brunin je legao na sijeno i zatvorio oči.

147

21

Marion je sjedila na prozorskom sjedalu i kroz otvorene prozorske kapke promatrala kasnoproljetno poslijepodne. Vidjela je Joscelina kako jaše prema dvorcu sa svojom pratnjom, u posve opuštenoj formaciji. Sluškinje su pomno mele sobu i uklanjale paučinu sa zidova. Soba u ovom tornju uglavnom je služila kao gostinjska soba, ali pripast će Bruninu i Hawise nakon vjenčanja.

U sobu su ušle Hawise i Annora, a Hawise je bila sva rumena i nasmiješena. Marion je obuzela gorka zavist. Tješila se mišlju da Brunin samo obavlja svoju dužnost, da ga njegova obitelj tjera u taj brak i da potajno još čezne za njom. Zamišljala je kako Hawise umire na porođaju devet mjeseci nakon vjenčanja i kako ona zauzima njezino mjesto. Bit će dobra maćeha Hawiseinom djetetu, a Bruninu će roditi hrpu zdravih sinova.

»Crvena i zelena«, rekla je Hawise, stavivši ruke na bokove i gledajući u zidove. Žbuka je već bila oslikana zavijutcima sa zelenim listovima i jarkocrvenim cvjetovima.

Marion je frknula nosom. Ona bi odabrala plavu da joj naglasi boju očiju i zato što je bila skuplja. I zato što je bila drukčija. U Sybillinu je kućanstvu bilo dovoljno zelene i crvene boje.

»Marion, kako ti se čini crvena i zelena?« Marion je oduševljeno kimnula glavom i nasmiješila se. Nije ona bila kriva što

Hawise nema ukusa i nije imala ni najmanju namjeru pomagati joj svojim prijedlozima. Jednog dana ona će imati sve u plavoj i zlatnoj boji, a svi će se diviti.

»Krevet će stajati ondje«, mrmljala je Hawise, planirajući cijeli razmještaj u glavi. »Tapiserije će ići na onaj zid, a škrinje onamo.«

Marion se okrenula od prozora i namotala svoju svilenu pletenicu oko kažiprsta. Iza nje, među drvećem na drugoj strani rijeke, na suncu je zabljesnuo čelik.

Sybilla je s Hawise promatrala sobu. Gledajući ih kako stoje jedna pokraj druge, Marion je proždirao jad. Ona je trebala uređivati ovu odaju i pretvarati je u svoj dom, a ne Hawise. I Cecily je bila žalosna; sve ovo ju je sigurno podsjećalo na ono što je izgubila. Premda nije bila ludo zaljubljena u Rogera od Hereforda, nekoć je imala svoje odaje kojima je sama upravljala.

»Boli me trbuh«, naglo se požalila Marion. »Idem leći.« Sybilla se odmah zabrinula. »Što ne kažeš, dušo? Hoću li ti suhati čaj od kamilice?« Marion je odmahnula glavom. »Mislim da ću uskoro dobiti mjesečnicu, a vi ionako

imate posla ovdje.« Nije mogla svladati gorčinu u glasu. Još joj je bilo gore jer joj se Sybilla obratila s »dušo«.

»Nikad nisam toliko zaposlena da se ne mogu brinuti o članovima svoje obitelji«, rekla je Sybilla i uputila Marion ozbiljan pogled koji joj je govorio da prestane izigravati mučenicu. »Ako te doista boli, onda sve ovo može pričekati.«

Da, boli me, pomislila je Marion šutke. I nemate pojma koliko. Hawise je stala ispod prozorskog luka kako bi promotrila sobu iz drugog ugla i

odlučila gdje će staviti svijećnjake. Okrenula se prema prozoru da vidi kako svjetlost pada u sobu kroz širom otvorene kapke. Rijeka je svjetlucala zelenom bojom stabala koja su je okruživala. Pokraj mosta dva su labuda čistila svoje perje, a zbog njihova odraza na površini činilo se kao da ih je četiri. Iznad obale rijeke šume su se penjale uz brežuljak Whitcliffe. Bio je to spokojan prizor, prizor koji ju je dirao u srce, pogotovo zato što je

148

mogla vidjeti oca kako se vraća kući sa svojim vitezovima. Jahali su okruženi niskim oblakom prašine. Iznad rijeke, u šumi, nešto je zasjalo, poput svjetlosti na površini rijeke. Hawise se pomnije zagledala i prestrašila se shvativši da je to nečiji oklop. Ali to nije bio njezin otac i njegova pratnja jer su oni bili na cesti i bili su jasno vidljivi.

Ispustila je zvuk zbog kojeg su se njezina majka, Marion i Cecily brzo sjatile uz prozor. Sybilla je problijedjela i rukom zatomila krik. Hawise je s užasom gledala kako naoružana skupina vitezova prilazi očevoj trupi s leđa, a njihovi su štitovi i zastave otkrili da su to de Lacyjevi ljudi. Bili su predaleko da bi im strijelci s Ludlowa išta mogli; čak i najvještiji strijelac bi muku mučio da razazna tko je tko u naglom metežu dviju vojski. Osjećale su se kao da gledaju kotao čiji je sadržaj zakipio i prelijeva se.

»Isuse Bože, ubit će ga!« Sybilla je jedva izustila. Zanjihala se poput mladice na oluji. Njezin prvi muž ubijen je u zasjedi i koliko god je to bilo teško podnijeti, barem ga nisu zaklali pred njezinim očima.

Hawise je vidjela kako se de Lacyjev stijeg zanjihao, a potom se spustio jer je njegov nositelj bio pogođen kopljem. Na koplju se zato hrabro vijorio stijeg s likom zlatnocrvenog zmaja, ali se sekundu kasnije više ni on nije vidio. Borba se zahuktala. Očev je stijeg opet izvirio iz meteža, ali uzdigao se i de Lacyjev. Sybilla, koja je inače bila smirena i pribrana, ispustila je tihi jecaj i onesvijestila se, prvi put u životu. Vrisnuvši, Cecily je kleknula pokraj nje.

»Neće se uspjeti obraniti«, rekla je Marion. U očima joj je bio čudan pogled; bila je zaprepaštena i prestrašena, ali naziralo se i užasnuto oduševljenje. Stisnutih se šaka oslonila na prozorsku klupicu, a položaj tijela je bio miran i usredotočen.

Hawise je zamalo povratila. Mora postojati nešto što mogu učiniti: poslati stražare, uzbuniti cijeli grad. Njezin otac se svom vještinom i silom pokušavao probiti do mosta. Sad je mogla jasno vidjeti njegov štit s likom krilatog zmaja i pratiti pokrete njegove ruke. U tom trenutku Gilbert de Lacy zapriječio mu je put svojim konjem i dvojica muškaraca upustila su se u žestoku borbu. De Lacyjevi sljedbenici priskočili su u pomoć svome gospodaru i pred tim pojačanjem Joscelin je morao uzmaknuti. Sada se već očajnički borio.

Vrata odaje su se otvorila i unutra je ušao Brunin, zijevajući i protežući se. Iz tunike su mu stršale slamčice sijena i kosa mu je bila razbarušena. Spavao je dulje i čvršće nego što je planirao, ali probudio se svjež i odmoran, a u glavi mu se konačno razbistrilo. Shvatio je da bi bilo diplomatski otići u sjeverozapadni toranj i vidjeti što rade žene. Premda ga nimalo nije zanimalo kako će izgledati soba, znao je da žene jako drže do tih stvari i bilo bi dobro da se pokaže i izgovori nekoliko prikladnih riječi. Dok je hodao od staje do dvorca, učinilo mu se da čuje povike, ali stražari su često nešto dovikivali jedan drugome i misli su mu bile posve zaokupljene događajem s Hawise, stoga nije obraćao pažnju. Njegovi koraci na masivnom kamenom stubištu zaglušili su sve druge zvukove pa je doista bio nepripremljen za prizor koji ga je dočekao: Sybilla na podu; uplakana Cecily čuči pokraj nje, lagano je pljuska po licu i rukama; Marion se naginje kroz prozor, a između njih stoji unezvjerena Hawise. Prvo je pomislio da je Sybilla doživjela kakav napadaj.

»Što se dogodilo? Je li tvoja majka...« »Ne, nije majka«, povikala je Hawise. »Mog oca je napao Gilbert de Lacy.« »Što?« Brunin je prišao prozoru. Marion se nevoljko maknula ustranu. Prizor koji je

vidio posve ga je paralizirao. Dah mu je zastao u prsima, a snažan šok oduzeo mu je sva

149

ostala osjetila. Bitka preko mosta, na drugoj obali rijeke bila je sve uzaludnija i bilo je očito da će Joscelin biti poražen.

»Učini nešto!« Hawise ga je udarila u rame toliko žestoko da je zateturao, a zrak koji mu je zapeo u plućima svom je silom izbio van. Ponovno je udahnuo, ali je imao dojam da udiše kroz debeo sloj vune. Silina događaja koji mu se odvijao pred očima učinila ga je nepokretnim; prijelaz iz inertnog buđenja u zastrašujuću zbilju bio je prebrz i odveć intenzivan da bi se mogao nositi s njim.

Hawise ga je opet udarila i njezina je reakcija poprimala drukčiji oblik. »Ubit će ga pred našim očima. Zar ćeš samo stajati ovdje kao drvo!«

Brunin je zurio u nju. »Istina je što svi govore; ti si kukavica«, prosiktala je. »Kad zagusti, nemaš hrabrosti!

Rekao si da mi nikad nećeš dati razloga da požalim zbog svoje odluke i odmah si pokazao da si lažljivac!«

Njezine su riječi razbile njegovu obamrlost i u jednom je trenu sve izronilo u obliku zasljepljujuće boli.

»Idem sama, a ti neka si proklet!« Pojurila je prema vratima. Bol se rasprsnula u crvenu maglu koja ga je prožela svojom vrućinom i vratila mu

osjetila u udovima. Pošao je za njom, žestoko je zgrabio za ruku, okrenuo je i grubo odgurnuo natrag prema Sybilli i djevojkama. Zateturala je i zamalo pala, a oči su joj bile prepune gnjeva i suza.

»Pripremi se za brigu o ranjenicima«, rekao je kroza zube i izašao iz sobe. Gotovo da i nije bio svjestan silaska stubama, otvaranja škrinje za oružje i vađenja

sjekire koju je prije premazao uljem i naoštrio. Kao u polusnu, navukao je Joscelinovu rezervnu pancirnu košulju i stari oklop. Oklop mu je visio na ramenima i bio malko predugačak, ali nije bilo vremena za razmišljanje o takvim sitnicama. Objesio je šestoper o pojas, zgrabio sjekiru i sišao u dvorište.

Na zidinama nije bilo nikoga tko bi zapovijedao stražarima. Joscelinov poručnik i maršal borili su se za goli život u metežu na drugoj obali rijeke, kao i većina vitezova. Brunin je doslovce bio bačen u samo srce vatre; sva zapovijed i njezine posljedice počivale su na njemu. Više nije bilo povlačenja; to više nije bila vježba u kojoj se on mora suzdržavati da ne ozlijedi partnera. To je bilo stvarno kao i Hawiseine riječi kojima mu je zderala kožu.

Čin navlačenja oklopa razbistrio mu je crvenu maglu u glavi, ali je imao dojam da to netko drugi izdaje naredbe i vojnicima i šalje glasnike u grad. Konjušari su već bili osedlali Jestera i još su ga izvodili iz staje kad je Brunin stavio nogu u stremen i uzjahao

Kimnuo je glavom u znak zapovijedi da se otvore željezna vrata koja su vodila na most. Poveo je Jestera, na čelu skupine koja se sastojala od četiri viteza, dva pobočnika i desetak pješaka. U gradu je zvonilo zvono na uzbunu i građani su jurili iz svojih kuća naoružani kopljima i dužicama, vilama, palicama i sjekirama.

Brunin je ubrzavao ritam, od kasa do kontroliranog galopa, a zvuk Jesterovih kopita odjekivao je drvenim mostom. Brunin je popustio uzde i nagnuo se naprijed. Dok se pripremao, srce mu je tutnjalo svom snagom, ali sada je kucalo polako i ujednačeno. Točno je znao kad treba potegnuti uzde, okrenuti konja i zamahnuti sjekirom. Njegova obuka, instinkt i sirov, žestok bijes spojili su se u moćan pokret kad je podbo svog škopca i ujahao u samo središte bitke. Tečnom, posve kontroliranom kretnjom zamahnuo je sjekirom na viteza koji je pritisnuo Joscelina. Začuo je vitezov vrisak, a

150

potom ugledao krv i tijelo koje se stropoštalo na do, i njegovim je tijelom buknuo plamen zadovoljstva. Pred očima mu je treperio prizor Hawiseina lica ispunjena prezirom i ponovno je zamahnuo. Snažno, sigurno, žestoko. Pokazat će im od čega je sazdan, opet i iznova, i zašto se trebaju bojati da ne probude uspavanog zmaja.

Joscelin se borio na nogama, a do pod njim bilo je natopljeno krvlju njegovoga palog, umirućeg konja. Brunin je zaustavio udarac koji je bio namijenjen Joscelinu i izbio je napadaču mač iz ruke. Vitez je vrisnuo od boli i uzmaknuo. Brunin mu je zadao i drugi udarac koji je pogodio rub njegova štita i drvo se rasprsnulo. Konj na kojemu je vitez jahao zakoračio je ustranu i sudario se s de Lacyjem koji je mahnito pokušao doći do Joscelina. Psujući, de Lacy je potegnuo uzde, ali je njegov destrijer zapeo o zečju rupu i zbacio svog vlasnika preko svoje grive. De Lacy je žestoko sletio na tlo, a silina pada mu je izbila mač iz ruke. Ernalt de Lysle je podbo konja i požurio da zaštiti svog gospodara, no dočekala ga su je Bruninova sjekira i zaustavila njegov zamah mačem. Iskre frcale od sudara čeličnih oštrica i zrakom su letjele sitne krhotine metala. Brunin je ponovno zamahnuo, ali sada je de Lysleov štit bio u boljoj poziciji. Sjekira je udarila u ploču od lipova drveta i ostala je unutra zaglavljena. De Lysle je potezao štit i Brunin je bio prisiljen ostaviti sjekiru, ali istog je trena izvukao šestoper i zamahnuo njime. Kugla sa šiljcima pogodila je de Lyslea u zapešće. Uz bolan jauk ispustio je mač i povukao ruku. Krv mu se u potocima slijevala niz prste i bilo je sigurno da se u ovoj bitki više neće moći služiti njima. Pokušao se pokriti štitom, ali jedan od građana Ludlowa izbio mu ga je iz ruke i zidarskim ga maljem zbacio s konja. De Lysle je snažno tresnuo na tlo, zamalo ostavši i bez daha i bez svijesti.

»Ne, nemoj ga ubiti!« zapovjedio je Brunin kad je građanin zamahnuo čekićem. »Uzmi mu oružje i veži ga. Duša mu je bezvrijedna, ali otkupnina zato neće biti.«

»Hoću li i ja dobiti dio, gospodaru?« Brunin se zlokobno nacerio. »Pobrinut ću se za to«, rekao je i okrenuo se prema

uzavrelom metežu, upravo na vrijeme da vidi Joscelina kako stoji iznad Gilberta de Lacyja, s mačem prislonjenim na de Lacyjevo grlo.

»Predaj se ili umri. Svejedno mi je hoću li te zatočiti ili ću te ubiti na licu mjesta.« Joscelin je promuklo disao, a niz vrat mu je tekla krv iz rasječene usne školje.

De Lacy je pogledao uokolo, procjenjujući situaciju i podignuo je ruku. »Predajem se.« Povraćalo mu se od tih riječi, kao da je popio otrov.

Joscelin je pucnuo prstima i dva su pješaka grubo povukla de Lacyja na noge. Velikaš se borio da ne ispusti vrisak, a spoznaja da je njegov protivnik pretrpio ozljede izmamila je Joscelinu smiješak. Ne bi mu nimalo smetalo da de Lacy podlegne ozljedama. Vidjevši da je njihov gospodar zarobljen i da su se Joscelinu pridružile trupe iz njegova dvorca, uz pojačanje koje je neprekidno pritjecalo iz grada Ludlowa, sposobniji de Lacyjevi ljudi su pobjegli.

Brunin je podigao svoju sjekiru s da. Čeličnoplavi rub bio je preliven krvlju. Morat će je opet očistiti, pomislio je odsutno, inače će se za nju osvetoljubivo uhvatiti hrđa. Posvuda su ležali mrtvi i ranjeni, s obiju suprotstavljenih strana. Trojica mrtvih vitezova bila su njegovih ruku djelo, a de Lysle je mogao biti četvrti. Brunin se borio s posebnim odmakom, koji se u njemu pojavio jer je bio gurnut preko ruba, ali zadržao je razum, a i osjećaji su se pomalo vraćali. Mogao je namirisali krv i vrući smrad konjskih iznutrica, čuti stenjanje ranjenika. Iznad pobjede u poduhvatu spašavanja vidio je jarkocrveno krvoproliće. Zadrhtao je i morao se snažno usredotočiti da se pribere i ispravi

151

kralježnicu. Trenutno se nije mogao suočavati s time, morao je gurnuti to duboko u podsvijest i dobro zaključati.

Progutavši mučninu, okrenuo se od krvavog polja, ostavljajući de Lyslea Joscelinovu pobočniku i građaninu koji ga je svezao. Dohvatio je uzde de Lysleova pastuha. Zacoktao je i poveo konja k Joscelinu.

»Treba vam konj, gospodaru.« Joscelin se zagledao u njega. Jedna mu je bjeloočnica bila prošarana krvlju;

vjerojatno od ranjavanja ili od silne borbe i naprezanja da sačuva vlastiti život. Koža na zglobovima prstiju bila mu je sva oguljena, a pored njegova mača Bruninova je sjekira izgledala kao da je tek malčice zapackana.

»Spasio si mi život, dječače«, rekao je promuklim glasom. »A ovo je posljednji put da te tako nazivam. Zaslužio si da te nazovem čovjekom i svojim vitezom.« Dohvativši uzde, uzjahao je de Lysleova konja. Brunin je primijetio je da se trznuo od boli i shvatio je da taj pokret nije bio jednostavan kao što ga je Joscelin prikazao, no to je bilo pitanje ponosa. Morao je pokazati snagu pred poraženim Gilbertom de Lacyjem. »Dobrodošao u moju obitelj. Govorim ovdje pred svima da se ponosim time što te mogu nazvati svojim sinom.«

Bruninu su se zažarili obrazi zbog te pohvale, ali pored zadovoljstva osjećao je i bol. Negdje u podsvijesti Hawiseine su se riječi pokušavale osloboditi i pobjeći s mjesta gdje ih je zatvorio.

Optužila ga je za kukavičluk; svojim mu je jezikom oderala kožu. Dovoljno je bilo da se prisjeti njezina pogleda koji je plamtio od prezira i mučnina bi mu navirala iz dubine želuca.

Muškarci Ludlowa prešli su most i vratili se u dvorac, ranjeni, izmučeni, ali sa sjajem pobjede u očima. Brunin je gledao kako pobočnici vode de Lacyja i de Lyslea u toranj Pendover gdje se nalazila prostorija s teškim hrastovim vratima i čvrstom rezom. Sybilla je izjurila u dvorište i bacila se Joscelinu u zagrljaj, uplakana, izbezumljena, mahnito mu pregledavajući rane. Joscelin je bio pomalo iznenađen takvim dočekom svoje inače pribrane i pragmatične žene. Nakon nekoliko trenutaka primio ju je dlanovima za obraze i poljubio u usta, onako znojan i prljav od bitke.

»Mislila sam da će te ubiti pred mojim očima!« ridala je. »Ne bih to mogla podnijeti! Ne nakon Paynea. Ne nakon toliko godina!«

Mrmljajući svojoj ženi umirujuće riječi, Joscelin se okrenuo prema ulazu u njihove odaje. Pozabavit će se zatvorenicima kad se pobrine za vlastite rane.

Brunin je pogledom potražio Hawise, ali nije joj bilo ni traga. Bilo mu je drago da nije izašla i dočekala ga. Znao je da bi trebao ispratiti Joscelina i Sybillu u njihove odaje. Znao je da Joscelin neće štedjeti na pohvalama i da će Sybilla, s obzirom na njezino trenutno stanje, obasipati beskrajnom zahvalnošću, ali nije to želio. I nije želio vidjeti Hawise.

Sjahao je s Jestera i poveo ga prema stajama, ne obazirući se na čestitanja, tapšanje po leđima i ponude prijateljstva od ostalih vitezova. Htjeli su da on bude dio njih, ali u tom se trenu Brunin nije mogao nositi s njihovim glasnim entuzijazmom i njihovom željom da raspredaju o svakom pokretu i udarcu kojim su ščepali pobjedu iz ruku poraza.

152

»Gospodaru, hoću li ga ja preuzeti?« pitao je dječak koji se brinuo o konjima, a glas mu je bio uzbuđen i pun iščekivanja. Samo jedna Bruninova riječ bila je dovoljna da se dečku razveže jezik.

»Ne, sam ću se za njega pobrinuti. Ti riješi ostale. Pusti me.« Brunin je izgovarao kratke rečenice, što je kraće mogao. Njegovim je tijelom i dalje kolala silna energija nakon bitke i nije se mogla zaustaviti tek tako.

Dječak je zinuo. »Idi«, rekao je Brunin na izmaku kontrole. »Ne protivi se.« Upozoren na moguću opasnost, dečko je pustio konja i odjurio. Brunin je prislonio

glavu na Jestera. Glavobolja mu se vratila i mislio je da će mu lubanja eksplodirati. »Brunine?« Okrenuo je lice ustranu, ne odižući glavu sjesterovih toplih slabina i ugledao Hawise.

Pomislio je kako ima manje zdrave pameti nego konjušarev šegrt maloprije. Glas joj je odjekivao nervozom i nesigurnošću. »Moj... moj otac je rekao da si mu

spasio život i vidjela sam što si učinio na polju.« »Pretpostavljam da vjeruješ u ono što vidiš«, zajedljivo je rekao. Ispružio je ruke i

pokazao tamnocrvenu krv koja mu se zavukla ispod noktiju i umrljala mu zglobove prstiju. »Je li ovo hrabrost kakvu tražiš od mene? Je li ti ovo dovoljan dokaz okrvavljenosti?«

Hawise mu je zurila u ruke i on je vidio kako joj je teško. Nadao se da joj je mučno koliko i njemu.

»Ja... nisam smjela reći ono.« Trljala je ruke kao da ih pere. »Mislila sam samo o tome kako će moj otac umrijeti.«

»I da sam ja kukavica koja neće ništa poduzeti«, rekao je s prezirom. Nije ga nimalo smekšalo njezino priznanje da je bila u krivu. Mislila je da su riječi dovoljne.

»Ti si... Ušao si u odaju kao da se ništa nije dogodilo. I onda si samo stajao«, rekla je kao da se brani, porumenjevši.

»Nisam smio dobiti trenutak da se šokiram i da se opet priberem«, rekao je prepun gnjeva. »Bio sam proklet u prvoj sekundi. Premalo povjerenja za jedan brak, zar ne?«

Pogled joj se uozbiljio, a brada uzdigla. »Došla sam da mi oprostiš, a ne da me napadaš.«

»Možda ti ne želim oprostiti«, rekao je kroz bol koja mu je grmjela u lubanji, a u isto je vrijeme bio zadovoljan i preplavljen kajanjem kad je vidio kako se Hawise trznula na te riječi. »Znala si koje riječi zadaju najdublje rane«, dodao je, »a ti si ih izgovorila.« Okrenuo se opet prema konju, čvrsto stisnutih usnica, a prsti su mu stali nemirno odvezivati kolan. Osjetivši napetost u zraku, konj se trznuo i zakaskao ustranu. »Znam gdje stojim u tvojim očima. Nisi drukčija od moje bake.«

»Oh, za Boga miloga, sve izvrćeš!« Ton joj je sad već bio povišen i blago promukao. »Je li?« Bijesno ju je pogledao. »Samo me pusti na miru. Ne želim te.« To je bila laž.

Teška, bolna laž. Nikad u životu nije nešto toliko želio i prezirao. Prišla mu je. Nije znao je li to bilo zbog toga što ga je htjela još moliti da joj oprosti ili

mu se htjela još protiviti, ali nije ni mario, jer je u tom trenu izgubio razum. Zgrabio ju je oko struka, privukao k sebi, pritisnuvši je uz tvrde verige oklopa njezinog oca, i poljubio je. To nije bio senzualan i nježan poljubac kao prije, nego ju je ljubio žestoko, obuzet potrebom i požudom, gnjevom i mahnitošću od bitke. Čvrsto ju je držao, priljubivši svoja usta uz njezina, nastojeći je obilježiti svakom svojom zatomljenom emocijom. Nekoliko

153

trenutaka je stajala kao skamenjena, ali potom se počela boriti, gurati ga, udarati nogom u potkoljenice. Na kraju mu je zarila nokte u obraz i ogrebala ga.

Brunin gotovo da i nije osjetio bol jer mu je tijelo bilo još vruće od bitke. Njezina borba i ogrebotina koju mu je zadala doveli su ga do ruba ponora. Silovati je ili pustiti da ode. Izabrati između muškosti ili kukavištva. Ernalt de Lysle se nije premišljao, prisjetio se Brunin.

Odvojio se od njezinih usnica i odgurnuo je. »Idi«, rekao je, teško dišući. »Odlazi odavde prije nego što nepovratno naštetim i tebi i svojoj časti.«

Hawise je u nevjerici razrogačila oči. Dah joj se jecajući vraćao u prazna pluća. Drhteći, Brunin se okrenuo opet prema konju i oslonio ruke na sedlo. Prstima je

stiskao drvo i kožu i pokušavao mislima utjecati Hawise da se opameti i ode, dok još može. Još jedan korak i neće se više moći svladati. Već je visio preko ruba i nije mogao naći ništa za što bi se uhvatio da mu pomogne sačuvati razum.

»Odlazi!« gotovo je zajecao. Čuo ju je kako diše, a zvučalo mu je kao vlastito disanje ispod kacige tijekom bitke.

Nakon toga je začuo dublji i promukao dah, a potom šuškanje haljine. Otišla je. Brunin je klonuo na Jesterove slabine i mislio kako će povratiti. Noge su mu bile

slabašne, poput dviju žica, a težina Joscelinova oklopa samo što ga nije oborila. Sagnuo se i drhtavim se rukama oslobodio teškog metala. Oklop je uz zveket kliznuo na pod. Skinuo je i pancirnu košulju. Iznenada ga je zapahnuo jedak smrad znoja. Brunin je progutao navalu mučnine iz želuca. Postajao je sve svjesniji boli u svojim istegnutim mišićima. Dobio je nekoliko udaraca, ali i mahanje sjekirom uzelo je svoj danak. Podignuo je ruku i protrljao lice, ali uto je osjetio kako ga je zaparala oštra bol gdje je Hawise maloprije u panici zarila svoje nokte. Preplavio ga je bijes, a zatim ga je obuzeo očaj.

Otjeravši misli, skinuo je ono što je ostalo od Jesterova oklopa, očistio konja i donio mu vode i hrane. Trebalo mu je kupanje, ali nije htio ući u dvorac. Taj će trenutak morati doći, ali on se još nije mogao suočiti s njime. Hawise je bila u pravu. On je kukavica. Uz tu misao, opet se našao unutar golemog kotača i vrtio se ukrug, poput bika osuđenog na smrt.

Proklinjući samog sebe, ostavio je Jestera u staji i izašao, ali nije otišao u odaje gdje su bili ostali. Znao je da će Joscelin htjeti razgovarati s njim, ali ne odmah, dok mu žene viđaju rane i komešaju se oko njega, presretne što je živ.

Spuštena se pogleda zaputio prema pivnici pokraj glavnog ulaza u dvorac. Ondje je osim piva bilo i crnog vina iz Gaskonje i doline rijeke Rajne. Bilo je i žena, a one su ga sudile jedino prema sposobnosti da im plati u srebru i mogle su mu pružiti olakšanje koje je tražio.

Hawise se sakrila u majčin vrt dok se ne isplače. Drhtala je od šoka i straha što ga je u njoj izazvao susret u staji. Uz to, mučila ju je grižnja savjesti i bila je posve izvan sebe. Duboko se sramila zbog riječi koje je uputila Bruninu kad je ušao u odaju, onako nesvjestan ičega što se događalo i snen poput mačke u drijemežu. Izgovorila je riječi koje nije smjela izgovoriti i sam Bog zna kakvu je štetu učinila. Nešto se važno između nje i Brunina prekinulo; pokušala je to ispraviti, ali sve je pošlo strašno na krivu stranu. Pomislila je kako ni on ne zna kako to ispraviti. Kad ju je zgrabio, nije bio nimalo drukčiji od Ernalta de Lyslea na sajmu u Shrewsburyju. Opet je zadrhtala i rukom je otrla novu navalu suza. Još su samo dva mjeseca ostala do vjenčanja... Neka im Bog pomogne. Ne

154

mogu se vjenčati kad je stanje ovakvo, ali moraju, to je bila njihova dužnost. Majka joj je uvijek govorila da ne postoje riječi »ne mogu«. Ali umjesto tih riječi bilo je drugih, poput »dužnost«, »obveza«, »hladnoća«, »proklet«, »prezrena«. Ispunjavale su je jezom i užasom.

Joscelin je imao više rana po tijelu, ali sve su bile površinske. Refleksi koji su ga služili dok je bio mladi plaćenik ponešto su se usporili tijekom godina, ali ne previše, a žestinu koju je nekoć posjedovao zamijenila je težina bogatog iskustva. Znao je kako treba zamahnuti sjekirom i buzdovanom, a znao je i to da će se ujutro osjećati poput zahrđalog starog mača te da će se trenutno zagrijani mišići ponašati drukčije kad se ohlade.

Stoički je podnosio Sybillino komešanje i puštao joj da ga povija i kupa dok ne povrati svoju ravnotežu. Činilo se da briga o njemu pomaže i Sybilli jer je prestala drhtati i vraćala joj se boja u obraze. U odaji su bile i druge žene iz Joscelinova kućanstva i njegovale su ranjenike. Mrtve su odnijeli u kapelicu.

»Što ćeš učiniti s mojim rođakom?« upitala je Sybilla. Vratio joj se i njezin uobičajeni smireni ton, ali se i dalje borila da dođe do daha, kao da suspreže suze ili duboku ljutnju. Pružila je zdjelu zakrvavljene vode sluškinji i dala joj znak da je odnese.

»Još ne znam«, oprezno je odgovorio Joscelin. »Ja bih mu nabola glavu na koplje i stavila je na most da je svi vide.« »I ja sam razmišljao o tome.« Da, to je bila ljutnja, pomislio je Joscelin jer joj je vidio tamu u očima. Znao je kako se

osjećala, ali njegov se bijes posve iscrpio u bitki i sada je bio preumoran da dodaje ulja na vatru i iznova je raspiruje. »Dam li mu ono što zaslužuje, mogao bih na sebe navući teške posljedice. Unatoč tome što se Gilbert de Lacy ponaša kao kriminalac, ima više utjecaja od bijednog odmetnika.«

»Ne misliš ga valjda pustiti?« U glasu joj se osjetilo da kipi od bijesa. Kad se dogovarao brak između njega i Sybille, dobronamjerni su ga prijatelji

upozorili da će mu trebati čelična volja jer da je Sybilla Talbot tvrdoglava ženturača koja će provoditi svoju volju ako on i mrvu popusti. No Joscelinu se svidjelo pronalaziti ravnotežu između stisnute šake i otvorena dlana, i njih su se dvoje dobro slagali. Katkad ga je zabavljalo gledati je kako provodi svoju volju, ali ne sad. »Ne«, rekao joj je. »Ne mislim ga pustiti... barem ne bez vrijedne nadoknade.« Ustao je, a pritom je osjetio snažnu bol od posjeklina i modrica.

»Misliš li da će platiti otkupninu?« »Neće imati izbora... to jest, njegova obitelj neće imati izbora.« Primio ju je za ruku.

»To je most koji ćemo kasnije preći, kad nam se razbistri vid, može?« Sybilla je kratko kimnula glavom, ali usnice su joj i dalje bile čvrsto stisnute, što je

govorilo da se neće tako lako umiriti. Pogledao je uokolo. »Gdje je Brunin?« I Sybilla se osvrnula pa je odmahnula glavom. »Ne znam.« »Nema ni Hawise.« Joscelin se namrštio. Poznavajući silinu emocija kakve nastaju u

žaru bitke, pomislio je na jedno mjesto gdje bi Hawise mogla biti, a to je mjesto bilo opasno.

Sybilla mu je stisnula ruku. »Na svijetu ima gorih stvari«, promrmljala je, »a nijedno od njih nije budala.«

155

Joscelin je glasno uzdahnuo. »Ah, u pravu si. Tom momku dugujem život i puno više od toga.« Zamislio se, pomalo začuđena izraza. »Nikad nisam vidio nekog toliko mladog i neiskusnog da se tako bori. Kao da je bio opsjednut.«

I Sybilla se zamislila. »Da ga već prije nisam zavoljela, zavoljela bih ga danas jer ti je spasio život... ali to što je učinio bilo je naglo i nesmotreno.«

»Posve je sigurno da je bilo nesmotreno«, odvratio je Joscelin, »ali vidio sam i gorih reakcija u svom životu vojnika i viteza.«

»Moj prvi muž poduzimao je nesmotrene rizike kad bi ga obuzela mahnitost borbe. Dok je bio mlad, imao je dovoljno sreće i okretnosti da ostane živ, ali jednog dana napustila ga je i sreća i okretnost. Bojim se za Hawise ako će se udati za takvog muškarca.«

Joscelin je odmahnuo glavom. »Brunina nije obuzela mahnitost toliko da nije bio svjestan što čini«, rekao je. »Što god ga je obuzelo, bio je hladan i pribran. Vidio sam mu oči i imao je potpunu kontrolu nad samim sobom. Ja...« Pogledao je prema vratima. Njegova je mlađa kći upravo ušla u odaju. Obrazi su joj bili rumeni, a oči natečene kao da je plakala. S vunenog ruba njezine haljine visjele su slamčice sijena. Nije bilo ni traga Bruninu.

Joscelina je preplavio očinski nemir i požurio je prema kćeri. Možda mu je Brunin spasio život, ali nedostaje li joj ijedna vlas...

»Što se dogodilo, dušo? Gdje je Brunin?« Hawise mu je uputila suzan pogled. »U staji«, odvratila je drhtave brade. »Je li ti naudio?« »Nije.« Proguravši se pored oca, otišla je pomoći sluškinjama u brizi oko ranjenika. Joscelin je pošao za njom, ali Sybilla ga je uhvatila za ruku. »Nemoj«, rekla je.

»Prepusti to meni. To je stvar srca i lakše će razgovarati sa ženom... žene se međusobno razumiju bolje nego što će muškarac ikad moći.« Nasmiješila se kako bi ublažila ubod svojih riječi. »Ako je sad budeš ispitivao, bit će kao da pijan gaziš kroz cvjetnjak. Ti moraš obaviti neke manje delikatne razgovore, zar ne?«

Joscelin je pročistio glas. »Da«, rekao je. »U pravu si.« Još je jednom zabrinuto pogledao u svoju kćer, a potom je pozvao dvojicu vitezova. »Ako vidite Brunina prije nego ja, pošaljite ga k meni. Recite mu da moram razgovarati s njim.«

Joscelin se uspravio i uzdignute glave dao je stražarima znak da otkračunaju teška

hrastova vrata. Stražari su ga poveli u prostoriju u koju su bili bačeni Gilbert de Lacy i Ernalt de Lysle. Obojica su muškaraca bila slijepljena od znoja nakon bitke i nitko im još nije došao pogledati rane, a između njih je stajala tek prazna čaša vode. Stajali su ispod prozorskog luka poput pasa koji su zatvoreni za kišna dana, no sad su se okrenuli prema vratima, hrabro skrivajući svoj nemir.

»Pitate se jesam li vas došao dokrajčiti.« Joscelin je stao nasred prostorije. »I ja se pitam.« Bogata vezenim uzorcima i sitnim biserima, njegova vunena tunika šuškala je dok je koračao. Namjerno je odjenuo najbolju odjeću, ukrasio prste prstenjem i stavio zlatni broš. Još uvijek je bio gospodar Ludlowa i namjeravao je utrljati tu činjenicu na nos Gilbertu de Lacyju.

»Da si me htio ubiti, ubio bi me u boju.« De Lacyjev je glas bio hrapav i suh. Znao je da mu grlo gori od žeđi. »Dobro znaš da sam ti puno opasniji mrtav nego živ.«

156

Joscelin je glasno uzdahnuo. »A možda bih trenutačno bio zadovoljniji da ti gledam leš nego da te trpim živog.«

De Lacy je raširio ruke i pokazao prsa. Zbog tog mu se pokreta znojno i prljavo tijelo trznulo od boli. Joscelin je pretpostavio da je slomio rebra. »Onda to učini«, rekao je.

»Ali tada kažem sebi da lako zadovoljstvo nije zamjena za dugotrajan dobitak. To je poput razlike između snošaja s kurvom i lijeganja s odabranicom svog srca.«

»Dakle, tvoja je iskrena želja da me održiš na životu?« Joscelin se nevoljko nasmiješio. »Moja iskrena želja je da platiš za taj privilegij... i za

privilegij odlaska iz Ludlowa.« Pogledao je u plavokosog viteza pokraj de Lacyja. Mladić se njihao na mjestu. Na desnoj je šaci imao ranu koju je trebalo zašiti, a sudeći po natečenosti i promjeni boje prstiju, činilo se da su neke koščice slomljene. Pogled mu je bio zamagljen, a vjeđe su mu titrale. Borio se da ostane pri svijesti.

»Donesi vode«, Joscelin je zapovjedio stražaru. »I reci gospi Sybilli da pošalje žene ovamo kad završe s našim ranjenicima. Dovoljno je krvi danas proliveno.«

»Da, gospodaru.« Stražar je otišao. »Ubio bih te da sam ti uspio prići«, rekao je de Lacy, uputivši mu pogled u kojem su

se u jednakim omjerima mješala zbunjenost, prezir i poštovanje. »Ali nisi. Za to se pobrinuo moj budući zet. Napadni me i naći ćeš se oči u oči s mojim

ljudima.« »Derište FitzWarin je običan dječak!« podrugljivo je rekao de Lacy. »Onaj koji je poveo ljude iz Ludlowa i obrušio se na tvoje vitezove nije bio dječak«,

rekao je Joscelin otresito. »Postao je muškarac u punom smislu riječi, a ti misliš da on i Hugh de Plugenet nisu nikakva opasnost.« Podignuo je ruke. »Mir. Neću se prepirati s tobom. Znam što misliš o meni. Misliš da ću ispuniti tvoja najgora očekivanja i baciti te okovanog u tamnicu. Ali držim do sebe. Dok ste moji zatočenici, dat ću vam ovu sobu i uredit ću da vam se pobrinu za rane i daju vam čistu odjeću.« Spustio je ruke i uhvatio se za pojas. »Moja gospa smatra da tvoju glavu trebam nabosti na šiljak i izložiti je na mostu. Zasad i ja čuvam taj prizor u svojoj mašti. Nadajmo se da će te tvoji rođaci smatrati vrijednim otkupnine. Budući da si tako otmjen vitez, ne bih se usudio tražiti manje od stotinu maraka, da ti ne bih ukaljao ugled.«

De Lacy se izbezumio. »Stotinu maraka! Za Majku Božju, ti nisi ništa drugo nego lopov!«

»Ne, gospodaru Gilberte, ja sam obični plaćenik«, odvratio je Joscelin. »A kao plaćenik upoznat sam s vrijednošću svega što postoji, pa i časti.«

De Lysleu su se oči prevrnule u dupljama. Srušio se poput trupla koje je palo s vješala. Joscelin je izašao iz sobe, brzim korakom, duboko dišući. Žene koje su došle poviti rane zatočenicima maknule su se ustranu na stubama kako bi Joselin mogao proći. Joscelin ih je pogledao i opazio da je Sybilla poslala Marion da ih vodi.

»De Lacyjevu vitezu treba zašiti ruku«, rekao je kratko. »Učinite što morate, a zatim otiđite.«

»Da, gospodaru.« Marion se poklonila, pognuvši glavu iznad hrpe zavoja što ju je nosila u rukama.

Progundavši nešto i kimnuvši glavom, Joscelin je pošao svojim putem. Trebalo je naći Brunina.

157

U stajama nije bilo nikoga osim konjušara i njihovih pomoćnika. Jester je bio opran, nahranjen i napojen. Joscelin ga je pljesnuo po sapima i upitao dječaka u blizini je li vidio Brunina.

»Otišao je u krčmu, gospodaru«, odgovorio je dječak, pokazavši preko dvorišta. »On i gospođica Hawise... posvađali su se.«

»Zbog čega?« upitao je Joscelin sjetivši se kako je Hawise bila uzrujana i raščupana kad je ušla u odaju.

»Ne znam, gospodaru, nisam mogao sve čuti. Ona se pokušavala iskupiti zbog nečega, ali on joj nije dopuštao, a poslije sam čuo zvukove borbe.«

Joscelin se oštro zagledao u njega. »A zatim?« Dječak se uplašio osjetivši ljutnju u Joscelinovu glasu.

»A zatim joj je gospodin Brunin rekao da ode prije nego što ukalja i svoju i njezinu čast... i ona je otišla. Vidio sam je kako trči preko dvorišta. Gospodar Brunin je ostao još neko vrijeme sa svojim konjem. Čuo sam ga kako psuje. Nakon toga je otišao u pivnicu.«

Joscelin je uzdahnuo. Znao je kako se osjeća mladić nakon kratke ali oštre bitke, dok je krv još vrela. I najmanja iskra može zapaliti suho drvlje. Vjerojatno je bila riječ o ljubavnoj svađi koja se zamalo pretvorila u razoran požar. Brunin je dobro postupio održavši svu tu napetost pod kontrolom, a Hawise je vjerojatno naučila dragocjenu lekciju. Sybilla će iz nje izvući detalje. On bi doista bio samo pijanac koji gazi po cvjetnjaku. Pomisao na pijanca nagnala ga je da se zamisli. Brunin je dokazao da se može boriti kao zmaj kad zagusti, ali čovjek mora i drugdje imati kontrolu, a ne samo u bitkama.

Joscelin je hitro izašao iz staje i pošao prema krčmi. Nije znao što će naći, ali nadao se da neće morati biti pregrub. Naime, dobro je razumio kako je to.

Kad je prišao bliže, začuo je komešanje u sjeni, a par se brzo razdvojio. Jedna od bludnica iz pivnice projurila je pokraj njega. Tamna joj se kosa razlila po ramenima, a odvezana bluza izložila grudi. Spuštena pogleda, poklonila se Joscelinu i nestala. Za njom je ostao jedak, ali nimalo neugodan miris kadulje i metvice.

»Gospodaru, mene tražite?« Brunin je izašao za njom na svjetlo. Kosa mu je bila mokra; vjerojatno je glavu umakao u bačvu vode. Oči su mu bile tamne i goleme, kao u noćne životinje. I oko njega je lelujao miris kadulje i metvice, ali i kiseo miris piva.

»Jesi li trijezan?« Brunin je izbjegao izravan odgovor. »Nisam pijan, gospodaru.« »Drago mi je da to čujem. Muškarcu treba olakšanje nakon bitke, ali ne prije nego

što obavi sve svoje dužnosti.« »Imate zadatke za mene?« Joscelin je vidio razboritost u Bruninovim očima i u sebi ga je pohvalio. Dobro se

držao, s obzirom na to da ga je upravo prekinuo u druženju s kurvom i da je popio više nego što je htio priznati. Glas i stav bili su mu posve mirni, ali bilo je potrebno više od jedne krigle da bi dah onako smrdio. Vjerojatno ga je mučila i nezadovoljena požuda.

»Radije bih ih nazvao odgovornostima«, odgovorio je Joscelin. Malo dalje od baklji na zidovima pivnice grleno se nasmijala žena i obojica su se

okrenula prema zvuku. Joscelin je spazio dvije ogrebotine na Bruninovu obrazu. Nije ih imao kad su se vraćali iz bitke.

158

»Čuo sam da ste se ti i moja kći posvađali.« Bruninov izraz nije ništa odavao. »To je između mene i nje«, rekao je.

Joscelin je kratko kimnuo. »Neću se miješati. Samo ću ti reći da ne smiješ dopustiti da ti žar nakon bitke zamagli um.«

»Neće, gospodaru.« Mladićev je ton bio posve bezizražajan, kao i njegovo lice. »Žene žive prema

vlastitim zakonima«, rekao je Joscelin pomalo nevoljkim tonom. »Možda ćeš misliti da si ti gospodar, ali žena uvijek zna tko je gospodarica.«

»Rekli ste da ćete mi zadati neke odgovornosti.« Joscelin je uzdahnuo. Brunin je očito bio pun ponosa. Ali tko bi mu zamjerio. »Da«,

rekao je. »Sutra će to biti službeno, ali večeras ti želim reći da si se dokazao. U mojim očima više nisi štitonoša, već pravi vitez.« Snažno je potapšao Brunina po ramenu.

Brunin je zurio u njega. »Nisam ništa učinio, gospodaru.« Disanje mu je bilo teško poput paranja svile. Dosad je sve uspio primiti ravnodušno, ali ove Joscelinove riječi probile su sve njegove brane.

Joscelin se nasmijao. »Ne bih rekao da je ono bilo ›ništa‹. Preokrenuo si tijek bitke i spasio si mi život. Da nije bilo tebe, de Lacy ne bi bio moj zatočenik. Ishod bi bio posve drukčiji.«

Brunin se namrštio. »Ne zaslužujem tu čast, gospodaru.« »Pusti da ja o tome sudim.« Mladić se osvrnuo preko ramena. »Upravo sam...« Joscelin je suspregnuo smiješak. »Da, znam što si radio, a mislim da znam i zašto. Ali

kurve i piće prepusti vojnicima.« »Da, gospodaru.« »Pođi sa mnom.« Joscelin ga je primio za rame i poveo ga prema dvorskoj kapelici.

Vitraji su bili osvijetljeni iznutra, a kako su se približavali, tako se mogla razaznati tiha pjesma; zvučala je kao sramežljiva pratnja bučnim zvukovima što su dopirali iz pivnice.

Teška vrata su se otvorila i Joscelin je ušao unutra. Kapelica nije bila velika. Doista, Joscelin ju je namjeravao proširiti, ali zasad je služila svrsi. Večeras se pretvorila u mrtvačnicu za sve muškarce Ludlowa koji su poginuli u bitki. Oprana i uređena, tijela su ležala ispred oltara, a na svakom improviziranom mrtvačkom odru gorjele su po četiri svijeće, jedna u svakom kutu. Mirisi svijeća i proljetnog zelenila nisu bili dovoljni da prekriju smrad smrti.

»Večeras ću klečati i bdjeti u čast ovih muškaraca«, rekao je Joscelin tiho, »a sutra ću ih u žalosti pokopati. Govorit ću s njihovim ženama, djecom i majkama i obećat im da im nikad neće ništa nedostajati... osim ljubavi i iščekivanja da se poznato lice pojavi na njihovim vratima u toplo ljetno predvečerje ili u zimsku noć pred ognjištem.« Zagledao se u Brunina kako bi se uvjerio da mladić upija lekciju i vidio je kako mu tamne oči svjetlucaju u polutami. »Ovo je priroda i teret odgovornosti«, rekao je. »Glavu gore i nosi taj teret najbolje što znaš.«

159

22

Marion je zurila u mladog viteza kojeg su de Lacy i stražar polegli na krevet. Kroz krv i modrice, prepoznala je Ernalta de Lyslea, s kojim su ona i Hawise očijukale jednom prilikom na sajmu u Shrewsburyju, i zaprepastila se. Bio je blijed poput voska, s tamnim kolobarima oko očiju, ali ispod ozljeda i muka što mu ih je nanijela bitka, njegove su crte lica i dalje bile jasne i fine, a kosa mu je sjala poput pokošene pšenice. Zavrnula mu je rukav i pogledala u kakvom je stanju bila njegova šaka. Trznula se na taj prizor.

»Ništa vam ne vrijedi ako umre«, rekao je de Lacy promuklim glasom. »Njegova obitelj neće dati ni novčića za tijelo.«

Marion je osjetila mučninu. »On neće umrijeti, gospodaru«, rekla mu je prkosno. Prionula je na čišćenje i šivanje rane. Sibbi je uvijek bila najbolja u takvim zadacima, ali sve ih je dobro podučila, i Marion je bila vrlo sposobna. Bila je spremna na durenje zbog toga što su je poslali da se pobrine za rane njihovih zatočenika, ali pogled na Ernalta de Lyslea napunio joj je maštu prizorima iz trubadurskih pjesama. Ona je bila nježna, milosrdna djeva koja dobrotom i brigom obasipa ranjenog, naočitog viteza.

De Lysleove su vjeđe zatreperile i mladić je otvorio je oči. Bile su upravo onakve kakve ih je upamtila: boje neba, ali bistre poput stakla. Neće dopustiti da se zamagle groznicom ili smrću. Spasit će mu život, a on će joj biti vječno zahvalan.

Sybilla je sjela na krevet i zagrlila Hawise oko ramena. »Ne trebam biti odveć mudra

da shvatim da ste se ti i Brunin posvadili«, rekla je tiho. »Ne znam zbog čega, ali imaj na umu da smo danas svi izvan pameti.«

»Uvrijedila sam njegovu hrabrost«, prošaptala je Hawise zureći u svoje ruke. »Nikad mi neće oprostiti.«

»Uvrijedila si njegovu hrabrost?« Sybilla ju je iznenađeno pogledala. »Sumnjam.« »Jesam. Rekla sam mu da je kukavica.« Hawise je šmrcnula. »Bila sam zvan sebe kad

su napali tatu. Nisam željela te riječi, ali sam ih izgovorila. Pokušala sam se ispričati, ali nije me htio slušati. Umjesto toga, on je...« Utihnula je i obgrlila se rukama.

»Je li te ozlijedio?« »Nije... nije jako, a to je samo zato što me previše stisnuo. Nije me udario.« »Dakle, grlili ste se?« Hawise je progutala slinu i odmahnula glavom. »To nije bio zagrljaj. Ogrebala sam ga

po obrazu, a on je vikao da odem prije nego što našteti mojoj časti.« »Ah«, rekla je Sybilla, a iz nje je izbijalo sve iskustvo i znanje svijeta. »Nikad nije

pametno raniti nečiji ponos. Najbolje je da ga pustiš dok se ne smiri, a zatim ponovno razgovaraj s njim.«

»Ali što ako me otjera?« »Neće.« Hawise je pogledala majku svojim sivim očima koje su se punile suzama. »Kako

znaš?« Sybilla se lagano nasmiješila. »Tvoj otac i ja prolazili smo kroz slične svađe kad smo

se tek vjenčali - situacija nije bila ista, ali razlozi su bili slični. Jedno od nas dvoje reklo bi nešto što bi povrijedilo ovog drugog i sve bi završilo u divljem prepiranju... ali ti si

160

odrasla, a nas dvoje još uvijek dijelimo bračnu postelju.« Nježno je maknula zalutali uvojak s Hawiseina lica. »Sve će biti u redu. Vidjet ćeš.«

Hawise je šmrcnula i prstima obrisala lice. »Ne znam što da mu kažem.« »Riječi će ti doći kad budu trebale. Ali možda bi mogla i nešto učiniti... dati mu

mirovnu ponudu.« Hawise se zamislila. Kad god su se njezini roditelji svađali, što je bilo rijetko u

posljednje vrijeme, njezina bi se majka iskupila tako da bi Joscelinu sašila kakvu odoru. Jednom se njezin otac našalio da sve što treba učiniti ako poželi novu tuniku jest izazvati svađu s njezinom majkom. Hawise je znala i to da se u majčinoj škrinjici s nakitom nalazi prstenje i nekoliko broševa koji su stigli u znak isprike zbog nagle reakcije ili manjka obzira. No tunika ili košulja nisu mogu poslužiti kao dar koji bi odgovarao razlogu njihove svađe. Oprosti zbog mojih nesmotrenih riječi. Primi ovu tuniku u znak isprike. Hawise se trznula na samu pomisao. Ali u tom joj je trenutku sinula druga zamisao. »Napravit ću mu stijeg«, rekla je. »Vidjela sam da u škrinji imamo ostatke žute svile.«

Sybilla je kimnula s odobravanjem. »Dobro si to smislila«, kazala je. »Čovjeku je stijeg jedan od najvećih simbola ponosa. Stijeg će biti znak tvoje vjere u njega.«

Hawise je ustala. »Počinjem odmah«, rekla je, osjećajući se kao da joj je kamen pao sa srca. Već se spustio sumrak i bilo je još dužnosti koje je trebalo obaviti, ali barem može pronaći svilu za vez.

Poslije, kad je pala noć, s upaljenom je svijećom pošla s majkom u kapelicu moliti za mrtve. Brunin je bio ondje s njezinim ocem. Samo je jednom pogledao u nju, ali zbog tame i sjena nije mogla vidjeti ništa, ni na njegovu licu ni u očima. Čuvao se, isto kao što je čuvao i tijela ispred sebe. Hawise se morala zadovoljiti time što će mu dokazati svoju vjeru i ponos tako što će mu sašiti stijeg i što će sve biti drukčije kad svane novi dan.

Međutim, sa svitanjem nije stiglo pomirenje, već glasnik iz Whittingtona. Čovjek je jahao cijelu noć da bi što prije stigao do Ludlowa; kad je Brunin izašao iz kapelice, sav ukočen, umornih i suhih očiju od bdijenja, dočekala ga je vijest da mu je otac teško bolestan i da se trese u groznici; Brunin mora dojahati k njemu što prije. Nije bilo vremena za spavanje; stići će samo doručkovati, pripremiti torbu i krenuti na put.

Tijekom noći vratila mu se glavobolja i tukla mu je o stijenke lubanje kao golemi crni kamen. Nije se mogao ni kretati ni vidjeti išta oko sebe, a kamoli misliti. Sybilla mu je donijela zdjelu pšenične kaše i inzistirala na tome da je pojede, ali njemu se želudac bunio.

»Pred tobom je dug put«, rekla je. »Nećeš izdržati ne okrijepiš li se.« Suzdržavajući se da ne povrati, Brunin je pojeo kašu. Glasnik je sjedio pokraj njega

sa svojom zdjelom i čašom piva. »Vaš otac je govorio da mu nije ništa, odbijao se odmoriti i stanje mu se samo

pogoršalo«, rekao je glasnik. »A sada leži i bunca. Jučer u suton, kad sam se spremao ovamo, doveli su mu svećenika.«

Brunin je odgurnuo zdjelu koja je još bila trećinom puna kuhane pšenice, znajući da više neće moći progutati nijednu žlicu. »Je li još netko bolestan?«

»Ne, gospodine. Vaša majka nije baš najbolje, ali...« naglo je utihnuo i bacio se na svoju kašu.

»Ali što? Reci mi!« »Ali opet je noseća, gospodine, pa pati od uobičajenih ženskih mučnina.«

161

Brunin je ustao. Osjećao se kao da mu se strijela zabola u lubanju. Na trenutak je zastao da se pribere i prikupi snagu. Zbog pomisao na to da mu otac umire, osjećao se kao pod njegovim nogama otvara golem i crn ponor, a na dnu tog ponora, mračnije od mračnog gubitka, bila je spoznaja da će nasljednik morati preuzeti baruniju FitzWarinovih i njome vladati. Jedva je uspio izaći iz dvorane kad je počeo žestoko povraćati. Grčevi su ga tresli poput udaraca bičem, preokretali sav njegov sadržaj, derali mu kožu.

»A sad je vrijeme da odeš i obaviš to«, rekao je Joscelin. Brunin je osjetio njegovu čvrstu ruku na svom ramenu. »Neću te pitati jesi li u stanju za polazak jer vidim da nisi. Ali katkad čovjek mora goniti samoga sebe dalje od granica svojih mogućnosti.«

Brunin se polako uspravio. Osjećao se kao da mu je u trbuhu nečija šaka, pa ga stišće, drobi, vuče svaki djelić njegova bića prema dnu.

»Ti imaš snagu«, suosjećajno mu je rekao Joscelin, a potom ga primio za ruku i stavio mu par ostruga na dlan. »Ovo sam čuvao za dan kad budeš proglašen vitezom«, kazao je, »ali već si jučer zaslužio pravo da ih nosiš i da se nazivaš vitezom.«

Joscelinove su riječi izazvale nagli pritisak u Bruninovim očima. Gledao je u ostruge kroz suznu koprenu, a zatim je pogledao u Joscelina čije su sive oči bile prepune razumijevanja i brige, a usne su izgledale prirodno; po njima bi se reklo da se Joscelin smiješi, premda se nije smiješio.

»Stavi ih«, nježno je rekao Joscelin. »I uzmi moj stari mač iz škrinje s oružjem. Ceste nisu prepune razbojnika kao što su bile za Stjepanove vladavine, ali još uvijek vrebaju opasnosti, pogotovo od Velšana.«

»Pogotovo od njih«, drhtavo se složio Brunin i uspio se pribrati. Sagnuo se i privezao ostruge za pete svojih čizama. Kad se opet uspravio, Joscelin ga je snažno zagrlio. »Sretno«, rekao je.

Brunin je uzvratio zagrljaj i ostao tako nekoliko trenutaka, a potom se odmaknuo i otišao u toranj po mač. Kad je stigao, unutra je zatekao Hawise. U rukama je držala očev rezervni mač. Brunin je progutao knedlu i ponadao se da neće opet povratiti.

»Pusti da ti ga ja pričvrstim«, rekla je. »Mogu i sam. Učinio sam to dovoljno puta dok sam bio štitonoša«, grubo je odvratio.

Trudeći se da je ne pogleda u oči, ispružio je dlanove da mu preda mač. »Onda me pusti da sad budem tvoj štitonoša.« Brunin nije ništa rekao; pustio ju je da klekne ispred njega i provuče mu pojas oko

struka i svojim vještim prstima sveže trake. Jutros on to ne bi mogao uspješno izvesti, i premda je nije želio u svojoj blizini, shvatio je da mu čini veliku uslugu. Dok je ona namještala pojas, on je tupo zurio u zid.

»Želim ispraviti ono što se jučer dogodilo«, rekla je tiho dok pričvršćivala korice mača o pojas. »Ali to ne mogu učiniti sama.«

U glavi mu je grmjelo i zbog toga nije mogao ni misliti ni razumjeti. »Što hoćeš da učinim?«

»Zaboravi sve što je rečeno. Neka to bude iza nas.« Brunin se namrštio jer mu je opaka bol opet zasjekla lubanju. Hawise je ustala i stala

točno ispred njega. »Ne želim da se rastanemo zaraćeni.« Dodirnula mu je ogrebotinu na obrazu. »Oprosti.«

162

Brunin je odmahnuo glavom, ali odmah je poželio da nije. »U glavi mi je takva smutnja da u ovom trenu ne znam ni kako se zovem«, rekao je. Podigao je ruku i stavio je na njezinu koja je počivala ne njegovom obrazu. Kratko ju je stisnuo. »Moli za mog oca«, rekao je. »I za mene.«

Bilo je to tanašno uže pomirbe, ali ipak je bilo uže, a Hawise se objeručke primila za njega. »Naravno«, prošaptala je. »Neka te čuva Bog.« Propela se na nožne prste i poljubila ga u drugi obraz.

Nije se usudila poljubiti mu usne, a on ih nije ni ponudio. Njegove su misli, ili ono što je od njih ostalo nakon što mu je grmljavina ispunila lubanju, bile usmjerene samo na put koji je bio pred njim i ono što ga čeka na drugoj strani.

Marion je ušla u zatvoreničku sobu s dvije sluškinje i dječakom koji je nosio doručak

za de Lacyja i njegova viteza: pšeničnu kašu i pivo. Vani se Brunin pripremao za polazak u Whittington u posjet bolesnom ocu, ali ona je imala važnijeg posla od pozdravljanja s njim.

Unatoč tome što protekle noći nije ni oka sklopila, pažljivo se odjenula; na sebi je imala haljinu boje perunike, a kosu je splela trakama u istoj nijansi plave. Očistila je zube grančicom lješnjaka i žvakala sjemenke kardamoma kako bi joj mirisao dah. Hodala je sitnim i lakim koracima po podu prekrivenom rogožinom.

Skromno se poklonila Gilbertu de Lacyju koji je stajao pokraj prozora i zurio u rijeku. Rekla je dječaku da ostavi doručak na jednu jedinu škrinju koja je stajala u sobi i prišla ležaju na kojem je bio de Lysle.

Bio je topao na dodir, a lice i vrat svjetlucali su kapljicama znoja. Marion je poslala jednu od sluškinja po zdjelu mlake vode i krpicu. Upitala ga je kako mu je, nježnim i krotkim tonom.

Ernaltu su zatreperile vjede. Marion je zadivljeno promatrala guste, zlatne trepavice. Iako ga je tresla blaga groznica, oči su mu bile bistre. Pogledale su u nju i odmah je prepoznale. »Imao sam i boljih dana, gospođice«, odgovorio joj je i pružio joj ranjenu ruku na pregled.

Tkivo koje je okruživalo šavove bilo je natečeno, crveno i vrelo na dodir, ali nije bilo mirisa ni znakova kakve upale koja bi se mogla proširiti. Marion je osjetila olakšanje, što je i rekla.

Ernalt je zagunđao. »Valjda bih trebao biti zahvalan na sitnim milostima.« Ton mu je bio drzak i osoran, ali Marion mu je oprostila jer je izgledao tako ranjivo - kao dječak u tijelu odrasla muškarca.

Uzeo je zdjelu pšenične kaše koju mu je ponudila, ali odbio je ponudu da ga ona hrani, premda je bio nespretan. »Zašto biste vi marili jesam li gladan ili sit?« upitao je grubo. »Čini se da se previše brinete za moje dobro, a ja sam neprijatelj.«

Marion je spustila pogled. »Ali niste moj neprijatelj, gospodaru«, promrmljala je. »Dobro vas se sjećam sa sajma u Shrewsburyju, gdje su gospodar Joscelin i vaš gospodar sklopili primirje. Znam da je primirje sada prekinuto, ali mene su poslali da se pobrinem za vaše potrebe, dok ste ovdje zatočeni i...«, utihnula je, gotovo do šapta, »... a to mi uopće ne pada teško.«

Ernalt i de Lacy su izmijenili poglede. De Lacy se već prije okrenuo od prozora i proučavao Marion poput sokola koji prati sitne pokrete u žitnom polju. Oprezno je de Lysleu dao znak.

163

»Doista«, rekao je de Lysle malo ljubaznije, »ni meni ne pada teško što imam tako lijepu njegovateljicu - iako je kavez uvijek kavez.«

»Ja tu ne mogu ništa učiniti«, odvratila je Marion kao da se brani. »Možda ne. Uostalom«, pokazao je na svoju ranjenu ruku, »ptica oštećena krik ne

može letjeti daleko. Bolje je biti u kavezu... barem zasad.« Pojeo je kašu sve do zadnje mrve, zahvalio joj i vratio zdjelu. Nije bila ni najmanja slučajnost što su njegovi prsti dodirnuli njezine. Od tog je dodira Marion navrlo rumenilo u obraze.

Iza nje je zapucketala rogožina. Panično se okrenula, a pred njom je stajao Gilbert de Lacy i promatrao je, s čašom piva u ruci. Lice mu je bilo modro i žućkasto od modrica, a žestina njegova pogleda ju je preplašila. »Je li ti gospodar Joscelin govorio što o nama?«

»Ne, gospodaru. On ne bi ništa rekao.« »A gospa Sybilla?« grubo je upitao. »Sigurno razgovara sa ženama u svom

kućanstvu?« Marion je odmahnula glavom i ustala. Nježni osjećaji koje je u njoj budila blizina

Ernalta de Lyslea rasplinuli su se poput oblačka dima na vjetru. »Nije govorila o vama, gospodaru«, rekla je, prisjetivši se kako ju je Sybilla upozorila da ne razgovara s de Lacyjem. Pokušat će izvući podatke iz tebe sa zlim ciljem, kazala joj je ozbiljna izraza lica. Nemoj mu pružiti ni najmanju priliku jer će je objeručke zgrabiti.

Stražari, koji su stajali pokraj vrata, znakovito su se primili oružja. De Lacy ih je pogledao, prezirno otpuhnuo i odšetao natrag do prozora.

Marion je pošla prema vratima. Ne izlazu je zastala i pogledala Ernalta preko ramena. Uhvativši njezin pogled, de Lysle je pognuo glavu u znak naklona i prislonio dlan na srce. Marion je ispustila sitan uzdah i pobjegla.

Kad su se vrata opet zakračunala, a dvojica su muškaraca ostala sama, de Lacy se okrenuo Ernaltu.

»Uz malo zavođenja, zobat će ti iz ruke kao mlada kokos«, rekao je. Ernalt je proučavao svoje zapešće. Zašivena rana nije bila povijena kako bi se mogla

osušiti na zraku. Boljelo ga je i zatezalo, a povremeno bi i pulsiralo, u ritmu s otkucajima njegova srca. »Želite da je zavedem?« Nije mu bila mrska ta zamisao. Bila je lijepa poput proljetnog jutra i činilo se da puno obećava. Nasmiješio se svome gospodaru. »Čini se da ste je dobrano preplašili.«

De Lacy je opet prezirno puhnuo. »Pa ja sam odvratan. Ona je odrasla na Sybillinim pričama o mojoj podmuklosti i divljaštvu, ali ti si drukčiji. Ti si moj sljedbenik zato što si mi se zakleo na vjernost, a tvoja odanost pokazuje koliko vrijediš.« Napravio je zlokobnu grimasu, a Ernalt je odvratio jednako zlokobnim osmijehom. »Ti si mlad i naočit, a prema načinu na koji te gleda očito je da je zrela za branje.« De Lacy je prekrižio ruke. »Možda sam se pravio da ne primjećujem, ali jako dobro znam da si u tome vrlo dobar.«

»U čemu, branju?« Ernaltov se blagi smiješak razvukao u zlokoban osmijeh. »Mogli bismo to tako nazvati. Zavodiš mlade žene i odvlačiš ih od sigurnosti

majčinskog gnijezda ravno u grmlje.« De Lacy mu je uputio pogled koji je samo napola bio šala. »I da, hoću da je zavedeš. Mogla bi nam biti vrlo dragocjena.«

»Na koji način?« De Lacy je nogom privukao stolac i sjeo. »Budeš li strpljiv s njom, moći ćeš saznati

puno o kretanjima ljudi u ovom dvorcu. Koliko vojnika de Dinan drži na dužnosti u

164

pojedino doba dana. Kakve su njihove rutine... kakve su de Dinanove rutine? Namami je da ti kaže.«

»To neće biti teško«, rekao je de Lysle. »Koliko se sjećam, ljubomorna je na Sybilline kćeri i žedna je pažnje i laskanja kao što je biljka žedna vode.«

De Lacy je odlučno kimnuo glavom. »Onda ću ti se maknuti s puta kad ti opet dođe u posjet i pustit ću te da u miru postaviš zamku. Budeš li dobar u svom poslu, možda nam bude spremna dati i nešto više od informacija.«

Ernalt ga je upitno pogledao. »Mislite da bi nam mogla pomoći da pobjegnemo? Smatrate da bi bila za to sposobna?«

De Lacy je ustao i opet prišao prozoru. Oslonivši se rukama na kameni zid, zagledao se van. »Mislim da jest, samo treba pažljivo postupati s njom.«

Ernalt je stisnuo ranjenu šaku i osjetio kako ga probada bol u šavovima. »Nježno, kao s dodavanjem začina u kremu od badema«, nasmiješio se.

De Lacy je ispustio zvuk koji je nalikovao na smijeh, ali Ernalt nije mogao sa sigurnošću reći jer se njegov gospodar zagledao kroz prozor. »Nikad ne bih rekao da će FitzWarinov mali izrasti u tako izvrsnog ratnika«, rekao je nakon nekoliko trenutaka. »Morat ćemo budno motriti na njega.«

»Mogao sam ga srediti«, rekao je Ernalt gnjevno. »Moj konj nije bio okrenut u pravom smjeru, to je sve. Da se borio pokraj de Dinana, pao bi kao pokošen već u prvom naletu.«

»Možda«, rekao je de Lacy, »ali, kao što rekoh, morat ćemo budno motriti na njega. Ne znam kakve je taktike upotrijebio, ali su djelovale i vrlo se vješto borio.«

Ernalt je ušutio. De Lacy je možda govorio istinu, ali nije se htio složiti s njim.

165

23

Sunce je već pokazivalo podne kad je Brunin stigao u Whittington na svome umornom, zapuhanom Jesteru. Bilo mu je toliko hladno da nije mogao osjetiti sunčevu toplinu na leđima i nije primjećivao zelenilo drveća i svjetlucanje močvare koja je okruživala dvorac. Konjušar je primio Jesterove uzde i poveo konja prema stajama. Zaprskan blatom od jahanja i kose razbarušene od vjetra, Brunin je koračao prema vratima svog starog doma. Joscelinov mač mu je udarao u bedro pa je Brunin uhvatio korice i držao ga na mjestu. Poslužitelji i vojnici su ga promatrali, ali on nije vidio njih. Misli su mu bile usmjerene samo k jednom cilju.

Zaobišavši veliku dvoranu, uspeo se stubama do privatnih odaja. Primio se za kvaku s likom lavlje glave i otvorio vrata.

