živo vreloliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXV. • cijena: 13 kn

UDK 282

ISSN 1331-2170

44444442008od

13.

trav

nja

do 1

0. sv

ibnj

a 20

08.

Naša tema:

Kršćanska inicijacija

živo vrelou ovom broju:

živo vreživo vreživo vreživo vreživo vreurednikova riječ

Rast u vjeri zajednice

naša tema: Kršćanska inicijacija

Kršćanska inicijacija i eklezijalnost vjere,Ante Crnčević

Rođenje, život i smrt u kršćanskome slavljenju, Silvano Sirboni

Spomen-sličice s »prve pričesti«, Ivan Šaško

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja:I. Šaško, I. Raguž, Ž. Tanjić,A. Vučković, S. Slišković

Četvrta vazmena nedjelja

Peta vazmena nedjelja

Šesta vazmena nedjelja

Uzašašće Gospodinovo

Sedma vazmena nedjelja

u duhu i istini

Molitveno bdjenje u vazmenome vremenu

Glazbeni prilog

trenutak

Misa – ponuda Crkveili mjesto življenja crkvenosti

2

16

1

40

36

Sakramentalnost CrkveSakramenti su »sakramenti Crkve« u dvostru-kome značenju: po njoj i za nju. Jesu »po njoj« time što je ona sakrament djelovanja Krista koji u njoj djeluje zahvaljujući poslanju Duha Svetoga. Jesu »za nju« jer upravo sakramenti čine Crkvu, ukoliko, osobito u euharistiji, lju-dima objavljuju i priopćuju otajstvo zajedniš-tva trojedinoga Boga Ljubavi. Udioništvo na božanskoj naravi, što je ljudi-ma darovano Kristovom milošću, podrazumi-jeva stanovitu analogiju s početkom, rastom i održavanjem naravnoga života. Nakon što su krštenjem rođeni na novi život, vjernici su u njemu utvrđeni po sakramentu potvrde, a u euharistiji primaju kruh vječnoga života. Tako po sakramentima kršćanske inicijacije prima-ju sve više i više bogatstva božanskog života i napreduju prema savršenstvu ljubavi.

Katekizam katoličke Crkve, 1118; 1212.

Vladimir Blažanović, 2001.

1

URED

NIKO

VAriječriječ

URED

NIKO

VAriječU

REDN

IKOVA

UREDNIKOVAriječ1 9 8 3 – 2 0 0 8

živo vrelo

Rast u vjeri zajednice

lavljenje prvoga pristupa euharistijskome stolu ili »prve pričesti« te slavljenje sakramenta potvrde, koji u ovim mjesecima obilježavaju ži-vot naših župnih zajednica, slavlja su koja nastavljaju i dovršavaju put kršćanske inicijacije. Krštenje, potvrda i euharistija tri su stupnja isto-ga inicijacijskog hoda – uranjanja u Kristov život u zajednici vjerni-ka, Crkvi. Nutarnja ljepota i smisao tih svečanih slavlja nalaze se upra-

vo u očitovanju njihove međusobne povezanosti i izraslosti iz sakramenta krš tenja, koje je početak kršćanskomu inicijacijskom hodu. Ondje gdje je du-ga vremenska distanca između sakramenta krštenja, prve euharistije i potvrde premošćena i povezana neprekinutim iskustvom vjere i rastom u vjeri Crkve, sakramente inicijacije moguće je razumjeti i doživjeti kao inicijacijski hod sra-štanja s Kristom. Sakramentalnost kršćanske inicijacije moguće je doživjeti sa-mo u povezanosti krštenja, potvrde i euharistije.

Liturgijska obnova nakon Drugoga vatikanskog sabora nastojala je obnovi-ti drevnu ustanovu katekumenata odraslih sa željom da njihov put pritjelovlje-nja Kristu i Crkvi bude raspodijeljen na više stupnjeva i kroz duže vremensko razdoblje. Katekumenat odraslih kroz posljednja je desetljeća zaživio u mnogim mjesnim Crkvama, ali se posljednjih godina u njemu sve više prepoznaje model inicijacije djece čiji je inicijacijski hod nerijetko zaustavljen ili prekinut na pra-gu njihova puta vjere, na sakramentu krštenja. Pastoralna skrb za djecu koja su na putu inicijacije usmjerena je prije svega prema neprekinutosti njihova hoda i neprekinutosti njihova iskustva vjere. Prva euharistija i slavlje potvrde nisu, da-kle, svečana slavlja, izolirana u određenu životnu dob, nego su trenutci istoga sakramentalnoga hoda koji je započeo krsnim uranjanjem u Krista.

Razmišljanje nad iskustvom vjere mnogih današnjih kršćana uočava po-trebu snažnije eklezijalne povezanosti u življenju vjere i sakramenata. Otuđe-nost koja karakterizira današnje društvo očituje se na tome planu na način da se vjeru sve više gleda kroz individualnost, kroz predanost pojedinca vlastitim nastojanjima – neovisno o Crkvi u kojoj smo svi vjeru primili. Takva iskustva, nerijetko praćena duhovnim lutanjem, iznova pokazuju nužnost oživljavanja kršćanske inicijacije u župnim zajednicama. Crkva, zajednica vjernika, nije sa-mo mjesto i okvir inicijacijskoga hoda. Ona je, ujedno otajstvena, sakramental-na zbilja u koju se uranja. Uronjenost u život Crkve, Kristova otajstvenoga tije-la, pokazuje snagu uronjenosti pojedinaca u Krista. Slavlje prve pričesti stoga nije moguće svesti na slavljenje intimnoga ili osobnoga sjedinjenja s Kristom u euharistiji. Taj je čin potrebno razumijevati kao slavlje dubljega sraštanja s Cr-kvom u kojoj se Krist po sakramentima daruje.

Urednik

lavljenje prvoga pristupa euharistijskome stolu ili »prve pričesti« te slavljenje sakramenta potvrde, koji u ovim mjesecima obilježavaju ži-vot naših župnih zajednica, slavlja su koja nastavljaju i dovršavaju put

ka, Crkvi. Nutarnja ljepota i smisao tih svečanih slavlja nalaze se upra-

2

NAŠAtemaKR

ŠĆAN

SKAini

cijac

ijaini

cijac

ija

Pogled na kršćansku formaciju djece i mladih daje nam zamijetiti želju pastoralnih djelat-nika da se kroz vjeronaučnu pouku i katehe-

zu vjernički rast ljudske osobe produži što je mo-guće dublje u odraslu dob. Postkršćansko društvo i suvremena dekristijanizirana (ili često nekristi-janizirana) obitelj ne nude okvire u kojima bi se vjera mogla dostatno razvijati pa se ta zadaća kr-šćanskoga poslanja nerijetko ostvaruje samo kroz ‘stručnu’ pouku koja izrasta iz crkvenoga pasto-ralnog djelovanja. Okružje u kojemu se mladi čo-vjek danas razvija ne nudi više ozračje vjere i kr-šćanskih vrjednota, pa kršćanski odgoj i formacija u sve više slučajeva postaju izborom – između ra-zličitih ponuda formacije i dopunskih aktivnosti. Takav novi kontekst iziskuje veliku odgovornost i upornost pastoralnih (osobito katehetskih) djelat-nika jer obitelj i društvo ne pružaju dovoljno razu-mijevanja i potpore njihovu predanome nastoja-nju. Štoviše, njihovo je nastojanje često mjereno po ključu trenutne ‘korisnosti’ za djecu i društvo, pa su česti zahtjevi za prilagodbom kršćanske doktrine i za reprogramiranjem crkvene katehe-ze. Istovremeno, postaje sve očitijim da kršćan-ska formacija živi iskustvo egzila (po isključenju iz obiteljskoga okružja i crkvene, tj. župne i litur-gijske zajednice) i iskustvo geta (po zatvaranju u skupinu polaznika katehetske pouke).

Spomenute okolnosti, ali ne samo one, razlog su da mnogi današnji kršćani očituju nesraslost s Kristom i Crkvom, zajednicom vjernika. Nakon razdoblja katehetske pouke, kroz koju nisu ima-li dovoljno prilike srasti sa zajednicom vjernika, pred njima se otvara put kojim bi trebali samo-stalno hoditi i svjedočiti vjeru. Pa i onda kad na-kon razdoblja katehetske pouke nastave pohađati nedjeljnu euharistiju, počesto ostaju ‘stranci’ za-jednici slavitelja te u njoj ne nalaze dovoljno otvo-renosti za iskustvo zajedništva vjere i zajedničkoga

crkvenoga rasta. Činjenica da se nakon primanja sakramenta potvrde mnogi mladi udaljavaju od života vjere u crkvenoj zajednici, dovoljno je ozbi-ljan poticaj (i pokazatelj) da se zapitamo jesu li oni za vrijeme katehetske (predsakramentalne) pouke doista pripadali kršćanskoj zajednici. ‘Imati’ mla-de na katehezi ne znači uvijek i ‘imati’ ih u Crkvi. Ako nakon potvrde mladi ‘odlaze’ iz Crkve, njihov je ‘odlazak’ možda samo privid stvarnoga stanja. Istina je možda dublja i ozbiljnija pa je potrebno pitati se jesu li oni uopće bili u Crkvi?

Uočljiva je naime eklezijalna neiniciranost mnogih pripadnika kršćanske zajednice. Oni su privedeni Crkvi, ali nisu uvedeni u njezino zajed-ništvo, u iskustvo spasenja koje se u Crkvi živi. Kršćanska inicijacija, shvaćena u izvornosti svo-ga značenja, postaje stoga najzahtjevnijom zada-ćom pastoralne brige u Crkvi.

Postati kršćanin?Kada se postaje kšćaninom? Suvremena će mi-sao, iznjedrena iz novih društvenih okolnosti, od-govoriti da se kršćaninom trajno postaje, da je vjera neprekidni hod i rast te da nema trenutka u kojemu bismo mogli reći da smo uistinu posta-li kršćani. U toj tvrdnji ima puno istinitosti, ali je ona, kako primjećuje L. Girardi, ujedno i parci-jalna. Trajnost postajanja primljena je kao ideal. Postajanje, međutim, nije stanje; ono je želja, na-stojanje, pokušavanje. Prihvaćanje takvoga ‘ne-stanja’ na skriven način oslobađa odgovornosti koja se veže uz biti kršćanin.

Dati punu legitimnost tvrdnji da se kršćani-nom trajno postaje znači svu zahtjevnost i težinu kršćanskoga poziva osloniti na ‘leđa’ pojedinca i na njegovo nastojanje, na njegovo postajanje. Kr-šćanstvo pak izrasta iz Božje objave i Božjega da-rivanja, a ne iz pukoga čovjekova religioznog na-stojanja. Božje darivanje jest temelj kršćanskoga

Kršćanska inicijacija i eklezijalnost vjerePromišljanja uz slavlja sakramenta potvrde i prve pričesti

Ante Crnčević

3

živo vrelo 20084KRŠĆ

ANSKAinicijacija

inicijacija

biti. Kršćanski se rast ostvaruje po tome biti, po istinitosti života u Kristu. Prihvatimo li da je bi-ti kršćanin dar, zbilja koja proistječe iz Božjega darivanja, prestaje strah pred priznanjem istine da jesmo kršćani jer, po logici primljenoga da-ra, kršća nima ne postajemo nego se predajemo da budemo iznova stvoreni, preporođeni – kao kršća ni. Sakramentalni put kršćanske inicijacije dar je novoga stvaranja. U krštenju nismo postali kršćanima (čime bi se naglašavala naša moć) nego smo učinjeni kršćanima, otkupljenicima, Bo žjom djecom. Sakrament je Božje djelo, ne ljudsko. Pri-mijenimo li na otajstvo krštenja sliku novoga ro-đenja i novoga stvaranja, samim time priznajemo svoju podložnost Drugomu, Onomu koji nas nad-visuje, koji nas ‘iznova’ rađa i stvara. Roditi se ili stvoriti nitko ne može sam. Rođeni smo da bismo bili, a ne da bismo započeli vrijeme postajanja. Krštenje je, dakle, rođenje za kršćanski biti. Do-ista, jesmo kršćani – unatoč mnogim nesavršeno-stima, nedosljednostima i nedostojnostima.

Te nas misli potiču da se zaustavimo nad uho-danom pastoralnom praksom koja put kršćanske inicijacije, podvrgnut u velikoj mjeri katehetskoj pouci i formaciji, oblikuje kao okvir za čovjekovo osobno nastojanje s ciljem ‘postati kršćanin’, a ne kao slavlje darovanoga ‘biti kršćanin’ u zajednici vjernika. Davanje prednosti osobnome nastoja-nju i trudu oko ‘postajanja’ dovelo je do fragmen-tarnosti inicijacijskoga puta i njegove rastegnu-tosti na dugo vremensko razdoblje (ponegdje s tendencijom da ga se još više produži), kako bi se pojedincima dalo dostatno vremena za rast i po-stajanje. Poznato je, međutim, da nakon toga ra-sta, uokvirena u katehetsku pouku koja se veže uz put školovanja i naobrazbe, jednostavno ne slijedi ‘biti’. Kršćanski ‘biti’ izrasta iz dara odozgor. To-me Božjem darivanju potreban je znak, simbol, sakramentalni čin u kojemu će se darivanje očito-vati. Sakrament je mjesto preobrazbenoga susre-ta s Kristom i s njegovim djelom otkupljenja.

Put kršćanske inicijacije, življene kroz iskustvo katekumenata, nekoć je kulminirao jedinstvenim (vremenski nerazdijeljenim) slavljem inicijacije kroz krsno uranjanje, krsno pomazanje i sudjelo-vanje na euharistijskome stolu kršćanske zajedni-ce. Kao najprikladniji trenutak za to slavlje birano je vazmeno bdjenje kako bi se kršćanska inicijaci-ja na evidentniji način doživjela kao ucjepljenje u Krista, po snazi njegova vazmenoga otajstva. Slav-ljenje Vazma, ističući djelo Božje proslave nad čo-vjekovom moći i nad smrću, pružalo je okvir da se krštenje doživi kao nastavak i aktualizacija Bož-jega otkupiteljskog djela u Crkvi: snagom Kristo-va vazmenoga otajstva katekumen u krsnome pre-prođenju biva kršćaninom, otkupljenikom, biva pritjelovljen Kristu i njegovu Tijelu, Crkvi.

S probuđenom sviješću da biti kršćanin ne izvire iz katehetske pouke nego iz Božjega dariva-nja, u sve većem broju krajevnih i mjesnih Crka-va pokušava se oživjeti ranokršćansku praksu te u jedno slavlje integrirati sakrament potvrde i sa-krament euharistije (i to u ranijoj dobi, redovito oko osme godine života), čuvajući njihov logični slijed koji kulminira u euharistiji. Katehetska se pouka time ne zapostavlja nego joj se daje zadaća kršćanske mistagogije: ona, dajući prvenstvo mi-

Kršćanska inicijacija je suumiranje s Kristom i suuskrsnuće zajedno s njim. (mozaik: M. Rupnik, Kočevski Rog, Slovenija, 2005., detalj)

4

NAŠAtemaKR

ŠĆAN

SKAini

cijac

ijaini

cijac

ija

losti i Božjemu djelu, razrađuje primljeni dar bi-ti kršćanin i usmjerava kršćaninovu životnu pri-tjelovljenost Kristu. Ondje gdje se još uvijek (kao npr. kod nas) djeci obećava ‘primanje sakrame-nata’ euharistije (prve pričesti) ili potvrde uz uvjet urednoga pohađanja kateheze i vjeronauka, zaci-jelo se ide lakšim putem koji daje ‘sigurnost’ već desetljećima uhodanim modelima pastoralnoga djelovanja. No, nisu li time sami sakramenti ‘in-strumentalizirani’ za postizanje drugotnih ciljeva: katehizacije i vjerske pouke? Tako dolazi do ne-željenoga paradoksa: sustavna katehizacija može biti put da se raskine doživljaj inicijacijskoga pu-ta te da se, zanemarujući dimenziju darovanosti vjere, zadaća kršćanskoga ‘postajanja’ gleda samo kroz odgovornost pojedinca i kroz njegovo zala-ganje oko vjerničkoga življenja.

Novozavjetni i liturgijski govor daje veliku važnost »teološkome pasivu« u kojemu se u prvi plan stavlja aktivnost Božjega djelovanja. Izraz da smo se »u Krista krstili« ne govori o našemu činu (ili činu liturgijskoga služitelja) nego o djelu koje Bog vrši nad nama. Sakramenti Crkve jesu mjesto Božje spasenjske aktivnosti.

Ulazak u Kristov životili odraslost vjere?Katehetska djelatnost suvremene Crkve u najve-ćoj je mjeri usmjerena prema djeci i adolescenti-ma. Statistike u nekim zemljama pokazuju da od ukupnoga broja kateheta čak njih 90% djeluje u katehezi djece, dok preostala desetina katehizi-ra sve druge dobne skupine. Mnogi takvo stanje neće smatrati nimalo upitnim, ali se, analogno takvoj praksi, smijemo pitati kakvo bi stanje u zdravstvu bilo kad bi od ukupnoga broja liječnika njih 90% bilo pedijatri. U današnjemu pastoralu rad s djecom zauzima najveći dio pastoralnih ak-

tivnosti. Odakle takva prevaga rada s djecom nad svakom drugom aktivnošću?

Kroz prvih petnaest stoljeća Crkva gotovo da ne poznaje zasebnu katehezu djece. Ona se svo-jim propovijedanjem i katehezom obraća odra-slima. Djeca nisu smatrana zasebnom skupinom vjernika jer su, na planu vjere, bila neodvojiva od obitelji koja je bila kristijanizirana. Djeca su bila »inicirana« u otajstvo vjere i u zajednicu vjernika, Crkvu, zajedno sa svojim roditeljima, odnosno, kad je riječ o kršćanskim obiteljima, pristupala su kršćanskoj inicijaciji uskoro nakon rođenja. Obi-telj je bila mjesto srastanja djeteta sa zajednicom vjernika. Inicijacija je uključivala krštenje, pokr-sno pomazanje svetom krizmom i sudjelovanje u euharistiji, kao nedjeljivi oblik pristupa kršćan-stvu (kako je i danas praksa u istočnim Crkva-ma). S vremenom se (uglavnom od kraja V. st.) čin pokrsnoga pomazanja, od početaka vezan uz biskupsku službu, vremenski odvaja od čina kr-snoga pranja/uranjanja. Budući da se od toga do-ba sve veći broj kršćanskih zajednica razvija izvan centara, dakle bez stalne prisutnosti biskupa, po-krsno pomazanje i polaganje ruku odgađa se do prve prilike susreta s mjesnim biskupom. No, ti-me se još uvijek moglo čuvati, barem na idejnoj razini, jedinstvo inicijacije jer pokrsno pomaza-nje, zajedno s polaganjem ruku, nije bilo shvaća-no kao novi ili zasebni korak inicijacije nego kao crkvena »potvrda« onoga što se već zbilo po inici-jaciji slavljenoj u zajednici vjernika.

