živo vreloliturgijsko–pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIV. • cijena: 13 kn

UDK 282

ISSN 1331-2170

111111133333332007od

25.

pro

sinca

200

7. d

o 19.

sije

čnja

2008

.

Naša tema:

… i na zemlji mir

živo vreloživo vreživo vreživo vreživo vreživo vrelololololololou ovom broju:

živo vreživo vreurednikova riječ

Slava i Mir

naša tema: …a na zemlji mir

Kršćanska filozofija o miru,Ivan Koprek

Mir – zbiljnost života u Božjoj istini,Ante Crnčević

Marija Kristonositeljica,Ivan Šaško

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja: Ž. Tanjić, I. Šaško,I. Raguž, S. Slišković, A. Vučković

Rođenje Gospodinovo

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Sveta Marija Bogorodica

Bogojavljenje

Krštenje Gospodinovo

u duhu i istini

Molitva zahvalnosti i nade,Molitveno bdjenje za 31. prosinca

trenutak

Kada završava božićno vrijeme?

2

16

1

40

36

Slava Bogu na visini,a na zemlji mir ljudimamiljenicima njegovim!

Gospodine, ti si mir i stvaraš mir;tebe nesložan duh ne shvaćaniti zlo srce prihvaća.Udijeli složnima da ustraju u dobru,a nesložnima daj da ostave zlo i vrate se na put mira.

(Liturgija Crkve)

Giotto: Josipov san(Cappella Scrovegni, Padova, 1303.–1305.)

1

URED

NIKO

VAriječriječ

URED

NIKO

VAriječU

REDN

IKOVA

UREDNIKOVAriječživo vrelo 2007131313

Slava i Mir

lavospjev »Gloria in excelsis Deo et in terra pax hominibus«, kojim je po pjesmi nebeskih glasnika zemlji otkrivena Božja slava i ljudima darovan mir, utisnut je u duh božićnoga vremena. Slavljenjem otajstva Kristova utjelovljenja Crkva slavi rasprostiranje Božje slave na ljude. Ljudski rod, grijehom ranjen i lišen zajedništva s Bogom, po daru Božje ljubavi opet je odjeven Božjom slavom. Priznati Božju slavu može samo čovjek koji je

odjeven njegovom slavom, čovjek po čijemu se životu Bog proslavlja. Istin-ska slava Božja jest čovjek sām. Kršćaninov je život slavopoj Bogu. Stoga božić-na pjesma anđela postaje programom kršćanskoga življenja: »Slava Bogu na vi-sini«. Kršćanska duhovnost, oživljena u životima svetaca, tu je misao prerekla u životno načelo: Omnes ad maiorem Dei gloriam – Sve na veću slavu Božju.

Mir je ime te životne združenosti čovjeka sa Stvoriteljem. Mir je združenost, zajedništvo, radost susretanja. Kriza mira, koja prijeti sigurnosti i budućnosti svijeta, duboko je uzrokovana odijeljenošću čovjeka od Boga i neprihvaćanjem susreta s Njim. Sebična ljudska htijenja, koja čovjeka nukaju da traži vlastitu sla-vu – odjevenu u moć, u posjedovanje, u znanje, u samodostatnost – izravna su zaprjeka miru među stvorenjima. Mira nema gdje čovjek traži samo svoju slavu. Mir je Stvoriteljevo djelo, ne ljudsko. Glad za mirom stoga očituje iskonsku čo-vjekovu težnju za Bogom.

Razmišljanja o Božjem otajstvu utjelovljenja, po kojemu je Bog sišao u naj-dublje iskustvo ljudske zbiljnosti, u tjelesnost – gol, da bi odjenuo odijelo naše smrtnosti i podnio tjeskobu svih naših nemira – dovode nas do istine da je sa-mo u Bogu mir (Ps 62,2). Po Božjem je utjelovljenju čovjeku otvoren put pomir-be. Bog nije pružio samo ruku pomirenja. Pružio je sebe – za naš mir. Nemir poznaje bezbroj lica, očitovanih ili zakrivenih. Mir je samo jedan. Ima samo jed-no lice – ono koje očituje zajedništvo stvorenja sa Stvoriteljem. Čovjek, kruna stvorenjā, pozvan je očitovati to zajedništvo jer samo na taj način može biti gra-ditelj mira i proslavitelj Boga. Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima, mi-ljenicima njegovim…

Urednik

lavospjev »Gloria in excelsis Deo et in terra pax hominibus«, kojim je po pjesmi nebeskih glasnika zemlji otkrivena Božja slava i ljudima darovan mir, utisnut je u duh božićnoga vremena. Slavljenjem otajstva Kristova

odjeven njegovom slavom, čovjek po čijemu se životu Bog proslavlja. Istin-

Čitateljima Živog vrela, suradnicimai svima koji u liturgiji Crkve otkrivaju mjesto objavljenja Božje slave i vrelo istinskoga miraželimo u slavljenju Božića radost Susreta s Gospodinomi radost Mira sa svim stvorenjima.

Urednik i suradnici Živog vrela

2

NAŠAtema…

a na

zem

lji MIR

Kršćanska filozofija o miruIvan Koprek

Govoriti filozofski o nečemu, ili filozofirati o nečemu, za mnoge danas zapravo znači komplicirati, biti daleko od života i konkretne stvarnosti, zamagljivati pravi smisao

nečega, o svemu željeti dati posljednje i jedino ispravno mišlje-nje…. U tome jamačno ima i nešto točno. Ipak, takav stav ne mora odmah značiti da bi se spomenuti način govora i razmi-šljanja trebao izbjegavati. Bilo kako bilo, filozofija (pa i ona s dodatkom »kršćanska«) želi biti onaj način čovjekova razmi-šljanja i do-umljivanja (mudro-ljublje!) koji neki problem, ne-ku situaciju, neko pitanje nastoji sagledati sveobuhvatno, ne ispustivši nijedan od važnih i za neku stvar relevantnih vidi-ka. Zato se filozofija ex professo bavi cjelokupnom stvarnošću, svim bićima i njihovim odnosima, a sve to, dakako, radi potra-ge za odgovorom na posljednja pitanja ili, kako bi se tradicio-nalno reklo, tražeći »posljednje razloge i uzroke svih stvari«.

Filozofija pri tome pojedinačnim znanostima prepušta istra-živanje posebnih i pojedinih bližih uzroka onih pojava koje neka znanost po svojoj struci istražuje. Čini se da je taj zahtjev filozo-fije velik i donekle neostvariv, pa se zato ona i ne može smatrati nekom završenom znanošću. Njezine su tvrdnje takve da se uvi-jek mogu ispraviti, preoblikovati ili čak potpuno izmijeniti. No, ta njezina nedovršenost nije nedostak, naprotiv, ona joj može dati dinamiku, određeni čar i privlačnost. Govoriti iz perspekti-ve »kršćanske filozofije« o miru značilo bi, prema tome, pokuša-ti istražiti i odrediti one glavne i nužne (posljednje) pred-uvjete mira bez kojih i sam govor o miru ostaje bez sadržaja i smisla.

Rat, mir i zakonKao smrtni ljudi, ljudi na putu, mi znamo što je što nemir. Ne-mir je dio nas samih. Mir u tome smislu nije dio naše naravi. On nam je tek trajna zadaća. Najstarija okcidentalna filozofska tradicija, ona antička – grčka, nije poznavala razrađen pojam mira. Tako je grčka riječ eirene prije svega označavala zdravlje i blagostanje koje se proživljava između pojedinih ratova. Prem-da se mir uvijek više određivao kao vrijeme zatišja između dva-ju sukoba, pri ‘sklapanju’ mira išlo se za onim što taj sporazum zapravo nosi, a to je jednodušnost i sloga (homonoia) u dogo-voru (homologia). Ta se složnost posebice očitovala u zakonu (nomos). Zato možemo reći da je pojam mira u Grka u doslov-nom smislu (kao eirene) imao malu, uvjetnu ulogu, u smislu sloge ili jednodušnosti (homonoia), a u terminu koji doslovno

»Mir nije puka odsutnost rata,niti se može svesti na uspostavu

ravoteže među protivničkim silama. On ne nastaje iz nasilne

vladavine, nego se doista s pravom naziva ‘djelom pravde’. (Iz 3,27).

Mir je plod reda što ga je u ljudsko društvo utisnuo njegov božanski

Utemeljitelj i koji ljudi trebaju ostvarivati, ljudi koji žeđaju za sve

savršenijom pravdom.«(Gaudium et spes, 78)

(Na slici: spomenik vojnicimapalima za mir i pravednost.)

3

… a na zem

ljiMIR

MIR

živo vrelo 20071313

znači nešto drugo (nomos, zakon) onu pravu, ve-liku ulogu u pravnom, religiozno-kulturnom i fi-lozofskom životu.

‘Nomos’ je najprije doživljavan kao nešto bo-žansko da bi potom sofisti taj pojam demitizira-li i u njemu gledali tvorevinu ljudske sloge i jed-nodušnosti, zapravo političke slobode. Isticanje slobode pojedinoga građanina u državi i pred dr-žavom oduzelo je u stoičkoj filozofiji ‘nomosu’ stabilnost, a time oslabilo i samu državu. Sloboda govora (isegoria) donijela je potpunu nemoć dr-žave pred izvanjskim neprijateljima, pa je time na isti način postao upitan i poredak ‘nomosa’ kao poredak mira.

Važno je također uočiti činjenicu da je govor o miru u antičkoj filozofiji zapravo samo pratitelj go-vora o ratu. Mir je od bogova zapovijeđeni prekid ratnoga stanja. Rat je pak shvaćen kao bogomda-na nužnost, kao – kako reče Heraklit – »otac i kralj svega«, kao mjerilo ljudskoga zakonodavstva.

Uvid u grozote rata potaknuo je već u Grka pozitivnije vrjednovanje mira. Slično se dogodi-lo i s rimskom pax romana, mirom koji se »uvo-dio« nakon osvajanja pojedinih područja i to na-metanjem rimskog zakona kojega su pobijeđeni morali prihvaćati. Naime, stari su Rimljani svoj mir (pax) vezivali uz osvajačke navike i pohode koji su Imperiju pripojili cijelo Sredozemlje. Pri-pojiti neki teritorij Imperiju značilo je »pacem da-re«, tj. pružiti mir i sigurnost.

Taj politički mir bio je vezan za pravni odnos koji se sastojao od saveza (foedus) između pobjed-nika i pobijeđenoga. Pobjednik je pritom postav-ljao zakone, prava i prosudbe (leges, iura, iudicia), čime su bili zajamčeni unutrašnji red i blagosta-nje. Pobijeđeni je pak od pobjednika primio prav-na dobra, rimska građanska prava, u prvome redu zaštitu imanja čime je zaštićena ekonomska slobo-da (pax civilis). Vlast (koja se ostvarivala dijelom u moći činovnika, a dijelom kao vlast vlastodršca) i sloboda uvijek su nastojale držati ravnotežu, a to je građanima osiguravalo pravnu sigurnost. Te-žnju Rimljana za svjetskom vlašću možemo protu-mačiti i kao težnju za »svjetskim mirom«, zapra-vo težnju za političkom vladavinom teritorijalno i vremenski protegnutom u nedogled.

Razumijevanje miraRaspadom rimskoga Imperija i nestankom »pax romana« svijet je sve više gubio nadu u moguć-nost ostvarivanja bilo kakvoga stabilnog svjet-skog poretka u kojem bi bila zajamčena odsutnost oružanih sukoba. Ovu neizvjesnost zorno oslika-vaju dvojbe i prosudbe crkvenih otaca, prije sve-ga svetoga Augustina u velebnom djelu »O Božjoj državi« (De civitate Dei). Prema Augustinu ideja mira prvotno je i bitno kršćanski ‘topos’. Kršćan-stvo se, naime, od početaka shvaćalo kao poruka mira. Mir je pak sinonim za Kristovu osobu i dje-lo, a po Kristu i vijest o čovjekovom oslobođenju i spasenju, pomirenju.

Postulat svjetskoga, vječnoga mira koji je u sebi relativizirao bitnu kršćansku poruku (mir u Kristu, s Kristom i u Kristu!) najočitije je zaživio u humanizmu i renesansi – najprije isticanjem čo-vjekove samostalnosti i svemoći. Cijena toga ni-je ostala malena. To se opet posebno primjećiva-

Zauzimanje za Božju pravednost i za mirlomi ‘koplja’ ljudskih nepravdi i nasilja.

4

NAŠAtema…

a na

zem

lji MIR

lo na području politike. Makijavelistička politika moći uvijek je iznova gušila planove čovjekova sa-mooslobođenja. Tako se na tom području počelo razmišljati o pravu naroda koje je pojedinim dr-žavama davalo »pravo na rat« kao znak suvere-nosti. U tom se kontekstu nije više mogla razvi-jati ni opća ideja o miru. Prosvjetiteljstvo je pak na svoj način izrazilo sumnju u neizbježnost rata i počelo istraživati osnovicu za poredak mira ute-meljen na autonomiji ljudskoga uma.

Kant je bio prvi filozof koji se nije bavio samo političkim mjerama za osiguranje mira, nego i pi-tanjem kako da se stvore preduvjeti za opći mir u ljudskome društvu. Zato je u njegovoj filozofiji mir dobro kojemu se treba težiti, ali i regulativna ideja uma i, napokon, dužnost svakoga pojedinca. Zbog ideje vječnoga mira kao sveobuhvatne regu-lativne ideje uma, Kant je često nazivan »prvim misliteljem globalizacije« ili »otac novovjekov-noga kozmopolitizma « koji se na europskom tlu počeo razvijati u filozofiji klasičnoga njemačkoga idealizma – najprije u Fichtea, pa u Hegela i po-tom u filozofā romantike.

Dok je Fichte prihvaćao Kantove ideje o mi-ru, Hegel ih je odbacivao, a romantika je s buđe-njem nacionalne svijesti u XIX. stoljeću počela slaviti revoluciju, ratove, posebice osloboditelj-ske. S druge strane opća vjera u napredak (koja je zapravo postala nadomjestak religije!) razvijala je ideju da će napretkom znanosti, tehnike i privre-de opći svjetski mir doći sam od sebe.

Već je prvi svjetski rat uzdrmao tu vjeru u na-predak i povjerenje u snagu tehničkih izuma. Isto-dobno je polako, ali sigurno, dozrijevala i svijest da mir nije samo alternativa ratu. Naime, mir se po-čeo nametati kao nužan preduvjet i samoga čovje-kova opstanka na Zemlji. Pronalazak, razvoj i upo-treba atomskoga oružja otvorili su sasvim nova razmišljanja o ratu i miru, osobito među filozofi-ma i znanstvenicima kojima je sve više dolazilo do svijesti da svojim izvodima i otkrićima (ne samo na području atomske fizike, nego možda još i više na području biologije) počinju ugrožavati i sam život, i čovjekovu slobodu, i opstanak čitavoga čovječan-stva. Stvar se drastično zaoštrila u posljednjim de-setljećima prošloga stoljeća kada je započela ne sa-mo vrtoglava utrka u atomskom naoružanju nego i bezobzirno razaranje okoliša, odnosno zahvati u području ljudskih gena sa svim mogućim posljedi-cama za čovjeka i njegovo dostojanstvo.

U svemu tome filozofi se sve do danas ne sla-žu oko jasnoga određenja ili definicije mira. Za njih mir prvotno znači odsutnost svakoga organi-ziranoga i kolektivnoga nasilja. No, prijetnja mi-ru ne mora biti samo organizirano nasilje, nego također bilo kakvo ograničavanje prostora koji je potreban svakome čovjeku i skupinama ljudi za dostojan ljudski život, a to može biti i uništavanje prirodnoga okoliša ili sužavanje mogućnosti za tjelesni, intelektualni, društveni, religiozni i dru-gi čovjekov razvitak – zapravo nepoštivanje ljud-skoga dostojanstva.

Mir – djelo LjubaviFilozofski pojam ljudskoga dostojanstva nužno je vezan uz čovjeka kao religiozni i ćudoredni su-bjekt. Naime, među svim bićima koja poznajemo ovdje na Zemlji samo je čovjek sposoban da sam sebe određuje u svome djelovanju, da čini dobro i

Kraljevstvo Božje prepoznaje se u nastojanju za »pravednost, mir i radost u Duhu Svetome« (Rim 14,17). (P. Picasso, 1962.)

5

… a na zem

ljiMIR

MIR

živo vrelo 20071313

zlo, da preuzima dužnosti i odgovornosti… Po tim se vlastitostima i sposobnostima on korijenito ra-zlikuje od drugih bića ove Zemlje. Osnovu njegovih vlastitosti, a time i osnovu njegova dostojanstva, i to ne samo prema kršćanskoj antropologiji (filozo-fiji), čini ono o čemu je već govorio Aristotel kada je rekao da je čovjek jedino živo biće koje posjeduje logos (um, razum, govor) i jedino je njemu »svoj-stveno da ima osjećanje (pathos) dobra i zla, prav-de i nepravde i druga osjećanja istoga reda«. Ne upuštajući se u komentar antropoloških iz voda od

Aristotela do danas, osobito u pitanje o čovjekovoj bîti, možemo reći da je čovjek – upravo na teme-lju toga što je obdaren ‘logosom – zapravo ‘pate-tično’ biće, tj. biće ljubavi. Mir je djelo ljubavi, one Ljubavi bez koje ne postoji ništa. Ljubav je, naime, glavni i nužni, posljednji preduvjet miru, preduvjet bez kojega i sam govor o njemu ostaje bez sadržaja i smisla. Jer kako fizička tijela prema sili teže traže mjesto svojega smirenja, tako i ljubav tjera čovje-kov um i srce prema onome Mir-u koji donosi is-punjenje, smirenje, izbavljenje, spasenje…

Mir – zbiljnost života u Božjoj istiniTeologija utjelovljenja i kršćanska utjelovljenost mira

Ante Crnčević

Misao o miru i načini shvaćanja mira ot-krivaju nam čovjekovo gledanje na ži-vot, na svijet, na druge. Mir je prije sve-

ga odnos, život u zajedništvu koje izgrađuje osobe otkrivajući im puninu njihove osobnosti, neodvo-jive od drugih i od Drugoga. Mir je život u zajed-ništvu sa sveukupnom zbiljnošću, imanentnom i transcendentnom. Takvo razumijevanje mira na-značuje i sām latinski pojam pax, mir, nastao iz sanskrtskoga korijena pak, sa značenjem pove-zati, ujediniti, učvrstiti (jedno za drugo). Iz isto-ga korijena, kako naznačuju filolozi, dolaze i ne-ke druge latinske riječi u kojima je jasno vidljiva osnovna dimenzija odnosa: pagus (selo, zajedni-ca ljudi), paccus (svežanj, paket), pagina (strani-ca, list uvezan u svezak ili knjigu), pecora (ovca, izvorno: pluralni oblik od pecus, domaća životi-nja koji živi u stadu), pectus (grudi, prsište ko-je je oblikovano združenošću rebara)… U svim tim izvedenicama uočljiva je osnovna poveznica – zajedništvo i sklad. Nije moguće povući uspo-rednicu s riječima koje su s navedenim značenji-ma nastale u hrvatskom jeziku, ali je primjer la-tinskoga jezika dostatan da bismo uočili temeljno (korijensko) značenje stvarnosti koju nazivamo mir (pax). Hrvatski pojam ‘mir’, nastao iz prasla-venskoga mirъ (svijet), govori o životu sa stvore-

njem. Svijet (mir) je zajedništvo stvorenjā. Mir je, dakle, u svojoj osnovnoj definiciji odnos povjere-nja, zbiljnost istinskoga zajedništva.

