Drago Roksandić (ur.)UVOD U KOMPARATIVNU HISTORIJU

Copyright © 2004., Golden marketing-Tehnička knjiga, ZagrebSva prava pridržana

NakladnikGolden marketing-Tehnička knjiga

Jurišićeva 10, Zagreb

Za nakladnikaAna Maletić

BibliotekaDIALOGICA EUROPEA

Urednikprof. dr. sc. Drago Roksandić

Recenzentiprof. dr. sc. Nikša Stančić

dr. sc. Davorka Matić

Redaktori prijevodaprof. dr. sc. Drago Roksandić

mr. sc. Zrinka Blažević

ISBN 953-212-175-7

Drago Roksandić (ur.)

UVOD U

KOMPARATIVNU HISTORIJU

IzborMarc Bloch, Samuel N. Eisenstadt,

Heinz-Gerhard Haupt, Jürgen Kocka, Jürgen Osterhammel, Adam Przeworski,

Charles Ragin, Theda Skocpol, Margaret Somers, Henry Teune

PreveleDubravka Hrastovec, Jagoda Milinković,

Mica Orban-Kljaić,Vanja Polić

Golden marketing-Tehnička knjigaZagreb, 2004.

S a d r ž a j

Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

Drago Roksandić Komparativna historija: izazovi i mogućnosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

I z a b r a n i r a d o v i . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35

Marc Bloch Za komparativnu historiju europskih društava. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37

Adam Przeworski & Henry Teune Logika poredbenoga društvenog istraživanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65

Charles Ragin Osobitost poredbene društvene znanosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79

Charles Ragin Poredbene metode usmjerene na slučaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99

Theda Skocpol & Margaret Somers Uporabe komparativne historije u makrosocijalnom ispitivanju . . . . . . . 119

Heinz-Gerhard Haupt & Jürgen Kocka Historijska poredba: metode, zadaci i problemi. Uvod . . . . . . . . . . . . . . . 147

Jürgen Osterhammel Transkulturna poredbena historijska znanost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177

Heinz-Gerhard Haupt Sporo probijanje komparativne historije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 207

Samuel N. Eisenstadt Mnogostruke modernosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219

Jürgen Kocka Asimetrična historijska poredba: slučaj njemačkog Sonderwega . . . . . . . 245

O autorima izabranih radova. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 259

Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263

Imensko kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 293

Pojmovno kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 298

Bilješka o priređivaču . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 303

7

Z a h va l e

Pred čitateljima je knjiga koja je nastala iz višegodišnjega osobnog istra-živačkog i sveučilišnog iskustva, prva takve naravi na hrvatskom jezi-ku. Ne ulazeći u vlastitu intelektualnu egohistoriju, što na ovom mjestu

doista ne bilo primjereno, dužan sam zahvaliti svima onima koji su imali udjela u mome desetljetnom komparativnohistorijskom “sazrijevanju“. Ono je davno počelo, ali je postalo dijelom svjesne istraživačke orijentacije 1994. godine, s održavanjem Međunarodnoga znanstvenog skupa “Komparativni studij povi-jesti Srednje i Jugoistočne Europe“ (Zagreb, 9.–12. lipnja 1994.), koji sam orga-nizirao uz potporu Hrvatskog udruženja za društvene i humanističke znanosti te The Woodrow Wilson Center – East European Studies (Washington, D. C.), a s financiranjem Open Society Institute Budapest. Profesori Igor Karaman iz Zagreba i John Lampe iz Washingtona bili su ljudi, uz niz drugih starijih i mla-đih od mene, koji su me tada i stručno i ljudski podržali na načine koji se pam-te. Od 1995. godine sustavno sam se bavio komparativnim studijima kao pro-fesor na poslijediplomskim i doktorandskim studijima na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Takva kakva sadržajno jest, ova knjiga najviše duguje iskustvima koja sam stjecao od 1995. do 2002. godine, držeći s profesorima Alfredom J. Rieberom i Jiřijem Musilom doktorandski kolegij Comparative Studies i radeći s talentiranim i vrijednim studentima iz mnogih europskih ze-malja. Komparativnu historiju sam sustavnije počeo prakticirati s utemeljenjem moga međunarodnog istraživačkog projekta “Triplex Confinium“, koji i danas djeluje, a lista onih koji su sudjelovali i sudjeluju u tome istraživanju hrvatskih višegraničja u euromediteranskom kontekstu u ranome novom vijeku doista je dugačka. Među njima bih ipak, abecedno, izdvojio svoje najbliže suradnike, znanstvene novake iz Centra za komparativnohistorijska istraživanja Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu – mr. sc. Zrinku Blažević, Kristinu Milković, Hrvoja Petrića, Marka Šarića i mr. sc. Natašu Štefanec – koji smo zajednički utemeljili 2000/2001. akademske godine. Kolegici Blažević du-gujem veliku zahvalnost na suradnji na redakturi vrlo zahtjevnih prijevoda uvrštenih tekstova i pojmovnoga kazala, a kolegici Štefanec isto tako na pomo-ći u sastavljanju bibliografije. U identifikaciji bibliografskih jedinica pomogla