U kasnome srednjem vijeku, kad se u teološ-kim promišljanjima i na planu duhovnosti i pobož-nosti sve više govori o Kristovoj stvarnoj prisutnosti u euharistiji, čime se počinje razvijati euharistij-ski kult, smatra se prikladnim da prvo sudjelo-vanje djece u euharistiji ne bude više u ranoj do-bi nego da se odgodi do dobi razumnosti djece, tj. do, okvirno govoreći, dvanaeste godine života. Ta-kvo će razdvajanje, uvjetovano prije svega njego-vanjem euharistijskoga kulta i pobožnosti a ne mi-šlju o kršćanskoj inicijaciji, u kasnijim stoljećima dovesti do potrebe prikladne katehetske pouke ko-ja će djecu pripravljati za »razumijevanje« euhari-stije i Kristove stvarne prisutnosti u euharistiji. Pa-ralelno s time i pokrsno se pomazanje oblikuje kao

5

živo vrelo 20084KRŠĆ

ANSKAinicijacija

inicijacija

zasebno slavlje te biva shvaćeno kao zasebni sakra-ment koji se slavi neovisno o prvome sudjelovanju u euharistiji. On je bio vezan za biskupov pohod za-jednici te je moga biti prije ili poslije prvoga sveča-noga sudjelovanja u euharistiji.

Novo radikalnije cijepanje jedinstva kršćan-ske inicijacije dogodilo se početkom dvadesetoga stoljeća. God 1910. papa Pio X. dekretom Quam singulari određuje da se prvo slavljenje euharisti-je ima smjestiti u raniju dob, oko sedme ili osme godine djetetova života, što ima za posljedicu da se potvrda počinje shvaćati kao treći (posljednji) sa-krament inicijacije kojemu se, potom, traže nova značenja i sakramentalni učinci: vjernička zrelost, osposobljenje za svjedočenje vjere, snaga javno-ga i svjesnoga ispovijedanja vjere. Rascjepkanost inicijacije, koja bi trebala biti aktualizacija istoga i nedjeljivoga Kristova vazmenoga otajstva, stvara zasebnu značenjsku sliku za svaki od triju sakra-menata: krštenje se shvaća kao pranje od istočno-ga grijeha i kao posveta čovjekova rođenja; prva euharistija govori o djetetovu »primanju Krista u srce«; a potvrda se razumijeva kao primanje snage (robor) za svjedočenje (»Bit ćete mi svjedoci«). U tom novom kontekstu krštenje se poima odveć in-dividualistički, euharistija intimistički, dok se po-tvrdi daje socijalna dimenzija (svjedočenje pred drugima). Izostala je u velikoj mjeri eklezijalna di-menzija vjere i slavljenja sakramenata.

Svjesni spomenutih povijesnih uvjetovanosti, koje su u velikoj mjeri dale usmjerenje današnjoj praksi, potrebna je pastoralna odvažnost koja će umjeti razlučivati sakramentalnost inicijacije – kojoj je cilj uvođenje djece u Krista i kristoliki ži-vot – od pastoralnoga i katehetskoga nastojanja za vjerskim odgojem i vjerničkom zrelošću. Sa-kramenti, u sebi, nužno ne pretpostavljaju ljud-sku zrelost ni odraslost. Oni su dar, neuvjetovan ljudskom sposobnošću razumijevanja. Tim tvrd-njama ne želimo reći kako sakramentu ne treba kateheza, nego želimo istaknuti nužnost njegova-nja posebnosti sakramentalne kateheze, pokazu-jući njezinu značenjsku i sadržajnu različitost od one »općenite« i široko kršćanske i vjerske.

Valja priznati da se u mnogim župnim zajed-nicama inzistira na katehezi prije sakramena-

ta. No, potrebno je uvijek pitati se u kojoj je mje-ri ona sakramentalno prepoznatljiva, tj. koliko je mistagoška, pretpostavljajući potrebu i sakra-mentalne kateheze koja se nastavlja nakon slav-ljenoga sakramenta. Nismo li, ponegdje, upravo u sakramentalnu katehezu utopili vjersku pouku koju ne uspijevamo dati drugdje?

Zaboravljena eklezijalnostPastoralno iskustvo pokazuje da postoji određe-ni broj kršćana koji je nedjeljom (možda i redovi-to) prisutan »u crkvi« ali bez istinskoga iskustva Crkve. Svi koji su u crkvi ne osjećaju, naime, da su i u Crkvi. Mnogi će nastojati njegovati osob-ni duhovni i molitveni život, ali bez dostatne svi-jesti i iskustva da jesu Crkva. Kod toga dijela vjer-nika izostala je prava inicijacija u Kristov život, u Krista kojeg se susreće i prima u njegovu Tijelu, Crkvi.

Crkva, zajednica vjernika, jest subjekt i ujed-no kontekst inicijacije, mjesto životne zbiljnosti sakramenata. Naznačene poteškoće n eživljenosti sakramenata neće se prevladati tek jednostav-nom odredbom koja bi se ticala dobi i redoslijeda sakramenata inicijacije, pa niti intenziviranjem vjerske pouke. Tim pastoralnim nastojanjima po-trebno je nužno pridružiti (pa i pretpostaviti) bri-gu za crkvenost vjere i sakramenata. Premda se sakramenti inicijacije slave »svečano«, u zajedni-ci vjernika, čini se da u svemu tome izvanjskome vjerničkom (obiteljskome i župnome) zajedni-štvu nedostaje pravoga osjećaja crkvenosti. Sa-kramenti, naime, nisu izvorno dar za spasenje po-jedinaca. Sakramenti se slave i žive u Crkvi koja je »sakrament Boga i ljudi«, sakrament spasenja či-tavoga ljudskoga roda (LG 1).

Sakramente je moguće iskusiti kao dar spase-nja u mjeri u kojoj Crkvu doživljavamo kao mjesto Božjega spasenjskog djelovanja. Pojedini obredni čini mogu biti sakramentalni samo u Crkvi. Sto-ga o iskustvu crkvenosti nužno ovisi i iskustvo sakramentalnosti. Slavlje prvoga sudjelovanja u euharistiji i slavlje sakramenta potvrde iznimna su prigoda za iskustvo sakramentalnosti Kristo-ve Crkve: ta je sakramentalnost izvorni i milosni okvir iskustva svakoga sakramenta.

6

NAŠAtemaKR

ŠĆAN

SKA

Rođenje, život i smrt u kršćanskome slavljenjuPreispitivanja životnosti kršćanske inicijacije

Silvano Sirboni

Premda u prigodi rođenja ljudskoga bića ne prili-či priznati, ipak je neosporna činjenica da svat-ko od nas započinje umirati već onoga dana kad

stupi na svjetlo svijeta. Paradoksalno je, ali je istinito reći: rađamo se da bismo umrli. Ta istina snažno pro-vire iz samoga obreda krštenja, pa i onda kad taj obred, slavljen u odrasloj dobi, nije tijesno vezan uz čovjekovo rođenje. Svijest o krštenju kao početku umiranja prizi-va i na konac našega zemaljskog hodočašća, konac koji nije zaodjeven u boje tame i tuge. Štoviše, krsni obred otkriva nam smrt kao svjetlom obasjani cilj, u susretu s Kristom. Bijela krsna haljina kršćanskome novorođen-četu (neofitu) biva predana uz riječi: »Postao si novo stvorenje i Krista si odjenuo. Primi stoga bijelu haljinu. Neokaljanu je donesi pred sud Gospodina našega Isusa krista da imaš život vječni.« (Red pristupa odraslih u kršćanstvo, 264). Na jednak način kršteniku biva pre-dan i plamen prenesen s uskrsne svijeće, posvješćuju-ći novokršteniku cilj koji je onkraj vremena i prostora: »Postao si svjetlo u Kristu. Navijek živi kao dijete svje-tla da ustrajući u vjeri možeš sa svima svetima u nebe-skom dvoru poći u susret Gospodinu koji dolazi.« (Red pristupa, 265).

Krštenje – sakralizacija rođenja?Kako u obredu krštenja djece tako i u slavlju krštenja odraslih čest je priziv na ono ‘rođenje’ čija ‘trudnoća’, da se tako izrazimo, traje čitavoga života. Te riječi sto-je u uvodu u činu pomazanja krizmom neposredno na-kon čina krštenja djece: »Svemogući Bog, Otac Gos-podina našega Isusa Krista, oslobodio vas je grijeha i nanovo vas rodio iz vode i Duha Svetoga. On vas ma-že krizmom spasenja da se pribrojite njegovu naro-du…« (Red krštenja djece, 62). Već od prvoga trenutka u kojemu rađa svoju djecu Majka Crkva opominje da je nužno roditi se nanovo (usp. Iv 3,3-5). Da bismo se ro-dili, potrebno je, na određeni način, umrijeti.

Raširenost krštenja djece u zapadnoj Crkvi dovela je u izvjesnoj mjeri do činjenice da ovaj sakrament bu-

6

Po sakramentima kršćanin ulaziu otajstveno zajedništvo Crkve,koja je »sakrament jedinstva čitavoga ljudskoga roda« (LG 1). Sakramenti izviru iz sakramentalnosti Crkvei žive se u Crkvi, zajednici vjernika.(M. Rupnik, Krist u slavi,Crkva Bl. Dj. Marije odPresv. Sakramenta, Rim 2007.)

KRŠĆ

ANSK

Aini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ijaini

cijac

ija

7

živo vrelo 20084KRŠĆ

ANSKAinicijacija

inicijacija

de shvaćen jednostavno kao sakralizacija rođenja za ovaj život, a, sukladno s tim, i slavlje sprovoda kao sakralizacija smrti, umjesto da ti obredni či-ni budu gledani kao znakovi vjere. Stoga su u na-šemu kulturalnome okruženju ta dva obreda, u mjeri u kojoj koincidiraju s dvama u potpunosti prirodnim događajima koji su neizbježni za sva-koga čovjeka, u trajnoj opasnosti da budu shvaće-ni kao obredni čini izvjesne ‘civilne’ religije, pa su nerijetko postali objektom zahtjeva civilnih (gra-đanskih) pravā.

Premda sve češći zahtjevi odraslih osoba da budu krštene oslobađaju postupno pojam kršćan-ske inicijacije od socioloških uvjetovanosti ko-je smještaju krštenje u okvir ‘kršćanskoga druš-tva’, valja nam priznati da su zahtjevi roditelja (ili staratelja) za krštenje djece još uvijek praće-ni mnogim dvoznačnostima i nejasnoćama. Sva-ki pastoralni radnik znade da najveći dio zahtje-va za krštenje djece dolazi iz obitelji koje, prema onome što je moguće vidjeti, ne pokazuju nikakvo zanimanje za evanđelje i za kršćanski život u za-jednici vjernika. U takvome kontekstu nedostaju jamstvo i sigurnost o budućemu zauzimanju oko onoga što krštenje znači, premda sami roditelji na krštenju daju potvrdan odgovor – bez ospora-vanja i daljega propitivanja – na pitanje: »Dragi roditelji, vi tražite krštenje za svoju djecu. Time se obvezujete da ih odgajate u vjeri kako bi živje-li prema Božjim zapovijedima, ljubili Boga i svo-ga bližnjega, kao što nas je Krist učio. Jeste li to-ga svjesni?« (Red krštenja djece, 39). Istu obvezu svečano preuzimaju i kumovi (br. 40). Potrebno je s ozbiljnošću se zapitati postoje li u životu neke druge prigode u kojima odrasli s tolikom lakoćom preuzimaju tako ozbiljne zadaće. Površnost pri-stupa tim obećanjima već unaprijed daje naslutiti da ono što se obećava neće biti vršeno.

Ne samo sakramentalizacijaUz mnoge žalopojke koje se mogu čuti s obzirom na slavlje sakramenta krštenja, kao i glede drugih dvaju sakramenata kršćanske inicijacije, a osobito potvrde, ne nedostaje pokušaja u kojima se nastoji dati smisao krštenju djece, uz napomenu da ti po-kušaji katkada nose i neprimjerenu i kontrapro-

duktivnu strogost. Postoje oni koji ozbiljno shva-ćaju drugo poglavlje Uvodnih napomena iz Reda krštenja djece, gdje se, prema paradigmi slavlja inicijacije odraslih (kroz katekumenat i slavlje sa-kramenata u vazmenome bdjenju), govori o po-trebi uključenja zajednice vjernika, roditelja i ku-mova (Red pristupa, 4). Riječ je o pokušaju koji bi, bez sumnje, mogao korjenito promijeniti sa-dašnju praksu i potaknuti da se krene novim pu-tem. To, međutim, iziskuje nemali napor. No, pri-je ili poslije potrebno je s ozbiljnošću prihvatiti naputak koji kroz zadnjih dvadeset i više godina poziva na novu evangelizaciju.

U našim župnim zajednicama, koje jedno-stavno nastavljaju s ustaljenom pastoralnom praksom, u uvjerenju da na taj način pružaju vi-še sigurnosti, u zauzetosti oko kultnih čina – onih liturgijskih i onih koji pripadaju pučkoj pobož-nosti – a koji više nisu u suglasju sa zahtjevima i ritmom suvremenoga života i premda okuplja-ju stanoviti broj vjernika, pastoralni radnici troše snage prepuštajući se ritmu zatvorenoga kruga. Hitnost evangelizacije trebala bi dovesti do ozbilj-ne evaluacije s ciljem da se izbjegne opasnost da župa postane jednostavnim servisom religijskih potreba. U uvodnim napomenama Reda krštenja djece (prema izdanju Talijanske biskupske kon-ferencije) župnika se poziva da »osobno ili pre-ko svojih suradnika bude predan u pohađanju obiteljî, okupljajući, ako je moguće, više obitelji te pripravljajući zajedno s njima slavlje krštenja kroz prikladnu pouku i molitvene susrete«. Aktiv-nosti koje su slijedile taj naputak pokazale su se kao lijek dosadašnjoj praksi, a ondje gdje su takvi naputci prihvaćeni s više razumijevanja i kompe-tentnosti razrušena je i nadiđena beživotna i for-malistička uhodanost društveno-crkvene prakse. Gledajući s liturgijskoga motrišta vrijedno je spo-menuti pokušaj koji se provodi na području bi-skupije Cremona: da bi se na jasniji način izrazila i njegovala eklezijalna dimenzija sakramenta kr-štenja, slavljenje krštenja razdijeljeno je u tri vre-menski različita slavlja unutar kršćanke zajednice (usp. Rito del battesimo dei bambini in tre cele-brazioni distinte, pubblicazione ‘ad experimen-tum’, Cremona 2005).

8

NAŠAtemaKR

ŠĆAN

SKAini

cijac

ijaini

cijac

ija

Kršteni da bi kršćanski živjeliMolitva koja u slavlju pristupa odraslih u kršćan-stvu uvodi u čin pomazanja krizmom donosi iste poticaje kao i molitva koja prethodi molitvi uz kr-sno pomazanje kod krštenja djece, ali u krštenju odraslih prerasta u molitveni zaziv za darove Du-ha Svetoga (br. 269). Drugim riječima, tijesna po-vezanost krsnoga uranjanja ili polijevanja s poma-zanjem, u neraskinutome kontinuitetu, na jasniji način pokazuje da čovjek biva kršten da bi živio po onom istome Duhu koji je posvetio Isusa i rav-nao čitavim njegovim životom. Papa Ivan Pavao II. na zgodan način napominje da traženje kršte-nja značenjski odgovara izricanju želje da se po-stane svetim (usp. Ulaskom u treće tisućljeće, 31). Zahtjev za krštenje odgovara dakle želji da se živi u skladu s onim koji je »Svetac Božji«, s onim ko-ga je Otac, prema božanskome promislu, poslao kao sliku i model istinskoga ljudskog življenja.

Put kršćanske inicijacije odraslih s puno ja-snoće pokazuje da je euharistija zaključak i dovr-šenje krštenja. Kršteni smo i potvrđeni (krizma-ni) da bismo mogli slaviti euharistiju (usp. KKC 1119). »Na krštenju smo pozvani da tvorimo jed-no tijelo. Taj poziv ostvaruje euharistija.« (KKC 1396). Drugim riječima, euharistija je ona koja, kao vrhunac čitave kršćanske inicijacije, objavlju-je potpuno značenje krštenja: živjeti životom ko-ji će biti prepoznat kao znak zajedništva u Kristu i s braćom. Također i kad je riječ o onima koji su kršteni kao novorođenčad te kroz katehezu dje-ce ili mladih na određeni način oživljuju put kate-kumenata, potrebno je trajno imati u vidu da po-laznici kateheze onamo ne idu s ciljem da slave potvrdu i prvu pričest, nego da postanu kršćani-ma te da, kao Kristovi nasljedovatelji, tako i žive. Stoga se sve urgentnijim pokazuje koliko je nuž-no nastojati oko primjene prijedloga Stalnoga vi-jeća Biskupske konferencije Italije, koja se još od god. 1999. zalaže da se u pastoralnoj praksi dade prvenstvo katehetskome itinerariju koji bi, i kad se radi o onima koji su kršteni već kao novoro-đenčad, sadržavao jedinstveno slavlje dvaju po-sljednjih sakramenata kršćanske inicijacije i to u izvornome redoslijedu (usp. L’iniziazione cristia-na. Orientamenti per l’iniziazione dei fanciulli

e dei ragazzi dai 7 ai 14 anni). U tome prijedlo-gu riječ je o odlučnome iskoraku koji počinje za-življavati u mnogim biskupijama, ali se susreće i s brojnim primjerima odgađanja, sumnjičavosti, pa i odbacivanja. Suočavajući se sa zahtjevnošću prihvaćanja i ostvarivanja predloženoga načina izlaska iz postojeće krize mnogi se radije podlažu iskušenju ostajanja u iluziji sigurnosti, u uhoda-noj praksi nad kojom već više od četrdeset godina svi jadikuju priznajući da za većinu djece sakra-ment potvrde predstavlja rastanak sa životom kr-šćanske zajednice.

