živo vreloliturgijsko–pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIII. • cijena: 13 kn

2006 UDK 282ISSN 1331-2170

13131320061320061313131313131313131313131313131313131313131313131313131313131313131313131313od

25. p

rosin

ca 20

06. d

o 20.

sije

čnja

2007

.

Naša tema:

Utjelovljenje kao novo stvaranje

živo vreloživo vreživo vreživo vreživo vreživo vrelololololololou ovom broju:

živo vreživo vre

Novost stvorenjaNaša je narav, bolesna, tražila da bude ozdravljena; pala da bude podignuta; umrla da bude uskrišena. Utonulima u tamu, bilo nam je potrebno svjetlo. Izgubljeni, očekivasmo spasitelja; utamničeni, pomoćnika; robovi, osloboditelja. Zar svi ti razlozi bijahu bez važnosti? Nisu li bili dovoljni da pokrenu Boga da siđe sve do naše ljudske naravi.

Sv. Grgur Nisenski

Motiv radi kojega je Riječ postala čovjekom, i Sin Božji Sinom čovječjim, jest da bi čovjek, uzlazeći u zajedništvo s Riječju i primajući božansko posinjenje, postao Sinom Božjim.

Sv. Irenej Lionski

urednikova riječ

Biti u Kristu

naša tema: Utjelovljenje kao novo stvaranje

Bog i čovjek u kružnom, spiralnom i pravocrtnom kretanju ljubavi, I. Raguž

Čovjek kao slika – »iz slave u slavu«, I. Šaško

Liturgijske slike novoga stvaranja, A. Crnčević

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja: A. Vučković,T. Matulić, I. Ivanda, I. Štengl,I. Šarčević, I. Šaško

Rođenje Gospodinovo

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Sveta Marija Bogorodica

Bogojavljenje

Krštenje Gospodinovo

Druga nedjelja kroz godinu

Riječ i Pismo

Psalam 1. (nastavak), I. Čatić

trenutak

Voda Bogojavljenja i voda Krštenja

2

18

40

1

38

1

URED

NIKO

VAriječU

REDN

IKOVAriječ

URED

NIKO

VAUREDNIKOVAriječ

131313živo vrelo13živo vrelo132006

Biti u Kristu

riječriječriječriječriječriječriječriječriječriječriječriječriječriječriječriječriječriječriječriječriječriječriječriječriječriječriječriječriječ

Čitateljima Živog vrela

i svima koji u liturgiji Crkve

nalaze zbiljnost Božjega utjelovljenja i novoga stvaranja

s radošću želimo radost susreta s Gospodinom koji dolazi.

Urednik i suradnici Živog vrela

ilaskom u svijet i utjelovljenjem u obličje ljudskoga života, božanski Sin preobrazio je čovjeka i trajno se nastanio u svijetu. On je postao jednim od nas, ali i Jedini s nama, u trajnosti, preko granica vremena, rasvjetljujući nam put do praga vječnosti. Svijet, međutim, kao da nije priznao tu trajnu Božju nazočnost. Ljubljeni Isusov učenik izriče istinu o neprihvaćanju Bo­

ga koji dolazi: »Svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.« (Iv 1,9­10) Priznali smo Krista i njegov dolazak na svijet kao povijesnu činjenicu, ali svako­dnevno na toliko načina uspijevamo zanijekati njegovu trajnu prisutnost u svijetu. Nije li i činjenica da smo povijest razdijelili na razdoblja »prije Krista« i »poslije Krista« dovoljno svjedočanstvo smještanja Krista u neobnovljivu prošlost? Koli­ko god kršćani bili nakloni takvom dijeljenju vremena, valja nam se pitati o kak­voj vjeri progovara takva razdioba. Zar postoji vrijeme poslije Krista? Ili, zar kao kršćani živimo poslije Krista? Vjeri u Kristovo otkupiteljsko djelo i u njegovu pri­sutnost kroz djelovanje Duha Svetoga zacijelo bi više odgovarala razdioba povije­sti na vrijeme prije Krista i vrijeme u Kristu. Vjera nam otkriva da poslije Krista ne postoji ništa. On je vrhunac svega, glava svemu. Vrijedno je oživjeti Apostolove riječi koje iz vjere svjedoče da u Kristu »živimo, mičemo se i jesmo« (Dj 17,28).

U otajstvu Utjelovljenja slavimo početak ljudskoga bivstvovanja s Kristom. Liturgija Crkve od najranijih je dana otajstvo utjelovljenja orisala govorom o no­vom stvaranju, o novoj preobrazbi i obnovi čovjeka na sliku Božju. Vrijedno je, stoga, opirući se svakodnevnom govoru o uništenju svijeta i propasti čovjeka, kršćanski razmišljati o novom stvaranju i o trajnom uranjanju u sličnost Stvori-telju. Razmišljanja koja nudi ovaj broj »Živog vrela« mogu nam pružiti nadahnuće za otkrivanje vjerničkoga osjećaja stvorenosti i obnovljenosti u Kristu Isusu – sa zadaćom da budemo graditelji nove povijesti koja će biti vrijeme s Kristom kao predkorak vječnosti s Njim.

Urednik

2

NAŠAtemaU

TJEL

OVL

JEN

JEno

vo st

vara

nje

novo

stva

ranj

e

2

Utjelovljeni božanski Sin »slika je Boga nevidljivoga, Prvorođenac prije svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno

na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bi­lo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu.« (Kol 1,15­17) Ovaj tekst iz Poslanice Kološanima jezgrovito sažima kršćansko poimanje cjelokupne stvarno­sti. Iz teksta proizlazi da kršćanska vjera dvojako tumači stvarnost: kao stvorenu stvarnost i kao stvarnost stvorenu u Isusu Kristu. Prvi aspekt predstavlja starozavjetnu teologiju, a drugi novost novozavjetne kršćanske teologije stvarnosti kao stvorene stvarnosti. Od same pojave kršćanstva pa sve do danas, kršćanska je teologija stvore­nosti bila predmetom žestoke kritike, prešutnoga neprihvaćanja, pogrješnoga tumačenja te potpu­noga zaborava ne samo kod nekršćana, već i kod samih kršćana. Promišljanja u ovomu članku pokušat će pružiti neke crtice kršćanske teologije stvorenosti u današnjemu vremenu.

NenužnostpostojanjaZapočnimo ponajprije sa samim pojmom stvo­renosti. Pojam stvorenost izriče da su cjelokupna stvarnost i sva pojedinačna bića nenužni. Stoga stvarnost nazivamo stvorenjem, a bića stvorenji­ma. Nenužnost stvarnosti može se pojasniti meta­fizički. Svako je biće nenužno jer se u svojoj biti (esenciji) razlikuje od bitka. Skolastička teologija tu činjenicu izriče pojmom realne diferencije između bīti i bitka: biće nije identično s bitkom, ne iscrpljuje bitak. No, bitak je također nenužan. Prvo, ono što je ovisno, nije nužno. Budući da bi­tak ovisi o pojedinačnim bićima, postaje stva­ran samo u njima, on ne može biti nužan. Drugo, ono što nije apsolutna punina bitka, nije nužno. Budući da univerzalnost bitka ne uspijeva pružiti partikularnu bit pojedinačnim bićima, bitak nije

nužan. Bit pojedinačnih bića se može pojasniti je­dino nekom stvarnošću većom od bitka. Iz nave­denoga slijede dva opisa stvorenosti: 1. Pojam stvorenosti izražava da je cjelokupna stvarnost slaba, jer je ovisna i nedovršena. Biti stvoren znači biti slab i ovisan o drugomu. 2. Pojam nenužnosti znači isto što i sloboda: sloboda postoji samo ako postoji nenužnost. Biti stvoren znači biti slobo­dan. No, tu se sloboda još uvijek ne shvaća kao nešto pozitivno, već kao slabost.

Bog i čovjek u kružnom, spiralnom i pravocrtnom kretanju ljubaviNekoliko crtica o kršćanskoj teologiji stvorenosti

Ivica Raguž

U kršćanskoj misli ideja o stvorenosti čovjeka u potpunosti je pozitivna jer je

stvorenje djelom stvaranja ucijepljeno u zajedništvo sa Stvoriteljem.

Budući da su biće i bitak također nenužni, biće i bitak ukazuju na neku nužnu stvarnost, na nužno biće koje je ujedno i nužan bitak – apso­lutni bitak: apsolutni identitet između biti i bitka. Za razliku od bića i bitka: 1. Nestvoreni apsolut­ni bitak sada je nestvoren, moćan, jer je neovisan i dovršen; 2. Nestvoreni apsolutni bitak neslobo­dan je, budući da je nužan.

Nužnostapsolutnogbitkainenužnostsvijeta?Tu se sada nameće ključno pitanje za poima nje stvorenosti: ako postoji nužnost apsolutnoga bitka, kako i zašto postoji nenužnost bitka i bića? Čovjek je kroz povijest na to pitanje davao tri te­meljna odgovora: mitski, mistički i filozofski.

U pozadini svih mitskih religija odgovor glasi: ako je nužnost apsolutnoga bitka temelj svega, tada i nenužnost bitka i bića mora proizla­ziti iz njega. U Bogu postoji nenužnost, iz ko­je nastaju nenužna bića. Zapravo, u Bogu posto­ji toliko nenužnosti, koliko ima i nenužnih bića. Drugim riječima, postoji toliko »bogova« koliko

3

13živo vrelo13živo vrelo132006U

TJELOVLJEN

JEnovo stvaranjenovo stvaranje

je nenužnih stvarnosti. Na čelu svih nenužnih bogo­va nalazi se uvijek je­dan nužni Bog ili sama nužnost, sud­bina (moira) koja svime vlada. Tu se pokazuje da mitske religije pozitivno vr­jednuju nenužnost bića, njihovu slabost, ne dovršenost i slobo­du, jer sve te stvarnosti proizlaze iz samih b ogova. No, u mitskim reli gijama još uvijek nije posredovana nenužnost bićā (»bogova«) s vrhov­nom nužnošću. Odatle je razumljivo ozračje tragičnosti čovjekove egzistencije u svim mitskim religijama. To znači da je ideja stvorenosti doduše prisutna, ali krajnje (tragično) problematizirana.

Mistika azijskih religija odbacuje mitske re­ligije, jer one ugroža vaju ideju Boga ili vrhovne stvarnosti: u Bogu ne smije biti nenužnosti. Sto­ga je nenužnost stvorene stvarnosti nešto ne­prihvatljivo, nešto što se treba prevladati. Svijet i sve svjetsko treba definitivno napustiti i stopi­ti se u božansku nenužnost. Tako je mistika bitno dualistički koncipirana: nužnost protiv nenužnosti. U takvoj misli stvorenost je također tematizirana, ali samo kao prolazni stupanj pre­ma potpunomu stapanju s božanskom nužnošću. U tomu smislu u mistici azijskih religija ideja stvorenosti potpuno blijedi i gotovo u potpuno sti iščezava.

Zajednički nazivnik filozofske teologije grčkih filozofa u mnogočemu nalikuje mistici azijskih re­ligija: apsolutni bitak ne može biti u sebi nenužan (politeističan). No, za razliku od mistike, filozof ska teologija nužnost bitka tumači kao dobro. Dobro kao takvo nužno se daje, razlijeva (bonum diffusi-vum sui) poput sunca koje nužno svijetli. Zbog to­ga apsolutni bitak kao apsolutno dobro ne može ostati sāmo (Plotin). Nenužnost se tako pozitivno promatra pod vidom dobrote. Nenužnost je do­bra, jer proizlazi iz nužnosti dobrote božanskoga

bitka. Time je grčka filozofi­ja prevladala azijski dua­

lizam, azijsku težnju za stapanjem svijeta i božanskoga. Po­grje šno je mišlje­nje kod mnogih teo­lo ga i filozofa da je grčka filozofska mi­sao, posebno plato­nizam i novoplato ni­zam, dualistička mi sao.

Platonistički i novo pla­tonistički sustav odbacu­

je dualizam, jer bi to, kako smo već istaknuli, ugrozilo ide­

ju samoga Boga. Ta je misao dual­na, ukoliko sve proizlazi iz Boga, sve sudjelu­

je u Bogu i sve (simbolički) predstavlja Boga, bez da bi se Bog u svemu tomu iscrpio. Bog je onkraj bitka i ne­bitka, svjetla i tame (Dionizije Areopa­git). S obzirom na stvorenost, ovdje ona dolazi do izražaja jasnije nego kod azijske mistike, a slabije nego u mitskim religijama. Stvorenost je dobra, ali to dobro proizlazi iz nužnoga dobra, tako da pozitivnost stvorenosti (ovisnost, nedovršenost i sloboda) ostaje trajni problem grčke filozofske te­ologije: budući da je svijet nenužan, on se u svojoj nenužnosti i drugotnosti treba vratiti u božansku nužnost i jednost (Berdjajev: kod Grka dobrota još nije slobodna­nenužna). Odatle je i razumljiva težnja za niveliranjem pozitivnosti stvorenosti (drugotnosti) u filozofskoj teologiji Grka. Grčki tragičari daleko bolje tematiziraju stvorenost ne­goli grčki filozofi.

KršćanskamisaoostvorenostisvijetaMogli smo vidjeti da sve tri misli tematiziraju stvorenost, ali je također u svima ta ista stvore nost krajnje problematizirana, ili u slučaju azijske mi­stike, gotovo u potpunosti iščezla. Te su nas tri mi­sli dovele do praga kršćanske vjere i kršćanskoga poimanja stvorenosti. Naša teza glasi: kršćanstvo tako snažno radikalizira ideju stvorenosti da se o stvorenosti u užemu smislu može govoriti samo u kršćanstvu. Odnosno, za razliku od židovstva

je nenužnih stvarnosti. Na čelu svih nenužnih bogo­va nalazi se uvijek je­dan nužni Bog ili

ne dovršenost i slobo­du, jer sve te stvarnosti proizlaze iz samih b ogova. No, u mitskim reli gijama još uvijek nije posredovana nenužnost bićā (»bogova«) s vrhov­

bitka. Time je grčka filozofi­ja prevladala azijski dua­

lizam, azijsku težnju za stapanjem svijeta

zam, dualistička mi sao. Platonistički i novo pla­

tonistički sustav odbacu­je dualizam, jer bi to, kako

smo već istaknuli, ugrozilo ide­ju samoga Boga. Ta je misao dual­

4

NAŠAtemaU

TJEL

OVL

JEN

JEno

vo st

vara

nje

novo

stva

ranj

e

i islama, jedino u kršćanstvu stvorenost, kao ovi­snost, nedovršenost i sloboda, jest u potpuno sti pozitivna. Razlog tomu jest trini tarna teologija stvorenosti. Izdvojit ćemo neke temeljne misli kršćanske trinitarne teologije stvorenosti.

Kršćanska vjera ističe da u samomu Bogu postoji Logos. To znači da u Bogu postoji dru­gotno, različito, a time i princip stvorenoga kao nenužnoga, drugotnoga, različitoga: »Ta u nje­mu je sve stvoreno…« (Kol 1,16). Kršćanski Lo­gos, kao princip stvorenosti, nije stvorenje, a to znači da nije obična stuba prema čisto božanskoj stvarnosti: On je rođen od Oca, pripada samoj božanskoj naravi (»istobitan«). Iz toga slijedi da stvorenost nije obična stuba, koju treba prijeći te je ostaviti iza sebe, kao što je to slučaj u mi­stici azijskih religija. U kršćanstvu je stvorenost, sve stvoreno (materija, tijelo, prostor, vrijeme), krajnje pozitivno, jer je princip njezine opstoj­nosti u samomu Bogu. Stoga za kršćane stvo­renost nije prokletstvo, već Božji blagoslov, sli-ka samoga Boga. Živjeti stvorenost znači živjeti božanski. Naprotiv, kriza kršćanske vjere, kriza kršćanskoga Logosa teži prema ukidanju stvore­nosti. To možemo primijetiti i u židovskomu i u islamskomu monoteizmu. Premda židovstvo i is­lam naglašavaju stvorenost, ona ostaje kod jedne i druge religije krajnje problematična. Ako je Bog jedan, odakle drugotnost stvorenja? Budući da u Bogu nema principa drugotnosti, stvorenost os­taje nepojašnjena. Odatle su razumljive židovske i islamske težnje za napuštanjem stvorenosti: ili stapanje s Bogom (kabala u židovstvu, sufizam u islamu), ili kruta ustrajnost u stvorenosti (atei­zam, marksizam, islamski rigorizam).

Rekli smo da stvorenost izražava nenužnost. Ako je princip stvorenosti u samomu Bogu, ta­da je također i nenužnost u Bogu. Novi zavjet pojašnjava nenužnost u Bogu pojmom ljubavi: Bog je ljubav (1Iv 4,8). To znači da u Bogu posto­ji samo jedno nenužno, a to je ljubav, koja je čin slobode: iz ljubavi Otac rađa Sina (Logosa), iz lju­bavi Sin zahvalno odgovara Ocu te Otac i Sin za­jedno izdišu Duha Svetoga. Rekli smo da slobo­da pretpostavlja nenužnost, a nenužnost ovisnost i nedovršenost. Tako se pokazuje da sloboda i

ovisnost­nedovršenost nisu u suprotnosti. Slobo­da uključuje ovisnost­nedovršenost o onomu oda­kle proizlazi: nenužnost ljubavi. Tako je Logos slobodan, ukoliko je proizišao iz nenužne ljubavi Očeve. On je ovisan o nenužnosti ljubavi, budući da ga Očeva ljubav rađa i čini slobodnim. Logos je nedovršen. Ukoliko ljubav ne pozna granice, ona je trajno u komparativu. Za teologiju stvoreno sti to znači sljedeće: stvorenost nije izričaj slijepe nužnosti (azijska mistika) ili nužnosti­neslobode dobrote (grčka filozofija), već nenužne Božje lju-bavi: stvorenje ne postoji iz potrebe, već zato što je Bog ljubav Oca, Sina i Duha Svetoga. Življena stvorenost tako je življenje slobode kao ovisnosti i nedovršenosti iz Božje slobode. Kriza kršćanske vjere jest kriza slobode, a time i ljubavi. Oda­kle proizlazi čovjekova sloboda kao sposobnost nenužnoga započinjanja? Početak ljudske slobo­de može biti samo sloboda, Božja sloboda. Ako početak nije Božja sloboda, tada preostaje jedino nekakva slijepa nužnost ili devijacija atoma (De­mokrit, Epikur), što znači da čovjek uopće nije

Stvorenje u ogledalu Stvoritelja.

5

1313živo vrelo13živo vrelo132006U

TJELOVLJEN

JEnovo stvaranjenovo stvaranje

slobodan, nego si stvara iluziju slobode. Vlada li stvorenjem nužnost (sudbina), ljubav uopće nije moguća: čovjek sebe u cijelosti tumači kao poslje­dicu nužnosti evolucije i nužnosti materije.