8

je mr. sc. Sandra Prlenda-Perkovac. Prevoditeljice su uložile veliki prevoditelj-ski trud na čemu im također srdačno zahvaljujem.

Najviše dugujem gospodinu Franji Maletiću, direktoru Golden marketing-Tehničke knjige, koji mi je s punim povjerenjem omogućio realizirati ovaj zahtjevni projekt. Srdačnu kolegijalnu zahvalnost dugujem i gospodinu Iliji Raniću, uredniku, te gospođi Alki Zdjelar-Paunović.

U Zagrebu, travnja 2004. prof. dr. sc. Drago Roksandić

Drago RoksandićKomparativna historija:

izazovi i mogućnosti

11

Ovoj knjizi, Uvodu u komparativnu historiju, namijenjena je, s jedne strane, skromna uloga da obavijesti stručnu javnost u Hrvatskoj o izboru temeljnih radova na teme iz komparativnohistorijske proble-

matike, poteklih od povjesničara i stručnjaka u društvenim znanostima koji su se dosad njome bavili. Nesporna je činjenica da se u nas rijetko kada raspra-vljalo o komparativnoj historiji. U hrvatskoj historiografiji je inače vrlo malen broj povjesničara koji na bilo koji način prakticiraju komparativnu historiju ili komparativne metode. Potrebne literature na hrvatskom jeziku za takve potrebe gotovo da i nema. Time je, s druge strane, ovoj knjizi namijenjena i – otvoreno rečeno – manje skromna uloga: potaći stručnu i kulturnu javnost u nas da se suoči s važnošću komparatističke problematike u kulturi povije-snog mišljenja u svijetu i, ništa manje, u nas. U hrvatskom slučaju jedva da ima ičega što je iole važniji fenomen hrvatske povijesti, a da ne bi impliciralo potrebu komparatističkih istraživanja. (Kulturološki je to u Hrvatskoj, barem među boljim istraživačima, poodavno shvaćeno te je paradoks historiografske situacije tim veći.)

Budući da se ponajviše bavim novovjekovnom hrvatskom poviješću, s teži-štem na istraživanju vojnokrajiških sustava, navest ću primjer najbliži vlastitim iskustvima, i to primjer koji je bio javno obznanjen već daleke 1981. godine: “Krajiški prostor dijeli hrvatske zemlje jedne od drugih tokom skoro cjeloku-pne novovjekovne povijesti. (…) Prostirući se od Jadranskog mora do Dunava, krajiški prostor već u prvoj polovini XVIII. stoljeća dijeli bansku Hrvatsku od banske Slavonije, bansku Hrvatsku od Dalmacije, da i ne spominjem ‘tursku’ Hrvatsku. Postavlja se logično pitanje koliko je uopće moguće govoriti o hr-vatskoj povijesti u integralnom smislu bez znanstvene istraženosti povijesti Vojne krajine.” (Vidjeti: “Vojna krajina i ‘nova historija’”, u: Naše teme 1982., 26, 11, 1917–1926.) Od tada do danas teško da bi se moglo reći kako se stanje bitno promijenilo nabolje jer su još uvijek vrlo rijetka istraživanja u hrvatskoj historiografiji koja regionalno komparatistički povezuju društvenopovijesne promjene u ranome novom vijeku u društvima različita tipa od Jadranskog mora do Podunavlja. Još uvijek nema nijedne sinteze hrvatske povijesti koja bi to modelski demonstrirala. Mogao bih navesti mnoštvo drugih primjera, ali sam siguran da je ovaj dovoljan kao opravdanje navedenih iskaza.