Sluškinje njegove majke zurile su u njega otvorenih usta i raskolačenih očiju. Maleno dijete, crne kose i tamnih očiju poput njegovih, briznulo je u plač pa ga je Heulwen, velška dadilja, podigla u naručje. Nježno ga je tapšala po leđima i tiho pjevušila. »Tawelwch nawr, tawelwch nawr, cariad bychan.«

Njezin je glas odjekivao u Bruninovoj glavi; osjećao se kao da mu je glava špilja koja je čas šuplja, a čas puna mokrog runa. Zastao je i natjerao se da smireno diše i da ne guta zrak kao da je na vlastitim nogama pretrčao cijeli put od Ludlowa do Whittingtona. Žene nisu plakale, a dok on nije ušao u odaju, bavile su se svojim uobičajenim poslovima; njegov je otac očito živ i neće izdahnuti baš tog trena. Ipak, u svakoj su niši gorjele molitvene svijeće. Stisnuvši šake, pošao je prema drugim vratima koja su dijelila spavaću odaju od dnevne, i otvorio ih.

Slatkast i jedak smrad znoja i bolesti izazvao mu je mučninu i on je nesvjesno zakoračio unatrag. Na trenutak se činilo da će još uzmicati, ali sakupivši svu odlučnost, pribrao se i prišao krevetu, plitko udišući na nos.

Njegov je otac ležao podruprt gomilom jastuka i jastučića. Razvezana košulja otkrivala je svjetlucavu mješavinu ljekovitih trava i masti kojom su bila premazana prsa da mu olakša disanje. Brunin se zapanjio ugledavši upale očeve obraze i tamne kolobare oko očiju. Vjede su mu nalikovale komadićima smežurane tkanine, a usnice su bile prekrivene mjehurićima od groznice; tjeme mu je bilo orošeno znojem, a kapljice su se presijavale na sve rjeđim kestenjastosmeđim vlasima. Sa svake strane, poput žalobnika na grobu, sjedile su Mellette i Eve. Ondje je bio i dvorski kapelan te Bruninova braća. Samrtnička postelja.

Brunin je zario svoje kratke nokte u dlanove i prišao postelji. »Je li...?« Mellette je sijevala pogledom. Oči su joj bile crvene i upaljene, ali u njima nije bilo

suza. »Vidim da se nimalo nisi žurio.« Glas joj je zvučao kao jastrebov krik. »Srećom, još je živ.«

Bila je to nepravedna optužba; Brunin je mogao stići ranije jedino da je imao krila. No nije se prepirao, samo ju je kratko pogledao.

Majčine su oči bile prepune suza. Pomaknula se ustranu i napravila mu mjesta kod uzglavlja postelje.

Brunin je stao pokraj oca. Iz njega je isijavala vrelina kao iz žeravnika, a miris trava bio je toliko žestok da ga se skoro moglo rukom opipati. Očev je dah škripao u prsima i u hropcu bi izlazio na usta.

166

»Oče... Gospodaru?« Brunin se nagnuo prema njemu i nježno mu dodirnuo rame. »To sam ja, Brunin. Došao sam iz Ludlowa.«

Nije bilo odgovora, osim što su se prsa malko brže nadimala i spuštala, a hroptanje je postalo glasnije.

»Ne može te čuti«, rekla je Mellette. »A da te nekim čudom i čuje, ne bi prozborio ništa suvislo. Groznica mu je pomutila razum.«

»Ima li kakve nade?« »Da, ima. Nada je u molitvi, sine«, kazao je kapelan. »Ha! Dosad nije učinila previše dobroga«, zajedljivo je dodala Mellette. »Moj sin stoji

pred vratima smrti, a žena mu prolazi kroz tešku trudnoću; među ovcama se proširila bolest i Velšani su se razmiljeli po granici kao štakori u žitnici; a nema nikoga tko bi to zaustavio.« Pogledala je u Brunina, oštro, kao da reže staklo.

Vidjelo se da se kapelan osjeća nelagodno. Brunin je opet pokušao. »Gospodaru, oče, došlo je do sukoba u Ludlowu. Gospodar Joscelin je zatočio Gilberta de Lacyja i traži otkupninu od njegove obitelji.«

FitzWarin je pomaknuo glavu i tiho zastenjao. Vjede su mu se naprezale; pokušavao ih je otvoriti onako slijepljene.

»Proglašen sam vitezom na licu mjesta«, rekao je Brunin svome ocu, ali zapravo ih je uputio Mellette, koja je ga je motrila s prezirom. »Govorit ću vam o tome kasnije, ali u međuvremenu, obećajem da ću čuvati naše posjede dok se ne oporavite.«

»To što si proglašen vitezom ne znači da si postao muškarac«, prosiktala je Mellette, s jalom pogledavši u korice mača o Bruninovu lijevom boku.

Eve je progovorila s druge strane kreveta. »To će nam biti dovoljno. Imamo li drugog izbora? I nemojte spomenuti Ralfa. Mladi je od Brunina i ima manje iskustva... i nije prošao onakvu obuku kao Brunin.«

»Budi oprezna sa svojim zaključcima«, prasnula je Mellette. »Ti ne znaš što mi je na umu.«

»Znam više nego što vi mislite, gospo,« odvratila je Eve, drhteći u nastojanju da ostane pribrana i obrani se od Mellette.

»Moram li uz to umrijeti u zvukovima prepirke?« FitzWarinov glas zvučao je zahrđalo i hrapavo, gonjen napadom teškog kašlja. Eve mu je brzo prinijela vino usnicama.

»Pijte«, rekla je paničnim glasom. FitzWarin joj je odgurnuo ruku, a vino joj se prolilo po haljinu, ostavivši mrlju

crvenu poput krvi. Nekoliko se trenutaka borio da prodiše kroz sekret koji mu je začepio pluća; i konačno je uspio.

»Kako da pijem, ženo, kad ne mogu ni disati?« izgovorio je u mukotrpnom dahu i naslonio se opet na jastuke. No ljubičasta boja njegova lica polako je poprimala rumenu nijansu. Pogled mu se s teškoćom pomaknuo na Brunina. »Ne mogu razaznati san od jave«, rekao je promuklo. »Jesi li upravo rekao da je u Ludlowu došlo do sukoba?«

»Da, gospodaru.« Brunin je ispričao ocu što se dogodilo, ali samo ukratko, ne spominjući pojedinosti. »I tada se pojavio glasnik iz Whittingtona.«

FitzWarin se trznuo od boli. »Za to možeš okriviti žene. Smrt još nije pred mojim vratima. A Joscelin te proglasio vitezom.«

»Da, gospodaru.«

167

»To znači da si se dobro držao.« Oblizao je natečene usnice i dao znak ženi, zahtijevajući vino koje je netom bacio. Eve je iznova napunila pehar i prislonila rub na muževe usnice. Otpio je nekoliko gudjaja i dopustio da mu Eve obriše kap koja mu se skotrljala niz bradu. »Joscelin ne bi olako dao takvo priznanje.« Primio je Brunina za ruku. »Stavljam Whittington u tvoje ruke dok ne ozdravim.«

»Da, gospodaru.« Brunin je osjetio žar očeva pulsa na svojoj koži, žestokog poput riječne bujice, i znao je da sada mora ili zaplivati ili potonuti.

»Drago mi je da si došao kući«, rekao je Richard kad je Brunin ušao u spavaću sobu

koju je nekoć dijelio s braćom. »Zaista?« Brunin je oprezno pogledao mlađeg brata. Sluge su postavili krevet i bili

su zauzeti punjenjem presvlake čistim sijenom. Brunin je spustio svoju prtljagu pokraj kreveta i zapitao se kad će pronaći vremena da malko odspava. »Očito da odvojenost čini da ljubav ojača.«

Richard je slegnuo ramenima. »Ralf misli da stalno treba vikati na druge kako bi ga poštovali i slušali.«

Brunin se trpko nacerio. »Dakle, nije se puno promijenio. A gdje je on?« »Otišao je u Oswestry.« Richard se protrljao po potiljku. Činilo se da mu je

nelagodno. »Ondje ima djevojku.« Brunin je u čudu podigao obrvu. »Otišao je vidjeti djevojku dok nam je otac toliko

bolestan da mu svećenik sjedi uz postelju?« »Rekao je da ide prikupiti vijesti. Napadi Velšana sve su žešći i šuška se da će kralj

zaratiti s njima.« Brunin je šetao po sobi i promatrao tapiserije na zidu. Od njegova posljednjeg

posjeta, majka je dovršila ljetni prizor i dodala rub na kojem je izvezla uzorke divljih jagoda. Zastao je pokraj kreveta svog najmlađeg brata. William je bio dojenče kad je Brunin poslan Joscelinu na obuku. Sad mu je bilo jedanaest, a mač za vježbu i štit koji su stajali na zgužvanoj posteljini bili su znaci njegova puta prema zrelosti. Brunin je uzeo mač u ruke i zamahnuo njime zrakom, vješto okrećući dršku. Kao dječak je promatrao vojnike kako izvode takav pokret i uvijek je bio zadivljen. Sa sjetom se nasmiješio sjetivši se toga.

Richard ga je promatrao. »Je li istina da te gospodine Joscelin proglasio vitezom?« Brunin je uzdahnuo i bacio drveni mač natrag na krevet. »Istina je«, rekao je, »ali to

se nije dogodilo u jednom trenutku. To je trajalo devet godina, a još nisam siguran je li Joscelin u pravu.«

Ralf se vratio kući kad je zašlo sunce. Udaljenost između Oswestryja i Whittingtona

bila je dovoljna da se stigne malo otrijezniti i mogao je bez ičije pomoći sjahati s konja - što nije bio slučaj kad se s mukom pokušavao uspeti u sedlo ispred krčme. Znao je da je trebao ostati kod kuće, ali teško je podnosio vonj bolesti i depresivnu atmosferu u kući; majka je hodala pogrbljeno kao starica, hvatajući se za svoj trbuh u kojemu je raslo još jedno dijete, a oči su joj bile prepune muke i očaja; baka je stiskala usnice, ljutita. Svi su od njega očekivali da sve ispravi. A to je bilo ono što je oduvijek htio; stalno je tvrdio da je barunija Whittington trebala biti njegova. Da nije bilo kukavičkog starijeg brata, on bi bio nasljednik. Međutim, kada je to postala mogućnost, on se uplašio, a zato što nije htio nikome pokazati taj strah, bježao bi u krčmu i tražio utočište u njedrima kćeri jednog

168

trgovca vunom, Sian ferch Madoc. Njoj nije bilo važno tko je on. Bila je sitna, ali obdarena, i majčinski topla. Htio ju je učiniti svojom gospom, ali znao je da Mellette ne bi trpjela njezinu prisutnost u dvorcu. Jedini način da je vidi bili su odlasci u Oswestry.

»Vaš brat je ovdje, gospodaru«, rekao je konjušar dok je preuzimao Ralfova konja. »Koji?« Ralf je lagano zateturao, ali brzo je povratio ravnotežu. »Gospodar Brunin.« Ralfa je preplavila i gorčina i olakšanje. Stigao je žrtveni jarac. Više se ne mora

brinuti tko će preuzeti krivnju. »A moj otac?« »Kažu da nema promjene, gospodaru.« »Pobrini se za konja.« Ralf je ljuljajući se koračao prema kući. Prije nego što je ušao,

sagnuo se uza zid i izbacio iz sebe i posljednju litru piva što ga je popio u krčmi. Brišući usta rukavom, dok mu se cijedilo iz očiju i nosa, teturao je prema vratima, no prije nego što je uspio zakoračiti na prag, netko ga je zgrabio za lakat i povukao da sjedne na kamenu klupu pokraj vrata.

»Baka će te razapeti vidi li te u tom stanju«, siktao je Brunin. Ralf je proškiljio prema njemu. U blagom proljetnom sutonu, Bruninove su se oči i

zjenice stopile u jedan tamni krug pa su izgledale kao u mačke koja vreba plijen. Bio je odjeven u prašnjavu tuniku; o boku mu je visio mač s običnim drškom, a na petama su blistale ostruge. Izgledao je iskusno i opasno.

»Zašto je tebe briga? Mislio sam da bi ti bilo drago da me razapne.« Brunin se oporo nasmijao. »Ne bi mi bilo drago da to učini ikome od nas. Uostalom,

sad kad nam je otac ovako bolestan, trebamo se držati skupa, a ne svađati se i raditi jedan protiv drugoga.«

Ralf je opet rukavom obrisao lice i zagledao se u brata. Nešto se na njemu promijenilo, ali misli su mu bile odveć zbrkane da bi razlučio što.

Brunin je sjeo na klupu pored Ralfa i zabacio glavu. »Nikad me nisi volio, ali, iskreno, i ja sam uzvraćao istom mjerom«, rekao je zatvorivši oči. »No ako sada ne riješimo naše nesuglasice, nećemo nikad.«

Ralf je s prezirom otpuhnuo, ali nije se mogao domisliti ničeg prezirnog što bi rekao. Htio se uhvatiti za maslinovu grančicu koja mu je ponuđena, ali bojao se da ne ispadne slabić. Činjenica da je dojahao kući pijan i zatekao Brunina na teritoriju koji je oduvijek bio njihovo bojno polje, vratila ga je još nekoliko koraka unatrag. »Odakle ti taj mač?« upitao je pokazavši rukom.

Brunin je lijevom rukom izvadio mač iz korica. »To je stari mač gospodara Joscelina. Dao mi je da ga ponesem za zaštitu na putu ovamo.« Pružio ga je Ralfu.

Ralf je primio dršku obloženu čvrstom jelenjom kožom i ispitao težinu mača. Gledao je kako mu drška leži u ruci, kakva mu je ravnoteža, a potom je palcem prešao preko oštrice koja je bila tanka i sjajna poput mladog mjeseca. Možda je bila previše oštra i izlizana od korištenja, ali to je još uvijek bio dobar komad oružja. »Ako je to njegov stari mač«, rekao je, pažljivo oblikujući riječi, »onda se sigurno borio njime dok je bio plaćenik.«

Brunin je otvorio oči i upitno pogledao Ralfa. »Da. I što s tim?« »Ništa... Sigurno ga je nosio u brojnim bitkama.« »Jednom si rekao da bi radije da te obučava kakav grof, a ne običan plaćenik.«

169

»Nije mi to donijelo previše dobroga.« Ralf je vratio mač bratu u ruke. »Nisam ti zavidio kad te Joscelin de Dinan primio na obuku, ali ispalo je da si ti taj koji se zadnji smije, zar ne?«

»Ja se ne smijem«, rekao je Brunin tiho. Oči su mu svjetlucale u tami kad je pogledao Ralfa. »Kakve vijesti donosiš iz Oswestryja... pretpostavljam da nisi bio ondje samo da se udaljiš od Whittingtona i da potražiš žensku utjehu.«

»Ha, ha, dobro si obaviješten«, rekao je Ralf natmureno. »Toliko dobro da ne znaš ama baš ništa.«

»Onda mi reci.« Ralfu se u želucu opet sve okretalo; pobojao se da će mu opet biti zlo. »Kralj Henrik

kreće u rat protiv Velšana«, rekao je. »Vijest se širi gradom kao miris krvi u vrijeme svinjokolja. Odaslan je poziv na okupljanje u Northamptonu u lipnju, na Ivandan.«

Brunin se pomno zagledao u njega. »Jesi li siguran?« »Pijan sam, a ne gluh«, osorno će Ralf. »Sutra će ovamo doći glasnik pa ćeš i sam

čuti. Henrik je naumio zauzdati Owaina Gwynedda prije nego što proguta još jedan dio našeg teritorija.«

Brunin je tiho opsovao, a potom je nastavio psovati u sebi. Namrštio se i stao nešto brojati. »Dužni smo poslati barem šestoricu vitezova«, rekao je, »ili barem isplatiti njihovu protuvrijednost, a tko zna koliko je srebra u onim škrinjama. Provjerit ću sutra i naložit ću pisaru da sastavi pisma našim vazalima.«

Ralf je rukom obrisao nos i glasno šmrcnuo. »Sian kaže da ne zna hoće li njezin otac ostati u Oswestryju ili će se povući preko granice. Govorka se da Iorwerth Goch i nasljednici Rhysa Saisa okupljaju sljedbenike s namjerom da se pridruže Gwyneddovoj vojsci.«

Brunin na to nije ništa rekao, ali Ralf je imao dojam da duboko razmišlja. »Sian je tvoja odabranica«, rekao je nakon nekog vremena.

Ralf je slegnuo ramenima. »Valjda je možeš tako nazvati.« Pročistio je glas i zagledao se u do. »Ima ridu kosu«, promrmljao je i odjednom ustao jer je morao opet povratiti.

Brunin ga je gledao, osjećajući sažaljenje, ali i blagu ljutnju. No iza te ljutnje nestajala je ona stara netrpeljivost. Možda duguje Sian više nego što je svjestan. Ralf je doteturao natrag, sjeo na klupu i spustio glavu na dlanove. »Naša bi baka eksplodirala kao bačva katrana kad bih doveo Sian u Whittington«, progundao je. »Ne mogu se oženiti njome i ne mogu je dovesti u ovu kuću... ali ne mogu si ni priuštiti da je odvedem ikamo drugamo.«

Brunin se žalosno nasmiješio. »Dug je put do Oswestryja... ili Walesa.« Ralf je prkosno izbacio donju usnicu. »Neću je se odreći.« Brunin je podigao dlanove uvis, kao da želi reći da razumije Ralfove probleme, ali ne

može mu ponuditi nikakvo rješenje. Nije upitao Ralfa je li se promijenilo njegovo mišljenje o riđokosim ženama, jer je to bilo očito. Pomislio je na Hawise i oluje koje su ih potresale protekla dva dana. Nije bio siguran jesu li ih prebrodili. Slabo se sjećao njihova oproštaja; zapamtio je samo da je rekla da joj je žao i da su u joj u očima bile suze. Namrštio se. Ako Henrik odluči napasti Velšane, a on se bude morao pridružiti engleskoj vojsci, neće biti vjenčanja u lipnju. Je li to bilo prokletsvo ili blagoslov, nije znao. A s obzirom na trenutne probleme, nije ni mario.

»Treba mi sna«, rekao je i ustao, protegnuvši se poput mačke. »A treba i tebi, ali najprije uroni glavu u bačvu s vodom. Nakon toga idemo vidjeti kako je otac.«

170

Ralf je zadrhtao čim je ustao. »Mrzim tu bolesničku sobu«, rekao je mrzovoljno. »Mrzim onaj smrad i mrzim vidjeti majku i baku kako sjede kao dva žalobnika za mrtvačkim odrom.«

»A što misliš, kako je našem ocu?« odvratio je Brunin, trudeći se govoriti oštro da prikrije svoj osjećaj krivnje. I on se upravo tako osjećao kad je kročio na vrata očeve sobe. »Ne smiješ dopustiti da samosažaljenje prevlada tvoju samilost i osjećaj dužnosti.«

»Ha, opet se pretvaraš u svećenika«, rekao je Ralf i oteturao prema bačvi vode. Marion se poklonila stražaru i pričekala da joj otvori vrata zatočeničke odaje.

Zatočenici su ondje već tjedan dana i njezini su posjeti prešli u rutinu. Dužnost brige o njima i dalje je bila na njoj jer im Sybilla nije htjela prići ni blizu, kao ni Hawise. Takva je situacija naročito odgovarala Marion jer je to značilo da može imati Ernalta samo za sebe.

Kad je ušla u sobu, odmah joj je zatitralo u trbuhu. Rekla je sluškinjama koje su stigle u njezinoj pratnji da ostave hranu na škrinji i pospreme de Lacyjev krevet. De Lacy je sjedio pokraj prozora i zurio van, kao i obično. Rijetko bi pokazao ikakvu reakciju na prisutnost žena u sobi i držao se podalje zbog čega je Marion bila zadovoljna jer ju je činio nemirnom. I Ernalt joj je izazivao nemir, ali iz posve drukčijih, mnogo ugodnijih razloga.

»Kako je vaša ruka danas, gospodaru?« nježno je upitala. »Puno bolje, gospođice, zahvaljujući vašem trudu i brizi.« Glas mu je bio zvonak, ali

dubok i dirao ju je u predjelu trbuha i bedara, šireći se u veličanstvenim i senzualnim krugovima. Zavrnuo je rukav tunike i potkošulje i pokazao joj ranu. Lijepo je zarastala. Uskoro će se moći ukloniti konci.

Marion je sjela na rub njegova kreveta te iz svoje košare s lijekovima izvadila lončić melema od meda. Bila je vrlo svjesna njegova pogleda dok je otvarala poklopac, kažiprstom je zagrabila malo melema i razmazala ga po njegovoj ranjenoj ruci.

»Tako nježno...«, promrmljao je. »Nedostajat će mi vaš dodir kad moja rana više ne bude zahtijevala njegu.«

Marion se zarumenjela i hitro pogledala preko ramena, ali sluškinje su bile zaokupljenje pravljenjem kreveta.

»Ne slušaju nas«, rekao je Ernalt. »Volio bih da možete malo ostati. Tako sam usamljen ovdje, a moj gospodar nije neko društvo.«

»Gospa Sybilla ne bi to nikad dopustila«, rekla je gledajući ga kroz guste trepavice. »Samo jedna partija šaha ili trilje. Zar bi doista bila tako hladna i odbila takvu

molbu?« »Pa... ne znam.« »Hoćete li je pitati?« Marion je zagrizla donju usnicu. »Nema razloga da voli ni vas ni vašeg gospodara.« »Ima pravo biti oprezna. Ali zar je odanost svome gospodaru nešto tako strašno?

Moja je dužnost bila da ga slijedim i poštujem njegove naredbe. Da sam odbio, izgubio bih svoju čast.« Uputio joj je topao smiješak. »Iako zatočeništvo ima svoje prednosti.«

Marion je htjela uzmaknuti, ali Ernalt ju je uhvatio za ruku. »Ne bih htio izgubiti razum od dosade. Srce sam već izgubio, a moja me dama gleda kao da ne zna što mu je ukrala.«

171

Marion je glasno uzdahula i istrgnula svoju ruku iz njegove. »Ne smijete tako govoriti!«

»Što ne valja s istinom?« Sluškinje su završile s pospremanjem kreveta i okrenule su se prema njima.

Zažarenih obraza, Marion je ustala. »Pitajte je«, rekao je opet. »Budite tako ljubazni.« Marion se pomaknula ustranu, a Ernalt je ustao da sluškinje mogu pospremiti i

njegov krevet. »Što ako odbije? Što onda?« rekla je uznemirenim šapatom. »Onda ću morati prihvatiti i poštivati njezinu odluku. Ali uzdam se u vas da ćete je

urazumiti«, umilno je rekao Ernalt. »Poznavajući Henrika, rekao bih da će on htjeti i ljude i novac«, rekao je Joscelin

Sybilli i uzdahnuo. »Ali očekujem da će se neke usluge ipak moći nadomjestiti novcem.« Muž i žena sjedili su u svojoj odaji i razgovarali o kraljevu pozivu na okupljanje u Northamptonu, gdje bi se trebao organizirati vojni pohod na Wales.

»Hoćeš ili poći s njim u Wales?« Sybillin je ton bio previše neutralan, po čemu je Joscelin shvatio da skriva nervozu.

»To ovisi o tome što bude tražio od mene. Bude li tražio moj mač, tada me čast obvezuje da ga poslušam.«

»Ponosim se što si tako častan čovjek, ali se i bojim toga.« Pomilovao ju je po ruci, želeći joj time pružiti utjehu i pokazati razumijevanje. »Više

bi se bojala da te časti nema, ljubavi.« Sybilla je uzdahnula. »Da, vjerojatno bih«, priznala je. »Morat ćemo odgoditi

vjenčanje.« Pogledala je prema prozorskoj niši gdje je sjedila Hawise, zaokupljena svojim vezom. Žuta joj se svila razlila po krilu, a usnice su joj bile stisnute u silnoj usredotočenosti. »Osim ako ne misliš nastaviti s tim usred priprema za rat.«

Joscelin je odmahnuo glavom. »To je kao da krcaš odveć nakrcan pladanj, i njima i nama. Osim toga, gospa Mellette očekuje veliko i raskošno vjenčanje, a ni njezina ni naša obitelj neće imati za to vremena, barem do jeseni... a možda i duže, ako se FitzWarin ne oporavi od bolesti.«

Iza njih se začulo kako se netko tiho nakašljao. Okrenuli su se i ugledali Marion kako stoji ispred njih i nervozno stišće dlanove.

Joscelin ju je upitno pogledao. »Dijete?« »Htjela sam vas pitati mogu li ponijeti šah našim zatočenicima«, rekla je bojažljivo.

»To će biti čin milosrđa.« »Milosrđa!« puhnuo je Joscelin. »Zar ne misliš da sam bio dovoljno milosrdan kad

sam im poštedio život?« »Jeste, gospodaru.« Marion se zagledala u pod i grickala donju usnicu. »Je li netko od njih dvojice zatražio to od tebe?« upitala je Sybilla sumnjičavo. »Gospodar Gilbert cijelo vrijeme gleda kroz prozor«, rekla je gotovo bez daha.

»Gospodar Ernalt kaže da će izgubiti razum od dosade. Pomislila sam da...« Utihnula je. »Gospodar Ernalt je ujedno vrlo naočit«, rekla je Sybilla sa znalačkim pogledom.

»Možda si ti izgubila razum zbog njegova izgleda.«

172

»Nisam, gospo.« Marion se zarumenjela. »On je doista lijep, ali on je zatočenik i, zbog toga što slijedi svog gospodara, naš neprijatelj. Mislila sam da nema ničeg lošeg u tome da mu odnesem kutiju za šah. Oprostite mi ako sam bila u krivu.«

Sybilla je otvorila usta, ali Joscelin ju je prekinuo mahnuvši rukom. »Pretpostavljam da Ludlow neće propasti odneseš li im šah«, rekao je. »Imaš moje dopuštenje.«

»Hvala, gospodaru.« Marion se trudila da ne poskakuje dok je odlazila iz odaje, ali njezino je oduševljenje bilo očito.

»Je li to bilo mudro?« upitala je Sybilla. Joscelin se nevoljko nasmiješio. »Ako ništa drugo, bilo je milosrdno«, rekao je. »Oh,

pusti je neka bude po njezinom. Sve je to dobro ako joj pruža iskustvo gospodarice dvorca i pomaže joj da sazrije.«

Sybilla je bila sumnjičava, ali nije rekla ništa. Hawise je podigla pogled sa svojeg veza i spazila Marion kako iz škrinje vadi ploču

za šah i kutijicu s figurama. Marion joj se široko nasmiješila, ali nije ponudila nikakvo objašnjenje, i već je iduće sekunde nestala iz sobe.

Kad je već prekinula svoje vez, Hawise je odlučila malo odmoriti oči. »Lijepo ti napreduje stijeg«, rekla je Sybilla pridruživši joj se na prozoru. Hawise je uzdahnula. »Ali ne znam hoću li ga stići dovršiti do lipnja.« Poravnala je

svilu pod svojim prstima. Napola izvezen vuk u grimiznoj i crnoj boji režao je na blistavoj pozadini. Rubovi su bili ukrašeni izvezenim rombovima, također u grimiznoj i crnoj boji. »Možda je on više poput mačke«, rekla je sa smiješkom, »ali nijedan muškarac ne bi volio poći u bitku s mačkom izvezenom na svom stijegu.«

Sybilla se nasmiješila, ali s notom zabrinutosti. »Zlato moje, tvoje je vjenčanje zakazano za sredinu ljeta...«

»Da, mama.« Hawise je znala što će njezina majka reći. Već je čula glasine u dvorani. »Reći ćeš mi da imam više vremena da završim stijeg.«

Sybilla je kimnula. »Da, kćeri. Kralj je sazvao okupljanje, a odande će njegovi velikaši poći u Wales... a to vjerojatno uključuje tvog oca i Brunina.«

Hawise je proučavala svoj vez. »A što ako se vjenčamo unatoč tom okupljanju?« »Bit će premalo vremena.« Sybilla je izgledala kao da se dvoumi. »Možda je bolje da

odgodimo vjenčanje. Ti i Brunin imat ćete dovoljno posla i bez prilagodbi na bračni život.«

»Znam, ali imala sam vremena razmisliti dok sam šivala Bruninu stijeg. Zaručeni smo preko godinu dana, a poznajem ga dulje od polovice svog života.« Zastala je jer se nije često protivila majčinu mišljenju. »Mislim da bi bilo jednostavnije da smo vjenčani. Htjela bih...« Zagrizla je donju usnicu. »Htjela bih imati isto što ti i tata imate - htjela bih da možemo razgovarati i da ga mogu slobodno dodirnuti, znajući da pratilje ne motre svaki naš pokret. Htjela bih imati Brunina za sebe, bez krivnje i straha. Kad su sve oči uprte u nas, postajemo glumci. Glumimo svoju ulogu i nismo ono što jesmo.«

»Mislila sam da ćeš nakon vaše svađe htjeti više vremena prije vjenčanja.« »Ne, mama. Možda je i to bio jedan od problema. Kad bismo samo mogli imati...«

Utihnula je dohvatila svoju iglu. Vezenje joj je zadavalo pune ruke posla i to joj je bio izgovor da spusti glavu i izbjegne majčin pogled. »Bilo bi drukčije«, rekla je odlučnijim tonom. »Ako moj otac ode u rat, vas dvoje ćete imati poštenu priliku da se oprostite. A

173

Brunin i ja nećemo.« Pažljivo je provukla konac kroz tkaninu, prisilivši samu sebe da se usredotoči na rad.

»Da«, rekla je Sybilla polako. »Razumijem. Doista si odrasla, zar ne? Razgovarat ću s tvojim ocem. Bruninova obitelj će se također morati izjasniti... i Brunin.«

Hawise je promatrala svoje prste kako prave još jedan križić na tkanini. Glavnu riječ će imati Brunin. Nije htjela misliti da će on htjeti odgodu.

»Moraš znati da brakom razmirice ne završavaju«, žalosno ju je upozorila Sybilla. »Štoviše, brak ih čak izaziva.«

»Da, mama. Znam«, Hawise je odvratila sa smiješkom. »Vidim tebe i tatu. Ali vas dvoje barem imate priliku riješiti probleme dalje od tuđih očiju.«

»Onda neka bude tako.« Ustala je. »Sigurna si u ovo?« Hawise je kimnula. »Imala sam dovoljno vremena za razmišljanje dok sam vezla«,

rekla je, a zatim se vragolasto nasmiješila. »Možda bi muškarci mogli vesti i razmišljati kad dođe do sukoba, umjesto da posežu za mačevima.«

Sybilla se nasmijala. »To je izvan njihovih sposobnosti. Tvrde glave služe za rušenje zidova, a ne za vezenje!«

I Hawise se nasmijala. Majka je potom otišla, ali Hawise je trebalo još dugo da se vrati vezu; ruke su joj drhtale pa nije htjela pokvariti svoj fini, složeni rad. Pokrenula je kola. Sad se samo mora nadati da će prepreke na cesti biti premostive.

174

24

FitzWarin je stajao pored prozora svoje odaje i promatrao ophodnju kako se vraća u dvorac. Brunin je bio na čelu, a iza njega su jahali Warin i Richard. Primijetio je kako su disciplinirano jahali i koliko svi, pa čak i braća, poštuju Brunina. Primijetio je i kako Brunin drži štit čvrsto uz tijelo, dok u sedlu sjedi opušteno, ali ipak ima oprezan stav. A zatim se sjetio onog dana u Shrewsburyju prije gotovo deset godina. Bio je svjestan koliko duguje Joscelinu de Dinanu. Naravno, momak je to oduvijek imao u sebi, ali nije to svaka ruka mogla izvući.

Duboko je udahnuo, ali mu je punina daha zagrebala osjetljiva pluća; stao je kašljati i morao se uhvatiti rukom za prozor dok ga su ga potresali grčevi.

»Rekla sam da ne bi smio ustajati iz kreveta«, oštro ga je opomenula Mellette. »Ali mene nitko ne sluša.« Prstom je optuživački pkazala na jednoga od poslužitelja, koji je pohitao da FitzWarinu donese pehar razvodnjenog vina.

»Dovoljno ću dugo ležati u grobu i ne moram sada vježbati za to«, odvratio je FitzWarin. Bacio je ogorčen pogled na postelju. Prije dva tjedna mislio je da nikad više neće ustati s nje. Svi su tako mislili. Noge su mu i dalje drhtale kao u janjeta koje se tek ojanjilo, ali sa svakim novim danom snaga mu se sve više vraćala i sve je više pomicao svoje granice. Prije nego što danas zađe sunce, naumio je uzjahati svog konja i barem projahati krug po dvorištu. Mora se oporaviti prije pohoda na Wales, a prije toga treba dojahati do Ludlowa.

»Ne razumijem zašto se de Dinan odjednom tako žuri«, rekla je Mellette. U ruci je stiskala pergament što ga je prije sat vremena donio glasnik. Nije znala čitati, ali joj je zato glasnik morao više puta pročitati poruku, sve dok je nije zapamtila od riječi do riječi. »Dan svetog Ivana ili dan svetog Mihovila, zar je važno kad će se vjenčati?«

»Ne znam, ali sigurno postoji razlog za žurbu.« »Hm.« Mellette se stresla, kao kokoš kad razbaruši svoje perje. »Možda joj je

napravio dijete .« FitzWarinu su usnice lagano zatitrale. »Da se to dogodilo, taj bi se pergament dimio

u tvojim rukama. I ne samo to; ne bismo se uopće morali brinuti zbog Velšana jer bi nas do sad već napala vojska iz Ludlowa.«

»Ne budi budalast«, oštro će Mellette. »De Dinan je možda priglup, ali nije sasvim bez pameti.« Prišla je prozoru i zagledala se u članove ophodnje koji su upravo sjahali sa svojih konja. »Pretpostavljam da ćeš pristati na de Dinanove želje?«

»Nema razloga da odbijem. Ako Brunin ima, sigurno će mi reći.« Promatrali su Brunina kako korača dvorištem. Skinuo je kacigu i zaštitnu kapu, a

crna mu je kosa stršala, u raščupanim čupercima. Kratka bradica ocrtavala mu je liniju čeljusti i usnice. Posudio je FitzWarinov oklop, a verige su se presijavale na suncu.

»Odrastao je u muškarca«, rekao je FitzWarin. »Trebala bi imati to na umu kad razgovaraš s njim.«

Mellette je stisnula usnice. »Nalik je na svog djeda.« Ta je izjava više zvučala kao negodovanje nego obično zapažanje i FitzWarin je stisnuo zube. Bilo bi dobro poslati je u kakav samostan i konačno imati mir u kući.

»Ako je doista poput njega, bit će mi drago«, odvratio je, okrenuvši se od prozora.

175

Brunin je predao izvještaj ocu. Granice su bile čiste, a seljani su rekli da nije bilo ni napada ni pljački. No vladala je napetost. »Ne mogu to jasno potvrditi, ali atmosfera je kao pred oluju, ili tešku mećave«, rekao je. »Ne znam je li to zbog toga što Velšani iščekuju Henrikov napad ili zbog toga što se oni spremaju napasti nas.« Dok je govorio, instinktivno se primio drške svog mača. FitzWarin mu je promatrao glatku kožu, na kojoj još nije bilo ratnih i životnih ožiljaka, iako je bilo znakova iskustva. Nešto ga je stisnulo u grlu kad je pomislio na to koliko se obećanja krije u tom momku... ali i na to da sva ta obećanja mogu ostati neostvarena.

»Onda moramo biti na oprezu i čekati. Do ljeta ću smoći snage da sudjelujem u tom okupljanju.« Savio je podlakticu i nasmiješio se Bruninu. »Morat ćeš imati svoj oklop ako me budeš pratio... i mač.«

Brunin mu je uzvratio smiješak. A potom je slučajno pogledao u baku i smiješak mu je naglo nestao s lica.

Mellette je prekrižila ruke. »Joscelin de Dinan opet je poslao svog glasnika«, rekla je. »Želi da se oženiš njegovom kćeri prije okupljanja vojske u lipnju.« Razdražljivo je zacoktala jezikom. »To znači da će se sve pripremati navrat-nanos. U moje vrijeme to nismo radili tako nepromišljeno.«

Brunin je pogledao u baku, pa u oca. Dvorana se punila ljudima koji su dolazili iz ophodnje i zauzimali svoja mjesta za stolom. Ralf i Richard su također stigli.

»Je li gospodin Joscelin rekao zašto?« upitao je Brunin jako se mršteći. FitzWarin je odmahnuo glavom. »Nije otkrio pojedinosti. Piše samo da želi to riješiti

u slučaju da se rat pokaže teškim.« »Ali zaruke su jednako vrijedne kao i brak.« »Istina, ali nose manje obaveza«, objasnio mu je otac. »Bit ćeš mu zet, a ne zaručnik

njegove kćeri. Ne samo da će spone biti čvršće, već postoji i nada da će, u slučaju da ti ili Joscelin poginete, u maternici tvoje žene ostati nasljednik Ludlowa.«

Bruninovo je lice bilo posve bezizražajno, iako je FitzWarin primijetio da je poprimilo rumeniju boju. »Gospodin Joscelin mi nije ništa spomenuo kad sam odlazio iz Ludlowa«, rekao je, a glas mu je zazvučao kao da mu se grlo stislo.

»Valjda je imao i drugih briga. Sad imamo vremena da razmislimo o tome i donesemo najbolju odluku. Joscelin piše da je njegova kći i više nego spremna.« FitzWarin je proučavao sina. »Ne vidim zašto i ti ne bi bio spreman kao i djevojka. Možda vjenčanje neće biti veliko kao što bi trebalo biti, no to je ionako ženska briga.« Pogledao je u Mellette koja je izgledala da se utapa u vlastitoj žuči. »Ako su Sybilla i Hawise zadovoljne takvim vjenčanjem, ne vidim zašto bi se žene iz našeg kućanstva bunile. Uostalom, tako je možda i bolje s obzirom na stanje tvoje majke.«

»Da, gospodaru«, ukočeno je odvratio Brunin. »Čemu stisnuti zubi?« upitao je FitzWarin. »Ako imaš nešto protiv, bolje ti je da

odmah kažeš.« »Možda mu se ne sviđa pomisao da će imati više dužnosti nego što ih već ima«,

zajedljivo će Mellette. »A možda mu se ne sviđa djevojka.« Brunin je još više porumenio, a FitzWarin se široko nasmiješio. »O tome se ne

trebamo brinuti. Momak bi morao biti od kamena da mu se ona ne svidi. Ubrzo će prevladati taj šok.«

»Da, ali hoće li i ona?« ubacio se Ralf, zaigrano udarivši Brunina u rame.

176

»Neće imati izbora.« Mellette je svom drugom unuku uputila preziran pogled, a zatim se namrštila prema FitzWarinu. »Barem će ih vjenčati biskup od Hereforda; to nešto vrijedi. Trebali bismo započeti s pripremama. Ne želim da mi Sybilla Talbot i Joscelin de Dinan vise za vratom i naređuju, ne dok je Brunin potomak Vilima Osvajača.« Uzdignute glave i lupajući štapom o pod, Mellette je pošla prema ženskim odajama; vjerojatno će prevrtati po škrinjama i gnjaviti svoju snahu. Muškarci su se žalosno pogledali, pa su se nasmiješili; na kraju su prasnuli u smijeh, iako je Bruninov bio malko ukočen.

Sa smotuljkom lana u rukama, Marion je pričekala da joj stražar otkračuna vrata

zatočeničke odaje. Stražar je bio zaokupljen igrom trilje sa svojim sudrugom i gotovo da je nije ni pogledao dok je ulazila unutra. Zatvorivši vrata, povukao je zasun i vratio se ploči s igrom.

Ernalt je čekao. Čim su se zatvorila vrata, uzeo je smotuljak iz Marioninih ruku, odložio ga na krevet i povukao Marion u naručje. »Mislio sam da nećeš doći«, šapnuo joj je, a usnice su mu bile vrlo blizu njezinim.

»Bilo je teško pobjeći ženama. Budno me prate. Rekla sam im da se neću zadržati duže od pet minuta. Ne mogu ostati.« Govorila je kratkim i brzim šapatom. Krajičkom oka je spazila Gilberta de Lacyja kako kleči pred malenom klupom, zatvorenih očiju i ruku sklopljenih u molitvi. Kad god je sa sluškinjama dolazila u sobu, de Lacy je bio odsutan duhom, nikad nije ništa govorio, gotovo da ne bi ni primjećivao da su ondje. Znala je da se želi pridružiti vitezovima templarima i da oni odabiru put čednosti, no unatoč tome, bilo joj je čudno što se ponaša kao da ona i ostale žene uopće ne postoje.

A Ernalt, naprotiv... Ah, Ernalt. Stala je ubrzano disati, a prepone su joj se zažarile kad joj je pomilovao lice. »Volio bih da možeš ostati«, tiho je rekao. »Ne znaš koliko mi znače ovi posjeti.«

»I meni«, priznala je Marion, s uzbuđenim hihotom. »Moraš znati da ja nisam vitez bez ičega. Imam ja i svoje posjede, a kad gospodar

Gilbert ode u Svetu Zemlju, njegov će sin trebati moje vještine i odanost. Htio bih... htio bih te učiniti svojom ženom... ako ćeš me uzeti.« Prinio je njezinu ruku svojim usnicama i poljubio joj vrške prstiju.

Mješavina straha i žudnje prevrtala se u Marioninu želucu. »Za to ću trebati pristanak gospodara Joscelina«, rekla je, »a on mi ga nikad neće dati.«

»Možda neće sada... ali hoće kad sklopimo primirje.« Primio ju je za obraz kako bi mu se zagledala u oči. »Riječ Joscelina de Dinana nije sve na svijetu. Ti si odrasla žena i slobodna si da se udaš za onoga koga odabereš.«

Marion je tiho uzdahnula. To su bile riječi koje joj odgovaraju, ali je znala da nemaju uporišta. »Ne, nisam slobodna.«

»Zatočena si samo onoliko koliko želiš biti.« Nagnuo je glavu prema njoj i prislonio svoje usnice uz njezine, u najnježnijem dodiru, a zatim se odmaknuo. Marion je zadrhtala i zatvorila oči.

»Obećajem ti da ću se oženiti tobom čim budem slobodan«, prošaptao je Ernalt. »Bit ćeš gospa de Lysle i svoja gospodarica. Nitko ti neće ništa zapovijedati, jer ti ćeš biti ta koja izdaje zapovijedi.«

»Ali morat ću se pokoravati vama«, tiho je rekla, opijena njegovom blizinom, njegovim mirisom i njegovom toplinom koja je izbijala iz njegova tijela.

177

»Zar bi to bilo tako teško?« Ruka koju je maloprije držao na njezinom obrazu sada je klizila niz vrat i sve niže niz tijelo. Marion je opet zadrhtala kad je njegov dodir okrznuo vrh njezine dojke.

»Ne bi«, odgovorila je u jednom dahu. »Znaš da ne bi.« Nastavio ju je milovati i dodirivati, pojačavajući djelovanje čarolije. »Ali najprije

moram biti slobodan.« »Bit ćeš, kad se plati otkupnina.« »Ali moj će gospodar osiromašiti. Kad bismo mogli pobjeći...« Mario je razrogačila oči. »Ti bi nam mogla pomoći«, rekao je, ne prestajući je milovati. »Htio bih da ti mogu

pružiti sve što ti treba kad postaneš moja žena. Zašto bi tvoj skrbnik dobio taj novac?« »Ja... moram ići.« Ali nije se mogla pomaknuti jer ju je Ernalt zarobio uza zid. Mogla

je pobjeći jedino u njegovo naručje. Njegove su ruke nastavile sa svojom nježnom magijom, a oči su mu se zagledale u njezine. Kad je pokušala spustiti pogled, Ernalt bi joj podignuo glavu.

»Ne treba nam puno, ljubavi. I nitko ne mora znati.« »Pa kako onda...?« »Donesi nam još plahti i ručnika. Budu li te pitali, kaži da ih je tražio moj gospodar.« »Plahti i ručnika?« ponovila je Marion zbunjeno. »I stoljnjaka... donesi sve što se može svezati.« Pogledala je u prozor kad je shvatila što namjerava. »Ne! Poginut ćete!« »Ionako ćemo poginuti jer Gilbert ne namjerava platiti otkupninu. Kad de Dinan

izgubi strpljenje, obojicu će nas objesiti. Ne bi htjela biti odgovorna za to, zar ne?« Marion je progutala knedlu i šutke je odmahnula glavom. Bilo joj je prestrašno

zamisliti takvo nešto. »Učini to za mene.« Skinuo je prsten sa svojeg srednjeg prsta i stavio ga na njezin.

»Uzmi ovo u zalog moje vjernosti; pogledaj, ima moj pečat. Kunem ti se svojom čašću da ću te učiniti svojom.«

Marion se osjećala kao da ju je ponijela snažna riječna bujica. Na obje je strane mogla vidjeti obalu, ali bile su predaleko da bi ih mogla dosegnuti. »Ne mogu«, zajecala je. »Previše tražiš od mene.«

»Zar bi radije da se ovdje raspadamo, sve dok nas u lancima ne odvedu na vješala i objese?«

»Nemoj...« Dlanovima je pokrila uši. Nježno, ali odlučno, Ernalt ju je uhvatio ruke i spustio ih. »Učini što moraš«, rekao je

tiho, »ali, za naše dobro, donesi ispravnu odluku.« Tada ju je pustio i ona je odjurila. Znajući da su ispred stražari, prikrila je

uznemirenost sve dok im se nije izgubila iz vida. Primila se rukama za kameni potporanj stubišta kako se ne bi sunovratila niz strme i zavojite stepenice. Zatvorila je oči i slušala divlje lupanje svog srca.

»Ne mogu, ne mogu«, mrmljala je sama za sebe, kao časna sestra koja očajnički moli svoju krunicu. No umjesto krunice imala je zlatni prsten na kojemu je bio otisnut vitez na konju, uzdignutog mača. Bio je preširok za njezin prst i grozičavo ga je vrtjela ukrug. Što ako gospodin Joscelin odluči poslati upozorenje Gilbertovoj obitelji tako da smakne

178

njegova viteza? Svi su govorili da je Joscelin meka srca, ali sigurno je sposoban i za okrutnost. Da nije, ne bi preživio i toliko napredovao tijekom rata između Stjepana i Matilde. Može li priuštiti takav rizik? Ernalt joj je rekao da je voli; dao joj je prsten i obećao joj da će je učiniti svojom ženom. Nitko joj nikad nije toliko ponudio.

Rukavom je obrisala oči i pokušala obuzdati drhtanje. Nije se mogla vratiti u ženske odaje u ovakvom stanju, ali žene će se ubrzo zapitati gdje je ona. Još nije znala hoće li učiniti što je Ernalt tražio od nje, no iz sekunde u sekundu bivala je sve odlučnija. Skinula je prsten i stavila ga na lančić na kojem je nosila križić, a potom ga zagurala u potkošulju tako da je ležao između malenih joj grudi i kuckao skupa s njezinim ustreptalim srcem.

»Budite bez brige, ona će to učiniti«, rekao je Ernalt kidajući lan koji je Marion

donijela, pretvarajući ga u trake od kojih će isplesti uže. »Samo joj treba malo vremena da joj je se ta misao ugnijezdi.«

De Lacy se podsmjehnuo. »Imam dojam da je ta djevojka stabilna u glavi koliko i dvonogi stolčić za mužnju.« Prišao je Ernaltu kako bi pomagao trgati tkaninu. »Ne donese li nam još, uže će nam biti prekratko. Zapravo«, dodao je uz mračan pogled, »bit će sasvim dovoljno da nas njime objese.«

»Marion će donijeti još«, kazao je Ernalt samouvjereno. »Preplašila se, ali mi je jela iz ruke - a to je upravo ono što želimo.« Nasmiješio se svome gospodaru. »A osim toga, imamo veliku prednost. Hawise de Dinan se za mjesec dana udaje za FitzWarinova nasljednika. Bit će previše zaokupljeni vjenčanjem da bi obraćali pažnju na nas.« Ernalt se nasmiješio. »Eto, vidite, Marion mi svašta kaže.«

De Lacy je zagunđao. »Nadajmo se da se neće preplašiti kad stigne trenutak.« »Neće«, odvracio je Ernalt s pouzdanjem. »To vam obećavam.«

179

Muškarac i žena

180

25

Ne misliš li da je Marion čudna u posljednje vrijeme?« upitala je Sibbi. Sibbi je stigla prije dva dana radi Hawiseina vjenčanja i dvije su djevojke sada razgovarale u mladenkinoj odaji.

Hawise se prvo iznenadila, a potom se zamislila. »Možda ti se tako čini jer te dugo nije bilo u Ludlowu i zato što provodiš vrijeme samo s rođacima svog muža«, rekla je. »Možda više nije brbljava kao prije, ali, s druge strane, više nismo toliko bliske kao kad smo bile djevojčice.« Namrštila se. »Mislim da nam nikad nije oprostila što su me zaručili za Brunina.«

»Onda joj je sigurno teško gledati kako se udaješ za njega«, odvratila je Sibbi, sa suosjećanjem koje je uvijek osjećala prema bilo kome tko je patio.

»Nije ništa rekla.« Hawise je zauzela obrambeni stav jer joj je Sibbina briga za Marion izazvala osjećaj krivnje. Možda bi trebala biti ljubaznija i više obraćati pažnju na Marion, ali nije se ni Marion trudila da premosti rijeke nesuglasica koje su tekle između njih dvije. Kad je malo bolje razmislila, Hawise je shvatila da Marion posljednjih dana provodi vrlo malo vremena u ženskim odajama. Nije bila samo šutljiva, već je, doslovce, ne bi bilo ondje. »Razgovarat ću s njom«, rekla je nevoljko.

U odaju je ušla njihova majka, namrštenih obrva i stisnutih usnica. »Ovo je smiješno«, rekla je stavivši ruke na bokove. »Plahte i stoljnaci ne mogu sami odšetati iz škrinja.«

Sluškinja, koja je stajala pokraj nje i nervozno stiskala dlanove, uznemireno je govorila da ne može objasniti kako su stvari nestale iz zaključanih škrinja. »Jučer kad sam gledala, bile su ondje, gospo, kunem se životom!«

»Ili je netko ovdje lopov, ili ih je spremio netko čija pamet nije veća od kokošje!« prasnula je Sybilla, a potom umorno spustila ruke uz tijelo. »Isuse, sad nemam vremena za ovo; naši gosti samo što nisu stigli. Uzmi dvojicu pobočnika da te prate u grad. Kupi deset metara izbijeljenog lana. Ovim ću se pozabaviti poslije.«

»Da, gospo.« Osjetivši olakšanje što će se tako lako izvući, sluškinja je odjurila iz sobe.

Sybilla je ubrzano disala, vidljivo uzrujana. »FitzWarinovi će stići svakog trena«, rekla je kćerima. »Njihovi jahači predvodnici su već ovdje.« Pozvavši sluškinju da joj pomogne, skinula je haljinu i odjenula drugu, sašivenu od lana boje crvenih ruža.

Hawise se uznemirila i nehotice prislonila dlan uz vrat, a potom na svoj veo. Kosa joj je bila skupljena u mrežicu tako da joj kovrče ne mogu bježati i narušavati joj pristojan izgled, a ona je bila odjevena u vunenu haljinu bolje ugljena, ukrašenu bogatim srebrnim vezom.

»Ovakva bi mogla i kraljicu dočekati«, rekla joj je Sibbi umirujućim tonom i zagrlila je.

»Kraljicu možda, ali ne i gospu Mellette«, rekla je Hawise drhtavim glasom. »Nije gospa Mellette ta zbog koje se trebaš brinuti«, rekla je Sibbi, s vragolastim

sjajem u očima. »Sjećam se dana kad nisi nimalo marila za to što će netko misliti o tebi. Dočekivala bi posjetitelje na krovu spremišta poderane suknje i zamazana nosa.«

181

Te su riječi imale učinka. Hawise je uzdignula glavu i uspravila se. »Ne marim ni sada, ali dovoljno sam odrasla da znam da neki ne sude samo tebe po izgledu, već i cijeli tvoj rod. Neću dati razlog gospi Mellette da otvori usta.«

»loj ne treba razlog«, rekla je Sybilla namještajući nabore svoje haljine, a zatim je podigla ruke da joj sluškinja može stavi pleteni pojas oko struka. »Ali to je samo nekoliko dana. Samo se sjetimo da će nakon toga otići i izdržat ćemo. Jedino me uzrujava nestali lan.« Zacoktala je jezikom. »Trebala sam bolje paziti na sluškinje. Sve se zaklinju da su nevine, ali netko mora znati što se dogodilo.«

»A što nedostaje, mama?« upitala je Sibbi. »Stoljnjaci za pomoćne stolove i plahte koje bi pokrile barem dva kreveta za goste;

ručnici koji su trebali ići uz zdjele za pranje ruku.« Sibbi i Hawise su odmahnule glavom, zbunjene kao i njihova majka. Marion, koju bi

također priupitali o nestalim stvarima, nije bilo nigdje na vidiku. No dvorac je ljeti bio poput pčelinje košnice, stoga njezina odsutnost nije nikome bila neobična.

Žene su sišle u dvorište kako bi dočekale goste. Hawise je bila nervozna i samu je sebe grdila zbog toga. Zaboga, pa poznaje Brunina, a već je upoznala i njegovu obitelj. Uobičajeni maniri trebali su joj biti spontani, kao disanje. Međutim, sada joj i disanje bilo teško. Osjećala se kao da je čvrsta uzica steže od grla sve do želuca. Poželjela je da su odgodili vjenčanje za dan svetog Mihovila, kao što su njezini roditelji predlagali.

»Budi hrabra, kćeri«, rekao joj je otac stigavši do nje. Stisnuo joj je rame svojom širokom, toplom rukom. Bio je odjeven u ljubičasti vuneni ogrtač, a za pojasom je nosio mač. Navlažio je kosu, koja je zbog tragova češlja nalikovala uredno posloženim nizovima dugačkih pera i krasila mu snažne crte lica. Izgledao je kao istinski ratni zapovjednik i Hawise nije mogla a da ne osjeti ponos i strahopoštovanje.

Kad su stražari povikali sa zidina i oglasio se rog u znak pozdrava FitzWarinovoj skupini koja je prolazila kroz vrata Ludlowa, pojavila se Marion. Obrazi su joj bili rumeni, a disanje ubrzano, čak i više nego Hawiseino.

»Gdje si bila?« upitala je Sybilla mršteći se. »Poslužitelj me pitao gdje je kruh, a nakon toga je netko tražio i svijeće«, rekla je

zadihano, namještajući svoju plavu haljinu. »Pa nisam zakasnila.« »Nitko ne kaže da si zakasnila, dijete«, rekla je Sybilla i opet usmjerila svoju pažnju

na goste, zbog čega je propustila neobičan pogled u Marioninim očima. »Nisam dijete«, promrmljala je sebi u bradu, prislonivši desnu ruku na prsa gdje bi

oštro oko primijetilo kvržicu ispod plave tkanine. Kad su se jahači približili, Hawise je uočila tamnosmeđa nosila privezana za konje.

Prvo je pomislila da su nosila za Mellette, ali je uto spazila staricu kako jaše okružena svojom pratnjom. Kralježnica joj je bila ravna kao jasenovo koplje, a rubac od izbijeljena lana naglašavao joj je i uokvirivao oštre crte lica. Brunin je jahao pored svog oca. Jesterovo komično lice krasila je nova orma, a pocakljeni crveni i zlatni prstenovi ukrašavali su kopče i zvonca na povezu iznad očiju. Podložak za sedlo bio je načinjen od fine tkanine, također u crvenoj i zlatnoj boji. Te je boje nosio i Brunin; tunika mu je bila crvena poput venske krvi, rubova ukrašenih tamnožutim vezom. Lice mu je poprimilo ljetnu, osunčanu boju, a tako crne kose i tamnih očiju podsjećao ju na egzotične sirijske trgovce suknom koje je znala vidjeti na sajmu u Shrewsburyju. Susrele su im se oči i na trenutak se sve oko nje pretvorilo u maglu; bila je zatočena u tom vrućem, tamnosmeđem pogledu. Tada je njezin otac pošao naprijed kako bi pozdravio

182

FitzWarina i njegove sinove, a njezina je majka krenula dočekati Mellette pa je Hawise mogla odvratiti pogled.

Zastori na nosilima su se razmaknuli i dvojica su pratitelja Bruninovoj majci pomogla da side. Hawise je požurila naprijed da je pozdravi i sva je njezina tjeskoba odjednom bila zaboravljena kad je ugledala Eveino blijedo, gotovo sivo lice. »Dobrodošli u Ludlow, gospo.« Hawise se naklonila svojoj budućoj svekrvi, uspjevši sakriti svoju zaprepaštenost Eveinim izgledom.

»Hvala ti, kćeri. Bit će mi lako tako te nazivati.« Umoran smiješak pojavio se na njezinim usnicama, ali ne i u očima; pogled joj je i dalje bio beživotan i sumoran. Pružila je ruku i Hawise je opazila natečene prste i zlatno prstenje kako se okrutno urezuje u meso.

»Hoćete li poći unutra i odmoriti se?« Hawise je primila ponuđenu joj ruku, koja je bila vruća i znojna, i došlo joj je da se odmah povuče.

Eve je svoju drugu ruku stavila na trbuh. »Hvala ti«, rekla je. »Prijašnje trudnoće nisu mi bile ovako teške. Doista sam iscrpljena.«

Hawise nije imala prilike vidjeti Brunina nasamo. Žene su se povukle u dnevne odaje gdje su razgovarale o nadolazećem braku i prepuštale se tračanju; muškarci su se, pak, okupili u velikoj dvorani. Sluškinja se vratila iz grada s novim lanom i Sybilla je već naredila da se brzo napravi rub.

»Kad sam se ja udavala, moj je otac priredio veliki viteški turnir«, hvalisala se Mellette okupljenim ženama. »Vitezovi su dolazili sa svih strana da bi se natjecali, a slavlje je trajalo cijeli tjedan. Tada se znalo što je proslava.«

»Sigurno jest, gospo«, uljudno će Sybilla. »Stoga se nadam da se nećete razočarati skromnijom proslavom koju ćemo ovdje prirediti. Mi se, silom prilika, pripremamo za Henrikovu vojnu, ali možda vas možemo zabaviti kakvim dvobojem na travnjaku. Ali vjerujem da ne biste htjeli predugo biti na propuhu, a gospa Eve je u vrlo osjetljivom stanju. Želite li još vina?«

»Ja nisam cvijet koji vene«, pobunila se Mellette. »U meni je čelik Vilima Osvajača.« Hawise je promatrala tu bitku riječi i nadmudrivanja između svoje majke i

Bruninove bake i bilo joj je mučno znajući da će takve bitke uskoro biti njezine. Doduše, bila je brza na jeziku, ali nije bila vješta u sofisticiranoj igri riječima. Ona ne bi mogla odgovoriti mirnim glasom kao Sybilla, već bi odvratila kako čelik uvijek zahrđa. Ta joj je pomisao izazvala uzbuđen hihot koji je brzo zatomila prekrviši usta dlanom, a Mellette ju je oštro pogledala.

»Da, djevojko«, rekla je i polako se iskesila. »Čelik Vilima Osvajača. Tvoji će sinovi imati iste pretke kao Kralj.«

Pretke koji uključuju priprostog kožara iz Falaisea, jednoga luđaka te običnu pralju, pomislila je Hawise, no bilo je odveć opasno i nepristojno izgovoriti to naglas. Progutala je svoj smijeh, ali se on nastavio pjenušati u prsima.

Mellette je otpila gutljaj vina iz svojeg nanovo napunjenog pehara i gadljivo obrisala gornju usnicu rupčićem. »Nadam se da vaša kći zna kako se sutra treba ponašati«, rekla je.

»Sve smo joj objasnili«, hladno je odvratila Sybilla. »Uvjerena sam da se ni ona ni vaš unuk neće osramotiti«, dodala je.

»A noćna dužnost? Jeste li joj i to objasnili? Zna li što treba očekivati?« »Zna«, rekla je Sybilla kroza zube.

183

»Sigurno me smatrate starim zabadalom.« Mellette se trpko nasmiješila. »Ali pitam radi djevojke. Meni nitko nije ništa rekao. Samo su me strpali u postelju sa strancem i rekli mi da obavim dužnost i pokorim se njegovoj volji.« Pogledala je u Hawise. »To se nije moglo nazvati drukčije nego silovanjem, kao da te netko probada nožem, a bilo je toliko krvi da sam doista pomislila kako me je smrtno ranio. Ona bi trebala znati što da očekuje.«

Eve je ispustila tihi zvuk i dlanom pritisnula usta. Duboko udahnuvši, ispričala se i pošla u toalet u kutu odakle su se mogli čuti zvuci povraćanja.

Sybillu je preplavio bijes. »Vaše iskustvo nema nikakve veze s mojom kćeri. Zlobno ste naumili da je preplašite.«

»Bolje je da zna, nego da sanjari«, oštro će Mellette. »Nisam preplašena.« Ne mogavši se više suzdržati i ohrabrena majčinim gubitkom

strpljenja, Hawise se pobunila. »Brunin me neće povrijediti.« »Gle, gle; progovara iskustvo.« Mellettein je glas otkrivao čisti sarkazam. »Što bih ja

znala o muškarcima nakon toliko godina, ha?« Hawise je naglo ustala. »Ništa osim zloće, zavisti i mržnje! Vi ne vidite sunca jer

nikad ne gledate uvis!« »Ha, zato ne nagazim u balegu!« Melletteine su oči sjale, kao da uživa u svemu tome.

»Moraš još puno učiti, djevojko.« »Onda ću učiti s Bruninom i radovat ću se tome.« Okrenula se prema majci koja ju je

gledala s blagim prijekorom, ali i s odobravanjem. »Smijem li dobiti dopuštenje da se povučem, majko?«

»Svakako odi«, odvratila je Sybilla mirno. »Prije nego što se manire još više srozaju.« Nije rekla čije manire.

Uzdignute glave, Hawise se okrenula od otrovne starice, namjerno se ne naklonivši, i otišla u malu odaju koja će večeras zadnji put biti njezina. »Kučka«, promrmljala je, boreći se s navalom užarenih, bijesnih suza. Znala je da Mellette nalazi zadovoljstvo u izazivanju takvih emocija u ljudima. Uživala je gledati kako njezine žrtve gube živce, dok ona ostaje posve smirena. To joj je vjerojatno davalo osjećaj snage i nadmoći; bila je to svrha njezina postojanja na ovom svijetu.

Kad joj se disanje konačno smirilo, nije više osjećala poriv da baci stolac u Melletteinu glavu pa je tiho, na prstima, izašla iz sobe na stubište, s namjerom da pobjegne odande. Ondje je zatekla Eve FitzWarin; sjedila je na kamenoj prozorskoj klupici i gledala u dvorište. Očito je i ona pobjegla. Duboko je udisala svježi zrak što je dopirao kroz uski prozor, a pogled joj je bio uprt u ljetno zelenilo drveća iznad zidina dvorca.

Hawise je zastala. Ne može tek tako proći pokraj nje i pretvarati se da je nije vidjela. Pa to je Bruninova majka; uskoro će joj postati svekrva. »Gospo?«

Eve se okrenula od prozora i pogledala u Hawise svojim tužnim, zamagljenim očima. »Nadam se da te nisu uzrujale Melletteine riječi.«

Hawise se blago namrštila, razmišljajući hoće li reći istinu ili će izgovoriti izlizane, umirujuće fraze. »Mislim da je njezina namjera i bila da uzruja«, rekla je. »I to ne samo mene.«

Eve se htjela nasmiješiti, ali to se pretvorilo samo u blijedi pokušaj. »Ne nosim dobro ovu trudnoću«, rekla je položivši dlan na trbuh. »Mučnina mi dođe tako naglo; ne mari za pristojnost.«

184

To joj je bila samo izlika za bijeg, pomislila je Hawise. »I meni kažu da ne marim za pristojnost«, promrmljala je.

Eve se na to osmjehnula. »To nije loše«, tiho je rekla. »Ja nikad nisam imala hrabrosti da joj se suprotstavim.« Pogledala je prema vratima i nije bilo potrebe da joj kaže na koga misli. »Odabrala me za svoga sina zato Što sam poslušna i krotka i zato što je znala da neću preuzeti njezino mjesto u kući. I sada je ostarjela... a starim i ja. Vrijeme je za nove izazove... i novu krv. Sudeći po onome što sam vidjela, ti ćeš se upustiti u bitku u koju se ja nisam znala upustiti.«

»To ne mora biti bitka«, rekla je Hawise, ali uz notu nesigurnosti. Eve gotovo nije ni trepnula. »Ali već jest, i to je bitka u kojoj ti moraš pobijediti...

osim ako ne želiš poći mojim stopama. Nijednoj ženi ne bih poželjela takvu sudbinu.« Hawise je zastala; najednom joj je bilo teže disati. »Ali vaš muž, gospo. Zar on ne

bi...« »Moj muž nije Joscelin de Dinan«, ogorčeno je odvratila Eve. »On sa mnom čini ono

što smatra da mu je dužnost, ali nema nikakav osjećaj za ono što žene doista trebaju, kao što ni svinje ne znaju letjeti. Niti on, istini za volju, želi znati išta o › ženskim poslima‹. Dok god sam ondje da mu točim vino u pehar i grijem mu krevet, nije ga briga. A ja nisam Sybilla Talbot da se izborim za sebe, ali ti...« Pogledala je Hawise i odmjerila je od glave do pete. »Ti si drukčija.«

»I Brunin je drukčiji.« Eve je kimnula glavom. »Da, jest«, rekla je. »Gospa Mellette je u pravu. Doista je

poput svog djeda.« Pogled joj se smekšao i rastužio. »Često bih se pitala kako bi Warinu de Metzu bilo sa ženom koja nije tako otrovna.«

»Ali donijela mu je posjede i ugled«, rekla je Hawise. »Kao što i ti Bruninu donosiš polovicu Ludlowa. Molim se za to da ćete vas dvoje

držati sve pod kontrolom. Što god Mellette kaže ili učini, znaj da si dobrodošla u naš dom i zadovoljstvo mi je to što te mogu zvati svojom kćeri.«

»I meni je zadovoljstvo što ću vas zvati majkom«, pristojno je odvratila Hawise. Eve je odmahnula glavom i znalački se nasmijala. »Najbolje što možeš jest

prilagoditi se i podnositi.« Prije nego što je Hawise smislila što da kaže na to, na stubištu su se začuli koraci i

pojavila se Marion, zadihana i rumena u licu od uspinjanja strmim stubama. Zastala je kad je spazila Eve i Hawise, a potom im je prišla i naklonila se Eve.

»Gdje si bila?« upitala ju je Hawise. »To je moja stvar.« Marion je zabacila glavu. »Ja tebe ne zapitkujem gdje si ti bila,

zar ne?« Ušla je u dnevnu odaju, a Hawise je odmahnula glavom. »Odnosi između nas dvije nisu sjajni«, rekla je. »Marion se svidio Brunin i silno joj je

povrijeđen ponos što ću se ja udati za njega.« Eve je zamišljeno pogledala u vrata kroz koja je prije nekoliko trenutaka prošla

Marion. »Sjećam se nje još od posjeta vašeg kućanstva Whittingtonu«, rekla je. »Silno se trudila zadiviti gospu Mellette, i doista joj je uspjelo, ali...«

»Gospa Mellette je htjela dodati Ludlow pobjedama FitzWarinovih«, dovršila je Hawise umjesto nje. »Znam koliko vrijedim u njezinim očima.«

»Važno je koliko vrijediš u svojim očima.« Even je glas odjednom oslabio od umora. »Mislim da ću se povući i malo leći.«

185

»Možete leći na moj krevet ako ne želite natrag u dnevne odaje«, ponudila je Hawise. Eve joj je uputila zahvalan pogled. »Blagoslovljena bila, kćeri.«

186

26

Otkad je dan prije stigao u Ludlow, Brunin nije imao puno prilike vidjeti Hawise. Nakon kratkog pozdrava u dvorištu, gdje su bili okruženi obitelji i pratnjom, povukla se s ostalim ženama u dnevne odaje, a njega su muškarci odvukli u dvoranu gdje se više nego o vjenčanju raspravljalo o nadolazećem pohodu na Wales. Kasnije, na službenoj večeri, mladenci su opet bili razdvojeni; on je sjedio sa svojom obiteljim, a ona sa svojom. Bio je to zadnji put da će sjediti za tim stolom kao kći u kućanstvu svoga oca. Ubuduće će zauzimati to mjesto kao FitzWarinova žena. Nije bilo prilike ni za razgovor, a kamoli za šaputanja; nije bilo nijednog trenutka koji je nosio makar djelić one topline i bliskosti koju su nekoć dijelili. A nakon njihova nedavnog sukoba, Brunin nije bio siguran da je takav trenutak moguć.

I sada je svanulo svadbeno jutro i nije bilo ni vremena da to sazna. Pitao se je li i Hawise nervozna kao on. Nije imao ni najmanju namjeru otkriti svoj nemir muškarcima koji su se cerili oko njega i koju su napunili cijelu sobu kao čopor prijateljski nastrojenih, ali napornih pasa. Njihovi su savjeti i zadirkivanje bili dio vjenčanog rituala pa se morao natjerati da ih otrpi. I on je sam zadirkivao druge i smišljao svakojake podvale u prošlosti.

Samo neka ovaj dan i noć prođu, pomislio je. Samo da svi odu i da proslava završi. Doduše, nakon proslave stiže razdvajanje i rat.

»Zasjenit ćeš mladenku«, smijao se njegov otac odmjeravajući ga od glave do pete. Bruninova je tunika bila sašivena od tkanine boje šljive, a rubovi i okovratnik bili su ukrašeni raskošnim zlatnim vezom. Nosio je pozlaćen pojas i čizme, a korice mača bile su toliko uglancane da su sjale poput Jesterove dlake.