Razlučivati društvene čine od čina vjereSuprotno uvjerenju koje je rašireno u društvu ko-je pokušava kršćansku vjeru gledati kroz znakove društvenoga identiteta, sakramenti nisu ceremo-nije ili slavlja koja sakraliziraju (posvećuju) važ-ne trenutke životnoga rasta (rođenje, djetinjstvo, adolescencija) ili trenutke u kojima se događa promjena društvenoga statusa (ulazak u odraslu dob, ženidba, umiranje…). Sakramenti daju pe-čat Duha Svetoga na putu vjere, putu koji nužno ne koincidira s etapama životnoga i društvenoga hoda. Stoga se u gore spomenutome dokumen-tu izrijekom kaže da »kalendar etapa kršćanske inicijacije ne može biti apriorno sastavljen: sva-ka od tih etapa mora stvarno odgovarati napret-ku djeteta i grupe u vjeri« (br. 50). Ne uspije li se tu normu primijeniti na itinerarij kršćanske inici-jacije, bit će uistinu teško osloboditi sakramente od sociološke uvjetovanosti i od njihova gledanja kroz društveni kontekst, pa sakramenti, gledaju-ći korak dalje, upadaju u opasnost da izgube sva-ku znakovnost.

Oni koji izbližega prate zaručničke susrete u pripravi za kršćansku ženidbu dobro znaju da ve-liki dio zaručničkih parova koji pohađaju te susre-te (ili tečajeve) već živi zajedno. Riječ je o pojavi koja je u sebi ‘negativna’, ali joj treba pristupi-ti sa svom ozbiljnošću, nastojeći zamijetiti prije svega pozitivne elemente, počevši od činjenice da su spomenuti parovi odlučili nadići jednostavni oblik suživota i svoju ljubav zapečatiti sakramen-tom vjere. Valja misliti da su isti mogli nastaviti živjeti bez ženidbe ili pak sklopiti samo građanski

9

živo vrelo 20084KRŠĆ

ANSKAinicijacija

inicijacija

brak. Uvijek je naime potrebno isticati vlastitost i novost kršćanske ženidbe: jedinstvenu i neraz-rješivu ljubav, utemeljenu na ljubavi Krista pre-ma Crkvi. Ta vlastitost ne bi smjela biti uvjetova-na jednostranim i jednostavnim moralističkim i juridičkim shvaćanjima ženidbe.

Elementi postkršćanskoga društva u kojemu živimo obvezuju nas da ne budemo tek vršitelji obrednih čina, ceremonija. Ozbiljnost u pristupu sakramentima i želja da oni budu shvaćeni u istini evanđelja ne postižu se traženjem potvrde o pri-kladnosti pojedinaca za prihvaćanje službe kuma. Vlastitost kršćanske ženidbe ne postiže se zabra-nom glazbenih djela koja ne priliče duhu liturgije. Kao i svaki drugi istinski i djelotvorni odgoj, tako i kršćanska formacija zahtijeva sveukupnost život-noga puta koji započinje krštenjem, potvrdom i euharistijom te se nastavlja u Crkvi. Pritom se ne smije izgubiti iz vida da kršćanstvo nije toliko na-uk koliko način života, po primjeru Krista, život koji se krijepi u euharistijskoj zajednici, iz nedje-lje u nedjelju.

Posljednji korak u znaku krštenjaSmrt zaključuje naš zemaljski put. Crkva pritom ne daje nikakav sud o onima koji su joj po krštenju po-vjereni za djecu. Po obredu sprovoda ona iskazuje svoj majčinski odnos prema krštenicima, uzmiču-ći tek kad je riječ o izričitom odbijanju kršćanskoga sprovoda. Za sve krštene ona zaziva Božje milosr-đe. Smisao kršćanskoga sprovoda trebao bi se po-kazivati očevidnim svima, pa i u slučajevima kad pojedini crkveni sprovodi kod vjernika izazivaju nelagodu. Uspijemo li obred sprovoda osloboditi izvanjskoga spektakla, bit će lakše sprovod usmje-riti kao priziv na krštenje koje nas je učinilo dionici-ma Kristove smrti i njegova uskrsnuća. Križ, uskr-sna svijeća i evanđelistar trebaju u tome kontekstu, u tišini, progovarati snagom svoje simboličke go-vorljivosti. To su znakovi smrti i života, znakovi Ri-ječi koja ne prolazi: »Tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni« (Iv 5,24).

Škropljenje i kađenje pokojnikova tijela ima-ju u poslijesaborskoj liturgiji jasno krsno znače-nje. Riječ je o prizivu na krštenje i na pomazanje kojim je naše tijelo postalo udom Kristova tijela i domom u kojemu prebiva Duh Sveti. Krsna di-menzija liturgije sprovoda doseže, u pravilu, svoj vrhunac u slavlju euharistije, premda u određe-nim situacijama može biti razboritije ne slaviti euharistiju uz sami sprovod nego je slaviti u neko drugo vrijeme, u neki drugi dan (npr. treći ili sed-mi dan). U urbanim je sredinama gotovo u pot-punosti nestala procesija ispraćaja koja je, nekoć, dala ime samome obredu (sprovod, lat. exsequi-ae, od glagola ex-sequor, pratiti nekoga). Riječ je o obredu-ispraćaju koji zaključuje hod Crkve ko-ja prati krštenika od samoga trenutka krštenja i zaustavlja se tek nad otvorenim grobom, preda-jući pokojnika »anđelima i svetima«, kako ističe liturgijska pjesma: »U raj poveli te anđeli i na do-lasku tvojem primili te mučenici i poveli te u sve-ti grad Jeruzalem«. Nakon toga rastanka Crkva i dalje nastavlja djelo evangelizacije »da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine« (1Tim 2,4).

(naslov izvornika:Nascita, vita e morte nella celebrazione cristiana, u:

Rivista di pastorale liturgica, XLVI(2008)br. 1, str. 31-37; prijevod. A. Crnčević)

U krštenju smo Duhom Svetim pomazani.(Biblia sollemnis, 428v, XIV. st., Metropolitanska knjižnica, Zagreb)

10

NAŠAtemaKR

ŠĆAN

SKAini

cijac

ijaini

cijac

ija

Spomen-sličice s »prve pričesti«Poticaji za neobičan susret s teologijom euharistije

Ivan Šaško

V jerujem da stanoviti broj teologa smatra nepri-mjerenim baviti se tematikom sličica za prvu pričest – kako ih ljudi obično zovu – kao rele-

vantnom temom za liturgiju i teologiju. Ja sam glede to-ga drukčijega mišljenja. Neobično je zanimljivo vidjeti kakva se teologija euharistije i kakva ekleziologija na-laze u tim prikazima. Za hod kroz naznake i poticaje za istraživanje puno širih razmjera služim se napisom Raf-faelle D’Este (Rivista di pastorale liturgica, br. 245) iz 2004. godine. Posebno je zanimljiva usporedba takvih sličica iz doba prvih desetljeća 20. st. (što je nužno po-vezano s mogućnošću pričešćivanja djece i s gibanjima koja je pospješio papa sv. Pio X.), s onima neposredno nakon Drugoga vatikanskog koncila, te konačno i naj-novijih s pitanjem kako će se unutar novih komunika-cijskih sredstava stvarati izražaj u sličnome kontekstu. Spomen-sličice su posebna vrsta pastoralnoga ogledala poimanja euharistije i dragocjeni svjedoci razumijeva-nja vjere na pučkoj razini koje je niknulo na temelju pre-dodžbi i propovijedanja evanđelja u danoj sredini. Ovih sam dana o tome češće razmišljao, budući da sam se na razne načine vraćao u prošlost svoje povijesti vjere i du-hovnoga hoda, naišavši baš na uspomene sa slavlja prve

pričesti i potvrde. Vjerujem da i vi čuvate te uspomene, te će vam biti lak-še pratiti i ova razmišljanja. Da ne bismo ostali u prošlosti, valja se s istim pitanjima suočiti i u današnjoj pastoralnoj praksi.

Iako su unutar stotinu godina teološki pristupi bili prilično različiti, u različitosti razdoblja (i krajeva u Europi) postoji sličnost likovnih motiva. Na početcima 20. st. ponavljaju se dva temeljna: u prvome je planu prvopri-česnik, praćen jednim ili dvama anđelima, odjeven u svečanu bijelu odjeću; bjelina s velom za djevojčice i svečano odijelo s bijelim povezom na ruci za dječake. Prvopričesnik/ca upravlja pogled prema Presvetome Sakramentu u stavu klanjanja ili prima pričest iz Isusovih ruku. Isus je u tim prikazima najčešće viđen u tipologiji prikaza Presvetoga Srca Isusova. Ponekad se po-javljuje i pripadna dekoracija cvjetnoga tipa s nekim natpisom koji govori o povezanosti Kristove ljubavi koja je sadržana u euharistiji ili o ljepoti du-še koja se sjedinjuje s Isusom ili pak o zazivu kojim se Kruh života poziva da nastani dušu puninom ljubavi.

Popratni znakovii ‘uspomene’ koji prate

slavlje prvoga pristupa sakramentu euharistije

čitljivi su pokazatelji razumijevanja euharistije

i poimanja vjere,na pastoralnoj

i na pučkoj razini.

11

živo vrelo 20084KRŠĆ

ANSKAinicijacija

inicijacija

Nakon Drugoga vatikanskog koncila spo-men-sličice dobivaju nove oblike. U Hrvatskoj se nije sasvim pratio trend na Zapadu, a njegove su odlike bile u tome da je sve manje bio prisutan Isusov lik, a ne vide se niti anđeli. Pričesnik/ca je odjeven poput maloga redovnika (ministranta) u bjelinu, s upaljenom svijećom ili knjigom u ruci. Najčešće su u molitvenome stavu. U prikaziva-nju lika djeteta radi se o ‘modernome’ tipu djete-ta okrugla lica; dijete je redovito sâmo, ponekad prikazano kako ulazi u praznu crkvu. Na sličici se gotovo uvijek pojavljuju euharistijski simboli: klasovi, grozdovi, kruščići, kalež, odnosno ciborij s hostijom, protegnuti kao dekorativni elemen-ti uz rubove sličica. Zajedno s imenom i datu-mom mogao je biti ispisan neki biblijski navod, kao npr.: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti...« (Iv 6,35) ili: »Ja sam svjetlost svijeta...« (Iv 8,12). Osim sličnih navoda, kao pra-teći tekst nalazili su se i zazivi: »Gospodine, čuvaj moju čistoću i blagoslovi sve moje drage.«; »Moj Isuse, ti danas dolaziš u moje srce; blagoslovi sve moje drage.« Molitveni zaziv je bio zamijenjen i ponekim tekstom koji je bio upućen promatrači-ma spomen-sličica: »Isus je došao k meni; s nji-me sam razgovarao o svima vama koji me volite«; ili, jednostavnije: »Razgovarat ću s Gospodinom o svima koji me vole.«

Niz modernijih spomen-sličica ne ide više tim tragom. Kao tipološka matrica otkrivaju se prika-zi koji ne prikazuju više ni Isusov lik, ni anđele, ni prvopričesnike. Na nekoj prirodnoj (ili sasvim in-diferentno-apstraktnoj) pozadini, obasjanoj sun-cem, u prvome se planu vide kalež i plitica s hosti-jama pored klasova i grožđa i lišća. Prateći tekst su najčešće molitve sa sadržajima sličnima sljedeće-mu: »Dođi, Isuse, vodi me putem ljubavi. Daj da moj život donosi plodove ljubavi za tebe.« Rječ-nik postaje nešto ‘angažiraniji’ i posadašnjeniji, kombinirajući biblijske izričaje i običnost govora: »Kruše života, želim te čuvati u sebi kao dragoga prijatelja.« Znakovit je i način molitve koji i dalje ostaje pomalo individualistički, pazeći na subjek-tivni i moralni odnos pojedinca prema Isusu. Ia-ko je te natpise teško katalogizirati pod zajednič-ke odrednice, može se vidjeti koliko je pučki oblik shvaćanja euharistije utjecao na prilično teško ot-krivanje pune euharistijske snage koja se ne iscr-pljuje u odnosu ja – ti, nego živi u otajstvu Crkve i zajedništva vjere, od kojega snagu dobiva i osob-ni vidik pobožnosti.

Odakle je proizišlapostojeća tipologija spomen-sličicaIz povijesti možemo izvući elemente koji su vodili prema ovakvoj tipologiji spomen-sličica. Čini se da

12

NAŠAtemaKR

ŠĆAN

SKAini

cijac

ijaini

cijac

ija

inicijativa za kolektivno pričešćivanje djece seže do sv. Vinka Paulskoga i do njegovih misijskih sveće-nika. U starim dokumentima čitamo naputke ko-ji kažu da se na kraju misija djeca koja su slijedi-la pouku pripuste pričesti. Radi toga, večer ranije za njih je postojao nagovor pred oltarom, a na sam dan je bila procesija s Presvetim na kojoj su djeca nosila upaljenu svijeću u ruci. Na kraju procesije onaj koji je večer prije imao veliku katehezu, još je-danput pred Presvetim ima kratku pouku. Čitav je taj tijek završavao himnom Tebe Boga hvalimo.

Polovinom 17. st. u francuskim je krajevima postojala praksa da se obilježi taj »veliki dan, »naj-ljepši dan u životu« i sačuva neizbrisivi spomen na njega, ali i da se odrasle potakne na snažnije emo-cije pobožnosti dok promatraju tu nedužnu dječi-cu. U prvim desetljećima 18. st. počinje se djevoj-čice odijevati u bjelinu, a potkraj istoga stoljeća na ruku djeteta se stavlja bijela vrpca ili maramica. Polovinom 19. st. svečana pričest, koja je u Fran-cuskoj postala društvenim obredom oko dvanae-ste godine života, proširila se izvan Francuske.

Godine 1905. papa Pio X. uveo je pričešćiva-nje djece u rimske župe. Dekretom Quam singu-lari (iz 1910.) obveza pričešćivanja smještena je u dob od sedam godina. To je razdoblje kad je što-vanje Srca Isusova na svojemu vrhuncu (1920. je kanonizirana Margareta-Marija Alacoque, a

svetkovina Presvetoga Srca Isusova uvedena je 1929.), dok sve više jačaju pobožnosti prema Pre-svetomu oltarskom sakramentu s noćnim i traj-nim klanjanjima, pozdravima Presvetomu i sl. Netko je napisao da se pobožnost 19. st. može sa-žeti u klanjanje posvećenoj hostiji i u zadovoljšti-nu za učinjene grijehe protiv vjere. Zbog toga te-matiziranje stvarne Kristove prisutnosti u hostiji ima neizmjernu vrijednost, ali bez aktivnoga su-djelovanja (što je ovisilo i o strogim disciplinskim normama za pričešćivanje), kako ga je iznjedrio Koncil. Pio X. učinio je korjenitu promjenu unu-tar euharistijske prakse, promičući pričest djece, ali ujedno i gorljivost i učestalost pričešćivanja.

Spomen-sličice iz toga razdoblja pokazuju tu promjenu u prikazivanju samoga Isusa koji priče-šćuje. Koliko je to složena teološka tema pokazuje i činjenica da je srednji vijek (u svojoj visokoj fa-zi) oblikovao slavlje Tijelova, pjevao himne Pre-svetomu sakramentu, uzvisivao katedrale prema nebu, kako bi bile što jasniji svjedoci stvarne Bož-je prisutnosti, ali gotovo nikada srednji vijek ni-je prikazivao pričešćivanje. U povijesti umjetno-sti uistinu je prava rijetkost pronaći u srednjemu vijeku prikaz toga najuzvišenijega kršćanskog či-na. Nasuprot tomu, u 17. st. nema ničega što bi bilo tako često prikazivano. Spoj teologije stvar-ne prisutnosti i čašćenja svetih (kao dvije velike

Kakvu teologiju otkrivaju popratni znakovi slavlja?

13

živo vrelo 20084KRŠĆ

ANSKAinicijacija

inicijacija

protureformacijske teme) vidljiv je na osobit na-čin na onim umjetničkim djelima koja prikazu-ju umiruće svece kako se sjedinjuju s Bogom po-sljednji put na zemlji, prije nego će ga razmatrati u vječnome svjetlu.

Ex Oriente luxNa kršćanskome Istoku, u bizantskoj predaji, po-stoji analogna tema veoma staroga podrijetla. Može ju se naći u iluminiranim rukopisima i na minijaturama, na apsidalnim freskama, plitica-ma, a to je pričest apostola. Isus je prikazan dva-put: u sredini, odjeven kao veliki svećenik i po-red oltara, dok pokazuje kruh i kalež apostolima. Taj je način prikazivanja pričesti primjereniji od onoga koji se ugnijezdio na Zapadu, jer pokazu-je da je pričešćivanje crkveni, eklezijalni čin. Pri-čest je izvorište Crkve, prihvaćanje dara. Na spo-men-sličicama koje su spomenute ne nalazi se takav pristup. Na njima se nalazi naglašen odnos pojedinca (štoviše, njegove duše), njegova pri-premljenost, nedužnost, sjedinjenost s Isusom. Na novijim sličicama koje rabe simbole euhari-stijskih prilika u interakciji s prirodom (plodovi-ma, cvijećem) može se pokušati čitati preobrazba i posvećivanje svega stvorenoga, ali bez ikakvoga odnosa prema crkvenoj zajednici koja slaveći eu-haristiju u sebi nosi taj eshatološki element.

Prva polovina 20. st. doživjela je veliki razvoj euharistijske pobožnosti, budući da se povećala učestalost pričešćivanja, buđenje euharistijsko-ga pokreta, organiziranje euharistijskih kongre-sa... Sve je to vodilo prema sve većemu eklezi-jalnom shvaćanju euharistije, koje je prihvatio i promicao Drugi vatikanski sabor. No, začuđuju-će ili ne, tu su činjenicu pučko poimanje, pastoral i praksa gotovo zanemarili. One su u svojoj tipo-logiji ostale gotovo nepromijenjene. Ili se varam? Pitanje koje ide dublje od razradbe motiva je: ka-kvo shvaćanje Crkve i kršćanstva imamo u svojoj pobožnosti i u zajednicama vjernika? Je li euhari-stijsko slavlje nešto više od zajedničkoga okuplja-nja na kojemu se ljudi prihvaćaju i gdje se navije-šta ‘univerzalna ljubav’? Gesta koju nam je Isus zapovijedio »činiti njemu na spomen«, tj. sebe-

darje drugima – ponajprije onima koji su u po-trebi – u slobodi i ljubavi, i danas ima normativ-nu vrijednost za sve nas koji se zovemo njegovim učenicima. »Ovo činite meni na spomen« i pra-nje nogu učenicima govore o istoj gesti ljubavi ko-ja izrasta iz otajstva Crkve. Hoće li novi oblici spo-men-sličica to uspjeti izraziti?

