živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXIII. • CIJENA: 13 KN112016

Smrt i čuvanje spomenaod 1.  do  26.  studenoga  2016.

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXIII. (2016.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: hilp@hilp.hr

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1 Sjećanje i zaborav

naša tema: smrt i čuvanje spomena 2 Naputak Ad resurgendum cum Christo

o pokapanju tijela preminulih i čuvanju pepela u slučaju spaljivanja

»Suukopani s Kristom«, I. Šaško

Smrt: susret nade i spomena, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 20 Biblijska razmišljanja:

I. Šaško, I. Raguž, A. Vučković,D. Runje, S. Slišković

Svetkovina Svih Svetih

Spomen svih vjernika pokojnika

Trideset i druga nedjelja kroz godinu

Trideset i treća nedjelja kroz godinu

Isus Krist – Kralj svega stvorenja

trenutak 40 Kađenje u došašću i korizmi

11 • 2016 

MOTIV NA NASLOVNICI:Paul Klee: Oganj i puni mjesec, 1933.

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO   11–2016.

živo vrelo 1

S Sjećanje i zaborav

Svakodnevno se suočavamo s brigom oko sjećanja. Susrećemo se s mnoštvom riječi, događaja, važnih i nevažnih informacija, onih koje sami otkrivamo i onih koje nas presreću, katkada i grubošću koja razara živote. Sve više osjećamo da je mudrost upravo u razlučivanju me-đu tim mnoštvom, u dijeljenju onoga što je vrijedno pamćenja i onoga što ćemo prepustiti zaboravu. Potreban je stoga i trud oko zaborava, ali i bri-ga za čišćenje spomena, kako bismo živjeli slobodu i život gledali čistim pogledom. Postoje i sjećanja koja su utkana duboko u nas, neodvojiva od života, od našega biti. To su sjećanja koja obliku spomen, odjeven u radost ili tugu, sposoban u nama oživjeti one trenutke koji su rodili sjećanjem.

Sjećanja se vežu za događaje, trenutke, ali za čitave živote – za osobe po čijim smo životima primili život, za one s kojima smo dijelili život, ljubav, zajedništvo darova, brigu u istome poslanju, ili su, jednostavno, našli neko mjesto u našemu životu. Sjećanje na njih oblikuje uspomene. Pa i kada po smrti odu s lica zemlje, oni u nama žive po sjećanju ko-je traži spomen. Briga za spomen omogućuje nastavljanje povezanosti i zajedništva. Spomeni su znakovi života. Na grobljima su vidljivi životi onih koji su živjeli, ali i životi onih u kojima nastavljaju živjeti oni koji su živjeli. Grobovi katkada govore da su ‘umrli’ upravo oni koji su ostali na životu – ‘umrli su’ jer je u njima nestalo sjećanja i jer ne nose spomen.

Kršćanska vjera spomen na pokojne rasvjetljava nadom u uskrsnuće. Zato je spomen povjeren slavlju vjere, obredu te zajedničkomu čuvanju. Liturgija sprovoda, pohađanje grobova i molitva za pokojne snažni su oblici čuvanja spomena. To je spomen koji se otvara životu koji ne prolazi.

Čuvanje spomena ne niječe istinu o smrti. Ondje gdje se pokušava pobjeći od istine o smrti najbližih, čuvanje spomena može prerasti u se-bičnost, u grozničavu brigu da se s pokojnima čuva povezanost koja nije životna i koja nije otvorena nadi u uskrsnuće. Tako se ponegdje pepeo po-kojnika nastoji čuvati u vlastitome domu, ili ga se trajno nosi sa sobom… Postoje i sjećanja koja se odriču spomena: praksa da se pepeo pokojnika prospe u more, u vjetar, ili negdje ‘u prirodu’, može zapriječiti nadu u uskrsnuće i biti znak nejasnih i nesigurnih poimanja vjere u uskrsnuće.

O tim je pitanjima Kongregacija za nauk vjere izdala Naputak s naslo-vom Da bi se suuskrslo s Kristom, koji ovdje donosimo i na koji naslanja-mo dva razmišljanja o kršćanskome čuvanju spomena.

Urednik

2

NAŠA TEMA Smrt i čuvanje spomena

2

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

1 Da bi se suuskrslo s Kristom, potrebno je umrijeti s Kristom, treba »se iseliti iz tijela i naseliti se kod Gospodina« (2Kor 5, 8). Naputkom Piam et constantem od 5. srpnja 1963. tadašnji je Sveti Uficij odredio »da se vjerno čuva običaj da se tijela preminulih vjer-nika pokapaju«, dodajući da se spaljivanje (kremiranje) »po sebi ne protivi kršćanskoj vjeri« te da se ne uskraćuju sakramenti ili sprovod onima koji su odlučili da im se tijelo nakon smrti spali, pod uvjetom da ta odluka nije »posljedica nijekanja kršćanskih dogmi, ili posljedi-ca sektaškoga duha, ili pak mržnje protiv katoličke vjere i Crkve«1. Ta promjena crkvene discipline zatim je uvedena u Zakonik kanonsko-ga prava iz 1983. i Zakonik kanona Istočnih Crkava iz 1990.

U međuvremenu praksa kremiranja uvelike se proširila u brojnim zemljama, ali su se istodobno počele širiti nove ideje koje se kose s vje-rom Crkve. Nakon što se na odgovarajući način posavjetovala s Kongre-gacijom za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Papinskim vijećem za zakonske tekstove i brojnim biskupskim konferencijama i biskupskim sinodama istočnih Crkava, Kongregacija za nauk vjere smatrala je ko-risnim objaviti novi Naputak, s ciljem da se ponovno potvrde doktri-narni i pastoralni razlozi zbog kojih se prednost daje ukapanju tijelâ i izdaju propisi vezani uz čuvanje pepela u slučaju spaljivanja tijelâ.

2 Isusovo je uskrsnuće glavna istina kršćanske vjere, koju se uvi-jek propovijedalo kao bitni dio vazmenoga otajstva od samih početaka kršćanstva: »predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici« (1Kor 15, 3-5).

Svojom smrću i uskrsnućem, Krist nas je oslobodio od grijeha i dao nam pristup novomu životu: »da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života« (Rim 6, 4). Nadalje, uskrsli Krist je počelo i izvor našega budućeg uskrsnuća: »Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih… kao što u Adamu svi umi-ru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni« (1Kor 15, 20-22).

Ako je istina da će nas Krist uskrisiti u Posljednji dan, također je istina da smo, u stanovitome smislu, već uskrsli s Kristom. Krštenjem smo, naime, uronjeni u Kristovu smrt i uskrsnuće i na sakramentalan način njemu pridruženi: »S njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih« (Kol 2, 12). Sjedinjeni s Kristom po krštenju, sudjelujemo već na stvaran način u životu Krista uskrsloga (usp. Ef 2, 6).

KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE

Naputak Ad resurgendum cum Christo(Da bi se suuskrslo s Kristom)o pokapanju tijela preminulih i čuvanju pepela u slučaju spaljivanja

1 AAS 56 (1964.), 822-823. 2 Rimski misal, Predslovlje

pokojničko, I.

2živo vrelo 3 2

Zahvaljujući Kristu, kršćanska smrt ima pozitivno značenje. Crkva u li-turgiji moli: »Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnoga boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima«2. Smrću duša biva odijeljena od tijela, ali o uskrsnuću Bog će dati nepropadljivi život našemu preobraženom tijelu, ponovno ga združujući s na-šom dušom. I u našim je danima Crkva pozvana naviještati vjeru u uskrsnuće: »Uskrsnuće mrtvih je vjera kršćanâ: vjerujući to mi smo to što jesmo.«3

3 Držeći se veoma drevne kršćanske predaje, Crkva snažno preporučuje da se tijela preminulih pokapa na groblju ili na drugome svetom mjestu4.U spomen na Gospodinovu smrt, ukop i uskrsnuće, otajstvo u svjetlu

kojega se očituje kršćanski smisao smrti5, pokop je povrh svega najpriklad-niji oblik za izražavanje vjere i nade u uskrsnuće tijela6.

Crkva, koja je kao Majka pratila kršćanina na njegovu zemaljskome pu-tovanju, prikazuje Ocu, u Kristu, dijete njegove milosti i predaje zemlji nje-gove smrtne ostatke u nadi da će uskrsnuti u slavi7.

Pokopom tijela umrlih vjernika, Crkva potvrđuje vjeru u uskrsnuće tije-la8 i želi istaknuti uzvišeno dostojanstvo ljudskoga tijela kao sastavnog di-jela osobe s kojom tijelo dijeli povijest9. Ne može, dakle, dopustiti stavove i obrede koji uključuju pogrješna poimanja smrti, gdje se smrt shvaća bilo kao konačno uništenje osobe, bilo kao trenutak njezina stapanja s Majkom prirodom ili sa svemirom, bilo kao etapu u procesu reinkarnacije, bilo kao izbavljenje iz »tamnice« tijela.

Osim toga, pokop na grobljima ili na drugim svetim mjestima na prikla-dan način odgovara pobožnosti i poštivanju koje se duguje tijelima pokojnih vjernika, koji su po krštenju postali hram Duha Svetoga i kojima se, »kao oruđima i posudama, Duh Sveti sveto poslužio da učini tolika dobra djela«10.

Pravednoga se Tobiju hvali zbog zasluga stečenih pred Bogom, zato jer je pokapao mrtve11, a Crkva smatra pokapanje mrtvih djelom tjelesnoga mi-losrđa12.

Na kraju, pokapanje tijela pokojnih vjernika na grobljima ili na drugim svetim mjestima potiče članove obitelji i cijelu kršćansku zajednicu na spo-men i molitvu za pokojnike, kao i na čašćenje mučenikâ i svetaca.

Pokapanjem tijelâ na grobljima, u crkvama ili na za to predviđenim mje-stima, kršćanska je predaja čuvala zajedništvo između živih i pokojnih te se protivila težnji da se prikriva ili privatizira događaj smrti i značenje koje ona ima za kršćane.

4 Postoje mjesta gdje se iz higijenskih, ekonomskih ili društvenih razloga pribjegava spaljivanju tijelâ. Ako taj izbor nije suprotan izričitoj volji pokojnoga vjernika ili postoji razumna pretpostavka o postojanju iste, Crkva ne vidi doktrinarne razloge zbog kojih bi tu praksu zabranjivala budući da spaljivanje (kremiranje) pokojnikova tijela nema veze s njegovom dušom i ne priječi božansku svemoć da uskrsne tijelo te, stoga, ne predstavlja objektivno nijekanje kršćanskoga učenja o besmrtnosti duše i uskrsnuću tijelâ.13

Crkva i dalje daje prednost pokapanju tijelâ jer se time iskazuje veće po-štovanje pokojnima; ipak spaljivanje nije zabranjeno, »osim ako je izabrano zbog razloga protivnih kršćanskomu nauku«14.

3 TERTULIJAN, De resurrectio-ne carnis, 1, 1: CCL 2, 921.

4 Usp. ZKP, kan. 1176, § 3; kan. 1205; ZKIC, kan. 876, § 3; kan. 868.

5 Usp. Katekizam Katoličke Crk ve, br. 1681.

6 Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 2300.

7 Usp. 1Kor 15, 42-44; Kate-kizam Katoličke Crkve, br. 1683.

8 Usp. SV. AUGUSTIN, De cura pro mortuis gerenda, 3, 5: CSEL 41, 628.

9 Usp. DRUGI VATIKANSKI KON-CIL, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, br. 14.

10 Usp. SV. AUGUSTIN, De cura pro mortuis gerenda, 3, 5: CSEL 41, 628.

11 Usp. Tob 2, 9; 12, 12. 12 Usp. Katekizam Katoličke

Crkve, br. 2300. 13 Usp. VRHOVNA SVETA KON-

GREGACIJA SVETOGA UFICIJA, Naputak Piam et constan-tem, 5. srpnja 1963.; AAS 56 (1964.), 822.

