2009 · 2011. 11. 22. · Sveti Augustin poučava da ri-ječ anđeo označava službu, a ne narav. To je biće duh po onome što jest, a anđeo po onome što čini. Zato anđele i

živo vreloliturgijsko-pastoralni list

od 25. prosinca 2009. do 16. siječnja 2010.

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXVI. • cijena: 13 kn13132009

od 25. prosinca 2009. do 16. siječnja 2010.od 25. prosinca 2009. do 16. siječnja 2010.

U zajedništvu s anđelimaod 25. prosinca 2009. do 16. siječnja 2010.

U zajedništvu s anđelima

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

WWWWWWWWWWWWWWWživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživo

Wvre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvre

Wlo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlo

ISSN 1331-2170 – UDK 282

WISSN 1331-2170 – UDK 282

WW2009 13

God. XXVI. (2009.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Antun Škvorčević,

Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Gabrijela Miličević

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Anđeosko poklonstvo pred čovjekom

naša tema: U zajedništvu s anđelima 2 O anđelima, našim sugrađanima,

I. Raguž

Anđeli u otajstvu Božjega utjelovljenja, A. Crnčević

Anđeli u liturgijskim slavljima, I. Šaško

otajstvo i zbilja 16Biblijska razmišljanja:I. Raguž, S. Slišković, A. Vučković, Ž. Tanjić, I. Šaško, A. Crnčević

Rođenje Gospodinovo

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Sveta Marija Bogorodica

Druga nedjelja po Božiću

Bogojavljenje

Krštenje Gospodinovo

trenutak: pisma čitatelja 40 Tko drži dijete na krštenju?

Anđeli, Henrietta Henson

UREDNIKOVA RIJEČ

1

ŽIVO VRELO 13-2009

P Anđeosko poklonstvo pred čovjekomPostojanje duhovnih, netjelesnih bića, koje Sveto pismo i kršćanska tradicija nazivaju anđelima, danas je među istinama vjere koje iza-zivaju najviše sumnja i nejasnoća. Sveti Augustin poučava da ri-ječ anđeo označava službu, a ne narav. To je biće duh po onome što jest, a anđeo po onome što čini. Zato anđele i spoznajemo ponajprije po ono-me što čine, po njihovu služenju Bogu i objavljenju Boga ljudima. U za-boravu istine o anđelima, a i svjesnom izbjegavanju teološkoga govora o njima, danas je, čini se, postalo jednako teško ljude razuvjeriti u pre-moć zloduha, kao i uvjeriti ih u blizinu anđela koji objavljuju Boga i nje-govu volju.

Kristov je zemaljski život, od Utjelovljenja do Uzašašća, praćen pri-sutnošću anđela i njihovim služenjem. Na sličan način i život Kristovih vjernika uživa moćnu zaštitu i pomoć tih Božjih slugu. Anđeli su, ponaj-prije, pomoć u otkrivanju pravoga Božjeg lica, spoznaje o njemu i njego-ve volje. Zato nas angelologija uvodi u istinski način spoznaje Boga: nje-ga se spoznaje slušanjem njegove riječi i služenjem. Anđeli se pridružuju i našoj hvalbenoj proslavi Boga u liturgiji Crkve. Tako Crkva hodočasnika na zemlji i Crkva proslavljenih na nebu bivaju najdublje združene upra-vo u liturgijskom činu Crkve.

Kršćansko slavljenje otajstva utjelovljenja pokazuje izvjesnu osjetlji-vost za prisutnost anđela u životu vjere. Poklonstvo anđela u Betlehemu dotiče bit otajstva utjelovljenja – nebo više nije nedostupno Božje prije-stolje jer Bog se nastanio u čovjeku (Iv 1,14). Tako je zemlja postala mje-stom anđeoskoga klanjanja, a pobožanstvenjeni čovjek Božjim prijesto-ljem pred kojim se i anđeli klanjaju. Ipak, sveprisutnost anđela u našemu slavljenju Kristova rođenja (na božićnom drvcu, na oslikanim izlozima, na najrazličitijim artiklima, pa i onim prehrambenim) kao da zasjenjuje temeljnu istinu o obnovljenom čovjeku. Nismo ni svjesni koliko to mnoš-tvo anđela, Božjih glasnika, govori danas o našoj gluhosti da čujemo Ra-dosnu vijest. Oni kao da više nisu glasnici nebeske radosti nego tek ures naših zemaljskih radosti – obilja, poklona, čestitanja… Razmišljanja koja su ovdje sabrana imaju za cilj pomoći nam čuti glas vjesnikâ spasenjske Radosti i iskreno služiti Onomu koji je sišao k nama da nas spasi. S tim nakanama želim svima anđeosku iskrenost zajedništva s Gospodinom

i braćom ljudima u slavljenju otajstva Kristova utjelovljenja.Urednik

NAŠA TEMA

2


AAko bismo ukratko htjeli opisati teologiju, tada bismo je mogli na-zvati kazivanje Boga. Teologija kazuje Boga koji je sebe objavio u Isusu Kristu. Prema tomu, istinski Teo-log može biti jedino Isus Krist, a svi ostali teolozi mogu biti samo drugotni, mogu samo kazivati ono što je taj jedini Teolog jednom rekao. Gledajući današnju teologiju, ne možemo se oteti dojmu da se tako shvaćena teologija nalazi u egzilu. Čini se da je teologija danas sve, samo ne kazivanje Boga.

Prvo, teologija se sve više pretvara u govor o Bogu. Teolozi nastoje prikazati filozofske, sociološke, etičke, antropološke pretpostavke čovje-kove o Bogu. Budući da kane učiniti Isusa Krista razumljivim današnjem čovjeku, teolozi danas čine titanski napor kako bi pokazali da Bog Isus Krista nije stran, kako se zapravo sve lijepo može pojasniti filozofijom, sociologijom i antropologijom. Nerijetko će se dogoditi da na raznim teo-loškim(!) skupovima teologija dolazi na kraju, nakon što se o određenoj temi raspravljalo pod svim mogućim drugim vidovima. Teologija se tada doživljava kao jedan lijepi ukras na već sagrađenomu zdanju filozofije, sociologije i drugih znanosti. Te su nas znanosti naučile kako čovjek go-vori o Bogu te stoga kazivanje Božjega govora postaje nepotrebno. Među teolozima se tako stvara kompleks manje vrijednosti. Jer, što reći pred dubokoumnim filozofima, sociolozima i ostalima kad su oni tako sklad-no progovorili o Bogu.

Drugo, teologija sve više dobiva auru novinarskoga pripovijedanja. Današnjem se čovjeku pripovijeda o Isusu Kristu, o njegovoj osobi, a svatko može fino odabrati što mu odgovara, dakako – bez poslušnoga obvezivanja. Teolozi postaju novinari, a kao novinari kane kršćansku vje-ru učiniti što jednostavnijom i time odstraniti sve zahtjevno i neshvatlji-vo, jer koji čitatelj novina ima snage i volje za zahtjevnim.

Treće, teologija se pretvara u govor Bogu. Kako bi izbjegli nalet zna-nosti i novinarstva, teolozi pretvaraju teologiju u kazivanje vlastitoga iskustva. Teologija postaje isključivo molitva, u kojoj se nastoji postići što više iskustva Boga i što više drugima prenijeti to iskustvo vjere. Nije teško ne uočiti da se u takvoj isključivo molitvenoj teologiji prestaje čak govoriti i o Bogu. Na koncu teolozi govore samo o sebi. Ne treba nas čudi-ti da istinska teologija pred naletom drugih znanosti, novinarstva i najra-zličitijih iskustava, sve više kopni te istinsku teologiju – teologiju kao ka-zivanje Boga – možemo zaista tražiti svijećom »u po bijela dana«.

Zašto ovaj uvod? Tema kojom bismo se sada trebali pozabaviti do-kazuje svu bijedu opisanoga stanja današnje teologije: anđeli. Pa koji se teo log još bavi anđelima? Na spomen anđela, teolozi se, a time i vjernici,

Teologija je kazivanje Boga koji je sebe objavio

u Isusu Kristu. Danas se međutim teologija sve više

pretvara u govor o Bogu ili pak u govor Bogu.

U nemoći kazivanja Boga tema anđelâ – koji su na najeminentniji način oni

koji govore i objavljuju Boga – pada u zaborav, pa se angelologija proglašava naukom vremenâ koja su

iza nas. Dok su nekoć an-đeli bili jedna od važnijih tema same teologije i dok

nekad nije bilo molitve, pjesme ili crkvenoga zda-nja bez anđela, danas oni

kao da ne postoje u životu Crkve. Doduše i dalje se

spominju u liturgiji i kate-kizmu, ali bez snažnijega

značenja za život vjere. Nestanak anđela potvrđu-je nestanak teologije kao

kazivanja Boga.

O anđelima, našim sugrađanimaTeologija i liturgija kao anđeosko očitovanje Boga

Ivica Raguž

3

1313živo vrelo13živo vrelo1313živo vrelo13200920091320091313200913samo slatko nasmiju, dajući do znanja tim smi-ješkom da je angelologija ‘stvar’ prošlih vreme-na. Dok su nekoć anđeli bili jedna od važnijih tema same teologije, dok nekad nije bilo moli-tve, pjesme ili crkvenoga zdanja bez anđela, da-nas oni, možemo reći, kao da ne postoje u živo-tu Crkve. Doduše i dalje se spominju u liturgiji i katekizmu, ali bez ikakva značenja za današ-njega kršćanina. Jednom riječju, nestanak an-đela potvrđuje nestanak teologije kao kazivanja Boga. Pokušat ćemo, stoga, progovoriti o danas zaboravljenoj teologiji anđela, baveći se pritom samo dobrim anđelima. Nadam se da će tako barem malo zasjati sunce istinske teologije, teo-logije kazivanja Boga. 1. Anđeli u Svetom pismu – anđeli nisu mit. Stari je zavjet pun anđela. Bog se u Starome za-vjetu prikazuje kao Bog koji je u zajedništvu sa svojim anđelima (1Kr 22, 19; Ps 148, 29) i po njima djeluje u povijesti. Njihova prvotna ulo-ga jest da kao poslanici (anđeo je na hebrejsko-mu malak – poslanik) služe posebnomu Bož-jem očitovanju u izraelskome narodu. Posebno Božje očitovanje po anđelima pokazuje se u to-mu što Stari zavjet dijalog Boga s čovjekom opi-suje kao dijalog između Božjega anđela i čovje-ka. Obično prvo govori anđeo pa potom Bog, ili obratno. Tako anđeo tješi Hagaru da će roditi sina, a zapravo joj to sve Bog govori (usp. Post 16,9-14; 21,17-19). Anđeo i Bog se izmjenjuju u susretu s Abrahamom (žrtvovanje Izaka, Post 22; posjet trojice Post 18). Bog objavljuje svoje ime Mojsiju također po anđelu (Izl 3,2), osloba-đa Izrael iz egipatskoga ropstva po anđelima (Izl 14,19) ili od drugih neprijatelja (Gideon: Suci 6; Bileam: Br 22,21-35), prati ih na putu u obeća-nu zemlju (Izl 14,19; 23,20; 32). Bog se Jakovu također očituje po anđelu (Post 28,10-22).

Ta se uloga anđela nastavlja i u Novomu za-vjetu. Anđeo, odnosno anđeli najavljuju rođenje Isusovo Mariji (Lk 1,26-38) i Josipu (Mt 1,18-25). Anđeli naviještaju njegovo rođenje, odno-sno Božju objavu u Isusu Kristu (Lk 2,8-14). Anđeli služe Isusu u pustinji (Mt 4,11), objavlju-ju Kristovo uskrsnuće (Mt 28,5), slave Boga u vječnoj liturgiji (Otk 4,8-11; 5,11) i doći će zajed-no s Kristom na koncu svijeta (Iv 1,51; Mt 25,31).