‘Mir’ koji nas zatvara pred drugima ne zaslu-žuje ime mira. Shvaćen kao povlačenje »u svoj ‘svijet’«, daleko od drugih, daleko »od svega« –

kako znademo reći i poželjeti – ne donosi radost jer radost nastaje samo ondje gdje postoji iskre-nost odnosā. Povući se »u svoj svijet« nije moguće jer ne postoji svijet koji bi samo moj ili samo nečiji. Svijet je zajedništvo, red stvorenja (svemir), sklad među stvorenjima. Svemir počiva na miru, na skladu koji vlada među stvorenjima. Ako svemir prepoznajemo samo u nebeskim tijelima, ne znači li to da smo se povukli »u svoj svijet«, i da smo se isključili iz veza mira koji sve ujedinjuje i drži u za-jedništvu? Spoznaja istinskoga mira iziskuje novo vrjednovanje svijeta. Mir se manifestira kao sklad sa Stvoriteljem i stvorenjima (ljudima, stvarima i stvarnostima), kao život u iskonskome skladu re-da, u potpunoj tranqulitas ordinis, kako naučava sveti Augustin (De civitate Dei, XIX,13).

Mir je prije svega odnos, zajedništvo.U korijenu riječi pax (mir) stoji misao o povezanosti

i jedinstvu. Mir je sklad reda (tranqulitas ordinis) čovjeka sa Stvoriteljem i stvorenjima.

6

NAŠAtema…

a na

zem

lji MIR

Narušeni mir uvijek je, u temelju, posljedica ra-njenoga odnosa – s Bogom, s drugim, sa svijetom. Pokušaji liječenja ranjenih odnosa daju miru razli-čite prefikse svodeći ga na po-mirenje, iz-mirenje, u-mirenje, pri-mirje… U takvim odnosima mir živi, ali ne u istinitosti. Mir se ne ispunja odnosom su-sjedstva nego odnosom zajedništva u istome domu. Stoga, suživot u pomirbi prerasta u istinski mir tek kad se zaborave njegovi ‘prefiksi’, kad se snagom ljubavi od zlopamćenja očisti ranjena prošlost, kad želja za mirom postane bezuvjetna.

Tragom tih temeljnih spoznaja moguće nam je na drukčiji način razumijevati dar mira koji ve-žemo uz otajstvo Kristova utjelovljenja.

Mir zajedništva i zid grijehaSklad i mir koji vladaju među stvorenjima djelo su Stvoritelja, njegov su dar. Mir proizlazi iz posluha Stvoriteljevoj riječi. Grijeh praroditelja narušava odnose i unosi nemir, potiče na skrivanje i bijeg. Zato, kako oslikava Knjiga postanka, nakon gri-jeha čovjek pred Bogom osjeća strah pa se skriva (Post 3,10), a pred čovjekom stid te se odijeva (Post 3,7). Odijevanje je u biblijskome opisu iskonskoga grijeha shvaćeno kao nadomjestak za ‘odijelo’ bo-žanskoga dostojanstva u koje je čovjek prvotno bio zaodjeven, a koje je grijehom izgubio. Po gri-jehu je čovjek razgoljen, lišen ‘odijela’ koje biblij-ska tradicija naziva »Božjom slikom« (Post 1,27). Nakon grijeha čovjek je gol, lišen božanskoga do-stojanstva. Nije više Božja slika. Evin (čovjekov) posluh zovu zmije/zla prekinuo je posluh Stvorite-lju i u čovjekove odnose unio klicu nepovjerenja i neprijateljstva. Prekinut je vez povjerenja s Onim iz čije ruke sve izlazi i u čijoj ruci sve opstoji. Drev-na kršćanska ikonografija to nepovjerenje oslikava zidom koji Adam podiže oko vrta zemaljskoga te motivom koji prikazuje usahlost zelenila u vrtu na-kon grijeha: nakon podizanja zida vrt se pretvara u neplodnu i suhu pustinju. Grijeh je zid koji čovje-ka zatvara u sebičnost, u neodnos, u nepovjerenje. Nestao je mir među stvorenjima.

Od tada je mir stalna čežnja ljudskoga roda, žudnja za izvornom puninom zajedništva i nepo-vrijeđenošću odnosā. Takvu teološku i kozmičku dimenziju mira izražava i hebrejski pojam šalōm,

koji izvorno znači netaknutost, cjelovitost, pot-punost, neokrnjenost. Nakon grijeha koji je ra-nio izvornu cjelovitost reda, potreban je novi Bož-ji dar koji će čovjeku povratiti puninu povjerenja i sklada sa Stvoriteljem i stvorenjima. Zato je sta-rozavjetnik opominjao svoje sunarodnjake: »U Gospodina se uzdaj i čini dobro da smiješ stano-vati u zemlji i živjeti u miru« (Ps 37,3). Obnova zajedništva i sklada dostiže se obnovom čovjeko-va posluha. No, zid nepovjerenja, što ga je podi-

gao čovjek u svojoj neslobodi, moći će srušiti sa-mo Stvoritelj – novim djelom stvaranja. Prorok Izaija najavljuje da će Jahve o svome spasenj-skom dolasku porušiti sve zidine i utvrde Izraelo-ve (Iz 2,15), učiniti ga opet slobodnim, sposobnim živjeti u zajedništvu s čitavim svijetom. Novu slo-bodu svijeta i obnovu svemira Izaija opisuje snaž-nom metaforom: »Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a dje-tešce njih će voditi... Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmiji-nje.« (Iz 11,6.8). Grijeh (oslikan simbolikom zmi-je) neće više vladati čovjekom. Ponovno će nastu-piti mir, onaj iskonski, mir božanskoga sklada.

Starozavjetna nadanja gledaju dolazak Mesi-je kao dolazak Mira. Izaija govori o »Knezu miro-nosnome« čijemu miru neće biti kraja (Iz 9,5-6). Prorok Mihej još je izričitiji kad Onoga koji ima doći naziva Mirom: »On, On je mir« (Mih 5,4); On će »rasprostrijeti svoju vlast sve do kraje-va zemaljskih« i dati da svi ljudi »žive u miru« (Mih 5,3). Samo Onaj koji je Mir, koji je razlog i temelj mira, može dati puninu mira.

…a na zemlji mirBožja obnova zajedništva s čovjekom događa se kroz proglas mira. Anđelu koji na betlehemskim poljima pastirima objavljuje da se u Gradu Davi-dovu rodio Spasitelj, kako zapisuje evanđelist Lu-ka, »odjednom se pridruži silna nebeska vojska

Grijehom je čovjek podignuo zid nepovjerenja pred Bogom i drugima. To zatvaranje u sebičnost raskida

sklad stvorenja i u svijet unosi nemir. Mir je težnjaza ponovnom cjelovitošću i zajedništvom.

7

… a na zem

ljiMIR

MIR

živo vrelo 20071313

hvaleći Boga i govoreći: ‘Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!’« (Lk 2,13-14). Slava i mir nisu pojmovi koji suprot-stavljaju božansko i ljudsko, nebesko i zemaljsko, kako bi se površnim čitanjem anđeoskoga progla-sa moglo zaključiti (»slava na visinama«, »a na zemlji mir«). Božja slava i mir među ljudima pro-glas su istoga i nedjeljivoga spasenjskoga djela. Objavom i rasprostiranjem Božje slave, koja po-novno uspostavlja moć nad svijetom koji je zaro-bljen grijehom, iznova se ljudima daruje mir. Mir je dar »odozgor«.

Božanska objava mira koji se ljudima daruje kao dar odozgor, imala je posebnu snagu i zna-čenje u doba kad je svijetom vladala pax augu-stea. Pod vladavinom cara Augusta u carstvu je uspostavljen mir, prekinuti su svi ratovi. August je prozvan Spasiteljem, Vladarom mira, Princeps pacis, te pribrojen redu rimskih bogova, a god. 13. prije Krista, u čast Augusta podignut je žrtvenik miru (ara pacis Augustae).

Evanđelist Luka u izvješću o Isusovu rođenju svjesno suprotstavlja nemoć Djeteta, rođena u spi-lji na rubu Betlehema, i moć Augusta, vladara ve-

likoga rimskoga carstva. Ljudskome mirotvorstvu evanđelist suprotstavlja Božje darivanje mira. Bog se ne objavljuje u moći, u snazi, nego naprotiv u nemoći, čak do mjere da je podložan najnemoćni-jima – pastirima, ljudima bez doma. Bog, kako za-mjećuje Hans Urs von Balthasar, »nije apsolutna moć, nego apsolutna ljubav čija se vlast ne poka-zuje u zadržavanju za sebe nego u napuštanju ono-ga što mu pripada« (Mysterium paschale, I,4). Stoga, naglašava Emmanuel Mounier (+1950), prihvaćanje mira pretpostavlja preobrazbu ljud-ske moći. Ta preobrazba, nazvana obraćenjem, po-kazuje da kršćanski mir nije u prihvaćanju poraza i nemoći pred jačim, nego u stjecanju moći nad so-bom, u moći koja se očituje u spremnosti na potpu-no odricanje. Isusova nemoć, do krajnosti očitova-na u Betlehemu, pokazuje moć kojom mir ulazi u svijet – neprimjetno, u noći, daleko od ljudi, u bet-lehemskome kraju, »najmanjemu među knežev-stvima Judinim« (Mih 5,1; Mt 2,6). To »najmanje« ima snagu pobijediti moć svijeta.

Isus, Božji Sin, silazi u čovještvo, u ljudsku na-rav. Dolazi u nemoći, u lišenosti božanskih prero-gativa i moći. To je bio put izmirenja božanske i

Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim. (Lj. Ivančić)

8

NAŠAtema…

a na

zem

lji MIR

ljudske naravi u palome čovjeku. Čovjek je od ro-bovanja ljudskoj naravi oslobođen Božjim prihva-ćanjem na sebe te iste naravi.

Iz pjesme anđela »Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim« Cr-kva je sročila himan, slavospjev Stvoritelju i njego-vu daru otkupljenja. Štoviše, te je riječi Crkva ne-koć stavljala na početak mnogim svojim himnima. Time je kanila pokazati da svekoliko njezino slav-ljenje jest poklik vjere Bogu kojemu pripada slava i ujedno pjesma zahvalnosti za mir koji je plod te iste slave, očitovane ljudima. Ni sam himan Glo-ria in excelsis Deo u obliku koji je našao mjesto u nedjeljnim i blagdanskim slavljima, nije usredo-točen tek na otajstvo Gospodinova utjelovljenja. Slava Božja i njegovo darivanje mira uzbiljuju se u sveukupnome Kristovu otkupiteljskome djelu. Za-to evanđelist Luka gotovo identične riječi stavlja u usta mnoštvu koje pozdravlja Isusa kod njegova mesijanskoga ulaska u Jeruzalem: »Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!« (Lk 19,38).

Mir koji je zemlji darovan po Kristovu dje-lu otkupljenja jest eshatološki mir, mir Kraljev-stva Božjega koje je s Kristom nastupilo. To kra-ljevanje istine i Božje ljubavi ne isključuje nikoga. Božji je mir darovan svima. U himnu, čini se, ola-ko previđamo tu ključnu dimenziju Božje objave. Pojam eudokía, koji naznačuje Božju dobrohot-nost i naklonost, kazuje nam da mir nije donesen samo ljudima »dobre volje«, onima koji bi izrazi-li spremnost, nego svima. Preduvjet Božjega mi-ra nije čovjekova nego Božja volja. Mir je došao po Božjoj volji i ljubavi, ne po čovjekovoj volji. Za-to je izvornome značenju novozavjetnoga teksta bliži prijevod koji govori o miru koji se daje »lju-dima miljenicima njegovim (Božjim)« nego onaj koji govori o »ljudima dobre volje«. U takvome razumijevanju Božjega proglasa može nam po-moći i hrvatska božićna pjesma »Svim na zemlji mir, veselje, budi polag Božje volje«. Zaboravlje-ni načinski prilog polag znači »u skladu sa«.

Himan »Slava Bogu na visini« ne vraća nas u vrijeme koje je prethodilo Božjoj objavi mira te stoga i ne govori o ljudskoj želji (ili volji) za mirom ili o ljudima koji bi svojom voljom prihvatili obe-

ćani mir. Himan govori o novome dostojanstvu koje izvire iz mira koji nam je darovan u Kristu, po Božjoj volji. Po tome daru ljudi su ponovno po-stali Božji miljenici. Apostol Pavao naglašava da nas je Bog »u ljubavi predodredio za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, po dobrohotnosti (katà tèn eudokían) svoje volje« (Ef 1,5). Istu riječ ‘do-brohotnost’ (eudokía) susrećemo i u pjesmi an-đela koji zemlji objavljuju mir po dobrohotnosti Božje volje. Himan objavljuje Božje smilovanje i njegovu blizinu ljudskome rodu, svakome čovje-ku. Doi sta, samo Božjom dobrohotnošću može mir zavladati zemljom.

Kršćanin na raskrižju: dva miraGledajući na mirotvorstvo suvremenoga čovjeka i na načine na koje se želi ljudima i narodima na-metnuti(!) mir, naslućuje se da je danas mir ugro-žen ne samo nasiljem, razaranjem ili prijetnjama rata, nego i činjenicom da se snažno suprotstav-

Svjetlo Kristova rođenja rasvjetljuje tamu ljudskoga nemira.(G. Rouault)

9

… a na zem

ljiMIR

MIR

živo vrelo 20071313

ljaju dva mira. Imenica mir uobičajeno ima gra-matičku jedninu. Mir istinski vlada sve dok je u jednini. No, svijet je podijeljen između ‘dva mi-ra’, između mira koji Krist daje i mira što ga da-je svijet (usp. Iv 14,27). Mnogi su ratovi izbili ne iz želje za nemirom ili zlom, nego upravo zbog ra-zličitih shvaćanja mira. Potrebno je stoga iznova uočiti vrijednost objave Božjega mira, namijenje-noga – kao nezasluženi dar – svim ljudima.

taj Božji zahvat nije usmjeren prvenstveno k da-vanju slave Bogu, nego k oživljavanju čovjeka ko-ji će svojim življenjem biti najveća proslava Boga. Krist sām naime kaže: »Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.« (Iv 10,10). Zato je poruku slavopoja anđela iz božićne noći sveti Irenej Lion-ski prerekao u znamenitu rečenicu »Gloria enim Dei vivens homo, vita autem hominis visio Dei« (Adv. haer. IV,20,5): »Slava je Božja živi čovjek, a čovjekov je život gledanje Boga.« Smisao je Bož-je objave i slave čovjekovo življenje u istini, u pu-nini. Istinitost kršćaninova jest, dakle, očitovanje Boga i njegove slave.

Živeći novost života koji nam je darovan u Kristu, razumijevamo i novost mira za koji se kao ljudi – kršćani i građani – zauzimamo. Mir i život u istini imaju isti izvor – u Kristu. Prije svoga Od-laska Krist hrabri učenike riječima »Ja sam Put i Istina i Život« (Iv 14,6) i poslije dodaje: »To vam rekoh da u meni mir imate« (Iv 16,33). Kršćansko mirotvorstvo neodvojivo je od života u Kristovoj istini. I suprotno, život u istini evanđelja istinski je put mirotvorstva.

Njemački filozof i politolog Dolf Sternber-ger (+1989.), posvješćujući suvremenome čovje-ku biblijski način pristupa miru, jasno pokazuje da se istinski mir ne može postići političkim sred-stvima. Mir o kojemu govori kršćanstvo proizlazi iz obnovljenoga zajedništva (communio), dok po-litički oblik mira ne izrasta iz zajedništva nego iz dogovora i sporazuma (communicatio). Ljudsko (političko) nastojanje koje bez obnove zajedniš-tva s Bogom pokušava stvoriti potpuno zajedniš-tvo među ljudima, promeće se u totalitarizam koji vodi u novi oblik robovanja. U Bogu je sva puni-na, pa i punina mira. Doista, kako ističu saborski oci u Konstituciji o Crkvi u suvremenome svije-tu, »čovječanstvo neće uspjeti izgraditi ljudskije i pravednije društvo ako se ljudi obnovljenoga du-ha ne okrenu putu mira« (br. 77).

Svjesna svoje ranjenosti svijetom i uznemi-rena svim oblicima ljudskoga mira, Crkva i da-lje svakodnevno moli Gospodina: Dona nobis pa-cem, Daruj nam mir. Liturgija je otvaranje tome Božjemu daru kako bi život Crkve i svih njezinih udova bio istinsko gledanje i očitovanje Boga.

Na tragu univerzalnosti Božjega mira papa Benedikt zapaža i opominje: »Prekid odnosa s Bo-gom izvorište je svih zatrovanih čovjekovih odno-sa, a ponovno uspostavljanje toga odnosa temelj-ni preduvjet mira u svijetu. Samo ako je čovjek pomiren s Bogom, može biti pomiren i sa samim sobom, može živjeti u suglasju sa sobom. I samo čovjek pomiren s Bogom i samim sobom može stvarati mir oko sebe i širom svijeta. (…) Kršćanin znade da je opstanak mira povezan s čovjekovim stajanjem u Božjoj ‘eudokía’, u njegovoj »dobro-hotnosti«. Borba za obitavanje u miru s Bogom neizostavan je dio borbe za »mir na zemlji«. Oda-tle dolaze mjerila i snaga za ovu borbu.« (Isus iz Nazareta, str. 99).

Liturgija Crkve, osobito u slavljenju otajstva Kristova utjelovljenja, nuka kršćane da iznova ot-kriju »evanđelje mira« te da se daju zahvatiti Bož-jom slavom koja je istinski izvor mira. Na svetko-vinu Kristova rođenja cijela liturgijska zajednica, ispovijedajući vjeru, prigiba koljena na riječi »i utjelovio se«. S vjerom čini poklonstvo pred Bož-jom poniznošću, pred njegovim silaskom u ljud-ski nemir ali i u sve oblike ljudskoga mira. U tome poklonstvu Crkva se otvara miru, prvome daru Krista koji dolazi.

Život na slavuBog je stvorio svijet »ne da uveća, nego da oči-tuje i priopći svoju slavu« poučava nas sveti Bo-naventura. Razumijevajući Kristovo utjelovljenje kao novo stvaranje, lako nam je razumjeti da ni

Mir je imenica koja nema množine jer istinski jemir samo jedan, onaj koji dolazi od Boga.

Svi nemiri dolaze iz negacije ovoga izvornoga Mira.

10

NAŠAtema…

a na

zem

lji MIR

Marija KristonositeljicaBlažena Djevica Marija u trudnoći– umjetnički motiv i teologija

Ivan Šaško

Marijina trudnoća sastavni je dio govora i slavlja Mariji-na mjesta u povijesti spasenja, no, isto tako je prisutna u prikazivanju Isusova djetinjstva ili u kontekstu eu-

haristije, već prema tome što se željelo istaknuti, koliko je slika bila dio ‘realističnoga’ prikaza ili se mislilo o simboličkoj razini u kojoj se nije slikala trudnica, nego lik Isusov ili grčka slova IHS na Marijinu krilu.

Polazište je bio hvalospjev kojim je Elizabeta pozdravila trudnu Mariju: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!« (Lk 1,42) Taj je biblijski redak pronašao svo-je sveprisutno mjesto po molitvi Zdravo, Marijo koja je od 8. st. postala dijelom zapadne liturgije vremena došašća, a od 13. st., uz molitvu Gospodnju Oče naš, najvažnija kršćanska puč-ka molitva.