14 ZKP, kan. 1176, § 3; usp. ZKIC, kan. 876, § 3.

15 Katekizam Katoličke Crkve, br. 962.

NAŠA TEMA Smrt i čuvanje spomena

4

Ako ne postoje razlozi protivni kršćanskomu nauku, Crkva kod takvo-ga sprovoda postupa u skladu s odgovarajućim liturgijskim i pastoralnim uputama, pazeći posebno na to da se izbjegne svaki oblik sablazni ili vjerske ravnodušnosti.

5 Kad se iz opravdanih razloga izabere spaljivanje, pokojnikov se pepeo mora redovito čuvati na svetome mjestu, to jest na groblju ili, ako je to slučaj, u nekoj crkvi ili na prostoru koji je mjerodavna crkvena vlast nami-jenila upravo toj svrsi.

Već od početaka, kršćani su željeli da se kršćanska zajednica spominje svojih pokojnika i moli za njih. Njihovi su grobovi postali mjesta molitve, sjećanja i razmišljanja. Preminuli vjernici dio su Crkve, koja vjeruje u općin-stvo »putnika na zemlji, pokojnika koji dovršuju svoje čišćenje i blaženika u nebu; svi oni zajedno čine jednu Crkvu«15.

Čuvanje pepela na svetome mjestu može pridonijeti smanjivanju opa-snosti da pokojnik ostane uskraćen za molitvu i spomen rodbine i kršćanske zajednice. Na taj se način, nadalje, izbjegava mogućnost zaborava i nedo-statka poštovanja, do čega može, prije svega, doći nakon što mine prvi nara-štaj, jednako kao i neprilična ili praznovjerna postupanja.

6 Zbog gore navedenih razloga, čuvanje pepela kod kuće nije dopušteno. Samo u teškim i izvanrednim okolnostima, vezanim uz kulturalne uv-jete mjesnoga karaktera, ordinarij, u dogovoru s biskupskom konferencijom ili sinodom biskupâ istočnih Crkava, može dati dopuštenje za čuvanje pepe-la u vlastitome domu. Pepeo, ipak, ne smije biti razdijeljen na više obitelji i potrebno je uvijek zajamčiti poštivanje i prikladne uvjete čuvanja.

7 Da bi se izbjeglo svaku vrstu panteističke, naturalističke ili nihilističke dvosmislenosti, nije dopušteno prosipati pepeo u zrak, na tlo ili u vodu ili na neki drugi način, odnosno čuvati kremirani pepeo kao uspomenu na pokojnika, u komadima nakita ili drugim predmetima, imajući na umu da se za takva postupanja kao razlog izbora spaljivanja ne mogu navoditi higi-jenski, društveni ili ekonomski razlozi.

8 U slučaju da je pokojnik dopustio spaljivanje i prosipanje vlastitoga pepela u prirodi zbog razloga protivnih kršćanskoj vjeri, sprovod se, sukladno pravu, mora uskratiti.16

Vrhovni prvosvećenik Franjo, na audijenciji u kojoj je, dana 18. ožujka 2016., primio nižepotpisanoga kardinala Pročelnika, odobrio je ovaj Na-putak, o kojemu se odlučivalo na redovnome zasjedanju ove Kongregacije dana 2. ožujka 2016., i naredio njegovo objavljivanje.

Rim, iz sjedišta Kongregacije za nauk vjere, 15. kolovoza 2016., na svet-kovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije.

16 ZKP, kan. 1184; ZKIC, kan. 876, § 3.

Gerhard kard. MüllerPročelnik

Luis F. Ladaria, DINaslovni nadbiskup Thibice

Tajnik

4živo vrelo 5

UPokapanje tijela na

određenome mjestu oduvijek je bilo prigoda

za vršenje spomena pokojnikova života i njegovih djela, kao i

prigoda za zahvaljiva-nje Bogu za primljena

dobra. Shvatljivo je da si netko postavlja

pitanje zašto bi se radi toga nekomu išlo na

grob, a ne to isto učiniti u vlastitoj kući ili pred

nekim lijepim prizorom u prirodi. Očito je da

tjelesnost pripada teme-ljima u odnosima među

ljudima. Povezanost s nekom osobom nedvoj-

beno se tiče osjećaja, riječi, misli, ali su sje-

ćanja vezana ponajpri-je uz geste: osmijehe, izražaje lica, uz način

hodanja, uz poglede…

U suvremenim društvenim i kulturološkim okolnostima, u ko-jima se i u zemljama koje su duboko obilježene kršćanskom prošlošću i građene kršćanskim vrijednostima i predajom, uvriježio običaj spaljivanja pokojnikova tijela, važno je da kao vjernici razmotrimo preporuku koja živi u našemu obredniku (Red sprovoda), a u skladu s crkvenim naukom koji su isticala mjerodavna crkvena ti-jela u svojim odredbama prije pola stoljeća, a taj isti nauk potvrđuju i najnoviji dokumenti.

Na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije (15. kolovoza 2016.) Kongregacija za nauk vjere objavila je »Naputak Ad resurgen-dum cum Christo (Da bi se suuskrslo s Kristom) o pokapanju tijela pre-minulih i čuvanju pepela u slučaju spaljivanja«. To je dobar povod da podrobnije razmotrimo zbog čega Crkva daje prednost ukopu, premda se ne protivi obredu spaljivanja tijela.

Na početku Naputka naznačeno je polazište: »Da bi se suuskrslo s Kristom, potrebno je umrijeti s Kristom, treba se ‘iseliti iz tijela i naseliti se kod Gospodina’ (2Kor 5, 8). Naputkom Piam et constantem od 5. srpnja 1963. tadašnji je Sveti Uficij odredio ‘da se vjerno čuva običaj da se tijela preminulih vjernika pokapaju’, dodajući da se spaljivanje (kremiranje) ‘po sebi ne protivi kršćanskoj vjeri’ te da se ne uskraćuju sakramenti ili sprovod onima koji su odlučili da im se tijelo nakon smrti spali, pod uvjetom da ta odluka nije ‘posljedica nijekanja kršćanskih do-gmi, ili posljedica sektaškoga duha, ili pak mržnje protiv katoličke vjere i Crkve’. Ta promjena crkvene discipline zatim je uvedena u Zakonik ka-nonskoga prava iz 1983. i Zakonik kanona Istočnih Crkava iz 1990.«

Naputak upozorava na promjenu ozračja, pri čemu se »praksa kremiranja uvelike proširila u brojnim zemljama, ali su se istodobno počele širiti nove ideje koje se kose s vjerom Crkve«. Zbog toga je Kon-gregacija, ističući ponajprije nauk vjere u uskrsnuće, objavila Naputak »s ciljem da se ponovno potvrde doktrinarni i pastoralni razlozi zbog kojih se prednost daje ukapanju tijelâ i izdaju propisi vezani uz čuvanje pepela u slučaju spaljivanja tijelâ« (br. 1).

Vrijedno je navesti još nekoliko odlomaka iz Naputka: »Pokopom tijela umrlih vjernika, Crkva potvrđuje vjeru u uskrsnuće tijela i želi istaknuti uzvišeno dostojanstvo ljudskoga tijela kao sastavnog dijela osobe s kojom tijelo dijeli povijest. Ne može, dakle, dopustiti stavove i obrede koji uključuju pogrješna poimanja smrti, gdje se smrt shvaća bilo kao konačno uništenje osobe, bilo kao trenutak njezina stapanja s

»Suukopani s Kristom«Važnost ukopa tijela za kršćanski spomen

Ivan Šaško

6

NAŠA TEMA Smrt i čuvanje spomena

6

Majkom prirodom ili sa svemirom, bilo kao etapu u procesu reinkarnacije, bilo kao izbavljenje iz ‘tamnice’ tijela. Osim toga, pokop na grobljima ili na drugim svetim mjestima na prikladan način odgovara pobožnosti i pošti-vanju koje se duguje tijelima pokojnih vjernika, koji su po krštenju postali hram Duha Svetoga i kojima se, ‘kao oruđima i posudama, Duh Sveti sveto poslužio da učini tolika dobra djela’. […] Na kraju, pokapanje tijela pokojnih vjernika na grobljima ili na drugim svetim mjestima potiče članove obitelji i cijelu kršćansku zajednicu na spomen i molitvu za pokojnike, kao i na čašće-nje mučenikâ i svetaca.« (br. 3).

Treba upozoriti da su iza izbora spaljivanja za Crkvu neprihvatljivi oni postupci koji u sebi sadrže panteistička, naturalistička ili nihilistička polazi-šta, sadržaje i dvosmislenosti.

Odražaj u liturgijskim tekstovimaZacijelo je u Svetome pismu najizravniji oslonac za znakovitost ukopa tijela pokojnika u tekstu sv. Pavla Kološanima: »S njime (s Kristom) suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mr-tvih.« (Kol 2, 12). Pojam ‘ukopan, pokopan’ vezan je uz Krista i njegov ukop nakon smrti na križu. Apostol rabi pojam ‘suukopani’ (grč. syntafénetes, lat. consepulti) koji se nalazi u liturgijskim tekstovima vazmenoga vremena, kao što su, na primjer: 1. Blagoslov vode u Vazmenome bdjenju, kada se može uroniti i vazmena

svijeća u vodu: »koji s Kristom budu ukopani u smrt, neka s njime po kr-stu ustanu na život« (»ut omnes, cum Christo consepulti per baptismum in mortem, ad vitam cum ipso resurgant»);

2. Obnova krsnih obećanja: »mi smo po vazmenome otajstvu u krštenju zajedno s Kristom ukopani da s njim živimo novim životom« (»per pas-chalem mysterium… in baptismo consepulti sumus cum Christo, ut cum eo in novitatae vitae ambulemus«);

6živo vrelo 7 6

3. Ulazna pjesma subote trećega i petoga vazmenog tjedna: »S njime ste suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsnuli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih.«Postoje zanimljivi tekstovi i na drugim mjestima u Misalu koji se tiču od-

nosa sa zemljom: »Po tvojoj se volji rađamo, ti ravnaš našim životom, tvo-jom se odlukom, po zakonu grijeha, vraćamo zemlji od koje smo uzeti. Ali ti si nas otkupio smrću svoga Sina, da nas iz groba digneš u slavu uskrsnuća.« (Pokojničko predslovlje, IV.)

U sprovodnim obredima također postoje izravni navodi. Takav je u pri-jedlogu Posljednje preporuke i oproštaja od pokojnika: »S pouzdanjem se pomolimo Bogu, kojemu sve živi, da uskrisi tijelo… što ga raspadljiva uko-pavamo i zapovjedi da mu se duša pridruži svetima i vjernima«; »tijelo pre-dajemo zemlji, da se vrati onamo odakle je uzeto«.

Za postaju kod groba predviđena je molitva: »Gospodine Isuse Kriste! Ti si tri dana počivao u grobu i tako posvetio grobove svih koji u te vjeruju. Otada ova počivališta ljudskih tijela bude i nadu u uskrsnuće.« Za blagoslov groba postoji molitva koja kaže: »Bože, po čijem milosrđu mirno počivaju duše vjernih, udostoj se blagosloviti grob i povjeri mu svoga svetog anđela za čuvara, a dušu onoga čije se tijelo ovdje pokapa, riješi svake spone prije-stupa, da se skupa s tvojim svetima u tebi raduje bez prestanka.« U završ-nim molitvama na groblju Boga se zaziva kao »darivatelja života i obnovite-lja ljudskoga tijela«.

Pokapanja tijela i odnosi među ljudimaMrtva pokopati jedno je od djela kršćanskoga tjelesnog milosrđa koje Crkva čuva, premda se ne nalazi spomenuto kao ostalih šest u 25. poglavlju Evan-đelja po Mateju. To je djelo kršćanske pobožnosti, duboko ukorijenjeno u predaji Crkve, kao zadnja tjelesna gesta ljubavi prema pokojnima. Isusov grob, mjesto njegova ukopa, preobražen je od mjesta tame, tuge i očaja, u mjesto svjetla, radosti i nade.