Drugo, anđeli nadahnjuju (Ez 40,3; Zah 1,8), oslobađaju (Dj 12,15), tumače i razotkrivaju bu-duća događanja (Dn 8,19-26; 9,23-27; Dj 1,10). Čuvaju ljude (Tob 3,17; Ps 9,11), služe narodi-ma (Dn 10,13-21) i Crkvama (Otk 2,1.8.12.18), prinose molitve Bogu (Tob 12,12; Otk 5,8). Isus također govori anđelima kao onima koji se bri-nu za ljude (Mt 22,30). Raduju se zbog obraće-nja grješnika (Lk 15,10) i umrle vode u raj (Lk 16,22). Anđeli tako služe i čovjeku, omogućuju mu da ostvaruju svoj odnos prema Boga i pre-ma drugomu čovjeku ili narodu. Treće, Stari za-vjet spominje i dvije posebne vrste anđela, ke-rubine i serafine. Kerubini (2Kr 19,15; Iz 37,16; 1Ljet 13,6; Ps 80,2) označavaju Božju moć i ve-ličinu te se na poseban način zauzimaju za čo-vjeka (heb. karibu – zagovarati, moliti). Sera-fini (hebrejski: »goruća bića«) pak izražavaju više Božju slavu (usp. Iz 6,1-3). Postoje potom i anđeli s imenima koja označavaju njihovu po-sebnu službu: Rafael ukazuje na »Boga zdrav-

Anđeo je svjedok Božje blizine. (Andreas Felger)

NAŠA TEMA

4


lja« (Tob 3,17), Gabriel »junak Božji« (Dn 8,16), Mihael – »Tko je kao Bog?« (Dn 10,13), Uriel – »Božje svjetlo« i neka druga imena koja su-srećemo u izvanbiblijskim židovskim i kršćan-skim spisima.

Ne ulazeći ovdje u daljnje pojedinosti biblij-ske angelologije, posve je očito da su anđeli toli-ko snažno prisutni u Svetom pismu da ih jedno-stavno ne možemo zaobići ili proglasiti običnim mitom koji danas više ništa ne govori, kako to nerijetko čini današnja teologija. Pokušajmo sa-da vidjeti do kojih je zaključaka došla teologija na temelju biblijske teologije anđela i na teme-lju vjere u Isusa Krista, u kojemu se Bog objavio kao Trojedini Bog, kao Otac, Sin i Duh Sveti.2. Anđeli izriču Boga u njegovoj

duhovnoj stvarnosti. Vidjeli smo da Sveto pismo jasno potvrđuje op-stojnost anđela, što i Crkva svečano potvrđuje na IV. lateranskom koncilu 1215. godine: »Čvr-sto vjerujemo i jednostavno ispovijedamo da je jedan pravi Bog (…) Stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga, duhovnoga i tjelesnoga, jer je svo-jom svemogućom snagom, zajedno, od počet-ka vremena iz ničega stvorio oba stvorenja, du-hovno i tjelesno, anđeosko naime i svjetovno, a zatim i ljudsko kao zajedno ustrojeno iz duha i tijela.« (DH 800) No, premda kao kršćani vje-rujemo u opstojnost anđela, postavlja se pitanje zašto uopće postoje anđeli, zašto je Bog uopće stvarao anđele. Zar nije bila dovoljna opstojnost svemira i čovjeka u svemiru? Odgovor na ta pi-tanja nalazi se u odnosu Boga i stvorenja. Ka-ko Bog stvara svijet iz ništa, svijet u sebi odra-žava istodobno Boga i činjenicu da nije Bog, tj. da je stvoren iz ničega. Stoga određene stvarno-sti u svijetu izražavaju činjenicu da su stvorene iz ničega, a to je materija. Postoje pak stvarnosti koje izražavaju Boga u njegovoj duhovnoj zbi-lji (Bog je duh), a to su upravo anđeli. Na koncu postoji i čovjek, koji u sebi sažima cijeli kozmos, jer je istovremeno duhovno i materijalno-tjele-sno biće. Dakle, odnos Boga prema svijetu za-htijeva bića koja svojom opstojnošću posebno izriču Božju duhovnu stvarnost: »Prvo počelo, samim time što je prvo, sve je proizvelo ni iz če-ga. Zato je trebalo da proizvede ne samo ono što

je blizu ničega, nego ono što je blizu njemu; ne samo biće koje je daleko od njega, to jest mate-rijalnu prirodu, nego i sebi blisko biće, a to je umno i netjelesno biće (anđeli).« (sv. Bonaven-tura) Iz toga slijedi da su anđeli, budući da izri-ču Boga u njegovoj duhovnoj stvarnosti, bića koja posjeduju svijest, spoznaju i volju.3. Anđeli su bez tijela, ali nisu bez materije. Nakon što smo utvrdili da vjera u opstojnost anđela, kao duhovnih bića obdarenih sviješću, spoznajom i voljom, proizlazi iz same ideje Bo-ga, sada se postavlja pitanje imaju li anđeli tije-lo i jesu li materijalna bića. Svi se teolozi slažu u tomu da su anđeli netjelesna bića, jer svojom tjelesnošću ne bi više izražavali Boga u njego-voj duhovnoj stvarnosti. Osim toga, anđele bi-smo tada posvuda mogli vidjeti, a to se proti-vi našemu iskustvu. U Svetomu pismu anđeli se pojavljuju i u tjelesnomu obličju (Abraham i tri anđela, anđeli kod Isusova groba). Ali, to ni-je njihovo tijelo, nego je ono prividno i preuzeto kako bi se čovjeku donijela Božja poruka. Na sli-čan način Duh Sveti preuzima lik goluba, prem-da se ne može reći da je golub tijelo Duha Sve-toga. No, kako nemaju tijela, to ne znači da su anđeli bez materije. Naime, materija je ono po čemu se anđeli razlikuju od Boga koji je apso-lutna jednostavnost. To znači da anđeli mora-ju biti na neki način sastavljeni, tj. u svojoj du-hovnoj stvarnosti moraju biti i još nešto drugo po čemu su sastavljeni, a to je materija. Dakle, anđeli su duhovna i materijalna bića, aktivna (duh) i pasivna (materijalna bića).

Teško je razumjeti o kakvoj je tu materiji ri-ječ. U tomu nam opet može pomoći odnos Bo-ga i stvorenja. Već smo rekli da stvorenje kao ta-kvo u sebi treba izraziti istodobno činjenicu da je stvoreno od Boga iz ničega. Stoga i sama ma-terija u sebi također treba izricati jedno i dru-go. Uobičajena materija našega iskustva izriče činjenicu stvorenosti iz ničega, ukoliko je pro-mjenjiva i tamna. Tako mora postojati i jedna druga materija koja će izricati Boga, a to je ma-terija nepromjenjiva i svijetla. Takvu materi-ju posjeduju anđeli, takvu materiju posjeduju u svojoj tjelesnosti Isus Krist i Blažena Djevica Marija, jer su oboje dušom i tijelom uzeti na ne-

5

1313živo vrelo13živo vrelo1313živo vrelo13200920091320091313200913bo. Iz toga slijedi da mora postojati i jedno ma-terijalno nebo, nebo anđela, Isusa Krista i Mari-je. To nebo teolozi nazivaju caelum empyreum. Radi se o nebu svijetle, profinjene, produhov-ljene materije kojom su obdareni anđeli te Isus Krist i Blažena Djevica Marija u svojoj tjelesno-sti. Možda nam ova promišljanja mogu izgleda-ti nepotrebno kompliciranima, ali bez njih po-staje upitna ne samo ideja opstojnosti anđela, nego vjera u Kristovo tjelesno uskrsnuće i Ma-rijino tjelesno uznesenje na nebo. Sad se uoča-va kako zapostavljanje anđela samo potvrđuje zaborav Kristova tjelesnoga uskrsnuća i Mariji-na tjelesnoga uznesenja, tj. kako se time kršćan-stvo spiritualizira. 4. Bog se u Starome zavjetu

objavljuje po anđelima. Cijeli Stari zavjet prikazuje Boga kao onoga koji djeluje u povijesti. Postavlja se pitanje kako ne-vidljivi i neizrecivi Bog može djelovati u povije-sti tako da čovjeku bude razumljiv. Prije utje-lovljenja njegovu poruku može prenijeti samo ono biće koje je potpuno razumjelo i voljom prionulo uz njegovu poruku, a to mogu biti sa-mo anđeli. Čovjek zbog svoje grješnosti ne mo-že potpuno primiti Božju poruku, zato se Bog nije mogao potpuno objaviti sve do utjelovlje-nja. Stoga se, prema teološkoj tradiciji, Bog u Starome zavjetu očituje i objavljuje po anđeli-ma. Odatle je razumljivo da radosnu vijest Dje-vici Mariji donosi upravo jedan anđeo, anđeo Gabriel, jer jedino anđeo može razumjeti i pri-hvatiti Božju poruku i donijeti je Mariji. Marija potpuno pristaje uz anđelovu poruku i to otva-ra put prema Božjemu utjelovljenju u Isusu Kristu. Tu se postavlja još jedno pitanje: zašto bi Bog morao djelovati po anđelima u povije-sti, zar ne bi ipak mogao djelovati i bez anđe-la, jer je on Bog. Budući da je Bog, posve je ra-zvidno da bi mogao djelovati i bez anđela. No, kršćanski Bog je Bog koji stvara slobodna bića i u svojemu djelovanju ne želi djelovati bez su-radnje slobodnih bića, pa tako i anđela: Bog že-li su-djelovati. Tako Bog svojom djelatnošću ne umanjuje slobodu i djelovanje drugih bića-an-đela, nego ih, dapače, povećava. (Odatle i teo-loško utemeljenje ideje supsidijarnosti.)

5. Devet je anđeoskih zborova. Poseban podsmijeh među mnogim kršćanima i nekršćanima izaziva kršćanska tradicija ko-ja govori o devet zborova anđela. Kako se nig-dje u Svetom pismu ne spominje devet zboro-va, ta se tradicija smjesta odbacuje kao proizvod prošlih vremena kada je čovjek još vjerovao u mitove. Ako pak toj tradiciji pristupimo pozor-nije s gledišta vjere, moći ćemo uvidjeti da ona nije ništa drugo nego izričaj same vjere. Radi se konkretno o vjeri u Trojedinoga Boga. Cjeloku-pno stvorenje pa tako i anđeli jesu slika i prilika Trojedinoga Boga. Oni svojom opstojnošću izri-ču Boga, napose ukoliko su bića pamćenja, spo-znaje i volje. Anđeli također izriču i Trojedinoga Boga ne samo pojedinačno, nego zajedno. Bu-dući da je Bog Trojedin, moraju postojati barem tri anđeoska zbora koja hvale i slave različitost svojstava božanske naravi koja opstoji u božan-skim osobama. No, kako bogatstvo božanskoga života ne može izreći samo jedan zbor, potrebno su još dva zbora, tako da na koncu imamo de-vet zborova, koja susrećemo i u Svetom pismu: Serafini, Kerubini, Prijestolja, Gospodstva, Sile, Vlasti, Poglavarstva, Arkanđeli i Anđeli.

Oni su Glasnici Božji, prenositelji njegove volje čovjeku. (Biblia pauperum, Erfurt, 1340.-1350.)

