živo vreloliturgijsko–pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIII. • cijena: 13 kn

2006 UDK 282ISSN 1331-2170

111200612006111111

Naša tema:

Božja i ljudska riječ u liturgiji

od 2

2. si

ječn

ja d

o 18

. vel

jače

2006

.

urednikova riječ

Gori li nam srce...?

naša tema

Od Svetoga pisma do Lekcionara, P. Bašić

Slaviti riječ Riječju, I. Šaško

Čovjekov govor iz Božje Riječi, A. Crnčević

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja: I. Raguž, M. Šteko, I. Šaško, Ž. Tanjić, A. Crnčević

Treća nedjelja kroz godinu

Četvrta nedjelja kroz godinu

Prikazanje Gospodinovo

Peta nedjelja kroz godinu

Šesta nedjelja kroz godinu

Riječ i Pismo

Dođite, kličimo Gospodinu, L. Marijanović

u duhu i istini

Glazbeni prilog

trenutak

Spajanje liturgije časova i slavlja euharistije

živo vrelo

2

16

36

1

živo vreživo vreživo vreživo vreživo vrelololololololou ovom broju:

40

38

Zbiljnost Božje riječi

Liturgija ostvaruje savršenu aktualizaciju sveto-pisamske riječi jer njezin navještaj smje šta u za jednicu vjernika okupljenih oko Kri sta. Sam Krist, koji snagom Duha okuplja i oživljava za-jednicu, daje snagu i spasenjsku djelotvornost riječi koja se naviješta. Stoga samo slušanje, ra-zumijevanje i doživljavanje riječi u liturgiji pret-postavlja vjeru u Krista, živog i prisutnog.

Zbog otajstvene i spasenjske djelotvornosti Riječi u liturgiji, slavljenje Riječi ne iscrplju je se samo čitanjem niza odabranih svetopi samskih odlomaka. Otajstvena dinamika Ri ječi traži da naviještena riječ bude praćena molitvom, pje-smom, poklicima, šutnjom te drugim znakov-nim izričajima. Svi oni imaju zadaću probuditi vjeru zajednice u Krista upri sutnjenog kroz riječ i potaknuti na od go vor života u kojim se ostvaruje pravi di jalog Bo žje i ljudske riječi.

Evanđelist Ivan u nadahnutostipreoblikovanja Riječi u Pismo.

(Ostatak ambona iz katedrale u Chartresu, 13. st.)

živo vreživo vre

živo vrelo 20061

1

URED

NIKO

VAriječriječ

URED

NIKO

VAriječU

REDN

IKOVA

UREDNIKOVAriječ

Gori li nam srce...?

rkva još od samih početaka, a na osobit način u svetoj liturgiji, časti božanska Pisma nalazeći u njima kruh života (Dei Verbum, 21). Već na dan svoga uskrsnuća Uskrsli krijepi prestrašene učenike riječju ko-ja vraća život. Bijaše to životodajna riječ, do mjere da priznaše: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« (Lk 24,31). U tom iskustvu susreta s Riječju zaslužiše i prije-

kor: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili!« (24,25). Srce zatvoreno i »sporo« pred Riječju koja se objavljuje onespo-

sobljuje um za razumijevanje Pisma. Tek živi susret s Riječju, s Kristom zaodje-venim u riječ, otvara vrata razumijevanju Svetoga pisma. »Vjerujem da bih ra-zumio« (Credo ut intelligam), priznao je sveti Augustin.

Iskustvo susreta s Bogom u njegovoj riječi nadahnulo je Crkvu da u svakom slavljenju otajstava vjere naviješta Božju riječ – ne tek radi pouke o otajstvima, ne go ponajprije iz žive svijesti da se kroz naviještenu riječ uvijek iznova u zajed-nici vjernika ostvaruje otajstvo spasenja. Krist je, podsjeća nas Drugi vatikanski sabor, u Crkvi prisutan po svojoj riječi jer »On sam govori kad se u Crkvi čita Sveto pismo« (SC 7). Kao nekoć onu dvojicu učenika, tako Crkvu danas Gospo-din oživljava i krijepi kroz slušanje njegove riječi.

Naviještanje i slušanje iziskuju obredne izričaje, obredu dinamiku, koja će biti znakom otajstvene dinamike Riječi. Liturgija tako posreduje da osluh na-viještenoga preraste u posluh života.

Osvrćući se na naša liturgijska slavlja primijetit ćemo da smo potrebni teme-ljitoga produbljenja vjere u Riječ kako bismo s više svjetla mogli razumijeva ti Pisma koja u liturgiji čitamo. Možda smo toliko puta Riječ zatvorili u »pismo«, u »tekst«, ne dopustivši joj da nam sama progovori i prepuštajući se umijeću ljud-skoga tumačenja Božje riječi. Zanimljivo je uočiti da se Crkva kod tumačenja naviještene Božje riječi u liturgiji od samih početaka najradije služila samom Božjom riječju, odabranom iz drugih svetopisamskih knjiga. Na istome tragu valja i danas otkrivati riječ što je Gospodin upućuje Crkvi kroz liturgijski navje-štaj različitih biblijskih odlomaka.

Kroz ponuđene članke i razmišljanja želimo u našim čitateljima potaknuti onaj »evanđeoski duh« kojim su prvi učenici u Gospodnjoj riječi i svetim spisi-ma prepoznavali Gospodina i osjećali snagu božanskoga života. Smijemo se kao vjernici pitati: »Gori« li nam srce dok nam se u liturgijskome slavlju naviješta Božja riječ? Ili smo možda osjetljiviji i pozorniji na ljudsku riječ i na ljudsku mudrost – pa ćemo i sama slavlja »pamtiti« po ljudskoj riječi što smo je ondje čuli? Crkva u liturgiji Božju riječ ne naviješta s nakanom da bi se ona pamtila, nego s vjerom da je Riječ kadra preobraziti zajednicu i dati joj Kristovo lice. Za-to neka i ove naše blijede ljudske riječi budu poticaj za vjerom prožeto slušanje Božje riječi.

Urednik

rkva još od samih početaka, a na osobit način u svetoj liturgiji, časti božanska Pisma nalazeći u njima na dan svoga uskrsnuća Uskrsli krijepi prestrašene učenike riječju ko-ja vraća život. Bijaše to životodajna riječ, do mjere da priznaše: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« (

kor: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili!« (24,25). Srce zatvoreno i »sporo« pred Riječju koja se objavljuje onespo-

2

NAŠAtemau

liturg

ijiu

liturg

ijiBO

ŽJA

I LJ

UD

SKA

RIJE

Č

Pod Svetim pismom ovdje podrazumijevamo jedinstvenu knjigu u kojoj su sadržani svi tek stovi Staroga i Novoga zavjeta, a pod lek-c i onarom knjigu u kojoj su odlomci Svetoga pis-ma posloženi za liturgijsku uporabu, u prvom re-du za slavlje euharistije. Put od Svetoga pisma do lekcionara razmotrit ćemo u dvije dionice: do Dru-goga vatikanskog sabora i poslije Sabora.

Lekcionar do Drugoga vatikanskoga saboraU kršćanskoj starini nije bilo lekcionara u današ-njem smislu. U liturgijskim se slavljima čitalo iz-ravno iz Svetoga pisma. Možemo žaliti što tako nije i ostalo, no ovdje su, kao i u mnogim drugim slučajevima, prevladali tzv. praktični razlozi.

O prvim koracima prema lekcionaru znamo malo, više toga moramo pretpostaviti. Čini se da se u starini Sveto pismo u liturgiji čitalo susljed-no, u nastavcima, da su se čitale pojedine knjige po redu te da je sam predsjedatelj određivao du-žinu odlomaka za naviještanje.

U Rimu se na kraju 5. i u 6. st. dospjelo do određenoga reda čitanja, u skladu s liturgij skom godinom koja je tada bila u punom razvoju. Bib-lijski odlomci za pojedine dane najprije su nazna-čivani na biblijskom kodeksu, a uskoro se počinju sastavljati posebni popisi biblijskih tekstova za pojedina slavlja, s naznakom početnih i završnih riječi (biblijski tekst još nije bio podijeljen na gla-ve i retke; to je tek iz 13. st.).

Čitanje odlomaka iz Staroga zavjeta postup no se smanjuje, u mnogim krajevima dotle da se izvan »jakih« vremena liturgijske godine (do šaš-će, korizma, vazmeno vrijeme) Stari zavjet goto-vo prestao čitati.

Sljedeći korak bit će prikupljanje tekstova bi-blijskih odlomaka u zasebne knjige. Odlom ci evanđelja skupljaju se u knjigu zvanu evanđe li -star, a ostali tekstovi u knjigu koja se najčešće zva-la epistolar.

Od Svetoga pisma do LekcionaraPetar Bašić

S pojavom tzv. plenarnog misala (10.-11. st.) nestat će i tih knjiga, epistolara i evanđelistara: bi-blijski će tekstovi, iz ‘praktičnih’ razloga, biti uklju-čeni u misal, zajedno sa svim drugim tekstovima za slavlje euharistije. Takvo stanje potrajat će sve do Drugoga vatikanskoga sabora.

Lekcionar poslije Drugoga vatikanskoga sabora

Saborska konstitucija o liturgiji donosi opće na če lo da u liturgiji treba providjeti obilnije, razno-likije i prikladnije čitanje Svetoga pisma, bilo Sta-roga bilo Novoga zavjeta, a poslijesaborska obno-va izdvaja biblijska čitanja iz misala te ponovno dobivamo lekcionar kao zasebnu knjigu.

Lekcionar nakon Drugoga vatikanskog sabora uređen je po dvostrukom sustavu: nedjelje, svet-kovine i Gospodnji blagdani dobili su tri čitanja, a ostali dani po dva. Ta su dva sustava međusobno neovisna.

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog. (Iluminacija uz Proslov Ivanova evanđelja; Evanđelistar

iz Helmarshausena, 1120.-1140.)

3

živo vrelo 200611u liturgijiu liturgiji

BOŽ

JA I LJUD

SKA RIJEČ

a) Nedjeljna i blagdanska čitanjaRed nedjeljnih i blagdanskih čitanja ima ove zna-čajke: od tri čitanja prvo je iz Staroga zavjeta, dru-go iz spisa apostola (to jest ili iz poslanicā ili iz Knjige Otkrivenja, već prema različitim vremeni-ma godine), treće iz evanđelja. Time se osvjetlju je jedinstvo obaju zavjeta i povijesti spasenja kojoj je središte Krist, koji se slavi u svom vazmenom otajstvu. Raspored je tih čitanja proveden po nače-lu »usklađenja po temama« ili »polususljednog čita nja«. Jedno se ili drugo načelo primjenjuje već prema različitim vremenima godine i prema po sebnim oznakama liturgijskog vremena.

Najbolje su usklađena čitanja Starog i Novog za vjeta onda kad već samo Pismo naznačuje ka-ko nauk i činjenice koje se izlažu u Novom zavje tu imaju više-manje izričit odnos s naukom i činje ni-cama Starog zavjeta. U ovom redu čitanja teksto-vi Starog zavjeta odabrani su ponajpače zbog svo-ga odnosa s novozavjetnim tekstovima koji se u toj misi čitaju, osobito s evanđeljem.

Drugi oblik tematskog slaganja tekstova poje-dinih misnih čitanja proveden je u došašću, koriz-mi i vazmenom vremenu, to jest u onim vremeni-ma koja imaju posebnu važnost ili obilježje.

Kako, naprotiv, nedjelje »kroz godinu« ne -ma ju posebnog obilježja, njihovo se apostolsko i evanđeosko čitanje raspoređuje po načelu polu su-sljednog čitanja, a čitanje iz Starog zavjeta uskla-đeno je s evanđeljem.

b) Svagdanja čitanjaU rasporedu svagdanjih čitanja prvo je čitanje iz Starog zavjeta ili iz apostola (to jest iz poslanicā ili iz Otkrivenja, a u vazmeno vrijeme iz Djela apo-stolskih), a drugo iz evanđelja.

Godišnji krug čitanja za korizmu raspoređen je po posebnim načelima u skladu s obilježjem t oga vremena. U svagdane došašća, božićnog i vazme-nog vremena čitanja su također raspoređena u go-dišnjem krugu tako da su svake godine ista.