»Nadam se da neću.« Brunin je pogledao u ostale muškarce u sobi. Svi su nestrpljivo čekali proslavu; to im je bila prilika da se razvesele prije nego što budu morali otići u boj. Za neke će od njih to biti posljednja prilika za radost; u zraku se osjetila žurnost, potreba da se iskoristi trenutak. Budući da je i on možda jedan od tih koji se više neće vratiti, Brunin je osjećao kako ga pritišće težina onoga što se od njega očekuje. »Možda će je baka zasjeniti, u onoj ljubičastoj boji.«

FitzWarin se jedva suzdržao da ne prasne u smijeh. Pogledao je prema ognjištu gdje je Mellette iz udobnosti svoje stolice izdavala sluškinjama zapovijedi; njezin je štap neprestano udarao u pod, a jezik vrijeđao. Bila je odjevena u svilenu haljinu, koja je pomalo izašla iz mode jer je potjecala iz njezinih mladih dana, no bila je upadljive, kraljevski ljubičaste boje te beskrajno skupa; takve su se haljine viđale samo na dvorovima najbogatijih i najmoćnijih veleposjednika.

FitzWarin je primio Brunina za rame. »Ti si taj koji nosi ponos ove obitelji, i drago mi je da je tako.« Govorio je neprirodnim tonom jer mu je bilo teško davati komplimente i izražavati emocije.

Otvorila su se vrata i prišao im je čovjek u tamnoj halji benediktinskog redovnika. »Njegovo gospodstvo biskup bi htio znati jeste li spremni doći u crkvu«, rekao je.

»Je li mladenka spremna?« upitao je FitzWarin. Redovnik je kimnuo glavom. »Tako mi rekoše, gospodine.« Brunin je osjećao kako ga je nešto stegnulo u grlu. »Onda sam i ja spreman«, rekao je prigušenim glasom i pošao prema vratima. Obitelj FitzWarin je u dostojanstvenoj povorci prešla preko travnjaka do dvorske kapelice. Sluge i sluškinje, pobočnici i dobronamjernici, svi su se nagurali ispred ulaza i izvijali vratove, pokazivali,

187

uzvikivali. Roditelji su dizali malenu djecu na ramena; starija su djeca trčala za srebrnim novčićima što ih je FitzWarin bacio u gomilu.

U kapelici ih je čekao herefordski biskup, odjeven u ogrtač koji je bio ukrašen vezom i zlatom toliko da se činilo da je krući od korica brevijara. Pogled mu je pao na Melletteinu haljinu, ali izraz lica mu je ostao diplomatski neutralan. Ponudio joj je da sjedne na jednu od klupica poredanih uza zid, ali ona je odbila, izjavivši da želi stajati te izbliza svjedočiti sklapanju braka.

Brunin je gledao prema vratima kapelice i snagom misli pokušavao požuriti mladenkinu povorku. Dlanovi su mu bili vlažni od hladnog znoja, a srce mu je zapelo u grlu. Mellette je nestrpljivo mrmljala. Vrata su se odjednom otvorila i ljetna se svjetlost slila u kapelicu. Brunina je na trenutak zabljesnuo sjaj, a kad je progledao, Hawise je hodala prema njemu. Bio je to prizor koji će pamtiti do kraja života.

Svilena haljina boje šafrana pripijala joj se uz tijelo sve do bokova, odakle je slobodno tekla, sjajna poput rijeke na sunčevu zalasku. Dok je hodala, ruku pod ruku s ocem, kopče na brokatnom pojasu blistale su zlatnim sjajem. Kosa joj je padala sve do struka, a citrini kojima je bila ukrašena haljina svjetlucali su joj kroz kovrče boje šipka. Oko glave nosila je vijenac od blijedoružičastih divljih ruža i ranih karanfila, a drugi joj je vijenac bio u ruci. Hodala je ukočeno i lice joj je bilo blijedo, zbog čega su se još više isticale duboke sive oči i fini bakreni lukovi njezinih obrva. Brunin se osjećao poput junaka iz lirskih pjesama kakve su pjevali trubaduri na dvorskim proslavama. I za trenutak će se probuditi na svojoj slamarici i otkriti da je još uvijek štitonoša, da ga čekaju orme koje treba očistiti i konji koje treba timariti; da je njegovo viteštvo samo iluzija, kao i ova mlada žena koja je upravo stala pokraj njega, spuštena pogleda i disanja još bržeg od njegovoga. Ali unatoč njegovoj bojazni, trenutak se nastavio, a boje su bile vedre i intenzivne, kao i zvukovi. Mogao je čuti svaki korak, svaki udah, svako šuškanje tkanine. Bio je svjestan, i to uz osjećaj toliko snažan da mu je gotovo zadavao bol, da Hawise stoji pokraj njega, s rukom još uvijek pod Joscelinovom... i bio je svjestan Joscelina, čvrsto skupljenih usnica, kako pokušava zatomiti emocije.

Biskup je upitao obje obitelji imaju li mladenci obostrani pristanak, a potom je, zadovoljan odgovorom, upitao isto i mladence. Bruninu je na trenutak glas zapeo u grlu, ali uspio ga je osloboditi i njegov je odgovor bio jasan i glasan. Hawise je podignula pogled te je i sama dala potvrdan odgovor, gledajući ravno u Brunina. Negdje iza svog desnog ramena začuo je Mellette kako je zacoktala jezikom, očito smatrajući kako je Hawiseino ponašanje odveć smiono i nedolično. Odjednom mu je usnica zatitrala. Zatitrala je i Hawiseina, prije nego što je brzo spustila pogled.

Srećom, obaveza ponavljanja i izvođenja rituala vjenčane ceremonije suspregnula je njihov poriv za još nedoličnijim smijehom, no veselje koje su nakratko podijelili pomoglo im je da se oslobode dijela napetosti. Bruninove su ruke drhtale kad je stavljao prsten na Hawisein prst i dao joj zlato koje simbolizira njegovu sposobnost da se brine za nju, ali nisu bile nespretne. Hawise je potom kleknula ispred njega u znak spremnosti da se pokori njegovoj volji, pognute glave, a haljina joj se razlila po podu kapelice poput zlatnog jezera. Mellette je promrmljala kako se nada da to nije samo predstava.

Brunin je pomogao Hawise da ustane i dao joj poljubac mira. Koža joj je bila hladna, a disanje ubrzano, ali pod svojim je usnama osjetio kako joj se obraz podiže u laganom smiješku. Biskup je omotao svoj šal oko njihovih sjedinjenih ruku i blagoslovio mladence, a zatim je održao misu i propovijed o dužnostima koje mladenci imaju jedno prema drugome i prema svojim obiteljima.

188

Nakon toga su mladenci zajedno izašli iz kapelice, uz glasne i vesele povike okupljene gomile, na kišu ječmenih zrna i ružinih latica. Gotovo je. Sada su muž i žena. I u dobru i u zlu.

Brunin se sagnuo jer je njegov najmlađi brat, William, bacio šaku ječma na njih izbliza pa su ga zrna zapeckala poput sićušne tuče. Zgrabio je Hawise za ruku i prekršio sva pravila pristojnosti potrčavši s njom u sigurnost glavne dvorane. Hawise se smijala i u trku je zadigla haljinu koja se vukla po podu, a pritom je skandalozno izložila gležnjeve.

Joscelin se nasmijao i odmahnuo glavom, očiju prepunih radosti i tuge. Njegova najmlađa kći uvijek će biti njegova najmlađa kći, ali danas je predaje drugome i to je bio početak promjena koje će je odvesti korak dalje u zrelost i korak dalje od njega. Sybilla se smiješila, ali se i ljutila, a obitelj FitzWarin je promatrala mladence sa svakojakim izrazima zaprepaštenja, neodobravanja, zavisti i skrivene radosti. Ovaj će brak promijeniti i njihove živote.

Muškarci su se spremali za nadolazeću Henrikovu vojnu pa svadbeno slavlje nije

bilo raskošno kao što se planiralo, no svejedno je bilo raznolikih jela, a vino je teklo u potocima. Bilo je ribe iz rijeke pored dvorca i jegulja iz rijeke Severn; bilo je golubova u umaku od vina, kunića pečenih u medu, pite od pilećeg mesa, prženih vrapčarki, jaja obojenih šafranom, kolačića s mliječnom kremom obogaćenom ružinom vodicom, zaslađene skute, bademovih peciva i začinjenoga đumbirovog keksa.

Hawise je grickala ponešto od svega, ali nije imala teka da bi u tome uživala. Unatoč tome što je imala prekrasnu haljinu i što je sve ovo bilo u njezinu čast, pomislila je kako su tuđa vjenčanja beskrajno zabavnija.

»Nisi gladna?« upitao ju je Brunin. Hawise je odmahnula glavom. »Nisam ni ja... iako ću sutra sigurno umirati od gladi...« Hawise ga je pogledala širom otvorenih očiju. »Nisam mislio zbog... toga«, brzo je rekao. »Htio sam reći, kad sve ovo... ovo...«

Mahnuo je rukom pokazavši na goste za stolom, »... kad sva ova predstava završi.« »I ja se tako osjećam.« U rukama je mrvila komad kruha, gledajući u svoj novi zlatni

prsten kako joj svjetluca na srednjem prstu. Namrštila se. »Što je?« »Mislila sam o tome kako ćete ti i moj otac za nekoliko dana otići u rat i kako će mi

biti teško.« Brunin ju je zbunjeno pogledao. »Nimalo teže nego što je prije bilo.« »Bit će teže.« Okretala je prsten na svom prstu, kao da je to ključ kojim otključava

svoje riječi. »Prije nisam bila udana za tebe. Nisam smjela misliti o tebi kao o svojem. Sad kad si moj, mogu izgubiti puno više.«

»Tako sad misliš o meni? Misliš da sam tvoj?« Hawise se učinilo da su mu zasjale oči, kao da mu je ta pomisao bila nova i ugodna.

Možda je čak u njima vidjela i zrnce samodopadnosti. »Kako bih drukčije mislila o tebi? Jutros su mi u kapelici pročitane sve moje dužnosti.«

Zrnce samodopadnosti je nestalo. »Dužnosti, da«, rekao je, »i odgovornosti, ali to su doista hladne riječi kad ih usporediš s moja i tvoj.«

189

»Da, jesu«, odvratila je. »I još su hladnije kad ih usporediš s ljubavlju i vjernošću.« Pogledala ga je u oči. »Radije ću obavljati svoju dužnost zbog ljubavi, a ne zbog obveze, jer tada to prestaje biti obveza.« A zatim se nasmijala i podignula velik, srebrom optočen pehar koji su dijelili. Bio je to pehar ljubavi i, kakve li ironije, poWon koji je stigao baš od Mellette, zajedno sa svakojakom srebrninom. »Već sam dovoljno popila«, rekla je otpivši gutljaj jake mješavine vina, začinjene cimetom i crnim paprom. »Što će tvoja baka misliti o mladenki koja je pripita na dan svog vjenčanja?«

Brunin je umorno uzdahnuo kad mu je dodala pehar. »Mislim da mojoj baki ne znači puno jesi li trijezna ili mrtva pijana.« Otpio je dugačak gudjaj. »Njoj je važno samo jesam li ja sposoban uzeti tvoje djevičanstvo. Sudit će nas ujutro, a bit ćemo proklinjani ili hvaljeni prema stanju u kakvom budu naše plahte.« Pogledao je prema svojoj baki. »Ako želiš, pij.« Pružio joj je pehar. »Sumnjam da je ona bila trijezna prve bračne noći.«

»Oh, da, bila je«, rekla je Hawise i zakolutala očima. »Ili je barem bila dovoljno svjesna da joj se taj događaj duboko ureže u pamćenje.«

»Govorila ti je o tome?« »Da. Na svoj uobičajeni način.« Način na koji je pogledao Mellette, prije nego što mu je lice opet poprimilo neutralan

izraz, bio je zaista ubojit. »Naša prva bračna noć ne mora biti poput njezine.« »Ne daj Bože«, rekla je Hawise, ne mogavši suspregnuti drhtaj. Nehotice je pogledala

prema otvorenim prozorskim kapcima, a prema količini svjetlosti mogla je vidjeti da je sunce na zalazu.

Cijelo je vrijeme u pozadini svirala glazba, no svirači su se sada spremali udariti živahniji ritam tako da uzvanici mogu plesom potrošiti dobar dio hrane i pića koje su unijeli u sebe. Brunin se okrenuo nalijevo i podignuo malenu Emmeline u svoje krilo. Djevojčičini obrazi bili su grimizni poput plodova božikovine, a oči su joj bile bistre i crne kao u puha. Svilenkasta crna kosa bila joj je spletena crvenim vrpcama, ali pletenice su joj se pomalo počele rasplitati i vlasi su joj se plele oko lica. Hawise se zapitala hoće li njezino prvorođeno dijete biti tamne puti kao Brunin i njegova sestrica ili će biti svijetle puti i energično poput ostatka FitzWarinovih te poput nje i njezine loze Talbotovih i de Dinanovih. Možda će saznati za devet mjeseci. Zbog te joj je pomisli nešto poskočilo u trbuhu i preponama.

Emmeline se smijala Hawise, otkrivši red savršenih bijelih zubića i ružičaste desni, a potom se stala migoljiti, nestrpljiva da siđe s Bruninova krila. »Plešite«, rekla je zapovjednim glasićem, vukući Brunina za ruku. »Dođite plesati.«

»Ona je poput moje bake«, rekao je Brunin uz kiseo smiješak. »Misli da je njezina riječ zakon.«

Mladenci su ustali i poveli svadbeni ples, a pratila ih je odlučna, tamnooka djevojčica. Doslovce se prilijepila za njih i u drugom plesu, prije nego što su je Sibbi i Hugh konačno odvukli s podija. Treći je ples bio posvećen Bruninu i Hawise, a kretalo se u obliku osmice, uz križanje ruku i tijela. Desna strana, lijeva strana, i tako iznova. Vanjski bok prema vanjskom boku pa povratak. Prsti su se pleli i pogledi susretali, stopala su se kretala u skladu s notama glazbe, a tamburin je udarao ritam koji je zvučao poput brzih, snažnih otkucaja srca.

Za to vrijeme u tornju Pendover, Gilbert de Lacy vezao je jedan kraj užeta za škrinju

ispod prozora. »Spreman?« upitao je sa zlokobnim osmijehom.

190

Ernalt je pogledao van. Ukočeno je kimnuo. Bio je to dubok spust do travnate površine u podnožju tornja. Neće uživati u trenucima koji slijede, ali bio je ushićen što će zbrisati de Dinanu pred nosom. Cijeli su dan premazivali svijetle dijelove svojeg improviziranog užeta pepelom i ugljenom iz ognjišta, a Ernalt je osobito uživao u mrljanju pomno izrađena veza na pojedinim tkaninama, zamišljajući da je to bio mukotrpni rad majke i kćeri kučke.

Tijekom dana Marion im je donijela hranu, vino i dva tamna ogrtača s kapuljačama koje je prokrijumčarila ispod vlastitog ogrtača. Donijela im je i dva noža, solidna i oštra.

»Vratit ćeš se po mene... kuneš se?« rekla je, a oči su joj očajnički preklinjale. Mnoge su žene to već pitale Ernalta. Ovisno o tome koliko je htio biti okrutan u tom

trenutku, on bi im ili obećao da će doći, ili ih ne bi ostavljao u nedoumici, no ishod je uvijek bio isti; nikad se više ne bi vratio. Međutim, ovaj su put ulozi bili visoki. »Kunem se«, rekao je, primio je za lice i poljubio u usta. »Samo čekaj moj znak.«

I sada je svezao ogrtač i navukao kapuljaču. Odzvonila su posljednja crkvena zvona u danu i utopila se u zvucima glazbe i smijeha koji su dopirali iz glavne dvorane.

»Sutra će pjevati drugu pjesmu«, rekao je de Lacy i kratko se nasmijao, a potom je bacio drugi kraj užeta kroz prozor. Provukavši se kroz uski prozorski otvor, čvrsto je primio uže spleteno od komada ručnika, plahti i stoljnjaka. Skinuo je prstenje kako mu ne bi zapinjalo o tkaninu i objesio ga oko vrata. »Moli za to da je tkanina čvrsta i da smo je dobro svezali«, rekao je Ernaltu. »U protivnom, vidimo se na drugom svijetu.«

Ernalt je napeto kimnuo glavom i gledao kako se uže zategnulo kad se Gilbert primio za njega svom težinom i stao se polako spuštati niz toranj. Gledajući za njim, Ernalt je vidio kako tamna figura polako nestaje, odgurujući se od zida. Obrisao je znojne dlanove o tuniku i progutao knedlu. Srce mu je udaralo kao da će mu svaki tren iskočiti iz prsa. Sad je red na njemu... ako uže izdrži i ako ih nitko ne opazi i ne digne uzbunu. Molio je Boga da su svi zaokupljeni slavljem.

De Lacy je zašao u srednje godine, no još je uvijek bio snažan i okretan. Brzo je stigao do podnožja tornja, a potom je naglo potegnuo uže. Prekriživši se, Ernalt se popeo na prozorsku klupicu i provukao se kroz otvor. Znao je da se uže već dobrano istegnulo zbog težine kojom je maloprije bilo opterećeno; ali nije htio dopustiti svojoj mašti da krene tim putem. Prisilio se da se usredotoči na zadatak koji je pred njim. Ruka za rukom, polako je otpuštao uže, odgurujući se od zida. Kamen je bio hrapav pod tankim potplatima čizama, uže mu je palilo dlanove i osjećao je kako ga bolno zateže ručni zglob koji je tek zarastao. Očekivao je da će se svaki čas oglasiti zvuk za uzbunu koji će osujetiti njihov pokušaj bijega, ali nije se čulo ništa, osim udaljenog šarenila pjesme i smijeha što je dopiralo iz glavne dvorane te povremenog pijanog i veselog povika. Još se samo jednom trebalo odgurnuti, spustiti se još malo niže i skočiti u gustu travu. De Lacy ga je pričekao u sjeni, a zatim su se stali šuljati poput mačaka i polako uzmicati uza zidine prema rijeci.

Brunina su bučno razodjenuli u pripremama za obred polijeganja mladenaca u

bračnu postelju, a nešto slično tome je proživljavala i Hawise u mladenkinoj odaji. Brunin je podnosio grubo zadirkivanje i bestidna dobacivanja zaodjenuvši se prividom potpune smirenosti. Ako ne može imati privatnost vani, imat će je unutra.

»Da«, petljao je pijani Ralf, »često sam se pitao ima li muda za to, ali dobro, je, oba jaja su na mjestu!«

191

Brunin je hrabro pogledao u brata. »Jesi li sad zadovoljan?« »Ne toliko koliko bi tvoja mladenka trebala biti!« Joscelin se glasno nakašljao i pružio Bruninu svoj ogrtač da si pokrije golo tijelo.

»Nadam se da si trijezniji od svoje braće«, ljutito je promrmljao njegov novi svekar. Brunin je zakopčao ogrtač mirnom rukom. »Hawise i ja podijelili smo samo tri

pehara vina tijekom večeri«, rekao je, ali nije dodao da je taj pehar bio dvostruko veći od uobičajenih pehara i da je Hawise progutala puno veći dio. On sebi nije smio dopustiti da mu piće otupi osjetila.

Joscelin se i dalje mrštio. »Čuj...« Protrljao se po zatiljku, a ten mu je porumenio poput jabuke. »Budi pažljiv s njom«, rekao je. »Ne želim joj ujutro vidjeti suze.«

»Ni ja... gospodaru.« Brunin se pitao je li Joscelin svjestan dodatnog tereta koji mu je uprtio na leđa.

Joscelin je kratko kimnuo glavom. »Povjeravam ti svoju kćer...« »Moju ženu«, dodao je Brunin kako bi naglasio novo stanje i vidio kako Joscelin

suspreže emocije, poput ratara koji pokušava svezati snop pšenice na jakom vjetru. »Da, u pravu si... to je tvoja žena.« Joscelin ga je primio za rame. »Ako sad nemam

povjerenja u tebe, onda je kasno za nas obojicu.« Maknuo je ruku s Bruninova ramena i udaljio se, a Brunin je i dalje osjećao stisak njegovih snažnih prstiju, teških kao prsti rukavice oklopa kako ga podsjećaju. Ali što ako Hawise ne bude imala povjerenja u njega?

»Nema potrebe za tako smrknuto lice, momče«, rekao mu je otac, koji ga je snažno pljesnuo po ramenu, potpuno izbrisavši osjećaj Joscelinova stiska. »Ovo ti je prva bračna noć, a ne bdijenje.«

»To se on nada!« dodao je Ralf i prasnuo u smijeh, ali odmah mu je doletjela FitzWarinova šaka u rame.

»Doći će i tvoj red, mali, a budeš li se nosio i upola dobro kao on, smatrat ćeš se sretnim!«

To je ušutkalo njegova drugog po redu sina; bilo je kao da ga je netko polio kantom hladne vode. Ralf se povukao među druge dobronamjernike, a lice mu je najednom preplavio čemer. Brunin ga je zabrinuto pogledao. Prije ili kasnije, njihov će otac morati saznati za Sian.

Trezniji uzvanici vjenčanja imali su zadatak da nose baklje kojima će osvijetliti put prema mladenkinoj odaji. Brunina su napola vodili, a napola gurali uz stepenice tornja do velikih vrata od masivnog drva, bestidno se šaleći kako će prije ulaska pokucati na vrata tvrdom motkom.

»Stižu«, rekla je Sibbi koja je bila zauzela položaj pokraj vrata kako bi mogla

osluškivati i upozoriti na dolazak muškaraca. Hawise je zadržala dah. Osjetila je slabost u želucu. Nadala se da neće povratiti i

osramotiti se... doduše, ne bi bilo tako strašno uspije li povratiti po Mellette FitzWarin. Kad su je maloprije žene razodijevale, Mellette ju je proučavala strogim, kritičkim pogledom, kao što trgovac konjima na sajmu u Shrewsburyju proučava kljuse sumnjiva porijekla.

»Ima dobre bokove za rađanje«, rekla je Mellette »samo da bude plodnija nego druge žene iz loze Talbotovih.«

192

»To je u Božjim rukama«, odvratila joj je Sybilla, stišćući usnice u ljutnji. »Doista jest, gospo. Svi ćemo se usrdno moliti da se ove noći izore plodna brazda.« I Hawise je morala čvrsto stisnuti usnice. Bilo je očito da ta stara meda pokušava

izazvati njihovu reakciju, a najbolja je obrana bila da joj ne pruže taj užitak. Sybilla je privezala Hawisein ogrtač na ramenima i namjestila joj kosu da joj pada

preko njega u vatrenim kovrčama. »Imaš krasnu kosu«, nježno joj je rekla Eve FitzWarin. »Nadajmo se da djeca neće naslijediti tu boju«, Mellette je nastavila sa svojom

zloćom. »U obitelji de Dinanovih oduvijek je bilo riđe kose«, hladno će Sybilla. »I nadam se

da će tako i ostati. Marion, prestani se skrivati u kutu i dodaj mi češalj... Zaboga, dijete, blijeda si kao mladi sir!«

Marion je progutala knedlu. »Previše vina«, izmotavala se. Disanje joj je bilo ubrzano, na licu je imala prestravljen izraz, a ruke su joj toliko drhtale da bi novopridošlica pomislio kako je ona nervozna nevjesta, a ne Hawise.

Vidjevši je tako uznemirenu, Hawise je na trenutak zaboravila svoje brige. Pretpostavila je da je Marion uzrujana jer joj se san o tome kako će se udati za Brunina rasplinuo pred očima.

»Marion, ne moraš ostati«, nježno joj se obratila. »Razumijem.« Hawise je bila zadovoljna time kako joj je zvučao glas: zrelo i smireno, kao u njezine majke.

»Ne«, prosiktala je Marion, poput mačke stjerane u kut. »Nisi ni blizu toga da razumiješ, i nikad nećeš biti!« Gurnula je Sybilli češalj u ruku, otrčala do vrata, silom ih otvorila i odjurila. Trenutak kasnije, žene su začule nepristojne povike muškaraca kad je Marion naletjela na njih na stubištu.

»Dobro bih išibala tu djevojku da sam na vašem mjestu«, rekla je Mellette prekriživši ruke.

»Ali vi niste ja, a ja ću se obračunati s Marion onako kako smatram prikladnim... s poštovanjem, gospo«, odvratila je Sybilla i stala nježno češljati Hawise, u umirujućoj gesti.

Mellette je samo ispustila svoje prezirno »hm«, no nije više ništa rekla; očito je pustila da njezin izraz lica prenese poruku.

»Samo hrabro«, Sybilla se tiho obratila Hawise. »Ubrzo će sve biti gotovo. Tvoj otac i ja ćemo se potruditi da se gosti ne zadržavaju dulje nego što je potrebno.«

Hawise je kimnula i pripremila se na ulazak mladoženjine skupine koji su nahrlili unutra, a njihovi su glasovi i smijeh bili osnaženi vinom. Dvojica Bruninove mlađe braće su se šalili na Marionin račun; očito su uživali u tome što su je gurkali na stubištu dok se ona probijala kroz gomilu. Usred salvi smijeha i povika, Brunin je, za razliku od ostalih, bio miran i nepomičan poput stijene. Možda mu je boja u obrazima bila malčice izraženija, a zjenice toliko široke da su mu oči izgledale posve crne, no doimao se poput komada granita kojeg je išibala oluja. Hawise se, pak, osjećala kao da se sastoji od sitnih zrna pijeska; raspadala se u naletu golemog vala.

Odmah nakon veselih svatova u sobu je ušao i biskup. Podigao je ruke, držeći žezlo od bjelokosti, i zagrmio svojim moćnim glasom, zahtijevajući tišinu. I poslušali su ga; tek je nečije štucanje i pokoje podrigivanje narušavalo njegov autoritet.

193

Biskup je pozvao Brunina i Hawise da stanu ispred njega. »Okupili smo se ovdje kako bismo posvjedočili da mladoženja i nevjesta nemaju tjelesnih mana koje bi dovele do poništenja ovog braka.« Dao je znak rukom, a Sybilla je nježno otkopčala pribadaču i skinula ogrtač s Hawiseinih ramena. Hawise je suspregnula poriv da rukama pokrije grudi i pubični brežuljak. Samo da bude što prije gotovo, molila se u sebi. Sybilla joj je skupila kosu i maknula je ustranu, izloživši tako svaki dio njezina tijela pogledima svadbenih uzvanika... i pogledu njezina muža.

»Zadovoljan sam«, rekao je tiho. »Ali nije još zadovoljen!« viknuo je netko prije nego što ga je ušutkao njegov

pristojniji sudrug. Hladna tkanina kliznula je niz Hawiseinu kožu i ona je s dubokom olakšanjem

provukla glavu i ruke kroz otvore fino izvezene lanene spavaćice. A sada je bio Bruninov red. Hawise je morala podignuti glavu i gledati kako mu

njezin otac skida ogrtač. Brunin je mirno stajao; dizanje i spuštanje njegovih prsa bilo je kontrolirano i odmjereno, a pogled mu je bio uprt iznad Hawise, u daleku točku negdje na zidu. Njezin je pogled užurbano prešao njegovim tijelom, običaja radi, ali nije ništa vidjela. Čak i da je njegova razgolićenost otkrila da ima konjska kopita i rep, ona to ne bi primijetila u tom trenutku. »I ja sam zadovoljna«, procijedila je, praveći se da ne čuje zadirkivanje spontanog šaljivdžije s drugog kraja sobe. Brunina su također odjenuli u izvezenu košulju, a zatim su mladence poveli prema postelji. Sybilla i Eve su razmaknule pokrivače i otkrile glatku lanenu plathu koja je prekrivala madrac, a uzvanici su pozvani da je vide i uvjere se da krv koju će sutra ondje zateći ne potječe ni od kakvih prethodnih smicalica. Biskup Gilbert je poškropio plahtu svetom vodicom i blagoslovio postelju. Žene su dovele Hawise na lijevu stranu i polegle je, a potom su muškarci, uz puno više guranja te uz bestidne šale, bacili Brunina pokraj mladenke.

»Hajde, momče. Bit će ljepše jahati nju nego onu tvoju ragu!« »Ha, najprije je mora uzjahati i potruditi se da ga ne zbaci sa sebe!« »Znaš što se kaže za riđokose žene... možda će ona jahati njega!« Dobacivanja su letjela sa svih strana, a iz sekunde i sekundu postajala su sve

nepristojnija. Konačno je Joscelinu bilo dosta pa je povikao dovoljno snažno da nadglasa čopor. »U dvorani još ima dovoljno mesa i pića za sve kojima su želuci još prazni. Vrijeme je da mladencima damo malo mira... a prije nego što začujem da je mir zadnje što će večeras imati, sjetite se da je Hawise moja kći i da je Brunin nasljednik gospodina FitzWarina. Kao što rekoh... dosta!« Raširio je ruke i stao tjerati ljude iz odaje.

»Dobro rečeno, gospodine«, izjavila je Mellette i konačno je u njezinim očima zasjalo odobravanje. »Ovaj obred se prečesto pretvori u nedoličan cirkus.« Kratko se naklonivši, pošla je van iz sobe, u Eveinoj i FitzWarinovoj pratnji.

Sybilla je najprije poljubila Hawise u obraz, a zatim i Brunina. »Želim da oboje pronađete užitak i radost«, rekla je Sybilla uz topao smiješak.

»Hvala, majko.« Hawise je poželjela da može poći iz te odaje s majkom, da je to tuđa bračna noć i da je ona samo usputni promatrač. Njezin otac je još bio na vratima. Osvrnuo se još jednom i pokušao se nasmiješiti. Prišla mu je Sybilla, poljubila i njega u obraz i povela ga iz odaje.

Istog trenutka kad se kvaka na vratima spustila, Brunin je skočio s kreveta i povukao zasun.

194

»Ne vjerujem ni svojoj braći, ni pojedinim vitezovima«, rekao je. »Ne mogu ih spriječiti da prisluškuju iza vrata, ali barem mogu spriječiti da uđu.«

»Misliš da bi to učinili?« I Hawise je ustala s kreveta, odgađajući neizbježno. »Znam da bi«, rekao je Brunin uz trpak smijeh. »Osobito nakon toliko pića. Mladenci

su uvijek žrtve šala na svoju prvu bračnu noć, a i ja sam dovoljno zadirkivao druge.« »Ah, da, zvončići svezani za madrac kad su se Sibbi i Hugh vjenčali. Sibbi mi je rekla

da im je trebalo sat vremena da ih sve skinu.« Brunin je slegnuo ramenima. »I dotad su se opustili jedan pokraj drugoga. Bila je to

dobra zamisao.« Spustio se na pod kako bi pregledao donji dio madraca, no činilo se da nitko nije bio tako domišljat ili naprosto nitko nije htio riskirati da izazove bijes mladenkina oca. Opet je ustao, okrenuo se prema Hawise i otresao dlanove od prašine. »Nakon ove noći uvest ću jedno pravilo koje se neće smjeti prekršiti.«

»Koje?« Hawise je obrambeno prekrižila ruke na prsima, ali potom ih je spustila niz tijelo. Odlučila je da mu neće pokazati koliko je nervozna.

»Pravilo da je ova soba samo naša. Da sve što unutar ova četiri zida kažemo i činimo pripada samo nama... bio to razgovor, igranje, svađa ili lijeganje skupa. Imat ćemo predsoblje gdje ćemo primati goste i posjetitelje i obavljati uobičajene poslove, ali sve to prestaje iza ovih vrata.«

»Posve se slažem s tom odlukom«, gorljivo će Hawise. Pogledala je prema postelji i besprijekorno čistoj plahti koja ju je čekala.

Brunin je provukao prste kroz kosu i sjeo na svoju škrinju. »Cijeli dan mislim o tom prokletom krevetu«, rekao je.

»Zaista?« Glas joj je zazvučao poput sitnog graktaja. »Bilo je teško ne misliti o tome pored svih ovih podsjetnika.« Hawise je opazila da se mršti. Izgledao je kao da se dobro nosi s cijelom uvodnom

pričom, ali izgled zna zavarati - osobito u njegovu slučaju. Prišla je svojoj škrinji, kleknula i podigla poklopac. »Sjećaš li se onog dana kad si čistio oružje mog oca, kad sam ti prišla?«

»Da, sjećam se.« Oprezno ju je pogledao. »Kojeg dijela dana želiš da se sjetim?« »Cijelog dana.« »Zašto?« »Zbog svega što se dogodilo. Da je u odaji bio krevet, možda bismo ga upotrijebili.

Ono što se tada dogodilo između nas je bilo lijepo... nije li?« »Da, bilo je.« Izraz lica mu je i dalje bio oprezan. Hawise se očajnički nadala da će njezin idući čin

razbiti prepreku. Mora gledati dalje od te prepreke. »A zatim je Gilbert de Lacy napao mog oca i ja sam te optužila da si kukavica. A to

nije moglo biti dalje od istine.« Bilo joj je teško gledati ga u oči, ali prisilila se da izdrži. »Najradije bih bacila te svoje riječi u dubok zaborav, ali to je nemoguće zato što oboje imamo dobro pamćenje.«

Sićušan se smiješak probio kroz oprez na njegovu licu. »Čuvat ću samo lijepe uspomene.«

Uzvratila mu je smiješak, iako je njezin bio pomalo ukočen. »Lažljivče«, rekla mu je.

195

»Nisam rekao da će neugodna sjećanja nestati, nego da ću čuvati samo lijepe uspomene.« Smiješak mu se produbio. »Na primjer, pokušat ću zaboraviti da me je moja žena upravo nazvala lažljivcem.«

Hawise je oklijevala. Nekoć ga je poznavala dovoljno dobro da mu baci jastuk u glavu, ali to je bilo prije onog dana koji su upravo spomenuli... prije nego što se njegov otac razbolio i prije njihova vjenčanja. Htjela je imati odaju u kojoj će njih dvoje moći biti sami. Ta joj se želja i ostvarila i sada, poput djevojčice kojoj su u ruke stavili njezinu prvu kudjelju i vreteno, nije bila sigurna kako će neuredno runo pretvoriti u finu i glatku predu. Natjerala se da se pribere. Da, bila je nesigurna. Ali nije bila posve bez ideja, a upravo je jedna ideja bila razlog zbog kojeg je u tom trenutku klečala pred otvorenom škrinjom.

»Postoje drugi nazivi koje bih ti htjela dodijeliti umjesto toga, ako mi dopustiš«, rekla je.

Podignuo je jednu obrvu, ali smiješak mu nije silazio s lica. Instinkt joj je govorio da mu je vrlo zabavno. »Poput?«

Hawise je oblizala usnice. Sad treba zavrtjeti vreteno, izvlačiti vunu i nadati se da će biti dovoljno vješta da načini dovoljno snažnu nit kojom će plesti priču njihovog života a da se ta nit pritom ne zapedja ili ne prekine. Posegnula je u škrinju i izvadila lanenu torbicu, iz koje je izvukla smotuljak žute svile. »Poput ›častan‹, ›hrabar‹ i ›snažan‹. Razmišljala sam o tim riječima dok sam radila ovo za tebe.« Pružila mu je smotani stijeg, najednom sramežljiva, ali ipak prepuna snažnog iščekivanja. »Nisam ti ovo htjela dati pred svima. To je moj osobni dar tebi.«

Brunin se više nije smiješio kad je podigao ruku i uzeo stijeg. Pažljivo ga je odmotao i zagledao se u crnog vuka koji je režao na žutoj pozadini, obrubljen grimiznim i crnim uzorkom romba.

»Čula sam da je tvoj djed imao sličnu zastavu«, dodala je. Vidjela je kako Brunina stišće u grlu. »Da, crni je vuk bio njegov.« »A sad je tvoj.« Zatvorila je škrinju i ustala. »Sviđa li ti se?« »Mislim da ›svida‹ nije prava riječ.« Prstima desne ruke pratio je lik izvezene zvijeri.

»Sigurno su ti trebali tjedni da ga načiniš.« Hawise se usplahireno nasmijala. »Jesu, i iako to ne možeš vidjeti, ta se zvijer napila

moje krvi, ali ne žalim zbog toga. To je prvi i zadnji stijeg koji sam načinila, a načinila sam ga zbog ljubavi... a možda i zbog pokore.« Podignula je glavu. »Kad budeš s našim očevima odjahao u Northampton, bit ću ponosna kad vidim kako se ovaj stijeg vijori pokraj njihovog.«

Brunin je ustao i rasprostro stijeg preko škrinje. Dugo ga je gledao, a potom se okrenuo i primio Hawise za ruke. »Možda i ja imam nekoliko naziva za tebe.«

Hawiseino je srce stalo jače udarati. »Poput?« Trudila se da joj glas zvuči opušteno, ponovivši pitanje koje je on njoj maloprije postavio, ali bio je obojen drhtanjem.

»Poput ›žena‹, ›družica‹, ›prijateljica‹.« Izvukla je ruku iz njegove i, prikupivši hrabrost, pomilovala mu je lice. »Muž«,

prošaptala je. Poljubio ju je, a slobodnu je ruku zavukao u njezinu kosu. Provlačio je prste kroz

kovrče sve dok nije došao do vrhova, i potom bi krenuo ispočetka; a cijelo vrijeme njegove su se usne kretale po njezinima u najsitnijim poljupcima; nježno su ih grickale, kao ribice u toplom, ljetnom plićaku.

196

Uzvratila je na dodir njegovih usnica vlastitim poljupcima. Spustila je ruku na njegovo rame i milovala ga, upijajući toplinu i snagu mišića ispod tanke lanene noćne košulje. Pored tjeskobe i straha od nepoznatog, u njoj se miješala pohlepa i potreba. Čvršće je primila njegovo rame i predala se poljupcima, nudeći svoje usne, tražeći još.

Brunin ju je povukao na krevet i legao pokraj nje. Madrac je bio dobro popunjen guščjim perjem tako da je bio čvrst, ali podatan, gotovo kao i njihova tijela. Zagledao se u nju, a ruka mu je i dalje bila u njezinoj kosi. Uživao je u toplini njezinih vlasi pri tjemenu i u hladnoj težini njihovih krajeva... a ti su krajevi vodili njegove prste preko vršaka njezinih grudi, sve do struka i tako iznova, dok joj dah nije zadrhtao u grlu i dok se nije primaknula bliže da joj osjeti propupalu bradavicu ispod lanene spavaćice. Bilo mu je važno da dobije njezin odgovor i to ga je ohrabrilo da se nagne nad nju, makne joj kosu s lica i poljubi je još dublje, dok joj je istodobno povlačio vrpcu na ovratniku spavaćice. Vrpca nije bila čvrsto svezana; čvor se razvezao u jednom nježnom potezu.

Grickao joj je bradu, potom nježni vrat, koji je mirisao na začine i ružino ulje, te na kraju meku kožu koju je razotkrila odvezana spavaćica. Primio ju je za dojku i prešao palcem preko ukrućenog vrha, a ona se izvila prema njemu i zavukla prste u njegovu kosu. Osjetio je njezin ubrzani dah pored svog uha. Način na koji je reagirala na njegov dodir odaslao je val uzbuđenja od njegovih slabina do prepona. Prstima je pratio liniju otvora spavaćice, klizeći sve niže i otkrivajući joj dio grudi. Svjetlost svijeća se presijavala na njezinoj koži i bojila ju zlatom, a pod jagodicama prstiju mogao je osjetiti kako je prolaze trnci. Ona mu je grickala ušnu resicu, i jezikom kružila finim mjestom gdje mu je počinjala brada. Njegovim je tijelom opet prostrujilo snažno uzbuđenje, poput munje koja sijeva u daljini. Sad se i njegovo disanje ubrzalo, a znoj mu je orosio dlan kad je zavukao prste pod tanku spavaćicu i primio je za dojku. Zastenjala je, a zatim je zastenjao i on. Osjećaj njezine kože pod prstima i prizor njegove ruke kako dodiruje ono što mu je još jučer bilo zabranjeno, a što je danas pripalo njemu, dodatno su nahranili njegovo uzbuđenje. Munje su još bile na obzoru, ali sada su sijevale bez predaha.

Njegove su usnice slijedile trag ruke. Kad je stavio usta na njezinu bradavicu, Hawise je glasno zastenjala i zarila nokte u njegova leđa. Izvijala je tijelo prema njemu i savila jednu nogu. Brunin ju je primio za gležanj i nastavio kliziti potkoljenicom, preko koljena, sve do bedra. Hawise ga je čvrsto zagrlila i on se pomaknuo i uspeo na nju.

Duboko je udahnula kad je osjetila njegovu punu težinu i on se istog trena pridigao, oslonivši se rukama o madrac. »Oprosti, jesam li...«

»Ne, nisi me ozlijedio.« Kratko je uzdahnula i na trenutak su se samo gledali. Njezine su noge bile raširene, a on je bio između njih; jedina prepreka sastojala se od dva tanka sloja lana. Ležao je na njoj i bokovi su mu bili pritisnuti o njezinu zdjelicu. Osjećao je kao da mu sva krv pulsira u preponama, uz njezinu pubičnu kost.

»Isuse«, prošaptala je i kratko se nasmijala, no u tom smijehu nije bilo humora, nego je bilo oklijevanja koje donosi strah i napetosti koja dolazi s požudom. »Nemoj stati, inače će jedno od nas izgubiti hrabrost.«

Brunin je najednom ispustio kratak uzdah, što je razbilo dio nagomilanog pritiska. Spustio je glavu na njezinu dojku i nasmijao se tik uz meku kožu.

»Što je, što sam rekla?« povlačila ga je za kosu da podigne glavu, hihoćući se i trljajući se o njega najprije slučajno, a zatim namjerno, potaknuta užitkom i nagonom.

»Nadam se da me ne optužuješ opet za kukavištvo.« Htio je to reći s osmijehom, ali njezino mu je privijanje u tom trenutku otežalo naum i izgovorio je te riječi promuklo i prigušeno.

197

»Nisam mislila...« Pretjerano osjetljiva, Hawise se stala ispričavati, ali Brunin ju je zgrabio za ruku.

»Znam da nisi.« »Onda sam ja ta kojoj nedostaje hrabrosti«, prošaptala je. »Varaš se.« Uspravio se i svukao noćnu košulju preko glave. Bacio ju je sa strane i

zadigao Hawiseinu spavaćicu preko bokova i povlačio preko grudi, cijelo vrijeme prstima prateći obrise njezina tijela. Morala je izvijati tijelo kako bi mu pomogla da oslobodi spavaćicu zarobljenu između njih i to je bio erotičan ples u kojem bi se njezina koža priljubila uz njegovu, ostavljajući vlažan trag sitnog znoja.

Kad joj je svukao spavaćicu, osjećala se slobodno, poput zmije koja je upravo odbacila svoju kožu, blistava i vijugava u njegovu naručju. »To što osjećaš strah ne znači da ti nedostaje hrabrosti«, šapnuo joj je uz usnice, zatim je opet poljubio. »Bez jednog ne možeš imati drugo.« Klizio joj je rukom niz tijelo prema venerinom brežuljku. Nakratko se ukočila, ali nakon toga je ispustila tihi jecaj. Brunin ovaj put nije zastao jer je taj zvuk bio popraćen izvijanjem njezinih bokova, što ga je ohrabrilo da nastavi svoje istraživanje. Pratio je njezine reakcije i učio. Dodirivao je i učio još više. Ona je raširila noge. Koža na unutarnjoj strani njezinih bedara bila je toliko meka na njegovom zapešću, a od njezinog drhtanja i sitnog stenjanja prolazili su ga trnci i cijelo ga je tijelo zaboljelo od potrebe. Bila je vlažna kao med na vrućem ljetnom danu i više se nije mogao svladati.

Zajecala je kad je ušao u nju, a zatim je prigušila taj zvuk prislonivši usne na njegovo rame. Nije ju pitao je li je povrijedio, jer znao je da jest, ali kad se htio odmaknuti, ona mu je zarila nokte u leđa.

»Ne«, uzdisala mu je pored uha. »Nastavi.« »Ja...« Klizila je usnicama po njegovom obrazu, prema usnicama. Kad ih je pronašla, ljubila

ga je intenzivno i dugo, ugušivši njegovu pobunu, potičući ga. Osjećala je bol, ali osjećala je i užitak.

Osjećaj njezinog tijela kako ga obavija, izvana i iznutra toliko ga je obuzeo da je glasno zastenjao, zarobljen u njezinim usnicama. Rasut će se i rasprsnuti u milijun djelića. Ležao je na njoj, trudeći se da sačuva kontrolu nad samim sobom; gotovo se nije usudio micati, dok je poljubac trajao i trajao. Konačno je prekinuo poljubac, duboko zadihan, pa se oslonio na laktove i zagledao se u nju. Zjenice su joj bile raširene, pogled divlji, a usnice nabrekle. Bila je tako lijepa i preplavljena požudom; i nisu mu se prepone rasule u milijun komadića, već njegovo srce. Pogledao je u njihova tijela, u njena razmaknuta bedra i sebe kako leži između njih, kako je posjeduje i kako ona posjeduje njega.

»Hawise.« Prošaptao joj je ime, a potom se opet spustio i nastavio je ljubiti, a ona ga je dočekala snažnim zagrljajem i gladnim usnicama. Otvarala je usta, produbljujući njihovo spajanje i dajući mu neizgovoreni pristanak. On joj je odgovarao odmjerenim gibanjem bokova i pritom mu je cijelo tijelo drhtalo; svaki se mišić napeo. Trebalo mu je nešto da ga zaustavi, ali nije bilo predaha; vrući se poljubac nastavljao, a njezino je tkivo glatko prijanjalo uz njega, kao što nauljene korice prijanjaju uz mač. Leđa su mu se orosila znojem, a Hawise je prstima klizila niz njegove kralješke, sve do stražnjice koju je obujmila dlanovima i stala se gibati u njegovom ritmu. Prekinuo je poljubac i zaronio u mekoću njezina vrata. Hawise izvijala tijelo prema njemu pa joj je osjetio kucanje srca, brže od najsnažnijeg galopa. Uzdisala je kroz stisnute zube, a najednom je zastala i zarila nokte u njegovu stražnjicu. Usnice su joj se razmaknule u tihom jecaju. Brunin se još

198

jednom gurnuo u nju i cijeli se svijet stopio u jednu točku, a potom eksplodirao u sjajnim iskrama sirovog užitka.

Brunin je polako dolazio k sebi. Još zadihan, podigao je glavu. »Hawise?« Hawise je otvorila oči i zagledala se u njega. Nekoliko je trenutaka samo zurila, a

potom se nasmiješila i lijeno prislonila svoj dlan na njegov obraz. »Nisam te previše povrijedio?« upitao je sa strepnjom. »Nisi...« Kratko se nasmijala, izazvavši sitne potrese oko njegova uda. »Nimalo više

od podnošljivog, ali to je ionako nadvladao užitak.« Kažiprstom je istraživala obrise njegova lica. Kad je stigla do usnica, Brunin ju je primio za ruku i poljubio joj prste, a potom se prevrnuo na leđa i povukao nju na sebe.

Hawise je rukom lijeno klizila po njegovom tijelu; dodir sada nije bio požudan, već nježan i senzualan. »Tvoja me baka pokušala zatrašiti pričama o svom razdjevičenju«, promrmljala je. »Žalim je.«

»Nećeš je žaliti ujutro«, odvratio je Brunin i zijevnuo. Nakon oslobadajućeg orgazma njegovim je tijelom potekao slatki umor. Udovi su mu klonuli, kosti su mu se topile, a vjeđe su mu bile preteške.

»Zašto?« »Zato što će ona prva uletjeti u sobu i predvodit će cijelu ceremoniju pregledavanja

plahte«, promrmljao je. Hawise je posve zaboravila na to. Pridigla se i razmaknula pokrivače, izloživši

njihova tijela zapahu hladnog zraka. Plahta je bda zgužvana, ali još je bila bijela kao svježi snijeg. »Nema krvi«, uplašeno je rekla i zurila u bjelinu.

»Što?« Brunin je bio zamalo usnuo... No sada, okupan hladnim zrakom i razbuđen zabrinutošću u njezinu glasu, pridigao se na lakat i stao proučavati plahtu. Pogledao je u nju, a potom u sebe i otkrio crvene mrljice na unutarnjoj strani njezinih bedara i na svojoj opuštenoj muškosti. »To se da lako riješiti.« Legao je potrbuške na toplo mjesto koje je maloprije bio napustio i nekoliko se puta protrljao o plahtu. »Sjedni ovdje«, rekao joj je, pomaknuvši se ustranu i pokazavši joj sitne mrljice što ih je ostavio na lanenom materijalu. Hawise je zagrizla donju usnicu i sjela u središte kreveta, a potom je pogledala u svoj otisak.

»Mislila sam da će biti više krvi«, rekla je. Brunin se samodopadno nacerio. »Pretpostavljam da to ovisi o tome koliko je

muškarac dobar ljubavnik.« Hawise je zakolutala očima. »Zaista si umišljen.« »Ako nisam prije bio, sad bogami jesam«, odvratio je i sagnuo se da izbjegne jastučić

koji je Hawise bacila prema njemu. Zgrabio je jastučić i pogodio je, a zatim se i on bacio na nju, pritisnuvši je svom težinom, a Hawise je vrisnula. Kotrljali su se i valjali po postelji, sve dok nisu gotovo ostali bez daha od silnog smijeha, sve dok joj pogled nije postao sjajan i mek, a on se opet ukrutio.

I ovaj put nije ušao u nju onako oprezno i bojažljivo, a ona je bila dovoljno hrabra da ga obujmi nogama i uzvraća njegove pokrete; iako je osjećala bol, bila je gladna užitka i žudjela je za moći kojom ju je ispunjavalo pružanje užitka Bruninu.

Kad su završili, Brunin je promrmljao. »Sad pogledaj plahtu.«

199

Podignula je glavu i shvatila da je ona prva mrljica nestala u točkicama i šarama koje su prekrivale krevet od uzglavlja do podnožja; toliko su se žestoko hrvali.

»Moja baka će biti izvan sebe«, sneno je promrmljao. »I morat ću puno toga objasniti tvome ocu ujutro prije nego što me ubije... ako me ti ne ubiješ prva. Dođi.« Obgrlio ju je oko struka, pokrivši ih oboje, i sklopio je oči. »Kosa ti miriše na začine«, tiho je rekao, a idućeg je trenutka već usnuo.

Umorna i zadovoljna, Hawise je ležala uz svog muža u bračnoj postelji i smiješila se. Klečeći pokraj svoje postelje, Marion je pognula glavu i molila se Bogu da Ernalt

preživi spust i da njegov bijeg uspije. Molila se da ne zaboravi što joj je obećao i molila se da joj Bog da snage da izdrži. Iznad njezine molitve nadvijao se silan strah da je Bog neće poslušati i da više nikad neće vidjeti Ernalta. Mogla bi podnijeti sve na svijetu, samo ne to.

200

27

Hawise je otvorila oči. Noćne su se svijeće već odavno ugasile, a zastori oko postelje bili su navučeni, obavijajući ih potpunom tamom. Mogla je čuti Bruninovo disanje, ujednačeno i usporeno snom, i osjetiti težinu njegove ruke na svom tijelu. Ležao je potrbuške; bok mu je bio tik uz njezin i osjećala je njegov dah na svom ramenu.

Njihov su san tijekom noći više puta prekinuli veseljaci koji su dolazili kucati na vrata i nuditi pijane i nepristojne savjete.

»Pravi se da ih ne čuješ pa će otići«, mrmljao bi Brunin pokrivajući se jastukom preko glave.

Bio je u pravu, ali ipak je trebalo vremena prije nego što je sve utihnulo. Osjećala je tupu bol u križima i malko oštriju bol među nogama; no to je bila

podnošljiva nelagoda. Sjetila se magije njihova vođenja ljubavi i istog joj je trena navrla vrućina u prepone. Znala je da može mirno stati pred Mellette FitzWarin jer je stekla znanje koje Mellette nikad neće imati, a ta joj je spoznaja ulila osjećaj nadmoći - i to ne samo njezine. Pomilovala je svog muža po kosi. Brunin je promrmljao u snu i čvršće je zagrlio oko struka.

Hawise je začula još zvukova u njihovu predsoblju i shvatila da ju je to i probudilo. Pogurkala je Brunina i on se odmah probudio, uspravio se i jednim pokretom razmaknuo zastor. Pomislila je da je tako navikao još od svoje obuke kao štitonoša, kad je morao biti spreman i na najmanju zapovijed. Nekoliko zraka jutarnjeg sunca prodiralo je u odaju kroz zatvorene kapke i bojilo zidove iznad njihove postelje u sivu boju sumraka.

Začulo se glasno kucanje na vratima, a potom je progovorila Sybilla. »Brunine, Hawise, svanulo je jutro. Ako ne namjeravate provesti cijeli dan u krevetu, hoćete li otkračunati vrata?«

Hawise je pomislila kako čuje čudan ton u majčinu glasu, kao da se trudila zvučati normalno, ali joj nije uspijevalo.

»Ne ni bilo loše ostati u krevetu cijeli dan«, rekao je Brunin dok je pipao pokrivače tražeći svoju noćnu košulju, »ali sumnjam da bismo imali mira... što god mi odlučili.«

Obukao je košulju, a zatim je zavukao ruke pod njezinu kosu, nježno je primio za vrat i dao joj kratak, ali snažan poljubac.

Bosonog je koračao po prostirkama od rogozine do vrata i povukao zasun. Pod u predsoblju presijavao se blistavom sunčevom svjetlošću što je dopirala kroz otvorene prozorske kapke; ta je svjetlost potekla i u njihovu odaju, istaknuvši crvene i zelene tonove na zidnim tapiserijama, a u sjajnim su zrakama treperila sićušna zrnca prašine. Sluškinja je na Sybillin znak širom otvorila prozorske kapke, a boja sumraka koja je dotad vladala u odaji ustupila je mjesto zlatnim nijansama jutra.

Brunin se naklonio svojoj svekrvi i baki te Sibbi i Cecily, a zatim pogledao u skupinu sluškinja koje su ih pratile. Očekivao je da će grupica svjedoka biti veća. No pretpostavio je da su sinoć previše popili i da sada, liječeći glavobolje i mučnine, čekaju da plahta dode k njima... i zauvijek ušutka pojedine komentare, pomislio je s čistim zadovoljstvom.

»Jeste li dobro spavali?« upitala je Sybilla. »Jesmo, gospo.« Bio je to odgovor koji se od njih očekivao, premda nije bio posve

iskren. Tijekom noći su povremeno navraćali pijani svatovi koji su lupali po vratima i izvikivali proste savjete. Osim toga, više se puta probudio kako bi osjetio Hawise pokraj

201

sebe; previše je bio navikao spavati sam na svojoj slamarici. Jedanput je ustao jer se trebao pomokriti, nakon čega je još dugo ostao budan i gledao sve dok noćna svijeća nije dogorjela stijeg koji je izvezla za njega.

Hawise je provirila kroz zastore postelje te je i ona ustala. Već je navukla svoju spavaćicu i stala je pokraj Brunina, a kosa joj je uokvirivala lice u nestvarno divljim kovrčama. Sluškinje su se uskomešale po odaji, odloživši vrč vruće vode, vino i kruh, a topla aroma kvasca istog se trena proširila zrakom.

»Dobro ste?« upitala je Sybilla, pomno pročavajući Hawise. »Jesmo, mama... vrlo dobro«, odvratila je Hawise i porumenjela. Mellette je stisnula

usnice i odmarširala ravno do zastora postelje. Snažno ih je razgrnula i maknula pokrivače. Nekoliko je trenutaka samo stajala i zurila, a potom je pogledala preko ramena.

»Gospo Sybilla, hoćete li vidjeti?« Posve bezizražajna lica, Sybilla je prišla krevetu, pogledala plahtu pa se okrenula.

»Zadovoljna sam«, rekla je. »Neka se plahta odnese u dvoranu i pokaže svim svjedocima.« Vratila se vjenčanom paru i pogledala ih je podignuvši obrvu. »Znate da će ljudi davati razne opaske«, upozorila ih je.

Brunin je slegnuo ramenima. »Njihove opaske ništa ne znače«, rekao je. »Ono što se zbiva između mene i moje žene iza ovih zastora tiče se samo nas. Eto im krvava plahta, a neka je tumače kako kod im se prohtije.«

»Ja ovdje vidim samo uspjeh«, tiho će Sybilla, »inače moja kći ne bi imala ovakav osmijeh na licu i ne bi stajala tako blizu tebe.«

Brunin se na to samo naklonio. Prišla im je Mellette. Bruninu je uputila tek kratak i hladan pogled, ali se zato

zagledala u Hawise, očima prepunim opreza, ali i poštovanja. »Sazdana si od čvršćeg materijala nego što sam mislila«, rekla je. »Uz Božju volju, nakon ovakve sjetve rodit ćeš sina.« Njezin je ton govorio da iz tako energičnog spajanja može nastati samo muško dijete.

Hawise je morala zatomiti smiješak. »Uz Božju volju«, ponovila je i pogledala u Brunina. Njegovo lice nije ništa odavalo, samo su mu usnice na trenutak zatitrale, ali se brzo uozbiljio.

»Žao mi je što prekidam vaše prvo bračno jutro«, rekla je Sybilla. Dvije sluškinje su već počele skidati plahtu s postelje, dok su druge dvije čekale daljnje upute jer je trebalo odjenuti i očešljati Hawise. »Ali imam ružne vijesti. Brunine, Joscelin želi da siđeš u dvoranu čim se odjeneš.«

Brunin se istog trena razbudio. »Zašto, što se dogodilo?« »De Lacy i njegov vitez pobjegli su sinoć iz tornja Pendover.« »Pobjegli?« Brunin je zaprepašteno gledao Sybillu. »Kako? Pa bili su u sobi na

samom vrhu.« »Spustili su se užetom načinjenim od nestale tkanine«, rekla je Sybilla sumornim

tonom. »Joscelin se sprema odjahati i pokušati ih presresti, ali bojim se da su već odavno nestali. Vjerojatno su otišli u Ewyas ili u Wigmore.«

Brunin se okrenuo. Sluškinje su čekale da mu pomognu da se odjene - ali ne u finu odoru u kakvoj je jučer bio, već u odjeću za lov. Nije se gnjavio s pranjem; oprat će se kad se vrati. Bez obzira na to hoće li pronaći de Lacyja, čeka ih naporno i dugo jahanje. Brzo

202

je navukao tuniku, a preko nje pancirnu košulju, te je s pojasom za mač u ruci pošao prema vratima. Kod praga je zastao, okrenuo se i vratio se do Hawise.

»Radije bih ostao u krevetu«, rekao je. »I ja. Čuvaj se.« Poljubio ju je snažno i nježno, i premda je poljubac bio namijenjen samo njima

dvoma, htio je njime nešto dokazati svojoj baki i svekrvi. Hawise je gledala kako korača predsobljem i odlazi, uspravan i gipak, i osjetila je

snažnu tjeskobu u prsima koja je navalila prvo u njezine slabine pa ravno u prepone. Bilo je kao da se rasteže i odlazi s njim. Sinoć su skupa legli i dio nje je sada bio u njemu, isto kao što je dio njega ostao u njoj, u njezinom duhu i doslovce u tijelu.

»Htjet ćeš se okupati«, rekla joj je Sybilla i dala sluškinjama znak da joj skinu spavaćicu. Hawise je bila svjesna majčinog pogleda; znala je da traži modrice ili kakav dokaz grubog postupanja.

»Poželjela si nam da pronađemo užitak i radost«, tiho je rekla Hawise, »i to smo pronašli. A što se tiče plahte... vidjeli ste krv iz sitne rane. Ostaneš li mirna, krv se brzo osuši i ne ostavi mnogo tragova, no obrišeš li odmah ručnikom, činit će se da je mrlja više i da je gore nego što jest.« Pogledala je u Mellette koja ju je gledala svojim uobičajenim pogledom. »Sinoć smo se divlje borili jastucima prije drugog puta«, rekla je i zahihotala se. »I ja sam pobijedila.«

Mellette je okrenula glavu i zagunđala. »Ženina je dužnost da se pokori svome mužu.«

»I jesam, gospo, pokorila sam se u pravom smislu riječi.« Sybillin je sumnjičavi izraz lica nestao, a pojavio se smiješak, premda pomalo zabrinut.

»Ali svejedno sam pobijedila.« Mellette je zurila u svileni barjak prostrt preko škrinje. Konačno je ušutjela. William de Sutton, vitez koji je sinoć bio odgovoran za Joscelinov garnizon,

zaprepašteno je širio ruke. »Nikad mi ne bi palo na pamet da će se spustiti niz toranj, gospodaru. Spust je toliko strm da bi samo luđak tako riskirao život.« Protrljao se po zatiljku i zabrinuto pogledao u Joscelina koji je bio mrtav ozbiljan.

»I nitko nije ništa vidio?« upitao je Brunin. Držao je Jesterove uzde i spremao se da ga uzjaše. Njegov otac, trojica braće i skupina vojnika također su bili spremni za polazak u potragu za bjeguncima. Joscelinovi lovački psi, koji su obično trebali tragati za jelenima i divljim svinjama u gustim, zelenim šumama, dahtali su obješenih gubica te nestrpljivo potezali uzicu koju je držao njihov čuvar. Brunin je pomislio kako će to biti uzaludan trud. Prošlo je previše vremena i sigurno je mnogo vazala nedaleko od Ludlowa koji su izricali odanost Joscelinu, ali su zapravo podržavali de Lacyjeva nastojanja. Vjerojatno su bjeguncima dali konje kako bi brže pobjegli.

»Ne, gospodaru«, odgovorio je de Sutton. »Mnoge sam oslobodio dužnosti zbog jučerašnje proslave vjenčanja... gospodar je rekao da nema ništa protiv.« Bojažljivo je pogledao u Joscelina. »Zatamnili su uže Čadom. Nismo ništa vidjeli dok jutros stražar nije ušao unutra s namjerom da isprazni njihove posude za mokrenje i otkrio da je soba prazna.«

»Netko je ovdje izdajica«, smrknuto je rekao Joscelin. »Pomogao im je netko iznutra, a kad saznam tko je to bio, objesit ću ga za njegova vlastita crijeva.« Dao je znak muškarcima da uzjašu, a stražari su otvorili glavna vrata dvorca. Psima su dali da

203

ponjuše madrac na kojima su zatočenici spavali i čim su prošli kroz vrata, počeli su lajati. Prešli su rijeku i nastavili prema zelenim prostranstvima Whitcliffea. Ali kao što je Brunin pomislio, i kao što je Joscelin otpočetka u sebi znao, njihov je plijen već odavno nestao i bilo je odveć opasno da slijede uznemirene pse koji su ih vukli prema prijetećim zidinama Wigmorea.

»Sybilla je bila u pravu. Trebao sam nabosti de Lacyjevu glavu na kolac i izložiti je na mostu«, gunđao je Joscelin kad su se praznih ruku vratili u Ludlow.

»Ne možeš vratiti vrijeme«, rekao je FitzWarin. »Ali možeš saznati kako su pobjegli.« »Sigurno im je pomogla jedna od spremačica ili su podmitili kakvog slugu«, rekao je

Brunin. »Sumnjam da tko od vojnika zna gdje stoje plahte i stoljnjaci; ne bi znali ni gdje da počnu tražiti.«

»Tko god bio, poželjet će da je mrtav kad ga se dočepam... i mislim da ću mu ispuniti tu želju«, zarežao je Joscelin.

»Nisam, kunem se da nisam!« Marion je histerično plakala. »Nikad ne bih učinila

tako nešto. Zašto optužujete mene?« Sybilla ju je pozvala u odaju u koju je nekoć dijelila sa Sibbi i Hawise i navukla

zastore. »Marion, ti si zadnja posjetila Gilberta de Lacyja i Ernalta de Lyslea i bila si sama, iako te trebala pratiti barem jedna služavka. Zašto ne bih trebala sumnjati?«

»Nisam ništa učinila. Donijela sam im vino i kolače od meda jer su svi slavili, to je sve.«

»Stražari su rekli da su te nekoliko puta pustili unutra bez pratnje... a zbog toga ćeš biti kažnjena.« Sybilla je prekrižila ruke i oštro promatrala izbezumljenu Marion. »Što da radim s tobom? Znala si da stupaš na opasno do kad si išla u posjet tim muškarcima posve sama. Znala si da se to ne smije.«

»Bilo mi ih je žao...« »Nijednom pastiru ne bi bilo žao vukova, nikad«, ljutilo je odvratila Sybilla. »Vidjela

si što se dogodilo pred našim zidinama. Da nije bilo Brunina i naših vojnika, Joscelin bi bio mrtav.«

Marion je nastavila jecati i šmrcati. »Nisam...« uporno je poricala, mašući glavom. »Nisam... ne!« Sybilla je bila rastrgana između majčinskog poriva da utješi djevojku i bijesa zbog

njezine izdaje. Spomenula je pastire i vukove i zapitala se kojoj skupini Marion zapravo pripada. Ugrizla je ruku koja ju je hranila i odgajala svih tih godina, a to je bio čin divlje životinje, a ne životinje iz stada. Sybilla u ovom slučaju nije mogla odrediti razliku. A možda nije mogla ni Marion. Djevojčin je um oduvijek bio nekako najkrhkiji njezin dio. Sybilla je razmislila o njihovim zatočenicima. Gilbert de Lacy ne bi mogao imati takav utjecaj da namami djevojku da dođe u njihovu odaju sama. No ovaj drugi je imao anđeosko lice iskušenja, a Marion je pak uvijek bila u potrazi za romansom.

»Dala sam im plahte i ručnike da naprave uže, je li tako?« strogo je upitala Sybilla. »Nemoj mi lagati.« Zgrabila je Marion za ramena i protresla je. »Odgovori mi, budalasta djevojko!«

Marion je odmahnula glavom. »Nisam znala da će napraviti uže«, jecala je. »Nisi? A za što si mislila da će učiniti sa stolnjacima? Prirediti banket?« Iz Sybillina

je govora isijavao prezir.

204

»Ernalt je rekao da trebaju njegovom gospodaru za molitvu. Rekao je da je to ritual vitezova templara.«

»I ti si mu povjerovala?« Sybilla je bila sve glasnija. Marion je još jače zaplakala, a suze su ostavljale tamne tragove na njezinoj haljini.

»Gospodar Gilbert rekao je da nikad neće platiti otkupninu i da će ih gospodin Joscelin objesiti ako ne pobjegnu.«

»Dakle, svjesno si počinila taj grijeh.« »Nisam htjela da objesite Ernalta!« Marion se zakašljala, toliko da je zamalo

povratila. »Molim vas, nemojte me mrziti! Molim vas!« Bacila se prema Sybilli. Sybilla je osjetila neizreciv poriv da odgurne Marion i baci je na pod, ali ga je

potisnula. »Bijesna sam«, rekla je strogim glasom, boreći se protiv svog gnjeva, »i vrlo sam razočarana, ali te ne mrzim. Dobro znaš što si učinila i to sve mijenja. Nimalo ne sumnjam u to da je Ernalt de Lysle vrlo vješt u nagovaranju, ali ti si se odveć spremno dala nagovoriti.«

Marion je podignula pogled, ostavivši trag suza i sline na Sybillinoj finoj vunenoj haljini. »Što će se dogoditi sa mnom?«

Sybilla se uzvukla iz Marionina stiska. »Ne znam«, rekla je hladno. »O tome će odlučiti gospodar Joscelin.«

Marion ju je pogledala svojim natečenim očima, a jecaj joj je iskrivio usne. »Ne! Molim vas, ne!«

»Trebala si misliti na posljedice«, rekla je Sybilla, ne popuštajući. »Ostat ćeš ovdje i razmisliti o grozoti koju si počinila. Ne branim ti da izađeš iz glavne odaje, ali, s obzirom na okolnosti, sumnjam da ćeš se htjeti družiti s ostalim ženama i našim gostima.«

Sybilla je izišla, a Marion je legla na krevet. Sva je drhtala. Dograbile su je emocije koje su slomile njezin krhki štit i sada su napadale meke i ranjive dijelove njezine nutrine. Možda je Sybilla nije mrzila, ali zato je Marion mrzila samu sebe i ljutila se na Sybillu i Joscelina te na Hawise i Brunina što su je doveli do ruba. Bila je to njihova krivnja, onoliko koliko i njezina. I njih je trebala izjedati grižnja savjesti zbog koje se osjećala kao da se raspada.

Ernalt... Njezin se um u svom utapanju uhvatio za tu misao kao za križ jarbola u hladnom, dubokom moru. On će se vratiti po nju. Doći će k njoj i opet će je učiniti potpunom. Mora se uzdati u tu misao. Što god da se dogodi, mora se za nju uhvatiti i ne smije dopustiti da joj klizne kroz prste.

»Isuse Kriste, prebit ću je do krvi!« režao je Joscelin, a oči su mu bile boje

uzburkanog mora - tamnosive, i sva je svjetlost u njima bila ugašena. Sybilla, koja je pričekala pravi trenutak i rekla mu sve tek kad su ostali sami u svojoj

odaji, požurila je da stane na vrata i spriječi Joscelina da iziđe. Već ga je viđala tako bijesnog, ali tada je bio mlađi i temperamentniji, pa je znala kako treba postupati s njim. Ili je barem mislila da zna. Hvatanje bika za rogove uvijek nosi svoje opasnosti. »Htjela sam to i sama učiniti kad sam je otkrila«, rekla je, »ali nema smisla.« Raširila je ruke. »To neće vratiti de Lacyja.«

»Možda neće, ali ta djevojka treba naučiti lekciju koju nikad neće zaboraviti, a ja ću joj je sa zadovoljstvom dati.« Stao je otkopčavati pojas, pokretima žestokim od siline svog bijesa.