12

Drago Roksandić

U najvažnijim središtima historiografske “izvrsnosti” u svijetu kompara-tivna historija i komparativne metode u povijesnim istraživanjima imali su u proteklom stoljeću svoje uspone i padove, svoje “zvjezdane trenutke” i uočlji-ve uzmake u teorijski, metodski i nadasve praktično višestrano usmjerenim istraživanjima, ali nikada nisu prestali biti važnim orijentirom u inovacijski usmjerenim projektima. S vremenom je rasla i njihova važnost u sveučilišnoj nastavi, dijelom poticana i postignućima drugih društvenih i humanističkih znanosti, npr. lingvistike, arheologije, povijesti umjetnosti pa sve do sociolo-gije i politologije, tako da je danas teško naći utjecajnija istraživačka središta ili sveučilišne ustanove u svijetu koje na bilo koji način ne prakticiraju kompa-rativnu historiju i/ili komparativne metode. U posljednjem desetljeću tome su najviše pridonijeli višestruki učinci globalizacijskih procesa u svijetu, koji su imperative svakovrsnih usporedbi pretvorili u fenomen svakidašnjega života u cijelome svijetu.

Komparatistika je u načelu vrlo zahtjevna jer pretpostavlja istraživačko suo-čavanje s najšire shvaćenim “drugim”, bilo da je riječ o “drugom” izvan obzorja najuže shvaćenih specijalizacija, kulturnih krugova, “identiteta” i sl. Kompara-tivna historija, da bi uopće bila moguća, mora izoštravati svoje teorijske krite-rije, kao što i metodski mora biti što dosljednija. Nijedna razina apstrakcije od lokalnog do globalnog nije joj strana. Dakle, ona ne pretpostavlja samo istraži-vačevu volju da je prakticira već i znanja i umijeća i mogućnosti preko granica onoga što je uobičajeno u bilo kojoj nacionalnoj historiografiji. U hrvatskom slučaju, riječ je o historiografskoj orijentaciji u kojoj bi upravo zbog potonjega, vremenski najzahtjevnijeg, najviše uspjeha mogli imati mlađi povjesničari pa i najmlađi, oni koji tek studiraju. Dobrim dijelom iz takva uvjerenja je i nastala ova knjiga takva kakva sadržajno jest.

Ona je prije svega uvod u komparativnohistorijsku problematiku kako je bila konceptualizirana u proteklih stotinjak godina. Nije teško pretpostaviti da su postojale različite mogućnosti za ovaj izbor s tako ambicioznim naslovom. Takav bi uvod vjerojatno bio sustavniji da je nakladnik umjesto ovakva izbora jednostavno odlučio prevesti jedno od najboljih raspoloživih priručničkih dje-la. Siguran sam da bi to bio slabiji izbor jer, koliko je meni poznato, nema takva priručnika koji bi dosljedno “komparatistički” interpretirao različita kompa-rativnohistorijska usmjerenja i iskustva. (I naši talijanski susjedi su 1990. go-dine objavili zbornik radova La storia comparata. Approcci e prospettive, koji je uredio Pietro Rossi, doduše, s izvornim radovima talijanskih pisaca na hi-storijskokomparatističke teme.) Drugo, u nas je sada, vjerujem, najpotrebnije osigurati što reprezentativniji uvid u raspon komparatističke problematike i perspektive komparatistike u historijskoj znanosti, kako bi svi motivirani či-

13

Komparativna historija: izazovi i mogućnosti

tatelji mogli imati što jasnije orijentire glede daljnjeg usmjerenja vlastitih in-teresa prema specijaliziranijim publikacijama. Treće, osim nekoliko sada već “klasičnih” tekstova, kao što je na prvom mjestu onaj Marca Blocha, drugi su radovi većim dijelom djelo stručnjaka koji su se komparatistički ogledali i kao praktičari i kao pisci utjecajnih priručnika i sl. Četvrto, iako su u ovu knjigu uvršteni radovi različitih provenijencija, oni su na različite načine međusobno isprepleteni, što je i bio razlog da se sve pojedinačne bibliografske obavijesti objedine u jedinstvenu bibliografiju, proširenu za mnoštvo naslova koji nisu spomenuti u uvrštenim člancima. Peto, to je bio razlog odluci da se izradi i predmetno kazalo, koje bi trebalo olakšati stjecanje uvida u izloženu proble-matiku, ali i bolje snalaženje u prepoznavanju različitih pristupa otvorenim pitanjima.

