1JEAN-LUC NANCY: DVA OGLEDAJean-Luc NancyDVA OGLEDA:RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICAO SINGULARNOM PLURANOM BITKU3JEAN-LUC NANCY: DVA OGLEDA2JEAN-LUC NANCY: DVA OGLEDAJean-Luc NANCYdva ogleda:[ Razdjelovljena zajednica[ O singularnom pluranom bitkuJean-Luc NANCYDVA OGLEDA:RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICAO SINGULARNOM PLURANOM BITKUnaslovi izvornik:Jean-Luc Nancy: La communaut dsuvreu la communaut dsuvre,christian bourgois diteurparizfrancuska1986, 1991 & 1999Jean-Luc Nancy: De ltre singulier plurielu tre singulier plurielgalileparizfrancuska1996preveo s francuskog: Tomislav MEDAKMultimedijalni institutISBN: 953-98699-3-5Arkzin d.o.o.ISBN: ????zagreb 2003.5JEAN-LUC NANCY: DVA OGLEDA4JEAN-LUC NANCY: DVA OGLEDARazdjelovljena zajednica7JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICA6JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICANajznaajnije i najtegobnije svjedoanstvo modernog svijeta, ono ukojemu su moda sabrana sva svjedoanstva s kojima je ta epoha, potko zna kakvom nalogu i tko zna kakvoj nunosti [jer svjedoci smotakoer i iscrpljenja miljenja Povijesti], prinuena suoiti se,svjedoanstvo je rasapa, izmjetanja ili previranja zajednice.Komunizam je, kao to je kazao Sartre, nenadilazan horizont naegvremena, i to u mnogim smislovima - politikim, ideolokim,stratekim. A meu njima nije od najmanje vanosti sljedei,Sartreovim intencijama prilino stran smisao: rije komunizamamblematizira elju da se nae ili povrati mjesto zajednice koje binadilazilo kako drutvene podjele tako i podvrgavanje tehnoloko-politikoj dominaciji, ali takoer i odumiranje slobode, rijei ilijednostavne sree do kojeg dolazi kad ih se podvrgne ekskluzivnomporetku privatizacije te koje bi naposljetku, jo jednostavnije i jopresudnije, nadilazilo smrt svakoga pojedinano - onu smrt koja, ondakada je tek samo smrt pojedinca, nosi neizdriv teret i uruava se ubeznaajnost.Manje ili vie svjesno, manje ili vie namjerno, manje ili viepolitiki, rije komunizam tvorila je takav amblem - a on jenedvojbeno predstavljao neto sasvim drugo od pojma, pa ak i netosasvim drugo od smisla neke rijei. Taj amblem vie nije u optjecaju -osim za neke sa zakanjenjem, a za neke druge, danas uistinu rijetke,on kao da se pretvorio u apat nepokolebljivog otpora koji je meutimnemoan pred oiglednim uruavanjem obeanja kojeg je nosio. Akovie nije u optjecaju, to nije samo zato jer su se drave koje su gasvojatale pokazale, ve odavno, kao nositelji njegove izdaje. [Bataille1933.: Najskromnija nadanja Revolucije mogla su se opisati kaonestanak drave: no dananji svijet suoen je, naprotiv, s nestajanjemupravo revolucionarnih snaga, dok istodobno sve vitalne snage danas9JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICA8JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICAkrene li se dalje od tih pokuaja sve se odvija kao da vie ak nije nipitanje da se misli zajednica...Dakle, upravo je imanencija ovjeka ovjeku, odnosno ovjek,pojmljen apsolutno, sagledan kao imanentno bie par excellence,kamen spoticanja za miljenje zajednice. Zajednica koju sepretpostavlja kao onu koja mora biti zajednica ljudi pretpostavlja daona, kao takva, cjelovito ozbiljuje ili mora ozbiljiti svoju vlastitu bit, ata bit je dovrenje biti ovjeka. [to ljudi mogu oblikovati? Sve. Prirodu,ljudsko drutvo, ovjeanstvo, pisao je Herder. Mi smo ustrajnopredani toj ideji vodilji, ak i kada smatramo da je smo tooblikovanje tek ideja vodilja] Prema tome, ekonomski odnosi,tehnoloko djelovanje i politiko sjedinjenje [u jedno tijelo ili podjednog vou] nuno po sebi reprezentiraju ili prije prezentiraju, izlau iostvaruju tu bit. Ona je u njima udjelovljena, ona u njima postaje svojevlastito djelo. To je ono to smo zvali totalitarizam, a emu bi boljepristajao naziv imanentizam ako njegovo znaenje ne ograniimosamo na odreene tipove drutva ili poredaka, nego u njemu ujednoprepoznamo opi horizont naeg vremena, koji obuhvaa podjednako idemokracije i njihove krhke pravne mee.###Ima li potrebe ovdje kazati bilo to o individui? Neki u njenompronalasku i njenoj kulturi, ako ne u njenom kultu, vide nenadmaanprivilegij zahvaljujui kojem je Evropa ve pokazala svijetu jedinstveniput emancipacije od tiranija i normu po kojoj valja mjeriti svekolektivne ili komunitarne poduhvate. No individua je samo preostatakod iskustva rasapa zajednice. Svojom prirodom - kao to to ukazujenjeno ime, ona je atom, nedjeljiva - individua razotkriva da je onaapstraktni ishod jednog raspada. Ona je druga i simetrina guraimanencije: apsolutno odijeljena zasebnost, uzeta kao izvor i izvjesnost.Ali jedino iskustvo koje, barem od Hegela naovamo, ta individuaproivljava i koje proivljava, valja priznati sa zaprepaujuomustrajnou, iskustvo je toga da je individua jedino izvor i izvjesnostsvoje vlastite smrti. A njena besmrtnost pretoena u njena djela, njenadjelatna besmrtnost njoj je njeno samootuenje, i ona samu njenu smrtini njoj tuijom od bespovratne tuosti koja ona u svakome sluajuve jest .Uostalom, svijet se ne da sazdati od jednostavnih atoma. Poteban jezaodjevaju oblik totalitarne drave.].01 Shema izdaje, kojoj je svrha dadoktrinarno ili intencionalno ouva izvornu komunistiku istou,pokazala se sve neodrivijom. Ne zato jer se totalitarizam, kao takav,nalazi ve kod Marxa - to je nedomiljena pretpostavka koja nijesvjesna protesta koji je buknuo protiv unitenja zajednice i koji kodMarxa kontinuirano prati hegelijanski pokuaj ozbiljenja totalitetaosujeujui ili izmjetajui ga.Naprotiv, shema izdaje pokazuje se neodriva u onoj mjeri u kojojse sam temelj komunistikog ideala naposljetku pokazujenajprijepornijim: naime, ovjek, ovjek koji je deniran kao proizvoa[no moglo bi se takoer kazati samo: denirani ovjek], i tofundamentalno kao proizvoa svoje vlastite biti u obliku svog rada ilisvojih djela.To da su pravda, sloboda - i jednakost - koje u sebi nosikomunistika ideja ili komunistiki ideal doista i bile izdane utakozvanom realnom komunizmu, nosi teret nepodnoljive patnje [uzbok drugim, nita podnoljivijim patnjama koje nanose naa liberalnadrutva] ali i teret politike presudnosti [ne samo u pogledu toga da bineka politika strategija morala favorizirati otpor toj izdaji, nego i upogledu toga da ta strategija, podjednako kao i nae miljenje openito,mora raunati s mogunou da je jedno cjelokupno drutvo bilo,pokorno i unato vie no jednom aritu pobune, oblikovano poobrascu te izdaje, ili jednostavnije tog naputanja - to nije tolikoSolenjicinovo koliko je Zinovljevo pitanje]. No ti tereti moda su tekrelativni s obzirom na onu apsolutnu teinu koja rui ili zaguuje svenae horizonte. A radi se o sljedeem: ne postoji niti jedan tipkomunistike opozicije - ili kaimo komunitarne ne bismo li jasnonaznaili da ta rije ovdje ne treba ostati ograniena na svoje strogopolitike reference - koji nije bio ili koji jo uvijek ne bi bio dubokopodreen cilju ljudske zajednice, to jest cilju zajednice bia koja po bitiproizvode svoju vlastitu bit kao svoje djelo, i koji upravo tu bitproizvode kao zajednicu. Apsolutna imanencija ovjeka ovjeku -humanizam - i zajednice zajednici - komunizam - uporno tvore potku,bez obzira na to koje su njihove zasluge ili njihove vrline, svihopozicijskih komunizama, svih ljeviarskih, ultraljeviarskih modela ilimodela savjeta.02 U stanovitom smislu, svi pokuaji komunitarnogoponiranja realnom komunizmu danas su iscrpljeni ili naputeni: ali11JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICA10JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICABataille je neprestano dokazivao tu nasilnu logiku odvojenosti.Primjerice:Ako bi skupnost ljudi - ili jednostavnije njihova cjelovita egzistencija - SEBEUTJELOVILA u jednom jedinom biu - oigledno podjednako samotnom ipodjednako naputenom kao to je i skupnost - glava UTJELOVLJENOGA bilabi mjesto neprestane borbe - i to tako silovite da bi se prije ili kasnije onarasprsnula. Jer teko je nazrijeti koji bi stupanj metea ili razbuktalostidosegle vizije tog utjelovljenoga, koje bi moralo vidjeti Boga i u istomtrenutku ga ubiti, zatim postati Bog sm ne bi li se odmah sunovratilo unebitak: tako bi se dospjelo do ovjeka koji bi podjednako bio ogoljen odsmisla kao i bilo koji drugi, ali lien bilo kakve mogunosti oduka. [o. c.,i, 547.]Takvo utjelovljenje ovjeanstva, njegova skupnost kao apsolutnibitak, onkraj odnosa i zajednice, ocrtava sudbinu koju je eljelamoderna misao. Nepomirna borba je borba iz koje neemo izai doklegod ne uspijemo istrgnuti zajednicu iz te sudbine.Bataille je takoer, u jednom drugom tekstu koji logikuprethodnoga prenosi na ravan znanja, zapisao:Ako oponaam apsolutno znanje, po nunosti ja sm bivam Bogom [usistemu ne moe postojati spoznaja, ak ni u Bogu, koja see prekoapsolutnog znanja]. Miljenje toga sepstva - onoga ipse - moglo je postatiapsolutnim samo postajui totalnim. Fenomenologija duha tvori dvabitna kretanja koja zatvaraju krug: ona je dovrenje po stupnjevimasamospoznaje [ljudskoga ipse] i postajanje totalnim [postajanje Bogom]toga ipse koje dovrava znanje [unitavajui time pojedinanost u sebi,dovravajui negaciju samog sebe, postajui apsolutno znanje]. No ako ja nataj nain, poprimanjem i oponaanjem, u sebi provedem Hegelovo krunogibanje, onda premaujem ve dosegnute granice i vie ne deniram netonepoznato nego neto nespoznatljivo. Nespoznatljivo ne zbog injenicenedostatnosti uma nego nespoznatljivo po svojoj naravi [tovie, za Hegela, otoj onostranosti mogue je brinuti samo ako se ne raspolae apsolutnimznanjem]. Pretpostavim li tako da ja jesam Bog, da postojim u svijetu kojinosi Hegelovu izvjesnost [koja dokida sjenu i sumnju], znajui sve, pa ak izato dovrena spoznaja iziskuje nastanak ovjeka, nebrojenihpojedinanosti u vidu jastava i povijesti, upravo u tom trenutku postavljase pitanje koje ljudsku opstojnost, boju opstojnost baca najdalje ubespovratnu tamu: zato je potrebno da postoji ono to znam? Zato je toklinamen. Potrebno je nagnue ili naginjanje jednoga prema drugome,jednoga zbog drugoga, jednoga drugome. Zajednica je u najmanju rukutaj klinamen individue. Ali nijedna teorija, nijedna etika, nijednapolitika, nijedna metazika individue nije sposobna sagledati tajklinamen, to sklanjanje ili to zapadanje individue u zajednicu. NitiPersonalizam niti ak Sartre nikada nisu uspjeli uiniti neto vie odzaodjevanja najklasinije indivudue-subjekta u moralni ili sociolokiton: nisu je nagnuli, van nje same, preko onog ruba koji je rub njenogbitka-zajedno.Inidividualizam je nedosljedan atomizam koji zaboravlja da je ulogatoma svijet. I zato je pitanje zajednice to veliko odsutno pitanjemetazike subjekta, to jest metazike apsolutne po-sebnosti - bilo da seradi o individui ili totalnoj dravi - pa, dakle, i metazike apsolutaopenito, bia kao ab-solviranoga, savreno odvojenoga, odjelitoga izatvorenoga, bez odnosa. Taj ab-solut moe se ukazati u vidu Ideje,Povijesti, Individuuma, Znanosti, Umjetnikog djela, itd. Utolikoukoliko je on bez odnosa njegova e logika uvijek biti ista. Onajednostavna i strana logika koja implicira da ono to je apsolutnoodvojeno, ako se to moe tako kazati, u svojoj odvojenosti zatvara usebe vie od toga to je puko odvojeno. To znai da sama odvojenosttreba biti zatvorena, da se zatvaranje ne treba samo zatvoriti na jedanteritorij [ostajui pritom izloeno, svojim vanjskim rubom, drugomteritoriju, s kojim tako komunicira], nego na zatvaranje smo ne bi lipostiglo apsolutnost svog odvajanja. Apsolut mora biti apsolut u svojojvlastitoj apsolutnosti, pod cijenu da i ne bude. Odnosno, da bih bioapsolutno sm, nije dovoljno da budem sm, nego je ujedno potrebnoda sm budem sm. A upravo je to proturjeno. Logika apsoluta ininasilje nad apsolutom. Ona ga ukljuuje u odnos kojeg on po biti odbijai iskljuuje. Taj odnos istodobno i iznutra i izvana, odnosno odizvanjskoga koje je upravo odbacivanje nemogue unutarnjosti, sili irazdire to bez odnosa na kojem se apsolut eli sazdati.Iskljuena logikom subjekta-apsoluta metazike [Sepstva, Volje,ivota, Duha, itd.], zajednica naposljetku nuno rastvara taj subjektuslijed same te logike. Logika apsoluta ga dovodi u odnos: ali to ne moe,oigledno, biti odnos izmeu dvaju ili vie apsoluta, kao to ni odnos nemoe pretvoriti u apsolut. Ako odnos [zajednica] jest, on jest samo onoto u svom principu - i na svom zatvaranju i na svojoj granici - rastvaraautarhiju apsolutne imanencije.13JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICA12JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICAzajednice, u sklopu kojega e ga u daljnjoj razradi onda i trebati uzeti urazmatranje. No singularnost nikada nema ni narav ni strukturuindividualnosti. Singularnost ne postoji na razini atoma, jer oni suidentiteti koji se barem daju identicirati ako ve nisu identiniidentiteti, ve ona postoji na razini klinamena, koji se ne da identicati.Ona je vezana uz ekstazu: ne bi se zapravo moglo kazati da je singularnibitak subjekt ekstaze, jer ona nema subjekta, nego je singularni bitaktaj kome se ekstaza [zajednica] dogaa.]