205

»Ne.« Sybilla mu je prišla i prislonila dlan na njegova prsa. »Već je ionako izvan sebe. Batinanje će samo pogoršati stvar, a to će djelovati na tvoju prirodu.«

»I treba djelovati jer sam bio previše mekan«, rekao je nepokolebljivo i nasrnuo naprijed, ali ipak to nije bilo dovoljno snažno da bi Sybilla odustala.

»Znam da bi mogao to učiniti«, rekla je. »Postoji nešto u tebi zbog čega si za to sposoban... ali želiš li pustiti taj dio sebe s lanca? U što ćeš se onda pretvoriti?«

Joscelin je maknuo ruke s pojasa, a Sybilla je s golemim olakšanjem shvatila da vlada situacijom. »Čak i ako joj nedostaje koja daska u glavi, to ne može proći nekažnjeno«, kazao je gnjevno. »Gilbert de Lacy je slobodan; otkupnina je zauvijek izgubljena.« Stisnuo je zube. »To nije bila samo slijepa ludost. Njezine su oči bile otvorene. Znala je što radi.«

»Da, ali ona je vidjela svijet na drukčiji, iskrivljen način. U pravu si, to ne može proći nekažnjeno, ali batinanje neće donijeti ništa dobro, samo će još više sići s uma.«

»Što ćemo onda učiniti?« Bilo je to retoričko pitanje. Joscelin se okrenuo i stao besciljno koračati po sobi. Sybilla ga je promatrala. Još uvijek je imao snažno, lavovsko držanje koje ju je privlačilo i na samom početku njihova braka, dok još nije znala je li on neprijatelj. »Ne možemo je udati. Čak i da pronađem prikladna muškarca koji bi bio spreman preuzeti rizik, ne bih htio biti odgovoran za ono što bi moglo uslijediti. Ali ne želim ni da ostane u Ludlowu nakon ovog svega... ne želim je ni pogledati.« Prišao je opet svojoj ženi, s izrazom gađenja na licu. »Nisam tip koji tuče žene, ali bojim se da bih mogao pronaći tu iskru u sebi budem li bio u istoj prostoriji s njom i sjetio se zla koje nam je nanijela.« Provukao je prste kroz kosu, ostavljajući duboke brazde u riđim sjedinama. »Ah, ne znam... Uskoro odlazim u Henrikovu vojnu, a prije toga imam još puno posla. Zasad pusti sve kako jest; samo neka mi ne dolazi pred oči. Odlučit ću što ću s njom kad se vratim... Vjerojatno ću je poslati u samostan.«

Sybilla mu nije proturječila jer je i ona pomislila isto, ali dio nje je još uvijek pamtio Marion kao sićušno, bespomoćno siroče skriveno u Joscelinovu ogrtaču. Došlo joj je da zaplače.

Prozorski su kapci bili otvoreni kako bi dočekali jutarnje svjetlo i pustili ga u odaju.

Razmaknuvši zastore na postelji, Hawise je začula kapi kiše koje su se stapale s dalekim ptičjim pjevom. Šiljasti luk njihovog prozora otkrivao je komadić neba tmurne, sive boje. Dan je bio kao stvoren za lješkarenje ispod pokrivača i kasno ustajanje; savršen za igru šaha ili trilje u dvorani, za vezenje pokraj toplog ognjišta, s peharom vina pri ruci. To nipošto nije bio dan za putovanje.

Brunin je mrmljao u snu i rukom potražio Hawise. Pustila je neka zastor padne i privila se uz njega, pokušavajući ignorirati kukurikanje pijedova. Očito ih je čuo i Brunin jer je promrmljao nekakvu psovku tik uz njezin vrat. Tijelo mu je bilo toplo i podatno od sna. Hawise se prilagodila njegovim konturama. Brunin se prevrnuo i legao na nju, a ona je raširila bedra, primajući ga, i sama još snena. Sinoć su se kasno povukli u svoju odaju jer je bilo puno posla, a kad su konačno legli, još dugo nisu zaspali. Svijest o rastanku pojačala je užitak koji su tek nedavno otkrili i oboje su bili željni i pohlepni. Iako su bili umorni i zadovoljeni, osjećaj gladi nije nestajao; neprestano je sijevao duboko u njima. Izvijala se prema njemu i pratila njegov ritam, primajući i davajući oproštajni dar užitka i utjehe. Proći će tjedni prije nego što se opet budu mogli podati jedno drugome.

U predsoblju su se čuli zvuci; diskretno kašljanje, komešanje, razgovori između sluga koji su bili malčice preglasni da bi zvučali prirodno i uobičajeno.

206

»Kiši«, tiho je rekla Hawise i maknula Bruninu kosu s čela, uživajući u otkucajima njegova srca na svom tijelu. »Mogli bismo navući zastore i ostati u krevetu cijeli dan.«

»Misliš da bi nam dopustili?« Usnice su joj zatitrale u vragolast smiješak. »Zasun je na vratima. Morali bi uzeti

sjekiru da provale unutra.« Brunin se odmaknuo, povlačeći ruke po njezinom tijelu i utisnuvši joj poljubac. »Ne

bi bilo dobro da se moja baka dočepa nečeg takvog.« Ustao je i prišao prozoru, koračajući po prostirkama od rogoza. Pogledao je u nebo i namrštio se. »Oklop će toliko zahrđati da će biti crven kao krv dok stignemo do Walesa.«

Hawise je zadrhtala. »Ne govori to.« »Što?« »Crven kao krv.« Prišao je opet krevetu, sjeo na rub i pomilovao joj kosu zamršenu od spavanja. »Bit

će sve u redu«, rekao je nježno. »Nitko od nas nije neiskusan, a Henrik je dobar general. Vratit ćemo se prije nego što laste odlete na jug.«

Iste su riječi izmijenili i sinoć. Nije imalo smisla poći opet tim putem. Samo je poželjela da nije spomenuo krv kad je govorio o oklopu. Nije joj ni spominjanje lastavica pružalo utjehu jer je i ta riječ imala tužan odjek.

»Voljela bih da mogu ići s tobom.« »I ja«, rekao je s osmijehom. »Prije samo nekoliko dana bilo mi je neobično što ću s

nekim dijeliti postelju. A sada će mi moj ležaj u kampu biti pust.« Hawise se morala svladati da ne kaže kako se za vojnicima uvijek vuku žene koje će

utješiti muškarca za novčić. »Kao i moja postelja«, promrmljala je, a potom se zamislila. I ona se spremala za put

jer je trebala poći s Bruninovom bakom i majkom u obilazak njihovih posjeda na Velškoj granici; otputovat će do njihova dvorca u Alberburyju, a potom će otići u Whittington, gdje će čekati Bruninov povratak iz vojnog pohoda na Wales. Nakon toga će ona i Brunin posjetiti druga imanja i posjede FitzWarinovih, razasuta diljem zemlje, kako bi se mladenki odala počast prije povratka u Ludlow, a nadala se da će to biti prije zime. No neće otputovati danas. Naime, nisu bile pritisnute rokom kao muškarci, a osim toga, nije joj se činilo da će Mellette i Eve žudjeti za jahanjem pod tako kišnim nebom, osobito zato što je Eve bila vrlo krhka zdravlja. »Ipak«, prozborila je konačno, prenuvši se iz svojih misli kako bi pomogla Bruninu da se odjene, »ponovni će susret biti još sladi nakon tolike razdvojenosti.« Poljubila ga je u vrat, okusivši na vršku jezika slanoću njegova znoja.

Brunin joj je uzvratio poljubac, ali Hawise je bila svjesna da je Brunin u svojim mislima već bio negdje drugdje, unatoč tome što je bio s njom. Odjednom je shvatila što bi njezina majka osjećala kad bi stajala nasred odaje, s komadom Joscelinove odjeće u rukama, i zurila kroz prozor.

207

28

Velšani neće znati što ih je snašlo«, zlurado će Ralf. Plave su mu oči zabljesnule i nesvjesno se latio drške svog mača. Nedavno je proglašen vitezom i nije mogao dočekati da isuče oštricu iz korica.

Brunin se nagnuo kako bi bolje namjestio nogu u stremenu i pogledao iza sebe u redove vojnika. Tmurno se nebo zrcalilo u blistavim oklopima vojnika koji su marširali iz utvrđenog grada Chestera nalikujući mnoštvu srebrne ribe koje se ljeska prelijevajući se iz ribarove mreže. Tupi udarci kopita i topot koraka u maršu punili su jutro zvukovima vojske koja se sprema u boj: dvije tisuće vitezova koje pomažu štitonoše, konjušari i pješadija te veliki kontingent strijelaca od kojih su neki dolazili iz Ludlowa i Whittingtona. Otraga su zveckala prtljažna kola natovarena bačvama usoljene svinjetine i brašna, vina i sira, vrećama stočne hrane i vojničkim šatorima.

»Owain Gwynedd nije budala. Ne bismo ga smjeli podcjeniti«, odgovorio je Brunin. Iako je birao riječi, smatrao je da postrojba izgleda veličanstveno, posebice stjegovi; njegov crni vuk režao je pored Joscelinova zmaja i vučje glave, simbola njegova oca.

»Što može Owain Gwynedd protiv naše siline?« podsmjehnuo se Ralf. »Naša je pješadija bolje naoružana od njegovih najbogatijih ljudi. Velšani nam se nikad neće moći suprotstaviti; Rhuddlan će biti naš u roku od tjedan dana.«

Brunin je pomislio kako je ovakav optimizam utemeljen, ali Velšani su nepredvidljivi. Možda se neće moći oduprijeti ovakvoj sili, možda se rasprše po svojim planinskim uporištima poput jutarnje izmaglice, ali su prepredeni i snalaze se na druge načine. Ralf to sigurno zna jer je rođen i odrastao na Velškoj granici, ali možda i on, poput većine, radije razmišlja o svom sjajnom oklopu nego o velškim odrpancima koji se skrivaju raštrkani po šumama sa svojim lukovima i praćkama, i gledaju kako će ustrijeliti kakvog lutalicu ili preplašiti ponija s prtljagom.

Nakon što su odmaknuli od Chestera, Henrik je podijelio svoju vojsku poslavši veći dio obalnim putem u Rhuddlan. On će, zajedno s lakšim trupama i odabranim vitezovima u punoj spremi, presjeći put kroz velšku šumu u namjeri da opkoli grad. Zaposlio je velške vodiče i zračio je samouvjerenošću čovjeka čiji je svaki prethodni podvig polučio uspjeh. Joscelin je dobio zapovjed da putuje sa sporijom grupom gdje je bila prtljaga, dok je FitzWarinovima naređeno da se pridruže Henrikovom, bržem kontigentu. »Nek vam je sa srećom«, salutirao je Joscelin spremajući se da odjaše. Nasmiješio se. »Nadam se da neće kišiti, inače ćete biti prljavi i mokri poput potopljenih štakora.«

»A ti nećeš?« upita FitzWarin podignute obrve. »Neću, zato što ću se moći skloniti u prdjažna kola pa mi se kapljice sa stabala neće

slijevati niz vrat.« »Ha, ali mi ćemo stići u Rhuddlan prije tebe.« Ova je prijateljska prepirka donekle

ublažila napetost. Prije nego što je odjahao, Joscelin se obrati Bruninu. »Čuvaj taj stijeg«, reče pokazavši na crnog vuka. »Moja je kći uložila mnogo truda i vremena u njega i ne želim ni njega ni njegova vlasnika vidjeti oborene.«

»Ni ja to ne želim«, Brunin ispruži ruku. »Vidimo se u Rhuddlanu... oče.« Joscelin se nasmije jer mu je naziv još bio nov i neobično je zazvučao, posebice jer je

Bruninov otac bio pored njega. Stisnuo je mladiću ruku, kimnuo zbogom i odjahao prema dijelu s prtljagom.

208

Dvorac Alberbury bio je maleno, ali čvrsto zdanje izgrađeno od trupaca i kamena, smješteno u blizini ceste za Shrewsbury, duboko uz granicu s Walesom. Obitelj FitzWarin ga je dobila od obitelji Corbet koji su bili izravni kraljevi vazali. Premda to nije bio najvažniji posjed FitzWarinovih, bio je mnogo manji od Ludlowa te vrlo blizu prijetnji od Velšana, Hawise ga je zavoljela od prvog trenutka. Možda je to bilo zbog intimnosti kojom je zračio. Kao da ju je dočekao raširenih ruku i zagrlio čvrsto kao majka tek rođeno dijete.

»Premalen je«, Mellette je frknula nosom, »i previše je odsječen od svijeta. Ne želim odavati počast Corbetovima za ovo mjesto... torbari i lopovi, eto što su.« Hawise je diplomatski šutjela. Eve je izgledala vrlo iscrpljeno i gotovo je zakolutala očima, dajući do znanja da joj je naporna ova žalopojka.

»Ostat ćemo koliko je potrebno da potkujemo konje i zadamo nešto posla onom lijenom kovaču. Obznanit ćemo svoju prisutnost, a potom krenuti put Whittingtona.«

Eve je napravila bolnu grimasu i protrljala se po križima. »Nadala sam se da ćemo ostati malo dulje,« promrmljala je.

»Jeste li dobro, gospo?« zabrinuto upita Hawise. Eveini nježni obrazi kao da su nestali iza mračnih šupljina, a kretnje su joj bile teške, kao da u utrobi ne nosi dijete nego olovni teret.

»Samo sam umorna.« Eve se na silu nasmiješila. »Moram se odmoriti.« »To možeš učiniti u Whittingtonu«, reče Mellette odrješito. »Sva su djeca ondje

rođena. Ne želim da rodiš ovdje gdje vladaju Corbeti.« »Još su četiri mjeseca do porođaja«, usprotivila se Eve. »Sasvim je svejedno

provedem li jedan mjesec ovdje.« Mellette stisne usnice, pokazujući tvrdoglavu odlučnost. »Možda i jest tako, ali

muškarci nas očekuju u Whittingtonu.« »Osim ako ne provedu čitavo ljeto u sedlu«, odgovorila je Eve s trunkom drskosti. »Ne vidim zašto bi ti smetalo ako i bude tako... iako bi mladenka mogla imati nešto

protiv.« Mellette je pogledala Hawise kao da očekuje da joj trbuh izraste na licu mjesta. »Osim ako nema novosti za nas.«

»Imala ili ne imala novosti, nedostaje mi moj suprug«, promrmljala je Hawise. »Htjela bih ostati ovdje neko vrijeme i upoznati se s mjestom.« Uspjela je ne dodirnuti rukom trbuh. Mjesečnicu nije trebala stići još dva tjedna i Hawise nije namjeravala igrati Mellettinu igru.

Eve joj je uputila pogled zahvalnosti, ali je Mellette ostala nepopustljiva. »Nužnici će biti puni prije nego što prođe tih mjesec dana«, izjavila je kao da je tu kraj svakoj raspravi i otišla prije nego što se itko stigao usprotiviti.

Eve je zakolutala očima. »Njezina uvijek mora biti zadnja«, rekla je tiho. Hawise se namrštila. »Na tome sve i ostaje«, reče ona. »Na riječima. Jedino oružje

koje ona ima jest plašenje, poput mačaka. Nakostriješe se i mijauču i sikću kada se nađu ispred psa, ali kada bi došlo do sukoba, pas bi zasigurno pobijedio.«

Eve se smiješila, ali je bila i zabrinuta. »Nećeš se sukobiti s njom, zar ne?« Hawise se tugaljivo nasmiješila i odmahnula glavom. »Ne, osim ako ne budem

morala. Poštovat ću je i dati joj prostora, ali samo ako i ona učini isto.«

209

Iako je prijetila opasnost od kiše, bilo je izrazito toplo. Brunin se osjećao kao da se krčka u loncu ispod slojeva metalnog oklopa, podstavljene podtunike, tunike i košulje. Velška je šuma natkrila put gustim zelenilom ne propuštajući ni trunak sunčeve svjetlosti pa se činilo kao da jašu kroz tunel koji vodi na drugi svijet. Vlažni je zrak golemom težinom pritisnuo Henrikove postrojbe. Crne mušice iritirale su konje pa je i čak i mirni Jester bio prisiljen da lupa nogom i trza se. Zrakom su odjekivali udarci kopita o vlažno do, zveket opreme i škripanje kože.

Velški su ih vodiči vodili rijetko korištenim stazama kojima prolaze tovarni poniji i koje su mjestimice gotovo prešle u ovčje staze. Nebo je postajalo sve tamnije, kao i svod od stabala nad njima, sve dok se zelenilo gotovo nije pretvorilo u crnilo. Brunin je osjećao kako mu kapljice znoja klize niz leđa premda je znao da je to nemoguće: podstavljeni mu je sloj tunike trebao upiti sav znoj. Jesterovo je tijelo poprimilo tamniju nijansu, a slani tragovi ocrtavali su se na uzdama. Životinja je nakratko usporila, mičući tvrdoglavo ušima i Brunin se nagnuo da ih dotakne - da bi umirio i sebe i konja.

»Isuse«, promrmljao je Ralf jašući uz Brunina. »Koliko se stabla još mogu raširiti prije nego što potpuno progutaju stazu?« Bacio je pogled uokolo, a bjeloočnice su mu sjale u tami. Micao je ramenima u stezi svog novog oklopa. »Kao da mi mravi šeću po leđima.«

»I ti to osjećaš?« Brunin prije ne bi obraćao pažnju na svog brata, ali stvari su se promijenile. Ralf se smekšao, a Brunin je razvio deblju kožu, i odnedavno se uspijevaju naći na pola puta.

»Kao da smo lovina, a ne lovci«, nastavio je Ralf. »Volio bih znati što se nalazi iza sljedećeg zavoja, a ne da me vodaju poput slijepog prosjaka.« Posegnuo je za talismanima koji su mu se nalazili oko vrata: medaljon svetog Kristofora i lorenski križ obješen o kožnatu vrpcu. Prislonio ih je na usne. »Dajte mi čistinu, bilo kada.«

»Dajte nam svima čistinu«, dodao je Brunin smrknuto, nastojeći opustiti napete mišiće. Razmišljao je o Hawise i prisjetio se nježnog oproštaja koji mu je priredila, a na usnama mu se nesvjesno pojavio smiješak. Dao Bog da se ovaj pohod brzo svrši da joj se može pridružiti u Whittingtonu. Tih nekoliko dana što su ih proveli zajedno nakon vjenčanja probudili su u njemu duboko potisnutu želju koja je prelazila puku požudu koja se mogla utažiti u ložnici. Njegova je duša trebala Hawise kao što tijelo ište jelo i piće. Stijeg je pokrenuo tu bujicu u njemu... stijeg i način na koji mu se bezuvjetno podala. Čak i sada, kad se i on oslobodio i podao se njoj, nije bio siguran hoće li ikada moći dostići velikodušnost njezina duha.

»Žedan?« Ralf je izvadio čuturicu s vodom i pružio mu je. Brunin je otpio veliki gutljaj i dobacio čuturicu Richardu koji je jahao u njihovoj postrojbi s nekolicinom FitzWarinovih vitezova.

Odjednom su začuli povik; cijela se četa zatresla, a oklopi zazveckali. Jedan se konj propeo na stražnje noge, drugi je zanjištao, a u redovima je nastao žamor. Richard je ispustio čuturicu koja se odmah razbila u dodiru s dom, a sav se sadržaj izlio. Nekakav oštri vršak pogodio je njegovog konja u nogu pa je konj zakaskao prema Jesteru i Ralfovu pastuhu.

»Na oružje!« začuo se povik. »Zasjeda!« Proklinjući, Brunin je spustio svoj štit i isukao mač. Ralfov se konj trzao i skakao, što

mu je otežavalo da izvuče mač iz korica. I odjednom su navalili Velšani: bučna, bosonoga horda gotovo bez oklopa, naoružana noževima, kopljima i mačevima i koja je udarala

210

brže od munje. Nasrtali su i rezali konjima tetive, parali im utrobe i kidali kolan, a potom bi napali i jahača.

Brunin je okrenuo Jestera i udario Velšanina zaogrnutog ovčjom kožom koji se upravo spremao zariti oštricu u njegovog konja. Osjetio je kako se vršak mača zario u napadačevo meso, okrznuo mu kost te izašao na drugu stranu. Napadač je pao i našao se pod kopitima Ralfova konja koji se uspaničio, sapleo se i nagazio mu prsni koš. I dok je napadač izdisao, Brunin je osjetio kako ga obuzima već poznat osjećaj smirenosti i sabranosti i stvara oko njega kristalni mjehurić. Mogao je jasno vidjeti i čuti, kretati se poput vjetra, premda mu se i ta lakoća kretanja još uvijek činila presporom. Sva su mu osjetila bila podešena za bitku. Bio je sokol u letu, lav u lovu, riba u bujici. Začuo je povik svog oca i ugledao njegova konja kako pada, dok je iz njega šikljala krv. Brunin je potjerao Jestera naprijed i srušio Velšanina koji se spremao dokrajčiti FitzWarina. Štitom je odbio još jedan napad, okrenuo se i udario. Otac mu je već bio na nogama s mačem i štitom u rukama.

»Odvedite ga!« Brunin je htio sjahati s Jestera, ali mu je otac ljutito dao znak da to ne čini. »Ne! Nalijevo!«

Brunin se okrenuo i instinktivno podigao ruku. Velška je oštrica promašila njegovo tijelo i udarila u štit, a FitzWarin je krenuo naprijed i sukobio se s napadačem. No bitka ih je polako tjerala u škripac. Rikard je izgubio konja u jednom od okršaja i bio je primoran boriti se na nogama uz bok ocu. Jester je zadobio posjekotinu na stražnjem dijelu, a Brunin je pretrpio udarac u ruku od kojeg su mu obamrli prsti, a dršku mača prekrila je krv.

Pored njih je najednom protrčao konj obliven krvlju, dok ga je njegov jahač mahnito podbadao. »Kralj je pao!« vikao je. »Spašavajte se! Kralj je pao!« Vitezovi i pobočnici prestravljenih lica potrčali su na njegov povik. Brunin je gledao kako se panika širi među redovima brzinom munje. I njega je obuzeo strah, ali nije imao izbora. I brat i otac su mu bili zbačeni s konja pa nije mogao pobjeći. Kada je postavio svoj stijeg pored očevog, bio je spreman bespoštedno ga braniti.

U kaosu borbe začuo se još jedan povik. »A moi! A moi! Le Roi Henri! Le Roi Henri!« Zavijorio se izgaženi barjak: engleski lavovi, premda umazani blatom, još uvijek su režali, a pored njih se vio stijeg obitelji de Clare od Pembrokea. Bitka se oko stijega još više zahuktala, a sukobljena, isprepletena gomila odjednom se pretočila u niz žestokih, pojedinačnih okršaja. Brunin je pohrlio naprijed, a velški je vojnik doletio Jesteru slijeva. Štit je obranio Brunina od koplja koje ga je napalo slijeva i omogućio mu da se sagne i svom snagom obori svog napadača.

Kraljevski je grb stao odmicati putem, približavajući se FitzWarinovim vukovima i Brunin je spazio kralja: ostao je bez šljema, a nitko drugi nije imao kosu tako izrazito riđe boje. Krv mu se slijevala niz sljepoočnice, lice mu je bilo potpuno blijedo i na njemu se mjestimice ocrtavalo zelenilo stabala. I oklop mu je bio prekiven krvlju, ali bilo ju je previše da bi sva bila njegova. Henrik je urlikom izdao naredbu jednom od vitezova koji je puhnuvši u rog najavio povlačenje. Velšani se se raštrkali i premda su im nanijeli ozbiljnu štetu, njihove su snage oslabile, a Normani su se pregrupirali. Daljnjim ustrajanjem prolilo bi se još krvi, a tu cijenu nitko nije bio spreman platiti. Međutim, postoji još vrsta napada i premda su se Velšani povukli u šumu, sada su iz zaklona odašiljali strijele koje su udarale po konjima i vitezovima. Brunin je zgrabio oca i podignuo ga na Jesterova leđa. Iščupao je stjegove iz zemlje i podbo svog škopca. Nedaleko od njega, Ralf je uz tešku muku povukao Richarda u svoje sedlo te je i on snažno podbo svog konja.

211

»Kurvini sinovi!« rekao je FitzWarin Bruninu, teško dišući, a Jester se dao u galop. Brunin nije imao ni zraka ni koncentracije da išta kaže. U svakom je trenutku

očekivao strijele koje će doletjeti iz šume i pokositi mu konja. Tek kad su malo odmaknuli, usudio se usporiti Jestera i uspraviti se u sedlu. Osjetio je kako mu kapljice znoja mile niz lice; barem se nadao da je to znoj. Osjećaj pribranosti od maloprije polako je nestajao. Obuzimala ga je mučnina i vrtoglavica. Zatomio je nagon za povraćanjem i uperio pogled na svoj stijeg, u potrazi za okrijepom i utjehom. Pred njima je bio dug put, a još nisu bili posve izvan opasnosti. Njegov je otac zakašljao, a Brunin se okrenuo i zabrinuto ga pogledao, no FitzWarin je samo odmahnuo rukom. »Dobro sam. Dobio sam udarac u rebra kad sam izgubio konja... A ti?« Pokazao je na tragove krvi koji su prošarali Bruninovu ruku.

»Nije ozbiljno.« Brunin se okreneo da provjeri kako su mu braća. Ni Ralf ni Richard nisu bili ozljeđeni, osim što su zaradili manje posjekotine i modrice.

Napadana čitavim putem, Henrikova teško ranjena skupina napokon se pridružila glavnoj trupi na sigurnijoj obalnoj cesti. Brunin je potražio liječnika da mu sašije posjekotinu na ruci, i zahvaljujući boci jakog, slatkog vina izdržao je ubode igle.

»Imali ste sreće«, reče liječnik. »Da je bilo malčice dublje, više se ne biste mogli služiti ovim dvama prstima.« Odmahnuo je glavom i nastavio šivati.

Dok je liječnik provlačio konac kroz njegovu kožu, Brunin se prisjetio Hawise kako veze njegov stijeg, zamišljajući je kako iglom provlači konac kroz svilu. Kao da je dokučio tijek njegovih misli, liječnik se našalio rekavši za sebe da je izvrsna švelja.

»Ostat će vam ožujak, ali pravilan... nalik račvastoj munji«, reče. »Evo. Gotovo je.« Zadovoljno je kimnuo glavom, premazao ranu melemom, a potom se posvetio sljedećem pacijentu.

Brunin je ustao i pošao prema mjestu gdje su njegov otac i Joscelin podigli šatore. U želucu je osjećao mučninu kao da se nalazi na palubi broda koji se ljulja i pitao se zašto se odupire povraćanju. Bolje da to učini i gotovo. A onda je ugledao svog oca kako korača prema njemu, dok su ga Ralf i Richard pratili u stopu. Po izrazima njihovih lica znao je da nešto ozbiljno ne valja i da će trenutak slabosti morati pričekati.

Poražene Melletteinim neprestanim zanovijetanjem, žene su se konačno uputile

prema Whittingtonu. Hawise je na teži način naučila da starica nikad ne odustaje. Ako iz prve ne bi bilo po njezinu, organizirala bi napad, potkopavajući, napadajući, beskompromisno pregovarajući; služila se svim raspoloživim trikovima sve dok svoje protivnike ne bi dovela u stanje potpune iznemoglosti.

Okružena jastucima i ovčjom kožom da ublaže učinke poskakivanja kola, Eve je sjedila s malenom Emmeline u prtljažnim kolima. Hawise bi radije bila jahala, no to je značilo da bi se morala družiti s Mellette, koja je odbijala vožnju u kolima, stoga je radije trpila drmusanje zajedno s Eve.

»Laknut će mi kad se ovo dijete rodi«, uzdahnula je Eve dok je namještala jastučić iza leđa.

Hawise je pridržavala krajeve vunenih, šarenih traka koje je Emmeline dobro zategnula i plela ih u pletenicu. Zabrinuto je pogledala u Eve. »Nismo trebale otići iz Alberburvja.«

212

Eve zabaci glavu i zatvori oči. »Trebale smo. Mellette je u pravu. Da smo ostale duže, ne bih imala snage za ovaj put. Stalno sam umorna i situacija se ne poboljšava.« Pogladila je trbuh. »Barem sada dijete miruje. Sinoć sam mislila da će mi iskočiti iz utrobe.«

Hawise nije imala odgovor na ovaj komentar, jer što ona zna kako je to nositi dijete i rađati. Sve što bi rekla zvučalo bi plitko i temeljilo bi se na potpunom neznanju. A budući da joj je mjesečnica stigla prije četiri dana, trenutno joj vrata toga svijeta nisu bila otškrinuta. I to je jedan od razloga zbog kojih nije htjela jahati uz Mellette. Starica nije nimalo skrivala svoje razočaranje. Ona je ostala trudna već u prvih mjesec dana svoga braka, a isto tako i Eve. Nadala se da će Hawise biti plodnija od Sybille.

Eve je spavala, dok su kola vijugala cestom prema Whittingtonu. Emmeline je završila svoj rad i Hawise ju je sada trebala ukrasiti tom rukotvorinom. Traka je bila kvrgava i nejednake duljine, ali žarkocrvena i žuta lijepo su se isticale uz Emmelineinu crnu kosu.

»Sad ću napraviti i jednu za tebe« reče Emmeline. Izabrale su boje, zelenu i bijelu, a Hawise joj je počela pričati priču o vitezovima, divovima i začaranoj ženi.

»I onda div reče...« Hawise zastane i nagne glavu osluškujući. »Što je rekao div?« požurivala ju je Emmeline lagano je gurkajući. Kad joj Hawise nije odgovorila, djevojčica povisi glas »Što je rekao di...«

»Tiho.« Hawise je još pažljivije osluškivala. Kola su se zatresla od kočenja, a Eve se prenula iz sna.

Hawise je provirila iz kola. Skupina jahača je okružila kola i kroz vrtlog prašine uspjela je razazanati nekoliko poznatih štitova, uključujući i onaj Guya L'Estrangea, glavnog stražara Whittingtona. »Ostani ovdje«, zapovjedila je Emmeline i izašla iz kola.

Dok se približavala muškarcima, uočila je rane, zavoje, oštećene štitove i ozlijeđene konje. Odmah je pomislila na Brunina, iako je znala da je on s kraljem. Mellette je ispustila neobičan zvuk. Nije to bio jecaj, bio je predubok i preoštar, no došao je iz dubine duše i Hawise se naježila. Prestravljeno je promatrala kako starica polako klizi iz sedla. Jedan od muškaraca iz njihove pratnje pohrlio joj je u pomoć, uhvatio je i ublažio joj pad. Ostala je ležati na tlu potpuno blijeda.

Hawise je dotrčala do njezinog nepokretnog tijela. »Što se dogodilo?« upitala je Guya L'Estrangea.

»Gospo, ne idite dalje ovim putem nego se žurno vratite u Alberbury.« Lice mu je bilo izmučeno. U kutu usana imao je još svježu ranu koja je lagano prokrvarila kad je počeo govoriti. »Iorwerth Goch nas je napao uz pomoć vojske braće de Powys i zauzeo Whittington.« Hawise je napipala Mellettein puls. Još uvijek je živa. »Zauzeli su Whittington?« Pogledala je u Guya. Riječi su joj sišle s usnama, ali kao da nisu imale značenje.

»Postavio je svoj garnizon na zidine. Bilo ih je previše... bili smo brojčano nadjačani... pregaženi... Došli su tako naglo da nismo ni znali što nas je snašlo.« Stisnuo je čeljust i vidjela je kako ga prolaze trnci.

Hawise je ustala i dala znak rukom da se Mellette prenese u kola. Bila je svjesna da je svi gledaju i svjesna da još uvijek u rukama drži vunene trake što je splela Emmeline.

»Jeste li poslali glasnika gospodaru FitzWarinu?« upitala je. »Jesmo gospo, čim se to dogodilo.« Kimnula je. »Kažete, dakle, da se moramo vratiti i razmisliti što nam je činiti.

Obavijestit ću gospu Eve i pobrinuti se za gospu Mellette.« Pozvala je jednoga od

213

muškaraca iz svoje pratnje i naredila mu da odjaše u Alberbury kako bi se dvorac pripremio za njihov dolazak, a posebno za dolazak ranjenika. Najednom joj je strašna misao pala na pamet. »Prijeti li i Alberburyju opasnost?«

»Moguće je, gospo, iako možda ne tako skoro jer je blizu Shrewsburyja.« Ponovno je kimnula i vratila se u kola znajući da je presudno djelovati što hitrije.

Ova je vijest odnijela svaki osjećaj sigurnosti i morala se suzdržavati da ne pogledava uznemireno prema šumi, u očekivanju oštrice velškog koplja.

Kad su je smjestili u kola, Mellette je došla k svijesti. Već je za trenutak uspravno sjedila na jastucima; naborano joj je lice posve posivjelo, a oči su joj bile staklene. Emmeline je zurila u svoju baku, i sa strahom i sa čuđenjem.

»Što se dogodilo?« upitala je Eve. Pogledala je Mellette. »Nije prozborila ni riječ.« U glasu joj se osjećala zabrinutost. »Što ljudi iz Whittingtona rade ovdje?«

Vani je netko izdao naredbu, kola su krenula unatrag, a potom se, uz mnogo buke i trzaja, okrenula na cesti.

»Vraćamo se u Alberbury«, rekla je Hawise. »Velšani su zauzeli Whittington.« Eve se zaprepastila. »Oh, dragi Isuse!« Privila je Emmeline uza se. »Još jedan dan i

bili bismo ondje.« Hawise je pozlilo od same pomisli na to, ali se pribrala. »Čini mi se da su namjerno

napali dok je ondje bio samo glavni stražar. Plijen je tako bilo lakše osvojiti i manje je komplikacija... iako ih naša prisutnost sigurno ne bi odvratila«, dodala je.

Eve je u nevjerici odmahula glavom. »Ne mogu vjerovati.« reče. »Moj muž... moj muž će...« Osjetila je nagon za povraćanjem pa je prislonila rukav na usta. »Sveta Marijo, nije mi dobro.«

Čini se da je jedan od konja iznenada poskočio jer su se kola snažno trznula i žene su popadale jedna po drugoj, poput jabuka u polupraznoj bačvi. Emmeline je zaplakala. Hawise je pala na Mellette i dok se pokušavala uspraviti uhvatila je staričin prodoran pogled. »Vratit ćemo Whittington«, procijedila je Mellette. Snažno je zgrabila Hawise za ruku, kao što sokol zarije kandže u svoju prečku. »Naš je. Vratit ćemo ga.«

Hawise je progutala knedlu, a pogled joj je pao na pjegave prste ukrašene zlatnim prstenjem. Osjetila je kako joj se staričini nokti urezuju u kožu, a posebno ukras jednog prstena koji se okrenuo na drugu stranu. Preplavilo ju je gađenje i ljutnja, sažaljenje i strah. Ispod Melletteinih prorijeđenih trepavica potkrala se jedna suza pa se otkotrljala i nestala u naborima ostarjelog lica. Mellette je i dalje sijevala pogledom, pokušavajući izazvati bilo kakvu reakciju u Hawise.

Hawise se istrgnula iz žestokog stiska i najradnije bi bila pobjegla odande. Htjela je sjesti na svog konja i jahati s vojnicima, ali Eve je ispustila uzdah koji ju je natjerao da se okrene. Njezina je svekrva bila blijeda, a zjenice su joj bile toliko raširene da su gotovo progutale nježnosmeđu šarenicu. Rukama je stiskala trbuh. »Gospo?« Hawise je pogleda zabrinuto.

Evein je pogled bio kao u prestravljene zarobljene životinje. »Rađam«, prošaptala je. »Bože, pomozi mi.«

214

29

Stigli su u Alberbury upravo na vrijeme da se dijete porodi i da se iz sela dovede svećenik. Bila je to još jedna djevojčica i umrla je nekoliko minuta nakon krštenja. Eve je poživjela tek toliko da primi svoju kćer u naručje i da se ispovjedi. Hawise nije nikad u životu vidjela toliko krvi. Njezin je miris zagušio cijelu odaju. Jarka crvena boja i ljepljiva sluzavost ispunjavale su Hawise žalošću i užasom... i strahom. Znala je da žene umiru na porođaju. Njezina je svijest o tome bila pojačana pričama iz odrastanja s Marion, ali prizori koje je Marion opisivala, premda vrlo živopisni, bili su daleki i strani. I sad je shvatila što je to zapravo... i poželjela da je ostala živjeti u neznanju.

Oteturala je iz odaje kao ošamućena. Naslonila se na zid i duboko udisala zrak koji je mirisao samo na vlažan, pljesnjiv kamen. Htjela je pobjeći i sakriti se u kut; čvrsto zatvoriti oči i rukama pokriti uši. Htjela se pretvarati da se ništa nije dogodilo, ali znala je da je to nemoguće. Briga o Alberburyju i njegovim stanovnicima sada je pripala njoj i morala je odlučiti hoće li predati tu moć Mellette, kao što je Eve učinila, ili će preuzeti kontrolu i odgovornost.

»Isuse«, prošaptala je i progutala knedlu panike u grlu. Odjednom je bolje razumjela svog muža i sav teret i očekivanja koja su mu uprtili na leđa. Još je jednom duboko udahnula i odmaknula se od zida.

Emmeline se igrala u dvorani s dvjema kćerima jednoga od vojnika. Tri su se djevojčice pretvarale da su odrasle. Jedna je ljuljuškala krpenu lutku, dok je Emmeline pripremala postelju za nju, a treća je nosila košaru oko ruke i cjenkala se sa zamišljenim trgovcem. Hawise se uz gorčinu i bol prisjetila sebe u igri sa Sibbi i Marion. Ta se uspomena činila dalekom poput vječnosti, ali u isto vrijeme i bliskom; kao da je sve to bilo jučer.

Emmeline je podignula pogled i tamne su joj oči postale još krupnije. »Je li mama rodila?« upitala je.

Hawise je osjećala kako je steže u grlu. »Dođi sa mnom.« Pružila joj je ruku i malo joj je nedostajalo da zaplače kad je shvatila s kakvim ju je povjerenjem djevojčica primila, poskakujući s njom prema vratima. Za koji trenutak Hawise će razbiti njezinu radost i povjerenje.

Vani je sunce tonulo prema obzoru, no mrak neće pasti još nekoliko sati. Dvojica konjušara odmarala su se naslonjena na zid staje i opušteno razgovarala. Kokoši su čeprkale po prašini. Vojnici su se šetkali po grudobranu i pogledavali prema graničnoj liniji s Walesom. Prizor vojnika u punom oprezu pružao je utjehu, ali je uz to i izazivao brigu.

Hawise je povela Emmeline na klupu naslonjenu na suncem obasjan zid i sjela pokraj nje. Je li ovako njezina majka postupila s Marion kad su je tek doveli na Ludlow. »Dušice«, otpočela je, ali se zaustavila. Te je riječi trebalo izgovoriti i nije bilo načina da ih se učini manje razornima.

Emmeline je mahala nogama i zurila u vrhove svojih cipela koji su virili ispod ruba suknje.

»Znaš da tvojoj mami nije bilo dobro.« Djevojčica je uvukla donju usnicu i kimnula. »Zbog bebe.« »Da...«

215

»Ali sada, kad se rodilo, bit će joj bolje.« Uputila je Hawise pogled prepun povjerenja i potrebe za utjehom da će sve biti u redu.

Majko Božja, pomislila je Hawise i zagrlila Emmelineina sićušna ramena. »Tvojoj je mami bilo gore nego što smo mislili, a beba se rodila prerano da bi preživjela.«

Emmeline se zagledala u nju. Oči tamne poput polja treseta bile su ozbiljne i duboke, a crte lica meke; bile su odraz dječje nevinosti. Hawise se osjećala kao da joj krade tu dječju nevinost.

»Žao mi je, zlato, ali tvoja mama i sestrica su umrle i njihove su duše otišle k Bogu, na nebo.«

Emmeline je nastavila gledati u Hawise. Činilo se da je taj pogled trajao cijelu vječnost, krupan i nesmiljen. A zatim, s jednakim nedostatkom milosti, Emmeline su se oči stale puniti suzama. Hawise je uzdahnula i čvrsto zagrlila djevojčicu. »Žao mi je. Tako mi je žao...« I nju su zapekle oči, prepune suza.

Emmeline je dugo plakala, ali nije bila neutješna. Majka je bila važan dio njezinog života, ali u tom su svijetu bile i druge žene: sluškinje, dadilja Heulwen, njezina baka, a u posljednje vrijeme i Hawise i žene iz de Dinanova dvorca. Kad je konačno prebrodila početnu oluju, uspravila se, šmrcajući i štucajući, i zagledala se u Hawise kroz suzama natopljene trepavice.

»Kad ih mogu vidjeti?« »Poslije«, rekla je Hawise, pomislivši na krvavo bojno polje koje je čeka u onoj odaji,

i dlanom obrisala oči. »Kad poslije?« »Uskoro... čim ih pripreme za kapelicu.« Još su se dugo grlile, a potom su se vratile u dvoranu. Vijest se očito proširila jer su

Emmelinine dvije prijateljice napustile igru i njihova ih je majka odvela odande. Hawise je predala Emmeline dadilji Heulwen i vratila se u odaju.

Sluškinje su već skinule i odnijele krvave plahte. Donesen je novi madrac, napunjen mirisnom gorskom paprati i slamom. Primalja je oprala Eveino tijelo, a sada ju je sa svojom pomoćnicom odijevala u čistu lanenu košulju, pridižući je i iznova je polegnuvši. Eveini su udovi bili opušteni i mlitavi, a koža blijeda kao tijesto.

Mellette, sva crvena u licu, pružila im je Eveinu svilenu haljinu boje crvenog zlata. »To je njezina vjenčana haljina«, rekla je Mellette. »Odjenula ju je svega nekoliko

puta od dana svog vjenčanja.« Hawise je tiho, suznih očiju, promatrala kako žene obavljaju svoj zadatak. Trebalo je

otpustiti vrpce kako haljina ne bi stezala Evein trudnički struk. Jarka boja haljine jezivo je isticala voštanu boju smrti.

Hawise je jedva uspjela progovoriti kroz čvor u svome grlu. »Trebali bismo javiti gospodinu FitzWarinu.«

Mellette je odmahnula glavom. »Nema smisla. Čim čuju za Whittington, doći će ovamo... i saznat će dovoljno brzo.« Stisnula je usnice. »Tu više ne možemo ništa učiniti«, rekla je pokazavši na postelju, »ali barem možemo ispraviti ovo drugo.«

»Je li to sve do čega vam je stalo, gospo? Whittington?« Hawise ju je zaprepašteno pogledala. »Zar ne osjećate tugu i žalost zbog Eveine smrti?«

Mellette je toliko stiskala zube da su joj se napinjale tetive na naboranom vratu.

216

»Bila je dobra žena mome sinu, ali žalovanje za mrtvima ih neće vratiti. Ne mogu dopustiti da moje vojnike smete tuga, mislimo li vratiti ono što je naše.«

»Mislim da ih nećete moći spriječiti u tugovanju«, osorno će Hawise. »Istina, ali neću im stvarati okružje u kojem će se opustiti, a nećeš ni ti.« Mellettein

je glas bio surov i grub poput mlinskog kamena. Hawise je dohvatila češalj i stala češljati Eveinu kosu. Zagasita boja zlata ponegdje je

bila prošarana prvim sjedinama, no unatoč svim nedaćama kojima je bilo izvrgnuto njezino tijelo tijekom trudnoće, kosa joj je ostala bujna i sjajna, poput polja pšenice zrele za žetvu. Hawise joj je splela pletenice svilenim vrpcama i namjestila ih da padaju preko Eveinih beživotnih prsa. Prišla im je primalja i stavila zamotano dijete u majčino naručje. Dijete je nalikovalo lutkici za igru, sa savršenim crtama lica. Čak su i vjeđe, nježne i blijedoružičaste poput školjke tanjurke, bile obrubljene paperjastim trepavicama. Hawise je gutala bolnu knedlu, a potom se zapitala zašto suspreže suze; pustila ih je da teku, nimalo ne mareći za Mellettein prijekorni pogled.

FitzWarinovi su stigli u Alberbury po najvećem ljetnom pljusku. Nebo je bilo

zavijeno u crne oblake, a u daljini je tutnjala grmljavina - i to baš iz smjera Walesa. Muškarci su bili mokri do kože, a oklopi, pancirne košulje i tunike bile su im natopljene kišom. Kad su skrenuli na cestu prema Alberburyju i približili se dvorcu, Brunina je nešto stisnulo u trbuhu. Pod olujnim nebom, okružen turobnim zelenilom drveća, stajali su kameni bedemi, pružajući utjehu i olakšanje. Na pojedinim su prozorima gorjele baklje, premda je većina bila zatvorena zbog kiše. Zagledao se u te zlatne oči koje su ga pozivale bliže, osjećajući se poput izgladnjela čovjeka koji je u daljini spazio komad kruha.

Već su bili poslali naoružane izviđače da najave njihov skori dolazak, no sve dok ne projaše kroz glavni ulaz dvorca i ne začuje kako se teška vrata zatvaraju za njim, Brunina će, kao i ostale, proganjati strah: strah da ni Alberbury više nije uporište i utočište FitzWarinovih. Njegov je otac jahao na čelu skupine, visoko uzdignute glave, kruta i oštra izraza lica. Izgledao je vrlo iscrpljeno, ali usnice su mu bile čvrsto stisnute i odlučne, odbijajući svaku utjehu.

Put od Walesa do Alberburyja bio je težak i naporan; više je puta došlo do iznenadnog sukoba s Gwyneddovim izviđačima, a u jednom su se trenu morali boriti i sa skupinom pristaša Iorwertha Gocha. Mnogi FitzWarinovi vojnici su pritom pretrpjeli ozljede, uz ozljede i rane zadobivene u borbi za Henrika u šumama iznad Basingwerka. Konji su posrtali od umora, a nisu ni njihovi jahači bili u nimalo boljem stanju, onako krvavih očiju, nepovezanog govora, i promrzli od kostiju do dubine njihovih duša. Brunin je u jednom trenutku osjetio kako ga je hladna ruka pomilovala po kosi, a na lice mu se priljubila vlažnost, ali ne od kiše, već od nečijeg poljupca. Začuvši povik, trgnuo se iz drijemeža u sedlu i ugledao pobočnika koji je jahao pokraj njega kako ga začuđeno promatra.

Kralj je FitzWarinovima dao dopuštenje da se povuku iz vojne, ali nije im udijelio ni vojnike ni bilo kakvu pomoć, osim nekoliko riječi suosjećanja i kratkog pozdrava. Owain Gwynedd je bio glavna prijetnja; Iorwerth Goch može čekati. Joscelin je morao ostati s kraljem, ali dao je FitzWarinu jednog svog viteza i trojicu pobočnika. Oni su se doista dokazali u sukobima koji su ih zatekli na cesti, no trebat će im veća vojska da otjeraju Velšane iz Whittingtona. Mrka izraza lica, Brunin se zapitao kako će mu Guy L'Estrange opisati događaj jer više nije imao povjerenja u tog čovjeka.

217

Vojnici su koračali grudobranom, a na ulazu je stajalo više stražara koji su im odmah otvorili vrata. Brunin je zauzdao Jestera čim su ujahali u dvorište te sjahao s njegovih umornih, kišom natopljenih leđa. Konj je objesio glavu i frknuo uz prednja kopita, pokazujući na svoj način koliko je iscrpljen.

Konjušari su požurili iz staja kako bi se pobrinuli za konje. Dok su njegova konja odvodili u konjušnicu punu sijena, Brunin je pogledavao uokolo i opazio Hawise kako stoji na vratima dvorca i najednom je mu je premoreno tijelo oživjelo. Zadigavši suknju iznad gležnjeva, Hawise je potrčala dvorištem prema njemu, gazeći cipelama u blato, a riđe su joj pletenice poskakivale ispod vela.

»Brunine, Brunine... Brunine!« Dotrčala je do njega i bacila mu se oko vrata. On ju je čvrsto grlio, upijajući joj miris i primajući utjehu koju mu je pružala njezina prisutnost. Samo što je vidio kako je trčala prema njemu i ponovno se osjećao kao potpuno biće. Promrzlim je usnicama potražio njezine, tople i meke, i poljubio je. Nakon nekoliko trenutaka Hawise se odmaknula, no on ju je slijedio, tražeći opet sigurnost njezinih usana, ali dočekao ga je samo njezin obraz i okus soli. Tek je u tom trenu shvatio da Hawise plače, ali ne od radosti.

»Hawise?« Opet je stala lijevati kiša, a Hawiseina je haljina bila već mokra od Bruninova oklopa.

Rukom je zakrila oči i podigla pogled. »Čuli smo za Whittington«, rekla je drhtavim glasom, »ali bojim se da imam još ružnih vijesti.«

»Još?« Nesvjesno se okrenuo prema vratima, primivši se za dršku mača. »Ne, nije riječ o borbi.« Uhvatila ga je za ruku i Brunin je osjetio kako skuplja

hrabrost. »Tvoja... tvoja je majka umrla. Dijete se rodilo prerano i nismo mogli zaustaviti krvarenje.«

Te su ga riječi pogodile poput iznenadne kiše i sada su se polako upijale u njegove pore. »Kada?« začuo je sebe kako progovara kroz ukočene usnice.

»Prije dva dana. Tražili smo vas.« Primila ga je pod ruku i povela prema dvorcu. »Odnijeli su tijela u kapelicu.«

Ušli su u dvoranu gdje ga je Hawise okrijepila peharom zaslađena vina, začinjena cimetom i paprom. Gledao je kako prilazi njegovom ocu i kako ga grli. FitzWarin je primio taj zagrljaj poput kipa, kamena izraza lica. S njegove se odjeće cijedila kiša i kapala je po rogožini. Uzeo je pehar vina što mu ga je ponudila, iskapio ga u jednom gutljaju i gurnuo joj ga natrag u ruke. Posve bezizražajna pogleda, izišao je iz dvorane.

Brunin se samo želio povući u zamračenu odaju i leći pokrivši rukama oči. Htio je spavati, priviti se uz Hawise i viđati svoje rane u njezinoj ljekovitoj toplini. Ali to će morati pričekati. Dužnosti i odgovornosti neće nestati samo zato što im je okrenuo leđa.

Hawise je preuzela ulogu gospodarice dvorca i brinula se o tome da vojnici imaju vina, da se u kuhinji pravi kaša i kruh, da ima dovoljno pokrivača i mjesta za spavanje te da se pruža pomoć ranjenicima. Jedan je mladić pomogao Bruninu da skine oklop, a Hawise mu je odmah donijela čistu košulju i tuniku, no morala je juriti dalje za svojim dužnostima.

»Gdje je moja baka?« upitao je Brunin. Obamrlih udova, osjećao se kao govedo koje je probolo koplje; posrtao je, ali je još uvijek bio na nogama.

»U kapelici, bdije. Pretvara se da je ništa ne pogađa, ali to nije istina.« Hawise se ogledala po dvorani. Posvuda se širio miris mokrih odora i neopranih tijela; gotovo je bio vidljiv. »Istini za volju, drago mi je da je ondje, jer mogu sve ovo obavljati sama i ne

218

moram stalno gledati preko ramena.« Tek je u tom trenutku primijetila njegovu povijenu ruku. »Ranjen si?«

Brunin je osjetio zabrinutost u njezinu glasu pa se prisilio na smiješak. »Već su se pobrinuli za to«, umirio ju je, »ali možda bi mogla...«

Hawise mu je pomogla da odjene čistu košulju i suhu tuniku. Blagi miris začinskog bilja iz škrinje ostao je zarobljen između ta dva sloja tkanine i Brunin ga je duboko udisao. Hawise, Sybilla, Ludlow. Znao je da i on mora otići u kapelicu, ali to može pričekati. Mrtvi, koliko god nam bili dragi, imaju cijelu vječnost pred sobom i tih nekoliko trenutaka im neće ništa značiti. »Gdje je Guy L'Estrange?« upitao je.

»Moj će se otac pitati zašto ste vi još živi.« Bruninov je ton bio bezizražajan. Guy L'Estrange je zurio u pod. »I ja se pitam to isto«, rekao je umorno, a lice mu je

bilo sivo od očaja. Razgovarali su u malenoj prostoriji iza uzvišenog podnožja za stol, koja je zidom bila

odvojena od dvorane. Ondje se nalazila klupa, škrinja i dvije stolice. Unutra je zimi bilo ugodnije nego u dvorani i to je bilo jedino mjesto na donjem katu dvorca gdje se mogao naći trenutak privatnosti.

Brunin je oslonio ruke na pojas. »Kako je Iowerth Goch zaposjeo Whittington?« L'Estrange je imao bespomoćan izraz lica. »Navalio je s cijelom vojskom u sumrak.

Pripremali smo se da zatvorimo glavna vrata i oni su iskočili iz šume prije nego što smo uopće shvatili što se zbiva. Imali bismo vremena, ali oni su dovukli kola prepuna krmiva i prevrnuli ih na samom ulazu da mi ne možemo zatvoriti vrata. Uhvatili su nas u zasjedu - prelako su nas uhvatili.« Usnice su mu se izvile od ljutnje na samoga sebe. »Čim sam vidio što se zbiva, okupio sam vojnike, ali bilo je prekasno. U kolima je bilo velških vojnika i oni su se odupirali našim snagama sve dok im nije stiglo pojačanje. Gochov zapovjednik ponudio je da se predamo ili će ubiti sve muškarce, žene i djecu u Whittingtonu. Nisam imao izbora. Za sebe bih odabrao smrt, ali ne i za žene i djecu. Ne tražim oprost od vas, ni od vašeg oca - kako bih mogao? Tražim samo priliku da poživim dovoljno dugo da se iskupim i potražim osvetu.«

»To ćete morati pitati Boga i mog oca«, kazao je Brunin. L'Estrange se protrljao po licu. »Još uvijek mi nije jasno kako se to dogodilo. U

jednom trenutku je sve bilo mirno, a u idućem smo bili pregaženi.« Brunin je znao da bi trebao biti izvan sebe od bijesa, ali njegove su emocije bile

umrtvljene. Osim toga, i sam je znao kako je to kad se Velšani pojave niotkuda i naprave krvavi pokolj. Ako jedan kralj nije spreman na to, onda i zapovjednik može pogriješiti, pa čak i najiskusniji. »Velšani su dobri u motrenju situacije i čekanju pravog trenutka«, rekao je. »Moraju biti, kad već imaju slabija sredstva.«

»Trebao sam poslati veći broj ljudi u ophodnju.« »Da, jeste«, rekao je Brunin. »Ali žaljenje neće pomoći nijednom od nas.« Duboko je

udahnuo. »Sad nas više muči bojazan da je Iorwerth Goch prešao granicu u punoj pratnji.«

L'Estrange je kimnuo. »No neće napasti Alberbury. Velšani se rijetko služe taktikama opsade; nemaju dovoljno sredstava. Ako ne mogu pobijediti napadom sleda, nestaju u svojim šumama i brežuljcima.«

Brunin se jače primio za svoj pojas. »Ne trebaju mi lekcije o načinima na koje Velšani napadaju«, rekao je osorno.

219

»Znam«, odvratio je L'Estrange poniznim tonom, spustivši pogled. Brunin je zatomio iskru gnjeva koja se probila kroz njegovu obamrlost. Na njegovu

je ocu bilo da se obračuna s L'Estrangeom i znao je da mu ne smije gaziti ponos koji je ionako već gotovo uništen.

»Ne krivim vas nimalo više nego što već krivite sami sebe«, rekao je, »a to je dovoljno.« Pošao je prema zastoru koji je prekrivao ulaz u prostoriju. »Poslije ćemo razgovarati. Moj će vam se otac sigurno obratiti čim izađe iz kapelice. Moramo odlučiti što nam je činiti, a ne gubiti vrijeme na optuživanja.«

L'Estrange je pognute glave izašao za njim iz prostorije. »Žao mi je zbog smrti gospe Eve«, rekao je. »Svima će bolno nedostajati.«

Brunin je zastao i zagledao se u drugi kraj dvorane, koji je vrvio ljudima. Sve je mirisalo na mokre oklope, vatru iz ognjišta i varivo od povrća. »Da, hoće«, tiho je odvratio. Okrenuo se prema L'Estrangeu. »Ono što imaš uvijek uzimaš zdravo za gotovo, sve dok ne ostaneš bez toga. I tek onda shvatiš koju je vrijednost imalo u tvom životu.«

Kapelica je bila izgrađena od masivnog drva, tik uz dvorac. Služila je samo

gospodaru i njegovim vojnicima pa je bila jednostavna i skromna. Na zidu je visjelo nekoliko tapiserija, a na oltaru su se isticali posrebreni svijećnjaci, koje im je Mellettein otac dao u miraz kad ju je ženio. FitzWarin je klečao ispred odra na kojem su ležali njegova žena i dijete. Vani se čulo rominjanje kiše, a kroz napola otvorene prozorske kapke dopirao je miris vlažnog zraka. Svijeće koje su okruživale odar treperile su, ali nijedna se nije ugasila. FitzWarin nije mogao vjerovati da se kleči u kapelici i bdije za dušu svoje žene. Prije mjesec dana u njezinoj je utrobi rastao plod i zajedno su gledali kako se ženi njihov sin, svjedočili su sjedinjenju porodica de Dinanovih i FitzWarinovih, koje će njihovim unucima donijeti polovicu Ludlowa. I sad je sve izgubilo svoj smisao.

Povjetarac što je dopirao kroz prozor poigravao se s nekoliko tankih pramenova njezine kose koji su bili prekratki da ih se splete u pletenicu. Koža joj je bila bijela i hladna. Nije više bilo meke topline koja je grijala njegov krevet punih dvadeset godina. Sad će ondje biti samo praznina. Čak i ako tu prazninu popuni druga žena, više neće biti isto... nikad. Zagledao se u sjaj njezine svilene haljine koju je nosila na vjenčanju i sjetio se kako su stajali pred oltarom i izmjenjivali zavjete. Bio je očaran njezinom ljepotom, ali i uplašen. Kako će živjeti s tako savršenim, nestvarnim bićem? Nije imao sestara i nije znao ništa o ženama. Sigurno će se slomiti u njegovim rukama. A zavidjeli su mu svi muškarci na vjenčanju, i mladi i stari. Eh, da su bar znali. Da je bar on znao... a sad je bilo prekasno.

Začuo je nečiji korak iza sebe. Mellette mu je stavila ruku na rame. »Dođi«, rekla je. »Možeš se vratiti kasnije, ako moraš. Sad ima drugih stvari koje zahtijevaju tvoju pažnju.«

Ustao je i okrenuo se, odgurnuvši njezinu ruku. »Uvijek je bilo drugih stvari koje su zahtijevale moju pažnju«, rekao je s gorčinom. »Ona nikad nije dolazila na red.«

Mellette ga je pogledala kao da je sišao s uma. »Imala je dovoljno tvoje pažnje da ti podari sedmoro zdrave djece.«

»I osmo koje ju je ubilo.« Mellette ga je oštro pogledala. »Rađanje je uvijek borba između života i smrti«, rekla

je hladno. »Žene se s tim suočavaju isto kao što se muškarci suočavaju s ratom. To je njihovo breme i njihova dužnost. Eve je to dobro znala i nikad nije bježala od toga.«

220

FitzWarin je okrenuo leđa majci. Hladan zrak s prozora zapahnuo mu je obraz, poput nečijeg hladnog daha. »Nikad joj nisam vidio smiješak na licu.«

Majka mu je već postala nestrpljiva. »Plači, izviči se i kreni dalje. Mrtvi nisu tvoja dužnost.«

FitzWarin je osjetio kako iz baruštine njegova očaja i tuge izranja gnjev. »Ne lupetaj mi o mojim dužnostima.« Stisnuo je šake. Zamišljao je kako udara tu staricu i osjetio je zadovoljstvo pomiješano s gađenjem. »Kad bi znala koje su tvoje, držala bi jezik za zubima. I moj je otac očito bio nemaran prema svojim dužnostima, jer da nije, stavio bi ti brnjicu.«

»Kako se usu...« »Izlazi!« zagmrio je, a zvuk je odjekivao kapelicom, razdirući žive i dozivajući mrtve

upomoć. Mellette je zurila u njegove stisnute šake. »Srami se«, procijedila je i izišla. FitzWarin je zatvorio oči i pao na koljena. Tišina koja je nastala nakon što je Mellette

otišla bila je blagoslovljena i odvukla ga je s ruba ludila. Zario je lice u dlanove i dugo plakao.

221

30

Rujansko je sunce kupalo bedeme Ludlowa u raskošnom, zlatnom svjetlu. Hawise je uživala u toplini završetka ljeta, nakon strašnog vremena koje je vladalo proteklih šest tjedana. Uživala je također i trenutcima odmora u Ludlowu. Brunin i njegov otac su otišli u posjet kralju. Bilo je govora o sklapanju mira s Velšanima, ali još se trebalo dogovoriti o uvjetima. Nitko nije jamčio da će se Owain Gwynedd složiti s Henrikovim zahtjevima. Također, nitko nije jamčio da će FitzWarinovi vratiti Whittington.

Mellette je ostala u Alberburyju, no Hawise se vratila u Ludlow gdje može čekati Brunina u toplini, okružena ljudima, radije nego da čami u Melletteinu hladnom, samotnjačkom svijetu. Dovela je Emmeline sa sobom. U Ludlowu je bilo mnogo djece s kojima će se djevojčica moći igrati, a slobodnije i ugodnija atmosfera pomoći će joj da se oporavi od gubitka majke.

»Početak tvog bračnog života doista je bio težak«, rekla joj je Sybilla dok su šetale pse obalom rijeke ispod dvorca.

Hawise se zvonko nasmijala. »Nisam ni doživjela bračni život. Brunin i ja smo dijelili postelju tek tjedan dana u Ludlowu, u Alberburyju smo morali spavati u dvorani, umotani u naše ogrtače, s Emmeline stisnutom između nas. Nije bilo prilike ni za sekundu privatnosti i svi su bili u nevjerici i žalosti zbog smrti gospe Eve... i zbog Whittingtona.« Uputila je majci umoran pogled. »Gospa Mellette je hodala uokolo i samo je siktala na druge pa sam ja morala preuzeti kućanstvo da ne bi sve pošlo kvragu. Bruninov otac...« Odmahnula je glavom i promatrala pse kako se zalijeću u plićine rijeke, ganjajući jarebicu. Uznemirena je ptica preletjela rijeku i vinula se u visine, panično lepećući tamnim krilima. Emmeline se smijala i pokazivala prstom.

»Teško je to primio«, rekla je Sybilla, znalački kimnuvši glavom. »Hodao je uokolo kao mjesečar.« Hawise je zagrizla donju usnicu. »Oči su mu bile

otvorene, ali nije vidio ništa osim onoga što mu je bilo u mislima. A mi drugi kao da nismo ni postojali. Brunin je morao preuzeti uzde.«

»Neka se Bog smiluje Fulkeu FitzWarinu. Sva sreća da ste vas dvoje bili spremni za te odgovornosti.«

Hawise se trpko nasmiješila. »Bili smo pripremani«, rekla je, »ali ne i spremni.« Pogledala je u majku. »Ali ne žalim.«

»To znači da si spremna«, mudro će Sybilla. Nastavile su šetati, a staza je bila omeđena krasuljicama i ivančicama koje su tog

ljeta već drugi put procvjetale. Psi su otresli vodu sa sebe i pošpricali cijelu Emmeline, i ona je najprije vriskala, a potom je potrčala s njima niz stazu, prepuna energije.

Pridužila im se i Hawiseina polusestra Cecily, s laganim ogrtačem oko ramena. Nosila je lagani veo koji joj je otkrivao vrat i sjaj njezinih pletenica. U nekom trenutku između proljeća i jeseni vratio joj se osmijeh na lice. Udvarao joj se Walter de Mayenne i obitelji su stupile u pregovore. Obje su strane željno iščekivale to sjedinjenje.

»Pozvala sam i Marion da nam se pridruži, ali je odbila«, rekla je Cecily uhvativši majčin i Hawisein ritam.

Sybilla je uzdahnula i lagano odmahnula glavom. »Ne znam što da napravim s tom djevojkom«, rekla je. »Što joj više pružam ruku, ona se više povlači, a teško mi je kad je vidim takvu, kao da je divlja životinja stjerana u kut.«

222

»Rekla je da je zauzeta šivanjem«, rekla je Cecily, sumnjičava izraza lica. »Marion bi šivala od zore do sumraka da joj dopustimo«, Sybilla je pojasnila Hawise

kako stvari stoje. »Pušta iglu iz ruke tek onda kad je vrijeme jela ili spavanja. Katkad je Cecily uspije nagovoriti na šetnju, ali u posljednje vrijeme čak i to odbija. Ja joj zadajem razne dužnosti, ali čim su joj ruke slobodne, vraća se svome šivanju.«

»Sije odjeću«, dodala je Cecily. »Uglavnom je to muška odjeća, košulje, hlače, donje gaće.«

»Za koga?« upitala je Hawise, premda je već slutila o kome je riječ. »Za svog zamišljenog ljubavnika, iako pretpostavljam da on ima lice viteza Gilberta

de Lacyja. Sve što ona sašije, ja spremam u škrinju. Takva odjeća uvijek dobro dođe kad imamo goste ili za dane kad se skuplja milostinja.«

Hawise je prstima dodirivala gustu, visoku travu što je rasla uz jedan dio staze i osjetila gorčinu. Jedanput, doduše vrlo kratko, i njezini su snovi imali lice Ernalta de Lyslea, što ju je umalo zauvijek upropastilo. »Što će biti s njom?«

Sybilla je izgledala zabrinuto. »Tvoj je otac rekao, prije nego što se pridružio Henrikovoj vojni, da je namjerava smjestiti u samostan. Ona nipošto nije za brak, a nakon toga što se dogodilo, tvoj otac je ne želi u svom dvorcu. Sve je to jedna žalosna zbrka.« Glasno je uzdahnula. »Često se pitam što sam mogla učiniti drukčije dok je bila dijete. Možda bi bilo drukčije.«

»Njoj je šteta bila učinjena prije nego što je došla k nama«, rekla je Cecily zagrlivši majku.

»Ali ja se osjećam loše zbog toga što nisam to popravila... Ah, dosta, ne želim više misliti o tome.« Sybilla je odmahnula rukom i ubrzala korak, pokazavši time da je razgovor o toj temi završio.

Uvečer, kad su sluškinje zatvarale prozorske kapke i palile svijeće u odajama, Hawise je sjela pokraj Marion. Marion je namjestila okvir za svoju tapiseriju tako da hvata svjetlost svijeća na zidnom svijećanku. Ostavila se šivanja jer je ono bilo odveć osjetljivo za večernju svjetlost i primila se vezenja uzorka vunenim koncem na lanenoj podlozi.

»Trebaš li pomoć?« ponudila se Hawise. Marion je odmahnula glavom. »Ne«, odvratila je hladnim, ravnodušnim tonom. »Ovo

je moje. Ne želim da to itko drugi dira.« »Čemu će služiti?« Hawise je lagano nakrivila glavu, proučavajući platno. Uzorak se

tek rađao, ali činilo se da prikazuje dvorac ili sličnu građevinu i ženu koja stoji na njegovim vratima. Na desnoj se strani nazirao muškarac na konju.

»Bit će obješen na zid, naravno.« Marion joj je uputila preziran pogled, kao da smatra da je Hawise maloumna.

»Ovdje?« Marionin se preziran pogled produbio. »Možda.« Marion je pognula glavu

usredotočivši se na svoj rad. Hawise je promatrala kako Marion radi iglom. Jagodice njezinih prstiju bile su

hrapave od uboda, premda je ima naprstke. »Ne možeš se dovijeka skrivati iza ovoga. Koliko god slika izvezla, još uvijek postoji svijet izvan ovog prozora.«

»Svijet? Ili samostan?« zajedljivo će Marion, nastavivši vesti.

223

»A što si očekivala?« Hawise je pomislila na vlastiti trud dok je šivala Bruninov stijeg od žute svile. Bio je to trud zbog ljubavi. A Marionin je trud bio trud očaja. »Ernalt de Lysle, je li tako? Radiš sve ovo za njega?«

»Ti nemaš pojma ni o čemu«, osorno je odvratila i okrenula se od Hawise, potpuno je isključivši.

»Kad šiješ za njega, onda ti se to sve čini stvarno, kao da si mu žena, ili njegova draga.«

»To jest stvarno.« Marion je dohvatila škare i odrezala nit. Podignula je glavu i zagledala se u prozor na kraju odaje, gdje je sluškinja upravo zatvarala kapke.

Tjedan dana poslije, Brunin i njegov otac vratili su s kraljevskog dvora u Ludlow. »Što se dogodilo?« upitala je Hawise svog muža kad ga je konačno, nakon toliko

vremena, imala samo za sebe. On je za tu večer otpustio štitonošu koji mu je trebao pomoći da skine oklop, a Hawise je otpustila sluškinje i poslužitelja čim su napunili drvenu kadu. Para se u vijugavim oblačićima dizala s površine vode, aromatizirane smrekom i majčinom dušicom.

Brunin je došao ravno iz staje i oko njega se širio smrad napornog jahanja. Provukao je prste kroz kosu, koja je bila slijepljena i masna od kape i verižne kapuljače. »Bolje pitaj što se nije dogodilo«, rekao je.

Hawise je izgarala od znatiželje, ali ju je potisnula. Donijela mu je vino i zobene palačinke. Večerat će s ostalima u glavnoj dvorani, ali dotad je bilo još nekoliko sati i Hawise je vidjela da se Brunin treba okrijepiti.