S kršćanskoga gledišta stvorenje nije besmi­sleno, nerazumno i besciljno. U njemu je upisan Logos: božanska Riječ i smisao. »Sve je po njemu i za njega stvoreno.« Nadalje, stvorenje je perso­nalizirano, jer je stvoreno u i po božanskoj osobi Logosa. Iz toga slijedi da se, gledajući kršćanski, stvorenost živi ispravno, ako ju se produhovlju-je, racionalizira i personalizira u Logosu. Kriza kršćanske vjere uzrokuje krizu duhovnoga­perso­nalnoga pristupa stvorenju: mržnja prema tijelu (moderni libertinizam: tijelo puka stvar bez du­ha) i prirodi (uništavanje prirode).

pe) kako bi ono postalo jedno s njim (eros). Tu se očituje da je kršćanski Bog ljubavi istovreme­no apsolutno bogat i apsolutno siromašan: sve što Otac ima, daruje Sinu, Sin Ocu. To bogatstvo i siromaštvo Oca i Sina postaje plodno u Duhu Sve­tomu. Simbol te božanske stvarnosti ljubavi jest bitak (G. Siewerth): bitak je istodobno punina, jer ga bića ne iscrplju, i siromaštvo, jer postaje stvar­nim jedino u bićima. Bitak je tako dar, »prvi Božji dar« (Dionizije Areopagit). Ljubeći Boga, kršćani su čuvari bitka kao simbola Boga (H. U. v. Baltha­sar).

Kruna svega stvorenja jest čovjek. Prema Ro­manu Guardiniju, Bog stvara sva stvorenja kao neposredni izričaj svoje volje. Stvara ih svojom zapovijeđu. Jedino čovjeka stvara zovom: zov znači da Bog čovjeka »poziva da bude ti, točnije da je Bog odredio samoga sebe da postane ti pre­ma čovjeku«. Kršćanski živjeti stvorenost znači otvoriti se Božjemu zovu i zazivati Boga u i po svemu stvorenju (Dn 3,57­88).

Za Hansa Ursa von Balthasara stvorenje može obdarivati Boga u njegovoj biti. Bog dopušta stvorenjima da sudjeluju u ljubavi trojedinoga Boga. Suobličujući se s Logosom, sve se stvorenje rađa zajedno sa Sinom od Oca, prima zajedno sa Si nom sve od Oca te zajedno sa Sinom obda­ruje Oca. Zajedno s Ocem i sa Sinom sve stvore­nje postaje plodno u Duhu Svetomu. Kršćanski živjeti stvorenost znači obdarivati Boga, u traj-nomu komparativu darivanja i obdarenosti.

Prema Dioniziju Areopagitu, Bog se trostruko kreće: kružno, spiralno i ravno: kružno, jer je sa­modostatan; spiralno, jer ulazi u svijet i ponovno se vraća k sebi; ravno, jer nepokolebljivo i upor­no djeluje u svijetu. Na koncu ovih promišljanja važno je imati na umu te tri božanske kretnje. O stvorenju smo ovdje kršćanski promišljali sa­mo na temelju Božjega spiralnoga i pravocrtnoga kreta nja u svijetu: Božje objave u Isusu Kristu. To znači da se stvorenost može ispravno živjeti ako se zajedno s Bogom krećemo kružno (počivajući u sebi), spiralno (otvarajući se Bogu i učeći od nje­ga) i pravocrtno (nepokolebljivi navještaj Boga u svijetu). Liturgija je događaj susreta božanskih i ljudskih kretanja, mjesto življene stvorenosti.

Stvorenja postoje iz nenužne ljubavi Božje. Ne, dakle, iz potrebe postojanja nego iz

razloga što je Bog ljubav Oca, Sinai Duha Svetoga.

Ako je Bog jedan, može li se još govoriti da Bog stvara iz ljubavi? Ne stvara li on tada iz potre­be, iz potrebe da ne bude sam, da postane je­dno? Grčka filozofska teologija dosljedna je kad u govoru o Bogu izbjegava pojam ljubavi (a time i stvaranja). Bog je jedan­jedno i ako bi ljubio, izla­zio bi iz sebe prema drugomu, a to bi značilo da je potrebit, da još nije dovoljno jedno u sebi. Stoga Bog ne može izlaziti iz sebe, može biti samo ljub­ljen (eromenon – Aristotel), jer stvorenja mora­ju izlaziti iz sebe prema njemu. Razumljivo je da zbog te problematike u strogo monoteističkim re­ligijama, kao što su islam i židovstvo, pojam lju­bavi također nije središnji pojam. Iz svega toga može se zaključiti da aporije pojma stvorenosti mogu biti pojašnjene jedino vjerom u trojedino­ga Boga. Bog je ljubav, u njemu postoje izlasci lju-bavi Sina i Duha Svetoga. U božanskim »izlasci­ma« božanske osobe ljube jedna drugu poradi nje same (agape) te tako realiziraju jedinstvo ljubavi (eros). Tako Bog može slobodno izlaziti u stvore­nje, jer već u njemu postoje savršeni izlasci ljuba­vi: Bog ljubi stvorenje poradi njega samoga (aga-

6

NAŠAtemaU

TJEL

OVL

JEN

JEno

vo st

vara

nje

novo

stva

ranj

e

Svi mi, »koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Go spodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u sla­

vu.« (2Kor 3,18) Baš nam pojam ‘slava’ može pomoći da razumijemo što znači ‘slika Božja’. Čovjek je stvoren »malo manjim od Boga«, okrunjen slavom i ljepotom (usp. Ps 8,6). Slava označuje očitovanje nutarnje moći. Dakle, čovjek je sudionik božanske zbilje baš po svojoj ‘težini’ (doslovno prevedena hebrejska riječ za ‘slavu’ – kabod – znači ‘težina’), po svojoj vrijednosti, što ga čini izražajem moći i slave Božje. Ta nam činjenica može biti jasnijom, ako si posvijestimo da u cijelome antičkom svijetu, osobito u onom grčkom, slika nije predstavljanje nekoga objek­ta/predmeta, već je vidljivo očitovanje same biti stvari (P. Mariotti).

ObnavljajućiStvoriteljevuslikuTo vrijedi napose za čovjeka. Biblija rado prihvaća ono što je u grčkim domišljanjima i rasprava­ma moglo poslužiti za izražavanje ideje o čovjeku kao slici Božjoj, a da se ništa ne oduzme od Božje transcendencije i od zabrane pravljenja njegove slike. Pod helenističkim se utjecajem slika Božja vidi u duhovnosti čovjeka, pri čemu tjelesnost nije isključena, štoviše uključena je u slici kao osjetil­no očitovanje i u grijehom izgubljenoj besmrtno­sti (usp. Mudr 2,23).

U Novome zavjetu takvo značenje riječi­slike potvrđeno je u 1Kor 11,7, gdje se kaže da je muškarac slika i odsjaj/odraz Božji, dok je žena odsjaj muškarca, jer nije muškarac uzet od žene, već žena od muškarca. To se nipošto ne smije ra­zumjeti kao negiranje duhovne dimenzije žene, već priziva sliku kao proizlaženje i osjetilni odsjaj. Potvrđeno je to u 1Kor 15,49, gdje proizlaženje, stvaranje od zemlje doziva sliku Adama, dok proizlaženje nebesko doziva sliku eshatološkoga

Krista. Prema Pavlu, čovjek se treba suobličiti Kristu (usp. Rim 8,29) koji je slika Božja na di­namičan način, anticipirajući eshatološku zbilju, te obnavljajući u novome stvorenju Stvoriteljevu sliku (usp. Kol 3, 10). Kršćanin zapravo otkrive­na lica kao u ogledalu odražava slavu Gospodnju, a Gospodin, koji je duh, trajno ga preobražava na svoju sliku. To je smisao izričaja iz 2Kor 3,18.

Čovjek kao slika – »iz slave u slavu«Teološka istina i njene posljedice za liturgiju

Ivan Šaško

Kršćanski govor o čovjeku kao slici Božjoj potvrđuje se i razjašnjuje u izvršenju poziva

da »otkrivenim licem odrazujemo Slavu Gospodnju«. Čovjek je slika Božja ukoliko

vidljivo očituje Boga i njegovu slavu.

Istodobnostskrivenogaiotkrivenoga–posljedicezaumjetnostParalelno s ovom teološkom usmjerenošću ide i rasprava o božanskome veličanstvu koje nam da­je snagu. Knjiga Izlaska (34,29­35) opisuje svje­tlost koja izbija iz Mojsijeva lica dok silazi s brda nakon što je susreo Boga. Bog čijega lica nijedan čovjek nije mogao vidjeti i ostati na životu (usp. Izl 33, 20) prenosi na svoga slugu Mojsija sjaj božanske ljepote koji je tako snažan da Mojsije mora preko svoga lica nositi koprenu. Božja je lje­pota istodobno otkrivena i skrivena, predstavlja i sjenu i svjetlost Božju. Mojsiju je bilo uskraćeno izravno iskustvo Božje slave, jer je on bio taj ko­ji je isijavao slavu i kojemu je bilo dopušteno prići samo straga. Ta je istina osobito zanimljiva za umjetnost. Umjetnik koga ‘blještavilo’ obasja sa­mo na tren, nemoćan je da bi ga izrazio, poput nepristupačne i nedodirljive milosti.

U takvoj žudnji prema milosti koja predstavlja obećanje svijetu otkriva se veza između umjetno sti

7

1313živo vrelo13živo vrelo132006U

TJELOVLJEN

JEnovo stvaranjenovo stvaranje

i liturgije (A. Rouet). Stvoreni na sliku Božju, lju­di se okreću Bogu. Ljudska osoba nije toga uvijek svjesna, čak ne osjeća ni snagu privlačnosti. Ipak, liturgija se suzdržava od žive svijesti o toj tajni ko­ja ljudskom srcu omogućuje razotkrivanje stva­ri koje ponekad niti samo ne bi shvatilo. Ovako o toj temi progovara Merovinška sinoda iz 529. go­dine: »Ako ljudi posjeduju imalo istine i pravde, ona dolazi iz izvora za kojim žudimo u ovoj pusti­nji: osvježeni njegovim kapima, nećemo posusta­ti na svome putu.« Žedni traže vodu čak i kada nema izvora u blizini. Govor liturgije o Božjoj di­voti pruža nam svježu vodu. »Boga nitko nika­da ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.« (Iv 1,18). Ljepota se može vidjeti u punoj iskrenosti samoočitovanja, samo­objave. Svojom smrću Krist utire put prema Bo­gu. Ljepota i ‘slava’ idu zajedno, prenoseći ljud­skost u beskrajnu tajnu Boga koji, žrtvujući sebe, preoblikuje one koji prihvate Boga.

Objavljivanjetajne–posljedicezaliturgijuPosebnu ulogu liturgije predstavlja prenošenje te slave. Liturgija ne čini ništa po svojoj volji; ona samo služi objavljivanju Otajstva. Obje su ove

riječi važne: ‘objavljivanje’, jer liturgija ne sla­vi nepristupačnoga Boga (iako ostaje neizreci­vim), niti neko nepoznato biće koji vlada priro­dom, već Onoga koji svoje božanstvo vječnim i jedinstvenim činom. Jednako je važna riječ ‘otajstvo’, s obzirom da je božanstvo – koje pri­mamo – beskonačno i neponovljivo te ga uvijek iznova moramo dočekati, uvijek iznova otkriva­ti kao dar. Liturgija je istodobno najvelikodušniji čin, jer proizlazi iz čiste milosti, ali i najotvoreniji, jer se radi o susretu s božanskim. Liturgija je čin čistoće, kao što kaže jedno od blaženstava: »Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!« (Mt 5,8).

Sve to ima velike posljedice za liturgijsku umjetnost jer ako umjetnosti, uz ostale učinke, izražavaju transcendenciju ljudskosti i privlačnost prema vječnosti, liturgija pruža ljudskosti mogu­ćnost ozdravljenje od njezinih nepravilnosti i daje joj sliku veličanstvene ljepote. Umjetnici koji ni­su vjernici možda shvaćaju svrhu liturgije, ali nji­hova djela mogu postati liturgijskim tek kada nji­hov simbolizam zađe u liturgijsko djelovanje koje Božju nazočnost posadašnjuje svijetu. Raspeti koji obuhvaća svijet svojim raširenim rukama predstavlja umjetnostima liturgiju kao što Bog predstavlja Evu Adamu. Samo Bog može ujedini­ti suprotnosti, pisao je Nikola Kuzanski, a to uje­dinjavanje i sjedinjenje pretpostavlja i pomirenje, pretpostavlja sklad.

Homo iconicus et symbolicus–posljedicezaantropologijuAntropološka varijanta kršćanske kulture u je­dno spaja odrednicu religioznoga i obilježje sim-boličkoga po kojemu je homo symbolicus i sam simbol. Kršćanska kultura ujedinjuje cjelinu pri­djevnosti religiosus i symbolicus u ikoničkome čo­vjeku – čovjeku na sliku Božju. U koncepciji koja je ikonička, po kojoj je kršćanstvo horizon talna kul­tura, dakle, kultura koja koegzistira s mnoštvom vertikalnih kultura, čime upra vo definira vlastiti statut i položaj, čovjek se, s kršćanskoga motrišta, smatra proizvođačem simbola, kao što je to svaki čovjek bilo koje kulture; proizvođačem slika što je analogno i smatra se slikom, ikonom (gr. eikon) na Božju sliku.

Vjernik je u traganju za otkrivanjem Božjega lica.(Nepoznati autor, Hildesheim, Njemačka, oko 1170.)

8

NAŠAtemaU

TJEL

OVL

JEN

JEno

vo st

vara

nje

novo

stva

ranj

e

Iz istih novozavjetnih polazišta provrele su različite naglašenosti u kulturama prvoga i dru goga tisućljeća. Poimanje čovjeka koji je feno menološki cjelovit nalazi se u suprotnosti s poimanjem dua­lističkoga pristupa čovjeku koji je u sebi podije­ljen. Sinteze koje su pokušavane, uklju čuju novo antropološko razmišljanje od protolo gije do esha­tologije, preko kristologije koja je uronjena u po­vijest svijeta (svijet ima svoj smisao u Božjoj riječi prije svog postojanja, a Božja je riječ u svijetu prije inkarnacijskoga postojanja), i u povijesti spasenja (s pomoću vazmenoga otajstva čovjek se kreće od Logosa-alfa do Logosa-omega).

Kao što naglašava C. Valenziano, grčki su crk­veni oci tumačili da postoji bitna vidljivost slike Božje u čovjeku, dok su latinski oci, počevši od sv. Augustina, krenuli smjerom psihološke vid­ljivosti. No, traktati od srednjega vijeka nadalje, pod imenom De anima, ponavljano zanemaru­ju ideju slike i na prvo mjesto stavljaju ratio, pri čemu čovjeka ne određuje odrednica ad imagi-nem, nego je ljudski razum (ratio, bez ad) slika

božanskoga razuma. Zapravo, u analizi kršćanske kulture korjeniti problem ikoničke antropolo gije kruži oko interakcije između onoga tko je sli­ka, čija je slika i kako je slika. Za Tomu Akvin­skoga (Summa theologiae I,93) polazište (ter-minus a quo) istinske i vlastite ikoničnosti jest ljudska intelektualnost, isključujući njegovu tje­lesnost (93,5 ad 3). Ikoničnost je određena tim isključivanjem. Terminus ad quem je jedan Bog u naravi i trojstven u osobama (93,5r), ali bez da iz Trojstva božanskih osoba bude zaključena poseb­na određenost međusobne ljudske ikoničnosti.

Grgur iz Nise ima drukčija polazišta. Čovjek kao takav je u svojoj cjelovitosti na Božju sliku. Ako Bog nije tjelesan, ljudska tjelesnost nije zbog toga odjeljiva od ljudske osobe, kao imati od biti, kao postajati od postojati. Čovjek je u svojoj kon­stitutivnosti na sliku Božju, na sliku trojedinoga Boga, odnosno božanske cjelovitosti. Razlikova­nje osoba u Bogu, što je božanski način da izrazi samoga sebe, utemeljuje odnosnost ljudskih oso­ba međusobno, a ona, premda nije ni simultana

9

1313živo vrelo13živo vrelo132006U

TJELOVLJEN

JEnovo stvaranjenovo stvaranje

ni potpuna, pripada uzajamnosti i dinamici pre­ma beskonačnomu. Antropološka ikoničnost je fenomen koji treba mjeriti mjerom analogije, bi­lo u shvaćanju blizine bilo u nepreviđanju udalje­nosti između in i trans.

Kao posljedica te složene ikoničnosti, čovjek je »na sliku i sličnost« s utjelovljenom, ali i s vazme­nom, pashalnom Riječju, što dovodi do specifične antropološke hominizacije, tj. antropološkoj se hominizacije dodaje milost pobožanstvenjenja. To je divotna razmjena ­ admirabile commerci-um liturgijske sakramentalnosti. Kršćanska kul­turalna antropologija trajno je izricala taj vidik ikoničnosti »po Sinu u Duhu Svetome«, no pro­blematika odnosa naravi prema nadnaravi nije li­nearno posvješćivana. Istok je sačuvao dinamičko poimanje naravi, no na Zapadu je briga oko ima­nentizama stvorila prema tomu veliko nepo­vjerenje. Još je uvijek izazovna riječ sv. Katari­ne Sienske: »U tvojoj naravi, vječito Božanstvo, spoznat ću svoju narav« (Molitva 24). Radi se o kontinuitetu između naravi i nadnaravi, što na­dilazi statička poimanja koja ih definiraju kao dvostruki, a ne analogni principium operationis. Ovdje se misli na analognost prema načelu ana­logije Četvrtoga lateranskog sabora. Takvim se pristupom silazak transcententnoga u imanent-no događa na način koji je sasvim nešto drugo od magijske manipulacije, tj. na način kenotičke sakramentalne darovanosti i milosti.

Ako je liturgija (kršćansko bogoštovlje i bogo­služje) sakramentalna, to je zbog toga jer je čovjek u kršćanstvu viđen kao religiozan i simbolički. Stoga je liturgija pokazatelj ‘kršćanskoga čovjeka’ i ‘kršćanski je čovjek’ pokazatelj liturgije.

Stvorenost‘nasliku’itjelesnostliturgijeDimenzija među(o)sobnosti u svome je temelju dimenzija izvanjskoga i tjelesnosti. Iz svega se to­ga rađa nova ‘duhovnost’ u čijem se središtu ne nalaze misli koje vodimo prema zrelosti u nutar­njosti svoje duše, već djela koje činim svojim tije­lom i s drugima. Obred, budući da je interakcija tijela, vjerodostojno je mjesto duhovnosti i reli­gioznosti. Jasno je da se u obredu tijelo i njego­vi čini mijenjaju, prilagođavaju, modificiraju, radi

novoga ozračja koje uključuje polarnu dinamiku. Ako ljudski čini kao cilj imaju pro izvesti nešto korisno za svakodnevicu, obred u sebi sadrži premještanje interesa. Osobe koje se okupljaju u obrednome kontekstu vrše djela bez ikakva ‘proizvoda’, izvršuju čine koji ne proizvode ništa od onoga što se u drugim ozračjima i kontekstu smatra korisnim. S toga gledišta obred je bez-ko-ristan.

Povijest spasenja: Čovjek u edenskoj bogosličnosti, u zastrtostigrijehom i u obnovljenosti novim stvaranjem.