###Solidarnost individue i komunizma u okrilju miljenja imanencije,zanemarujui pritom ekstazu, ne ini ih meutim i jednostavnosimetrinim. Komunizam - primjerice u Marxovoj velikodunojbriljantnosti koja mu ne doputa da stane prije no to ukae, onkrajkolektivne regulacije nunosti, na carstvo slobode u kojem viak radane bi vie bio izrabljivani rad, nego umjetnost i invencija - komunicira sjednom krajnjou igre, suvereniteta, tovie ekstaze, za koju individua,kao takva, denitivno ostaje zakinuta. No ta komunikacija ostajedaleka, tajnovita, najee nepoznata samom komunizmu [dodajmo -ne bismo li stekli jasnu predodbu - nepoznata Lenjinu, Staljinu iTrockom], izuzev u munjevitim bljescima poezije, slikarstva ikinematograje na samim poecima Sovjetske revolucije, ili takoer umotivima koje je Benjamin prihvatio kao razloge da za sebe kae da jemarksist, ili u onome emu je Blanchot pokuao dati znaaj, ilipredloiti [prije nego li oznaiti] rijeju komunizam [Komunizam:ono to iskljuuje svaku zajednicu [i to se iskljuuje iz svake zajednice]koja je ve konstituirana.].04 Meutim to je opet na kraju krajeva ostalonepoznato ne samo realnom komunizmu, nego takoer, razmotrimoli podrobnije, i samim tim singularnim komunistima koji modanikada [barem do danas] nisu mogli znati gdje je poinjala a gdje jezavravala metafora [ili hiperbola] u njihovoj uporabi te rijei te prijesvega - pretpostavimo li da treba zamijeniti tu rije - koji drugi trop, ilikoje brisanje trop bi bilo potrebno da se naznai to to je progonilonjihovu uporabu komunizma.Oni su u toj uporabi mogli komunicirati s miljenjem umjetnosti,knjievnosti i samoga miljenja - s drugim gurama ili drugimzahtjevima ekstaze, ali nisu istinski, izriito i tematski [ak i ako suizriito i tematsko tu tek vrlo labave kategorije] komunicirali snunost? U tom pitanju krije se - premda se ne ukazuje odmah - krajnjirazdor, tako dubok da odgovor na njega prua samo tiina ekstaze. [o. c.,v, 127-128.]Skriveni razdor u pitanju je razdor kojeg samo to pitanje izazivaizmeu totaliteta bivajuih stvari - shvaenog kao apsolut, to jestodvojenog od svake druge stvari - i bitka [koji nije neka stvar] pokojemu ili u ime kojega te stvari, u totalitetu, bivaju. Taj razdor[analogan, ako ne istovjetan, Heideggerovoj ontiko-ontolokoj razlici]denira odnos apsoluta, namee apsolutu odnos prema njegovomvlastitom bitku, namjesto da taj bitak uini imanentnim apsolutnomtotalitetu bi. Time upravo bitak sm biva deniran kao odnos, kaoneapsolutnost te ako hoete - to je u svakom sluaju ono to pokuavamkazati - kao zajednica.Ekstaza odgovara - ako je to uope odgovor - na nemogunostapsolutnosti apsoluta, odnosno na apsolutnu nemogunost dovreneimanencije. Ekstaza, pojmljena prema strogom motivu koji se, kadbismo pratili njenu lozojsku povijest prije Bataillea i njegovog doba,takoer javlja kod Schellinga i Heideggera, ne denira nikakvuozarenost, a jo manje prosvijetljeni ushit. Ona strogo deniranemogunost, kako ontoloku tako gnoseoloku, apsolutne imanencije[odnosno: apsoluta, dakle imanencije] te, prema tome, individualnosti udoslovnom smislu te rijei, kao i istog kolektivnog totaliteta. Temaindividue i tema komunizma usko su vezane uz opu problematiku ipovezane u opoj problematici imanencije03. One su povezane uosporavanju ekstaze. Time je pitanje zajednice, za nas, neodvojivo odpitanja ekstaze: to jest, od pitanja bitka razmatranog kao neto drugood apsolutnosti totaliteta bia.Zajednica ili ekstatinost smog bitka? To je pitanje.###[Skiciram zadrku kojoj u se vratiti kasnije: iza teme individue, ali ionkraj nje, moda bi trebalo otvoriti pitanje singularnosti. to je to nekotijelo, neko lice, neki glas, neka smrt, neko pismo - ne individualni inedjeljivi, nego singularni? Koja je njihova singularna nunost, udionitvu koje dijeli i koje uzrokuje da tijela, glasovi, pisma openito i utotalitetu komuniciraju? Sve u svemu, to bi pitanje predstavljalo tononalije pitanja apsoluta. Zbog toga je ono konstitutivno za pitanje15JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICA14JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICAita od ekscesa do kojega moe dovesti, ali i bez da se zaborave hipotekekoje ga optereuju, kao i nimalo sluajno habanje koje je pretrpio - dakomunizam vie ne moe biti na nenadilazan horizont. On to zapravovie nije - premda mi nismo nadili nijedan horizont. Prije bi se reklo dase sve odvija, u rezignaciji, kao da je iezavanje, nemogunost i osudakomunizma ono to ini na novi nenadilazan horizont. Ti su obratiuobiajeni; oni nisu nikada nita pokrenuli. Potrebno je razraunati se shorizontima kao takvima. Vidjet emo da krajnja granica zajednice, iligranica koju ini sama zajednica kao takva, poprima posve drugaijeobrise. Upravo zato, prihvaajui postavku da komunizam vie nije nanenadilazan horizont, takoer treba s podjednakom odlunouprihvatiti postavku da komunistiki zahtjev komunicira s gestomkojom bismo trebali nadii sve horizonte.###Da bismo shvatili to je tu u igri prvi je zadatak usredotoiti se nahorizont koji je za nama. To znai preispitati ono izmjetanje zajednicekojeg se smatra iskustvom u kojem se rodilo moderno doba. Svijest otom izmjetanju potjee od Rousseaua: spoznaja ili prepoznavanje dadrutvo gubi ili slabi zajedniarsku [i komunikacijsku] bliskost i daistodobno po nudi proizvodi samotnitvo, a po elji i namjerigraanina slobodne suverene zajednice. Dok su njegove pretee upolitikoj teoriji promiljali ili instituciju drave ili regulaciju drutva,Rousseau, koji inae mnogo toga preuzima od njih, vjerojatno je prvimislilac zajednice, ili tonije prvi koji je iskusio pitanje drutva kaonelagodu postavljenu pred zajednicu te kao svijest o [modaneotklonivom] razdoru u toj zajednici. Tu e svijest kasnije naslijeditiromantiari, kao i Hegel u Fenomenologiji duha: posljednja gura duha,prije usvajanja svih gura i povijesti u apsolutno znanje, gura jerascjepa zajednice [koji je tu rascjep religije]. Do naih dana povijest ebiti miljena na osnovu izgubljene zajednice - koju valja pronai iliponovno utemeljiti.Izgubljena ili prekinuta, zajednica se moe oprimjeriti na razliitenaine, u raznoraznim paradigmama: prirodna obitelj, antiki polis,rimska republika, prva kranska zajednica, cehovi, komune ili bratstva- uvijek je posrijedi pitanje izgubljenog doba u kojemu je zajednica bilasatkana od prisnih, skladnih i neraskidivih veza te u kojemu je onasama sebi, u svojim ustanovama, u svojim obredima i u svojimmiljenjem zajednice. Odnosno, njihova komunikacija s takvimmiljenjem ostala je skrovita, ili suspendirana.Etike, politike, lozoje zajednice, dokle god ih ima [a ima ihuvijek, bile one svedene na razglabanja o bratstvu ili na mukotrpnekonstrukcije o intersubjektivnosti], slijedile su svoje humanistikeputove i svoje humanistike utabane staze ne slutei niti na trenutak dati singularni glasovi govore o zajednici, i to moda ak ni o emudrugome nego o njoj, ne slutei da je iskustvo koje vai za knjievnoili estetiko uhvaeno u izazov zajednice, i uhvaeno u borbu s njim.[Ne sjeamo li se dobro, uzmimo jo jedan primjer, o emu je bilo rijeu prvim Barthesovim spisima, a i neki kasnijim?]Kasnije su ti isti glasovi - koji nisu mogli komunicirati ono to su, ada moda nisu znali, kazivali - bili iskoritavani [i iznova otkrivani] ubunim proglasima na barjacima kulturnih revolucija i svakojakihkomunistikih spisa ili proleterskih natpisa. Profesionalnidrutvenjaci u njima su vidjeli samo - ne bez razlog iako je njihovpogled kratkovidan - as burujski i pariki [ili berlinski] oblikProletkulta, as nesvjesni povratak Republike umjetnika koju su dvijestotine godina ranije kao motiv inaugurirali jenski romantiari. Bilo najedan bilo na drugi nain, radilo se o jednostavnom, klasinom idogmatskom sustavu istine: umjetnost [ili miljenje] adekvatno politici[obliku ili ustroju zajednice], politika adekvatna umjetnosti. Kaopretpostavka je i dalje ostala zajednica koja se ozbiljuje u apsolutudjela, odnosno koja ozbiljuje samu sebe kao djelo. Iz tog razloga, i togod da je tvrdila, ta modernost i dalje je, u svom naelu, bilahumanizam.Trebat e se vratiti na ono to je iznijelo - pa i pod cijenu naivnostiili besmislice - zahtjev za knjievnim iskustvom05 zajednice ilikomunizma. To je, u stanovitom smislu, ak jedino pitanje koje sepostavlja. No svi pojmovi u tom pitanju zahtijevaju transformaciju,povratak u igru u prostoru koji je raspodijeljen posve drugaije no toje to sluaj kod raspodjela koje se olako nameu [primjerice: samoapisca/kolektivnost, ili: kultura/drutvo, ili: elita/mase - bilo da su tepodjele dane kao opreke, ili pak, u duhu kulturnih revolucija, kaoadekvacije]. I upravo zato primarno treba vratiti u igru pitanjezajednice, jer o njemu ovisi nuna preraspodjela prostora. No prijetreba prihvatiti postavku - bez da se umanjuje ita od nepokorneizdanosti i djelatnog nemira te rijei - komunizam - i bez da se nijee17JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICA16JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICAimanencije spasenja.]Misao zajednice ili udnja za zajednicom mogle bi dakle uistinubiti samo kasni pronalazak koji je pokuao odgovoriti na tegobnustvarnost modernog iskustva: da se boanstvo beskonano povlai izimanencije, da je u osnovi sm bog-brat bio deus absconditus [to je bilaHlderlinova spoznaja] te da je boanska bit zajednice - odnosnozajednica kao bivanje boanske biti - bila nemogunost sama. To semoglo nazvati smru Boga: taj izraz ostaje bremenit mogunou, akove ne nunou, uskrsavanja koje i ovjeka i Boga vraa u zajednikuimanenciju. [O tome svjedoi ne samo Hegel nego barem jednim djelomi sm Nietzsche.] Govor o smrti Boga takoer je nain da se neprepozna da boansko jest [ako ono uope jest] samo ako jeuskraeno imanenciji, ili povueno iz nje - ili, ako ba elite, u njojpovueno iz nje. I u tom sasvim