NAŠA TEMA

6


Pogledajmo kako zborovi zrcale neka Božja svojstva.a) Bog počelo, upravitelj i blaženstvo svega. Ka-ko je blaženstvo puno plemenitije negoli stva-rati i upravljati, prva su tri zbora najbliža Bogu, izriču i slave Božje blaženstvo: Serafini bla-ženstvo ljubavi; Kerubini blaženstvo ljepote, a Prijestolja blaženstvo vječnosti. Potom slijedi stvaranje koje je plemenitije od vladanja: Gos-podstva se odnose na volju ukoliko Bog voljom vlada; Sile na mudrost, a Vlasti na upravljanje. Potom ostaje upravljanje: Poglavarstva se od-nose na svetost upravljanja, Arkanđeli na isti-nu, a Anđeli na pobožnost upravljanja. b) Poredak devet anđeoskih zborova mogu-će je posložiti i na sljedeći način, opet ukoliko imamo na umu vjeru u Trojedinoga Boga: svr-ha Božjega odnosa prema nama jest dobrota, a Božju dobrotu slave Serafini (»goruća bića« lju-bavi); svrha se Božjega odnosa sa svijetom spo-znaje tako da se Kerubini odnose na Božju spo-znaju; Prijestolja pak izriču Božje sudove, koji omogućuju zajedništvo s Bogom. Druga tri zbo-

ra odnose se na Boga u njegovu konkretnijem odnosu prema svijetu: Gospodstva na Boga koji upravlja svime; Moći se odnose na Bož-je upravljanje svemirom, a tomu služe Sile. Si-le prožimaju svemir, uređuju svemir i upravlja-ju nebeskim tijelima (sv. Hilarije iz Poitiersa: »Cjelokupni prostor, koji se obično smatra pra-znim, pun je Božjih anđela.«) Vlasti se odno-se na suzbijanje mogućega nereda u svemiru. Slijede posljednja tri zbora koja služe Božjemu djelovanju na zemlji: Vrhovništva služe Božje-mu djelovanju u pojedinačnomu narodu, tako da svaki narod ima svoga anđela (Dn 10,13-21). Trebaju podučavati narode i vladare tih naro-da. Arkanđeli služe pojedincima u vjerskomu životu, to su anđeli liturgije. Naposljetku, Anđe-li služe svakomu pojedincu, pa ih prema tomu nazivamo i anđelima čuvarima (svatko ima svo-jega anđela čuvara). 6. Ideja devet anđeoskih zborova utjecala je

na shvaćanje Crkve i društva. Upravo iz angelologije dolazi pojam hijerarhije koji se danas uvriježio u Crkvi (Dionizije Areo-pagit). Također angelologija je snažno utjeca-la na europsko društvo. Sama ideja Vlade kao načina vladanja u današnjemu društvu nastala je isključivo pod utjecajem teologije anđela (G. Agamben): predstavnici Vlade poput anđela djeluju u svijetu i tako predstavljaju Zakon (Bo-ga). Iz navedenoga slijedi da je čovjekova stvar-nost, posebno život Crkve također koncipirana u skladu s Trojedinim Bogom, odnosno pre-ma devet anđeoskih zborova. Kod anđeoskih zborova nijedan anđeo nije ništa manje vrije-dan nego drugi: oni najviši anđeli bez zavisti daju nižima, a niži velikodušno primaju od vi-ših (Dionizije Areopagit). Tako i kod ljudi jedan poredak ne umanjuje pojedince spram većega poretka. Sv. Bonaventura ovako donosi pore-dak u Crkvi: Anđeli-narod; Arkanđeli-savjet-nici; Vrhovništva-vladari; Vlasti-minoristi (ni-ži redovi); Sile-svećenici; Gospodstva-biskupi; Prijestolja: cenobiti (benediktinci, kartuzijan-ci), Kerubini – kontemplativni (dominikanci i franjevci); Serafini – ekstatici (sv. Franjo). Da-nas nam se ta ili slična podjela čini prekrutom, ali ona ima svrhu da sebe lakše pronađemo u

Svojom blizinom anđeli nas čine sugrađanima neba.(Bazilika sv. Petra, Rim)

7

1313živo vrelo13živo vrelo1313živo vrelo13200920091320091313200913svjetlu Trojedinoga Boga. Treba također reći da navedenim poredcima može pripadati sva-ki vjernik. Tako vjernik laik također može ta-kođer biti kontemplativac ili ekstatik. Teološka tradicija samo želi naglasiti da postoje određe-ni staleži ili redovi koji lakše omogućuju ostva-renje određene anđeoske egzistencije. 7. Biti poput anđela znači hvaliti

i slaviti Boga te služiti bližnjima. Mnogi se pitaju koje značenje imaju Kristove ri-ječi da ćemo u nebu biti kao anđeli (Lk 20,36). Iz svega navedenoga očito je da biti anđeli ne znači biti bez tijela, spola, nego znači ostvariva-ti ono što je bit svih anđela: potpuno s ljubav-lju pripadati Bogu, hvaliti ga i slaviti svim svo-jim bićem (Mt 18,10) te služiti bližnjima. Odatle je razumljivo zašto se redovnički stalež shvaća kao početak anđeoske egzistencije. Ne radi se o tomu da su redovnici i redovnice osobe bez ti-jela i spolnosti, nego osobe kojima je, zbog od-vojenosti od briga ovoga svijeta, omogućeno da budu lakše i potpunije usmjereni, poput anđe-la, prema Bogu, hvaleći ga i slaveći ga. To daka-ko ne znači da će netko samim time što pripada redovništvu to nužno ostvariti. Često se dogodi upravo suprotno. Ipak, redovništvo pruža lakši okvir za ostvarenje anđeoske egzistencije.8. Anđeli – »liturgijski duhovi«. Vidjeli smo da su najbliži anđeoski zborovi (Se-rafini, Kerubini, Prijestolja) oni koji su potpu-no usmjereni na Boga. To znači da u nebu tra-je vječni kult, hvala i proslava Boga. Taj se kult hvale i slave prenosi na ostale anđeoske zboro-ve. U tomu smislu anđeli podsjećaju Crkvu na to da je njezino prvotno poslanje liturgija. Ra-zumljivo je, stoga, da se u liturgiji uvijek spomi-nju anđeli te da je liturgija Crkve nezamisliva bez anđeoske liturgije, jer su anđeli »liturgij-ski duhovi« (sv. Ivan Zlatousti). Liturgija bi se bez anđela svela na puku čovjekovu hvalu sa-moga sebe, na bavljenje samim sobom. Stoga se liturgija Crkve uvijek iznova treba usklađi-vati s nebeskom anđeoskom liturgijom: svje-sna i sabrana prisutnost (protiv lutanja misli-ma), usmjerenost (preobrazba) volje i razuma k Bogu, nadilaženje egoizma (Kerubini i Sera-fini »jednim glasom ti pjevaju«), himnička pro-

slava Boga riječima i pjesmom, odlazak u svijet služiti bližnjima, poput Vrhovništva, Arkanđe-la i Anđela. I ne samo to. Bez vjere u opstojnost anđela sama liturgija postaje nevažna. Mnogi ismijavaju anđeosku egzistenciju vječne ljuba-vi prema Bogu, a time samo ismijavaju i odba-cuju važnost liturgije, hvale i slave proslave, da-kle sve ono beskorisno. Crkvi tada postaje sve važnije od liturgije: politika, moć, aktivizam. Na taj se način još jednom pokazuje kako iščeznu-će angelologije ugrožava samu liturgiju. Nada-lje, prisutnost anđela u liturgiji izriče kozmičku dimenziju kršćanskoga slavlja. Bez anđela dobi-vali bismo dojam da je liturgija običan lokalni ljudski pokušaj da se uzdigne k Bogu i ništa više. No, liturgija Crkve je ujedno i anđeoska liturgi-ja, a to znači da se u njoj događa ono što se tiče cijeloga kozmosa. Na koncu, anđeoska liturgija podsjeća Crkvu da je ona univerzalna zajednica koja nadilazi sva ograničenja kulture, nacije, ra-se itd. Usudili bismo se reći da Crkva ne bi bila Crkva bez anđela.9. Anđeli, naši sugrađani na putu u vječnost.Tako smo došli do kraja našega kratkog promi-šljanja o anđelima. Potrebno je ponovno pri-sjetiti se onoga što smo naglasili u uvodu. Sva ova promišljanja postaju besmislena, bezna-čajna i smiješna, ako prestanemo teološki mi-sliti, ako teologija prestane biti kazivanje Boga, Trojedinoga Boga koji se objavio u Isusu Kristu. Anđeli pripadaju samomu sadržaju vjere. Ni-je to temeljni sadržaj vjere, ali bez njega on bi-va ugrožen. Drugim riječima, nestanak anđela iz teologije i prakse samo potvrđuje izblijedje-lo lice Trojedinoga Boga, ali i bljedilo same teo-logije. Kako to često biva, iz jedne građevine do-voljno je izvaditi jednu ciglu da se ona sva uruši. Nadamo se da će ova promišljanja pomoći da ponovno otkrijemo svoju kršćansku tradiciju te Trojedinoga Boga slavimo zajedno s anđelima, »našim sugrađanima, za čijom družbom i druš-tvom uzdišemo na ovome svojem najtežem pu-tovanju« (sv. Augustin): »Tebe Boga hvalimo, tebe Gospodinom priznajemo, tebe vječnog Oca sva zemlja poštuje. Tebi svi anđeli, tebi nebesa i sve vlasti, tebi kerubi i serafi kliču bez prestan-ka: Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot.«

NAŠA TEMA

8


AAnđeo reče pastirima: »Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu ro-dio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novo-rođenče povijeno gdje leži u jaslama. I odjednom se anđelu pridruži sil-na nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: »Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!« (Lk 2,10-14) Ovaj prizor, koji je srastao s našim zamišljanjem otajstva utjelovljenja, ispunjen je zvônom radosti koju na zemlju prenose nebeski glasnici, anđeli. Udubimo li se u evanđeoske prikaze toga spasenjskog događaja, lako ćemo zamijetiti stal-nu prisutnost anđela: naviještenje Gospodinova rođenja Djevici Mari-ji započinje pojavkom anđela (Lk 1,26); Josipove sumnje i strah prekida anđeo koji mu objavljuje Božji naum spasenja (Mt 1,20-21); anđeli pasti-rima objavljuju radosnu vijest – Kristovo rođenje (Lk 2,9-19); anđeo je pred Josipom i kad mu prenosi glas da Mariju i Isusa povede e Egipat (Mt 2,13); na kraju, nakon Herodove smrti, anđeo upućuje Josipa da se vra-ti u zemlju izraelsku (Mt 2,19-20). Prisutnost anđela, duhovnih bića koja vrše zadaću posredništva između Boga i ljudi, u opisu puta Božjega utje-lovljenja otkriva nam da je utjelovljenje najuzvišeniji oblik komunikacije (združenja) Boga s čovjekom. Svojom zadaćom posredništva Božje objave anđeli nas vode k spoznaji da je u Betlehemu rođeno Dijete koje je naju-zvišeniji posrednik između Boga i ljudi. Bog nije samo »među nama«. On je postao jednim od nas. Rođenjem u ljudskome tijelu i prihvaćanjem ze-maljskoga života Krist postaje »manjim od anđela«, ali ipak dostojan nji-hova klanjanja (Heb 1,6). Poklonstvo anđela u Betlehemu, što je osobito draga tema kršćanskoj ikonografiji, dotiče bit otajstva utjelovljenja – ne-bo više nije nedostupno Božje prijestolje, Bog se nastanio u čovjeku (Iv 1,14). Tako je zemlja postala mjestom anđeoskoga klanjanja, a pobožan-stvenjeni čovjek Božjim prijestoljem pred kojim se i anđeli klanjaju.

Današnja prisutnost anđela u slavljenju Kristova rođenja kao da zabo-ravlja tu temeljnu istinu o obnovljenom čovjeku. Likove anđela susreće-mo posvuda: zalijepljene na prozorska stakla, izvješene u izloge, obješene na božićna drvca, otisnute na raznovrsnim artiklima (kako bi »objavi-li« potrebu kupnje), na božićnim čestitkama i poklonima, posvuda – čak nam se serviraju i kolači koji nose lik anđela. Ne znam da me neki od tih anđela uspio probuditi iz ljudskoga sna i pozvati na udioništvo u božan-skoj naravi. Nismo ni svjesni koliko to mnoštvo anđela, Božjih glasnika, govori danas o našoj gluhosti da čujemo Radosnu vijest. Oni više nisu gla-snici nebeske radosti. Postali su uresom naših zemaljskih radosti – obilja, poklona, čestitanja... Možemo vidjeti i one anđele koji zvučno reproduci-

Današnja prisutnost an-đela u slavljenju Kristova

rođenja kao da zabo-ravlja temeljnu istinu o obnovljenom čovjeku.

Likove anđela susrećemo posvuda: zalijepljene na prozorska stakla, izvješe-ne u izloge, obješene na

božićna drvca... Nismo ni svjesni koliko to mnoštvo

anđela govori danas o našoj gluhosti da čujemo

Radosnu vijest.Pjesan anđela Gloria in excelsis Deo objavljuje

nam udioništvo u nebe-skoj liturgiji. Tako naša

leiturgia – zajednički hval-beni čin Božjega naroda – biva združena s klanja-njem anđela pred licem Božjim, koje se zgodno

naziva angelurgia.

Anđeli u otajstvu Božjega utjelovljenjaPosrednici zajedništva Neba sa zemljom

Ante Crnčević

9

1313živo vrelo13živo vrelo1313živo vrelo13200920091320091313200913

raju naše želje i pjesme, nerijetko nepomirljive s onim što pristaje glasu anđela. Anđele »posuđu-jemo« da budu glasnici naših poruka i želja. Ko-je li ljudske hrabrosti u dosezima bezobzirnosti! Zaboravljamo da anđele možemo »čuti« samo kad im dopustimo da nam komuniciraju rado-snu vijest Neba, Božji naum o spasenju čovjeka.