Zadaća liturgijskoga čina nije nešto proizvesti, nego uvesti čovjeka u odnos

bezinteresnosti i otvorenosti. Kroz istinsku bez-korisnost obreda kršćanin na najjasniji

način prepoznaje i iskuša dar spasenja.

Ljudsko je tijelo zapravo čovjek koji poima svijet, ljude i Boga, te stoga taj isti čovjek uočava različitost onoga što je različito od vlastitoga ‘ja’. Tijelo je čovjek koji izlazi iz sebe, kako bi susreo prirodu, braću i sestre, nebeskoga Oca. Tako npr. liturgija kršćanske inicijacije slavi – u tijelu i u različitosti stupnjeva i vremenā – susret vjernika s transcendecijom Stvoritelja; slavi susret onih koji su posvema različiti: čovjeka i Boga. No, taj susret u različitosti još je uvijek ‘tijelo’ i ‘različitost’. To je Kristovo tijelo, a razlika postoji zbog toga, jer je Krist pravi Bog i pravi čovjek.

Intuicija koja se nalazi u dnu liturgijskoga sla­vlja jest sljedeća: sudjelovanje na Kristovu tije­lu obredima koji se neposredno odnose na tije lo vjernika, bez da se dokine razlika između Boga i čovjeka. Najočitiji je slučaj u sakramentu ini­cijacije. Krštenje uključuje dodir tijela s vodom. Uranjajući se u životni praelement – vodu, krštenik ulazi u početak (počelo) u kojemu je Riječ kod Boga i od kojega je Krist poslan, kako bi spasio svijet. Krštenik se krsti u ime onoga ko­ji nastanjuje taj početak, u ime Oca i Sina i Du­ha Svetoga. On umire u vodi, umire onomu što nije počelo života i rađa se iz vode, odnosno iz životnoga počela. Ono što se rađa jest kršćanin, odnosno ud Kristova tijela. Kao što se vidi, izme­đu obrednoga čina (‘tijelo’ uronjeno u vodu) i teološkoga sadržaja (ud Kristova ‘tijela’) postoji duboka simbolička stvarnost.

10

NAŠAtemaU

TJEL

OVL

JEN

JEno

vo st

vara

nje

novo

stva

ranj

e

Otajstvo Kristova utjelovljenja i njegova ži­vljenja u vremenu kršćanska vjera razu­mijeva i prihvaća kao djelo novoga stva-

ranja. Bog se utjelovio i uvremenio. Tijelo i vrijeme osnovne su odrednice ljudskoga posto­janja. Iz ljubavi prema čovjeku, kojeg je grijeh omeđio u propadljivost tijela i u ograničenost vremena, Stvoritelj htjede postojati ljudskim načinom postojanja. Božje utjelovljenje nije izlet božanskoga u ljudsko, vječnoga u vremensko, du­hovnoga u tjelesno, nego spasenjski preobražajni zahvat u zbilju stvorenja, u stvarnost svijeta i čovjeka. Čovjek je po tom uzvišenom otajstvu Božjega silaska iznova stvoren za ono življenje kojemu je grijehom nekoć umro. Čovjeku, koji je grijehom i neposluhom umro za vječnost, nije bi­la dovoljna obnova života. On je bio potreban no-voga stvaranja i novoga rođenja. Umrli život ne budi se liječenjem nego novim dahom života, da­hom Stvoritelja koji može neživome dati život, iz­nova ga stvoriti – iz umrlosti. Tu novu stvorenost, koja izvire iz otajstva Božjega utjelovljenja, novo­zavjetna misao izriče slikama suprotstavljanja smrti i života, tame i svjetla, ropstva i slobode, sužanjstva i sinovstva… Stoga i liturgija Crkve slavi otajstvo Kristova utjelovljenja kao događaj novoga stvaranja.

TamaprethodiživotuPisac četvrtoga evanđelja, apostol Ivan, svjedo­čanstvo o Isusu Kristu započinje prizivom na praiskon, na otajstvo Boga koji je postojao prije svakoga početka: u početku bijaše Riječ (Iv 1,1), ona bijaše prije svega. Ta ista Riječ, po kojoj je sve stvoreno, nastani se među ljudima (1,14). Stvarateljska Riječ koja nije samo odvijeka, nego odvječnosti, povezuje djelo stvaranja i djelo ot­kupljenja. Jedan od elementa koji i jedno i drugo djelo Riječi – prvo stvaranje i otkupljenje u Kristu – povezuje u isti slijed Božjih djela jest tama.

Liturgijske slike novoga stvaranjaOtajstvo utjelovljenja kao novost postojanja

Ante Crnčević

U početku, kaže pisac Knjige Postanka, dok je sve još bilo pustoš i praznina, »tama se prosti­rala nad bezdanom« (Post 1,2). Tama je znak još neočitovane Božje ljubavi, još neispružene Stvo­riteljeve ruke. »I bi svjetlost«, prvo djelo Božje stvarateljske moći. Svjetlost je prva riječ što ju je Stvoritelj izgovorio. On koji je od vječnosti, prije svakoga vremena, snagom svjetla daje početak vremenu i svijetu.

Kristovim utjelovljenjem čovjek iznova postaje slika (eikon) Božjega lica (eidos). Krist je s čovjekova lica skinuo prijevjes

koji mu je priječio da bude odsjaj Božjega lica. Tako je Bog čovjeku otkrio njegovo

iskonsko ljudsko lice.

Tama i svjetlo, u međusobnoj suprotstavlje­nosti, slike su nepostojanja i života. Liturgijska ig­ra tame i svjetlosti u najdužoj noći godine, o zim­skom suncostaju, kad se osjeća snažna vladavina tame, objavljuje moć Svjetla. Božja slava, oslika­na simbolizmom sjaja i svjetla, rasvjetljuje svijet, obasjava ljude. Pojavljuje se kao Lux mundi i Lu-men gentium. Slaveći otajstvo utjelovljenja Crkva u zbornoj molitvi mise polnoćke s vjerom prizna­je: »Bože, ti si ovu presvetu noć obasjao pravim svjetlom, Isusom Kristom…«. Kao kroz igru riječi izmjenjuju se nox (noć) i njoj nasuprot lumen, lux, illustratio, clarescere – riječi koje Rasvjetli­telja, koji silazi u tminu svijeta, odijevaju u sjaj, svjetlo, svjetlost, odsjev, odsjaj…

Riječ koja je od vječnosti u Kristovu utjelo­vljenju pojavljuje se kao claritas – kao jasnoća i glasnoća. Isti latinski pojam (claritas) ujedinju­je značenje sjaja svjetlosti i jasnoće riječi. I riječi i svjetlo mogu biti jasni, sjajni. Sjajnost svjetlosti, o kojoj svjedoče pastiri, odbljesak je jasnoće Riječi. Svjetlo je postalo rječito. Riječ je postala svjetlo.

11

1313živo vrelo13živo vrelo132006U

TJELOVLJEN

JEnovo stvaranjenovo stvaranje

Lako je iz te igre riječi liturgijske molitve raza­brati da Svjetlo koje od Boga silazi pobjeđuje tmi­nu kojom je čovjek bio obavijen i da Riječ koja se utjelovljuje pobjeđuje Božju šutnju. Riječ i Svjetlo govore o potpunoj i preobrazbenoj objavi Boga.

U istoj liturgiji noći za početak navještaja Crkva odabire govor o tami: »Narod koji je u tmi-ni hodio svjetlost vidje veliku; onima koji mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka osvanu« (Iz 9,1).

Govor o svjetlu kao Božjem daru priziva na djelo stvaranja kojemu prethodi »tama bezdana«. Otajstvo utjelovljenja doživljavamo ne samo kao bljesak božanskoga u ljudskome, nego kao istin­sku, stvarateljsku preobrazbu ljudskog. Kao što svjetlost ne može tamu ‘dotaknuti’ a da je ne preobrazi – do njezina umiranja i nestanka, tako i otajstvo utjelovljenja nije samo objaviteljski ili proročki susret Boga s čovjekom, nego stvara­teljski i preobrazbeni zahvat u bitnost čovjekova života. Simbolizam svjetla u liturgijskoj teologi­

ji utjelovljenja ne može biti protumačen kao nebesko darivanje svjetla, nego kao istinska preobrazba svjetlom. Ivan će to izreći jednostav­nom rečenicom: »Svjetlo istinsko dođe na svijet« (Iv 1,9), u čemu se očituje teološki paralelizam s prvim danom stvaranja: »Neka bude svjetlost. I bi svjetlost.« (Post 1,3) Svijet nije više obavijen tamom, ništavilom, smrću. Vraćen mu je život. Snagom svjetla čovjek iznova postaje, na nov način biva. Otajstvo Božjega u-tjelovljenja jest njegovo nastanjenje u ljudskom tijelu. Nije riječ o Božjem dodiru ljudskoga tijela. On uzima tijelo i preobražava ga božanskim životom, živeći u nje­mu. S istom dinamikom silaska govorimo i u sim­bolizmu svjetla. Svjetlo istinsko (lux vera) silazi u čovjekovu tamu, nastanjuje se u njoj, preobražava je. Čovjek je rasvijetljen iznutra.

Čovjek današnjice ne umije razumjeti biblij­ski i liturgijski govor svjetla jer niječe tamu koja je potrebna rasvjetljenja. U snažnom blještavilu, ko­jemu je zadaća stvoriti blagdanski ugođaj, Svjetlo se ne zamjećuje. U blještavilu koje nas okružuje tama može i dalje ostati snažna, duboka, nedo­taknuta Svjetlom. Obasjali smo mrak, ali nismo rasvijetlili tamu. Tama je dublja od mraka. Na­dilazi ljudsko umijeće osvjetljavanja i stvaranja blještavila. Tamu može rasvijetliti samo onaj koji jest Svjetlo, Lux vera, Svjetlo istinsko. Ono dođe na svijet. Nije stvoreno, »instalirano«, nego dođe. Ono je dar, spasenjski dar čovjeku koji nema moć rasvijetliti tamu. Svjetlo koje rasvjetljuje tamu znak je novoga stvaranja. U onima koji su otvore­ni daru Svjetla tama je rasvijetljena – pa taman i u mraku živjeli.

Umjestoriječī–RiječStarozavjetni proročki navještaji, ljudske riječi ko­je su prenosile Božju poruku, u Kristovu su utje­lovljenju dosegnule ispunjenje. Ljudske riječi ustu­pile su mjesto Riječi. Riječ je progovorila sama – jezikom govora, jezikom tijela, jezikom življenja među ljudima. Pisac Poslanice Hebrejima to otajstvo prerastanja govora riječi u govor Riječi sažimlje u rečenicu »Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu« (Heb 1,1­2).

Stvaranje i otkupljenje – djelo iste stvarateljske ruke. (S. Köder)

12

NAŠAtemaU

TJEL

OVL

JEN

JEno

vo st

vara

nje

novo

stva

ranj

e

Božji Sin, kao živa Riječ, dolazi k ljudima. Nekoć zaodjeven a u poruku nebeskih glasnika i u opo­menu proroka, Riječ sada postaje Život. Pred tom Riječju suvišne su i nedostatne riječi.

Na tragu starozavjetnoga mesijanskoga nada­nja da će se Božja riječ ispuniti uskoro, dolazeći brzim hodom i prijekim putem (usp. Mudr 18,14­15) kršćanska misao rado koristi tu sliku skorosti i blizine Riječi pa će Krista nazvati Verbum abbre-viatum Verbi aeterni, ispunjenom Riječju vječne Riječi. U izrazu Verbum abbreviatum možemo prepoznati niz značenja: žurna riječ, kratka riječ, sažeta riječ, ispunjena i dovršena riječ, sinteza sveukupnoga govora… (logos syntemnōn, usp. Rim 9,28). Duhovna se misao rado p riklanjala značenju kratke i sažete riječi. Sveti Franjo Asiški, naslanjajući se na takvu tradiciju razumijevanja otajstva utjelovljenja, u Pravilo svoje braće upisu je rečenicu: »Opominjem i upozoravam braću da u propovijedanju (…) govore kratkim govorom jer je i Gospodin na zemlji kratko govorio.« (Potvr. prav., IX,3­4). Nakon Kristova utjelovlje nja zasta­je svaka ljudska riječ, jer Riječ je postala tijelo.

Insistiranje na kratkoći govora izranja iz potre­be šutnje pred Riječju koja se ne objavljuje samo glasom nego i životom. Utjelovljena vječna Riječ traži svoju govorljivost u našim riječima, jasnoću (claritas) u našim činima i tjelesnost-životnost u našemu tijelu­životu. Primatelji Riječi postaju mjesto utjelovljenja Riječi.

Nije li ovakav liturgijski govor poziv na razmišljanje o riječima koje su zasjenile ili zapriječile put Riječi? Ako priz najemo da je u nama tama koje je potrebna ras­vjetljenja Svjetlom koje dolazi, onda je potrebno priznati da su i naše riječi potrebne rasvjetljenja Riječju. Pred objavom Riječi nisu potrebne naše riječi. Potrebna je šutnja koja će postati kolijevkom Riječi koja se utjelovljuje i rađa. Nije li možda i raspjevanost ko­ja prati naše slavljenje Božića sa­mo glasni otpor Riječi koja se želi utjeloviti u nama?

Čovjek–otkrivenoBožjeliceSlijedeći trajnu čežnju starozavjetnih vjernika za gledanjem Boga moguće je reći da je Bog utje­lovljenjem u ljudsko obličje čovjeku otkrio svo­je lice. Jedan od krajnjih ciljeva starozavjetno­ga vjerničkoga traganja i nadanja jest Božje lice. Starozavjetnik priznaje: »Moje mi srce govori: ‘Traži lice njegovo!’ Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim.« (Ps 27,8). Čežnja za Bogom jest žudnja za gledanjem njegova lica (usp. Ps 42,3). U istoj vje­ri, koja govori o skrivenosti Božjega lica i nedostu­pnosti njemu, sveti pisci svjedoče kako će »čestiti gledati njegovo lice« (Ps 11,7). Još je snažnija sli­ka da Jahve »odvraća lice svoje od zločinaca – da im spomen zatre na zemlji« (Ps 34,17).

No, na tragu novozavjetne vjere nedostatno je reći da je u Kristu Bog čovjeku otkrio svoje lice. Krist utjelovljenjem uzima ljudsko tijelo i zaje dno s njim ljudsko lice. Želi da ljudsko lice postane sli-kom Boga. Time je iznova čovjeku vraćena nje­gova nutarnja bogosličnost, stvorenost na Božju sliku. Čovjek iznova postaje slika (eikon) Božjega lica (eidos). U utjelovljenju Bog nije skinuo veo sa svoga lica, nego je s čovjekova lica skinuo masku grijeha koja mu je oduzimala sličnost s Bogom i zastirala pogled k Bogu licem u lice. Dostatno je prisjetiti se biblijskoga izvješća o grijehu pra­roditelja: nakon grijeha čovjek pred čovjekom osjeća stid (»spletu smokova lišća i naprave sebi

Krist je čovjeku s lica skinuo prijevjes –– da iznova može na svome licu otkriti Božje lice.

13

1313živo vrelo13živo vrelo132006U

TJELOVLJEN

JEnovo stvaranjenovo stvaranje

LITURGIJSKIkalendar

PROSINAC 2006. 25. P ROĐENJE GOSPODINOVO, svetkovina Polnoćka: Iz 9,1-3.5-6; Ps 96; Tit 2,11-14; Lk 2,1-14 Zornica: Iz 62,11-12; Ps 97; Tit 3,4-7; Lk 2,15-20 Danja: Iz 52,7-10; Ps 98,1-6; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18 26. U SV. STJEPAN, PRVOMUČENIK, blagdan Dj 6,8-10; 7,54-60; Ps 31; Mt 10,17-22 27. S SV. IVAN, apostol i evanđelist, blagdan 1Iv 1,1-4; Ps 97,1-2.5-6.11-12; Iv 20,1-8 28. Č NEVINA DJEČICA, mučenici, blagdan 1Iv 1,5–2,2; Ps 124,2-5.7b-8; Mt 2,13-18 29. P Peti dan božićne osmine 1Iv 2,3-11; Ps 96,1-3.5b-6; Lk 2,22-35 30. S Šesti dan Božićne osmine 1Iv 2,12-17; Ps 96, 7-10; Lk 2,36-40 31. N SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA, blagdan

SIJEČANJ 2007.

1. P SVETA MARIJA BOGORODICA, svetkovina 2. U Sv. Bazilije Vel. i Grgur Nazijanski, spomendan 1Iv 2,22-28; Ps 98,1-4; Iv 1,19-28 3. S Svagdan; ili: Presveto Ime Isusovo Iv 2,29–3,6; Ps 98,1-6; Iv 1,29-34 4. Č Svagdan; 1Iv 3,7-10; Ps 98,1.7-9; Iv 1,35-42 5. P Svagdan; 1Iv 3,11-21; Ps 100,1b-5; Iv 1,43-51 6. S BOGOJAVLJENJE, svetkovina 7. N KRŠTENJE GOSPODINOVO, blagdan 8. P Svagdan; 1Heb 1,1-6; Ps 97, 1-2b.6.7c.9; Mk 1,14-20 9. U Svagdan; Heb 2,5-12; Ps 8,2a.5-9; Mk 1,21-28 10. S Svagdan; Heb 2,14-18; Ps 105,1-9; Mk 1,29-39 11. Č Svagdan; Heb 3,7-14; Ps 95,6-11; Mk 1,40-45 12. P Svagdan; Heb 4,1-5.11; Ps 78,3.4bc.6c-8; Mk 2,1-12 13. S Svagdan; Heb 4,12-16; Ps 19,8-10.15; Mk 2,13-17 14. N DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 15. P Svagdan; Heb 5,1-10; Ps 110,1-4; Mk 2,18-22 16. U Svagdan; Heb 6,10-20; Ps 111,1-5.9.10c; Mk 2,23-28 17. S Sv. Antun Opat, spomendan Heb 7,1-3.15-17; Ps 110, 1-4; Mk 3,1-6 18. Č Svagdan; Heb 7,25–8,6; Ps 40,7-10.17; Mk 3,7-12 19. P Svagdan; Heb 8,6-13; Ps 85,8.10-14; Mk 3,13-19 20. S Svagdan; ili: Sv. Fabijan, Sv. Sebastijan Heb 9,2-3.11-14; Ps 47,2-3.6-9; Mk 3,20-21

pregače«, Post 3,7), a pred Bogom strah (»pobo­jah se pa se sakrih«, 3,10). Čovjek se skriva pred Božjim licem, zaklanja pogled, skriva se… Izgu­bio je sličnost s Bogom, sposobnost gledanja Bo­ga licem u lice. I kasnije, noseći u sebi tu ranjenost grijehom, starozavjetnik će u susretu s Bogom ko­ji se objavljuje i govori zastirati lice ili na njega stavljati prijevjes.

Čežnja za licem Božjim zapravo je čežnja za izgubljenim licem, za vlastitim licem koje je od­sjev Božjega lica. Apostoli ne bijahu svjesni te ob-darenosti novim licem koja im je dana u Isusu. Toga će postati svjesni tek nakon uskrsnuća. Dok bijahu s njim usrdno su ga molili riječima aposto­la Filipa: »Pokaži nam Oca i dosta nam je.« Isus im odgovara: »Tko je vidio mene, vidio je i Oca.« (Iv 14,9).