odreenom smislu da postojanjeboanskoga nije razlog za to da je njegov udio uskraen imanencijinego, naprotiv, boansko uope moe postojati samo u onoj mjeri ukojoj je imanencija sma, mjestimice [no je li to smjestivo? nije li prijeto ono to smjeta, oprostoruje?], uskraena imanenciji. [A moda, dazakljuimo, vie ni ne treba govoriti o boanskom. Moda trebanauiti da su zajednica, smrt, ljubav, sloboda i singularnost podjednakonazivi za boansko budui da ga one zamjenjuju - ali ne i preuzimajui oivljavaju - i budui da u toj zamjeni nema nieg antropomorkoganiti antropocentrikoga te da ne vodi k tome da boansko postaneljudskim. Zajednica e odsad tvoriti granicu kako ljudskoga takoboanskoga. S Bogom ili s bogovima zajednitvo - supstancija i in, inimanentne komunicirane supstancije - konano se povuklo izzajednice.]06Kranska, moderna, humanistika svijest o gubitku zajednice imadakle sve izglede da u stvarnosti bude transcendentalna iluzija jednoguma koji prelazi ogranienja svog mogueg iskustva koje je u svojojosnovi iskustvo uskraene imanencije. Zajednica se nije dogodila, ili prije,ako je izvjesno da je ovjeanstvo poznavalo [ili jo uvijek, vanindustrijskog svijeta, poznaje] posve drukije drutvene odnose od onihkoje mi poznajemo, zajednica se nije dogodila u skladu s projekcijamao njoj koje mi prenosimo na razliite oblike drutvenosti. Ona se nijedogodila kod Gvajaki indijanaca, ona se nije dogodila u doba zemunica,ona se nije dogodila u hegelijanskom duhu jednog naroda ni ukranskoj agap_. Gesellschaft, s dravom, industrijom, kapitalom, nijesimbolima, pruala reprezentaciju, tovie prinosila ivi dar svojevlastite jedinstvenosti, svoje prisnosti i svoje imanentne autonomije.Podjednako razliita od drutva [koje je jednostavno udruivanje iliraspodjela snaga i potreba] koliko i suprotstavljena vladavini [kojarazvrgava zajednicu podreujui narode svojem oruju i svojoj slavi],zajednica nije samo prisna komunikacija meu njenim lanovima,nego takoer organsko zajednitvo nje same s njenom vlastitom biti.Ona nije samo sazdana pravednom preraspodjelom obaveza i dobaraniti sretnom ravnoteom snaga i ovlasti, nego je tvorena prije svegadionitvom i rasprenou ili proetou jednog identiteta upluralnosti, iji svaki lan samim tim dobiva identitet tek dodatnimposredovanjem svoje identikacije sa ivim tijelom zajednice. U gesluRepublike, bratstvo je ono koje oznaava zajednicu: model obitelji iljubavi.No upravo tu treba dovesti u sumnju retrospektivnu svijest ogubitku zajednice i njenog identiteta [bilo da se ta svijest zamilja kaozbiljski retrospektivna, bilo da, ne marei za stvarne injenice izprolosti, ona konstruira svoju predodbu u svrhu nekog ideala ili nekeperspektive]. Treba dovesti u sumnju tu svijest, ponajprije jer ona inise prati Zapad od njegovih povoja: u svakom trenutku njegove povijestion se ve odao nostalgiji za nekom arhainijom a iezlom zajednicom,aljenju za izgubljenom obiteljskom prisnou, za izgubljenimbratstvom, za izgubljenom druevnou. Poetak nae Povijesti Odisejevje odlazak i uspostava rivalstva, nesloge, spletaka u njegovoj palai. OkoPenelope koja popravlja tkanje intimnosti, a da nikada ne dovrava,pretendenti uspostavljaju drutvenu, ratniku i politiku scenu - istuizvanjskost.No istinska svijest o gubitku zajednice je kranska: zajednica -aljenje i udnja za njom su pogonili Rousseaua, Schlegela, Hegela,kasnije Bakunjina, Marxa, Wagnera ili Mallarma - miljena kaozajednitvo, a zajednitvo se, u svojem poelu i u svojoj konanici, zbivau okrilju otajstva Kristova tijela. Zajednica bi, kao najdrevniji mitZapada, istodobno mogla biti sasvim moderna misao dionitva ovjekau boanskom ivotu: misao ovjeka koji prodire u istu imanenciju.[Kranstvo je imalo samo dvije, antinomike, dimenzije: dimenzijudeus absconditus, u iji ponor neprestano pada Zapadno iezavanjeboanskoga te dimenziju ovjeka-boga, deus communis, brata ljudi,pronalaska obiteljske imanencije ovjeanstva, a potom i povijesti kao19JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICA18JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICAlogike samoubojstva zajednice koja se ravna po njoj. Tako ni logikanacistike Njemake nije bila samo logika istrebljenja drugoga,potovjeka koji je izvan zajednitva krvi i tla, nego virtualno takoerlogika rtvovanja svih onih koji, u arijskoj zajednici, nisuzadovoljavali kriterij iste imanencije, tako da bi - budui da je takvekriterije oigledno nemogue zauzdati - samoubojstvo same njemakenacije moglo predstavljati prihvatljiv izvod iz tog procesa: uostalom, nebi bilo pogreno kazati da se to zbilja dogodilo - u nekim pogledimaduhovne zbilje te nacije.Samoubojstvo ili zajednika smrt ljubavnika jedna je od mitsko-knjievnih gura te logike zajednitva u imanenciji. Suoeni s tomgurom ne znamo slui li u smrti zajednitvo kao model ljubavi ililjubav kao model zajednitvu. A u stvari s imanencijom dvajuljubavnika smrt ozbiljuje beskonanu uzajamnost tih dviju instancija:strastvene ljubavi zamiljene polazei od kranskog zajednitva tezajednice miljene na naelu ljubavi. Na svoj nain o tome svjedoihegelijanska drava, koja se, dakako, ne uspostavlja na nain ljubavi -jer pripada takozvanoj sferi objektivnog duha, koja meutim nitamanje ima za naelo stvarnost ljubavi, to jest injenicu da momentsvoje opstojnosti ima u neemu drugom. U toj dravi svatko ima svojuistinu u drugom koje je drave sama, ija se pak zbiljskost nikada nepokazuje dokle god njeni lanovi daju svoj ivot u ratu o kojemusamostalno i slobodno donosi odluku monarh - zbiljska prisutnost zasebe Drave-Subjekta.07rtvovanje za zajednicu - ili, i od strane zajednice - nedvojbeno jemoglo i moe biti ispunjeno smislom: pod uvjetom da taj smisaouistinu bude smisao neke zajednice te pod uvjetom da ta zajednica nebude zajednicom smrti [onakva kakvom se ona oituje barem od Prvogsvjetskog rata, ime ujedno daje opravdanje da joj se suprotstaviodbijanjem da se umire za domovinu]. A zajednica ljudskeimanencije, ovjeka koji je poistovjeen sa samim sobom ili Bogom,prirodom i svojim vlastitim djelima, upravo je takva zajednica smrti -odnosno mrtvih. Dovreni ovjek humanizma, individualistikog ilihumanistikog, mrtav je ovjek. to e rei da smrt tu nije nesavladiveksces konanosti, nego beskonano dovrenje jednog imanentnogivota: to je sama smrt predana imanenciji, to je konano ono usvajanjesmrti koje je kranska civilizacija naposljetku, prodiranjem svojevlastite transcendencije, postavila pred sebe u vidu najvieg djela. Oddonijela rasap prethodne Gemeinschaft. Bilo bi nesumnjivo primjerenijeodmah raskinuti sa svim domiljatostima etnoloke interpretacije isvim prividima iskona ili drevnine, rei da je Gesellschaft - drutvo,razdruujue udruivanje snaga, potreba i znakova - zauzela mjestoneega za to nemamo ni naziv ni pojam, neega to je istodobnoproizlazilo iz puno obuhvatnije komunikacije od one koja vlada udrutvenim odnosima [s bogovima, kozmosom, ivotinjama, mrtvima,neznancima] i iz puno otrije, puno mnogovrsnije segmentacije togistog odnosa koja je esto imala puno tegobnije uinke [samoe,odbaenosti, prijekora, nezbrinutosti] no to oekujemo odkomunitarnog minimuma u drutvenoj vezi. Drutvo se nije sazdalo naruevinama nekakve zajednice. Ono se sazdalo u nestajanju ili uouvanju onoga to - bili to plemena ili imperiji - moda nije imalonita vie veze s onime to nazivamo zajednica no to ima s onime tonazivamo drutvo. Tako da je zajednica, daleko od toga da bude onoto je drutvo prekinulo ili izgubilo, ono to nas snalazi - pitanje,oekivanje, dogaaj, imperativ - uslijed drutva.Nita, dakle, nije bilo izgubljeno i iz tog razloga nita i nijeizgubljeno. Izgubljeni smo samo mi sami, mi na koje drutveni odnosi[relacije, komunikacija] koji su na pronalazak, teko padaju natrag kaomrea ekonomske, tehnike, politike, kulturne klopke. Zapleteni umreu, mi smo iskovali fantazmu o izgubljenoj zajednici.###Ono to je od zajednice izgubljeno - imanencija i prisnost zajednitva -izgubljeno je samo u tom smislu da je takav gubitak konstitutivan zazajednicu smu.To nije gubitak - imanencija je, naprotiv, upravo ono to bi, kad bise dogodilo, isti trenutak dokinulo zajednicu ili pak komunikaciju, kaotakvu. Smrt nije tek primjer toga, ona je njegova istina. U smrti, baremako u njoj razmotramo ono to u njoj ono to vodi imanenciji[raspadanje koje vraa prirodi, sve odlazi pod zemlju i vraa se natragu igru - ili pak rajske inaice iste te igre] i ako zaboravimo ono to jeini uvijek nesvodivo singularnom, vie ne postoji ni zajednica nikomunikacija: postoji samo kontinuirani identitet atoma.Upravo stoga je istina politikih ili kolektivnih poduhvata kojimaprevladava volja za apsolutnom imanencijom istina smrti. Imanencija,sjedinjenje u zajednitvo ne ukljuuje niti jednu drugu logiku osim21JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICA20JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICAkristaliziranja zajednice oko smrti njenih lanova, to jest oko gubitka[nemogunosti] njihove imanencije, a ne oko njihovog sjedinjujueg uzlaskau nekakvu kolektivnu hipostazu, uvodi u prostor miljenja koji jenesumjerljiv sa svim problematikama drutvenosti iliintersubjektivnosti [pa i huserlijanske problematike alter ega] u kojimaje lozoja, to god da inila, ostajala zatoena. Smrt bezostatnonadilazi mogunosti metazike subjekta. Fantazma te metazike,fantazma koju se Descartes [gotovo] nije usudio pomiljati, no koju jeve iznijela kranska teologija, fantazma je mrtvaca koji, kao MonsieurWaldemar kod Villiersa, kae: ja sam mrtav - ego sum mortus. Ako jane moe kazati da je mrtvo, ako ja zbilja nestaje u svojoj smrti, u onojsmrti koja je upravo ono to mu je najsvojstvenije, najneotuivije, to jestoga jer je ja neto drugo od subjekta. Cjelokupno hajdegerijanskoistraivanje bitka za [ili na] smrt nije imalo drugog smisla nego da sepokua iskazati to: ja nije - nisam - subjekt. [Premda je taj isti Heidegger,kad se radilo o zajednici kao takvoj, takoer bio zastranio u viziju jednesudbine i jednog naroda kojeg je barem djelomino poimao kaosubjekt. [8] to nesumnjivo dokazuje da bitak ka smrti tubitka nije bioradikalno ukljuen u svoj subitak - u Mitsein, te da nam ostaje misliti tuukljuenost.]Ono to nije subjekt odmah otvara zajednicu i otvara sebe premazajednici, dok miljenje zajednice sa svoje strane nadilazi mogunostimetazike subjekta. Zajednica ne tk vezu vieg, besmrtnog iliprekosmrtnog ivota izmeu subjekata [nita vie no to ona sama nijesatkana od niih veza konsupstancijalnosti krvi ili udruivanjapotreba]; ona je, naprotiv, konstitutivno [ako se ovdje uope radi okonstituiranju] ureena prema smrti onih koje se moda pogrenonaziva njenim lanovima [ako kod nje nije rije o kakvomorganizmu]. No ona nije ureena prema smrti kao svojem djelu.Zajednica podjednako ne stvara djelo od smrti kao to ni ona sama nijedjelo. Smrt prema kojoj je zajednica ureena ne udjelovljuje prijelazmrtvog bia u nekakvu zajedniku prisnost, a zajednica sa svoje stranene udjelovljuje transguraciju mrtvih u nekakvu supstanciju ili nekakavsubjekt - bez obzira bila to domovina, tlo ili krv roda, nacija, osloboenoili dovreno ovjeanstvo, apsolutni falanstir, obitelj ili tijelo otajstva.Ona je ureena prema smrti kao upravo prema onome od ega jenemogue nainiti djelo [osim djela smrti, im se od nje zaeli sainitidjelo]. Ona je tu da bi preuzela tu nemogunost, ili tonije - jer onaLeibniza smrt vie ne postoji u naem univerzumu: na ovaj ili na onajnain, apsolutno