Smisao za znanstveno istraživanje “sličnosti” i “razlika” – dakle, onoga što je u srži svake komparatistike – najkasnije od 18. stoljeća nadalje nije izosta-jao u kulturi europskoga znanstvenog mišljenja i mnogo toga iz starije baštine moguće je prepoznati i na stranicama ove knjige, u radovima naših suvreme-nika. Ipak, kad je o komparativnoj historiji riječ, koliko god sâm taj pojam mogao biti upitan, za njezin je nastanak presudno bilo pojavljivanje francuske “nove historije” (da upotrijebim noviji naziv za tu historiografsku tradiciju) u trećem desetljeću 20. stoljeća. “Nova historija”, čiji su utemeljitelji bili Marc Bloch i Lucien Frebvre, napustila je baštinjena područja povijesnih istraživanja i usmjerila se spram novih. Možda je još važnije što je dovela u pitanje etablira-ne pristupe predmetima istraživanja i usredotočila se na povijesno artikulirano interdisciplinarno istraživanje društva, privrede i civilizacije. Nije pretjerano napisati da je time bila inicirana najveća promjena u povijesti historijske zna-nosti u svijetu u 20. stoljeću, a njezin potencijal nije iscrpljen do danas. Bloch i Febvre suočili su se s nužnošću napuštanja historiografskoga frankocentrizma, a još više s izazovom kako istraživati teme francuske povijesti u širem, ponaj-prije europskom kontekstu. Iz te potrebe nastao je prvi prilog uvršten u ovu knjigu, članak Marca Blocha “Za komparativnu historiju europskih društava”, objavljen 1928. godine. Njega se obično i danas, posvuda u svijetu, smatra svo-jevrsnim “komparativnohistorijskim manifestom” pa sam i sâm držao potre-bnim s njime započeti svoj izbor za “Uvod u komparativnu historiju”.

Sljedeći uvršteni prilog nastao je 1970. godine, dakle nekoliko desetljeća kasnije, a najrecentniji potječe iz 2000. godine. Dakako da je u međuvremenu tiskano mnoštvo komparativnohistorijskih radova. Ograničeni opseg knjige manje je važno objašnjenje tako ograničenog broja uvrštenih priloga, a važnije je da su nakon Drugoga svjetskog rata Sjedinjene Američke Države bez konku-rencije postale najjače uporište komparatističkih studija, ponajviše u sociologi-

14

Drago Roksandić

ji i politologiji, ali i u historijskoj znanosti, dakako, kao otvorenom konceptu. Mnoštvo onih koji su prakticirali komparativne metode potjecali su iz Europe, radili i dalje u Europi, ali i diljem svijeta, tako da se bez dvoumljenja može reći kako je društvenopovijesna komparatistika u SAD-u, neovisno o nekim njezi-nim “mehanicističkim” usmjerenjima u doba “hladnog rata”, snažno pridonije-la nastanku nove svjetske povijesti. U nekim je slučajevima potakla novi interes za komparativnohistorijska istraživanja i u Europi pa i samoj Francuskoj. To je bio glavni razlog uvrštavanju skupine američkih pisaca. Ipak, u zemljama po-put Njemačke, gdje se društvenopovijesno usmjerena historijska znanost silno razvila nakon Drugoga svjetskog rata – u nastojanju da se izađe iz kruga impe-rativa germanocentričnog “Sonderwega” – nastali su i brojni izvorni doprinosi razvoju komparativne historije, koji su u reprezentativnom izboru ovdje i pre-dočeni. Njihova je vrijednost u tome što su nastojali redefinirati predmet kom-parativnohistorijskih istraživanja, a zaoštavaju i epistemološka pitanja. Poslje-dnja – čak i kronološki – dva uvrštena rada, onaj Samuela N. Eisenstadta i onaj Jürgena Kocke, koliko god mogla biti prepoznatljiva u obzorju pristupa Marca Blocha, svjedočanstvo su o danas uveliko različitim pa i oprečnim mogućno-stima daljnjeg razvoja komparativnohistorijskih istraživanja. Ukratko, svrha je ovog izbora bila ne samo predočiti suvremenu komparativnohistorijsku ba-štinu već i skrenuti pozornost na izvorišta komparativnohistorijskog vitaliteta danas u svijetu, a napose upozoriti na komparativnohistorijske potencijale.

Kad je o hrvatskoj historiografiji riječ, komparativna historija je vjerojatno jedna od najvećih njezinih šansi. Bilo da je riječ o onome što nju predmetno konstituira, bilo da je riječ o strategiji njezine međunarodne komunikacije, o iznalaženju modaliteta njezine što prepoznatljivije regionalne, europske i svjetske “identifikacije”, mogućnosti razvoja su neograničene.