U svagdane u tjednima »kroz godinu« evan-đe o ska su čitanja raspoređena u jednome krugu ko ji se ponavlja svake godine, a prvo je čitanje ra-s poređeno u dva kruga što se naizmjence čitaju: prvi krug u neparnim, drugi u parnima godinama.

Tako su i u redu svagdanjih čitanja, kao i u ne -djeljnom i blagdanskom, primijenjena načela us-klađenog i polususljednog čitanja, osobito kad su posrijedi vremena koja imaju posebna obilježja.

c) Čitanja za druga slavlja tijekom godineZa svetačka je slavlja predložen dvostruki niz či-tanja. Prvi je u Vlastitim slavljima: za svetkovine, blagdane ili spomene, osobito ako su za svako od njih predviđeni vlastiti tekstovi. Katkada se kao prikladniji naznačuje koji drugi tekst između on-ih koji se nalaze u Općim slavljima. Drugi pak niz, i to opširniji, nalazi u Općim slavljima svetaca. U tom se dijelu predlažu najprije tekstovi prikladni za različite redove svetaca (za mučenike, pastire, djevice itd.), a zatim mnogi drugi tekstovi koji go-vore općenito o svetosti pa se mogu uzeti po volji kad god se za izbor upućuje na Opća slavlja.

Jednak je raspored čitanja i za obredne mise, za mise za različite prigode, za zavjetne i pokoj-ničke mise. Predloženo je mnogo tekstova, kao i u Općim slavljima svetaca.

Osim tih načela po kojima je sastavljen raspo-red čitanja u pojedinim dijelovima, postoje i dru-ga općenitija načela: neke su knjige Svetoga pis-ma zbog svog nutarnjeg značaja i zbog liturgij ske predaje dodijeljene određenim liturgijskim vre-me nima. Tako je npr. sačuvana zapadna ambro-zijanska i hispanska te istočna predaja da se Dje-la apostolska čitaju u vazmeno vrijeme. Time se izvrsno očituje da cio život Crkve proistječe iz va-z menog otajstva. Isto je tako sačuvana zapadna i istočna predaja da se Ivanovo evanđelje čita u posljednjim korizmenim tjednima i u vazmeno vrijeme.

Čitanje iz Knjige Izaijine, osobito iz njezina prvog dijela, po predaji dodjeljuje se došašću. Ne-ki se dijelovi te knjige ipak čitaju u božićno vrije-me. Tom je istom vremenu dodijeljena i Prva Iva-nova poslanica.

Kad god Crkva, Duhom Svetim okupljena na liturgijsko slavlje,

naviješta i proglašava Božju riječ, prepoznaje se i priznaje Božjim narodom.

(Opća načela o slavlju Božje riječi, 7.)

4

NAŠAtemau

liturg

ijiu

liturg

ijiBO

ŽJA

I LJ

UD

SKA

RIJE

Č

Novo iskustvo riječi BožjeNije dosta da lekcionar bude dobar, potrebno je obnoviti i iskustvo i svijest o važnosti riječi Božje i o autentičnoj uporabi Svetoga pisma u svakom li-turgijskom slavlju. O tome je na Saboru izrečeno mnogo i izvrsnih misli. Rečeno je ponajprije to da treba da bude jasno kako su u liturgiji »obred i ri-ječ najtješnje povezani« (SC 35). Zato Sabor tra ži da se u svetim slavljima obnovi »obilnije, raznovr-snije i prikladnije čitanje Svetoga pisma« (SC 35). Govoreći o euharistiji, Konstitucija u br. 51. traži: »Da bi se vjernicima pripravio što bogatiji stol riječi Božje, neka se svestranije otvore bi blijske ri-znice, tako da se kroz određeni broj godina naro-du pročita istaknutiji dio Svetoga pisma.«

Prethodne napomene Reda misnih čitanja (1981.) potanje razlažu odnos između riječi Božje i liturgijskog čina, govoreći na poseban način o riječi Božjoj u misnom slavlju. Tu se između osta-loga kaže: Liturgijsko se slavlje »najtješnje pri sla-nja uz Božju riječ i od nje dobiva snagu, postaje no vim događajem« (3); »uvijek je u svojoj riječi na zočan Krist«; »riječ Božja, što se trajno nudi u li turgiji, stalno je živa i djelotvorna« (4).

Važna je novost isticanje jedinstva između Sta roga i Novoga zavjeta te stavljanje u središte Kri sta i njegova otajstva, odnosno slavljenje toga otajstva: »Crkva navješćuje jedno te isto Kristovo otajstvo kad u liturgijskom slavlju proglašuje bilo Stari bilo Novi zavjet. U Starom se naime zavje tu skriva Novi, a u Novome se otkriva Stari«. I dalje: »I u liturgijskom slavlju i u Božjoj riječi slavi se spomen Kristova otajstva i ono se u svakom od njih na svoj način ovjekovječuje« (5).

Slušanje riječi iziskuje vjernički odgovor ži vo-ta: »Crkva u liturgijskom činu vjerno odgovara onaj isti ‘Amen’ što ga je Krist, posrednik između Boga i ljudi, izgovorio samo jedanput za sva vre-mena prolijevši svoju krv da božanski potvrdi novi savez u Duhu Svetom. Kada dakle Bog priopćuje svoju riječ, uvijek očekuje odgovor koji je slušanje i klanjanje ‘u Duhu i istini’ (Iv 4, 23). Duh Sveti čini taj odgovor djelotvornim kako bi se ono što se u liturgijskom činu sluša provelo u život po onoj ‘Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji’ (Jak 1,22)« (Prethodne napomene, 6).

Slaviti RiječPremda govorimo o čitanjima, kad je u pitanju ri-ječ Božja u liturgijskom slavlju, nije posrijedi puko čitanje, nego slavljenje riječi. Okupljena zajedni-ca zajednički sluša onoga koji govori. Ne smeta

Kad god Bog priopćava svoju riječ,uvijek očekuje odgovor koji se sastoji

u osluhu i posluhu te u klanjanju»u Duhu i istini«.

(Opća načela o slavlju Božje riječi, 6.)

nam što iznova slušamo ono što nam je poznato, ono što smo i više puta čuli. Štoviše, što nam je tekst poznatiji, postaje nam bliži, draži. Jer biblij-ski nam tekst ne daje samo neke obavijesti, nego nas uvodi u ozračje dijaloga, svojim pjesničkim i sim boličnim govorom uvodi nas u otajstvo spase-nja. Stoga se Crkva u liturgiji ne zadovoljava sa-mim čitanjem biblijskog teksta. Ona ga svečano na viješta i mistagoški tumači te sve to unosi u obredni okvir.

Posve je naravno što su u liturgiju postupno uvo đeni neki elementi kojima se izražava dosto-jan stvo svetoga teksta. To se posebno vidi po brizi koja se posvećuje služitelju naviještanja (čitaču), mjestu odakle se naviješta, knjizi i popratnim ob-rednim elementima.

U starini je sva čitanja, uključujući evanđelje, čitao jedan čitač. Čini se da je za prvu Crkvu to bi-la ne samo praktična nego i znakovita raspodjela službi: po službi jednoga (čitača) Bog se uprisut-njuje u svojoj riječi, a po službi drugoga (predsje-datelja) Crkva uzdiže Bogu svoju riječ, molitvu.

Danas se ponovno uviđa potreba različitih slu-ž bi i u liturgiji, pa tako i službe čitača. Sadašnje liturgijske knjige naglašavaju važnost priprave či-tača. Priprava mora biti ne samo tehnička nego još više duhovna. »Duhovna priprava pretposta-vlja barem dvostruku izobrazbu: biblijsku i litur-gijsku. Biblijska izobrazba mora osposobiti čitače da mogu čitanja staviti u njihov okvir i da mogu u svjetlu vjere razabrati središte objavljenoga na-vještaja. Liturgijskom izobrazbom čitači moraju steći određenu lakoću da shvate značenje i ustroj-

5

živo vrelo 200611u liturgijiu liturgiji

BOŽ

JA I LJUD

SKA RIJEČ

stvo službe riječi i povezanost između nje i euha-ristijske službe. Tehnička priprava mora osposo-bljavati čitače za sve veće umijeće čitanja pred na rodom, bilo prirodnim glasom bilo s pomoću raz glasa.« (Red misnih čitanja, Uvodne napome-ne, 55). Čitač vršenjem svoje zadaće nije samo u službi zajednice nego i u službi Riječi.

Misal posvećuje potrebnu pozornost i m jestu odakle se naviješta riječ Božja. Treba nastojati da to mjesto (ambon) bude samo za tu svrhu. Za druge služitelje, kao što su tumač, voditelj pjeva-nja, solist i slično, valja pripraviti običan stalak, različit od ambona. Ambon nije mjesto ni za tu-mača, ni za voditelja pjevanja, ali ni za predsjeda-telja. Predsjedatelj obavlja svoju predsjedatelj-sku službu s posebnog sjedala pripravljena za tu svrhu, a ne s ambona ili, još manje, s oltara.

U Redu misnih čitanja govori se vrlo iscrpno o knjigama za naviještanje riječi Božje (35-37). Između ostaloga, kaže se da »knjige iz kojih se uzimaju čitanja riječi Božje... moraju vjernicima

produbljivati osjećaj prisutnosti Boga koji govo-ri svome narodu. Stoga se valja pobrinuti da one, kao znakovi i simboli nadnaravnih vrednota u bo-goslužju, budu doista dostojne, urešene i lijepe« (RMČ 35). Na kraju, u skladu s time, donosi važnu preporuku: »Neka se knjige čitanja određene za slavlja, zbog poštovanja riječi Božje, ne zamjenju-ju drugim pomagalima, npr. listovima namije-njenim vjernicima za pripremanje čitanja ili za o sobno razmatranje« (RMČ 37).

U naše dane dolaze do izražaja neki novi obli-ci iskazivanja časti riječi Božjoj koja se naviješta u slavlju. Tako npr. nastoji se da izgovor bude pra-vilan i jasan, da razglas bude dobar i da se dobro čuje na svakome mjestu u crkvi. Povećava se dak-le osjetljivost za funkcionalnu stranu, i to je sva-kako dobro. No isto tako treba njegovati i obred-ne elemente jer ne bi bilo dobro da oni iščeznu upravo ondje gdje se čovjek najlakše obredno iz-ražava.

Obredni izričaji slavljenja RiječiStvaranje obrednog okvira počelo je vrlo rano. Nji me se htjelo stvoriti ozračje slavlja, osjećaj dija loškog susreta Boga i njegova naroda. U sada-šnjem su misalu zadržani mnogi obredi u službi riječi:

▪ Najava podrijetla teksta jednaka je u svim čitanjima. Za evanđelje se ne kaže više ‘Slijedi’ ili ‘Početak’ (osim ako se radi doista o njegovu po-četku), već ‘Čitanje…’.

▪ Početak čitanja sadrži u prvom redu uobi-čajene uvodne riječi: ‘U ono vrijeme’, ‘U one da-ne’, ‘Braćo’... Te se riječi izostavljaju kad je već u samom tekstu dovoljno označeno vrijeme ili osobe ili kad zbog naravi teksta nisu prikladne« (RMČ 124).

▪ Na kraju je čitanja završni poklik (»Riječ Gospodnja – Bogu hvala; Slava tebi, Kriste«).

Navještaj evanđelja kao vrhunac liturgije rije-či opravdano je okružen dodatnim znakovima po-štovanja: navjestitelj je đakon ili prezbiter, poklik je i prije i poslije navještaja (»Slava tebi, Gospodi-ne« i »Slava tebi, Kriste«); za vrijeme navještaja svi stoje. Tu su i drugi znakovi: ophod, pozdrav, znakovi križa, kađenje i poljubac knjige.

Knjiga biblijskih čitanja svojim uresom svjedoči o zbiljnosti naviještene Riječi.

(Epistolar Ivana iz Gaibane, 1259; Biblioteca capitolare, Padova)

6

NAŠAtemau

liturg

ijiu

liturg

ijiBO

ŽJA

I LJ

UD

SKA

RIJE

Č

Božja je riječ »živa i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca« (Heb 4,12). Pojam djelotvoran, osobito u pavlovskim spisima, ozna-čuje Božju svemoćnost koja obuhvaća sve u svo-me djelovanju i onda kada se očituje s pomoću Duha (pneuma) (usp. 1Kor 12,2-11). Božja riječ, dakle, ne donosi samo informacije, već i djeluje, oblikuje. S pomoću te se premise može razumje-ti veza između Riječi i slavljenja, kako u Starome, tako i u Novome zavjetu.

