244254967 Tomas Hardi Tesa

8/9/2019 244254967 Tomas Hardi Tesa

http://slidepdf.com/reader/full/244254967-tomas-hardi-tesa 1/306

THOMAS HARDYTESSA

IZ PORODICE D’URBERVILLEili

ČISTA ŽENA



THOMAS HARDY (1840-1928)



TESSAIZ PORODICE D’URBERVILLE

iliČISTA ŽENA

... Jadno ranjeno ime! Nek grud temoja kao krevet skloni.

W. SHAKESPEARE



Prvo razdoblje

DJEVOJKA

I

Jedne večeri, u drugoj polovici svibnja, vraćao se neki čovjek srednje dobiiz Shastona kući u selo Marlott, koje se nalazilo u susjednoj dolini Blakemore iliBlackmoor. Noge su mu bile klimave, a držanje koso, pa se sav nekako nakrivionalijevo. Od vremena do vremena živahno bi kimnuo glavom, kao da potvrđuje

nekakvo mišljenje, iako nije baš ni o čemu osobito razmišljao. Praznu je košaruza jaja prebacio preko ruke, šešir mu je bio zgužvan, a na obodu šešira, namjestu što ga je hvatao palcem kad bi pozdravljao vidjela se izlizana mrlja.Nakon nekoga vremena susretne se s postarijim župnikom, koji je jahao na sivojkobili i mumljao neku neodređenu ariju.

– Dobra vam večer – reče čovjek s košarom.– Dobarveče, blagorodni gospodine Johne – reče župnik.Pješak se, učinivši korak-dva, zaustavi i okrene.– Ej, oprostite, gospodine, mi smo se otprilike u ovo isto vrijeme sreli na

ovoj cesti prošloga sajmenog dana, i ja sam vas pozdravio s »Dobarveče«, a viste mi kao i sada uzvratili »Dobarveče, blagorodni gospodine Johne«.

– Jesam – reče župnik.– A i još jednom prije – ima tome gotovo mjesec dana.– Možda.– E, onda mi recite, što to znači, da vi mene već nekoliko puta zovete

»blagorodni gospodin John«, a ja sam obični Jack Durbeyfield, piljar?Župnik dojaše nešto bliže.

– To su samo moje mušice – reče on; a zatim, nakon kratkog oklijevanjadoda: »To je zbog jednog otkrića, do kojeg sam došao pred neko vrijeme, doksam bio u potrazi za rodoslovljima za novu povijest ovoga kraja. Ja sam župnikTringham iz Stagfoot Lanea, a bavim se proučavanjem starina. Zar vi,Durbeyfielde, doista ne znate, da ste izravni predstavnik stare i viteške porodiced’Urberville, koja vuče svoje podrijetlo od blagorodnog gospodina Pagana d’Urbervilla. onoga slavnog Viteza, koji je došao iz Normandije s VilimomOsvajačem, kako se to vidi iz Battle Abbey popisa?1

1 Dokument iz XIV stoljeća, koji je, navodno, sadržavao imena porodica, koje su došle u Englesku iz

Normandije s Vilimom Osvajačem. Dokument ne postoji, ali ima prijepis iz XVI stoljeća, koji nijevjerodostojan, jer se u njemu nalaze imena, koja na to nemaju pravo. ( Nap. prev.)



– To nisam nikad čuo, gospodine.– E, dakle, to vam je prava i živa istina. Podignite malo glavu, da vam bolje

vidim profil lica. Da, d’urbervillski nos i podbradak – samo malo izrođen. Vaš jepredak bio jedan od dvanaestorice vitezova, koji su u Normandiji pomagaliLordu od Estremavilla kod zauzeća Glamorganshirea. Različite grane vaše

porodice imale su dvorce posvuda u ovom dijelu Engleske; njihova se imenanalaze zapisana u Pipe Rollsu2 u vrijeme kralja Stjepana. Za vrijeme kraljaIvana, jedan je od njih bio tako bogat, da je poklonio jedan od svojih dvoraca zabolnicu bolesnim hodočasnicima, a u vrijeme Eduarda II vaš praotac Brian bio

je pozvan u Westminster da prisustvuje velikom Vijeću. Za vrijeme OliveraCromwella nešto ste izgubili na ugledu, ali ne mnogo, a za vladavine Karla IIpostali ste, zbog svoje lojalnosti, Vitezovi Kraljevskog Hrasta. Da, među vamasu bile generacije blagorodne gospode Johna i, da je viteštvo nasljedno kaobarunstvo, kako je doista u stara vremena i bilo, kad je viteštvo prelazilo od oca

na sina, vi biste danas bili blagorodni gospodin John.– Ma nemojte reći!– Ukratko – zaključi župnik, lupivši se odlučno šibom po nozi – teško da

ima u Engleskoj još jedna takva porodica.– Ja sam posve smućen. Zar je zbilja tako? upita Durbeyfield. A ja se tu

potucam od nemila do nedraga, iz godine u godinu, kao da sam najobičnijičovjek u ovoj župi... A otkada se ta vijest o meni zna, župniče Tringhame?

Župnik mu objasni, da je to, koliko je njemu poznato, potpuno palo uzaborav i da se teško može reći, da je uopće poznato. Njegova su istraživanja

započela jednog dana prošlog proljeća, kad je, zauzet proučavanjem sudbineporodice d’Urberville, primijetio na njegovim kolima ime Durbeyfieid i to ga jeonda navelo da se raspita o njegovu ocu i djedu, dok nije potpuno raščistiosvaku sumnju o tome.

– Isprva vas nisam htio uznemiravati tom bezvrijednom viješću, – reče on.– Međutim, katkada su naši porivi jači od rasuđivanja. Pomislio sam, da vimožda ipak otprije nešto o tome znate.

– Znate, istina je, čuo sam jedamput ili dvaput, da je moja porodica, prijenego što je došla u Blackmoor, bolje živjela. Ali nisam se na to osvrtao, jer sam

pomislio, da to znači, da smo nekoć držali dva konja, a sada držimo jednoga.Imam kod kuće i jednu staru srebrenu žlicu i nekakav stari izrezbareni pečat; ali,bože moj, što ti je to, žlica i pečat?... Kad samo pomislim, da smo ja i svi tiplemeniti d’Urbervilli oduvijek ista krv... Govorilo se, da je moj pradjed biotajanstven čovjek i da nije volio govoriti o svome podrijetlu. A gdje je našeognjište sada, župniče, ako vas smijem zapitati? Hoću da kažem, gdje mid’Urbervilli živimo?

– Ne živite nigdje. Vi ste, kao porodica ovog kraja, izumrli.

2 Veliki popisi državne riznice koji sadrže različite obračune oblasnih predstojnika i ostalih službenikaza jednu budžetsku godinu. Potpuna serija Pippe Rolls datira iz vremena vladavine Hernika II, alipostoji i jedan izolirani (i najvažniji) popis iz god. 1133. ( Nap. prev.)



– To je slabo.– Da – ono što lažne porodične kronike zovu izumrli u muškoj lozi – to

jest, propali – nestali.– Pa gdje onda počivamo?– U Kingsbere-sub-Greenhillu: tamo su redovi i redovi vaših, u vašim

grobnicama, s vašim slikama pod svodovima od purbeckskog mramora.– A gdje su naši porodični dvorci i imanja?– Nemate ih.– O? Zar ni zemlje?– Ništa – premda ste je nekoć, kao što sam već spomenuo, imali u izobilju,

jer se vaša porodica sastojala od nekoliko ogranaka. U ovom je kraju bilo jednovaše sjedište u Kingsbereu, a drugo u Shertonu, pa onda jedno u Millpondu, pa

jedno u Lullsteadu, i jedno u Wellbridgeu.

– A hoćemo li ikada opet do

ći do svojega?– E – to vam ne bih znao reći!

– A što bi se tu dalo učiniti, gospodine? – upita Durbeyfield nakon malestanke.

– O – ništa, ništa; osim da se pomirite s mišlju, da tako prolazi slavasvijeta. To je vaše rodoslovlje dosta zanimljivo za ovdašnje povjesničare i one,koji proučavaju rodoslovlja, i to je sve. Ima nekoliko porodica među seljacimaovog kraja, koje su gotovo jednako toliko slavne. Laku noć!

– A ne biste li se svratili i popili sa mnom u to ime vrč piva, župniče

Tringhame? Kod »Čiste Kapljice« imaju izvrsno pivo – iako, moram priznati, netako dobro kao kod Rollivera.– Ne, hvala vam – me večeras, Durbeyfielde. Vi ste već dosta pili.

Završivši tako, župnik odjaše svojim putem razmišljajući, da li je bilo pametno,što je sve to ispripovijedao.

Kad je župnik otišao, Durbeyfield, duboko zamišljen, pođe nekolikokoračaja, a onda sjedne na travnati nasip uz cestu stavivši preda se košaru. Zanekoliko minuta pojavi se u daljini neki mladić. Išao je u istom smjeru, u kojemi Durbeyfield. Durbeyfield, videći mladića, podigne ruku, a momak ubrza

korake i približi mu se.– Dječače, uzmi ovu košaru. Htio bih da mi nešto obaviš.Mladić, tanak poput daske, namršti se: »A tko si ti, Johne Durbeyfielde, da

me šalješ okolo i nazivaš »dječače«? Ti znaš moje ime, kao što i ja znam tvoje.«– A zar zbilja? E, to je tajna – to je tajna! Dakle, poslušaj što ću ti narediti i

odnesi poruku, koju ću ti dati... Slušaj, Frede! Zašto da ti ne kažem, kakva je totajna! Ja pripadam plemenitoj porodici – saznao sam to upravo ovogadanašnjega popodneva. I, izjavivši to, Durbeyfield se nagne iz svoga sjedećegpoložaja i udobno izvali po nasipu među tratinčicama.

Momak je stajao pred Durbeyfieldom i mjerio ga od glave do pete.



– Blagorodni gospodin d’Urberville – eto, to sam ja – nastavi izvaljeničovjek. – To jest, tako bi bilo, kad bi vitezovi bili isto što i baruni – a to su oni ibili. To sve o meni zabilježeno je u povijesti. Poznaješ li ti, momče, mjesto, kojese zove Kingsbere-sub-Greenhill?

– Poznajem. Išao sam tamo na greenhillski sajam.

– E, dakle, pod crkvom toga grada leže...– Pa nema tamo grada, u onom mjestu, o kojem ja govorim; barem ga nije

bilo, kad sam ja bio tamo. To je bilo nekakvo bijedno, neugledno mjestance.– Ni brige te za mjesto, dječače, o tome se sada ne radi. Pod crkvom one

tamo župe leže naši pradjedovi – stotine njih – u čeličnim oklopima idraguljima, u veličanstvenim olovnim sanducima, koji su teški po nekoliko tona.Nema toga čovjeka u područ ju Wessexa, koji bi imao uglednije i plemenitijepretke u svojoj porodici nego što ih ja imam.