Pokapanje tijela na određenome mjestu oduvijek je bilo prigoda za vrše-nje spomena pokojnikova života i njegovih djela, kao i prigoda za zahvaljiva-nje Bogu za primljena dobra. Shvatljivo je da si netko postavlja pitanje zašto bi se radi toga nekomu išlo na grob, a ne to isto učiniti u vlastitoj kući ili pred nekim lijepim prizorom u prirodi. Očito je da tjelesnost pripada temeljima u odnosima među ljudima. Povezanost s nekom osobom nedvojbeno se tiče osjećaja, riječi, misli, ali su sjećanja vezana ponajprije uz geste: osmijehe, izražaje lica, uz način hodanja, uz poglede…

Dolazak na grob drage osobe zahvaća i izvanjskost i unutarnjost te ima snagu pobuditi niz ‘tjelesnih’ sjećanja koji nas približavaju pokojnoj osobi, u boli odmaka i odsutnosti, ali i u vjeri prisutnosti i u nadi ponovnoga su-sreta. Pokopati mrtve znači imati mogućnost doći i zaustaviti se na mjestu koje odražava knjigu života, uvijek donoseći i iznenađenja i novost, jer je zemaljski život u nama ostavio tragove koji ne prestaju voditi, poticati i koji dobivaju novu znakovitost u novim životnim okolnostima. Na tome mjestu drukčije (bolje) shvaćamo suodnose koje možda za života dotične osobe ni-smo razumjeli.

NAŠA TEMA Smrt i čuvanje spomena

8

Pokopati mrtve znači počastiti tijelo i život neke osobe da bi se mogao snažnije očuvati spomen (na djela, svjedočanstva, učinjeno dobro koje tre-ba nasljedovati ili počinjeno zlo koje treba oprostiti), a ne znači, dakle, pod zemlju staviti prošlost niti sakriti smrt, a još manje zaboraviti život neke osobe. Život ostaje otajstvom koje čovjek ne može do kraja shvatiti, a koje nam se objavljuje u ljudima s kojima smo živjeli. Pred grobom nekoga tko nam je drag otkrivamo svoj identitet koji provire iz stvorenosti, ali i iz iskustva onih koji su živjeli prije nas.

Nažalost, događa se da je tijekom života došlo do sukoba, podjela, nes-porazuma, te postoji opasnost da takva iskustva ne budu zacijeljena prije smrti. Zato je važno cijeniti i trenutke bolesti i odlaženja s ovoga svijeta, jer je to vrijeme pomirenja i mira; to su trenutci liječenja srca u poniznoj gesti očitovanja sućuti prema bolima drugih. I u tome procesu ima važnost mje-sto ukopa, molitve na grobu, povezanosti u cjelovitosti životnoga otajstva koje obuhvaća i prekogroblje. U tome je smislu molitva za duše pokojnih produžetak tjelesnoga djela milosrđa ‘mrtva pokopati’. Ukapanje tijela ima smisla kada se uzdiže molitva Bogu, nošena vjerom u uskrsnuće tijela.

Uostalom, u raznim se jezicima pokapanje povezuje s odavanjem pošto-vanja i čašćenjem. Latinski glagol sepelire upućuje i na značenje ‘slijediti’, ‘pratiti’, a i korijenski su uzajamno vezani (korijen ‘sac-’ nalazi se u riječima: sequere; obsequium). Nekoga pokopati znači i ispratiti ga, kao i nasljedovati ga, premda se u višeznačnosti toga pojma mogu naći i sadržaji koji idu u smjeru skrivanja, zataškavanja, guranja u zaborav.

Spomen i briga za tijeloSpomen na pokojne ne pripada samo početku studenoga, jeseni, kada dr-veće ostavlja svoje lišće u predivnome prizoru plesa u zraku do smiraja na zemlji; kada zrak prožimaju magle i kada je danje svjetlo prigušenije. Spo-men je dio života živih, jer su dio toga života i mrtvi koji su ostavili tragove na duši i sjećanjima.

Otkako možemo pratiti povijest ljudi na zemlji, susrećemo brigu za tijela pokojnika koja nisu ostavljana da ih rastrgaju životinje ili uništi nevrijeme. Tijela su polagana na skrovita mjesta ili ukapana u zemlju; ta su mjesta obilje-žavana kamenjem i predmetima, obogaćivana raznim znakovljem, a nekada je mrtvima donošena i hrana. Pokopati mrtve i odati im počast ne pokazuje samo razliku između ljudi i životinja, ali te geste očituju brižnost i povezanost mrtvih i živih, potrebu za sjećanjem i spomenom tijela umrlih i za zahvaljiva-njem s pomoću darova, dajući naslutiti i vjeru u život nakon smrti.

Biblija nam, od spomena ljudi vjere, kao što je Abraham, govori o odva-janju mjesta za polaganje mrtvih. E. Bianchi lijepo primjećuje da je Abra-ham ‘otac svih koji vjeruju’ kojemu je Bog obećao ‘zemlju’, a zapravo umire bez posjedovanja zemlje, osim polja sa spiljom za ukop svoje žene Sare, a tamo će i sam biti ukopan. U povijesti spasenja iznimno je zanimljiva ta Abrahamova želja da ima grob, kao svjedočanstvo da su on i njegova žena živjeli na zemlji povezanost koja nadilazi smrt. Time se dolazi do istine da postoji susljednost među naraštajima, ali i pripadan religiozni obred; re-li-giozan, ona koji re-lega, koji povezuje.

8živo vrelo 9

Kršćani u svojoj vjeri središnje mjesto daju Kristovu utjelov-ljenju, trpljenju (tijela i duše) te uskrsnuću (s preobraženim tijelom). Zbog toga Crkva odu-vijek ima liturgijsko slavlje vezano uz smrt i ukop, pri čemu, vi-še od drugih kultura, izražava počast tijelu i daje važnost grobu kao mjestu spomena i posa-dašnjenja spasenja snagom Kristove prisutnosti. Nalazimo se u središtu sakramentalnosti koja uz djelovanje milosti veže tjelesnost. Ta se sakra-mentalnost ozbiljno narušava, ako ne postoji osjetljivost prema zemnim ostatcima. Negdje ne će biti moguća prisutnost ostataka tijela, ali važnost povezanosti u kršćanstvu živi, tako da i za one koji ne znaju gdje su tijela njihovih pokojnih postoji (molitvena) blizina vjernika i znakovi u prostoru koji upućuju i na tjelesnu prisutnost.

Zaborav u kulturi spomenaZa kršćansku je liturgiju neizostavan spomen, kako bi se živio spomen-čin Kristova vazma. Iz povijesti znamo koliko se čovjek tisućljećima trudio oteti zaboravu spomen na ljude i događaje. Ostavljao je znakove i pismo, razne prikaze na glinenim i kamenim pločama, na pergamentu, papiru, u raznim ‘bazama podataka’. I netko bi na kraju, u našemu vremenu, mogao reći: Mreža (Internet) više ne dopušta zaborav. Pa ipak, znajući ponajprije da nema savršene zaštite podataka, treba postaviti i dodatno pitanje: je li sku-pljanje podataka podudarno sa spomenom?

Suvremena tehnika izgleda kao da mogućnostima pohranjivanja otima društvu mogućnost zaborava. Ali, ima i cijenu stanovite neslobode. To je spomen koji ‘sputava’, jer se bilježi svaki korak, svaka odluka i izbor, svaka misao. Pritom se mogu pomiješati vremena. Rekonstrukcija može stvoriti zbrku u odnosu na nešto što se dogodilo prije puno godina i na ono što je bilo prije nekoliko dana. Zato će se čuti i prigovor da takva pohranjivanja čo-vjeku oduzimaju priliku za razvijanje, rast i za učenje. V. Mayer-Schönber-ger piše da nam je »dan izbor između dvije jednako uznemirujuće opcije: permanentne prošlosti i ignorantne sadašnjosti«, prošlosti koja traje i sa-dašnjosti koja je i nepoznata i ujedno neznalica. Ta povezanost podataka širi se i umnaža; nju više ne nadzire ni početni autor, tako da jedna rečenica ili fotografija koju je netko htio maknuti, ostaje preslikana i proširena brzinom koja ne dopušta povlačenje. U tome se pojavljuju i nastojanja da se sustavno brišu neki podatci. Kao da se društvo ne zna nositi sa sastavnicama spo-mena, jer spomenu pripada i mogućnost ‘preobražavanja’ podataka, koje sadašnja tehnika tek pokušava ugraditi (primjerice pitanje o tome koliko

NAŠA TEMA Smrt i čuvanje spomena

10

dugo želite da bude sačuvan neki tekst ili fotografija). Tehnika ne može ni otkriti niti vrjednovati za čovjeka tako važnu istinu: da i zaborav pripada kulturi spomena.

No, postoji i zaborav koji dolazi iz raznih pobuda. Štoviše, čini se da je proces zaborava lakši od procesa spomena. Postoji zaborav koji je ‘kultural-ni program’, a u kojemu se na Zapadu često zanemaruju prijašnji naraštaji, prekrivajući staro novim slojevima. To je vidljivo i u materijalnome smislu, jer potrošačko društvo odbacuje stare stvari proizvodeći i promičući nove. Uz to postoji kultura sortiranja i usmjeravanja, odabira i odbacivanja. To je proces koji se događa od knjižnica do muzeja koje izabiru bitno, ali je va-žan kriterij koji omogućuje zadržavanje i pamćenje na onome što određuje važnost. Sjetimo se samo Nietzscheove rečenice: »Moj mi spomen govori da sam to učinio, a moj ponos mi kaže da to nisam mogao učiniti i ostaje neumoljivim. Konačno – odustaje spomen.« U ljudima postoji granica iza koje nestaje sve što žele zaboraviti.

U tome mehanizmu zaborav se može shvatiti i kao oružje, premda se čini neutralnim. Ponekad se namjerno uništava nešto da bi se zaboravom nametnulo nešto drugo. To je slučaj u svim diktaturama i totalitarizmima, pri čemu najčešće strada kultura i baština.

No, zaborav može poslužiti jačanju za novi početak. To se očituje u građenju novoga identiteta na zaboravu. Takav je stav moguć, premda kr-šćanstvo uvijek ide u smjeru suočavanja s cjelinom i dopuštanja Bogu da preobrazi čovjeka, nakon njegova susreta s vlastitom poviješću. Doduše, ‘te-rapeutski zaborav’ ima svoje tragove u raznim psihijatrijskim tretmanima, a na specifičan je način ugrađen i u sakrament pomirenja. I dok u drugim ozračjima uvijek postoji zatvoreni krug odnosa prema sebi, u ispovijedi je taj krug otvoren Božjim djelovanjem. Honoré de Balsac napisao je da sjećanja uljepšavaju život, ali ga samo zaborav čini podnošljivim. Kršćanski kažemo da ga samo Bog preobražava.

Razlika između sjećanja i spomenaU odnosu prema tijelu koje se ukapa ili spaljuje, dobro je naglasiti razliku između sjećanja i spomena. Sjećati se može čovjek koji je na neki način bio povezan s dogođenim, a spominjati se mogu i oni kojima je prenešeno ne-ko sjećanje i koji ne mogu ‘pripovijedati sjećanje’. Tako i naraštaji nakon dugoga vremena postaju svjedocima spomena, svjedocima činjenica koje se odražavaju na tragovima koje su ostavili događaji i sjećanja. Potrebno je svjedočiti osjećaje, jer spomen dolazi od ‘slušanja’, a od njega treba kre-nuti promišljanje. Spomen je način, stil, kultura, ponašanje, oblik života; spomen je ‘utjelovljenost’ ponajprije u imenu i obilježjima pripadnosti (‘no-mos’). Iz toga proizlaze obredi, glazba, umjetnost, tradicija…

Tu se nalazi jezgra za promišljanje o sadašnjosti koju živimo, a ona je ‘ekstatička sadašnjost’, neposredna i bez svoga vremena; brza, nenadana, improvizirana, bez prošlosti i budućnosti, razmrvljena. Slično je bilo i rani-je, svaki put kada se zadržalo na neposrednosti koja je živjela trenutačnost. Zanimljivo je primijetiti da su vladavine u totalitarizmima imale poteškoće upravo sa življenjem spomena. Naizgled su gradile budućnost, započinjući

10živo vrelo 11

novo vrijeme, ali su se hranile neposrednom sadašnjošću, razarajući proš-lost i zatvarajući budućnost. Sve što su činili u biti je bilo u interesu jedno-ga, vladajućeg naraštaja, vremena koje su pokušali perpetuirati posežući za nasiljem.