Takav teološki pogled na otajstvo utjelovlje­nja vraća nas na početak, na iskonsko zajedništvo – u sličnosti – Boga i čovjeka. U Kristu smo na-novo rođeni na Božju sliku. Sjaj Svjetla i jasnoća Riječi, kroz koje se pokazuje novo stvaranje, ne dotiče samo čovjekovo znanje, njegov nutar nji život ili pogled vjere. Sjaj Svjetla koje silazi na zemlju prožima čovjeka u cijelosti. Ne govorimo samo u novom svjetlu razuma ili rasvijetljeno­sti srca, kao daru Utjelovljenoga. Utjelovljeni čo­vjeku vraća splendor formae, sjaj cjelovitosti čo­vjeka (integritas), sjaj nepodijeljenost između tijela i duše. Tako je čovjek, iako određen svijetom i vremenom, ponovno zaodjeven u sličnost s Bo­gom, »u Božje lice«.

Čovjek je iznova obdaren iskonskom ljepotom (pulchritudo) u kojoj je nekoć bio stvoren. Sve­ti Toma Akvinski istaknut će da se iskonska lje­pota iznova druje i nalazi u utjelovljenome Sinu: Pulchri tudo habet similitudinem cum propriis Filii (Summa theologica I,39). U su­tjelovljeno­sti njemu pronalazimo iskonsku ljepotu sličnosti s Bogom.

Kristov vjernik, stoga, nastoji sjati Božjim li­cem, otkrivati Božje lice na svome licu – sve do dana kad ćemo opet, u potpunosti, biti zajedno s njim »licem u lice« (1Kor 13,12). Kršćanin je, sna­gom utjelovljenja, »odsjaj slave Očeve i otisak njegova bića« (Heb 1,4).

14

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIz 52,7-10

Čitanje Knjige proroka IzaijeKako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji navješćuje mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje govoreći Sionu: »Bog tvoj kraljuje!« Čuj, glas ti podižu stražari, zajedno se raduju, jer na svoje oči gledaju gdje se na Sion vraća Gospodin. Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer Gospodin je utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem. Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi kra-jevi zemlje vide spasenje Boga našega. Riječ je Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 98,1-6

Otpjev: Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega!Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,jer učini djela čudesna. Pobjedu mu pribavi desnica njegova i sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijetavidješe spasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Zapjevajte Gospodinu uz citru,uz citru i zvuke glazbala,uz trublje i zvuke rogova: kličite Gospodinu kralju!

Drugo čitanjeHeb 1,1-6

Bog nam progovori u Sinu.

Početak Poslanice HebrejimaViše puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima u prorocima; konačno,u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega

Ulazna pjesmaIz 9,6

Dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast.Ime mu je: Anđeo velikoga savjeta.

Zborna molitva

Bože, divno si sazdao čovječje dostojanstvo,a još divnije ga obnovio:udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga Sina,koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav.Koji s tobom.

Darovna molitva

Nek ti, Gospodine, ugodi spomenžrtvadanašnje svetkovine:ti nam u njoj daješ potpuno oproštenje,a mi tebi iskazujemo savršeno bogoslužje,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 98,3

Svi krajevi svijeta vidješespasenje Boga našega.

Popričesna molitva

Dobri Bože,Spasiteljev rođendan početak je našeg božanskog preporođenja.Molimo da nas privede i vječnom životu u nebu, po Kristu, Gospodinu našemu.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 384 Dijete nam se rodilo 403 Veselje ti navješćujemPripjevni ps.: 387 Svi krajevi svijeta Prinosna: 810 Danas se čuje (1,3)Pričesna: 829 Djetešce nam se rodiloZavršetak: 420 Narodi nam se (1,10)

RO\

ENJEG

ospo

dino

voG

ospo

dino

vo

Rođenje Gospodinovo 25. prosinca 2006.

15

13živo vrelo13živo vrelo132006

Molitva vjernikaNebeskom Ocu koji nam je u svome Sinu darovao snagu novoga rođenja, uputimo svoje ponizne prošnje zajedno moleći:

Obdari nas, Gospodine, svojim životom.1. Za Crkvu u svijetu:

vodi je trajno svojim Duhomda bude živi glas tvoje Riječi, molimo te.

2. Sve koji te danas traže u jaslicamaobasjaj svojim svjetlom da tvoj život osjete u sebi i budu dostojan dom tvome Sinu,molimo te.

3. Nek tvoja utjelovljena Riječ pronađe mjesto u našim obiteljima te ojačaniu međusobnoj ljubavi iskusimo radost spasenja, molimo te.

4. Za nas ovdje okupljene: rasvijetli svojim Svjetlom tamu što je u nama da budemo lučonoše tvoga svjetla, molimo te.

5. Za našu pokojnu braću i sestre:dovrši u njima djelo otkupljenjai nagradi ih radošću svetih, molimo te.

Svemogući Bože,po rođenju tvoga Sina u ljudskome tijelui mi smo rođeni za novi život. Pomozi nam živjeti tim darovanim životom i tako graditi novi svijet, po Kristu, Gospodinu našemu.

postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko moćniji od anđelā koliko je uzvišenije nego oni baštinio Ime. Ta kome od anđela ikad reče: »Ti si sin moj, danas te rodih«;ili pak: »Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin«. A opet, kad uvodi Prvorođencau svijet, govori: »Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji.«Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja

Dan nam presveti osvanu:Dođite, narodi, poklonite se Gospodinu,jer danas siđe na zemlju svjetlost velika.

EvanđeljeIv 1,1-5.9-14

Riječ tijelom postade i nastani se među nama.

Početak svetog Evanđelja po IvanuU početku bijaše Riječ, i Riječ bijašeu Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijašeu početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život, i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli,i tama ga ne obuze.Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu,i svijet po njemu posta, i svijet gane upozna. K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo Ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne,ni od volje muževlje, nego – od Boga.I riječ tijelom postade i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca –pun milosti i istine.Riječ je Gospodnja.

RO\

ENJEG

ospodinovoG

ospodinovo131313

»Svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet.«(Averbodov evanđelistar, 12. st.)

16

OTAJSTVO i zbiljaRO

\EN

JEG

ospo

dino

voG

ospo

dino

vo

Logos. Riječ. Svjetlo. Imena za Isusa. Ime­na koja ga opisuju pri njegovu dolasku na svijet. Svijet koji je postao po njemu, u

trenutku kada on ulazi u svijet, ne upoznaje ga. Spo znaja se kod Ivana, kao i u Prvom savezu, ne odno si samo na razumsku spoznaju Riječi. Riječ, i kada je spoznata, izmiče ljudskoj mogućnosti shvaćanja. Nadilazi je. Spoznati znači ući u životni odnos sa spoznatim. Kad Adam upozna svoju ženu, rađa se novi život. Spoznaja nije unošenje spoznatoga u neutralnost pojmova, nego ulazak u odnos. Spoznaja je odnos s drugim i drukčijim iz kojega se rađa život. Novi život. Spoznati znači ući u odnos i rađati. Biblijska spoznaja nije poput Sokratove u iznošenju na svjetlo onoga što već postoji. Spoznaja je stvaranje novoga.

Dolazak u svijet Riječi koja je bila od početka, Riječi koja je bila i jest Bog, Riječi po kojoj je svijet stvoren, pokazuje svijet onakvim kakav svijet jest.

Isusovo je utjelovljenje objava Boga svijetu i isto­vremeno objava svijeta svijetu. Svijet odbacuje Riječ. I dok Riječ smatra svijet svojim, svijet od­bacivanjem Riječi pokazuje kako Riječ ne sma­tra svojom. Svijet ne prima Riječ. Nije indiferen­tan prema Riječi. Odbacuje ju. Svijet ne dopušta Riječi da ga mijenja.

Ipak, ne odbacuje cijeli svijet Riječ. U svijetu postoje i oni koji je primaju. Oni se od svijeta ko­ji ne prima Riječ razlikuju po tom što ih primlje­na Riječ ne ostavlja istima. Oni primaju Riječ. Ni oni nisu indiferentni prema Riječi. Njih Riječ mijenja. Daje im moć da postanu djeca Božja. U sveopćem odbacivanju Riječi, u općem zatvara­nju svijeta pred njom i njezinom svjetlosti, ostaje veoma neobično da neki ipak prihvaćaju Riječ.

Postati Božjim djetetom toliko je neobično da se to može nazvati novim rođenjem. Novo rođenje je rođenje od Boga. Ponovo se rađaju samo oni koji primaju Riječ. Novo rođenje je drukčije od staroga. Staro je rođenje bilo po krvi, tjelesnoj i muževljevoj volji. Novo se događa po volji Božjoj.

RođenjepotijeluMoguće je roditi se po krvi. Svako se rođenje u svijetu događa po krvi. Rođenje, međutim, nije i ne mora biti samo po krvi. Zakon krvi neovi­san je o ljudskoj volji. Čovjek živi po zakonu krvi, ali zakon po kojemu čovjek živi ne ovisi o njego­voj volji. On postoji prije pojedinačnoga rođenja. Zakon krvi temeljni je zakon života. To je nesvje­sni, ali sveprisutni zakon života. U tehničkoj civi­lizaciji nije teško razumjeti da je moguće rođenje samo po zakonu krvi. Tehnika je u stanju odvoji­ti zakon krvi od požude i volje roditelja. Nije teško zamisliti djecu rođenu samo ljudskom voljom ovladavanja zakonom krvi.

Moguće je da rođenje bude i rođenje po volji tjelesnoj, po zakonu tjelesne požude. Tako se na zakon krvi oslanja i zakon tjelesne volje. Požuda ne mora voditi računa o zakonu krvi, ali rođenje iz tjelesne volje uvijek se oslanja na zakon krvi. Rođenje po zakonu požude ne vodi računa ni o zakonu krvi niti o svjesnoj volji za novim životom. Požuda želi samo svoje zadovoljenje. Postoje dje­ca rođena po zakonu požude.

Moćnovogarođenja

Roditi se odozgor, od Boga, snagom primanja Riječi.

17

131313živo vrelo13živo vrelo132006RO

\EN

JEGospodinovo

Gospodinovo

Moguće je i rođenje po volji muževljevoj. Ono se oslanja na zakon krvi i na tjelesnu požudu, ali je uzdignuto iznad njih po svjesnoj volji sudjelo­vanja u nastanku života. Iza rođenja po volji rodi­telja stoji volja za novim životom.

Premda zakoni krvi, tijela i roditeljstva do­laze od Boga, rođenje po njima još nije rođenje od Boga. Rođenje od Boga je drukčije rođenje. Ono traži da se prihvati utjelovljenu Riječ. Samo oni koji prihvate Riječ dobivaju moć da postanu dje­ca Božja, da se rode od Boga.

RođenjeodBogaU prva tri rođenja o rođenju ne odlučuje onaj tko se rađa, nego krv, požuda i volja roditelja. U ro-đenju od Boga odlučuje onaj koji prihvaća Riječ. Prihvaćanje Riječi je odluka za rođenje od Boga.

Prvo se rođenje događa bez našeg sudjelova­nja. Događa nam se. Drugo se rođenje ne događa bez nas, nego od nas traži da prihvatimo Riječ. Tko primi riječ prima moć da postane dijete Božje. Moć da se postane Božjim djetetom nije urođena čovjeku. Čovjeku je urođen zakon krvi, požude i volje. No, moć da postane dijete Božje ne pripada mu. Ona mu je darovana. Daruje mu je Riječ. Do moći po kojoj postaje djetetom Božjim čovjek ne dolazi ni svojim naporom ni svojom spoznajom, nego jedino prihvaćanjem Riječi koja mu daru­je tu moć. On nema moći nad tom moći. On ima sposobnost prihvaćanja.

Čovjeku prihvaćanjem Riječi nije upućen po­ziv da postane i bude ono što jest, nego mu se daje da postane ono što nije i što ne može biti po svom naravnom rođenju. Nijedno rođenje ne osposo­bljava čovjeka da postane djetetom Božjim. To mu daruje Riječ.

Riječ čovjeku daruje moć da postane djetetom Božjim nakon što on vjerom prihvati Riječ. Bog dolazi, ali ja ga mogu prihvatiti ili odbaciti. Pri­hvatiti Riječ znači otvoriti se Riječi i dobiti od nje moć novoga rođenja. Nakon rođenja od tijela, moguće je novo rođenje od Boga. Postati djetetom Božjim je dar kojega Bog daruje po krštenju. Ivan tako već na samom početku pokazuje važnost vje­re kojom se uspostavlja odnos s Bogom koji dola­zi u tijelu na svijet.

Zajedništvo rođenjaU tvome rođenju, Gospodine,slavimo rođenje svojejer svojim si rođenjemnas na novi život rodio.Ti s lica našeg prijevjes skinui lice Očevo na licu našem otkrida opet budemo vjerna slika Očeva.I Riječ koja tijelom postadenek dovijeka bude u namada s Njom i od nje živjet možemoživotom novim, darovanim.Daj nam mrijeti, svaki dan,životu starom što još tinja u namate jednom, oživljeni, budemo dostojni stupit’ pred lice tvojek’o vjerna slika Očevai odsjaj bića njegova. Amen.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

Prihvatiti Riječ znači vjerovati. Vjera je prihva­ćanje Riječi. Vjerovati Riječ znači vjerovati u nje­govo ime. Prihvaćanje je svjesno i voljno. Po tom se djeca Božja razlikuju od svijeta. Oni se nakon rođenja tijelom rađaju iz vode i Duha. Nadnarav­no rođenje ostaje tajnom. Skriveno kao što nam je skriveno i rođenje tijelom.

Što je to uopće rođenje? Rođenje je početak novoga, posve novoga života. No, ono se događa bez onoga tko se rađa. Dijete samo ne može ništa. Posve je upućeno na druge. Novo rođenje je no­vi početak u kojem sudjeluje onaj tko se rađa. Ni ono se ne događa snagama onoga tko se rađa. I ono ovisi potpuno o moći koja nije njegova. No, događa se samo njegovom vjerom u ime onoga koji dolazi.

Samo prihvaćanje Riječi vjerom otvara put upoznavanja Riječi. Bog koji dolazi pozna svijet jer ga je već prihvatio i jer ga smatra svojim. Svijet koji ne prihvaća njegov dolazak ne pozna onog koga ne prihvaća. Pozna ga samo vjera.

Ante Vučković

18

OTAJSTVO i zbilja

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 422 Nebo i zemlja Pripjevni ps.: Blaženi koji prebivaju (gl. prilog ŽV 1/2006.) ili: 388 Blago svimaPrinosna: 402 Radujte se narodi (3,4)Pričesna: 828 Čestit svijetu Završetak: 807 Spavaj, Sinko

Prvo čitanje1Sam 1,20-22.24-28

Čitanje Prve knjige o SamueluNakon onih dana: Ana zatrudnje i, kad bî vrijeme, rodi sina koga nazva imenom Samuel, »jer sam ga«, reče, »izmolila od Gospodina«. Poslije godine dana uziđe njezin muž Elkana sa svim domom svojim da prinese Gospodinu godišnju žrtvu i da izvrši zavjet. Ali Ana ne pođe s njim jer reče svome mužu: »Neću poći dok se dijete ne odbije od prsiju, a onda ću ga odvesti da se pokaže pred Gospodinom i da ostane ondje zauvijek.«Čim je dječaka Samuela odbila od prsiju, povede ga sa sobom uzevši uz to trogodišnjeg junca, efu brašna i mijeh vina;i uvede ga u dom Gospodnji, u Šilo. A dječak je bio još vrlo mlad. Tada zaklaše junca, a majka dječakova pristupi k Eliju i reče: »Dopusti, gospodaru! Tako ti života tvoga, gospodaru, ja sam ona žena koja je stajala ovdje kraj tebe moleći se Gospodinu. Molila sam za ovo dijete, i Gospodin mi je uslišio prošnju kojom sam ga prosila. Zato i ja njega ustupam Gospodinu za sve dane njegova života: ta isprošen je od Gospodina.«I pokloniše se ondje Gospodinu.Riječ je Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 84,2-3,5b-6.9-10

Otpjev: Blaženi koji prebivaju u domu tvome, Gospodine!

Kako su mili stanovi tvoji,Gospodine nad vojskama!Duša mi gine i čezneza dvorima Gospodnjim.Srce moje i moje tijelokliču Bogu živomu.

Blaženi koji prebivaju u domu tvomeslaveć te bez prestanka!Blažen komu je pomoć u tebidok se sprema na svete putove!

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa 31. prosinca 2006.

Ulazna pjesmaLk 2,16

Pohitješe pastiri te pronađošeMariju, Josipa i Novorođenče.

Zborna molitva

Bože, ti nam u svetoj Obiteljidaješ divan uzor nebeskih krepostii uzajamne ljubavi.Daj da je nasljedujemote postignemo vječnu radost u tvome domu.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, prikazujemo ti žrtvu pomirenjai usrdno te molimo:po zagovoru Djevice Bogorodice i svetog Josipa učvrsti naše obitelji u svojoj ljubavii miru, po Kristu, Gospodinu našemu.

Ulazna pjesmaBar 3,38

Bog se na zemlji pojavio i među ljudima se udomio.

Popričesna molitva

Dobri Oče, ti nas hraniš nebeskim otajstvima.Daj da se trajno uglēdamo u svetu Obiteljte se poslije nevolja ovoga životanjoj pridružimo u vječnoj slavi,po istom Kristu, Gospodinu našemu.

SVET

A Obi

telj

Obi

telj

SVET

A Obi

telj

SVET

A

19

131313živo vrelo13živo vrelo132006

19

Molitva vjernikaNebeskome Ocu, koji nas primjerom nazaretske obitelji poziva na svetost osobnoga i obiteljskoga života, uputimo svoje prošnje:1. Crkvu svoju sazdao si kao jednu obitelj:

pomozi joj da uvijek bude zaokupljena Kristom naviještajući i svjedočeći njegovo spasenje, molimo te.

2. Naše su obitelji zarobljene brigom za budućnost života: daruj im dostojan životi pomozi da žive dostojno tebe,molimo te.

3. Za sve koji proživljavaju krizu vjere: osnaži ih da svoj život otvore tebi, molimo te.

4. Za sve roditelje: nadahni ih za cjeloviti odgoj djece u mudrosti ljudskoj i milosti evanđeoskoj, molimo te.

5. Za sve pokojne iz naših obitelji: nagradi ih zajedništvom u nebeskoj obitelji svetih i proslavljenih, molimo te.

Milosrdni Bože, u tvoje ruke stavljamo svoj životi život ove tvoje zajednice. Pomozi namda uvijek znademo tražiti Isusa te tako iz danau dan postajati sve svetijom obitelji,po istom Kristu Gospodinu našemu.