Doktrinarna načelaeuharistijskoga slavljaBudući da je prošlo 40 godina od Konstitucije o liturgiji svo naše razmišljanje o liturgiji mora po-laziti od činjenice da je Konstitucija zacrtala no-vu teologiju euharistije, ali i ekleziologiju – teolo-giju Crkve. Prema tim novim polazištima, Crkva, ponajprije Crkva okupljena na liturgijsko slavlje, slavi središnji događaj spasenja, vazmeno otaj-stvo smrti i uskrsnuća – naviješta ga i ostvaru-je. To nije sjećanje – rekli bismo komemoracija nekoga događaja – nego se taj događaj događa u slavljenju. To je istinsko lice Crkve i njezino po-slanje.

Sakramente se, s jedne strane, poima u kon-tekstu povijesti spasenja, polazeći od vazmenoga otajstva, središta života i djela Kristova, a s dru-ge strane, sakramenti se tumače polazeći od kon-kretnoga euharistijskog slavlja.

Ovdje nabrajam sljedeća doktrinarna nače-la koja se tiču euharistijskoga slavlja, a koja su u prošlosti bila odvojena. Dostatno je sjetiti se od-vojenosti u teološkim raspravama glede: (trajne) prisutnosti, žrtve i gozbe, koje ponegdje još uvi-jek stvaraju zaprjeke: a) misa ili Gospodnja ve-čera istodobno je i neodvojivo: žrtva (u kojoj se posadašnjuje žrtva na križu), spomen-čin smrti i uskrsnuća (snagom zapovijedi »ovo činite me-ni na spomen« Lk 22,19), sveta gozba (predokus nebeske gozbe); b) žrtva i gozba pripadaju istomu otajstvu, a povezane su prisnom vezom; od neka-dašnje podjele još i danas trpe naša slavlja; c) mi-sa je i Kristovo djelo i djelo Crkve koja Ocu pri-nosi žrtvu križa i sebe samu; d) niti jedna misa, kao ni liturgijski obred nije privatan čin (niti sa-svim javan čin), nego slavlje Crkve, zajednice ko-ja je pozvana (ekklesia) i koju tvore razne službe;

14

NAŠAtemaKR

ŠĆAN

SKAini

cijac

ijaini

cijac

ija

u kojoj pojedinci vrše svoje zadaće; e) slavlje je izvorište i cilj bogoštovlja koje se euharistiji daje izvan mise; f) svi kršćani koji pristupaju tomu sa-kramentu vrše istinsko klanjanje Bogu; g) euhari-stijsko otajstvo treba biti štovano u svoj njegovoj širini, u slavljenju i u čuvanju posvećenih prilika, a one se čuvaju da bi se širila milost žrtve.

I u odmaku od četrdeset godina uočljiva je ta neobična sinteza možda baš zbog toga što još ni-je općeprihvaćena ni u katehezi ni u pastoralu, a ni u življenju katoličkih zajednica. Obred štova-nja euharistije izvan mise nije posvema zahvatio tu nutarnju snagu povezanosti sa slavljem. Štova-nje euharistije izvan mise (najčešće klanjanje pred Presvetim ili više osobna pobožnost u povezanosti sa svetohraništem) ne samo da provire iz slavlje-nja, nego se trajno hrani sadržajima samoga slav-lja, budući da se radi o euharistijskoj prisutnosti u Duhu Svetomu, eklezijalnoj-crkvenoj prisutnosti, otvorenoj dovršenju, ispunjenju u svetoj pričesti.

Treće izdanje Opće uredbe Rimskoga misa-la u prvome poglavlju sadrži važnu novost, a to je pozivanje na mjesnu Crkvu (partikularnu Crkvu) u osobi biskupa, čiji je predstavnik župnik (ili sve-ćenik prezbiter). Takav je pristup već izražen u SC 41, ali ta povezanost ima veliku teološku vrijed-

nost, osim cjelovitosti pastorala (22-23 i 91). Po-sebna je pozornost dana uspostavljenim i neuspo-stavljenim službama i vjerničkome puku.

Konačno, Katekizam Katoličke crkve (1992.) nudi najvjerodostojniji primjer ostvarivanja Kon-cilske obnove u pogledu nauka i slavljenja posve-ćujući 3. članak u drugome odjeljku trećega dije-la Sakramentu euharistije. Polazi se od onoga što euharistija znači za život Crkve (»vrhunac i vre-lo crkvenoga života«), objašnjava imena koja su se rabila za euharistiju u povijesti, smještanje u povijest spasenja, liturgijsko slavlje u raznim raz-dobljima a i danas, teološko promišljanje u pove-zanosti s Posljednjom večerom. Posebno je tema razmotrena u tri odjeljka: Sakramentalna žrtva – zahvaljivanje, spomen-čin, prisutnost. Na oso-bit način euharistija se predstavlja kao: »davanje hvale Ocu nebeskom« i kao »spomen-čin žrtve Krista i njegova Tijela« te kao »Kristova prisut-nost po snazi njegove riječi i Duha Svetoga«; Vaz-mena gozba; Euharistija – zalog buduće slave.

Koje su to novosti koje niti u hrvatskome kon-tekstu nisu usvojene, te time možemo slobodno reći da koncilska obnova nije dovršena i da mož-da ulazi u neku novu fazu? Evo žarišnih točaka i pitanja oko kojih bismo trebali snažnije gradi-

Misao o euharistiji zaustavljena na elementima žita i grožđa.

15

živo vrelo 20084KRŠĆ

ANSKAinicijacija

inicijacija

LITURGIJSKIkalendar

TRAVANJ 13 N ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA 14 P Svagdan: Dj 11,1-18; Ps 42,2-3; 43,3-4; Iv 10,11-18 15 U Svagdan: Dj 11,19-26; Ps 87,1-7; Iv 10,22-30 16 S Svagdan: Dj 12,24 – 13,5a; Ps 67,2-8; Iv 12,44-50 17 Č Svagdan: Dj 13,13-25; Ps 89; Iv 13,16-20 18 P Svagdan: Dj 13,26-33; Ps 2,6-11; Iv 14,1-6 19 S Svagdan: Dj 13,44-52; Ps 98,1.2-4; Iv 14,7-14 20 N PETA VAZMENA NEDJELJA 21 P Svagdan; ili: Sv. Anzelmo, biskup i crkveni naučitelj Dj 14,5-18; Ps 115,1-4.15-16; Iv 14,21-26 22 U Svagdan: Dj 14,19-28; Ps 145,10-13.21; Iv 14,27-31a 23 S Svagdan; ili: Sv. Juraj, mučenik; sv. Adalbert, biskup i mučenik; Dj 15,1-6; Ps 122,1-5; Iv 15,1-8 24 Č Svagdan; ili: Sv. Fidel Sigmaringenski Dj 15,7-21; Ps 96,1-3.10; Iv 15,9-11 25 P SV. MARKO EVANĐELIST, blagdan 1Pt 5,5b-14; Ps 89,2-3.6-7.16-17; Mk 16,15-20 26 S Svagdan: Dj 16,1-10; Ps 100,1b-3.5; Iv 15,18-21 27 N ŠESTA VAZMENA NEDJELJA 28 P Svagdan: Dj 16,11-15; Ps 149,1-6a.9b; Iv 15,26 – 16,4a 29 U SV. KATARINA SIJENSKA, djevica i naučiteljica, blagdan; 1Iv 1,5 – 2,2; Ps 103; Mt 11,25-30 30 S Svagdan; ili: Sv. Pijo V., papa Dj 17,15.22 – 18,1; Ps 148; Iv 16,12-15

SVIBANJ 1 Č UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO, svetkovina 2 P Sv. Atanazije, biskup i crkv. naučitelj, spomendan Dj 18,9-18; Ps 47,2-7; Iv 16,20-23a 3 S SV. FILIP I JAKOV, apostoli, blagdan 1Kor 15,1-8; Ps 19,2-5; Iv 14,6-14 4 N SEDMA VAZMENA NEDJELJA 5 P Svagdan: Dj 19,1-8; Ps 68,2-7b; Iv 16,29-33 6 U Svagdan: Dj 20,17-27; Ps 68; Iv 17,1-11a 7 S Svagdan: Dj 20,28-38; Ps 68; Iv 17,11b-19 8 Č Svagdan: Dj 22,30; 23,6-11; Ps 16; Iv 17,20-26 9 P Svagdan: Dj 25,13b-21; Ps 103; Iv 21,15-19 10 S Bl. Ivan Merz, spomendan Dj 28,16-20.30-31; Ps 11,4-5.7; Iv 21,20-25

ti župnu katehezu u kojoj je (odnosno u njezinu nepostojanju i neprimjerenosti) vjerojatno velik uzrok nesporazuma: a) Subjekt slavlja (liturgijska zajednica i pred-

sjedatelj, Krist – Crkva – mi). b) Ambon i oltar kao mjesta, a lekcionar (knjiga

čitanja) i misal kao liturgijske knjige. c) Nedjelja kao dan zajednice. d) Božja riječ (Biblija) s kruhom i vinom kao sa-

kramentalni znakovi. e) Liturgija riječi i euharistijska liturgija kao

konstitutivni dijelovi mise. f) Tri nove euharistijske molitve, osim Rimsko-

ga kanona, sa zazivom Duha Svetoga (epikle-zom) te otvaranje mogućnosti za nove euha-ristijske molitve.

g) Vraćanje pričesti pod obje prilike u euharistij-skome slavlju.

h) Svrha svakoga slavlja jest crkveno jedinstvo na svim razinama.

i) Prelazak s latinskoga na žive (narodne) jezike.

j) Poimanje spomen-čina Kristove smrti i uskr-snuća kao (zajedničko) teološko poimanje ko-je je zajedničko svim Crkvama.

k) Shvaćanje Kristove prisutnosti u kruhu i vinu protegnuto i na Riječ (Božju) kao i na zajedni-cu te na službenika snagom Duha Svetoga.

l) Među imena, osim naziva misa, dolazi i naziv euharistija (shvaćena u primarnome smislu davanja hvale) te naziv Gospodnja večera u povezanosti s Uskrsnulim.

m) Nedjeljna euharistijska zajednica je naslov koji obuhvaća i pokazuje tjedni susret kršća-na, usredotočen na uskrsnuće.

Nadam se da te naznake i umjetnicima i pasto-ralnim djelatnicima, posebice onima koji pomažu pri pripremanju prvopričesnika za urastanje u život vjerničke zajednice, mogu pomoći na putu traženja i novih spomen-sličica (ili drugih oblika spomena koje valja promicati) za slavitelje prvoga euharistij-skoga slavlja u svojemu životu, pri čemu ne smije-mo zaboraviti današnju snagu slike.

16

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeDj 2,14a.36-41

Bog ga je učinio i Gospodinom i Kristom.

Čitanje Djela apostolskihNa dan Pedesetnice Petar zajednos jedanaestoricom ustade, podiže glasi prozbori: »Pouzdano neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom.«Kad su to čuli, duboko potreseni rekoše Petrui drugim apostolima: »Što nam je činiti, bra-ćo?« Petar će im: »Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se opro-ste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš.«I mnogim je drugim riječima još svjedočioi hrabrio ih: »Spasite se od naraštaja ovog opa-kog!« I oni prigrliše riječ njegovu i krstiše se te im se u onaj dan pridruži oko tri tisuće duša.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 23,1-6

Otpjev: Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam!Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam;na poljanama zelenimon mi daje odmora.Na vrutke me tihane vodii krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravljaradi imena svojega.Pa da mi je i dolinom smrti proći,zla se ne bojim jer si ti sa mnom.Tvoj štap i palica tvojautjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostirešna oči dušmanima mojim.Uljem mi glavu mažeš,čaša se moja prelijeva.

Dobrota i milost pratit će menesve dane života moga.U Gospodnjem ću domu prebivatikroz dane mnoge.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 558 Pobjedni dan (1. i 5. kitica)Otpjevni ps.: 532 Gospodin je pastir mojPrinosna: VI Izvore vode žive (1 i 3 kitica)Pričesna: 543 Uskrsnu pastir dobriZavršetak: 853 Isus usta slavni

Četvrta vazmena nedjelja 13. travnja 2008.

ČET

VRTA

VAZ

MEN

A nedj

elja

nedj

elja

ČET

VRTA

VAZ

MEN

A nedj

elja

ČET

VRTA

VAZ

MEN

A

Ulazna pjesmaPs 33,5-6

Puna je zemlja dobrote Gospodnje, Gospodnjom su riječju nebesa sazdana, aleluja!

Zborna molitva

Svemogući vječni Bože,dovedi nas u društvo nebesnika:nek stado tvojih vjernih, makar skromno, prispije onamo kamo ga predvodi hrabri Pastir. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Udijeli nam, molimo, Gospodine, da te uvijek hvalimo ovim vazmenim otajstvima. U njima nas trajno ispravljaš: daj da nam budu izvor vječne radosti. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesma1Kor 11,24.25

Uskrsnu Pastir dobri koji život svoj položi za svoje ovce, aleluja.

Popričesna molitva

Pastiru dobri, pogledaj svoje stado otkupljeno dragocjenom krvlju tvoga Sina i vodi ga na svoje vječne pašnjake. Po Kristu Gospodinu našemu.

17

živo vrelo 20084Č

ETVRTA VAZM

ENAnedjeljanedjelja

ČETVRTA VAZ

MEN

AnedjeljaČ

ETVRTA VAZM

ENA

Molitva vjernikaBraćo i sestre, molitvom se utecimo nebeskome Ocu, koji nam je u svome Sinu darovao pastirai otkupitelja. Molimo zajedno:

Čuvaj nas, Gospodine, u ljubavi svojoj.1. Vodi svjetlom Duha Svetoga svoju Crkvu da

po primjeru Kristove ljubavi i žrtve prihvaća sve ljude i tako vrši svoje poslanje u svijetu, molimo te.

2. Pastire kojima si povjerio brigu za svoj narod obdari svojim Duhom vodstva i okrijepi ih snagom ljubavi kako bi se svi tvoji vjernici osjetili ljubljenom djecom tvoje Crkve,molimo te.

3. Daruj potrebnu snagu i odlučnost mladima koji te žele nasljedovati živeći put evanđeljau svećeništvu i redovništvu, molimo te.

4. Nadahni snagom svoje riječi vjernike laike da s ljubavlju surađuju u poslanju Crkve: neka njihovo služenje bude svima svjedočanstvo tvoje dobrote za svakoga čovjeka, molimo te.

5. Pohodi svojom dobrotom svu braću i sestre koja se osjećaju osamljenima i napuštenima, molimo te.

Bože milosrdni i Oče svake dobrote, ti po obilju ljubavi svoga Sina nikad ne prestaješ skrbitiza svoj narod. Molimo te, ojači nas u vjernosti tebite jednom prispijemo u nebesko zajedništvos tobom. Po Kristu Gospodinu našemu.

Drugo čitanje1Pt 2,20b-25

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostolaLjubljeni: Ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo. Ta na to ste pozva-ni jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim.On koji grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše; on koji na uvredu nije uvredom uzvra-ćao i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom; on koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima praved-nosti živimo; on čijom se modricom izliječiste.Doista, poput ovaca lutaste, ali se sada obrati-ste k pastiru i čuvaru duša svojih.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIv 10,14

Ja sam pastir dobri, govori Gospodin; ja poznajem ovce svoje i mene poznaju moje.

EvanđeljeIv 10,1-10

Ja sam vrata ovcama.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus: »Zaista, zaista,kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.« Isus im kaza tu poredbu, ali onine razumješe što im htjede time kazati.Stoga im Isus ponovno reče: »Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici;ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlazitii pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.«Riječ Gospodnja.

Ja dođoh da život imaju… (Galla Placidia, Ravenna, V. st.)

18

OTAJSTVO i zbiljaČ

ETVR

TA V

AZM

ENA ne

djel

jane

djel

jaČ

ETVR

TA V

AZM

ENA ne

djel

jaČ

ETVR

TA V

AZM

ENA

Slike pastirskoga života postaju prigodom da se razmišlja o odnosu prema odgovornosti, poslušnosti, nasljedovanju, brizi za druge

i da se traži vlastito mjesto u zajednici. Za nas je utješna i radosna vijest u činjenici da Isus poznaje svoje i daje mogućnost da ga njegovi prepoznaju. Zato je došao na svijet, zato je pokazivao osjetlji-vost i ljubav prema čovjeku, zato je plakao i trpio. To je put do življenja istinskoga kršćanskog vod-stva kao nadahnuće za sve pastire.

I kada usporedba s pastirom i ovcama izgle-da neprimjerena osjetljivosti vremena odzvanja-ju Kristove rečenice da je on pastir, a u ovome evanđelju, osim govora o ovcama, čujemo i govor o vratima. Isus se predstavlja kao vrata ovcama. Vrata dijele jedan prostor od drugoga, vrata omo-gućuju izlazak i ulazak. Isus kaže da izvodi ovce, da ih oslobađa zatvorenosti, ali govori ponovno o ula-sku, govori o novome prostoru u kojemu se nala-zi istinski život. No, zanimljivo je i to da taj prostor određuje prepoznavanje glasa. Isus kaže: »Ovce idu za pastirom, jer poznaju njegov glas.« Mnogi se pastiri žale da ih njihovo stado ne sluša. Možda je to zato što ne čuju njihov glas ili je njihov glas ta-kav da ih više sakriva nego otkriva. Na uskrsno ju-tro, kada se Marija Magdalena oslanja na viđeno i na gledanje, započinje njezin plač, jer primjeću-je što joj je oduzeto. Uskrsloga pronalazi u glasu i izgovaranju svoga imena: Marija! Prepoznavanje Kristova glasa je sigurnost ne-umiranja.

Odlike pastiraDa bi dopustio da ga prepoznaju, Isus se nije ustručavao plakati, pokazati nježnost, suosjećati, biti prijatelj, tražiti pomoć i potporu. Sigurno je da pastir ima autoritet, ponekad i nužno pomiješan s vlašću, ali se taj autoritet može posjedovati samo u mjeri ljubavi koju pokazuje Isus. Nalikujemo li mi kao Isusovi nasljedovatelji tomu pastiru? Jedno-stavan, siromašan, bez posebnih znakova izvanj-ske moći, alergičan na časti, suprotstavljen izra-bljivačima i moćnicima.