Glas anđela traži ljudski odgovorCjelokupno Kristovo djelo otkupljenja, od začeća po Duhu Svetom do uskrsnuća i uzašašća k Ocu, u evanđeljima je opisano kao ispunjenje Božje-ga nauma koji se komunicira po glasu anđela. Anđeli su glasnici Kristova začeća i rođenja, ali i uskrsnuća. Kao što u događaju iz Betlehema nije bilo moguće bez radosnoga proglasa anđela pre-poznati Božje utjelovljenje, tako ni događaj ko-ji se zbio treći dan nakon golgotske tragedije bez glasa anđela ne bi mogao biti shvaćen kao Isuso-vo uskrsnuće od mrtvih. Anđeli su uvijek nosite-lji istine o Bogu, istine koja je mnogo puta skrive-na ljudskome razumu i iskustvu. To je istina koja preobražava naše istine i naše zamisli Boga.

Vratimo li anđeoskim prizorima iz povijesti Isusova djetinjstva, zamijetit ćemo da svaka obja-va anđela nosi Božju poruku koju slijedi odlučan ljudski odgovor. Anđelov »Ne boj se, Marijo. Ta našla si milost u Boga« rađa u njoj hrabrošću vje-re i pouzdanjem. Objava anđela Josipu: »Ne boj

se uzeti k sebi Mariju« (Mt 1,20) rađa posluhom vjere: »Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji« (Mt 1,24). Na betle-hemskim poljima anđeo se objavljuje pastirima: »Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davi-dovu rodio Krist Gospodin!« (Lk 1,10) Odgovor je opet u pokretljivosti vjere: »I pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama.« (Lk 1,20) Zamjećujemo kako Anđelov pojavak nosi uvijek jedan »Ne boj se«, riječ koja čovjeka oslobađa straha komuniciranja s Bogom.

U opisu Isusova djetinjstva susrećemo i još jedan anđelov »Ne boj se«. Kod navještaja ro-đenja Isusova preteče Ivana susrećemo anđelo-vu riječ: »Ne boj se Zaharija. Uslišana ti je mo-litva.« (Lk 1,13) Zaharijino nepovjerenje u glas anđela sprječava ga da ‘ustane’ i prihvati vo-lju Božju. Zato će njegov neposluh biti praćen drukčijim znakom. Umjesto ushita, koji se oči-tuje kod Elizabete i Marije, kod Zaharije susre-ćemo nijemost, kao plod nepovjerenja u Božji glas. Anđeo mu reče »Budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrije-me, zanijemjet ćeš i nećeš moći govoriti do da-na dok se to ne zbude.« (Lk 1,20).

Navedeni evanđeoski prizori pokazuju nam dvodijelnost evanđeoskoga objavljenja i komu-nikacije s čovjekom. Anđeli uvijek nose Božju riječ, riječ koja iziskuje čovjekov odgovor, ko-ji znači napuštanje »logike svijeta« i ljudskoga iskustva. Zato je ta objava uvijek nosi čovjeku potrebni Ne boj se! Riječ »Ne boj se« nije samo ohrabrenje ili poticaj na pobjedu straha. Riječ je prije svega o vjeri i prihvaćanju. Ako se čovjek boji i nakon što čuje Božju poruku Ne boj se, to više nije znak ljudskoga straha nego znak nepo-vjerenja u Boga, znak nevjere. Nije više riječ o strahu pred vlastitom nemoću ili nedostojnošću da se prihvati Božje objavljenje, nego strah pred prihvaćanjem Božje volje, strah od napuštanja svoje moći i neovisnosti o Bogu. Doista, tko se boji i nakon što Bog kaže Ne boj se, jednak je onomu koji se ne boji prije negoli je Bog rekao »Ne boj se«. I u jednome i u drugome slučaju ri-ječ je o neprihvaćanju Božje ponude spasenja, o nevjeri, o gluhosti pred glasom anđela.

Anđeo Gabriel dođe k Mariji…(samostan Altenberg, oko 1330.)

NAŠA TEMA

10


Neposluh glasu anđela nadomještamo um-nažanjem njihovih likova. Zato anđele danas imamo posvuda. Ne kao glasnike, nego kao ures. Time naša gluhost postaje očitovanija, a da toga nismo ni svjesni. Kad bismo umjeli čuti glas an-đela i njegovu poruku očitovanu u noći Gospodi-nova rođenja, naš najuzvišeniji božićni ures bio bi poklonstvo pred Onim koji je položen u jasle. Poklonstvo anđela pred jaslicama najživlja je sli-ka Božje poniznosti pred čovjekom. Bog silazi s nebeskoga prijestolja, odijeva se u smrtno tijelo i nemoć djeteta i biva položen u jasle koje simbo-liziraju odbačenost od ljudi. »U svratištu za nje-ga ne bijaše mjesta«. Potrebno je stoga ne zami-jetiti mnoštvo anđela koji nas okružuju u božićne dane. Potrebno je samo čuti glas anđela, njegov spasensjki »Ne boj se« i na tu riječ ustati.

Božićni ples anđelaKršćanska umjetnost u oslikavanju otajstva utjelovljenja rado rabi lik anđela. Ponegdje je prisutnost anđela poslužila kao idilični ures do-gađaja koji ostaje obavijen velom nerazumijeva-nja, a ponegdje pak kao jasan proglas očitovano-ga spasenja koje se daruje čovjeku. Renesansni majstor Sandro Botticelli (1445.-1510.) na svom poznatom platnu Mističnoga rođenja (1501.), koje se čuva u ‘National Gallery’ u Londonu, us-pio je na jedinstven način pokazati radost Ne-ba pred događajem Božjega silaska u tijelo ne-moćnoga djeteta te novu sudbinu svijeta koji je zahvaćen milošću Božje blizine. Taj jedinstveni prikaz Kristova rođenja na prvi se pogled doima ‘izgubljenim’ u razigranoj priču mnoštva deta-lja. Premda cijelu kompoziciju slike treba čita-ti i interpretirati kroz Botticellijevo apokaliptič-ko viđenje sloma moralnih vrjednota u Firenzi, političkih nemira i pošasti koje su u to doba pri-jetile te u svjetlu tadašnjega asketizma, kao i u svjetlu slikareva obraćenja i duhovnog traganja, osobito potaknutog Savonarolinim propovije-danjem, mi ćemo se u razmatranju osvrnuti sa-mo na prizore anđela, interpretirajući ih u kon-tekstu otajstva Božjeg utjelovljenja.

Premda se kao središnji motiv na platnu prepoznaje Isusovo rođenje u štalici, u čijoj je pozadini špilja, sam smisao utjelovljenja i ro-đenja ispričan je i interpretiran kroz nekoliko anđeoskih prizora. Jaslice kao da su prekrive-ne drugom pričom – onom o božanskoj preo-brazbi čovjeka i svijeta, preobrazbi koja je plod Kristova rođenja. Na slamnatom krovu štalice rođenja u plesnom kolu stoje tri anđela, odjeve-na u bijelu, zelenu i crvenu boju, čime označa-vaju pobjedu triju teologalnih krjeposti – vjere, nade i ljubavi. Utjelovljenjem Krist daje pobje-du božanskome životu u čovjeku, življenju vje-re, nade i ljubavi. Krjeposti, koje su Božji dar, slave pobjedu nad čovjekom darujući mu spo-sobnost udioništva u božanskoj naravi. Tri boje u koje su odjeveni anđeli objavljuju također i es-hatološku pobjedu Milosti (bijelo), Istine (crve-no) i Pravde (zeleno). Sve su to personifikacije Krista, konačnoga objavitelja Boga i njegove bo-žanske pravednosti.

Služenje anđela kod Kristova rođenja.(S. Botticelli, 1501., National Gallery, London)

11

1313živo vrelo13živo vrelo1313živo vrelo13200920091320091313200913Na vrhu platna iznad zemaljske sfere, na

obzoru neba ples nastavlja dvanaest kerubina, odjevenih također u boje teologalnih krjeposti (po četiri anđela u svakoj od naznačenih boja). Ples kerubina smješten je u krug zlatne poza-dine čime je naznačen sjaj božanskoga svjetla i slave. Kupolasta forma zlatne pozadine govo-ri o liturgiji nebeskoga Jeruzalema. Kerubini objavljuju radost Neba zbog Božjega utjelovlje-nja i iskazane ljubavi prema čovjeku. Posebno je zanimljiv detalj kruna svetosti koje kao da padaju s Neba na zemlju. Ljudi su postali di-onicima božanske svetosti i njegove »krune«, tj. njegove božanske slave. Božje kraljevanje zahvatilo je zemlju darujući joj Božju pobjedu nad svim prijetnjama ljudskih kraljevstava i nad čovjekovim robovanjem Zlu. Kerubini, da-kle, objavljuju radost neba zbog i samo jednoga obraćenog grješnika.

U središnji prikaz jaslica ukomponirane su dvije skupne likova – anđeli se zajedno s ljud-skim rodom klanjaju pred utjelovljenim Bo-gom. Oni privode pastire poklonstvu pred no-vorođenim Kraljem. Kao da u tom prizoru čitamo Origena koji opisujući Kristovo rođe-nje piše: »Kad anđeli vidješe da se Knez nebe-snika nastanio na zemlji, uputiše se i oni pu-tem koji je On otvorio, pođoše za njim, poslušni njegovoj volji da budu čuvari onima koji u nje-ga vjeruju. Stoga rekoše među sobom: ‘Ako je On sišao u tijelo i uzeo ljudsku smrtnu narav, ni mi ne možemo ostati nijemi. Idimo, siđimo na zemlju!’ Tako na zemlju siđe mnoštvo nebe-ske vojske koja je hvalila i slavila Boga kad se Krist rodio.« Poklonstvo anđela pred Djetetom Isusom poziv je ljudskome rodu na isto poklon-stvo, na priznanje njegova božanstva i njegove spasenjske blizine. Ljudski smrtni život posta-je mjestom Božjega trijumfa nad zlom, pa stoga i mjestom istinskoga slavljenja Boga – prihva-ćanjem dara njegova božanskog života. Josi-pova usnulost pred novorođenim Djetetom pokazuju stanje ljudskoga roda koji ne prepo-znaje veličinu božanskoga dara. Anđelova ru-ka ispružena prema Josipu također progovara o božanskoj inicijativi buđenja ljudskoga roda i poziva na životno poklonstvo pred Bogom.

U jaslicama iznenađuje likovna neproporci-onalnost Bogorodičina lika u odnosu na druge likove. Ta neproporcionalnost ocrtava novu di-menziju života, dar božanske dimenzije življe-nja: čovjek je Kristovim rođenjem, novim stva-ranjem, uzdignut nad sva stvorenja. Marija je prva u redu ljudi obdarena tim darom božan-skoga života.

Još jedan prizor anđela plijeni našu pozor-nost. U podnožju Botticellijeva prikaza Mistič-nog rođenja tri anđela, odjevena u boje vjere, nade i ljubavi, započinju ples s ljudima. Čovjek je ohrabren u svojoj slabosti i usvojim straho-vima, pozvan je na ples u kojemu slijedi korak bogoslovnih krjeposti vjere, nade i ljubavi. Kri-stovim rođenje obnovljen je svijet pa čovjek, uključen u nebesku radost i anđeosku proslavu Boga, očituje i svoju pobjedu nad zlom i ljud-skom nemoću. Ta je poruka još jasnija zamije-timo li pod nogama anđela i ljudi pet poraženih zloduha koji u grču pokazuju svoj strah i poraz pred pobjedom Kneza mira. Svi su anđeli ureše-ni palminim granama koje ovdje označavaju es-hatološki proglas mira, shvaćenoga kao pomi-renje između paloga čovjeka i milosrdnog Boga koji nas sudi svojom ljubavlju.