Glede ostaloga, može se reći da su izrijeci evanđelja o Mariji-noj trudnoći prilično škrti. Ivan je napisao tek: »I Riječ je tijelom postala.« (1,14) No, ta je tematika naširoko izložena u apokrifnim i mističkim tekstovima. U apokrifnome Bartolomejevu evanđe-lju kaže se i ovo: »O krilo Majčino, ti si rodilo vidljivoga Krista koji bi skriven u tijelu.« U mističkoj literaturi srednjega vijeka poistovjećivanje s Bogorodicom vodilo je do slike duhovne trud-noće. »Brinite se za Sina Božjega u vama!« – tako je u 12. st. zapi-sao svoj poticaj i opomenu svojoj subraći jedan cistercitski opat.

Prikazi motiva Maria gravida na ikonama su ostali slično apstraktni kao i na biblijskim stranicama: Marija koja pred so-bom drži Krista u nekoj vrsti kruga, bez posebne povezanosti Majke i Sina. U srednjemu su vijeku učestali prizori pohođenja trudne Marije rođakinji Elizabeti. Na slikama s tematikom Na-vještenja motiv Marijine trudnoće ostaje rijetkost, a u 14. i 15. st. Dijete je predstavljeno u zraci koja od Boga dopire do Marije, kao da se želi prenijeti duhovna poruka, niknula na zbilji Navje-štenja: »Otvori svoje uho Božjoj Riječi«.

Pozornost i danas privlače čudotvorne slike (Gnadenbilder): ona iz Bogenberga (Straubing), kako neki tvrde iz 12. st., ali je čašćenje potvrđeno na početku 15. st.; te ona iz Ohlsdorfa (kod Gmundena), koje tematiziraju Marijinu trudnoću. Ova zadnja je zanimljiv prikaz Immaculatae (vjerojatno iz 1657. godine; dje-lo Christiana Degenharta), gdje je trudnoća prikazana s pomoću

»Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi« (Lk 1,41). Evanđelist »igrom čeda«

u Elizabetinoj utrobi izražava povezanost Ivana Krstitelja i Isusa

Krista. Ikonografija susreta dviju Majki ne ističe odveć njihovo

rodbinsko srodstvo nego, prije svega, njihovo srodstvo poslanja

i zadaće u dolasku i Isusa Kristai njegova Kraljevstva.

(Na slici: Susret dviju Majki,Gornja Austrija, oko 1460.)

11

… a na zem

ljiMIR

MIR

živo vrelo 20071313

IHS-Monograma, a popraćena je vrpcom na kojoj je napisana rečenica »I Riječ je tijelom postala«.

U povezanosti s euharistijom postoje tzv. ‘Ma-rijanske pokaznice’, na kojima se držač hostije na-lazi u za tu svrhu napravljenome liku Marijina ti-jela. Te monstrance izjednačuju Krista-dijete s hostijom, Utjelovljenje s euharistijskom pretvor-bom. Slično se može reći i za patenu s likom ‘Pla-tytere’ iz Kremsmünstera.

Od 18. st. česti su bakrorezi i slikarije s temati-kom Marija u nadi. Svi oni prikazuju Mariju kako čita, ali se njezin lik ne odnosi na Pohođenje, nego je ilustracija evanđeoskoga hvalospjeva »Magni-ficat«, Marijin odgovor na Elizabetin hvalospjev. Te su Marijine slike služile (a negdje se običaj pod imenom Frautragens još od protureformacije odr-žao do danas) pobožnosti adventskoga vremena, kada se takva slika nosila od kuće do kuće uz moli-tve i pjesme, spominjući Marijin pohod u Gorje.

Sažetak povijesti prikazivanjatrudne DjevicePrikazivanje trudne Blažene Djevice Marije ima svoje početke još u paleokršćanskome vrijeme. Obično se kao prvi takav motiv spominje jedan akrosolij na rimskome Velikom groblju iz 4. st. Na tome je prikazu Marija u molitvenome stavu, po-znatome pod imenom orans. Ispred njezinih prsi-ju nalazi se lik Krista djeteta. To je – kao izdvojen motiv – prvi koji pokušava posličiti Marijino maj-činstvo, a radi se o vremenu kada su u Crkvi bile snažne kristološke, a time i mariološke rasprave. Kao posljedica toga, da bi se dokinule razorne po-lemike, na Efeškome saboru, 431. godine, progla-šena je dogma o Marijinu Bogomajčinstvu.

Na stanovit je način spomenuti prikaz postao ikonografskim ‘zaštitnim znakom’ službenoga pravovjernog nauka, prema kojemu su Krist i Ma-rija bili jedno tijelo. Iz toga će se stava roditi jedan od najraširenijih ikonografskih motiva u područ-jima pod bizantskim utjecajem – motiv Platytera (= prostranija, šira [od nebesa]) koji, prikazujući, ponazočuje Djevicu moliteljicu s djetetom Isusom koji je naslikan u krugu (disku) ili štitu s gestom blagoslivljanja. Simbolička snaga slike Djeteta na tijelu Djevice tijekom cijeloga srednjovjekovlja (a

i kasnije) ostala je prisutna i u ikonografiji Navje-štenja i Pohođenja.

Između 8. i 9. st., pod snažnim udarima iko-noklasta, provodilo se sustavno uništavanje litur-gijskih (svetih) slika, ali je motiv Bogorodice Pla-tytere tijekom 8. st. već bio veoma raširen, jer se na njemu nadahnjivala inačica motiva Bogorodice od milosrđa. To je slika Marije koja pod svoj plašt prima vjernike i ujedinjuje motiv mandorle (okvi-ra u obliku bademova ploda) u kojemu se nalazi lik djeteta Isusa. Taj se lik Bogorodice Platytere ili Gospe od milosrđa pojavio u španjolskim kodek-sima u 8. st., a u Italiji se širi između 14. i početka 15. st., osobito u krajevima koji su imali trgovačke veze s Istokom (počevši od Venecije).

No, u prvoj polovini 13. st. u Toskani je – u skladu s gotičkom osjetljivošću prema Kristovu čovještvu – moguće naći prilično realistički prikaz Marijine trudnoće. Taj je motiv nazvan Madonna del parto (Gospa od poroda). Tu je Marija prika-zana kao izdvojen lik, frontalno, s naglašeno vidlji-vom trudnoćom. Element koji ju razlikuje od dru-gih trudnih žena jest zatvorena knjiga položena na trbuh, što je aluzija na utjelovljenu Riječ. To je knjiga Staroga zavjeta, Božja riječ koja se po Dje-vici utjelovljuje i silazi k ljudima.

Nije poznato na koji se način taj motiv proši-rio, jer je u 16. st. (s Tridentskim saborom) sma-trana nepravovjernim prikazom, zbog čega je pu-no takvih prikaza uništeno ili modificirano. Oni koji su ostali većinom pripadaju toskanskoj školi, a one slike koje nisu toga podrijetla najčešće pri-kazuju Bogorodicu kako sjedi, a ne stojeću. Razlog tomu novom pristupu treba tražiti u bezbrojnim teološkim raspravama kojima su se suprotstavi-li naročito franjevci. Nova ikonografija Gospe od poroda stvarana je radi novoga naglašavanja ne-razdruživoga jedinstva između Krista i Marije.

Na početku 14. st. prve slike Bezgrješnoga za-čeća povezivane su s tada suvremenim prikazi-ma trudne Djevice. Naime, lik Bezgrješne povezi-van je s trudnom ženom iz Knjige Otkrivenja (usp. Otk 11). Tada je nastala i žučna teološka rasprava o Bezgrješnoj, tako snažna da je papa Siksto IV. bio primoran zabraniti bilo kakvo slikarsko prikaziva-nje toga motiva.

12

NAŠAtema…

a na

zem

lji MIR

Na Tridentskome saboru (1545.-1563.) mnoš-tvo je vjerskih slika bilo na nišanu inkvizitora, a među njima je posebno mjesto zauzeo trolist: Gospa od poroda, Bogorodica Platytera i Žena iz Otkrivenja. Premda nisu poznati dokumenti o nji-hovoj zabrani, od 16. st. negdje se, kao što je slučaj u Italiji, gubi gotovo svaki trag.

Vidljivo je, s jedne strane, da je riječ o motivu koji je od samih početaka kršćanstva imao svoje mjesto u kršćanskoj umjetnosti, a, s druge strane, modifikacije prikazivanja događale su se zahvalju-jući teološkim naglascima i kulturološkoj osjetlji-vosti. Maria gravida je omiljen motiv srednjega vijeka, ali je svoje mjesto pronalazio i od 18. st. na-dalje. Zbog kulturoloških promjena i zbog pretje-rane spiritualizacije, zbog nesnalaženja kršćanske umjetnosti i zbog loma koji se dogodio u odnosu na liturgijsku umjetnost u novije doba, taj je motiv gotovo nestao, iako i u novije vrijeme živi na margi-nama. I onda kada je prikazan, nema naročitu teo-lošku važnost. Više se promatra kao zanimljivost ili kao idejna podloga na razini socioloških sadržaja.

Teološki sadržaji pojedinihumjetničkih prikazaBizantska Platytera izražava svijest da je Božji Sin – zbog Božje beskonačnosti – Marijino krilo, nje-zinu utrobu učinio prostranijom od stvorenih ne-besa, prema riječima drevnoga himna (iz 6. st.) koji pjeva: »Zdravo, Božja Majko, čista djevo Izra-ela! / Zdravo, ti čije je krilo šire od nebesa! / Zdra-vo, o Sveta, ti, Nebesko prijestolje!«

Na Zapadu je lik božanskoga Materinstva izra-žen pomoću ikonografije Pohođenja ili ‘sumnje’ sv. Josipa, koji u osami u sebi razmišlja o tome da nije otac toga Djeteta. Ikonografija Bogorodice od poroda odgovara naglašavanju Utjelovljenja, pre-ma riječima iz Poslanice Galaćanima: »odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen« (4,4). Nipošto se ne radi o slikama koje bi se mogle usporediti s li-kovima božica-majki, jer na tim Marijinim slika-ma ona nije božanstvo, nego je žena, službenica u Božjemu poslanju.

U povijesti teologije i umjetnosti za ovu je pro-blematiku posebno zanimljivo 14. i 15. st., jer se ta-da likovno na razne načine razmatraju vidici Ma-rijine majčinske ljudskosti. Zbog toga se susreću prikazi Majke koja doji Dijete (Maria lactans), do te mjere da takvi prikazi postaju češći od motiva Marije u veličanstvu (in Maiestate). Osim toga, na sličnome su tragu i prikazi Bogorodice od poni-znosti, s Marijom koja nije na prijestolju, nego na travnjaku, na ledini koja predstavlja ljepotu poni-znosti, ‘najmanje estetičku krjepost’.

Gospa od milosrđa prikazana je sa širokim pla-štem kojim štiti, pokrivajući vjernike koji se u nju uzdaju, odnosno – još više – koji su joj povjereni. U Njemačkoj se sve snažnije isticala Gospa u po-božnoj sućuti (in pietate) kao srednjovjekovno tu-mačenje riječi pietas (izvorno: milosrđe) na tragu ispreplitanja osjećaja, naglašavajući čovještvo Si-na. To je tzv. Vesperbild, s mrtvim Sinom u krilu, položenim na njezina koljena (Pietà).

U nizanju sličnih teoloških sadržaja dolazimo i Gospe od poroda (npr. na slikama Taddea Gad-dija i Antonija Venecijanskoga). Moglo bi se re-ći da se pred onoga tko je želio prikazati događaj Utjelovljenja postavljao trostruki problem: 1) ka-ko istodobno prikazati povijesni i teološki doga-

Geste ruku naglašavaju trudnoću dviju Majki. (Rogier van der Weyden, oko 1430.)

13

… a na zem

ljiMIR

MIR

živo vrelo 20071313

đaj; 2) kako predstaviti izdvojenu Mariju, budući da u evanđeljima Marija nije nikada sama; 3) ka-ko od trudnoće napraviti žarišnu točku.

U novoj tipologiji prikazivanja najznačajnije mjesto ipak pripada fresco-slici koju je napravio Piero della Francesca. Razmatrajući njegovu Gos-pu od poroda ili Madonnu incintu, koja je stano-vita prekretnica u slikarstvu glede ovoga motiva, nalazimo se pred trudnoćom kao pred stanjem sa-vršenstva, a ne stidljivosti. Jasno je vidljivo da je Marija in-cincta (što je izvorno i doslovce znači-lo da je bez pojasa, a taj pojam i danas rabi tali-janski jezik za trudnoću – essere incinta; premda se latinski incingere može tumačiti i kao: okruži-ti, obaviti), jer joj u stanju trudnoće povećan tr-buh. Pojas se, dakle, zbog trudnoće trebao skinu-ti. I stvarno simboličko značenje Pierine Gospe od poroda je sasvim različito. Radi se o ikonografskoj potvrdi teološkoga poimanja Utjelovljenja protiv svih krivovjerja (osobito zastupanih od strane ka-tara i kasnijih inačica katarskih ideja) koja su bi-la protiv vrijednosti materije. Zatvorena knjiga je dodatni pokazatelj Riječi koja postaje tijelom. To je slika koja se postavlja protiv želje reinterpreta-cije povijesti spasenja na ezoretijski način.

Piero della Francesca (oko 1420.-1492.) bio je ponajprije poznat kao znanstvenik. Njegove knji-ge: De prospectiva pingendi i Libellus de quinque corporis regularibus bile su rabljene kao udžbe-nici, a on nije doživljavan samo kao majstor per-spektive, nego kao učeni matematičar. Slikarska je slava došla naknadno. Njegova freska Madonna del parto nastala je u vrijeme kada mu je umrla majka (1459.) i to za crkvu koja će kasnije postati grobljanskom crkvom. No, ta freska nema izravno veze s povodom smrti njegove majke. Na fresci je kompaktan, voluminozan Marijin lik, onakav ka-kvom je ljudsku figuru prvi slikao Giotto.

Marija je žena koja ‘čvrsto stoji na zemlji’, s jednom rukom na vidljivo trudnoćom povećanom trbuhu, sa srednjovjekovnom gestom unutar zna-kovnoga renesansnog sustava s jesnom porukom: »Gledajte, ja sam trudna, označena kao Službeni-ca Gospodnja koja nosi Gospodina!« Nikada pri-je nije viđena toliko ‘zemaljska’ Gospa koja jedna-ko tako samosvjesno progovara o svojoj nebeskoj

pripadnosti. Lijeva je ruka položena na bok, nešto sasvim prirodno za trudnice, ali svojim svetokru-gom (aureolom) i ozbiljnim izrazom lica pokazuje da je osobita, jedinstvena po Gabrijelovu navješta-ju i silasku Duha. Ozbiljnost i pomalo melankoli-čan izraz njezina lica tipičan je za talijanske radove toga doba. Nakon Donatella time je osobito istica-na Marijina svijest o budućoj preranoj otkupitelj-skoj smrti Sina.

Djevica je prikazana poput gospodarice na ne-kome spomeniku. Lagana zakrivljenost tijela u S-formi odražava gotičku kompoziciju, ali je otvo-reni gornji dio haljine na koji pada bijela svjetlost jasni pokazatelj odstupanja od prijašnjih nači-na slikanja. Djevica nije tek skromna i jednostav-na službenica, sluškinja, nego dama renesansno-ga doba, sa specifičnostima koje ipak odstupaju od uobičajenih renesansnih portretiranja, čuvaju-ći teološke sadržaje.

Biblijska i kulturološka pozadinaPogled unatrag, prema sirskim i egipatskim cr-kvenim ocima, uzimajući u obzir slikovne prika-ze Marijine trudnoće, oslobađa prostor i daje uvid u pralikove (patterns) ili arhetipove koji sežu du-boko u ljudsku povijest, u pretkršćanstvo. Nipošto ne želeći poistovjećivati izvankršćanske i kršćan-

Gospa od poroda (Piero della Francesca, XV. st.)

14

NAŠAtema…

a na

zem

lji MIR

znica vidljiva ne zbog sličnosti, nego najčešće zbog različitosti, jer je kršćanstvo komuniciralo s tim kulturama na sebi svojstven način, oblicima koji su morali biti povezivi. Takav ‘inkulturacijski’ pri-stup je vidljiv i na razini jezika, terminologije, gesta i običaja koji su nosili kršćanske sadržaje u postoje-ću kulturu u koju se kršćanstvo ucjepljivalo.

Marijina trudnoća u Novome zavjetu ne za-uzima naročito istaknuto mjesto. Ona je u me-đuovisnosti s Naviještenjem, Pohođenjem, Jo-sipovom sumnjom, Putovanjem u Betlehem i sa samim Rođenjem. Posebno mjesto zauzima po-zornost prema Otkrivenju. Pa ipak, Noseća Dje-vica (Madonna gravida) u cijeloj kršćanskoj po-vijesti umjetnosti ima veliku širinu prikaza koji se mogu svesti na tipologiju koja se svodi na na-značivanje izvora života i izvora svjetlosti u Mariji-nu krilu, kako to moli Božićna liturgija Crkava na Istoku: »Ti sjajiš iz Djevice, Kriste, duhovno Sun-ce pravde.« Drugi je tip (tzv. fetus tip) prikaza onaj na kojemu simbole i znakove zamjenjuju likovi još nerođenoga djeteta Isusa, odnosno (kod Pohođe-nja) sv. Ivana Krstitelja, što se dobro uklapalo u religioznost kasnoga srednjovjekovlja. To razdo-blje prjelaska, te zbog toga i kriza, želja za refor-mom, od početka 14. st. prožeto je novom vjernič-kom subjektivnošću, obilježenom osjećajnošću i osobnom doživljajnošću, što se odrazilo osobito u umjetničkome izražaju.

Na takvim će prikazima važno mjesto ima-ti baldahin i prikazivanje neba i anđela koji razgr-ću zastor i dopuštaju otvoren pogled na okrunjenu trudnu Djevicu. Baldahin utjelovljuje starozavjet-ni šator Saveza, a anđeli otkrivaju otajstvo žive po-sude koja skrovito nosi božanstvo. Marija često dobiva simboličko značenje Salomonova prijesto-lja ili – kako je to voljela tumačiti mistika srednje-ga vijeka – Salomonov krevet koji je pripremljen za Boga. Marija je, zbog posjedovanja mudrosti, od starine povezivana s kraljem Salomonom, a promatrana je ne samo kao nositeljica, nego i kao tumač božanske Objave.

Taj umjetnički motiv na jasan način pokazu-je što se sve u predodžbama, kulturalnim i duhov-nim gibanjima događalo u proteklih šest stoljeća. Zacijelo je Marijin lik kasnoga srednjega vijeka pu-

ske sadržaje, bilo bi kratkovidno ne uočiti zajed-ničke okosnice religijske kulture. Dakle, ne tražeći susljednost niti izvođenje jednoga iz drugoga, jer je kršćanski sadržaj uistinu specifičan i neponov-ljiv, dobro je biti svjestan nekih ‘arhetipskih’ slič-nosti u nazivlju i predodžbama.

Tako je egipatska božica Neith-Izis nosila na-slov: »Plod koji sam ja rodila bilo je Sunce.« Ui-stinu, kultura Staroga Egipta je korijen prikaziva-nja božanske trudnoće. »Rađanje Sunca« motiv je na ostrakama ispred faraonova groba u Dolini kra-ljeva. U idejnoj pozadini toga motiva nalazi se je-dinstvena egipatska ideja o ponavljanju prastvara-nja u slici Boga koji sam sebe stvara u svojoj majci. Slikarije iz 12. st. prije Krista u glavnoj prostoriji u hodniku Groba za Ramzesa VI. i u prostoru za sar-kofag Ramzesa IX. pokazuju rođenje Sunca iz bo-žice neba Nut. To se rođenje, prema njihovu vjero-vanju, događalo svakoga dana iznova.

Kršćanski je sadržaj sasvim drukčiji, ali je for-ma slikarskih izražaja poveziva. Naime, ta je pove-

»Maria Platytera – Prostranija od nebesa«Ruke Marije moliteljice slijede gestu Sinovih ruku. Prikazana je kao majka i nasljedovateljica.(M. I. Rupnik, kapela Svećeničkoga doma, Požega, 2007.)