Pastir koji poznaje ovce. Riječ je o poznanstvu koje nema ništa zajedničkoga s pukom inteligen-cijom i s psihologiziranjem, već je pitanje ljubavi. I dok će naše vrijeme bježati od slike ovce u stadu, s takvim se pastirom ne stidim biti u stadu. Pripa-dati Crkvi, Kristovu stadu, ne znači hodati pognu-te glave i zanijekati vlastiti razum i vlastite oči. Taj je pastir na službu moje slobode i dostojanstva, po kojima mogu činiti više dobra – i sebi i drugi-ma. Taj pastir ne misli umjesto mene, niti odluču-je umjesto mene.

Molimo za sve odgovorne u Crkvi, i klerike i lai-ke, da se ne predaju hladnoj ‘profesionalnosti’ (riječ dolazi od glagola koji govori o javnome očitovanju, ispovijedanju, priznanju; professio fidei), da se ne pretvore u ugašena lica, u ledene osmijehe, u ljude na prevelikoj distanci, tupih osjećaja, u ljude koji će izgovarati formule koje moraju izgovarati; da se ne stide u oklopu dužnosti pokazati kršćansku slobo-du, i da slijede korak i srce onoga koji je znao plaka-ti sa zaplakanima i voljeti svakoga čovjeka.

Dok, s druge strane, mislimo da se moramo iz-gubiti u hiperaktivnosti, potrebno je znati da me-

Pastir kao vrata izobilja života

Krist, nazvan »Vrata ovcama«, jest put dolaska u stado,u zajedništvo. (C. Monsma)

19

živo vrelo 20084

ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Primjer Krista patnika uz: 1Pt 2,20b-25

Ovaj dio Prve Petrove poslanice najvjerojatnije je dio starijega kristo-loškog himna, utemeljen na Četvrtoj pjesmi o sluzi Jahvinom, točnije Iz 53,4-12. U njemu Sluga patnik Isus Krist po svome trpljenju – zahva-ljujući Božjoj intervenciji uskrsnućem – postaje Dobrim Pastirom. Au-tor poslanice se služi ovim tekstom da bi motivirao robove kršćane da ustraju čineći dobro, pa makar zbog toga trebalo i trpjeti nepravdu, stavljajući im za uzor Isusa Krista i sretan ishod njegova djela. Živeći u iščekivanju skoroga ponovnog dolaska Spasiteljevog, nema se ni vremena ni mogućnosti promijeniti robovlasnički sustav, proganja-nje kršćana i sve druge nepravde u svijetu. Ali ono što se i u dobrim i u zlim prilikama može učiniti to je raditi tako da naša savjest uvijek bude čista – tada će i naše trpljenje u Božjim očima imati smisla i vri-jednost, i za nas svakako sretan ishod.

Dario Tokić

U slici pastira i stada Isus isti-če svoj odnos prema zajednici i odnos prema svakome poje-dinom članu stada. Ranokrš-ćanski mozaik prikazuje oko Isusa stado, ali on u stadu gradi osobni odnos: svaka od ovaca ima pogled usmjeren na Pastira. On pak zove sva-ku »njezinim imenom«.

(A. C.)

ČETVRTA VAZ

MEN

Anedjeljanedjelja

ČETVRTA VAZ

MEN

AnedjeljaČ

ETVRTA VAZM

ENA

đu odlike pastira pripada čekanje u molitvi. Ne imati nikada vremena nije nužno povezano sa se-bedarjem, s vlastitim predanjem za druge. Toliki nas poslovi mogu oteti i sebi i drugima. A čini se da je Isus želio da pastiri postanu graditelji prosto-ra u kojemu kuca život, i govori: »Ja dođoh da ži-vot imaju, u izobilju da ga imaju.« Nisu li svjedoci toga života i danas toliki dobri pastiri u Crkvi? Kri-tike upućene službenicima Crkve bit će uvjerljivi-je, ako ih bude pratilo vjerničko zalaganje u Crkvi i vjernička molitva. Nedostaju pastiri, nedostaju ljudi u crkvenome, kako ga obično – možda i ne-primjereno – zovemo: duhovnome pozivu; nika-da ih nema dovoljno, a oni se nalaze u mladićima i djevojkama tu, oko nas. Njima je potreban prostor života u kojemu će moći prepoznati Kristov glas. Za sebe ponosno govorimo kako smo Kristovo ti-jelo. Iz toga bi se tijela trebao čuti glas koji će mno-gi prepoznati kao poziv u duhovno zvanje.

Ljepota združena s dobrotomIsus je za sebe rekao: »Ja sam pastir dobri« koji grčki tekst ispisuje doslovce kao: ja sam pastir li-jepi (egó eimi ho poimén ho kalós). Podudarnost pridjeva dobar i lijep iznenađuje, upućuje na onu kvalitetu koja se na grčkome zadivljujuće pretače

u jednu riječ, spajajući ljepotu i dobrotu – u riječ kalokagothia. Mi nismo naviknuti na to spajanje, ali svetopisamski tekst jest. Štoviše. U Svetome pi-smu je dobar ili lijep plod kojega donosi stablo (Mt 3, 10; 7,19); dobro ili lijepo sjeme koje pada na ze-mlju (Mt 13, 27.38); dobar ili lijep kruh (Mt 15, 26); dobro mjesto (Mt 17, 4); učenici Isusu na br-du preobraženja kažu »dobro nam je (lijepo nam je) ovdje biti«; dobra je sol (Mk 9, 50); dobra je mjera (natresena, nabijena) (Lk 6, 38); dobro je ili lijepo vino u Kani (Iv 2, 10); dobar sam boj (kalón agóna) bio (2Tim 4, 7) kaže sveti Pavao.

Mi smo naučeni ljepotu gledati na pojavnoj ra-zini, na onoj koja se rađa i gasi prepuštena samoj sebi. »Sjeti se da su najljepše stvari na svijetu i naj-beskorisnije: ljiljani i paunovi«, rekao bi Ruskin. A može se reći kako u životu i ne tražimo ništa drugo doli takvu ljepotu, združenu s dobrotom, ali, ako ju ne želimo nositi u sebi, nećemo je naći. Ipak, razmišljanja o kršćanstvu ne smiju se odvojiti od otkupljenja, koje se nalazi i unutar ljudski ružnoga u simbolici križa. Teologija križa (theologia cru-cis) je središte kršćanske ljepote. Pulchritudo cru-cis - ljepota križa odvlači od retoričnosti i estetizi-ranja i uvodi u prostor dobrote i ljubavi. Kršćanski dobri pastir zna što znači polagati život za ovce.

Ivan Šaško

20

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeDj 6,1-7

Čitanje Djela apostolskihU one dane, kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služe-nju zanemaruju njihove udovice. Dvanaesto-rica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: »Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju riječi.«Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa iza-braše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog pridošlicu Nikolu. Njih postave pred apostole,a oni pomolivši se, polože na njih ruke.I riječ je Božja rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo svećenika prihvaćalo vjeru.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 33,1-2.4-5.18-19

Otpjev: Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo!Pravednici, Gospodinu kličite!Hvaliti ga pristoji se čestitima.Slavite Gospodina na harfi,na liri od deset žica veličajte njega!

Jer prava je riječ Gospodnjai vjernost su sva djela njegova.On ljubi pravdu i pravo:puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Drugo čitanje 1Pt2,4-9

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostolaLjubljeni: Pristupite Gospodinu, kamenu živo-mu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugod-ne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu:

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 554 Isus je uskrsnuoOtpjevni ps.: Neka dobrota (Ž.V. 2/2008.) ili: 534 AlelujaPrinosna: 217 Bože tvoj smo sveti narod (Ž.V. 7/2006.)Pričesna: 544 Na gozbu Kralja JaganjcaZavršetak: XXI Na nebu zora rudi

Peta vazmena nedjelja 20. travnja 2008.

PETA

VAZ

MEN

A nedj

elja

nedj

elja

Ulazna pjesmaPs 98,1-2

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, jer učini djela čudesna, pred poganima pravednost objavi,aleluja!

Zborna molitva

Bože, od tebe nam je spasenje i posinjenje.Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju: udijeli im pravu slobodui vječnu baštinu. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Bože, ova je žrtva časna razmjena darova, kojom nas činiš dionicima božanske naravi: daj da tu stvarnost spoznamo i životom iskusimo. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIv 15,1.5

Ja sam pravi trs, vi loze, govori Gospodin: tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda, aleluja!

Popričesna molitva

Budi, Gospodine, uza svoj narod. Nahranio si nas nebeskim otajstvima: daj da iz stare grešnosti prijeđemou novi život. Po Kristu Gospodinu našemu.

21

živo vrelo 20084PETA VAZ

MEN

Anedjeljanedjelja

Molitva vjernika

Braćo i sestre, uputimo svoje molitveBogu Ocu, koji nas u Kristu pozivada se životom ugrađujemo u živi hram,zajednicu njegova svetoga naroda.

1. Za tvoju Crkvu: da po svjedočenju Kristove ljubavi bude svim ljudima znak tvoje blizinei spasenja, molimo te.

2. Za sve kršćane: pomozi im rasti u vjeri krštenja te budu ustrajni svjedoci djela spasenja koja u njima svakodnevno izvodiš, molimo te.

3. Za sve koji traže put spasenja: rasvijetli ih svjetlom vjere u zajednici tvojih vjernika. molimo te.

4. Za nas ovdje okupljene: daj nam zdušnosti da od svoga života gradimo duhovni dom u kojemu ćeš ti naći dostojno mjesto, molimo te.

5. Za sve one koje si pozvao iz ovoga života: učini ih dionicima tvoga nebeskog Domai vječnoga zajedništva s tobom, molimo te.

Bože, vrelo ljubavi i dobrote, ti si žrtvom svoga Sina potvrdio svoju ljubav prema grješnome čovjeku. Usliši nam smjerne molitve i daj da naš život bude dostojan tvoje velike ljubavi.Po Kristu, Gospodinu našemu.

Evo postavljam na Sionu kamen odabrani,dragocjeni kamen ugaoni:Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti.Vama dakle koji vjerujete – čast! A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposluš-ni riječi, za što su i određeni.A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIv 14,6

Ja sam put i istina i život, govori Gospodin; nitko ne dolazi Ocu osim po meni.

EvanđeljeIv 13,1-15

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujteu Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ’Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put.«Reče mu Toma: »Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?« Odgovori mu Isus: »Ja sam put i istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.« Kaže mu Filip: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!« Nato će mu Isus: »Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?« »Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ’Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam:Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim;i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.«Riječ je Gospodnja

U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Idem pripraviti vam mjesto…(Duccio di Buoninsegna, Riznica katedrale u Sieni, 1308-1311.)

22

OTAJSTVO i zbiljaPE

TA V

AZM

ENA ne

djel

jane

djel

ja

Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! (Iv 14,1). Ova po-četna rečenica današnjega evanđeoskog

odlomka predstavlja okvir za razumijevanje cjelo-kupnoga teksta. Tema odlomka jest pitanje o Isu-su Kristu, o njegovoj posredničkoj i spasenjskoj ulozi za odnos prema Bogu. Isus promatra sebe kao uvjet istinskoga odnosa prema Bogu: potreb-no je vjerovati ne samo u Boga, nego i u njega, Isu-sa. Ta istovremenost i istoznačnost vjere u Boga i u Isusa Krista povezana je s mirom i nemirom srca. Nemirno, uznemireno srce ostaje dokle god se ne vjeruje u Boga, ili dokle god se misli vjero-vati u Boga bez vjere u Isusa Krista. Danas smo svjedoci ponovnoga interesa za Boga i pod vidom institucio nalne religije i pod vidom osobnoga, in-dividualnoga pristupa Bogu bez institucije.

Ovaj drugi pristup još uvijek je najzastupljeniji kod većine religiozno probuđenih Europljana. Že-li se odnos prema Bogu bez posrednika, bez Isusa Krista. No, današnje nam evanđelje pokazuje da pitanje posrednika ostaje trajna tema i problem čovjekova srca. Čovjekovo srce želi dokučiti Boga, želi mu biti blisko ili, slikovito rečeno, želi počivati na božanskomu srcu. Stoga Tomino i Filipovo pi-tanje treba shvatiti upravo kao pitanje uznemire-noga srca koje traži istinskoga posrednika između Boga i čovjeka. Koliko god čovjek mislio da njego-vo srce može biti posrednički put prema Bogu, u dubini svojega bića on je svjestan da je njegovo sr-ce previše ograničeno, krhko i grješno da bi uspje-lo dosegnuti Boga. I što mu tada preostaje? Čini se samo jedna alternativa: ili će se pokušavati sizifov-ski uspinjati prema Bogu bez sigurnosti da će ika-da susresti istinskoga Boga, ili će ostati u sebi, u ravnodušnosti spram svakoga pitanja o Bogu.

Spoznati, vidjeti i djelovatiu Isusu KristuDanašnje nam evanđelje utješno poručuje da čo-vjek ne mora ustrajati u toj alternativi koja trajno uznemiruje ljudsko srce. Isus Krist nas vodi pre-

ma Bogu, on je posrednik između Boga i čovjeka. Tri su ključna glagola u našemu tekstu koja opisu-ju odnos između Isusa Krista i Oca te izriču čežnju svakoga ljudskog srca: spoznati (gnosis), vidje-ti (theoria), činiti (poiesis). Odnos s Isusom Kri-stom omogućuje istinsku spoznaju i istinsko gle-danje Boga: »Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali… Tko je vidio mene, vidio je i Oca« (14,7-8). Boga se može ispravno spoznati i vidje-ti jedino ako sām Bog objavi sebe sama i daruje se čovjekovoj spoznaji. U Isusu Kristu on se objavio i darovao. Krist je Božja samospoznaja (autogno-sis) i samogledanje (autotheoria) tako da nema drugoga puta spoznaje i gledanja osim osobe Isu-sa Krista. Poslušno prihvaćanje Isusa Krista i svih njegovih riječi i djela, ljubav prema njemu jest do-gađanje spoznaje i vizije-gledanja Boga. Isto tako, u Isusu Kristu dobiva se i zajedništvo bivstva i dje-lovanja, a ne samo spoznajno i vizualno zajedniš-tvo: »Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u me-ni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja… Tko vje-ruje u mene, činit će djela koja ja činim; da, veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.« (14, 10.12) Onaj tko se da zahvatiti osobom Isusa Krista zna da dje-la koja čini jesu Božja djela, budući da je on Božja praksa u osobi (autopoiesis). Tako je u Isusu Kri-

Sve po Kristu, s Kristomi u Kristu

Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne dolazi Ocu, osim po meni.(C. Monsma)

23

živo vrelo 20084

ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Opće svećeništvo vjernika uz: 1 Pt 2,4-9

Poput kamenja koje se mora obraditi da bi se prikladno ugradilo u čvrstu građevinu, tako i vjernici osim svoga aktivnog doprinosa u traj-nome nastojanju da budu dobri i bolji, mogu prinositi i svoja trpljenja kad ih njihovi bližnji (i daljnji) klešu i krešu, jedni riječju, govoreći im ono što ne bi htjeli čuti, drugi djelima, nanoseći im ono što ne bi htjeli trpjeti, treći jednostavno svojom neugodnom pojavom i sl. Te su du-hovne žrtve osobito prikladne za izgradnju duhovnoga doma, Crkve, jer nas osposobljavaju za veće zajedništvo. Tako je uostalom i Isus za svoga javnog djelovanja morao trpjeti svoje neuke i za razumijevanje spore učenike. Ali zato plod takvoga djelovanja ni vrata paklena neće nadvladati. Riječ je o općemu svećeništvu svih vjernika, na koje su pozvani svi članovi Božjega izabranog naroda.

Dario Tokić

Tražio sam put i nalazio samo natpise. Tražio sam istinu i nalazio samo mrtve riječi. Tražio sam život, ali se nisam nasitio. A onda me potražio Isus – i našao sam sve.

B. Langenstein

PETA VAZM

ENAnedjeljanedjelja

stu dan odgovor na vječno pitanje čovjekova ne-mirnog srca o tomu kako Bog spoznaje, kako Bog gleda i kako djeluje, ali i na koji način čovjek spo-znaje, gleda i djeluje u Istini, s Bogom.

Sve tražiti od Boga u Isusu KristuPremda liturgijsko čitanje ne donosi dvije zadnje rečenice iz navedenoga odlomka, mi ćemo ih ov-dje nakratko protumačiti jer one slijede misao prethodnih rečenica i daju odgovor na još jedno goruće pitanje nemirnoga srca, na pitanje uslišava li Bog čovjekove molitve: »Što god zaištete u mo-je ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću.« (14,13-14) U Isusu Kristu dobivamo apsolutnu sigurnost da nas Bog uslišava, da nam daje ne samo nešto, ne-go sve što god od njega tražimo! Ali, Isus pri to-mu naglašava kako je on sām pravilo i mjerilo ispravne molitve, ispravnoga traženja od Boga. Nerijetko su mnogi kršćani razočarani vlastitim iskustvom neuslišanih molitava. Prigovaraju Bo-gu, pitaju se o smislu molitve, a neki čak i presta-ju moliti. No, uzrok njihovih neuslišanih molitava nije Bog, već njihovo pogrješno moljenje. Postav-lja se pitanje što je Isus mislio pod onim sve i što to znači sve tražiti u njegovu imenu.

Ispravnost molitve ovisi upravo o pojašnjenju jednoga i drugoga. Iz samoga teksta očito je da sam Isus, samo njegovo ime određuje, daje sadržaj, mje-

ru i pravilo onomu svemu što se traži od Boga. Kon-kretno bismo to mogli sažeti na sljedeći način:1. Sve označava ponajprije ono najbitnije za čovje-kov život, a to je sâm Bog (molitva Očenaša; »Tra-žite najprije kraljevstvo nebesko«, Mt 6,33) ili, ka-ko iz našega teksta proizlazi, sâm Isus Krist. To se prvo treba tražiti, jer bez Boga sve jest ništa. Ta-kvo sve Bog uvijek uslišava jer ne može ne dati sa-ma sebe, jer je ljubav. 2. Sve jest ono što vodi i jača ljubav prema Bogu (ovozemaljska dobra), prema bližnjemu i prema samomu sebi. Traženje svega koje je protivno to-mu, Bog ne uslišava, makar nam se činilo da smo to sve dobili zahvaljujući molitvi. Ali, i sve ono što tražimo i što nam koristi u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu Bog ne uslišava uvijek u ovomu svijetu, jer poštuje slobodu pa čak i grješnu slobo-du čovjeka, autonomiju i strukturu cijeloga stvo-renja. To nas dovodi do treće misli. 3. Sve jest i sve Isusova križa. Premda sve što se traži može biti dobro, ono se ne dobiva u ovome životu jer postoji iskustvo zla, neotkupljenosti, ho-dočasničke egzistencije. Vjernik zna da se to sve dobiva tek nakon smrti i na koncu povijesti, kada Bog bude bio sve u svemu. Takvo sve Bog uvijek uslišava, jer je Bog sama dobrota.