Liturgia i angelurgiaRazmišljanje nad Botticellijevim Mističnim ro-đenjem vodi nas k spoznaji da je kršćansko slav-ljenje Kristova utjelovljenja istinsko udioništvo u darovanom božanskom životu, zajedništvo ne-beske i zemaljske Crkve. Pjesan anđela Gloria in excelsis Deo et in terra pax hominibus čini nas dionicima darovanog božanskog života. Liturgi-ja Crkve najizvrsnije je mjesto te otajstvene raz-mjene božanskog i ljudskog. Tako naša leiturgia – zajednički hvalbeni čin Božjega naroda – biva združena s klanjanjem anđela pred licem Bož-jim, s nebeskom »liturgijom« koju Nicola Bux zgodno naziva angelurgia. U svakom liturgij-skom slavlju, stoga, »zajedno s nađelima i ar-kanđelima« pjevamo pjesmu Slave koja je da-rovana ljudima: »Svet, Svet, Svet, Gospodin Bog Sabaot. Puna su nebesa i zemlja tvoje slave.« An-đeoskoj pjesmi »Slava Bogu na visini« odgovara hvalbena pjesma ljudi »Svet, svet, svet...«

NAŠA TEMA

12


OOstavljajući po strani koliko su anđeli istinski vrjednovani u životu kršćana i Crkve općenito iz vidika koji bi svakako obogatili i litur-gijski pristup, stalo nam je do razmatranja o prisutnosti i slikama koje donosi liturgija o anđelima. Liturgija nije prostor u kojemu se postav-ljaju pitanja o njihovu postojanju, o vjeri u njih, nego ih potvrđuje kao dio-nike liturgijskoga slavlja.

Svjestan sam da tema o anđelima pripada najnezastupljenijim tema-ma u ozbiljnim teološkim raspravama. Kao da suvremenost ne zna što bi s njima. Prepušteni su predodžbama djetinje otvorenosti, naslućivanja, ali i stanovite kršćanske nezrelosti, premda ni u takvim prosudbama ne treba biti odviše kategoričan (čitaj: jednostran) i postavljati se iznad potrebe za izražajem poznato-nepoznate zbilje. Slikama se služi i Biblija, ali ne da bi posličila anđele, nego da bi prenijela poruku. Mladić u bijelome ruhu, ru-meno bucmasto dijete ili čovjekoliko biće s krilima može biti problematič-no u doba drukčijih tehničkih mogućnosti, ali poruka nije u opasnosti, niti postaje stranom. Posredništvo neba i zemlje, postojanje lijepe onostrano-sti, zaštita na životnome hodu poruke su koje ostaju živjeti.

Više se od zadržavanja na predodžbama valja pitati što anđeli čine i u tome smislu više predstavljati njihovo djelovanje od ‘izgleda’. Tako, da-kle, i njihov ‘izgled’ i slika o njima ovise o njihovoj ulozi, jer bi na prvome mjestu trebala biti slika njihova djelovanja. Upravo u tome pomaže litur-gija, jer ona slijedi njihovu imenovanost.

Naviještanje otajstva, prinošenje žrtve,zaštita ljubavi, proslava BogaUloga anđela je navjestiteljska (angelus - nuntius), posrednička, zaštit-nička. Što se tiče posredništva, uvijek je u pitanju posredovanje Bož-je prisutnosti, uprisutnjenje Boga. Tako je Bog prisutan u navještaju i u zaštiti. A njega »nitko nikada ne vidje«, kako kaže Sveto pismo. Bog je prisutan po svome anđelu koji priopćuje izražaj Božje prisutnosti. An-đeli, kako tumači Blaise, konkretiziraju božansko i nadnaravno ozračje u kojemu »živimo i jesmo« (usp. Dj 17,28). Pojam anđela gotovo nika-da u liturgiji nije ostavljen u apsolutnome smislu. Ili, bolje, uz njega se redovito vežu drugi pojmovi (u genitivu) poput: mir, svjetlo, milosrđe, spasenje, zaštita, zagovor… Odnosi se i na pokojne. Njihova je ‘zadaća’ voditi duše k Bogu, kako bi ih on primio, pri čemu se koriste glagoli su-odnosa: voditi – primiti (perducere, deducere, suscipere).

Anđeli donose i darove pretvorene u prinos pred Boga. Ta je slika izni-mno vrijedna za razmatranje liturgijskoga sloja. U Prvoj euharistijskoj molitvi (Rimskome kanonu) molimo: »Ponizno te molimo, svemogući

Crkva, kada slavi spomen svetih anđela, naviješta sla-vu Očevu, njegovu beskraj-nu dobrotu koja se zrcali u anđelima i arkanđelima. U

tim blaženim dusima objav-ljuje koliko je Bog velik

i vrijedan ljubavi iznad sve-ga. Povezujući liturgijsku

anđeosku pjesmu neba i zemlje (Svet, svet, svet…)

nedvojbeno se zemaljska liturgija živi kao dio Esha-

tona, konačnoga ispunjenja spasenja, i obratno. Iz ne-

koliko izdvojenih mjesta u sadašnjoj rimskoj liturgiji na

kojima se spominju anđeli proizlazi da je postojanje

anđela radi pomoći ljudima da žive u svetosti i da žive svetost (silazna, posvetna

dimenzija), zatim da se svakodnevno zalažu za ostvarivanje Kraljevstva

(horizontalna zauzetost) i za davanje slave Bogu (uzla-

zna, bogoštovna dimenzija).

Anđeli u liturgijskim slavljimaTragovi legis orandi

Ivan Šaško

13


Bože, da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje božansko ve-ličanstvo…« Premda su različita tumačenja o to-me na koga se misli spominjući ‘anđela’ (je li to Duh Sveti ili pak Krist), vidljivo je da se radi o anđeoskome djelovanju.

Iznimno je zanimljivo vidjeti koja je pri-nosna uloga anđela. Tako sv. Augustin piše da prínose (munera) ne prinosimo mi, vjer-nici, nego oni koji se nalaze oko Boga, a to su anđeli: »Omnes qui in circuitu ejus sunt, offe-rent munera [...] Qui sunt in circuitu ejus? An-geli. Ergo nos non offerimus munera.« (Enarr. in psalmum LXXV) Tu je važno također zna-ti da darove (dona) prinose i vjernici, no posredništvo koje je ostvareno po Isusu Kristu, kao jedinome istinskome Posredniku između neba i zemlje, Boga i čovjeka, uvijek zahtijeva prisutnost Duha Svetoga koji preobražava naš dar, odnosno nas u ljubavi, bez koje dar nije prinos koji bi nešto ostvario (»sine caritate nihil prosunt«). Bez ljubavi ništa ne koristi, čak niti ako se govore svi jezici, ljudski i anđeoski (usp. 1Kor 13). Iz teoloških spisa prošlih vremena, osobito patrističkih, uviđa se uska povezanost između anđela i Duha Svetoga. Tako Hildefons Toletanski ne preza ustvrditi: »Spiritus sanctus ex opere etiam angelus intelligitur.« (Lib. de co-gnit. baptismi, LX) Božji se Duh objavljuje u navještaju anđela. Liturgija tu istinu izražava na više načina, uključujući ne samo verbalni, ne-go i neverbalni govor. Liturgijski prostor, ulo-ga đakona kao anđela, pojedini predmeti, geste, uprisutnjuju anđeosku ulogu liturgijske naravi upravo u onome ozračju koje se i teološki pro-matra kao susretište (neba i zemlje).

Liturgijska mjesta za angelologijuCrkva, kada slavi spomen svetih anđela, naviješta slavu Očevu, njegovu beskrajnu dobrotu koja se zrcali u anđelima i arkanđelima. U tim blaženim dusima objavljuje koliko je Bog velik i vrijedan lju-bavi iznad svega (usp. Predslovlje anđela u Rim-skome misalu). Povezujući liturgijsku anđeosku pjesmu (zajedno s anđelima… govoreći, pjevaju-ći bez prestanka: Svet…) neba i zemlje nedvojbe-no se zemaljska liturgija živi kao dio eshatona, ko-načnoga ispunjenja spasenja, i obratno.

Zajednica vjernika koja sudjeluje u božanskoj euharistijskoj liturgiji nadilazi granice mjesne Crkve i zahvaća cijelo čovječanstvo. Ta je zajedni-ca glasom, pjesmom i slavljem združena s anđeli-ma i cijelim ljudskim rodom, odnosno stvorenim svijetom. U Kristu se sve sastavnice združuju u jedno. I stvoreni svijet i ljudi sa svojom poviješću i svijet anđela u Kristu dobivaju svoje značenje i svrhu postojanja. Anđeli su prisutni u svemu što se tiče božanskoga života ljudi i njihove usmjere-nosti prema Bogu, ostvarive samo u Kristu, čije-mu su posredništvu anđeli podređeni.

Iz desetak snažnih mjesta u sadašnjoj rim-skoj liturgiji na kojima se spominju anđeli pro-izlazi da je postojanje anđela radi pomoći ljudi-ma da žive u svetosti i da žive svetost (silazna, posvetna dimenzija), zatim da se svakodnevno zalažu za ostvarivanje Kraljevstva (horizontalna zauzetost) i za davanje slave Bogu (uzlazna, bo-goštovna dimenzija). a) u euharistijiDa bismo snažnije posvijestili prisutnost anđe-la u liturgiji, navodim nekoliko mjesta, počev-ši od euharistije. Vrijedno je spomenuti njihov spomen u: pokajničkome činu (»Ispovijedam se…«), zatim u himnu Slava, Vjerovanju (vje-ra u Stvoritelja svega, vidljivoga i nevidljivo-ga); predslovljima u kojima se prizivaju anđeo-ski zborovi; pjesan Svet, svet, svet; euharistijske molitve, osobito u zagovornim molitvama sve-tih (intercesijama). U Misalu postoje tri obras-ca koji se izravno odnose na anđele: a) blagdan arkanđelâ Mihaela, Gabriela i Rafaela; spomen svetih anđela čuvara i zavjetna misa. Osim to-ga, spomen anđela postoji u litanijama svetih u vazmenome bdjenju i u obredu krštenja.

Liturgija je najizvrsnije mjesto anđeoskoga posredovanja.(Katedrala sv. Stjepana, Metz, 13. st.)

NAŠA TEMA

14

Promatrajući anđele, ne smije se odstupiti od kristološko-pneumatološke podloge. Anđeli su prisutni da bi se pridružili Kristu (s Kristom i po Kristu), kojemu su pridruženi i sami vjerni-ci. Sve je obilježeno radošću i pohvalama; to je, naime, duhovna klima koja se pretpostavlja za djelovanje milosti. Tim više što je zemaljska li-turgija ikonizacija (usličenje) nebeske. b) u ostalim sakramentimaU obredu krštenja ne postoji poseban spomen an-đela, osim u litanijama, što se može smatrati sta-novitim siromaštvom u sadašnjoj liturgiji, budu-ći da za to ima dovoljno mjesta unutar blagoslova vode i usmjerenosti prema oživljenosti u Duhu za slavljenje liturgije, uvijek u ozračju radosti.

Polazeći od radosti među Božjim anđelima, zbog obraćenja grješnika (usp. Lk 15,10), obred pomirenja mogao bi biti interpretacija te isti-ne, međutim, on to danas nije u dostatnoj mje-ri. Spomen anđela može se uvesti eventualno pomoću molitve pokajanja ili pak zamolbe po-kornika da ga prate anđeli u njegovim koracima prema pomirenju i u prihvaćanju pomirenja.

Sakramentalno slavlje bolesničkoga poma-zanja iznimno je zanimljivo za produbljivanje odnosa anđela, bolesti i bolesnika. U samome obredu nazočnost je škrta. Ona raste u odnosu na umiruće, gdje od drevnih dana postoji živost kršćanske predaje i molitava. Takav je slučaj s preporukom umirućega, gdje postoje tri snaž-na molitvena naglaska iz molitava: Proficiscere, anima ea (Pođi, kršćanska dušo); Commen-do te omnipotenti Deo (Preporučujem te Bogu svemogućemu); Subvenite, sancti Dei (Pomo-zite, sveci Božji, ususret iziđite, anđeli Gospod-nji). U svim je molitvama prisutna slika susre-ta i zajedništva s anđelima. Sigurno je da anđeli ispunjaju svoje poslanje, zahvaćajući u ljudsku povijest i prateći čovjeka do uvođenja u blažen život vječnosti.