– O?

– E, sada, uzmi tu košaru i pođi u Marlott i, kad dođeš do gostionice k»Čistoj Kapljici«, reci im, da mi odmah pošalju konja i kola, da me odvezu kući.A na dno kola neka stave bočicu ruma, i to neka zapišu na moj račun. A kad tosvršiš, otiđi s košarom mojoj kući i reci mojoj ženi, da prestane prati ono rublje,

jer to ne mora dovršiti. Neka pričeka dok se ja vratim kući. Imam važnih novostiza nju.

Kako je mladić stajao u sumnjičavu stavu, Durbeyfield stavi ruku u džep iizvuče šiling, jedan od onih, kojih je uvijek tako malo imao.

– I Evo ti za tvoj trud, momče.To je izazvalo promjenu u mladićevu prosuđivanju situacije.– Da, blagorodni gospodine Johne. Hvala vam. Ima li još što, što bih

mogao učiniti za vas, blagorodni gospodine Johne?– Reci onima tamo kod moje kuće, da bih htio za večeru hm, janjetinu, ako

je mogu nabaviti; a ako ne mogu, onda krvavice; a ako ni njih ne mogu dobiti,eh, onda će biti dobar i drobić.

– Da, blagorodni gospodine Johne.Dječak prihvati košaru i, kad je krenuo, iz sela se začuju zvuci limene

glazbe.– Što je to? upita Durbeyfield. – Nije valjda zbog mene?– To je ženska povorka sa štapovima,3 blagorodni gospodine Johne. Pa i

vaša kći je član.– Da, zbilja – sasvim sam na to zaboravio, zaokupljen višim mislima! E,

dakle, bjež’ u Marlott, je li tako, i naruči ta kola, a onda ću se ja možda odvestida vidim to žensko društvo.

3 Povorka sa štapovima je starinski običaj u Engleskoj, koji je danas vrlo malo sačuvan. Grupa

muškaraca (a gdjegdje i žena) krenula bi u crkvu pod zastavom, praćena glazbom. Svaki bi učesniknosio štap ili šipku, a časničke šipke bile bi ukrašene znakovima i grbovima. Iza toga pošli bi ugostionicu na ručak, a popodne bila bi kakva sportska priredba (u ženskim društvima ples). Po imenu»club motka« smatraju se te povorke kao preteče današnjih klubova. ( Nap. prev.)



Mladić ode, a Durbeyfield ostade ležeći i čekajući u travi međutratinčicama na večernjem suncu. Dugo vremena nije tuda niko prolazio, a jedvačujni zvuci glazbe bili su jedini ljudski zvuci, što su se čuli u prostoru zatvorenuplavim brežuljcima.

II

Selo Marlott je ležalo, kako smo prije spomenuli, usred sjeveroistočnogvalovitog dijela prekrasne doline Blakemore ili Blackmoor. Bio je to krajokružen brežuljcima i osamljen, a najvećim dijelom tu još nije stupila nogaizletnika ili slikara, iako je samo četiri sata udaljen od Londona.

Tu dolinu možemo najbolje upoznati – ali možda ne za vrijeme ljetne suše– ako je pogledamo s vrhunca brežuljaka, koji je okružuju. Ako bi se čovjek bezvodiča zaputio za ružna vremena na šetnju po njezinim uvalama, lako bi mu sedogodilo da se pokaje zbog njenih uskih, krivudavih i močvarnih putova.

Taj plodni i zaklonjeni kraj, na kojem polja nisu nikad smeđa, a proljećanikad sušna, graniči s juga kršnim vapnenačkim grebenom, što ga sačinjavajuvrhunci Hambledon Hill, Bulbarrow, Nettlecombe-Tout, Dogbury, High Stoy iBubb Down. Putnik s obale, koji nakon mučna puta od dvadesetak milja premasjeveru, preko vapnenačkih visoravni i žitnih polja odjednom dođe do ruba jedneod tih klisura, stane iznenađen i oduševljen ugledavši pred sobom, rasprostrt kaona zemljopisnoj karti, kraj, koji se sasvim razlikuje od onoga, kojim je prošao.Iza njega su se razmaknuli brežuljci, sunce svojom toplinom grije polja, koja sutako velika, da bi čovjek pomislio, da im nema kraja, putovi se bijele, a živice suniske i isprepletene, zrak bezbojan. A tu, u dolini, čini se da je život sazdannekako sitnije i nježnije; polja su tek mali komadić zemlje, tako mali, da se s tevisine njihove živice čine kao mreža od tamnozelenih konaca rasprostrta pobljeđem zelenilu trave. Zrak tamo dolje uspavljuje, a toliko je obojen ažurnimplavetnilom, da i srednja udaljenost, kako to nazivaju umjetnici, poprima tu bojudok je horizont iza nje zagasito modar. Nema mnogo oranica; osim vrlo rijetkihiznimaka. Pred očima nam se pružaju prostrane bujne livade i mnoštvo drveća,

koje zaodijeva manje brežuljke i doline usred većih. Eto, takva je dolinaBlackmoor.

Taj je kraj zanimljiv i historijski, upravo kao i topografski. Ta je dolina udavna vremena bila poznata pod imenom Šuma Bijelog Jelena, po nekoj čudnojlegendi iz doba kralja Henrika III, prema kojoj je tu neki Thomas de la Lyndubio prekrasnog.bijelog jelena, kojega je kralj prije toga bio dostigao i poštediomu život, i zbog toga je de la Lynd morao platiti vrlo veliku globu. U onovrijeme pa sve do nedavna taj je kraj bio gusto pošumljen. Još i sada nailazimona ostatke nekadašnjih šuma u starim hrastovim gajevima i u nepravilnim

nizovima stabala, koja su se još zadržala po obroncima toga kraja, kao i ušupijem drveću, koje daje hladovinu tolikim njegovim pašnjacima.



Šuma je nestalo, ali su ostali neki stari običaji iz njihovih sjena. Mnogi suse, međutim sačuvali samo u promijenjenom ili iskrivljenom obliku. Tako se, naprimjer, toga istoga popodneva, pod vidom društvenog veselja ili »povorke saštapovima«, kako se to tamo nazivalo, skrivao Ples Prvoga Svibnja.

Bio je to za mlađe stanovnike Marlotta zanimljiv događaj, iako sami

učesnici u povorci nisu zapažali njegovu pravu zanimljivost. Njegovaneobičnost nije bila toliko u tome, da se sačuvao običaj hodanja u povorci iplesa na svaku godišnjicu toga dana, koliko u tome, da su članovi društva bilisame žene. U muškim su društvima takve proslave, iako su pomalo nestale, bilemanje neobične; međutim, ili prirođena stidljivost nježnog spola, ili ironičnodržanje njihovih muških rođaka, lišilo je ta ženska društva, ukoliko ih jepreostalo (ako ih je uopće drugdje i bilo), njihove slave i sjaja. Ostalo je još

jedino marlottsko društvo da podržava svetkovinu domaće božice plodnosti.Stotine godina je ono išlo u povorkama, ako ne kao društvo za uzajamnu pomoć,

a ono kao neka vrsta zavjetovanog sestrinstva; i još uvijek ide.Sve učesnice povorke bile su odjevene u bijele haljine – vedri preostatak izstarih dana, kad su veselje i svibanj značili jedno te isto – davno prije nego što jeobičaj da se vodi računa o budućnosti sveo uzbuđenja na dosadnu svakidašnjost.Najprije su nastupile hodajući u povorci dvije po dvije oko župnog dvora.Donekle se sukobilo idealno i stvarno, kad ih je sunce osvijetlilo i kad su seodrazile na tamnoj pozađmi zelenih živica i penjačicama obraslih pročelja kuća;

jer, iako su sve bile odjevene u bijele haljine, nije bilo među njima dviju, kojimabi bjelina bila ista. Neke su se približile čistoj bjelini; kod nekih je ona prelazila

u modrikastu boju; a neke haljine, što su ih nosile starije učesnice (a ležale susigurno već godinama složene u škrinji) naginjale su na bolesnu žućkastu boju i

bile krojene u georgijskom stilu.Osim što su se odlikovale bijelim haljinama, svaka je žena i djevojka nosila

u desnoj ruci oguljenu vrbovu šibu, a u lijevoj kiticu bijelog cvijeća. Svaka je odnjih s mnogo pažnje ogulila vrbovu šibu i odabrala cvijeće.

Bilo je u povorki nekoliko žena srednje dobi, pa čak i postarijih, i njihovesu srebrne kose i smežurana lica, ostarjela i izmučena brigom, bila gotovogroteskna, a na svaki način patetična, u toj veseloj situaciji. Možda bi se,

gledajući dobro, moglo više doznati i re

ći o svakoj od ovih zabrinutih i iskusnihžena, koje su se približavale dobi, u kojoj se govori: »Ništa ja nemam od

života«, nego o njihovim mlađahnim drugaricama. Ali ostavimo sada starije postrani radi onih pod čijim je prslučićima ključao život užurbano i toplo.

Mlade su djevojke, u stvari, sačinjavale većinu povorke, i njihove su bujnekose odražavale u sunčanom svijetlu sve tonove zlatne, crne i smeđe boje. Nekesu imale krasne oči, neke krasan nos, a druge opet krasna usta i stas: malo ih je,ako je uopće i bilo takvih, imalo sve to. Vidjelo se na njima kako se ovakosurovo izložene javnoj kritici, muče da namjeste usnice i kako im ne polazi zarukom da prirodno drže glavu. Bile su svijesne da ih promatraju, i to im seodražavalo na licu. Sve je to pokazivalo, da su to prave seoske djevojke,nenavikle pogledima mnoštva.



I kako je svaku od njih izvana grijalo sunce, tako su one imale svaka svojeintimno sunašce u sebi, na kojem im se sunčala duša; neku sanju, nekusimpatiju, neku zabavu, ili barem kakvu udaljenu i nejasnu nadu, koja je,premda je možda već uginula i nestajala, ipak još i dalje živjela, kao što nadeobično žive. Tako su one sve bile radosne, a mnoge od njih i obijesne.