15

… a na zem

ljiMIR

MIR

živo vrelo 20071313

LITURGIJSKIkalendar

PROSINAC 2007. 25 U ROĐENJE GOSPODINOVO, svetkovina M. bdjenja: Iz 62,1-6; Ps 89,4-5.16-17.27.29;

Dj 13,16-17.22-25; Mt 1,1-25 Polnoćka: Iz 9,1-6; Ps 96; Tit 2,11-14; Lk 2,1-14 Zornica: Iz 62,11-12; Ps 97; Tit 3,4-7; Lk 2,15-20 Danja: Iz 52,7-10; Ps 98; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18 26 S SV. STJEPAN PRVOMUČENIK, blagdan Dj 6,8-10;7,54-60; Ps 31; Mt 10,17-22 27 Č SV. IVAN, apostol i evanđelist, blagdan 1Iv 1,1-4; Ps 97; Iv 20,2-8 28 P NEVINA DJEČICA, mučenici, blagdan 1Iv 1,5 – 2,2; Ps 124; Mt 2,13-18 29 S Peti dan Božićne osmine; ili: Sv. Toma Becket 1Iv 2,3-11; Ps 96; Lk 2,22-35 30 N SV. OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA, blagdan 31 P Sedmi dan Božićne osmine 1Iv 2,18-21; Ps 95; Iv 1,1-18SIJEČANJ 2008. 1 U SV. MARIJA BOGORODICA, svetkovina 2 S Sv. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski, spomendan 1Iv 2,22-28; Ps 98,1-4; Iv 1,19-28 3 Č Svagdan; ili: Presveto Ime Isusovo 1Iv 2,29–3,6; Ps 98,1-4; Iv 1,29-34 4 P Svagdan; 1Iv 3,7-10; Ps 98,1.7-9; Iv 1,35-42 5 S Svagdan; 1Iv 3,11-21; Ps 100,1-5; Iv 1,43-51 6 N BOGOJAVLJENJE, svetkovina 7 P Svagdan; ili: Sv. Rajmund Penjafortski, prezbiter 1Iv 3,22–4,6; Ps 2,7-8.10-11; Mt 4,12-17.23-25 8 U Svagdan; 1Iv 4,7-10; Ps 72; Mk 6,34-44 9 S Svagdan; 1Iv 4,11-18; Ps 72; Mk 6,45-52 10 Č Svagdan; 1Iv 4,19 – 5,4; Ps 72; Lk 4,14-22a 11 P Svagdan; 1Iv 5,5-13; Ps 147; Lk 5,12-16 12 S Svagdan; 1Iv 5,14-21; Ps 149,1-6a.9b; Iv 3,22-30 13 N KRŠTENJE GOSPODINOVO, blagdan 14 P Svagdan; 1Sam 1,1-8; Ps 116; Mk 1,14-20 15 U Svagdan; 1Sam 1,9-20; 1Sam 2,1-8; Mk 1,21-28 16 S Svagdan; 1Sam 3,1-10.19-20; Ps 40; Mk 1,29-39 17 Č Sv. Antun Opat, spomendan 1Sam 4,1-11; Ps 44; Mk 1,40-45 18 P Svagdan; 1Sam 8,4-7.10-22a; Ps 89; Mk 2,1-12 19 S Svagdan; 1Sam 9,1-4.17-19; 10,1a; Ps 21; Mk 2,13-17

no životniji, bliži ljudskoj zbilji, negoli je to slučaj s Gospama slikara Nazarenaca ili s prikazima vi-đenja u Fatimi i Lourdesu. Možda se tu nalazi i ra-zlog što pred tim starim prikazima postajemo ne-odlučni i pomalo zbunjeni. Gotička djela pokazuju blizinu ljudskosti, ali i povezanost Crkve na Isto-ku i Zapadu. Kako je to činio npr. Ambrozije na Zapadu (on u 4. st. Mariju naziva: »palača nebe-skoga otajstva«), tako je Efrem Sirski u svome Bo-žićnom himnu slavio Mariju kao nebo, a Krista u njezinoj utrobi kao »Sunce pravde«. I jedno od pr-vih slikovnih vrela dolazi nam također iz Sirije. U iluminaciji Biblije iz 6. st. Platytera je središnji lik između kralja Salomona i starozavjetnoga prikaza Mudrosti, odnosno Crkve. Sva tri lika utjelovljuju Božju mudrost, iz koje izlazi Protogenes, Prvoro-đenac svega stvorenoga.

16

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIz 52,7-10

Neka svi krajevi zemljevide spasenje Boga našega.

Čitanje Knjige proroka IzaijeKako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje govoreći Sionu: »Bog tvoj kraljuje!« Čuj, glas ti podižu stražari, zajedno se raduju jer na svoje oči gledaju gdje se na Sion vraća Gospodin. Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer Gospodin je utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem. Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi kraje-vi zemlje vide spasenje Boga našega. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 98,1-6

Otpjev: Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega.

Pjevajte Gospodinu pjesmu novujer učini djela čudesna. Pobjedu mu pribavi desnica njegova i sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijetavidješe spasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Zapjevajte Gospodinu uz citru,uz citru i zvuke glazbalauz trublje i zvuke rogova: kličite Gospodinu kralju!

Drugo čitanjeHeb 1,1-6

Bog nam progovori u Sinu.

Početak Poslanice HebrejimaViše puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno,

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 384 Dijete nam se rodilo ili: 404 Rodio se Bog i čovjekPripjevni ps.: 387 Svi krajevi svijeta Prinosna: 403 Veselje ti navješćujem (1. i 3. kitica)Pričesna: 829 Djetešce nam se rodiloZavršetak: 420 Narodi nam se (1,10)

Rođenje Gospodinovo 25. prosinca 2007.

RO\

ENJEG

ospo

dino

voG

ospo

dino

vo

Ulazna pjesmaPs 25,1-3

Dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast.Ime mu je:Anđeo velikoga savjeta.

Zborna molitva

Bože, divno si sazdao čovječje dostojanstvo,a još divnije ga obnovio:udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga Sina,koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav.Koji s tobom.

Darovna molitva

Nek ti, Gospodine, ugodi spomenžrtvadanašnje svetkovine:ti nam u njoj daješ potpuno oproštenje,a mi tebi iskazujemo savršeno bogoslužje,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 98,3

Svi krajevi svijeta vidješespasenje Boga našega.

Popričesna molitva

Dobri Bože,Spasiteljev rođendan početak je našeg božanskog preporođenja. Molimo da nas privede i vječnom životu u nebu, po Kristu, Gospodinu našemu.

Danja misa

17

živo vrelo 20071313RO

\EN

JEGospodinovo

Gospodinovo

Molitva vjernikaBraćo i sestre, Bog je po Kristovu utjelovljenju sišao u ljudsku narav da bi čovjeka obdario božan skim životom. Oživljeni Riječju po kojoj je sve stvo reno, iskrenom se molitvom utecimo Ocu nebeskome:

Neka te slavi, Gospodine, život naš.1. Gospodine, svjetlom božanske Riječi

rasvijetli put svojoj Crkvi da po vjerodo-stojnosti života bude dom svim vjernicima i putokaz svima koji te traže, molimo te.

2. Gospodine, obdari mudrošću Duha Svetoga papu Benedikta, biskupa našega I. i sve pastire svoga naroda, da u Crkvi i svijetu budu ustrajni navjestitelji evanđelja istine i života, molimo te.

3. Gospodine, otvaramo ti vrata svojih domova i svojih obitelji: izliječi nam srca od svakoga opiranja tvojoj Riječi i nastani se u svima nama, molimo te.

4. Gospodine, ti si se u Kristu na čudesan način darovao svim ljudima. Otvori nam oči vjere da te umijemo prepoznati u bližnjima te i sa-mi budemo tvoj dar za sve ljude, molimo te.

5. Gospodine, zazivamo tvoju dobrotu nad na-šu pokojnu braću i sestre: obdari ih radošću zajedništva s tobom u vječnosti, molimo te.

Svemogući Bože, rođenjem svoga Sina obnovio si u nama sve što je grijehom ranjeno. Vodi nas svojim Duhom da navijek budemo dostojan stan tvome Sinu. Koji živi.

u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj slavei otisak bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko moćniji od anđelā koliko je uzvišenije nego oni baštinio Ime. Ta kome od anđelā ikad reče: Ti si sin moj, danas te rodih;ili pak: Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. A opet, kad uvodi Prvorođencau svijet, govori: Nek pred njim nice padnusvi anđeli Božji.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja

Dan nam sveti osvanu:Dođite, narodi, poklonite se Gospodinujer danas siđe na zemlju svjetlost velika.

EvanđeljeIv 1,1-5.9-14

Riječ tijelom postade i nastani se među nama.

Početak svetog Evanđelja po IvanuU početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo;i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu,i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.Riječ Gospodnja.

u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega

Riječ tijelom postade i nastani se među nama…(Slavko Šohaj, Rođenje Gospodinovo,Samostan sv. Ante, Sarajevo – Bistrik)

18

OTAJSTVO i zbiljaRO

\EN

JEG

ospo

dino

voG

ospo

dino

vo

Otvoreni radosnome slavljenju Kristova ro-đenja i željni (raz)govora o Božjoj ljubavi, koja se na jedinstveno blizak način poka-

zuje u jednostavnosti i običnosti Isusova dolaska na svijet, pitamo se zašto nas Crkva na samu svet-kovinu Božića ‘opterećuje’ zahtjevnim Proslovom Ivanova Evanđelja. Istina je da je riječ o prekra-sno sročenome, poetski zanimljivom i teološki sa-držajnom tekstu, ali na prvi nam se pogled on čini veoma teškim i nerazumljivim – nama kršćanima dvadeset i prvog stoljeća.

Teško nam je prihvatiti da nam Ivan na Bo-žić poručuje kako u početku bijaše Riječ. Radi-je bismo čuli da je na početku – ljubav! Zapravo, usuđujemo se i pitati: Kako to da u cijelom Pro-slovu niti jednom riječju nema spomena ljubavi? Zato nam se taj uvodni dio Evanđelja može činiti odveć uskim, intelektualističkim, beživotnim. Po-vršno gledajući, netko će reći da naviješteni odlo-mak evanđelja tako malo govori o Božiću, o otaj-stvu Kristova rođenja.

Zašto Crkva pred nas ne prostre blago teksto-va Pisma koji govore o djetetu Isusu, o ljubavi, o drami svete Obitelji? Zašto u ovim trenutcima ra-dosti, topline i zajedništva govor o Riječi? Ta, riječî imamo previše. Svakodnevno. Gotovo nas proga-njaju. Ne možemo od njih pobjeći. Prate nas po-svuda. Stoga im više i ne vjerujemo. A mi bismo željeli ljubiti, osjetiti, doživjeti puninu Božje ljuba-vi. Lakše nam je prihvatiti, barem u ovaj dan za-jedništva i slavlja, da nas Bog ljubi nego da nam govori. Danas, kad nas guši mnoštvo riječi koje nemaju nikakvoga značenja, teško nam je zamije-titi smisao govora o »Riječi koja tijelom postade«.

Pa ipak Crkva ne odustaje. Ovaj tekst svake godine odzvanja našim crkvama na božićni dan. Štoviše, u rimskoj je liturgiji kroz dugi niz stolje-ća, sve do poslijesaborske obnove, on bio čitan na kraju svake mise, kroz cijelu godinu, kao velika is-povijest temeljne vjere Crkve: Riječ koja bijaše kod Boga, Riječ po kojoj sve postade, u kojoj bijaše život koji ljudima bijaše svjetlo i postade jednom od nas, nastani se među nama.

Govor riječi i govor ljubavi

Riječ daje smisaoJean Paul Sartre jednom je napisao: »Riječ je predanost, pothvat čijim značenjem autor grli svoje vrijeme.« Sartre je, možda i ne znajući, time opisao ono što slavimo na svetkovinu Božića. Bog se po svome Sinu predaje čovjeku. Postaje čovje-kom. Bog u činu utjelovljenja i rođenja po i u Sinu grli cijeli svijet. Preoblikuje ga na sliku svoga Sina. Ali, zašto je Sin Riječ? Zašto ga Ivan, kao u nekim drugim spisima, ne shvaća kao ljubav i ne objav-ljuje kao ljubav?

Odgovor se nazire u istini da Riječ označava i u sebi nosi smisao, mudrost, milost i istinu. Ivan nam jasno poručuje ono što je kasnije na drukči-

Utjelovljenju Riječi prethodilo je Marijino prihvaćanje Rije či. Ikonografija to pokazuje kao grljenje razvijene pergamene koja otkriva Riječ. Marija je prikazanau položaju svirača harfe: primljena Riječ odjekujeu njezinu srcu, kao znak utjelovljenosti Riječi.(M. Ivan Rupnik, mozaik u crkvi sestara Uršulinki,Verona, 2006.)

19

živo vrelo 20071313

ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Konačno u ove dane… uz: Heb 1,1-6

RO\

ENJEG

ospodinovoG

ospodinovoG

ospodinovo

U tekstu s početka Poslanice Hebrejima valja primijetiti napetost iz-među »nekoć« (Heb 1,1) i »konačno, u ove dane« (1,2). Nekoć je Bož-ji govor bio upravljen »ocima«, pri čemu se misli na praoce Izraela kao i na ostale istaknute likove Staroga zavjeta, a prenositelji poru-ke bili su proroci. Sada se Božji govor ostvaruje »u Sinu« i upravljen je nama. Izričaj »u ove dane« odnosi se na posljednja vremena, ona koja započinju Kristovim prvim dolaskom, a završit će se njegovim drugim dolaskom u slavi. Stoga se Božji govor u Sinu odnosi ne samo na prvi naraštaj kršćana, nego na sve ljude svih vremena.

Posebnost Kristove uloge upravo je u njegovu božanskom si-novstvu, jer on je »baštinik« (1,3), čime se razlikuje od prorokā. On je, uz to, »odsjaj Slave i otisak Bića« Očeva (1,4), te je s njime bitno združen. Sin je tako vječna Mudrost, koja Boga po utjelovljenju čini vidljivim za nas koji ga ne možemo izravno vidjeti, jer smo grješni (usp. Mudr 7,25-26).

D. Tepert

ji način prerekao sveti Augustin: »Ne ljubi se ono što se ne poznaje.« Otkrivati Boga koji se objavlju-je kao Riječ znači vjerovati u smisao stvorenoga, vjerovati da u svijetu i u čovjeku postoji darova-ni smisao koji ne možemo dosegnuti sami, svojim nastojanjem i mudrošću, ali na kojemu naš um i naši životi sudjeluju ako su prožeti milošću.

Slavlje Kristova Rođenja, u nadahnuću govora o Riječi koja je postala tijelo, svetkovina je smisla koji oblikuje našu stvarnost, naše postojanje. Da-nas, kad se s lakoćom odbacuje značenje riječi, kad se negira mogućnost spoznaje božanskoga, kad se ljubav stavlja nasuprot spoznaji, kad se slobo-da suprotstavlja istini, kad se zauzetost, zajedniš-tvo, prijateljstvo i osjećaji suprotstavljaju razumu, redu i tradiciji, slavljenje Božjega rođenja u čovješ-tvu pokazuje i ističe da je nemoguće suprotstaviti ljubav razumu, zajedništvo redu, tradiciju djelova-nju, prijateljstvo disciplini. Božić je svetkovina ko-ja nam svjedoči da ljubav ima svoj temelj u smislu, u Riječi koja nosi smisao. U protivnome ljubav se pretvara u vlastito negiranje i odbacivanje. Posta-je besmislenom, potrošenom, nestalnom, nespre-mnom na žrtvu. Zato na početku stoji Riječ, a ne ljubav. Ali ta se Riječ pokazuje kao ljubav.

Slaviti novi smisao postojanjaNije, dakle, Ivanov Proslov pretežak i neprikladan za ovaj dan. Zapravo tek nam on, u dinamici Rije-či koja otkriva smisao, omogućuje da stvarno spo-znamo, vidimo i doživimo ono što slavimo. U svo-joj posebnosti početak Ivanova evanđelja stoji kao ‘skandal’ koji onemogućuje da se slavlje Božića pre-tvori u sladunjavi događaj koji pokreće svijet kupo-vanja i potrošnje. Bez takvoga govora o Riječi, koja daje smisao svemu postojanju, ne bismo razumjeli posebnost kršćanske poruke svijetu: Bog je smisao koji se nudi kao ljubav u Isusu iz Nazareta.

Tim je smislom prožeta cjelokupna stvarnost i mi po Isusu Kristu možemo sudjelovati u toj div-noj razmjeni darova. Ne, nisu nam zatvorena vrata spoznaje. Nisu nam zatvorena vrata vječnosti. Ni-smo prikovani samo za svijet vidljivoga, samovo-lje, diktature osjećajā i moći koja ničim nije ogra-ničena. Nije se nebo zatvorilo niti je kaos u temelju i pokretač svega. Kaos koji se čini da ulazi u sve po-re i koji se hrani time da nas uvjerava kako smo nesposobni za božansko. U početku je Riječ na ko-joj i s kojom možemo oblikovati govor ljubavi za svijet i za vječnost. Darovan nam je smisao – dar preobrazbe našega gledanja i postojanja.

Željko Tanjić

Prvi plod Kristova otkupljenja jest naše božansko sinovstvo. Krist nije samo obnovio našu posrnulu ljudsku narav, već nam je dao novi život u Bogu. Božanski život tako za nas postaje novi način bivstvovanja. Živimo onoliko koliko smo u Bogu. (T. C.)

20

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeSir 3,2-6.12-14

Čitanje Knjige SirahoveGospodin slavi oca u djeci njegovoji učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim. Tko poštuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece i bit će uslišen u dan molitve svoje. Tko časti oca svojeg, dugo živi; tko čini radost majci svojoj, sluša Gospodina. Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blags njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi. Jer ne zaboravlja se milost prema ocu, već se uračunava u oprost grijeha.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 128,1-5

Otpjev: Blago svima koji se boje Gospodina, koji njegovim hode stazama!

Blago svakome koji se boji Gospodina,koji njegovim hodi stazama!Plod ruku svojih ti ćeš uživati,blago tebi, dobro će ti biti.

Žena će ti biti kao plodna lozau odajama tvoje kuće;sinovi tvoji ko mladice maslineoko stola tvojega.

Eto, tako će biti blagoslovljen čovjekkoji se boji Gospodina!Blagoslovio te Gospodin sa Siona,uživao sreću Jeruzalemasve dane života svojega!

Drugo čitanjeKol 3,12-21

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola KološanimaBraćo: Zaodjenite se – kao izabranici Božji, sve-ti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa 30. prosinca 2007.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 422 Nebo i zemlja Pripjevni ps.: 388 Blago svimaPrinosna: 402 Radujte se narodi (3,4)Pričesna: 828 Čestit svijetu Završetak: 807 Spavaj, Sinko

SVET

A Obi

telj

Obi

telj

SVET

A Obi

telj

SVET

A

Ulazna pjesmaLk 2,16

I pohitješe pastiri te pronađošeMariju i Josipa i Novorođenče.

Zborna molitva

Bože, ti nam u svetoj Obiteljidaješ divan uzor nebeskih krepostii uzajamne ljubavi.Daj da je nasljedujemote postignemo vječnu radost u tvome domu.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, prikazujemo ti žrtvu pomirenjai usrdno te molimo: po zagovoruDjevice Bogorodice i svetog Josipaučvrsti naše obitelji u svojoj ljubavi i miru,po Kristu, Gospodinu našemu.