kolanje smisla [vrijednosti, svrha, Povijesti] ispunjavaili usvaja svu konanu negativnost, iz svake singularne sudbine izvlaiviak vrijednosti ovjeanstva ili beskonanog natovjeanstva. No toupravo pretpostavlja smrt svakoga i sviju u ivotu beskonanoga.Narataji graana i pobornika, radnika i podanika drava utvaralisu da e njihova smrt biti usvojena ili prevladana u nadolasku jednezajednice koja bi dospjela do svoje imanencije. Danas imamo samogorku svijest o sve veem udaljavanju od takve zajednice, bila onanarod, nacija ili drutvo proizvoaa. No ta je svijest, kao i svijest ogubitku zajednice, povrna. U stvari smrt se ne prevladava.Zajednitvo koje treba doi ne udaljava se, ono nije odgoeno: ononikada nije ni trebalo doi; do njega nije moglo doi niti je ono moglooblikovati budunost. Ono to oblikuje budunost, i do ega, prematome, uistinu dolazi, to je uvijek singularna smrt - to nee rei da donje ne dolazi u zajednici: naprotiv, no vratit u se na to. Meutim,zajednitvo nije budunost smrti, nita vie no to smrt nijejednostavna trajna prolost zajednice.Smrt milijuna, dakako, jest opravdana revoltom onih koji umiru:ona je opravdana kao odgovor na nepodnoljivo, kao pobuna protivdrutvenog, politikog, tehnikog, vojnog i religioznog jarma. No tesmrti nisu prevladane: nikakva dijalektika i nikakvo spasenje ne vraa tesmrti u neku drugu imanenciju - osim imanencije smrti [prestanka,raspada, to je samo parodija ili nalije imanencije]. A moderno dobaopravdavanje smrti mislilo je samo pod vidom spasenja ili dijalektikogprevladavanja kroz povijest. Moderno doba predano je radilo da zatvorikrug vremena ljudi i njihovih zajednica u besmrtno zajednitvo ukojemu smrt, na kraju, gubi besmisleni smisao kojeg bi trebala imati - ikojeg ustrajno i ima.Dakle, mi smo osueni, odnosno prije prinueni traiti taj smisaopreko smisla smrti drugdje a ne u zajednici. No taj poduhvat jeapsurdan [to je apsurdnost misli o individui]. Smrt je nedjeljiva odzajednice, jer zajednica se upravo prevladava smru - i obratno. Nijesluajnost da je motiv tog uzajamnog prevladavanja zaokupljao imiljenja pod utjecajem etnologije kao i Freudovo i Heideggerovomiljenje u isto ono vrijeme kad i Bataillevo, to jest u vremenu koje jevodilo od Prvog prema Drugom svjetskom ratu.Motiv objavljenja kroz smrt bitka-zajedno, ili subitka, te23JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICA22JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICAcijele dane ivjeti gotovo nultim intenzitetom: on se ponaa kao da smrt nepostoji i dri se, bez posljedica, ispod njene razine. [o. c., vii, 254-246.]###Bataille je nesumnjivo otiao najdalje u presudnom iskustvu modernesudbine zajednice. U zanimanju za njegovo miljenje, koje je unatosvemu [onda kada nije proizvoljno] jo uvijek preskromno, nije dovoljnozamijeeno [9] do koje je mjere ono proizalo iz jednog politikogzahtjeva i jedne politike nelagode - odnosno iz jednog zahtjeva i jednenelagode za pitanje politike koje je nalagalo miljenje zajednice.Bataille je odmah stekao iskustvo izdanog komunizma. Kasnijeotkriva da ta izdaja ne treba biti ispravljena ili nadoknaena , nego dase komunizam, postavivi sebi ovjeka za svrhu, ovjekovu proizvodnjui ovjeka proizvoaa, u svom naelu vezao za negaciju suverenostiovjeka, to jest negaciju onoga to je kod ovjeka nesvodivo na ljudskuimanenciju, ili na negaciju suverenog ekscesa konanosti:Za jednog marksista zamisliva je vrijednost s onu stranu korisnoga, ona jeak neizbjena, ali ona je ili imanentna ovjeku ili uope nije. Ono totranscendira ovjeka [i ovjeka koji, dakako, ivi ovdje dolje], ili ono to naisti nain nadilazi zajedniku ljudskost [ljudskost bez povlatenosti] bezdaljnjega je neprihvatljivo. Suverena je vrijednost ovjek: proizvodnja nijejedina vrijednost, ona je samo sredstvo da se odgovori na ovjekove potrebe,ona slui njemu, a ne ovjek proizvodnji.[...]Ostaje meutim saznati nije li ovjek kojemu komunizam vraaproizvodnju, uzeo tu suverenu vrijednost uz prethodni preduvjet: da seodrekao, za sebe, svega onoga to je istinski suvereno. [...] Tu nesvodivu eljukoja ovjek jest, strastveno i hirovito, komunizam je zamijenio onimnaim potrebama koje je mogue pomiriti sa ivotom koji je potpunozaokupljen proizvodnjom. [o. c., viii, 352-353.]U meuvremenu, u tridesetima kod Bataillea su se udruilerevolucionarna pobuenost eljna vratiti ar pobuni kojeg mu jeboljevika drava oduzela, i fascinacija faizmom, utoliko ukoliko seinilo da on ukazuje smisao, ako ve ne stvarnost, zajednice u naponuposveene ekscesu. [Ne valja olako prihvatiti tu fascinaciju, nita vie usluaju Bataillea no u sluaju nekolicine drugih. Sramotan faizam, ifaizam kao pribjeite kapitala, taj bijedan faizam takoer jepokuavao - bijedno i sramotno - odgovoriti na ve uspostavljenu, venema ni funkciju ni svrhovitost - nemogunost da se saini djelo smrtiupisuje se i prihvaa kao zajednica.Zajednica se objavljuje u smrti drugoga - prema tome, ona se uvijekobjavljuje drugome. Zajednica je ono to se uvijek zbiva po drugome iza drugoga. To nije prostor onih jastava - subjekata i supstancija, utemelju besmrtnih - nego prostor onih ja, koji su uvijek oni drugi [ilinisu nita]. Ako je zajednica objavljena u smrti drugoga, to je stoga jerje sama smrt istinska zajednica tih ja koji nisu jastva. To nijezajednitvo koje sjedinjuje ta jastva u jedno Jastvo ili u jedno vie Mi. Toje zajednica tih drugih. Istinska zajednica smrtnih bia, ili smrt kaozajednica, njihovo je nemogue zajednitvo. Zajednica, dakle, zauzimato singularno mjesto: ona preuzima nemogunost svoje vlastiteimanencije, nemogunost komunitarnog bitka kao subjekta. Zajednicapreuzima i biljei - i to je njena istinska gesta i njena istinska putanja -na neki nain nemogunost zajednice. Zajednica nije sjedinjujuiprojekt ni openito gledano proizvodni ili djelatni projekt - niti projektuope [to je takoer njeno radikalno razlikovanje od duha jednognaroda, koji je od Hegela do Heideggera oblikovao kolektivitet kaoprojekt i, povratno, projekt kao kolektiv - to pak ne znai da nemamonita za misliti o singularnosti jednog naroda.Zajednica svojim lanovima oprisutnjuje njihove smtrnike istine[to isto tako znai da nema zajednice besmrtnih bia; mogue jezamisliti bilo drutvo, bilo zajednitvo besmrtnih bia, ali ne izajednicu]. Ona je oprisutnjenje konanosti i neiskupivog ekscesa kojiini konani bitak: njegova smrt, ali isto tako njegovo roenje, jedinozajednica mi oprisutnjuje moje roenje, a s njom nemogunost daponovno proem kroz njega, kao ni da prekoraim svoju smrt].Ako vidi blinjega kako umire, ivui ne moe vie opstojati nego samo vansebe.[...]Svatko od nas je onda istjeran iz ogranienja svoje osobe i gubi se kolikogod moe u zajednici svojih bilnjih. Upravo je stoga zajednikom ivotupotrebno da se dri na razini sa smru. Usud velikog broja privatnihivota je neznatnost. No zajednica moe trajati samo na razini intenzitetasmrti, ona se raspada im ne dosee velebnost svojstvenu opasnosti. Onamora na sebe preuzeti ono to je u ljudskoj sudbini neuspokojivo iodravati neutaenu potrebu za slavom. Pojedinac meu mnotvom moe po25JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICA24JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICAsustavi u kojima je eksces neke transcendencije bivao, kao takav, eljen,predstavljan [simuliran] i uspostavljan u imanenciji. Nije samo KraljSunce taj koji brka porobljavanje drave s bljescima svete slave samo,nego je svako kraljevstvo uvijek izokretalo suverenost koju nosi usredstvo dominacije i iznude:Istina je da moemo patiti zbog onoga to nam nedostaje, meutim, ak iako smo za tim nostalgini, samo uslijed zastranjenja moemo aliti zareligioznim i kraljevskim zdanjem prolosti. Pokuaj na kojeg to zdanje dajeodgovor bio je samo jedan neizmjeran neuspjeh, pa ako je istina da onobitno nedostaje u svijetu u kojemu se to zdanje uruilo, mi moemo samo iidalje, bez zamislive mogunosti povratka natrag, pa makar i na trenutak, .[o. c., viii, 275.]Obrat nostalgije za izgubljenim zajednitvom u svijest o jednomneizmjernom neuspjehu povijesti zajednica za Bataillea senadovezivao na unutarnje iskustvo iji se sadraj, istina ili krajnjapouka iskazuje ovako: Suverenost je NITA. To jest, suverenost jesuvereno izlaganje ekscesu [transcedenciji] koji se ne pokazuje, koji sene da prisvojiti [ni simulirati], koji se ak ne nadaje - ve kojemu je biepreputeno. Eksces kojemu suverenost izlae sebe i kojemu izlae nasni-je, u smislu u kojemu hajdegerijanski bitak ni-je, to jest u onomesmislu u kojemu bitak konanog bia nije toliko uzrok njegovogbivanja nego prije ono to ga preputa takvoj iz-loenosti [ex-position].Bitak konanog bia izlae ga kraju bitka.Izlaganje tome NITA suverenosti time je suprotstavljeno kretanjusubjekta koji dospijeva do granica nebitka [to u osnovi tvori trajnokretanje Subjekta, koji po sebi beskonano guta nebitak koji predstavljasve ono to nije za sebe; na kraju, to je autofagija istine]. U tomeNITA, odnosno ni u emu - u suverenosti, bitak je van sebe; on je uizvanjskosti koju je nemogue ponovno uhvatiti, ili moda bi trebalorei da je on od te izvanjskosti, da je on od nekog izvan prema kojem sene moe odnositi, ali s kojim odrava bitan i nesumjerljiv odnos. Tajodnos upuuje singularni bitak na njegovo mjesto. I zbog togaunutarnje iskustvo o kojemu govori Bataille nema niegaunutarnjega ni subjektivnoga, nego je neodvojivo od iskustva togodnosa prema nesumjerljivom izvan. A tom odnosu jedino zajednicadaje njegov prostor, odnosno njegov ritam.U tom smislu, Bataille je nesumnjivo onaj koji je prvi [ili barem nagueu vladavinu drutva. On je bio groteskan i nakazan trzajprogonjenosti zajednitvom, on je iskristalizirao motiv njegovognavodnog gubljenja i nostalgiju za predodbom zajednitva kaosjedinjenja. Faizam je u tom pogledu bio gr kranstva i na kraju je onprobudio fascinaciju u cjelokupnom modernom katolianstvu. Nitijedna politiko-moralna kritika te fascinacije nije odriva ako onaj kojikritizira nije istodobno sposoban dekonstruirati sistem zajednitva.]10No osim prezira kojeg je u njemu ubrzo probudila niskostfaistikih voa i faistikih obiaja, Bataille je stekao iskustvo toga daje bitak zajednitva bio istodobno i elja za djelom smrti. Kao to jepoznato, progonila ga je ideja da bi ljudska rtva trebala zapeatiti usudtajne zajednice Acphale. Tada je nedvojbeno shvatio, kao to e kasnijepisati,11 da istina rtvovanja na kraju prie iziskuje samoubojstvosamoga rtvovatelja. Umirui taj bi se mogao stopiti s bitkom rtveuronjene u krvavu tajnu zajednikog ivota. Tako je shvatio da tauistinu boanska istina - djelatna i uskrsiteljska istina smrti - nije bilaistina zajednice konanih bia nego je, naprotiv, bila sunovraenje ubeskonanost imanencije. To nije strahota, to je s onu stranu strahote,to je potpuna apsurdnost - ili da tako kaem katastrofalna djetinjastost -smrtnog djela smrti, shvaenog kao djelo zajednikog ivota. I upravo jeta apsurdnost u temelju ekscesa smisla, apsolutne koncentracije volje zasmislom koja je morala Bataillea ponukati da se povue izkomunitarnih poduhvata.Tako je shvatio smijenu narav svih nostalgija za zajednitvom, onkoji je dugo vremena stvarao predodbe - u svojevrsnoj izotrenojsvijesti o gubitku zajednice, koju je dijelio sa cijelom jednom epohom- o arhaikim drutvima, njihovim svetim ureenjima, slavi ratnikihvojnih i kraljevskih drutava, plemenitatvu feudalizma, kao i oiezlim i oaravajuim oblicima uspjele prisnosti