Teološka premisa: djelotvorna riječKljučan tekst Knjige Izlaska 12,1-13,16 pripovije-da spasenjski događaj, Gospodnji prolazak (pas-hu, vazam). Taj će se događaj zatim slaviti trajnim obredom. Pozorno iščitavanje iznosi na površinu da je događaj oblikovan božanskim doga đajem (prolaskom Gospodnjim) i obrednim progra-mom, koji je Bog odredio narodu po Moj siju. Go-spodnji prolazak je smrtonosni do gađaj za one ko-ji ne izvršuju obredni program, a životodajan za one koji ispunjavaju taj program. Spasenjsku di-menziju božanskoga djelovanja mo gu dosegnuti samo oni koji ostvaruju obredni pro gram.

Onda kad će Božji narod, slušajući Gospodi-novu zapovijed, započeti kasnija slavljenja, ob-rednomu će programu pridružiti pripovijeda-nje bo žanskoga djelovanja. Drugim bi se riječima moglo reći da je na početku bio događaj (Božje djelovanje i obredni program), a zatim kasnija slav ljenja (pripovijedanje i obredni program), gdje je pripovijedanje zauzelo mjesto božanskoga djelovanja. Time je ono baštinilo višeznačnu ka-rakteristiku (pripovijedanje koje donosi smrt ili pak život). U pozadini se nalazi živa riječ – hebrej-ski dabar – božansko djelovanje, događaj koji je

Slaviti riječju RiječElementi za liturgijsku

hermeneutiku biblijskih čitanja

Ivan Šaško

Za pripravu đakon traži i dobiva blagoslov od predsjedatelja, a ako evanđelje naviješta prez-biter, on tiho govori molitvu »Svemogući Bože, očisti mi srce«. Red misnih čitanja preporučuje ophod (usp. br. 17). To je još jedna mogućnost da se pokaže dostojanstvo evanđeoskog teksta. Pret-postavlja se da je evanđelistar već na početku u ophodu donesen na oltar.

Što se liturgijsko slavlje tješnje prislanja uz Božju riječ, to na jasniji način i samo

postaje novim događajem Riječi.

Pozdrav prije evanđelja nije pozdrav u pra-vom smislu riječi već uspostavljanje kontakta sa zajednicom i znak da slijedi nešto osobito važno. Znak križa, najprije na knjizi, a zatim svih sudio-nika na sebi – na čelu, na usnama i na prsima – znak su prihvaćanja riječi i njezina blagoslova. Po ljubac knjizi jedan je od jasnijih znakova po-štovanja knjige u kojoj je sadržana Kristova riječ. Nije slučajno da se istim znakom pozdravlja »stol Kristove riječi« kao i »stol Kristova tijela«.

* * *Sadašnji je lekcionar zacijelo najbolji od svih

koje je Crkva ikada imala. To se moglo i očekivati kad se ima na umu da je izrađen uz suradnju ve li-koga broja ponajboljih stručnjaka iz cijeloga svi je-ta: egzegeta, liturgičara, katehetičara, pasto rali sta. Velika je zasluga i ondašnjega pape Pavla VI., ko-ji je imao povjerenja u struku, što je ovdje oso bi -to došlo do izražaja. Kada mu je nakon više go-di šnjega rada dovršeni lekcionar podastrijet na odobrenje, papa je na koncu kazao: »Nije nam mo guće, u ovom vrlo kratkom vremenu koje nam je naznačeno, dobiti točan i potpun uvid u novi i opsežni Ordo Lectionum Missae. Ali osigurani povjerenjem u stručne i duhovne osobe koje su ga dugim istraživanjem pripravile i povjerenjem što ga dugujemo Svetom zboru za bogoštovlje koji ga je s toliko vještine i brižljivosti ispitao i sastavio, rado ga odobravamo.«

Imati dobar lekcionar ipak je samo preduvjet za glavni cilj: otkriti njegova istinska bogatstva i oživjeti u Crkvi osjećaj i iskustvo riječi Božje na-viještane u liturgijskome slavlju.

7

živo vrelo 200611u liturgijiu liturgiji

BOŽ

JA I LJUD

SKA RIJEČ

u slavljima postao dabar-pripovijedanje. No, ono što pripušta sadašnjemu spasenju u pripovijeda-nju još je jedanput obredni program.

Odnos između Božje riječi i kulta u Novome zavjetu ponavlja iste sastavnice koje se nalaze u po vezanosti Božje riječi i pripovijedanja, te kulta u Starome zavjetu. U događaju židovske pashe događaj i obredni program žive istodobno. U kršćanskome događaju (Vazmenome otajstvu) božansko djelovanje (smrt-uskrsnuće) događa se nakon iskustva obrednoga programa (Posljednja večera). Taj obredni program proročki je predu-hitrio sāmo božansko djelovanje. U dijakroniji po-sebne vrste primjećujemo hermeneutičku spo-sobnost obrednoga programa. Bliska veza između obrednoga programa i božanskog djelovanja pre-lazi u kasnija slavlja. To znači da se u kršćanskim slavljima pripovijedanje koje se nalazi na mjestu božanskoga djelovanja tumači iz obrednoga pro-grama. Sažeto rečeno: Sveto pismo najveći stu-panj shvatljivosti, ali isto tako i ostvarenja, ima u liturgiji. Hermeneutički odnos: Riječ – Sveto pismo (protumačeno obrednim programom) ne smije zapostaviti još jedan hermeneutički odnos koji kršćanska slavlja baštine od starozavjetnih: slavlje nastavlja biti spomen i hermeneutika iz-vornoga događaja.

Dok se čini da je u prapočetnim slavljima pri-povijedanje muke-smrti-uskrsnuća tvorilo pripo-vijedanje koje zamjenjuje božansko djelovanje kasnije su svi pojedini tekstovi (različita identite-ta, podrijetla i funkcionalnosti) primili značenja Vazmenoga otajstva. Svaki evanđeoski tekst na stanovit način izražava poveznicu s Isusovim Vaz-menim otajstvom i svaki evanđeoski odlomak po-staje fragmentom gdje je uvijek prisutno cjelovito Kristovo otajstvo. Baš zbog toga čitanje Evanđelja postaje vrhuncem liturgije riječi.

Ovo kratko razmišljanje o odnosu između do gađaja i slavlja iznosi u prvi plan apsolutnu kristološku vrijednost svakoga slavlja. Odatle se javlja hermeneutički kriterij koji liturgija primje-njuje radi naviještanja i razumijevanja Riječi tije-kom slavljenja. To je neosporno uvjerenje kako u svijetu biblijskih istraživanja, tako i u liturgijskim pristupima.

Liturgijska hermeneutikabiblijskoga tekstaBez nastojanja i pretenzije da se stvori potpuna sli-ka, može se reći da se liturgijska hermeneutika bi-blijskoga teksta temelji na slijedećim danostima:

1. Liturgija prihvaća sve ono što je u povijesti Crkve bilo sredstvom razumijevanja Svetoga pis-ma, ne isključujući niti jedan metodološki pristup, kako iz starine tako ni iz suvremenih gibanja, ali liturgija ne usvaja isključivo ni jednu metodu. Ona se koristi svim fragmentima koji dopuštaju kristološko čitanje biblijskih tekstova.

2. Vjerna zakonitosti cjelovitoga ( Vazmeno otajstvo), liturgija u fragmentima (svaka pojedi-na biblijska zbilja) daje specifične naglaske i po-novno kontekstualizira biblijske perikope. Glede prvoga, postoje zahvati koji mijenjaju tzv. inci-pit i explicit (početak i završetak), ali i integritet

Pročitavši odlomak iz Knjige proroka IzaijeIsus reče: »Danas se ispunilo ovo Pismo,

što vam još odzvanja u ušima«.Liturgijski navještaj Riječi

uvijek posreduje njezino ispunjenje i uzbiljenje u zajednici koja slavi. (Metodistička crkva, Lakeland, Florida)

8

NAŠAtemau

liturg

ijiu

liturg

ijiBO

ŽJA

I LJ

UD

SKA

RIJE

Č

teksta. To znači da biblijsko-liturgijski tekstovi u knjigama čitanja (lekcionarima) nisu sasvim po-dudarni s biblijskim tekstovima Svetoga pisma.

Glede ponovne kontekstualizacije lako je pri-mijetiti da liturgija biblijsko-liturgijski tekst smje-šta u književno-teološki kontekst (oblikovan dru-gim biblijskim perikopama i molitvenim tek sto vima) i u pragmatički kontekst (obredni pro-gram), koji nije jednak kontekstu što ga je peri-kopa imala u svome biblijskome ‘staništu’. Svi znamo koliko je važan kontekst za razumijeva nje teksta, jer promjena konteksta mijenja tematske odnose unutar same perikope.

3. Liturgija iz temeljnoga teološkog r azloga slavljenja (slavlje Kristova otajstva) or ganizira čitanje biblijsko-liturgijskih tekstova u skladu s jas nim stupnjevanjem i povezanostima. Hije rar - hizacija čitanja u liturgiji slijedi četiri načela: posvemašnju povlaštenost mjesta evanđelja, kri-stološko čitanje prvoga čitanja, odnos između pr-voga čitanja i evanđelja te odnos između drugoga čitanja i evanđelja.

▪ Čitanje evanđelja, rekosmo, vrhunac je li-tur gije riječi. Slušanje evanđelja pripremljeno je dru gim čitanjima, naviještenima njihovim tradi-cionalnim redom (najprije starozavjetna a zatim no vozavjetna). Svaki evanđeoski odlomak va lja shvatiti kao poseban kut gledanja na Isusovo vaz-meno otajstvo, slavljeno u specifičnome litur-gijskom trenutku. Budući da su druga dva bib-lijsko-liturgijska teksta bitno usmjerena prema evanđelju, jasno je da je njihovo čitanje uvjetova-no vezom s evanđeljem ili kristološkim čitanjem. U tome smislu mogla bi postojati opasnost radi-kalne apsolutizacije evanđelja, gdje bi izgledalo da Stari zavjet nema nikakve vrijednosti u odno-su prema Novomu. Isus pak na putu s učenicima u Emaus pokazuje da je Stari zavjet odlučujuć za razumijevanje Kristova otajstva.

▪ Kristološko čitanje primjenjuje se djelomi-čno za perikope Staroga zavjeta. Ta je perspektiva prisutna i u konstituciji Dei Verbum (br. 15). Od-nos između prvoga čitanja i evanđelja redovito je tematskoga tipa. Najbolji oblik tematske suklad-nosti čitanja Staroga i Novoga zavjeta već je pri-sutan u samome Svetom pismu. Spomenuti od-

nos ima više oblika: tematsko-proročki (shema obećanje-ispunjenje), tipološki (anticipacija-pu-nina) i pedagoški (kulturalna shema mentaliteta, mudrosti i dr.). No, osim te tematske veze postoji još elementarnija. Nju izravno sugeriraju naslovi koji se nalaze uz pojedina čitanja u lekcionaru.

▪ Poznato je da drugo čitanje vremena kroz go dinu nije uvijek u izravnoj povezanosti s evan-đe ljem (oko desetak nedjelja). Tu je primijenjen kriterij pod imenom lectio semicontinua, kriterij ko ji je, čini se, na početcima Crkve vrijedio tije-kom cijele liturgijske godine. U tzv. jakim vreme-ni ma (Božićni i Vazmeni ciklus) u drugome se či t a nju može naći najbolje vrelo za prevođenje sla-v ljenoga otajstva u svjedočanstvo života.

▪ Euhološki kontekst je književno-slavljenički kontekst unutar kojega je smješten lekcionar. Či-tav molitveni obrazac nudi usmjerenje za razu-mijevanje liturgijskih čitanja. Stoga svima koji razmišljaju o čitanjima toplo preporučujem oso-bito analizu zbornih molitava. Najčešće se u nji-ma nalazi ispravan ključ.

Snagom obrednoga znakanavještaj Riječi uprisutnjuje Otajstvo – Krista:

Evanđelistar nad Isusovim grobom u Jeruzalemu.