Ulazna pjesmaBar 3,38

Bog se na zemlji pojavio i među ljudima se udomio

Popričesna molitva

Dobri Oče, ti nas hraniš nebeskim otajstvima.Daj da se trajno uglēdamo u svetu Obiteljte se poslije nevolja ovoga životanjoj pridružimo u vječnoj slavi,po Kristu, Gospodinu našemu.

21

živo vrelo 20071313SVETAO

biteljO

biteljSVETAO

biteljSVETA

2121

oprostio, tako i vi! A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva. I mir Kristov neka uprav-lja srcima vašim – mir na koji ste pozvani u jednom tijelu! I zahvalni budite! Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama!U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljuj-te! Psalmima, hvalospjevima, pjes mama du-hovnim od srca pjevajte hvalu Bogu! I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu! Žene, pokoravajte se svojim muževima kao što dolikuje u Gospodinu! Muževi, ljubite svoje žene i ne budite osorni prema njima. Djeco, slušajte roditelje u svemu, tà to je milou Gospodinu! Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaKol 3,15a.16a

Mir Kristov neka upravlja srcima vašim! Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama!

EvanđeljeMt 2,13-15.19-23

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuKad mudraci otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: »Ustani«, reče, »uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.« On ustane, uzme noću dijete i maj-ku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja – da se ispuni što Gospo-din reče po proroku: Iz Egipta dozvah Sina svo-ga. Nakon Herodova skončanja, gle, anđeo se Gospodnji javi u snu Josipu u Egiptu: »Ustani«, reče, »uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili.« On ustane, uzme dijete i njegovu majku te uđe u zemlju izraelsku. Ali saznavši da Arhelaj vlada Judejom namjesto svoga oca He-roda, bojao se poći onamo pa, upućen u snu, ode u kraj galilejski. Dođe i nastani se u gradu zvanu Nazaret – da se ispuni što je rečeno po prorocima: Zvat će se Nazarećanin.Riječ Gospodnja

Molitva vjernikaSvemogućemu Bogu, koji nas primjerom svete nazaretske obitelji uči da Isusa stavimo u sredi-šte našega osobnoga i zajedničkoga življenja, uputimo svoje iskrene molitve: 1. Gospodine, svoju si Crkvu sazdao kao obitelj

svih naroda: obnovi je u jedinstvu i u vjernosti tvojoj riječi, molimo te.

2. Gospodine, svijet je danas ranjen razdorom, a toliki trpe nepravde i progonstvo:potakni snagom Duha sve odgovorne u svijetu da se zauzmu za istinski mir, molimo te.

3. Gospodine, danas te molimo za naše obitelji: oslobodi nas od navezanosti na svijet i pomozi nam da po snazi obiteljske molitve otvorimo vrata Kristu koji dolazi, molimo te.

4. Gospodine, svima koji žive sami, bez topline obiteljskoga doma, ti budi snaga i oslonac u životu, a nas nadahni za djela kršćanske ljubavi molimo te.

5. Gospodine, našu pokojnu braću i sestre pridru-ži obitelji svojih svetih i izabranih, molimo te.

Milosrdni Bože, tvojoj dobroti povjeravamo svoj život, svoje obitelji i ovu zajednicu vjernika. Po-mozi nam da uvijek znademo Krista staviti u sre-dište naših životnih traženja i briga te tako iz dana u dan postajemo sve svetijom obitelji. Po Kristu.

Bijeg u Egipat pokazuje Josipovu i Marijinu brigu za Isusa. Ostaviše sve da bi On bio u središtu svega.

Engl

eski

Psa

ltir, X

II. st

.

22

OTAJSTVO i zbiljaSV

ETA ob

itelj

obite

ljSV

ETA ob

itelj

SVET

A

Na blagdan Sve-te Obitelji sama po sebi, nena-

metljivo, dolazi nam u svijest usporedba opi-sa u Svetome pismu s obiteljima u kojima smo odrasli i rastemo,

s iskustvima koja nas prate i iz kojih gradimo

svoje poglede i stajališta. Na početku kršćanstva, dakle,

postoji jedna obitelj, koju Biblija ne opisuje onako kako smo mi naviknuli često činiti, u njezinim socijalnim dimenzijama, već nam prvotno želi reći da iz nje dolazi Spasitelj. Iako taj blagdan pripada tzv. ‘blagdanima ideja’, u njemu ne čitamo poglavito neku ideju (koju se lako može instrumen-talizirati), nego povijest spasenja. To je ujedno i iza-zov da barem jedanput u godini pred sebe postavi-mo obitelj u odnosu prema Bogu, a da se pritom ne izgubimo u patetičnosti govora o svetosti u kršćan-skim obiteljima.

Progonstvo/prihvaćanje kao: proslava, krik, zahvalaAko postoji riječ koja ne nedostaje u hrvatsko-me duševnom rječniku novijega datuma, onda je to progonstvo. No, progonstvo izaziva i pozitivan stav, a to je prihvaćanje. Crkva bi umjesto progon-stva željela istaknuti prihvaćanje i tako evanđeoska slika postaje pitanjem upućenim svima koji su od-govorni za siromaštvo siromaha i beskućništvo be-skućnika; evanđelje je pitanje koje se uvlači u naše obitelji svaki put kad se marginaliziraju i zaborav-ljaju starci, zlostavljaju djeca, tuku žene.

Današnji blagdan je proslava otajstva spase-nja u kojemu i tužne strane imaju važno mjesto, ali i kršćanski krik protiv socijalnih nepravdi koje su mnogima oduzele obiteljski dom, tjerajući ih u tu-đinu ili nudeći reski i zastrašujući smrad alkohola, bezvoljnost i mutnu sliku svijeta u očima drogira-nih. No, današnji je blagdan i zahvala za sklad u obiteljima, za dar prihvaćanja djeteta, za spašava-

Povrh svega – ljubav

nje vrijednosti koje su se utjelovile dolaskom Isusa na svijet. I zato će se, uz ovaj evanđeoski tekst, usko vezati Pavlova riječ da je »povrh svega (epí pásin) ljubav kao sveza savršenstva«. Ponekad se dobiva dojam da ljubav ne samo da nije povrh svega, već da nije niti ispod svega. Kao da je sasvim nestala... I domovi se toliko puta pretvaraju u neizdrživu hlad-noću progonstva, u otuđenost i nasilje.

Nešto više od građanskih normiMožda je ponekad dovoljno u obiteljima započeti istinski razgovor, izgovoriti istinu, svjedočiti istinu. Možda se tada ponovno rodi i ljubav. U trenutku kad ljubav tjera u progonstvo, i kad istina odlazi s njom, i, ako će ljubav umrijeti, i istina nestaje. Sve-ta je obitelj sveta zato jer je bila neobična upravo po dopuštanju da u njezin prostor uđe Bog – Ljubav povrh svega. Borba kršćana za obitelj ne provire iz socioloških razloga, nego iz teoloških!

U današnjemu slavlju vjernici slave i mogu išči-tati istinu i poziv da u svojim obiteljima jedni drugi-ma daruju prostor i kada se umore, kada im pone-stane snage, da jedni druge ne tjeraju u progonstvo, u zatvore bez zidova, već da znaju nositi žrtvu, jer ona je drugo ime za ljubav. Mi tu ljubav danas pro-slavljamo u njezinu najvidljivijem i najopipljivijem obliku susreta s najdražima. Ne treba joj mnoštvo opisa, već nešto bez čega neće moći živjeti ni Cr-kva, a to je dom. U tome se ozračju rađa i moguć-nost nove obitelji koja ne raste iz krvnih veza, već iz Radosne vijesti. Ako, dakle, govorimo o kršćan-skoj obitelji, tada u dnu stoji nešto više od građan-skih normi.

Potrebe i nužnosti obiteljskoga života ponekad moraju ostati po strani, kako bi u prvi plan mogao stupiti Bog. Tada i sveta Obitelj može postati mo-delom suvremenim obiteljima. Marija i Josip su se znali povući kako bi Bog došao u prvi plan; Isus ži-vi tako da po njemu progovara Otac... i sve to u slo-bodi. Ne uči li nas to da je i u braku potrebno za-jedništvo koje će nužno zahtijevati prostor slobode supružnikā, one slobode koja pripada odnosu s Bo-gom, a koji nije posve razumljiv ni najbližima? U takvome odnosu nema progonstva. Ako pak to-

prate i iz kojih gradimo svoje poglede i stajališta.

Na početku kršćanstva, dakle, postoji jedna obitelj, koju Biblija ne

23

živo vrelo 20071313

ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Živjeti »u Gospodinu« uz: Kol 3,12-21

SVETAobiteljobiteljobitelj

SVETAobiteljSVETA

ga nestane, potvrdit će se riječi Miguela Unamuna: »Agonija obitelji, agonija je kršćanstva.«

Josip – čuvar Božjega snaIstaknuo bih posebno lik svetoga Josipa koji je ocr-tan kao čuvar, onaj koji stavlja blago na sigurno. Taj je lik suprotnost našoj sadašnjoj zaigranosti u rasipanju blaga koje nam je povjereno, od prirod-nih bogatstava i ljepote do istinskih vrjednota. Na-viknuti smo na sliku obitelji koja, noseći najbitnije, bježi. Ta slika i danas pobuđuje potrebu da, usred mnoštva, naše kršćanske obitelji znaju u kojoj ze-mlji nema ni Arhelaja ni Heroda, gdje taj bijeg zna-či biti drukčiji od trendova i svjedočiti ono što će drugi ismijavati i zvati zaostalim. To nije obitelj ko-ja traži komad netaknute i čiste zemlje, već ju treba – ponekad i bijegom od onoga što navodno svi čine – napraviti tamo gdje se nalazimo.

I premda mu je puno toga objavljeno u snu, Jo-sip nije sanjar. U pučkoj ga molitvi zazivamo: »ču-vaj kuću i posveti«, ali Josip je neobičan čuvar. On je čovjek na nogama, spreman za pokret, a ne prepla-šeni, koji ne pada u malodušje i koji zna da nije do-statno reći da spas dolazi od obitelji, već od obitelji poput njegove – u hodu, svjesne blaga koje posjedu-je; svjesne da to blago valja čuvati, jer ono ne pripa-da muzeju, već – kao klica – životnomu polju. Josip ne čuva svoj san, nego vjeruje u ‘Božje snove’.

Čitamo: »Ustani, uzmi dijete i njegovu majku, pa bježi u Egipat.« Radi se o riječi paralambáne-

in, a ona u sebi sadrži mnogovrsnost prijevoda od kojih nam je najbliži stopljen u opis: povesti sa so-bom, ali jednako tako želi označiti stvaranje zajed-ništva, čitanoga u eklezijalnome, crkvenome ključu i ključu davanja službe, zadaće onima koji se bri-nu o drugima. Postavljamo pitanje: čime mi gradi-mo zajedništvo i koja je to služba, mjesto u Crkvi i društvu koje nam Bog nudi? Tako viđeno, Evan-đelje nas ne uvodi kao znatiželjnike u Isusov živo-topis, o kojemu znamo relativno malo, već donosi sadržaje za život iz vjere, posebno Božju zaštitu oni-ma koji ga žele kao Oca.

Čitana očima vjere, poruka iz negativnoga exo-dusa postaje potpuna u eisodosu: od izlaska k ula-sku. Bilo da je riječ o iseljenicima ili prognanicima, odlazak boli, posebno onda kada je izražen unutar čvrstih obiteljskih navezanosti. No, odlazak posta-je i snaga koja Boga čuva kao izvorište, obitelj koja izriče Boga, koja postaje ikonoforna, slikonosna u pozivu na cjelovitost ljubavi. Zato je prenošenje ži-vota u obitelji zadaća iz vjere i za vjeru; zato je du-hovna obnova društva snažno vezana uz obitelj.

Pri slušanju evanđelja možda se osjetite onim što jeste – Crkvom, tom neobičnom iseljenicom, prognanicom i znakom nade. Jer, ako Bog postane ‘Onaj koji ide s nama’ shvatili smo božićnu poru-ku o Emanuelu – Bogu koji (osta)je s nama. Isus je uronio u naše ropstvo da bi nas poveo na put Izla-ska. Valja pokušati u tome svjetlu čitati naše obite-lji i obiteljske odnose…

Ivan Šaško

Vjernici su »svukli staroga čovjeka s njegovim djelima«, a odjenuli novoga, zaodjenuvši se »u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost«. Na taj način, odjenuvši Krista, oni su u stanju »podnositi jedni druge praštajući«, baš kao što je i Krist oprostio nji-ma (3,13). To je nauk sadržan i u Molitvi Gospodnjoj, a takav način postupanja izraz je ljubavi koja je »sveza savršenstva«. Riječ je o na-stavku one pavlovske misli prema kojoj je ljubav upravo sredstvo je-dinstva Crkve, važnija od svih ostalih darova. U takvu ozračju moguće je i međusobno popravljanje i »urazumljivanje«, ali i ispravan način ostvarivanja međusobnih odnosa unutar obitelji. Uobičajenim savje-tima kakve bi svaki savjestan mudrac dao nekoj obitelji, ovaj tekst pri-dodaje izraz »u Gospodinu«. On je počelo sklada, ljubavi i mira. Takva obitelj slika je odnosa Krista i Crkve. D. Tepert

Nazaretska obitelj škola je šu t nje. Djelo otkupljenja za-počinje u skrovitosti. Kao kod Josipa – bez puno riječi, s puno »sna« i nadanja. (T. C.)

24

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeBr 6,22-27

Neka zazivaju ime moje nad sinove Izraelovei ja ću ih blagoslivljati.

Čitanje Knjige BrojevaReče Gospodin Mojsiju: »Reci Aronui njegovim sinovima: Ovako blagoslivljajte Izraelce: Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva!Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude!Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!Tako neka zazivaju ime moje nad sinove Izraelove i ja ću ih blagoslivljati.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 67,2-3.5-6.8

Otpjev: Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas.Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,obasjao nas licem svojim,da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,svi puci tvoje spasenje!

Nek se vesele i kliču narodijer sudiš pucima pravednoi narode vodiš na zemlji.

Neka te slave narodi, Bože,svi narodi neka te slave!Bog nas blagoslovio!Neka ga štuju svi krajevi svjetski!

Drugo čitanjeGal 4,4-7

Bog posla Sina svoga, rođena od žene.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo: Kada dòđe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bī rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče! Tako više nisi rob, nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu.Riječ Gospodnja.

Sveta Marija Bogorodica 1. siječnja 2008.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 812 Veseli se, Majko Božja ili: 385 Zdravo, sveta Rodiljo Pripjevni ps.: 109 Neka te slavePrinosna: 410 U to vrijeme godišta (1, 3)Pričesna: 829 Djetešce nam se rodiloZavršetak: 420 Narodi nam se (1, 11)

SVET

A M

ARIJA

Bogo

rodi

caBo

goro

dica

Ulazna pjesma

Zdravo Sveta Rodiljo,Majko Kralja vječitoga,komu ruka ima vlastiznad svijeta čitavoga!

Zborna molitva

Bože, ti si plodnim djevičanstvom svete Marijeljudskom rodu darovao vječno spasenje.Po njoj smo primili tvoga Sina, začetnika novog života: molimo te da i u ovoj godini iskusimo njezin zagovor. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Bože, ti svako dobro počinješ i dovršuješ. Danas se radujemo svetkovini svete Bogorodice i zahvaljujemo za rođenje Isusa Krista:daj da s radošću postignemo puni plodnjegova spasenja, kojemu slavimo početak,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaHeb 13,8

Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke.

Popričesna molitva

Gospodine, mi ispovijedamo da je blažena Marija, vazda djevica, Majka tvoga Sinai Majka Crkve. Molimo te da nam nebeska otajstva, koja smo primili, koriste za vječni život, po Kristu, Gospodinu našemu.

25

živo vrelo 20071313SVETA M

ARIJABogorodicaBogorodica

Molitva vjernika

Braćo i sestre, po rođenju svoga Sina iz krila presvete Djevice Bog je dao novi smisao našemu vremenu i našemu životu. Zajedničkom se molitvom utecimo Bogu proseći milost darovane novosti.

Obnovi nas, Gospodine, u novosti života.1. Za svetu Crkvu Božju: da uvijek bude vjerna navjestiteljica Kristova evanđelja

i donositeljica tvoga mira i blagoslova svim ljudima, molimo te. 2. Za sve koji upravljaju narodima i državama: da se uvijek zalažu za uspostavu

evanđeoske pravednosti te tako na čitavom svijetu zavlada tvoj mir, molimo te. 3. Za sve koji su pogođeni ratom i progonstvom: da ih svojom milošću osnažiš

kako u njima ne bi usahla nada u pravedni mir, molimo te. 4. Za sve nas sabrane oko Kristova stola: nadahni nas da poput Majke Gospodinove

umijemo tvoju riječ čuvati u srcu kako bi ona bila put i svjetlo našemu životu, molimo te. 5. Za našu pokojnu braću i sestre: da ih nagradiš zajedništvom s tobom

i s tvojim svetima kod nebeskog stola, molimo te. Gospodine, Bože svemogući, s pouzdanjem u tvoju dobrotu danas započinjemo novo vrijeme što nam ga darivaš. Milošću svojom obaspi naše dane i svojom pomoću prati naša djela da uzmognemo biti pronositelji tvoga mira i graditelji tvoga kraljevstva u svijetu. Po Kristu.

Pjesma prije evanđeljaHeb 1,1-2

Više puta i na više načina Bog nekoć govo-raše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu.

EvanđeljeLk 2,16-21

Pronađoše Mariju, Josipa i novorođenče.I nakon osam dana nadjenuše mu ime Isus.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme:Pastiri pohite u Betlehem i pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.Kad se navršilo osam dana da bude obre-zan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.Riječ Gospodnja.

Presveta Djevica,Majka Gospodinova i Majka Crkve.(A. Rossellino, iza 1460.,Hermitage Museum,Sankt Petersburg)

26

OTAJSTVO i zbilja

26

SVET

A M

ARIJA

Bogo

rodi

caBo

goro

dica

Zasigurno, »ništa mi ne stvara veću radost, ali istovremeno i ve-ći strah od govora o Djevici Majci«. Tim riječima sveti Bernard iz Clairvauxa opisuje svoje osjećaje s obzirom na govor o Blaže-

noj Djevici Mariji: radost zbog duboke ljubavi prema Djevici, a strah zbog nedostojnoga govora o njoj. S tim podijeljenim osjećajima treba-lo bi se pristupati ne samo Blaženoj Djevici Mariji, nego i svakom otaj-stvu kršćanske vjere. Kako bi ovo kratko promišljanje o Djevici Mariji bilo prožeto istinskim skladom radosti i straha, poslužit ćemo se upra-vo razmišljanjima svetoga Bernarda, jednoga od najvećih marijanskih teologa u povijesti Crkve.

Marija – akvadukt milostiU svojoj najpoznatijoj marijanskoj propovijedi, koja je kasnije naslov-ljena »Akvadukt«, Bernard Mariju uspoređuje s akvaduktom – vodo-vodom milosti. Bernard polazi od važnosti akvadukta za čovjekov život. Akvadukt skuplja i prenosi vodu te tako omogućuje da ona bude svako-mu dostupna. Bez akvadukta čovjek bi imao samo djelomičan pristup vodi, a time bi i kvaliteta njegova života bila umanjena. Na duhovnoj razini Božja milost također je bila prisutna, ali još je nedostajao akva-dukt po kojemu će sva punina milosti, tj. sam Bog, moći doći čovjeku. Marija je upravo taj akvadukt za kojim je tako čeznutljivo žudilo cjelo-kupno čovječanstvo, akvadukt koji je konačno donio svu silinu, krjep-činu i ljepotu Božje milosti. Na taj način nam Bernard predstavlja Ma-riju kao ženu milosti. Mogli bismo reći da Marija sve što jest, što ima i što čini, duguje milosti: milošću je sačuvana od istočnoga grijeha, milo-šću je rodila Sina, milošću je uznesena na nebo, milošću nas prati svo-jim zagovorom, jednom riječju »Marija ne traži nagrade, ona traži je-dino milost«. Iz toga slijedi da Marija, kao akvadukt milosti, nije sama milost, već samo prijenosica milosti: »Dakako, akvadukt je pun kako bi svi mogli crpiti iz njegove punine, ali on sam nije ta punina.« Ona nije Isus Krist, ali nas vodi k njemu, ona je »posrednica prema posredniku« (mediatrix ad mediatorem).