bitka-zajedno sasamim sobom.Toj modernoj i grozniavoj vrsti rusoizma [za kojeg, meutim,nije izvjesno da ga se Bataille ikada u potpunosti rijeio - vratit u se nato] valjalo je suprotstaviti dvostruku tvrdnju: s jedne strane rtva, slavai troenje bivali su simulirani dokle god nisu ili do djela smrti, dok jenesimulacija bila nemogunost sama; no s druge strane, u samojsimulaciji [to jest, u simulaciji imanentnog bia] djelo smrti ipak je bilodovravano, barem relativno, kao dominacija, ugnjetavanje, istrebljenjei izrabljivanje u kojima su naposljetku zavravali svi socio-politiki27JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICA26JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICAzajednice, ili prije njena arealnost [njena arealna narav, naravoblikovanog prostora], prema atopikoj topici,nije teritorij negooblikovanje arealnosti ekstaze [14], podjednako kao to je, zauzvrat,oblik ekstaze oblik zajednice.Meutim, sam Bataille je ostao takoreku suspregnut izmeu dvajupolova ekstaze i zajednice. Uzajamnost tih dvaju polova sastoji se utome da, premda jedan daje mjesto drugome - premda se arealiziraju,oni su omeeni jedan drugime - to ini jednu drugu arelizaciju,jednu suspregnutost imanencije na koju, meutim, potie njihovapovezanost. Ta dvostruka arealizacija daje temelj otporu premasjedinjenju, djelu smrti, a taj je otpor injenica bitka-zajedno kaotakvog: bez tog otpora ne bismo nikada bili dugo vremena zajedno, vrlobrzo bismo bili ostvareni u jednom jedinstvenom i totalnom bitku. -No za Bataillea pol ekstaze ostao je vezan uz faistiku orgijastiku, ilibarem uz slavljenje - za kojom se maglovita nostalgija vratila, nakonnjega, opet u 1968. - utoliko ukoliko je on ekstazu predoavao uterminima skupine i politike.Pol zajednice bio je, za njega, podudaran s komunistikom idejom.Ta potonja je nosila, unato svemu, motive pravde i jednakosti bezkojih, na koji god nain da ih se pokua transkribirati, zajedniarskipoduhvat moe biti samo farsa. U tom je pogledu barem komunizam idalje bio nenadilazan zahtjev, odnosno kako je to Bataille zabiljeio: Unaem vremenu prevladava moralni uinak komunizma. Isto tako nijeprestajao, analizirajui pri tom osporavateljski odnos komunizmaprema suverenosti, kazivati: Nedvojbeno je poeljno da se izbriurazlike; poeljno je da se uspostavi istinska jednakost, istinskoponitenje razlika, odmah nadodajui: Meutim, ako je mogue da eljude u budunosti sve manje i manje zanimati njihove razlike naspramdrugih, to ne znai da e ih prestati zanimati ono to je suvereno. [o. c.,viii, 323.]Dakle, nije bilo drugog naina nego da tom vrstom petitio principiipovee oblike suverenosti - ili ekstaze - s egalitarnom zajednicom,tovie zajednicom openito. Ti oblici - u biti suverenost ljubavnik isuverenost umjetnika, jedna i druga i jedna kao druga izuzete izfaistike orgijastike, ali isto tako i komunistike jednakosti - nisu muse mogli pokazati drugaijima nego kao ekstaze, ako ve ne kao stvarnoprivatne [koji bi to moglo imati smisao?], onda barem kao izolirane,bez domaaja - bez naznaivog, iskazivog domaaja - nad zajednicom unajzaotreniji nain] doivio moderno iskustvo zajednice: niti djelo kojetreba proizvesti niti izgubljeno zajednitvo, nego sam prostor,oprostorenje iskustva onoga izvan, onoga van-sebe. Presudna toka togiskustva bio je zahtjev, koji preokree svekoliku nostalgiju, to jestsvekoliku metaziku zajednitva, za jasnom svijeu [zapravo, samomhegelijanskom samosvijeu, ali suspregnutom na granici njenogpristupanja sebi] o tome da imanencija ili prisnost ne moe bitipovraena, te da, u konanici, ona nije neto to se moe povratiti.Meutim, iz istog tog razloga zahtjev za jasnom svijeu je smasuprotnost naputanju zajednice koje bi, primjerice, bilo povratak napozicije individue. Individua kao takva samo je jedna stvar,12 a stvar, zaBataillea, mogla bi se denirati kao bitak bez komunikacije i bezzajednice. Jasna svijest o noi zajednitva - ta svijest na krajnjoj tocisvijesti, koja je ujedno obustavljanje hegelijanske elje [elje svijesti zapriznavanjem], konani prekid beskonane elje te beskonana sinkopakonane elje [suverenost sama: elja van elje i vladanje van sebe] - tajasna svijest moe se dogoditi samo u zajednici, odnosno moe sezbiti samo kao komunikacija zajednice: istodobno kao ono tokomunicira u zajednici te kao ono to zajednica komunicira.13Ta je svijest - ili ta komunikacija - ekstaza: to e rei da ja nikadanemam takvu svijest kao moju svijest te da je, naprotiv, imam samo uzajednici i po zajednici. To nalikuje - gotovo toliko da nas dovede uzabunu - onome to bi se u drugim kontekstima moglo nazvatikolektivno nesvjesno, a moda jo vie nalikuje onome na to jemogue ukazati kao na kolektivnu bit onoga to Freudovo djelo nazivanesvjesnim. No to nije nikakvo nesvjesno, to jest to nije nalijesubjekta, a ni njegov rascjep. To nije nita to bi imalo veze sastrukturom subjektovog sepstva: to je jasna svijest u krajnjoj toki svojejasnoe, u kojoj se svijest o sebi pokazuje kao bivanje svijesti izvan sebe.Zajednica koja nije subjekt a jo manje [svjesni ili nesvjesni] subjektkoji je bogatiji od jastva, nema, ne posjeduje tu svijest: zajednica jestekstatina svijest o mraku imanencije, utoliko ukoliko je takva svijestprekid samosvijesti.###Bataille je bolje nego itko poznavao - sam je otvorio put tom znanju -ono to je vie od puke povezanosti izmeu ekstaze i zajednice, ono tood svake od njih ini mjestom druge, odnosno ono po emu opseg neke29JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICA28JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICANe moe postojati spoznaja bez zajednice istraivaa niti unutarnjeiskustvo bez zajednice onih koji nju ive [...] komunikacija uope nijeinjenica koja se nakalemljuje na ljudsku zbilju, nego ona nju konstituira.[o. c., v, 37.][Ti reci dolaze nakon citiranog Heideggera, a izraz realithumaine, ljudska zbilja, je preuzet Corbinov prijevod za Dasein.]No ipak paradoksalno ali oigledno neumitno u spisima izrazdoblja spisa Souvereint motiv zajednice gubi svoje obrise. U sri taproblematika nedvojbeno ostaje ona koju su naznaili prethodnitekstovi. Meutim, sve se odvija kao da komunikacija svakog bia sNITA nastoji prevladati nad komunikacijom bi meusobno, odnosnokao da se trebalo odrei pokazivanja da se u oba sluaja radi o istoj stvari.Sve se odvija kao da je Bataille, unato njegove trajnezaokupljenosti i njegovih nakana, svejedno bio povuen u krajnostiskustva svijeta u kojemu je ivio - onog svijeta kojeg e s ratomrazdrijeti strana negacija zajednice i smrtonosni plameni vihorekstaze. U tom krajnjem iskustvu, jednom kada su gure religioznih ilimistinih zajednica minule i kada je isuvie ljudska gura komunizmazakljuena, on vie uoio bilo kakav vid, bilo kakva shemu, pa ni bilokakva jednostavnu refernetnu toku za zajednicu.Na izvjestan nain ovaj je svijet uvijek na, i brzoplete, estonabaene, uvijek optereeno humanistike varijacije koje su nakon rataskicirane na temu zajednice nisu promijenile bitne zadanosti, ako ihak nisu i oteale. Izlazak na svijetlo i ulazak u svijest dekoloniziranihzajednica u osnovi nisu izmijenili to stanje stvari, a ni dananji porastnevienih oblika bitka-zajedno - kako kroz informaciju tako kroz onoto se naziva vierasno drutvo - nije nita vie potaknulo istinskoobnavljanje pitanja zajednice.Meutim, ako nam ovaj svijet koji se unato svemu promijenio [aBatailleu, meu ostalima, ta promjena nije bila nepoznata] ne nudinikakvu novu guru zajednice, to nas ve moda ipak neemupoduava. Tako moda uimo da se vie ne moe raditi o tome da seuoblii ili modelira zajedniarska bit ne bismo li je predstavljali i nebismo li je slavili nego se, naprotiv, radi o tome da se misli zajednica - tojest, da se misli njen ustrajni i moda jo uvijek neuveni zahtjev, onkrajkomunitaristikih modela ili modeliranja.Uostalom taj nas svijet ak vie ne upuuje na zakljuenostkojoj su one, meutim, morale biti satkane, arealizirane ili ubiljeene,pod cijenu da [u osnovi] izgube svoju samu suverenu vrijednost.Zajednica koja se otimlje ekstazi, ekstaza koja se povlai odzajednice, jedna i druga u onoj istoj gesti kojom svaka otpoinje svojevlastito komuniciranje: mogue je pretpostaviti da je to ona presudnapotekoa koja objanjava nedovravanje spisa Souveraint kao ineobjavljivanje Thorie da la religion. U oba sluaja poduhvat je nije uspiodosei ekstatinu zajednicu koju si je on postavio kao zadatakmiljenja. Dakako, ne zavriti bio je jedan od zahtjeva Bataillevognapora, koji je iao ruku pod ruku s odbijanjem projekta uz koje jemiljenje zajednice neumoljivo vezano. No on je sam znao da ne postojiisti neprojekt [Nije mogue rei jasno: ovo je igra, a ovo je projekt, vejedino u nekoj danoj aktivnosti prevladava igra, prevladava projekt. o.c., vii, 220.]. A naum u Souverainit, premda je u njemu nastojalaprevladati igra, bio je itekako razrada jednog projekta koji nije dolaziodo svoje formulacije. A sam udio igre nezaustavljivo se odvajao odprojekta i openito samog miljenja zajednice. Premda je ona, u skladus iskustvom kroz kojeg je proao Bataille [s terminalnim iskustvommodernog doba, koji oblikuje njegovu granicu, koju je mogue saetiovako: izvan zajednice nema iskustva], bila jedina Batailleva briga, on jeneizmjernom neuspjehu politike, religiozne i vojne povijesti mogaonaposljetku suprotstaviti samo subjektivnu suverenost ljubavnik iumjetnika - kao i izuzetke heterogenih bljeskova koji su isto otrgnutiiz homogenog poretka drutva i koji s njime ne komuniciraju.Usporedo on je dospio, a da to nije htio a ni tematizirao, do gotovo isteopreke poeljne jednakosti i slobode koja je nadmona i hirovita poputsuverenosti s kojom ju je, zapravo, mogue zamijeniti.15 O slobodi kojaeli poeljnu jednakost - primjerice - ne moe biti rijei. to znai danije bila rije o zajednici koja bi u sebe i od sebe, u okrilju bitka-zajedno, otvarala arealnost ekstaze.Bataille je, meutim, puno ranije [prije 1945., u svakom sluaju]napisao:Mogu zamisliti zajednicu u koliko god labavom obliku htjeli, pa ak i bezoblika: jedini uvjet je da iskustvo moralne slobode postane zajedniko, a nesvedeno na plono, samoponitavajue i samoosporavajue znaenjepojedinane slobode. [o. c., vi, 252.]Takoer je napisao:31JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICA30JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICAprisutnost-za-sebe: primjerice, i to u graninom sluaju, kao prisutnost-za-sebe same komunikacije, to ne bi bilo bez odjeka u stanovitimideologijama komunikacije. tovie, poklapanje tog mjesta sasjedinjenjem subjekta i objekta - kao da nikada i nije bilokomunikacije subjekta sa objektom - vratit e ga u sreditenajpostojanije tematike spekulativnog idealizma. S objektom isjedinjenjem, s objektom samosvijesti, to jest objektom koji jeukinut kao objekt, odnosno preobraen u pojam,17 nestaju, odnosno nemogu se pojaviti ni drugo, a ni komunikacija. Drugo komunikacije kojepostaje objektom - ak i moda nadasve kao prevladani objekt,odnosno pojam - subjekta, onako kako je to zapravo [osim ako, zajednos Batailleom ali idui i korak dalje, ne krenemo u nategnuto itanje]sluaj u hegelijanskom odnosu meu svijestima. To drugo vie nijeneko drugo, nego objekt reprezentacije nekog subjekta [odnosno, na jouvijeniji nain, reprezentativan objekt nekog drugog subjekta zasubjektovu reprezentaciju]. Komunikacija i drugost koja je njenpreduvjet mogu u naelu imati samo instrumentalnu a ne ontolokuulogu i poloaj za miljenje koje subjektu pridaje negativni, alispekulativni identitet s objektom, odnosno izvanjskost bez drugosti.Subjekt ne moe biti izvan sebe: naposljetku on je ak i deniranupravo time da on ono to mu je izvan i sva svoja otuenja iliispoljenja naposljetku dokida, i prevladava. A bitak komunikacije,komunicirajui bitak [a ne reprezentirajui subjekt], ili ako elimoriskirati te kazati komunikacija kao predikat bitka, kaotranscendentalija, jest prije svega bitak-izvan-sebe.Hegelijanizam bez zadrke kojeg je Derrida detektirao kodBataillea18 ne moe na kraju krajeva ne biti podvrgnut hegelijanskomzakonu zadrke koja je uvijek monija od bilo kakvog naputanjazadrke: zadrka, to je zapravo prevladavanje subjekta, koji seprevladava u prisutnost - to je njegov uitak, i to je njegov trenutak - svedok ne dosegne suverenost, NITA, i zajednicu.Istinu govorei, Bataille moda nije ni imao pojam subjekta. No onje do odreene mjere doputao da se komunikacija koja nadilazisubjekt odnosi na subjekt, odnosno da uspostavi samu sebe kao subjekt.