Spomen nije sjećanje nego način na koji živimo sjećanje, odnosno vre-menitost. Vrijeme je mjera naših povezanosti. Mislim da mogu reći da su i osjećaji zgrade napravljene od vremena. Ono što gledamo na kalendarima i na satovima uvijek je jednako, ali to nije sunčano vrijeme, miris zemlje, vri-jeme našega raspoloženja. Spomen se utjelovljuje, a pozvani smo spominjati se onoga što nismo proživjeli. G. Ferraro piše da je »spomen osjećaj, jer je osjećaj sjećanje na sadašnjost, sjećanje onoga što se je sada. Osjećaj je poput izokrenutoga sjećanja.« Ne radi se o prošlosti koja bi bila vraćena u sadaš-njost, nego o sadašnjosti, o tome kako smo prisutni pred sobom i drugima.

Platon je razlikovao između mneme i anamnesis, između sjećanja i spo-mena, između odnosa prema onomu čega se sjećam kao sudjelovanja u do-gađaju i onoga čega se spominjem a da nisam proživio. Anamneza, spomen, preobražava moje življenje u ponovno življenje, u obnavljanje. To nije ob-navljanje već proživljenih trenutaka (na što se daje težište u raznim ‘kome-moracijama’) nego na obnavljanje neproživljenoga. To je vraćanje vrijedno-sti onomu s čime smo na stanovit način povezani. Ta poveznica u kršćanstvu je Isus Krist. Svojim utjelovljenjem, svojom smrću i ukopom, svojim uskr-snućem vraća nam život i posadašnjuje spomen na ono što smo u njemu proživjeli i on u našim životima.

12

NAŠA TEMA Smrt i čuvanje spomena

12

II stina o smrti, neizbježnoj svakomu čovjeku, trajno pronalazi mjesta u našim mislima; opominje nas, čini smrt prisutnom, bli-zom, posvješćuje njezinu sigurnost. Susret sa smrću bližnjih daje dragocjeno vrijeme sjećanju i traži načine čuvanja spomena na njih. Smrt bliskih osoba sjećanjem oživljava u nama susrete i trenutke za-jedništva, poglede i riječi, dodire, djela… Ništa tako snažno ne budi sjećanje kao susret sa smrću. No, sjećanje je u kršćanskome iskustvu smrti oplemenjeno nadom. Doživljaj smrti bližnjih otvara u nama mjesto igri spomena i nade. Nada na trenutak potisne svaki spomen, a spomen na trenutak okrene pogled od nadanja. Ipak, utjeha i mir nastupaju kada se spomen otvori nadi; tada i sama nada postaje obli-kom čuvanja spomena, a bol i žaljenje, ne odričući se spomena, pro-cvjetaju nadanjem.

Liturgija sprovoda, molitva za pokojne, pohađanje grobova i ču-vanje spomena razumljivi su samo iz igre spomena i nade. Gdje nema sjećanja i spomena, nada ostaje bez oslonca, biva neživotnom, topi se s protekom vremena. Gdje nema spremnosti za nadu, sam spomen biva suvišan, nepotreban, i stoga nestaje. Kršćanstvo gaji kulturu spomena. Počiva na spomenu i živi iz nade. Liturgijska su slavlja uvi-jek spomen-čini Kristova otkupiteljskoga djela, uzbiljenoga u Crkvi koja slavi. U liturgijskome slavlju spomen otvara prostor nadi; daje joj sigurnost. Liturgijska igra spomena i nade, vječnosti i spasenjske povijesti, preobražava trenutak slavlja povijesno-spasenjskom vri-jednošću i utiskuje u njega predokus vječnosti. Spomen koji oživljuje i nada koja anticipira zaodijevaju slavlje vjere u ljepotu koja se pro-stire onkraj trenutka, onkraj svijeta. Samo oči vjere, oči rasvijetljene sjajem božanskoga, mogu proniknuti u ljepotu slavlja Kristova otaj-stva koje je smrti dalo mjesto rađanja novoga života.

Ipak, danas je čovjek sve manje sposoban za spomen. Društvo i zahtijevani kodeksi ponašanja, kušajući nasilno stvoriti »novu kul-turu«, odgajaju ga da se odrekne spomena i ‘okrene budućnosti’, i to budućnosti koju se ne dohvaća nadom, nego ostvarenjem u sadaš-njosti. Kao da se želi zaboraviti prošlost, a požuriti budućnost, kako bi sve bilo ‘konzumirano‘ sada. Pohlepa poseže za budućnošću, bez odgovornosti za buduće naraštaje i za svijet koji ostaje nakon nas. To nije okrenutost prema budućnosti nego slijepo i sebično vezanje za sadašnjost, za ono što se sada može ugrabiti, posjedovati, imati.

Smrt: susret nade i spomenaO smrti, sprovodu i grobu

Ante Crnčević

Suvremena kultura olako potiskuje spomen,

smatra ga suvišnim, nepotrebnim, gotovo na svim područjima života.

Spomeni doživljavaju prijekor i pokudu, gleda

ih se kao vezanje za prošlost, kao nespremnost odgovornosti za sadašnji trenutak. Uzrečica koja

poziva na »okretanje budućnosti« zaboravlja

da budućnost bez oslonca na spomen ostaje

imaginarna, nestvarna, podložna svakom

oblikovanju i prilagodbi. Govor o novome početku

tako postaje lažan.

12živo vrelo 13 12

Sebičnost u odnosu prema vremenu ne ostavlja mjesta nadi, a vječnost postaje ispraznom pričom. ‘Oslobođen prošlosti’ i tek prividno ‘okrenut budućnosti’, čovjek ostaje zapretan u vrijeme, u sadašnjost koja nestaje već sljedećim trenutkom. Stoga živi u trajnoj nestrpljivosti, stalno iščekujući sadašnjost. Sve biva prolazno osim čo-vjekova čekanja.

Čovjek danas biva sve manje sposoban za čuvanje spomena i sve manje otvoren krjeposti nade. Razloge to-mu valja tražiti u širim kulturalnim gibanjima. Može se govoriti o čovjekovoj okrenutosti sebi, o usredotočenosti na sadašnjost, ali razlozi se, barem dijelom, mogu nazri-jeti i u suvremenoj ‘kulturi zaborava’.

Suvremeno društvo i kultura zaboravaSuvremena kultura olako potiskuje spomen, smatra ga suvišnim, nepotrebnim, gotovo na svim područjima ži-vota. Spomeni doživljavaju prijekor i pokudu, gleda ih se kao vezanje za prošlost, kao nespremnost odgovornosti za sadašnji trenutak. Uzrečica koja poziva na »okreta-nje budućnosti« zaboravlja da budućnost bez oslonca na spomen ostaje imaginarna, nestvarna, podložna svakom oblikovanju i prilagodbi. Govor o novome početku tako postaje lažan. Svi početci, naime, nose elemente sjeća-nja i spomena (Paul Connerton). Apsolutno novo nije u ljudskoj moći. Sve što čovjek pokušava, gradi i oblikuje, izrasta iz baštinjenoga, iz sjećanja. Samo kultura spome-na, čuvajući identitet i njegove vrjednote, uspijeva se ot-hrvati interesima trenutka. Kulture stoga njeguju obrede spomena i mjesta njegova čuvanja, njeguju pamćenje kao temelj gradnje budućnosti. Pa i onda kada se želi stvoriti nešto ’novo‘, unaprijed mu se daje vrijednost priželjkiva-njem da postane ‘tradicija‘, da bude predano i pamćeno u novim naraštajima.

Kultura koja se olako (ili svjesno) odriče spomena, otvara prostor preutemeljenju životnih vrjednota i samo-ga identiteta, biva podložna nestalnosti i promjeni iznu-tra. Time prestaje biti kulturom. Lišen spomena, čovjek ostaje otvoren svemu. Tko se ne sjeća, izgubio je identi-tet; poput ‘prazne ploče’ biva izložen novim sadržajima, vrijednostima, novomu traženju smisla. Postaje ‘tijesto’ (‘masa’) u rukama vremena (ili tek trenutka), društva, po-litičkih i drugih ciljeva. Zablude da samo sadašnjost i stva-ralaštvo u sadašnjemu trenutku tvore kulturu, ostavljaju duboku ranu na biću naroda i društva. Kulturu stvara po-vijest, njegovana i čuvana. Njegovanje i čuvanje spomena, povijesti, već u sebi jest kultura, sposobna stvarati ono što

NAŠA TEMA Smrt i čuvanje spomena

14

će biti vrijedno čuvanja i spomena. Bez čvrstoga oslonca na povijest, na sje-ćanje, kultura biva rastrgana, nepostojana, nesigurna u vrjednote, u zadaće…

Nije slučajno da su revolucije, diktature i totalitarna društva uvijek zadi-rali u spomen: pokušavali su ga ‘zabraniti’, nametali osjećaj krivnje onima koji ga nastoje čuvati, ili pak nasilno stvarale drukčiju sliku prošlosti, ‘pre-usmjerujući‘ sjećanje i rekonstruirajući spomen. Čuvari spomena, svjedoci, često su predstavljali opasnost. Mnogi su narodi i kulture ranjeni takvim nasiljem nad sjećanjem i spomenom. Istina povijesti nerijetko se krije u za-branjenome sjećanju. Zabrana spomena i zabranjena sjećanja zadaju veću bol od pretrpljenih fizičkih trpljenja i nepravda koje su pojedinci i narodi podnosili. Rimsku damnatio memoriae, zabranu i brisanje spomena na krivce osuđene za veleizdaju carstva ili druga teška nedjela, revolucije su

uzimale kao način stvaranja ‘nove povijesti‘: sve što podsjeća na prethodno, trebalo je biti uništeno, zatrto, a svjedoci strahom ušutkani ili pogubljeni. U brisanju spomena na udaru su se uvijek nalazili čimbenici čuvanja spo-mena: baština, kultura, spomenici, blagdani, obredi, imena (gradova, mjesta i ustanova), a kod najnasilnijih uređenja zatirana su i gro-blja. Tako se htjelo stvoriti novu sliku povi-jesti. Brisanja spomena išla su gdjegdje do te mjere da su se i godine brojile od početka ustanka ili nekoga drugog događaja za koji se htjelo vezati početak ‘nove povijesti’.

Istina, međutim, nije ništa drugo doli čuvanje sjećanja i otpor zabora-vu. Grčka riječ aletheia, istina, govori o ne-zaboravljenome, onome što je otrgnuto zaboravu (léthe). Za razumijevanje riječi korisno je prisjetiti se drevnoga grčkog vjerovanja, razrađenoga u Platonovoj misli, prema kojemu duše pokojnika nakon smrti odlaze u božanski ‘svijet ideja’ odakle, birajući novi život, silaze u Had te ondje piju iz rijeke Lethe (Rijeka zaborava) kako bi sve zaboravile i ponovno se rodile u potpunome neznanju. Istina je, pre-ma tome, ono što se oduprlo zaboravu, ono nezaboravljeno.

Sličnu predodžbu čuva i jedna židovska pripovjedna predaja (Haggada), interpretirana u suvremenoj filozofiji, kazujući da čovjek prije rođenja, u utrobi majke, pri jasnome svjetlu biva od anđela poučen u Tori, Zakonu; prije nego će se dijete roditi, anđeo gasi svjetiljku te ono zaboravlja sve: ro-đenjem izlazi u »tamu dana«. Sav njegov život biva posvećen ponovnomu učenju Tore i njezine mudrosti jer svjetla svijeta zasljepljuju, zatamnjuju, a ne osvjetljuju istinu. Prava mudrost nije, dakle, ona koja je plod ljudskoga

Čuvanje spomena na pokojne pripovijeda kulturu. Kultura jednoga

naroda jasno je ispisana na grobljima, mjestima spomena. Ondje se čita vjera, odnos prema životu, umijeće gledanja

onkraj… Oni koji su živjeli prije nas govorom grobova ‘pripovijedaju’

o svome vremenu, o kulturi, o svome gledanju u vječnosti…

14živo vrelo 15

iznalaska i spoznaje, nego ona koja se dobiva ‘obnavljanjem’ spomena koji otkriva i uprisutnjuje iskonsko prosvjetljenje i znanje.