Marija – jaka u poniznosti i ponizna u jakostiNadalje, na jednome drugom mjestu Bernard ističe da milost djeluje u čovjeku, a napose u Mariji, na način da nas »poniznost ne čini plašljivi-ma, a veličina nas ne čini arogantnima«. Prema našemu svecu, istinska veličina vodi prema poniznosti, jer je Bog izvor sve dobrote, a istinska poniznost vodi prema veličini, jer Bog daje snagu u važnim stvarima. Marija je tako žena milosti ukoliko je u njoj ostvarena snažna poniznost i ponizna veličina: »Istinski se moramo diviti onoj koja nije postala po-nizna nakon što je izgubila svetost, nego je svojoj već postojećoj sveto-

S Marijom – ženom milosti – u novu godinu

27

živo vrelo 20071313

27Oslobođeni za dar spasenja uz: Gal 4,4-7Oslobođeni za dar spasenjaRiječiRiječiRiječiRiječiRiječiODJECI

SVETA MARIJABogorodica

BogorodicaBogorodica

sti dodala poniznost. (…) Rijetki su oni na zemlji koji ne gube svetost (veličinu) i oni koji u sveto-sti (veličini) ostaju ponizni.« Tu se pokazuje ka-ko Marija nije ni u kojemu slučaju neka plašljiva i nesigurna osoba, koju milost čini pasivnom, ne-djelatnom. No, isto tako, njezina aktivnost, nje-zino djelovanje nije plitko, oholo, slijepo, već je trajno određeno poniznim slavljenjem i zahvalji-vanjem Božjoj milosti.

Stoga je dobro da je Crkva na prvi dan gra-đanske godine stavila blagdan Svete Marije Bo-gorodice. Na tragu Bernardovih misli Crkva nas potiče da s Marijom, kao ženom punom milo-sti, započnemo ovu godinu. Obično započinjemo svaku godinu s određenim projektima, planovi-ma, pri čemu zaboravljamo ono temeljno o čemu ovisi cjelokupni naš život: Božja milost. Bez Božje milosti naš život gubi ljepotu, nismo više sposob-ni biti obdareni i darivati druge. Tada nam preo-staje samo još projektiranje i planiranje, bez slat-koće darivanja i obdarenosti. Marija nas poziva da naša prva odluka u novoj godini bude: biti že-na i muškarac milosti. Marija nas potiče da u ovoj

Židovi, iako baštinici, nisu bili ‘slobodni’, nego podložni počeli-ma svijeta, baš kao što su i maloljetni nasljednici podložni skrb-nicima (usp. Gal 4,1-3). Ta je slika, međutim, nadiđena i sasvim izmijenjena u »punini vremenā« (4,4), kada se ispunilo vrijeme Izraelova iščekivanja. To je mesijansko, eshatološko vrijeme u ko-jem je »spasenje bliže nego kad povjerovasmo« (usp. Rim 13,11), »vrijeme spasa« (usp. 2Kor 6,2).

Sin poslan od Boga u posljednjim vremenima (Gal 4,4) ima tri karakteristike: rođen je od žene, te je time u potpunosti pripad-nik ljudskoga roda; Zakonu je podložan kao pripadnik židov-skoga naroda; otkupljuje podložnike Zakona da mognu primiti posinstvo (r. 5). Sve to ulazi u Pavlovu širu raspravu o slobodi od židovskoga Zakona.

Sin, kao jedan od ljudi i kao Židov, donosi ostalim ljudima i posebice Židovima oslobođenje i posinjenje. To se događa nje-govim poniženjem, a njegovim rođenjem od žene i mi imamo udjela na njegovu Duhu (Gal 4,6), po kojemu nismo više robovi, nego sinovi i baštinici (r. 7).

D. Tepert

novoj godini budemo zajedno s njom akvadukti u koje će se slijevati Božja milost na slavu Božju i za dobro svih ljudi, da budemo snažni u ponizno-sti i ponizni u veličini.

Prije nego što završimo ovo razmišljanje s Benardovom meditacijom o Mariji, još samo je-dan mali poticaj u novoj godini: svaki put kada otvorimo slavinu i kada poteče voda, zahvalimo Bogu na daru vode i prisjetimo se Marije, akva-dukta Božje milosti…

»Koji god dar kaniš dati Bogu, sjeti se povje-riti ga Mariji da se on preko toga ‘kanala’, po ko-jemu je milost stigla do nas, vrati Bogu, djelitelju svih milosti… Možda još nisi potpuno očistio svo-je ruke prljave od zlodjela i od ovoga svijeta, ali i ono malo što želiš darovati Bogu, on to neće od-biti, ako mu daruješ po najljupkijim i najmilijim Marijinim rukama. Njezine su ruke najbjelji lji-ljani, a on, božanski ljubitelj ljiljana, neće moći ne vidjeti tvoj dar, kakav god on bio, među ljilja-nima koje je primio iz Marijinih ruku.«

Ivica Raguž

Marijino majčinstvo traje neprekidno: od trenutka pri-stanka na Božje izabranje sve do potpunoga proslavljenja svih odabranih. Kao »Majka svih živih« ona se majčinskom ljubavlju brine za braću svoga Sina, za one koji još putuju, dok iz izgnanstva ne budu dovedeni u vječno zajedništvo s njim. Častiti Bogorodicuznači posvijestiti si svoje »bo-gosinovstvo«. (prema LG 62)

28

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIz 60,1-6

Čitanje Knjige proroka IzaijeUstani, zasini, Jeruzaleme, jer dolazi svje-tlost tvoja i slava Gospodnja sviće nad to-bom! Jer gle, zemlju tmina pokriva i mrklina narode! A tebe Gospodin obasjava i slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k sjaju zore tvoje. Očima okruži i promatraj: svi se oni sabiru, k tebi dolaze! Izdaleka ti dolaze sinovi, kćeri ti donose u naručju. Gledat ćeš tad i sjati, igrat će ti srce i širiti se jer k tebi će poteći bogatstvo mora, blago narodā k tebi pri-tjecati. Mnoštvo deva prekrit će te, mladih deva iz Midjana i Efe. Svi će iz Sabe dolaziti, donosit će zlato i tamjan i hvale navješćivati Gospodnje.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 72,1-2.7-8.10-13

Otpjev: Klanjat će se tebi, Gospodine, svi narodi zemlje.

Bože, sud svoj daj kralju i svoju pravdu sinu kraljevu. Nek puku tvojem sudi pravedno, siromasima po pravici!

U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik – sve dok bude mjeseca. I vladat će od mora do mora i od Rijeke do granica svijeta.

Kraljevi Taršiša i otokā nosit će dare, vladari Šabe i Sebe danak donositi. Klanjat će mu se svi vladari, svi će mu narodi služiti.

Drugo čitanjeEf 3,2-3a.5-6

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Zacijelo ste čuli za rasporedbu mi-losti Božje koja mi je dana za vas: objavom mi je obznanjeno otajstvo koje nije bilo obznanjeno sinovima ljudskim drugih nara-štaja. Ono je sada u Duhu objavljeno svetim

Ulazna pjesmaUsp. Mal 3,1; 1Ljet 19,12

Evo, dolazi Gospodar, Gospodin. U ruci mu kraljevstvo, moć i vlast.

Zborna molitva

Bože, ti si na današnji dan po zvijezdi prethodnici narodima objavio svoga Jedinorođenca. Mi smo te upoznali svjetlom vjere: privedi nas gledanju svoje nebeske ljepote. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, neka ti budu mili darovi tvoje Crkve. To nije zlato, tamjan ni smirna, nego se danas prinosi i za hranu daje Isus Krist, koga ti darovi označuju, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Pričesna pjesmaUsp. Mt 2,2

Vidjeli smo zvijezdu njegovu na Istoku, pa dođosmo s darovima da se poklonimo Gospodinu.

Popričesna molitva

Gospodine, idi pred nama uvijek i svuda svojim nebeskim svjetlom. Htio si da se pričestimo ovim otajstvom: daj da ga promatramo čistim pogledom i primamo odanim srcem, po Kristu, Gospodinu našemu.

Bogojavljenje 6. siječnja 2008.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 408 O Betleme Pripjevni ps.: 391 Klanjat će se tebi, Gospodine Prinosna: 831 Nebo daj oku Pričesna: 406 Zdravo budi, mladi kraljuZavršetak: 424 Tri kralja

BOG

OJA

VLJE

NJE

29

živo vrelo 20071313

Molitva vjernika

Braćo i sestre, nebeski je Otac vodio mudrace s istoka da se poklone njegovu Sinu. Molitvom se obratimo istome Ocu da i mi umijemo prepozna-ti svjetlo kojim obasjava naš životni put.

Budi nam, Gospodine, svjetlo života.1. Za Crkvu u svijetu: da bude trajno otvorena

vodstvu tvoga Duha te svoju moć ne traži u vladanju nego u poklonstvu tebi, molimo te.

2. Za sve one čijoj je odgovornosti povjerena briga za svijet: da u evanđeoskim nastoja-njima Crkve prepoznaju dobrobit cijeloga društva, molimo te.

3. Za sve koji znanošću istražuju tajne svijeta i života: obdari ih istinskom odgovornošću za čovjeka i za sav stvoreni svijet, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: da uvijek umijemo prepoznavati putove koji nas vode do susreta s tobom, molimo te.

5. Za braću i sestre koji u vjeri usnuše:obasjaj ih svojim vječnim svjetlom, molimo te.

S našim prošnjama primi, Gospodine, i naše po-klonstvo pred tobom. Nek naš život bude trajni hod u tvome svjetlu. Po Kristu.

njegovim apostolima i prorocima: da su pogani subaštinici i »sutijelo« i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaMt 2,2

Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa dođosmo pokloniti se Gospodinu.

EvanđeljeMt 2,1-12

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuKad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidje-smo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.« Kada to doču kralj He-rod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: »U Betlehemu judejskome jer ovako piše prorok:’A ti, Betleheme, zemljo Judina!Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalackoji će pâsti narod moj – Izraela!’«Tada Herod potajno dozva mudrace i raza-zna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: »Pođite«, reče, »i pomno se raspitajte za dijete.Kad ga nađete, javite mi da i ja pođemte mu se poklonim.«Oni saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obra-dovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu daro-ve: zlato, tamjan i smirnu. Upućeni zatimu snu da se ne vraćaju Herodu,otiđoše drugim putem u svoju zemlju.Riječ Gospodnja.

BOG

OJAVLJEN

JESpasitelja nalaze oni koji ga traže…

(Psaltir iz Würzburga, 1255.-1260.)

30

OTAJSTVO i zbiljaBO

GO

JAVL

JEN

JE

Navještaj današnjega evanđelja zaustav-lja nam misao nad pitanjem mudra-ca: »Gdje je taj novorođeni kralj?«.

Oni su moralni, humani i na svoj način po-božni ljudi. Stranci su, pripadnici su ‘dru-ge’ religije. Traže Boga i nastoje ga otkri-ti. Sigurno u religiji kojoj pripadaju žive ljudskije od mnogih koji su dio izabranog naroda, poput Heroda i njegovih savjet-nika. Što bismo im mi odgovorili?! Živimo u vremenu ‘političke korektnosti’. Sve reli-gije se proglašavaju jednako dobrim. Nebit-no je što se vjeruje, važno je biti dobra osoba. U općoj relativizaciji možda bismo mudrace vra-tili doma i kazali: »Budite to što jeste, ionako je svejedno. Ne tražite dalje!«

Uglavnom sve religije, isključivši razne mani-pulacije, jesu dobre. Većina ih u traženju Boga na-viješta mir, bratstvo, toleranciju… Ako se tu zau-stavimo, mogli bismo prihvatiti raniji odgovor. Međutim, kršćanstvo nije put ljudskoga traženja Boga. Kršćanstvo objavljuje Božje traženje čovje-ka. Dok su religije ljudski vapaj u nebo, kršćanstvo je vapaj neba na zemlju, krik Boga koji je započeo u jaslicama i neće završiti do posljednjega daha na križu. To je svetkovina Bogojavljenja. Njome sla-vimo Božje javljanje čovječanstvu u osobi Isusa iz Nazareta. U njemu prepoznajemo obećanog Me-siju, Spasitelja i Kralja svega svijeta, pravoga Boga i pravoga čovjeka. Naznačuju to i prineseni daro-vi trojice mudraca: zlato se prinosi kralju, tamjan pripada Bogu, a smirna je za ukop pravog čovjeka. To je ujedno sažetak današnjeg evanđelja u kome otkrivamo čitav Isusov život. Spasitelja ne nalaze oni koji znaju gdje je, nego oni koji ga traže. Rođen u bijedi, izaziva neprijateljstvo i nepriznanje poli-tičkih i vjerskih autoriteta, proglašen je varalicom i kao takav je uklonjen.

Traženje odgovora Pitanje koje postavljaju mudraci zajedničko je mnogim njihovim suvremenicima. Vrijeme je to snažno obilježeno mesijanskom nadom. Iščeku-

Božje javljanje

je se kralj u Jeruzalemu, potomak Davidov, ko-ji će uspostaviti mir, pravdu i bratstvo u Izraelu ili čak na cijelom svijetu. Današnji psalam opisu-je tog kralja. Pravda i mir bit će sinonimi njegove vladavine »od mora do mora i od Rijeke do grani-ca svijeta«. Ideal je to koji od neostvarivosti spa-šava jedino sigurnost u Božju vjernost. Već poziv na Božje atribute mira i pravde naviješta da je taj idealni kralj sam Bog. Mi ga prepoznajemo u Isu-su Kristu, dok u mudracima s Istoka otkrivamo »kraljeve Taršiša i otoka, vladare Šebe i Sebe«.

Evanđelisti je također stalo pokazati da je dije-te rođeno u Betlehemu obećani Mesija, ispunjenje Staroga zavjeta. Stoga u svoj opis ugrađuje rani-ja proroštva o rođenju u Betlehemu kao i o izla-zećoj zvijezdi. Ta su proroštva ujedno razlog He-rodova ozbiljnog shvaćanja mudraca i straha koji pokazuje »on i sav Jeruzalem« na vijest o rođenju novoga kralja.

Mudraci ne dijele Izraelovu nadu. Čitajući zna-kove krenuli su na put. Iznenađuje što nalaze ia-ko ne znaju, pa ih se naziva mudrima, dok oni ko-ji znaju ne nalaze. Već time je stavljena u opreku prava mudrost s mudrošću pismoznanaca i glava-ra te potvrđen kasniji zaključak: »lude svijeta iza-bra Bog da posrami mudre«. Međutim, evanđelje ne želi relativizirati ljudsku mudrost, nego joj oda-

avještaj današnjega evanđelja zaustav-lja nam misao nad pitanjem mudra-ca: »Gdje je taj novorođeni kralj?«.

u vremenu ‘političke korektnosti’. Sve reli-gije se proglašavaju jednako dobrim. Nebit-no je što se vjeruje, važno je biti dobra osoba. U općoj relativizaciji možda bismo mudrace vra-tili doma i kazali: »Budite to što jeste, ionako je

avještaj današnjega evanđelja zaustav-lja nam misao nad pitanjem mudra-

gije se proglašavaju jednako dobrim. Nebit-no je što se vjeruje, važno je biti dobra osoba. U općoj relativizaciji možda bismo mudrace vra-tili doma i kazali: »Budite to što jeste, ionako je

Kad ugledahu Dijete, padoše ničicei pokloniše mu se. (Zlatni medaljon

iz Svete zemlje, VI.-VII. st.)

31

živo vrelo 20071313

Subaštinici i sudionici spasenja uz: Ef 3,2-3a.5-6Subaštinici i sudionici spasenja ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi

BOG

OJAVLJEN

JE

Otajstvo koje je objavljeno u Duhu Svetom njegovim apostolima i prorocima tiče se pogana koji su su-baštinici i udovi istoga »tijela« (su-tijelo) i su-dionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju. Prefiks »s« (syn) u tim ključnim riječima pokazuje da su pogani dobili spa-senje jednako kao i Židovi s kojima su sada sjedinjeni u jednu Crkvu (usp. Ef 2,11-22). Među njima nema više razlike. Baština ukazuje na sadašnjost. A slika tijela, tj. Crkve, pokazuje da su pogani njezini ži-votno važni udovi.

Sudionici obećanja bili su do Kristova dolaska samo Židovi. Kad su i pogani primili Duha Svetog, ispunjeno je obećanje (usp. Ef 1,13). To se dogodilo u Kristu Isusu po evanđelju. Evanđelje je sredstvo kojim je izgrađena Crkva jer navještaj saziva ljude u zajednicu. Krist je posrednik toga otkupiteljskog događaja i glava, zaglavni kamen, poveznica po kojoj se takvo spasenjsko okupljanje događa.

M. Cifrak

ti priznanje. Mudraci su istražujući prirodu i svi-jet otkrili put do Boga te potvrdili da mudrost nije povlastica jednoga naroda, religije ili civilizacij-skog kruga, nego čitavoga čovječanstva. Stoga su u crkvenoj ikonografiji nerijetko predstavljani kao pripadnici različitih rasa. Jednako često njihovi li-kovi ocrtavaju tri ljudske životne dobi pokazuju-ći nam da nikad nije rano ni kasno krenuti na put prema mudrosti i pokloniti joj se.

Ona je za nas nužno povezana s vjerom da ljudska povijest ima smisla, da joj Bog daje cilj i smjer. To je otajstvo koje Pavao spominje u posla-nici Efežanima. Ono nije tajna koju Bog ljubomor-no čuva za sebe, nego naprotiv intimnost u koju nas postupno uvodi. Zato su trebali ‘naraštaji’, a Pavao taj smisao definira u prvom poglavlju ove poslanice: »uglaviti u Kristu, sve na nebesima i na zemlji«. Tako Božje javljanje nema za cilj politič-ki trijumf i pobjedu izabranoga naroda nad drugi-ma, nego ujedinjenje i skladan život svega čovje-čanstva, što podrazumijeva odricanje od ranijih praznovjerja i nacionalnih mitova. Univerzalnost Božjega milosrđa stalno je prisutna u Svetome Pi-smu. O tome govori prorok Izaija podsjećajući da izabrani narod po Savezu treba biti blagoslov svi-ma i nositelj obećanja da će svi narodi biti sabrani u jednu Božju obitelj.

Sigurno je i pisanju Matejeva izvješća o poklo-nu mudraca pridonijela konkretna situacija Pra-crkve sastavljene od pokrštenih Židova i pokršte-nih pogana. Njihovo međusobno nerazumijevanje potaknulo je svetoga Pavla ustvrditi da su pogani »subaštinici i ‘sutijelo’«.

Biti odgovorInsistiranje na Božjoj otvorenosti za sve ljude uvi-jek je znak opasnosti zaborava. Kao što su Židovi teško prihvaćali Mesiju koji dolazi svim narodima i mi smo u opasnosti zaboraviti da Izrael ostaje izabrani Božji narod, jer Bog »ne može sebe zani-jekati«. Jednako tako, možemo pomisliti da smo jedini istinski Božji svjedoci na svijetu i ostati za-tvoreni za druge.