9

živo vrelo 200611u liturgijiu liturgiji

BOŽ

JA I LJUD

SKA RIJEČ

▪ Konačno, važan je i kontekst liturgijskoga vremena. Nedjelje jakih vremena zapravo su po-jedini elementi koji tvore cjelinu jednoga ciklusa. Zbog toga svako evanđelje iz toga konteksta va lja čitati u svjetlu odlomaka nedjelja cijeloga ciklu-sa. Cjelina biblijsko-liturgijskih tekstova pridono-si razumijevanju pojedinih nedjeljā. Ponekad mi izgleda da ni sami bibličari ne uzimaju dostatno u obzir liturgijski kontekst, nego se u tumačenjima liturgijskih čitanja drže isključivo biblijskih meto-da, zanemarujući liturgijsku hermeneutiku. Slič-no bi se moglo prigovoriti i liturgičarima koji bi za-nemarivali biblijsku baštinu i pristupe, držeći se isključivo euhologije.

Nadilaženje starih stavovaBinom Biblija i liturgija izriče svu svoju puninu obuhvaćajući ga kao jedan continuum. Takav stav koji još uvijek nije do kraja istražen nadilazi stav sažet u izraze: ‘liturgija u Bibliji’ i ‘Biblija u liturgi-ji’, jer dopušta otkrivanje i tematsko sučeljavanje i jer nudi mogućnost njihova artikuliranja na nov način i na način koji je prikladniji slavlju. Biblija i liturgija ne smiju se ispitivati kao dvije samostal-ne zbilje (po nekim gledištima slične, a po drugim suprotstavljene kako se često događa), već kao je-dincata zbilja, gdje je liturgija u redu spasenja na-dopuna, dakle komplementarna Bibliji i obrnuto.

Sveto pismo čuva spomen utemeljujućega spasenjskog događaja. Taj je događaj u bīti riječ. Autor pisma Poslanice Hebrejima otvara svoj spis sažetkom koji pojednostavljuje postavljenje ove teme: »Više puta i na više načina (polumerōs kai polutropōs) Bog nekoć govoraše ocima po proro-cima (lalēsas); konačno, u ove dane (ep’eshatou tōn hemerōn), progovori (elalēsen) nama u Si-nu.« (Heb 1,1-2a) Bog dakle govori ono što je oso-ba Sina, što ona čini i govori (osoba kao riječ-događaj). Budući da postoji paralelizam između Božje riječi »u ove dane« i riječi Božje »nekoć« »na više načina«, postaje jasno da je i u staroza-vjetnome svijetu Božja riječ (prije negoli govor) bila događaj. Biblija je dakle nadahnuto jamstvo činjenice da se Bog želio priopćiti na način i u po-vijesti, a to je u svojoj osobitosti i jedinstvenosti jučer, danas i ubuduće istodobno ‘mjera’ i ‘mjesto’

spasenja za sve vjernike svih vremena i svih mje-sta; ‘mjera’ i ‘mjesto spasenja’ koji obvezuju Crk-vu, daju joj zadaću i određuju je.

Zajednički elementi kontinuitetaPostoje neki zajednički elementi koji pokazuju kontinuitet, posvjedočen u Svetome pismu kao unutartekstualni continuum:

a) Sveto pismo prisutno je na početku praiz-vornoga spasenjskog događaja, življenoga već kao slavlje jedne skupine osoba.

b) Postoji duboki odnos između utemeljuju-ćega spasenjskog događaja koji živi skupina oso-ba, postala (kršćanskom) prazajednicom i kasni-

jih slavlja koja slave iste osobe. Taj odnos ima dvije dimenzije: prva dimenzija povezuje prasla-vlje ili prvotno slavlje (utemeljujući spasenjski događaj) sa zajednicom koja slavi kao lik (figu-ra) događaja, koja u vremenu slavi ne samo kao svjedok već i kao čuvar spomena te kao prvi tu-mač događaja. Druga dimenzija ujedinjuje pra-slavlje (utemeljujući spasenjski događaj) po slavljeničkoj zajednici s kasnijim slavljima, pove-zanim s konačnim i eshatološkim ispunjenjem spasenja, započetoga samim utemeljujućim spa-senjskim događajem.

c) Vidljiva je također duboka veza između za-jednice povijesnoga utemeljujućeg spasenjskog događaja i kasnijih zajednica koje se razlikuju od prve po vremenskome i prostornom čimbeniku. Te kasnije zajednice, proizišle iz prve zajednice, s jedne strane u vjernosti prihvaćaju spomen do-gađaja, njegovo prvo tumačenje slavljeničke za-konitosti, a s druge čuvajući nadilaze i obogaćuju prvo tumačenje i u ljudskom slavljenju, tj. i po nutarnjim dinamikama – koje se nalaze u ljud-skome slavlju (antropologija) – pojačavaju i pro-širuju slavljeničke zakone, poštujući njihov po-četni duh.

Samo snagom Duha, koji je nadahnitelj Pismai temelj svake liturgijske zajednice,

naviještena Riječ postaje živom i životodajnom za zajednicu koja slavi.

10

NAŠAtemau

liturg

ijiu

liturg

ijiBO

ŽJA

I LJ

UD

SKA

RIJE

Č

d) Prva zajednica slavi slavlja, spominje se i tu-mači utemeljujući spasenjski događaj. To je raz-doblje usmene predaje spomena-tumačenja koja će naknadno postati pisanom. U napisanome tek-stu naći će se: spomen spasenjskoga utemeljuju-ćeg događaj, njegovo prvotno tumačenje, njego-ve temeljne slavljeničke zakonitosti, bitno ob jašnjenje raznih veza (veza identiteta između skupine protagonista i prve slavljeničke zajedni-ce; veza između susljednosti-pripadnosti između prve slavljeničke zajednice i kasnijih slavljeničkih zajednica; povezanost identiteta između ute me -ljujućeg spasenjskog događaja i prvoga slavlja; povezanost konačne napetosti između uteme-ljuju ćeg spasenjskog događaja i kasnijih slavlja; reinterpretacije i kasnije slavljeničke prilagodbe i promjene).

e) Biblijski je tekst spomen i tumačenje či nje-nice, bogat božanskom snagom spasenja koja na-dilazi čisti spomen i čisto tumačenje. Tekst je no-sitelj spasenja i on je za kršćansku liturgiju bitan dio poslijebiblijskih slavlja.

f) Postoji, konačno, slavlje koje ne može biti nezavisno u odnosu prema tekstu koji je stvoren, budući da se liturgija rađa iz riječi i od nje je obli-kovano slavlje, iako postoji i doprinos teološkoga i kulturalnoga razumijevanja različitih epoha i različitih mjesta u kojima je slavljenička zajedni-ca živa. Pa ipak, istodobno liturgija Bibliju vodi od situacije riječi-spomena do situacije riječi-ostva-

riteljice spasenja, uzvišenoga izražaja identiteta po samoj riječi. Valja se prisjetiti onoga što kaže Deuteroizaija u Knjizi proroka Izaije (55,10-11).

Nije teško uočiti prisan odnos između: vje-rovati, slaviti i prinositi; postoji veoma čvrst od-nos između liturgije i nastanka biblijskoga teksta. Mnogi su biblijski tekstovi rođeni u liturgi ji. No, mnogi drugi nastali su u drugim ozračjima kao

Božja riječ je zapisana i postala Pismo radi slavljene vjere. U slavljenoj vjeri Biblija dose že

svoj najviši stupanj izražaja i razumijevanja.

što su kateheza, pravo, proroštvo, itd. U tim su istim ozračjima nastavljena njihova prenoše nja. Ipak kada se došlo do redakcije teksta nije dale-ko od istine ustvrditi da je biblijski tekst na re-dakcijskoj razini mišljen za liturgiju. Da je za-mišljen isključivo za nju nije održiva teza, ali da je zamišljen i za nju trenutno je teza s dostatnom očitošću prema poznatim danostima. Sveto pis-mo je za slavljenu vjeru; samo u slavljenoj vje-ri Biblija doseže svoj najviši stupanj izražaja. Ta se činjenica neposredno shvatila u starini: da bi se neki spis prihvatio u biblijski kanon, osim apo-stolskoga očinstva trebao je imati također odliku da je čitan u liturgijskome slavlju.

Izlazeći iz biblijskoga teksta i skrećući pozor-nost na slavlje može se primijetiti da continuum između Biblije i liturgije poprima dva različita gledišta. Prvi se odnosi na dubok ustroj slavlja, a drugo se sastoji u preformulaciji Svetoga pisma u slavlju.

Tvrdnja iz konstiucije Sacrosanctum Concili-um (br. 24) da su »Svetim pismom nadahnute i prožete molitve, zazivi i liturgijske pjesme« govori mnogo više od onoga što bi se površnim čitanjem moglo činiti. Tekstovi nisu sastavljeni samo od iz-raza, rečenica i perikopa. Postoji također njihova konsekvencijalnost, tj. susljednost koja poštuje od re đene logičnosti ili strukturalne sheme. Sus-ljednosti tekstova podrazumijeva se »uzorak ko-ji se vraća«, »arhetip«, »shema« ili »primjer koji treba oponašati«, koji 'zbija' i uređuje bilo pojedi-ne perikope euhologije bilo čitavo slavlje. Subotom u 10:00 poslušajte emisiju

SUTRA JE DAN GOSPODNJIu kojoj nas za nedjeljno bogoslužje pripremaju svećenici, teolozi, laici...

11

živo vrelo 200611u liturgijiu liturgiji

BOŽ

JA I LJUD

SKA RIJEČ

L iturgija je po svojoj naravi susret. Bog su-sreće čovjeka u zajednici slaviteljā. Dimen-zija susreta očituje se i u slavlju Božje rije-či: kroz navještaj riječi i kroz čovjekov odgovor na primljenu riječ. Naviještena Božja riječ, koja se po navještaju aktualizira (postaje actus), bu-di u čovjeku slavitelju njegovu ljudsku riječ ko-ja također teži da bude actus, čin slavljenja i čin života. Ni Božju ni ljudsku riječ nije u litur-giji moguće svesti na dimenziju govora i dimen-ziju slušanja. Otajstvena dijaloškost uzdiže se iz-nad upućivanja i primanja poruka. Auditivnost riječi koja je otajstvena ne može se ograničiti na sposobnost slušanja niti se (od)govor iscrpljuje kroz vještinu preoblikovanja misli u riječ. Litur-gijski govor i liturgijsko slušanje uvijek uključuju osobu, čovjeka u njegovoj cjelovitosti, ali i vjeru u Božju prisutnost koja nadvisuje slušanje njegove riječi. Slušanje (osluh) prerasta u posluh.

Razumijevajući ljudsku osobu u njezinoj cje-lovitosti spoznajemo kako nije ispravno reći da čovjek »ima« tijelo ili da »jest« tijelo. On samo živi u tijelu kroz koje se uprisutnjuje i ostvaruje kao osoba i po kojemu komunicira s drugima. Zato su govor i slušanje samo posebni izričaji čovjekova postojanja kroz koje se on stavlja u životni suod-nos s drugima – i s Drugim. U ovom prikazu nas-tojimo osvijetliti posebnost dijaloga Božje riječi s ljudskom riječju u liturgiji Crkve te potom ukaza-ti na činjenicu da je liturgija posebno mjesto u ko-jem se oživotvoruje i razumijeva Božja riječ.

Liturgijski dijalog Riječi i riječiJedno od sržnih obilježja kršćanske liturgije jest njezina dijaloškost. Liturgija komunicira Boga i njegovo spasenje čovjeku, i ujedno komunicira čovjeka i njegov odgovor Bogu. Teandrička (bogo-

čovječna) narav liturgije očituje se u dvosmjerno-sti govora, u dijalogu koji nije samo izmjena rije čī, nego prožimanje zbiljom koju se komunicira. Na-vještaj Riječi postaje spasenje zaodjeveno u riječ. Riječ postaje zbiljskom, preobražavajućom.