Drugo čitanje1Iv 3,1-2.21-24

Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostolaLjubljeni: Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božjai još se ne očitova što ćemo biti. Znamo:kad se očituje, bit ćemo njemu slični,jer vidjet ćemo ga kao što jest.Ljubljeni, ako nas srce ne osuđuje, možemo zaufano k Bogu. I što god ištemo, primamood njega jer zapovijedi njegove čuvamoi činimo što je njemu drago. I ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed. I tko čuva zapovijedi njegove, u njemu ostaje, i On u njemu.I po ovom znamo da on ostaje u nama:po Duhu kojeg nam je dao.Riječ je Gospodnja.

EvanđeljeLk 2, 41-52

Čitanje svetog Evanđelja po LukiRoditelji su Isusovi svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu,vrate se u Jeruzalem tražeći ga.Nakon tri dana nađoše ga u Hramugdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita.Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošćui odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče:»Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.« A on im reče: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« Oni ne razumješe riječi koju im reče. I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.Riječ je Gospodnja.

SVETAObitelj

Obitelj

SVETAObitelj

SVETA

»Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?«

20

OTAJSTVO i zbilja

Blagdan svete obitelji Isusa, Marije i Josi­pa svjedoči najosnovniju činjenicu naše ljudske egzistencije – obitelj. Pojam obi-

telj dolazi od riječi obitavalište, a najprimjere­nije i čovjeka najdostojnije obitavalište je upra vo obitelj. Različite ljudske zajednice, koje po užem značenju nisu obitelj, također rado nazivamo obitelj. Primjerice, Drugi vatikanski sabor cijeli ljudski rod naziva jednom ljudskom obite lji. Is­ti Sabor samu obitelj naziva »kućnom Crkvom« pa, analogno tome, Crkva samu sebe smatra ve-likom obitelji vjernika. Međutim, ljudski rod i Crkva obitelj su samo u jednom prenesenom značenju, budući da je obitelj u bitnome intimno zajedništvo ljudskih osoba koje su povezane krv­nim i rodbinskim vezama. Odnosi koji tvore zajedništvo obitelji odašiljaju poruku o smislu is­konskih međuljudskih odnosa.

Raznolikost oblika ljudske zajednice i razno­vrsnost međuljdskih odnosa u društvu podrije­tlo imaju u obitelji kao uzoru i prototipu temeljne ljudske zajednice i intimnog zajedništva ljud skih osoba. Stoga još prije pojave kršćanske obite­lji postoji prirodna obitelj koja otkriva istinu o Božjemu naumu s ljudskim bićima: da najprije ljudska bića razasuta po svim dijelovima Zemlje tvore jednu ljudsku obitelj, a zatim da svako ljudsko biće uđe u svijet rođenjem u jednoj kon­kretnoj obitelji koja mu pruža obitavalište i osi­gurava život dostojan čovjeka kao osobe stvore­ne na sliku Božju.

ObiteljskoozračjeCrkveicrkvenoozračjeobiteljiSmisao kršćanske obitelji u svojim temeljima zadržava elementarno značenje prirodne obitelji, ali tom značenju daje nove sadržaje i nadopu­njava ga spasonosnim darovima po kojima obitelj postaje autentično mjesto svjedočenja kršćanske vjere, znak Božjega očinstva i Kristova sinovstva, autohtona škola čovječnosti te »Crkva u malo­me«, tj. zajednica Kristovih vjernika koji svako­dnevno povezuju naravne i nadnaravne darove

Autentičniuzorobitelji u jednu spasonosnu cjelinu na opću dobrobit svih članova obitelji. Kršćanska obitelj stoga svo­je prirodno određenje uzdiže na razinu milosno­ga života u Kristu. Iz vjere s punim pravom tvrdi­mo da kršćanska obitelj izrasta iz bračnoga saveza muškarca i žene koji počiva i hrani se duhovnim darovima sakramenta ženidbe. A svrha sakra­menta ženidbe ižarava duhovno čeličenje neraski­dive veze ljubavi bračnih drugova i posvećivanje njihova zajedničkoga života Božjemu planu spase­nja ljudi u Isusu Kristu. Kršćanska obitelj, dakle, ima svoj temelj u sakramentalnome znaku braka, a brak je najizvornije zajedništvo ljubavi žene i muškarca stvorenih na sliku Božju i ujedno naj­dostojnije mjesto ulaska čovjeka u svijet. Ljubav koja povezuje roditelje otkriva svoje plodonosno i sustvarateljsko lice u njihovom potomstvu. Dje­ca, stoga, nisu i ne mogu biti ni puka statistička je­dinica ni plod neke demografske politike, nego su uvijek nezasluženi dar Božje ljubavi i plod pro­kreativne ljubavi rodite lja. Nasuprot svih situa­cija u kojima djeca dolaze na svijet kroz moralno problematična ponašanja, pa čak i neodgovornoga roditeljstva, a što djeci priskrbljuje neprihvatljivi

SVET

A Obi

telj

Obi

telj

SVET

A Obi

telj

SVET

A

Roditeljsko poklonstvo pred Djetetom. (Anna Marie Leavy)

21

131313živo vrelo13živo vrelo132006

ZRnjenjenjenje

Traganje za IzgubljenimGospodine Isuse, po utjelovljenju svojem došao si k namada nas vratiš u dom Očev,u obitelj Trojstva sjedinjena ljubavlju.Došao si k nama i izgubismo tejer i dalje ostadosmo zapretani u brigama i planovima svoga života.Izgubljeni tražismo tebe Izgubljenogi ne nađosmo te jer ne nađosmo sebe ondje gdje nas zoveš – u dom Očev,u zajedništvo ljubavi njegove.U izgubljenosti našoj pohodi nas opeti vrati nas u dom Očev,u zajedništvo ljubavi njegove. Amen.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

naslov »neželjene djece«, iz bogatstva kršćansko­ga poimanja neprestano naviještamo da je baš zbog neprihvatljvosti spomenutih ponašanja i naziva potrebno odgajati i razvijati svijest i savjest o intimnoj vezi braka i obitelji, s jedne, te bračne ljubavi i potomstva s druge strane. Kršćanska obi­telj koja živi u skladu s kršćanskim poslanjem u svijetu postaje istovremeno znak i primjer najin­timnijega zajedništva Boga i ljudi u Isusu Kristu. U tom iskonskom zajedništvu nema nikakve po­litike, demografije ili socijalnih pitanja. Tu vlada punina uzajamnog darivanja i primanja ljubavi te življenog zajedništva osobā.

Nisteliznali…?Liturgijska čitanja blagdana Svete Obitelji, koji s osobitim kršćanskim razlogom slavimo usred ozračja svetkovine Gospodinova rođenja, donose nam dvije trajno važeće poruke za kršćanski život obitelji. Prva se poruka sastoji u nužnom vraćanju kršćanskoga govora o obitelji na njezin autentični izvor ­ Nazaretsku obitelj. O tom autentičnom obi­teljskom izvoru evanđelist Luka najprije posredu­je poruku o životu jedne izvanredne obitelji, zatim o roditeljskoj brizi za dijete, da bi nam potom ot­krio skrivenu tajnu izvanrednoga poslanja djete­ta – Isusa: »Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« Iako roditelji nisu odmah razu­mijeli te riječi, ipak im to nije zasmetalo da Isusu pruže toplinu obiteljskoga doma, a on im je, kao pravo dijete, uzvratio dobrotom i poslušnošću.

Druga se poruka sastoji u biblijskom zaziva­nju bitnih i nezaobilaznih vrednota obiteljskoga života te nužnih vrlina pojedinih članova obite­lji za sretan obiteljski život. Statozavjetni mud­rac Sirah podsjeća djecu na vjekovječno dobro is­kazivanja časti i poštivanja roditeljima. Radi se o mudroslovlju koje se nadahnjuje na četvrtoj za­povijedi Dekaloga. Novozavjetni apostol Pavao

poučava, pak, zajednicu Kološana istinskim vrli­nama koje trebaju resiti kršćane – Božje izabra­nike. Međutim, nabrojane vrline svoj neposredni i konkretni životni izraz trebaju zadobiti upravo u obiteljskim odnosima. No, ne treba se zavara­vati. Pavao baš to ističe jer zna da ondje posto­je poteškoće, i to ne samo u odnosima među kršćanima, nego i u intimnim obiteljskim odno­sima.

Ta spoznaja potvrđuje jednu, za nas presudnu činjenicu. Suvremena kriza obitelji ne predstavlja ništa novoga u povijesti. Obitelj je uvijek izložena opasnostima krize. Samo što te opasnosti nisu uvijek iste i identične. Kršćanska obitelj, koja svo­ju optiku izoštrava u svjetlu autentičnoga uzora Nazaretske obitelji, treba stoga više nasto jati na uklanjanju uzroka krize obitelji, a manje morali­zirati o lošim posljedicama. Mudrost nas poučava da čim uklonimo maligne uzroke, o dmah će nesta­ti i negativne posljedice. Drugog puta kršćanske obnove obitelji jednostavno nema.

Tonči Matulić

SVETAObitelj

Obitelj

SVETAObitelj

SVETA

Srce ima svoj razum koji razum ne razumije.B. Pascal

22

OTAJSTVO i zbilja

Sveta Marija Bogorodica 1. siječnja 2007.

Ulazna pjesma

Zdravo Sveta Rodiljo,Majko Kralja vječitoga,komu ruka ima vlastiznad svijeta čitavoga.

Zborna molitva

Bože, ti si plodnim djevičanstvom svete Marijeljudskom rodu darovao vječno spasenje.Po njoj smo primili tvoga Sina, začetnika novog života: molimo te da i u ovoj godini iskusimo njezin zagovor. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, ti svako dobro počinješ i dovršuješ. Danas se radujemo svetkovini svete Bogorodice i zahvaljujemo za rođenje Isusa Krista: daj da s radošću postignemo puni plod njegova spasenja, kojemu slavimo početak,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaHeb 13,8

Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke.

Popričesna molitva

Gospodine, mi ispovijedamo da je blažena Marija, vazda djevica, Majka tvoga Sinai Majka Crkve. Molimo te da nam nebeska otajstva, koja smo primili, koriste za vječni život, po Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanjeBr 6,22-27

Tko se boji Gospodina, časti roditelje.

Čitanje Knjige BrojevaReče Gospodin Mojsiju: »Reci Aronu i njego-vim sinovima: Ovako blagoslivljajte Izraelce:Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva!Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude!Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!Tako neka zazivaju ime moje nad sinove Izraelove i ja ću ih blagoslivljati.«Riječ je Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 67,2-3.5-6.8

Otpjev: Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas!Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,obasjao nas licem svojim,da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,svi puci tvoje spasenje!

Nek se vesele i kliču narodijer sudiš pucima pravednoi narode vodiš na zemlji.

Neka te slave narodi, Bože,svi narodi neka te slave!Bog nas blagoslovio!Neka ga štuju svi krajevi svjetski!

Drugo čitanjeGal 4,4-7

Obiteljski život u Gospodinu.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo: Kad dòđe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bī rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: »Abba! Oče!« Tako više nisi rob, nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu.Riječ je Gospodnja.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 410 U to vrijeme godišta (1, 3)Pripjevni ps.: 109 Neka te slavePrinosna: 403 Veselje ti navješćujem (1,3)Pričesna: 406 Zdravo budi, mladi kraljuZavršetak: 420 Narodi nam se (1, 11)

SVET

A M

ARIJA

Bogo

rodi

caBo

goro

dica

23

131313živo vrelo13živo vrelo132006

Molitva vjernikaRođenjem svoga Sina nebeski Otac darovao je svijetu novi početak.Zajedno se obratimo Ocu nebeskom moleći snagu te darovane novosti:

1. Za svetu Crkvu Božju: da uvijek bude vjerna navjestiteljica tvoga evanđelja i donositeljica Božjega mira i blagoslova svim ljudima, molimo te.

2. Za sve koji upravljaju narodima i državama: da se uvijek zalažu za uspostavu evanđeoske pravednostite tako na čitavom svijetu zavlada tvoj mir, molimo te.

3. Za sve koji su pogođeni ratom i progonstvom:da ih svojom milošću osnažiškako u njima ne bi usahla nada u pravedni mir, molimo te.

4. Za sve nas sabrane oko tvoga stola: nadahni nas da poput Majke Gospodinove umijemo tvoju riječ čuvati u srcu kako bi tvoja riječbila svjetiljka našemu životu, molimo te.

5. Za našu pokojnu braću i sestre: da ih nagradiš zajedništvom kod nebeskog stola, molimo te.

Gospodine Bože, u tebi je začetak svakoga dobra. Prati nas trajno svojom milošćuda djelo što ga danas s tobom započinjemo zajedno s tobom i dovršimo,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pjesma prije evanđeljaHeb 1,1-2

Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno,u ove dane, progovori nama u Sinu.

EvanđeljeLk 2,16-21

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Pastiri pohite u Betlehem i pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjelikako im je bilo rečeno.Kad se navršilo osam dana da bude obre-zan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.Riječ je Gospodnja

SVETA MARIJABogorodica

BogorodicaRiječ rođena od Djevice i pohranjena u njezinu srcu.

(M. Rupnik, Črni Vrh - Slovenija, 2002.)

24

OTAJSTVO i zbilja

24

Na početku nove godine zaustavljamo se pred iskustvom prijelaza i izmjene. Pro­lazimo kroz izmjenu godinā. No, nosi li ta

izmjena ujedno i promjenu u nama? Nije li ova izmjena snažan razlog za ozbiljno promišljanje? Život nam prolazi, a možda još ne znamo ka­mo smo se zaputili, koji nam je krajnji cilj. Pro­laznost opominje. Pita nas što je postalo od nas i što će opstati i ostati pred neumoljivim sudom vječnosti.

TragvječnostiuvremenuNo, čini se da je posvemašnja ozbiljnost ovoga pitanja zastrta bučnim »veseljem dočeka« No­ve godine. Što je taj doček općenito u suvremenu svijetu: Bijeg od sebe? Zaborav? Opuštanje? Za­bava kao »lijek«? Primjećujemo da je sve to sa­mo ljudsko, odveć ljudsko. Božansko je u drugom planu. Ako ga i ima, komercijalizirano je i bana­lizirano. Sveto kao takvo uvelike je profanirano. A vrijeme je sveto. I život je svet. Prolaznost je put i sredstvo za postizanje neprolaznoga. Svatko hoće biti vječan, neuništiv. Ostaviti iza sebe traga. Ovjekovječiti sama sebe. To je čovjekova iskonska čežnja. Ne možemo zaustaviti protjecanje pijeska u svojoj životnoj klepsidri, ali možemo zaustaviti »hod u prazno«.

Možemo stati u kraj pogrešnom poimanju života, svjetonazorā, vjere, morala i samoga Boga. Možemo se okrenuti Onomu koji jedini jamči si­gurnost usred sveopće nesigurnosti, radost usred umjetne i usiljene veselosti, nadu koja nas tjera naprijed, prema novomu, umjesto beznađa osta­janja u ‘starom’. Nije rješenje u podizanju ‘pirami­da’ i spomenika, u balzamiranju tijela. Crv vreme­na nagriza sve, pa i naš ‘mali’ život. No, upravo taj mali život može postati velik. Mali isječak vreme­na može donijeti preokret, novu kvalitetu, smisao. Zato je potrebno prestati graditi svoje pogrješne planove te zastati i dopustiti da konačno ‘prođe’ Božji izvorni plan, odavna zamišljen upravo za nas. Po njemu nam valja izgrađivati ovu jedinca­tu i neponovljivu egzistenciju.

Od»duhavremena«knovomvremenu

Na početku ove godine pred svakim od nas sto­ji Kyrios, Gospodin. Bez njegova biljega naše ze­maljsko postojanje ostaje prazno i neosmišljeno. Ako nije prožeta istinom da je on »Alfa« i »Ome­ga«, naša osobna povijest postaje bezvrijednom − poput stare novčanice koja više nije u opticaju. Stoga je, umjesto govora o promjenama i reorga­nizaciji života, potrebno potražiti put osmišljenja života. Promjena se tiče mene osobno. Momu je životu potrebna temeljita promjena i obnova. Nov nam se put otvara. Još jednom. Iznova. Možda posljednji put. Tko zna? Put onoga koji je »Put«. Nisu nam odškrinuta samo vrata u novu ka­lendarsku godinu, nego i vrata prema većoj pris­nosti s Bogom, prema ljubavi i spašenosti, kroz is­pravno usmjeren život.

Ne»duhuvremena«Godina koja je pred nama – tako izazovna i pu­na obećanja – nije prostor u koji se možemo zavu­ći i mirno čekati ili, s natovarenim teretom koji

SVET

A M

ARIJA

Bogo

rodi

caBo

goro

dica

Život u razapetosti između vremena i vječnosti.(Sonia Delaunay Terk)

25

131313živo vrelo13živo vrelo132006

Život iz vječnostiU punini vremena ti, Gospodine,dolaskom svojimdade puninu našemu vremenu.Zoveš nas da snagom vječnosti živimo sadašnjost te ukorijenjeni duboko u vječnostpružamo plodove vječnostiovoj vremenitoj sadašnjosti.Na početku ovoga novog vremena,darovanog iz ruke tvoje,opet te molimo za snagu korijena– u vječnosti, duboko u vječnosti. Samo snagom vječnostimožemo živjeti sadašnjostkoja iz trena u tren postaje prolaznost,nestalnost i nestalost.Daj nam zajedno s Marijom,Majkom tvojom,u srcu združivati sve riječi obećanjai svu zbilju života– da vjerni ostanemo vječnosti darovanoj.Amen.

vučemo iz »stare« godine, posrćući i stenjući je­dva čekati da se završi ova životna priča. Ne! Tre­ba odbaciti teret. Predati ga Onomu koji će ga spremno uzeti. Osloboditi se krivnje. Straha. Ne­mira. Očaja. Uzaludnosti. On je došao da nam olakša put. No, nije došao povesti nas lakšim putem. Nego težim, strmijim, užim. Ali upravo je na njemu radost uspinjanja. Napor koji se is­plati. Beskrajno. Takav put nema cijene. Toliko je dragocjen i skupocjen da ga jedino blaženstvo vječnosti vrednuje, procjenjuje i nagrađuje. Po­trebno je, stoga, usvojiti drukčija mjerila. Ona ko­ja ne ubijaju naš duh, nego mu daju krila.

Zar nas tiho, ali pogubno, ne »ubija« duh vre­mena? To je najveća prijetnja našem kršćanskom hodu kroz vrijeme. Vrijeme nema moć nad nama. Ono nije božanstvo, ni sudbina, ni super ­sila. Ne određuje ono kakvi ćemo biti. Nije dobro reći: »Takvo je vrijeme. Zlo. Izopačeno. Izokrenuto. Ja tu ne mogu ništa. Ne mogu utjecati na nj. Ne mogu ga promijeniti. Jače je od mene. Gazi me i vuče za sobom, poput rijeke brzice.« Ne. Čovjek nije šahovska figura koju nevidljiva ruka vreme­na povlači kako joj se prohtije. Nije posuda ko­ja mora primiti sadržaj koji joj se nudi. Vrijeme je dar Božji. Nastupajuća godina je darovano vrijeme. Vrijeme od Boga i za Boga. Takvomu se vremenu – posvećenu i blagoslovljenu – opi­re služenje »duhu vremena«. Služenje vremenu pretvara vrijeme u ‘božanstvo’. Ako ono postane naš gospodar ili idol kojem se klanjamo, pretvo­rit će se u diktatora koji će nam otimati slobodu i pod maskom »dobra« nuditi izopačeno dobro. Koliko smo u staroj godini bili žrtva ovoga molo­ha? U kojoj je mjeri ili bez­mjerju on određivao naše misli, stavove i odluke?