Mnoge su kulture i civilizacije nestale prekidom sjećanja, zaboravom, nasilnim ili onim podložnim vremenskim i kulturalnim mijenama. Stoga se današnji naraštaji, tragajući po ostatcima velikih civilizacija, katkada uza-ludno trude otkriti njihova znanja i umijeća. Ostajemo začuđeni pred njiho-vom veličinom, ali još više pred činjenicom njihova zaborava i nestanka. Na tome tragu promišljanja može se razumjeti Adornova tvrdnja da je povijest filozofije povijest zaboravljanja: jednom raspravljana pitanja bivaju poti-snuta iz misli, zaboravljena, da bi se ponovo otkrila kao nova.

Korisni su ovi podsjetnici kako bi se u većoj širini mogli sagledati suvre-meni pokušaji interpretiranja zaborava kao procesâ koji snažno utječu na kulturu i ljudsku misao (Russel Jacoby, Paul Connerton).

‘Kultura zaborava’ ne tiče se samo prošlosti, baštine, tradicije i znanjâ za koja se pomišlja da su nadiđena; ona se tiče također međuljudskih odnosa, osobito međugeneracijskih. Odvajanje staraca od života u obitelji, od odra-stanja djece, i njihovo smještanje u zasebne ‘domove’, ima zacijelo razne društvene i druge uzroke, ali ih valja tražiti i u kulturi zaborava. »Starci su izgubili svoje mjesto koje su imali u obitelji, svoj ugled koji im je donosila njihova dob, rad, zasluge, znanje, mudrost, njihovo pamćenje koje je sezalo duboko u vrijeme i obuhvaćalo ne samo osobno i generacijsko iskustvo nego i iskustvo niza prethodnih generacija.« (J. Božanić, »Kultura sjećanja i stra-tegija zaborava«, Titius, 2014., 344.) Njihove priče i pripovijedanje danas gube smisao jer su odvojeni od najmlađih kojima bi htjeli prenijeti svoja iskustva, sjećanja i uspomene. Djeca bivaju osiromašena za divno iskustvo starih naraštaja; sve je prepušteno njihovu vlastitome traganju, otkrivanju i saznanju; u opasnosti su pomisliti da od starijih naraštaja ne baštine ništa; već od početka bivaju lišeni vrijednosti čuvanja spomena.

Kultura zaborava na snažan način pogađa i iskustvo smrti, iskustvo su-sreta s njom. Smrt i umiranje potisnuti su iz prostora života. Vrijedno je, stoga, razmišljati na koji način u iskustvu kršćanske vjere susrećemo smrt bližnjih i kako čuvamo spomen na njih.

Smrt i čuvanje spomenaČuvanje spomena na pokojne pripovijeda kulturu. Kultura jednoga naroda jasno je ispisana na grobljima, mjestima spomena. Ondje se čita vjera, odnos prema životu, umijeće gledanja onkraj… Oni koji su živjeli prije nas govo-rom grobova ‘pripovijedaju’ o svome vremenu, o kulturi, o svome gledanju u vječnost… Spomenici, natpisi, simboli, jedinstveno oblikovanje i uređenje groba, stabla i bilje koje raste samo ondje, svjedoče o brizi i promišljanju

NAŠA TEMA Smrt i čuvanje spomena

16

nad tim mjestom spomena i nade. Suvremena pak groblja, s ‘tipiziranim’ i ujednačenim oblikovanjem grobova i grobnih mjesta, češće svjedoče šutnju negoli govor o smrti. Izriču nijemost i neznanje o smrti. Govore o zaustavlje-nome trenutku, tek malo o životu u koji se stupa… Čak je i križ ondje postao malo govorljivim znakom.

Kršćanin, rasvijetljen vjerom u uskrsnuće, doživljava susret sa smrću kao stvarnu pobjedu nad njom. U umiranju smrt napušta(!) život. Ona je jednoć, po grijehu, ušla u život, u ljudsku narav; Kristovom smrću i uskr-snućem ljudski je život ozdravljen od smrti, a samo umiranje postalo put na kojemu smrt napušta život, izlazi iz njega – sve do konačnoga razdva-janja smrti od života, o uskrsnuću. Smrt ne nastupa umiranjem tijela. Ona je nastupila davno, već kad smo kročili u tjelesni život. S umiranjem ona počinje nestajati. Skloni smo rastanak od bližnjih gledati kao prevlast smrti nad životom. Vjera nas rasvjetljuje da je to, naprotiv, put konačne pobjede nad smrću. Smrt može biti pobijeđena upravo ondje gdje je njezin dom, gdje se pokazuje jakom – u iskustvu umiranja i smrtnosti tijela. Krist je umro da bi pobijedio smrt. »Svojom smrću on je uništio našu smrt.« Njegovom smrću umrla je sama smrt. Stoga kršćanin, po krštenju pritjelovljen Kristu i suukopan u njegovu smrt, umiranjem kroči na put uskrsnuća.

Potiskivanje iskustva umiranja i smrti iz obitelji i prostora života na ru-bove društvenoga događanja, u ustanove ‘specijalizirane’ za umiranje i po-sljednje oproštaje, na nov način tabuiziraju smrt. U toj odvojenosti izostaje

osoban susret s umirućim, ne žive se trenutci rastajanja i opraštanja od umirućih; umirućega se ne prati na njegovu rastanku od ži-vota, nego se čeka vijest o smrti. Smrt se događa ‘negdje drug-

dje’, na mjestima izdvojenim iz prostora življenja. Nestali su obredi bdijenja uz umiruće i molitvenoga rastanka od

njih; nestali su i obredi ophođenja s mrtvima; mrtvo se tijelo više ne vidi, povjereno je ‘profesiji‘ speci-

jaliziranih ustanova. Preostali su tek sprovo-di, sve više izloženi zahtjevima društvenih rituala, nerijetko nastojeći kompenzirati rastanke i uspomene, protjerane iz kruga obitelji i prostora života. Sprovodi stoga

sve manje očituju slavlje vjere u uskrsnu-će, a sve češće postaju trenutak ritualiziranja

sjećanja; na njima će naći mjesta pokojnikova slika, govori i svjedočanstva o njemu, glazba koju je slušao, predmeti koji su mu bili dragi…

Sprovodi nas tako okreću proživljenome životu, prošlosti, i time niječu smisao same riječi: spro-

vodi više ‘ne sprovode’, ne ispraćaju pokojnika, nego tek komemoriraju njegov život. Sprovod pret-

postavlja vjeru u drukčije bivovanje, u život onkraj smrti, u vječnost… Obredni govor kršćanskoga sprovoda

izrasta iz vjere, iz nade koja rasvjetljuje i život i smrt. Spro-vod ne ritualizira tugu za pokojnikom, nego se obredom

osoban susret s umirućim, ne žive se trenutci rastajanja i opraštanja od umirućih; umirućega se ne prati na njegovu rastanku od ži-vota, nego se čeka vijest o smrti. Smrt se događa ‘negdje drug-

dje’, na mjestima izdvojenim iz prostora življenja. Nestali su obredi bdijenja uz umiruće i molitvenoga rastanka od

njih; nestali su i obredi ophođenja s mrtvima; mrtvo se tijelo više ne vidi, povjereno je ‘profesiji‘ speci-

sjećanja; na njima će naći mjesta pokojnikova slika, govori i svjedočanstva o njemu, glazba koju je slušao, predmeti koji su mu bili dragi…

Sprovodi nas tako okreću proživljenome životu, prošlosti, i time niječu smisao same riječi: spro-

vodi više ‘ne sprovode’, ne ispraćaju pokojnika, nego tek komemoriraju njegov život. Sprovod pret-

postavlja vjeru u drukčije bivovanje, u život onkraj smrti, u vječnost… Obredni govor kršćanskoga sprovoda

izrasta iz vjere, iz nade koja rasvjetljuje i život i smrt. Spro-vod ne ritualizira tugu za pokojnikom, nego se obredom

16živo vrelo 17

otvara događaju vjere koja rasvjetljuje smrt i naš odnos prema njoj. Sprovodi koji su svedeni samo na izraze osob-nih sjećanja na živote umrlih, teško mogu biti slavlja vjere.

No, sprovod je još uvijek gotovo jedini ‘siguran’ trenutak obrednoga čuvanja spomena. Nakon sprovoda i vremena ža-lovanja spomen se, sve češće, ne umije obredno čuvati. Briga za grob povjerava se profesi-onalcima; oni će ga uređivati, donijet će cvijeće jedanput go-dišnje… Obitelj će ondje doći u dane kada na groblje dolaze svi, izvršujući geste društveno-ga rituala. Groblje će i dalje biti mjesto emocija, sjećanja, propitivanja o životu i smrti, ali u ljudima sve više ponestaje sigurnosti kako se ophoditi s emocijama na tome mjestu, kako ih izraziti. Prošetat će do groba, ostavit će stručak cvijeća, zapaliti svijeću i – ostati u tišini. Pojedini vjernici ne znaju ni što bi i zašto molili na grobu. U njima se bude sjećanja, ali ne znaju oblikovati spomen; ne umiju ga utkati u život vjere. Groblja danas svjedoče sasvim drukčiju kulturu: nijemost i nesi-gurnost pred smrću, odmak od iskustva smrti.

Gdje se tijelo spaljuje i pretvara u pepeo, mogućnost čuvanja spomena svedena je na znatno manju mjeru. Tu spomen gotovo da nestaje. Ljudi ga se (svjesno) odriču. Ostaje samo sjećanje – dok traje u životima bližnjih. Kultura smrti, kao bolna rana našega vremena, zahvatila je i odnos prema samoj smrti – možda i snažnije nego odnos prema životu. O smrti se ne govori, premda je pred našim očima postala svagdanja stvarnost, prisutni-ja negoli ikada prije. Načini ophođenja sa smrću i s tijelima pokojnika ne ostavlja prostora sjećanju, spomenu. Kao da želi zaboravom premostiti ža-ljenje, iskustvo boli, pitanja koja smrt postavlja…

Pepeo – povratak zemlji ili…?Nije dostatno reći da čovjek ima tijelo; on jest tijelo (i ne samo tijelo). Vjera u uskrsnuće tiče se i tijela. To pak ne znači da je uskrsnuće ovisno o tijelu i njegovu čuvanju. Tijelo – jasna je kršćanska predaja – i onda kada u potpu-nosti nestane, kada se pretvori u prah, kada u potpunosti iščezne iz ljudsko-ga gledanja, pred Bogom »ostaje« (Minucije Feliks). Stoga način ophođenja s mrtvim tijelom može biti način ispovijedanja vjere u uskrsnuće. Zato je groblje smatrano svetim mjestom (camposanto), brižno čuvanim da ne bu-de oskvrnjeno ičim što bi narušavalo ’mir’ pokojnika i njihovo ‘iščekivanje uskrsnuća’. I zemlja u koju se polaže tijelo za kršćane je puna simboličkoga značenja. Ona je mjesto klijanja života: »sije se u raspadljivosti, uskršava

NAŠA TEMA Smrt i čuvanje spomena

18

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi; sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno« (1Kor 15, 42-44). Zemlja u koju se polaže mrtvo tijelo simbolizira i ‘prostor’ ne-vidljivoga, nedostupnoga, onoga onkraj… Razumljiv je stoga epigraf na jedno-me grobu ranokršćanskoga groblja u Vatikanu: Tu in vivis – »Ti među živima«.

Spaljivanje tijela nije novost današnjega vremena, niti odgovor na nove prilike života u prenapučenim urbaniziranim sredinama. Poznavali su ga Sumerani već u trećemu tisućljeću prije Krista. Biblijskoj je kulturi takav oblik ophođenja s mrtvacima nepripadan. U Novome zavjetu nerijetko se govori o smrti u slikama ognja, vatre i izgaranja, ali nigdje u primisli na spa-ljivanje tijela kao načina ophođenja s njim na kraju života. Kršćani su pri-hvatili ukapanje tijelâ u zemlju, kao najjasniji način izricanja vjere u uskr-snuće: suukopani s Kristom, mogu biti dionici i njegova uskrsnuća – poput sjemena koje u zemlji ‘umire’ da bi rodilo novim životom. Pa i u povijesnim okolnostima kada se spaljivanje tijela pokojnika činilo ‘dobrim rješenjem’ (primjerice zbog zaraznih bolesti koje su prijetile pomorom stanovništva) Crkva je bila odlučna u zabrani takvoga odnosa prema mrtvima. Stav Crkve u naše vrijeme poznat je. No, prihvaćanje kremiranja ne znači i bezuvjetno odustajanje od tema koje se tiču kršćanske vjere.