Brunin je prvu čašu vina popio naiskap, no drugu je započeo sporije te je gladno navalio na zobene palačinke.

»Henrik i Owain Gwynedd su se složili da će sklopiti mir«, rekao je, dovršavajući četvrtu palačinku. »Owain se povukao iz Rhuddlana i zakleo se na odanost Henriku, a Henrik je obustavio svoju vojnu. Velšani su možda uštipnuli lava za rep, ali se ne mogu oduprijeti organiziranom napadu, a Henrik pak ne želi držati svoju vojsku na bojnom polju tijekom jeseni i zime. Sklapanje mira odgovara i jednoj i drugoj strani.«

»A Whittington?« Brunin je iskapio i drugi pehar vina. »Whittington«, rekao je s uzdahom, kao da mu

je ta riječ golem teret. Otkopčao je pojas za mač i bacio ga na škrinju, ali to nije bio čin bijesa, pomislila je, već čin umora i pomirenosti sa sudbinom. »Whittington je izgubljen - zasad.«

»Henrik vam neće pomoći?« Brunin se gorko nasmijao. »Ne bi vjerovala kroz kakve smo vatrene obruče morali

skakati, poput pasa kakvog zabavljača.« Sagnuo se kako bi svukao verižni oklop preko glave. Dok ga je Hawise stavljala na škrinju, skupa s njegovim pojasom za mač, Brunin je skinuo odjeću i ušao u kadu. Začula je njegov uzdah.

»Je li prevruća?« »Savršena je«, odvratio je, zatvorivši oči. »To je jedna od stvari o kojima sam

sanjao... onda kada me ne bi proganjale noćne more.« Hawise se sagnula da pokupi njegovu odjeću s poda. Košulja je bila poderana na

jednom mjestu i trebat će je zašiti kad se opere. Suzdržala se od toga da ga dalje ispituje,

224

a to joj nije došlo instinktivno, već se prisilila da šuti. Pustila je Brunina da govori kad on bude htio.

Brunin je zagrabio vode u dlanove i umio lice, a potom se zagledao u Hawise kroz tamne trepavice, slijepljene od kapljica vode. »Kralj nije htio započinjati još jedan sukob s Velšanima, koji bi doveo do novih nemira duž granice. Dao je Whittington Rogeru i Jonasu de Powysu koji polažu pravo na njega, a mojem je ocu dodijelio vlastelinstvo u Gloucestershireu.« Ton mu je bio bezizražajan.

Hawise je zurila u njega. »Ne može to učiniti!« »Može, zato što je kralj. To je isti sukob kao i onaj između tvog oca i Gilberta de

Lacyja, ali blaži. Dvojica polažu pravo na dvorac, a Henrik je, barem zasad, odlučio da će Whittington preuzeti braća Powys.«

»Ali to nije pošteno!« povikala je Hawise. »To smo i mi rekli, i to daleko silovitijim riječima.« Opet je zalio lice vodom i obrisao

se dlanovima. »I što je rekao?« »Rekao je da je uvijek teško glumiti Salomona... i da je na stotine takvih sporova, a

svi čekaju razrješenje nakon ovih ratova u proteklih pedeset godina. Braća Powys su mu korisna zato što imaju veze na obje strane i tečno govore velški. Stoga je spreman da udovolji njihovim zahtjevima. Iorwerth Goch će prepustiti dvorac braći Powys, a u međuvremenu će nam Henrik nadoknaditi s jednim od svojih posjeda.«

»I to je to? Zauvijek gubite Whittington?« Hawise je kleknula pored kade i stala žestoko ribati Bruninova leđa krpicom, istresajući svu svoju zlovolju i uzmemirenost na taj način.

»Ne«, odgovorio je Brunin, stisnuvši zube od bola i okrenuvši se prema njoj da joj oduzme krpicu i sapun, prije nego što ga živog odere. »Još uvijek se možemo žaliti kralju i zahtijevati zemlju natrag, ali zasada vrijedi ona tko uzme, njegovo'.« Hawise je zaustila da nešto kaže, no Brunin je odmahnuo glavom. »Velšani su nas pregazili. Gledali smo u drugom smjeru, a zapravo smo trebali čuvati vlastite zidine. Henrik je dao Whittington drugim tražiteljima kao opomenu svima nama, ali i zbog toga što mu odgovara da dvorac drže ljudi velške krvi, ali engleske pripadnosti.«

»Ali vi ste gledali u drugom smjeru zato što ste se morali odazvati na njegov poziv.« Brunin je slegnuo ramenima. »Nema veze. Svejedno smo imali garnizon u

Whittingtonu i odgovornost je bila naša.« »A ako doista vrijedi ›tko uzme, njegovo ‹, znači li to da ćete vratiti dvorac?« Neko je vrijeme šutio, a Hawise se premišljala hoće li mu ponoviti pitanje ili će

pustiti to na miru. »Da«, rekao je tiho. »Vratit ćemo ga, koliko god vremena trebalo proći. Ime FitzWarinovo neće biti zaboravljeno u Whittingtonu.« Stisnuo je zube, a Hawise je vidjela kako mu se napinju mišići na vratu i ramenima. Ako ga dosad već nije uhvatila glavobolja, ščepat će ga vrlo brzo, i bit će strašna.

Hawise mu je uzela krpicu iz ruke, a ovaj je put bila pažljiva, a dodir joj je bio nježan. Ubrzo se opustio, a kada su mu se mišići opet napeli, to je bilo zbog posve drugog razloga. U trenutcima koji su slijedili, njihovo je dodirivanje bilo važnije od Whittingtona.

Marion je krajičkom oka gledala kako Brunin hvata Hawise oko struka, privlači je k sebi i njuška joj vrat. Hawise se smijala, uputila mu tajnovit pogled i lagano ga bokovima gurnula, a zatim se izvukla iz njegova zagrijala i nastavila spremati čistu odjeću za put.

225

Nisu se prestajali pipkati, pomislila je Marion s gorčinom. To je bilo skandalozno, bez obzira na to što su vjenčani. U njoj je plamtio osjećaj koji bi sama opisala kao mješavinu ljubomore i straha da nikad neće imati to što oni imaju. Hawise i Brunin su se spremali za posjet FitzWarinovim posjedima diljem zemlje, a na povratku će obići posjede koje je Hawise donijela u brak kao miraz. Marion je bilo drago što odlaze. Činilo joj se da se njihov smijeh zavukao u kuteve svake odaje u dvorcu, a odjekivao bi joj u glavi čak i kad bi prstima začepila uši. Noću, dok bi ležala u postelji, znala je da su u susjednom tornju njih dvoje zajedno u krevetu. Mogla je osjetiti miris znoja njihovih tijela dok su klizila jedno uz drugo, čuti zvukove užitka koje ispuštaju. Pržila ju je vrućina koju je isijavala njihova požuda; zbog toga ne bi po cijele noći mogla zaspati. Bilo je kao da joj vatreni jezičci prodiru u krv i cijelu je pustoše. Između bedara je osjećala težinu i bol od neprekidne čežnje. Misli su joj bile nemirne, grozničave, a ime Ernalta de Lyslea plesalo joj je na usnama dok bi drhtavim prstima držala svoju krunicu i izgovarala onoliko molitava koliko je na njoj bisera. Prizivala je njegov lik i zamišljala ga kako leži pokraj nje u postelji. Rekao bi joj koliko je lijepa. Milovao bi je i grlio, a ona bi zavukla prste u njegovu zlaćanu kosu i privukla ga bliže k sebi i stopili bi se u jedno.

Svake bi noći usnula s takvim prizorima vedrine i svjetlosti, a budila bi se u mrklome mraku, u noćnim morama prepunim krvi. Katkad bi to bila vjenčana plahta, umrljana crvenim dokazom razdjevičenja. Katkad je krvavih plahti bilo mnoštvo; bile bi svezane u dugačko uže, a nalikovale bi pupčanoj vrpci koja visi s prozora tornja na mjesečini, s čijeg kraja kaplje krv na travu obasjanu mjesečevom svjetlošću... A katkad bi sanjala da joj Ernalt zabija nož u trbuh i probudila bi se uz vrisak, hvatajući se za trbuh, i u tom bi joj se trenu pričinilo da vidi Ernalta, leži pokraj nje sav u krvi, a skamenjene plave oči zure u vječnost.

Joscelin i Sybilla su se također spremali na put; već su odavno trebali obići svoja ostala imanja. Očekivali su da će Marion poći s njima, ali ona nije imala ni najmanju namjeru otputovati. Znala je da je Joscelin planira smjestiti u samostan negdje usput i odlučila je da im neće dopustiti da je zatvore.

Hawise je zatvorila škrinju i otišla u susjednu odaju da potraži majku. Marion je ubrzo začula kako razgovaraju i bezbrižno se smiju. Osjećala se isključeno i jadno. Brunin je došetao do prozora i zagledao se van. Jednom se rukom oslonio na prozorsku klupicu, a drugom se držao za svoj pojas. Opazila je ožiljak koji se protezao od mjesta gdje su mu započinjali prsti do zapešća. Još je bio svjež, onako ružičastocrven, i otkrivao je gdje su bili šavovi. Marion je zamislila kako te ruke diraju Hawiseino tijelo. Odmah se posramila i spustila pogled. No to nije bilo dovoljno brzo jer se Brunin okrenuo i pogledao je svojim pronicljivim, tamnim očima.

Ljutito je isturila donju usnicu. »Svi me okrivljavaju, ali krivnja nije moja.« »Ali je izbor bio tvoj... A ako gospodar Joscelin odluči da te pošalje u samostan, radije

nego da te drži pod svojim krovom, izbor je njegov.« Pogledao ju je u oči. »Ti ionako nisi sretna ovdje, nije li tako?«

Marion je zurila u svoje ruke. »Nekoć sam se htjela udati za tebe«, rekla je. »Ali drago mi je da nisam i sretnija sam nego što misliš.«

Brunin je napravio ironičnu grimasu. »Da, to je sigurno«, odvratio je. Nekoliko je sekundi oklijevao i činilo se da će još nešto reći, ali je odustao, kao da nema snage. Lagano je odmahnuo glavom i izišao iz odaje. Začula ga je kako razgovara s Hawise, a glas mu je izgubio oprezan ton te je poprimio vedrije, mekše boje. Na trenutak joj se pred očima pojavio prizor iz djetinjstva; vidjela je sebe, Brunina i Hawise kako se igraju

226

u dvorištu. Zabljesnulo ju je sjećanje na vlastiti smijeh. Tada je bila sretna, ali uspomena na sreću sada je bila tek izblijedjela jeka.

U dvorištu se oglasio rog, što je bio znak da je večera gotova, i u odaju je ušao štitonoša kako bi najavio da će jelo uskoro biti posluženo. Marion nije bila gladna, ali je pošla za ostalima u glavnu dvoranu. Neka ih zavara njezina pasivnost. Sad mora biti lukava.

Čim je ušla u dvoranu, zapahnuo ju je miris kruha, luka i mesa i došlo joj je da povrati. Na kraju dvorane stajala su dva pomoćna stola na kojima je bila hrana za putnike i manje važne goste. Ondje je sjedio čovjek prosto odjeven, poput kakva trgovca, a dok je ona prolazila pokraj njega, podignuo je pogled prema njoj. Bila je zaprepaštena, čak uvrijeđena, što se čovjek njegova staleža usuđuje gledati u nju, umjesto da spusti pogled... sve dok čovjek nije namjerno dodirnuo kopču svog ogrtača. Raskolačila je oči kad je shvatila da je to Ernaltov broš i srce joj je zapelo u grlu. Nekako se prisilila da nastavi hodati i uspjela je sjesti na svoje mjesto za povišenim stolom a da ne skrene pozornost na sebe. No nije mogla spriječiti drhtanje svojih ruku dok je kidala kruh i solila svoj janjeći gulaš. Njezina pratnja tijekom večere bio je jedan od Joscelinovih štitonoša. Srećom, imao je nezasitan apetit adolescenta koji još raste i razvija se i premda ju je posluživao i vodio računa o njoj, njegova je ljubaznost bila čista formalnost i više ga je zanimala hrana nego ona. Marion je svako toliko kradom pogledavala prema dnu dvorane i provjeravala je li onaj putnik još ondje. Jeo je s užitkom i razgovarao s ljudima koji su sjedili pokraj njega, kao da nikad nije pogledao u nju i kao da joj nije pokazao Ernaltov broš. Ali čekao je. Isto kao što je i ona čekala.

Kad je večera završila, Marion je promrmljala kako se mora prošetati jer joj je večera teško pala, uz objašnjenje da će joj ubrzo biti dobro, te izišla. Šetala je stazama dvorišta, praveći se opuštenom, premda joj se srce divlje udaralo, a ruke su joj se toliko znojile da ih je neprestano morala brisati. S Whitcliffea je puhao leden povjetarac. Poželjela je da je ponijela ogrtač jer joj se hladnoća zavlačila pod ruke.

Sustigao ju je ispred jednog od spremišta u dvorištu. Kratko se osvrnuvši oko sebe, povukao ju je u zaklon drvenog zida.

»Gospođice Marion«, rekao je. Imao je sitne oči, tamne gotovo kao Bruninove, no kosa mu je bila žućkastosive boje, poput starog runa. Umjesto mača, o pojasu mu je visio golem bodež, a odjeća je govorila da je imućnijeg statusa.

Marion se bojažljivo ogledavala. »Imate poruku za mene?« Otvorio je dlan i pokazao joj broš. »Gospodar Ernalt vam šalje ovo kao zalog svoje

vjernosti i moli vas da mu kažete kad je sigurno za njega da dođe po vas.« Uzela je broš i stisnula ga u svom dlanu, osjećajući toplinu muškarčeva dlana i

tvrdoću zlata. Ernalt je održao riječ. Nije zaboravio. Obuzela ju je takva radost da joj je izazvala mučninu, gotovo jednaku onoj koju je maloprije osjećala od silne boli i jada. »Gospa i gospodar odlaze u posjet svojim posjedima u Devon«, rekla je drhteći, »i hoće da idem s njima.«

»Kad?« »Uskoro. Za dva dana, čini mi se.« Proučavala mu je lice i preplavila ju je tjeskoba.

»Žele me strpati u samostan.« Muškarac se zamislio. »Dva dana...« Marion ga je usplahireno pogledala. »Možete me odvesti k njemu.« »Ne, gospođice, nije mi tako rečeno. Uostalom, odveć je opasno.«

227

»Nimalo opasnije nego da on dolazi ovamo po mene«, rekla je, mršteći se zbunjeno. »Štoviše, čak je i manje opasno.«

Pogledao je u njezinu ruku koja je stiskala Ernaltov broš. »Taj vam broš pokazuje da vas gospodin Ernalt neizmjerno voli, no morate znati da on ima i neke ambicije. On želi da postanete gospodarica golemog dvorca. Želi vas odjenuti u svilu i ponašati se prema vama kao prema kraljici.«

Marion se nasmiješila od zadovoljstva koje su joj pričinjale te riječi, ali tada je rakolačila oči, shvativši njihovo dublje značenje. »Ludlow...«, rekla je. »On hoće Ludlow.«

»Samo zato da vam može osigurati budućnost. Žena Gilberta de Lacyja bit će gospodarica dvorca, dakako, ali vi ćete biti gospodarica odaja i njezina zamjenica. Vi biste imali svoje odaje, a gospodar Ernalt će biti čuvar dvorca.« Glas mu je postajao sve mekši i uvjerljiviji. »Dok ne bude Joscelina de Dinana i njegove obitelji, bit će puno lakše zauzeti dvorac i neće biti krvoprolića. Ali trebamo nekoga unutra da nam pomogne.«

Marion je nervozno odmahnula glavom. »Pomogli ste gospodarima Gilbertu i Ernaltu da pobjegnu. Ako im opet ne

pomognete, vaša će jedina nagrada biti zatvaranje u samostan. Odradite li svoj dio posla, primit ćete neizmjernu zahvalnost i poštovanje... i imati svoju ljubav do kraja života. Vi ste odani njemu, a ne drugima, zar ne?«

Prikazana tim riječima, istina je bila neosporiva. Stisnuta grla Marion je upitala. »Što moram učiniti?«

Kad je muškarac otišao, Marion je požurila u ženske odaje. Nije se morala pretvarati da joj je loše, jer joj je u želucu bilo toliko mučno od tjeskobe da je nekokoliko puta povratila. Nitko je nije ispitivao kad je pošla u svoju postelju. Gospa Sybilla joj je donijela hladni oblog za čelo, promrmljala umirujuće riječi i pustila je da leži u miru. Marion je zurila u oslikani strop. Odluka je bila donesena; put je bio odabran. Samostan, molitve i kajanje do kraja života ili Ernalt i Ludlow. Zapravo i nije imala izbora.

228

31

Imanje Alveston je prije stotinu godina pripadalo engleskom kralju Haroldu. Posjed je bio velik kao i Alberbury, ali ondje nije bilo dvorca. Naime, Alveston se nalazio dovoljno daleko od Walesa te nikad nije bio predmet spora i sukoba tijekom razornoga građanskog rata u Engleskoj. Premda je mjesto bilo mirno i zavučeno, nipošto ga se ne bi moglo nazvati žabokrečinom. Zemlja je bila plodna, a selo Tockington, sa svojim bogatim mlinom, također je bilo dio imovine.

»Ovo je uvreda«, mrmljala je Mellette koračajući kućom, nalazeći svugdje mane. »Ako kralj misli da ćemo se zadovoljiti ovom mišjom rupom, grdno se vara. Zar smo se sve ove godine borili za njega da bi nas ovako nagradio?« Pokazala je prstom na rupice u drvenoj klupi koju su izjeli crvi te je gadljivo stopalima pipkala rogožinu koja se pritom trusila i rojila sitnim mušicama.

Hawise je te nedostatke pripisala samo lošem upravljanju. Posjed se ne bi mogao nazvati palačom, pa čak ni dvorcem, no ispod slojeva zanemarenog naziralo se vrlo ugodno mjesto. Ali, naravno, to nije bio Whittington pa je razumjela zašto je povrijeđeno Melletteino dostojanstvo.

»To nije uvreda«, promuklo je procijedio FitzWarin, a glas mu nije bio takav samo zbog nadraženosti pluća. Naime, njegov se kašalj vratio zajedno s prvim jesenskim kišama, i unatoč tome što je pio čajeve od kadulje i kamilice i što je oko vrata nosio privjesak svetog Antuna, nije ga napuštao. »To je mito koje bi nas trebalo ušutkati dok se ne slegne prašina. Obratit ćemo se kraljevskom dvoru i tražit ćemo da nam se vrati Whittington.«

»Hm, a tko će imati zadnju riječ, ako ne kralj?« zajedljivo će Mellette, nimalo umirena FitzWarinovim riječima.

»Henrik će biti pravedan prema nama«, odvratio je FitzWarin i stisnuo zube - je li to bilo zbog teme razgovora ili zbog Melletteina zanovijetanja, nije se znalo.

»A ova je straćara puna crva dokaz njegove pravednosti?« Hawise je uzdahnula, prisjetivši se te prepirke između FitzWarina i Mellette, a bila je

to jedna od brojnih. Pogledala je u Brunina. Otišli su jahati u zlatno jesensko poslijepodne, dijelom kako bi istražili nove posjede, a dijelom kako bi pobjegli od Melletteina ugnjetavanja. Stara je uvijek bila svadljiva i bilo ju je teško zadovoljiti, no u posljednje je vrijeme njezino ponašanje postalo nepodnošljivo. Hawise je osjećala olakšanje što će ubrzo ona i Brunin napustiti posjede FitzWarinovih i pridružiti se njezinim roditeljima na imanju Hartland u Devonu. Znala se nositi s Bruninovom obitelji, ali bilo joj je strašno naporno činiti to cijelo vrijeme. Brunin nije puno govorio, ali Hawise ga je dovoljno dobro poznavala da vidi njegovo suzdržavanje i povlačenje u sebe... ali i još nešto, što ju je podsjetilo na tihog, tamnookog dječaka koji je tek stigao u Ludlow, opreznog i ranjivog poput divlje životinje stjerane u kut. Prisutnost njegove bake nadvijala se nad njim poput tamne sjene. I kako je Melletteino ponašanje postajalo sve gore, tako je posljednjih dana ta sjena samo rasla.

Pratili su tragove jelena koji su vodili kroz šumu koja je dijelila selo i rijeku. Puhao je slabašan povjetarac i ta su sitna kretanja u zraku činila da se lišće, nalik na zelenkasto perje prošarano zlatom, u kružnim pokretima spušta na zemlju.

»Ovo je baš neobično«, rekao je Brunin. »Što je neobično?« Hawise se nasmiješila.

229

»Ovo. Jahanje šumom samo s tobom i uživanje u tišini. Obično sam okružen naoružanim ljudima, a jašemo tako blizu da nam se mačevi gotovo dodiruju.«

»Ali svejedno se ne možeš otarastiti navike da neprestano promatraš i osluškuješ, zar ne?« I ona je pogledala oko sebe, pokušavajući zamisliti kako je to kad te zaskoče iz zasjede. Naježila se na tu pomisao.

»Ne.« Brunin se i dalje smiješio, ali oči su mu bile ozbiljne. Hawise je opazila kako je pogledao u zacijeljeli ožiljak na svojoj desnoj ruci.

»Jesi li zadovoljan što je kralj dao tvojoj obitelji ovaj posjed?« »Jesam, pod uvjetom da je to samo privremeno rješenje, a ne trajna zamjena za

Whittington.« Pogledao je u Hawise. »To je sada i tvoja obitelj«, dodao je uz bljedunjav smiješak.

»Znam, ali još se na to privikavam.« »Nije baš ugodno, zar ne?« Zacoktao je kako bi skrenuo Jesterov korak na stazu koja

se odvajala od glavne. Hawise je imala na umu nekoliko različitih odgovora, sve odreda diplomatska, ali

nije ništa rekla. Između nje i Brunina mora vladati iskrenost. »Nije«, priznala je. »Ali mogu to podnijeti.«

Brunin je ispustio zvuk koji se mogao dvojako protumačiti; nije se znalo je li mu Hawisein odgovor bio zabavan ili ga ja primio s gorčinom.

»Znam koliko je obitelj FitzWarin snažna i čast mi je što sam njezin dio.« Brunin joj je dobacio ciničan smiješak. »Onda moram biti zadovoljan tvojom čašću i

ponosom, umjesto da te ispitujem o sreći.« »To vrijedi za Ludlow«, rekla je. »Od kojeg ti je obećana polovica. Ja sam sada

FitzWarinova žena, ali, prema istom zakonu, ti si sad de Dinanov sin. Uz Božju volju, kad nam rodim djecu, ona će naslijediti ponos od obiju strana.«

»Uz Božju pomoć, hoćeš reći«, rekao je Brunin i nasmiješio se, a potom se uozbiljio i pogledao u Hawise. Ona je stavila ruku na trbuh. Vidjevši njegov pogled, brzo je opet primila uzde.

»Još je prerano da bi se išta znalo«, rekla je grubo. »Doista prerano.« Mjesečnica joj je kasnila, ali tek pet dana. Krvarenje joj je obično dolazilo redovito i uglavnom se mogla ravnati prema mjesečevim mjenama, no kašnjenje ili izostanak mjesečnice ne znači nužno trudnoću. Mellette se motala oko košara s prljavim rubljem kao mačka oko mišje rupe, čekajući znakove mjesečnog krvarenja, a pogled joj je sa svakim novim jutrom bivao sve oštriji i sjajniji.

Brunin nije ništa rekao, samo je potapšao konja po vratu da razbije trenutačnu nelagodu koja se stvorila između njega i Hawise.

Stigli su do malenog, praznog skloništa usred šume; činilo se da je to povremeno obitavalište kakvog čuvara stoke ili šumara. U blizini je stajala hrpa uredno posloženih drva i grančica za potpalu te ostatci pepela u kojem su bile razbacane zečje kosti. Brunin i Hawise se nisu ondje zadržavali, samo su zapamtili to mjesto i nastavili jahati kroz drveće sve dok nisu došli do ruba sela.

Do njihovih je ušiju sada dopirale tupo i ritmično udaranje. Hawise se napregnula da čuje. »Glazba«, rekla je, a lice joj se razvedrilo od znatiželje. Hladnim jesenskim zrakom širio se miris pečene svinjetine. Netko se grohotom nasmijao, očito želuca punog piva. »Koliko znam, danas nije svetak.«

230

Izašli su iz šume i ušli u selo. Ispred nekoliko kuća gorjele su vatrice s kojih se uzdizao dim. Nad vatrama su visjeli kodovi, a u njima se krčkala hrana. Činilo se da su svi stanovnici Tockingtona izišli ispred svojih kuća. I ne samo oni, pomislila je Hawise prebrojivši kuće i usporedivši taj broj s brojem ljudi koji su stajali vani. Ili imaju goste, ili su ovdašnji žitelji doista plodni. Ispred jedne od bogatijih kuća bila je uzdubljena rupa za malo veći oganj gdje se na ražnju vrtjelo prase i janje. U blizini je bio stol nakrcan glinenim vrčevima i posudama, za kojim su stajale dvije žene te posluživale kruh i pivo. Posvuda su ciktala i trčkarala djeca; igrala su se lovice i gurala se između odraslih koji su stajali u grupicama i razgovarali, pijuckajući svoje pivo iz golemih glinenih vrčeva dok su drugi plesali zvuke živahne glazbe. U središtu plesnoga kruga bio je mladi par: muškarac odjeven u zelenu tuniku i žena u haljini boje lavande. Oboje su u kosi imali vijence spletene od lišća i bobica, a djevojčini smeđi uvojci padali su sve do struka.

»To je vjenčanje«, rekla je Hawise i oči su joj zasjale. Lagano je petama podbola svoju kobilu. »Kako zgodan trenutak da im se predstavimo.« Pogledala je u Brunina. »Imaš li što srebrnjaka u svojoj kesi?«

Brunin se nasmijao. »Otac me upozorio da čovjek ženidbom dobiva rupe na kesi.« Hawise mu je uputila prijekoran pogled. »Ako ne želiš darivati mladenku, to je tvoja

stvar, ali već su nas vidjeli i prekasno je da pobjegnemo natrag u šumu.« »Rado ću darivati mladenku«, rekao je. »Pod uvjetom da dobijem nagradu.« »Kakvu nagradu?« Tajnovito joj se nasmiješio. »Nešto zauzvrat«, promrmljao je, a potom se okrenuo

prema seoskim glavarima koji su im se približavali da ih pozdrave. Marion je stajala na zidinama tornja Pendover. Noć je bila mračna, s povremenim

naletima kiše iz olujnog vjetra. Nesvjesno se igrala Ernaltovim prstenom. Noćas ga nije skrivala ispod potkošulje. Nosila bi ga na prstenjaku, ali joj je bio preširok. Ogrtač je pričvrstila Ernaltovim brošem.

Joscelin i Sybilla su otišli bez nje jer su procijenili da nije zdrava za putovanje. Jednim je dijelom hinila bolest, no uzbuđenje i zabrinutost doista su uznemirili njezin želudac pa je tako mogla dati vrlo slikovit i uvjerljiv razlog da ne pođe na put. Ipak, Joscelin nije odustajao od samostana. Začula ga je kako govori Sybilli da će to riješiti čim se vrate u Ludlow.

Marion je napravila nekoliko koraka šetnicom. Nije mogla vidjeti stražara, ali mogla je čuti zvuk njegovih čizama kako se udaljava od nje. Hodao je prema drugom tornju. Nagnula se preko grudobrana i naprezala se da nešto čuje, toliko da je mislila kako će joj uši prokrvariti. Tri je puta dolazio Ernaltov glasnik i tri je puta davale informacije: o položaju stražara, o njihovom broju, o vojnicima koji su ostali u dvorcu. Izmjerila je udaljenost između grudobrana i da. Sad joj bila zadnja šansa da odustane od nagodbe koju je sklopila.

Učinilo joj se da čuje zvižduk. Srce joj je zakucalo brže. Opet se nagnula i pogledala dolje, ali nije ništa vidjela. Opet je začula zvižduk, ali ovaj put glasnije. Zagrizavši donju usnicu, izvadila je klupko užeta što ga je donijela iz dnevne odaje. Nakon trenutka oklijevanja, dvaput je omotala jedan kraj užeta oko ruke i bacila klupko preko zida. Osjetila je kako se olabavilo, a potom naglo istegnulo kad ga je netko uhvatio u podnožju tornja. Dva trzaja dala su joj znak da je zadatak u podnožju obavljen pa je stala podizati

231

debelo uže. Činilo joj se da to traje cijelu vječnost i premda je znala da se stražar još neće vratiti, silno se bojala da će biti uhvaćena na djelu.

Konačno je opazila teret pričvršćen za uže: ljestve spletene od komada kože. Bile su lagane i tanke, ali ipak dovoljno čvrste da se njima može penjati. Marion je povukla ljestve na grudobran i pričvrstila ih za usjek na kruništu. Odvezala je uže s ljestava i ponovno ga smotala u klupko, a potom ga opet bacila dolje, kao znak da je sve spremno.

Tanašne ljestve su se lagano zanjihale, opterećene muškarčevom težinom. Marion je uznemireno pogledala u čvorove. Što ako ih nije dovoljno čvrsto svezala i on padne i ubije se? Očiju raskolačenih od straha, gledala je kako se koža rasteže, ali čvorovi su bili snažni i nakon nekog vremena, koje se činilo poput vječnosti, premda nije moglo biti dulje od nekoliko minuta, ugledala je Ernalta kako se hvata rukama za rub i prebacuje se preko zida na grudobran. Bio je vrlo zadihan jer je na sebi imao oklop. Mač mu je bio obješen o remen na leđima.

»Odlično si to izvela, ljubavi«, rekao je uz divlji smijeh. Zagrlio ju je jednom rukom i žestoko poljubio u usta, a Marion je gotovo ostala bez daha i zadrhtala. »Zaista odlično!« Okrenuo se, triput potegnuo ljestve i opet je poljubio. Posjednički je prelazio rukom po njezinom tijelu, kao da gladi slabine svog omiljenog lovačkog pas.

Lice joj se ozarilo radošću zbog njegove pohvale. »Zadovoljan si, dakle?« »Više nego zadovoljan. Nisi zaboravila ostalo, ljubavi?« Bacio je kratak pogled

prema šetnici. »Nisam. Vrata u odaje su otvorena, sve sluškinje spavaju.« Kimnuo je glavom. »Odi k njima«, rekao je. »Nemoj izlaziti i čekaj da dođem po

tebe.« »A što ćeš...« Ernalt je prislonio prste na njezina usta. »Bit će najbolje da ne postavljaš pitanja,

ljubavi. Ono što oko ne vidi, srcu nije teško - ili tako barem govore. Brzo, idi... moja draga.« Još ju je jednom poljubio.

Marion se požurila u ženske odaje, ponesena valom različitih emocija koje su bile toliko snažne da gotovo nije bila pri sebi kad ju je jedna od glavnih sluškinja, gospoda Aude, oštro upitala gdje je bila.

»M-malo sam izišla na zrak«, mucala je Marion, zažarenih obraza. »Nitko nije rekao da se to ne smije.«

Aude ju je gledala s neodobravanjem. »Istina, ali noćni zrak potiče zle tjelesne sokove, a vi zbog bolesti niste mogli poći na put s gospodarom i gospodaricom.«

»Noćni mi zrak nije nimalo naštetio i sad sam ovdje«, odvratila je Marion spuštena pogleda i umilna glasa. Pošla je prema svojoj postelji, ali na svojim je leđima osjećala prodorni pogled stare sluškinje.

»Kad se gospa Sybilla vrati, moja će dužnosti biti da joj sve kažem«, rekla je Aude prijekornim tonom.

»Imat ću na umu da ste toliko savjesni«, odvratila je Marion. Morala se suzdržati da ne doda kako se gospa Sybilla nikad neće vratiti i da će Aude uskoro morati odgovarati gospi Marion.

Kad se konačno našla u sigurnosti svoje malene odaje, sjela je na postelju i kratila vrijeme namotavajući konac za vezenje oko prstena što joj ga je dao Ernalt. Suzila je

232

njegov promjer tako da joj je sada lijepo pristajao na prstenjak. Uskoro. Uskoro će biti mladenka i velika dama.

Ernaltovi ljudi, koji su čekali skriveni pored rijeke, jedan po jedan penjali su se

ljestvama. Njihovo je disanje odjekivalo u tišini, a oružje je tiho zveckalo sa svakim novim korakom na prečki. Kad su se vojnici uspeli na grudobran, Ernalt ih je usmjerio prema odaji na gornjem katu gdje su spavale žene. Na stubištu se začulo vrištanje koje je naglo utihnulo, na što Ernalt slatko nasmijao. Dobra je pljuska uvijek učinkovita, iako se nadao da to nije bila Marion. Ubrzo će i ona vrištati, pomislio je, ali zbog posve drugih razloga.

Kad su se i posljednji vojnici uspeli preko kruništa i dospjeli na šetnicu, Ernalt je začuo kako se vraća stražar. Čovjek je vrlo loše pjevušio ljubavne stihove Bird on a briar, s lanternom u jednoj ruci i kopljem prislonjenim na rame. Kad je njegova lanterna osvijetlila vojnike, oči su mu se raskolačile. Imao je vremena tek za jedan povik prije nego što mu je Ernalt zario nož u grlo. Pao je na drveni pod šetnice, a njegova je krv pošpricala zid kruništa poput crvene kiše.

»Nikad nisam volio tu pjesmu«, rekao je Ernalt. Ostaviši tijelo da se koprca u samrtnim mukama, poveo je vojnike u toranj. Pogledao je u vrata ženskih odaja, ispred kojih je stajao jedan od njegovih vojnika. »Sve je u redu, gospodaru«, rekao je s osmijehom. »Stara vješturača napala nas je svojom kudjeljom, ali obračunali smo se s njom.«

»Ne zaboravite što sam vam rekao«, upozorio ih je Ernalt upirući kažiprstom. »Ne smijete ni pipnuti Marion de la Bruere.«

»Da, gospodaru.« Ernalt je kratko kimnuo glavom i pošao dalje. Bilo je još mnogo posla prije nego što

Ludlow konačno bude njihov. Ernaltovi su se ljudi šuljali stazom što je vodila od tornja Pendover, iza kapelice.

Zauvijek su ušutkali još jednog stražara. U tornju pokraj glavnog ulaza vojnici koji nisu bili na dužnosti igrali su se kockicama i pijuckali vino. Nisu ništa primjećivali sve dok se uljezi nisu pojavili poput sjena, mračnijih od mraka koji se u trenu obrušio na njih.

U cijelom se dvorcu zbivalo isto. Svaki je toranj napadnut, a svatko tko se unutra zatekao, žensko ili muško, proboden je mačem. Žene koje nisu bile u ženskim odajama potjerane su u staje gdje ih su ih čuvali Ernaltovi stražari. S okrvavljenom oštricom u ruci, Ernalt je potrčao prema stražnjem ulazu u dvorac koji je gledao na rijeku. Ondje se nekoliko Joscelinovih vojnika odupiralo napadu, no bilo ih je premalo i bili su odveć izbezumljeni da bi se mogli vješto boriti. Nije trebalo dugo da ih se nadjača i ubije, čak i one koji su preklinjali za milost.

Kad je pao i posljednji, Ernalt je dvojici svojih vojnika dao znak da otkračunaju vrata i otvore ih da mogu ući de Lacyjevi ljudi, koji se pritajili u šumi ponad Whitcliffea.

Na katu, u ženskim odajama, Marion je zurila u tijelo gospode Aude. Kad su de

Lacyjevi vojnici maloprije nasrnuli unutra, Aude je stala vrištati punim plućima. Jedan od pobočnika je krenuo prema njoj da je ušutka, ali budalasta ga je starica napala kudjeljom, mašući njome kao da je koplje. Pobočnik se sagnuo kako bi izbjegao njezin udarac, iznenađen, a potom se nasmijao, uspravio se i snažno udario Aude u glavu. Pala je poput zaklane svinje u vrijeme svinjokolja. Noge su joj se koprcale na rogožini; krv joj je tekla

233

iz nosa i desnog uha. Pobočnik je zaprijetio ostalim ženama da se ne miču, da ne bi bilo još nevolja.

»Nemojte misliti da bih poštedio ijednu od vas«, prosiktao je. »Budite mirne i ništa vam se neće dogoditi. Pokušate li išta, shvatit ćete koliko je brza bila njezina smrt. Gospodar Gilbert će vam se obratiti kad bude imao vremena za vas.« Uputio je ženama još jedan pogled upozorenja i izišao, snažno zalupivši vrata.

Jehane, sluškinja koja je bila vrlo bliska s Aude, kleknula je pokraj njezina tijela. »Mrtva je«, rekla je preneraženim šapatom.

Marion je nervozno trljala dlanove. Bili su skliski od hladnog znoja. Ernaltov zlatni prsten sjao je na njezinom prstenjaku i davao joj hrabrost. »Nije ih smjela izazivati«, rekla je drhtavim glasom.

Jehane ju je oštro pogledala i dohvatila deku da pokrije Audeino tijelo. Mlada crnokosa sluškinja otvorila je prozorske kapke i provirila van. »Neka nam

Bog pomogne!« zajecala je i prekrižila se. Marion je požurila k prozoru i, odgurnuvši djevojku ustranu, zurila u mračne sjene

što su se kretale dvorištem. Uljezi se više nisu šuljali; neki su čak nosili baklje. Udarci čelika o čelik parali su noćni zrak i nakratko je u dvorištu ugledala bijele iskrice - jedan se Joscelinov vojnik borio za život, ali ga je izgubio. »Gilbert de Lacy je došao po Ludlow«, rekla je bezizražajnim glasom.

»Što? Kako se to moglo dogoditi?« upitala je Jehane. Marion joj nije odgovorila. Iz pravca ulaznih vrata dvorca začulo se glasno klicanje.

Poslije nekoliko trenutaka dvorište je gorjelo. Netko je zapalio kolibicu koja je služila kao spremište i plameni su jezici sunuli uvis. Prema prozorima su se uzdizali oblaci gustog sivog dima, a u njima su se gušili krici, povici i molbe za milost. Marion je brzo zatvorila prozor i pošla sjesti na klupu na drugoj strani odaje, dalje od ostalih žena. Ernalt je došao po nju i ništa drugo nije važno.

Činilo joj se da sjedi ondje beskrajno dugo. Ljuljala se naprijed-natrag i trljala blistavi prsten što joj ga je on dao, čekajući ga. Svijeće su dogorjele, ali nakon onoga što se dogodilo Aude, nijedna se žena nije usudila donijeti nove, niti su imale hrabrosti donijeti vode sa zdenca. Više nitko nije spavao. Druge su sluškinje klečale pokraj Audeina tijela, bdjele i izgovarale molitve, iako su imale samo dvije svijeće. Slušajući njihovo mrmorenje, i Marion je izgovorila molitvu, ali ne za Audeinu dušu.

Netom prije zore, Marion je začula glasove u predsoblju, prigušene škripanjem hrastovog poda. Trenutak poslije otvorila su se vrata i u odaju je ušao Ernalt, držeći baklju.

»Dođi«, rekao joj je i ispružio ruku. Marion je zamišljala kako će poći s njim prepuna dostojanstva i sa stilom, ali sad su

joj se ti ispruženi prsti činili poput užeta za spašavanje. Čim je prošla pokraj Audeina tijela, potrčala je. Ernalt ju je zgrabio za ruku i privukao k sebi, držeći i dalje baklju u drugoj ruci. Blistavi mu je plamen osvijetlio lice umrljano krvlju. Pored oka je imao dugačku ogrebotinu iz koje je kapala krv.

Lice mu se izvilo u zlokoban osmijeh dok je proučavao žene. »Moje dame, dvorac je sada u posjedu svojega pravog gospodara, Gilberta de Lacyja. Njegov se barjak vije s grudobrana, a njegovi vojnici čuvaju zidine. Oni koji su odani Sybilli Talbot imaju dopuštenje da u zoru odu iz grada. Oni koji žele ostati i služiti gospodara Gilberta i njegovu ženu, neka slobodno ostanu.«

234

Žene su prestravljeno zurile u njega, bez ijedne riječi. Jedna je tiho zajecala, ali je brzo prigušda taj zvuk dlanom. U tom je trenu Jehane skupila hrabrost i progovorila. »A što s ovom gospodom? Trebala bi imati dostojanstven pokop, a kukavica koja ju je ubila treba za to odgovarati... ili nemate nikakva srama?«

»Pokopat ćemo je«, rekao je Ernalt. »I ne morate strahovati da će biti usamljena u grobu. Bolje vam je da držite jezik za zubima, da joj se ne biste pridružili. Više nemate posla s mekušcem poput Joscelina de Dinana.«

Jehane je problijedjela i spustila pogled, ostavši i bez posljednjeg zrna hrabrosti. Ernalt je izišao, vodeći Marion za ruku. »Sviđa li ti se koja od njih unutra, slobodno se posluži«, rekao je stražaru, »ali nemoj reći gospodaru Gilbertu da sam ti tako rekao. Znaš već kakvi su njegovi stavovi. Ona crnokosa izgledao kao da će ti pružiti divlji provod, a ona u zelenoj haljini ima usta koja ćeš sigurno htjeti iskoristiti.«

Vojnik se pohlepno oblizao i nacerio. »Kamo idemo?« upitala je Marion dok ju je vodio niz zavojite stube. Nije joj se svidio

razgovor sa stražarom koji je upravo čula. »U našu odaju, kamo drugamo?« Odvukao ju je u dvorište. Miris dima je ovdje bio

mnogo jači. Gorjelo je nekoliko pomoćnih drvenih građevina. Plamen je proždirao cijeli njezin prošli život. »Zašto?« upitala je, osjećajući mučninu od krivnje, straha i kajanja. Ernalt je slegnuo

ramenima. »To je vatra pročišćenja«, rekao je. »Te su kolibice ionako bile trule i unutra nije bilo

ničaga vrijednog. Ovi muškarci vole vidjeti plamen... pomaže im da sagore divljaštvo u sebi.«

Marion je zadrhtala. Ona nije smatrala da vatra pročišćava. Osjećala je kako plameni žar utiskuje žig izdaje na njezinu dušu. Pakao sigurno nije gori od ovoga.

Poveo ju je tratinom pored zdenca, mjesta gdje bi se obično okupljale žene i tračale. Pogled joj je privukao red mrtvih tijela i tamne, bakljama osvijetljene, lokvice krvi. Momak koji je cijepao drva za kuhinje, zurio je u nju izbuljenih očiju, a na grlu mu je zjapila gadna posjeklina. Pokraj njega je ležao Rhys, vojnik koji je dijelom bio Velšanin, a nosio ju je na ramenima dok je bila malena djevojčica, davao joj pčelinje saće i pričao joj priče. Glava mu je pri vrhu bila slijepljena krvlju i nekakvom sluzi. U grlo joj je navrla vruća tekućina i morala je zastati kako bi povratila.

»To je priroda rata«, nestrpljivo će Ernalt. »Smatraj se sretnom što si na pobjedničkoj strani. Ako ti se ne sviđa, nemoj gledati.«

Narančasti sjaj preplavio je nebo, a smrad dima sve je jače gušio. »Zapalili ste grad!« užasnuto je viknula. Ustima je osjećala gorak okus i peklo ju je grlo.

»Već sam ti rekao, vojnici se moraju pročistiti, osobito plaćenici, a ovdašnje građane treba naučiti pameti. Pravi gospodar Ludlowa se vratio i neće podnositi de Dinanove sljedbenike, ni u dvorcu ni u gradu.« Ton mu je bivao sve nestrpljiviji. »Kao što rekoh, smatraj se sretnom, draga. Ti si na strani osvajača.«

Način na koji je rekao »draga« izazvao joj je jezu. Govorio je poput običnog vojnika koji se obraća svojoj kurvi. Ali nije imala vremena razmišljati o tome jer ju je već iduće sekunde snažno vukao stubištem. Otvorio je vrata odaje koja je pripadala Bruninu i Hawise. Zastala je na pragu, ali Ernalt ju je povukao unutra i zatvorio vrata gurnuvši ih nogom. Netko je upalio svijeće u nišama na zidu te jednu u svijećnjaku pokraj kreveta.

235

»Gospodin Gilbert je već zauzeo odaju Joscelina de Dinana, ali ova je jednako dobra«, rekao je. »Ovdje ćemo provesti ostatak noći u veselju, a možeš ostati ovdje i sutra... Da, tako bi bilo najbolje.« Pokazao je na vrč vina i pehare na škrinji. »Natoči nam, hoćeš li?«

Marion je učinila kako je tražio, iako ju je u grlu toliko stezalo da je znala da neće moći progutati ni kapi. Kad se vratila s peharima u ruci, Ernalt je sjedio na krevetu i promatrao je kroz blago spuštene vjeđe. Ispružio je ruku prema peharu i Marion je opazila kako su mu rubovi noktiju bili obojeni krvlju. Kao u mesara u klaonici u Ludlowu. Ali klaonice vjerojatno više nema u gradu, a krv ispod Ernaltovih noktiju nije ni goveđa ni janjeća.

Ernalt je vidio kamo se Marion zagledala pa se nasmiješio. »To je melem ratnika«, rekao je, »ali ako ti se ne sviđa, oprat ću je. Poznajem žene koje vole da ih jebe muškarac još vruć od bitke... ali ti nisi jedna od njih, ha?« Posegnuo je za njom, ali ona se izmaknula uz prigušen jecaj, a pritom se se crno vino prelilo preko ruba pehara i zalilo joj haljinu.

»Ili možda voliš igati igrice?« pogled mu se pohotno izoštrio. »Ne želim igrati nikakve igrice«, kazala je Marion, jedva prozborivši od panike.

»Rekao si da ću biti tvoja istinska ljubav i gospodarica dvorca.« »To i jesi.« Raširio je ruke. »Došao sam po tebe, nisam li? Imamu finu odaju za sebe.

Jesam li postupao loše s tobom?« Ruke su joj se tresle. »N-ne. Ali nisi isti kao prije.« »Nisi ni ti, slatkice.« Ustao je i prišao škrinji te izlio vode iz drugog vrča u brončanu

zdjelu. »Prat ću ruke sve dok ne budu bijele poput ljiljana, kao i tvoje«, rekao je. »Ali katkada krv se uopće ne vidi, nije li tako?«

»Imaš malo i na licu«, rekla je bojažljivo i trudila se da ne misli na značenje riječi koje je upravo izgovorio.

»Onda mi je ti obriši.« Zapljusnuo je lice vodom i nagnuo glavu prema Marion. »Svaka bi djeva to učinila za svoju ljubav. Posluži se svojim rukavom«, rekao je.

Osjetivši mučninu, Marion je podigla ruku i obrisala mu lice suvratkom rukava. Ernalt ju je ščepao za zapešće i privukao k sebi. »Dođi«, promrmljao je. »Naučit ću te jednu igru, ako želiš.«

»N-ne, ja...« »Kako ćeš znati ako ne probaš?« »Ali nismo vjenčani. To bi bio grijeh!« Strah joj je preplavio udove. Kratak pogled

prema vratima odmah ju je odao; Ernalt ju je zgrabio i okrenuo se tako da joj zapriječi put.

Smijao se. »Brineš se što ćeš zgriješiti nakon ovoga što si učinila?« »U-učinila sam to za tebe.« »Onda ćeš činiti i sve drugo što budem tražio od tebe.« »Ali trebamo biti vjenčani.« Pogledala je u njegovo lice i nije vidjela ništa nego

grubost. I dalje ju je čvrsto držao za zapešće, tako da ju je gotovo zaboljelo. Iza njega je bio prijeteći prizor kreveta.

Skinuo joj je veo i pustio da klizne na pod. »Slatkice, odveo bih te svećeniku još ove noći, ali svi su zauzeti brigom o mrtvima i umirućima. Znam da ti je to važno, ali oni koji su u mukama uvijek su na prvom mjestu. Jedna noć neće ništa promijeniti.«

236

»Onda se sigurno isplati čekati dok se ne zavjetujemo jedno drugome pred svjedocima.« Nervozno se trznula u njegovom zagrljaju. Kad muškarac ženi skine veo, to je simbol njegova prava kao muža. Isto tako, Marion je znala da je to simbol žene koja je lišena dostojanstva.

Ernalt je razdražljivo uzdahnuo. »Ja nisam strpljiv čovjek, dušice. Željezo se kuje dok je vruće, oduvijek sam govorio... a moje je željezo užarenije od kovačkog ognjišta. Ohladit ću ga sad, a platiti ujutro.«

To nisu bile riječi koje je Marion htjela čuti. Gdje je bila nježnost? Gdje je obožavanje i zahvalnost? »Ne«, izustila je drhtavim glasom, ali njezina je pobuna bila ugušena; Ernalt je snažno prislonio svoje usnice uz njezine. Doista su bile vruće užareno željezo. Nije mogla disati jer joj je u poljupcu obrazom pritiskao nos, a njegov je jezik pustošio njezina usta. Gušeći se, Marion ga je stala udarati šakama, sve dok se nije odmaknuo, a ona je konačno mogla udahnuti zrak. Gledala ga je raskolačenih očiju i potekle su joj suze.

»Uplašena si?« Otkopčao je pojas i bacio ga na pod. »Ali nema potrebe za strahom. Budeš li vrištala, to će biti zbog užitka.« Pokazao je rukom prema Marion. »Skini haljinu. Bila bi šteta da se uništi.«

»Još sam djevica«, rekla je drhtavim glasom. »Vodit ću računa o tome. A sutra ti to više neće biti prepreka.« »Ja... ne želim to. Hoću vidjeti gospodara Gilberta.« »Prekasno je za to.« Skinuo je verižnu košulju. »Izađeš li kroz ona vrata, znaš li što

će ti se dogoditi? Muškarci su još divlji od bitke, a htjela ti ili ne htjela, ti si ratni plijen. I što god ti tvrdila o svome visokom podrijetlu, na kraju si samo sluškinja i ulov koji će vojnici podijeliti među sobom. Treba ti moja zaštita.« Stajao je uspravno, a kosa mu je bila razbarušena poslije skidanja verižne košulje preko glave. »Dobila si moj prsten, dobila si moj broš, a sad ćeš dobiti i moje sjeme. Ti su zavjeti sasvim dovoljni. Sad je prekasno da razmišljaš o tome da postaneš opatica.«

Marion je zaplakala. Ernalt je skinuo tuniku, a miris njegova znoja proširio se odajom. Odvezao je njezinu haljinu, vještim i grubim prstima, i svukao je preko Marionine glave. Nakon toga je skinuo i njezinu potkošulju, a Marion je ostala stajati pred njim samo u čarapama i cipelama. Odmjeravao ju je pogledom od glave do pete, ali najduže se zadržao na međunožju. »Sjajno, baš kao i tvoje dlačice«, rekao je. »Zamišljam da sam zečić u tvojem kukuruzištu.«

Polegao ju je na krevet, a disanje mu je najednom postalo muklo i ubrzano. Marionini su jecaji bili zarobljeni u njezinim prsima jer ju je prikliještila Ernaltova težina, a njegova su usta grabila njezin dah. Njegove grube tajice i gaće grebale su joj bedra. Čeljust joj je bila rastegnuta grubim pritiskanjem njegove. To je ono što je željela, o čemu je sanjala s neizrecivom čežnjom, očaranošću i strahom. A sada, kad je trenutak stigao, čežnja se pretvorila u gađenje, a strah u užas.

Ernalt se oslonio na lakat jedne ruke, a drugom je rukom posegnuo u svoje gaće. Marion je znala što on radi; katkada bi virila kad bi konjušari mokrili i viđala je pijane parove na sajmu u Shrewsburyju, a sjeća se da je jednom vidjela i svoje roditelje te kako su je preplašili čudni, bolni zvukovi koje su ispuštali. To ju je sjećanje sada zaslijepilo jer je Ernalt proizvodio slične zvukove kao njezin otac, a njezini su prigušeni jecaji bili slični onima njezine majke.

Osjetila je kako se nešto vruće gurka o unutrašnjost bedra, a zatim je krenulo dalje, uz njezine meke, tajne dijelove: u prolaz koji je vodio u maternicu i koji je krvario svakog

237

mjeseca, osim kad je žena noseća, kad se sva krv dugo skuplja i zatim isteče u kobnoj, jarkocrvenoj bujici. Ernalt se zario u nju, a bol je bila strašna... Sigurno je tako i na porođaju, osim što je ovdje sve obratno. Umjesto da tiska dijete iz svoga tijela, sad ju je paralo čudovište koje se silom guralo unutra.

Bol je bila toliko oštra da joj je oduzela glas; jedino što je izašlo uz nje bio je hrapav jecaj. Ernalt je opsovao, odmaknuo se od nje i navlažio se vlastitom pljuvačkom i opet nasrnuo na njezin ulaz. Dok je on obavljao svoje, Marion je zurila u strop. Isprva ju je svaki pokret njegovih bokova toliko kidao da je mislila da će se raspoloviti u bolnoj agoniji, no nakon nekog vremena njezino se ozlijeđeno tkivo umrtvilo pa je osjećala probadajuću bol samo na vrhuncu svake navale. Zar je to bila ljubav? Zar su o tome pjevali trubaduri u svojim stihovima? Bila je to varka... ili možda zaslužena kazna zbog njezine izdaje.

Pokreti su mu se najednom postali brzi i grčeviti. Potražio joj je usnice i žestoko ih pritisnuo svojima, puneći joj nijemo grlo svojim stenjanjem dok se praznio u njoj.

Kad se dignuo s nje, pogledao se i plahtom obrisao svoj ud. »Bila su pravu«, rekao je. »Doista si bila djevica.«

Zatvorila je oči. Bojala se pogledati u plahte, da ne bi ugledala more krvi. Sjeća se da ni Bruninova i Hawiseina vjenčana plahta nije bila utješan prizor. Niz bedra joj je potekla vrućina i od straha se nije mogla pomaknuti.

»Ne brini. S vremenom će ti se početi sviđati.« Osjetila je kako se madrac ulegnuo od njegove težine i začula ga je kako zijeva.

»Neću moći dugo spavati jer će me moj gospodar ubrzo trebati«, rekao je. »Morat ću se zadovoljiti s nekoliko sati.« Ponovno je zijevnuo. »Nemoj ni pomišljati na odlazak. Sad si moja, a ionako ne bi stigla daleko.«

Zaspao je već za nekoliko sekundi, a disanje mu je zvučalo hroptavo i grubo. Marion je stavila ruku na trbuh. Osjećala je oštru bol unutra i uplašila se da nije smrtno ozlijeđena. Kako bi mogla pobjeći kad se nije usuđivala ni pomaknuti? Uostalom, Ernaltovo upozorenje jasno joj je dalo do znanja što će se dogoditi ako izađe iz prostora njegove zaštite. Polako i bojažljivo, uspravila se u sjedeći položaj i pogledala u plahtu. Zamalo se onesvijestila vidjevši taj prizor: krv joj je tekla niz bedra i nakupila se na plahti, iako količina nije bila toliko obilna kao za vrijeme mjesečnice. Bilo je i nekoliko mrlja na plahti kojom se Ernalt maloprije brisao. Marion je još dugo nakon toga samo zurila u plahte i drhtala. Nakon nekog vremena drhtanje je donekle popustilo pa je ustala s kreveta. Hladnim i nespretnim prstima navukla je spavaćicu i haljinu. Dugo joj je trebalo jer su joj ruke i dalje drhtale i bilo joj je teško gledati kroz suze. Ostavila je veo na podu. Nije imalo smisla da ga stavi na sebe. Vela su bila za ugledne žene, vrijedne poštovanja, a ona je bila kurva.

Brunin i Hawise su se pridružili svadbenom slavlju. Pojeli su svoju porciju pečene ovčetine i pogačica koje su se pržile u soku od pečenja, a nakon toga voće kuhano u medu. Hawise je darovala mladenki srebrne ukrase iz vlastitih pletenica, a Brunin je, pod bistrim i radosnim pogledom svoje žene, dao mladoženji novčiće koje je imao u svojoj kesi. Mišljenje seljana o njihovim novim normanskim vladarima naglo je poraslo kad je Brunin pokazao da zna govoriti prostim engleskim jezikom, u čemu ga je Hawise poticala. To što su i sami bili tek vjenčani također im je donijelo naklonost tih ljudi. A kad su se pridružili svadbenom kolu, negriješeći u koracima, izazvali su klicanje i pljesak.

»Ovo je zaista bila sreća«, rekao je Brunin dok su on i Hawise jahali kući, ostavljajući seljane svome slavlju. »Mogli su nas vidjeti u drugom svjetlu, a ne samo kao zahtjevne

238

zemljoposjednike.« Nasmijao se. »Moja baka bi doživjela kap da nas je vidjela. Ona kaže da druženje sa seljacima vodi u rasap prirodnog poretka.«

»Ali ti smatraš da je vrijedilo srebrnjaka iz tvoje kese?« upitala je Hawise s vragolastim osmijehom.

»Onoliko koliko ti smatraš da je vrijedilo tvojih ukrasa za kosu.« Hawise je opipala golu pletenicu. »Uvjerena sam da će mi muž kupiti druge.« Brunin se nasmijao. »S čime? Osim toga, još nisam nadoknadio to što si me prisilila

da darivam mladence.« Uputila mu je vruć pogled ispod trepavica, ali nije ništa rekla. Dok su jahali šumom, Brunin je shvatio da je Jesterov kas postao neujednačen. Konj

je bio odmoran i Brunin ga nije tjerao nimalo brže od laganog kaskanja. U blizini se nalazila šumska kolibica pa su dojahali dotamo i zaustavili konje. Brunin je sjahao.

»Što je bilo?« Hawise je kliznula iz sedla i zabrinuto ga pogledala. »Ništa, nadam se.« Brunin je podignuo Jesterovu prednju nogu i provjerio mu

potkovu. »Kamenčić.« Izvadio je nož, primio konja za kopito i iskopao neugodni komadić kremena. »Vjerojatno je ozlijedio kopito, ali nema velike štete.«

Hawise je privezala svoju kobilu za panj nedaleko od hrpice drva. »Pitam se je li ovo ikad bilo mjesto za ljubavne sastanke«, rekla je. Naslonila se na dovratak i uputila mu još jedan pogled ispod trepavica.

Bruninove su prepone najednom bile vruće i teške poput olova. Spremio je nož u korice, privezao Jestera pokraj kobile, a potom je zagrlio Hawise oko struka i uveo je u kolibicu. »Sada jest«, rekao je. Unutrašnjost kolibe mirisala je na vlagu i plijesan, na zemlju i ustajali dim. Bilo je uzbudljivo jer je bilo posve drukčije od formalnosti obične postelje.

Odvezao je ogrtač i prostro ga preko hrpe sasušene paprati u kutu. »Moja bi baka doživjela kap i drugi put kad bi znala za ovo«, nasmijao se.

»Onda sva sreća da živi u neznanju«, promrmljala je Hawise, a ruka joj je kliznula niže i milovala ga sve dok nije pomislio da će eksplodirati. Polegao ju je na postelju od paprati i ogrtača. »I sva sreća da ja znam kad trebam otvoriti usta... a kad trebam zašutjeti...«

Bilo je prevruće da bi potrajalo duže od nekoliko trenutaka, no intenzitet je bio zasljepljujuć i Brunin se osjećao kao da mu je isisana sva srž iz kostiju. Hawise je ležala pod njim i provlačila prste kroz njegovu kosu. Više od vlastitog užitka, uživala je u tome što pruža užitak njemu. U tim je trenutcima osjećala da je Brunin u potpunosti njezin. Zadrijemali su, sklupčani na toplom, krznom podstavljenom ogrtaču, a probudili su se uz poljupce i nježne dodire. Oboje su htjeli produljiti trenutak, znajući da uskoro mora završiti. Ipak, gotovo je bio suton kad su nastavili put prema kući. Odsjaj zalazećeg sunca na deblima drveća bojio je kasno poslijepodne bojama plamena. Svijetom je zavladala neobična, tajanstvena svjetlost, kao da su iznenada zakoračili u zemlju vila.

»Imaš list u kosi«, pospano je rekla Hawise. Brunin se nasmiješio. Izvadio je list i bacio ga. »Hrast«, rekao je, ali nije joj htio

napomenuti da joj je rubac malčice neuredno stajao i da su joj krajevi pletenica nalikovali lisičjim repovima. Svidio mu se taj nemarni izgled i nije htio da se Hawise uzbuđuje bez razloga.

239

Kad su ugledali palisade Alvestona, sunce je već bilo zašlo, nebo je poprimilo hladnu, tirkiznu boju i pojavio se mjesec. Iz rebrenica zamka izdizao se dim, a na pomoćnim kućercima gorjele su baklje. Tek su kročili na stazu što je vodila k ulaznim vratima, kad je prema njima potrčao stražar.

»Čini se da ćemo morati ispaštati zbog toga što smo se ovoliko zadržali«, rekao je Brunin. »Kladim se da su se spremali organizirati potjeru za nama.«

»Gospodaru, gospo.« Stražar se zaustavio ispred njihovih konja, a izraz na njegovom licu za tren je izbrisao lakoumnost s Bruninova. On nije dotrčao da dočeka dvoje lutalica koji kasne kući. Najprije je pomislio da se nešto dogodilo njegovom ocu ili da je njegova baka doista doživjela kap, o čemu su se toliko šalili.

»Što je, čovječe? Govori!« Stražar je duboko udahnuo. Gledao je u Brunina, pa u Hawise, kao da nije siguran

kome da kaže. »Riječ je o Ludlowu, gospodaru. Gilbert de Lacy zauzeo je dvorac i zapalio grad.«

240

32

Sybilla je zurila u red bodova na tkanini. Nije se mogla sjetiti da ih je šivala, no pred njom je bio dokaz njezinog rada. Ponašala se poput Marion; odsutno je vezla i šivala, kao da je konac sadržavao sav smisao života. Pitala se je li Marion mrtva. Također se pitala je li Marion imala ulogu u de Lacyjevu zauzimanju Ludlowa. Svi su izvještaji bili nepotpuni i nejasni. Bilo je sigurno jedino to da je Gilbert de Lacy zauzeo i grad i dvorac samo u jednoj noći krvoprolića i paleža.

»Bila sam mladenka kad sam došla u Ludlow«, tiho je rekla Sibbi i Hawise koje su stigle sa svojim muževima na Joscelinov poziv. Zagledala se kroz prozor. Iz gornje odaje njihova zamka u Stantonu, kamo su došli iz Hartlanda, mogla je vidjeti ovce kako pasu po poljima i pratiti kako jesenji vjetar njiše drveće. »Tada je imao drvenu ogradu i tornjevi su bili tek napola izgrađeni, ali ja sam svejedno pucala od ponosa što je takvo mjesto moje.«

»Mama...« Hawise nije znala što da kaže i samo joj je dodirnuh ruku. Svi su se još oporavljali od vijesti o padu Ludlowa. Stvarnost je nalikovala zamagljenom prozorskom staklu, debelom i izobličenom.

»Bilo je trenutaka kad je rat bio toliko blizu da sam mislila kako ćemo sve izgubiti, ali izdržali smo i preživjeli.« Ispustila je drhtav uzdah. »A sad sam stara i ono čime sam se toliko ponosila...« Nije mogla nastaviti. Odmahnula je glavom i primila se igle, ali oči su joj bile prepune suza da bi išta vidjela.

»Vratit ćemo ga«, rekla je Hawise borbenim tonom. »Tata se žalio kralju, a naši vazali svakodnevno se okupljaju pod našim barjakom.«

Sybilla je kimnula glavom. »Da«, rekla je, a glas joj je bio sav napet koliko se trudila da suspregne suze, »vratit ćemo ga, ali kad se sjetim te borbe, a mislila sam kako su sve borbe iza nas, osjetim strašan umor.« U tom trenutku u odaju je ušao Joscelin, a Sybilla se odmah prisilila na osmijeh. Olakšati dušu pred svojim kćerima bilo jedno, ali pokazati slabost pred svojim mužem, koji sada treba njezinu snagu, bilo je nešto posve drugo.

Joscelinov je korak bio težak. Prišao je vrču i natočio si pehar vina. Svoje je godine inače nosio s lakoćom, ali sada su ga pritiskale svom težinom. I on je pomislio kako stari i kako je sve umorniji. Bila je to zastrašujuća pomisao.

»Imam vijesti«, rekao je i otpio pozamašan gudjaj vina. Bilo je očito da vijesti nisu dobre. Sybilla je ostavila svoj rod i prišla mužu. »Reci mi.« Joscelin se zagledao u svoj pehar. »Nekoliko naših vazala je povuklo svoju zakletvu

meni i položilo je de Lacyju.« Sybilla je nakratko zatvorila oči, a potom je htjela znati imena. Kad joj je Joscelin

naveo imena, razočarala se, ali nije bila iznenađena. Čak je u mirnim vremenima bilo protivljenja što je Ludlow bio u njihovom posjedu. Ona je na Ludlow imala pravo po ženskoj liniji, a Joscelin time što se oženio za Sybillu. Nisu imali ni sinove koji bi nastavili lozu, već samo zetove, a nisu svi htjeli služiti FitzWarina ili Plugeneta. »Oni nisu bitni. William de Criquetot i Walter Devereux su ionako uvijek bili nepouzdani. Imamo druge, odane ljude na koje se možemo osoniti.«

Joscelin je slegnuo ramenima i natočio si još vina. »Sutra krećemo u marš na Ludlow«, rekao je. »Bolje je da de Lacy ima što manje vremena da zauzme svoje položaje ondje. FitzWarin I njegova vojska čekaju u Alberburyju, a pozvao je u pomoć i svoje vazale.«

241

Sybilla je mogla osjetiti kako Joscelin prebrojava u svojoj glavi, računa, razmišlja, planira. Nekoć su ovakve krize bile izazov koji se vješto i mudro svladavalo. Nekoć. Kad su bili mladi. Sybilla se pribrala. Samosažalijevanje neće ništa riješiti i ne smije svojim plakanjem još više otežati Joscelinu. »Opet ću pisati kralju«, rekla je. »Biskup Gilbert će me podržati. Henrik mora reagirati.«

»Ali tko zna na koju će stranu Henrik skočiti«, tmurno će Joscelin. U zbijenom pokrajnjem sobičku, koji je bio dodijeljen Bruninu i Hawise, Brunin je

pregledavao svoj oklop. Provjeravao je ima li na njemu oštećenih ili prekinutih veriga. Ruke su mu bile crne od željeza i masnoće, a pogled mu je bio posve usredotočen na zadatak. Hawise se zapitala je li to isto kao i majčino šivanje: odsutna, ponavljana radnja koja je služila tome da smiri napete živce i mrzovoljni duh. Hawise je, pak, koračala. To je bila osobina koju je naslijedila od oca. Čim je pomislila na njega, produžila je korak i našla se pred zidom odaje.

»Mog je oca strašno povrijedilo to što su se ljudi koji su mu se donedavno kleli na vjernost pridružili de Lacyju.«

Brunin je nakratko podignuo pogled sa svog rada. »Oduvijek je u redovima njegovih vazala bilo onih koji su simpatizirali de Lacyja. Oni bi radije htjeli gospodara koji vlada po izravnoj muškoj liniji, a ne ženu čiji je muž bretonski plaćenik.«

Rumena od ljutnje, Hawise se okrenula od zida prema Bruninu. »Ali loza Gilberta de Lacyja ne vlada ondje više od pedeset godina!«

»Nekim ljudima to ništa ne znači«, rekao je Brunin. »Grof of Derbyja je dodijelio Whittington mojem djedu i baki kad su se vjenčali, mnogo prije nego što je tvoja majka dobila Ludlow, no čitav niz godina nije spriječio Rogera i Jonasa de Powysa da ga zauzmu... niti su to godine bile zapreka kralju Henriku da ih u tome podrži.«

Hawise je sjela pokraj njega. »Mislila sam da razumijem kako ste se osjećali ti i tvoja obitelj kad ste izgubili Whittington«, tiho je rekla, »ali nisam razumjela ništa, sve dosad...«

»I kakav je osjećaj biti žena bez zemlje čiji je muž siromašni vitez?« Hawise se uspravila. »Niti smo bez zemlje, niti smo siromašni.« »Ali imamo mnogo manje nego što smo imali prije.« Okrenuo je oklop kako bi

pregledao sljedeći dio. »Naši su djedovi posjedovali jedino mačeve i dovitljivost - barem moj jest. Ali zato su imali ponos.« Ton mu je bio neutralan, ali lice bezizražajno, što joj je govorilo da je pogođen više nego što želi priznati.

»I ti ćeš uvijek imati ponos.« Pogledala je u smotani barjak s likom crnog vuka. Brunin je pratio smjer njezina pogleda. »Da«, rekao je uzvišenim tonom. »Ponos se

ne može oduzeti.« Neko je vrijeme vladala tišina. Brunin je pregledavao oklop, a Hawise je ustala i

koračala. Zaustavila se i brzo prekrižila ruke kako ne bi došla u napast da grize nokte. Sutra će Brunin odjahati s njezinim ocem i FitzWarinom u Ludlow. Već ga je vidjela u borbi i bojala se za njega.

Mjesečnica joj je stigla one večeri kad su čuli vijest o padu Ludlowa. Nije se znalo je li krvarenje došlo samo po sebi, nakon prirodnog kašnjenja, ili je započelo od šoka. Znalo se samo da nije trudna. Imaju samo ovu noć žele li začeti dijete, a nakon toga će Brunin otići u rat. Na trenutak joj je došlo da mu uzme oklop iz ruke i baci se na njega usred

242

bijela dana. Međutim, ulaz u njihovu sobu prekrivao je samo zastor i svaki bi ih trenutak netko mogao prekinuti, uključujući njezinog oca i Emmeline.