NovovrijemesIsusom–poMarijinuzagovoruIsus je novi Adam, novi čovjek. Prihvatio je vre­menitost. Prevrednovao ju je i ispunio božansko­ljudskim sadržajem. No, nije govorio i djelovao primjereno »duhu vremena«. Protivio se s vakom prilagođavanju koje rastače i obezvrjeđuje istinu. Vječnu, Božju istinu. Samo je ona su-vremena i nad-vremena. Sve je drugo kratkoga daha. »Ne­

SVETA MARIJABogorodica

Bogorodica

bo će i zemlja proći, ali moje riječi neće proći«, opominje nas Isus (Lk 21,33). Život po neprolaz­noj riječi ima neprevarljivu budućnost. Ima pred sobom Boga i njegovu vječnost. Stoga smo na ovom novom početku stavljeni pred nove životne mogućnosti koje traže odluku. Neka nam Onaj koji je Početak i Svršetak udijeli snagu novoga započinjanja i spremnost za nastavak puta. Neka nas očuva od služenja »duhu vremena«, kako bi novo vrijeme koje nam se daruje uistinu bilo no-vo vrijeme našega života.

A Bogorodica je uzor čovječanstvu svojom da-riječju onomu novom što je Bog htio započeti s njome. Pouzdala se u Božji plan. Prepustila se vodstvu Duha Svetoga. Predala se poslanju koje joj je Svevišnji namijenio. Neka nam naša nebe­ska Zagovornica izmoli milost takvoga pouzdanja u Božje vodstvo u vremenu što je pred nama.

Ivan Ivanda

MOLITIs Crkvoms Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

26

OTAJSTVO i zbilja

Ulazna pjesmaMal 3,1; 1Ljet 19,12

Evo, dolazi Gospodar, Gospodin. U ruci mu kraljevstvo, moć i vlast.

Zborna molitva

Bože, ti si na današnji dan po zvijezdi prethodnici narodima objavio svoga Jedinorođenca. Mi smo te upoznali svjetlom vjere: privedi nas gledanju tvoje nebeske ljepote. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, nek ti budu mili darovi tvoje Crkve. To nije zlato, tamjan ni smirna, nego se danas prinosi i za hranu daje Isus Krist, koga ti darovi označuju, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Pričesna pjesmaUsp Mt 2,2

Vidjeli smo zvijezdu njegovu na Istoku, pa dođosmo s darovima da se poklonimo Gospodinu.

Popričesna molitva

Gospodine, idi pred nama uvijek i svuda svojim nebeskim svjetlom. Htio si da se pričestimo ovim nebeskim otajstvom: daj da ga promatramo čistim pogledom i primamo odanim srcem, po Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanjeIz 60,1-6

Mudrost se Božja nastani posred izabranog naroda.

Čitanje Knjige proroka IzaijeUstani, zasini, Jeruzaleme, jer dolazi svjet-lost tvoja i slava Gospodnja sviće nad to-bom! Jer gle, zemlju tmina pokriva i mrklina narode! A tebe Gospodin obasjava i slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k sjaju zore tvoje. Očima okruži i promatraj: svi se oni sabiru, k tebi dolaze! Izdaleka ti dolaze sinovi, kćeri ti donose u naručju. Gledat ćeš tad i sjati, igrat će ti srce i širiti se jer k tebi će poteći bogatstvo mora, blago narodā k tebi pritjecati. Mnoštvo deva prekrit će te, mladih deva iz Midjana i Efe. Svi će iz Sabe dolaziti, donosit će zlato i tamjan i hvale navješćivati Gospodnje.Riječ je Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 72,1-2.7-8.10-13

Pripjev: Klanjat će se tebi, Gospodine, svi narodi zemlje.

Bože, sud svoj daj kralju i svoju pravdu sinu kraljevu. Nek puku tvojem sudi pravedno, siromasima po pravici!

U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik – sve dok bude mjeseca. I vladat će od mora do mora i od Rijeke do granica svijeta.

Drugo čitanjeEf 3,2-3a.5-6

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Zacijelo ste čuli za rasporedbu milosti Božje koja mi je dana za vas: objavom mi je obznanjeno otajstvo koje nije bilo obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja. Ono je sada u Duhu objavljeno svetim njegovim apostolima i

Bogojavljenje 6. siječnja 2007.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 408 O Betleme Pripjevni ps.: 391 Klanjat će se tebi, Gospodine Prinosna: 831 Nebo daj oku Pričesna: 829 Djetešce nam se rodiloZavršetak: 424 Tri kralja

BOG

OJA

VLJE

NJE

27

131313živo vrelo13živo vrelo132006

Molitva vjernikaBraćo i sestre, nebeski je Otac vodio mudrace s istoka da se poklone njegovu Sinu. Molitvom se obratimo istome Ocu da i mi prepoznamo svjetlo vjere koja obasjava naš životni put:1. Za Crkvu u svijetu: da bude trajno otvorena

vodstvu tvoga Duha te svoju moć ne traži u vladanju nego u poklonstvu tebi,molimo te.

2. Za sve one čijoj je odgovornosti povjerena briga za svijet: da u evanđeoskim nastojanjima Crkve prepoznaju dobrobit cijeloga društva, molimo te.

3. Za sve koji znanošću istražuju tajne svijeta i života: obdari ih istinskom odgovornošću za čovjeka i za sav stvoreni svijet,molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: da uvijek umijemo prepoznavati putove koji nas vodedo susreta s tobom, molimo te.

S našim prošnjama primi, Gospodine, i naše poklonstvo pred tobom. Nek naš život bude hod u tvome svjetlu i putokaz za sve koji te traže, po Kristu Gospodinu našemu.

prorocima: da su pogani subaštinicii »sutijelo« i sudionici obećanjau Kristu Isusu – po evanđelju.Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaMt 2,2

Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa dođosmo pokloniti se Gospodinu.

EvanđeljeMt 2,1-12

Dođosmo s istoka pokloniti se kralju.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuKad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vid-jesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.« Kada to doču kralj He-rod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: »U Betlehemu judejskome jer ovako piše prorok:’A ti, Betleheme,zemljo Judina!Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalackoji će pāsti narod moj – Izraela!’«Tada Herod potajno dozva mudrace i raza-zna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: »Pođite«, reče, »i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim.«Oni saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom.Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, maj-kom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Upućenizatim u snu da se ne vraćaju Herodu,otiđoše drugim putem u svoju zemlju.Riječ je Gospodnja.

BOG

OJAVLJEN

JE»Vidjesmo gdje izlazi Zvijezda njegovapa dođosmo pokloniti se Gospodinu.«

28

OTAJSTVO i zbilja

Protagonisti evanđeoskoga odlomka o po­klonstvu pred Isusom kroz povijest su po­buđivali interes i maštu, pa i legende, iako

kanonski tekst ne omogućava reći nešto pobliže o njima: ne znamo njihova imena, ne znamo koliko ih je ni odakle točno dolaze. Znamo tek da posjeduju neko misteriozno znanje, stečeno proučavanjem zvijezda, te da ih to znanje tje­ra na dalek put da bi se poklonili novorođenome židovskom kralju, odnosno Mesiji. Izvornik opi­suje njihovu gestu riječju proskynesis, a to znači: baciti se na zemlju i čelom dotaknuti tlo. To je znak dubokog poštovanja i podređivanja. Tako poklon stranaca Mesiji aludira na hodočašća po­gana svetoj gori Sionu (usp. Iz 60,6 i Ps 72,10s.), a u napomeni da su od Jeruzalema prema Betle­hemu bili vođeni zvijezdom valja vidjeti paralelu s hodom izraleskoga naroda kojemu stup od ognja put osvjetljava (usp. Izl 13,21).

ValjabitidalekodabisedošloblizuSlika poklonstva mudraca pred Isusom osta vlja snažan dojam: pred neuglednim i siromašnim novorođenčetom padaju ničice ugledni stranci jer su radosni prepoznali Mesiju. Događaj je utoli­ko snažniji što tekst stavlja izabranike Božjeg na­

roda, koji nisu prepoznali dolazak Mesije, nasu­prot poganima. Štoviše, vijest da je Mesija došao straši pripadnike izabranoga naroda do te mjere da je kralj spreman silom ukloniti Kralja. Ostali predstavnici naroda izabranja, pismoznanci i ve­liki svećenici, jednako su tako tamne figure kon­trasta ovim strancima. Ti će se glavari svećenički nanovo pojaviti u izvještaju o Muci kao glavni ini­cijatori Isusova smaknuća, dok su pismoznanci, zajedno sa farizejima, glavni Isusovi p rotivnici u njegovu javnom djelovanju. U tom smislu va lja razumjeti tekst kad ističe da se uznemirio čitav Jeruzalem. Sveti nam pisac na taj način zorno predstavlja glavnu poruku događaja: za razliku od stranaca, pripadnici izabranja, iako vrlo do­bro upućeni u Božje poruke, ne uočavaju najvišu Božju ponudu spasenja. Ona ih straši.

Negativna reakcija onih kojima je poruka spa­senja izravno upućena ipak nas ne bi trebala čuditi. Njihova reakcija uvelike slijedi slični mehanizam koje poznajemo iz svakodnevnoga isku stva. Mi odrasli već smo ‘naučili’ donekle prikrivati i kon­trolirati želju i znatiželju, i time si umanjujemo mogućnost razočaranja ili pak to da nam netko predbaci kako zabadamo nos u tuđe stvari. Kod djece je to još drugačije: dok s velikim nestrplje­njem čekaju jako žuđeni dar, lako je otkriti koliku napetost u njima izazo va odsutnost željene stva­ri, a to može biti i posjet je dne osobe. Začuđuje

da silna radost iščekivanja s ostva renjem želje relativ­no brzo splasne. Čak se i zanimanje za ono željeno može lako prometnuti u razočaranje zbog tuge što željena »stvar« ipak nije »tako dobra« kao što se očekivalo. Dijete će u ta­kvome razočaranju možda briznuti u plač. Sve nam to daje naslutiti da se stvari, ili susreti s dragom oso­bom, mogu željeti ne zbog njih samih i ne zbog razlo­ga što bi nam one predsta­vljale toliku važnost, nego

Putdoblizine

BOG

OJA

VLJE

NJE

Poklonstvo pred utjelovljenim Bogom rađa radošću povratka »drugim putem«…

29

131313živo vrelo13živo vrelo132006

Radost poklonstvaMudraci s Istoka, iz daljine,dođoše, Gospodine,pokloniti se pred tobom.Dadoše se na put i, slijedeći svjetlo,nađoše Spasitelja.Kazuju nam da je potrebno ustati,dati se na put, biti spreman pokloniti se…Daljina im ne bijaše zaprekom.

Onima što bijahu blizu,tebi nadomak, blizina ne bijaše pomoćjer nemahu snage pokloniti se.Štoviše, u strahu od poklonstvaustadoše protiv tebebojeći se za svoju slobodu i svoju moć.

Gospodine, koji si bio dostojan sići među nas, u zbilju našega života,oslobodi nas robovanja moćii straha od poklonstva pred tobom.Daj nam da u poklonstvu tebi spoznamo istinsku slobodu i radost življenja. Amen.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

počesto i zbog razloga da bismo umanjili napetost koju izaziva odsutnost stvari, odnosno osobe. Za dijete, na primjer, igračka ne mora predstavljati vrijednost za sebe. Dijete ju silno želi jer ju ima već netko drugi, jer će to biti znak da ga roditel­ji vole... Tako žudnja koja je u nama nije uvijek zbog žuđenoga, nego može biti zbog nas samih, a potvrda stiže kroz prazninu ili razočaranje ko­je nastupa kad se žuđeno ispuni. Tada spozna­jemo da je promašen ili nedosegnut izvorni cilj žuđenoga, a to je susret, prepoznava nje vrijed­nosti u žuđenome.

Te nas misli dovode do druge činjenice, je­dnako tako bliske svakodnevnom iskustvu. Pri­padnici izabranog Božjeg naroda ne prepoznaju u novorođenom Isusu obećanog Mesiju, zato što su tom obećanju bili previše blizu, što su se na nje­ga navikli pa im je sve postalo previše uobičajeno, što su ‘ogrezli’ u očekivanju misleći da se ono neće više ni ispuniti. Slično se dogodi u situaciji kad želimo upoznati svu raskoš i veličinu neke monu­mentalne građevine: prava i potpuna slika stječe se tek iz dostatne udaljenosti. Nešto sličnoga vri­je di za događaje, procjenu situacije, emotivna sta­nja, za neku teškoću u životu, dok se ima dojam da se sve vrti u krug. Razumljiva je, stoga, čežnja za domom onih koji su u tuđini. Kad su u pitanju situacije koje sa sobom nose jake osjećaje, izgle­da da se često ponašamo kao dalekovidne osobe: dalekovidni, da bi mogli pročitati neki tekst, mo­raju ga od sebe udaljiti.

Naciljuputovanja...Cilj putovanja o kojem govori evanđelje jest sâm Isus. Tekst tek usputno spominje njegovo rođe­nje. On sam jest razlog čitavog događanja. Zvje­zdoznanci Isusa nazivaju »Kraljem Židova«, na­zivom koji će se ponovno pojaviti u izvještaju o muci i smrti na križu i bit će mu stavljen na križ kao opis krivice zbog koje biva smaknut. Za razli­ku od ovih pogana, Herod, glavari svećenički i pismo znanci nazivaju Isusa pravim imenom, Me-sijom. Evanđelist im pri tom stavlja u usta citate Pisma koje opisuje Mesiju kao milosrdnog kralja koji poput pastira predvodi svoj narod, za razliku od omraženog i častohlepnog ti ranina Heroda.

BOG

OJAVLJEN

JE

DvaputadobetlehemskeštaliceEvanđeoska izvješća o rođenju opisuju različite posjete novorođenome Kralju. Tu su, prije sve­ga, pastiri koji ga susreću u prostodušnoj rados­ti te, poput zvjezdoznanaca, u tom jednostavnom djetetu prepoznaju Mesiju. Jedni i drugi predsta­vljaju dva načina ili dva puta kako doći do betle­hemske štalice, odnosno do vjere. I danas su putevi raznoliki: nekad je to kratak put neposred­nosti i jednostavnosti, nekad dugi put promatra­nja, put »gledanje u zvijezde«, put nesigurno sti glede izbora i neočekivanih zaokreta u životu… Ipak, kojim god da se putem uputili, važno je stići do cilja: biti obasjani nutarnjim svjetlom susreta s Novorođenim...

Ivan Štengl

30

OTAJSTVO i zbilja

Ulazna pjesmaMt 3,16-17

Nakon krštenja Gospodinova otvoriše se nebesa a Duh siđe na nj kao golub.I glas s neba zaori: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!

Zborna molitva

Svemogući vječni Bože, kod krštenja na Jordanu Duh Sveti je sišao na Isusa Krista,a ti si ga svečano proglasio svojim ljubljenim Sinom. I nas si iz vode i Duha Svetoga nanovo rodio za svoju djecu: daj da vazda ostanemou tvojoj ljubavi. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, danas slavimo dan kad si Isusaobjavio kao svoga ljubljenoga Sina.Primi naše darove i daj da postanu Kristova žrtva, kojom si oprao grijehe svega svijeta,po istom Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIv 1,32.34

Evo onoga za koga Ivan posvjedoči:Ja sam to vidio i svjedočim: Ovo je Sin Božji!

Popričesna molitva

Gospodine, nahranio si nas svetim darom.Molimo te da vjerno slušamo tvoga Jedinorođenca te se zovemo i budemo tvoji sinovi i kćeri, po Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanjeIz 40,1-5.9-11

Čitanje knjige proroka Izaije»Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, podvikujte mu da mu se ropstvo dokonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Gospodnje ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje.«Glas viče: »Pripravite put Gospodnji u pusti-nji, poravnite u stepi stazu Bogu našemu. Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo, neka se izravna, što je hrapavo, neka se izgla-di! Objavit će se tada slava Gospodnja i svako će je tijelo vidjeti, jer Gospodnja su usta govorila.« Na visoku se uspni goru, blago vjesnice sionska! Podigni snažno svoj glas, blagovjesnice jeruzalemska! Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovima: »Evo Boga vašega!« Gle, Gospodin Bogdolazi u moći, mišicom svojom vlada! Gle naplata njegova s njime i nagrada nje-gova pred njim! Kao pastir pase stado svoje, rukama ga svojim sakuplja, jaganjce nosiu naručju, a dojilicama otpočinut daje.Riječ je Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 104,1b-4.24-25.27-30

Otpjev: Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina; on je silno velik!Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!Gospodine, Bože moj, silno si velik!Odjeven veličanstvom i ljepotom,svjetlošću ogrnut kao plaštem!Nebo si razapeo kao šator,na vodama sagradio dvorove svoje.

Od oblaka praviš kola svoja,na krilima vjetrova putuješ.Vjetrove uzimaš za glasnike,a žarki oganj za slugu svojega.

Kako su brojna tvoja djela, Gospodine!Sve si to mudro učinio:puna je zemlja stvorenja tvojih.Eno mora, velika i široka,u njemu vrve gmazovi bez broja,životinje male i velike.

Krštenje Gospodinovo 7. siječnja 2007.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 401 Svim na zemlji Pripjevni ps.: 124 Blagoslivljat ću dovijeka Prinosna: 410 U to vrijeme (1,4)Pričesna: 393 ili 394 O Isuse, o Spase našZavršetak: 420 Narodi nam se (1, 9)

KRŠT

ENJEG

ospo

dino

voG

ospo

dino

voKR

ŠTEN

JEG

ospo

dino

voKR

ŠTEN

JE

31

131313živo vrelo13živo vrelo132006

Molitva vjernikaNebeskome Ocu, koji nam je po svome Sinu darovao spasenje i učinio nas svojom ljubljenom djecom, izrecimo svoje molitve. 1. Za Crkvu, zajednicu krštenika:

da ostane trajno vjerna poslanju koje si joj udijelio te svim ljudima navijesti i donese dar spasenja, molimo te.

2. Za sve katekumene koji se pripravljaju za sakrament krštenja: prosvijeti ih svojim Duhom da prihvate život evanđelja te trajno rastu u daru vjere, molimo te.

3. Za sve krštene koji zaboraviše udijeljeni dar spasenja: otvori im srca da umiju ponovno čuti tvoju riječ i krenuti putem tvoga ljubljenoga Sina, molimo te.

4. Za ovu zajednicu tvojih krštenika: da svoje zajedništvo pročišćavamoi učvršćujemo snagom ljubavikoju nam daruješ, molimo te.

5. Za sve pokojne: po svojoj neizmjernoj ljubavi udijeli im obećani dar vječnog zajedništva s tobom, molimo te.

Svemogući Bože, ti nas svakodnevno pohađaš po djelima svoje ljubavi. Smjerno te molimo, izliječi u nama sve slabo i grješno i obnovi sve dobro i plemenitoda uzmognemo živjeti kao djeca svjetla,po Kristu Gospodinu našemu.