I kada je riječ o spaljivanju tijela, Crkva ne odustaje od zahtjeva da se ostatci pepela ukopaju ili pohrane u grobnicu, protiveći se svakome obliku čuvanja urne s pepelom u domovima pokojnikove obitelji, nošenja sa so-bom, dijeljenja pepela među članovima obitelji, ili pak rasipanja. Naputak Kongregacije za nauk vjere o tome daje sasvim konkretne smjernice i odred-be. U temelju tih odredaba stoji briga da kršćanin i u životu i u umiranju bude suobličen Kristu.

Novi oblici ‘privatnoga’ ophođenja s pepelom pokojnika lišavaju iskustvo smrti vrijednoga simbolizma zemlje, odnosno polaganja (pepela) u zemlju (ili grobnicu). Pokušaji opravdavanja te nove prakse očituju gubitak osjetljivosti za eklezijalnu (ili barem komunitarnu) dimenziju vjere i čuvanja spomena na pokojnika. U pozadini može biti opasnost svođenja vjere na sasvim osobnu razinu iskustava i potreba, ali i opasnost neartikuliranih odnosa prema po-kojniku i njegovu životu te nespremnost prihvaćanja istine o smrti koja nas egzistencijalno odjeljuje od njih. Osobno čuvanje ili nošenje pepela sa sobom (kao sigurnost u ‘trajnu’ blizinu pokojnika) može u sebi kriti grozničavo opi-ranje stvarnosti gubitka voljene osobe, nesposobnost upravljanja emocijama ili pak neznanje kako zaključiti ‘razumno’ i potrebno vrijeme žalovanja. Ra-zlozi za takvim zahtjevima mogu, zacijelo, biti i sasvim drukčije naravi.

18živo vrelo 19

STUDENI 1 U SVI SVETI 2 S Spomen svih vjernika pokojnika

iz Reda sprovoda: Mudr 3,1-9; Ps 42,2-3.5bcd; 43,3-5;Otk 21,1-5a.6b-7; Mt 11,25-30

3 Č Svagdan; ili: Sv. Martin iz PorresaFil 3,3-8a; Ps 105,2-7; Lk 15,1-10

4 P Sv. Karlo Boromejski, biskup, spomendanod dana: Fil 3,17 – 4,1; Ps 122,1-5; Lk 16,1-8

5 S Svagdan: Fil 4,10-19; Ps 112,1-2.5-6.8a.9; Lk 16,9-15 6 N TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 7 P Svagdan: Tit 1,1-9; Ps 24,1-4ab.5-6; Lk 17,1-6 8 U Svagdan: ili: Bl. Gracija Kotorski, redovnik

Tit 2,1-8.11-14; Ps 37,3-4,18.23.27.29; Lk 17,7-10 9 S POSVETA LATERANSKE BAZILIKE, blagdan

vl.: Ez 47,1-2.8-9.12 (ili: 1Kor 3,9c-11.16-17);Ps 46,2-3.5-6.8-9; Iv 2,13-22

10 Č Sv. Leon Veliki, papa i crkveni naučitelj, spomendanod dana: Flm 7-20; Ps 146,6c-10; Lk 17,20-25

11 P Sv. Martin Tourski, biskup, spomendanod dana: 2Iv 4-9; Ps 119,1-2.10-11.17-18; Lk 17,26-37

12 S Sv. Jozafat, biskup i mučenik, spomendanod dana: 3Iv 5-8; Ps 112,1-6; Lk 18,1-8

13 N TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU

14 P Sv. Nikola Tavelić, prezbiter i mučenik, spomendanod dana: Otk 1,1-4; 2,1-5a; Ps 1,1-4.6; Lk 18,35-43

15 U Svagdan; ili: Sv. Albert Veliki, biskup i crkveni naučiteljOtk 3,1-6.14-22; Ps 15,2-5; Lk 19,1-10

16 S Svagdan; ili: Sv. Margareta Škotska; ili: Sv. Gertruda, djevicaOtk 4,1-11; Ps 150,1-6; Lk 19,11-28

17 Č Sv. Elizabeta Ugarska, redovnica, spomendanOtk 5,1-10; Ps 149,1-6a.9b; Lk 19,41-44

18 P Svagdan; ili: Posveta bazilika sv. Petra i Pavla, apostolaOtk 10,8-11; Ps 119,14.24.72.103.111.131; Lk 19,45-48

19 S Svagdan: Otk 11,4-12; Ps 144,1-2.9-10; Lk 20,27-40

20 N ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA 21 P Prikazanje Blažene Djevice Marije, spomendan

vl.: Zah 2,14-17; Otp. pj.: Lk 1,46-55; Mt 12,46-50 22 U Sv. Cecilija, djevica i mučenica, spomendan

od dana: Otk 14,14-19; Ps 96,10-13; Lk 21,5-11 23 S Svagdan; ili: Sv. Klement I., papa i mučenik; ili: Sv. Kolumban, opat

Otk 15,1-4; Ps 98,1-3b.7-9; Lk 21,12-19 24 Č Sv. Andrija Dung-Lac i drugovi, mučenici, spomendan

od dana: Otk 18,1-2.21-23; 19,1-3.9a; Ps 100,1b-5; Lk 21,20-28 25 P Svagdan; ili: Sv. Katarina Aleksandrijska, djevica i mučenica

Otk 20,1-4.11 – 21,2; Ps 84,3-6a.8a; Lk 21,29-33 26 S Svagdan: Otk 22,1-7; Ps 98,1-7; Lk 21,34-36

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

Kada je pak riječ o praksama da se pepeo rasipa na »predviđenim mjesti-ma« (koja postoje na nekim grobljima, primjerice kao ružičnjaci ili livade), ili pak u more ili »u zrak« s nekoga povišenog mjesta (vrha planine), lakše je naslutiti izgubljenost osjećaja za čuvanje spomena, za mjesto spomena, kao i za mogućnost zajedničkoga gajenja spomena, poglavito u molitvi koja ’dotiče’ pokojnike na mjestu njihova ukopa. Pitanja koja se ovdje s pravom postavljaju, a koja građanski zakoni previđaju i prešućuju, ozbiljno dotiču kulturu, odnos prema životu i samo poimanje vjere.

Pepeo već u sebi simbolizira smrt, nestalnost, nestanak, podložnost vje-tru, nestanak… Vjera i ljudski osjećaji u trenutcima rastanka s najbližima treba življene znakove života, nade, sigurnosti da je život, premda podložan nestajanju, otvoren novosti koju čovjek ne može sam darovati i njome gos-podariti. Život je dar – od začeća do smrti. I u smrti.

OTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: 623.2 Radujmo se sviOtpj. ps.: Takav je naraštaj (ŽV 11-2009)Prinosna: VI Izvore vode živePričesna: 287 Blaženstva (ili: ŽV 11-2005) ili: 136.2 Dođite k meniZavršna: 688 Otkupitelju, Isuse ili: 690-691 Poklikuj, svijete, radosno

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

1. studenoga 2016.

Svetkovina Svih SvetihUlazna pjesmaRadujmo se svi u Gospodinu!Svetkujmo blagdan u čast svih svetih: njihovu se blagdanu raduju anđeli i zajedno s njima slave Sina Božjega.

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože,danas zajedno slavimozasluge svih svetih. Molimo te: što je više zagovornika, udijeli nam i veće obilje svoga milosrđa. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Otk 7, 2-4.9-14Vidjeh, eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga plemena i jezika.

Čitanje Knjige Otkrivenjasvetog Ivana apostolaJa, Ivan, vidjeh drugoga jednog anđela gdje uzlazi od istoka sunčeva s pečatom Boga živoga. On povika iza glasa onoj če-tvorici anđela kojima bi dano nauditi zemlji i moru: »Ne udite ni zemlji ni moru ni drve-ću dok ne opečatimo sluge Boga našega na čelima!« I začujem broj opečaćenih – sto če-trdeset i četiri tisuće opečaćenih iz svih ple-mena sinova Izraelovih. Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mo-gaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i pleme-na, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Viču iza glasa: »Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!«I svi anđeli, što stajahu uokolo prijestolja i starješina i četiriju bića, padoše pred pri-jestoljem nice, na svoja lica, i pokloniše se Bogu govoreći: »Amen! Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen.«I jedan me od starješina upita: »Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?« Odgovorih mu: »Gospodine moj, ti to znaš.« A on će mi: »Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 24, 1-4b.5-6Pripjev: Takav je naraštaj onih

koji traže lice tvoje, Gospodine!Gospodnja je zemlja i sve na njoj,svijet i svi koji na njemu žive.On ga na morima utemeljii na rijekama učvrsti.

Tko će uzići na Goru Gospodnju,tko će stajati na svetom mjestu njegovu?Onaj u koga su ruke nedužne i srce čisto:duša mu se ne predaje ispraznosti.

On blagoslov prima od Gospodinai nagradu od Boga, Spasitelja svoga.Takav je naraštaj onih koji traže njega,koji traže lice Boga Jakovljeva.

Drugo čitanje 1Iv 3, 1-3Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostola Predragi! Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A zato nas svijet ne poznaje što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božjai još se ne očitova što ćemo biti.

Darovna molitvaGospodine, neka ti budu mili ovi prinosi na čast svih svetih: oni su već postigli besmrtnost, daj da se zauzmu za naše spasenje. Po Kristu.

20živo vrelo 21

MOLITVA VJERNIKA

Bogu Ocu, koji je izvor svake svetosti i vječna nagrada svojim svetima, uputimo svoje iskrene molitve:1. Za Crkvu, zajednicu pozvanih na svetost:

da po evanđeoskome životu svojih vjernika gradi novo zajedništvo među ljudima te bude znak tvoje blizine svakomu čovjeku, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: ispuni ih mudrošću Duha Svetoga da uvijek prepoznaju put na koji nas zoveš te tvoj narod vode putem evanđeoskoga blaženstva, molimo te.

3. Za sve one koji su pritisnuti životnim križem: udijeli im evanđeosku radost koja bol i tjeskobu pretvara u blaženstvo tvojih izabranika, molimo te.

4. Za sve kršćane: da se, vjerni svomu krsnom pozivu na svetost, svakodnevno suobličuju tvomu Sinu te zavrijede biti dionici Gozbe Jaganjčeve, molimo te.

5. Za nas koje si sabrao oko svoga oltara: probudi u nama dar svetosti da životnom radošću svjedočimo dar vjere koji si nam povjerio, molimo te.

6. Za preminulu braću i sestre: primi ih u svoj nebeski mir i daruj im radost vječnoga zajedništva s tobom, molimo te!

Nebeski Oče, po svome Sinu Isusu Kristu ti si paloga čovjeka podigao iz grijeha i pozvao ga na evanđeosko blaženstvo. Prodahni nas svojim Duhom da umijemo svakodnevno napredovati na putu svetosti i biti svjedoci novoga neba i nove zemlje. Po Kristu Gospodinu našemu.

Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest. I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Mt 11, 28Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni,i ja ću vas odmoriti, govori Gospodin.

Evanđelje Mt 5, 1-12aRadujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima.

Čitanje svetoga Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:»Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaBože, ti si jedini svet i u svim svecima častimo tvoja čudesna djela. Molimo te: posveti nas da te ljubimo iznad sve ga te nas, zemaljske putnike, od ovog stola privedi na gozbu u nebeskoj do movini. Po Gospodinu.

OTAJSTVO I ZBILJA

22

U ozračju svetkovine Svih svetih lako se pojavi onaj osjećaj izobilja koji ne dopušta govoriti; koji ostavlja osjećaj da bilo što što bude rečeno nema odjeka, ne zbog nedostatka sadržaja, nego zbog njegove punine. I dok smo u drugim slavljima tijekom godine upućeni na približavanje poje dinih vi-dika Radosne vijesti, pojedinih života svetaca i povijesnih trenutaka, u današnjemu slavlju sve je odjednom pred nama, ogromna slika s mnoštvom detalja koju se mora gledati u cjeli-ni, jer izvučeni dijelovi ne uspijevaju očitovati ponuđenu ljepotu.