[Primjerice - i to je hipoteza koju bi barem trebalo preispitati kaoprotuslovnu onoj koju u malo kasnije iznijeti u pogledu Bataillevogpisanja - kao subjekt knjievne proizvodnje i knjievne komunikacije utekstovima samog Bataillea.]komunistikog humanizma koju je analizirao Bataille. On nas upuujena jedan totalitarizam kojeg Bataille nije nasluivao, budui da je bioogranien uvjetima hladnoga rata te da je jo uvijek bio progonjen timnejasnim, ali ustrajnim motivom da je komunitarno obeanje unatosvemu nalo utoite u komunizmu. No za nas, danas kada je za namaak i totalitarizam koji je bio udovino ostvarenje tog obeanja,postoji samo meusobna igra imperijalizama u ijoj pozadini se nalazijedan drugi imperij, ili jedan drugi tehniko-ekonomski imperativ idrutveni oblici koje taj imperativ tvori. O zajednici vie nema govora.No to je takoer stoga jer je tehniko-ekonomsko udjelovljenje naegasvijeta preuzelo palicu, tovie prihvatilo nasljee projekata odkomunitarnog udjelovljenja. Uvijek se u biti radi o djelu, djelovanju ilidjelovitosti.U tom je smislu zahtjev zajednice za nas neuven i tek nam ga valjaotkriti i misliti. No barem moemo znati da su ve sami terminiobeanja komunitarnog djela u sebi samima promaili neuvenismisao zajednice [16] te da sve u svemu komunitarni projekt kao takavsudjeluje u onom neizmjernom neuspjehu.To moemo znati dijelom zahvaljujui Batailleu - ali valja nam tosada ve znati dijelom i protiv njega.Ovog puta ne protiv razliitog iskustva njegovog vremena, negoprotiv jedne granice koju naposljetku treba priznati, a koje je njegovomiljenje osudila na nepriliku i na paradoks na kojima je stala. Ta samagranica je paradoks: naime, paradoks miljenja koje je magnetskiprivueno zajednicom, a ipak voeno temom suverenosti subjekta. ZaBataillea, kao i za sve nas, miljenje subjekta osujeuje miljenjezajednice.Dakako, rije subjekt kod Bataillea moe biti samo rije. I nemanikakve sumnje da pojam kojeg je on imao o njemu nije bio nitiuobiajeno shvaanje subjektivnosti ni metaziki pojam prisutnosti-za-sebe kao subjectum predstavljanja. Lexprience intrieure, naprotiv, dajesljedeu deniciju: Sepstvo nije subjekt koji je izdvojen od svijeta,nego mjesto komunikacije, sjedinjenja subjekta i objekta [o. c., v, 21.].Meutim, to ga nee sprijeiti da u Souverainit govori, primjerice, otom uitku trenutka, iz kojega proizlazi prisutnost-za-sebe subjekta[o. c., viii, 395.]. Prva od tih reenica nije dovoljna da drugu ispravi iliuini kompleksnom u onoj mjeri koju iziskuje ono o emu se tu radi.Mjesto komunikacije moe, u krajnjoj instanci, ostati denirano kao33JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICA32JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICAZapravo, ono to sam prethodno napisao nije ni kritika niti zadrkaprema Batilleu, nego vie pokuaj da se komunicira s njegovimiskustvom, a ne da se krene u crpljenje iz njegovog znanja i njegovihteza. Pri tom se radilo samo o tome da se proe onom granicom koja jeujedno naa granica: njegova, moja, granica naeg doba, granica naezajednice. Na mjestu gdje je Bataille smjestio subjekt, na toj stranisubjekta - ili na njegovoj suprotnoj strani - na mjestu komunikacije inamjesto komunikacije ima neega a ne niega: naa je granica daistinski nemamo ime za to neto ili za to netko. Radi li se moda otome da se doe do istinskog imena za taj singularni bitak? To jepitanje do kojeg emo moi doi tek puno kasnije. Za sada kaimo da jeu nedostatku imena potrebno mobilizirati rijei ne bismo li ponovnopomaknuli granicu naeg miljenja. Ono ega ima na mjestukomunikacije nije ni subjekt ni zajednitveni bitak, nego zajednica, idionitvo.To jo nita ne kazuje. Moda tu nema niega za kazati. Moda netreba traiti ni rije ni pojam te u miljenju zajednice priznati teorijskieksces [tonije kazano: eksces prema teoriji] koji bi nas obvezivao najednu drugu praksu diskursa i zajednice. No barem to valja pokuatikazati, jer jedino jezik, na granici, ukazuje na suvereni moment gdjeon vie ne vai [20]. to ovdje znai da jedino diskurs zajednice moe,iscrpljujui se, ukazati zajednici suverenost njenog dionitva [to jest, neprikazati niti naznaiti joj njeno zajednitvo]. Time je oiglednoimplicirana jedna etika, politika diskursa i pisma. to treba ili moe bititakav diskurs, tko i kako u drutvu njega treba ili moe iznijeti, tovieto njegovo iznoenje priziva u vidu transformacije, revolucije iliodluke tog drutva [primjerice: tko tu pie? gdje? za koga? lozof,knjiga, izdavaka kua, itatelji - odgovaraju li oni kao takvikomunikaciji?] - to je ono to emo imati priliku preispitati. A to nijenita drugo do pitanje knjievnog komunizma, odnosno onoga to barempokuavam oznaiti tim nezgrapnim izrazom: neto to bi bilodionitvo u zajednici i prema njenom pismu, njenoj knjievnosti.Sada se valja pribliiti tom pitanju skupa s Batailleom, zbogBataillea - te nekolicine drugih, no shvatili smo da nije cilj komentar naBataillea niti komentar na bilo koga: jer zajednica jo nikada nije bilamiljena. Kao to isto tako nije cilj u tome da tvrdim, naprotiv, da jasamostalno stvaram novi diskurs zajednice. Jer ne radi se ni o diskursuni o izdvojenosti. Nego ja pokuavam ukazati, na granici, na jednoPovijesna granica i teorijska granica isprepliu se. Ne zauuje da jejedino to je na toj granici odgovorilo, i to odgovorilo na tragian nain,na progonjenost zajednitvom za koju je ta epoha upravo bila pokazalada vodi izravno u djela smrti naposljetku bila prokleta izoliranostljubavnik i umjetnika. Bataillevi ljubavnici su podjednako granino,subjekt i objekt - gdje je subjekt, uostalom, uvijek mukarac, a objektuvijek ena - u nedvojbeno klasinom obratu spolne razlike uprisvajanje samog sebe kroz sebe. [Meutim, nije izvjesno da u jednomdrugom registru, jednom drugom itanju, ljubav i uitak nisu kodBataillea u biti ljubav i uitak ene - i to ene u mukarcu. Da bismo toraspravili trebalo bi razmotriti, a ja to ovdje ne mogu, Bataillevopismo,19 jer ja sada razmatram samo njegove teme]. Zajednica jemogla slijediti samo neki analogan model te, prema tome, premda je topomalo iako neznatno pojednostavljivanje, krenuti ili za faistikim iliza komunistikim modelom. Bataille je to morao naslutiti, i naslutivito on se potajno, diskretno, pa moda ak i da toga nije bio svjestan,odrekao miljenja zajednice u pravom smislu.To znai da se on odrekao miljenja dionitva zajednice tesuverenosti u dionitvu odnosno dijeljene suverenosti, i to dijeljene izmeutubitaka, izmeu singularnih egzistencija koje nisu subjekti te iji odnos- samo dionitvo - nije zajednitvo ni prisvajanje objekta nisamopriznavanje, pa ni komunikacija shvaena kao komunikacijameu subjekatima. Naprotiv, sama su ta singularna bia konstituiranadionitvom, ona su rasporeena i smjetena [ili prije oprostorena]dionitvom koje ih ini drugima: drugima jedno za drugo te drugima,beskonano drugima za Subjekt njihovog sjedinjenja koji se uruava udionitvo, u ekstazu dionitva: komunicirajui bezzajednitvovanja. Ta mjesta komunikacije nisu vie mjestasjedinjenja, premda se u njima prelazi iz jednog u drugi; ona sudenirana i izloena svojim iz-mjetanjem. Prema tome, komunikacijadionitva bila bi to iz-mjetanje smo.###Naizgled dijalektiki, ovdje bih mogao kazati: Bataille nije mislio nitadrugo osim onoga ega se odrekao misliti. to bi naposljetku znailo daje on mislio na granici - na svojoj granici, na granici svoga miljenja,ondje gdje se uvijek jedino i misli. I da je to to je on, dakle, moraomisliti na svojoj granici ono to on zauzvrat nama ostavlja za misliti.35JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICA34JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICANo singularnost ne proizlazi iz takvog izdvajanja jasnih oblika i gura[niti iz onoga to je povezano s tim djelovanjem: pozornica oblika itemelja, pojavljivanje povezano s pojavom, klizanje pojave uestetizirajui nihilizam u kojem individualizam uvijek nalazi svojedovrenje]. Singularnost moda ne proizlazi ni iz ega. Ona nije djelokoje je ishod nekog djelovanja. Ne postoji proces singularizacije, isingularnost nije ni izluena ni proizvedena ni izvedena. Njeno seroenje ne zbiva ni polazei od niti kao uinak neega: naprotiv, onaprua mjeru prema kojoj beskonano roenje konanosti nije proceskoji djeluje na nekom temelju ili polazei od nekog izvorita. No smtemelj/izvorite, po sebi i kao takav, je - uvijek ve - konanostsingularnost.To je temelj bez temelja, temelj manje u smislu otvaranja jazanekog bezdana, a vie u smislu bivanja sazdanim samo od mree,prepletanja i dionitva singularnost: Ungrund prije nego li Abgrund, nonita manje vrtoglav. Ne postoji nita iza singularnosti - ali postoji,izvan nje u njoj, nematerijalni i materijalni prostor koji je razmjeta ikoji je dijeli kao singularnost, koji razmjeta i razdvaja mee drugihsingularnost, ili tonije: mee Singularnosti, to jest drugosti - meeizmeu nje i nje same.Singularno se bie izdie niti ne osovljava iz temelja nekakvognerazluenog, kaotinog identiteta bi, niti iz temelja njihoveunitarne sveobuhvatanosti niti iz temelja nekakvog postanka niti iztemelja nekakve volje. Singularni se bitak pojavljuje, kao konanostsama: na kraju [ili na poetku], u dodiru koe [ili srca] nekog drugogsingularnog bia, na meama iste singularnosti koja je, kao takva,uvijek druga, uvijek dijeljena, uvijek izloena. To pojavljivanje nijepojava, ono je, naprotiv, istodobno velianstveno i bijedno pojavljivanjesamog konanog bitka. [Temelj je konanost Bitka: to jest ono toBataille nikada nije u potpunosti shvatio kod Heideggera, dokHeidegger, bez obzira je li itao Bataillea ili ne, nikada nije bio upotpunosti u poziciji zamarati se komunikacijom.]. Bit bitka kaokonanog bitka konanou je a priori obiljeeno kao dionitvosingularnost.Prema tome, zajednica znai da ne postoji singularno bie beznekog drugog singularnog bia te da stoga postoji ono to bismo, u neba primjerenom rjeniku, nazvali izvorna ili ontoloka drutvenost,koja u svom naelu uvelike nadilazi puki motiv ovjekovog drutvenogiskustvo - moda ne iskustvo koje mi proivljavamo, nego iskustvo koje jeuzrok da mi jesmo. Kazati da zajednica jo nikada nije bila miljenja znaikazati da ona iskuava nae miljenje, no da ona nije njegov objekt. Imoda ona to niti ne treba postati.U svakom sluaju, ono to se ne da komentirati kod Bataillea to jeono to nadilazi njegovo miljenje i ono to nadilazi nae miljenje i tonas time obvezuje - dionitvo u zajednici, smrtna istina koju dijelimo ikoja nas dijeli. Tako ono to je Bataille napisao o naem odnosu premareligioznom i kraljevskom zdanju prolosti vrijedi i za na odnosprema samom Batailleu: Mi moemo samo ii dalje.21 Jo nita nijekazano, mi se moramo izloiti onom to je neuveno u zajednici.