Jednom riječju, tražimo sve, ali tražimo sve u Isusovu imenu i primit ćemo to već sada, a potpu-no u vječnosti. Takvo traženje umiruje naše srce…

Ivica Raguž

24

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeDj 8,5-8.14-17

Polagahu ruke na njihi oni primahu Duha Svetoga.

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Filip siđe u grad samarijski i stade im propovijedati Krista. Mnoštvo je jednodušno prihvaćalo što je Filip govorio slušajući ga i gledajući znamenja koja je či-nio. Doista, iz mnogih su opsjednutih izlazili nečisti duhovi vičući iza glasa, a ozdravljali su i mnogi uzeti i hromi. Nasta tako velika radost u onome gradu.Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga. Jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 66,1-7a.16.20

Otpjev: Kliči Bogu, sva zemljo.

Kliči Bogu, sva zemljo,opjevaj slavu imena njegova,podaj mu hvalu dostojnu.Recite Bogu: »Kako su potresna djela tvoja!«

»Sva zemlja nek’ ti se klanja i nek’ ti pjeva,neka pjeva tvom imenu!«Dođite i gledajte djela Božja:čuda učini među sinovima ljudskim.

On pretvori more u zemlju suhute rijeku pregaziše.Stog’ se njemu radujmo!Dovijeka vlada jakošću svojom.

Dođite, počujte, koji se Boga bojite,pripovjedit ću što učini duši mojoj!Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi,naklonosti ne odvrati od mene!

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 555 Gospodin slavno uskrsnuOtpjevni ps.: 131 Kliči Bogu (ili 108)Prinosna: XIV Evo nas, OčePričesna: 273 Ja sam s vamaZavršetak: 556 Krist iz groba ustade

Šesta vazmena nedjelja 27. travnja 2008.

ŠEST

A VA

ZM

ENA ne

djel

jane

djel

ja

Ulazna pjesmausp. Iz 48,20

Ugodnu vijest oglašujte, neka se čuje, objavljujte do nakraj zemlje: Gospodin izbavi narod svoj, aleluja!

Zborna molitva

Udijeli nam, svemogući Bože,neoslabljenim zanosom slaviti ove daneu čast uskrslom Gospodinu,da Kristov spomen bude djelatanu našem životu i radu.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, nek se s prinosom ove žrtve vine k tebi i naša molitva. Očisti nas svojom milošću i uskladi nam srce s otajstvimatvoje velike ljubavi. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIv 14,15-16

Ako me ljubite, zapovijedi moje čuvajte,govori Gospodin. I ja ću moliti Oca,i on će vam dati drugoga Branitelja,da bude s vama zauvijek, aleluja.

Popričesna molitva

Svemogući vječni Bože, ti nas Kristovim uskrsnućemobnavljaš za vječni život. Umnoži u nama plod vazmenog otajstva i ulij nam u srce snagu ove spasonosne hrane. Po Kristu, Gospodinu našemu.

25

živo vrelo 20084ŠESTA VAZ

MEN

Anedjeljanedjelja

Molitva vjernikaBraćo i sestre, nebeski nas je Otac obdario darom ljubavi i okrijepio snagom svoga Duha. Obratimo mu se smjernom molitvom da uvijek budemo vjerni suradnici Duha Svetoga.

Daj nam svoga Duha, Gospodine.1. Neka Duh Sveti bude vođa i nadahnitelj

tvoje Crkve i svih vjernika u životu vjere i u zauzimanju za dobrobit svijeta i društva, molimo te.

2. Prodahni mudrošću Duha Svetoga sve koji naviještaju tvoju riječ: daj da budu vjerni sluge Duha Svetoga i istinski svjedoci tvoje ljubavi, molimo te.

3. U svima onima koji će u našoj župnoj zajednici pristupiti sakramentu potvrde probudi živu želju za tobom te budu svjedoci Duha, molimo te.

4. Sve kršćane koji teže za obnovom života Crkve ujedini svojim Duhom i njihova nastojanja usmjeri putem istinskoga življenja evanđelja, molimo te.

5. Nas, sabrane u tvoje ime, ispuni svojim miromi učini nositeljima tvoje ljubavi, molimo te.

Bože, ljubitelju ljudi, u daru Duha Svetoga dao si nam Branitelja koji u nama čuva istinu tvoje riječi. Daj da naš život bude život istine, u snazi Kristove ljubavi, po Kristu, Gospodinu našemu.

Drugo čitanje1Pt 3,15-18

Ubijen duše u tijelu, ali oživljen u duhu.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Petra apostolaLjubljeni: Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spre-mni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju. Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo. Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za ne-pravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIv 14,23

Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ,govori Gospodin, i Otac će mojljubiti njega i k njemu ćemo doći.

EvanđeljeIv 14,15-21

Ja ću moliti Ocai on će vam dati drugoga Branitelja.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznatida sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama.Tko ima moje zapovijedi i čuva ih,taj me ljubi; a tko mene ljubi,njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njegai njemu se očitovati.«Riječ Gospodnja.

Otac moj dat će vam Branitelja da bude s vama zauvijek.(Hunterov psaltir, oko 1170., Glasgow University Library)

26

OTAJSTVO i zbiljaŠE

STA

VAZ

MEN

A nedj

elja

nedj

elja

Ako me ljubite, čuvat ćete zapovijedi…

Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuva-ti, kaže Isus učenicima. Spasitelj je nedvo-smislen. Ljubav i zapovijedi ne mogu bi-

ti razdvojeni, iako se čini da teško idu zajedno. Francuski filozof Emmanuel Lévinas napisao je kako je u našemu suvremenom svijetu riječ lju-bav toliko zloupotrebljavana da bi bilo najbo-lje izbaciti je iz rječnika i svakodnevnoga govora. Ipak, znamo da je ne možemo i ne želimo izbjeći, da ne možemo bez nje jer ona izriče stvarnost ko-ja nas sve obuzima i bez koje ne možemo živjeti.

No, kada bi smo ovu riječ koju danas (zlo)upotrebljavamo za sve i svašta pokušali preve-sti nekom drugom riječi koja bi sačuvala njezi-no dostojanstvo i posebnost, onda bi to, smatra Lévinas, bila riječ odgovornost. Ljubiti znači bi-ti odgovoran. Odgovoran za svoje osjećaje, misli, riječi i djela. Znači čuvati ono dragocjeno što nam je darovano. Čuvati i onda kada nam se čini da za to nemamo snage, volje ili dovoljno motivacije. Tako i Krista ljubi onaj tko »čuva njegove zapovi-jedi« koje se, opet, sve svode na zapovijed ljubavi.

No, čuvanje je odgovorno, stalno, ispunjavajuće. Nije pasivno. Traži od nas kreativnost, zauzetost, traži da upotrijebimo vlastite ‘talente’. Ljubiti Krista, pa i ljubiti čovjeka, nije pitanje samo i prvenstveno određenoga emotivnog čuvstva koje se stalno mijenja i prema kojemu se često ravnamo. Ljubiti zna-či biti postojan u odgovornosti. A mi smo nerijetko podložni samo emocija-ma, njima se klanjamo i od njih činimo božanstvo. Gospodin nas poziva da u vremenu do njegovoga ponovnog dolaska čuvamo njegove zapovijedi. I on-da kada to najradije ne bismo htjeli. Tako ćemo ga nabolje ljubiti.

Snaga čuvanjaZnamo da njegove zapovijedi ne možemo čuvati vlastitim snagama. Onaj ko-ji nam daje da ih shvatimo, da ih prihvatimo jest Branitelj, Duh Sveti. Onaj koga Isus naziva Duhom Istine. Kao da smo zaboravili tu riječ: Istina. U vre-menu u kojemu nam se čini da svatko ima svoju istinu i da ne postoji univer-zalni horizont obvezujuće istine, povezivanje Duha Svetoga, koji je za mnoge sinonim za slobodu i nadahnuće, s istinom može nam se činiti čudnim. Ali, Duh Sveti je Duh ljubavi Oca i Sina. On je Kristov Duh koji nas upućuje u ra-zumijevanje i produbljivanje Kristovoga otajstva, istinitoga otajstva. Samo is-punjeni Duhom možemo spoznati Krista.

Šaljući nam Duha Svetoga i obećavajući da će doći k nama, Krist poruču-je da nas neće ostaviti kao siročad. Snažne su to riječi upravo u vremenu kad

Svjetlo obećanoga Duha prima se i očitujeu zajednici s braćomu vjeri. Zajedništvos braćom daje prostor djelovanju obnoviteljske snage Duha.(C. Monsma)

27

živo vrelo 20084

Kako braniti vjeru? uz: 1 Pt 3,15-18RiječiRiječiRiječiRiječiRiječiODJECIKršćane se neizbježno proziva i poziva na red. Kako pri tim napadima postaviti obranu? Petar piše da kršćanska obrana najprije treba biti razložna. Poznavati vlastitu vjeru, razmišljati o njenim sadržajima, po-maže nam da možemo o njoj uopće govoriti. Vjernik odgovara iz prve ruke, svjedoči vlastite uvide i otkrića, a ne iz druge ruke prepričavajući prežvakane tuđe priče. Žalosno je ako vjernik ne zna vlastitim riječi-ma odgovoriti što vjeruje i zašto vjeruje. Potom, obrana vjere treba biti u raspoloženju blagosti i poštivanja prema sugovorniku. Kršćan-ske razloge treba predstavljati s mudrom snošljivošću koja je svjesna da nijednom čovjeku nije dana sva istina, jer upravo ta širina pristupa može osvojiti više negoli razumsko utjerivanje u jednoumlje. Napo-sljetku, najbolji argument za vjeru je kršćanski život. Vlastiti primjer najbolje razoružava svaku kritiku.

Dario Tokić

»Još malo i svijet me više neće vidjeti. No vi ćete me vidjeti…« Isus postavlja ljubav kao ‘princip’ i mjesto susreta s njim. Oni koji ga ljube, gledat će ga. Štoviše: sam će se Uskrsli u njima očitovati. S učenicima se rastaje ostavljajući im ‘mjesto susreta’: »Ako me ljubite…«

ŠESTA VAZM

ENAnedjeljanedjelja

nam se kao kršćanima često čini da smo napušte-ni, sami, da su mnogi navalili na nas snagom svo-jih argumenata, uvjerenja, dokaza, primjedbi. Či-ni nam se da smo sami. I tada i sami posežemo za krivim odgovorima. Branimo se na krive načine. Branimo se svojim snagama, vlastitim argumen-tima. Na moć želimo odgovoriti istom logikom moći. Zaboravljamo na snagu Kristova Duha. Za-boravljamo da je Uskrsli pobijedio svijet snagom ljubavi i predanja. Pobijedio je kroz nemoć, osla-njajući se jedino na snagu odnosa s Ocem, na Duha ljubavi između njega i Oca. Taj Duh ljuba-vi i istine snaga je koja nas povezuje s Kristom i Ocem i koja čini da smo u Kristu i on u nama. Sa-mo njegovom snagom možemo osjetiti i spoznati da nismo siročad, da nismo napušteni, da nismo sami. Duh Uskrsloga Spasitelja s nama je.

Obrazloženje nade koja je u namaTaj Kristov Duh nas čini sposobnima i spremni-ma odgovoriti i na poziv koji Petar u svojoj posla-nici upućuje zajednicama u Maloj Aziji. Čini nas spremnima na odgovor svakome koji od nas tra-ži obrazloženje nade u nama. Koje nade? Nade da je Krist naš Gospodin i ispunjenje nade. Nade koja usmjerava i daje snagu. Nade koja pokazuje

put. Svakome. I onima koji su naša braća i sestre na putu, i onima koji su izvan zajednice, u traže-nju puta i istine. Svima moramo biti spremni dati odgovor. Da bismo to mogli, moramo prije svega mi sami znati kome smo povjerovali i odgovorili.

Biti ispunjen Kristovim Duhom čini nas spo-sobnima za odgovor u svakome trenutku i svakoj situaciji. Čini nas spremnima za izlazak iz prosto-ra vlastite nutrine u prostore susreta s drugima, pa i s onima koji ne misle kao mi i ne vjeruju kao mi. Vjera i nada ne dopuštaju nam zatvoriti se u osjećaj vlastitoga zadovoljstva unutar vlastite gru-pe, unutar onih koji dijele isto mišljenje. Pozva-ni smo ići u susret drugima. Oni nas sami pone-kad izazivaju. Pa i negativnim stavovima o nama. Ali i njih smo pozvani susretati »blago i s poštova-njem, dobre savjesti«. I njima smo pozvani obra-zložiti nadu.

To je moguće samo ako smo osobno i kao za-jednica u dubokoj povezanosti s Uskrslim, ako se neprestano ispunjamo njegovim Duhom i ako čuvamo njegove zapovijedi. Ako smo pro-žeti Duhom, nemamo se čega bojati. Tada ima-mo poticajā i snage uvijek iznova dublje pronicati otajstva naše vjere. Tada ćemo znati i iskustvom osjećati da nismo siročad!

Željko Tanjić

28

OTAJSTVO i zbilja

Uzašašće Gospodina našega Isusa Krista 1. svibnja 2008.

UZ

AŠAŠ

ĆE G

ospo

dino

voG

ospo

dino

vo

Ulazna pjesmaDj 1,11

Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus kao što ste ga vidjelida odlazi u nebo, isto će tako doći, aleluja.

Zborna molitva

Svemogući Bože, obdari nas svetom radošću i zahvalom: Kristovo uzašašćei naše je uzdignuće, jer smo u nadisvi pozvani u slavu, kamo je pred namaušao Krist, naša Glava. Koji s tobom.

Darovna molitva

Prinosimo ti, Gospodine,ovu žrtvu o časnom uzašašću tvoga Sina. Podaj, molimo te, da se po ovoj svetoj razmjeni darova i mi vinemo put nebesa. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaMt 28,20

Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta, aleluja!

Popričesna molitva

Svemogući vječni Bože, ti nam već ovdje na zemljidaješ udjela u nebeskom slavlju. Upravi, molimo te, kršćanska srca k nebu, gdje Krist kao prvi čovjek sjedi tebi s desna. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 526 Galilejci, što stojiteOtpjevni ps.: 536 Uzlazi BogPrinosna: XVI Nosimo darePričesna: 542 Evo ja sam s vama ili: Ž.V. 4./2006.Završetak: 563 Kako krasno svršuje se

Prvo čitanjeDj 1,1-11

Bi uzdignut njima naočigled.

Početak Djela apostolskihPrvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uzne-sen, pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetom. Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govo-rio o kraljevstvu Božjem.I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napušta-ju Jeruzalema, nego neka čekaju obećanje Očevo, »koje čuste od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim.«Nato ga sabrani upitaše: »Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kra-ljevstvo?« On im odgovori: »Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svo-joj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Sve-toga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedociu Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji,i sve do kraja zemlje.«Kada to reče, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima.I dok su ne-tremice gledali kako on odlazi u nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: »Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus, koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 47,2-3.6-9

Otpjev: Uzlazi Bog uz klicanje, Gospodin uza zvuke trublje!Narodi svi, plješćite rukama,kličite Bogu glasom radosnim.Jer Gospodin je to – svevišnji, strašan,kralj velik nad zemljom svom.

Uzlazi Bog uz klicanje,Gospodin uza zvuke trublje.Pjevajte Bogu, pjevajte,pjevajte kralju našemu, pjevajte!

29

živo vrelo 20084

Molitva vjernika

Krist Gospodin svojim je uskrsnućem uzašao u slavu Očevu da bi nama pripravio mjesto u vječnosti. Zajedno ga zamolimo:

Oživi nas svojim Duhom, Gospodine.1. Ti si pred očima učenika uzašao u slavu neba:

daj da Crkva, zajednica tvojih vjernika, nikad ne zaboravi da je zajednica onih kojima je pripravljeno mjesto u vječnosti, molimo te.

2. Ti si učenike poslao da budu svjedoci velikih djelā tvoje ljubavi: daj da svi tvoji vjernici budu svjedoci tvoje prisutnosti u svijetu, molimo te.

3. Ti si iz trpljenja i smrti uzašao u novi život:svima koji trpe rasvijetli smisao križa, molimo te.

4. Ti si prije uzašašća k Ocu svoje učenike učvrstio u vjeri: učvrsti vjeru ove svoje zajednicei usmjeri nam život putem spasenja, molimo te.

5. Ti si svojim vjernima u nebu pripravo mjesto:primi u nebesko blaženstvo naše drage pokojnike, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, svojim uzašašćem k Ocu postao si na nov način prisutan među nama. Razbistri nam pogled vjere da tvoju blizinu možemo uvijek prepoznati i da naš život bude put k slavi koju si nam pripravio. Koji živiš.

UZ

AŠAŠĆEG

ospodinovoG

ospodinovo

Jer on je kralj nad zemljom svom,pjevajte Bogu, pjevači vrsni!Bog kraljuje nad narodima,stoluje Bog na svetom prijestolju.

Drugo čitanjeEf 1,17-23

Posjede ga sebi zdesna na nebesima.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo! Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu nje-govu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove koju na djelu pokaza u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog vrhovništva i vlasti i moći i gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu. Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – glavom Crkvi, koja je tijelo njego-vo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaMt 28,19a.20b

Pođite i učinite mojim učenicima sve narode, govori Gospodin; ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.

EvanđeljeMt 28,16-20

Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.

Svršetak svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Jedanaestorica pođošeu Galileju na goru kamo im je naredio Isus.Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj.A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane –– do svršetka svijeta.«Riječ Gospodnja.

Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta.(Codex angelicus 123, oko 1039., Riznica katedrale u Cremoni)

30

OTAJSTVO i zbiljaU

ZAŠ

AŠĆ

E Gos

podi

novo

Gos

podi

novo

Nakon uskrsnuća, kad su žene traži-le Isusa na mjestu gdje je njegovo tije-lo bilo položeno u grob, anđeo im je re-

kao da on nije tu, nego da je uskrsnuo. Uputio ih je da to jave njegovim učenicima. I rekao im je da će se Isus s njima naći u Galileji. Na pu-tu k učenicima ženama se ukazao Isus i pono-vio ono što im je anđeo rekao: da učenici pođu u Galileju i da će ga ondje vidjeti.