Danas nam Bog daje čuti ne samo nekoliko nota, taktova i melodija svetosti, nego cijelu simfoniju, zaokruženo djelo koje je on podario svijetu. U toj se cjelini nalazimo i mi, naš zvuk naizgled malenih i nevažnih života, koji su za-grljeni veličinom Božje svetosti.

Veliko mnoštvo koje nitko nije mogao iz-brojiti; mnoštvo u bijelim haljinama koje su oprane u Jaganjčevoj krvi. To je čudesna slika koja govori da je svetost plod Kristove žrtve i pobjede nad grijehom i smrću. Utješno je znati da svetost nije plod ljudskih nastojanja, nego dioništvo u ljubavi koju je darovao Bog. Naša su nastojanja odgovor na tu ljubav, jer čovjek koji prepoznaje Boga kao svoga Oca, ne može ostati ravnodušan, nepomičan, bez lju-bavi prema bližnjima.

Svetost – pogled onkraj stvorenostiZato apostol Ivan kaže: Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i je-smo. U tome se svjetlu pitamo: A što je konačni cilj; u čemu je proslava? Apostol odgovara: Vi-djet ćemo ga kao što jest. I dodaje da ta nada čisti čovjeka; taj pogled, gledanje Boga i čistoća od svega što priječi takav susret s Bogom.

Kada molimo da naši životu budu ispunje-ni, osmišljeni, kada molimo za svoje pokojne,

često je pred nama upravo ta slika – vidjeti Boga, vidjeti svjetlo, ljepotu, vječnost, puni-nu… U tome gledanju Boga odražava se oslo-bođenost od svake ograničenosti i svakoga zla. Svetost znači živjeti na zemlji tu slobodu, po-gleda uprta u vječnost.

Svetac zna da na zemlji nema ispunjenja, da na svakoj stvari i na svakome biću stoji zapi-sano: Gledaj dalje. Gledaj onkraj stvorenosti. Radi toga nije navezan. Svetci su slobodni od svega što onemogućuje susret i gledanje Bo-žje prisutnosti. Blago siromasima duhom slo-bodno se može prevesti: Blago nenavezani ma na zemaljsko.

Svetci su siromašni, ne zbog toga što bi se odricali i neprestano upozoravali ili, još gore, obescijenili stvoreni svijet, koji je Božje djelo. Nipošto! Oni kroz stvoreno gledaju dalje, vide izvorište svega stvorenoga; oni vide Stvorite-lja. I zbog toga su radosni; i zbog toga su za-htjevni. Ne žele samo dio, nego sve. Nije im dostatna jedna nota, jedan zvuk, jer su napra-vili odmak da bi vidjeli širu sliku, jer naslućuju da stvoreni svijet nije završna kadenca.

Sve to u poniznosti jer znaju da je slika be-skrajna i da ima boja koje pripadaju samo Bogu, da i u toj simfoniji ima zvukova koje čuje samo Bog; da u nama ljudima živi otajstvo koje nikada

Velika slika s mnoštvom detalja

22 23

ne ćemo do kraja spoznati; da je u nas usađena vječnost za kojom čeznemo, premda ju na zemlji ne možemo do kraja izraziti. Najbliže joj je lju-bav, nesebičnost i žrtva. Tako, gdje nema drugih razloga našoj dobroti, osim dobra bližnjih, zrcali se svetost i s njome sraštena vječnost.

Svetac gleda zemlju, ali vidi nebo; svjestan je prolaznoga bogatstva, ali želi neprolazno, drukčije bogatstvo, drukčiju ljepotu, drukčiju hranu, drukčiju pravednost, drukčiji mir i ra-dost. Tako raznolikost osobnih životnih i povi-jesnih okolnosti kod pojedinih svetaca i sveti-ca, razni tonaliteti, razni ključevi čitanja, razne tehnike, razne kulture, darovi i svjedočanstva otkrivaju zajedničku crtu, temeljno značenje današnjega slavlja.

Današnje se slavlje ne može svesti na reče-nicu da svi možemo postati sveti i da se svetost ne svodi samo na svetce koji se nalaze u litur-gijskome kalendaru, koji su ‘na oltarima’, te da nije potrebno učiniti ništa posebno u životu, da bi se postalo svetim. Kao da postoje dvije svetosti: ona koju slavimo u životima iznimnih ljudi koji su činili izvanredna djela Božje lju-bavi i svetost onih koje slavimo danas, koji su živjeli običnost. Takvim rečenicama u trenu se može prebrisati raznolikost darova i ljepota kršćanske svetosti.

Ne budite zabrinutiBlaženstva koja smo čuli iz Isusovih usta uvo-de u Govor na gori, u kojemu se nalaze predi-van, ali ujedno i zahtjevan navještaj kršćanske svetosti. Blaženstva koja su prepuna ohrabre-nja svoje značenje dobivaju i u riječima o ne-zabrinutosti.

Kako se osjećamo kada u današnjim briga-ma čujemo Isusovu riječ: »Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete je-sti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vrjedniji od jela i tijelo od odijela?… Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Su-tra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.« (Mt 6, 25.32-34)

Svetci svakidašnjice, ljudi koji su prihvatili Božju izvanrednost, naši su zagovornici koji nas ne napuštaju. Gledati njihove živote i vi-djeti što je Bog učinio od njih trajna je utjeha u našim nevoljama. Jednako tako oni nam ne prestaju govoriti: Tražite najprije Božje kra-ljevstvo… Svi naši nemiri, nezadovoljstva i tjeskobe dolaze od traženja nečega drugog, što nas razdire i ne dopušta da čujemo melodiju neba i ne vidimo boje vječnosti.

Ivan Šaško

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…

Po tome, što što su nebesnici prisnije sjedinjeni s Kristom, oni čvršće utvrđuju svekoliku Crkvu u svetosti, oplemenjuju bo-goštovlje koje ona ovdje na zemlji iskazuje Bogu te na raznovrsne načine pridonose njezinoj daljnjoj izgradnji. Budući da su primljeni u domovinu i prisutni pred Gospodinom, oni se po njemu, s njime i u njemu ne prestaju zauzimati za nas kod Oca tako što prikazuju zasluge koje su po Isusu Kristu stekli na zemlji, kad su u svemu služili Gospodinu. Stoga njihova bratska skrb vrlo mnogo pomaže našoj slabosti. (…) Spomen nebesnika ne njegujemo samo zbog nji-hova primjera, nego još više da se vršenjem bratske ljubavi u Duhu ojača jedinstvo cijele Crkve (usp. Ef 4, 1-6). Jer kao što nas kršćansko zajedništvo među putnicima privodi bliže Kristu, tako nas zajed-ništvo sa svetima združuje s Kristom, od kojega, kao Izvora i Glave, proistječu sva milost i život samoga Božjeg naroda.

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija o Crkvi‘Lumen gentium’, 49.-50.

Blaženstva opisuju put Isuova ži-vota: on je siromašan, krotak i po-nizan, čista srca, djelitelj Božjega milosrđa, navjestitelj mira, biva prognan, krivo optužen, trpi… Blaženstva su »skica za biografiju« svakoga Isusova učenika. Isus ih je ispisao svojim životom, utkao ih u zbilju svijeta koji se opire daru Božje svetosti. Svojim životom dao im je mogućnost ozbiljenja u životima ljudi – kao put svetosti i »blaženstva u Bogu«. Blaženstva ne govore tek o trpljenjima i protivljenjima; ona govore o mogućoj svetosti – mogućoj jer ju je Bog kao dar utisnuo u svakoga od nas.

OTAJSTVO I ZBILJA

24

Ulazna: 751 Vječni pokojOtpjevni ps.: Žedna mi je duša (ŽV 10-2010)Prinosna: 747-748 O nado naša ili: 739 U tvom ću šatoru Pričesna: 733 Svjetlost vječna ili: 136.2 Dođite k meniZavršna: 746 O Kriste, Kralju svemoćni ili: 236 U onaj Dan ili: XVII O Bože, ti si oduvijek

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

2. studenoga 2016.

Spomen svih vjernika pokojnikaUlazna pjesma Pokoj vječni daruj im, Gospodine,i svjetlost vječna svijetlila njima.

Usp. 4Ezr 2, 34-35

Zborna molitvaBože, slavo vjernika i živote pravednika. Otkupio si nas smrćui uskrsnućem svoga Sina. Budi milostiv našoj pokojnoj braći i sestrama. Oni su vjerovali u otajstvo uskrsnuća, udijeli im radost vječnoga blaženstva. Po Gospodinu.

Darovna molitvaSvemogući milosrdni Bože,ovom žrtvom izbriši grijehenašoj pokojnoj braći i sestramau krvi Kristovoj. Umio si ih vodom krštenja: očisti ih do kraja u samilosnoj ljubavi. Po Kristu.

Prvo čitanje Mudr 3,1-9Primio ih kao žrtvu paljenicu.

Čitanje Knjige MudrostiDuše su pravednika u ruci Božjoji njih se ne dotiče muka nikakva.Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru. Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti. Za malo muke zadobili su dobra velika jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni. Iskušao ih je kao zlato u taljiku i primio ih kao žrtvu paljenicu. Zato će se u vrijeme posjeta njegova zasjati te će vrcati kao iskre u strnjici. Sudit će pucima i vladati narodima i Gospodin će kraljevat nad njima uvijeke.Koji se u nj ufaju spoznat će istinu, i koji su vjerni bit će u ljubavi s njim, jer izabranici njegovi stječu milost i milosrđe.Riječ Gospodnja

Otpjevni psalam Ps 42,2-5;43,3-5Pripjev: Žedna mi je duša Boga, Boga živoga:

o kada ću doći i lice Božje gledati?Kao što košuta žudi za izvor-vodom,tako duša moja čezne, Bože, za tobom.Žedna mi je duša Boga, Boga živoga:o kada ću doći i lice Božje gledati?

Duša moja gine kada se spomenemkako koračah u mnoštvupredvodeć ga k Domu Božjemuz radosno klicanje i hvalopojkeu povorci svečanoj.

Pošalji svjetlost svoju i vjeronost: nek me vode,nek me dovedu na tvoju svetu goru,u šatore tvoje!I pristupit ću Božjem žrtveniku,Bogu, radosti svojoj.Citrom ću slaviti tebe, Bože, o Bože moj!

Što si mi, dušo, klonulai što jecaš u meni?U Boga se uzdaj jer opet ću ga slaviti,spasenje svoje, Boga svog!

Drugo čitanje Otk 21,1-5a.6b-7Smrti više neće biti.

Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostola Ja, Ivan, vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: »Evo šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog

24živo vrelo 25

Braćo i sestre, pouzdanom se molitvom utecimo nebeskomu Ocu, izvoru i darivatelju života, da naš zemaljski hod upravi na put vječnosti te jednom prispijemo u vječno zajedništvo s njim. Molimo zajedno:

Prosvijetli nas, Gospodine, svjetlom uskrsnuća.

1. Nadom uskrsnuća rasvijetli hod svoje Crkve da nikada ne prestane tražiti izgubljene te svima pruža svjedočanstvo tvoje ljubavi i dobrote, molimo te.

2. Našoj braći i sestrama koji se približiše rastanku od ovozemaljskoga života daj da radosno uzvjeruju u tvoje spasenje i s radosnom nadom u novi život dođu pred tvoje lice, molimo te.

3. Sve koji tuguju za svojim pokojnima okrijepi utjehom vjere da spoznaju kako smrt nije kraj nego prelazak u novi život, molimo te.