“Komparativnohistorijski manifest” Marca Blocha – koliko god bio ino-vacijski u trenutku objavljivanja, koliko god takvim ostao do danas – ipak je prije svega bio i ostao svjedočanstvo o profesionalnoj tjeskobi povjesničara poslije Prvoga svjetskog rata, što vjerojatno ni danas ne bi valjalo previđati. Njegov skeptični racionalizam isključivao je mogućnost da vlastita shvaćanja o komparativnoj historiji pretvara u znanstveni “talisman”. Uostalom, zapisao je Bloch, “Nju (komparativnu historiju – D.R.) više ne treba ni izumjeti.” (str. 39)* U nizu tradicionalnih, specijalnih historiografskih disciplina bila je ona odavno prakticirana, posebno u primjeru povijesti institucija. Međutim, u ma-trici historiografskih istraživanja o tome nije moglo biti riječi. Bloch je htio ponajprije shvatiti zašto je tome bilo tako. Drugo, da bi historijska znanost

* Oznaka stranice iza navoda odnosi se na ovo izdanje.

15

Komparativna historija: izazovi i mogućnosti

– usmjerujući se na istraživačko interrelacioniranje povijesti društva, privrede i civilizacije – otvorila nužno potreban “prostor” za kulturu komparativnohi-storijskog mišljenja, valjalo je raspraviti znanstveno neizbježna pitanja njezi-na utemeljenja. “Njezina budućnost, možda i budućnost naše znanosti ovisi o tome”, nije mogao odoljeti a da to ne iskaže.

Prvo je bilo pitanje samoga značenja pojma “komparirati” za povjesničara. Predložio je odgovor koji i danas izaziva prijepore: “…u više različitih društve-nih sredina odabrati dva ili više fenomena za koje nam se na prvi pogled čini da među sobom pokazuju stanovite analogije, opisati krivulje njihovih razvoja, utvrditi sličnosti i razlike i, koliko je moguće, objasniti jedne i druge.” (str. 40) Iako će danas malo koga zadovoljiti pojmovi “društvena sredina” i “fenomen”, Bloch ih nije slučajno izabrao. Izrijekom se protivio svođenju komparativno-historijskih istraživanja isključivo na kompariranja fenomena razgraničenih državnim odnosno nacionalnim granicama. Prvo, nije isključivao mogućnost komparatističkih istraživanja unutar državnih odnosno nacionalnih granica, a drugo, vjerojatno važnije, njegov interes za promjene dugog trajanja isključivao je mogućnost pristupa granicama u stilu nacionalnih ideologa s početka 20. sto-ljeća (“…uistinu bi bilo vrijeme da se misli na rušenje svih zastarjelih topograf-skih odjeljaka u koje želimo zatvoriti društvene realitete, jer njihova veličina ne odgovara sadržaju koji u njih nastojimo ugurati.” (str. 60) Još nešto. Baš zato što je pomicao težište povijesnih istraživanja na društvo, privredu i civilizaciju, bio je svjestan opasnosti od shematskih pojednostavnjenja sve zahtjevnijih interpre-tacijskih kriterija. Komparativna historija bi u tome mogla imati fatalnu ulogu “bijedne karikature”, kao što je sam napisao, ako ne bi bila usredotočena na ra-zlike među uspoređivanim fenomenima, “bilo da su one izvorne ili su proistekle iz različitih smjerova puta koji je imao zajedničko polazište” (str. 51). Bit i jest bila u tome kako historijsku znanost, napose komparativnu historiju, kapacitira-ti da istražuje – kako je sam napisao – “’originalnost’ različitih društava” (str. 51). (U tome je Bloch, prema vlastitu priznanju, bio potaknut iskustvom Meilletove komparativne lingvistike, usmjerene spram istraživanja originalnosti jezika.)

Međutim, do “originalnosti” se nije moglo doći bez nerijetko višeslojnog istraživanja i sličnosti i razlika, a da bi istraživanje bilo uspješno, ključno je bilo pitanje što se uopće s čime može uspoređivati. Ne ulazeći u Blochovu ar-gumentaciju, prednost je dao izučavanju “istodobno susjednih i suvremenih društava, neprekidno izloženih međusobnom utjecaju, podređenih u razvoju, upravo zbog blizine i istodobnosti, djelovanju istih velikih uzroka i koja imaju, barem djelomice, zajedničko podrijetlo” (str. 42).