»Gdje je taj novorođeni kralj?«, pitaju se mno-gi naši suvremenici. Krenuli su na put traženja. Či-taju znakove prirode i svijeta te žele znati odgovor. Nemojmo im davati odgovore, nego im budimo odgovor. Njihov put ne prati zvijezda na nebu, ali im je potrebno svjetlo kako bi pronašli Krista. Potrebni su im sudionici obećanja po Evanđelju, oni koji žive Kristove riječi: »Tako neka svijetli va-ša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.« (Mt 5,16).

Slavko Slišković

Božje objavljenje svijetu do ga-đa se po izvanrednome zna ku s neba. Ta izvanrednost znaka ne prati svako Božje ja vljanje ljudima. Ne objavljuje nam uvijek u slavi, nego i u ljud skoj bijedi. Upravo tu, u ne primjet-nosti i svagdašnjosti, zrije vjera u njegovu blizinu (A. C.)

32

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIz 42,1-4.6-7

Evo sluge mojega, miljenika duše moje!

Čitanje Knjige proroka IzaijeOvo Govori Gospodin:»Evo sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio, on će donijeti pravo narodima. Vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima. Trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tinja neće ugasiti. Po istini on će donijeti pravo, neće sustati niti smalaksati dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za naukom njegovim.Ja, Gospodin, u pravdi te pozvah, čvrsto za ruku te uzeh; oblikovah te i postavih za savez narodu i svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnja iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 29,1a.2.3ac.4.3b.9b-10

Otpjev: Gospodin narod svojmirom blagoslivlje.

Prinesite Gospodinu, sinovi Božji,prinesite Gospodinu slavu njegova imena,poklonite se Gospodinu u svetištu njegovu!

Čuj! Gospodin nad vodama,Gospodin nad vodama silnim!Čuj! Gospodin u sili,Gospodin u veličanstvu!

Čuj! Bog veličanstveni zagrmje,a u hramu njegovu svi kliknuše: Slava!Gospodin nad vodama stoluje,stoluje Gospodin – kralj dovijeka!

Krštenje Gospodinovo 13. siječnja 2008.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 401 Svim na zemlji Pripjevni ps.: 387 Svi krajevi svijetaPrinosna: 410 U to vrijeme (1,4)Pričesna: 393 ili 394 O Isuse, o Spase našZavršetak: 420 Narodi nam se (1, 9)

Ulazna pjesmaUsp. Mt 3,16-17

Nakon krštenja Gospodinova otvoriše se nebesa, a Duh siđe na nj kao golub.I glas s neba zaori: Ovo je Sin moj, Ljubljeni!U njemu mi sva milina!

Zborna molitva

Svemogući vječni Bože, kod krštenja u Jordanu Duh Sveti je sišao na Isusa Krista,a ti si ga svečano proglasio svojim ljubljenim Sinom. I nas si iz vode i Duha Svetoga nanovo rodio za svoju djecu: daj da vazda ostanemo u tvojoj ljubavi. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, danas slavimo dan kad si Isusaobjavio kao svoga ljubljenoga Sina. Priminaše darove i daj da postanu Kristova žrtva,kojom si oprao grijehe svega svijeta,po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIv 1,32.34

Evo onoga za kog Ivan posvjedoči:Ja sam to vidio i svjedočim: On je Sin Božji!

Popričesna molitva

Gospodine, nahranio si nas svetim darom.Molimo te da vjerno slušamo tvoga Jedinorođencate se zovemo i budemo tvoji sinovi i kćeri,po Kristu, Gospodinu našemu.

KRŠT

ENJEG

ospo

dino

voG

ospo

dino

voKR

ŠTEN

JEG

ospo

dino

voKR

ŠTEN

JE

33

živo vrelo 20071313

Molitva vjernikaNebeskom Ocu, koji nam je po svome Sinu daro-vao spasenje i učinio nas svojom ljubljenom dje-com, izrecimo svoje molitve. Molimo zajedno:

Obnovi nas, Gospodine, u milosti krštenja.1. Za Crkvu, zajednicu krštenika: da ostane vjer -

na poslanju koje si joj udijelio te svim ljudima navijesti i donese dar spasenja, molimo te.

2. Za sve katekumene koji se pripravljaju za sakrament krštenja: prosvijeti ih svojim Duhom da prihvate život evanđelja te trajno rastu u daru vjere, molimo te.

3. Za sve krštene koji zapostaviše udijeljeni dar spasenja: otvori im srca da umiju ponovno čuti tvoj glas i krenuti putem tvoga Sina, molimo te.

4. Za ovu zajednicu tvojih krštenika: vodi nas svojom milošću i pomozi da radosno rastemo u zajedništvu i u predanju tebi, molimo te.

5. Za svu pokojnu braću i sestre: po svojoj neizmjernoj ljubavi udijeli im obećani dar vječnog zajedništva s tobom, molimo te.

Svemogući Bože, ti nas po svojoj neizmjernoj lju-bavi ne ostavljaš u grijehu. Smjerno te molimo, izliječi u nama sve slabo i grješno i obnovi sve do-bro i plemenito da bismo mogli ponovno živjeti kao djeca svjetla. Po Kristu Gospodinu našemu.

Drugo čitanjeDj 10,34-38

Gospodin ga pomaza Duhom Svetim.

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Petar prozbori i reče:»Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu. Riječ posla sinovima Izraelovim navješćujući im evanđelje: mir po Isusu Kristu; on je Gospodar sviju. Vi znate što se događalopo svoj Judeji, počevši od Galileje,nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomazaDuhom Svetim i snagom, njega koji je,jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući svekojima bijaše ovladao đavao.«Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljausp. Mk 9,6

Otvoriše se nebesa i glas Očev zaori: Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!

EvanđeljeMt 3,13-17

Odmah nakon krštenja ugleda Isus Duha Božjega gdje se spušta na nj.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme:Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« Ali mu Isus odgovori: »Pusti sada! Ta dolikuje namda tako ispunimo svu pravednost!« Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina!«Riječ Gospodnja.

Drugo čitanje

KRŠTENJEG

ospodinovoG

ospodinovoKRŠTEN

JEGospodinovo

KRŠTENJE

Kristov silazak u Jordan, zajedno s grješnicima… (Psaltir iz Würzburga, 1255.-1260.)

34

OTAJSTVO i zbiljaKR

ŠTEN

JEG

ospo

dino

voG

ospo

dino

voKR

ŠTEN

JEG

ospo

dino

voKR

ŠTEN

JE

Prije nego Isus dođe Ivanu s molbom da ga a krsti, Ivan već propovijeda o njemu. Govori o Isusu kao jačem od sebe. Toliko jačem da

se Ivan ne osjeća dostojnim odriješiti mu remenje na obući, posao koji je pripadao slugama. Za razli-ku od njega koji krsti vodom na obraćenje, Isus će krstiti Duhom Svetim i ognjem. Dva različita kr-štenja. Jedno na obraćenje od grijeha i drugo ko-jim se prima Duh Sveti i oganj s neba. Ova će se dva krštenja u kršćanskoj krsnoj liturgiji spojiti u jedno. U istom se obredu krštenja događa čišćenje od grijeha i primanje Duha Svetoga. Unatoč razli-ci krštenja, Isus i Ivan su u suglasju u poruci koju naviještaju. Obojica propovijedaju obraćenje i bli-zinu Božjega kraljevstva. Ivan je tako prikazan kao istinski prethodnik, a Isus kao viši i jači od njega.

Matej kaže da su Ivanu hrlili mnogi. Ispovije-dali su grijehe i krstili se. Dočim se pojavi autentič-ni propovjednik, dočim se u glasu pozvanoga na-sluti uvjerljivost vjere i u njegovu životu suglasje poziva, riječi i života, ljudi se pokrenu i žele stupi-ti u otvoreni i jasni odnos s Bogom. Ništa tako ne dovodi ljude Bogu kao suglasje riječi i života onih koji govore o njemu. U dubini ljudske duše leži žudnja za jedinstvom i skladom života i za sjedi-njenjem s Bogom. Snaga kojom Ivan propovijeda dolazi iz poziva i poslanja koje on ne daje samome sebi. Pozvan je. Poziv se prima, a ne izabire. Uvjer-ljivost Ivanovih riječi dolazi iz suglasja riječi i djela s primljenim pozivom. Snaga koju su Ivanovi slu-šatelji slutili u njegovim riječima dolazi odatle što Ivan sebe i svoje poslanje shvaća iz Božje riječi ko-ja mu prethodi. Ivan se poziva na proroka Izaiju kad govori o samome sebi i svojoj ulozi. On je glas koji viče u pustinji. Pa ipak, ispunjenje prorokovih riječi ne pokazuje se na Ivanu, nego samo na Isu-su. Na Ivanu se proročke riječi ispunjaju u kontek-stu ispunjenja na Isusu.

U mnoštvu koje Ivanu dolazi pojavljuje se i Isus. Njegov je dolazak neprimjetan. Svima osim Ivanu. Evanđelist Ivan to izričito spominje. On donosi Iva-nove riječi: Među vama stoji koga vi ne poznate (Iv 1,26). Prije krštenja Isus nije upadao u oči. Na-kon krštenja više neće moći doći nigdje, a da ne bu-

Isusovo krštenje

de odmah prepoznat. Ivan ima oči koje prepoznaju Mesiju kad to još nitko drugi nije u stanju.

Kad Isus zatraži da ga krsti, Ivan ga odvraća. Razlog je već poznat iz Ivanova propovijedanja. Isus je veći i on će krstiti Duhom Svetim i ognjem. U svome odgovoru na Ivanovo kolebanje Isus go-vori u množini. I jedan i drugi svojim poslanjem ispunjaju pravednost. Cijelu pravednost. Isus se vidi u cjelini Božjeg odnosa s izabranim naro-dom. Pravednost je ispunjenje Zakona, prihvaća-nje Božje volje. Poslušno pristajanje na ispunjenje Božje volje.

Ulazak u vodu Jordana, pristanak na Ivano-vo krštenje, bilo je povezano s priznanjem grije-ha i spremnošću promjene života. Isusov silazak u Jordan njegov je korak u solidarnost s grješnim svijetom. Njemu nije potrebno priznanje grijeha. Nema ih. No, on ulazi u vodu na mjesto grešnika. Dok drugi ulaze u vodu da bi ostavili svoje grije-he, Isus će ući u vodu da bi na sebe preuzeo gri-jehe svijeta. Tako se njegovo otkupiteljsko djelo-vanje najavljuje već od prvoga trenutka kao Božja volja da na sebe uzme grijeh svijeta i da ga iznese na križ gdje će konačno grijehu oduzeti vlast nad ljudima. Dio onih koji dolaze Ivanu ne vidi svoje grijehe. Pod njihovim su teretom pa su slijepi za njih. Zato im Ivan mora govoriti oštro, neposred-no i jasno. Isus nema grijeha. Ali zato jasnije vidi njegov teret.

Ivan sve druge poziva na krštenje i opomi-nje ih da dolaze s plodovima dostojnim obraće-

F. R

ufin

elli,

1950

.

35

živo vrelo 20071313

Krštenje Gospodinovo uz: Dj 10,34-38Krštenje GospodinovoODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi

KRŠTENJEG

ospodinovoG

ospodinovoG

ospodinovoKRŠTEN

JEGospodinovo

KRŠTENJE

Prema Dj 10,34 nepristranost je Božja odlika koja se iskazuje onome koji se u svakom narodu boji Boga i čini pravednost. U Dj 10,36 go-vori se o Isusu koji je »Gospodin sviju« i uspostavlja vez sa svakim čovjekom u spasenjskome smislu.Ta tvrdnja dolazi do punog izražaja u kontekstu govora o ulasku po-gana u Crkvu. Petrov govor u kući bogobojaznog Kornelija postaje tako ‘evanđelje u malom’. Ono nam opisuje da je Isusovo javno dje-lovanje započelo poslije Ivanova krštenja i kako je Isusa iz Nazareta, pomazanika Duhom Svetim (usp. Lk 1,35; 3,22; 4,18), sila Gospodnja nukala da liječi (usp. Lk 5,17). A iz mnogih su izlazili i zlodusi viču-ći: »Ti si Sin Božji!« (usp. Lk 4,41). On je bio dobročinitelj, ali ne kao vlastodršci, jer je bio posred učenika kao onaj koji poslužuje, iako je bio »veći« (usp. Lk 22,27). Sluga Gospodnji je sluga ljudi.

M. Cifrak

nja. Isusovoj se molbi opire. I popušta tek nakon što mu Isus kaže da obojica stoje pod zahtjevom da ispune »svu pravednost«. Isusov ulazak u vo-du pokazuje kako se krštenje može samo primi-ti. Nije riječ o obrednom čišćenju koje pojedinac može obaviti sām. Riječ je o daru. O primanju da-ra. Krštenje je moguće primiti jedino kao slobod-ni i besplatni dar.

PomazanjeIsus nakon krštenja izlazi iz vode. I Ivan pro-

matra otvaranje nebesa. Na nebu je potpuna sugla-snost s Božjom voljom. Budući da je i Isus u pot-punome suglasju s Očevom voljom, nad njim su nebesa otvorena. Ivan vidi kako se nebesa otvara-ju nakon njihova pristanka da se na njima ispuni »sva pravednost«. Petar će kasnije, nakon Isuso-va uzlaska na nebo, u svome govoru kojega donose Djela apostolska, govoriti o Isusu kojega Bog po-maza Duhom Svetim i snagom (Dj 10,38). Poma-zanje Ivan vidi kao silazak Duha Svetoga na Isusa u liku goluba. Osim silaska Duha Ivan čuje i glas ko-ji kaže: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Glas s neba ne kaže što će Isus činiti, nego kaže tko je on. Sin ljubljeni. Isusovo pomazanje je trenutak potvrde njega kao Mesije. On je tako isto-vremeno Sin, sluga patnik, izabranik, Mesija.

Izaijin tekst opisuje slugu Jahvina. Jahve je na njega izlio svoga Duga i njegova je uloga da done-

se pravo narodima. To neće činiti povišenim gla-som, glasom u kojem bi se mogao čuti titraj pri-jetnje ili nasilja. On neće prijetiti drugima zbog njihovih grijeha. On će njihove grijehe uzeti na se-be. Ne dolazi slomiti napuklo niti ugasiti stijenj što titra. Njegova uloga je ojačati slabe, oživjeti zamr-le, osloboditi zarobljene, pronaći izgubljene, spa-siti ugrožene. Matej će opisivati Isusovo nenasilno djelovanje spašavanja ljudi. Kad bude govorio oš-trim riječima, to će činiti iz brige da probudi ulju-ljane dovodeći im pred oči kamo vodi promašeni put na kojem se nalaze.

PoslanjeU zgusnutome Matejevu opisu Isusova kršte-

nja pojavljuju se Otac, Sin i Duh Sveti. Krštenje, kojim čovjek postaje kršćaninom, jest oslobođenje od tereta grijeha, ulazak u Isusovu smrt i snagu njegova uskrsnuća. Krštenje je prijelomni životni događaj. Događa se u ime Oca i Sina i Duha Sveto-ga, onako kako to Isus nalaže svojim učenicima na koncu Matejeva evanđelja obećavajući istovreme-no da će on sam biti s njima do konca svijeta. Pri-je nego je svoje poslao da sve ljude učine njegovim učenicima, Isus je sam prošao sve kroz što čovjek može proći na svom putu do Boga. I kao što se u njegovom krštenju sluti njegovo poslanje i njegov put, tako se i u krštenju svakog vjernika otvara put u život s Bogom.

Ante Vučković

Isusov silazak u vodu Jordana na javljuje njegov silazak u smrt, a glas s neba objavljuje uskrsnuće. Zato drevna ikonogra� ja Isusova kr štenja prikazuje Jordan kao grob ili tamnu špilju. Naše krštenje jest »silazak« na to »isto mjesto«, u umiranje svijetu s Kristom.

(A. C.)

36

U DUHUi istini

Uobičajeno je na završetku građanske godine u župnim i drugim zajednicama slaviti Misu za-hvalnicu. Čin zahvalnosti Bogu može se osmisli-ti i kroz molitveno bdjenje. Donosimo predložak bdjenja protkanoga temom nade. Za meditativ-ne dijelove prvoga dijela bdjenja preuzete su mi-sli iz enciklike »Spe salvi« pape Benedikta XVI. Bdjenje je prilagođeno različitim mogućnostima te nije strogo vezano uz čin zahvale na kraju gra-đanske godine. Tekstovi i molitve mogu se povje-riti različitim služiteljima. Bdjenje može započeti prikladnom pjesmom.

UVODNI OBREDI

P. U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga.O. Amen.P. Bog nade, koji nas po svome Sinu ispunja

radošću i mirom, bio sa svima vama.O. I s Duhom tvojim.

P. U ovome trenutku molitve (na kraju još jed-ne godine) – ostavljajući iza sebe dane ispunje-ne uspjesima i neuspjesima, vjernošću i trenut-cima sumnje – pogled vjere upravljamo Bogu iz čije ruke izlazi svaki dobri dar i pred čije se lice vraća svako naše djelo. Sva molitva Crkve saži-mlje se u hvaljenje Boga i zahvaljivanje njemu. Crkva sama jest veliko djelo hvale i proslave Bo-ga, a život kršćana živi je hvalospjev Stvoritelju. Zato nam večeras u srcu odzvanjaju Apostolove riječi: »Ne budite zabrinuti ni za što, nego u sve-mu, sa zahvaljivanjem, očitujte svoje molbe Bo-gu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.« (Ef 4,6). Istinsko zahvaljivanje Bogu izvire iz pouzdanja u njegovu dobrotu. Ne zahvaljuje se iz straha, ne-go iz ljubavi i odanosti, iz čvrstoga pouzdanja u Božju vjernost. Zato i ovi trenutci zahvaljivanja, prožeti nadom u Boga i njegovu dobrotu, u nama rađaju novom vjernošću njegovu putu i njegovim obećanjima.

Molitva zahvalnosti i nadeMolitveno bdjenje na temelju enciklike »Spe salvi«

UVODNA MOLITVA

P. Pomolimo se.Kraća šutnja

Vjekovječni Bože, koji si prije svakoga vremenai prije postanka svega,ti si nam u punini vremena poslao svoga Sina da nas otkupi od robovanja svijetui da snagom Duha Branitelja bude s namana ovome hodočašću iz vremena u vječnost.Primi našu večernju hvalu,oprosti nam grijehe i ispuni nas nadom u vječnost koju si nam pripravio.Po Kristu Gospodinu našemu.

SVETOPISAMSKO ČITANJE (Rim 8,18-25)

Iz Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaUistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ni-šta prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščeku-je ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je ui-stinu podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj vo-lji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvar-ljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uz-dišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga ti-jela. Ta u nadi smo spašeni! Nada pak koja se vi-di nije nada. Jer što tko gleda, kako da se tomu i nada? Nadamo li se pak onomu čega ne gledamo, postojano to iščekujemo.«

Slijedi prikladna pjesma ili psalam, a potom kratka šutnja.