U obredu slavlja kršćanske ženidbe, bez ob-zira na mnoštvo istočnih liturgijskih primje-ra, na iznimno ozračje radosti i liturgijsko-pa-trističku predaju, sadašnja liturgijska predaja u rimskome obredu izravno ne spominje anđe-le, osim u kontekstu misnoga slavlja. Tu, kao i u sakramentu svetoga reda, postoji puno pro-

stora za produbljivanje i obogaćivanje. Naime, prezbiteri i biskupi su pozvani biti Bogu trajno na službu (»servientes Deo nocte et die«) te se – ne svojom zaslugom, nego milošću danoj po Cr-kvi – pridružuju na osobit način onoj blizini ko-jom anđeli služe Bogu.c) u sakramentalima i blagoslovimaMeđu sakramentalima, osim spomenutih lita-nija, posebnu vrijednost ima obred sprovoda. U njemu se nalazi molitvena pjesma (Pomozi-te sveci Božji…) sugestivnih elemenata. Prati-telji na zemaljskome putu, pokojnika prate i u krilo Abrahamovo, u raj. Druga je molitva In paradisum deducunt te Angeli (»U raj poveli te anđeli«), a ne postoji više naglasak na anđe-lu čuvaru groba, prema molitvi Deus cuius mi-seratione. Pučka pobožnost vjernika često lik anđela stavlja uz grob, ali on je previše tužnoga stava, iako bi ga se moglo vrjednovati kao gla-snika uskrsnuća i pobjede nad smrću.

Među obrascima blagoslova anđele nalazi-mo više među liturgijskim čitanjima, nego me-đu molitvenim tekstovima. Tako su spomenuti u blagoslovu djece, putnika, pojedinih predme-ta s njihovim likom te u blagoslovu orgulja.

U liturgiji sprovoda anđeli su objavitelji kristova zova na no-vi život. (Freska, crkva Sant’Angelo in Formi, Italija, oko 1080.)

15


3 N DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU 4 P Svagdan: 1Iv 3,7-10; Ps 98,1.7-9; Iv 1,35-42 5 U Svagdan: 1Iv 3,11-21; Ps 100,1-5; Iv 1,43-51 6 S BOGOJAVLJENJE, svetkovina 7 Č Svagdan; ili: Sv. Rajmund Penjafortski, prezbiter

1Iv 3,22 – 4,6; Ps 2,7-8.10-11; Mt 4,12-17.23-25 8 P Svagdan: 1Iv 4,7-10; Ps 72,1-2.3-4b.7-8; Mk 6,34-44 9 S Svagdan: 1Iv 4,11-18; Ps 72,1-2.10.12-13; Mk 6,45-52

10 N KRŠTENJE GOSPODINOVO 11 P Svagdan: 1 Sam 1,1-8; Ps 116,12-19; Mk 1,14-20 12 U Svagdan: 1Sam 1,9-20; 1Sam 2,1-8; Mk 1,21-28 13 S Svagdan; ili: Sv. Hilarije, biskup i crkveni naučitelj

1Sam 3,1-10.19-20; Ps 40,2.5.7-10; Mk 1,29-39 14 Č Svagdan: 1Sam 4,1-11; Ps 44,10-11.14-15.24-25;

Mk 1,40-45 15 P Svagdan: 1Sam 8,4-7.10-22a; Ps 89,16-19; Mk 2,1-12 16 S Svagdan: 1Sam 9,1-4.17-19; 10,1a; Ps 21,2-7; Mk 2,13-17

Liturgijski kalendarPROSINAC 25 P ROĐENJE GOSPODINOVO, svetkovina 26 S SV. STJEPAN PRVOMUČENIK, blagdan

Dj 6,8-10;7,54-60; Ps 31,3c-4.6ab.7b.8a.17.21ab; Mt 10,17-22

27 N SV. OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA, blagdan 28 P NEVINA DJEČICA, mučenici, blagdan

1Iv 1,5 – 2,2; Ps 124,2-5.7b-8; Mt 2,13-18 29 U Peti dan Božićne osmine; ili: Sv. Toma Becket

1Iv 2,3-11; Ps 96,1-3.5b-6; Lk 2,22-35 30 S Šesti dan Božićne osmine

1Iv 2,12-17; Ps 96,7-10; Lk 2,36-40 31 Č Sedmi dan Božićne osmine; ili: Sv. Silvestar

1Iv 2,18-21; Ps 96,1-2.11-13; Iv 1,1-18

SIJEČANJ 1 P SV. MARIJA BOGORODICA, svetkovina 2 S Sv. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski, biskupi,

spomendan, 1Iv 2,22-28; Ps 98,1-4; Iv 1,19-28

Dva znakovita mjesta nalaze se u molitva-ma za posvetu osoba. Glede redovnica, podsje-ća se da Otac, utjelovljenjem svoga Sina, osim što je otkupio i obnovio čovječanstvo, uvjeto-vane smrtnošću vodi »ad similitudinem ange-lorum«. Štoviše, djevice su zaručnice kojima »služe anđeli«, »cuius pulchritudinem sol et lu-na mirantur« – čijoj se ljepoti dive sunce i mje-sec. Na tome tragu je moguće vidjeti i smjer u kojemu bi moglo ići obogaćivanje molitava i obreda kršćanske ženidbe.

Prilično je razumljivo da je spomen anđe-la zastupljeniji u molitvama posvete crkve. Oni ne samo da čuvaju mjesto bogoslužja, nego se u središnjoj molitvi posvete kaže da je to mjesto na kojemu se oslobađa radostan prinos hvale, a glas ljudi se združuje s anđeoskim zborovima.

Tijekom kađenja oltara predviđena je pje-sma o anđelu koji stoji kraj žrtvenika koji u ru-ci drži zlatni kadionik; ili pjesan o molitvi da se miomiris uzdigne pred Gospodinovo lice iz ru-ku anđela. Pomoć, zaštita i trajna prisutnost an-đela nalaze se i u obredniku egzorcizma, s po-zornošću na odnos služenja i odbijanja služenja

Bogu, ali jednako tako naglašavajući trajnu otaj-stvenu i moćnu pomoć (arcanum et potens adi-utorium continuo afferentes).

ZaključakS liturgijskoga motrišta anđeli su trajnost su-dioništva i njihovo je postojanje poput ikone vječne slave dane Presvetomu Trojstvu, ostva-rene unutar slavlja vjerničke, a osobito euhari-stijske zajednice. Pučka pobožnost anđeosku prisutnost čita kao zaštitu, odnosno Božju pro-vidnost prema ljudima. Nadalje, anđeli su ne-odvojivi od spasenjskoga plana, usmjerenoga prema dobru čovječanstva i stvorenoga svije-ta. Stoga i povezivanje nebeske liturgije, u kojoj Krist-svećenik sebi pridružuje anđele i svete, u liturgiji slavljenoj u vremenu ima svoju anti-cipaciju. Uostalom, liturgija odbija bilo kakvo štovanje anđela, jer su anđeli tek izražaj, glas i odjek stvorenoga. Njihova je prva služba kla-njanje, u najuzvišenijemu smislu potvrda sebe-darja božanskoj ljubavi. Time zadobivaju oso-bitu antropološku vrijednost u svojoj stvarnoj nevidljivosti.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

16

Prijedlozi za pjevanje

Prvo čitanje (Iz 52,7-10)Neka svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega.

Čitanje Knjige proroka IzaijeKako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje govoreći Sionu: »Bog tvoj kraljuje!« Čuj, glas ti podižu stražari, zajedno se raduju jer na svoje oči gledaju gdje se na Sion vraća Gospodin. Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer Gospodin je utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem. Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 98,1-6)Pripjev: Svi krajevi svijeta vidješe

spasenje Boga našega.

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,jer učini djela čudesna. Pobjedu mu pribavi desnica njegova i sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijetavidješe spasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Zapjevajte Gospodinu uz citru,uz citru i zvuke glazbala;uz trublje i zvuke rogova: kličite Gospodinu kralju!

Drugo čitanje (Heb 1,1-6)Bog nam progovori u Sinu.

Početak Poslanice HebrejimaViše puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno,u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj slavei otisak bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko moćniji od anđelâ koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime. Ta kome od anđela ikad reče: Ti si sin moj, danas te rodih; ili pak:Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori: Nek pred njim nice padnusvi anđeli Božji.Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesmaDijete nam se rodilo,sina dobismo, na plećima mu je vlast.Ime mu je:Anđeo velikoga savjeta.

(Iz 9,6)

Zborna molitvaBože, divno si sazdao čovječje dostojanstvo, a još divnije ga obnovio: udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga Sina, koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav. Koji s tobom.

Darovna molitvaNek ti, Gospodine, ugodi spomenžrtva današnje svetkovine: ti nam u njoj daješ potpuno oproštenje, a mi tebi iskazujemo savršeno bogoslužje.Po Kristu.


25. prosinca 2009.

Ulazna: 384 Dijete nam se rodilo ili: 403 Veselje ti navješćujemOtpjevni ps.: 387 Svi krajevi svijetaPrinosna: 828 Čestit svijetuPričesna: 829 Djetešce nam se rodiloZavršetak: 420 Narodi nam se (1,10)

Danja misa

17

Pjesma prije evanđelja

Dan nam sveti osvanu:Dođite, narodi, poklonite se Gospodinu,jer danas siđe na zemlju svjetlost velika.

Evanđelje (Iv 1,1-5.9-14 – kraća verzija)Riječ tijelom postade i nastani se među nama.

Početak svetog Evanđelja po IvanuU početku bijaše Riječ,i Riječ bijaše u Boga,i Riječ bijaše Bog.Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše životi život bijaše ljudima svjetlo;i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjerujuu njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istineRiječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaSvi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega.

(Ps 98,3)

Popričesna molitvaDobri Bože,Spasiteljev rođendan početak je našeg božanskog preporođenja.Molimo da nas privedei vječnom životu u nebu.Po Kristu.

Nebeskom Ocu, koji je otajstvom zemaljskog rođenja svoga Sina združio božansko s ljudskim, uputimo svoje ponizne prošnje:

Obnovi nas svojim životom, Gospodine.Crkvu svoju, Gospodine, neprestano rasvjetljuj 1. svjetlom Duha Svetoga da bude donositeljica radosne vijesti spasenja svim ljudima, molimo te.Svim kršćanima podari milost da trajno žive radost 2. otkupljenja te u svijetu koji je ispunjen tamombudu odraz tvoga božanskog svjetla, molimo te. Sve koji tragaju za istinom prodahni mudrošću 3. svoga Duha da u tebi prepoznaju dar božanskoga života, molimo te.Nama ovdje okupljenima podari živu vjeru da, 4. oslonjeni na tebe, možemo danomice božansku stvarnost utjelovljavati u vrijeme i svijetu kojima živimo, molimo te.Našoj pokojnoj braći i sestrama daj da5. u vječnosti uživaju radost tvoje slave koju suu zemaljskom životu upoznali, molimo te.

Nebeski Oče, po rođenju tvoga Sina u ljudskome tijelu i mi smo rođeni za novi život. Pomozi nam živjeti tim darovanim životomi tako graditi novi svijet. Po Kristu.

Molitva vjernikaMolitva vjernika

Otajstvo Utjelovljenja Božanske riječiodabire put ljudske običnosti.

(Evanđelistar iz opatije Averbode, Belgija, 12. st.)


18


Božić s pastirima

Svaki put kad susretnem pastire, ostajem zatečen njihovom jednostavnošću, mirom i neopterećenošću. Uvijek sam se pitao ko-ji je razlog njihova iskrenog, gotovo djetinjeg po-gleda i mirnog koraka, premda dobro znam da i oni itekako zarađuju kruh »u znoju lica svoje-ga«. Teško je dati prave odgovore. Možda ih nji-hova odijeljenost od ljudi oslobađa od mnogo-brojnih svakodnevnih sitnih grijeha i slabosti, koje nastaju tamo gdje se ljudi neprestance tije-sno dodiruju. Izgleda da u toj odijeljenosti mo-gu disati punim plućima, slobodni od zagušljiva zraka međuljudskih odnosa. Možda ih boravak u prirodi zapravo uči divljenju ljepoti i dobroti prirode koja se bez interesa pokazuje i besplatno daje i koja kao takva ukazuje na svojega iskon-skog Pastira – Stvoritelja. Često su sami pa se mogu neometano baviti sobom, a opet se bri-nu za drugoga, za svoje ovce, pse čuvare. Uvi-jek su spremni na iznenađenja, čuju svaki šum, svaku promjenu u prirodi i brzo primijete sva-ku opasnost. Rekao bih da bolje vide, čuju, miri-šu, dodiruju i kušaju. Da, možda se zbog tih ra-zloga anđeo Gospodnji ukazao upravo pastirima i javio im blagovijest, veliku radost za sav narod: »Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasi-

telj – Krist Gospodin.« Pogledajmo kako su pa-stiri slavili Božić i učimo od njih.