Drugo čitanjeTit 2,11-14.3-7

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola TituLjubljeni: Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.On sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela.Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo,po nadi, baštinici života vječnoga.Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaUsp. Lk 3,16

Dolazi jači od mene, rekao je Ivan:On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.

EvanđeljeLk 3,15-16.21-22

Pošto se Isus krstio, dok se molio,rastvori se nebo.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiNarod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.« Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba,a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni!U tebi mi sva milina!Riječ je Gospodnja.

31

KRŠTENJEG

ospodinovoG

ospodinovoKRŠTEN

JEGospodinovo

KRŠTENJE

Stavši u »red grješnika« grješnike je izveo na »put spašenika«.(Macha Chmakoff)

32

OTAJSTVO i zbilja

Božić je prošao. Isusovo krštenje označava­mo njegovim prvim javnim nastupom, po četkom njegova javnog djelovanja.

Evan đelist Luka izvještava da je Isus pristupio Ivanovu krštenju posljednji, nakon što su svi pridošli ušli u Jordan i obavili obred uranjanja, krštenje pokore i obraćenja. Ivan, prorok koje­mu je grnuo svijet i o kojem su mnogi mislili da je očekivani Mesija, svjedoči da on Očekivanome nije dosto jan biti niti sluga – odriješiti mu re­menje na obući – te da će, za razliku od njega, Mesija krstiti ljude ne vodom nego Duhom Sve­tim i ognjem. Silom Božjom i riječju koja čisti kao oganj. Ivan je preteča Blagovjesnika, glas iz pustinje koji poravnava stazu Mesiji, koji nadom ispunja doline rezignacije, a pokorom brda ohole moći i samodovoljne sebičnosti.

UpovorcigrješnikaIsusovo krštenje u rijeci Jordanu i njegovo javno pojavljivanje treba razumjeti u cjelini Isusova poslanja. U ovom početku zgusnuti su i sadržaj i značenje čitavoga njegova javnog djelovanja, riječī i djelā, dakle čitava njegova života.

Krštenjem se ponajprije očituje da se Isus so­lidarizira s ljudima, i to s ljudima koji se smatra­ju grješnima, sa svima onima koji su, u potrazi za višim smislom, odlučili »krstiti se«; sa svima koji su uranjanjem u vodu Jordana željeli ostaviti sta­roga čovjeka i krenuti u novu budućnost; sa svi­ma koji su u vlastitoj nemoći došli k Ivanu. Ivan ih ne zadržava kod sebe nego ih upućuje k Isusu. Isusovo svrstavanje u povorku grješnika znak je da će cjelokupni Isusov život biti ništa drugo doli zauzetost i brižnost za one koje je iskustvo vlasti­te nemoći ili ljudska zloća nagnala na samotnički vapaj da im pomogne. Isus kroz čitavi svoj život prepoznaje ono što se javno ne vidi, ono što je društveno potisnuto, što se osuđuje i od čega se zazire. Njegovo krštenje ukazuje na početak i us­postavu novoga zajedništva Boga i ljudima, on­dje gdje je to zajedništvo bilo raskinuto ili gdje mu je prijetila opasnost definitivnoga loma.

Rastvaranjenebesa

IzskrovitostipremaevanđeljuIsusovo krštenje i njegov prvi javni pojavak uka­zuju i na nešto posve jedinstveno u povijesti čo­vječanstva. Za razliku od svih drugih osnivača reli­gija, starozavjetnih ili drugih proroka, za razliku od mnogih drugih velikana, kršćanskih svetaca i modernih ‘duhovnjaka’, na Isusovu po četku ne stoji nikakav silni događaj, nikakva bitka ni sa sobom ni s drugima, nikakav duševni pre okret, obraćenje ili prosvjetljenje, nikakav čudesni za­hvat koji bi u njemu izazvao zaokret a druge prisilio barem na udivljenje. On se pojavljuje iz skrovitosti, iz tridesetgodišnje šutnje i zatajno-sti, a od tada, od krštenja do Golgote i ukopa, jedva da će proći tri godine, ali tri vrlo snažne go­dine oko kojih se zavrtjela ljudska povijest.

Isusov javni život ne počinje ni »traženjem Boga«, kako si daju u zadatak mnoge panične i privatističke duhovnosti. Ne počinje ni bijegom od kuće ni bijegom od »prljavoga svijeta« i ne­moralnih ljudi u samotni kraj intimnoga sjedi­njenja sa Svetim. Isus svoj nastup ne započinje ni askezom, ni trapljenjem, ni proročkim kritika­ma o pokvarenosti svih, niti apokaliptičkim gla­som o skoroj propasti svijeta.

KRŠT

ENJEG

ospo

dino

voG

ospo

dino

voKR

ŠTEN

JEG

ospo

dino

voKR

ŠTEN

JE

Rastvorena nebesa za novu obnovu Zemlje.

33

131313živo vrelo13živo vrelo132006

ZRnjenjenjenje

Pred otvorenim nebesima

O silasku tvojem u vode Jordanarastvoriše se nebesai začu se glas Silnoga:»Ti je Sin moj!U tebi mi sva milina!«

Riječi su to upućene tebi– za nas,riječi poziva na dar sinovstvai na dar miline Očeve ljubavi.

Stao si u red grješnikada put grješnički obratiš na put pravednostii da pranju vodom Jordana podariš snagu novoga rođenja.

Nanovo smo rođeniza nebesa koja si nam otvorio.Daj nam vjerno živjetiživotom novim, darovanim.Amen.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

On dolazi među ljude kao jedan od nas, »sta­je u red«, prolazi selima i gradovima, javno mo­li pred ljudima. On javno govori, iznosi svo­je mišljenje, naviješta Radosnu vijest. On traži obraćenje i vjeru u tu vijest, u evanđelje. Od lju­di očekuje da ne traže samo Boga, nego i njegovo kraljevstvo, uspostavu njegove vladavine među ljudima, povjerenje u Očevo milosrđe i ljubav dokraja.

OriseglasIsusovo krštenje, kao njegovo prvo pojavljiva nje, sva četvorica evanđelista opisuju u slikama otva-ranja nebesa, u slici silaska Duha Božjega koji još od početka stvaranja, pa kroz čitavu ljud sku povijest silazi nad svijet, nastanjuje prirodu, a ljude ispunja, nadahnjuje i pokreće na djelova­nje u skladu s Božjom riječju.

Rastvaranje nebesa jedinstvena je slika ko­jom evanđelisti potvrđuju Božji odnos prema zemlji, prema ljudima. S onu stranu svih ljud­skih napora da dosegnemo tajnu postojanja, da se uspnemo do Boga, da razgrnemo veo nebes­kih i božanskih nepristupačnosti, u Isusu, dok moli, samo Nebo otvara ruke, širi ih i grli zem­lju i njezine žitelje. U Isusu Bog prilazi čovjeku. Svakom čovjeku i njegovoj braći i sestrama, zem­lji i svemiru u cjelini. U Isusu se Bog otvara, obja­vljuje sebe sama, iskazuje svoju ljubav u čovjeku i kroz čovjeka.

I još nešto. Rastvaranje nebesa nije bezglas­no. Čuje se glas da je Isus Sin, da je Ljubljeni. Glas je zaorio, kako svjedoči vjernik, evanđelist Luka. Glas koji nije pobožna šutnja i koji je drukčiji od svih glasova. Glas kojega možemo razaznati i u metežu i u tišini. Glas koji se ori i u buci ljudskih glasova što se tiskaju oko Iva­na i koji vape za čudom i promjenom. Glas je to

koji se izdvaja i u suvremenim kakofonijama, pojačanim decibelima na suvremenima stadio­nima i parlamentima, estradama i kafićima, mo­litvenim hodočašćima, političkim i reklamnim vrbovanjima, glas koji se izdvaja od svih drugih ljudskih obećanja i projekata o promjeni svije­ta i čovjeka.

Dakle, na početku Isusova djelovanja, u kršte nju na Jordanu, započinje Isusov put uživljavanja u ljudsku povijest, pojedinačnu i skupnu. Isus staje u red ali kao – posljednji. U njemu se na neponovljiv način susreću nebo i zemlja, Bog i čovjek. U njemu Božji glas ne osta­je nijem, nego ori. Odjekuje pustinjama i vreva­ma naših života, gradova i sela. Razliježe se sve­mirom. Potresa zgradom našega bića i – zove na odgovor.

Ivan Šarčević

KRŠTENJEG

ospodinovoG

ospodinovoKRŠTEN

JEGospodinovo

KRŠTENJE

Čovjek može biti duhovan u svome tijelu, ali može ostati tjelesan čak i u svome duhu.

Sv. Augustin

34

OTAJSTVO i zbilja

Druga nedjelja kroz godinu 14. siječnja 2007.

Ulazna pjesmaPs 66,4

Sva zemlja, Bože, nek ti se klanja i nek ti pjeva,neka pjeva tvom imenu.

Zborna molitva

Svemogući vječni Bože, u tvojoj su ruci i svemirska prostranstva i srca ljudi:usliši molitve svoga naroda i udijeli mir našem vremenu. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, daj da ovim otajstvima pristupamo s doličnim poštovanjem.Kad god se slavi spomen Kristove žrtve,vrši se u nama djelo otkupljenja,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 23,5

Trpezu preda mnom prostireš,čaša se moja prelijeva!

Popričesna molitva

Udijeli nam, Gospodine, Duha svoje ljubavi.Nahranio si nas jednim kruhom s neba,daj da tvojom milošću živimo u bratskoj slozi,po Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanjeIz 62,1-5

Radovat će se ženik nevjesti.

Čitanje Knjige proroka IzaijeSionu za ljubav neću šutjeti, Jeruzalema radi neću mirovati dok pravda njegova ne zasine ko svjetlost i spasenje njegovo ne plane ko zublja. I puci će tvoju vidjeti pravednost i tvoju slavu svi kraljevi; prozvat će te novim imenomšto će ga odrediti usta Gospodnja.U Gospodnjoj ćeš ruci biti kruna divnai kraljevski vijenac na dlanu Boga svog. Neće te više zvati Ostavljenomni zemlju tvoju Opustošenom, nego će te zvati Moja milina, a zemlju tvoju Udata jer ti si milje Gospodnje i zemlja će tvoja biti udata. Jer kao što se mladić ženi djevicom, tvoj će se graditelj tobom oženiti; i kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati.Riječ je Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 96,1-3.7.8a.9-10a.c

Otpjev: Navješćujte svim narodima čudesa Gospodnja!

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!Pjevajte Gospodinu,hvalite ime njegovo!

Navješćujte iz dana u dan spasenje njegovo,kazujte poganima njegovu slavu,svim narodima čudesa njegova!

Dajte Gospodinu, narodna plemena,dajte Gospodinu slavu i silu!Dajte Gospodinu slavu imena njegova!

Drugo čitanje1Kor 12,4-11

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja,

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 108 Kliči Bogu ili 113 Navješćujte svim narodimaOtpjevni ps.: 232 Gospode, primiPrinosna: 201 O svjetlo dušaPričesna: 603 Spasa nam MajkoZavršetak: 373 O rumena zoro jasna

DRU

GA

NED

JELJ

A kroz

god

inu

kroz

god

inu

DRU

GA

NED

JELJ

A kroz

god

inu

DRU

GA

NED

JELJ

A

35

131313živo vrelo13živo vrelo132006

Molitva vjernikaKristu Gospodinu, koji nas po svojoj riječi ispunja radošću spasenja, uputimo svoje molitve:1. Svoju Crkvu svakodnevno okupljaš na

svadbenu gozbu da kuša vino spasenja: daj da nikad ne prestane brinuti za one koji su potrebni tvoga spasenja, molimo te.

2. Za sve one koji su izgubili radost života: pomozi im da otkriju darove koje si im milosno udijelio te tako pronađu smisao svoga življenja, molimo te.

3. Za sve one koji kane zasnovati kršćansku obitelj: okrijepi njihovu ljubav ljubavlju svojom i daj im trajno rasti u ljubavi, molimo te.

4. Za sve nas ovdje sabrane: pomozi nam da nam riječ kojom nas svakodnevno hraniš bude snaga istinskoga zaručništva s tobom, molimo te.

5. Za našu pokojnu braću i sestre koji su ovom životu tražili put k tebi: privedi ih svojoj svadbenoj gozbi u nebu, molimo te.

Kriste Gospodine, ti si po znamenju pretvaranje vode u vino objavio učenicima svoje božanstvo i nagovijestio čas svoje otkupiteljske žrtve na križu. Pomozi nam da snagom tvoga križa gradimo novi svijet te u zaručničkoj nadi iščekujemo tvoj slavni dolazak. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

a isti Bog koji čini sve u svima.A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. Doista, jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu; drugomu vjera u tom istom Duhu; drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu; drugomu čudotvorstva, drugomu pro-rokovanje, drugomu razlučivanje duhova, drugomu različiti jezici, drugomu tumačenje jezikâ. A sve to djeluje jedan te isti Duh dijeleći svakomu napose kako hoće.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja2 Sol 12, 14

Bog nas pozva po evanđelju na posjedo-vanje slave.

EvanđeljeIv 2, 1-12

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Gali-lejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!«A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha. Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vi-nom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.«Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo zna-menje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana.Riječ je Gospodnja.

DRU

GA N

EDJELJAkroz godinu

kroz godinuD

RUG

A NED

JELJAkroz godinuD

RUG

A NED

JELJA

Novo vino u znak nastupa Kraljevstva Božjega.

36

OTAJSTVO i zbilja

Ivanovo nas evanđelje vodi u mjesto nekoliko kilometara sjeveroistočno od Nazareta, u Ka­nu Galilejsku na svadbu na kojoj Isus pret­

vara vodu u vino. Čitav je navještaj podijeljen u tri prizora ili tri odnosa: Marija i Isus; Isus i sluge; stoloravnatelj i zaručnik. Teološka su tumačenja ovaj odlomak iz Svetoga pisma redovito poveziva­la s euharistijom, no on se može primijeniti puno šire. Naime, pitanje koje iz njega provire glasi: Na koji način prepoznajemo znamenje, odnosno da­rivatelja Duha Božjega u znakovima?

Svadba u Kani okvir je unutar kojega Krist u znakovima objavljuje božansko djelovanje. Sāmo vjenčanje, svadba nije prikazana; ona je tek scen­ska pozadina. Što se na toj pozadini ocrtava? Svadbe su u židovstvu trajale nekoliko, obično se­dam dana, i za to su se vrijeme izmjenjivali razli­čiti gosti. Među njima je bio i Isus.

Marija odjedanput govori o poraznoj činjenici za svadbeno slavlje: nemaju vina, a Isus odgova­ra na neobičan način. Ističe tri činjenice: 1. stano­vitu distanciranost od majke koja mu prešutno upućuje zamolbu, premda ne oblikuje nikakvo pitanje; 2. govoreći o svome času, Isus govori o volji nebeskoga Oca; 3. ‘njegov čas’ ili proslava zapravo upućuje na njegovu smrt. On time lomi okvire svadbe i upućuje na znak, na simbol za no­vo, a ta novost započinje smrću i uskrsnućem.

Čudodabismoimali‘višak’Prvo čudo koje opisuje evanđelist Ivan u svojemu evanđelju je čudo koje Isus čini da bi nam osi gurao suvišno, odnosno nešto što nije posvema nužno za življenje. Ne radi se o kruhu, već o vinu i to za ne­koga tko je već pomalo opi jen. Time se pojačava činjenica da Krist spašava darom, a ne nužnošću. Pravednost može osigurati da svatko za stolom ima svoj tanjur i komad kruha, ali kršćanin se treba pobrinuti za suvišno vino bez kojega bi nedostaja­la radost življenja. Tako i suvišno ponekad postaje nezamjenjivo i neo phodno. Siromah traži dosto­janstvo, puno prije negoli našu sućut. Ako pak ne postoji barem mrvica kršćanske maštovitosti, čini

se da nije moguće ljubiti. Isus nas uči da je jedna od prvih zadaća izne naditi, stvoriti neočekivano, nepredvidivo, nešto što izranja iz druge perspek­tive. Pišući ovo sjetio sam se rečenice koja me često vrati na duhovnost bitnoga, rečenicu koju je Krist rekao bogatomu mladiću: »Jedno ti nedostaje.« Vjerujem da je kršćanska specifičnost u tome da na stolu svijeta osigurava ono što nedostaje, ono što je zaborav ljeno, a tvori bit življenja – bezinte­resnu radost.

Imatisvei–ništadrugoNaše se vrijeme možda najradije hvali napretkom i dostignućima. Napredak nerijetko znači žurbu i neprestani trk u kojemu se zaboravlja važno, što običavamo zvati duhom i duhovnim. Duh se gu­bi zbog banalnoga razloga – neprobavljivosti. Zgo­dno reče netko da se u svjetskoj fauni pojavio još neviđeni ateist – želučani ateist. Ne, dakle, ateist koji bi Boga odbijao zbog racionalnih razloga i promišljanja, već onaj koji ne zna što bi započeo s Bogom, jer mu je želudac pun. Slično zvuči izre­ka jednoga kardinala: »Današnji čovjek ima sve i – ništa drugo.« (kard. Pignadoli). Evanđelje dru­ge nedjelje progovara o tome drugom, o duhu ko­

DRU

GA

NED

JELJ

A kroz

god

inu

kroz

god

inu

DRU

GA

NED

JELJ

A kroz

god

inu

DRU

GA

NED

JELJ

A

Znamen-čudoradipotrebnogaviška

»Zagrabite i odnesite ravnatelju stola…«

37

131313živo vrelo13živo vrelo132006

ZRnjenjenjenje

Novo vinoNa svadbi radosti, za stolom,ti se, Gospodine, objavljuješ prvim čudesnim znakom.Poručuješ nam da si došao uvesti nas na svadbenu gozbupripravljenu u domu Očevu.Našim radostima daješ predznak neba,a u našim tegobama budiš čežnjuza novim vinom radosti.Sjedni, Gospodine, nebeski Gostu,za stol života našeg,pokaži nam oskudnost jela našegi prolaznost radostikojom tražimo sreću.Daj nam kušati novo vino iz tvoga tijeskai radosno hrlit’ radošću zaručnikak stolu tvom u vječnosti pripravljenom.Amen.

jemu prijeti opasnost izgubljenosti, o duhu sla vlja i radosti. U tome nam smislu i Marija u Kani daje znak. Misao mi se veže uz ikonu koja se zove Dje-vica od neočekivane radosti. Službena je religi­ja čekala Mesiju strogosti i naplate, a Marija želi pokazati da se njezin Sin dobro osjeća među ljudi­ma, tamo gdje je iskrena radost i prijateljstvo.