4. Nama, koji smo danas u molitvi združeni sa svim pokojnima, daj da životom svjedočimo vjeru u uskrsnuće, molimo te.

5. Za svu braću i sestre koji u vjeri preminuše: otvori im vrata svoga nebeskog kraljevstva, molimo te.

Primi, svemogući Bože, naše prošnje. Iskaži svoju dobrotu i milosrđe našoj preminuloj braći i sestrama, a nas ispuni nadom u život koji si nam u vječnosti pripravio po svome Sinu Isusu Kristu. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

MOLITVA VJERNIKA

Popričesna molitva Gospodine, tvoj je Sin za nas umro na križu i slavno uskrsnuo. Po ovoj pričesti molimo te za našu pokojnu braću i sestre: očisti ih ovim vazmenim otajstvom da uniđu u slavu budućeg uskrsnuća. Po Kristu.

s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.«Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče:»Evo, sve činim novo!« Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak! Ja ću žednomu dati s izvora vode života zabadava. To će biti baština pobjednikova. I ja ću njemu biti Bog, a on meni sin.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja usp. Mt 11, 25Blagoslovljen si, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si otajstva Kraljevstva objavio malenima.

Evanđelje Mt 11, 25-30Dođite k meni… i ja ću vas odmoriti.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih,a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moji nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

26

»Vrlo lijepo i plemenito djelo«

Dušni dan

U jednome svojem pismu pjesnik Rai ner Maria Rilke opisuje čovjeka kao »pčelu nevidljivoga«. Čovjek je »pčela nevid-ljivoga« ukoliko je pozvan da ovu »prolaznu, krhku zemlju duboko, patnički i strasno uti-skuje« i »preobražava« u sebe kako bi ona u njemu kao »nevidljiva ponovno uskrsnula«. Nažalost, čini se da je da današnji čovjek sve samo ne pčela nevidljivoga. Možda bismo ga prije mogli nazvati trutom vidljivoga. Čovjek je postao izvanjski, materijalistički i krajnje neza-interesiran za nevidljivo. Vidljivo je toliko do-minantno da čovjek više nema nutrine, nema onog »nevidljivoga srca«, kako veli Rilke, koje je jedino sposobno sva stvorenja učiniti nevid-ljivim, preobražavati ih u svojoj nevidljivoj nu-trini. Zato je danas sve tako plošno i površno. Više ne živimo s nevidljivim, prevagu isključivo ima ono vidljivo. Bog je postao, hoćemo li to priznati ili ne, beznačajan u današnjem svijetu, svijetu u kojemu kao ‘trutovi’ ostajemo samo u onom vidljivome. A budući da je veliki, »Ne-vidljivi«, Bog nestao s obzorja našega mišljenja i osjećanja, nestao iz našega života, budući da nismo više pčele Nevidljivoga, nismo i ne mo-žemo biti ni pčele nevidljivoga u ovome svijetu.

Ecclesia triumphans i miSve ovo pišem kako bih nama, kršćanima, po-svijestio da smo i mi zahvaćeni tom domina-cijom vidljivoga, da smo postali ili se s teškom mukom borimo da ne budemo trutovi vidljivo-

ga. To dolazi do izražaja u činjenici da je i u nas kršćana vrlo slabo izražena svijest da smo udovi Crkve, kao Kristova Tijela. Možda još nekako i to možemo prihvatiti, ali gotovo u cijelosti iz našega duhovnog života iščeznula je ona ne-vidljiva Crkva. Dva blagdana, Svi sveti i Dušni dan, dozivaju nam u svijest upravo nevidljivu Crkvu. Svi sveti nam kazuju da postoji ono što teologija naziva Ecclesia triumphans, proslav-ljena Crkva. To je Crkva svetaca, ali ne takvih svetaca koji stoje statično pred Bogom, koji su nezainteresirani za nas, vidljivu Crkvu, Crkvu koja hodočasti i koja se bori (Ecclesia militans) u ovome svijetu da ostane Kristova. To je Cr-kva svetaca koji tvore ono isto Kristovo Tijelo, Crkvu (1Kor 12, 12-31) kojoj i mi pripadamo u ovome vidljivom svijetu. Svetci su zato jedno s nama, oni su s nama u istome Kristovu Tijelu, i zato se svojim zagovorom, koji nije prestao u vječnosti, u nevidljivome(!), zauzimaju za nas, u vidljivome. Oni nam služe tako što nas obda-ruju svojim milosnim darovima, koje su i sâmi primili od Krista. Zato su svetci za svakoga kr-šćanina, posebice za svakoga kato lika, od pre-sudne važnosti. Katolik ne živi samo u vidljivo-me, u sadašnjosti i ovome prostoru; on živi i u nevidljivome, zajedno s tolikim svetcima i sve-ticama. Katolik ne živi vjeru samo kao ti i ja, kao Bog i ja. Bog, u kojega vjeruje, nije osamljeni Bog, nego Bog anđela i svetaca. Katolik živi vje-ru unutar onoga velikog »mi«, unutar zajedniš-tva, »općinstva svetih«. Katolik ne može misliti

MU

DR

OST

CR

KV

E Življenje iz nade ne otklanja iz naših života probleme. Tako je bilo u svim razdobljima. Nikada u našoj povijesti, počevši od prai-skonskoga grijeha, nije postojao »zemaljski raj«. Smrtnost djece, rato-vi, ropstvo, ugnjetavanje siromašnih… povijest čovječanstva svjedoči o neprestanu postojanju tih pošasti. To je ljudska bijeda. Naša krhkost. Stoga staviti nadu u Boga ne znači ukloniti patnju, nego otvoriti joj novo obzorje: shvatiti da svaka situacija, koliko god bila teška i tragič-na, može biti plodonosna, donijeti ploda, jer bol, nakon što ju je Krist konačno preuzeo na sebe, može probuditi ljubav i učiniti da dozrije.

GERHARD L. MÜLLER, Razgovor o nadi, 28.

Zrnje…Svojom smrću Krist je svjetlo spasenja doveo do samih granica života – sve do smrti. Njegova položenost u grob smo je vidljivost nama nevidljivoga Kristova silaska među one koji »u smrti počivaju«. Zao u Vjerovanju ne ispovijedamo da je ‘uskrsno iz groba’, nego da je »uskrsnuo od mrtvih«. On-dje gdje vlada smrt, donio je život. Sa-mo Život može pobijediti smrt. Njego-vu ćemo pobjedu iskusiti tek u smrti.

26živo vrelo 27

na Glavu, Krista, a da istodobno ne misli i na svete udove njegova Tijela. Zato je srce nas ka-tolika tako široko i veliko, ono nije osamljeno, ono živi od ljubavi tolikih svetaca, jer »opći« s tolikim svetcima. Ako već to ne uspijevaju činiti liturgijska slavlja svetaca tijekom godine, dobro je da nas barem svetkovina Svih svetih pobudi na život s nevidljivim, s proslavljenom Crkvom.

Ecclesia patiens i miI kako se onda samo predivno naslanja, od-mah nakon Svih svetih, Spomen svih vjernih mrtvih, Dušni dan. On nam doziva u pamet opet nevidljivo, nevidljivu Crkvu, Kristovo Ti-jelo, a to je sada Ecclesia patiens, Crkva svih preminulih vjernika. To su vjernici, uglavnom poput nas, »ni potpuno dobri, a ni potpuno zli«, kako piše sv. Augustin. To je »patnička Crkva«, jer ti vjernici – ni potpuno zli, ni pot-puno dobri – trebaju proći kroz vatru Kristove ljubavi. Ta je vatra Kristove ljubavi bolna jer ih pročišćava od svega grješnog, nepomirenog i neurednog što je okoštalo oko njihova srca: »Svačije će djelo izići na svjetlo. Onaj će Dan pokazati jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati.» (1Kor 3, 13) Oni su već zahvaćeni Kristovom ljubavlju i upra-vo zato osjećaju svu bol vlastite nedostojnosti, obuzima ih neka vrsta bolne nostalgije, žudnje za Isusom Kristom. U tome stanju »čistilišta«, u stanju čeznutljive i bolne ljubavi u kojoj se pročišćuju od vlastitoga egoizma, ti su bolni vjernici upućeni na nas. Oni su svoj život za-vršili, više ne djeluju nego trpe, i upravo zato, u stanju čistilišta, trebaju našu pomoć, pomoć nas, udova hodočasničke, bojovne Crkve.

Naša je pomoć naša ljubav prema njima. To je ljubav koja se izražava u spomenu, u posjetu

njihovih grobova, na kojima na poseban način osjećamo njihovu stvarnu prisutnost, njihovu stvarnu žudnju, jer njihove duše žude za njiho-vima tijelima, žude za uskrsnućem tijela (Gr-gur Nisanski). No, naša pomoć ljubavi najsnaž-nije se ostvaruje po našim molitvama, napose po onoj molitvi u kojoj cijela Crkva, vidljiva i nevidljiva, slavi Gospodina, a to je euharistija. U euharistiji, zajedno s proslavljenom Crkvom, obasipamo ih svojom ljubavlju tako što moli-mo za njih, također tako što donosimo svoje vidljive darove za njih (misni prilog). Kako je predivan taj spomen svih vjernih mrtvih za nas katolike! Dok smo na Sve svete primate-lji darova, primatelji spram nevidljivoga, na spomen Svih vjernih mrtvih mi smo darivatelji darova, darivatelji spram nevidljivoga, obda-rujemo svoje drage pokojne, ali i sve pokojne, svojim malenim, glinenim blagom ljubavi.

I da se vratimo početnoj misli. Mi smo kr-šćani pčele Nevidljivoga, koji žive s Nevidljivim i od Nevidljivoga, koji danas, poput »plemeni-toga Jude« (2Mak 12, 42) velikodušno obda-rujemo pokojne svojim »plemenitim djelom«, molitvom, u nadi da ćemo se nakon smrti, a posebice o uskrsnuću mrtvih, nanovo susresti s njima i dušom i tijelom: »Nato je Juda sabrao oko dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Je-ruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh. Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve.« (2Mak 12, 43-44) I da, kakva li će to biti radost, radost ponovnoga susreta s tolikim vjernim mrtvima u uskrslome Isusu Kristu, radost koju oko još nije vidjelo, o kojoj ni uho još nije čulo! (1Kor 2, 9)

Ivica Raguž

OTAJSTVO I ZBILJA

28

Ulazna: 214 Molimo tebeili: 78.3 O Bože, spasi meOtpjevni ps.: Kad se probudim, Gospodine

(ŽV 11-2010)Prinosna: XVI Nosimo darePričesna: III Gospodin je pastir mojZavršna: 184 ili 283 Ti divni Kralj si nebesnik

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

6. studenoga 2016.

Trideset i druga nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaNek dopre do tebe molitva moja, prigni uho k vapaju mome, Gospodine.

Ps 88, 3

Zborna molitvaSvemogući milosrdni Bože,ukloni sve protivštine duhai tijela da ti služimo slobodna i radosna srca.Po Gospodinu.

Prvo čitanje 2Mak 7, 1-2.9-14Kralj svijeta uzvisit će nas na život vječni.

Čitanje Druge knjige o MakabejcimaU one dane: uhvatiše sedmoricu braće za-jedno s njihovom majkom. Kralj naredi da ih biju bičevima i volovskim žilama: htio ih je prisiliti da jedu zabranjeno svinjsko meso. Jedan od njih progovori u njihovo ime: »Što nas želiš pitati i od nas saznati? Radije ćemo umrijeti nego da prestupimo zakone svojih otaca!« Drugi izdišući reče: »Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni.« Poslije njega mučili su trećega. On spremno isplazi jezik kad su zatražili i hrabro pruži ruke. Junački reče: »Od neba sam primio ove udove, ali ih zbog njegovih zakona prezirem i nadam se da ću ih od njega natrag dobiti.« I sam kralj i njegova pratnja zadiviše se hrabrosti mladića koji je prezirao muke.Kad je taj preminuo, podvrgli su četvrtoga istim mukama. Prije nego što je izdahnuo, reče ovo: »Blago onom koji umre od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti! A ti – za tebe nema uskrsnuća na život!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 17, 1.5-6.8b.15Pripjev: Kad se probudim, Gospodine,

naužit ću se pojave tvoje.Počuj, Gospodine pravedni,i vapaj mi poslušaj,usliši molitvu iz usta iskrenih!

Korak mi čvrsto prionu za tvoje staze,ne zasta mi noga na putima tvojim.Zazivam te, Bože, ti ćeš me uslišiti:prikloni mi uho i čuj riječi moje.

Sakrij me u sjenu krila svojiha ja ću u pravdi gledati lice tvojei kad se probudim,naužiti