Roditi BogaAnđeo javlja pastirima da se njihov Spasitelj, Gospodin pojavio kao »novorođenče povijeno u jaslama«. Pastire ta vijest kao da uopće nije iznenadila. Naime, pastiri vole rađanje, vese-le se životu koji se rađa, radosni su što se uvi-jek iznova pojavljuju nova bića. Ako bi i Bog do-šao na svijet, tada bi se za naše pastire njegov dolazak morao dogoditi rađanjem. Jer, rođenje jednoga bića najčvršća je sveza dviju osoba, naj-sjajniji dar koji mogu dati jedno drugomu, naj-snažniji izričaj nastanka potpuno novoga. Sto-ga je rođenje Boga u Betlehemu najčvršća sveza s čovjekom, njegov najsjajniji dar i događaj pot-puno novoga. A oni koji ne vole život i rađanje, kojima je strana sveza ljubavi po djetetu, koji ne žele stvarati prostor za dijete, za radikalno no-vo, nisu pastiri i ne mogu slaviti Božić. Božić se istinski slavi, samo ako smo pastirski otvore-ni za rađanje. Još više, Božić nas poziva da sa-mi rodimo Boga: dopuštajući Bogu da prodre u nas, da se začne u nama i da ga rodimo svojim obraćenim životom, novim riječima i djelima.

Žudjeti za BogomPastiri ne staju na tomu. Naše rođenje Boga nije jednako stvarnom rođenju Boga u Isusu Kristu. Sveti Luka nas izvještava da su pastiri poticali jedni druge: »Hajdemo do Betlehema. Pogle-dajmo što se to dogodilo, događaj koji nam ob-znani Gospodin.« Potrebno je pokrenuti se i nastaviti tragati za istinskim rođenjem Boga u Isusu Kristu. To bismo pokrenuće i traganje za Božjim rođenjem mogli nazvati svetom žud-njom. Žudnja je proširenje duše. (sv. Augustin) Što više žudimo za nečim, to se više rastvara-mo da primimo žuđeni objekt. Ako žudimo za Bogom, tada se najviše proširujemo i pritom se lišavamo svega onoga što nas može priječiti da budemo ispunjeni Bogom. Stoga slavlje Božića ne guši u nama žudnju za Bogom, nego je još vi-

»Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasi- obraćenim životom, novim riječima i djelima.

Žudjeti za BogomPastiri ne staju na tomu. Naše rođenje Boga nije jednako stvarnom rođenju Boga u Isusu Kristu. Sveti Luka nas izvještava da su pastiri poticali jedni druge: »Hajdemo do Betlehema. Pogle-dajmo što se to dogodilo, događaj koji nam ob-znani Gospodin.« Potrebno je nastaviti u Isusu Kristu. To bismo pokrenuće i traganje za Božjim rođenjem mogli nazvati njomŠto više žudimo za nečim, to se više rastvara-mo da primimo žuđeni objekt. Ako žudimo za Bogom, tada se najviše proširujemo i pritom se lišavamo svega onoga što nas može priječiti da budemo ispunjeni Bogom. Stoga slavlje Božića ne guši u nama žudnju za Bogom, nego je još vi-Pastiri, umjetnici motrenja i osluškivanja, bijahu prvi svje-

doci nebeskoga Dara. (John Piper, 1973.)

19


Odjeci RiječiBožji govor nekoć i danas uz: Heb 1,1-6Bog je svome narodu »više puta i na više načina« govorio po prorocima, a primatelji su toga govora bili praoci Židova (Heb 1,1). Time se upućuje na židovsku predaju koja je sadržana u Starom zavjetu, a za Židove je značila sigurnost da ih Bog neće napustiti. Riječ »nekoć« tu raznovrsnu Božju skrb o narodu smješta u prošlost. Početak sljedećeg retka: »konačno, u ove dane« (1,2) predstavlja suprotnost s onim što je prethodilo. No, ona je samo djelomična. Različito je vrijeme: prvo prošlost, a potom sadašnjost. Različit je posrednik: u prethodnom retku proroci, a sada Sin. Različiti su konačno i primatelji Božje riječi: prvo oci, a ovdje mi. Isti je, međutim, Bog koji djeluje. Sveti pisac ilustrira osobiti položaj Sina pomoću starozavjetnih tekstova. Božje obećanje Davidu označava početak mesijanskih očekivanja Izraelaca:»Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin« (usp. 2Sam 7,14).

Darko Tepert

Zrnj

e

Bog nije htio ostati dalek i nedostižan, sasvim drugi, nego je upravo postao sasvim isti s ljudima, jedan od ljudi,

i to počevši od onoga u čemu je čovjek najslabiji i najjadniji, od nejakosti

čeda u kolijevci. Ako kršćanin danas ovu istinu ne doživljava kao izazov koji provocira njegovu misao, onda

je to znak da smo plitki u svojim mislima i da Božić doživljavamo kao

davnu idiličnu priču te da nismo kadri vidjeti božićno otajstvo kao

današnju zbilju.T. J. Šagi-Bunić

še pojačava. A što mi činimo? Za Božić svoje že-ludce neumjereno natrpavamo hranom i pićem, čime samo dokazujemo što se duhovno događa u nama: usaljenost ovozemaljskim i prestanak žudnje za Bogom.

Gledati i slušati Boga u CrkviPastiri žude, ali već sada »gledaju« i »slušaju«: »I pohite i pronađu Mariju, Josipa i novorođen-če gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispri-povjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu.« Žudnja nije dostatna. Žudnja je tim jača što se nekoga više poznaje i ljubi. U Isusu Kristu Bog se objavio i dao nam mogućnost da ga spozna-jemo i ljubimo. Stoga je kršćanska žudnja uvi-jek žudnja gledanja i slušanja. Kako novorođen-če još nije moglo govoriti, pastirima su o Isusu pripovijedali Marija i Josip. I danas o Isusu Kri-stu govori Crkva, koja je simbolički prikazana u osobama Marije i Josipa. U Crkvi se i danas gle-da i sluša Isusa Krista. Želimo li gledati i slušati Isusa bez Crkve, gledat ćemo i slušati samo se-be. Tko istinski želi gledati i slušati Isusa Krista, to može jedino ako ljubi Crkvu, u kojoj se gleda i sluša Isusa Krista.

Slaviti i hvaliti Boga»Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.« Obič-no se ne primjećuje vrlo važna razlika u značenju između glagola »slaviti« (doksazo) i »hvaliti« (aineo). Slaviti se odnosi na Boga. Izriče činje-nicu Božje pojavnosti, Božjega djela, odnosno Božje objave u djetetu Isusu iz Nazareta. Hvali-ti se pak odnosi na nas. Hvaliti znači tako slavi-ti Boga da se Bog u nama rodi, da ga mi rađamo. Kakvo bi to slavljenje Boga bilo bez naše hvale, bez promjene našega života? I kakva bi bila na-ša hvala Boga, kad ne bismo vidjeli njegovu Sla-vu, kad ne bismo znali tko je on? Pastiri nas tako pozivaju da u ovomu božićnom vremenu na po-seban način slavimo i hvalimo Boga: »Nakon to-ga sretnog rođenja duša spoznaje i kuša kako je sladak Gospodin Isus. Uistinu on je sladak kad ga hranimo svetim razmatranjima; kad ga kupa-mo pobožnim i toplim suzama; kad ga odijeva-mo čistim žudnjama; kad ga nosimo u zagrljaju svete ljubavi; kad ga trajno cjelivamo osjećajima pobožnosti; kad ga grijemo nutarnjom utrobom svojega duha. Tako se duhovno rađa božansko dijete.« (sv. Bonaventura)

Ivica Raguž


20

Ulazna pjesmaI pohitješe pastirite pronađošeMariju i Josipai Novorođenče.

(Lk 2,16)

Zborna molitvaBože, ti nam u svetoj Obiteljidaješ divan uzor obiteljskih kreposti i uzajamne ljubavi.Daj da je nasljedujemote postignemo vječnu radostu tvome domu. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, prikazujemo ti žrtvu pomirenja i usrdno te molimo: po zagovoru Djevice Bogorodice i svetog Josipaučvrsti naše obitelji u svojoj ljubavi i miru. Po Kristu.

Prvo čitanje (1Sam 1,20–22.24–28); ili: Sir 3,2-6.12-14Čitanje Prve knjige o SamueluNakon onih dana: Ana zatrudnje i, kad bî vrijeme, rodi sina koga nazva imenom Samuel, »jer sam ga«, reče, »izmolila od Gospodina«. Poslije godine dana uziđe njezin muž Elkana sa svim domom svojim da prinese Gospodinu godišnju žrtvu i da izvrši zavjet. Ali Ana ne pođe s njim jer reče svome mužu: »Neću poći dok se dijete ne odbije od prsiju, a onda ću ga odvesti da se pokaže pred Gospodinom i da ostane ondje zauvijek.« Čim je dječaka Samuela odbila od prsiju, povede ga sa sobom uzevši uz to trogodišnjeg junca, efu brašna i mijeh vina;i uvede ga u dom Gospodnji, u Šilo. A dječak je bio još vrlo mlad. Tada zaklaše junca, a majka dječakova pristupi k Eliju i reče: »Dopusti, gospodaru! Tako ti života tvoga, gospodaru, ja sam ona žena koja je stajala ovdje kraj tebe moleći se Gospodinu. Molila sam za ovo dijete, i Gospodin mi je uslišio prošnju kojom sam ga prosila. Zato i ja njega ustupam Gospodinu za sve dane njegova života: ta isprošen je od Gospodina.«I pokloniše se ondje GospodinuRiječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 84,2–3,5b–6.9–10)Pripjev: Blaženi koji prebivaju u Domu

tvome, Gospodine

Kako su mili stanovi tvoji,Gospodine nad vojskama!Duša mi gine i čezne za dvorima Gospodnjim.Srce moje i moje tijelo kliču Bogu živomu.

Blaženi koji prebivaju u domu tvomeslaveć te bez prestanka!Blažen komu je pomoć u tebidok se sprema na svete putove!

Gospodine, Bože nad vojskama,čuj molitvu moju,poslušaj, Bože Jakovljev!Pogledaj, štite naš, Bože,pogledaj lice pomazanika svoga!

Drugo čitanje (1Iv 3,1– 2.21–24); ili: Kol 3,12-21Djeca se Božja zovemo, i jesmo.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Ivana apostolaLjubljeni: Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. Ljubljeni, ako nas srce ne osuđuje, možemo zaufano k Bogu. I što god ištemo, primamo od njega jer zapovijedi njegove čuvamo i činimo što je njemu drago. I ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed. I tko čuva zapovijedi njegove, u njemu ostaje, i On u njemu. I po ovom znamo da on ostaje u nama: po Duhu kojeg nam je dao.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja (Dj 16,14b)Otvori, Gospodine, srce naše da se priklonimo riječima Sina tvoga!

27. prosinca 2009.


21


Prijedlozi za pjevanje

Pričesna pjesmaBog se na zemlji pojavio i među ljudima se udomio.

(Bar 3,38)

Popričesna molitvaDobri Oče, ti nas hraniš nebeskim otajstvima.Daj da se trajno ugle–damo u svetu Obitelj te se poslije nevolja ovoga života njoj pridružimo u vječnoj slavi. Po Kristu.

Evanđelje (Lk 2,41–52)Roditelji nađoše Isusa posred učiteljâ

Čitanje svetog Evanđelja po LukiRoditelji su Isusovi svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima.I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: »Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.« A on im reče: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« Oni ne razumješe riječi koju im reče. I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudiRiječ Gospodnja.