Brunin je iznova okrenuo oklop i nastavio provjeravati verige, a potom je pogledao u Hawise. »Tvoj je otac saznao još vijesti, osim one o izdaji njegovih vazala«, rekao je. »Je li ti rekao o Marion?«

»Nije mi ništa rekao. Što s Marion?« Osjetila je grč u želucu. »Je li joj se nešto dogodilo? Je li mrtva?«

»Za njega jest«, rekao je tmurnim tonom. »Čini se da je spustila uže niz zidine tornja Pendover i omogućila de Lacyjevim ljudima da privežu ljestve. Držala im je stražu dok su se penjali...« Brunin je zastao i zagledao se u potamnjele željezne karike. Hawise je znala da joj nije rekao sve.

»I što još? Reci mi!« zahtijevala je. Brunin je duboko uzdahnuo. »Neće ti se svidjeti ovo što ćeš čuti. Ernalt de Lysle je

zauzeo našu odaju i ondje drži Marion kao svoju kurvu.« Oblio ju je hladan znoj. Pomisao na to da se Ernalt de Lysle i Marion bacakaju po

njezinoj postelji bila joj je toliko strašna da je zamalo povratila. »Najprije sam ti mislio prešutjeti«, priznao je Brunin. »Ali uspijemo li vratiti Ludlow,

čut ćeš i vidjeti sama.« »Zapalit ću krevet i plahte, i izribat ću zidove lužinom«, prasnula je od bijesa i

nastavila koračati, ali soba je bila premalena da primi svu njezinu uznemirenost. Osjećala se kao da je netko zlostavlja i dobro je znala što će učiniti Marion, ako se ikad nađe dovoljno blizu nje da je ščepa za vrat.

Brunin je odložio oklop, obrisao ruke o lanenu krpu i zaustavio njezino divlje koračanje povukavši je u zagrljaj. Zgrabila ga je za rukave, čvrsto stišćući šake, kao da se hvata za uže razuma.

»Neka mi Bog pomogne, želim ih oboje vidjeti mrtve!« Prislonila je čelo na njegova prsa i plakala. »Kako je mogla doći do toga?«

Osjetila je njegove dlanove na svojim leđima, snažne i smirujuće. »Kad sam tek stigao u Ludlow, Marion me dočekala kao princa, a ne kao sumnjivo posvojče čiji je djed bio najobičniji plaćenik. Takva vrst obožavanja bila je poput melema na ranu...« Odmahnuo je glavom. »A sad ima novih rana.«

Hawise je odignula glavu s njegovih prsa i vidjela gađenje, ljutnju i tugu na njegovom licu. Bruninova je suzdržanost nestala, makar na trenutak, u njezinoj blizini. Bilo joj je drago jer se tako osjećala vrednijom.

»Zašto je to učinila?« upitala je. »Kako je mogla?« »Zbog ljubavi«, rekao je Brunin. »Ili zbog ljubavi koja joj je bila uskraćena.« »Zbog ljubavi!« »Vidjela si kako ju je tražila: kao pijanac vino.« Glas mu je zazvučao drukčije. »Znam

jer sam i ja mogao biti na njezinom mjestu.« Hawise je nešto stegnulo u grlu. »To nije istina.« »Ja sam sve držao u sebi, a ona je bila otvorena. To je jedina razlika. Pretvarati se da

ne trebaš nikoga ili priznati da trebaš, što je od toga dvoga iskrenije?« Hawise se namrštila. »Ali da sam ja neprijatelj tvoga oca i da od tebe tražim da mi

staviš ljestve na zidine dvorca, bi li to učinio?« »Ne, ne bih.«

243

»Ni za ljubav?« »Ne, jer bi me moja dužnost i odanost u tome spriječili. Marion se našla u sukobu

dužnosti prema tvojim roditeljima. Onamisli da su je napustili... da je ne vole onoliko koliko je voli Ernalt de Lysle.«

»On je sigurno ne voli!« brzo će Hawise. »On voli samo sebe i pojam slave i...« »Ne moraš mi objašanjavati kakva je istinska narav Ernalta de Lyslea«, grubo ju je

prekinuo Brunin. »Ali on ima urođeni šarm na koji žene padaju i vrlo laskav jezik.« Hawise je porumenjela i spustila glavu. To je bila istina. Da u onom trenu nije bilo

milosti Božje... »Marion je bila zrela da padne u njegove ruke.« Brunin nije mogao suspregnuti

suosjećanje. »Unatoč tome što je učinila, žalim je.« »Trebali smo bolje paziti na nju«, rekla je Hawise, ali nije bila sigurna može li i ona u

svom srcu pronaći suosjećanje. »Sad je kasno za plakanje. Nitko od nas nije vidio koliko je očajna.« »Što će se dogoditi s njom kad ponovno zauzmemo Ludlow ?« Brunin ju je čvrsto privio uza se. »O tome će odlučiti tvoj otac i drago mi je da nisam

na njegovom mjestu.« Maknuo joj je zalutali pramen s lica, a pogled mu je bio pust. »Što god odluči, još uvijek će biti milosrdniji prema njoj nego Ernalt de Lysle.«

244

33

Marion je otvorila oči. Bila je sama u postelji, no na pernatom je madracu još bilo ulegnuće gdje je ležao Ernalt, a plahta je još bila topla. Oslonila se na lakat i kroz zamršenu je kosu zaškiljila prema jutarnjoj svjetlosti. Usta su joj bila suha i osjećala je ružan okus na jeziku. Strašna glavobolja tukla joj je o lubanju, poput kakve šake. Nije se sjećala prethodne noći... to jest, nije se sjećala više ničeg nakon drugog vrča vina. Poslije toga sve je utonulo u maglu i nestalo u zaboravu. Bila je gola, a na grudima je imala podlive od sisanja, a na unutarnjoj strani bedara vidjele su se modrice od prstiju. Ti su joj znakovi otkrivali što se sve zbivalo tijekom noći.

»Ah, budna si«, progundao je Ernalt. »Isuse, viđao sam i stare vještice koje su bolje izgledale.« Pojavio se u njezinom vidokrugu, odjeven samo u gaće, tajice i košulju.

»Zašto onda ne legneš s njima?« »Razmišljao sam o tome, draga.« Dohvatio je tuniku sa škrinje i navukao je preko

glave. »Ali onda bi morala naći drugo mjesto za spavanje, a sumnjam da bi ti se društvo svidjelo onoliko koliko ti se sviđa moje.«

Marion se uspravila u sjedeći položaj. Želudac joj se mreškao, poput bačve u poplavi. Bilo joj je odveć mučno da bi išta odgovorila. Osim toga, naučila je da pogrešan odgovor znači pljusku. Doduše, nikad u lice. Ernalt nije htio da se ona pojavi u dvorani s modricom ispod oka ili rasječenom usnicom. Takvo zlostavljanje dolikuje priprostim muškarcima. A što još je još važnije, Gilbert de Lacy ne bi odobrio divljačko ponašanje.

»Uredi se.« Ernalt je zakopčao pojas, prišao krevetu i potapšao Marionin obraz. Prsti su mu bili dovoljno grubi da je zapećka bol, ali ipak ne toliko da bi joj ostao trag. »Tvoje lice je tvoje bogatstvo - to i najslađe, najuže korice u koje sam ikad umakao svoj mač. Upamti to i bit ćeš dobro.«

»Ali ti me voliš, zar ne?« molećivo je upitala. Ako je voli, onda bi sve bilo u redu. »Da«, rekao je. »Jasno da te volim.« Njegov je ton bio razdražljiv i nestrpljiv, ali barem je izgovorio te riječi. Htjela ga je

upitati o njihovim zarukama, ali nije ga htjela naljutiti. Obećao je da će je odvesti pred oltar, ali rekao je da joj želi upriličiti pravu svadbu, s raskošnom proslavom i mnogo gostiju. I Marion je to htjela, ali što prije; trebala je biti njegova žena, a ne njegova kurva.

Ustala je i shvatila da je još uvijek pijana. Svijet oko nje se naginjao i okretao, a kad je zakoračila, zamalo je pala. Usta su joj gorjela od žeđi, a znala je da je može ugasiti jedino vinom. Sinoćnji je vrč još uvijek stajao na škrnji, no u njemu je bio tek ljepljivi talog. Poslužitelji bi donijeli vino Ernaltu ako bi ga on zatražio, ali s njom je bilo drukčije. Možda je omogućila de Lacyjevim ljudima da uđu u dvorac, ali to nije značilo da je smatraju heroinom. Mnogi su na taj njezin čin gledali kao na još jedan dokaz ženske dvoličnosti. Kad bi prolazila dvorcem, bilo je kao da ne postoji. Vojnici je nisu htjeli pogledati u oči i maknuli bi se ustranu kad bi ona prolazila, kao da je i zrak oko nje kužan. De Lacyjeve su je sluškinje ignorirale gdje god su mogle. Sluškinje gospodina Joscelina koje su ostale u dvorcu gledale su je s mržnjom u očima. Ako je htjela vina, morala ga je sama donijeti i trpjeti udarce svih neizgovorenih riječi.

Oteturala je u zahod i sjela na drvenu dasku. U glavi joj je tutnjalo, a od smrada zahodskog otvora dizao joj se želudac. »Isuse«, tiho je zacviljela. Mogla je čuti Ernaltove korake u odaji. Tiho je zviždukao, što je govorilo da je vrlo zadovoljan svojim životom, onoliko koliko je ona bila nezadovoljna svojim.

245

Kad je izišla iz zahoda, kroz otvorene se kapke začuo zvuk lovačkog roga. Ernalt je prestao fućkati i okrenuo se prema zvuku, naćulivši uši.

»Što je? Što se zb...?« Grubo je odmahnuo rukom. »Tiho.« Marion je zadržala dah a rog se ponovno oglasio; tri oštra zvuka doprla su do njih iz

smjera glavnog ulaza. Ernalt je opsovao. Požurio je prema vratima, širom ih otvorio i dozvao poslužitelja. Marion je zurila u njega razrogačenih očiju. »Što se dogodilo? Reci mi!« »Otkud ja znam? To je zvuk za uzbunu.« Već je otkopčao pojas i dohvatio pancirnu

košulju sa stalka. »Vjerojatno se Joscelin de Dinan došao boriti pred zidinama. Ako jest, umrijet će.« Ponovno je otvorio vrata i naredio da se pozove štitonoša.

Marion je prislonila dlan na prsa jer joj je srce ubrzano tuklo. Ako Joscelin ponovno zauzme Ludlow, ona je osuđena na smrt. Ako ne uspije, onda ima šansu živjeti... ali kakvim životom? Već je krvarila pod bremenom vlastite savjesti. Bude li još morala vidjeti Joscelina mrtvog... ili Brunina... Tiho je zajecala, a potom je pojurila natrag u zahod i povraćala.

»Rekao sam ti već, nije mi ništa«, režao je FitzWarin. »Za Boga miloga, zar čovjek ne

smije zakašljati i pljunuti a da se ne uzlete oko njega kao oko kakve starice! Reći ću ti kad budem zreo za grob. A u međuvremenu se prestani mrgoditi i dodaj mi pancirku.«

Brunin se nije prestao mrgoditi, ali je učinio što je njegov otac zatražio. Ulogorili su se u ruševinama utvrde na brežuljku u kojoj su obitavali razbojnici tijekom ratova između Stjepana i Matilde. Tlo je prekrivala jesenska maglica, a zrak je bio prepun vlage koja je dodatno nadraživala FitzWarinova slabašna pluća. Ali FitzWarin ne bi nikad priznao da se osjeća slabim. Što se njega tiče, kašalj, koji je zvučao kao da su mu pluća puna zahrđalih čavala, bio je tek sitna nelagoda.

»Tvrdoglavi ste«, rekao je Brunin. »Ha, otkad je to mana u FitzWarinovih? Trebat će ti svako zrno tvrdoglavosti

namjeravamo li vratiti Ludlow i Whittington. Nijedan od ta dva dvorca neće nam pružiti na pladnju.« FitzWarin je stisnuo zube. »Činit ću sve što moram, a činit ćeš i ti.«

Brunin mu je u tišini pomogao da navuče oklop. Nije prije primijetio koliko je njegov otac omršavio, no sada, dok mu je stajao ovako blizu, namještajući mu podstavu na ramena i navlačeći verižni oklop preko pancirke, osjećao se kao da odijeva starca, a ne mišićava ratnika kojeg je u djetinjstvu promatrao sa strahopoštovanjem. Njegove su najbolje godine već prošle, pomislio je Brunin. Svijetom je zavladala jesen koja je odmicala prema zimi. Ali to nije bila misao s kojom će pristupiti zadatku. Stoga je stisnuo usnice te je vješto i brzo priveo kraju svoju dužnost štitonoše. Bolje je da uopće ne razmišlja, osim na čisto praktičnoj razini.

FitzWarin mu je kimnuo u znak zahvale i na trenutak su otac i sin izmijenili pogled koji je govorio mnogo toga što nikad neće biti izgovoreno. »Pričvrsti si oklop oko vrata«, progunđao je FitzWarin. »Ne želiš dobiti kopljem u vrat. Namjeravam i dalje imati šest sinova.«

»A tko sad dosađuje?« pitao je Brunin sa smiješkom i zakopčao zaštitu. »Ne budi bezobrazan«, odvratio je FitzWarin, ali se i on nakratko nasmiješio.

246

Joscelin ih je čekao ispred šatora, potpuno naoružan. Iz njegove se krigle pune vrućeg đumbirova piva uzdizala para koja je nestajala na hladnom zraku. Sunce je upravo provirilo na istoku, a vojnici su dovršavali svoj jutarnji obrok kruha i slanine. Konjušar je doveo Joscelinova destrijera, čistokrvnog riđana. Konj je žvakao zob a kopita su mu ritmično udarala o vlažno tlo.

FitzWarin ga je sumnjičavo pogledao. »Kaže se da stari muškarci pokušavaju oživjeti mladost nalazeči neugledne žene i divlje konje«, rekao je.

Joscelin se glasno nasmijao i iskapio ostatak piva u nekoliko povećih gudjaja. »A ti im zavidiš«, odvratio je. »Poznaješ li kakvu neuglednu ženu?«

»Poznajem ih mnogo, ali nijednu ne bih doveo k tebi.« FitzWarin se okrenuo kako bi se iskašljao i pljunuo.

»Sebični gade.« Joscelin je prišao svome riđanu i potapšao ga po sjajnom vratu. »Namjeravam iskoristiti svaku prednost koja mi se pruži«, rekao je. »A jedna od njih je mladi, energični pastuh. Dovoljno sam iskusan da ga obuzdam. Divlji mladići su ti kojima trebaju mirniji konji... zar nije tako, Brunine?«

»Da, gospodaru«, rekao je Brunin neutralnim tonom kad su stigli i njihovi konjušari, dovodeći i FitzWarinova riđana te Bruninovog Jestera. Jester je polako kaskao, na svoj uobičajeni način, kao da je umoran od svijeta.

»Bit će kao u dobra stara vremena«, rekao je Joscelin srčanim tonom. »Sjećaš li se kad smo ratovali zajedno za kraljicu Matildu i nitko nam nije mogao ništa?«

FitzWarin je progunđao. »Da, sjećam se. Nema potrebe da pokušavaš razveseliti ovu staru vreću kostiju. One sviraju vlastitu pjesmu.« Okrenuvši se prema svom destrijeru, FitzWarin je stavio nogu u stremen i uzjahao poput najvještijeg jahača. »I ja još uvijek plešem jednako brzo kao i živući, a brže nego mrtvi.« Povukao je uzde svojeg pastuha. »A sad je vrijeme da pođemo i vratimo tvoju zemlju, za našu unučad.«

Brunin je uzjahao Jestera. Malčice je zaostajao za Joscelinom i ocem. Odmotao je svoj barjak i gledao kako se se vijori na jutarnjem povjetarcu, a potom ga je pružio pobočniku. Do njega na svojem sivcu dojahao je Ralf, zlovoljna izraza lica. Kad su prošli pokraj prtljažnih kola, Ralf je pogledao u ženu koja je stajala ispred jednog od šatora. Lice joj je bilo blijedo, a oči crvene, ali nije plakala. I Brunin je pogledao.

»Znam da je nisam trebao dovesti«, brzo će Ralf, »ali otac je se odrekao kad je saznao da se spetljala s Englezom, a nisam je mogao poslati u Alberbury... ne dok je baka ondje.«

Brunin se suzdržao da kaže Ralfu kako nije smio dovesti ljubavnicu u ratni kamp. Ali, kao što je mu je brat rekao, što je drugo mogao. »Gospa Sybilla će trebati još sluškinja«, rekao je, »a Hawise će je rado uzeti pod svoje krilo. I njoj treba pratnja.«

Ralfova se svijetla put zarumenjela. »Ne tražim milostinju«, promrmljao je. »A ja je ne nudim«, odvratio je Brunin. »Ne činim to iz milosrđa, nego zbog toga što

mislim da će im dobro doći.« »Ali ona je Velšanka...« Brunin je slegnuo ramenima. »Pa što. I Emmelineina dadilja je Velšanka. I konjušar

Madoc.« »Mislio sam da nakon onog što se dogodilo s Whittingtonom...« Brunin je pogledao u brata, a zatim odmahnuo glavom. »Ralfe, ti si idiot«, rekao je. »I

skoro te volim.«

247

Ralf mu je dobacio uvrijeđen pogled. »Nema potrebe za uvredama.« Cesta koja vodi u rat nije mjesto za veselje, ali Brunin je zabacio glavu i nasmijao se. U glavnoj dvorani dvorca Ludlowa, žene su se pripremale za dočekivanje ranjenika i

vidanje rana. Marion je provukla komad lanenog zavoja kroz prste. Tkanina je bila meka i požutjela s godinama. Nekoć je služila za povijanje dojenčeta. Znala je da druge žene gledaju u nju. Pogledi su im bili oštri poput igala. Većina je bila iz de Lacyjeva kruga, ali bilo je ondje i nekoliko Joscelinovih sluškinja. Nitko nije izgovarao »kurva« naglas, ali znala je što misle. Poželjela im je viknuti u ta prezira puna lica i da će se Ernalt oženiti s njom čim Joscelin de Dinan bude poražen - i da će one platiti zbog svog podsmijeha.

»Povoji, ha?« Jedna od žena je pokazala na lan u Marioninim rukama. »Bolje ti je da sačuvaš nekoliko, možda ti zatrebaju.«

Marion ju je pogledala drsko i svisoka. Griselde je bila žena jednog od de Lacyjevih vitezova, ali je bila obična prostakuša, unatoč svom položaju. Zubi su joj stršali prema van, a Marion se dizao želudac kad bi vidjela kako uvlači slinu kroz njih.

»Ipak«, nastavila je Griselde mahnuvši svojom krupnom, muškom rukom, »budeš li svome vitezu podarila veliki trbuh, možda te odvede pred oltar.«

»On želi da imamo veliko vjenčanje«, Marion je odvratila, misleći kako joj treba objasniti. »Čekamo dok gospodar Gilbert potpuno ne zauzme Ludlow.«

Griselde se nasmijala kroz nos. »Da je očaran koliko ti misliš da jest, odveo bi te u crkvu još prve noći. Ali umjesto toga te odveo u krevet, nije li tako, mala?« Smijala se vlastitoj šali.

Marion se zajapurila od bijesa. »Požalit ćeš zbog svojih riječi.« Griseldeine su oči zasjale od prezira. »Ne, djevojko, ti si ta koja će žaliti. Nisi prva

koju je zavelo lijepo lice i lažna obećanja, a nećeš biti ni zadnja - osobito kad je riječ o onom lupežu.«

»To nije istina!« povikala je Marion. »Ti si ljubomorna jer imaš lice kao konj i nijedan muškarac te ne bi ni pogledao!«

Griselde se na to samo nasmijala. »Da, možda imam lice kao konj, ali gleda se koliko je životinja izdržljiva, a ne kako izgleda. Većina bi muškaraca odmah zgrabila priliku da zajaši dražesno djevojče poput tebe, ali na duge će staze odabrati snažnu kobilu s udobnim sedlom i krupnim sapima koje će im podariti mnogo djece.« Pljesnula je vlastite, goleme sapi. »Poznajem Ernalta de Lyslea još otkad je bio derište koje je palilo mačkama repove i vježbalo streljaštvo na kokošima u dvorišu. Jedna od djevojaka u selu ima kćer i tvrdi da je njegova, a jedna od sluškinja gospe Amabel završila je u samostanu.«

Marionine su ruke drhtale. »Je li ijednoj dao zlatni prsten?« prosiktala je. »Je li ijednoj dao svoj broš?«

»Ne, dao im je samo kraće korzete... ali one nisu imale pristup u dvorac.« »Griselde, sad je dosta, pusti je na miru«, rekla je jedna od žena. Griselde je slegnula ramenima. »Mora od nekoga čuti malo istine.« Pogledala je u

Marion. »Sretno, curo. Bez obzira oženi li se s tobom ili ne, trebat će ti sreća.« Marion je obrisala ruke o povoj i bacila ga ustranu. Griselde je samo bila ljubomorna

i lagala je samo da bi je uzrujala. Ernalt je to doista mislio. Oženit će se s njom. A ona neće misliti o mjesečnici. Trebala bi stići svaki dan, bilo joj je vrijeme. Prepoznala je

248

znakove po bolnoj natečenosti prsa i osjećaja nadutosti u trbuhu. Nije trudna; znala je da nije.

Vani su se iznenada uskomešali glasovi i začule su se glasne naredbe. Kroz otvorene je prozore u dvoranu navro gusti dim. Jedna je sluškinja vrisnula od straha, a nekoliko se žena nervozno pogledavalo.

»Počelo je.« Griselde je s prezirom pogledala u ostale. »Što gledate kao preplašeni miševi? U ovakvim se situacijama pokaže tko su žene pravih vojnika, a tko slabašne curice.«

Marion je sijevnula pogledom na Griselde. Mrzila ju je. Kad bude udana za Ernalta i bude imala svoju poziciju u dvorcu, uredit će da izbace tu krmaču.

Smrad dima bivao je sve jači i unesena je prva žrtva. Strijela mu je bila zabodena duboko u rame.

»Gadovi su zapalili vrata uz pomoć suhog pruća i svinjske masti«, procijedio je kroz zube. »Probit će se unutra!«

Marion je otrčala iz dvorane, ne mareći hoće li je proglasiti »slabašnom curicom«. Zamišljala je kako ljudi s Ludlowa silom ulaze u dvorac i osvećuju se i taj ju je prizor ispunjavao užasom. Neće je poštedjeti samo zato što je žensko; a neće poštedjeti ni

Ernalta. Pomislila je na sva ubojstva koja su se zbila kad su se, uz njezinu pomoć, Ernalt i de Lacy uvukli u dvorac. Pomislila je na mrtva tijela nagomilana uza zid pokraj zdenca i pobunio joj se želudac. Zastala je nedaleko od kuhinja i povraćala. Svaki njezin udah između grčeva u njezinom želucu bio je ispunjen smradom paljevine. Uši su joj parali zvukovi teške borbe: izvikivanje naredaba, bijesni urlici, krici ranjenih i rzanje konja. Uspravila se i progutala slinu, pokušavajući zaustaviti grčeve u želucu. Gurnula je prste u uši da priguši zvukove bitke i potrčala prema sigurnosti odaje iz koje nije trebala ni izići. Čim je ušla, povukla je zasun na vratima i odgurala škrinju ispred njih. Škrinja je bila teška pa su joj na bedrima ostali tragovi, a dlanovi se lagano zarezali, no nije marila. Htjela se samo odvojiti od svijeta, pobjeći. Kad se pobrinula da bude dobro zaključana, otpuzala je u kut postelje, gdje su sjene bile najmračnije. Sklupčala se uza zid, u fetalnom položaju, i pokrila se jastukom preko glave.

Vidjevši kako se Joscelin približava, Gilbert de Lacy poslao je vojnike u napad. Bili su

to velški i irski plaćenici, zaključio je Brunin prema njihovim zastarjelim odorama, golim nogama te velikom broju bradatih lica.

Joscelin je donio svakojake opsadne sprave - ovnove, katapulte, ljestve te kola s bačvama punim meke, bijele masti i hrpom užeglih, pokvarenih masnih šunki. Čak i na jesenskoj hladnoći, smrad je bio neizdrživ. Bilo je vrlo teško i opasno gomilati suhi štipavac i bačve prepune masti uz čvrsto zatvorena ulazna vrata dok su im strijele zujale iznad glava, a de Lacyjevi ljudi neprestano i nemilice uzvraćali napad. Unatoč naporima Joscelinovih strijelaca da onemoguće de Lacyjeve strijelce na grudobranu, nekoliko je de Dinanovih ljudi bilo pogođeno. No, konačno, plamen je bio spreman i goruće su baklje bačene na smrdljivu hrpu masti. Buknula je vatra i ulaz u dvorište počeo je gorjeti. Malo dalje, izvan dosega strijela, Joscelinovi su pobočnici čekali s ratnim ovnom koji je bio dodatno pojačan željezom. Branitelji su sa zidova očajnički pokušavali izliti kodove vode na vrata, no bili su na meti Joscelinovih strijelaca. Uz to, čim je voda pljusnula na vrata, šišteći se pretvorila u paru, a iz vatre se stao uzdizati crni dim, kao da suklja iz usta pakla, pa su uzmicali i napadači i branitelji.

249

Kad je navala dima počela jenjavati, Joscelin je zapovjedio da se ovnom sruše tinjajuća, drvena vrta. Zvuk teške željezne glave koja mlati po orahovini bila je poput udarca groma o zemlju, a sam se ovan usijao kao oštrica mača na kovačevu nakovnju. Moćni udarci odjekivali su Bruninovim tijelom. Jesterove su se uši trzale i svako malo bi zakaskao postrance. Brunin je isukao svoj mač i oblizao usne. Kada vrata padnu, započinje istinska borba.

»Nikad nisam ni pomislio da ću ja biti taj koji će srušiti ova vrata«, rekao je Joscelin vinuvši se u sedlo i namjestivši svoj štit.

FitzWarin je stao pokraj njega. »A kako bi i pomislio?« Glas mu je bio hrapav i promukao od kašlja. »Ovomu je uzrok izdaja iznutra i to baš sada, kad si zasluženo trebao čekati mirnu starost.«

Joscelin se nasmijao s gorčinom. »Jedini mir koji sam upoznao oteo sam iz kandži rata; kao kad gladan pas zgrabi kruh s rešetke logorske vatre i proguta ga. Imao sam više vremena za mir u doba sukoba između Stjepana i Matilde nego otkad je Henrik sjeo na prijestolje.«

Iz srca vatre začulo se pucketanje. Drvena su vrata počela popuštati pod nasrtajima ovnove glave. Začuli su se urlici de Lacyjevih ljudi koji su očajnički pokušavali spriječiti neminovni proboj. Ovan je nastavio udarati u oslabljeno drvo, sve dok ga konačno nije probio. Vrlo brzo otvor je postao dovoljno širok da kroz njega može proći konjanik. Brunin je potegnuo uzde, podignuo štit, isukao mač i podbo Jestera da se vine u grotlo pakla. Čađavi crni dim odmah mu je ispunio pluća i najedao mu oči. Netko mu je prišao zdesna, a on je snažno zamahnuo mačem osjetivši kako je oštrica pogodila svoju metu. Njegov je protivnik pao, ali zato se odmah pojavio drugi.

De Lacyjevi su vojnici pohrlili kako bi obranili srušena vrata. Strijela odapeta izbliza zabola se u Bruninov oklop, a druga je fijuknula pokraj kacige. Njegovog je napadača uto oborio netko od Dinanovih strijelaca. Brunin je spazio svog oca i Ralfa kako se bore s nekoliko vitezova i podbo Jestera da pojuri k njima, no prije nego što je stigao do njih protivnički je vojnik dograbio uzde njegova konja. Brunin je zamahnuo mačem, ciljajući protivnikovu ključnu kost, i nagrađen je bolnim urlikom, no vojnik se održao na nogama i povukao je Brunina iz sedla. Jester je naglo odskočio ustranu, a uzde su se povukle za njim. Brunin je žestoko tresnuo na do i osjetio vrelu bol kako mu probada rame kroz verižni oklop. Njegov se napadač nadvio nad njim, s bodežom u ruci. Brunin ga je udario nogom i desnom šakom, pri čemu je vojnik zateturao, pa je zgrabio svoj mač s da, osovio se na noge i napao. Ruka kojom je držao štit bila mu je posve oduzeta, stoga je znao da mora biti vrlo brz želi li preživjeti. S bodežom u jednoj ruci, a mačem u drugoj, nije ni vojnik imao štit. Brunin je ciljao u vojnikove noge, najranjivije dijelove njegova tijela jer mu nisu bili zaštićeni. No vojnik je dvaput odbio Brunove udarce. Trećim ga je zamahom Brunin zasjekao i oborio, ali pritom je zaradio posjekotinu od protivnikova bodeža. Ožiljak iz vojnog pohoda na Wales, koji još nije bio sasvim zacijelio, stao je opet krvariti.

Brunin je oteturao do Jestera i dohvatio uzde krvavom desnom rukom. Stisnuvši zube, stavio je nogu u stremen i uspeo se u sedlo. U tom su trenu na njega nasrnula dvojica pobočnika i Brunin je, povukavši Jesterove uzde, uspio uzmaknuti; znao je da je osuđen na propast ako ga njih dvojica napadnu svaki sa svoje strane. Zario je pete u Jesterove slabine i odjahao iz tog meteža. Zrak je bio zamagljen od oblaka živog vapna koji su bacali i napadači i branitelji. Prah im je palio grla i nagrizao oči. Brunin je ponovno podbo Jestera pa su projurili kroz goruća vrata i galopirali prema mjestu gdje se ulogorio Joscelinov liječnik. Liječnik se nadvio nad FitzWarin, koji je sjedio na tlu, a u prsima mu je sve krkljalo dok se borio da udahne zraka. Bruninov se vidokrug sveo samo

250

na taj prizor. Izvukao je stopala iz stremena i sjahao. Bol mu je parala rame, ali gotovo ništa nije primjećivao. Ralf je skinuo kacigu i klečao pokraj oca. Lice mu je bilo prošarano vapnenim tragovima. Brunin je čučnuo pored njega, a Ralf je podigao glavu i pogledao ga zakrvavljenim, zabrinutim očima.

»Staklenka živog vapna eksplodirala mu je uz kacigu«, rekao je, »i udahnuo je mnogo praha... Otad nije prestao kašljati.«

»Pokušao sam ga natjerati da proguta malo mlijeka«, rekao je liječnik, »ali bez velikog uspjeha.«

Brunin je zurio u očevu grimiznu, gotovo purpurnu put, pomodrjele usnice i bitku za zrak. »Gdje je svećenik?« vikao je, nervozno se ogledavajući.

Čuvši posljednju riječ, FitzWarin se pobunio, usprkos svome očajnom stanju. »Ne!« hroptao je. »Nisam... mrtav... još. Reći... ću... kad budem htio svećenika.« Primio je rog iz kojeg mu je liječnik davao mlijeko i prinio ga usnicama. Iskapio je napitak pokazavši nevjerojatnu nadmoć volje nad krhkim mu tijelom.

Šuljala se noć i bojila nebo sivoljubičastim tonovima. U Ludlowu je zatrubio rog u znak povlačenja, a zvuk je bio vrlo ugodan uhu iscrpljenih napadača jer je de Lacy bio taj koji se povlači. Ipak, spuštala se tama pa Joscelin nije mogao nastaviti s napadom, a njegovi su dobitci u današnjoj bitki stajali njegove vojnike života i udova. Stoga je i on bio prisiljen da se povuče i ojača svoje snage. Pozicionirao je svoje ljude u okupiranu stražarnicu, svjestan da će sa zorom bitka opet započeti, s ciljem prodiranja u samo srce dvorca.

FitzWarinovo se disanje donekle umirilo, no svejedno je zvučalo kao mučno hroptanje i bilo je jasno da se neće moći ni boriti ni zapovijedati. Liječnik je, s uzdahom, iznova zašio Bruninovu ranu na ruci i oprao je medovačom, a potom ju je premazao razmućenim jajetom i povio. A rame sad nije važno, pomislio je Brunin. Nije bilo slomljeno, no bilo je ozlijeđeno toliko da neće moći nositi štit barem tjedan dana.

Brunin je sjedio ispred njihovog privremenog skloništa i jeo kruh. Nije mu se jelo, ali morao je sačuvati snagu. Prišao mu je Joscelin. Brunin je želio čašu vina, ali ono je bilo razvodnjeno. Večeras si nitko nije smio dopustiti da se napije. Kimnuo je glavom prema ulazu u šator u kojem se odmarao FitzWarin, poduprt jastucima i dekama da mu se olakša disanje. »Budan je, ako želite razgovarati s njim«, rekao je Joscelinu. »Mislim da se ne usudi zaspati, u strahu da se više neće probuditi.« Otpio je pozamašan gutljaj vina, ali se uto sjetio da mora piti polako pa je puštao tekućinu niz grlo u malim količinama.

Joscelin ga je pogledao, a njegove su sive oči bile prepune tuge. »Žao mi je«, rekao je. Brunin je pogledao prema zidinama Ludlowa. Smrad dima koji se uzdizao sa

zapaljenog ulaza u dvorac miješao se s ugodnim dimom njihove logorske vatre. »I meni.« U tih nekoliko riječi koje su izmijenili krilo se cijelo prostranstvo značenja, ali bilo je

premračno i prebolno da ga izgovore naglas. »Kako je tvoje rame?« Brunin je htio slegnuti ramenima, ali se bolno zaustavio. »Bolje nego ruka«, rekao je

i upitno pogledao u Joscelina. »Ja nemam ni ogrebotine.« Joscelin se pokušao nasmijati, ali smijeh se nije mogao

probiti iz grla. »Vražja sreća, kako su oduvijek govorili moji neprijatelji. Tko zna, možda su u pravu.« Sagnuo se i ušao u šator. Brunin je otpio još jedan, polagani gudjaj vina i spustio glavu. Vrućina logorske vatre pulsirala mu je kroz ranu na ruci. Pomislio je na Hawise i osjetio čežnju koja je graničila s očajem.

251

Joscelin je sjeo na niski stolčić pokraj FitzWarinova ležaja. Uvijek mu se činilo da su

takvi stolčići izrađeni za ljude sitnije građe od njegove; kad bi na njima sjedio, koljena su mu sezala iznad lakata. FitzWarin je ležao podruprt dekama i jastucima koji su bili naslonjeni na njegov štit. Disanje mu je bilo otežano, a oči zatvorene.

Polako je otvorio vjeđe. »Ah, ti si«, rekao je, a glas mu je zvučao poput struganja grube metle po glinenom podu. Na modrim mu je usnicama zatitrao slabašan smiješak. »Na trenutak sam pomislio da je onaj budalasti dječak zaista doveo svećenika.«

»Ne, to sam ja. A budalasti dječak, kako ga nazivaš, danas se opet pokazao kao pravi ratnik«, rekao je Joscelin i uzvratio smiješak. »Možda smo nas dvojica budalasti.«

FitzWarin se ironično osmjehnuo. »Potekao je od mog sjemena, a ti si ga odgojio. Kakve šanse on uopće ima?«

Joscelin se lagano nasmijao na tu dosjetku. »Ima bolje šanse nego što smo mi imali«, rekao je. »Oženjen je s Hawise, a ona je majčina kći, bez sumnje.« Uozbiljio se. Oboje su znali da su te šale samo maska iza koje su se krile dublje, neizgovorene emocije.

»I dobit će polovicu Ludlowa... ili ono što od njega ostane.« »Vrata i tornjevi se mogu iznova izgraditi«, rekao je Joscelin slegnuvši ramenima,

kao da to nije bilo važno... ali bilo je. FitzWarin je pogledom pratio noćnog leptira koji je letio po šatoru i stvarao mutne

sjene na šatorskom krilu. »Ali najprije ih moramo ponovno zauzeti.« Joscelin je ispružio ruku i uhvatio leptira prije nego što sleti na plamen svijeće i

sprži krila. »Da«, rekao je, »najprije ih moramo ponovno zauzeti.« Ustao je sa stolčića i bacio kukca na slobodu noćnog zraka. Vjerojatno će njegova druga životna prilika skončati u logorskoj vatri ispred nečijeg šatora, ali Joscelin mu je svejedno odlučio podariti milost. Vratio se na stolčić te se, sklopivši ruke, nagnuo prema FitzWarinu. »Ne možeš ostati ovdje«, rekao je.

»Znam. Sutra polazim u Alberbury - ne želim umrijeti predalako od Whittingtona.« Osmijeh na licu bio mu je iskrivljen i neveseo.

Nije imalo smisla gubiti vrijeme u poricanju. »Povedi Brunina sa sobom«, rekao je Joscelin. »Ionako se sad ne smije boriti. Niti može držati štit, niti može baratati mačem.«

FitzWarin ga je pogledao, a prodorne plave oči, obrubljene tamnim kolobarima smrti, sve su razumjele. Pridigao se s jastuka. Joscelin je vidio koliko se trudi zatomiti kašalj. »Rekao sam da ne trebam svećenika, ali to će se ubrzo promijeniti.« Grčevi su mu zatresli prsa. Joscelin je dohvatio vrč, natočio pehar razvodnjenog vina i prinio ga FitzWarinovim modrim usnama. Više je tekućine oteklo niz njegovu bradu nego što ju je progutao, no kašalj je popustio dovoljno da može udahnuti zrak.

»Nadam se samo da će Brunin biti spreman. Stavljam mu golemo breme na leđa.« »Spreman je«, rekao je Joscelin glasom napetim od silnih emocija. »Sjećaš li se onog dana u Shrewsburyju kad sam te zamolio da ga uzmeš?« Joscelin se tužno nasmiješio. »Dobro se sjećam.« Tog su dana sreli Gilberta de Lacyja

ispred štandova s oružjem. Da je tada znao što će se dogoditi, upustio bi se u borbu i ne bi mario za posljedice.

»Tada nisam bio siguran da će taj momak ikad biti spreman. Neki kažu da je na mog oca... i doista, kad pogledam Brunina u sjeni, pričini mi se da vidim njegov duh. Ali on nije na mog oca. On je na mene.«

252

»Nije«, proturječio mu je Joscelin. »On je potpuno svoj. I ne stoji ni u čijoj sjeni.« FitzWarin je kimnuo. »Otpočetka sam znao zašto sam te pitao da ga primiš k sebi«,

rekao je promuklo, »i nisi razočarao.« »Nije ni on«, dodao je Joscelin, boreći se s knedlom u grlu. Dugo je još ostao sjediti sa svojim prijateljem. Ali nisu mnogo govorili. FitzWarin

nije imao ni snage ni daha za razgovor, a Joscelin nije više znao što bi rekao. No tišina je imala veliko značenje jer je to bio oproštaj. Sjedeći posljednji put s FitzWarinom, Joscelin je osjećao kao da se oprašta i od svog života.

253

34

Šibana vjetrom i mokra, Hawise je jahala prema Alberburyju, na poziv svoga muža. Trebao ju je jer mu je otac bio na samrti. Glasnik je stigao s Bruninovom porukom u Stanton dan prije, a uz taj poziv donio je i vijest da je njezin otac zauzeo glavni ulaz u Ludlow i stražarnicu, ali Gilbert de Lacy još uvijek drži ostatak dvorca. Njezin je otac trebao još ljudi pa je Sybilla tražila i kupovala podršku.

Na malu putujuću skupinu, koja se sastojala od Hawise i četiri naoružana pratitelja, spuštao se suton. U skupini nije bila nijedna sluškinja jer one nisu mogle jahati brzo kao Hawise i samo bi je usporavale. Stoga su sluškinje, skupa s malenom Emmeline, jahale iza Hawise, tempom koji je diktirala brzina prdjažnih kola.

Cesta je bila prepuna lokvica, a nebo ledenosive boje, s tamnim oblacima iznad brežuljaka Walesa. Hawise se stisnula ispod svog ogrtača. Bila je promrzla, gladna i premorena, znala je i da joj završetak putovanja neće donijeti olakšanje. Ondje ju je čekao čovjek na samrti, zabrinuti muž i čangrizava starica. No morat će se nositi s time. Kukanje neće ništa promijeniti, osim što će umanjiti njezinu sposobnost da sve to podnese.

U maglici je zasjala svjetlost. Stigla je u selo Alberbury i osjetila mješavinu olakšanja i straha. Ispred kuća je još bilo ljudi. Jedna je žena upravo zatvorila kokoši u kokošinjac pa je požurila natrag u svoju kolibu, stišćući ramena ispod ogrtača. Utabanom stazom prolazio je muškarac tjerajući dvije svinje prema svinjcu pokraj svoje kuće, na čijim je vratima stajala njegova žena. Žena je u rukama držala zdjelu u kojoj je svezanim grančicama miješala nekakvu smjesu, a iza njezine suknje provirivalo je dvoje djece, jedno sa svake strane. Hawise je pogledala u nju i na trenutak je osjetila čežnju. Zapitala se kako bi bilo zamijeniti mjesto s njom. Zamišljala je kako bi bilo dočekati svog muža i zakračunati vrata pred hladnoćom, pa sjesti ispred ognjišta gdje se peku uštipci i gdje su svi zajedno na toplom i sigurnom. Hawise se prisilila da se pribere. Sigurno je i ta žena katkad zamišljala kako bi bilo da živi kao dama u dvorcu, gdje kuhaju fine sluškinje, gdje se spava na madracima od perja i gdje se ne bi morala brinuti hoće li sutra imati što jesti i kako će platiti zakupninu.

Skrenuli su na cestu koja vodila u zamak i ubrzo su se ukazale njegove zidine. Teška drvena vrata bila su zakračunata i jedan od Hawiseinih pratitelja morao je žestoko lupati šakom da im otvore.

»Otvorite u ime gospe Hawise FitzWarin!« Na zraku natopljenom kišom začulo se povlačenje zasuna, a potom i škripanje vrata.

»Nismo vas očekivali prije jutra, gospo«, ispričavao se stražar dojurivši da primi premorenu skupinu.

»Brzo smo jahali«, kratko je odgovorila Hawise. »Je li gospodar FitzWarin još živ?« »Jest, gospo.« Hawise je kimnula glavom. Mogla je i sama odgovoriti na to pitanje jer se nisu čula

crkvena zvona. Da je umro, zvonila bi mrtvački zvon. Drugi je stražar otrčao da najavi njihov dolazak. Pojavili su se konjušari i momak

koji je nosio baklju, a za njima je po kiši koračao Brunin. Bijeli se zavoj na njegovoj ruci isticao u tami, a kad joj je prišao, Hawise je prema izrazu njegova lica shvatila da je situacija zaista loša.

254

Zagrlili su se, dok je po njima lijevala hladna kiša, a zatim ju je Brunin uzeo za ruku i poveo unutra. Na središnjem je ognjištu gorjela vatra, a nad njom se u kodu krčkalo varivo. Za kotlom je stajala mlada, uredno odjevena žena, a pritom je pazila i na rešetku na kojoj su se pekle palačinke od zobi.

»Došla sam najbrže što sam mogla«, rekla je Hawise, pružajući ruke prema vatri. Osjetila je tupu bol kad joj je toplina stala otapati zaleđene jagodice prstiju. Nije bila ni svjesna da je toliko promrzla.

Brunin se bezizražajno osmjehnuo. »Činilo se da je prošla cijela vječnost. Brojao sam trenutke otkad je glasnik odjahao... ne možeš pojmiti...« Stisnuo je zube i zagledao se u plamen.

»Mogu«, rekla je nježno i obavila svoju ruku oko njegove. Brunin je uzdahnuo; osjetio je kako je napetost djelomice popustila.

»Svećenik je unutra s mojim ocem«, rekao je. »Poslao sam glasnike i drugoj braći, ali sumnjam da će stići na vrijeme. Udahnuo je živo vapno u Ludlowu. To bi naštetilo i čovjeku zdravom kao dren, a kamoli ne nekome tko je u očevu stanju...« Odmahnuo je glavom. »Pravo je čudo da je ovoliko izdržao.«

Hawise ga je zabrinuto pogledala. »I ti si ranjen.« »To nije ništa što neće zarasti«, rekao je s nestrpljenjem. Nastupila je kratkotrajna

tišina dok je savijao svoje prste u zavoju. »Moja baka se povukla u ženske odaje«, rekao je. »Poslao sam nekoga da joj kaže da si stigla, ali ne znam hoće li ona sići ili će očekivati da ti dođeš k njoj.«

Hawise je nevoljko pogledala prema stubištu i ponadala se da neće ugledati gospu Mellette kako silazi. »Da me htjela pozdraviti, već bi sišla«, odgovorila je. »I uvjerena sam da može pričekati neko vrijeme da pozdravim svog muža i malo se ugrijem.« Hawise je shvatila da su se našli na prekretnici. Brunin će postati gospodar Alberburyja i svih drugih posjeda obitelji FitzWarin. Ona će biti žena nasljednika, ali neće biti druga Eve FitzWarin koja će pognuti glavu i pokoravati se Mellette. Bruninova baka treba shvatiti da njezina moć jenjava... a možda se toga treba i bojati. Ali hoće li se Mellette boriti da zadrži tu moć, hoće li je mrzovoljno predati ili će je samo pustiti? I kako će se Brunin odnositi prema njoj, nakon što mu je cijeli život nanosila bol?

»Gospo, želite li malo variva?« Djevojka koja je stajala za kodom i kuhala varivo donijela joj je duboku drvenu zdjelu punu vruće juhe i žlicu kojom će jesti. Imala je jak velški naglasak. Imala je zelene oči crvenkastosmeđeg sjaja i naglašene riđe obrve. »To je poriluk s ječmom, recept moje bake.«

Hawise joj je zahvalila s osmijehom i zapitala se tko je ona. Nije bila sluškinja, jer ne bi tako otvoreno zborila s njom, ali nije bila ni Hawiseina staleža jer ne bi stajala za kotlom i kuhala. Na prstenjaku je nosila dva srebrna prstena, a okovratniku haljine srebrni broš optočen jantarom i granatima.

»Nisam te prije viđala u Alberburvju«, rekla je Hawise diplomatski. Djevojka se zarumenjela i pogledala u Brunina, a zatim se osvrnula preko ramena,

kao da očekuje da netko dođe i spasi je. »Tek sam nedavno stigla, gospo. Zovem se Sian ferch Madoc i ja... ja...«

»Nada se da ćeš naći mjesta za nju u svojoj pratnji«, prekinuo ju je Brunin. »Trebao sam te predstaviti, ali, kao što vidiš, glava mi je prepuna pa su neke pojedinosti naprosto iščezle. Trebaš znati da je ona pod Ralfovom zaštitom... i da je dobrodošla.«

255

Sian se još više zarumenjela. Ljubavnica, dakle, pomislila je Hawise i zapitala se kako je to sjelo gospi Mellette. Možda je to bio jedan od razloga zbog kojih starica nije bila u dvorani. Ali i Vilim Osvajač je bio plod veze između normandijskog vojvode i djevojke iz trgovačke čevrti. I grof Robert od Gloucestera je također potekao iz sličnih okolnosti.

»Bude li i dalje kuhala ovakvo varivo, i više je nego dobrodošla«, rekla je Hawise i nasmiješila se.

»Znao sam da ćeš tako reagirati«, rekao je Brunin, a očima mu je vidjela zahvalnost i olakšanje... i ne samo u njegovim, već i u Sianinim. Hawise je shvatila koliku moć zapravo može imati u svojim rukama. Osmijeh ili mrgodan pogled, odobravanje ili neodobravanje; to je bilo sve što je potrebno da bi se mijenjali životi i događaji.

Netom prije zore Bruninov je otac umro, ostavši svome najstarijem sinu zemlje

FitzWarinovih i predavši borbu za Whittington u njegove ruke. Brunin se prekrižio. Stajao je uz očevu postelju, osvijetljen sjajem svijeća od

pčelinjeg voska. Blagi miris meda miješao se s bolesničkom aromom napora i znoja, te s hladnim, oštrim mirisom kišovite noći. Naime, jedna od sluškinja je u svome praznovjerju otvorila prozor, da pokojnikova duša može može slobodno izaći, umjesto da ostane zarobljena u tijelu. Svećenikovo mrmorenje ispunilo je cijelu sobu i više nije bio u sukobu s hroptanjem i krkljanjem što je dopirale s bolesničke postelje; zvuk je sada bio čist i neometen.

Brunin je bio neopisivo umoran. Bilo je kao da je sav teret pao na njegova leđa, poput crnog ogrtača natovarenog kamenjem. Hawise je tiho stajala pokraj njega, pognute glave i sklopljenih ruku. S druge strane postelje stajali su Ralf i Richard, meškoljeći se, a plavokose su im glave sjale pod svjetlošću svijeća. Mellette je stajala kod uzglavlja, skamenjena lica i tijela.

Brunin je pročistio glas. »Neka žene operu i pripreme mog oca za kapelicu pa ćemo održati bdijenje. A poslije toga ću primiti zakletve svojih vazala i pobrinuti se da se vijest prenese kralju.«

Jedan za drugim, svjedoci i žalobnici odlazili su iz odaje, sve dok nisu ostali samo Brunin, Hawise i Mellette. Brunin je znao da bi i on trebao poći, ali noge su mu bile kao ukopane. Dok je stajao ondje, mogao je zamisliti da je njegov otac samo usnuo i da će uskoro otvoriti oči i promrmljati kako ga gnjavi »budalasti dječak«. Dok je stajao ondje, nije morao misliti na sve što ga čeka.

Mellette se okrenula prema njemu. »Zašto još stojiš ovdje?« rekla je, kao da može posegnuti u njegovu nutrinu i pročitate sve sumnje koje ga more. »Mrtvi neće ustati, sve do sudnjeg dana.«

Na trenutak je opet bio maleni dječak, uhvaćen u nepodopštini, prikovan njezinim oštrim pogledom. Čak i sada, u ovoj sobi, bila je sposobna i voljna ranjavati. Brunin se uspravio i navukao crni ogrtač tereta. »Možda su mrtvi sretniji nego što mislimo«, rekao je i izišao.

Stisnutih usnica i šaka, Mellette je gledala za njim. Hawise ju je samo mrko pogledala. S tihim autoritetom, uputila je sluškinje da

zagriju vodu za pranje, da upale još svijeća i donesu aromatično bilje i ulja. Natočila je pehar vina i donijela ga Mellette. »Gospo, morate malo popustiti, da ne biste prsnuli i pritom uništili sve oko sebe.«

»Što ti znaš?« okrutno će Mellette.

256

»Znam to da bi naši životi bili jednostavniji kad biste se potrudili i pokazali malo nježnosti prema živima - bez obzira koliko mi bili nedostojni toga.«

Mellette je zinula. Hawise joj je pružila pehar. »Ja sam sada gospodarica Alberburvja«, rekla je čvrsto.

»Bruninova žena. Što mislite, koga će on slušati? I što mislite da će učiniti s vama?« »Ti si obična drznica!« »Ne, gospo. Samo sam praktična.« Gledala je Mellette u oči, ali usto je bila svjesna

svega: svijeća koje su treperile oko postelje, sluškinja koje se spremaju oprati tijelo; bila je svjesna i samog tijela, još toplog i mekanog. Srce joj je ubrzano tuklo, a usta su joj bila suha, no ostala je pri svome. »Ne želim u ovoj kući imati bojno polje. Imate pravo na poštovanje, ali imam i ja, a ima i moj muž.«

Mellette ju je gledala s prijezirom. »Poštovanje ne dolazi s nekakvim pravom. Ono se mora zaslužiti.«

»Slažem se, gospo.« Hawise se naklonila, a potom se okrenula svom zadatku. Starica se mrštila i još je neko vrijeme stajala na mjestu, poput usamljenog stabla

usred šume koja je sva posječena. A potom se pribrala. Jedan jedini drhtaj prostrujio je njezinim tijelom prije nego što se konačno pomaknula i pridružila se ostalim ženama. Hawise joj je ustupila mjesto kod uzglavlja postelje jer je Mellette pokojnikova majka i to je bilo njezino pravo.

Brunin je stavio nogu u stremen i vinuo se u sedlo. Kiša je prestala, ali tlo je bilo blatnjavo, gotovo močvarno, a zrak je bio vlažan i maglovit poput vještičjeg daha.

»Čuvaj se«, rekla je Hawise dok mu je pružala štit. »Klečala sam na previše bdijenja u posljednje vrijeme.«

Brunin je provukao ruku kroz držače štita. Rame ga je još boljelo, ali nije bilo strašno. Ruka kojom je držao mač bila je zaštićena rukavicom za sokolarstvo na koju su bile našivene verige. »I ja sam«, rekao je i zamalo se uspio nasmiješiti. »Nadam se da ću ti poslati dobre vijesti za nekoliko dana.«

»I ja se nadam.« I Hawise se pokušavala nasmiješiti na silu. Nije ga htjela otpratiti u suzama i ridanju. Već se isplakalo dovoljno suza da se napuni cijeli kotao. FitzWarin je pokopan na groblju crkve u Alberburyju, pokraj svoje žene. Sprovod je održan u najužem krugu. Brunin je primio zakletvu od onih vazala koji su im bili dovoljno bliski da prisustvuju pokopu. Oni koji su ostali u Ludlowu će položiti prisegu odanosti kad se vrati u Joscelinov kamp. A preostalim vazalima je poslan poziv da dojašu iz svojih sela i polože zakletvu za Božić.

Pokraj Hawise je stajala Sian, blijeda kao krpa, i gledala kako je Ralf uzjahao svog konja. I Mellette je bila ondje; stajala je uzdignute glave i uspravnih leđa. Nije imala štap kojim se služila dok se kretala odajama. Hawise je pomislila koliko strašan mora biti teret staričina ponosa, koliko ju je stajao i koliko je stajao sve koji su morali živjeti s njom.

Brunin je potapšao Jestera po vratu i bez riječi zurio u Ludlow. Glavnog ulaza više

nije bilo, osim nagorjelih ostataka, a veći dio drvenog tornja stražarnice također je bio spaljen. To se očito dogodilo dok njega nije bilo. Većina građevina u dvorištu sada su bile tek spaljene ruševine, a i drvenarija na središnjem tornju u unutarnjem dvorištu je bila nagorjela. Joscelin je zauzeo vanjske građevine, ali de Lacy je i dalje u svojim rukama držao samo srce Ludlowa. Toliko gubitaka radi tako malo dobiti.

257

»Ima li vijesti od kralja Henrika?« upitao je Brunin nakon nekog vremena. Joscelin je žalosno gledao ispred sebe. »Ne još. Ali on se sada bavi krupnijim ribama.

Jučer sam poslao i drugog glasnika, ali ne znam hoće li on imati više sreće od prvog...« Utihnuo je i duboko uzdahnuo. »Borio sam se i u težim bitkama, a kad je de Lacy čekao pedeset godina da ugrabi svoju priliku, što je meni nekoliko mjeseci?« Položio je ruku na Bruninovo rame, kao da mu pruža utjehu, ali je i traži.

»Ništa«, ogovorio je Brunin sa smiješkom koji Joscelin nije stigao vidjeti. »Nekoliko mjeseci je ništa.«

Namjestili su katapult i pripremali se za izbacivanje kamenja i cigli iz uništene stražarnice, kad je iznenada jedan od izviđača dojurio do njih na konju. »Barjaci, gospodine!« povikao je. »Vidio sam ljude na vigmorskoj cesti!«

»Čije ljude?« Joscelin se odmaknuo od katapulta, čela namreškana od brige. Brunin se sagnuo i prošao ispod ruke katapulta te stao pokraj Joscelina. »To sigurno

nisu Mortimerovi.« »Ne, gospodine, barem koliko sam ja uspio vidjeti. Rekao bih da su to Velšani... ima

ih barem pedeset i dobro su naoružani. Udaljeni su manje od kilometra.« »Zastava primirja?« upitao je Joscelin brzo. »Ne, gospodine.« »Pretpostavljam da onda ne dolaze u pomoć nama.« Joscelin je odmah stao izdavati

zapovijedi. »Možda je to kraljeva vojska«, rekao je Brunin hodajući s Joscelinom prema konjima. »Kraljeva bi vojska jahala pod stijegom leoparda, a moj izviđač ga ne bi zamijenio s

Velšanima«, mrko će Joscelin. »Čini se da se vijest o napadu proširila i, kao i obično, lešinari kruže ne bi li se domogli kakvog plijena.«

U srcu Ludlowa oglasio se rog. Joscelin i Brunin su poslušali na koji je način trubio, pogledali se međusobno pa stali trčati, psujući. Tko god je jahao prema Ludlowu, de Lacyjevi su ih smatrali saveznicima.

»To je to! Stižu!« povikao je Ernalt de Lysle. Upravo je stigao glasnik s viješću da je trupa velških plaćenika, prevođena Rogerom i Jonasom de Powysom od Whittingtona, gotovo pred vratima dvorca. »Sad ćemo tim gadovima pokazati čiji je Ludlow.« Brzim je korakom prišao Marion, zgrabio je u naručje i utisnuo joj snažan poljubac na bolne usnice. »Večeras će se nebo crvenjeti od krvi, slatkice!«

»Što... ne razumijem.« »Zar si sjedila na ušima proteklih dana?« začuđeno je upitao, pustivši je tako naglo

da je zamalo pala. »Gospodar Gilbert je poslao po pomoć, a odazvala su se braća de Powys! To će ih dokrajčiti.«

Marion je trljala ruke i zbunjeno ga gledala. »Koga?« »De Dinana i FitzWarina.« »Aha.« Nastavila je zbunjeno gledati ispred sebe. Ernalt je nestrpljivo puhnuo. »Braća de Powys drže Whittington«, rekao je. »Njihovi

su preci držali taj dvorac još onda dok su FitzWarinovi bili obični goniči stoke u Lorraineu. De Powysi su već dugo Mortimerovi i de Lacyjevi saveznici.«

Kad je Ernalt izišao, Marion je sjela uz prozor s vrčem vina i priborom za šivanje. Izbjegavala je glavnu dvoranu i društvo ostalih žena. Zaključila je da su sve one priproste drolje i odlučila da se neće spuštati na njihovu razinu.

258

Šivala je haljinu od tkanine koju je ukrala iz Sybilline škrinje: bio je to plavi brokat kupljen na posljednjem sajmu u Shrewsburyju. Stajala je Joscelina cijelo bogatstvo. Marion nije nimalo grizla savjest što je uzela tu tkaninu. Da je nije uzela ona, uzeo bi je netko drugi, a bila je savršena za vjenčanicu. Provukla je nit plavog svilenog konca kroz iglu i počela šivati kao da joj o tome ovisi život. U početku su njezine očice bile savršene, ali kako se praznio njezin vrč vina, a zvukovi bitke stali odjekivati dvorcem, tako su postajale sve neurednije.

Noć je bila hladna i crna. Padala je kiša nošena vjetrom. U ostatcima gradine u

obližnjem Caynhamu, Brunin je stajao ispred palisade i zurio u mrak. Poželio je da može vidjeti kroz tamu i otkriti koliko je neprijatelj blizu. Sav se naježio i imao je osjećaj da ga nešto bocka u dnu kralježnice.

»Nema smisla da pokušavaš išta vidjeti. Dođi nešto pojesti. Neće napasti do sutra ujutro.«

Brunin je duboko udahnuo. Zrak je mirisao na jesen i na kraj godine. Provukao se kroz rupu na truloj drvenoj palisadi i pošao za Joscelinom prema logorskoj vatri. Nije bio gladan, ali uzeo je zdjelu razvodnjenog variva što mu je pružio vojnik. Barem je bilo vruće, ako ništa drugo, iako će mu trebati više od juhe da mu se ugriju kosti. Ljudi koje su sa sobom dovela braća de Powys pomogli su da omjer snaga prevagne na de Lacyjevu stranu pa je u tako teškoj i okrutnoj borbi Joscelin bio prisiljen na neprestano uzmicanje. Izgubio je sve što je uspio osvojiti. Neprijatelj ih je progonio sve do utvrde u Caynhamu, ali odlučili su se povući kad je pala noć kako bi se pobrinuli za ranjene i iznova grupirali.

»Neće im ni trebati opsadne sprave«, rekao je Brunin turobno. »Trojica mogu projahati kroz neke rupe na palisadi.«

»Da, ali moraju ići uzbrdo da bi došli do nas. Možda uspijemo izbiti na južnu stranu i izgubiti se u šumi.« Joscelin je pogledao u Brunina. »Još nije gotovo. Nikad nemoj misliti da je gotovo.«

Brunin je otpio malo variva iz zdjele. Na površini je plutao sloj ovčje masti. »Ali negdje mora završiti«, rekao je. »Netko mora povikati da je dosta.«

Joscelin ga je oštro pogledao. »Zar bi doista to htio? Htio bi ušetati u njihov kamp s bijelom zastavom privezanom za rep tvog konja i plakati da odustaješ?«

Brunin se zarumenio pod Joscelinovim prijekornim glasom. »Znate da ne bih«, odgovorio je, »kao što ni Lacy ne bi odustao, ali negdje mora postojati sredina puta.«

Joscelin je grizao nokat svog palca. »Kao što postoji sredina puta do Whittingtona?« rekao je grubo. »Dugotrajna borba na sudovima, gdje moraš dokazivati da imaš pravo na svaku vlat trave i svaku hrpicu konjskog izmeta, a u međuvremenu se zadovoljavaš pišljivim posjedom kojeg ti baci Henrik, kao kad čovjek baci psu oglodanu kokošju kost?«

»Ne morate me podsjećati na odluke koje je moja obitelj morala donijeti«, rekao je Brunin. Neutralnost njegova tona bila je poput upozorenja. »Da je bilo drugog izbora, moj otac bi nešto poduzeo. Kako god bilo, nismo izgubili nadu.« Brunin nije htio reći da će nada možda biti izgubljena nakon ove noći. I Joscelin je to znao. Varivo se ohladilo i zgusnulo pa je Brunin prolio ono što je od njega ostalo.

»Nisam ti mislio povrijediti ponos«, rekao je Joscelin. »Znam«, odvratio je Brunin. »Govorili ste o vlastitom ponosu.« »A ponosit duh dolazi pred propast«, umorno je dodao Joscelin.

259

Sunce se uzdizalo nad obzorom poput užarene crvene kugle. Joscelin je uzjahao svog destrijera, sa štitom u lijevoj ruci i kopljem u desnoj. »Uspijemo li se izvući iz ovoga, jahat ćemo prema Stantonu. De Lacy nas neće goniti tako daleko od svog teritorija.« Oštro je pogledao u Brunina. »Spašavaj se. Ne želim vidjeti junačko žrtvovanje. Jesi li razumio?«

Brunin je samo kimnuo u znak pozdrava. Već se ispovijedio Joscelinovu kapelanu i dao je napisati poruku za Hawise u slučaju svoje smrti. I Joscelin je učinio isto za Sybillu: cijeli se jedan život sveo tek na komad papira.

»Dobro.« I Joscelin je kimnuo i okrenuo svog konja prema suncu. »Gospodaru, oni odlaze«, uznemireno je rekao Ernalt de Lacy. »Nisam slijep, vidim i sam«, progundao je de Lacy. Primio je uzde svog konja.

»Imamo dovoljno vremena za napad. Krenemo li prerano, usporit će nas ona stara utvrda.« Pogledao je prema izlazećem suncu. »FitzWarin je tvoj ako hoćeš.«

Ernaltu su oči zasjale od nestrpljenja. »To će mi biti zadovoljstvo, gospodaru.« »Neće«, odvratio je Gilbert. »To će biti teška borba.« Okrenuo se prema vojnicima

koji su čekali. »Vjerojatno najteža borba u vašem životu. I ovdje će ona završiti«, dodao je mračna pogleda.

Brunin je udarao mačem i odbijao napadačeve udarce svojim štitom. Pokreti su mu bili instinktivni, kao rezultat tolikih godina obuke. Preciznost mu je bila oštra, a um hladan i bistar poput leda. Nedaleko od njega, Ralf je urlao i mlatarao mačem; bio je poput razjarena bika i u tom je bijesu trošio previše energije. Kad je Brunin svladao svog protivnika i okrenuo se prema drugom, pogledom je potražio Joscelina. Joscelin je bio opkoljen, ali uzvraćao je udarce. Možda... možda se uspiju izvući. Ta mu je nada proletjela kroz misli, ali je vrlo brzo nestala: vidio je kako oštrica hvata sunčev odsjaj i naglo se spušta. Joscelin se nije uspio obraniti štitom i trznuo se unatrag kad se mač okomio na njegov oklop. Nije ga probio, ali njegov se mladi pastuh propeo i naglo spustio. Joscelinu su stopala ispala iz stremena, i prije nego što ih je uspio opet staviti, konj ga je zbacio preko glave.

Brunin je brzo okrenuo Jestera i potjerao ga naprijed kroz užareni metež, izvikujući Joscelinovo ime kao bojni poklič. Joscelin je ustao i brzo stao odbijati napadače svojim štitom, prijeteći im oštrim vrhom svog mača, no bio je ranjen i natučen, a konj mu je odjurio. Prije nego što je Brunin mogao doći do njega, Joscelin je opet napadnut; zgrabili su mu štit te izbili mač iz ruke i na kraju je bio prisiljen kleknuti na krvavo tlo.

Brunin je zaboravio na ono što je Joscelin rekao o junačkom žrtvovanju i jahao je ravno u srce sukoba. Ljudi su padali oko njega, a jesu li skakali ustranu izmičući se njemu ili ih su ih kosile oštrice, nije znao jer im nije vidio lica, niti je čuo njihove urlike.

»Isuse, Brunine, nemoj!« zagrmio je Joscelin, a potom dobio udarac u lice verižnom rukavicom jednoga od vojnika. Glava mu se trznula unatrag, a krv je navrla iz posjeklina koje su mu zadale željezne verige. Brunin se probio pokraj pobočnika koji mu je htio zapriječiti put, ali pritom nije obraćao pažnju na napad slijeva.

»Brunine!« Joscelin je vikao iz svega glasa. Bio je to krvav urlik upozorenja i očaja. I Ralf je vikao. Brunin se okrenuo da dočeka napad, ali bilo je prekasno, a i njegovo je rame još bilo preslabo. Vršak koplja prošao mu je kroz štit, probio oklop, pancirnu košulju i meso. Drška koplja od jasenovine bila je oštećena pa se koplje prelomilo uz prasak, ostavivši Ernalta samo s jednom polovicom u ruci. Brunin se zanjihao od tog

260

napada kopljem i kralježnicom je udario u stražnji obluk svog sedla. Osjetio je kako gubi ravnotežu pa je čvršće stisnuo bedra da se održi na konju. Nije bilo boli; pojavila se samo umrtvljenost koja je bujala od vrška koplja i protjecala mu cijelim tijelom. Oko mjesta uboda crvenjela se krv. Joscelin je zurio u divljem, žalosnom užasu. Konj se ritnuo i taj je trzaj probudio prvu iskru boli u Bruninovu tijelu.

De Lysle je bacio ono što je ostalo od koplja i isukao mač, no na trenutak mu se nehotice ispriječio jedan od de Lacyjevih ljudi.

»Bježi!« vikao je Joscelin. »Za Boga miloga, odlazi odavde!« Jedva je uspio izgovoriti zadnju riječ jer ga je protivnik ponovno udario, oborivši ga na zemlju.

Ralf se probio do Brunina, zgrabio Jesterove uzde i okrenuo konja. »Učini kako kaže!« povikao je i pljesnuo Jesterovove sapi plosnatim dijelom svog mača. Škopac se trznuo i dao se u galop. Brunin se savio u sedlu i zamalo ispao iz njega, no godine discipline i obuke učinile su svoje i Brunin je izdržao. Odvojio se od neravnopravnog meteža te je kroz crne mrlje što su mu zaklanjale vidik jahao prema utočištu obližnje šume.

Jester je mogao galopirati dovijeka; korak mu nije bio toliko brz koliko je bio postojan i imao je herojsku izdržljivost. De Lysle je podbo konja i pojurio za Bruninom i Ralfom, skupa sa šačicom plaćenika. Zahvaljujući početnoj prednosti, Brunin i Ralf su im uspjeli umaknuti; i dok su se drugi konji već umarali, Jester je nastavio svoj ujednačeni galop. Ralf je počeo zaostajati za njim, ali usporili su i njihovi goniči; premoreni konji nisu mogli držati njihov korak. Iznad glava su im u oproštajnim salvama fijukale strijele. Ralf je opsovao jer se jedna zarila u stražnji obluk njegovog sedla i raspolovila drvo. Podbo je svog umornog pastuha koji je izvukao posljednji atom snage i jurnuo u sigurnost drveća.

Suma ih je primila u zagrljaj. Brunin nije bio siguran čuje li Jesterovo disanje ili vlastito, a zvučalo je promuklo i prigušeno. Bol je sada bila jača i pretvarala se u tupo, duboko pulsiranje. Pogledao je u ranu. Bilo je krvi, ali polagano je tekla, nije se izlijevala. To bi se moglo promijeniti kad se izvuče koplje; vidio je više puta kako bi ljudi izdahnuli u bujici koja bi sunula uvis čim bi se vršak izvadio. No ostave li ga na mjestu, i to će dovesti do sigurne smrti.

»Brunine?« Do njega je dojahao Ralf, a njegova pjegava put izgubila je svu svoju uobičajenu boju. Iščupao je strijelu što je stršala uz njegova sedla i s gađenjem je odbacio.