Galileja je mjesto gdje se Isus povukao na-kon što je bio kušan u pustinji i nakon što je čuo da je Ivan predan. Tako se ispunilo pismo pro-roka Izaije o Galileji zemlji poganskoj, o naro-du koji je ugledao svjetlost, nakon što je u tmini hodio. Na koncu Isusova života na zemlji po-novno se pojavljuje mjesto gdje je započeo. Ga-lileja. Pogansko područje na kojemu je započeo navještaj blizine Božjega kraljevstva sada je po-dručje iz kojega će krenuti poslanje svim naro-dima. Matej podsjeća da su se jedanaestorica našla na gori u Galileji. O gori nije bilo riječi ni u anđelovoj uputi ni u Isusovoj zapovijedi. Ma-teju je, čini se, gora važna teološki. Kao što je Mojsije na brdu Sinaju primio zapovijedi tako je Isus na gori donio svoje tumačenje Tore. Ti-me se na koncu evanđelja podsjeća na početak, na Isusov govor na gori.

Susret s UskrslimU Galileji, na gori, učenici ugledaše Isusa. Ugle-dati Isusa nakon uskrsnuća znači spoznati da je Isus pobijedio smrt i da Bog stoji na strani ra-zapetoga. Ta će spoznaja potpuno promijeniti živote Isusovih učenika i ispuniti ih neočekiva-nom snagom propovijedanja. Budući da je riječ o pogledu koji spoznaje uzvišenost Božje sile, učenici padaju ničice. No, poklon pred Uskr-slim povezan je sa sumnjom. Isti učenici ko-ji se klanjanju Uskrslome, sumnjaju. Na kon-cu evanđelja ponovno se pojavljuje ugroženost vjere sumnjom. Vjera je uvijek u blizini sum-

Uzašašće i uzdignuće

nje. Nikada nije sasvim čista i nikada nije u čvr-stom posjedu vjernika. Okružena je sumnjom i nevjerom. Stoga traži neprestanu budnost i po-zornost. Osnaženje.

Isus pristupa učenicima i izgovara tri reče-nice. U tri se rečenice četiri puta ponavlja riječ sve. Dana mu je sva vlast. Šalje učenike da uči-ne njegovim učenicima sve narode. To će čini-ti tako da ih nauče sve što im zapovjedio. I, ko-načno, obećava im da će biti s njima u sve dane do svršetka svijeta.

Vrhovništva, vlasti,moći i gospodstvaUskrsli ima svu vlast. Na nebu i na zemlji. Po-stavljen je iznad svake vlasti. Nema ni jedne vlasti ni na nebu ni na zemlji koja bi bila iznad njega. Pobjedom nad smrću Isusu je dana i sva-ka druga vlast. To je za njegove učenike važno. Njihova se vjera može osloniti na Uskrsloga. Stati uz njega znači biti slobodan od svake dru-ge vlasti. Vidljive ljudske ili nevidljive zemalj-ske ili nebeske.

Isusovo uzašašće nije rastanak nego novi oblik zajedništva s učenicima. Ikonografija je tu istinu vjere prikazivala slikajući Krista skrivena u oblacima, u slavi Očevoj, dok jena zemlji ostajao neizbrisivi trag – stope njegove prisutnosti. Vjera u Uzašašće jest vjera u Kristovu trajnu prisutnost na zemlji.

31

živo vrelo 20084U

ZAŠAŠĆ

EGospodinovo

Gospodinovo

Vrhovništva i vlasti, moći i gospodstva spo-minje i apostol Pavao u Poslanici Efežanima. Isus je uzvišen iznad svih njih. Ponovno probu-đeno teološko zanimanje za vrhovništva i vla-sti u ovim moćima i gospodstvima prepoznaje lažne bogove. Napravljeni su ljudskom rukom i sposobnostima. Oni koji su ih napravili kla-njaju im se. Padaju ničice pred djelima svojih ruku. No, u njima se prepoznaju i drugi susta-vi stvoreni ljudskom voljom. Postoje i moder-na vrhovništva i vlasti. Stvoreni su ljudskom rukom i ljudi im se svejedno klanjaju. Nije ri-ječ samo o idolima napravljenima od srebra i zlata. Riječ je i nevidljivim sustavima na kojima se opaža sličan fenomen. Stvoreni su ljudskom rukom s namjerom da ispune ljudske potrebe, a pretvore se u svoju suprotnost. I to upravo ta-mo gdje dobro funkcioniraju.

Sustav prometa želi bolje povezati mjesta i ubrzati promet. Što je promet veći, međutim, to je i sporiji. Nema nigdje takvih zastoja kao na brzim prometnicama. Sustav medijalne zabav-ne kulture širi dosadu. Sustav zdravstva ‘pro-izvodi’ bolesti. Investicijski programi uzroku-ju nezaposlenost. Globalizirani rast proizvodi siromaštvo i uništenje okoliša. I tako redom. Ono što su ljudi stvorili u jednom trenutku do-bije moć nad njima. Ono što čovjek slobodno stvara preuzme vlast nad njim i učini ga svojim slugom. Čovjek želi poboljšati kvalitetu svoga života i otkrije ubitačne i smrtonosne posljedi-ce svoga rada. Gospodarstvo, politika i mediji ispunjaju temeljne ljudske potrebe. Bez njih bi život bio nemoguć. Ne može ih se jednostavno zaobići, a još manje dokinuti. Pa ipak, kao da je riječ o višim silama koje lako zarobe čovjeka.

Temeljne funkcije ljudskoga života kao što su hrana, stanovanje, putovanje, gospodare-nje, učenje, istraživanje, vladanje vezane su uz društvene sustave. No, sustavi se ne brinu pr-venstveno o ljudskim potrebama, nego o sami-ma sebi. Svaki se sustav brine nadasve za sa-moga sebe. Tako sustavi čovjeka pretvaraju u svoj objekt te ga zarobe. Čini se da mediji hoće

objektivno prenijeti informacije. No, oni se bri-nu samo za svoje preživljavanje i svoj rast. Či-ni se da gospodarstvo hoće olakšati ljudima ži-vot. No, ono se prvenstveno brine za svoj rast. Čini se da politika hoće pomoći ljudima u orga-niziranju zajedničkoga života. No, ona se najvi-še bavi samom sobom. I tako redom.

Kada Biblija govori o vlastima i vrhovništvi-ma nad koje je uzvišen Isus, onda ona ima u vi-du moći i sile koje prijete čovjeku i njegovoj slo-bodi. Radosna vijest je da one nemaju zadnju riječ. Uskrsli je uzdignut iznad njih. Važno je uočiti da se sustavi lako stave u službu smrtnih sila i da je Isus uzdignut iznad vrhovništva i vla-sti nakon što je pobijedio smrt.

PoslanjeUčenici dobivaju i jasno poslanje, misiju. Ona je sveobuhvatna. Trebaju sve narode učiniti Isu-sovim učenicima. Poslanje je vezano uz Crkvu. Krštenje u ime trojedinoga Boga je ulazak u za-jednicu vjernika. Sadržaj propovijedanja su sve Isusove zapovijedi. U njima je riječ o uređenim međuljudskim odnosima i o odnosu prema Bo-gu. Poslanje svim narodima je spojeno s posla-njem da ih se krštenjem učini Isusovim učeni-cima. Riječ je o trudu oko obraćenja, ulaska u odnos s Isusom. Misija se odnosi na zapovijedi koje u sebi imaju snagu osloboditi zarobljene. Od svih podčinjenosti. Nadasve od podčinjeno-sti vrhovništvima, vlastima, moćima i gospod-stvima. Među njima se nalaze i nevidljivi susta-vi koji upravljaju ljudskim životima. Isusovim je učenicima dano da ih prepoznaju i dano im je da ih se ne boje. Dana im je osloboditeljska snaga Uskrsloga.

Isusovo obećanje da će biti s njima do konca svijeta je obećanje trajne prisutnosti onoga koji je pobijedio smrt. Isusovo uzašašće nije njegov nestanak iz svijeta, nego njegova prisutnost na drukčiji način. Njegovo uzdignuće iznad vrhov-ništva, vlasti, moći i gospodstva jamstvo je slo-bode od svake smrtne sile.

Ante Vučković

32

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeDj 1,12-14

Čitanje Djela apostolskihPošto je Isus uzet na nebo, vratiše se apostoli u Jeruzalem s brda zvanoga Maslinsko, koje je blizu Jeruzalema, udaljeno jedan subotnji hod. I pošto uđu u grad, uspnu se u gornju sobu gdje su boravili: Petar i Ivan i Jakov i Andrija, Filip i Toma, Bartolomej i Matej, Jakov Alfejev i Šimun Revnitelj i Juda Jakovljev – svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 27,1.4.7-8a

Otpjev: Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih.Gospodin mi je svjetlost i spasenje:koga da se bojim?Gospodin je štit života moga:pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,samo to ja tražim:da živim u domu Gospodnjemsve dane života svoga,da uživam milinu Gospodnjui dom njegov gledam.

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,milostiv mi budi, usliši me!Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!«

Drugo čitanje1Pt 4,13-16

Ljubljeni: Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh slave, Duh Božji u vama počiva. Tek neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar i kao nametljivac; ako li kao kršćanin, neka se ne stidi, nego neka slavi Boga zbog tog imena.Riječ Gospodnja.

Sedma vazmena nedjelja 4. svibnja 2008.

SED

MA va

zmen

a ne

djel

java

zmen

a ne

djel

jaSE

DM

A vazm

ena

nedj

elja

SED

MA

Ulazna pjesmaPs 27,7-9

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja. Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!« Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim, aleluja.

Zborna molitva

Gospodine, mi vjerujemo da je Spasitelj ljudskog rodasada s tobom u slavi.Usliši nam molitvu:daj da iskusimo njegovu prisutnost s namado svršetka svijeta, kako je obećao.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Primi, Gospodine, žrtvene prinose i molitve svojih vjernika. Daj da po ovoj svetoj službii mi prijeđemo u nebesku slavu, po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIv 17,22

Molimo te, Oče, da budu jedno kao što smo mi jedno, aleluja!

Popričesna molitva

Usliši nas, Bože, naš Spasitelju, i po ovim nam svetim otajstvima učvrsti nadu da će se na svemu tijelu Crkve dovršiti što je počelo u Kristu, našoj Glavi.Koji s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 211 Isus Krist je slika Božja ili: Ž.V. 5/2007.Otpjevni ps.: Vjerujem da ću uživati (gl. prilog str. 38)Prinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: 199 O Kruše živi (ili 200)Završetak: 561 Kraljice neba, raduj se

33

živo vrelo 20084

Molitva vjernikaBraćo i sestre, ujedinjeni snagom Kristova Duha, molitvom se obratimo Ocu nebeskom da nas očuva u svojoj ljubavi i u zajedništvus braćom u vjeri.1. Gospodine, ti si Crkvu, zajednicu vjernika,

sazdao na Kristovoj ljubavi;daj joj da trajno raste u ljubavi prema tebii ljubav dijeli svakome čovjeku, molimo te.

2. Gospodine, pomozi svim kršćanimada budu jedno s tobom i da u tom zajedništvu grade novi svijet, molimo te.

3. Gospodine, svojom ljubavlju ozdravi sve ljude kojima smo uskratili dužnu ljubav;neka tvoj Duh nadahnjuje i ravna svako naše zajedništvo, molimo te.

4. Gospodine, osnaži nam vjeru i pouzdanje u tebe da svi koji te traže mogu u nama prepoznati tvoju blizinu, molimo te.

5. Gospodine, našoj pokojnoj braći i sestrama daruj mjesto koje si im u vječnosti pripravio, molimo te.

Oče nebeski, izvore ljubavi i zajedništva,tvojoj dobroti izručujemo svoje prošnje: milostivo ih usliši i pomozi nam da te slavimo svojim životom, po Kristu, Gospodinu našemu.

Pjesma prije evanđeljaIv 14,18

Neću vas ostaviti kao siročad,govori Gospodin: idem i doći ću k vama, radovat će se srce vaše.

EvanđeljeIv 17,1-11a

Oče, proslavi Sina svoga!

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Isus podiže oči k nebui progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga,i koga si poslao – Isusa Krista.Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dadei riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjero-vaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje,i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svije-tu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.«Riječ Gospodnja.

SEDM

Avazmena nedjelja

vazmena nedjelja

SEDM

Avazmena nedjelja

SEDM

A

»Ne molim za svijet, nego za onekoje si mi dao – jer su tvoji.«

Ivo Dulčić

34

OTAJSTVO i zbiljaSE

DM

A vazm

ena

nedj

elja

vazm

ena

nedj

elja

SED

MA va

zmen

a ne

djel

jaSE

DM

A

Crkva nam danas nudi evanđeoski ulomak koji je početak Isusove velikosvećeničke molitve i njegov oproštajni govor učenici-

ma par sati prije muke. Susret poprima oblik mo-litve. Moleći, Učitelj ih do kraja upoznaje s vlasti-tom intimom i najosobnijim željama. Predstavlja se kao onaj koji je od Oca izišao, izvršio svoje po-slanje i vraća se Ocu. Sudbina mu je zapečaćena, no on ne moli za sebe, nego za učenike. Njego-va molitva uspostavlja iste veze između učenika i njega, kakve su između Oca i njega dok je još u svijetu. Ujedno ih uči da je molitva ona koja može održati te odnose i uvijek biti sigurno mjesto su-sreta učenika međusobno i s njime. Zato ga uče-nici na povratku s Maslinske gore, kako nas izvje-šćuje prvo čitanje, ne traže gledajući u nebo, nego tamo gdje su sigurni da će ga pronaći tj. u mo-litvi i zajedništvu. Njihova gesta istodobno svje-doči da Isusovo uzašašće k Ocu i nas potiče na povratak u našu svakodnevicu, ali tako da u njoj budemo znak Isusove nazočnosti u obliku moli-tve i zajedništva.

SvijetIsus podiže oči prema nebu, prema Onome od kojega dolazi, Ocu čiji je Sin. Time najavljuju da se ima dogoditi uzdignuće Sina i njegova prosla-va, najprije na križu, a potom povratak Ocu. U njegovu pogledu ujedinjeni su nebo i zemlja. On je na zemlji izvršio svoje poslanje, a sada moli Oca da to isto dovrši na nebu i dadne mu ono što je već imao, a čega se dragovoljno odrekao kako bi predao svima, vječni život. Darivanjem svoga života, Isus ispunjava ono što je dao već na po-četku, kada je kao Riječ po kojoj je sve stvoreno, sve pozvao na život i postojanje. To je proslava koju više puta spominje. Proslava je u daru ži-vota koji struji između Oca i Sina, a na kojemu su svi pozvani sudjelovati. To je djelo koje mu je dano izvršiti.

Isusova je molitva uslišana. Otac ga je prosla-vio uskrsnućem i uzašašćem, čime je potvrdio da ima smisla darovati se drugima, u drugima traži-

ti svoju slavu, omogućiti život svima, pa i po cije-nu trpljenja i smrti, jer je to jedini put koji može dovesti do života cijeloga svijeta. Kada Isus kaže da ne moli za svijet, to treba shvatiti u kontekstu odbijanja koje je svijet pokazao prema njegovoj objavi. Sam Ivan naglašava da je Isus dao život za sve, a moli za one koji su tada s njime. Svijet je prema Ivanu kraljevstvo tame i odbijanje, nepri-hvaćanje Božje objave u njemu. On je zatvoren u sebe, poslušan samo svome vlastitom zakonu kojemu je postao rob. Oni koji prihvaćaju Isusa oni su koje je Otac dao Sinu. Ne treba pomišlja-ti na predodređenje, nego na život shvaćen kao dar. Sve je primljeno, sve je znak ljubavi, sve no-si znak lica prema kojemu Isus uzdiže oči u činu zahvaljivanja. Svijet nastavlja postojati, ali usred njega postoje oni koji ga nadilaze, koji su primi-li dar života i sudjeluju u Kristovu spasenjsko-mu djelu. Zato svijet ne označava ono što je bio

Učiniti svijet svijetom

Molitva je mjesto istinskoga zajedništva učenikai mjesto njihova susreta s Uskrslim.

35

živo vrelo 20084

Zbog imena njegova uz: 1Pt 4,3-16ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Apostol Petar nas upoznaje sa situacijom progonstava koja započinju. Optužbe i kažnjavanja su uslijedila zbog Kristova imena (r. 14), ili zbog krš ćanskog imena (r. 16). Dovoljno je ime; ne moraju im biti dokazani neki određeni prijestupi. Već Gospodnja riječ u Mt 5,10-11: »Blago pro-gonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!« najavljuje neprilike zbog imena Kristova. I prva poglavlja Dje-la apostolskih govore da su Židovi od početka progonili Kristovo ime (usp. Dj 4,7; 9,14). Nisu kršćani bili progonjeni zbog toga samo privatno, nego ih odvode na sudove što često završava kaznom (usp. 1Pt 4,15). Tu mogućnost najavljuje i Mk 9,37.39 iz čega je vidljivo da Crkva računas progonstvom – jer želi ostati »u njegovu imenu«.

Mario Cifrak

Ne želim Boga koji se podla-že mjeri moga mišljenjai koji bi bio stvoren na moju sliku. Tragam za Bogom istinitim i unaprijed znam da on prelazi granice mojih misli i mojih očekivanja.

R. Guardini

SEDM

Avazmena nedjelja

vazmena nedjelja

SEDM

Avazmena nedjelja

SEDM

A

u početku: Božje djelo i očitovanje Božje dobro-te. Svijet više nije ono što je vezivalo čovjeka s Bogom, nego suprotno, ono što je postao nakon grijeha, mjesto patnje i zla, ali još uvijek toliko privlačno - jer je Božje djelo, da čovjeka udalja-va od Boga! Ali budući da nam početak Ivanova evanđelja kaže da je svijet nastao po Riječi, utje-lovljena Riječ nas poučava kako svijet nije samo mjesto tame nego i svjetla, mjesto zla nego i do-bra, mjesto gdje se propada nego mjesto gdje se spašava.

Zaključna rečenica nije tu da bi nas obeshra-brila, nego naprotiv dala snagu, jer Isus je pri-mjer da će svijet čuti Božju ponudu. Na kršća-nima je učiniti da svijet postane svijetom, tj. onakvim kakvim ga je Bog zamislio i stvorio.