Nebeskome Ocu, koji nam u nazaretskoj obitelji daje primjer svetosti osobnogai obiteljskoga života, pozivajući nas da je nasljedujemo, uputimo svoje prošnje:

Pomozi svojoj Crkvi da živeći otajstvo 1. Kristove blizine bude istinska obiteljsvih krštenika i utočište svima koji te još nisu upoznali, molimo te.Našim obiteljima koje su pritisnute nedaćama 2. zemaljskoga života daruj milost radosnog pouzdanja u tvoju ljubav i pomozi im da žive dostojno tebe, molimo te.Svim roditeljima i odgojiteljima djece i mladih 3. ispuni srca mudrošću svoga Duha da svoje poslanje vrše u otvorenosti i poslušnosti tvome naumu spasenja, molimo te.Našu domovinu, Gospodine, izvedi na put 4. istinskoga mira, pravednosti i solidarnosti da, nadahnuti Kristovim čovjekoljubljem, svi zajedno gradimo novi svijet u kojem će svi ljudi biti braća i sestre, molimo te.Našu preminulu braću i sestre nagradi 5. zajedništvom u nebeskoj obitelji tvojih svetih, molimo te.

Nebeski Oče, tvojoj ljubavi povjeravamo svoje živote i život ove tvoje zajednice. Pomozi nam da uvijek znademo tražiti Isusa te tako danomice postajati sve svetijom obitelji. Po istom Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Ulazna: 422 Nebo i zemlja Otpjevni ps.: 146 Duša moja čeznePrinosna: 402 Radujte se narodi (3,4)Pričesna: 404 Rodio se Bog i čovjek Završetak: 403 Veselje ti navješćujem

Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je bitiu onomu što je Oca mojega? (Erich Schickling)


22

Svetost u slabosti


Današnja svetkovina nije Dan obitelji na na-čin kako slavimo Majčin dan, dane raznih pokreta ili dan borbe protiv nečega. Mi da-nas ne slavimo obitelj kao takvu, obitelj kao najizvr-sniju zajednicu života, nego konkretnu obitelj Mari-je i Josipa u kojoj je Isus rođen i proveo najveći dio života. Nazivamo je Svetom Obitelji i uzimamo je sebi za uzor. Paradoksalno je da upravo o ovoj obi-telji, koju već dva tisućljeća slavimo, tako malo zna-mo. Čak se ni evanđelja ne zadržavaju dugo na nji-ma. Tek možemo zaključiti da je to bila ‘prosječna’ obitelj pobožnih Židova koji su se držali tradicije te »sastavljali kraj s krajem«, skromno živeći od Josi-povih drvodjeljskih poslova. Sami se zasigurno ni-su osjećali svetom obitelji i ne bi se okrenuli da ih je netko na ulici tako nazvao.

Problematična obiteljAko bismo pogledali malo dublje ispod površine evanđeoskoga teksta, mogli bismo evanđeoska izvješća o Isusovu djetinjstvu motriti i »drugim očima«, pa ono do čega bismo došli nazaret-sku obitelj, zacijelo, ne bi stavilo u poziciju uzo-ra. Prije bi se kazalo suprotno. Iščitavajući doga-đaje na taj »drukčiji način« može se zamijetiti da je riječ je o obitelji koja je problematično započe-la svoje zajedništvo jer Isus je začet izvan Zako-na. Jednako je i završila budući da Isus umire na križu, kažnjen poput najtežih zločinaca. Ni s Ma-rijom i Josipom situacija nije ništa bolja. Unatoč našim pobožnim slikama oni nisu bili odveć skla-dan par. Istina, danas bi se uklapali u brakove sa-moproglašenih zvijezda, gdje dobrostojeći gospo-din u godinama uzima znatno mlađu ženu. Dakle, obitelj koju bi većina gledala s podsmijehom. I na drugim nam područjima daju dovoljno razloga da ih ne smatramo uzornima. Ona je trudna prije ne-go li se udala. On smišlja kako je se riješiti, a tek intervencijom anđela ostaje s njom. U strogoj pa-trijarhalnoj sredini postaje muškarac kojega nit-ko ništa ne pita u vlastitoj kući. Moguće je da ga sažalijevaju ili gledaju s podsmijehom. Činjenica da je od Marijina i Josipova vjenčanja do Isusova rođenja prošlo ‘nedovoljno vremena’ vjerojatno je

poticala govorkanja, ako ne i otvorene uvrjede. Ni evanđeoski odlomak o proslavi Pashe, kad Josip i Marija s dvanaestogodišnjim Isusom hodočaste u Jeruzalem, ne daje nam sliku stabilne obitelji. Na-kon sličnog izvješća u današnje bi vrijeme zasigur-no reagirale nadležne socijalne službe i pokrenu-le postupak za oduzimanje djeteta neodgovornim roditeljima koji tri dana ne znaju gdje im je malo-dobni sin.

Sveta obiteljBožić, čije otajstvo slavimo ovom osminom, na-zivamo obiteljskim blagdanom. Sve je puno re-klama o sretnim obiteljima koje kite borove, razmjenjuju darove i zajedno slave. Vrlo je lako primijetiti ogromnu razliku između njih i opisa-ne nazaretske obitelji. Nažalost, za mnoge je obi-telj s reklame predaleka i nedostižna. Mogao je Isus izabrati roditi se u takvoj obitelji, ali bi on-da i on sam za mnoge ostao dalek i nedostižan, a došao je upravo da bi svima bio blizu – Emanuel,s nama Bog. Bog je, rađajući se u konkretnoj obitelji Marije i Josipa – odnosno on ih je svo-jim rođenjem i učinio obitelji – prihvaća sve teš-koće ljudske egzistencije i svu problematiku na-ših obitelji: nesklad, nesigurnost, nepovjerenje, izbjeglištvo, siromaštvo, samohrane roditelje.

Život vjere je »bivovanje u Onomušto je Božje«, poput anđela.

23


Odjeci Riječi

Zrnj

e

»Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« Ta Isusova riječ

upućena Josipu i Mariji kritika je svekolikoj ljudskoj (i roditeljskoj) brizi

za »dobro« djece i dobro čovjeka. Pitanje »Zašto ste me tražili?« otkriva

da čovjek – kao dijete i kao odrastao – nije »izgubljen« kad je predan

Bogu. »Biti u onome što je Božje« ne odnosi se tek na pohod hramu, nego je temelj istinskoga kršćanskoga biti.

Može li se za nas reći da »jesmo« u onome što je Oca našega?

Vidjet ćemo ga »kao što jest uz: 1Iv 3,1-2.21-24Božjom smo ljubavlju djeca Božja (1Iv 3,1). Sveti pisac naglašava to novo stanje Kristovih vjernika. Oni više ne pripadaju svijetu, jer svijet ih »ne poznaje.« Riječ je pritom samo o svijetu koji ne poznaje Oca i njegovu ljubav. No, ni stvarnost Božjeg sinovstva nije ravna budućem stanju onih koji su Božji: »bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest« (3,2). U Starom zavjetu nije bilo moguće vidjeti Boga i ostati na životu. Božja ljubav to mijenja. Kršćani će gledati Boga, ne u slici, ne po nekom posredniku, nego onako »kao što jest«. To podrazumijeva i promjenu čovjeka, koji će biti Bogu sličan. Da bi se to ostvarilo, valja čuvati Božje zapovijedi (3,22), a ponajprije vjerovati »u ime Sina njegova Isusa Krista« i međusobno se ljubiti (3,23). To je zapovijed koja omogućava trajno jedinstvo s Kristom, čije je jamstvo Duh Sveti (3,24). Poziv je to na čistu savjest koja dovodi k Bogu (3,21).

Darko Tepert

Pokazuje kako je došao svima, pa i onima s ruba zakona, prezrenima i odbačenima, onima koje se drži neodgovornima i nesposobnima kao i osoba-ma s granica društva. Došao je donijeti božanski život ondje gdje je ugrožen ljudski. Došao je po-učiti nas da biti u kući Očevoj znači biti u službi najpotrebnijih te da se tu postiže svetost. Upravo tako su i Marija i Josip postigli svetost pomažući jedno drugome kad je bilo najpotrebnije, stavlja-jući svoj život u potpunosti u službu Riječi koja je tijelom postala i koja se u nemoći djeteta preda-la čovječanstvu.

Josip je onaj koji daje Isusu svoje ime, pa će se, dok Isus čini čudesa, mnogi pitati: Nije li ovo sin Josipov? On mu daje kraljevsko podrijetlo i po njemu je Isus iz doma i loze Davidove. Po Jo-sipu se ukorjenjuje u narodnu povijest i predaju te ispunjava Zakon kroz obrezanje, prikazanje u Hramu, učenje Zakona i Zapovijedi. Poučava ga poslu, pa Isus i sām uz njega postaje drvodjelja. Daje mu krov nad glavom i mjesto za život te se zove Nazarećanin.

Marija je ona koja pored redovitih majčinskih obveza čuva njegov identitet. Njoj je anđeo rekao: Bit će Sin Svevišnjega. Njoj pastiri objavljuju da su čuli kako se rodio Krist Gospodin. Mudraci joj, donoseći darove, otkrivaju tko i što je dijete koje je rodila. Šimun joj u Hramu naviješta da je nje-

zino dijete postavljeno na uzdignuće i propast mnogima. Ona čuva tajnu njegova poslanja. Ka-že današnje evanđelje: A majka je njegova brižno čuvala sve te uspomene u svome srcu.

Kroz ove su roditeljske obveze Marija i Josip pokazali svoju svetost. Josip je imao dovoljno lju-bavi prema Božjem otajstvu u Mariji i služio mu s pažnjom cijeloga svoga života, makar je prolazio kroz teške kušnje. Marija je pak, potpomognuta njegovom brižljivošću, imala dovoljno ljubavi za svoje dijete da ga ne zarobi onim što je vjerovala da zna o njemu, nego je dopustila da to sam otkrije i ostvari, makar joj to zadavalo bol. Nije Isusa od-gajala da bude Mesija, nego čovjek. Nije u njemu njegovala svoje snove, ideje i želje, nego slobodnu osobu koja će jednom sama kazati: Oče, neka bu-de volja tvoja! Tako je Isus, ukorijenjen u ljubav Marije i Josipa, znao otkriti i ostvariti svoj iden-titet i poziv koji mu je Bog namijenio. Na taj su način Marija i Josip u svojoj običnosti i nesavrše-nosti postali dio Božjeg plana spasenja čovječan-stva. Svojom su slabošću pomogli Božju svemoć i svojom ljudskošću njegovu svetost te su i sami po-stali sveti. Stoga nam »drukčije čitanje« evanđelja otkriva pravu zbilju Božjeg utjelovljenja, kazujući nam da smo svi dostojni Božjega dolaska i potreb-ni spasenjske preobrazbe u svetost života.

Slavko Slišković


24

Ulazna pjesmaZdravo Sveta Rodiljo,Majko Kralja vječitoga,komu ruka ima vlastiznad svijeta čitavoga!

Zborna molitvaBože, ti si plodnim djevičanstvom svete Marije ljudskom rodu darovao vječno spasenje. Po njoj smo primili tvoga Sina, začetnika novog života: molimo te da i u ovoj godini iskusimo njezin zagovor. Po Kristu.

Darovna molitvaGospodine, ti svako dobro počinješ i dovršuješ. Danas se radujemo svetkovini svete Bogorodice i zahvaljujemo za rođenje Isusa Krista: daj da s radošću postignemo puni plod njegova spasenja, kojemu slavimo početak. Po Kristu.

Prvo čitanje (Br 6,22-27)Neka zazivaju ime moje nad sinove Izraelovei ja ću ih blagoslivljati.

Čitanje Knjige Brojeva

Reče Gospodin Mojsiju:»Reci Aronu i njegovim sinovima: Ovako blagoslivljajte Izraelce:Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva!Neka te Gospodinlicem svojim obasja, milostiv neka ti bude!Neka pogled svoj Gospodinsvrati na te i mir ti donese!Tako neka zazivajuime moje nad sinove Izraelovei ja ću ih blagoslivljati.«

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 67,2-3.5-6.8)Pripjev: Smilovao nam se Bog

i blagoslovio nas.

Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,obasjao nas licem svojim,da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,svi puci tvoje spasenje!

Nek se vesele i kliču narodijer sudiš pucima pravednoi narode vodiš na zemlji.

Neka te slave narodi, Bože,svi narodi neka te slave!Bog nas blagoslovio!Neka ga štuju svi krajevi svjetski!

Drugo čitanje (Gal 4,4-7)Bog posla Sina svoga, rođena od žene.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola Galaćanima

Braćo: Kad dođe punina vremena,odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koj

Documents

2009 · 2011. 11. 22. · Sveti Augustin poučava da ri-ječ anđeo označava službu, a ne narav. To je biće duh po onome što jest, a anđeo po onome što čini. Zato anđele i