Bruninu je tekao znoj niz leđa i mutio mu se vid. »Moramo nastaviti... oni neće odustati od potjere dok ne budu sigurni da nas više ne mogu sustići.« Stezalo ga je u grlu. Njegovi ljudi sigurno bježe iz bitke, spašavajući se kako god mogu. »Okupi ostale, koga god možeš naći«, rekao je teško dišući. »Neka svi budemo na okupu.«

Ralf ga je zaprepašteno gledao. »Ne mogu te ostaviti samog!« »Dobro sam... idi.« Namršten i u očitom sukobu sa samim sobom, Ralf je odjahao. Brunin je pognuo

glavu i trudio se održati u sedlu i izdržati vruće pulsiranje boli. Već je viđao ljude s kopljem u utrobi, i čuo ih je. Većina njih je umrla nekoliko sati poslije ranjavanja... no neki su izdržali duže. Neki su i preživjeli i sada mogu pričati o tome... doduše, uvijek je bilo onih kojima koplje nije probilo nijedan organ. Barem zasad ne urla od boli, iako je znao da će i to doći.

261

Hawise je promatrala Emmeline i dvornikovu kći kako se igraju tjerajući zvrk u dvorištu zamka Alberbury. Maloprije je s dvornikom razgovarala koliko će svinja zadržati, a koliko poklati za soljenje i spremanje zimnice. Svinjar ih je, posve nesvjesne svoje sudbine, upravo tjerao kroz glavni ulaz i vodio u obližnji šumarak da se tove u jesenskom izobilju hrastovih i bukvinih žireva te raznog korijenja.

»I ja sam imala zvrk dok sam bila djevojčica«, rekla je, prisjećajući se sa smiješkom. »Mislim da je još uvijek u nekoj od škrinja.«

Dozvala je Emmeline i djevojčica joj je odmah dotrčala. Smeđe su joj oči sjale, a crna joj je kosa bila svezana crvenim vrpcama. »Daj da i ja pokušam«, rekla je Hawise uz smijeh. Uzela je pleteni kožnati bič iz Emmelineine ruke, jednim vještim pokretom zavrtjela zvrk i stala ga goniti bičem po dvorištu. Vjetar joj je pleo haljinu oko nogu i otpuhao veo s lica. Dvornik se smiješio na tako dražestan prizor, a djevojčice su hihotale.

»Vidim da ste vrlo iskusni u ovome, gospo,« rekao je dvornik kad je Hawise dotjerala zvrk natrag na početnu točku.

»Nekoć sam doista bila!« odvratila je Hawise, zadihana i radosna. »Često sam se natjecala sa svojim mužem i većinom bih ja pobijedila... premda je on bio bolji u žongliranju. Moj je otac govorio da smo trebali biti djeca uličnih zabavljača.« Sagnula se i dohvatila zvrk kako bi ga vratila Emmeline, kad je spazila da je Mellette izišla iz dvorane. Oslanjajući se snažno na svoj štap, odlučnim je korakom prilazila Hawise i dvorniku.

»Gospo, ne biste se smjeli naprezati«, rekla je Hawise s namjerom da pođe prema njoj, ali Mellette ju je namršteno pogledala i odmahnula rukom kao da je tjera.

»Kad vidim ženu svog unuka kako trčkara dvorištem poput divljakuše, dok bi se trebala baviti važnijim poslovima, onda se moram naprezati«, oštro će ona.

Hawise se svladala da joj ne uzvrati. Dobit će ovu bitku, kao što je dobila i druge, ali umaralo ju je što se neprestano mora boriti. »Dogovorila sam koliko ćemo svinja poklati«, rekla je čvrsto. »I doista se nepotrebno naprežete.« Hawise je dala Mellette detaljan izvještaj svega što je dogovorila s dvornikom. Mellette se svadljivo usprotivila broju šunki koje će se soliti, a Hawise ju je poslušala i promrmljala da će razmotriti njezine prigovore. Nije podizala glas, ali govorila je čvrsto i samouvjereno.

»Ti ne možeš znati...« otpočela je Mellette, no Hawise je podigla ruku. »Posavjetovala sam se s gospodarom dvornikom, a poslušala sam vaše prijedloge. Ja

odlučujem«, rekla je, ne dajući se pokolebati. »Odveć si tvrdoglava za svoje dobro.« Dvornik se promeškoljio i Hawise je suosjećala s njim budući da se našao između

dvije žene, kao zrno između dva mlinska kamena. »Zar nitko nikad nije rekao isto i za vas, gospo?« upitala je, a potom se nasmiješila i odmahnula glavom. »Pretpostavljam da se nisu usudili.«

U Melletteinim je očima na trenutak zaiskrilo nešto što bi se gotovo moglo nazvati vedrinom, doduše, zimskom. »Samo moj muž«, odvratila je, »i moj otac kad sam mu rekla što mislim o braku koji je dogovorio za mene. Ja...« Utihnula je i zagledala se prema glavnom ulazu jer se u tom trenu začuo povik jednog od stražara koji je bio u izvidnici. Djevojčice su se prestale igrati i na trenutak je izgledalo kao da je vrijeme stalo, a cijelo se dvorište skamenilo.

Začarani trenutak bio je prekinut zvukom povlačenja zasuna i otvaranja masivnih vrata. Ne mareći hoće li opet izgledati kao divljakuša, Hawise je zadigla haljinu i potrčala

262

prema stražarnici. Mellette je pošla za njom, oslanjajući se o svoj štap. Kad joj se dvornik ponudio da joj pomogne, otjerala ga je mahnuvši rukom.

Kroz vrata su najprije projahala dvojica konjanika, ali ostali su bili odmah iz njih. Ralf je objesio kacigu o sedlo, a sapi njegova sivca bile su prošarane sitnim ozljedama. Ralf je jahao tik uz Jestera. Jester je bio sav znojan i također je bio izranjavan. Brunin je sjedio u sedlu pognute glave i rukama se držao za sedlo, toliko čvrsto da su mu zglobovi prstiju pobijeljeli.

»Brunine?« Hawise je potrčala prema njemu, a strah joj je zaparao srce. Brunin je polako podigao vjeđe, kao da na njima nosi teret samrtnih kovanica. Oči su

mu bile zamagljene od boli, a zjenice raširene i tamne. Hawise je poznavala taj pogled; toliko ga je puta vidjela na ranjenicima o kojima su se ona i njezina majka brinule dok bi trajale bitke.

»Teško je ranjen«, rekao je Ralf mučnim glasom. »Pogođen je kopljem u trbuh.« Te su riječi pogodile Hawise poput snažne pljuske i na trenutak je prestala disati. U

glavi su joj odjekivale majčine riječi. Najbolje što možeš učiniti za čovjeka kojemu je proboden trbuh jest dati mu trostruku dozu makova sjemenja u vino i moliti se da što prije zaspi i nikad se više ne probudi. Ako se pak probudi, ponovi istu dozu i moli se još jače. »Ne«, rekla je Hawise drhtavim glasom. »Ne...« A zatim je zatvorila usta i čvrsto stisnula zube kako više ništa ne bi izašlo iz nje.

»Ralfe, razbit ću te jer mi plašiš ženu«, procijedio je Brunin. »Samo mi pomogni da sjašem i bit ću dobro.« Nasmiješio se Hawise, ali osmijeh je bio bolan i iskrivljen.

Zvuči kao FitzWarin, pomislila je Hawise; smrt kuca na vrata, a on uporno tvrdi da je dobro.

Richard je sjahao i primio Jesterove uzde. Brunin se oslonio o sedlo i teškom se mukom spustio iz sedla na do. Ralf ga je uhvatio, a Brunin se naslonio na konja, s grašcima znoja na čelu. Bio je pogrbljen pa mu Hawise nije mogla vidjeti ranu; nije znala skriva li je od nje ili ga manje boli dok stoji u tom položaju.

»Možeš li hodati?« upitala ga je. »Ili da te braća nose?« »Mislim«, rekao je Brunin, polako izgovarajući riječi, »da je hodanje zasad izvan

mojih mogućnosti.« Koljena su mu zaklecala i objesio se uz Ralfa koji ga je uhvatio i pridigao, prestravljena lica.

Hawiseine su ruke nemilice drhtale. Oprala ih je u zdjeli vruće vode koju je donijela

Sian i zapljusnula je lice. Ne smije sad biti slaba. Svi su se oslanjali na nju. Najbliži je liječnik bio tek u Shrewsburyju, a dok on stigne, bit će prekasno. Možda je već i sad prekasno.

Zatvorila je oči i skupljala hrabrost. Ona je bila kći ratnika, a njezina je majka bila poznata po svojoj snazi i mudrosti. »Ja to mogu«, strogo je rekla samoj sebi. »Nema nikog drugog da to učini.« Prišla je krevetu. Brunin je živnuo i pogledao je izmučenim tamnim očima.

»To je bio Ernalt de Lysle«, rekao je kad je Hawise kleknula pokraj njega i dala znak Sian i Ralfu da i oni priđu krevetu. Trebat će mu skinuti oklop i pancirku. »Gledao sam u tvog oca... nisam vidio de Lyslea sve dok nije bilo prekasno.«

Hawise nije pitala za oca. Znala je da su vijesti loše, ali nije ih još htjela čuti. Jedno po jedno. »Nemoj govoriti«, rekla je. »Ne radi sebe, već radi mene. Poslije ćeš mi reći.«

263

»Misliš li da će biti ›poslije‹?« »Nećeš mi umrijeti«, kazala je Hawise, potrudivši se da joj glas zvuči smireno. »Što

bi onda tvoja baka rekla o mojim sposobnostima njegovateljice i što bi mislila o tebi kao nasljedniku? Borit ću se za tebe, ali ne budeš li se ti borio sa mnom... onda ću te nazvati kukavicom i ovaj put to neću povući.«

Mellette je iza nje stiskala zube. Brunin je primio Hawise za ruku. »Borit ću se«, rekao je. »Stavi moj stijeg u podnožje kreveta i nemoj se predati. Ostalo je previše nedovršenog posla.«

Bilo je vrlo teško i nezgodno skinuti mu oklop i ostalu opremu. Hawise mu nije htjela staviti makova sjemenja u vino dok ne vidi koliko je rana ozbiljna. Postojao je još i napitak od bunike i svakojakih drugih smrtonosnih biljaka, koji je bio zamiješan tako da omami, a ne ubije, no morao se primjenjivati s jakim purgativom da ga tijelo izbaci prije nego što ga potpuno paralizira. S obzirom na mjesto gdje se nalazila Bruninova rana i njegovo stanje, Hawise se nije usudila ni to primijeniti. Mogla mu je samo otupjeti osjetila jakom medovačom, ali nije htjela da bude pijan do besvijesti.

Kad su skinuli oklop, došla je na red pancirka i tunika. Hawise je odvezala uzicu njegovih gaća pa je skinula i njih. Koža mu je bila glatka i zlaćana, a fino crno paperje se spuštalo od pupka nadolje i završavalo u kovrčama oko njegovih genitalija. Rana je bila gotovo crna od zgrušane krvi, a iz sredine je virio batrljak de Lacyjeva koplja. Vršak se zario duboko u meso. Hawise je sa strahom pomirisala ranu i odahnula s olakšanjem kad je shvatila da nema gnoja.

»Možda bih mogla dohvatiti vršak uz pomoć namašćenih pera i izvući ga točno kako je ušao?« upitala je, dozvavši Mellette da priđe. Bez obzira na njihove nesuglasice, bilo bi glupo da je isključi iz ovoga jer bi njezino iskustvo moglo biti od koristi. »Mislim da nije probio nijedan organ.«

Mellette je prišla i pomirisala ranu. »U pravu si«, rekla je. »Božjom milošću vršak nije oštetio ni utrobu ni bubreg, ali još uvijek postoji velika opasnost. Mogla bi ga izgurati na drugu stranu, ali ne zna se hoće li to uzrokovati veću štetu nego da ga izvlačimo kroz ranu.«

»Jeste li ikad radili ovo?« Mellette je stisnula usnice. »Jedanput«, odgovorila je. »Umro je poslije tri dana. Sve

je u tvojim rukama.« Okrenula se i otišla. »Što god odlučiš, stavljaj tople obloge od meda i svinjske masti.«

Hawise je progutala knedlu. Starica je kažnjava jer joj je prije odbrusila... ili se možda želi distancirati od neminovne tragedije.

Napustila je bojno polje već u prvom okršaju, umjesto da se suoči s pravom, krvavom bitkom.

Hawise se okrenula prema Ralfu i Sian. »Trebat će mi još vruće vode«, rekla je. »I meda i svinjske masti, kao što je rekla gospa Mellette. Donesite mi i guščja pera. Netko od pisara će ih sigurno imati.«

Bilo je gotovo. Hawise je krpicom prala krv sa svojih ruku i zurila u muža. Bio je

miran. U sobi se čulo jedino Ralfovo prigušeno jecanje i Sianino tiho tješenje. Hawise će poslije plakati; sada je bila kao oduzeta i sve su joj emocije bile poderane i zaključane u daleki sobičak njezine nutrine. Drukčije ne bi mogla funkcionirati. Bez riječi je pokazala na vrč medovače i sluškinja je odmah požurila da joj natoči. Hawise je uzela pehar, prišla

264

prozoru i udisala oštar jesenski zrak, puneći svoja pluća njegovom svježinom i čisteći ih od krvi i boli.

Iza sebe je začula težak korak, a Ralfova ju je ruka primila za rame. Ruka mu je bila široka i kratka, posve drukčija od Bruninove. »Ne znam kako si to uspjela«, rekao je, susprežući emocije u glasu.

»Ne znam ni ja.« Hawise je udahnula još malo svježeg zraka pa se okrenula prema njemu. »Ali i ti si odigrao važnu ulogu. Da nije bilo tebe i tvoje snage, on bi puno gore završio.«

Ralfovo je punašno lice preplavilo bolno kajanje. »Nekoć sam mu zavidio«, kazao je. »Žalio sam što ja nisam prvorodeni. U djetinjstvu sam ga čak i mrzio i htio sam da umre, osobito kad je dobio mjesto kod tvog oca. Ja sam trebao biti na njegovom mjestu...« Pogledao je preko ramena u Bruninovo mirno tijelo. »Ja sam trebao biti na njegovom mjestu«, rekao je, napuklim glasom. »Ja sam trebao biti ranjen, a ne on.«

»Nisi.« Hawise je odmahnula glavom. »To govoriš jer te muči krivnja. On to ne bi tako gledao, pa nemoj ni ti. Sad ne bi htio da umre...«

»Zaboga, jasno da ne bih!« Opet se okrenuo i zabrinuto pogledao u Brunina koji je ležao mirno poput lutka.

»U redu je.« On se boji, pomislila je Hawise, boji se da će odgovornost za FitzWarinove zemlje pasti na njegova leđa. »Nemoj samog sebe mučiti. Sigurno je i on u djetinjstvu isto mislio o tebi.« Ralf je ostao stajati pokraj prozora, a Hawise je opet prišla krevetu. Bruninovo je disanje bilo plitko, ali ujednačeno. Ruka mu se trznula na pokrivaču.

Hawise je uspjela izvaditi i vršak i batrljak jasenovog koplja a da ne ošteti previše tkivo. Oprala je ranu u vinskom octu i stavila oblog od meda i svinjske masti, kako je savjetovala Mellette, a nakon toga mu je dala napitak od bijelog maka i valerijane da zaspi. Više nije mogla učiniti ništa za njega, osim bdjeti i moliti se da ga ne uhvati groznica ili grčevi, što bi predstavljalo veliku opasnost s obzirom na ozbiljnost rane.

Dok je još mogao govoriti, Brunin je ukratko opisao katastrofu koja ih je snašla u Ludlowu. U najboljem slučaju njezin je otac bio zatočen; u najgorem je bio mrtav. Ako je zatočen, i to u dvorcu u kojem je donedavno bio gospodar, vjerojatno bi volio da je doista mrtav. Ali sad ne smije razmišljati o tome. Mora otjerati te misli; s time će se suočavati poslije. Sad treba poslati glasnika da prenese poruku njezinoj majci i sestrama, premda su sigurno već saznale... i jednu kralju, tražiti da intervenira. Mora si zadati posla i ne smije puštati mislima da je obuzmu. Poslala je poslužitelja po pisara.

Ralf je rekao da ide provjeriti stražu na šetnici u glavnom ulazu te izišao brzim korakom, zamalo se sudarivši s bakom. Starica je došepala do kreveta, podupirući se o štap, i zagledala se u svog unuka.

»Moram ti odati priznanje za tvoj trud«, reWa je. »Sumnjam da bi druge djevojke tvojih godina mogle učiniti to što si ti učinila.«

»Kad vas bace u rijeku, morate zaplivati ili ćete se utopiti.« Hawise je stala na drugu stranu kreveta i primila Brunina za ruku. Oči su mu i dalje bile zatvorene, ali počeo je brže disati i njegovi su se prsti stegnuli oko njezinih. »Nekad sam se pitala zašto nas majka tako uporno hoće naučiti kako se viđaju i povijaju rane. A ja sam uvijek bila previše nestrpljiva - moja sestra Sibbi to čini puno bolje od mene - ali barem imam mrvu znanja.« Pogledala je u Mellette. »On ima snagu da opstane.«

265

Starica je gledala u barjak s likom crnog vuka. Hawise ga je privezala na stup pokraj uzglavlja kreveta. »To je ono što su FitzWarinovi oduvijek imali«, rekla je. »Imali su snagu da opstanu.«

266

35

U zatočeničkoj ćeliji, Joscelin se uspravio na slamarici i zatomio jauk. Osjećao se kao da mu je netko probio lubanju i napunio je rastaljenim olovom. Noć je bila prepuna čudnih snova, a vrijeme nije protjecalo uobičajenim ritmom, nego je nadolazilo u naglim bljeskovima i zatim bi se zaustavilo i zamrznulo.

Znao je da ga trese groznica. Srce mu je tuklo gotovo da iskoči i osjećao je kako mu tijelo gori. Vjerojatno će umrijeti u ovom dvorcu, a činilo mu se da tako treba i biti jer je proveo svoje najbolje dane boreći se da ga sačuva... i na kraju nije uspio. Pitao se što bi Sybilla radije htjela: uspomenu na njega, ili da joj se vrati praznih ruku. Sinoć ju je sanjao. Kose crne poput ugljena, kao u prvim godinama njihova braka. Padala joj je niz leđa i izgledala je kao mlada djevojka... ili kao korotnica. Pokušavao joj je reći da je voli, ali nije imao snage u glasu. No ona ga je, čini se, čula jer su joj oči zasjale poput dva plava dragulja i ispružila je ruke prema njemu. »Onda mi daj Ludlow«, rekla je, a potom je iščeznula iz njegovog sna. Uslijedilo je joj još noćnih mora, a jedan se prizor neprestano ponavljao u njegovoj glavi: Brunina pogađa de Lysleovo koplje, a FitzWarin se guši u oblaku živog vapna. Ludlow je gorio, a s njim je gorio i Joscelin.

Nalazio se u jednoj od podrumskih prostorija u tornju Pendover, onoj koja nije imala ognjište i koja je smrdjela na kamen zahvaćen vlagom i plijesni. Prostorija je služila kao spremište za bačve, ribarske mreže, užad i svakojaku opremu, drvene sanjke za zimu, ljestve za branje jabuka. Svjetlo je dopiralo tek kroz uski otvor u kamenom zidu, samo malčice širi od njegova zapešća. Ispod, na podu, stajao je iskrivljeni drveni kapak. Trebalo ga je podignuti i namjestiti, ali Joscelin se nije zamarao time. Svježi je zrak zapravo godio njegovom grozničavom tijelu, a pogled na dnevnu svjetlost pomagao mu je da se nosi s osjećajem gušenja: pritiskala ga je težina kamenih zidova i svijest o vlastitoj bespomoćnosti.

De Lacy nije bio posve bez samilosti, ako se to tako može nazvati. Joscelina nisu svezali lancima ili okovima, a rane koje je zadobio bile su očišćene, doduše, nemarno i površno, ali krvarenje je bilo zaustavljeno i povili su ga lanenim zavojima. Imao je i nekoliko slomljenih rebara, no za to se nitko nije pobrinuo. Jučer navečer stražar mu je donio kruha, koji je bio gotovo svjež, i zdjelu variva sa slaninom. Donijeli su mu i vrč piva. To su bile sitne milosti, ali Joscelin nije ni mislio da će mu biti ponuđeno više od toga. A zašto bi i bilo? I on bi se tako ponio na de Lacyjevu mjestu.

Obuzeo ga je nemiran drijemež, prepun krvavih prizora crvenih oštrica i teške borbe, a on je bio preumoran da nastavi. Htio je prestati, napustiti borbu, ali njegova je ruka i dalje mahala mačem, u agoniji bolne, krajnje isrpljenosti, i nije bilo izlaza. Trznuo se iz sna uz krik koji mu je gotovo zaparao grudni koš.

Vratašca koja su vodila u njegovu ćeliju su se pomaknula i na četvrtastoj je svjetlosti Joscelin ugledao stražara kako silazi prema njemu. Pogledao je prema ribarskoj mreži i palo mu je na pamet da je zgrabi i baci na stražara, ali znao je da nema dovoljno vremena i da nije u tjelesnom stanju za to. Uostalom, stražar sigurno nije sam. Stražar je stigao do dna stepenica, izvukao mač i okrenuo se prema Joscelinu.

»Ostani gdje jesi«, upozorio ga je. Joscelin se trpko nasmijao. »Očito me smatraš velikom prijetnjom«, rekao je. »Zar

bih mogao ikamo otići?«

267

Stražar mu nije ništa odgovorio, samo je stisnuo zube i pogledao prema stepenicama, kojima je silazio još jedan muškarac. Kad mu se pokazalo lice, Joscelinu je srce zakucalo jače.

Gilbert de Lacy je zakoračio na posljednju drvenu stubu i prišao Joscelinu. Joscelina je najprije obuzeo poriv da ustane. Bio je skoro za glavu viši od de Lacyja i imao je šira ramena, no to bi bilo čisto razmetanje. Uz to, nije bio siguran može li uopće stajati. Stoga je ostao ležati na slamarici i zuriti u svog starog neprijatelja, nadajući se da mu pogled odražava prezir.

De Lacy je podignuo obrvu kako bi mu pokazao da ga Joscelinov pogled nije ni zavarao ni impresionirao. »Doći će sluškinja da ti povije rane«, rekao je. »Ne zaboravljam ono što mi je bilo pruženo dok sam ja bio tvoj ›gost‹.«

»Očekuješ da ti zahvalim na velikodušnosti?« podrugljivo će Joscelin. »Ne očekujem ništa osim psovki.« De Lacy se hladno nasmiješio i ogledavao se po

prostoriji. »Mogao sam te zatvoriti na mračnije i vlažnije mjesto od ovoga i ostaviti te da istruneš, no tada ne bih bio pravi kršćanin i to bi ukaljalo moju čast. Moji vitezovi smatraju da te trebam smaknuti. Bilo bi lako tvrditi da si poginuo u bitki, ali to bi bila laž i pekla bi me savjest.« Protrljao je palcem bradu i dodao, onako usputno: »Dat ću srušiti ono ruglo od kapelice i nanovo je izgraditi u znak zahvalnosti Bogu što je uslišio moje molitve.«

»Zbog čega misliš da će Ludlow ostati u tvojim rukama?« »Zbog činjenice da si moj zatočenik i da je FitzWarin mrtav, a vjerojatno i njegov sin.

Pomiri se s tim da si poražen.« De Lacy je prekrižio ruke. »Uvijek sam poštovao tvoje sposobnosti, ali više ti ništa nije ostalo.«

Znajući kako je lako biti velikodušan iz pozicije pobjednika, Joscelin se gorko nasmijao. »Nemoj biti previše siguran u to.«

Joscelin je vidio kako se de Lacyju promijenio pogled. Nije bio toliko siguran u sebe kako se prikazivao. Sve je to bio blef.

»Sumnjam da će tvoj zet i tvoja žena doći ovamo s vojskom koja će te osloboditi«, kazao je de Lacy. »A nemaš nikoga drugog. Plugeneti nisu dovoljno jaki, a ja uvijek mogu pozvati Mortimera. Bolje je da ovo završimo ovdje i sada.«

Joscelin se uspravio u sjedeći položaj, premda mu je to zadalo mnogo boli. »Onda uzmi mač«, procijedio je kroz zube. »Zarij mi ga u rebra; nekoliko ih je slomljeno pa ti neće biti teško.«

De Lacy ga je pogledao kao što bi svećenik ili učitelj pogledao neposlušno dijete. »Mislio sam da si razuman, ali očito sam se prevario.«

Joscelin se plitko podsmjehnuo. »Razuman!« procijedio je. »A koliko si ti bio razuman sve ove godine? Tvom je djedu dvorac oduzet zbog izdaje. Ludlow s pravom pripada mojoj ženi.«

»To je tvoje mišljenje. Dosta.« De Lacy je odmahnuo rukom kao da odbacuje Joscelinove riječi. »O tom se se može raspravljati dovijeka, ali uzalud. Došao sam ti predložiti nagodbu.«

»Nagodbu«, ponovio je Joscelin, misleći kako bi se to prije moglo nazvati ultimatumom. Na koncu, de Lacy je u pravu; nije mu više ništa preostalo i nema se čime cjenkati... osim možda kraljevim uzvraćanjem usluge, ako se Henrik jednom primi tog pitanja.

268

De Lacyjeve su oči divlje zasjale u tami. »Odrekni se svih prava na Ludlow i pustit ću te. Čak ću biti spreman na razgovor s rođakinjom Sybillom o pojedinim posjedima koji su pod vlašću Ludlowa.«

»A što ako odbijem?« De Lacyjev se ton zaoštrio. »Onda ostani ovdje i truni.« Joscelin je zurio u njega. »Nemam što izgubiti«, odvratio je. »Umrem li ovdje, zidovi

će vikati za osvetom.« »Slušao si previše trubadurskih izmišljotina«, grubo će de Lacy. »Dat ću ti dva dana

da razmisliš. A nakon toga ću možda odlučiti što ću učiniti sa spomenutim posjedima...« Okrenuo se i pošao prema stubama. Stražar je stajao na mjestu, a nakon što je de Lacy izašao, vratašca su ostala otvorena pa su zrake svjetlosti pale na glinene opeke na podu. Na vrhu stepenica čulo se mrmljanje i poslije nekoliko trenutaka oklijevanja, začuo se i lagan korak na stubama. U prostoriju su ušle dvije žene. Joscelin se prenerazio kad je ugledao jednu od njih.

»Ti!« zarežao je i naglo se uspravio. Strašna bol probola mu je lubanju i rebra, ali ju je odbacio; bijes koji je kolao njegovim tijelom bio je jači. »Usudila si se doći ovamo! Nisi drugo nego kurva!«

Stražar je hitro zakoračio prema Joscelinu i prislonio mu oštricu na vrat, sa strahom u očima. »Ostani gdje jesi, ili ćeš pjevati kroz dušnik!«

Joscelin je opet legao, odmaknuvši se od prijetećeg mača. »Vodite je odavde«, rekao je grubo. »Radije ću pustiti da mi izliju grčku vatru na rane nego da ih ona povija!«

»To se može urediti«, rekao je stražar uz zloban smiješak. »Dama je osobno tražila da vas posjeti.«

Joscelin je bijesno zurio u Marion. Lice joj je bilo ukočeno i blijedo, a oči velike kao dva puna mjeseca. »Ne znam je li se došla naslađivati ili ispovjediti, ali ne želim je ovdje! Neka sama nosi svoj teret!«

»Molim vas«, začuo ju je kako tiho govori. Te su se riječi obavile oko njegovog bolnog srca poput žica lutnje i izazvale reakciju koju nije želio; usred bijesa i gađenja zakucalo je bilo nježnosti i sažaljenja. »Ti si mrtva«, rekao je hrapavim glasom. »Ovo tvoj duh govori. A ja neću slušati.«

»Nisam htjela da se sve ovo dogodi.« Stisnuo je šake i pokušavao je otjerati snagom svojim misli. Doista je zvučala kao

duh jer joj je glas bio tanašan, isprekidan i izgubljen. Sjetio se kako je posjeo u svoje sedlo sićušnu djevojčicu s pletenicama tankim poput prsta. Stiskala je krpenu lutku kao sam život. A zatim se sjetio svega što je učinila i sjećanje na uplakano dijete pometeno je u naletu gorkog i mračnog vala.

Začuo je zvuk njezinih koraka na glinenom podu, a zatim i hitro uspinjanje stubama. Srce mu je tuklo u ušima poput brzog i glasnog bubnjanja.

»Čini se da ste je prestrašili«, rekao je stražar. Nasmijao se. »Bolje za vas. Gospodar Gilbert joj ne vjeruje ni koliko je crno pod noktom.«

Joscelin je ignorirao stražareve riječi. S druge mu je strane prišla sluškinja koja je došla s Marion.

»Gospodar Gilbert je rekao da vam pogledamo rane«, rekla je živahnim glasom. »Ne treba ih gledati«, zarežao je Joscelin.

269

»Gospodar Gilbert izdaje naredbe, a on vas hoće vidjeti živog.« Ton joj je zvučao praktično i vedro. Imala je podbradak i zube kao konj. Oči su joj bile sitne i duboko usađene, ali sjale su vedrinom. »Što mi prije dopustite da radim, to ću vas prije pustiti na miru.«

Joscelin se polako uspravio i pustio neka ga previje. Žena je bila brza i učinkovita. Imala je goleme ruke, ali bile su vrlo vješte.

»Ta ženska je prava nevolja«, rekla je pokazavši glavom prema stubama. »Fali joj kotač u glavi, kako bi rekla moja mati. Stalno govori kako će imati veliko vjenčanje kad sve ove borbe završe. Ako se to dogodi, pojest ću svoj rubac.« Nastavila je ogovarati, kao da je Joscelin žena. »Ali rekla sam joj: Ernalt de Lysle je prevario više glupavih djevojaka nego što ima riba u moru. Platit će ona za to, naravno. Vidjela sam je kako povraća ujutro. Jedini način da to dijete dobije oca jest da ga gospodar Gilbert primora da joj stavi prsten, a gospodar Gilbert neće htjeti oženiti jednog od svojih najboljih vitezova za šupljoglavu ženskicu.«

Nije joj mogao zapovjediti da zašuti jer je znao da stražar to neće dopustiti, jer stražar je slušao sa zanimanjem, pa se isključio. Naučio je Brunina svemu što je znao, ali i Brunin je njega nečemu naučio: pokazao mu je umijeće povlačenja u vlastiti um.

Žena mu je premazala rane nekakvom smrdljivom tekućinom i dala mu čaj od kamilice, za koji je rekla da će smiriti uzavrelu krv. »Previše žute žuči«, rekla je. »Rida kosa je uvijek znak.«

Kad je ona pošla van, tišina je bila blažena poput kapljice hladne vode na vrućem čelu. Stražar se okrenuo da je isprati. »Griselde će se vratiti«, rekao je sa zlobnim smiješkom. »Nemoj misliti da si se izvukao.«

Marion bi se najradije srušila na krevet koji je dijelila s Ernaltom i plakala sve dok

od nje ne bi ostala samo ljuštura, da je vlastiti želudac nije zadržao u zahodu; povraćala je i povraćala, a na kraju ju je boljelo cijelo tijelo. Pokušala je reći Joscelinu da joj je žao i da nije htjela da se to dogodi, ali ispalo je pogrešno, a način na koji joj je povikao da je kurva, s gađenjem u očima, posve ju je slomio. Ona nije kurva... nije! Kurve dižu suknje bilo kojem muškracu koji je spreman platiti njezine usluge. To što je učinila, učinila je zbog ljubavi i zbog toga što je bila premalo voljena.

Ernalt je ušao u odaju i došao k njoj u zahod. »Opet povraćaš?« rekao je, podignuvši zlatnu obrvu. Marion se uspravila i obrisala usta lanom što joj je preostao od vezenja. Boljeli su je trbušni mišići pa je stajala pogrbljeno poput starice.

»Čujem da si išla previjati rane Joscelinu de Dinanu«, rekao je naslonivši se na dovratak i zapriječivši joj put. »Što si htjela? Njegov oprost?« Ton mu je bio varljivo nježan.

Marion je samo odmahnula glavom. »Ili si se išla naslađivati.« Posegnuo je rukom prema njoj i stao namatan njezinu

pletenicu oko svog kažiprsta. Marion ga je prijekorno pogledala. »Ne, nisam zbog toga.« »Nego zbog čega, draga? Da mu pomogneš da pobjegne, s uzetom i nožem?«

Namotao je njezinu pletenicu oko dlana, kao da namata bič kojim će ukrotiti podivljala konja, i povukao je k sebi. »Znam kako se lako daš nagovoriti.«

Marion je okrenula glavu, bojeći se da će mu biti zlo od zadaha iz njezinih usta, ali bojeći se i njega. »Samo... samo sam ga htjela vidjeti, to je sve.«

270

»Zbog znatiželje, dakle.« Nasmijao se kroz nos. »Isuse, ti očito misliš da sam glup.« Drugom joj je rukom dirao grudi. Marionine su se bradavice ukrutile, ali bile su bolne i ona se trznula. Odmah je shvatila svoju grešku.

»Volim te«, zajecala je. »Onda mi pokaži.« Zadigao je tuniku i posegnuo rukom u gaće. »Pokaži mi koliko me

voliš.« Uzeo ju je straga, stojeći u zahodu, sa sirovošću vojnika koji uzima kurvu u

smrdljivoj uličici. Za nekoliko je trenutaka dostigao svoj vrhunac i naslonio se na nju, zadihan, pritišćući joj tijelo uza zid. »Bez obzira na razlog zbog kojeg si otišla k Joscelinu de Dinanu, nećeš ga više vidjeti, jesi li razumjela?« dahtao joj je pokraj uha. »Iako je ranjen, on je opasan čovjek, a ti očito još gajiš nekakvo poštovanje prema njemu. Tko zna što bi se tu moglo izleći.« Uspravio se, namjestio tuniku i otišao. Marion je oteturala do kreveta, srušila se i sklupčala u loptu, poput ježa. Ali za razliku od ježa, ona nije imala bodlje koje će je štititi. Sve je na njoj bilo meko i podložno udarcima.

Brunin se uspravio i polako se primicao rubu postelje. Zaparala ga je bol pa je morao prigušiti jauk, znajući da Hawise samo to čeka, vreba poput mačke.

»Ne bi smio to činiti«, rekla je, zabrinuto ga gledajući. »Prošlo je dvanaest dana«, svojeglavo je odvratio, »i dobro se oporavljam.« »Istina, ali te ta rana zamalo ubila i trebat će dulje od toga da zacijeli. To nije

ogrebotina.« Glas joj je zvučao razdraženo. »Jedno je ustati iz kreveta, spustiti se u dvoranu i voditi poslove, ali odjahati u posjet kralju sasvim je nešto drugo.«

»Osjećam se dovoljno snažno.« »Snažan si sada, ali hoćeš li biti i nakon deset kilometara?« Tvrdoglavo su se gledali. »Vjerojatno ću tada priznati da si bila u pravu«, rekao je. »Ali to me neće spriječiti da

pođem.« Pokazao je rukom na košulju i tuniku. Hawise je razdražljivo zacoktala jezikom. »Luda sam kao i ti«, popustila je i dodala

mu odjeću. »Trebala bih te svezati za krevet i zaključati te ovdje barem mjesec dana.« Iako je osjećao bol, Bruninu su zasjale oči. »Ako je to stvarna prijetnja, onda te držim

za riječ«, kazao je, »ali pod uvjetom da ti ležiš sa mnom.« »Ne bih htjela iskorištavati ranjenika«, odvratila je. »I ne pokušavaj mi odvraćati

pažnju budalaštinama.« Brunin je raširio oči, glumeći uvrijeđeno nevinašce. »Pa ti si predložila da me svežeš

za krevet.« »To nije smiješno«, rekla je stišćući usnice. »Smiješno je ono što želiš učiniti... i

nemoj reći da je to radi mog oca jer znaš da on to ne bi očekivao od tebe dok si u takvom stanju... što god mu se sad zbiva.« Glas joj je malko zadrhtao. Uzdigla je bradu i oštro se zagledala u Brunina, čekajući da joj proturječi.

Brunin se uozbiljio. »Znam što tvoj otac očekuje od mene. Ali nije u tome poanta. Poanta je u onome što ja očekujem od samog sebe i što očekujem od kralja. To se mora riješiti - kao što se rana mora očistiti da bi zacijelila.« Kažiprstom joj je pomilovao obraz. »Čuvat ću se. Obećajem.«

Hawise se gorko osmjehnula. »Već si to jednom rekao.« Donijela mu je čisti par tajica i verižne hlače iz škrinje, ali htjela mu je pogledati ranu prije nego što ih odjene. Rana je još uvijek bila velika i trebalo je mijenjati zavoje dvaput dnevno, no tkivo je

271

izgledalo zdravo, nije bilo ni traga gnoju, čak ni onom uobičajenom. Imao je sreće, a Hawise je htjela da tako i ostane.

»Ovaj put to doista mislim«, rekao je. »Vidio sam što se dogodi samo u jednom trenutku nepažnje.«

Kad je konačno navukao pancirku i oklop, na čelu mu je već izbio znoj. Hawise je stisnutih usnica gledala kako stavlja pojas za mač. »Nemoj nositi bodež na lijevoj strani«, rekla je. »Nadražit će ti ranu.«

Umorno ju je pogledao. »Majka kvočka«, rekao je, ali sa smiješkom, i okrenuo bodež tako da mu stoji na leđima. »Odgovara li ti ovako?«

Odgovaralo bi joj da Brunin ne ide nikamo, ali nije imalo smisla to ponavljati. Barem može ići s njim, što znači da će moći paziti da se ne iscrpljuje.

Polako i oprezno se okrenuo kako bi dohvatio kacigu, kad je u sobu ušla njegova baka. Nije se služila štapom, a hodala je kruto i ukočeno, kao i posljednjih dana, no to sad nije bilo važno. Ono što je izazvalo pažnju bila je njezina haljina boje zelene mahovine, ukrašena širokim trakama zlatnog veza. Toliko ju je zategnula da su joj se, unatoč tome što je ispod imala košulju, isticale tjelesne konture: trbuh, koji je u njezinoj mladosti bio vitak i uzak, i grudi, koje su izgledale kao dvije prazne kese, onako pritisnute uz rebra. Nije imala svoj uobičajeni rubac koji joj je uokvirivao lice, već lagani veo obrubljen bijelim biserima i sićušnim zlatnim kuglicama, a pletenice su joj visjele do struka, poput neuredne, srebrne užadi.

»Isuse«, izustio je Brunin. Morao se svladati da se ne prekriži. Drhtavim korakom, ali bez imalo oklijevanja, Mellette mu je prišla. »Madame grand-mere?« rekao je, a koža mu se na vratu naježila. Mellette se namrštila. »Zašto me tako zoveš? Zar izgledam kao tvoja baka?« »Vi jeste moja baka.« Brunin je pogledao u Hawise, koja je prišla korak bliže starici i

ispružila ruku. Mellette ju je ignorirala. »Nemaš me pravo vrijeđati«, rekla je ljutito. »Bez mene bi

bio nitko i ništa i to dobro znaš. Tvoj položaj ovisi o volji mog oca, a to se uvijek može promijeniti.«

»Gospo, mislim da ste malo smeteni«, nježno će Hawise. Ovo je vaš unuk, Brunin.« »Dobro znam tko je on... i tko si ti.« Mellettein je glas bio prepun otrova. Ponovno se

okrenula prema Bruninu. »Mužu, imam vijesti koje će te razveseliti.« »Doista?« rekao je Brunin zbunjeno. Opet je pogledao u Hawise. Hawise je

odmahnula glavom i otišla pozvati sluškinje. Mellette je zadovoljno kimnula glavom. »Noseća sam. Nije li to ono što si htio čuti? Ne trebaš više dijeliti postelju sa mnom, a

to će biti blagoslov za oboje.« Oči su joj zasjale ponosom, izazivanjem i ljutnjom. »Ali neću trpjeti tvoju drolju pod istim krovom. Ako moraš bludničiti s njom, čini to u štali, gdje oboje pripadate.«

Brunin je samo zurio u nju, zaprepašten, ispunjen sažaljenjem, ali i gađenjem. »Znam da nalikujem djedu, pogotovo kad sam u oklopu, ali ja nisam on, grand-mere. On se zvao Warin. Ja sam Brunin.«

Na trenutak joj je sumnja preletjela licem i prislonila je ruku na čelo. »Pred očima mi je veo. Ne mogu... Ne osjećam se...«

Hawise se vratila sa Sian i sluškinjom. Nježno joj se obraćajući, odvele su Mellette do prozorskog sjedala i donijele joj vina. Staričin je glas najprije zvučao svadljivo i

272

izgubljeno, ali nakon toga se pretvorio u tiho i klonulo mrmljanje. Hawise se zabrinuta vratila Bruninu.

»Ona misli da sam ja djed«, rekao je odmahujući glavom, »ali cijeli me život uspoređivala s njim. Možda je bilo pitanje vremena kad će nas početi gledati kao jednu osobu.« Protrljao se po bradi. »Je li ovo prvi put da se izgubila?«

Hawise se zamislila. »U posljednje je vrijeme malko zaboravna i često nas naziva pogrešnim imenima... vjerojatno imenima ljudi iz njezine prošlosti, koliko mi se čini. Jučer, kad je tražila čaj od kamilice zbog boli u zglobovima, nazvala me Eve. No sve je to bilo beznačajno, u usporedbi s ovim danas.«

»Je li sposobna za putovanje?« Hawise je razmislila pa je nevoljko kimnula glavom. Njezin osjećaj za poštenu igru

nije joj dopustio da postupi drukčije. »Da, jest... Ona nije toliko izvan sebe da ne bi primijetila da smo otišli bez nje. Posve je sposobna da okupi pratnju i pođe u Gloucester na svoju ruku.« Namrštila se. »Štoviše, ona je u boljem stanju za putovanje nego što si ti.«

Brunin nije na to ništa odgovorio. Hawise je bila u pravu, a on to nije htio priznati.

* * * Cijeli Henrikov dvor i administracija bili su zbijeni u grad Gloucester i nigdje nije

bilo slobodnog prenoćišta. Baruni i vitezovi, pobočnici i obični vojnici, svi su podigli šatore na tratini ispred dvora pa je i Brunin morao učiniti isto. Barem nije kišilo i nije bilo hladno.

Ralf je gledao u dugačke redove šatora, nagurane jedan uz drugi poput zuba u premaloj čeljusti. »Kako ćemo, za ime Boga, doći do Henrika ako mu pošaljemo molbu?« rekao je Bruninu kad su se udaljili od žena i pratitelja koji su podizali šator.

»Ne znam, ali nekako moramo uspjeti«, rekao je Brunin teškim tonom. Bio je umoran i boljelo ga je. Sjedenje u sedlu mu je iritiralo ranu i htio je samo leći i spavati tjedan dana. Ali želje su bile miljama daleko od stvarnosti... za razliku od zbijenih šatora. Brunin se protrljao po čelu. Bio je svjestan da Ralf čeka da ih on povede... Ralf, koji je cijelo njihovo djetinjstvo htio biti voda, sada je od toga zazirao - i to s dobrim razlogom, pomislio je Brunin s mukom.

»Najprije ćemo poći u katedralu«, rekao je, »i potražiti biskupa Gilberta.« »Zašto?« »Zato što on je on kraljevo oko i uho. Zato što nas poznaje i podržava našu svrhu. Ne

moramo ići kroz zid, ako već postoji stražnji ulaz.« Ralf se i dalje doimao pomalo zbunjenim i Brunin se skoro nasmiješio shvativši da je

Ralfov način doista bio jahati kroza zid. Ulice su bile natrpane ljudima i vojnicima tako da se jedva prolazilo. Ralf se

progurao naprijed, kao da je pročitao Bruninove misli, i stao je rabati stazu za njihovu pratnju. Ljudi su mu se brzo micali s puta, mašući šakama i dobacujući mu psovke. Ralf nije na to obraćao pažnju, osim što je napomenuo da su građani Gloucestera doista čangrizav narod.

Pred vratima katedrale naslagali su se gradski prosjaci sa svojim drvenim zdjelicama, svojim tužnim pričama, svojim ranama. Brunin im je dao šaku srebrnjaka i zapitao se koliko će još dugo imati takvo bogatstvo u svojoj kesi. Posjedi koje je imao

273

nisu bili veliki u usporedbi s imanjima koje su on i Hawise izgubili. Tu je još i porez na nasljedstvo koji mora platiti kralju da bi mogao naslijediti ono što je još preostalo.

»Bog vas blagoslovio!« povikao je odrpanac mliječnih očiju, s crnim, izjedenim noktima i ustima punih žutih krnjataka. Imat ću sigurno više od ovog jadnika, pomislio je Brunin i prekrižio se. Bilo mu je teško sjahati pa je bio jako spor, a bol ga je prožimala sa svakim pokretom. Činilo se da ga Jester razumije jer je stajao posve mirno, sve dok Brunin nije stao objema nogama na tlo. Brunin je očekivao da će osjetiti navalu svježe krvi, ali rana je izdržala napor putovanja. Primio se za Jesterove tople slabine dok ne uspostavi ravnotežu, a zatim se uspravio, onoliko koliko je mogao. Privezao je konja za ogradu i krenuo polako prema izrezbarenim vratima katedrale, držeći se za mjesto gdje mu je bila rana. Ralf je otjerao nekolicinu dječaka koji su se igrali i radili salto pokraj ograde pa je dao znak drugim vitezovima da pripaze konje i pošao s bratom.

Katedrala je vrvjela ljudima kao kakva tržnica i podsjetila je Brunina na sajam u Shrewsburyju. U glavnoj su lađi ljudi obavljali svoje poslove. Pisari su iznajmljivali svoje usluge onima za koje je trebalo pisati i onima kojima je trebalo čitati. Na malim su stolovima počivale tintarnice, okružene pratećim priborom: hrastovim šiškama, arapskom gumom, bjelanjcima te dragocjenim lapisovim prahom. Jedan je trgovac prodavao nožiće za oštrenje pera, a žena pored njega prostrla je krpu na kojoj je izložila pera svakojakih ptica: gusaka, galebova, labudova, čaplji i paunova. Na klupama poredanim sa strane sjedili su starci i čavrljali, a dvojica su bila zadubljena u partiju trilje. Nedaleko od njih vojnik u oklopu potajno se sastao s upadljivo odjevenom ženom; Brunin je vidio kako razmjenjuju novac, a potom su žurnim korakom izišli iz katedrale.

»Biskup Gilbert vjerojatno nije...« otpočeo je Ralf, kad je odjednom iz jedne od kapelica osvanula šarolika skupina. Okruženi redovnicima i dvorjanima, lađom su kročila trojica najmoćnijih ljudi u zemlji, a kako su oni hodali, tako je narod padao na koljena, kao kad kosac žanje žito u polju. U pratnji svog kancelara Thomasa Becketa s jedne strane, i Gilberta Foliota, herefordskog biskupa, s druge strane, kralj Henrik II koračao je lađom kao da poskakuje: kao da se sva snaga njegova koraka pretoči u tlo, a potom se odrazi uvis, podižući pritom potplate njegovih cipela.

Ralf je zurio otvorenih usta, a potom je pao na koljena i pognuo glavu. Brunin nije bio tako brz; oprezno je kleknuo, a čelo su mu orosile kapljice hladnog znoja. Ipak, u sebi se radovao i znao je da su imali nevjerojatnu sreću.

Thomas Becket ih je pogledao svisoka kao da se uvrijedio što je Bruninu toliko dugo trebalo da se pokloni. Gilbert de Foliot je, pak, proučavao dvojicu mladić kao da ih odnekud poznaje. Henrik se tako naglo zaustavio da su se sudarili svi koji su hodali za njim.

»Brunin FitzWarin?« Henrik je zurio u njega. »Veličanstvo«, reče Brunin. »Je li vam otac ovdje?« »Ne, veličanstvo... preminuo je, pokoj mu duši.« Brunin se prekrižio. Henrik se iznenadio. Rukom je dao znak Bruninu i Ralfu da ustanu. Ralf je primio

brata pod ruku i pomogao mu da se osovi na noge. »Vidim da ste teško ranjeni«, rekao je Henrik. »Tu se krije neka priča.«

Brunin je nekoliko puta plitko udahnuo i pričekao da bol popusti dovoljno da može govoriti. »Poslao sam vam glasnika kad je moj otac umro, ali tome nema ni mjesec dana, a vaši pisari možda nisu smatrali vijest toliko važnom.« Ton mu je bio oprezno

274

neutralan. Ono što je njemu bilo važno ne mora biti važno Henriku. »Dugo je patio od bolesnih pluća, ali dokrajčilo ga je živo vapno što ga je udahnuo u borbi za Ludlow.«

»Ah, Ludlow.« Henrik je skupio usnice, a iz njegova je izraza lica bilo jasno da već zna nešto o tome. »Jeste li tako zaradili svoje rane?«

»Da, veličanstvo. Došao sam tražiti pravdu i moliti vas da se umiješate u taj spor.« Becket je nestrpljivo puhnuo. »Onda ćete morati pričekati. Zar mislite da kralj

trenutno ima vremena za to?« Henrik je podigao ruku kako bi ušutkao svog kancelara. »Mir«, rekao je. »Ja sam taj

koji je zatražio da čuje priču i stoga ću je poslušati.« Becketove su se nosnice širile i nije se nimalo trudio prikriti svoju ljutnju. Biskup

Gilbert uputio je kancelaru pogled ispunjen antipatijom zadovoljan što je Becketov prigovor odbačen.

Brunin je u kratkim crtama ispričao kralju što se zbilo i gledao kako mu se jagodice žare, a oči sjaje od bijesa. »Taj rat između de Dinana i de Lacyja već predugo traje«, procijedio je. »Kažete da je Joscelin trenutno de Lacyjev zatočenik.«

»Jest, ako je još živ, veličanstvo«, reče Brunin. »Kad sam ga posljednji put vidio, bio je ranjen i dobivao je batine od de Lacyjevih vitezova.«

»De Lacy je oduvijek služio samo vlastitim interesima«, promrmljao je Gilbert Foliot. »Tijekom rata mijenjao je strane češće nego što dadilja mijenja povoje novorođenčetu.«

»Sjećam se da je i de Dinan mijenjao strane«, odvratio je Henrik oštro pogledavši biskupa.

Foliot je samo slegnuo ramenima. »Jest, ali samo jednom, i to u korist vaše gospođa majke. Dobro znate kome je on odan, veličanstvo.«

»Znam jedino to da dok njih dvojica ratuju, ne služe meni«, odrezao je Henrik. »Dobro je da ste mi skrenuli pažnju na to. Riješit ću to jednom zauvijek.«

»Veličanstvo«, naklonio se Brunin, znajući da će se odbjegla kola konačno zaustaviti, što god im to donijelo.

»I neka vam liječnik pogleda tu ranu.« »Moja žena je ovdje, veličanstvo, ona će se za to pobrinuti.« Henrik je kimnuo i okrenuo se da će poći dalje, ali je nakratko zastao i pogledao u

Brunina. »Bit ću pošten«, reče, »ali ništa ne obećajem.« Brunin se naklonio, a kraljevska je svita nastavila kositi svoj put prema vratima

katedrale. »Što je time htio reći?« upitao je Ralf, mršteći se. Brimin je prisao jednoj od klupa uza zid i polako sjeo. »Htio je reći da nam možda

neće vratiti Ludlow. «

275

36

U dvorac je pozvana primalja iz grada Ludlowa jer je trebalo poroditi ženu jednoga od de Lacyjevih vojnika. Muke su privedene kraju, majka je bez komplikacija rodila sina, a primalja se odazvala na još jedan poziv, u jednoj od privatnih odaja dvorca. Nakon nekoliko pitanja i temeljitog pregleda Marionina trbuha, primalja se odmaknula od postelje.

»Onda?« upitala je Marion, nervozno lomeći prste. »Doista ste trudni, gospo. Imate sve znakove.« Iako je Marion sumnjala u najgore, zbog primaljinih je riječi osjetila navalu hladne panike u svojim udovima. »Jeste li sigurni?«

Žena se doimala uvrijeđenom. »Slijedim ovaj poziv još od vladavine prvog Henrika. Sigurna sam, gospo.« Ležerno je sklopila ruke ispred vlastitog trbuščića, zaobljenog zbog ljubavi prema pivu, ali i zbog poodmaklih godina. »Rekla bih da će se dijete roditi dogodine, na ljeto.«

Marion se uspravila, a hladan znoj oblio joj je dlanove, čelo i pazuhe. »Što mi je činiti?«

»Kako to mislite, gospo?« Marion je progutala knedlu. »Moja je mati umrla na porođajnoj postelji. Ne bih htjela

da... ne bih htjela da se to dogodi i meni.« »Vi niste vaša majka, gospo«, rekla je primalja taktično, zadržavši za sebe svoje

opažanje da je Marion u struku i bokovima bila uska poput lasice. Ako dijete ne bude sitno, neće se dobro provesti. »Morate se što više odmarati i izbjegavajte tešku hranu.« Stisnula je usnice. »Uz to, molite se svetoj Margareti i prinosite joj darove.«

Marion je kimnula glavom, upijajući te savjete s gladnim očajem. »Naravno, želite li izazvati mjesečnicu, postoje neke trave koje vam mogu srediti

ciklus«, natuknula je primalja. »No čim plod uznapreduje, to postaje opasno i smatra se smrtnim grijehom.«

Marion je grizla donju usnicu. »Što... što bi se dogodilo ako sada popijem te trave?« upitala je nervozno.

Primalja je slegnula ramenima. »Povraćat ćete i imat ćete jake grčeve u trbuhu dok vam se maternica ne očisti.«

»Bit će krvi?« »Kao za vrijeme mjesečnice, samo obilnije. Nije tako opasno kao porođaj, ali

svejedno je rizik. Katkad krvarenje uopće ne prestane.« Marion je problijedjela, kao da su te riječi imale moć da iscrpe svu krv iz njezina

tijela. Na trenutak je pomislila da ima izlaz, no to je bila slijepa ulica. Uostalom, u njezinoj je utrobi raslo Ernaltovo dijete, njegov nasljednik. Sad će se sigurno požuriti i oženiti se s njom. Jedino mora izdržati porođajne muke, to je sve. »Pomozite mi da odaberem«, prošaptala je.

Primalja se lagano odmaknula. »Ne mogu vam u tome pomoći, gospo. To je vaša odluka.«

»Ali ja ne mogu...« naglo je ušutjela jer je Ernalt ušao u sobu. »Spakiraj škrinju«, zapovjedio je, posve ignorirajući primalju, kao da je obična

sluškinja. »Kraljevi službenici su u dvorani. Moramo odjahati u Gloucester.« Lice mu je bilo zajapureno.

276

»Gloucester?« Začuđeno ga je pogledala. »Zašto?« »Zato što je ondje kralj«, prasnuo je. »Požuri se. Odlazimo odmah. Moram ići jer me

čeka gospodar Gilbert.« Nakon toga je odjurio. Kad je i primalja otišla, Marion je ustala s kreveta i prišla Ernaltovoj putnoj škrinji.

Nikad nije bila na kraljevskom dvoru, samo je slušala o tome u pjesmama trubadura i povremeno od gostiju koji su bili ondje. Čak ni Sybilla nije nikad bila na dvoru, bez obzira ne njezine snažne veze. Možda će se Ernalt oženiti s njom baš ondje, pred kraljem i pred najistaknutijim barunima u zemlji. To bi zaista bio događaj, veličanstven trenutak i ispunjenje njezinih najvećih snova. Ruka joj je kliznula na trbuh. Nosi Ernaltovo dijete. Sin, to će biti sin, a porođaj će biti lagan i ona će biti velika dama. Sve će se ostvariti.

Stala je spremati odjeću za put, a raspoloženje joj se naglo mijenjalo: od nade i euforije do straha i očaja.

Vratašca su opet zaškripala. Joscelin je sa strepnjom pogledao u njih. Prema

svjetlosti što je dopirala kroz prozorčić zaključio je da nije vrijeme Griseldeinu jetkom posjetu. Griseldei se svidio Joscelin. Pokušao je biti neuljudan prema njoj, ali to ju je dodatno poticalo. Ako joj ne bi ništa odgovorio, morao je trpjeti njezine verbalne nasrtaje, bez mogućnosti da joj odvrati, i to ju nije nimalo odbijalo. S druge strane, na uljudnost je reagirala budalastim cerekanjem od kojeg se Joscelinu ledila krv i žilama. Stisnuo je šake, ustao i odmaknuo se od kreveta.

Nitko nije silazio niz stepenice. Umjesto toga, dobio je naredbu, sročenu kao poziv, da se on popne. Joscelin se protrljao po bradi. Ili je netko platio otkupninu pa može slobodno izaći, a u tom je slučaju spao na prosjački štap, ili je de Lacyju dojadilo držati ga kao zatočenika pa ga je odlučio smaknuti. Ni jedno ni drugo nije bio dobar razlog da se stane uspinjati. No, odbije li, znao je da će oni doći po njega.

Čim je stupio na drvene prečke, otkrio je da mu noge drhte. Nije bio zadovoljan time. Rebra su mu pomalo cijelila, ali svejedno ga je probadala oštra bol dok se penjao, i morao je škiljiti jer ga je zabljesnula sve bliža dnevna svjetlost. Osjećao se poput krtice koja se promalja na površinu zemlje i koju će možda dočekati zlokoban udarac buzdovana.

Dvojica stražara povukla su ga uz posljednjih nekoliko stuba i našao se u odaji u prizemlju. Nije bilo ni traga ni glasa de Lacyju, ali ondje je bio vitez de Lysle, dvojica štitonoša i brijač. Sa strane je stajala drvena kada iz koje se širio miris aromatičnog bilja. Srećom, nije bilo Griselde. Joscelin je promatrao cijeli prizor s olakšanjem i znatiželjom. Očito neće umrijeti jer ga inače ne bi dotjerivali i bili bi doveli svećenika.

»Dobio si poziv da se pojaviš pred kraljem«, rekao je de Lysle koji je izgledao kao da su mu usta puna octa. Pokazao je rukom prema kadi. »Moj je gospodar u svojoj milosti odlučio da vam podari malo dostojanstva.«

Joscelin se ironično nasmijao. »U milosti«, podrugljivo će Joscelin. »Drugim riječima, dovedete li me pred kralja u ovakvom stanju, to će stvoriti ružnu sliku o mojim tamničarima i izazvati opasno suosjećanje.«

»Protumačite to kako god želite, gospodaru; uopće nije važno.« Znajući da će ga silom razodjenuti i obrijati ako ne popusti, Joscelin je mirno stao i

pustio da mu štitonoše skinu znojnu, prljavu odjeću. »Dakle, kralj je došao u Ludlow ?« upitao je.

277

De Lysle se nakratko kolebao hoće li mu odgovoriti. »Kralj je poslao poziv iz Gloucestera.«

»A pozvan sam samo ja ili se i gospodar Gilbert mora odazvati kralju?« De Lysle ga je hladno pogledao. »Gospodar Gilbert također odlazi u Gloucester«,

rekao je, »ali zato da kralju oda poštovanje zbog svog novog dvorca.« Joscelin je uzvratio de Lysleu hladan pogled. Nije znao što je Henrik učinio s

Ludlowom, ali ne bi povjerio takav proglas običnom glasniku. Takva bi odluka bila previše važna.

Ušao je u kadu i vruća mu je voda zapekla kožu. Joscelin je pogledao u svoje tijelo i shvatio koliko ga je opustošilo vrijeme i bitke. Imao je tankih i svijetlih ožiljaka, ali i novih, ružičastih i crvenih. Možda su mu mišići još uvijek tvrdi poput čelika, ali se koža oko njih objesila i preklapala se preko njih u zgužvanih naborima. Još jedna bitka, rekao je samome sebi. Ostala je još samo jedna bitka.

Marion nikad nije voljela jahanje, a već dugo nije sjedila u sedlu. Obično bi se vozila

u kolima s prtljagom, s ostalim ženama, ali sada nije bilo kola, a Ernalt nije htio dijeliti sedlo pa je bila prisiljena jahati sama. Jahala je tvrdoglavu kobilu koja je neprestano silazila s putanje i pokušavala pasti travu uz cestu. Marion je dvaput skoro pala i bila je užasnuta što su je iskusniji jahači gledali s podsmijehom i razdraženošću.

Htjela je razgovarati s Ernaltom, ali on je jahao sprijeda, s muškarcima, dok je ona bila na kraju kolone. Bilo joj je dodijeljeno mjesto ispred sluga i tovarnih konja. Uspjela ga je uhvatiti tek kad su stali u Herefordu da prenoće, no bio je odsutan i razdražljiv.

»Što je?« upitao je nervozno, bacivši pogled preko ramena na ostale vitezove, koji su razgovarali pokraj vatre. Odsjeli su u dvorcu Hereford, koji je ternutno bio u rukama dvorskog upravitelja. I Ludlow je zasad bio u kraljevskim rukama. Kad je Gilbert de Lacy izišao, u dvorac je ujahao kraljevski garnizon i zauzeo zidine dvorca prepunog ožiljaka od posljednje bitke.

»Imam... važne vijesti.« Zamišljala je kako će mu to reći u vrtu u Ludlowu ili u suncem okupanoj odaji dok kroz prozore dopire ptičji pjev, a ne ovdje, u žurbi i nestrpljenju, dok se u pozadini smijulje drugi vitezovi. Ali namjerava li se udati na dvoru, mora mu reći sada.

»Da?« rekao je. »Ja sam... trudna. Primalja je rekla da jesam.« Ernalt ju je polako odmjerio. »Zbilja si trudna?« Sitan, gotovo samodopadan smiješak, pojavio mu se na licu dok ju je primao oko

struka i privukao k sebi. Marion je kroz tkaninu svoje haljine osjećala vrućinu njegovih ruku i težinu njegovih dlanova i prstiju. Oči su mu zasjale kao u pijetla koji se sprema popeti na kokos. Ponovno se osvrnuo preko ramena, a Marion je shvatila da sada razmišlja gdje će pronaći zaklonjeno mjesto na kojem je može uzeti.

»Sluškinja mi je rekla da si već nekim ženama napravio djecu.« Ernalt je slegnuo ramenima. »Pa što? Mnogi muškarci siju sjeme uokolo, ali tko zna

je li brazda već bila izorana i je li netko već sijao prije njih.« »Dijete je tvoje«, brzo će ona. Ernalt se samo nasmijao. »Slatkice, to dobro znam. Kad bih pomislio da drugdje širiš

noge, ubio bih te na licu mjesta i kastrirao bih tvog ljubavnika. Ti si moja.« Kažiprstom ju

278

je preko haljine dirao između guzova. Marion se preplašila da će ih netko vidjeti pa se pokušala odmaknuti od njega, no on ju je čvrsto držao i pritiskao svoja bedra uz njena.

»Mislila sam...« Borila se s knedlom u grlu. »Mislila sam da bismo se mogli vjenčati u Gloucesteru. Rekao si da to treba biti velik događaj, a može li igdje biti veći nego pred kraljem i njegovom svitom?« Ljutila se na sebe što joj glas zvuči tako tjeskobno i molećivo. »A sada, kad sam trudna...«

Ernalt ju je na trenutak prestao dirati. »Oboje imamo odjeću za dvor«, brzo je nastavila, »a napokon će se riješiti pitanje

Ludlowa. Ne postoji bolji trenutak.« »Nisam baš tako siguran, draga.« »Znam da je iznenada. Rekla bih ti prije, ali...« »Ššš.« Prislonio je dlan na njezina usta. »Tiho.« Maknuo je prste s njezinih usnica i

milovao joj obraz, pa sve niže, preko grudi do gipkog struka. Razdirale su ga svakojake, proturječne emocije, a neke su ga zbunjivale jer ih nije razumio. Osjećao je muški ponos i zadovoljstvo što je njegovo sjeme pustilo korijenje u njezinoj utrobi, i tog je osjećaja bio svjestan, kao što je bio svjestan i sirove požude koju bi u njemu budila njezina preplašena ranjivost. Da nije spomenula brak, bio bi zadovoljan time što spava s njom, ali, bez obzira na njezine molbe, nije imao ni najmanju namjeru da je učini svojom ženom. Bila je previše ovisna, odveć zahtjevna i nije imala velik miraz. Želio ju je, nije htio da je itko drugi ima, ali nije ju želio dovoljno da je oženi.

»Morat ćemo najprije vidjeti što se može učiniti«, kazao je, umirujući je svojim milovanjem kako ne bi napravila scenu pred drugim vitezovima u dvorani. Njegove su riječi bile istinite, samo što se njihovo značenje moglo protumačiti na više načina.

I Marion kao Marion, s očajnom potrebom da u nešto vjeruje, protumačila ih je onako kako je najviše htjela i nasmiješila mu se. Taj joj je smiješak ostao na licu i kad ju je odveo iz dvorane i uzeo je u sobičku koji je služio kao spremište za slamarice. Smiješila se, bez obzira na to što joj je njegovo silovito prodiranje zadavalo bol. Za nekoliko će dana postati gospoda de Lysle.

279

37

Biskup Gilbert je Bruninu i njegovoj pratnji pronašao smještaj u kući koja je bila u posjedu Crkve. Bivši vlasnik, starac koji je cijelo imanje ostavio samostanu, nedavno je umro i kuća je bila zapuštena; rogožine su bile trule i trebalo je popraviti krov. Međutim, i to je bilo bolje od šatora, a Hawise, Sian i sluškinje potrudile su se da mjesto bude ugodnije. Brunin je s umornim smiješkom rekao Hawise kako su njih dvoje spavali i u gorim ruševinama, a kad ga je Hawise sumnjičavo pogledala, on je promrmljao nešto o rudarskoj kolibici u šumi Tockington, zbog čega je Hawise porumenjela.

Trula je rogožina bila pometena i bačena te zamijenjena novom, a zidovi osvijetljeni svijećama od pčelinjeg voska; očišćeni su svi ostatci pepela s ognjišta i zapaljena je vatra. Mellette je nadzirala sav rad i neprestano izdavala naredbe. Katkad bi prepoznala Hawise, a katkad bi joj se obraćala Eveinim imenom. Katkad bi je nazvala Mald, a to je bila djevojka koja je zadužena za ognjište u Alberburyju. A kad bi ju vidjela pokraj Brunina, gledala ju je s prezirom i psovala kurve i drolje.

Odbijala je skinuti finu haljinu i svileni veo, tvrdeći kako mora biti spremna za poziv s kraljevskog dvora. »Kralj je moj stric«, neprestano je ponavljala, kao da je povikala te riječi u pećini pa progutala njihovu jeku. No u mutnim labirintima njezine svijesti zemljom je još uvijek vladao Henrik I., i uporno je spominjala ljude koje je poznavala u mladosti, a koji su odavno svršili u grobu.

Bila je rana večer i Sian je kuhala varivo od govedine i ječma. U takvim, zbijenim, okolnostima, cijelu je obitelj morala nahraniti iz jednog kotla. Iz obližnje su pekarnice donijeli kruh i Emmeline je upravo jela komadić premazan medom. Ralf je sjedio na kućnom pragu i strugao komadić drveta, pretvarajući ga u šatorski klin. Brunin je spavao na slamarici, prekrivši jednom rukom oči. Hawise je znala da su put u Gloucester i sastanak s kraljem iscrpili njegovu snagu. Trebao mu je odmor... ali bilo je teško zgrabiti takvu priliku i ova nastamba nije bila idealno mjesto za to. Bila je zabrinuta za njega, ali nije to htjela pokazati da joj ne bi rekao kako pretjeruje.

Ralf je iznenada ustao, a cijelo mu se tijelo napelo, kao u psa kad uoči zeca u šumi. Odmaknuvši se od Brunina, Hawise je požurila prema vratima.

»Što je?« Zamalo joj je srce stalo. »Tata!« uskliknula je. Zadigla je haljinu i potrčala prema Joscelinu koji je jahao na svom starom šarcu, u pratnji dvojice muškaraca koje nije poznavala. Jedan je bio odjeven u raskošnu, ali svakodnevnu odjeću, dok je drugi na sebi imao puni oklop. Primila je uzde i zagledala se u oca, sjajnih i radosnih očiju.

»Hawise...« Glas mu je bio hrapav i lagan poput ljuske. Teškim i umornim pokretima primio se za prednji unkaš sedla i polako sjahao. Hawise mu se htjela baciti u zagrljaj, ali se suzdržala kad je vidjela njegove oprezne kretnje.

»Dobro sam«, rekao je. »Polomljena rebra, rane koje zacjeljuju, zgaženi ponos.« Raširio je ruke i Hawise mu je prišla. Osjetila je očeve ruke kako je grle, kao nekoć. Jedino što sada nije bilo osjećaja sigurnosti i zaštite. Sada je to bio zagrljaj dvoje preživjelih koje je more nakon teškog brodoloma izbacilo na nepoznato kopno. Zatomila je suze i nakon nekoliko se trenutaka odmaknula i pogledala oca. Meso se povuklo s njegovih kostiju, otkrivajući oštre kuteve nedavnog napora i bolesti. Njegova bujna kosa boje bakra sada je bila više razvodnjena sjedinama pa je više nalikovao svome starom šarcu.