U Kani se pojavilo neočekivano vino (» nisu znali odakle dolazi«). Nitko se nije usudio po­misliti da bi vino na stolu (i još u tolikoj količini! Sjetimo se da su posude, a bilo ih je šest, imale svaka po četrdesetak litara; šest je broj nepotpu­nosti) moglo doći izravno od Boga. »Vina nema­ju« zagovorno je rekla Marija. Od Boga bismo očekivali najviše da nam udijeli kruh, tj. ono što je simbol nužnoga. No, Marija nam pomaže pronaći darovanoga Boga. Blago potiče Isusa da odgovori molbi, a on očituje Boga koji se brine o suvišnome i o naizgled nepotrebnome. Shvaćamo da je nemoguće živjeti bez nužnoga, ali ovdje smo pozvani shvatiti da je teško živjeti bez naizgled suvišnoga. Možda je baš to drukčije izrečena Ra­dosna vijest.

Možda još uvijek pamtimo odgovor na kate­kizamsko pitanje zašto je čovjek na svijetu, ali ni­sam siguran da kao kršćani znamo odgovor na pi­tanje radi čega su kršćani na svijetu. Možda se dio odgovora naslućuje u obratnoj logici od onoga što nam se nameće iz bezbožne nužnosti. Da, postoji opasnost da se ne živi, budući da na našemu sto­lu nedostaje vina, budući da nema cvijeća, budući da vjera gubi svoju radost i gledamo u smjeru Božjega dolaska licem koje ne pokazuje smijeh.

ZagrabljenanovostKrist nije u Kanu došao da bi nadoknadio nedo­statak vina; nije došao propovijedati suzdržljivost (premda se ona pretpostavlja). Došao je da bi slavio te je znamen­čudom spriječio da slav lje ne završi prerano, da se slavlje ne pretvori u poteškoće, razočaranja, napetosti. Time je Krist očitovao da nije došao ponijeti samo naše križeve, već i naše radosti.

Zacijelo ste primijetili da Isus čini čudo, ali go­vori učenicima: »Dajte im vi piti – zagrabite i no­site ravnatelju stola.« Učenicima pripada zadaća da zagrabe i odnesu novo vino. Jedino mjesto uz ovo u Novomu zavjetu gdje se spominje glagol za-grabiti jest pri Isusovu susretu sa Samarijankom na zdencu. Tamo se radi o vodi od koje se ne žeđa, ali tamo je riječ o novome duhu. Molimo Du­ha Svetoga da nam udijeli snage i hrabrosti, ka­ko bismo uspjeli zagrabiti novost i nositi je dru­gima – druge iznenaditi novošću. To je duhovski događaj u svakodnevnome. Mi trebamo višak.

Ivan Šaško

DRU

GA N

EDJELJAkroz godinu

kroz godinuD

RUG

A NED

JELJAkroz godinuD

RUG

A NED

JELJA

Ravnatelj stola »kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – pozove zaručnika…«. Ta rečenica otkriva vlastitost Ivanova razmišljanja o Isusu: Isus dolazi »odozgor«, od Oca nebeskoga, pa ljudi ne razu-miju njegov govor. Tek sluge koje »zagrabiše vino« znadoše odakle je. Onaj tko se u posluhu približi božanskome Učitelju razumije njegove riječi i pre-poznaje njegov dar »novoga vina«. N. N.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

38

RIJEČ IPismoPS

ALAM

1.1.1.1.

Nakon što smo u prethodnom broju »Živog vrela« o biblijskome putu do »života u blaženstvu« razmišljali oslanjajući se na

prvi dio Psalma 1., nastavljamo razmišljanje iz­dvajajući osnovne misli iz drugoga dijela te psa­lamske molitve.

PutpravednikaiputopakihPsalam 1 suprotstavlja opake i pravedne. Opaki su opisani kao potpuna suprotnost pravedniku. Dok se o pravedniku govori kao »stablu zasađenu pokraj voda tekućica«, opaki nisu uspoređeni čak ni sa suhim stablom, a kamoli da bi donijeli bi­lo kakav plod: »oni su k’o pljeva što je vjetar ra­znosi« (r. 4). Pljeva je u Starom zavjetu slika ne­stalnosti i beskorisnosti, a istu sliku rabi i Ivan Krstitelj u svom upozorenju farizejima i pismo­znancima.

Opis opakih kratak je i nedvosmislen: sve ono što je rečeno za pravednog čovjeka za njih ne vrije­di. Opaki nisu takvi, kaže jednostavno i bez pona­vljanja hebrejski tekst. Pravednik kontrolira svoj pravac (1,1), a put opakih je nekontroliran – oni su ondje gdje ih vjetar nanese; pravednik ima svoj užitak i radost (1,2a), a opakima preostaje smijeh izrugivanja; pravednik traži savjet od Riječi Božje (1,2b), a opaki ga ne trebaju jer imaju svoje vlasti­te savjete koje nude i drugima (1,1); pravednik je svjež i plodan (1,3b), a opaki su suha pljeva!

U našem psalmu pljevu, tj. opake, r aznosi vjetar (rûah). Činjenica da psalmista ovdje na­glašava subjekt (rûah) otvara mogućnost da on smjera i na značenje duh, jer se ovaj pojam rabi i u značenju središta unutrašnje psihičke aktivno sti. Možda je posrijedi igra riječi kojom je psalmist na još jedan način želio naglasiti razliku pravednika od opakih ljudi: kao što pravednika njegov duh otklanja od puta grješnikā (1,1b) i ukorjenjuje u Zakon u kojem pronalazi svoju radost (1,2­3), ta­ko opaki nemaju te ukorijenjenosti (1,4a), nego ih njihov nestalan duh nosi posvuda. Razlika izme­đu pravednika i zlih bila bi tako utemeljena u unutrašnjoj, osobnoj moralnoj kvaliteti, a u pri­

log tome govori i posljedična povezanost u koju je postavljen slijedeći redak: stoga se opaki neće održati na sudu.

Posljedični veznik stoga (‘al-kēn) uvodi re­čenicu koja naznačava posljedicu opisanih pona­šanja. Na njezinu se početku nalazi pomalo čudna konstrukcija koja pričinja probleme egzegetama, a koja je na hrvatski jezik prevedena sa održati se na sudu (qûm bammišpāt). Ako bi tu konstruk­ciju uzeli u značenju kako to čini naš prijevod, imali bismo jedan sinonimni paralelizam u okvi­ru 1,5: kao što se opaki ne mogu održati na sudu, ni grešnici, koji su sinonim za opake, ne mogu op­stati u zajednici pravednih.

Ako se pojam mišpāt uzme u također mogu­ćem značenju voljnog čina pravednog usmjere­nja, onda dobivamo jednu progresiju: zato opa-ki ne mogu ustati na pravednu odluku (1,5a) i grješnici u zajednici pravednih (1,5b). Na taj se način bolje vidi veza s odlomkom koji prethodi: zbog svoje neusidrenosti opaki i grješnici ne mo­gu ustati na pravednu odluku niti zauzeti prave­dno usmjerenje.

GospodnjablizinapravednicimaPosljednji redak Psalma uvodi konačni, odlučni razlog diferencijacije: razlog je Gospodin. Uzročni veznik jer (kî), kojim počinje r. 6, daje objašnjenje: jer On (Gospodin) zna put pravednih. Tek sada, na kraju, na scenu stupa Bog. Tvrdnja da Gospo­din zna put pravednih odnosi se na znanje u smi­slu živog i prisnog odnosa, naklonjenosti i ljubavi prema pravedniku. Kao što pravednik u Zako­nu nalazi užitak (1,3), tako je Gospodinu užitak voditi čovjeka. U govoru o opakima psalmist ne spominje ime Gospodnje. Tamo gdje nema Go­spodina dolazi propast – jednostavna teološka i iskustvena istina potvrđivana kroz pokoljenja.

Zapravo, Bog ne doprinosi propasti opakih, nego sama nutarnja logika njihova ponašanja vodi njihovoj propasti; vjetar povijesti odno-si ih u ništavilo. Glagol ’ābad u fizičkom smislu znači otići u stranu, izgubiti se. Sinonim za Šeol

Psalam 1. – Osamljenost pravednika pred zborom opakih(Razlikovanje »pravednikova puta« i »puta opakih«)

39

131313živo vrelo13živo vrelo132006PSALAM1.1.1.1.

Dva puta 1 Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih,

ne staje na putu grešničkomi ne sjeda u zbor podrugljivaca,

2 već uživa u Zakonu Gospodnjem,o Zakonu njegovu misli dan i noć.

3 On je k’o stablo zasađeno pokraj voda tekućicašto u svoje vrijeme plod donosi;lišće mu nikad ne vene,sve što radi dobrim urodi.

4 Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi!Oni su k’o pljeva što je vjetar raznosi.

5 Stoga se opaki neće održati na sudu,ni grešnici u zajednici pravednih.

6 Jer Gospodin zna put pravednih,a propast će put opakih.

jest Abaddon, riječ koja dolazi od istog korijena. Upravo te dvije karakteristike, da Bog ne uništava opake te da je za određenje njihove sudbine pre­sudna zapravo sloboda njihovog usmjerenja, pod­crtavaju jednu od najvažnijih poruka Ps 1 koja se odnosi na odlučujuću ulogu slobodnog izbora za čovjekov životni uspjeh ili promašaj.

»Vertikalno«iščitavanjePsalmaNakon što smo kroz Ps 1 išli od retka do retka (»horizontalno«), sada ćemo pokušati ići »verti­kalno« i uočiti silnice koje se provlače na pravcu početak­kraj psalma.

U početku pravednik je predstavljen u jed­nini, a pred njim su opaki koji su u množini i imaju samo jedan savjet (1,1). Za razliku od nji­hovog jednog savjeta, Zakon na koji se osla nja pravednik je mnogostran, obuhvaća sve sfere života i odnos s Bogom te otvara put u život. Ka­da se na kraju bude očitovalo dohodište puteva postat će očevidno da su opaki, iako mnogi, imali zapravo jedan jedini savjet, koji im je doduše bio zajednički, ali pogrešan: svi su bili složni u o nom što je pogubno. Množina onih koji prihvaćaju sa­vjet nije garancija njegove mudrosti, ne može promijeniti njegovu eventualnu ništavost.

Na početku psalma pravednik je gramatički predstavljen kao pojedinac, a opaki su u množini. Stječe se dojam da pravednik stoji usamljen na­spram opakih koji daju savjete, imaju svoj put ko­jim hode, druže se i imaju svoj zbor. Gramatički gledano, opaki su uvijek u pluralu i imaju nešto zajedničko u singularu (savjet, put, zbor), a pra-vednik ostaje sam i ne uzima udjela u tome što kao zajedničko dijele opaki. Tek u 1,5 postat će jasno da pravednik nije sām, nego da i on ima svoju zajednicu. Opaki, međutim, nemaju pristu­pa zajednici pravednika. Duštvena dimenzija pravednika dostiže vrhunac pred Gospodinom koji zna njihov put.

Pravednikova aktivnost u prva tri retka našega psalma jasno je određena, ali negativan način na koji je formulirana stvara dojam da njegov život nije raznovrstan, nego da je višestruko ograničen. Čini se kao da je imobilan: niti se kamo kreće, niti kamo stiže. Općenito, njegova je aktivnost opisa­na bez izraza koji bi imali dinamičke konotacije.

Pravednik mnoge stvari ne radi (1,1): on ne ho-di po savjetu opakih, ne staje na put grešnika i ne sjeda u zbor podrugljivaca. Bavi se samo s jednim: Zakonom Gospodnjim. To stvara jaki kontrast s trostrukom djelatnošću koju r.1. vezuje uz opake. Iako naizgled oskudna, pravednikova djelatnost je plodna. Njegova imobilnost zapravo je uzroko­vana njegovom dobrom ukorijenjenošću uz vode tekućice. Ta ukorijenjenost nudi snagu životnih sokova, izvor je plodnosti. Iz te »ograničavajuće« ukorijenjenosti proizlazi posvemašnja plodnost: sve što radi dobrim urodi. Kod opakih je situacija oprečna: od prividnog bogatstva sadržajā i oblikā na kraju ostaje samo pljeva što je vjetar raznosi.

Vrijedno je uočiti da prva riječ psalma zapo­činje prvim slovom (alef) a posljednja posljed­njim slovom hebrejskog alfabeta (tau). Kao što hebrejska riječ istina, da bi izrazila sav spektar is­tine, sadrži prvo, srednje i posljednje slovo alfa­beta (alef, mem i tau), tako i krajnje riječi našeg psalma nisu slučajno označene prvim i posljed­njim slovom alfabeta. Psalmista želi sugerirati da riječi sadržane u Ps 1 sadrže istinu o čovjekovim putevima u cijelom njezinu rasponu, nudeći sin­tezu sveukupne mudrosti izabranog naroda.

Ivica Čatić

40

TRENutakTR

ENut

akut

ak

Iz prakse koja je raširena u našoj Crkvi, a koja njeguje obred blagoslova vode na svet­kovinu Bogojavljenja, izranja pitanje o po­

drijetlu i značenju obreda blagoslova v ode na tu svetkovinu. Postavlja se, potom, i pitanje ka­ko na obrednoj i značenjskoj razini pomi­riti taj obredni čin sa svetkovinom Krštenja Go spodinova koju slavimo u nedjelju nakon Bogojavljenja.

Blagoslov vode uz svetkovinu Bogojavlje­nja vuče svoje korijenje iz duge tradicije krš ­ćanskoga Istoka, gdje se svetkovinom Bogo­javlje nja slavilo otajstvo Rođenja, spomen na poklonstvo (triju) mudraca, otajstvo Gospodi­no va krštenja te spomen na prvo Isusovo čudo (pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani). Uz tu sadržajem bogatu svetkovinu ubrzo se na Istoku, osobito zbog liturgijskoga spomena na Gospodinovo krštenje, počela vezati i praksa krštenja. U takvom kontekstu slavljenja litur­gijske su zajednice palestinskih kršćana silazi­le na rijeku Jordan, časteći mjesto na kojemu je kršten Isus. Vjernici su u rijeku izlijevali bal­zamovo ili drugo miomirisno ulje iz posuda ko­je su donosili, kao znak čašćenja Gospodina i njegova »stajanja u red grješnika«, a u istim su posudama nosili svojim domovima vodu iz Jordana kao najveću dragocjenost (tamquam thesaurus nobilissimus). Voda koju je Gospo­din posvetio svojim silaskom bila je znak nji­hova preporođenja na novi život. Uskoro je, u drugim krajevima, izrastao običaj blagoslova vode u spomen na Gospodinovo i kršćansko krštenje.

Današnja praksa blagoslova vode na svet­kovinu Bogojavljenja ima, dakle, svoje teološko i povijesno utemeljenje. No, poteškoća nasta­je kad se znak vode vjerno čuva kao tradicij­ski znak ili običaj bez isticanja teološkoga te­melja i značenja, pa i bez priziva na otajstvo krštenja. Voda kao praelement i znak života lako je primjenjiva na mnoga religijska i du­hovna iskustva, nerijetko i s bitno različitim

Voda Bogojavljenja i voda Krštenja

značenjima. Mnoge obrednosti vezane uz vodu (npr. različita škropljenja ili pranja/umiva nja) pokazuju kako taj znak, kad je bez oslonca na sakrament preporođenja, postaje magičnim znakom, teško odvojivim od izričaja prazno­vjerja. Kršćani po znaju smo jedno krštenje (što ističemo i u obrascu Vjeroispovijedi: confite-or unum baptisma), jedno neponovljivo krsno preporođenje, te nisu potrebni nikakvih obre­dnih pranja ili čišćenja. Stoga svaka kršćanska uporaba blagoslovljene vode, u liturgiji ili izvan nje, izrasta i znakom i značenjem iz krsnoga obreda. Štoviše, svaka uporaba blagoslovlje­ne vode bit će priziv na taj sakramentalni čin preporođenja i na samoga Krista, što se vjerno ističe i u samome obredu blagoslova vode.

Potrebno je to isticati ne samo radi čisto­će znaka, nego ponajprije radi čistoće i auten­tičnosti vjere. Hvalevrijedan je običaj nošenja blagoslovljene vode u kršćanske domove jer Crkva potiče i njeguje obrednost i u obitelji. Red blagoslova predviđa različita obiteljska slavlja u kojima će sami vjernici laici izgovara­ti liturgijske molitve, zazivati Božji blagoslov i u znak silaska toga blagoslova škropiti vodom. Ta­kva kršćanska osjetljivost može stvoriti i vrije­dni čin obiteljskoga molitvenoga slavljenja spo­mendana krštenja pojedinih članova obitelji gdje bi znak vode bio drag spomen na otajstvo krsta i ujedno jasan poziv na obnavljanje obve­za krsne vjere. Znak vode, praćen molitvom, može biti snažno govorljiv i u drugim važnim trenucima kršćanskoga života.

Kršćanin ipak ne bi smio podleći napa sti da u vodi prepoznaje samo magičnu snagu oslobođenja od »napasti«. Nije li toliko puta sâm čin škropljenja izraz malovjernosti ili kri­vovjernosti? Možda na snagu vode pokušavamo prenijeti ono što je u našoj vjerničkoj moći, u snazi Duha koji nam je dan (Rim 5,5), i pri tom blagoslovljenom vodom zapravo ‘peremo’ i čistimo sebe od vjerničke odgovornosti pred iskušenjima i nedaćama života.

Ante Crnčević

živo vrelogod. XXIII. (2006.) br. 13

Liturgijsko-pastoralni list za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić,Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić, Sani Bošnjak

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferencijiKaptol 2610000 ZAGREBTelefon: 01 309 7117Faks: 01 309 7118e-mail: hilp@zg.t-com.hr

Tisak:Off set Markulin, Lukavec

živo vrelo

List izlazi 13 puta godišnje.Cijena pojedinog primjerka: 13,00 Kn

inozemstvo: 3,00 EUR; 4,60 CHF; 4,80 USD; 5,70 CAD; 7,00 AUDGodišnja pretplata: 169,00 Kn

inozemstvo: 39 EUR; 60 CHF; 62 USD; 74 CAD; 91 AUD

BiH, SCiG : 30 EUR

Za pretplatnike s deset i više primjerakaodobravamo popust od 10%.

Uplate za Hrvatsku: žiro-račun: Privredna banka Zagreb, d.d. 2340009-1110174994 model plaćanja: 02poziv na broj: upisati vlastiti pretplatnički broj

Uplate za inozemstvo: devizni račun: Privredna banka Zagreb, d.d.: 703000-012769 SWIFT: PBZGHR2X

Međunarodni broj bankovnog računa - IBAN:HR88 2340 0091 1101 7499 4

iz naših izdanja:

preporučujemo:

I. Dugandžić, U radosti naviještene Riječi.

Homiletska razmišljanjauz čitanja godine C.

228 str.65 kn

Božanski časoslov. Liturgijski molitvenik za puk,

1110 str. 120 kn

Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Kaptol 26, 10000 Zagrebtel.: 01 309 7117

faks: 01 309 7118e-mail: hilp@zg.t-com.hr

NOVO!

Biblijska razmišljanjau godini C

Ivan

Dug

andž

ić

U R

ADO

STI N

AVIJ

EŠTE

NE

RIJE

ČI

Ivan Dugandžić

U RADOSTI NAVIJEŠTENE RIJEČI

Mensa Verbi, 2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

Naša tema:

Utjelovljenje kao novo stvaranje