RAZMIŠLJANJE

Čovjekov je život praćen nadanjem, čežnjama ko-je se izmjenjuju zajedno s danima i životnim raz-dobljima. Živimo s nadom. Na trenutke nas isku-stvo nade toliko obuzme da nam se čini kako nam ništa drugo nije potrebno, doli to što u trenutku želimo. U mladosti su to nada i zanos u veliku lju-

MO

LITV

A zahv

alnos

ti i n

ade

zahv

alnos

ti i n

ade

zahv

alnos

ti i n

ade

zahv

alnos

ti i n

ade

MO

LITV

A zahv

alnos

ti i n

ade

MO

LITV

A

37

živo vrelo 20071313

bav, u postignuće uspjeha i u ostvarenje svojih že-lja; kasnije dolaze druga nadanja. Sa svakim vre-menom i životnim razdobljem nadolaze nova. Pa i kad se sva naša nadanja ostvare, zaustavljamo se pred spoznajom da to nije sve. Sa svim našim nadanjima i razočaranjima uranjamo u istinu da čovjek istinski treba nadu koja nadilazi naše želje i naše mogućnosti. Otkrivamo u sebi potrebu za beskonačnim, neiscrpnim, neprolaznim, za onim što nije mjerljivo našim ostvarenjima i uspjesima. Suočeni s nemoći ostvarenja te iskonske čovjeko-ve nade, ljudi, kulture, znanosti i društveni susta-vi pokušavaju pronaći nadomjestak za čovjekovu nadu. Nada koje se povjerava takvoj budućnosti rađa neslobodom i razočaranjem, jer na početku i na koncu tih nadanja stoji čovjek, nemoćan nadi-ći granice svijeta i života. Granica vremena i gra-nica života zaustavljaju čovjekovo nadanje.

Stoga je čovjek potreban nade kojoj granice vremena i života nisu zaprjeka. Ta velika nada sto-ji u Bogu, u čijoj su ruci čovjekov život i buduć-nost svijeta. On koji je Stvoritelj, koji je prije sve-ga, prije vremena, Predvječni, On je i budućnost svega. Sve stoji u njemu. Samo on može biti ispu-njenje čovjekova iskonskoga nadanja. On se ljudi-ma objavio, štoviše živio je kao jedan od nas, kao Bog s ljudskim licem. On nije negdje onkraj, u da-lekoj budućnosti; On je Prisutni, pratitelj na naše-mu životnome putu; On je ondje gdje je ljubljen i gdje nas dostiže njegova ljubav. Upravo snagom ljubavi on, na našem putu kroz grijehom ranjeni svijet, obnavlja i hrani našu nadu u zbiljnost no-voga svijeta i života koji nam je u vječnosti pripra-vio. Ustrajnost njegove ljubavi zalog je naše nade i sigurno jamstvo da naša nadanja nisu prazna če-žnja. U nadi smo spašeni. S našom nadom raste-mo u spasenju, iz dana u dan, kroz vrijeme – do susreta s vječnošću koja je punina nade i našega spasenja. U nadi smo spašeni.

Kratka šutnjaMOLITVA

Gospodine Bože, tebi su znana sva naša nadanjai sve naše čežnje,i one kojima te u vjeri dotičemoi one kojima se od tebe udaljujemo.Smjerno te molimo,

pročisti ognjem svoga Duha sva naša nadanja,oslobodi nas od želja koje nas zarobljavaju u ovaj svijeti ispuni nam srce nadom koja nas vodi k tebiu komu je smisao vremenai razlog našega postojanja. Amen.

Slijedi prikladna pjesma pa kratka šutnja.

SVETOPISAMSKO ČITANJE (1Iv 2-6)Iz Prve poslanice svetoga Ivana apostola Krist je pomirnica za grijehe naše,i ne samo naše, nego i svega svijeta.A po ovom znamo da ga poznajemo:ako zapovijedi njegove čuvamo.Tko veli: »Poznajem ga«,a zapovijedi njegovih ne čuva,lažac je, u njemu nema istine.A tko čuva riječ njegovu,u njemu je zaista savršena ljubav Božja.Po tom znamo da smo u njemu.Tko veli da u njemu ostaje,valja mu ići putom kojim je on hodio.

Slijedi prikladna pjesma ili psalam. Nakon kratke šutnje predsjedatelj zbori sljedeći me-ditativni tekst.

RAZMIŠLJANJE

Prvo mjesto u kojemu se vjernikova nada razvija i raste jest molitva. Kad nikomu ne mogu uputiti svoj vapaj, Bog nastupa, spreman čuti moju mo-litvu. Kad ni s kim ne mogu razgovarati, On pri-stupa i razgovara sa mnom u srcu. Kroz molitvu spoznajem njegov blizinu i vjernost. Zato s psal-mistom mogu uskliknuti: »Uzdah se u Gospodi-na uzdanjem silnim, i on se k meni prignu i usliša vapaj moj.« (Ps 40,2). Molitva je vježbanje i čišćenje naših želja i htijenja. U molitvenome susretu s Bogom spoznajem vri-jednost i bezvrijednost svojih želja i nadanja. Kroz molitvu sve moje male, svagdanje nade, uzrasta-ju u Veliku nadu koja nas vodi k Bogu, u usmjere-nje naše prolaznosti k vječnosti. Molitvi nije uvijek potrebno uslišanje. Nekada je dovoljno da molitva bude očišćena od nepotrebnih želja, od briga za ono što nas ne izgrađuje. Molitva u nama izgra-đuje odnos povjerenja i pouzdanja u Boga, odnos

MO

LITVAzahvalnosti i nadezahvalnosti i nadezahvalnosti i nadezahvalnosti i nade

MO

LITVAzahvalnosti i nadeM

OLITVA

38

U DUHUi istini

koji naš život hrani nadom, onom koja se ne iscr-pljuje trenutnim potrebama i željama. Potrebno je moliti da bismo se znali istinski nadati, potrebno je s nadom moliti za dar Velike nade.

Kratka šutnjaNada raste kroz naše kršćansko djelovanje i pat-nju. Sva naša djela i nastojanja izraz su našega na-danja. Mučan je život kad moramo činiti ono što nije u skladu s našim nadanjima i željama, a ra-dost je kad se nadi pruži mogućnost da je gradi-mo, ostvarujemo. No, predanost našim svagda-njim nadanjima znade nas katkad odvesti u novo robovanje. Nadanje nam postaje teret, svagda-nji umor, ili se pak promeće u fanatizam, fanati-zam rada, fanatizam znanja, fanatizam stvaranja i stjecanja. Potrebno je stoga naša nadanja i naša stremljenja podložiti Velikoj nadi koja nadvisuje naš život i vrijeme, nadi koja nije ugrožena našim umorom i našim neuspjesima. Zato znadem: na-da u meni živi i kad mi se čini da je sve izgublje-no, da je sve promašeno, da je sve uzaludno. Na-da nas i od smrti izbavlja.

Zato smo pozvani biti suradnici ne samo na-ših nadanja nego i Velike nade, koja nas vodi u vječnost. Taj se dar ne zaslužuje, ne postiže se djelima, nego otvaranjem i prihvaćanjem Božjega darivanja. Doista, »sve patnje sadašnjega vreme-na nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima oči-tovati u nama« (Rim 8,18). Zato »što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, pre-žem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Bo žjeg u Kristu Isusu« (Fil 3,13).

Kratka šutnja i pjesma.MEDITATIVNA MOLITVA

Gospodine, u ovom trenutku zahvalnostinastojimo prepoznati veličinu dara vremena.Nastojimo spoznati da je vrijeme dar,da nije sudbina, nešto što nam se događa,nešto što nalazimo u svijetu,nego milost koja nam se daruje.Taj dar u kojem živimo, pomaže nam razumjeti da i cijeli život jest darovanost,primanje dara i uzdarje.Primi, Gospodine, našu zahvalnostza taj veliki dar, dar ispunjen nadanjem i iščekivanjem.

Postoje, Gospodine i trenutcikad ne prepoznajemo darovanost vremena,kad se prema njemu odnosimokao da je naše postignuće,kao ono što je u našim rukama i naumima.Pokušavamo imati vrijeme,njime gospodariti, kupovati ga,uskraćivati ga drugimai čuvati ga samo za sebe.Tada upadamo, a da i ne znamo,u robovanje vremenu, u robovanje prolaznosti koja ostaje iza nas.I tako svakodnevno umiremo zajedno s vremenomkao ljudi koji nemaju nade.A ti si nam dao nadu, Veliku nadu,u kojoj možemo radosno hoditi kroz vrijeme i kroz svijet.Hvala ti, Gospodine, na daru nadekoja nam ne dopušta da ostanemo u vremenu,na daru koji nas na krilima vremena nosi naprijed, prema vječnosti.

Kratka šutnjaZnademo se suživjeti sa svijetom kroz koji hodimo,znademo se suživjeti i s ljudima koji su uz nas,znademo se suživjeti i sa svjetskim događanjima– i političkim i socijalnim i ekonomskim –spremni zauzeti se i za dobro drugih,i za pomoć potrebnih,ali, kao da ne znamo suživjeti se s tobom.Od tebe stalno odlazimo i k tebi se uvijek vraćamoi kao de ne znamo ostati vjerni.Da, vjernost ljudima hrani se ljubavlju,a vjernost tebi hrani se molitvom.I stoga, kad stanemo preda te,spoznajemo siromaštvo svoje molitve,povremenost svoje molitve,a ti nas zoveš i učiš da molimo neprestano,u svako doba, kako nada u nama ne bi usahla.Kako smo malo spremni zauzeti se za dobro svojeza dobro duha, za nadu koja je u nama,skrivena, zapretana.Da, Gospodine, trudimo se intenzivno živjeti ovo vrijeme što si nam ga dao.Toliko smo zauzeti da često kažemo kako i nemamo vremena.U onom što poduzimamo uspijevamo,

MO

LITV

A zahv

alnos

ti i n

ade

zahv

alnos

ti i n

ade

zahv

alnos

ti i n

ade

zahv

alnos

ti i n

ade

MO

LITV

A zahv

alnos

ti i n

ade

MO

LITV

A

39

živo vrelo 20071313

uspijevamo u onome što činimo svojim rukama,uspijevamo u službi i dužnosti koju vršimo.I to je tvoj dar, veliki dar,dar na kojem ti zahvaljujemo iz dubine svoje duše.Divno je, Gospodine, moći raditi,moći stvarati, moći pomagati i brinuti se za druge,divno je imati snage i za mala, za nas nekada bezvrijedna, djela.Hvala ti za snagu, umijeće, znanje i upornostkoji se očituju o onom što radimo.

Kratka šutnjaAli, Gospodine, toliko puta nakon napornog danapred tvoje lice znamo doći prazni –iako možda vrijeme nismo gubili.Znamo doći siromašni iako smo se htjeli do kraja dati svojim radom.Osjećamo siromaštvo svoga duha i prazninu duše,jer smo radili i trošili se,a nismo se napunjali svjetlom koje od tebe dolazi.Toliko puta, naime, želimo svijetliti svojim radom,svojom susretljivošću prema drugima,savjesnošću u svojim dužnostima,a u duši skrivamo tamu i prazninu, beznađe.Spoznajemo da rad može biti koristan,

ali nas ne može ispuniti, djelo koje vršimo može nas učiniti velikima pred ljudima,ali ne i pred tobomukoliko sve što radimo i činimo nema izvor u tebi.I tu vidimo svu svoju malenost; svu svoju bezvrijednost,unatoč veličini djela koja činimo.Spoznajemo kako smo pred tobom maleni i beskorisni,unatoč tomu što nas ljudi znaju hvaliti,pa možda i diviti nam se.To iskustvo malenosti i bezvrijednostidoživljavamo svaki putkad radimo i stvaramo bez tebe,kad naše nade nisu usmjerene k tebi.

Kratka šutnjaKao da nam je lakše raditi nego stati preda te i moliti!To je zato jer rad traje samo dok radimo,rad nas sili, uvjetuje nas, traži našu brigu.A molitva se nastavlja i kad ne molimo!Ona u nama želi probuditi trajno suživljenje s tobom,stalno zajedništvo s tobom,i u radu i u odmoru,i u zajedništvu s ljudima i u samoći.A na to nismo uvijek spremni.Mislimo da možemo sami, uzdajući se u svoje snage.I tu se rađa naše siromaštvo,naša malenost i bezvrijednost.Zato ti, Gospodine, večeras uzdižemo svoju poniznu molitvu.Pročisti naše želje, naša nadanja,da vrijeme što je pred namaspoznamo kao tvoj veliki daru kojem ćemo u nadi rasti,kroz vrijeme, i tako svakodnevno ponirati u vječnost,kao ljudi nade, nade koja je u namai koja nas k tebi vodi.Ne dopusti, Gospodine, da nada usahne u nama.Amen.Na kraju se može otpjevati pjesma zahvale.

priredio: A. Crnčević

MO

LITVAzahvalnosti i nadezahvalnosti i nadezahvalnosti i nadezahvalnosti i nade

MO

LITVAzahvalnosti i nadeM

OLITVA

40

TRENutakPI

SMA čit

atelja

čitate

ljaPI

SMA čit

atelja

PISM

A

Kada završava božićno vrijeme?

Poštovani, molim Vas da nam razjasnite ka-da završava božićno vrijeme. U mojoj je žu-pi običaj da se »božićni ugođaj« čuva sve do blagdana Svijećnice (2. veljače), pa se tako i jaslice u crkvi ostavljaju sve do tada. Je li to ispravno i koji su razlozi takvim običajima?

P. D.

U današnjemu ustrojstvu liturgijske godine božićni je ciklus vremena drukčije raspore-đen nego je to bilo u praksi prije Drugoga

vatikanskoga sabora. Ne zalazeći u slojeviti povije-sni razvoj ovoga vremena spomenimo samo da je božićni ciklus imao tri razdoblja: vrijeme došašća, božićno vrijeme (od 25. prosinca do 5. siječnja) te bogojavljensko ili ‘epifanijsko’ vrijeme (od svetkovi-ne Bogojavljenja, 6. siječnja, do subote pred drugu nedjelju poslije Bogojavljenja). Prva nedjelja poslije Bogojavljenja slavila se kao blagdan svete Obitelji, a blagdan Krštenja slavio se 13. siječnja. Novi ciklus liturgijske godine, »vrijeme kroz godinu« započi-njalo je u drugu nedjelju poslije Bogojavljenja. Uoč-ljivo je da su nedjelje prvoga dijela vremena kroz godinu, dakle u onome predkorizmenome, imale naziv »nedjelje poslije Bogojavljenja«. Zbog toga je to razdoblje u shvaćanjima mnogih ostalo idej-no vezano uz božićni ciklus liturgijske godine, pa se u pučkoj pobožnosti i običajima »duh« božićnoga vremena pronosio sve do blagdana Prikazanja Go-spodinova u hramu (2. veljače).

Drugi, zacijelo važniji razlog zbog kojega se duh božićnoga vremena protegnuo do blagdana Gospodinova prikazanja jest činjenica da se sam blagdan Prikazanja sadržajno i datumski tijesno naslanja na slavljenje božićnoga otajstva. Blagdan Gospodinova prikazanja, nekoć zvan blagdanom »Marijina očišćenja« (Purificatio Beatae Mariae Virginis), slavi se četrdeseti dan poslije svetkovi-ne Gospodinova rođenja, prema židovskome obi-čaju koji je ženama nalagao obredno čišćenje 40. dan nakon poroda (usp. Lk 2,22-39). Budući da se taj blagdan, iako je tada nosio poglavito marijan-sko obilježje, slavio vrlo svečano, lako je razumje-ti da su ga vjernici počeli doživljavati kao blagdan

kojim se zaključuje slavljenje božićnoga otajstva.Stvaranje novoga ustroja liturgijske godine nije bi-lo vođeno željom za obrednom ili kalendarskom kronografijom Isusova života, nego željom da li-turgijska godina bude uzbiljenje i aktualizacija Kristova otajstva u životu Crkve. U novoj godišnjoj rasporedbi slavljenja Kristova otajstva božićno vrijeme završava blagdanom Gospodinova kršte-nja (nedjelja nakon Bogojavljenja). Gledajući kro-nologijski, to se može činiti ‘nelogičnim’ jer je spo-men na krštenje (koje je označilo početak Isusovu javnome djelovanju) umetnut u vrijeme između spomena na Isusovo rođenje i spomena na njego-vo prikazanje u hramu. No, upravo ta kronologij-ska ‘nelogičnost’ otkriva novu logiku i otajstvenu vlastitost liturgijskih slavlja u životu Crkve.

U spomenutoj praksi produženoga čuvanja božićnoga ‘ugođaja’ kroz prikaz božićnih jaslica (a ponegdje i kroz božićne pjesme) i nakon božić-noga vremena, očevidno je da nije riječ o »običa-jima«, nego o nezaživljenosti liturgijske obnove i o neprihvaćanju novoga ‘duha’ u shvaćanju litur-gijskoga vremena. Istoj prosudbi može biti podvr-gnuta i ona praksa koja, iz sasvim drugih razloga, božićno obilježje iz liturgije briše već na svetkovi-nu Bogojavljenja.

Općenito se može primijetiti da su uzvišena vlastitost i svetost božićnoga otajstva rasplinute u perifernim izričajima njegova slavljenja. Što li se sve ne stavlja pod nazivnik »božićnoga«!? Uda-ljavanjem od bîti božićnoga otajstva gube se iz vida njegove ‘granice’, pa tako i one vremenske. I nije ključno pitanje kad završava božićno vrije-me, nego po čemu je neko vrijeme božićno. Istini-tost liturgijskoga slavljenja trebala bi biti očitova-nje Božje utjelovljenosti u čovjeka, u Crkvu koja slavi. Pripravljanje liturgijskoga prostora za sla-vljenje božić noga otajstva danas se gotovo ne raz-likuje od pripravljanja drugih prostora u koje za-lazimo: uredā, trgovačkih centara, trgova… Bilo bi presmio no misliti da je posvuda riječ o istinito-sti slavljenja Božje utjelovljenosti. Življeno isku-stvo Božje utjelovljenosti možda ipak ne bi dalo toliko maha folkloru i izvanjskosti – barem u li-turgiji i liturgijskome prostoru.

živo vrelogod. XXIV. (2007.) br. 13

Liturgijsko-pastoralni list za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić,Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić, Sani Bošnjak

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferencijiKaptol 2610000 ZAGREBTelefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118e-mail: hilp@zg.t-com.hr

Tisak:Off set Markulin, Lukavec

živo vrelo

List izlazi 13 puta godišnje.Cijena pojedinog primjerka: 13,00 Kn

inozemstvo: 3,00 EUR; 4,60 CHF; 4,80 USD; 5,70 CAD; 7,00 AUDGodišnja pretplata: 169,00 Kn

inozemstvo: 39 EUR; 60 CHF; 62 USD; 74 CAD; 91 AUD

BiH, SR, MNE : 30 EUR

Za pretplatnike s deset i više primjerakaodobravamo popust od 10%.

Uplate za Hrvatsku: žiro-račun: Privredna banka Zagreb, d.d. 2340009-1110174994 model plaćanja: 02poziv na broj: upisati vlastiti pretplatnički broj

Uplate za inozemstvo: devizni račun: Privredna banka Zagreb, d.d.: 703000-012769 SWIFT: PBZGHR2X

Međunarodni broj bankovnog računa - IBAN:HR88 2340 0091 1101 7499 4

iz naših izdanja:

Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Kaptol 26, 10000 Zagrebtel.: 01 309 7117

faks: 01 309 7118e-mail: hilp@zg.t-com.hr

Liturgijskikalendarza 2008.

Rokovnik džepnog formata, tvrdi uvez.

Dvije stranice za svaki tjedan.

128 str. 18 kn

Povede ih na goru.Zbirka homilija za liturgijsku godinu A.

Autori: suradnici Živoga vrela.Uredio A. Crnčević.

304 str.65 kn

POVEDE IH NA GORU

razmišljanja nad biblijskim tekstovima u liturgijskoj

godini a

NOVO!

Liturgijski kaLendar

2008.

NOVO!

Naša tema:

… i na zemlji mir

Dok je mirna tišina svime vladala,i noć brzim tijekom stiglado sredine puta svog,sišla je tvoja svemoguća Riječ, Gospodine,s nebesa, s kraljevskih prijestolja.

Mudr 18,14-15