Međutim, najveći dio članka posvetio je radu s povijesnim izvorima, s doku-mentima, s uvjerenjem da su komparativnohistorijske konceptualizacije samo

16

Drago Roksandić

pretpostavka onome što je za njega uvijek bilo bitno, a to je “zanat povjesni-čara”. Dokument je “svjedok”, što znači da “govori” samo kada ga se “pita”, a odgovori će uvijek ovisiti o tome kakva mu se pitanja postavlja. Povjesničar je “vječiti istražni sudac” (str. 43)! Najveći su dio njegova članka bile egzempli-fikacije. Kako bi objasnio što komparativna historija jest, a što nije, Bloch je svaki postavljeni problem pretvorio u predmet konkretnohistorijske analize te generalizirao na temelju interpretacije. Nužnost dokumentacijskog izvođenja komparativnohistorijskih istraživanja bila je za njega razlog više da se izjasni za komparatističku praksu koja će prije svega uspoređivati prostorno i vremenski, uvjetno rečeno, bliske društvene sredine. Naslov njegova članka, argumenta-cija, prostorna distribucija njegovih primjera upućuju na zaključak da je nje-gov prostorni “okvir” bio europski. Slobodno možemo napisati da je on u što čemu prvi koji europsku povijest nije utemeljivao niti u filozofijskopovijesnim pret postavkama, a niti konstruirao kao manje ili više arbitrarnu sumu europski dominantnih nacionalnih i/ili regionalnih tradicija, nego u višestruko “umreže-noj” komparativnohistorijskoj perspektivi. Jedino bi društvenopovijesna kom-paratistika, prema Blochu, mogla otkriti i sve one sličnosti i sve one razlike koje konstituiraju europsku povijesnu baštinu. Suvišno je reći da taj njegov projekt nikad nije bio sustavno utemeljen, a još manje izveden, tako da i danas ostaje jedna od neostvarenih mogućnosti kontinenta koji još uvijek traži sebe.

Tehnički i organizacijski je historijska komparatistika bila toliko zahtjevna u trećem desetljeću 20. stoljeća da je Bloch bio uvjeren kako se njome nikad neće moći baviti veći broj povjesničara. Ograničene mogućnosti bibliografskih uvida, korištenja literature, dostupnosti izvora, itd., itd., sve su to bili limiti koji su historijskokomparatistička istraživanja u mnoštvu situacija obesmišljavali. Još su veće teškoće bile mentalne i intelektualnohistorijske naravi. Stručno poj-movlje, takvo kakvo se oblikovalo do tog doba, nije olakšavalo komparatističku komunikaciju. Blochov članak nužno je morao završiti svojevrsnim apelom međunarodnoj profesionalnoj zajednici, posebno njezinu sveučilišnom dijelu. Međutim, taj je dio njegova članka ostao najmanje razvijen. Doduše, sve što će se kasnije zbivati u časopisu Annales i oko njega, svjedočanstvo je o Blochovoj dosljednosti. Međutim, francuska “nova historija” ni prije ni poslije Drugoga svjetskog rata nije uspjela razviti sustavnije utemeljenu komparativnohisto-rijsku praksu, iako je recepcija njezinih temeljnih načela bila i ostala uistinu svjetska. Društvenopovijesno usmjerenu komparativnu historiju desetljećima će revitalizirati oni koji su dobrim dijelom iz nje i potekli, sociolozi pa čak i politolozi, ali ne u Francuskoj nego – kao što sam već rekao – u Sjedinjenim Američkim Državama. No, američka situacija, toliko različita od europske, usmjerila je komparativnohistorijska istraživanja u drugim smjerovima.

Drago Roksandić (ur.)UVOD U KOMPARATIVNU HISTORIJU

Golden marketing-Tehnička knjigaZagreb, Jurišićeva 10

tel.: 01/4810-819, 4810-820faks: 01/4810-821

e-mail: golden-marketing@zg.hinet.hrwww.golden-marketing.hr

Urednik Ilija Ranić

Lektorica Alka Zdjelar-Paunović

Likovno rješenje koricaŽeljko Prodanović

Računalni slog i prijelom Danijel Šah

Tisak i uvezZnanje, Zagreb

CIP – Katalogizacija u publikacijiNacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb

UDK 930.1 (082)

UVOD u komparativnu historiju / Drago Roksandić (ur.) ; izbor Marc Bloch ... <et al.>. – Zagreb : Golden marketing – Tehnička knjiga, 2004. – (Biblioteka Dialogica Europea)

Bibliografija. – Kazala.

ISBN 953-212-175-7

1. Roksandić, DragoI. Historija -- Zbornik

440604047