###Dionitvo je odgovor na ovo: ono to mi zajednica otkrivaoprisutnjujui mi moje roenje i moju smrt, to je moja egzistencijaizvan mene. To nee rei moja egzistencija uloena u zajednicu i krozzajednicu, kao da je ona neki drugi subjekt koji me preuzima na kakavdijalektiki nain ili na nekakav zajednitveni nain. Zajednica nezamijenjuje konanost koju izlae. Uostalom, ona sama nije nita drugo doli toizlaganje. Ona je zajednica konanih bia, i kao takva ona je samakonana zajednica. to ne znai zajednica koja je ograniena s obziromna neku beskonanu ili apsolutnu zajednicu, nego zajednica odkonanosti, jer konanost je komunitarna, i nita osim nje nijekomunitarno.Bitak-zajedno ne oznaava vii stupanj supstancije ili subjekta kojirukovodi granicama odvojenih individualnosti. Kao individua ja samzatvoren za svaku zajednicu, pa ne bi bilo smjelo kazati da je individua -barem ako bi apsolutno individualno bie moglo postojati - beskonana.Nju se njena granica, u osnovi, ne tie, ona je samo omeuje [i onaizmie onoj logici granice kakvu sam prethodno naznaio - no buduida toj logici nije mogue pobjei, budui da ona prua otpor, i buduida zajednica prua otpor u njoj, individua ne postoji].No singularni je bitak, koji nije individua, konani bitak. Ono to jenedvojbeno nedostajalo tematici individualizacije, onakvoj kakvu ju jeodreeni romantizam predao na Schopenhauera i Nietzschea,22 to jerazmatranje singularnosti, od kojega ipak nije bila daleko.Individuacija izdvaja zatvorene entitete iz bezoblinog temelja - doksamo komunikacija, kontaminacija ili zajednitvo ini bitak individue.37JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICA36JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICAarealnosti, nekoj drugoj singularnosti - istoj ali drugoj. To izlaganje, ilito izlaue dionitvo dovodi, ve od poetka, do meusobnog prizivameu singularnostima koji prethodi bilo kojem jezinom obraanju [nokoji ini prvi uvjet njegove mogunosti].24Konanost se su-pojavljuje, to jest ona je izloena: to je bitzajednice.Komunikacija, u tim uvjetima, nije odnos. Metafora drutvenogodnosa neprikladno nadreuje subjektima [to jest, objektima]nekakvu hipotetsku stvarnost [stvarnost odnosa], kojoj se nastojipridati dvojbena intersubjektivna narav koja bi bila obdarena vrlinomda te objekte meusobno povee. To bi podjednako bio ekonomskiodnos kao i odnos priznanja. No poredak pojavljivanja iskonskiji je odporetka odnosa. Ono se ne ustanovljuje, ono se ne uspostavlja nitiizranja izmeu ve danih subjekata [objekata]. Ono se sastoji upojavljivanju toga izmeu kao takvoga: ti i ja [ono izmeu-nas], to jeformula u kojoj i nema vrijednost supostavljanja, nego izlaganja. U su-pojavljivanju je izloeno sljedee i to treba znati itati u svim moguimkombinacijama: ti [i/je/jesi] [sve drugo no] ja. Odnosno, jednostavnije:ti je dionik u ja.Singularna bia dana su samo u toj komunikaciji. To jest, istodobnobez odnosa i bez zajednitva, podjednako daleko od motiva povezanostiili zdruenosti izvanjskou koliko i od motiva zajednike i sjedinjujueunutarnjosti. Komunikacija je konstitutivna injenica izlaganja onomeizvan koje denira singularnost. U svom bitku i kao svoj vlastiti bitaksingularnost je izloena onome izvan. Tim poloajem i tom prvotnomstrukturom ona je istodobno odvojena, distingvirana i komunitarna.Zajednica je predstavljanje odvojenosti [ili odsjeenosti], distingviranjakoje nije individuiranje, nego konanost koja se su-pojavljuje.[A upravo je to Rousseau prvi mislio: drutvo se kod njega zbivapojavljuje kao odnos i kao odvajanje onih koji, u prirodnom stanju,budui da su bez odnosa, ne mogu ni biti odvojeni odnosno izolirani.Drutveno stanje ih izlae odvajanju, ali ono time izlae ovjeka tega, u isti mah, izlae sudu njegovih blinjih. Rousseau je uistinu usvakome pogledu mislitelj par excellence su-pojavljivanja - mogue jeda je paranoidna opsesija samo nalije - bolesno zato jer je zatvoreno usubjektivnost - komunitarnog odreenja.]Ono to singularnosti navodi da komuniciraju moda nije ba onoto Bataille naziva njihovim razdorom. Ono to razdire to je, doista,bitka [zoon politikon je sekundaran prema toj zajednici]. Jer s jednestrane nije izvjesno da je zajednica singularnost ograniena naovjeka i iskljuuje, primjerice, ivotinju [a fortiori nije izvjesno dase ak kod ovjeka ta zajednica tie samo ovjeka a ne neljudskogaili nadljudskoga te, primjerice, ako to mogu rei sa ili bez stanovitogvica, ene - ta sama je razlika spolova naposljetku jedna singularnostu razlici singularnost]. S druge strane, dok se drutveni bitak uvijekpostavlja kao ovjekov predikat, zajednica bi, naprotiv, oznaavalapolazite iz kojeg bi neto poput ovjeka tek moglo biti miljeno. Noto miljenje i dalje bi bilo uvjetovano naelnim odreenjem zajedniceda zajednitvo singularnost ne postoji u totalitetu koji bi im bionadreen i imanentan njihovom zajednikom bitku.Namjesto takvog zajednitva postoji komunikacija: preciznije, toznai da sama konanost nije nita, da ona nije nikakav temelj, bit, nitisupstancija. Ona sepojavljuje, ona se oprisutnjuje, ona se izlae te takoegzistira kao komunikacija. Da bi se opisao taj singularni nainpojavljivanja, ta specina i od svih drugih nedvojbeno iskonskijafenomenalnost [jer moda postoji mogunost da se svijet pojavljujezajednici, a ne individui], trebalo bi moi kazati da se konanostpojavljuje23 i da se ne moe nego su-pojavljivati: pokuajte u tojformulaciji uti to da se konani bitak uvijek pokazuje skupa, dakle kaomnoina, da se konanost uvijek pokazuje u bitku-zajedno i kao sm tajbitak te da se na taj nain ona uvijek pokazuje na sasluanju i predsudom zakona zajednice, ili prije i iskonskije pred sudom zajednice kaozakona.Komunikacija se prvenstveno sastoji u tom dionitvu i tom su-pojavljivanju konanosti: to jest u tom izmjetanju i u tom prizivu kojise tako pokazuju kao konstitutivni za bitak-zajedno - upravo u tome daon nije zajedniki bitak. Konani bitak ponajprije egzistira premadijeljenju mjest, prema protenosti - partes extra partes - zbog ega jesvaka singularnost protena [u Freudovom smislu: Psiha je protena].Ona nije zatvorena u neki oblik - premda ona cjelokupnim svojimbitkom dodiruje svoju singularnu granicu, no ona je ono to jest -singularni bitak [singularnost bitka] - po svojoj protenosti, po svojojarealnosti koja ga prije svega izvre prema van u samom njegovombitku - bez obzira na stupanj ili elju njegovog egoizma - i kojaomoguuje da on egzistira tek time to ga izlae onome izvan. A samo toizvan sa svoje strane nije nita drugo nego izlaganje nekoj drugoj39JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICA38JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICANema dvojbe, hegelijanska elja za priznanjem je ve na djelu.Meutim prije priznanja ide spoznaja: spoznaja bez znanja, i bezsvijesti o tome da ja jesam ponajprije izloen drugome, i to izloenizloenosti drugoga. Ego sum expositus: pogledamo li poblie, modaemo zamijetiti taj paradoks da kartezijanska evidentnost, ta takoizvjesna evidentnost da je subjekt ne moe ne imati i da se ni na kojinain ne dokazuje, mora iza sebe imati ne nekakvu nonuzasljepljenost ega niti nekakvu egzistencijalnu imanencijusamopodraajnosti, nego jedino zajednicu - zajednicu o kojoj Descartesizgleda zna tako malo ili ak nita. Kartezijanski bi subjekt u tompogledu tvorio izokrenutu guru iskustva zajednice, singularnosti. Ontakoer zna za sebe da je izloen, i on zna za sebe jer je izloen [Nepredoava li ga Descartes kao svoju vlastitu sliku?].25###Zbog toga zajednica ne moe proizai iz domene djela. Mi nju neproizvodimo, mi prolazimo kroz iskustvo zajednice [odnosno miproizlazimo iz iskustva zajednice] kao iskustva konanosti. Zajednicakao djelo, ili zajednica kroz djel pretpostavljala bi da je zajednikibitak, kao takav, postvariv ili proizvediv [u mjesta, osobe, zdanja,diskurse, institucije, simbole: ukratko, u subjekte]. U proizvodima togatipa djelovanja, koliko god htjeli i koliko god oni ponekad uspijevalibiti velebni, nema nita vie komunitarne egzistencije no umarijanskim gipsanim poprsjima.Zajednica se nuno zbiva u onome to je Blanchot nazvaorazdjelovljenje - s ove ili s one strane djela, ono to se povlai od djela,ono to nema vie posla ni s proizvodnjom ni s dovrenjem, nego onoto doivljava prekid, razlomljenost, obustavu. Zajednicu tvori prekidsingularnost, odnosno obustava koja singularna bia jesu. Ona nijenjihovo djelo niti ona njima raspolae kao svojim djelima - podjednakokao to ni komunikacija nije djelo, pa ak ni djelovanje singularnihbia: jer ona je naprosto njihovo bivanje - njihovo bivanje obustavljenimna granici. Komunikacija je razdjelovljenje drutvenog, ekonomskog,tehnikog, institucionalnog djela.26Razdjelovljenje zajednice zbiva se oko onoga to je Bataille dugovremena nazivao svetim. Meutim, on sam je napominjao:Ono to sam prije nazivao svetim - imenom koje je moda puko pedantno -oprisutnjenja konanosti u zajednici i kroz zajednicu - oprisutnjenjetrostrukog alovanja kroz koje moram proi: alovanje nad smrudrugoga, alovanje nad mojim roenjem i alovanje nad mojom smru.Zajednica je provedba tog trostrukog alovanja [moda ne bih kazao daje ona rad tog trostrukog alovanja, u svakom sluaju nije tek to: uprovedbi alovanja ima neeg bogatijeg a manje produktivnog]. Ono totako biva razdrto nije singularni bitak - on se tu, naprotiv, su-pojavljuje.Ono to biva razdrto je tkivo zajednitva, imanencija. Meutim, do tograzdora ne dolazi, jer to tkivo ne postoji. Ne postoji ni tkivo ni meso nisubjekt ni supstancija zajednikog bitka, te slijedom ne postoji nirazdor tog bitka. Naprotiv, on jest dionitvo.Pravo govorei, ne postoji razdor singularnog bitka: ne postoji ivaposjekotina kroz koju bi se unutranjost gubila u izvanjskost, topretpostavlja neko prethodno unutra, neku unutranjost. Onajrascjep koji je primjeran za Bataillea - raspor ene - naposljetku i nijerascjep. On i dalje u svojim najintimnijim naborima ostaje povrinaizloena na izvan. [Opsjednutost rasporom, ako on kod Bataillea stvarnoi ukazuje na neto od neizdrive krajnosti u kojoj se odigravakomunikacija, odaje takoer neeljenu metaziku referencu vie naporedak unutarnjosti i imanencije te na reim prelaza iz jednog bia udrugo, negoli prelaza od jednoga izloenom granicom drugoga.]Rascjep se ne sastoji u izlaganju izvan: cjelokupno unutrasingularnog bitka izloeno je onom izvan [ime ena ini primjer, iligranicu - to se ovdje svodi na isto - zajednice]. Rascijepljeno nije nita,ni od ega; ali postoji su-pojavljivanje pred NIIM [jer samo pred NIIMse moe su-pojavljivati]. Ponovimo jo jednom: niti bitak ni zajednicanisu rascijepljeni, ve bitak zajednice jest izloenost singularnost.Ni usta, kada se otvore, nisu rascjep. Ona izlau onome izvan onounutra koje bez tog izlaganja ne bi ni postojalo. Rijei ne izlaze iz grla[ni iz duha u glavi]: one se oblikuju u artikulaciji ustiju. Stoga govornije sredstvo komunikacije, nego sama komunikacija - ukljuujui i muk- izloenost [slina onom nainu pjevanja kod Eskima Inuita, kojiputaju da njihovi kliktaji odjeknu u partnerovim otvorenim ustima].Govorea usta ne prenose, ne informiraju, ne udjelovljuju odnos, onasu - moda, no na granici, kao u poljupcu - udaranje nekog singularnogmjesta o druga singularna mjesta:Govorim, i od tog trenutka ja sam - bitak u meni je - izvan mene kao umeni. [o. c., viii, 297.].41JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICA40JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICA- dijeljenja svoje singularnosti. Prisutnost drugoga nije omeenje kojeje postavljeno kako bi ograniilo oslobaanje mojih strasti: naprotiv,tek izlaganje drugome oslobaa moje strasti. Dok individua poznajesamo drugu individuu, postavljenu uz nju istodobno kao neto njojidentino i kao neka stvar - kao identitet neke stvari, singularno bie nepoznaje, nego ima iskustvo njemu slinog: Bie nikada nije samo,uvijek je to ja i njemu slini [ibid.]