Obišle su gostionicu »Čistoj Kapljici« i skretale s glavne ceste kroz vrbovuljesu na livadu, kad jedna žena usklikne:– Gospodine bože, Tesso Durbeyfield, nije li ovo tvoj otac, što se vozi kući

u kolima?Jedna mlada učesnica povorke okrene glavu na taj povik. Bila je to nježna i

lijepa djevojka – možda ne ljepša nego neke druge u povorci – ali njezinapokretna usta poput božura i velike nevine oči davale su život boji i oblikunjezina lica. Nosila je u kosi crvenu vrpcu i bila je jedina od toga bijelogdruštva, koja se mogla pohvaliti tako istaknutim ukrasom. Kad se ogledala,

vidjela je Durbeyfielda kako dolazi u kočiji, koja je pripadala gostionici »ČistojKapljici«, a konja je tjerala nakovrčana, mišićava djevojka, koja je zasukalarukave haljine do iznad lakata. Bila je to vragoljasta služavka te gostionice, koja

je, u svojoj ulozi »djevojke za sve«, od vremena do vremena bila konjušar ikočijaš. Durbeyfield je, zavalivši se udobno u kolima i zaklopivši oči, mahaorukom iznad glave i pjevuckao, polako izgovarajući rijeci.

– U Kingsbereu je divna grobnica moja, A u olovnim sanducima vitezovi – moji pređ i bez broja!

Djevojke se u povorci stanu cerekati, sve osim djevojke, koja se zvalaTessa. U njoj kao da se polako stala buditi srdžba, da joj se otac tu pred svimapravi budalom.

– Umoran je, i ništa drugo – reče ona žurno – pa se usput povezao kući, jerse naš konj danas mora odmarati.

– I ti si mi naivna, Tesso – rekoše njezine drugarice. – To je njegovosajmeno raspoloženje. Ha, ha!

– Slušajte, ako mu se budete rugale, neću više ni koraka s vama.Tessa je to zaviknula, a rumenilo joj se s obraza prosulo po cijelom licu i

vratu. Oči joj se u času ovlažiše i pogled joj se spusti na zemlju. Primijetivši dasu joj doista prouzročile bol, djevojke ne rekoše više ništa, i ponovo zavlada red.Tessi nije ponos dopustio da se još jednom okrene da vidi, što joj otacnamjerava, ako uopće išta namjerava; i tako ona, zajedno s čitavom povorkom,krene dalje prema ogradi, gdje je na livadi trebao da bude ples. Dok su stiglionamo, ona se opet primirila, štapićem je lupkala svoju susjedu i razgovaralakao obično.

U toj dobi je Tessa Durbeyfield bila puna osjećaja, ali bez iskustva. Unatoč seoskoj školi, govorila je donekle u dijalektu: karakteristična crta dijalekta u tomkraju bio je izgovor, koji bi se po prilici mogao označiti slogom »ur«, a bio je



tako pun i bogat, da bi se u ljudskom govoru teško mogao naći sličan glas.Tessina ispupčena tamnocrvena usta, kojima je taj glas bio prirođen, jedva da supoprimila svoj konačni oblik, a donja bi joj usnica nekako gurnula sredinugornje usnice prema gore, kad bi se sklopile nakon jedne riječi.

U njezinu je izražaju još uvijek bilo ostataka iz njezina djetinjstva. Dok je

danas hodala u povorci, mogli su vidjeti u njezinim obrazima dvanaestogodišnjudjevojčicu, a u blijesku očiju devetogodišnju; pa čak bi joj i peta godina životaprolepršala tu i tamo preko usta.

Pa ipak, malo ih je bilo, koji su to znali, a još manje koji su to uzimali uobzir. Rijetki, većinom stranci, zapiljili bi se u nju u prolazu i ostajali očaraninjezinom svježinom, pa bi se pitali, hoće li je ikada opet vidjeti, ali za gotovosve ostale ona je bila zgodna i ljepuškasta seoska djevojka, i ništa više.

Nitko više nije vidio Durbeyfielda u njegovim trijumfalnim kolima podupravljanjem kočijašice, niti čuo što o njemu, i kad je društvo ušlo na određeno

mjesto, započeo je ples. Kako u društvu nije bilo muškaraca, djevojke su isprvaplesale jedna s drugom, ali kad se približio sat, u koji se prestajalo raditi, muškise stanovnici sela, zajedno s besposličarima i prolaznicima, skupiše oko togmjesta, pa se činio da su spremni stupiti u pregovore za plesačicu.

Među tim gledaocima bila su tri mladića iz viših društvenih slojeva. Nosilisu preko ramena male izletničke torbe, a u rukama debele štapove. Po njihovojmeđusobnoj sličnosti i nevelikoj razlici u dobi gotovo bi se dalo zaključiti, da bimogli biti braća, što su oni doista i bili. Najstariji je nosio bijelu kravatu, visokozakopčan prsluk i šešir uska oboda, kakav je propisan za župnike; drugi je bio na

prvi pogled student; izgled trećega i najmlađega jedva da bi se dostojao da ga seopiše; u očima i držanju imao je nešto neobuzdano i otvoreno, što je dalonaslućivati, da je tek sada jedva ušao u svoju službenu kolotečinu. Za nj bi seunaprijed moglo reći, da je nestalan, izbirljiv i proučavatelj svega i svačega.

Ta su tri brata ispripovijedila ljudima, s kojima su se tu slučajno upoznala,da provode duhovske praznike na izletu po dolini Blackmoor i da idu u

jugozapadnom smjeru iz grada Shastona, koji se nalazi na sjeveroistoku.Nagnuli su se preko lijese uz cestu i stali se raspitivati što znači taj ples i

djevojke u bijelim haljinama. Dvojica su se starije braće očito namjeravala

zadržati samo načas, ali pogled na djevojke, koje su plesale bez muških plesača,čini se da je trećega brata zabavljao, pa mu se nije žurilo da krene dalje. On jeskinuo s ramena svoju torbu, stavio je zajedno sa štapom na obronak uz živicu iotvorio ljesu.

– Što namjeravaš učiniti, Angel? – upita najstariji.– Rado bih pošao da se malo zavrtim s njima. – Zašto ne bismo sva trojica

– samo čas-dva – to nas neće dugo zadržati.– Ne – ne, glupost! – reče prvi brat. Plesati javno sa seoskim djevojkama –

pomisli samo da nas tko vidi! Hajde, past će mrak prije nego što stignemo u

Stourcastle, a bliže nemamo gdje prenoćiti; osim toga moramo proći još jednopoglavlje »Ustuka agnosticizmu« prije nego što legnemo spavati, kad sam već odlučio da vučem sa sobom tu knjigu.



– Dobro – stići ću tebe i Cuthberta za pet minuta; ne trebate me čekati;dajem ti riječ, da ću doći za vama, Felikse.

Dvojica starijih ga nevoljko ostave i nastave put, ponesavši sa sobom torbusvoga brata, da ih lakše stigne, a najmlađi uđe u polje.

– Kakve li štete – reče on galantno jednoj ili dvjema od djevojaka, koje su

mu bile najbliže, čim je nastala stanka u plesu. – Gdje su vam momci, djevojke?– Još nisu došli s posla – odgovori jedna od najsnijelijih. – Bit će oni tu

začas. A biste li vi, gospodine, htjeli zaplesati s nama, dok oni ne dođu?– To je jasno. Ali što je jedan momak za tolike cure?– Bolje nego nijedan. To je tako dosadno, kad djevojka gleda u lice

djevojci i pleše s njom. Nema nikakva života ni zanimljivosti. E, sad birajte posvom srcu.

– Pst – nemoj biti tako nametljiva – reče neka bojažljiva djevojka.Mladić, pozvan na taj način, preleti pogledom preko djevojaka,

pokušavajući da odabere najzgodniju; ali, kako je to cijelo društvo bilo njemutako novo, nije mu to osobito dobro pošlo za rukom. Uzeo je gotovo prvu, kojamu je došla pod ruku, ali to nije bila ona, koja je s njim razgovarala, kako je onato očekivala; ali nije slučajno bila ni Tessa Durbeyfield. Pređi i njihovi kosturi,veličanstvena prošlost, d’urbervillska krv, sve to dosad nije pomagalo Tessi unjezinoj životnoj borbi, pa čak ni toliko, da bi privuklo k njoj plesača, koji bi biobolji od tih najobičnijih seljaka. To je tako, kad uz normansku krv nema iviktorijanskog obilja.

Ime djevojke, koja ih je zasjenila svojom srećom, ma kakvo ono bilo, nijezabilježeno; ali sve su joj zavidjele kao prvoj, koja je to veće uživala u raskoši,da ima muškog plesača. Međutim, snaga primjera je bila tolika, da su seoskimladići, koji se nisu žurili da uđu kroz ljesu sve dok se nije pojavio taj uljez,odjednom nahrupili unutra, i uskoro se broj parova znatno povećao, dokkonačno ni najružnija žena u društvu nije više morala kod plesa zamjenjivatimuškarca.

Crkveno zvono stade odbijati, i student odjednom reče, da mora otići – jerse isuviše zaboravio – i da mora dostići svoju braću. Kad je ispao iz plesa,pogled mu se zaustavi na Tessi Durbeyfield, a u njenim se velikim očima, čemu

tajiti, odražavao sasvim neznatan izraz prigovora, što nije nju odabrao. A i on jetada žalio, da je, a samo zbog njezine povučenosti, nije bio primijetio, i s timmislima napusti polje.

Kako je mnogo zaostao, počeo je trčati po puteljku prema zapadu i uskoro je prošao dolinu i stao se uspinjati na slijedeću uzvisinu. Još nije bio dostigaobraću, ali je ipak stao da odahne i ogledao se natrag. Vidio je dolje na zelenojlivadi bijele pojave djevojaka, kako se vrte kao i onda kad je on bio među njima.Činilo se, kao da su ga već sasvim zaboravile. Sve, osim možda jedne. Ta jebijela pojava stajala po strani, uz živicu, sama. Po njezinu položaju je znao, da je

to ona dražesna djevojka, s kojom nije plesao. Iako je to bila sitnica, on jeinstiktivno osjećao, da ju je svojom nepažnjom povrijedio. Žalio je, da je nijezamolio za ples; žalio je, da je nije upitao kako se zove. Bila je tako čedna, tako



drukčija od ostalih, činila se tako nježnom u svojoj bijeloj haljini, da je uvidio da je učinio glupost.

Međutim, tu se nije dalo pomoći. Okrenuvši se i ubrzavši hod, on odbaci temisli.

III

Tessa Durbeyfield nije tako lako zaboravila na taj događaj. Dugo vremena joj se nije dalo da opet zapleše, iako je mogla imati mnogo plesača; ali, da! oninisu govorili tako lijepo kao onaj strani mladić. Tek kad su sunčeve zrake upileu se lik mladog stranca, koji se udaljivao tamo na brežuljku, odbacila je onasvoju časovitu žalost i odazvala se svome slijedećem plesaču.