Navještaj Božje riječi uvijek je Božji govor oku-pljenoj zajednici. Iskustvo nam kazuje da »držati govor« uvijek pretpostavlja slušatelje. Hrvatski pojam »govor« ne ukazuje na takvu dvosmjer-nost komuniciranja. Pomisao na »govor« zausta-vlja nas na ljudskoj sposobnosti i činu govorenja ne ukazujući pri tom na dijaloškost govora. Kat-kad »držati govor« otkriva samo govornikovo umijeće oblikovanja riječi, zapostavljajući i samu riječ i samoga slušatelja. Liturgija ne traži navjes-titelja ili čitača tko će biti prvenstveno orator, jer taj pojam naglašava prije svega sposobnost jezi-ka i usana (od lat. os, usta), govoreći o onome ko-

Čovjekov govor iz Božje riječiLiturgijski suodnos navještaja

Riječi i ljudskoga govora

Ante Crnčević

Riječi ove što ti ih danas dajem,neka ti se urežu u srce… (M. Chagall)

12

NAŠAtemau

liturg

ijiu

liturg

ijiBO

ŽJA

I LJ

UD

SKA

RIJE

Č

ji pokazuje svoje umijeće govora. Pri tom, jasno, ne niječemo liturgijsku potrebu retorske vještine koja će pomoći jasnijem i prijemljivijem komuni-ciranju riječi. Liturgijski govor naglašava Riječ ko-ja želi biti komunicirana, prihvaćena, uzvraćena, u nastojanju da svojim dijalogom ujedini one ko-je riječ dotiče. Onaj koji u liturgiji naviješta Riječ, tek posuđuje svoj glas Riječi. Ona u liturgiji posta-je živa stvarnost, sposobna oživjeti i preobraziti zajednicu. Navjestitelj je služitelj Riječi, služitelj u osnovnome smislu riječi. Za govornika će se reći da se poslužio riječju, vještinom riječi kako bi pri-dobio ili zainteresirao slušateljstvo. Liturgijski na-vjestitelj, naprotiv, služi Riječi. Njegovo služenje otvara mjesto oživotvorenju i učinkovitosti Riječi. Riječ se služi njegovom službom da bi u liturgij-skoj zajednici postala živom i živodajnom.

Takav služiteljski (misterijski i ministerijal-ni) odnos navjestitelja i Božje riječi u l iturgiji uvijek je poziv na promišljanje i preispitiva nje našega liturgijskoga služenja Riječi – u njezinu naviještanju kao i njezinu tumačenje, razglaba-nju i razlama nju u liturgijskoj homiliji. Čini se da i danas više cijenimo i radije slušamo one navjes-titelje i »propo vjednike« koji će se sa zavidnom vještinom i darovitošću poslužiti Riječju koja će biti potkrjepa poruci koju žele prenijeti, a koja se dotiče aktualnosti trenutka, nego one navjestitelje koje će se truditi služiti Riječi razumijevajući nje-zinu otajstvenu životnost i aktualnost. Potrebno je hrabro se suočiti s istinom da neka slavlja Božje riječi (euharistijska ili druga) pamtimo po navjes-titelju a ne po Riječi koja je naviještana i slavljena. Katkad mnoštvo okuplja propovjednik a ne želja za Riječju. Ne niječući snagu ljudskoga elementa u liturgiji, kao ni važnost navjestiteljeva umijeća i znanja, smijemo se dobronamjerno pitati jesu li najposjećeniji liturgijski skupovi uvijek i najviše otvoreni Božjoj riječi.

Potrebno je zato ukazati na značenje latin-ske riječi discursus (govor) čije značenje tražimo u glagolu discurrere (optrčavati, rastrkati se, razbjeći se). Božji govor, ne niječući nipošto vlas-titost grčkoga pojma logos, u liturgiji se očituje kao diskurs u temeljnome značenju jer Riječ Božja snagom navještaja »trči«, želeći se dota-

knuti svakoga, želeći zahvatiti svakoga zbiljom koju komunicira. Starozavjetnik u molitvi pri-znaje snagu i dinamičnost Božje riječi: »Gospo-din besjedu svoju šalje na zemlju, brzo trči riječ njegova« (Ps 147,15). Knjiga mudrosti najavlju-je Mesijin konačni dolazak kao Riječ koja se iz-nenada pojavljuje – doslovno »skače« – s ne-

ba: »Dok je mirna tišina svime vladala… jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa, kao žestok rat-nik u sredinu zemlje« (Mudr 18,14-15). S istim razumijevanjem apostol Pavao shvaća svoje dje-lo naviještanja evanđelja: djelo misionarenja sta-vlja u službu »trčanja Božje riječi« pa upravo tim izričajem i moli zagovor zajednice u Solunu: »Mo-lite, braćo, za nas da riječ Gospodnja trči i prosla-vlja se.« (2Sol 3,1).

Takva dinamika Božje riječi, oslikana figurom »trčanja«, svoj poseban izričaj pronalazi u litur-giji Crkve. U liturgiji naviještena Riječ trči, pris-tupa svakom slušatelju i dotiče ga, s ciljem da bu-de proslavljena u svakom komu je naviještena. To »trčanje Riječi« potiče i uspostavlja dijalog Riječi i riječi. Liturgija nipošto ne smije Riječ ograničiti na poruku, ma kako ona bila aktualna; liturgijsko je slavlje otajstveni ambijent koji omogućuje da Riječ zahvati zajednicu i u njoj probudi i produ-bi životni odgovor, kako bi život zajednice bio svje-dočanstvo Riječi, njezino oživotvorenje u svijetu.

Kad Božja riječ, naviještena u liturgiji, ne teče rijekom dijaloga (diskursa), kad »ne trči« i ne do-tiče ljude, nego se utapa u jednostranosti poru-ke, s pravom se govori o odumiranju Riječi. Za-to Gospodin preko glasa proroka opominje narod da ne bude poput otaca koji se oglušiše na riječ njegovu te »trčahu za tuđim bogovima da im slu-že« (Jr 11,10).

Grješnik je u Starome zavjetu nazvan čovje-kom što »riječi Božje baca iza leđa« (Ps 50,17). Smisao navještaja jest da se naviještena riječ lju-dima »ureže u srce« (Pnz 6,6; 30,14) i da po nji-

Dok se govornik služi riječju i vještinom riječī kako bi zainteresirao slušatelje, liturgijski navjestitelj služi Riječi. Njegovo služenje otvara mjesto živoj i djelotvornoj Riječi.

13

živo vrelo 200611u liturgijiu liturgiji

BOŽ

JA I LJUD

SKA RIJEČ

hovu životu bude odjelotvorena (Ps 119,42.74). Naviještena riječ uspostavlja dijalog (dia-logos), iziskujući logos čovjeka, odgovor koji može biti zaodjeven u molitvu, u poklik, u radost razumije-vanja, u otajstvenost šutnje, u odlučnost za djela nadahnuta primljenom riječju… To prihvaćanje naviještene riječi omogućuje riječi da i dalje »trči« i živi po životu i svjedočanstvu vjernika.

Vrijedno je stoga istaknuti i današnju aktual-nost ranokršćanskoga uvjerenja da S criptura cum legente crescit – Pismo raste i na nov se na čin doživljava kroz navještaj u l iturgijskome sla vlju (sv. Grgur Veliki). Liturgijsko slavlje, kao okvir otajstvenoga događanja, postaje povlaštenim mje stom razumijevanja Riječi. Nudeći istin-sko zajedništvo Boga i okupljene zajednice, za-jedništvo koje se dotiče čovjekove nutrine – pre-o bražavajući je – liturgija nudi »razumijevanje iznutra«. Augustinov izričaj Credo ut intelligam (Vjerujem da bih razumio) u liturgiji zadobiva svoje posebno osvjedočenje jer je liturgijska za-jednica zajednica vjere, ne zajednica znanja ili umijeća tumačenja svetoga teksta. Intimnost za-

jednice s naviještenom Riječju nudi istinsko razu-mijevanje Riječi. Latinski pojam intellegentia (ra-zumijevanje, sposobnost razumijevanja) počiva na izričaju intus legere, s osnovnim značenjem »iznutra ‘prikupljati’«, »iznutra čitati«, a što či-tatelja ili slušatelja uvodi u novi tješnji odnos s naviještenom riječju, na način da se iznutra veže (intus ligari) uz Riječ koja se naviješta (I. Garga-no). Liturgija tako nudi posebno produbljenu in-teligenciju Riječi, njezino razumijevanje na način da biva razumljena i prihvaćena kroz otvorenost njezinoj snazi prožimanja. Zato je liturgijska za-jednica najsvečanija i najurešenija »knjiga Božje riječi«, sa zadaćom da čuva i vjerno prenosi po-vjerenu Riječ.

I druga latinska riječ, sermo, na jasan način pokazuje dijaloškost liturgijskoga govora: pojam sermo, koji redovito prevodimo kao »govor«, ot-kriva svoje osnovno značenje kroz glagol sere-re: vezati u snop, stavljati zajedno, objedinjavati, slagati. Govor ima zadaću vezivati misli i(li) riječi, dajući im smisao, ali govor ujedno vezuje govor-nika i slušatelja ujedinjujući ih istim ‘smislom’. Liturgijski govor tako daje život riječi koju zbo-ri. Riječ postaje živom jer uspostavlja živi odnos između Onoga koji zbori i onoga komu je riječ upućena. Riječ ne živi u »eteru« nego u životu on-ih koji je primaju.

Liturgijski dijalog, kao mjesto otajstvene ko-mu nikacije između Boga i čovjeka, mjesto je u ko-jem se na najjasniji način razumijeva Božja riječ. U liturgiji ona postaje actus, zadobiva obličje te se kao takva ne samo razumijeva nego i susreće, prihvaća, doživljava, osjeća – postaje zbiljskom. No, liturgija nije samo mjesto susreta s Božjom riječju. Liturgija je, gledajući povijeno, mjesto nastanka zapisane Božje riječi. Riječ koja je litur-gijskoj zajednici naviještana (proročka ili apos-tolska), naknadno je zapisana, oblikovana u »Pi-smo«, da bi ta »zapisana riječ« uvijek iznova bila oživljavana kroz slavljenje u liturgij skoj zajedni-ci. Potrebno je nešto više reći o tom početnom od-nosu Riječi i liturgije.

Po svakom navještaju Riječi rijeka milosti Očeveoblijeva zajednicu koja slavi.(Kapela Apostolske nuncijature u Damasku;mozaik: Centro Aletti, Rim 2004.)

14

NAŠAtemau

liturg

ijiu

liturg

ijiBO

ŽJA

I LJ

UD

SKA

RIJE

Č

Liturgijski ambijent Svetoga pismaGovoreći o povijesnom suodnosu Svetoga pisma i liturgije i ističući činjenicu da pojedini dijelovi Svetoga pisma svoj povijesni nastanak imaju u li-turgiji vjerničke zajednice (starozavjetne ili no-vozavjetne), nije nam nakana tvrditi da bi litur-gija bila okvir nastanka čitavoga Svetoga pisma. U oblikovanju i konačnom redigiranju svetopisam-skih knjiga, koje čuvaju Božju riječ, prevažnu su ulogu odigrale različite povijesne, društvene, kul-turalne, pa i političke okolnosti starozavjetnoga naroda, odnosno novozavjetne zajednice. Osim toga, povijest liturgijskih oblika razvijala se neo-visno od nastanka i konačnoga redigira nja svetpi-samskih tekstova. Ipak nastanak (ili tzv. »Sitz im Leben«) pojedinih dijelova Pisma nalazimo u li-turgijskome slavlju Božjega naroda. Takav suod-nos Pisma i liturgije lako je uočiti u dijelovima nekih novozavjetnih knjiga: u poslanicama sveto-ga Pavla, Četvrtom evanđelju i Knjizi Otkrivenja.

Najstariji novozavjetni spis, Prva poslanica So lunjanima, završava pozdravom i željom: »Bra-ćo, molite i za nas! Pozdravite svu braću cjelovom svetim. Zaklinjem vas u Gospodinu: neka se ova poslanica pročita svoj braći.« (1Sol 5,26-27). Pa-vao, zacijelo, pišući svoje pismo ima pred očima zajednicu Solunjana okupljenu na liturgijskome zborovanju i pritiješnjenu specifičnim teškoćama. Pavao podlaže svoj način pisanja zajednici koja slavi te stoga liturgija postaje okvirom nastanka same poslanice, pa je neosporno da takav liturgij-ski okvir daje i vlastiti liturgijski pečat samoj po-slanici.