. To je strast. Singularnost je strastbitka.Sliee bie nosi objavu dionitva: ono mi ne slii kao to nekiportret slii nekom originalu. Taj tip slinosti inio je poetnu datostklasine i mukotrpne problematike [ili slijepe ulice] prepoznavanjadrugoga [navodno suprotstavljanog spoznavanju stvari] - i valja seupitati ne bi li trebalo, krene li se dalje huserlovskog alter ega, ponovnoukazati na tragove te problematike i te slijepe ulice koji su jo kodFreuda, kod Heideggera i kod Bataillea zadravali miljenje na nekinain na pragu zajednice, u izvjesnoj zrcalnosti prepoznavanja drugogakroz smrt. Meutim, kao to sam ve kazao, upravo u smrti drugogazajednica me uvrtava u svoj najautentiniji registar: ali neposredstvom zrcalnog prepoznavanja. Jer ja sebe ne prepoznajem u tojsmrti drugoga - predma me ta njegova granica svejedno bespovratnoizlae.Heidegger tu ide najdalje:Mi nemamo u autentinom smislu iskustvo smrti drugoga, nego mi smouvijek tek pored. [] Smrt, utoliko ukoliko jest, u biti je uvijek moja.Zrcalni dispozitiv [samoprepoznavanje u drugome, kojepretpostavlja prepoznavanje drugoga u sebi te, prema tome, instancusubjekta] ovdje je - usudit u se kazati - izvrnut kao rukavica:prepoznajem da u smrti drugoga nema nieg za prepoznati. Dionitvo ikonanost mogu se, dakle, zabiljeiti ovako: Sa smru miljenozavravanje ne znai biti-zavrenim tubitka, nego bitak-pri-svretku togbia.27 Slinost slinog bia zadana je susretom btaka-pri-svretkukoje taj svretak, njihov svretak, svaki put moj [ili tvoj], spaja iliodvaja jednom te istom granicom - granicom pred kojom ili na kojoj se onasu-pojavljuju.Slino bie mi slii u onome u emu ja njemu sliim: mizajedno sliimo, ako to tako moemo rei. To jest, ne postoji nitiizvornik ni izvor identiteta - ono to stoji namjesto izvora je dionitvou osnovi nije nita drugo do oslobaanje strast [o. c., vii, 371.]Iako je to oslobaanje strast tek nepotpuno predoeno nasilnim ineobuzdanim pokretom slobodne subjektivnosti sposobne za suverenounitavanje svih stvari i za izgaranje u NITA te, iako kao karakterizacijasvetoga ono ne uspijeva baciti svjetlo na zajednicu kojom se oslobaastrast, ono uvijek ostaje povlatena Batailleva smjernica. Ono daje, kaoto kae Erotizam, straan znak po kojemu se, barem izdaleka,prepoznaje naa nemogua istina. No nije izvjesno da sam tajprivilegirani status nije podloan ultimativnoj zadrci [ili ultimativnomprevladavanju] od strane Subjekta: suvereno subjektivno unitenjesame subjektivnosti. Svojevrstan rasplamsali nihilizam vodi subjektnjegovoj toki sjedinjenja. To je jo uvijek Hegel i to vie nije Hegel. Tove nije vie drava, meutim jo uvijek je djelo smrti. Bataille vidinjegovu fascinirajuu guru u Sadeu koji predlae zajednicu kaorepubliku zloina. A republika zloina trebala bi takoer biti republikasamoubojstva zloinaca, sve do posljednjeg meu njima, rtvovanjertvovatelja koji su oslobodili strasti. No, premda je vrlo esto armiraozajednicu temeljenu na svetom razdvajanju, razdvajanju koje jepredstavljalo rascjep strasti, Bataille je svejedno bio ponukan [jer jeprejako osjeao istodobno oslobaajui i obuzimajui zahtjevkomunikacije] prepoznati u zajednici Sadeova ogranienja: reenicaGovorim, i od tog trenutka ja sam - izvan mene kao u meni, u osnovi,neopozivo pobija ono to je Sadeova gruba pogreka iskazana ovako:Svijet nije, kao to ga je Sade granino predoavao, sastavljen od njega istvari. [o. c., viii, 297.]Ako je razdjelovljena zajednica, prema tome, na strani svetoga,ona je to samo u onom smislu u kojemu oslobaanje strast nijeslobodno injenje neke subjektivnosti i u kojemu sloboda nijesamodostatnost [Bataille u odreenoj mjeri nije prepoznavao teret kojije za njegovo miljenje u mnogim pogledima predstavljao vrlo klasiani vrlo subjektivan pojam slobode]. Oslobaanje strast je naprotivneto u ravni onoga to sam Bataille esto oznaava kao kontaminaciju,to je drugo ime za komunikaciju. Ono to komunicira, ono to jekontaminantno i ono to se na taj nain - i samo na taj nain -oslobaa, to je strast singularnosti kao takva. Singularno je bie,upravo jer je singularno, u strasti, u pasiji - pasivnosti, patnji te ekscesu43JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICA42JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICA###Kao to ne treba misliti da je zajednica izgubljena - podjednako kaoto se sm Bataille morao otrgnuti tom nainu miljenju - tako bi bilaglupost komentirati i aliti za gubitkom svetoga ne bi li se slavionjegov povratak u vidu lijeka za nedae naeg drutva [to Bataillenikada nije inio, slijedei u tome najdublji Nietzscheov zahtjev, a tonisu inili ni Benjamin ni Heidegger ni Blanchot, premda se ponegdjene ini da je tome tako]. Ono to je od svetoga nestalo - to enaposljetku rei sve sveto, potonulo u neizmjerni neuspjeh -razotkriva, naprotiv, da sama zajednica sada zauzima mjesto svetoga.Ona jest, ako ve hoete, sveto - meutim, sveto ogoljeno od svetoga. Jersveto - izdvojeno, odmaknuto - vie se pokazuje kao ono ije nas jezajednitvo progonilo a istodobno uskraivalo, nego kao sazdano ni odega drugoga nego dionitva zajednice. Ne postoji ni entitet ni svetahipostaza zajednice - meutim, postoji oslobaanje strasti, dionitvosingularnih bia te komuniciranje konanosti. Prelazei ka svojojgranici, konanost prelazi od jednoga do drugoga - i to prelaenjeini dionitvo.Entitet i hipostaza zajednice takoer ne postoje, jer je to dionitvo,to prelaenje nedovrivo. Nedovrenje je njegovo naelo - ali u smisluu kojem bi nedovrenje trebalo uzeti kao djelatan pojam, koji neoznaava nedostatak ili manjak, nego djelatnost dionitva, dinamiku[ako je to mogue rei] neprekidnog prelaenja kroz singularne prekide.To znai - ponovimo - razdjelovljena, razdjelovljujua djelatnost. Neradi se o tvorbi, proizvodnji ili uspostavljanju zajednice; ne radi se tupodjednako ni o oboavanju ili strepnji pred svetom moi - radi se onedovravanju njenog dionitva.Zajednica nam je dana s bitkom i kao bitak puno prije naihprojekata, htijenja i poduhvata. U osnovi, nemogue nam ju je izgubiti.Koliko god neko drutvo bilo nekomunitarno, ne moe se dogoditi da udrutvenoj pustoi ne postoji - barem neznatno, pa ak nedostupno -neto od zajednice. Ne moemo drugo nego se pojavljivati. Jedino, ugraninom sluaju, faistika masa tei unititi zajednicu u delirijuutjelovljenog zajednitva. Sukladno tome, koncentracijski logor - logoristrebljenja, logor istrebljujueg koncentriranja - u svojoj je biti volja zaunitenjem zajednice. No zajednica nedvojbeno nikada, pa ni i usamom logoru, ne posustaje u potpunosti od otpora toj volji. Ona je [usingularnosti. To znai da taj izvor - izvor zajednice ili izvornazajednica - nije nita drugo doli granica: izvor je obris rubova nakojima, ili du kojih se izlau singularna bia. Mi smo slina bia jer mismo svaki pojedinano izloeni izvan onoga to mi za sebe jesmo. Slianne znai istovjetan. Ja sebe ne nalazim niti se prepoznajem u drugome:ja u njemu stjeem iskustvo ili za njega stjeem iskustvo drugosti ilipromjene u drugo koja u meni moju singularnost stavlja van mene ibeskonano je dovrava. Zajednica je singularni ontoloki reim ukojemu su drugo i isto slini - to jest, dionitvo identiteta.Osloboena strast nije nita drugo do strast zajednice, a ta se strastukazuje kao desubjektivizacija strasti za smrti - to jest kao njenoizokretanje: budui da se ne radi o hegelijanskoj elji te, prema tome,ni o odgovarajuem postupku ovladavanja, ona ne trai uitak.28 Onane trai prisvajanje u sebe subjektivne imanencije. Ona je, naprotiv,ono to oznauje dubleta rijei uitak i rijei radost. Radost predsmru iju je praksu Bataille pokuavao opisati je ushit - u jaemsmislu - singularnog bia koje ne prekorauje smrt [to nije radostuzaaa koja je najintimnije posredovanje subjekta, to nije trijumf, tonije ozarenost - takav je, naime, etimoloki smisao francuske rijei zaradost joie, ve to je nona ozarenost], no koje zauzvrat dosee -dotiui ali ne i prisvajajui - krajnost svoje singularnosti, kraj svojekonanosti, to jest granica na kojima se neumitno zbiva su-pojavljivanjes drugim i pred drugim. Radost je mogua, ima smisao i opstojnostsamo kroz zajednicu i kao komunikacija zajednice.###Dananje je ozraje - kad se govori o kolektivnoj egzistenciji - netonajjadnije to se moe zamisliti i nijedna predodba ne pobuuje viepomutnje od predodbe koja smrt predstavlja kao temeljni predmetzajednike ljudske djelatnosti - smrt a ne prehranjivanje ili proizvodnjaproizvodnih sredstava. [] Ono to je u egzistenciji neke zajednice tragikireligiozno, u formalnom zagrljaju sa smru, postalo je ljudima najudnijastvar. Nitko vie ne misli da stvarnost zajednikog ivota - to e rei ljudskeegzistencije - ovisi o zajednikosti nonih strahota i one vrste ekstatinestrepnje kojeg iri smrt.[]EMOCIONALNI ELEMENT KOJI DAJE OPSESIVNI ZNAAJ ZAJEDNIKOJEGZISTENCIJI JE SMRT. [o.c., i., 486, 489.]45JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICA44JEAN-LUC NANCY: RAZDJELOVLJENA ZAJEDNICAstanovitom smislu] otpor sm - to jest, otpor imanenciji. Prema tome,zajednica je transcendencija - no transcendencija koja vie nemasveto znaenje, koja vie ne oznaava nita drugo nego upravo otporimanenciji [zajednitvu svih ili iskljuivoj strasti pojedinca ilinekolicine: svim oblicima i svim nasiljima subjektivnosti].29Zajednica nam je dana - ili mi smo dani i naputeni zajednici - to jedar kojeg valja obnoviti, komunicirati, to nije djelo koje treba initi. Noto je zadatak, to je razliito - beskonaan zadatak u srcu konanosti.30[Zadatak i borba, ona borba koju je Marx pojmio - a koju je i Batailleshvatio - i iji imperativ, kojeg ne treba brkati s komunistikomteleologijom, intervenira na razini komunikacije - kao kad, primjerice,Lyotard govori o apsolutnoj nepravdi koja je nanesena izrabljivanomekoji ak ne raspolae jezikom kojim bi iskazao nepravdu koja mu jenanesena31; ali takoer - i tu ulog je u osnovi isti - u nesumjerljivojknjievnoj komunikaciji, o kojoj u kasnije govoriti.]###Za Bataillea zajednica je prije svega i nakon svega zanila zajedniculjubavnik.32 Radost je radost ljubavnik. To je nejasan zakljuak, akouope je zakljuak. Ve sam kazao: Bataillevi ljubavnici, suoeni sdrutvom, u brojnim pogledima predstavljaju guru zajednitva, ilisubjekta koji, ako ve nije sadovski, zavrava u ponoru svoje ekstaze.Slavljenje ljubavnik, ili ono to bismo mogli nazvati Bataillevomstrau za ljubavnike, utoliko otkriva nedostupan kakrakter kakonjihove zajdnice tako bilo koje druge zajednice - one koju bi dijelio nejedan par, nego svi parovi i sva ljubav nekog drutva. Kao jedna ili kaodruga gura, ljubavnici kod Bataillea predstavljaju osim njih samih iradosti takoer oaj Zajednice, i oaj politikoga.33 U graninom sluaju