KršćaniDok sinoptici naglašavaju ljudsku dimenziju Isusove molitve u agoniji Maslinskoga vrta, Ivan daje prednost vječnoj Riječi, Sinu okrenutom Ocu. On ne donosi ni molitvu Očenaša, ali ova Isusova molitva uvelike podsjeća na nju, govore-ći u početku o proslavi, a na kraju o čuvanju od svijeta kako bi se izvršio Božji naum. Taj naum je da sav svijet postane mjesto ljubavi i istine. U transformaciji svijeta oni koji su Isusovi trebaju biti sjeme i kvasac te nastaviti njegovo djelo, ne napuštajući svijet, nego unutar svijeta raditi da

ga preobraze. Ostati slobodni od svjetskih pravi-la i ne prilagođavati se njima, nego u svijet uni-jeti vrijednosti Kraljevstva. Nije potrebno prezi-rati život, naše svakodnevne obveze, ljude koje susrećemo, materijalni uspjeh, novac i bilo ko-ju životnu stvarnost, nego naprotiv živjeti puni-nu života kako bi ga mogli iznutra mijenjati. Čini se da je čak potrebno strasno voljeti svijet, ka-ko bismo imali dovoljno strpljenja prihvaćati ga s njegovim slabostima i postupno popravljati. U molitvi nalaziti snagu, ali i vraćati se s Maslin-ske gore u naše razne Jeruzaleme, svatko sa svo-jim identitetom, punim imenom i prezimenom, svojim snagama i slabostima.

Sveti Petar, kako nam svjedoči za danas iza-brani dio njegove poslanice, zna da je teško odu-prijeti se logici ovoga svijeta pa se i među kršća-nima mogu dogoditi krađe, ubojstva i laži, ali podsjeća da to nije Kristov duh. Onaj koji ima Duha Kristova ne smije biti ubojica, kradljivac i razbojnik, ne može biti onaj koji će u tuđemu zlu tražiti vlastito dobro. Onaj tko je Kristov spre-man je, naprotiv, sam trpjeti zlo i radovati se kao zajedničar Kristovih patnja, znajući da se jedino tako može prekinuti lanac zla i ovaj svijet učiniti ljudskijim. Postajući humaniji, postat će i sve više Božji, jer je u Isusu Kristu čovjek uzne-sen na nebo.

Slavko Slišković

36

U DUHUi istini

36

Uvodna pjesma: Gdje god su dvojica(PGPN 220)

UVODNI OBREDI

P. U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga.O. Amen.P. Milost Gospodina našega Isusa Krista,

uskrsnuloga od mrtvih, sa svima vama.O. I s duhom tvojim.P. Zaustavljajući svoj životni hod u ovome moli-tvenome bdjenju želimo još jedanput s vjerom i pre-danjem iskusiti dar Kristova vazma, kako bi i u na-ma samima zaživjelo vazmeno događanje i bilo nam oslonac u sveukupnome našemu vjerničkom hodu. Iskustvo Kristova vazma daje smisao svemu naše-mu životu i svemu našemu slavljenju. Slavlje vaz-menoga vremena osvjetljava nam sliku Krista, koji je pred nama prošao kroz smrt, grob i tamu te ušao u slavu Oca nebeskoga. On, Uskrsli, prošao je i kroz pustinju te nam može u kušnjama pomoći. On po-znaje i suze i bol, zataju i izdaju, kao i vapaj »Oče ako je moguće, neka me mimiođe ovaj kalež….« (Mt 26,39). No, on poznaje i potpuno predanje u volju Očevu: »Neka bude kako ti, Oče, hoćeš« (usp. Lk 22,42). Prihvatio je križ, patnju i smrt. Ali ga je Otac kao Prvenca uskrsnulih proslavio.

Na drugoj obali on i danas ponavlja one iste ri-ječi koje je izrekao neposredno prije rastanka od svojih prijatelja: »Ja sam Put i Istina i Život!« (Iv 14,6) Tim putem, tj. po njemu i s njime, možemo doći k Ocu. Vrata u život nam je otvorio. Zato u zahvalnosti za taj dar života i radosti koji izrasta iz njegove žrtve ljubavi i iz njegova uskrsnuća sla-vimo i živimo ovo sveto vrijeme koje krijepi našu vjeru i daju snagu našemu zemaljskom hodu.

Kratka šutnja.

Molitveno bdjenje u vazmenome vremenu

P. Pomolimo se. Bože, uskrsnućem svoga Sina otvorio si nam pri-stup radostima tvoga Kraljevstva. Tvoj Sin je u sla-vi s tobom, kamo i nas želiš privesti. Pomozi nam trajno rasti u spoznaji tvoje ljubavi te istinski slije-diti put tvoga Sina. Koji s tobom živi i kraljuje u je-dinstvu Duha Svetoga Bog, po sve vijeke vjekova.O. Amen.

NAVJEŠTAJ BOŽJE RIJEČI (Heb 4, 14-16)Iz poslanice Hebrejima

Imajući dakle uzvišenoga Velikoga svećenika, koji je prošao kroz nebesa, Isusa Sina Božjega, držimo se vjere koju ispovijedamo! Jer nemamo velikog svećenika, koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego je u svemu bio podložan kušnji kao i mi osim u grijehu. Pristupajmo dakle s pouzdanjem k prijestolju milostida postignemo milosrđe i nađemo milost kad nam ustreba pomoć.Riječ Gospodnja.

Kratka šutnja.

Pjesma: Gospodin slavno uskrsnu (PGPN 555)

RAZMIŠLJANJE

Činjenica je da trebamo i tražimo nekoga tko će nas razumjeti. Samo onaj tko ima širi obzor od našega može nam pomoći. Isto tako, može nas usmjeriti na put dobra samo onaj tko ima jasan pogled u budućnost.

Ponekad nam budu dovoljni naši najbliži i nji-hovo življenje kao i svjedočenje, ali često tragamo za novim svijetlim primjerima i uzorima. Potrebni

Prethodne misliPremda vazmeno vrijeme u traje dulje nego korizma ili advent, nerijetko se događa da ono ne biva življeno i slavljeno u svojoj cjelovitosti i dubini vazmenoga značenja. Olako ga se prekida ili prekri-va drugim aktivnostima ili pobožnostima u župnim zajednicama. Kao da druge aktivnosti ili pobož-nosti više posreduju kršćansku poruku spasenja nego samo vazmeno vrijeme! Potrebno je pitati se koliko nam i ostale nedjelje i njihove poruke vazmeno odišu. Upravo radi takvoga življenja vazme-noga vremena nudimo prijedložak molitvenoga bdjenja ili razmatranja.

36

bdje

nje

bdje

nje

bdje

nje

bdje

nje

MO

LITV

ENO

37

živo vrelo 20084

37

su nam jer smo sigurniji kad znamo da je netko dru-gi imao snage biti dosljedan u življenju Evanđelja... To nam ulijeva snagu i pouzdanje u sebe, pretvara naše životne izazove u već provjerene i zakoraknu-te korake povjerenja. Ne samo da su nam potrebni uzori i oni koji će nam biti potpora i utjeha, nego se svjesno ili nesvjesno nalazimo u takvomu traženju, puni pitanja koja nerijetko ostaju bez odgovora.

U Ivanovom evanđelju čitamo kako je apostol Filip želio vidjeti Oca. Tražio je sigurnost za koju se može ‘uhvatiti’, iskustvo koje ne vara, jer oči koje vide lakše vjeruju… A Isus upućuje na sebe: »Tko vidi mene, vidi i Oca.« Preko njega upoznajemo Oca i po njemu dolazimo k Ocu. On je naš Put. I to onaj koji vodi Životu istinskomu. On je i Svjetlo na putu, i Mir koji nam šalje, i Radost kojom nas oba-sjava… Potrebno je, barem nakratko, zaustaviti se nad ovim riječima kako ne bismo ostali na površi-ni značenja Puta koji je stavljen pred nas. Potreb-no je dopustiti da nam njegove riječi progovore u svojoj dubini kako bismo u tišini mogli osluhnu-ti što Duh poručuje, nasuprot mnoštvu bučnih re-čenica koje su, možda, drugim duhom nadahnu-te i izgovorene. Možda ćemo čuti poziv da dođemo bliže i dotaknemo ga kao što je Toma učinio, kako bismo ispovjedili svoju vjeru. Kao i poziv da kuša-mo hraniti se njegovom riječju i kruhom koji se lo-mi za sve ljude, kako bismo bolje razumjeli put lju-bavi koji je sam Krist i slijedili ga na tome putu.

Možda će nam Isus reći da nas treba, dok mi mislimo da trebamo njega. Možda ćemo čuti da nas traži, dok mi tražimo njega ili da nas čeka, dok mi čekamo odgovor na svoja traženja. On nas poziva krenuti tim putem, ići njime, ne dati se zavesti dru-gim naoko zamamljivim putovima i puteljcima, ne-go prihvatiti križ koji nas vodi do našega uskrsnuća. Njegov put nije označen laganim i brzim rješenji-ma ali je onaj koji vodi u život i čini nas sretnima. To ujedno znači ne zaustaviti se na događaju uskr-snuća ili lijepoga doživljaja, nego živjeti već sada to uskrsnuće koje je započeto u krštenju. To je put koji je često posut zahtjevnošću življenja, ali nam Uskr-sli dariva i hranu i piće, svoju prisutnost i svoga Du-ha, da ga iskusimo u svoj dobroti njegova djelova-nja. Uskrsli Krist ide pred nama i ide s nama.

Kratka šutnja.

MOLITVA (ili POHVALE KRISTU)

Isuse ti nas zoveš k sebi, da nam put pokažeš.Očekuješ nas i primaš nas sve.Ti znaš, gdje nas život pritišće i opterećuje, što nas umara i odmara i što nas čini sretnima.Ti si odmor umornima i utočište žalosnima.Izvore ljubavi i prebivalište Božje,Ti si utočište i smiraj naših potreba;Kruh koji se lomi i dariva za nas;Izvorište našega djelovanja.Ti dolaziš iz Očeve ljubavi.I s njim zajedno prihvaćaš i nas u krilu Očevu.Jer je tvoje srce otvoreno za sve nas.Ti si sve od Oca primio i sve Ocu predao,u svemu vjeran i poslušan svomu Ocu.Sav u Ocu i čitav si tu među nama i u nama.Tko tebe vidi vidi i Oca.Tko tebe sluša, sluša i Oca.Tko s tobom gradi, gradi na čvrstoj stijeni.Ti nam sve darivaš od svoga Oca, ljubiš nas i praštaš nam tom istom ljubavljuTi si naše spasenje i naš Spasitelj.Pomoćnik i pomoć naša.Ti nam daješ ne samo nešto nego sve.S nam si uvijek prisutan.Imaš vremena za nas, jer smo ti važni.Na tvome dlanu se odmaramo,jer si ti sav za nassa svojim Ocem i Duhom Svetim. Amen.

Pjesma : Dobro je slaviti Gospodina (PGPN 140)

Kratka šutnja.

ZAKLJUČNA MOLITVA

P. Pomolimo se. Gospodine, ti osvjetljuješnaše putove svojom prisutnošću i upravljaš naše korake svojim stazama. Pomozi nam da okrijepljeni radošću uskrsnoga jutra u vjeri hodimo hraneći se tvojom riječju i kruhom koji se lomi za sve ljude, da svi budemo novi ljudi,po Kristu Gospodinu našemu.

Pjesma: Ostani s nama (PGPN 996) iliJa sam s vama (PGPN 273)

Priredila: S. V.

37

bdjenjebdjenjebdjenjebdjenje

MO

LITVENO

38

U DUHUi istini

Vjerujem da ću uživati dobra GospodnjaPripjevni psalam za 7. vazmenu nedjelju

Stipica Grgat

prilo

gpr

ilog

GLA

ZBE

NI

39

živo vrelo 20084prilogprilog

GLAZ

BENI

40

TRENutakPI

SMA čit

atelja

čitate

ljaPI

SMA čit

atelja

PISM

A

Misa – ponuda Crkve ili mjesto življenja crkvenosti?

Cijenjeno Uredništvo, ove je godine u mojoj župi uz dosadašnjih pet nedjeljnih misa uve-dena još jedna – i to u kasnijemu večernjem terminu: u 20 sati (s najavom da će u ljet-nim mjesecima taj termin biti pomaknut na 21 sat). Nisam sigurna da je ta novost bila baš potrebna jer ne vidim da i ove postojeće mise okupljaju veći broj vjernika, a niti bi-vaju slavljene na posebno svečan način. Že-ljela bih čuti vaš stav o tome.

Marijeta L.

Premda na temelju kratkoga čitateljičina napisa nije moguće razlučiti prave razloge i potrebe no-vih ‘pastoralnih’ nastojanja u dotičnoj župi, usu-đujemo se iznijeti nekoliko misli koje ne bi tre-bale biti shvaćene kao naš sud o dotičnoj župnoj zajednici, nego kao put za razmišljanje o vlastito-stima liturgijskoga pastorala. Primjer koji nam je stavljen na razmišljanje već više godina nalazi po-tvrdu u mnogim župama, osobito u ‘turističkim’ mjestima, ali time ne nalazi uvijek i opravdanje. U središtu postavljenoga pitanja nisu, međutim, ni broj nedjeljnih misa ni vrijeme njihova slavlje-nja (iako to nisu nevažna pitanja), nego prije sve-ga smisao slavljenja euharistije.

Nedjeljna euharistija, kršćanska proslava Kristova vazmenoga otajstva, liturgijski je čin u kojemu Crkva po udioništvu na Kristovu djelu ot-kupljenja doživljava i izgrađuje samu sebe. Život-nost Crkve izranja iz darovanoga otkupljenja, iz življenja Dara koji joj je u Kristu darovan. »Cr-kva živi od Euharistije«, posvijestio nam je papa Ivan Pavao II. svojom zadnjom enciklikom (god. 2003.). Ta tvrdnja, duboko prisutna i životno po-svjedočena u iskustvu prvih kršćana, ujedno zna-či da euharistija može biti dostojno slavljena i kao iskustvo Kristova djela spasenja istinski doživlje-na samo u Crkvi, u zajednici koja se prepoznaje kao njegov otkupljeni narod.

Polazeći od tih osnovnih pretpostavki postaje jasno da nedjeljno slavljenje euharistije ne može biti svedeno na »pastoralnu ponudu« koja će biti uvjetovana ili ravnana novim društvenim okolno-

stima i društvenim neprilikama. Postajemo svje-sni da je u današnje vrijeme izblijedjela eklezijal-na dimenzija vjere kod mnogih naših vjernika i da liturgija više ne biva doživljena kao istinsko isku-stvo Crkve. U pastoralnom susretanju s tom stvar-nošću, međutim, ne čini se dovoljno na oživlja-vanju crkvenosti vjere i crkvenosti liturgijskoga slavljenja nego se kreće manje zahtjevnim putem: vjernicima se nastoji ‘ponuditi’ nedjeljnu euha-ristiju u vrijeme koje im odgovara (sa što većom mogućnošću izbora), pa euharistija postaje ponaj-prije oblik zadovoljenja njihove osobne(!) duhov-ne potrebe, ispunjenje nedjeljne obveze ili pak na-čin gajenja njihove površne religijske kulture.

Postave li se naznačeni trenutni efekti za cilj liturgijskome slavlju, postaje ‘pastoralno’ oprav-danim ponuditi što veći broj ‘termina’ kako bi što veći broj vjernika, u njima najprikladnije vri-jeme (npr. nakon nedjeljne šetnje ili odmora), ako im ‘prazničko’ raspoloženje to dopusti, mo-gao otići na nedjeljnu misu (možda i bez potre-be za istinskim sudjelovanjem). Istinska pasto-ralna skrb, međutim, promišljat će drukčije pa će težiti za istinitošću slavljenja i za otkrivanjem smisla nedjeljne euharistije. Takav bi pristup, sa zrelom odgovornošću, ponegdje zasigurno suge-rirao smanjenje broja nedjeljnih misa, a ne njiho-vo umnažanje. Mislimo prije svega na slavljenje nedjeljne euharistije u nežupnim crkvama ko-je nisu prepoznate kao mjesta vjerničkoga zajed-ništva nego samo kao mjesta osobne pobožnosti. Izvan dosega ovoga razmišljanja nije ni slavljenje nedjeljne euharistije s »posebnim skupinama« – djecom, mladima, članovima nekoga od crkvenih pokreta. Nedjelja je Dies Ecclesiae, blagdan Cr-kve. Stoga je važno da se u taj dan Kristovi vjer-nici okupljaju nepodijeljeno i zajedno »kako bi u potpunosti izrazili sami identitet Crkve (ekkle-sia), zajednice koju je sazvao uskrsnuli Gospodin koji je dao svoj život ‘da raspršene sinove Božje skupi u jedno’« (Dies Domini, 31).

Nedjeljna euharistija nije, dakle, ponuda Cr-kve pojedincima i skupinama, nego je Božje dari-vanje Crkvi, zajednici vjernika.

god. XXV. (2008.) br. 4Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić,Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić, Gabrijela Miličević

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferencijiKaptol 2610000 ZAGREBTelefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118e-mail: hilp@zg.t-com.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

živo vrelo

List izlazi 13 puta godišnje.Cijena pojedinog primjerka: 13,00 Kn

inozemstvo: 3,00 EUR; 5,00 CHF; 6,00 USD; 6,00 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 Kn

inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97,50 AUD

BiH, SR, CG, MNE: 30 EUR

Za pretplatnike s deset i više primjerakaodobravamo popust od 10%.

Uplate za Hrvatsku: žiro-račun: Privredna banka Zagreb, d.d. 2340009-1110174994 model plaćanja: 02poziv na broj: upisati vlastiti pretplatnički broj

Uplate za inozemstvo: devizni račun: Privredna banka Zagreb, d.d.: 703000-012769 SWIFT: PBZGHR2X

Međunarodni broj bankovnog računa - IBAN:HR88 2340 0091 1101 7499 4

iz naših izdanja:

Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Kaptol 26, 10000 Zagrebtel.: 01 3097 117

faks: 01 3097 118e-mail: hilp@zg.t-com.hr

Povede ih na goru.Zbirka homilija za liturgijsku godinu A.

Uredio A. Crnčević.304 str.

65 kn

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

Povede ih na goru.indd 1 14.12.2007 11:57:41

Homilijar vlastitih slavljaZagrebačke nadbiskupije.

Zbirka homilija.168 str. 55 kn

NOVO! NOVO! NOVO! NOV

O!živo vrelourednikova riječ

Rast u vjeri zajednice

naša tema: Kršćanska inicijacija

Kršćanska inicijacija i eklezijalnost vjere,Ante Crnčević

Rođenje, život i smrt u kršćanskome slavljenju, Silvano Sirboni

Spomen-sličice s »prve pričesti«, Ivan Šaško

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja:I. Šaško, I. Raguž, Ž. Tanjić,A. Vučković, S. Slišković

Četvrta vazmena nedjelja

Peta vazmena nedjelja

Šesta vazmena nedjelja

Uzašašće Gospodinovo

Sedma vazmena nedjelja

u duhu i istini

Molitveno bdjenje u vazmenome vremenu

Glazbeni prilog

trenutak

Misa – ponuda Crkveili mjesto življenja crkvenosti