Na sličan se način liturgijski oslonac može prepoznati u riječi upućenoj zajednici u Rimu: »Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: ‘Abba! Oče!’« (Rim 8,15; usp. Gal 4,5-6). U pozi-vu na klicanje ‘Abba! Oče!’ egzegete prepoznaju nadahnuće nad stvarnim liturgijskim poklikom (krazein) ranokršćanske liturgijske zajednice. Još jasnija bliskost Apostola s liturgijom otkriva se u kristološkome himnu što ga čitamo u Posla-nici Filipljanima: »Krist, trajni lik Božji…« (Fil 2,6-11). Opće je prihvaćeno mišljenje da je u tome odlomku poslanice Pavao preuzeo ili preradio već

postojeći kristološki himan koji je bio rabljen u ne-koj liturgijskoj zajednici. Niz takvih ‘liturgijskih’ odlomaka moguće je naći i u drugim Pavlovim po-slanicama.

Bliskost liturgije i Pisma otkriva se i u četvr-tome evanđelju: u njemu susrećemo eminentne liturgijske teme: krštenje, euharistiju, pomirenje, prerastanje hramskoga kulta u žrtvu Isusa Kris-ta, novi kult »u Duhu i istini«, himničke dijelove (osobito u Proslovu).

Još je uočljiviji suodnos liturgije i Pisma u Knjizi otkrivenja. Cijela se knjiga predstavlja kao knjiga namijenjena za čitanje i razmatranje u li-turgijskim okupljanjima kršćanske zajednice, od-nosno u sedmerim Crkvama kojima pisac upućuje opis svojih viđenja. Sam autor na početku Knjige zbori: »Blago onomu koji čita i onima što slušaju riječi ovog proroštva te čuvaju što je u njem napi-sano« (Otk 1,3).

»Blago onomu koji čita i onima koji slušaju ove riječi...«Knjiga Otkrivenja nastala je kao liturgijska knjiga –

– za navještaj u liturgijskoj zajednici .(Rukopis Apokalipse, Westminster, oko 1270.)

15

živo vrelo 200611u liturgijiu liturgiji

BOŽ

JA I LJUD

SKA RIJEČ

LITURGIJSKIkalendar

SIJEČANJ 22. N TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 23. P Svagdan: 2Sam 5,1-7.10; Ps 89; Mk 3,22-30 24. U Sv. Franjo Saleški, spomendan 2Sam 6,12b-15.17-19; Ps 24,7-10; Mk 3,31-35 25. S OBRAĆENJE SV. PAVLA AP., blagdan Dj 22,3-16 ili Dj 9,1-22; Ps 117; Mk 16,15-18 26. Č SV. TIMOTEJ I TITO, blagdan 2Tim 1,1-8 ili Tit 1,1-5; Ps 96; Lk 10,1-9 27. P Svagdan; ili: Sv. Anđela Merici 2Sam 11,1-4a.5-10a.13-17; Ps 51; Mk 4,26-34 28. S Sv. Toma Akvinski, spomendan 2Sam 12,1-7a.10-17; Ps 51,12-17; Mk 4,35-41 29. N ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU 30. P Svagdan: 2Sam 15,13-14.30; 16,5-13a; Ps 3; Mk 5,1-20 31. U Sv. Ivan Bosco, spomendan: 2Sam 18,9-10.14b.24-25a.30-32–19,3; Ps 86,1-6; Mk 5,21-43

VELJAČA 1. S Svagdan: 2Sam 24,2.9-17; Ps 32; Mk 6,1-6 2. Č PRIKAZANJE GOSPODINOVO, blagdan 3. P Svagdan; ili: Sv. Blaž (Vlaho); sv. Oskar Sir 47,2-11; Ps 18,31.47.50-51; Mk 6,14-29 4. S Svagdan: 1Kr 3,4-13; Ps 119,9-14; Mk 6,30-34 5. N PETA NEDJELJA KROZ GODINU 6. P Sv. Petar Krstitelj, Pavao Miki i drugovi, spomendan: 1Kr 8,1-13; Ps 132; Mk 6,53-56 7. U Svagdan: 1Kr 8,22-23.27-30; Ps 84; Mk 7,1-13 8. S Svagdan; ili: Sv. Jeronim Em.; Sv. Jozefina B. 1Kr 10,1-10; Ps 37; Mk 7,14-23 9. Č Sv. Skolastika, djevica, spomendan 1Kr 11,4-13; Ps 106,3-4.35-37.40; Mk 7,24-30 10. P Bl. Alojzije Stepinac, spomendan 1Kr 11,29-32;12,19; Ps 81; Mk 7,31-37 11. S Svagdan; ili: Bl. Dj. Marija Lurdska 1Kor 12,26-32; 13,33-34; Ps 106; Mk 8,1-10 12. N ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU 13. P Svagdan: Jak 1,1-11; Ps 119; Mk 8,11-13 14. U Svagdan: Jak 1,12-18; Ps 94; Mk 8,14-21 15. S Svagdan: Jak 1,19-27; Ps 15, 2-5; Mk 8,22-26 16. Č Svagdan: Jak 2,1-9; Ps 34,2-7; Mk 8,27-33 17. P Svagdan; ili: Sedam sv. Osniv. Reda slugu BDM Jak 2,14-24.26; Ps 112,1-6; Mk 8,34–9,1 18. S Svagdan: Jak 3,1-10; Ps 12, 2-8; Mk 9,2-13

Odnos između liturgijskoga slavlja i Svetoga Pisma u novozavjetnim je spisima recipročan: li-turgijska praksa i život Crkve utkan u slavlje litur-gije nadahnjuju svetoga pisca da bi, potom, samo Pismo osnaženo i pročišćeno nadahnućem Duha, nadahnjivalo život i liturgijsko slavlje zajednice.

Naznake o suodnosu liturgije i Pisma kroz ne-koliko navedenih primjera nemaju za cilj zalaziti u egzegetsku ili tekstualnu analizu biblijskih od-lomaka. Odabrani su odlomci oko kojih su biblij-ski stručnjaci postigli općenitu suglasnost glede njihove liturgijske obojenosti, l iturgijskoga na da-hnuća ili liturgijske namjene. Naznačili smo ih s ciljem da bismo pokazali kako je liturgija i danas povlašteno mjesto razumijevanja Božje riječi. U li-turgiji se naime Krist uprisutnjuje po naviještanju Riječi: u liturgiji, podsjeća nas D rugi vatikanski sabor, »sam Krist govori (loquitur) kad se u Crkvi čita (leguntur) Sveto pismo« (SC 7).

Posebnost liturgijskoga razumijevanja Božje riječi posvjedočena je i kroz višestoljetno isku stvo Crkve. Primjeri svetaca pokazuju da je Božja riječ kroz liturgijski navještaj bila svjetlom koje je os-vijetlilo put obraćenja i put svetosti: dovoljno je, između tolikih velikih obraćenja u krilu Crkve, prisjetiti se svetoga Augustina i svetoga Franje Asiškoga i njihova otkrivanja »Božje volje« baš u liturgijskom slavlju Božje riječi.

Pristup liturgijskim čitanjima na način da se u njima prepoznaje i osluškuje Božji govor oku-pljenoj zajednici urodit će većom otvorenošću na viještenoj Riječi, novim poštovanjem prema Riječi koja se naviješta, obrednim izrazima ko-ji će na dostojanstven način izricati prepoznava-nje Krista u naviještenoj riječi, te odgovorom ko-ji će (u homiliji, u pjesmi, u šutnji) svjedočiti o otajstvenom dijalogu ljudske i Božje riječi. Litur-gija riječi uvijek je komunikacijski i životni dijalog Riječi i riječi.

Život Crkve, utkan u slavlje liturgije, bio je nadahnućem svetome piscu da bi,

potom, samo Pismo – osnaženo i pročišćeno snagom Duha – nadahnjivalo život

i liturgijsko slavlje kršćanske zajednice.

16

OTAJSTVO i zbilja

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 82 Pjevajte Gospodu ili: 704.3 Saberi nas GospodinePripj. ps.: 96 Pokaži mi, GospodinePrinosna: 508 Gdje je ljubav, prijateljstvoPričesna: 247 Uzmite, jediteZavršetak: 183 Ti Kriste, kralj si vjekova

Prvo čitanjeJon 3,1-5.10

Obratiše se Ninivljani od svojega zlog puta.

Čitanje Knjige proroka JoneRiječ Gospodnja dođe Joni drugi put:»Ustani«, reče mu, »idi u Ninivu,grad veliki, i propovijedaj u njemušto ću ti reći.« Jona ustade i ode u Ninivu, kako mu Gospodin zapovjedi. Niniva bijaše grad velik pred Bogom – tri dana hoda. Jona prođe gradom dan hoda, propovijedajući: »Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena.«Ninivljani povjerovaše Bogu;oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega.Bog vidje što su činili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio,i ne učini. Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 25,4-9

Pripjev: Pokaži mi, Gospodine, putove svoje!Pokaži mi, Gospodine, putove svoje,nauči me svojim stazama!Istinom me svojom vodi i pouči mejer ti si Bog, moj Spasitelj!

Spomeni se, Gospodine, svoje nježnostii ljubavi svoje dovijeka.Spomeni me se po svojoj ljubavi –radi dobrote svoje, Gospodine!

Gospodin je sama dobrota i pravednost:grešnike on na put privodi.On ponizne u pravdi vodii uči malene putu svome.

Treća nedjelja kroz godinu 22. siječnja 2006.

Ulazna pjesmaPs 96,1.6

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!Pjevaj Gospodinu sva zemljo!Slava je i veličanstvo pred njim,sila i sjaj u svetištu njegovu.

Zborna molitva

Svemogući vječni Bože, ravnaj našim životom da vršimo tvoju volju:da u ime tvoga ljubljenoga Sinaobilujemo dobrim djelima.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, pomiri na sa sobomi primi ove darove:posveti ih snagom svoga Duhada nam budu na spasenje,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 34,6

Pristupite ka Gospodinu i razveselite seda se ne postide lica vaša.

Popričesna molitva

Svemogući vječni Bože, ovom svetom gozbomdao si nam udio u svome božanskom životu:daj da u tom daru uživamo svu vječnost,po Kristu, Gospodinu našemu.

TREĆ

A N

EDJE

LJA k

roz

godi

nukr

oz g

odin

u

17

živo vrelo 200611111

Drugo čitanje1Kor 7,29-31

Prolazi obličje ovoga svijeta.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaOvo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko! Odsada i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer – prolazi obličje ovoga svijeta. Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije EvanđeljaMk 1,15

Približilo se kraljevstvo Božje; obratite se i vjerujte evanđelju!

EvanđeljeMk 1, 14-20

Obratite se i vjerujte evanđelju.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuPošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.Riječ je Gospodnja.

Molitva vjernikaPred nebeskoga Oca, koji nas je u Kristu na novi život pozvao, iznesimo svoje usrdne prošnje:1. Za tvoju Crkvu:

da vjerno hodi putem Krista Učiteljai svojim životom svjedoči radosnu vijest spasenja, molimo te.

2. Za sve koji se staviše u službu Crkvii Gospodinu: okrijepi ih snagom vjerodostojnoga života da uvijek radosno služe tebi i braći ljudima, molimo te.

3. Za mlade koji se nalaze pred izborom životnoga poziva: rasvijetli ih Duhom mudrosti da u svakom životnom zvanjuumiju pronaći put vjere, molimo te.

4. Za ovu zajednicu pozvanih:daj nam iznova spoznati da si nas na novi život pozvao, molimo te.

5. Obdari nas ustrajnošću na putu vjere,a tvoja riječ nek uvijek budesvjetlo koracima našim, molimo te.

Daruj, Gospodine, ovoj svojoj obitelji mudrost slušanja i razumijevanja tvoje riječida uvijek spoznajemo tvoju volju i životom je izvršimo, po Kristu Gospodinu našemu.

TREĆA N

EDJELJAkroz godinu

kroz godinuNa njegovu riječ ostaviše mreže i pođoše za njim.

(Kapela Apostolske nuncijature u Parizu, mozaik: Centro Aletti, Roma 2004.)