Ostala je sa svojim drugaricama do sumraka i sudjelovala u plesu s dostažara; uživala je u kretanju po taktu za volju samoga plesa, budući da joj je joštada srce bilo netaknuto; vidjela je »nježne muke, slađogorke osjećaje, ugodneboli i prijatne žalosti« onih djevojaka, koje su iskusile ljubakanje i bile zaručene,a nije ni slutila, što se od svega toga u njoj krije. Nju su zabavljale borbe inadmetanje momaka, koji će s njom zaplesati, i to je bilo sve; a kad bi postalineobuzdani, ona bi ih ispsovala.

Mogla je i dulje ostati, ali događaj s njezinim ocem, njegova čudna pojava ivladanje, vrate joj se u pamćenje, i ona se osjećala nelagodno. Zanimalo ju je,što se dogodilo s njim. Stoga je ostavila ples i požurila se na onaj kraj sela, gdje

joj je bila roditeljska kuća.Dak je bila još pedesetak metara udaljena od kuće, začuje drukčije ritmičke

zvukove od onih, koje je ostavila za sobom; zvukove, koje je dobro – tako dobropoznavala. Bio je to odmjeren niz udaraca, koji su dolazili iz unutrašnjosti kuće,prouzročeni žestokim zibanjem kolijevke po kamenom podu, a po taktu togakretanja neki ženski glas pjevao je u živahnom ritmu omiljenu pjesmicu opjegavoj kravi:

Vidjeh je gdje leži u onom tamo gnoju; Dođ i, ljubavi, reći ću ti gdje!

Zibanje kolijevke i pjesma načas bi istovremeno prestajali, a deranje unajvišem tonu zamijenilo bi napjev:

– Bog ti blagoslovio tvoje sjajne oč i i tvoje glatke obraze! I tvoja ustašca poput trešnje! I tvoja prekrasna bedra! I svaki komadić tvoga dragog tijela!



Nakon toga zazivanja nastavilo bi se ljuljanje i pjevanje, a »Pjegava krava«bi otpočela kao prije. Eto, to se dešavalo, kad je Tessa otvorila vrata i zaustavilase na otiraču u sobi promatrajući prizor.

Unutrašnjost se, usprkos melodiji, kosnula djevojčinih osjetila kaoneizrecivo sumorna. Kakve li razlike između onog prazničkog veselja na polju –

bijelih haljina, kitica cvijeća, vrbovih šiba, vrtoglavog okretanja po livadi,blijeska nježnog osjećaja prema onom strancu – i žute sumornosti ovoga prizoraosvijetljenog jednom jedinom svijećom! Neugodnom osjećaju, što ga jeproizvela ta razlika, priključio se i osjećaj grižnje savjesti, da se nije vratila prijeda pomogne majci u kući, umjesto da se predaje užitku vani.

Tu je stajala njezina majka usred gomile djece, onako, kako ju je Tessa bilaostavila, nagnuta nad korito s rubljem, koje se pralo ponedjeljkom, a sada se,kao i uvijek, zavuklo sve do konca tjedna. Dan prije je iz toga korita – Tessa jeto osjećala sa strašnom grižnjom savjesti – izašla baš ta bijela haljina, koju je

imala na sebi i kojoj je ona tako lakoumno zazelenila suknju tamo na vlažnojtravi – a izažela ju je i izglačala njezina majka vlastitim rukama.Kao obično, gospođa Durbeyfield je stajala jednom nogom pokraj korita, a

drugom je bila zaposlena već spomenutim zibanjem najmlađeg djeteta. Salincisu na kolijevci već toliko godina vršili svoju dužnost, pod teretom tolike djece,na tom podu popločenom kamenim pločicama, da su postali gotovo sasvimravni, a posljedica toga je bila, da je svaki pokret kolijevke bio popraćensnažnim treskom, koji je bacao djetešce s jedne strane na drugu, kao tkalčevčunak, jer je gospođa Durbeyfield, potaknuta ritmom pjesme, gazila po salincu

sa svom živahnošću, koja je još ostala u njoj, pošto je čitav bogovetni danprovela uz korito.Klap-klop, klap-klop, čula se kolijevka; plamen svijeće se ispružio uvis i

stao gore-dolje poigravati; voda se cijedila s majčinih ruku, a pjesma se žurnopribližavala kraju, dok je gospođa Durbeyfield neko vrijeme promatrala svojukćer. Čak i sada, iako opterećena malom djecom, Joan Durbeyfield je strastvenovoljela pjesmu. Nijedna pjesma nije doprla u dolinu Blackmoor iz vanjskogasvijeta, a da je ne bi Tessina majka za nedjelju-dana naučila i već pjevala.

Još i sada je iz crta te žene izbijala neka svježina, čak i dražest nekadašnje

mladosti; činilo se vjerojatnim, da su osobne draži, kojima se Tessa moglaponositi, uglavnom dar njezine majke i prema tome one nisu bile viteške ihistorijske.

– Ja ću ti zibati kolijevku, majko, reče kći nježno, – ili ću skinuti svečanuhaljinu i pomoći ti izažeti rublje. Mislila sam, da si već odavna gotova.

Majka se nije ljutila na Tessu, što je na tako dugo ostavila kućni posao nanjoj samoj; zapravo, Joan joj je to rijetko kada prigovarala, jer je vrlo maloosjećala odsutnost Tessine pomoći. Općenito ona je običavala da ono, što nijemogla uraditi sama, beskonačno odgađa. Večeras, međutim, ona je bila još u

veselijem raspoloženju nego obično. U majčinu pogledu bilo je nešto sanjarsko,neka rastresenost, razigranost, koju djevojka nije mogla shvatiti.



– No, drago mi je da si došla, reče majka, čim je otpjevala i posljednjunotu. Htjela bih otići po tvog oca, ali, što je još važnije, želim ti reći što sedogodilo. Bit ćeš prilično iznenađena, kad doznaš! (Gospođa je Durbeyfieldobično govorila u narječ ju; njezina kći, koja je završila šest razreda u Narodnojškoli, pod vodstvom učiteljice obrazovane u Londonu, govorila je dva jezika;

kod kuće, manje-više narječ je; a pravilan engleski jezik vani i u razgovoru sljudima iz viših slojeva).– Zar odonda otkad me nije bilo kod kuće? upita Tessa.– Da!– Je li u vezi s očevim nastupom u onoj kočiji danas poslije podne? Zašto je

to uradio? Bilo mi je da u zemlju propadnem od stida.– To je sve povezano! Pronašlo se, da smo mi najugledniji plemići u

čitavom ovom kraju – da nam loza seže sve tamo do vremena OliveraGrumblea4 – sve do dana poganskih Turaka – sa spomenicima, grobnicama,

čeličnim šljemovima i štitovima, i sam Bog zna čime još sve ne. U vrijemeSvetoga Karla učinjeni smo vitezovima Kraljevskog Hrasta, i pravo nam je imed’Urberville! .. . Zar ti se ne nadimlju grudi od ponosa? Eto, zbog toga se tvojotac dovezao kući u kočiji; a ne, kako su neki pomislili, zato što je bio pijan.

– To mi je drago. Hoće li nam to što koristiti, majko?– O, da! Mislim, da bi se iz toga mogle izleći velike stvari. Bez sumnje će

mnoštvo ljudi našega položaja doći ovamo u svojim kočijama, čim se za tosazna. Tvoj je otac to doznao vraćajući se kući iz Shastona i on mi je ispričaočitavu povijest naše porodice.

– Gdje je otac sada? – upita iznenada Tessa.Majka joj, i ne osvrćući se na njezino pitanje odgovori:– Išao je danas k doktoru u Shaston. Čini se, da uopće nije sušica. Kaže, da

mu je usaljeno srce. Evo ovako, – Joan Durbeyfield je, govoreći, svinulanakvašeni palac i kažiprst u obliku slova C, a drugim je kažiprstom upirućipotkrepljivala svoje riječi. »U ovom času je«, kaže on tvome ocu, »vaše srcezaokruženo svuda okolo, ovuda i ovuda; a ovaj dio je još otvoren«, veli on.»Čim se to spoji, ovako«, i gospođa Durbeyfield zatvori prste u punu kružnicu,»nestat ćete kao sjena, gospodine Durbeyfielde«, veli on: »Mogli biste još

poživjeti deset godina; mogli biste otići za deset mjeseci ili za deset dana«.Tessa se sva usplahiri. Da bi njezin otac, uza svu tu nenadanu slavu, mogao

tako brzo otići za vječni oblak!– Ali gdje je otac? – upita ponovo.Njezina majka poprimi ublažujući izgled.– Nemoj sada bjesniti! Jadni čovjek – osjećao se tako smućen od

župnikovih vijesti, koje su ga tako uznijele – da je pred pola sata otišao kRolliveru. Hoće svakako da skupi snagu za svoje sutrašnje putovanje, s onim

4 Tessina majka, u svojoj neukosti, daje netočne podatke. Tako je i ime Olivera Cromwella izvrnula u»Grumble«. (Nap. prev.)



košnicama, koje se moraju otpremiti, ma kakvog roda bio. Morat će krenutinoćas malo iza ponoći, jer je to jako daleko.

– Da skupi snagu! – reče Tessa neobuzdano, a oči joj se napuniše suzama.– O bože! Da skupi snagu u krčmi! I ti se, majko, slažeš s time upravo kao i on!

Njezin prijekor i njezino raspoloženje kao da su ispunili cijelu sobu i kao

da su dali ustrašen izgled pokućtvu, svijeći, djeci, što su se okolo igrala, imajčinu licu.

– Ne – reče majka razdražljivo – ja se s time ne slažem. Čekala sam, dok seti vratiš, da pripaziš na kuću, dok ja odem po njega.

– Idem ja.– O ne, Tesso. Znaš, to ne bi ništa koristilo.Tessa nije prigovarala. Znala je što znači majčino protivljenje. Kaputić i

kapa gospođe Durbeyfield već su visjeli kriomice na stolcu kraj nje, spremni zatu namjeravanu šetnju. Njoj nije bilo tako teško to, što mora ići, koliko razlog,zbog kojega mora ići.

– I odnesi »Velikog čarobnjaka« u komoru – nastavi Joan brišući žurnoruke i stavljajući na se šešir i kaput.

»Veliki Čarobnjak« bio je debeo svezak, koji je ležao na stolu pokraj nje, abio je toliko otrcan od nošenja u džepu, da je rub oko slova gotovo nestao. Tessaga uzme, a njezina majka krene.