280

S knedlom u grlu, Joscelin je pogledao u kćer. »Brunin... je li on...« A zatim je podigao pogled i spazio nekoga kako stoji pred vratima. »Isuse, dečko!« Suze u njegovim očima potopile su mu glas i potpuno ga odnijele. Prišao je Bruninu. Dah mu je strugao po plućima, a prsa su mu se nadimala i spuštala u plitkim, bolnim trzajima. »Vidio sam kako te probada koplje...« uspio je izustiti. »Mislio sam da si mrtav!«

»Treba nešto jače od toga da me ubije«, odvratio je Brunin sa smiješkom u očima. »To ga je doista zamalo ubilo«, rekla je Hawise koja je stala pokraj muža. »Jahao je

sve do Alberburyja s vrškom koplja u utrobi. Ne znam kako je to izdržao.« »Zbog potrebe«, rekao je Brunin jednostavno. »Znao sam da moram doći do tebe i

da ću tada moći zatvoriti vrata pred vukovima.« Brunin i Hawise su se pogledali, a Joscelin je bio sretan zbog njih. Najednom se

osjetio usamljenim. Želio je Sybillu pored sebe, no nije bio siguran hoće li Sybilla htjeti njega. Bio je iscrpljen, još uvijek su ga boljele rane i nije bio u dobrom stanju za suočavanje s onim što dolazi. Nije bio ni Brunin, pomislio je Joscelin vidjevši ga kako izgleda. Bilo je očito da je mladić prerano ustao nakon tako ozbiljnog ranjavanja.

Dvojica muškaraca su se zagrlila, ali oprezno i pažljivo, vodeći računa o međusobnom krhkom stanju.

»Nisam ni ja znao jeste li vi živi«, rekao je Brunin. »Htio sam odjahati u Ludlow s kraljevom vojskom, ali nisam dobio dopuštenje.« Blijedo se nasmiješio. »Vjerojatno je tako bolje jer bih bio preslab da dovršim svaki okršaj koji bih započeo... A znam da bih započeo barem jedan.«

Joscelin je uspio izvući smiješak, premda ga je svaka radost već napustila - poput odjeće koja mu je nekoć dobro stajala, ali sada se toliko razvukla i pohabala da ga više ne može štititi od svijeta. »Zatvorili su me u podrum tornja Pendover i poslali zmaja po imenu Griselde da pazi na mene«, rekao je. »I sad bih bio ondje da nije bilo ovog poziva - za koji si, pretpostavljam, ti zaslužan.«

»Više mi ništa drugo nije bilo preostalo«, rekao je Brunin. Obojica su se pogledali, dobro znajući što je na kocki. Joscelin je stisnuo desnu šaku i

okrenuo ruku tako da je mogao vidjeti mišiće svoje podlaktice. Ispod ostarjele, naborane kože, mišići su mu još bili tvrdi, a tetive čvrste. Bila je to ruka mačevaoca; ruka ratnika. Rijetki su bili oni koji poživjeli dovoljno dugo da mogu gledati te životne mijene i raspadanje. A još su rjeđi bili oni koji su okrenuli leđa prašnjavoj areni. »Istina«, rekao je, »više se ništa nije moglo učiniti.« Osvrnuo se. Njegova ga je pratnja čekala s pristojnom strpljivošću i nije ni sjahala ni odjahala. Nije bio njihov zatočenik, ali je bio pod njiihovim nadzorom.

»Ovdje će se naći krevet za tebe, ako hoćeš«, rekla je Hawise pogledavši u muškarce koji su ga čekali, »premda je to samo slamarica na podu.«

Joscelin se nasmiješio i odmahnuo glavom. »Ne. Večeras bih trebao noćiti u kraljevoj dvorani«, rekao je. »A tko zna gdje ću spavati sutra...« Slegnuo je ramenima i pošao prema svome konju.

»Poslala sam po majku«, rekla je Hawise za njim. »Doći će.« Joscelin je zastao, a Hawise je vidjela kako stišće šake. »Ne znam je li to dobro ili

loše«, rekao je mučnim glasom. »Ali imaš je pravo pozvati. Ona bi trebala prisustvovati ovome.«

281

Cijeli je dvor bio u pripremama za selidbu u Woodstock. Čekalo se samo da Henrik dovrši poslove u Gloucesteru. Na putu do dvorca Brunin i Hawise su se morali probijati pokraj prtljažnih kola, zaobilaziti redove ponija te izbjegavati naporne trgovce, premorene konjušare i razdražljive vojnike. Netko je na putu od podruma do kola ispustio bačvu vina pa je zrak bio ispunjen jetkom, octenom aromom koja se miješala sa smradom konjskog izmeta i mirisom zagorjela kruha iz nečije prevruće peći. Dvojica muškaraca koji su vukli prtljažna kola upustila su se u svađu oko toga tko ima pravo prolaza. Jedan od njih je zakoračio unatrag i slučajno nagazio sićušnog, dugodlakog psa koji je odmaha zalajao. Njegov je lavež parao uši i bio je u golemom nesrazmjeru s njegovom veličinom. Vlasnica psa, vrlo upadljivo odjevena, podigla je svog ljubimca s tla i stala se obračunavati s dvojicom muškaraca, a glas joj je bio visok i prodoran, kao u njezina psa.

»Uvijek je ovako«, dobacio je Brunin zaobilazeći svježu hrpu izmeta maslinastozelene boje. »Biskup od Winchestera kaže da je putovanje na dvor smrt za dušu.«

Hawise se oporo nasmiješila. »Ne znam zašto bi to rekao«, dodala je. Jedva su izmaknuli dvojici nosača koji su teglili nešto što je nalikovalo dijelovima rastavljenog kreveta. Hawise je pretpostavila da je tako bilo i kad se njezina obitelj selila na drugi posjed, ali u mnogo manjem omjeru. Nije se samo kraljev dvor selio, već su svi velikaši i baruni bili pozvani da ga prate. Shvatila je koliko su imali sreće što su uopće pronašli prenoćište.

Na samom ulazu, vratar ih je propustio uz određenu količinu srebrnjaka. Hawise se namrštila, ali Brunin je samo slegnuo ramenima. »Tako je na dvoru«, rekao je.

»Dakle, samo oni koji mogu platiti dobivaju priliku da ih se sasluša?« »Ne nužno, ali morali bismo biti vrlo, vrlo ustrajni. Mogao sam mu zaprijetiti da ću

mu izbiti zube, ali trenutno baš i nisam za to sposoban. Osim toga, negdje moraš platiti, na ovaj ili onaj način, a ovaj vratar nipošto nije bespomoćan.« Brunin je kimnuo prema dvojici naoružanih stražara koji su stajali naslonjeni na zid i promatrali svatkog tko je ulazio. »Vidiš kako spremno čekaju.«

Nisu odmaknuli ni nekoliko koraka kad se začulo komešanje na vratima. Hawise i Brunin su se okrenuli i vidjeli kako su dvojica stražara živnula: vodili su pobiješnjelog Ernalta de Lyslea iz dvorane i bacili ga na blatnjavu ulicu.

Hawise je pod svojom rukom osjetila kako se Bruninova ruka napinje i odmah ju je obuzela panika. »Nemoj napraviti kakvu glupost«, upozorila je. Ispred ulaznih vrata Ernalt se upravo podizao s tla i otresao odjeću od prljavštine. S njim je bila Marion i pokušala mu je pomoći, ali on ju je odgurnuo i nešto joj odbrusio.

Hawise je preplavio užas kad je Brunin pustio njezinu ruku i pošao prema vratima, ali samo je zastao pred vratarom i nešto mu šapnuo na uho. Ugledala je kako se razmjenjuje još nekoliko srebrnjaka. Kad se Brunin vratio k njoj, na licu mu je sjalo čisto zadovoljstvo.

»Što si učinio?« upitala ga je. »Kad već nisam u stanju da napravim kakvu glupost, pobrinuo sam se za to da se u

dvorani ne nadu nepoželjni«, odgovorio je. »De Lysle neće dobiti drugu priliku.« Pridružio im se Joscelin. Imao je zabrinut izraz lica i sada, kad nije nosio ogrtač,

vidjelo se koliko je mršav i Hawise se prestrašila. Njegova dvorska tunika od purpurne

282

vune doslovce je visjela na njemu, a zlatni mu je pečatnjak labavo stajao na srednjem prstu. Kao da je nestajao, bez Sybille i bez Ludlowa.

Fanfare su najavile kraljev dolazak. Brunin je s teškom mukom kleknuo na jedno koljeno, a uto je začuo i Joscelina pored sebe kako je prosiktao od boli jer su i njega kočile rane. Unatoč ozbiljnosti trenutka, Brunin se nasmiješio.

Kralj je sjeo na tron na povišenom postolju, a s njegove lijeve i desne strane posjeli su se vlastelini i biskupi. Henrik je bio odjeven u svečanu tuniku, koja je bila iste ljubičaste boje kao i jastučić na njegovom tronu, te plisiranu svilenu košulju boje crnog vina. Te su boje bile u sukobu s lisičje riđom bojom njegove kose, a broš na ovratniku bio je okrenut naopačke. No Brunin je znao da kralj čak ni u najvažnijim prigodama nije previše mario za izgled i formalnosti - za razliku od svog kanceralara. Thomas Becket naprosto je sjao u svojoj halji od crvene svile, krute od silnih bisera i dragog kamenja te raskošnog ukrasnog veza. I njegov je izraz lica bio krut; izgledao je kao da je namreškao nos zbog kakvog smrada, ali mu se lice zamrznulo u tom položaju.

Ondje su se okupili i brojni velikaši s Velške granice. Neki su od njih bili Joscelinov saveznici, a neki nisu, no većina je okupljenih bila neutralna u vezi sukoba između de Dinana i de Lacyja. To nije bio jedini sukob o kojem je Henrik trebao dati svoj sud, zato što je cijeli dvor čekao polazak u Woodstock, kralj je morao biti brz. Najprije je razriješio nekoliko sukoba oko zemljišta, a potom se pozabavio pitanjem skrbništva jednog maloljetnog nasljednika, sina nedavno preminulog baruna. I nakon toga je došao red na Ludlow. Kralj je pozvao Joscelina i Gilberta de Lacyja da priđu povišenom postolju.

Henrik se nagnuo naprijed, oslonivši se laktom o svoje koljeno i poduprjevši bradu svojim dlanom. »Ludlow«, rekao je. Njegove su sive oči pogledavale čas Joscelina, čas de Lacyja. Obojica su muškaraca poznavala Henrika još otkad je bio mladić s vojskom sklepanom od kojekakvih plaćenika, kad se borio za kraljevstvo, za nešto što je smatrao svojim, a bilo je u rukama drugog čovjeka. Sad je bio kralj i unatoč neslaganju boja njegove odore, brošu koji je stajao naopačke i načinu na koji je sjedio na tronu, poput kakva zidara, njegova je karizma bila nedvojbena, kao i autoritet.

»Čuo sam sve argumente i sve razloge za i protiv. Čuo sam ih bezbroj puta i neprestano me je na njih podsjećalo vaše ratovanje.« Kratko je pogledao u muškarce koji su sjedili oko njega. »Neki od prisutnih su mi savjetovali da vas obojicu kaznim i zadržim Ludlow u svojim rukama, a moram priznati da sam razmišljao o toj ideji.« Zastao je kako bi naglasio svoje riječi i kako bi one ostavile utisak na dvojicu sukobljenih muškaraca.

Brunin je osjetio kako se Hawiseino disanje ubrzalo i vidio je kako grize donju usnicu. To je bilo to. Stigao je trenutak u kojem će ili pobijediti ili sve izgubiti. Ili zlato ili prašina. Primio ju je za ruku i osjetio njezin strah; bio je leden poput njegovoga. U žaru bitke mogao je biti smiren i hladan poput granita, ali sada se nije tako osjećao. Ova je bitka bila posve drukčija... i nije bilo ničeg što je mogao učiniti za Joscelina.

»Međutim«, nastavio je Henrik i pogladio se po bradi, »pretpostavljam da ću tako najviše naštetiti sebi.«

Zavladala je još jedna dugotrajna stanka. Bruninu se činilo da Henrik doista uživa u dramatičnosti trenutka i pokazuje svoju kraljevsku moć.

»Obojica imate pravo na Ludlow. Gospodin Gilbert po svome ocu, kojemu je dvorac oduzet zbog pobune tijekom vladavine mog praujaka, kralja Vilima Riđeg, a Joscelin po svojoj ženi Sybilli Talbot, koja je de Lacyjev rod po majci.« Henrik je pogledao u dvojicu muškaraca pa povisio ton kako bi ga čuli svi velikaši koji su stajali oko trona. »Pozivam sve prisutne da budu svjedoci. Moja je odluka da se Ludlow dodijeli Gilbertu de Lacyju u

283

doživotni posjed, a nakon njega i njegovim nasljednicima, pod zakletvom meni i mojim nasljednicima.«

Joscelin je stajao kao skamenjen. Skamenio se i de Lacy, ali već mu je idućeg trena lice ozario osmijeh blaženstva, i to s razlogom jer su kraljeve riječi dale smisao svim godinama borbe. Brunin je pognuo glavu i zurio u pod. Osjećao je kako se u njemu nakuplja bijes i razočaranje, poput vala vrućine koji za ljetnog dana zamagljuje horizont.

»Ne«, začuo je Hawisein šapat. »Dragi Bože, ne. Ne može nam to učiniti.« Već je to učinio i s Whittingtonom, pomislio je Brunin, no to nije bilo ništa u

usporedbi s ovim. Kao ubod igle pored otvorene, krvave rane od mača. »Ipak«, Henrik je razbio tišinu prepunu nevjerice i radosti koja je nastala njegovom

presudom. »Joscelin de Dinan i Sybilla Talbot zaslužuju da im se nadoknadi odanost što su je poklonili mojoj majci i meni tijekom dugotrajnog rata. Stoga im dodjeljujem kraljevsko imanje Lambourn i zemlje vezane uz njega u doživotni posjed, vrijedan sedamdeset i šest funti godišnje.«

Lambourn je u svakom smislu riječi bio kraljevski dar, i premda nije bio Ludlow, niti je imao dvorac, bio je gotovo jednake vrijednosti. Ipak, poniženje i gutanje ponosa bili su jak udarac, kao i činjenica da je trebalo priznati poraz. Joscelin je pognuo glavu. I de Lacy je učinio isto, ali kad ju je ponovno podigao, pogled mu je bio prepun ponosa i radosti.

Nakon toga preostalo je samo da njih dvojica polože zakletvu kralju za dodijeljene zemlje, da stave svoje ruke između Henrikovih i prime poljubac mira. A zatim su trebali i jedan drugome dati poljubac mira. Sve su oči bile uprte u njih i na trenutak se napetost mogla rezati nožem. Joscelin je oklijevao. Oklijevao je i de Lacy. Bruninova je ruka nesvjesno poletjela prema dršci mača, ali nije pronašao umirenje. Naime, nitko nije smio ući na dvor s oštricom o pojasu.

Gilbert de Lacy je pružio ruku Joscelinu. »Svršeno je«, kazao je. »Kad te već ne mogu nazvati svojim prijateljem, onda barem ne budimo više neprijatelji.«

U njegovim je riječima bilo dostojanstva i Joscelin je na njih odgovorio kratkim lamanjem glave i rukovanjem. Dvojica muškaraca su zatim izmijenila tradicionalni poljubac mira. Bio je to kratki pozdrav i brzo su se odmaknuli jedan od drugoga, a njihovi su pogledi sadržavali sve emocije koje su se nakupljale u njima tijekom ratnih godina. Možda je vrijedilo sačuvati samo nevoljko iskazano poštovanje.

Prisutni su se počeli razilaziti netom nakon kraljeve odluke; kralj je htio što prije poći u Woodstock. Njegovi su jahači već odjahali, u potrazi za pašnjacima na kojima će se konji zaustavljati na putu i kako bi se pobrinuli za prenoćišta za sve one koji će pratiti kralja i njegovu svitu. Otišao je i Gilbert de Lacy, kako bi potvrdio preuzimanje svog naslijeđa iz kraljevih ruku. Joscelin je ostao stajati na mjestu, zureći u prazan tron. Sluga je odnio ljubičasti jastučić sa stolca i spremio ga u prtljažna kola koja su čekala ispred dvorane. Ljudi su postrance gledali u Joscelina, a na licima im se odražavala neugoda i nesigurnost. Cijeli se svijet vrdožio oko njega u jarkim dvorskim bojama, a on je u isto vrijeme stajao i u njegovu središtu i na njegovu rubu.

Polako je postao svjestan da netko stoji pokraj njega. Podigao je pogled, očekujući Brunina i Hawise. Vapio je za njihovom prisutnošću, ali se nje i užasavao, znajući da još nije spreman da im pogleda u oči. No to nisu bili oni, već Sybilla, što mu je bilo još draže, no bilo mu je i beskrajno teže.

Ogrtač joj je bio zamazan blatom, a lice joj je bilo sivo od iscrpljenosti, no oči su joj sjale, kao što su sjale u njegovu snu. Pokušao ju je gledati u oči, ali nije mogao pa je

284

okrenuo glavu. »Drago mi je da nisi bila ovdje kad je Hernik dao Ludlow Gilbertu de Lacyju«, kazao je. »Bilo mi je teško to prihvatiti.« Glas mu je napukao. »I sad se mučim s tom spoznajom.«

Nije joj htio pogledati u oči jer se bojao što će u njima ugledati. Ljutnju ili odbacivanje? Razočaranje? Tjeskobu? U prvih danima njihova braka, kad je još žalovala za prvim mužem i dok je zbog te tuge zračila neprijateljstvom, zakleo joj se da će čuvati Ludlow. Htio joj je dokazati da je jednako dobar kao i čovjek kojeg je izgubila - možda čak i bolji - ali nije uspio.

»Henrik me nije pričekao«, rekla je. »Mogao mi je ukazati barem toliko poštovanja.« »To ne bi ništa promijenilo. Barem si bila pošteđena.« Joscelin je stisnuo šake. I

barem sam ja bio pošteđen tvoje prisutnosti dok mi oduzimaju ponos. »Možda nisam htjela biti pošteđena.« »Možda nisi«, rekao je tmurnim tonom, »ali koliko često dobijemo ono što hoćemo?

Dao nam je jedno od vlastitih imanja u zamjenu.« »Da, Lambourn. Vidjela sam Hawise i Brunina ispred. Oni su mi rekli.« »Ali to nije Ludlow.« »Ne, nije.« Glas joj je bio dubok i tih. Joscelinu se učinilo da joj osjeti gorčinu u glasu i pitao se

umišlja li. Vjerojatno ne umišlja. »Znam da ti je Ludlow bio sve u životu... razočarao sam te.« Trebalo se trgnuti i otići iz dvorane. Joscelin je jedva skupio hrabrost da se okrene prema Sybilli. Pored njih su prošla dvojica poslužitelja, bezizražajnih lica, ali Joscelin je znao da su se obojica pretvorila u uho. Podignuli su i odnijeli tron, a u svježoj rogožini ostali su tragovi.

Sybilla je zapriječila Joscelinu put. Oči su joj bile pune suza, a na licu su joj se vidjele nove bore. Premda je stajala uspravno i ponosno, Joscelin je bio svjestan cijene koju je platila. Srce mu je prepuklo kao i prvog dana kad ju je ugledao: stajala je u dvorištu Ludlowa uzdignute glave, s dvjema djevojčicama, po jedna pod svakim krilom, a on je došao preuzeti i dvorac i nju, u ime kralja Stjepana.

»Ne poričem da mi Ludlow mnogo znači«, rekla je drhtavim glasom. »Kako mi ne bi značio, kad sam ondje voljela i živjela, smijala se i plakala još otkad sam bila mlada djevojka. Ali u jednom se varaš: Ludlow mi nije sve u životu, i ako tako misliš, onda sam i ja tebe razočarala.«

Joscelin je odmahnuo glavom. »Ne, voljena, ne... ti nisi...« Nije mogao nastaviti. »Oh, jesam, i oboje to znamo.« Prišla mu je bliže i stavila ruku na njegov obraz. »Bilo

je trenutaka kad su nas šibale oluje naših razlika i nesuglasica. Bilo je staza kojima nikad ne bi kročio da nije bilo mojeg nagovora...« Naglo je utihnula i zagledala mu se u oči. »Ali moraš znati da bih hodala za tobom bosonoga i u noćnoj košulji, i svejedno bih bila najponosnija žena u cijeloj Engleskoj.«

Joscelina je naglo stegnulo u grlu. Okrenuo je glavu i poljubio joj dlan, osjećajući na njemu znoj i prašinu od napornog putovanja.

»Pođimo u Lambourn«, nastavila je. »Prestanimo se boriti i odmorimo se pod suncem, barem nakratko. Ludlow je bio moj ponos, ali još uvijek imam dušu... i veći dio svog srca. Na koncu, nisu važne zidine, nego tko u njima živi. Ne želim svršiti svoje dane poput Mellette, ogorčene starice koja je zatočena unutar pustih zidina vlastite duše.«

285

Joscelin je odmahnuo glavom i uspio se lagano nasmiješiti. Sybilla ga je pogledala. »Što je?«

»Prije nekoliko minuta bio sam na koljenima i zurio u tamu«, rekao je promuklim glasom, »a sada, iznenada, vratila si mi ponos i samopoštovanje... iako su se prevarila u nečemu.«

Zbunjeno ga je pogledala. »Kako?« »Ne bih htio da hodaš za mnom, nego pokraj mene.« Poljubili su se poput dvoje

mladih ljubavnika, u gorkoslatkom trenutku koji je pružao nadu, usprkos porazu. »Oh, za Boga miloga, neće biti vjenčanja!« Ernalt je odbrusio Marion. »Cijeli dvor

odlazi u Woodstock, a mi se vraćamo u Ludlow.« U očima mu je sijevao gnjev. Tunika mu je bila zamrljana izmetom jer su ga stražari iz dvora bacili na ulicu i sada je izazivao svađu.

Marion je zagrizla donju usnicu. »Ali rekao si...« »Što god sam ti rekao, rekao sam ti zato da ušutiš, kao kad dadilja da djetetu

slatkiš.« Marion je zurila u njega razrogačenih očiju. »Pa kad ćemo se onda vjenčati?« »Zar ti još nije jasno?« rekao je, nalazeći zadovoljstvo u svojoj okrutnosti i načinu na

koji ona djeluje na Marion. »Ti si vrlo ukusan zalogajčić, onda kad ne cviliš, ali muškarci se ne žele ženiti zalogajčićima.« Okrenuo joj je leđa i pošao prema tratini gdje je de Lacy podigao svoje šatore.

Marion je zurila za njim, a cijeli se njezin svijet rušio. Griselde ju je upozorila, ali Marion je nije htjela slušati. Mogla bi se potužiti gospodaru Gilbertu, ali znala je da ne bi ništa postigla. De Lacy je bio spreman da je iskoristi kako bi ostvario svoj cilj, ali zbog činjenice da je bila spremna izdati svoje ljude nije imao povjerenja u nju i ne bi htio da ona bude dio njegova kućanstva.

Nije imala kamo otići, nije bilo nikoga tko bi zauzeo njezinu stranu, osim... Okrenula se i u suzama pošla prema dvorcu.

Nakon što je cijeli dvor odlazio iz grada, najednom je bilo pregršt mjesta za noćenje,

i to mnogo ugodnijih od trošne nastambe u kojoj su proveli proteklu noć. Za razliku od Henrika, Bruninu i Hawise se nije žurilo. Namjeravali su poći tek sutradan pa su se premjestili u glavnu dvoranu kraljeva dvorca. Hawise je ostala razgovarati s roditeljima, Mellette je sjela na klupu na povišenom postolju i zamišljala da je velika dvorska dama, a Brunin je s drugim vitezovima otišao po Jestera i druge konje koji su ostali u dvorištu kolibice.

Već je bio na povratku u dvorac kad mu je put zapriječila Marion. Brunin je morao povući Jestera ustranu kako je ne bi srušio. Uvijek je bila tako budalasta. Imala je pameti koliko i bezglava kokoš kad je bila riječ o konjima... i muškarcima, pomislio je žalosno. »Nastavi«, rekao je vitezu iza sebe i pružio mu Jesterove uzde. »Odmah ću doći za tobom.«

Vitez je uputio Marion preziran pogled, a potom je zacoktao Jesteru i odveo ga. Konjušari su je ignorirali, namjerno se ne naklonivši, a pobočnik koji je hodao na kraju skupine pljunuo je u prašinu ispred njezinih nogu i opsovao ispod glasa. Marion se sva uznemirila.

286

»Što si očekivala?« rekao je Brunin s netrpeljivošću u glasu. »Ono što si učinila može ti oprostiti jedino Bog, i nitko drugi. Uvijek si htjela bacati muškarce na koljena. Eto, želja ti se ostvarila. Jesi li sad sretna?«

Gledala ga je suznim očima. »Nisam htjela da ovako ispadne...« »Ali ispalo je, a sad je prekasno za kajanje«, odvratio je, a ton mu je postajao sve

žešći jer se trudio zatomiti sažaljenje koje se budilo u njemu. »Kako si posijala, tako ćeš i žeti. I sada idi.«

Marion je zaplakala, i dok su joj se suze lijevale niz obraze, primila se za trbuh. »Ne mogu«, jecala je. »On me hoće samo kao svoju kurvu, a nosim njegovo dijete.«

»Zašto bi ikoga od nas bilo briga za to, osim što možemo reći da si tako i zaslužila?« Htio je otići, ali Marion ga je tankim, ptičjim prstima ščepala za rukav.

»Molim te... gospodar Joscelin mi je jednom ponudio utočište u samostanu. Mislila sam da bi mogao... da bi mogao razgovarati s njim u moje ime.«

Brunin joj je s gađenjem odgurnuo njezinu ruku. »On neće htjeti poslušati«, rekao je, »i zašto bih ja razgovarao s njim?«

»Mislila sam... da ti je nekoć bilo stalo... da ćeš...« Iza ugla se začuo topot konja. Marion je pogledala prema mjestu s kojeg je dolazio

zvuk i spazila Ernalta kako im prilazi na svom pastuhu. »Molim te...« Marion je opet zgrabila Bruninovu ruku, a njezini su mu se nokti

zabadali kroz rukav tunike u kožu. De Lysle je sjahao. »Marion, dođi ovamo.« Nestrpljivo je ispružio lijevu ruku prema

njoj, a desnom se već laćao mača. »Zašto?« Šmrcnula je. »Ti me ne želiš.« »Nisam to rekao.« »Čini se da mi stalno nešto izbjegavaš reći.« »Rekao sam da dođeš ovamo.« Nosnice su mu se širile od bijesa. Brunin ga je

promatrao, proučavajući mu pokrete, pokušavajući ga pročitati. Nije mogao izvući svoj mač jer je Marion drhtala uz njega i smetala mu.

»Pusti je na miru«, rekao je Brunin. De Lysle je napravio dva koraka naprijed. »I dalje izigravaš hrabrog viteza,

FitzWarine?« podrugljivo je rekao. »Sjećam te se sa sajma u Shrewsburyju, cendrave kukavice koja se upisala u gaće.«

»Čini se da ti baš nije jasno što je tvoje, a što nije tvoje«, odvratio je Brunin hladno, premda mu je srce udaralo u grlu. »A što se tiče kukavištva i hrabrosti... Za zastrašivanje djeteta i maltretiranje žene nije potrebna nikakva hrabrost. Tako se ponašaju kukavice.«

Isukavši svoj mač, Ernalt je zakoračio prema Bruninu, povukao Marion i odgurnuo je tako snažno da je pala. A potom je nasrnuo na Brunina. Brunin je pratio pokrete njegove ruke pa se sagnuo i izbjegao oštricu. Rana mu je gorjela od boli, no nagon za preživljavanjem tjerao ga je naprijed. Desnom je rukom zgrabio Ernalta ta zapešće, povukao ga i udario ljevicom.

De Lysle je zateturao unatrag, a iz napukle mu je usnice potekla krv i slila se niz bradu. Brunin je sada izvukao svoj mač.

»Ne!« vrištala je Marion. »Ne!« No nitko nije obraćao pažnju na nju. Oko njih se stao okupljati narod; prizor tučnjave privukao ih je kao što miris mesa privuče gladnoga psa. De Lysle se pribrao i zamahnuo oštricom na Bruninovu lijevu stranu. Bez štita, Brunin se

287

morao obraniti mačem, a jeziv sudar metala zaparao je zrak. Sitne krhotine poletjele su uvis i potom pale Bruninu u rukav, pecnuvši ga poput vatrenih iskrica. Brunin je znao da borbu mora privesti kraju. Bio je odveć slab nakon ranjavanja i nije mogao vježbati. De Lysle je bio jak i brz te bi i maloumnome bilo jasno kako će sukob završiti.

Sagnuo se i izbjegao još jedan udarac, a kad se ponovno uspravio, osjetio je kako ga na jednoj strani struka oblijeva vrućina. De Lysle je opet nasrnuo na njega. Brunin je zaustavio njegov napad i osjetio kako oštrice klize jedna uz drugu. Odbivši udarac de Lysleova mača, ponovno je zamahnuo i odgurnuo Ernalta, ali s naporom zbog kojeg mu je krv još jače potekla i prodrla mu kroz košulju i tuniku. Zadao mu je još jedan snažan udarac.

De Lysle je zaurlao i instinktivno se povukao za jedan korak. Iz zgloba kažiprsta, koji je počivao na dršci mača, sunula mu je krv. Polovica prsta je bila odsječena. Brunin je iskoristio priliku, svukao svoj ogrtač i prebacio ga preko de Lysleove glave, a potom ga je oborio na tlo. Kad se Ernalt uspio iskoprcati iz teškog ogrtača, Brunin mu je već bio prislonio oštricu na vrat. Pustio je da vrh oštrice zagrize i gledao kako se tanka crvena linija prelijeva krvlju.

»Prestani!« skičala je Marion. »Prestani!« Bacila se na Brunina i pritom ga pogodila u mjesto na kojem je bila rana, a njemu se od boli sve zabijelilo pred očima. Zastenjao je i pustio de Lyslea, a ovaj je odmah ustao, spreman za ponovni napad, no drška mača bila mu je skliska od krvi; kad je Brunin svojim mačem odbio njegov udarac, mač mu je ispao iz ruke i sletio na cestu uz metalni zveket.

»Zaboga, prestanite!« zagrmio je Gilbert de Lacy, podbovši svog pastuha u samo srce gužve. »Što se ovdje zbiva?« Oči su mu sijevale. Njegovi vitezovi, odjeveni u oklope i spremni na polazak, odmah su se na svojim konjima postrojili u bojni red.

De Lacy je očekivao da će čuti riječ »Ludlow« i bio je spreman odmah reagirati i upustiti se u borbu. »Čast«, Brunin je jedva izustio od boli. »I kukavištvo.«

»Molim?« Zbunjen, de Lacy je bijesno zurio u Brunina. »Borili su se zbog one ženske, gosparu«, oglasio se jedan od gledatelja, pokazavši

prstom na uplakanu Marion. De Lacy se sada još više mrštio. Bolan i iscrpljen, Brunin je oteturao do Marion,

povukao je da ustane s da i odgurnuo je prema de Lacyju. »Za ime Božje«, rekao je, »smjestite je u samostan, gospodaru.« De Lacyjevo se lice iskrivilo od gađenja. »Sumnjam da bi je primio ijedan samostan

koji drži do svog ugleda.« »Dajte je meni«, hrapavo je procijedio de Lysle. »Ona je moja.« Ispružio je zdravu

ruku prema Marion i dozvao je. Marion je zurila u njegove ispružene prste i polaganim je korakom, poput

mjesečara, prišla Ernaltu. Bruninu je kuhala mučnina u želucu. Pitao se zbog čega se maloprije borio. Iza sebe

je začuo brzi topot kopita koji mu je najavio da dolaze i njegovi i Joscelinovi ljudi. Na čelu je bila Hawise, jahala je na Jesteru, a sive su joj oči svjetlucale kao i očeve kad bi odlazio u bitku. Brunin je ugledao nagovještaje novog krvoprolića. Zasjale su srebrne oštrice i zazveketala koplja; de Lacyjevi su isukali svoje oružje.

De Lacy ih je oštro opomenuo. I Brunin je podignuo ruku u znak svojim ljudima da ostanu gdje jesu, a zatim je pogledao u Marion.

»Dakle?« rekao je. »Kako će biti?«

288

Marion je zurila u njega, sputana Ernaltovim čvrstim stiskom, a oči su joj bile krupne i bezizražajne, poput dvaju okvira u kojima više nije bilo zrcala. Napokon je spustila pogled i okrenula se licem prema svom ljubavniku, naslonivši svoj dlan na njegova oklopljena prsa. On je prekrio njezinu ruku svojom, krvavom i unakaženom i stisnuo je.

»Vidiš kako će biti«, zarežao je de Lysle pobjedonosno. »Ona ide sa mnom.« Dao je znak svom štitonoši da mu dovede pastuha, uzjahao je i povukao Marion u sedlo iza sebe. Marion se primila za njega, prislonivši čelo na njegova leđa, sakrivši se od svijeta.

De Lacy je uzjahao svog pastuha. »Drži se podalje od Ludlowa«, procijedio je. »I ti i tvoj rod.«

»Više ga ni ne tražimo«, odvratio je Brunin hladno. De Lysle je imao poteškoća u upravljanju svojim konjem; uzde su mu već sada bile skliske od krvi. Marion nije podizala pogled.

Brunin je gledao kako se de Lacy i njegova pratnja udaljavaju niz cestu i kako je napetost u njegovom tijelu popustila, tako je bol uzvratila krvavom osvetom. Zateturao je i zastenjao, a Hawise se odmah stvorila pokraj njega.

»Ti maloumna budalo!« Glas joj je bio suzdržan kako se ne bi pretvorio u urlik, ali bio je prepun nervoze, bijesa i suza. »Kojeg si vraga radio?«

»Kao što si rekla, ponašao sam se kao maloumna budala«, odgovorio joj je i potom se zaljuljao. Hawise mu je otkopčala pojas, podigla tuniku i košulju i pogledala u štetu koju mu je nanijelo naprezanje. Usnica skupljenih u ljutnji, pozvala je dvojicu vojnika da priđu i nekako, zahvaljujući njihovu trudu i preostalim zrncima Bruninove snage, posjeli su ga na Jestera.

»Neka mi Bog pomogne«, rekla je. »Želim te pokraj sebe do kraja svog života, a ne samo dva dana, koliko si ti naumio poživjeti.«

Brunin se pokušao nasmiješiti. »Jesi li posve sigurna?« Uputila mu je pogled prepun suza. »Ako me moraš to pitati, onda si zaista budala.«

U malenoj odaji pokraj glavne dvorane dvorca Gloucestera, Brunin je promatrao plamen svijeće kako treperi na svijećnjaku i pitao se koje je doba noći. Posve se razbudio jer je popustio učinak omamljujućeg vina. Hawise i Sybilla su mu očistile ranu slanom vodom i oporim travama i sve ga je peklo. Sybilla mu je bez trunke suosjećanja rekla da se prestane izvijati poput mačke koju je netko polio vrućom vodom te dodala kako je dobro što muškarci ne rađaju jer bi u protivnom Božji svijet vrlo brzo ostao bez svojih žitelja. Premotale su ranu mekim lanenim zavojima, dale mu vina obogaćenog kojekakvim biljem, uključujući i bijeli mak, i pustile ga da spava. A sada je bio budan kao da je podne i umirao je od žeđi. Rana mu je pulsirala, ali bol nije bila strašna.

Na stolčiću pokraj kreveta stajao je vrč, ali da bi ga dosegnuo, morao je ispružiti ruku preko svoje uspavane žene. Promatrao joj je kosu osvijetljenu plamenom svijeća: tamnocrvenu poput granata, jaku poput žice, a opet meku poput mahovine. Sjetio se te raskoši u svojim rukama prve bračne noći, njezinog čistog, slatkog mirisa i erotičnog osjećaja dok mu je klizila niz kožu. Ta mu je misao postajala sve opipljivija pa je ubrzo, unatoč tome što je bio žedan i u bolovima, bio i uzbuđen.

Oprezno se pridigao na lakat i posegnuo za vrčem. Piće će mu utažiti žeđ, a što se tiče ovog drugog, nestat će prestane li razmišljati o tome. Upravo je prstima primio vrč, kad se Hawise okrenula i sneno promrmljala. Brunin je lagano podignuo ruku kako je ne bi zalio vinom.

289

»Što radiš?« upitala ga je otvorivši oči. »Bio sam žedan, a nisam te htio probuditi... ali očito sam te probudio.«

Hawise je puhnula. »Trebao si me probuditi. Ne želim da ti se opet otvori rana.« Dohvatila je pehar i okrenula se prema njemu, a potom je spazila što su otkrivali zgužvani prekrivači.

»Razmišljao sam o tvojoj kosi«, rekao je. Hawise je zatomila smiješak. »Samo o kosi?« »To je bilo dovoljno.« »Želiš li dobiti još maka u vino?« »Ne.« Uzela mu je vrč iz ruke i natočila vina u pehar. Brunin nije skidao oka s nje dok je

ispijao vino. Hawise je promatrala pokrete njegova grla i igru mekog sjaja svijeća na njegovoj koži.

»Još?« Odmahnuo je glavom pa je ona vratila vrč na stolčić. Kad se opet okrenula, Brunin ju

je privukao k sebi. »Tvoja rana!« pobunila se, gledajući čas u ranu čas u njegovo međunožje. »Moja rana ne treba olakšanje onoliko koliko ga u ovom trenu trebaju drugi dijelovi

mog tijela«, rekao je odvezujući joj spavaćicu. »Ali ne smijemo, ti se...« »Ne želiš to?« Usmjerio je svoju pažnju na rub spavaćice i zadigao ga, a Hawise je

zadrhtala kad je osjetila njegov dlan na svojoj koži. Hawise se pokušavala pribrati, ali tijelo joj se rastapalo od požude. »Bojim se da te

ne povrijedim.« »Nećeš.« Brunin je jednu ruku zavukao u Hawiseinu kosu i privukao njezine usnice k

svojima, a dok su se ljubili, druga mu se ruka zabavljala ispod njezine spavaćice, otjeravši sve njezine bojazni. Dovedena do točke u kojoj se zaboravlja svaka čednost, Hawise je prekinula poljubac i svukla spavaćicu preko glave. A zatim, zato što je ona bila gore i zato što je pomislila kako je to najbolji položaj za njegovu ranu, opkoračila ga je i nakon nekoliko sekundi namještanja, primila ga je u sebe. Činila je to polako i pritom mu promatrala lice. Izraz u njegovim očima i uzdisanje kroz zube rekli su joj sve što je htjela znati i odaslali streloviti val užitka među njezina bedra. Znala je da će Crkva takav blud smatrati grijehom i da će uslijediti pokora, ali odlučila je misliti o tome sutra, a ne sad.

»Boli li te?« Lagano se pridigla, pa se opet spustila, opuštenim, ali proračunatim pokretima, a njezina se kosa pritom povlačila po Bruninovoj koži.

Brunin je s uzdahom stavio ruke na njezine bokove, umirivši je. »Prije bih to nazvao mučenjem«, zastenjao je. »I to mučenjem ozlijeđenog jadnika.«

»Ha, hoćeš li onda da prestanem i pustim te na miru?« Premda mu je u početku pristupila boljažljivo, Hawise je sada uživala. U njihovom braku dosad nije bilo prilika za takvu igru, no sa svakim novim činom njihova spajanja nešto bi naučila, a apstinencija je pojačala njezinu želju... a očito i želju njezinog muža. Po zvuku njegovog disanja i finim kapljicama znoja što su mu orosile tijelo znala je da se njiše na samom rubu.

»Učiniš li to, nikad, nikad ti neću oprostiti.« Hawise se nasmijala i nastavila se podizati i spuštati, opet i iznova, dok je pod njom Brunin uzdisao i borio se da sačuva kontrolu nad samim sobom; svaki se njegov mišić stezao i napinjao. Taj prizor, osjećaj

290

koji joj je pružalo njegovo tijelo i iskustvo posve drukčije poze doveli su i nju do samog ruba; orgazam ju je zatresao gotovo bez upozorenja. Bio je poput valova koji su prožimali površinu jezera u koje je netko iznenada bacio kamen. Začula je kako je Bruninu zastao dah u grlu, a nakon toga se i on pustio i drhtao je od zadovoljstva koje mu je pružilo vlastito olakšanje. Polako se opuštao i otvorio stisnute šake. Zamagljenih i sjajnih očiju gledao je u Hawise.

»I? Kako je tvoja žeđ?« upitala ga je, nagnuvši se prema njemu da ga poljubi. »Ugodno je utažena«, rekao joj je uz usnice i Hawise je osjetila njegov smiješak. Malo poslije, kad se vrč vina ispraznio, Hawise se privila uz njega i kažiprstom

klizila njegovom nadlakticom, prateći venu koja je tekla uz mišiće. »Što će biti s Marion?« upitala je. Brunin se lagano promeškoljio.

»Nadam se da će je de Lacy smjestiti u samostan.« »A što ako je ne smjesti?« Okrenuo se prema Hawise i provukao prste kroz njezine uvojke. »To je njegova

briga«, tiho je odvratio. »Što god sam ja danas mogao učiniti za nju palo je u vodu kad se vratila Ernaltu.« Napravio je nevoljku grimasu, kao da leži na korijenju stabala a ne na mekanom madracu.

»Ne mrzim je«, rekla je Hawise. »Ali me proganja misao o njoj...« »I ja se tako osjećam.« Između njih se polako uvukla tišina. Hawise je tonula u san, kad je Brunin opet

progovorio. »Čim budem mogao jahati, otići ćemo u Lambourn i Alberbury i početi iznova.«

Priljubila je glavu uz njegovo rame i potvrdno promrmljala. »I dalje ostaje borba za Whittington«, rekao je. »Treba tražiti pravdu i slati molbe

kralju, ali to će biti korak naprijed, a ne unatrag.« Privio ju je bliže k sebi i uskoro je njegovo disanje bilo mirno i ujednačeno. Hawise je promatrala uzdizanje i spuštanje njegovih prsa i premda je bila zabrinuta zbog onog što će im budućnosti donijeti, znala je da nema toga što neće moći zajedno prevladati.

291

38

Marion je stajala ispred prozora svoje odaje u Ludlowu. Sluge su upravo izišli, nakon što su donijeli njezinu putnu škrinju i smjestili je uza zid. Ernaltov je štit bio naslonjen na bridove škrinje, dok je mač bio položen na poklopac. Nije bio u koricama i čekao je oštrenje i glancanje.

Uopće nije bilo potrebe da nosi tu škrinju u Gloucester; nije bilo potrebe za svilenom haljinom i prozirnim velom. Nije bilo vjenčanja. Ernalt je ležao na krevetu, obuven, a blatnjavi su potplati prljali pokrivač koji je ona marljivo i pažljivo vezla. Tako nešto se nikad ne bi dogodilo u Sybillinu kućanstvu. Sybilla bi uputila jedan jedini pogled i muškarac koji krši pravila istog bi se trena izuo. Doduše, muškarac ondje ne bi ni prekršio pravila, premda je na to imao pravo. Sybilla je uvijek inzistirala na poštovanju i svaku je nepristojnost držala podalje od njihove kuće. Marion je bila svjesna kakvo je poštovanje ona sama dobivala. Čak i da je nekim čudom Ernalt pretvori iz konkubine u svoju ženu, nikad ne bi dobivala ono što su imale Sybilla i njezine kćeri. A kad je pomislila na budućnost koju će imati dijete u njezinoj utrobi, bilo da je dječak ili djevojčica, obuzeo ju je bolni očaj.

»Prestani zuriti kao da si slaboumna i natoči mi vina«, grubo je zapovjedio Ernalt. Marion je prišla vrču i peharima što su stajali pokraj njega. Liječnik gospodara

Gilberta pobrinuo se za Ernaltove rane. Njegov osakaćeni prst bio je povijen zavojima i omotan kožnim štitnikom kakve su nosili strijelci. Posjekotina na vratu nije bila zašivena, već je ostavljena da se na njoj napravi krasta i da sama zaraste.

»Nisi smjela otrčati FitzWarinu«, rekao je, kad mu je dodala vino. Marion je na tren zastala. »Ja sam... Proveli smo djetinjstvo zajedno. Mislila sam da

će mi pomoći.« »Glupo si mislila«, rekao je tiho. »Rekao si da me nećeš oženiti. Rekao si da sam kurva. Što sam trebala misliti?« »I što je on rekao?« Okrenula se i htjela je otići, ali Ernalt ju je ščepao za ruku. »Kaži mi, što je rekao? Je li

te i on nazvao kurvom? Bi li legla s njim da je tražio?« Marion se trznula i uspjela je osloboditi ruku iz njegova stiska. »Rekao je...«

Nakratko je zašutjela. »Rekao je da ću žeti ono što sam posijala.« Negdje iz dubine svoje raskomadane duše izvukla posljednju iskricu prkosa. »I da, legla bih s njim da je tražio.«

Ernalt je ustao s kreveta, ali umor i rane su ga usporavali. Marion je izbjegla njegovu ruku i pojurila prema vratima, no spotaknula se o rub svoje haljine i pala svom dužinom na pod. Ernalt joj je prišao, povukao je s poda i gurnuo natrag u sobu. Marion je zateturala prema škrinji i, izgubivši ravnotežu, sjela na njezin poklopac, a sav joj je zrak bio istisnut iz pluća. Ernaltu je naprezanje otvorilo ranu na vratu; vidjevši kapljice krvi koje su mu padale na ruku, zastao je i prislonio dlan na vrat kako bi vidio kakva je šteta načinjena. Držeći se za škrinju, Marion je napipala dršku njegova mača. Nespretno ju je primila u ruku, čvrsto je obuhvatila prstima i uperila mač u Ernalta, i dalje se trudeći da povrati dah.

Ernalt ju je pogledao s mješavinom nevjerice, podrugljivog smijeha i sve jačeg bijesa. »Odloži taj mač ili ću te njime tjedan dana mlatiti«, rekao je promuklo.

292

»Upotrijebit ću ga, kunem ti se, da ću ga upotrijebiti.« Glas joj je zvučao krhko i tanašno, a ruke su joj drhtale.

»Zaista si sišla s pameti. Daj mi to.« Zakoračio je prema njoj, a Marion je zamahnula mačem kako bi ga uplašila. Preko ruba škrinje visio je pojas za mač i kako je Ernalt posegnuo za Marion, tako mu se noga zaplela u remenje i on se spotaknuo. Marionin zamah mačem bio je tek slabašno izigravanje hrabrosti i sam po sebi ne bi napravio nikakvu štetu, da silina Ernaltova pada nije uvela oštricu ravno u njegova prsa.

Ernalt se zapiljio u Marion. U očima mu je još bilo bijesa, ali istisnulo ga je silno zaprepaštenje. »Što si to učinila?« procijedio je.

Marion je u panici pustila mač iz ruke i pokušala odgurnuti Ernalta, ali njegovo je tijelo palo na nju, zbog čega se oštrica zarila još dublje. Ernalt je pokušao još nešto reći, ali iz njegovih je usta izašao samo tihi hropac. Prsa su mu zadrhtala i on više nije mogao uvući dah. Pao je na nju, pritišćući je na škrinju.

Plačući i boreći se za zrak, Marion se iskoprcala i ustala, a Ernalt je kliznuo na pod. Začuo se tek tupi udarac, a udovi su mu se razlili kao u krpene lutke kakvu je imala u djetinjstvu. Oči su mu bile uperene u jednu točku, posve bezizražajne.

»Ernalte, ustani.« Marion se sagnula, dodirnula ga, a potom je brzo povukla ruku i zajecala, ugledavši krv koja mu je potekla iz kuta usnice.

Zaklecala su joj koljena i srušila se na pod pokraj škrinje. Sjedila je na rogožini i jecala, obrglivši se rukama oko trbuha i njišući se naprijed-natrag.

Nije znala koliko je vremena prošlo. Netko je pokucao na vrata, no zasun je bio povučen i kad ona nije otvorila, otišao je. Povjetarac je jače zapuhao i na dvorac se sručila kiša. Marion je slušala zavijanje vjetra izvana i osjetila kako se cijela odaja zamračila. Kad se konačno pribrala, svjetlo se vratilo, a ptičji pjev, još natopljen kišom, dopirao je kroz prozor. O prozorsko su sjedalo i dalje ritmično tukle zaostale kapljice kiše što su ih maloprije nanijeli snažni naleti vjetra. Marion je klimavo ustala i skupila hrabrosti da ponovno dodirne Ernalta. Primila ga je za ruku i vukla prema krevetu. Oči su joj bile prikovane za dršku mača, a željezo što je stršalo iz Ernaltovih prsa podrhtavalo je dok se Marion borila s njegovom mrtvačkom težinom. Htjela ga je poleći na krevet, ali to nije bilo moguće, naprosto je bio pretežak, pa ga je ostavila na podu, skupivši mu ruke i noge i namjestivši mu tuniku. Donijela je vrč vode i krpicu i oprala je mu je krv s usnice i vrata. Zatvorila mu je oči te mu stala češljati kosu; češljala ju je sve dok nije sjala poput žitnog polja. Donijela je njegov ogrtač i prekrila mu tijelo od vrata do koljena tako sakrivši mač zaboden u prsa. Ernalt je izgledao kao da spava. Uvijek joj se više sviđao dok je spavao; tada se nisu čule ružne riječi i osudivanje, a njegove lijepe crte lica bile bi glatke i opuštene. Nije bilo prijetnji. Nije bilo ničega što bi rušilo njezinu iluziju.

Dugo je zurila u njega. U odaji se ponovno smračilo, pljusnula je kiša, a potom se razvedrilo. Skinula je haljinu u kojoj je doputovala iz Gloucestera i odjenula finu brokatnu, onu u kojoj se htjela udati. Pričvrstila je Ernaltov zlatni broš na okovratnik i stavila njegov prsten na svoj prstenjak. Rasplela je pletenice i češljala se istim češljem kojim je počešljala Ernalta, dok joj kosa nije izgledala poput zlatne svile. Na glavu je stavila svoj najbolji veo, onaj s niskom sitnih bisera, koji je dobila na poklon od Joscelina jednog davnog Božića. Pričvrstila ga je zlatnim ukosnicama, a kad je umetnula i posljednju, prišla je prozoru. Obzorom je plovio još jedan kišni oblak, no nebo je zasad blistalo, a ispred prijetećeg oblaka zasjala je duga. Pogleda uprtog u šareni luk, Marion je izula cipele i popela se na prozorsku dasku, a bose su joj noge bile prošarane plavičastim

293

venama. Morala se postrance progurati kroz prozorski otvor. Prozor nije bio širok, ali bilo je sasvim dovoljno mjesta za nju. I sad je stajala tako da joj je jedna strana tijela bila okrenuta prema nebeskom prostranstvu, a druga prema zaključanoj odaji. Put do da bio je vrlo dugačak, ali Marion je već dugo padala, i to niže od kamenitog jarka u podnožju tornja. Još se jednom okrenula prema odaji i pogledom zagrlila pokrivenog viteza na podu, a zatim se zagledala u čarobne boje duge i bacila se prema njima, raširivši krila poput ptice.

294

39

Dan je bio vruć, a suton je bio obavijen mirisima prašine i tek pokošena sijena. Joscelin je sjedio na klupi ispred svog zamka i pio slatko ječmeno pivo. Gledao je kako lastavice oblijeću i salijeću zamak i njegove građevine. Njegova tunika je ležala presavijena na klupu pokraj njega, a rukavi košulje bili su zasukani, otkrivajući snažne, pjegave podlaktice. Dlačice koje su ih prekrivale još su uvijek bile riđe boje, za razliku od njegove kose, gdje se tek na potiljku mogla ugledati poneka bakrena vlas. Zašao je u zimu svog života, pomislio je sa sjetom, u vrijeme leda i mrazova. Žalio je za mnogočim - za onim što nije postigao za kratkotrajnog ljeta - ali odlučio je da neće razmišljati o nečemu što ne može promijeniti. Nakon zime uvijek dolazi proljeće; rodit će se mladi izdanci, zeleni od životnih sokova. Oni će zauzeti mjesto onih starih, osušenih, iz čijih će korijena izrasti.

»Zamislio si se?« upitala je Sybilla smiješeći se. Donijela je svoj pribor za šivanje na večernju toplinu, ali svjetlost je ipak bila preslaba za njezine oči.

»Melankolija«, odvratio je Joscelin s neznatnim smiješkom koji je produbio bore na njegovim obrazima.

Sybilla ga je zabrinuto pogledala, ali on je samo odmahnuo glavom. »Samo sam se pitao koliko ćemo još ljeta moći promatrati lastavice.« Sybilla je položila svoju ruku na njegovu. Kožu su joj prekrile staračke pjege i sićušni

kapilari pa su joj ruke nalikovale jesenjem lišću. »Onoliko koliko će nam Bog podariti«, nježno je odgovorila.

Joscelin se lagano nasmijao. »Mudra kao uvijek.« Nastavili su sjediti u tišini. Kad su tek stigli u Lambourn, Joscelin nije bio siguran u

to koliko će biti zadovoljni takvom promjenom u njihovim godinama. No imanje je bilo mirno i plodno, a njegov ih je ugođaj očarao; privukao ih je u svoj suncem okupani zagrljaj. Joscelin je osjetio olakšanje kad je konačno spremio svoj oklop. Nekoć mu je taj oklop budio snagu i moć, pa čak i bahatost, no nakon nekog mu je vremena postao pretežak i bilo mu je drago što će ga skinuti i konačno se opustiti. Dolazak u Lambourn bio je upravo to, opuštanje, ali nije bio siguran osjeća li se i Sybilla tako.

Čuli su da se Gilbert de Lacy pridružio templarima i otišao se boriti u Svetu zemlju, a Ludlow je ostavio svom sinu. Jedan je trgovac nedavno posjetio Ludlow pa je Joscelinu i Sybilli ispričao kako je de Lacy srušio staru drvenu kapelicu i na njezinom je mjestu izgradio novu, i to od kamena, nalik na jeruzalemski hram. Postavljena su nova ulazna vrata u dvorac i obnova je bila u tijeku. Na neki je način Joscelinu bilo drago zbog toga. Naime, što je de Lacy više mijenjao izgled Ludlowa, to je Joscelin manje osjećao da pripada njemu. Sybilla je primila tu vijest gotovo ne trepnuvši okom, no danima nakon toga samo se bavila poslovima u Lambournu, šutke i s tihom tugom. Taj je osjećaj sada nestao i činilo se da je opet pronašla svoj mir. Joscelin je zaključio kako je skinuti oklop jedno, ali ostati bosih nogu, odjeven samo u noćnu košulju, nešto posve drugo. Takva prilagodba sigurno duže traje.

Stražar na drvenoj šetnici koja se prostirala iznad stražarske kućice naglo se uspravio i povikao. Na trenutak se Joscelinu uznemirio želudac, no ništa više od toga. Ovih su dana takvi povici bili rijetki i najavljivali su posjetitelje, a ne napad. Nakratko ometen pritužbom svojih ukočenih mišića, Joscelin je ustao i polako pošao prema

295

glavnom ulazu. Sybilla je poslala sluškinju da najavi kuharicama dolazak novih usta koje će trebati nahraniti.

Posve odlučan u svojoj namjeri da ne dopusti stubama da ga poraze, Joscelin se uspeo na vrh stražarske kućice i zakoračio na drvenu šetnicu - dotad mu je srce već kucalo u ušima, a koljena su mu se žarila.

»To je vaš zet, gospodaru«, rekao je stražar po imenu Ascelin. U Ludlowu je bio snažan i mišićav, no sada je bio punašan i zadovoljan, poput dobro uhranjene kokoši, a trbuh mu se ugodno prelijevao preko drške mača. Pokazao je svojim zdepastim kažiprstom na nadolazeću skupinu. S ceste se pod konjskim kopitom uzdizala prašina, a svjetlost u smiraju dana isticala je svaku boju i činila je jasnom poput slike. Joscelin je pogledao u žutu, crnu i crvenu boju Bruninova stijega, koji je nosio jedan od muškaraca iz pratnje, a potom u poznatog mu škopca i sivu kobilu koji su kaskali za njim. Joscelinovo je srce i dalje glasno tuklo. Skupio je sav dah što mu je nakon penjanja ostao te je, prinijevši dlanove ustima, glasno obavijestio Sybillu.

I sada je opet morao pobijediti stube. Premda spuštanje nije bilo zamorno kao penjanje, bilo je jednako opasno jer je jedan pogrešan korak mogao značiti pad s prijelomom kostiju. Kad je stigao u podnožje stražarnice, dvojica su vojnika širom otvorila glavna vrata kako bi propustila goste.

Čim je prošao kroz nadsvodeni prolaz, Brunin je povukao uzde. Pokazujući prstom prema Joscelinu, nešto je promrmljao na uho malenom dječaku koji je sjedio s njim u sedlu pa je pažljivo spustio dijete na tlo.

Joscelin je vrlo oprezno čučnuo i gledao kako njegov unuk trči prema njemu. Nije mogao vjerovati da je taj živahni, samouvjereni dječak isto ono djetešce okrugle glavice koje je vidio prošle jeseni.

»A tko si ti?« upitao je Joscelin, osjetivši knedlu u grlu kad mu je dječak prišao. »Ja sam Fulke.« I glas mu je zvučao samouvjereno. Dječakove su oči bile tamnosive

poput kremena i u njima je sjala znatiželja: Joscelin se osjećao kao da gleda u odraz vlastitih očiju. Kosa mu je, pak, bila crna poput očeve, no način na koji je stajao, čvrsto i ponosito, podsjetio je Joscelina na Hawise dok je bila djevojčica.

»A znaš li tko sam ja?« Dječak je kimnuo. »Ti si moj ded.« Toj je riječi nedostajalo slovo, no s obzirom na to

da su Fulkeu tek tri godine, zvučala je sasvim dobro. »Jesi li dugo jahao?« Fulke je živahno kimnuo glavom i najednom se posramio. »Danas smo jahali samo od Worcestera, ali na cesti smo već tjedan dana... zar ne?«

Brunin im je prišao i razbarušio dječakovu kosu. »Sreća da voli jahati.« Joscelin je polako ustao, a Brunin ga je snažno zagrlio.

Sybilla je pozdravila svoje goste ozarena od zadovoljstva, a Joscelin je bio sretan što je vidi takvu. Poljubila je Brunina, pomilovala svoje unuče i zagrlila Hawise, koja joj je u ruke stavila povijeni zavežljaj.

»A ovo je William«, rekla je Hawise. »Premda ga usred noći nazivamo i drugim imenima«, našalio se Brunin. Ušli su u kuću i dok se spuštala noć, sluge su zatvarali prozorske kapke i palili

svijeće od pčelinjeg voska. Hawise i Sybilla su se povukle u svoj kut kako bi gugutale djetetu i nadoknadile gotovo godinu dana tračeva, a muškarci su sjeli za stol, s peharom

296

vina pri ruci, ugodno ispruženih nogu. Maleni je Fulke sjedio s njima i grickao komadić kruha.

»Čuj«, otpočeo je Joscelin, »nikad nećeš vladati Ludlowom, ali pretpostavljam da više nije ni važno kad imaš posjed kao što je Dover.«

Brunin se nasmiješio i slegnuo ramenima. »Radije bih da je to Ludlow.« Joscelin je zagunđao. »I ja bih, ali budi sretan zbog onoga što imaš.« »I jesam sretan.« Brunin je pomilovao sina po glavi i dječak je nakratko podigao

pogled sa svog kruha. »Svakog dana...« »Žao mi je zbog smrti tvoje bake.« Brunin je uzdahnuo i na trenutak su mu se o očima pojavili ostatci starih sjena.

»Zadnji su joj dani bili bolji nego cijeli njezin život zajedno«, rekao je. »Budući da je Dover kraljevski posjed, doista je mislila da je na dvoru. Mislila je da smo konačno shvatili gdje joj je mjesto.« Blijedo se nasmiješio. »Bila je uvjerena da sam joj ja muž, što je na trenutke bilo vrlo neugodno.«

»Ti si zaista slika svog djeda«, rekao je Joscelin. »Jasno mi je zašto je njezin smeteni um pravio tu usporedbu. Sličnost nije mala stvar.« Pogledao je prema ženama i tamnokosom, tamnookom djetetu koje je Sybilla njihala na svojim koljenima. I Emmeline je bila s njima, sad već mlada djevojka. Imala je Eveine crte lica, no kosa i oči bile su joj tamne poput Bruninovih.

Brunin se zamislio. »Ljudi kažu da je Fulke sav na vas, izuzev kose... i nadam se da je to istina u svakom smislu riječi.« Čvršće je zagrlio svog sina koji mu je sjedio u krilu.

»Hah.« Joscelin je sramežljivo odmahnuo rukom. »Bit će mu sasvim dobro bude li svoj, zar ne, dečko?«

Zaposlen grickanjem kruha, ali svjestan da su mu postavili nekakvo pitanje, Fulke je brzo kimnuo glavom, a Joscelin se nasmijao.

»Posve mi je jasno da mi je Henrik dodijelio Dover kako bi mi uzvratio za odanost koju mu je pružala moja obitelj i kako bi me ušutkao«, rekao je Brunin.

»On to ne bi učinio da je mislio da ti nisi sposoban upravljati tim posjedom. Henrik nije budala. Poznaje ljude i zna gdje ih treba postaviti.«

»Henrik je čak natuknuo da bi dao Fulkeu mjesto štitonoše na dvoru kad stigne u te godine.«

Joscelinove su oči zasjale. Mjesto na dvoru bio je siguran put prema kraljevu pokroviteljstvu i drugim velikim stvarima. I znak sigurne kraljeve podrške. »To je dobra vijest.«

Brunin je ustao od stola i podignuo Fulkea na ramena. »Kralj je samo natuknuo, nije obećao. A ni obećanje ništa ne vrijedi dok se ne ispuni.«

»Ah.« I Joscelin je ustao. »Govoriš o Whittingtonu. Pretpostavljam da još nema pomaka na tom putu?«

Brunin je odmahnuo glavom. »Kraljevskom sam dvoru poslao brojne molbe i žalbe, ali slao je i Roger de Powys. Pomak je tek onoliki da mogu više vidjeti početak svog puta kad se osvrnem no ne mogu mu vidjeti ni kraj.« Izraz lica mu se uozbiljio gorljivom odlučnošću. »Ali neću odustati«, rekao je, pridržavajući sina na ramenima. »Ovaj će dječak imati sva svoja prava kad stasa u muškarca. A ja ću zasad biti strpljiv. Hawise i ja moramo podizati obitelj i izgraditi život od onoga što imamo.«

297

Dvojica su muškaraca napustila stol i zajedno su pošla sjesti sa svojim ženama, pri svjetlosti svijeća, dok je ljetna noć obavijala zemlju u ogrtač posut zvijezdama.

298

Bilješka autorice

Moj roman Gospodari Bijelog dvorca objavljen je 2000. godine, i ne samo da je ušao u uži izbor za nagradu Parker, već je reakcija čitatelja bila nevjerojatna i e-poruke su se doslovce slijevale u moj sandučić. Roman govori o srednjovjekovnom izopćeniku i razbojniku Fulkeu FitzWarinu i njegovim nastojanjima da svojoj obitelji vrati oduzete posjede. Gospodari Bijelog dvorca temelje se na kronikama u stihu o obitelji FitzWarin, koje su zapisane tijekom trinaestog stoljeća i koje su zabavljale srednjovjekovna kućanstva u večernjim satima.

Gospodari Bijelog dvorca, međutim, tek su drugi dio priče o FitzWarinovima. Kad sam pročitala raniju povijest te obitelji, shvatila sam da zadivljuje onoliko koliko i kasnija povijest. Naprosto je vapila za tim da je se ispriča. I tako su se rodile Utvrde i sjene.

Originalna pripovijest u stihu temelji se na istini, no kako bi ispleo zanimljivo štivo, kroničar se poigrao ponekim činjenicama, a osobito onima vezanim za vrijeme i prostor u koje smješta neke od glavnih likova. Na primjer, ne smeta mu što je dio vojne karijere Bruninova oca pripisao Bruninu ili što je pomaknuo napad Velšana na Whittington za tridesetak godina u budućnost. Mellette Peverel, Bruninova baka, tek treba biti uvrštena u ondašnja rodoslovlja, a malo je vjerojatno da su FitzWarinovi bili u ikakvom srodstvu s engleskom kraljevskom obitelji. Ako ste već počeli čitati, sigurno ste shvatili da sam pisala u dosluhu s ponešto iskrivljenom istinom spomenutog kroničara, no, kad je već riječ o romanu, nisam ograničena kao što bi bio ograničen kakav povjesničar ili sveučilištarac. Držeći se osnovne istine, većinom sam slijedila stope spomenutog kroničara. Budući da je njegovo bilježenje vremena u prvom dijelu pripovijesti prepuno rupa te da su u mojim daljnjim istraživanjima iskrsnule još neke pojedinosti kojih nisam bila svjesna dok sam pisala Gospodare Bijelog dvorca, čitatelji obiju knjiga će možda naići na pokoju nepodudarnost, no nadam se da to neće kvariti priču. Što se tiče vremena, upravo sam zato bila prilično neodređena, premda ćete u knjizi naići na pojedine datume. Ti su datumi ovaj put moja mala varka, kojoj su me potaknuli čarobni, katkad vijugavi putevi srednjovjekovnog kroničara koji je prvi zabilježio priču o FitzWarinovima.

Čitatelji često vole znati što je istina, a što fikcija pa sam odlučila u nekoliko odlomaka izložiti stvarne povijesne činjenice. Mnogi će i sami htjeti istraživati.

Brunin FitzWarin je tijekom svog života bio znan kao Fulke le Brun, a zvali su ga tako zbog tamne puti. Brunin je umanjenica i moguće je da je to bio nadimak iz djetinjstva. Riđokose junakinje često se pojavljuju u povijesnim romanima, no to bi u slučaju Hawise de Dinan mogla biti istina jer su preci njezina oca po muškoj liniji imali nadimak »Crveni«, a Hawiseina i Bruninova trećeg sina, Philipa, zvali su Filip Crveni, vjerojatno zbog riđe boje kose. Stoga sam smatrala prikladnim da tu boju kose dodijelim Hawise. Zanimljivo je da se tijekom srednjeg vijeka nisu baš gajile simpatije prema riđim ženama. Naime, riđa se kosa smatrala znakom nepoželjnih osobina, uključujući naglu narav i nedosljednost!

Spomenute kronike otkrivaju nam da je Fulke le Brun (Brunin) proveo dio svog odrastanja u Ludlowu i taj je dio priče vrlo vjerojatan. I Joscelin de Dinan i njegovi saveznici FitzWarinovi bili su ljudi koji su se uzdigli sa nižih položaja na položaje velikaša, zahvaljujući vlastitim sposobnostima i trudu.

299

Sredinom dvanaestog stoljeća Joscelin de Dinan i Ludlow bili su pod neprestanim prijetnjama Hugha Mortimera i Gilberta de Lacyja. Moguće je da je zapravo Hugh Mortimer bio zatočenik u Ludlowu, a ne de Lacy, no pisac pripovijesti o FitzWarinovima tvrdi da je to ipak bio de Lacy, koji je očito polagao pravo na Ludlow, tvrdeći da mu pripada po očevoj liniji. Henrik II. je na kraju odlučio dodijeliti Ludlow de Lacyju, a Joscelinu de Dinanu daje Lambourn u zamjenu. Moguće je i to da je priča o Ernaltu de Lysleu i Marion de la Bruere dijelom izmišljena, no neki povjesničari tvrde da se i ona temelji na istini te da je Gilbert de Lacy, u svome ratu protiv Joscelina de Dinana, doista zauzeo dvorac zahvaljujući pomoći iznutra. Priča se da Marionin duh i danas opsjeda toranj s kojeg se bacila, a posjetitelje dvorca Ludlowa katkad obuzme jeziv osjećaj hladnoće kad prođu onuda.

I dvorac Whittington bio je predmet sukoba. Koliko sam uspjela saznati, bio je u rukama obitelji Peverel, no prije nego što su Peverelovi ondje udarili svoj normanski pečat, dvorac su posjedovali preci Velšanina Rhysa Saisa. FitzWarinovi su bili Peverelovi zakupci i zauzeli su dvorac Whuittingotn kao svoj kad je njegov gospodar otišao u križarski rat, vjerojatno ga povjerivši njima. Peverel se nije vratio pa su njegova imanja podijeljena njegovim četirima kćerima. FitzWarinovi, obitelj u usponu, potiho su prisvojili Whittington te su u kaosu rata između Stjepana i Matilde učvrstili svoje položaje i uzdigli se na društvenoj ljestvici. Točan datum nije poznat, no sredinom dvanaestog stoljeća dvorac im je oduzet (vjerojatno u napadu Velšana) i predan u ruke braće de Powys, Rogera i Jonasa. Čini se da su FitzWarinovi mislili kako je to samo privremeno (za razliku od zamjene Ludlowa Lambournom) i stali su pisati brojne prigovore kralju i zahtijevati da im se vrati dvorac i pripadajuće zemlje, očito ih smatrajući svojima.

Onima koji žele i sami istražiti ovu temu toplo preporučujem izvrsno djelo Glyna Burgessa, pod nazivom Two Medieval Oulaws: Eustace the Monk and Fouke FitzWaryn, u izdanju kuće Boydell & Brewer. Kao temelj za priču Joscelina de Dinana i Sybille Talbot poslužila mi je knjiga Ludlow Castle: Its History and Buildings, neprocjenjiv povijesni vodič autora Rona Shoesmitha i Andyja Johnsona, u izdanju Logaston Pressa.

S radošću dočekujem poruke svojih čitatelja. Možeti mi pisati putem moje internetske stranice (koju ažuriram kad imam vremena!), na adresi www.elizabethchadwick.com ili izravno na elizabeth.chadwick@btinterent.com. Postoji i grupica čitatelja koji se okupljaju online i razgovaraju o mojim djelima te općenito o povijesnim romanima. Za tu je stranicu zadužena moja dobra prijateljica Wendy Zollo, a želite li se priključiti, možete se poslužiti adresom ElizabethChadwick@topica.com.

300