18

OTAJSTVO i zbiljaTR

EĆA

NED

JELJ

A kro

z go

dinu

kroz

god

inu

Današnja nas biblijska čitanja pozivaju na razmišljanje o logici kršćanskoga poziva. Razmišljanje o toj temi posebno je aktual-no danas kad je ideja poziva gotovo u potpunosti izblijedjela ili jednostavno iščezla iz svijesti većine naših suvremenika. Umjesto poziva sada se poja-vila druga riječ: zvanje. Tako danas nitko više ne govori o pozivu, jer je sve postalo zvanje, pa čak se i svećenički poziv shvaća kao zvanje. No, sama zamjena jedne riječi drugom po sebi ne bi imala nikakvoga značenja da se iza toga ne krije snažna promjena u poimanju čovjeka. Tako se nameće pitanje: što to znači da se čovjek danas isključivo poima zvanjem? Pojednostavljeno rečeno, zvanje pretpostavlja vlastiti izbor određenoga područja zemaljskoga djelovanja, koje se obično naziva posao, a koji treba ponajprije zadovoljiti potrebu za samoodržanjem i održanjem vlastite obitelji. Uz samoodržanje i održanje obitelji, zvanje, shva-ćeno kao posao, treba omogućiti čovjeku osobno samoostvarenje, društvenu uspješnost, a ako je moguće i moć. Tako je zvanje izričaj samoga čo-vjeka, njegove slobode, njegova slobodnog izbo-ra po kojemu se on ostvaruje ovdje na zemlji. Zva-njem se moderni čovjek u punom smislu osjeća zemljaninom koji raspolaže svojim životom ovd-je i sada: on je poslovni čovjek (zvanje = posao) ili to želi postati.

Sada nam vjerojatno postaje jasnije zašto je kršćanski govor o pozivu teško prihvatljiv i pojm-ljiv. Čitavo obzorje modernoga čovjeka prekrive-no je zvanjima, u kojima, čini se, nema mjesta za bilo kakvu primisao na poziv. Ali, u toj pustinji ipak još odjekuje i jedna drukčija riječ, Božja sve-topisamska riječ o pozivu.

Jona između poziva i zvanjaU središtu prvoga čitanja iz Staroga zavjeta nalazi se Jona i povijest njegova poziva. Knjiga o Joni započinje riječima: »Riječ Jahvina dođe Joni, si-nu Amitajevu: ‘Ustani, reče mu, idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj…’« (Jona 1,1). Već te

Božji poziv i ideologija zvanja

je d nostavne rečenice ocrtavaju značenje poziva spram zvanja. Poziv nije ljudski izbor, već Božji izbor, Božji zov koji dolazi čovjeku (»dođe Joni«), tjera ga da iziđe (»idi«) iz svoga uobičajenoga načina življenja. Da, Božji poziv preokreće i mije-nja Jonino zvanje.

Dobro znamo kako je Jona nastojao pobjeći od Božjega poziva, kako se pokušao sakriti od Bo-ga. Mogli bismo reći da je Jona pokušao prečuti Božji poziv, bježeći u sigurnost vlastitoga zvanja: želi i dalje biti samo »poslovni čovjek«. No, Jonin nas bijeg u zvanje ne smije čuditi, jer je poziv, Bo-žji poziv, nešto što njemu ne pripada te je zahtije-van i velik. Zapravo Jonin bijeg nije jedini bijeg u povijesti izraelskoga naroda. Dovoljno je sjetiti se poziva drugih starozavjetnih velikih osoba, npr. Moj sija, Izaije, Jeremije, Hošee. Svi su oni nasto-jali ostati u svome zvanju, raspolagati sobom i svojim samoostvarenjem. No, Bog ulazi u njiho-ve živote, u njihova zvanja i pokazuje da je čovjek puno više od zvanja.

Preko Jone Bog pokazuje Ninivljanima da su se njihova zvanja pretvorila u puku borbu za pre življavanje i za samoodržanje. Da, bez logike poziva logika zvanja prije ili kasnije postaje logika egoizma, sebičnoga zadovoljenja vlastitih potre-ba. Jednom riječju, bijedan je i isprazan život u jednoj jedinoj perspektivi zvanja. U logici pozi-va, naprotiv, upisan je izlazak iz sebe, obraćenje, upućenost prema Bogu i drugomu, prema nebu, jer Bog stalno zove.

Napustite okove svoga zvanja i otvorite se Pozivu.

19

živo vrelo 200611111

Pozvani na životRiječ tvoga poziva, Gospodine,odjekuje obalama Genezareta.Ne dolaziš ljudima u snu, u viđenju,niti u trenucima bezbrižnoga odmora.Zoveš ih u sredini dana njihovih,u njihovoj predanosti poslu i brigama,o podne.Zoveš ih da ostave i oca i mreže,i brige i dom, i krenu za tobompredani Kraljevstvu tvom.Oslobodi nas, Gospodine, sigurnostikoju gradimo utaboreni u svoja zanimanjauzdajuć se u moć ljudi i moć svijeta,u svoj ugled i u ono što postigosmo.Slobodni od svega,i od ugleda i od uspjeha,želimo živjeti s tobomu radosti što ti nas pozva.

ZRnjenjenjenjeSvaka vjernost treba proći kroz najzahtjevniju kušnju – kušnju postojanosti.

Ivan Pavao II.

Čovjek današnjice mogao bi se nazvati »čovjekom bez poziva«, lutaocem. Doživljava se kao suvremeni »nomad« ko ji neprestano traga i pokušava. Ne osjeća se pozvanim u život, nego traga za životom. Ne os-jeća se pozvanim od Boga nego traga za Bogom. A Krist je došao pozvavši nas »Pođi za mnom!« – da ne budemo lutaoci, nego nasljedovatelji.

N. N.

TREĆA N

EDJELJAkroz godinu

kroz godinu

Apostoli napuštaju zvanjeO logici poziva govori također i odlomak iz Marko-va evanđelja. U središtu evanđeoskoga teksta sada su Kristovi učenici Šimun, Andrija, Jakov i Ivan. Evanđelist nas izvještava da ih je Isus pozvao dok su ribarili na moru ili krpali svoje mreže. Dru-gim riječima, Isus zove apostole u trenutku njiho-ve potpune zaokupljenosti zvanjem (ribarenje na moru) da napuste to isto zvanje. Gotovo identične Jahvine riječi, koje su bile upućene Joni, sad odje-kuju i apostolima: »Hajdete sa mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!’ (Mk 1, 17)«. No, sad se događa bitna promjena Božjega poziva. Božji poziv posta-je intenzivniji. Bog više ne zove kao što je zvao Jo-nu i ostale starozavjetne velikane »Idi«, već sada u Isusu Kristu zove »Hajdete za mnom«. Božji poziv sada dobiva konkretno obličje, lice čovjeka iz Nazareta, Isusa Krista. Zato nas ne treba čuditi puno radikalnija reakcija Kristovih učenika: oni u potpunosti ostavljaju svoja zvanja, napuštaju mreže, lađe, oca Zebedeja.

Ponovno se ovdje očituje, doduše u radikalni-jem obliku, logika Božjega poziva: izlazak i na pu-štanje ideologije zvanja. Važno je primijetiti da prva dvojica apostola ostavljaju mreže, dok dru-ga dvojica ostavljaju oca Zebedeja. Time nam evanđelist Marko želi istaknuti dvije osnovne di-menzije svakoga kršćanskog poziva. Odgovorom na Kristov zov napuštaju se stvari (»mreže«) i osobe (»otac Zebedej«). To znači da nije moguće biti Kristov učenik bez napuštanja stvari i oso-

ba, stvarnosti koje sačinjavaju bit logike zvanja. Napuštanje može značiti realno ostavljanje odre-đenih stvari i osoba, posebno tamo gdje nas od-ređene osobe i stvari odvraćaju od Boga. No, bi-blij ska čitanja naglašavaju da je puno važnije napustiti moderni »duh zvanja«, koji se promatra apsolutnim i jedino mjerodavnim, o čemu je bilo govora na početku ovoga razmišljanja. Kršćani i dalje ostvaruju sebe u određenim zvanjima, ali ih logika Božjega poziva oslobađa od ideologije zva-nja, od logike samoodržanja i od logike potreba.

Sv. Pavao u poslanici Korinćanima tu nutar-nju slobodu spram svega stvorenoga, pa tako i spram logike zvanja, izriče kratkim izrazom »kao da«: »Koji imaju žene, neka bude kao da ih ne-maju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se ve-sele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju« (1Kor 7, 29-31). Za kraj bismo još doda-li: i oni koji su »u zvanju«, u Božjemu pozivu, kao da nisu u njemu…

Ivica Raguž

MOLITIs Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

20

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjePnz 18,15-20

Podignut ću proroka i stavit ću riječi svoje u njegova usta.

Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije reče narodu: »Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podig-nut će ti Gospodin, Bog tvoj: njega slušajte! Posve onako kako si i tražio od Gospodina, Boga svoga, na Horebu, na dan zbora, kad si govorio: ’Neću više slušati glas Gospo-dina, Boga svoga, niti želim više gledati taj silni oganj da ne poginem!’ Nato mi reče Gospodin: ’Pravo su rekli. Podignut ću im proroka između njihove braće, kao što si ti. Stavit ću svoje riječi u njegova usta da im kaže sve što mu zapovjedim. A ne bude li tko poslušao mojih riječi što ih prorok bude govorio u moje ime, taj će odgovarati preda mnom. A prorok koji bi se usuđivao govoriti što u moje ime što ja ne budem zapovjedio da govori i koji bi govorio u ime drugih bogova, takav prorok neka se pogubi.’«Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 105, 1b.2-6.8-9

Pripjev: O da danas glas Gospodnji poslušate:»Ne budite srca tvrda!«

Dođite, kličimo Gospodinu,uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!Pred lice mu stupimo s hvalama,kličimo mu u pjesmama!

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.

O da danas glas mu poslušate:»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,kao u dan Mase u pustinjigdje me iskušavahu očevi vaši,iskušavahu me premda vidješe djela moja.«

Četvrta nedjelja kroz godinu 29. siječnja 2006.

Ulazna pjesmaPs 106,47

Spasi nas, Gospodine, Bože naš,i saberi nas iz narodada slavimo tvoje sveto ime,da se tvojom slavom ponosimo.

Zborna molitva

Gospodine, Bože naš, tvoja Crkva počinje svetu službu: daj da te štujemo svom dušomte u tvom Duhu ljubimo i prihvaćamo sve ljude. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, donosimo na oltar daroveu znak svoga služenja i predanja: primi ih i pretvori u otajstvo našeg otkupljenja, po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 31,17-18

Rasvijetli lice nad slugom svojim,po svojoj me dobroti spasi!Gospodine, ne bilo me stid što te zazvah!

Popričesna molitva

Gospodine, ova pričest obnovila je u nama božanski život.Molimo da po tom sredstvu spasenjaneprestano rastemo u vjeri,po Kristu, Gospodinu našemu.

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 79.1 Spasi nas, Gospodine ili: 220 Gdje god su dvojicaPripj. ps.: 111 Ako danasPrinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 278 Blaženstva (ili gl. prilog u ŽV 11/2005.)Završetak: 599 Zdravo budi, Marijo

ČET

VRTA

NED

JELJ

A kro

z go

dinu

kroz

god

inu

ČET

VRTA

NED

JELJ

A kro

z go

dinu

ČET

VRTA

NED

JELJ

A

21

živo vrelo 200611111

Drugo čitanje1Kor 7,32-35

Djevica se brine za Gospodnje, da bude sveta.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Rado bih da budete bezbrižni. Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen. I žena neudana i djevica brine se za Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom; a udana se brine za svjetovno, kako da ugodi mužu. Ovo pak govorim vama na korist, ne da vam postavim zamku, nego da primjerno i nesmetano budete privrženi Gospodinu.Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije EvanđeljaMt 4,16

Narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku, onima što mrkli kraj obitavahu svjetlost jarka osvanu.

EvanđeljeMk 1,21-28

Učio ih je kao onaj koji ima vlast.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU gradu Kafarnaumu Isus u subotu uđe u sinagogu i poče naučavati. Bijahu zaneseni njegovim naukom. Tà učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: »Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!« Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega. Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: »Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.«I pročulo se odmah o njemu posvuda,po svoj okolici galilejskoj.Riječ je Gospodnja.

Molitva vjernikaS vjerom i pouzdanjem izrecimo pred Ocem nebeskim svoje prošnje zajedno moleći:

Tebe molimo, usliši nas!1. Prati, Gospodine, svoju Crkvu

snagom Duha Svetoga da uvijek osluškuje tvoju riječ i životom je vrši, molimo te.

2. Za sve tvoje vjernike: da umiju uvijek prepoznati one koji su potrebni ljudske dobrote i evanđeoske utjehe, molimo te.