To odlaženje u lov za svojim nespretnim mužem u krčmu bio je još jedanod užitaka, koji je preostajao gospođi Durbeyfield u prljavštini i zbrci okouzgajanja djece. Naći ga kod Rollivera, prosjediti tamo sat-dva kraj njega i za tovrijeme odbaciti sve misli i brige o djeci, činilo ju je sretnom. Njezin bi život utim momentima zasjao nekom aureolom, sjajem zalazećeg sunca. Brige i svaostala stvarnost poprimile bi neku metafizičku apstraktnost, postale bi običnepojave, o kojima se mirno razmišlja, i ne bi više stajale pred njom kao krutastvarnost, koja pritište i izgriza tijelo i dušu. Sitna su joj se djeca dok ih ne bigledala, činila kao nešto vedro i poželjno, a ne tmurno i mučno; gledajući nadogađaje iz svoga dnevnog života odande, oni su joj se činili smiješni i šaljivi.Osjećala.se donekle onako, kako se osjećala, kad je sa sadašnjim svojim mužemsjedila na tom istom mjestu, dok ju je još snubio, a ona je zatvarala oči pred

nedostacima njegova karaktera i promatrala ga samo u njegovoj idealnoj sliciljubavnika.

Tessa, ostavši sama s mlađom djecom, pođe najprije u komoru s knjigom očarobnjaštvu i gurne je u slamnati krov. Neki čudni, fetišistički strah pred timmasnim sveskom priječio je njezinoj majci, da bilo kada dopusti, da ta knjigaprenoći u kući, pa bi je uvijek, pošto su našli ono, što su željeli, nosili natrag ukomoru. Između majke, s njenim praznovjerjem, koje je brzo nestajalo,narodnim običajima, dijalektom i usmenom predajom balada, i njene kćeri, spodukom, koju je primila u Narodnoj školi, pod beskonačno obnavljanim

pravilima obuke, postojao je u pravom smislu riječi jaz od dvije stotine godina.Kad su njih dvije bile zajedno, stajale su tu licem u lice jakobinska iViktorijanska era.



Vraćajući se vrtnim puteljkom, Tessa je razmišljala, što li je to majka bašdanas željela saznati iz te knjige. Naslućivala je, da je povod tome bilo nenadanootkriće o plemenitom rodu, ali nije dokučila, da se ono ticalo nje same.Odbacivši, međutim, te misli, ona se dade na posao da poprska rublje, koje se utoku dana osušilo, u društvu sa svojim devetgodišnjim bratom Abrahamom i

sestrom Elizom-Lujzom, kojoj je bilo dvanaest i po godina i koju su zvali »Liza-Lu«, a mlađu je djecu strpala u krevet. Između Tesse i mlađega djeteta odmahiza nje bila je razlika od četiri godine, jer je ono dvoje, koje je bilo ispunilo tajrazmak, umrlo još dok su bili sasvim mali, pa je ona tako zauzela položajmajčine zamjenice, kad bi ostala sama s mlađom braćom. Po godinama su izaAbrahama dolazile još dvije djevojčice, Nada i Čeda; zatim dječačić od trigodine, pa onda djetešce, koje je upravo navršilo godinu dana.

Sva su ta mlada bića bili putnici na Durbeyfieldovu brodu – i potpuno suovisjeli o odluci ono dvoje odraslih Durbeyfielda u pogledu zabave, potreba,

zdravlja, pačak i opstanka. Ako bi glavari Durbeyfieldova ku

ćanstva odlu

čilizaploviti u poteškoće, propast, gladovanje, bolest, poniženje, ili smrt, i to je pola

tuceta malih zarobljenika iz potpalublja bilo prisiljeno ploviti s njima. Šestbespomoćnih stvorenja, koje nikad nitko nije upitao za bilo kakve uvjete, podkojima žele živjeti, a još manje, da li žele živjeti u tako teškim prilikama, ukakve su upali time, što pripadaju nesređenoj kući Durbeyfielda. Neki bi ljudihtjeli znati, odakle pjesnik, čija se filozofija u današnji dan smatra za duboku ipouzdanu, kao što mu je i pjesma laka i čista, dobiva ovlaštenje da govori o»svetom uređenju prirode«.

Postalo je i kasno, a ni otac ni majka se još nisu vratili. Tessa je gledalakroz vrata i u mašti prošla kroz Marlott. Selo je sklapalo oči. Posvuda supogašene svijeće i svjetiljke: mogla je u duhu vidjeti osobu, koja gasi svijetlo ikako je pritom ispružila ruku.

Kad je majka išla po nekoga, to je značilo jednostavno, da će sad trebatiotići po dvoje, a ne po jedno. Tessa je počela osjećati, da čovjek slaba zdravlja,koji namjerava krenuti na put prije jedan sat u noći, ne bi smio biti u krčmi u tajkasni sat slaveći svoj plemeniti rod.

– Abrahame – reče ona svome braci – hajde, stavi šešir na glavu – valjda se

ne bojiš? – i otiđi do Rollivera, pa pogledaj što je s tatom i mamom.Dječak spremno skoči sa sjedala i otvori vrata, a noć ga proguta. Prošlo je

još pola sata; ni otac, ni majka, ni dijete, nijedno se nije vratilo. Čini se, da jeAbraham, kao i njegove roditelje, privukla i uhvatila čarobna krčma.

– Moram poći sama – reče ona.Liza-Lu tada pođe u krevet, a Tessa se, zaključavši ih sve, uputi tamnim i

vijugavim puteljkom ili ulicom, koja nije bila podesna za hodanje; bila je toulica, koja je sagrađena u vrijeme, kad je svaki pedalj zemlje bio dragocjen, ikad je sat s jednom kazaljkom bio dovoljan da podijeli dan na sate.



IV

Rolliverova krčma, jedina pivana u ovom kraju dugačkog i isprekidanogsela, mogla se podičiti samo dozvolom za točenje »preko ulice«; i prema tome,budući da nitko nije smio po zakonu piti u samoj krčmi, dozvoljeno mjesto za

mušterije bilo je strogo ograničeno na daščicu oko šest palaca široku i neka dvametra dugačku, pričvršćenu žicom uz kolje ograde, kao neka polica. Na tu sudasku žedni stranci odlagali svoje vrčeve, dok su stajali na cesti i pili, a ostatakbi bacali na prašino tlo kao usred Polinezije, žaleći što ne mogu udobno sjesti iodmoriti se unutra.

Tako je bilo sa strancima. Ali je bilo i domaćih mušterija, u kojima sebudila ista želja; a sve se može, kad se hoće.

U velikoj spavaonici na gornjem katu, kojoj je prozor bio gusto zastrtvelikim vunenim šalom, što ga je nedavno odbacila gospođa Rolliver, gazdarica,

skupilo se te večeri dvanaestak osoba, sve od reda željnih užitka; bili su to svesami stari stanovnici ovoga dijela Marietta i mušterije ovoga skloništa. Ne samoda je krčma »Čistoj Kapljici«, koja je imala punu dozvolu, a nalazila se nadrugom kraju raštrkanog sela, zbog svoje udaljenosti bila gotovo nepristupačnastanovnicima ovoga dijela sela, nego je postojalo i mnogo ozbiljnije pitanje, a to

je kakvoća pića, koja je potvrđivala opće mišljenje, da je bolje piti kod Rolliverau jednom kutu spavaonice, nego kod onog drugog gazde u prostranoj krčmi.

Neugledan veliki krevet, koji se nalazio u sobi, pružao je mogućnost dasjede nekolicina skupljenih oko triju njegovih strana; dvojica su se popela na

niski ormar s ladicama; jedan se odmarao na škrinji od izrezbarene hrastovine;dvojica su sjedila na rubu praonika, a jedan na stolcu bez naslona; i tako su svinekako bili smješteni udobno. Bili su došli do onog stupnja raspoloženja, kad seduša širi iz svog tijela i toplotom ispunjava čitavu sobu. U takvu raspoloženjupostajala je soba sve dostojanstvenija, a pokućtvo sve raskošnije, šal, koji jevisio na prozoru, poprimio je bogatstvo brokatne draperije; mjedene kvake naormaru s ladicama zlatile su se poput alki, a izrezbareni stupovi kreveta činilo seda su srodni veličanstvenim stupovima Solomunova hrama.

Gospođa Durbeyfield, pošto se oprostila od Tesse, i kako je žurnim

korakom došla dovle, otvori ulazna vrata, prođe kroz prizemnu prostoriju, koja je bila u dubokoj tami, i onda otkvači vrata stubišta kao čovjek, čiji prsti dobropoznaju tajne zasuna. Nezino penjanje uz zavojite stube bilo je nešto sporije, alice joj, našavši se u svijetlu iza posljednje stepenice, ugleda zapanjena licacijeloga društva, koje se skupilo oko kreveta.

– I tako sam pozvala nekoliko svojih prijatelja, da na moj trošak proslavepovorku sa štapovima – uzvikne gazdarica, začuvši korake na stepenicama, dok

je pogled upirala u stepenice kao dijete, koje ponavlja napamet katekizam. – O,to ste vi, gospođo Durbeyfield – Isuse – kako ste me uplašili! Pomislila sam, da

je možda kakav razbojnik poslan od vlasti.Ostali članovi društva pozdraviše gospođu Durbeyfield pogledima i

kimanjem glave, a onda se okrene prema mjestu gdje joj je sjedio muž. On je,



odsutan duhom, tihim glasom gunđao sam za sebe: »Dorastao sam ja mnogimljudima! Imam veliku obiteljsku grobnicu u Kingsbere-sub-Greenhillu iplemenitije kosture nego itko u Wessexu.«

– Imam ti nešto kazati, nešto što mi je palo na pamet – sjajan plan! –prošapta njegova vesela žena. – Hej Johne, zar ne vidiš?

Ona ga gurne laktom, a on je, gledajući u nju kao kroz staklo, daljemumljao svoj govor.

– Tiho! Nemojte pjevati tako glasno, čovječe – reče gazdarica – da ne binaišao tko od vlasti i oduzeo mi dozvolu.

– Mislim, da vam je rekao, što nam se dogodilo? Upita gospođaDurbeyfield.

– Da – nešto malo. Što mislite, hoće li vam to donijeti novaca?– E, to je tajna – reče mudro gospođa Durbeyfield. Međutim, dobro je biti u

rodu s kočijom, pa makar se i ne mogao voziti u njoj. Ona snizi glas, kojim jegovorila prisutnima, pa nastavi tihim glasom svome mužu: »Otkad si mi doniote novosti, neprestano mislim, da tamo kod Trantridgea ima neka ugledna,bogata gospođa, koja se zove d’Urberville.«

– A – što to govoriš? usklikne blagorodni gospodin John.Ona mu ponovi svoju misao. – Ta gospođa mora da je naša rođakinja – reče

ona – moja je zamisao, da pošaljemo Tessu k njoj, da joj kaže da smo rođaci.– Sad kad si to spomenula, i ja se sjećam, da ima jedna gospođa koja se

zove tako – reče Durbeyfield. Župnik Tringham se toga nije sjetio. Samo što onanije ništa prema nama – sigurno je neka mlada grana naše porodice, koja potječeiz mnogo kasnijih vremena nego normanski kralj.

Dok su oni raspravljali o tom pitanju, nijedno od njih nije primijetilo,koliko su bili zauzeti, da se mali Abraham ušuljao u sobu i da čeka priliku, da imkaže, da se vrate kući.

– Ona je bogata i sigurno bi se pobrinula za djevojku – nastavi gospođaDurbeyfield; a to će biti sjajno. Ne shvaćam, zašto se dva ogranka iste porodicene bi pohađala.

– Tako je; i mi ćemo svi reći, da smo joj rođaci! – reče veselo Abraham,

koji se bio zavukao pod krevet. – I svićemo joj i

ći u pohode, kad se Tessanastani kod nje; i vozit ćemo se u njenoj kočiji i nositi crna odijela!

– A odatkle si se ti stvorio, dijete? Kakve to gluposti govoriš? Odlazi i igrajse tamo na stepenicama, dok tata i mama ne budu spremni za odlazak!... Dakle,Tessa treba da ode do te naše rođakinje. Sigurna sam, da će je osvojiti – o, za tosam sigurna; a to bi vrlo lako moglo dovesti do toga, da se uda za kakvaplemića. Zapravo, ja sam za to sigurna,

– Kako?– Gledala sam joj budućnost u »Čarobnjaku«, i našla sam upravo to!...

Trebao si vidjeti, kako je danas bila dražesna; lice joj je fino kao u kakvevojvotkinje.– A što kaže ona na to, da bi išla tamo?



– Nisam je pitala. Još i ne zna, da postoji takva gospodska rodbina. Ali tobi joj sigurno pružilo priliku, da se sjajno uda i sigurna sam, da neće reći »ne«.

– Tessa je čudna.– Jest, ali u dnu duše ona je mekana. Prepusti ti to meni.Premda je to bio privatni razgovor, dobar je dio njegova sadržaja dopro do

ušiju onih, što su sjedili okolo, i po njemu su zaključili, da Durbeyfieldovi imajukrupnijih briga, o kojima će razgovarati, nego obični ljudi, i da Tessu, njihovudražesnu najstariju kćer, čeka lijepa budućnost.

– Baš sam danas sam sebi rekao »Tessa je zgodna cura«, kad sam je vidiokod župnog ureda u povorci s ostalima – primijeti poluglasno jedan od starijihpijanaca. »Ali Joan Durbeyfield mora pripaziti, da joj ona ne »prevrne sirće«.Bila je to domaća izreka, koja je imala svoje osobito značenje, i nitko ne rečeništa.

Razgovor sada zahvati sve, i za kratko se vrijeme začuju novi koraci u

donjoj sobi.– I tako sam pozvala nekoliko svojih prijatelja, da na moj trošak proslave

povorku sa štapovima.Gazdarica je žurno ponovila formulu, koju je imala pri ruci za neželjene

goste, i onda je otkrila, da je došljak Tessa.Čak i za majčino oko, mlađahne crte lica njezine kćeri nisu baš nikako

pristajale u taj alkoholom zasićeni zrak, koji je dosta dobro pristajaosmežuranim, starijim ljudima; jedva da je prijekorni blijesak iz Tessinih tamnihočiju bio i potreban, da joj se otac i majka dignu sa sjedala, žurno ispiju svojepivo i spuste se niza stube za njom, dok ih je gospođa Rolliver ispratila supozorenjem:

– Bez buke, molim vas, hoćete li biti tako dobri, dragi moji; jer bi mi semoglo dogoditi, da mi oduzmu dozvolu, i da me pozovu, i tko zna što sve ne!Laku noć!

Pošli su kući zajedno. Tessa je jednom rukom držala oca, a drugom majku.On je, zapravo malo popio – ni četvrtinu onoga, što bi pravi pijanac popio prijepolaska u crkvu u nedjelju popodne – a da ne bi ni truna skrenuo s puta niti bimu koljeno klecnulo; ali slaba građa blagorodnog gospodina Johna bila jeuzrokom, da su se njegovi takvi sitni grijesi činili golemima. Došavši na svježizrak, postao je toliko nesiguran na nogama, da je njih sve troje čas zavagnuo kaoda će u London, a čas opet kao da će u Bath – što je stvaralo smiješan prizor,tako običan kad se porodice noću vraćaju kući; a, kao i većina smiješnih efekata,na koncu konca i nije bio tako smiješan. Obje su žene, koliko su god bolje znale,hrabro skrivale to nehotično teturanje i posrtanje, od samog Durbeyfielda,njihova začetnika i od Abrahama i od samih sebe; i tako su se malo po malopribližili svojim vratima, kadli glavar porodice iznenada, kad je došao blizu,zapadne u svoj prijašnji pripjev, kao da hoće da ojača svoju dušu ugledavši

sićušnost svoga sadašnjeg prebivališta.– Ja imam po-orodičnu grobnicu u Kingsbereu!



– Tiho, Jacky, ne govori gluposti – reče njegova žena. »Nije jedino tvojaporodica nešto značila u stara vremena. Pogledaj Anktellove, pa Horseyeve, pa isame Tringhame – svi su od reda, gotovo jednako kao i ti, otišli do vraga –premda je tvoja porodica, što se mora priznati, bila uglednije od njihovih. Hvalabogu da ja nisam od ugledne porodice, pa se s te strane nemam čega stidjeti!«

– Nemoj biti baš previše sigurna za to. Zaključujući po tvojoj naravi,mislim... da ste se osramotili više nego itko iz naše porodice, i sudeći po tome, utvojoj porodici su bili sve sami kraljevi i kraljice.

Tessa prekine taj razgovor riječima, koje su joj u tom času mnogo višeležale na srcu, nego pitanje njezinih pređa:

– Bojim se, da tata neće moći krenuti na put s košnicama tako rano ujutro.– Ja? Za sat-dva ja sam opet kako treba – reče Durbeyfield.Prošlo je jedanaest sati, dok je sva porodica polijegala, a najkasnije u dva

ujutro otac je morao krenuti s košnicama, ako ih je želio izručiti trgovcima u

Casterbridgeu prije subotnjeg sajma. Put donle vodio je lošim cestama, audaljenost je bila između dvadeset i trideset milja, dok su konj i kola bili vrloslabi. Oko jednog sata i po gospođa Durbeyfield uđe u veliku spavaonicu, ukojoj

su spavali Tessa i sva njezina mala braća i sestre.– Ne može jadnik ići – reče ona svojoj najstarijoj kćeri, čije su se velike oči

otvorile u času, kad je majčina ruka dotakla vrata.Tessa se uspravi u krevetu, ne znajući pravo, da li još sanja, ili je to zbilja.– Ali netko mora ići – odgovori ona. »I ovako je već kasno za košnice.

Uskoro će proći vrijeme rojenja za ovu godinu; a ako njihovu otpremuodgodimo do slijedećeg tjedno sajma, neće za njih više biti potražnje, i onećenam ostati neprodane.

Vidjelo se, da gospođa Durbeyfield nije bila dorasla toj situaciji. – Moždabi pošao koji od momaka? Jedan od onih kojima je bilo jučer toliko stalo da stobom plešu – predloži ona začas.

– O ne – to ne bih htjela ni za čitav svijet! izjavi ponosno Tessa. – Pa daonda saznaju za razlog – da se moramo stidjeti! Mislim, da bih ja mogla poći,ako bude Abraham mogao sa mnom, da mi pravi društvo.

Majka konačno pristane, da tako učine. Probudili su malog Abrahama iznjegovog dubokog sna u kutu iste odaje i nagnali ga da se odjene, dok je jošduhom bio u onom drugom svijetu. Za to se vrijeme Tessa žurno obukla;upalivši svjetiljku, njih dvoje pođu u staju. Njihova su klimava kolica bila već natovarena, a djevojka izvede konja Princa, koji je samo nešto manje klimavnego kola.

Jadno je stvorenje u čudu gledalo u noć, u svjetiljku, u te dvije osobe, kaoda ne može vjerovati da su ga u taj sat kad sve živo treba da bude u zaklonu i napočinku, izvukli napolje, da radi. Stavili su zalihu komadića svijeća u svjetiljku,objesili je s vanjske strane tereta i potjerali konja. Isprva su, dok se uspinjao, išlipored njega, da ne bi tu slabašnu životinju previše izmučili. Da bi sami seberazveselili što su bolje znali, improvizirali su umjetno jutro od svjetiljke,



maslaca i kruha i svoga razgovora, jer je do pravoga jutra bilo još daleko.Abraham, kao da se malo razbudio (jer do sada se kretao kao u nekom bunilu),započe govoriti o tome, kako različiti tamni predmeti poprimaju čudne oblike nasvjetlijoj pozadini neba; govorio je o onom drvetu, koje se činilo kaorazbješnjeli tigar u skoku sa svoga ležaja; a ono drugo drvo bilo je slično

divovoj glavi.Kad su ostavili za sobom gradić Stourcastle, koji je bio u dubokom snu podsvojim debelim, slamnatim krovovima, došli su u više predjele. A još dalje gore,njima nalijevo, dizala se prema nebu uzvisina nazvana Bullbarrow iliBealbarrow, gotovo najviša u Južnom Wessexu, opasana svojim zemljanimusjeklinama. Otprilike odatle pružao se pred njima prilično daleko dosta ravanput. Popeli su se sprijeda na kola, a Abraham se zamisli.

– Tesso! – reče on glasom, koji ju je, nakon kratke šutnje, htio pripraviti nanešto.

– Da, Abrahame.– Zar se ne veseliš, da smo postali plemići?– Ne baš osobito.– Ali se veseliš, da ćeš se udati za gospodina?– Što? reče Tessa podigavši lice.– Ona naša ugledna rođakinja će ti pomoći da se udaš za gospodina.– Ja? Naša ugledna rođakinja? Nemamo mi nikakve ugledne rođakinje, šta

ti je to palo na pamet?

–Č

uo sam, da o tome raspravljaju kod Rollivera, kad sam išao po tatu.Tamo kod Tantridgea ima neka bogata gospođa iz naše porodice, i mama jerekla, kad bi ti izjavila, da si njezina rođakinja, da bi ti ona omogućila, da seudaš za gospodina.

Njegova sestra iznenada umukne i utone u razmišljanje.Abraham je i dalje govorio, više zbog toga da govori, nego da bi tko slušao,

tako da ga sestrina duhovna odsutnost nije ništa smetala. Naslonio se natrag nakošnice i uzdignuta lica prema nebu pravio primjedbe o zvijezdama, koje suhladno titrale u mračnoj praznini odozgo, mirno i bez ikakve veze s ova dva

sićušna ljudska života. Pitao je, kako su daleko te svjetlucave zvijezde i da li jeBog tamo s druge strane. Ali tu i tamo njegovo bi dječ je brbljanje skrenulo na

predmet, koji je njegovu dječ ju maštu uzbuđivao još više nego čudesa prirode.Ako se Tessa obogati udajom za gospodina, hoće li ona imati dosta novaca dakupi dalekozor tako velik, da bi mogao približiti zvijezde, kao što je Nettle-combe-Tout?