3. Za sve koji obuzeti snagom zla: oslobodi ih robovanja grijehu i obraduj svjetlom vjere, molimo te.

4. Za nas ovdje okupljene: da nas ovo zajedništvo vjere i molitve nadahneza istinski život evanđelja, molimo te.

5. Pokojnu našu braću i sestre obdari radošću vječnoga života, molimo te.

Primi Gospodine naše smjerne prošnje.Daj nam životom se zauzimati za ovo što te molimo i za sve što je tvoja volja, po Kristu, Gospodinu našemu.

ČETVRTA N

EDJELJAkroz godinu

kroz godinuČ

ETVRTA NED

JELJAkroz godinuČ

ETVRTA NED

JELJA

O da danas glas Gospodnji poslušate: »Ne budite srca tvrda!«

O da danas glas Gospodnji poslušate: »Ne budite srca tvrda!«

22

OTAJSTVO i zbiljaČ

ETVR

TA N

EDJE

LJA k

roz

godi

nukr

oz g

odin

uČ

ETVR

TA N

EDJE

LJA k

roz

godi

nuČ

ETVR

TA N

EDJE

LJA

Koliko li je samo riječi izgovoreno i strani-ca ispisano da bi se definirao čovjek? Ne-ma znanosti koja ne bi progovarala i o čo-vjeku – najčešće kao svom objektu. Poteškoća na staje kad taj govor postane sasvim određen, a onda i omeđen – čitaj konačan. A mi, ljudi, u svoj svojoj slojevitosti i jedincatosti osjećamo da nam je izvorište neizmjerno, da se ne da ograničiti. Zapravo snažno i poticajno proživljavamo vlas-titu okrenutost i potrebu blizine Onome koji se očituje kao temelj naše stvorenosti – Bogu Stvo-ritelju!

Gospodin podiže prorokaBog kroz čitavu spasenjsku povijest izabire one koji će Njegovu poruku priopćiti, prenijeti. Tako nositelj poruke, milosnim i jedincatim pozivom odabran, ujedno prelama granicu dotadašnje is-kustvene i spoznajne vlastitosti. Mojsije, jedan od izabranih, u današnjem prvom čitanju navješ-ćuje budući zahvat spasenjske stvarnosti u naj uz-višenijem smislu proroštva, kojeg Crkva prepo-znaje u Isusu Kristu, utjelovljenoj Božjoj Riječi! U njemu bi i po njemu, uči nas sv. Pavao, treba-lo sve pre-vrednovati: što je to u ljudima veli-ko, moćno, slobodno; što li je, s druge strane, ma leno, poniženo, okovano? Gdje se susreće vje-čno i vremensko? Pavao ne želi postaviti zam-ku, nego nas pripraviti na doličnu i nesmetanu privrženost Gospodinu (usp. 1Kor 7, 35). Uisti-nu, sve ono što je u Starom zavjetu pripravljeno, ponuđeno i proživljeno iskustvom vjere, u Isusu Kristu je konačno očitovano. Gledano u odnosu na stvaranje i spasenje, punina vremenā sažima sve ono na nebu i na zemlji u Kristu, kao Gla-vi (usp. Ef 1, 4.9). Po njegovim riječima, djelu i oso bi, kao vrelu, živomu vrelu, darovana nam je mogućnost spoznaje stvarne uzvišenosti ljudsko-ga života. Jer, Bog je s nama da nas iz tmina grijeha i smrti oslobodi i na vječni život uskrisi (usp. Dei Verbum, 4). Pozvani smo na puninu ži-vota koja nadilazi obzorja našega zemnog posto-janja, na sudjelovanje u samom Božjem životu.

Privrženi Gospodinu

Nismo, dakle, puka ‘kombinatorika’ razlučivih ele-menata, objašnjiva sastavnicama i izrastanjima, nego osobe s Božjim dahom, sposobni za Boga. Osim činjenice, mi smo bitno i tajna (H. Urs von Balthasar) koja pomaže spoznati vlastito dosto-janstvo, a nikako upitnik stiješnjen između dva ni-štavila, kako je čovjeka predstavljao Nietzsche.

Nastanio se u KafarnaumuI dok smo u božićnom vremenu u evanđeoskim iz vješćima otkrivali veliku radost zbog rođenja Spa sitelja, Krista Gospodina, u gradu Davidovu (usp. Lk 2, 10-11), postajali smo sve svjesniji da je započeo i kairos (Rim 13,11), a s njim i vrijeme krize onima koji se nevjerom zatvoriše. A trebali su ispuniti svoju (bitnu) zadaću u vlastitoj povi-jesti.

Današnje evanđeoski odlomak predstavlja nam Isusa koji s onu stranu jezera ulazi u Kafar-naum, te svoju mesijansku poruku prenosi – ne kao pismoznanci, nego kao onaj koji ima vlast. Nazočni su naviknuti slušati kafarnaumske pis-moznance, učitelje i poznavatelje zakona, ali ovaj im novi Učitelj pokazuje stvarnu novost. Zapravo su se našli pred zagonetkom njegove osobe koja pogađa bit, a ne izlaže zamorne i često apstrakt-ne pojmove rabinske literature. Upravo spome-nuta vlast nadilazi ono dotad viđeno u Kafarnau-mu: čovjek opsjednut nečistim duhom, govoreći

U Kristu od zla osolobođen, čovjek otkriva i dostiže Nebo.

23

živo vrelo 200611111

Očisti me od čistoće mojeOnima što bijahu bremeniti bolešću,grijehom, i shrvani pod vlašću Zloga,ti, Gospodine, pristupaškao Onaj koji ima vlast – nad svim.Na tvoju riječ, ustuknu svaka sila.Riječ tvoja ozdraviteljska, životvornanek prožme i naše biće,ozdravi nas i život nam povrati.Oslobodi nas od zloduhašto se u nam skriva pod licem nemira, nevoljkosti,neodlučnosti i otporada cijelim žićem budemo vjerna slika tvoja.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

ZRnjenjenjenjePoniznost je majka velikih. Doista, samo se iz do line mogu vidjeti velika djela. S vrhova se sve stvari či ne malenima.

G. K. ChestertonNišta nije istinitije od posmrtnoga govora. On uvijek kaže što je pokojnik trebao biti.

N. N.

ČETVRTA N

EDJELJAkroz godinu

kroz godinuČ

ETVRTA NED

JELJAkroz godinuČ

ETVRTA NED

JELJA

u množini, zna tko je on, štoviše, prepoznaje i nje-govo unutarnje svojstvo božanske svetosti: Svetac Božji!

Silina agresivnosti opsjednutoga još zornije uvjerava nazočne u Isusovu moćnu vlast i odvoje-nost od onog što nije sveto. I onda, bijaše dostatna samo jedna Njegova riječ da se Kraljevstvo Božje vrati na ruševine ljudske zalutalosti, u zlo! Kako snažna i kako izražajna riječ! To će biti i prvi dar Uskrsloga učenicima, na sam dan uskrsnuća, kad je dahnuo u njih i predao im Duha za opraštanje grijeha (usp. Iv 20,22-23).

I nama nadahnute porukePrvo. Valja u sebi prepoznati nutarnje i vanjsko, svoju tjelesnost, duhovnost, lepezu osjeta, a sve u jedinstvenoj i neponovljivoj cjelovitosti osobe kao odrazu i slici Stvoritelja. Utjelovljenjem se Sin Bo-žji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom i ta-ko, razlamajući preuske horizonte našim godina-ma, danima, obasjao ugroženi smisao ljudskoga. Upravo smo vjerom u Krista pozvani oblikovati i hraniti svoju egzistenciju, postajući tako svjesniji milosti, ali i odgovornosti pred živo tom.

Drugo. Mogućnost slobodnog stvorenja, čo-vjeka da zaluta i pristane uz zlo (mysterium ini-quitatis) – dogođeno već u prvom čovjeku – te se stavi nasuprot Stvoritelju, ocrtava temeljnu od-rednicu zla. A tajnu zla može se promatrati je-dino u tajni ljubavi i u njoj nijansiranu smionost slobode. Nestanak moći zla, najavljen i započeo u ovom svijetu izgradnjom Kraljevstva Božjega, pokazao se u Isusu Kristu zorno predstavljen nje-govom vlašću u današnjem evanđeoskom odlom-ku. Nadalje: On, Sin Očev, postajući i sam s nama

jednak u svemu osim u grijehu (Heb 2,17; 4,15), zauzimajući se posebno za one slabe, naučio nas je govoriti Ocu nebeskom Neka bude volja Tvoja! Ako bude Božja volja, i ako se mi u našim životima radosno budemo zalagali za tu volju, značit će da smo na putu Kraljevstva čije ispunjenje zdušno očekujemo. A ima li išta u našim životima i našem svijetu za što bi htjeli da se ne dogodi po Božjoj volji? Prepustimo li drugima da umjesto nas od-govore i odgovaraju, kad dođe onaj nezaobilazni trenutak neposrednog prispijeća na razdjelnici vremena i vječnosti, i drugih ne bude, naš od-govor bit će zacijelo bjelodan! Hoćemo li tada s Pavlom moći tvrditi da nam je Krist značio život, a smrt dobitak (Fil 1,21)?

Miljenko Šteko

Pristupi svakom čovjeku tražeći što je dobro u nje-mu. Valja u čovjeku gledati dobro – prije svega. No, još je bolje u čovjeku gledati dobro – poslije svega.

N. N.Najstarije i najkraće riječi »Da« i »Ne« zahtijevaju naj-više razmišljanja.

Pitagora

24

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeMal 3, 1-4

Doći će u Hram svoj Gospodin, koga vi tražite.

Čitanje Knjige proroka MalahijeOvo govori Gospodin Bog:Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u Hram svoj Gospodin koga vi tražitei Anđeo Saveza koga žudite.Evo ga, dolazi već –govori Gospodin nad Vojskama.Ali tko će podnijeti dan njegova dolaskai tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva.I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijevei pročistit će ih kao zlato i srebro,da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti.Tad će biti draga Gospodinužrtva Judina i jeruzalemskakao u drevne dane i kao prvih godina.Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 24, 7-10

Pripjev: Tko je taj Kralj slave? To je sâm Gospodin.Podignite, vrata, nadvratnike svoje,dižite se, dveri vječne,da uniđe Kralj slave!

Tko je taj Kralj slave?Gospodin silan i junačan,Gospodin silan u boju!

Podignite, vrata, nadvratnike svojedižite se, dveri vječne,da uniđe Kralj slave!

Tko je taj Kralj slave?Jahve nad Vojskama – on je Kralj slave!

Pjesma prije EvanđeljaLk 2, 32

Svjetlo na prosvjetljenje naroda,slava puka tvoga izraelskoga.

Prikazanje Gospodinovo 2. veljače 2006.

Ulazna pjesmaPs 48,10-11

Spominjemo se, Bože, tvoje dobrote usred hrama tvojega. Kao ime tvoje, Bože, tako i slava tvoja do na kraj zemlje doseže;puna je pravde desnica tvoja.

Zborna molitva

Svemogući vječni Bože, na današnji je dan Sin tvoj u našem ljudskom tijelu prikazan u hramu. Smjerno te molimo: daj da se i mi čiste duše prikažemo tebi. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, ti si htio da se tvoj jedinorođeni Sin tebi prinese kao nekaljani Jaganjac za život svijeta. Primi, molimo te, ove darovešto ti ih Crkva u radosti prikazuje,po Kristu, Gospodinu našemu.

Popričesna molitva

Po ovoj pričesti, Gospodine, nastavi u nama svoje milosno djelo. Ti si ispunio Šimunovi nadu da neće umrijeti dok ne primi Krista u naručaj: daj da i mi idemo u susret Gospodinui postignemo vječni život,po Kristu Gospodinu našemu.

Prijedlozi za pjevanjekod paljenja svijeća: 184 Ti divni Kralj si nebesnikOphodna: 138 Svjetlost na prosvjetljenje narodaUlazna: 75.1 Spominjemo se (Ps 48)Pripj. ps.: XII Tko je taj kralj slavePrinosna: 233 Punina kad dođe vremenaPričesna: 201 O svjetlo duša IsuseZavršetak: 228 Odbaci, dušo, sumnje sve (u pjesmarici Slavimo Boga) ili: 769.3 Svi u glas

PRIK

AZAN

JEG

ospo

dino

voG

ospo

dino

voPR

IKAZ

ANJEG

ospo

dino

voPR

IKAZ

ANJE

25

živo vrelo 200611111

EvanđeljeLk 2,16-21

Vidješe oči moje spasenje tvoje.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiKad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.Živio tada u J