Budući da je time ponovo dozvao u pamet predmet, koji je, čini se, prožeočitavu porodicu, Tessa postane nestrpljiva.

– Pusti to sada! povikne ona.

– Jesi li ti rekla, Tesso, da su zvijezde svjetovi?– Da.– Jednaki kao naš?



– Ne znam; ali mislim da jesu. Katkada se čine kao jabuke na našem stablu.Većina ih je divnih i zdravih – a nekoliko pljesnivih.

– Na kakvom mi živimo – na divnom ili pljesnivom?– Na pljesnivom.– To je baš nesreća, da se nismo nastanili na jednom zdravom, kad ih tamo

ima toliko!– Da.– Je li zbilja tako, Tesso? upita Abraham, okrenuvši se prema njoj pod

dubokim dojmom toga neobičnog otkrića,o kojem je sada ponovo promislio. »Akako bi bilo, da smo se nastanili na kojemu zdravom svijetu?«

– Onda ne bi otac kašljao i vukao se kao sada, i ne bi se tako opio, da nemože na put; a majka ne bi neprestano prala rublje, a da ga nikada ne dovrši.

– Bi li ti bila odmah bogata gospođa, i ne bi trebala da se udaš zagospodina, da postaneš bogata?

– O, Aby, nemoj – nemoj o tome više govoriti!Prepušten svojim mislima, Abraham uskoro postade pospan. Tessa nije bila

vješta upravljanju konjem, ali je vjerovala, da može zasada na se preuzetiodgovornost prijevoza čitavog tereta i pustiti Abrahama da spava, ako želi.Napravila mu je kao neko gnijezdo sprijeda pred košnicama, tako da ne možeispasti i, uzevši uzde u svoje ruke, nastavi da se drmusa kao i dosad.

Na Princa je trebalo vrlo malo paziti, jer u njemu nije bilo energije ni zakakav nepotreban pokret. Kako sada više nije imala društva da je razonodi,

Tessa je, naslonivši se leđ

ima na košnice, utonula u još dublje sanjarenje negoprije. Drveće i živice, što su u nijemoj povorci promicali pored njezina ramena,povezaše se uz čudesne zgode izvan stvarnosti, a dah vjetra koji bi se odvremena do vremena uzdigao, činio joj se kao uzdah neke goleme ožalošćeneduše, koja se proteže jednako daleko kao svemir u prostoru i povijest u vremenu.

A onda, razmotrivši splet događaja u vlastitom životu, kao da je uvidjelaispraznost ponosa svoga oca; ispraznost gospodskog ženika, koji, u maštinjezine majke, čeka na nju; vidjela ga je kao nekakvu nacerenu osobu, koja sesmije njezinu siromaštvu i njezinim sumnjivim viteškim pređima. Sve joj je topostajalo svakim časom sve gluplje i čudesnije, pa više nije znala kako jojvrijeme prolazi. Iznenadni tresak je zadrma na sjedalu, i Tessa se probudi izasna, u koji je i ona bila zapala.

Bili su daleko od onog mjesta, gdje je ona utonula u san. Kola su sezaustavila. Šuplji hroptaj, kakav još nikada u svom životu nije čula, dolazio jesprijeda, poraćen uzvikom »Ej, tko je to?«

Svjetiljka na njezinim kolima se utrnula, ali joj je jedna druga svijetlila ulice – mnogo sjajnija nego što je bila njezina. Dogodilo se nešto strašno. Spregase zaplela u neki predmet, koji je zakrčio put.

Tessa u zaprepaštenju skoči s kola i otkrije strašnu istinu. Hropac je dolaziood očeva jadnog konja Princa. Jutarnja su se poštanska kola, na svoja dva tiha

točka, jureći tim putovima strelovitom brzinom kao obično, zabila u njezina



spora i nerasvijetljena kola. Šiljato rudo poštanskih kola probušilo je prsanesretnog Princa kao mač, i njegova je krv u potoku šikljala iz rane i šuštećipadala na cestu.

U svom očaju Tessa skoči naprijed i stavi ruku na ranu, a sve što je učinila,bilo je, da se od lica do suknje poprskala grimiznim kapljicama. A onda je stala,

bespomoćno gledajući na sve to. Princ je također stajao čvrsto i nepomičnodokle god je mogao; a onda se najednom svalio na zemlju i ostao ležati kaonepomična hrpa.

Sada joj je pristupio i upravljač poštanskih kola i počeo navlačiti i otprezatitoplo Prinčevo tijelo. Ali konj je već bio uginuo i, videći da se u tom času ne daviše ništa učiniti, upravljač se poštanskih kola okrene prema svome konju, koji

je bio neozlijeđen.– Bili ste na nepropisnoj strani ceste – reče on. »Ja moram dalje s

poštanskim vrećama, a za vas će biti najbolje, da ostanete sa svojim teretom

ovdje. Poslat ću vam nekoga u pomoć, čim uzmognem. Dani se, pa se ne morateničega bojati.«On se popne na kola i odjuri svojim putom; a Tessa ostade čekajući. Stalo

se javljati blijedo svijetlo, a ptice su se otresale u živicama, dizale i cvrkutale;vidjela se bjelina ceste, i još veća bjelina Tessina lica. Golema lokva krvi prednjom već je poprimala dugine boje zgrušane krvi; a kad se diglo sunce,održavalo se na njoj stotinu duginih boja. Princ je ležao uzduž ceste, miran iukočen; oči su mu bile napola otvorene, a rupa na prsima činila se premalenom,da bi kroz nju izišao Prinčev život.

– Sve je to moja krivnja – moja krivnja! Plakala je djevojka zureći u sve to.Nema mi isprike – nikakve isprike. Od čega će sada živjeti otac i mati? Aby,Aby! Ona zdrma dijete, koje je svu tu nesreću čvrsto prospavalo. – Ne možemodalje s teretom – Princ je ubijen!

Kad je Abraham sve shvatio, na mladom su mu se licu pokazale bore kaoda mu je pedeset godina.

– Eto, a jučer sam još plesala i smijala se! – nastavi ona govoreći samasebi. »Kad samo pomislim, kakva sam bila budala!«

– To je zato, jer smo na pljesnivoj zvijezdi, a ne na zdravoj, zar ne, Tesso?

mrmljao je Abraham kroz suze.Šuteći su čekali, i to im se čekanje činilo kao vječnost. Konačno začuju

nekakav zvuk, opaze da se nešto približava, i to je bio dokaz, da je upravljač poštanskih kola održao riječ. Pristupio im je neki seljak iz blizine Stourcastlavodeći čvrstoga kratkonogog jahaćeg konja. Upregli su ga pred kola skošnicama umjesto Princa, i teret je krenuo dalje prema Casterbridgeu.

Uveče istoga dana vratila su se prazna kola na mjesto nesreće. Princ jetamo od jutra ležao u grabi; ali mjesto, gdje je bila lokva krvi, još uvijek sevidjelo u sredini ceste, iako je bilo istrugano i zguljeno od kola, koja su tuda

prolazila. Sve što je preostalo od Princa izvukli su sada na kola, koja je on prijevukao, i on se, s kopitima u zraku i potkovama, što su se ljeskala na suncu, koje

je zalazilo, vratio onih osam ili deset milja do Marlotta.



Tessa se vratila ranije. Nikako nije mogla smisliti, kako da kaže što sedogodilo. Bilo joj je silno olakšanje, kad je na licu svojih roditelja vidjela, daveć znaju za svoj gubitak, iako joj to nije smanjilo samoprijekor, koji je u njojsve više rastao zbog njezina nemara.

Baš ta nesređenost njihova kućanstva učinila je tu nesreću za njih manje

strašnom, nego što bi to bilo u kakvoj sređenoj porodici, premda je to u njihovuslučaju značilo propast, a u slučaju one druge porodice značilo bi samoneugodnost. Na durbeyfieldskom licu nije bilo ni traga onom divljem bijesu,koji bi se rasplamsao na kćer roditelja, kojima je više stalo do njihovablagostanja. Nitko nije optuživao Tessu onoliko, koliko je ona samu sebeoptuživala.

Kad se pokazalo, da bi trgovac konjskim mesom i prerađivač kože daosamo nekoliko šilinga za Prinčevo truplo, Durbeyfield se pokazao na visinisituacije.

– Ne – reče on stoički – neću prodati njegov stari leš. Kad smo mid’Urbervilli bili vitezovi ove zemlje, nismo prodavali svoje bojne konje zamač ju hranu. Neka mu budu njegovi šilingi! On mi je cijeloga svoga životavjerno služio, pa se ni sada neću rastati od njega.

Drugi dan se dao na težak posao. Kopao je grob Princu u svojem vrtu.Radio je više, nego što je radio mjesecima, da bi osigurao hranu svojoj porodici.Kad je jama bila iskopana, Durbeyfield i njegova žena svežu oko konja uže iodvuku ga po puteljku do jame, a djeca su išla za njima u posmrtnoj povorci.Abraham i Liza-Lu su jecali, Nada i Čeda su davale oduška svojoj boli u

glasnom tuljenju, koje je odjekivalo od zidova; a kad je Princ bio spušten u jamu, svi su se skupili oko groba. Oduzet im je hranitelj: a što sada?– Je li otišao u nebo? – upita Abraham usred jecaja.Onda je Durbeyfield počeo lopatom ubacivati zemlju, a djeca su stala

iznova plakati. Svi osim Tesse. Lice joj je bilo suho i blijedo, kao da gleda nasamu sebe kao na ubojicu.

V

Trgovački se posao, koji je uglavnom ovisio o konju, od toga dobaporemetio. U budućnosti ih je čekala bijeda, pusta neimaština. Durbeyfield jebio, kako se to zvalo jezikom toga kraja, hoćeš nećeš čovjek; bio je doista jak dakatkada radi; ali se nisi mogao pouzdati, da će to »katkada« pasti u isto vrijemekad se posao traži; a, kako je bio nenavikao na redovit rad nadničara, nije se bašmnogo trudio, kad je to i palo u isto vrijeme.

Tessa, međutim, koja je uvukla svoje roditelje u to zlo, šutljivo jerazmišljala, što bi mogla učiniti, da im pomogne; a tada njezina majka iznesesvoj plan.



– Moramo prihvatiti dobro i zlo zajedno, Tesso – reče ona; nismo moglisaznati za tvoj plemeniti rod u poželjniji čas. Moraš pokušati kod svojihprijatelja. Znaš li ti, da tamo pri kraju Chasea, živi neka vrlo bogata gospođad’Urberville, koja mora biti naša rođakinja? Moraš otići k njoj i reći joj, da smorođaci, zamoliti je, da nam pomogne u našoj neprilici.

– To baš ne bih rado učinila – reče Tessa. – Kad bi bila takva gospođa,kako ti kažeš, bilo bi nam dosta, da nam bude prijateljica – a ne očekivati od nje,da nam pomogne.

– Ti bi, draga, mogla nju pridobiti, da sve za te učini. Osim toga, moždaima još koješta, što ti i ne znaš. Što sam čula, to znam, i to je sve.

Tessu je tištio osjećaj, da je prouzročila toliku nevolju, pa je zbog toga bilaponiznija prema majčinoj želji, nego što bi bila drukčije; ali nije mogla shvatiti,kako njezina majka s tolikim zadovoljstvom raspravlja o pothvatu, koji je, ponjezinu mišljenju, tako bezizgledan. Njena se majka mogla raspitati i saznati, da

je gospođa d’Unberville žena nenadmašivo kreposna i milosrdna. Ali Tessi je, unjezinu ponosu, bila uloga siromašne rođakinje osobito neugodna.– Ja bih radije pokušala naći neki posao – promrmlja ona.– Durbeyfield, ti ćeš izići s njom na kraj – reče njegova žena okrenuvši se

prema mjestu, gdje je on sjedio u pozadini sobe. – Ako joj kažeš, da mora ići,ona će ići.

– »Ne sviđa mi se pomisao, da bi moja djeca išla okolo i moljakala milostod stranih ljudi«, promrmlja on. »Ja sam glava najplemenitijeg ogrankaporodice, i prema tome treba da se vladam.«

Razlozi, koje je on dao, da se ne ide onamo, bili su Tessi manje vrijedni,nego njezino vlastito ustručavanje da ide. »Znaš, mama, budući da sam ja ubilakonja«, reče ona tužnim glasom, »mislim, da bih morala nešto učiniti. Nemamništa protiv toga, da odem i pohodim je, ali, što se tiče traženja pomoći, to morašprepustiti meni. I molim te, prestani misliti o tome, da će mi ona naći ženika – to

je glupo.«– To si dobro rekla, Tesso! – primijeti njezin otac mudro.– Tko je rekao, da na to mislim? – upita Joan.– Čini mi se, da ti je to na umu, mama. Ali ja ću otići.Ustavši rano slijedećeg jutra, uputi se ona pješice do grada na brežuljku,

koji se zvao Shaston, a odande se poveze kolima, koja su dvaput tjedno vozila izShastona na istok u Chaseborugh i prolazila kroz Trantridge, župu, u kojoj jestanovala čudnovata i tajanstvena gospođa d’Urfoerville.

Toga nezaboravnog jutra Tessu je vodio put po sjeveroistočnom valovitomdijelu doline, u kojoj se rodila i gdje se odvijao njezin život. Dolina Blackmoorznačila je za nju svijet, a njezini su stanovnici bili za nju stanovnici svijeta. Uradoznalim danima djetinjstva gledala je ona s marlottskih ljesa i plotova niz tudolinu, i ono što je za nju bila tajna onda, nije ništa manje bilo tajna ni sada. Ona

je svakoga dana s prozora svoje spavaće sobe gledala zvonike, sela, tajnovitebijele dvorce; a iznad svega bio je grad Shaston, smješten veličanstveno na



svojoj uzvisini; prozori su mu se sjali u večernjem suncu kao svjetiljke. Onagotovo da i nije nikad bila tamo; čak i u samoj dolini i njezinoj okolici ona jeizbliže poznavala samo jedan mali dio, a pogotovo nije nikada išla daleko izvandoline. Svaki obris okolnih brda bio joj je tako blizak, kao i crte lica njezinihrođaka; a što je ležalo iza tih brežuljaka, mogla je zaključiti samo po onome, što

je učila u seoskoj školi, u kojoj je bila najbolji đak, sve dok nije izašla iz nje,prije godinu-dvije.Djevojčice njezine dobi su je u tim mlađahnim danima jako voljele. Ljudi

su ih obično viđali kako idu po selu u troje – sve tri gotovo iste dobi – jedna krajdruge na putu iz škole; Tessa u sredini – u ružičastoj pregači s uzorkom poputsitne mrežice. Pregaču je nosila preko suknene haljine, koja je bila izgubilasvoju prvotnu boju i postala nešto neodređeno. – Noge su joj bile tanke kaoštapići u tijesnim čarapama, koje su na koljenima imale sitne rupice poputljestvica, poderane od klečanja na cesti ili na obronku uz cestu u potrazi za

kakvim biljnim ili rudnim blagom; kosa koja joj je tada bila boje zemlje, visjela joj je kao rezanci; dvije djevočice, što su išle s njom, obujmile bi Tessu rukamaoko pasa, a ona bi svojim rukama ogrlila svoje prijateljice oko ramena.

Odrastavši i počevši jasno razabirati, kakvo je zapravo stanje stvari, ona seprema svojoj majci stala osjećati kao pravi sljedbenik Malthusa5 zbog toga što

joj tako nepromišljeno daje toliko sestrica i braće, kad je takva muka s njihovimuzgajanjem i opskrbom. Pamet njezine majke bila je pamet sretna djeteta: JoanDurbeyfield bila je samo jedno dijete više, i to ne najstarije, u svojoj brojnojporodici onih, koji čekaju, što će im donijeti providnost.

Međutim, Tessa je prema malima postala prava majka i, da bi im što višepomogla, ona je, čim je napustila školu, pomagala kod spremanja sijena ili kodžetve na susjednim gospodarstvima; ili, još radije, u muzenju krava ili pravljenjumaslaca, što je naučila još dok joj je otac držao krave; a kako je bila spretna, bio

je to posao u kojem se ona odlikovala.Činilo se, da svakim danom pada na njezina mlada leđa sve više porodičnih

tereta, i tako je ideja, da Tessa zastupa Durbeyfieldove u dvorcu d’Urbervilla,došla kao nešto što se samo po sebi razumije. U ovom se slučaju mora priznati,da su Durbeyfieldovi nastupili s najljepšim, što su imali.

Na trantridgeskom križanju siđe s kola i uputi se pješice uz brežuljak,prema kraju poznatom po imenu The Chase, na rubu kojega će, kako su jeobavijestili, naći The Slopes, rezidenciju gospođe d’Urberville. Nije to biogospodski dvorac u punom smislu te riječi, s poljima, pašnjacima inezadovoljnim seljakom, iz kojega je vlasnik morao silom ili milom iscijeditiprihod za se i za svoju porodicu. Bilo je to više, mnogo više; bila je to kuća naselu, sagrađena samo i jedino za užitak, bez ijednog jedinog jutra dosadnezemlje uza se, osim onoga što je trebalo za boravak, i jednog malog uzgajalištaživadi, koje je posjedovao vlasnik, a upravljao njime upravitelj.

5 Engleski ekonomist (1766-1834), koji je zastupao mišljenje, da je potrebno smanjiti broj djece ubrakovima, jer broj ljudi na zemlji raste brže nego sredstva za život.



Najprije je ugledala grimiznu zgradu od opeka, koja je sve do strehe bilaobrasla gustim zimzelenom. Tessa je pomislila, da je to sam dvorac, dok nije,prošavši prilično uzrujana kroz pokrajni ulaz, i pošavši dalje sve do mjesta, gdje

je kolni put zaokretao, ugledala cijelu kuću. Bila je to zgrada sagrađena nedavno– zapravo gotovo nova – a bila je iste one raskošne crvene boje, koja je bila tako

jak kontrast prema zimzelenu na vratarovoj kućici. Daleko iza ugla kuće – kojase uzdizala kao cvijet geranijuma prema prigušenim bojama oko sebe – pružaose meki, ažurni kraj The Chase, upravo divljenja vrijedan šumovit kraj, jedan odrijetkih u Engleskoj, za koji nije postojala sumnja, da potječe iz praiskonskihdana, gdje je čovjek još mogao naći druidsku imelu na prastarim hrastovima, igdje su stabla tise, nezasađena od ljudske ruke, rasla jednako kao onda, kad suim sjekli grane za lukove. Sva je ta silvanska starina, međutim, iako se odavlevidjela, bila izvan neposrednih granica imanja.

Sve je na tom udobnom imanju bilo vedro, napredno i dobro vođeno; po

obroncima, sve dolje do gajeva na njihovu podnožju, pružala su se jutrastaklenika. Sve je bilo kao kovani novac – kao posljednji novac što je izišao izkovnice. Staje, djelomično zaklonjene austrijskim borovima i zimzelenimhrastovima, opskrbljene svim najnovijim napravama, bile su jednakodostojanstvene kao kakva crkvica. Na prostranoj tratini stajao je ukrasni šator, aulaz mu je bio okrenut prema Tessi.

Priprosta Tessa Durbeyfield zastala je zapanjena i napola uplašena na rubupošljunčanog prilaza. Noge su je donijele dovde, a da nije pravo znala, gdje senalazi; a sada je vidjela, da je sve protivno njezinu očekivanju.

– Mislila sam, da smo mi stara porodica; a ovdje je sve novo! – reče onanenamješteno. Žalila je, da se tako olako složila s planovima svoje majke »daide reći, da su rođaci« i bilo bi joj milije, da je pokušala naći pomoć bliže kući.

D’Urbervillovi – ili Stoke-d’Urbervillovi, kako su se isprva zvali – koji susve to posjedovali, bili su donekle neobična porodica za taj staromodni diozemlje. Župnik Tringham je rekao istinu, kad je kazao, da je traljavi JohnDurbeyfield jedini izravni predstavnik stare porodice d’Urbervilla, koji postoji utom kraju ili u njegovoj blizini; mogao je dodati i to, a što je vrlo dobro znao, daStoke-d’Urbervilli nisu ništa više d’Urbervilli od prave loze nego što je on sam.

Pa ipak, mora se priznati, da je ta porodica pružala vrlo dobru bazu, na kaju semoglo nakalemiti ime, kojemu je toliko silno trebalo obnove.– Kad se stari Simon Stoke, koji je nedavno umro, obogatio kao pošten

trgovac (neki su govorili, kao posuđivač novaca) na Sjeveru, odlučio je da senastani kao vlastelin u Južnoj Engleskoj, izvan dohvata svoga poslovnogpodruč ja; a pri tome je osjećao potrebu, da nastupi s novim imenom, koje ganeće prebrzo poistovetiti s onim spretnim trgovcem otprije, i koje će biti manjesvakidašnje nego ona stara, otrcana suha imena. Proučavajući jedan sat uBritskom Muzeju stranice djela, koja su posvećena izumrlim, poluizumrlim,zaboravljenim ili uništenim porodicama, koje su pripadale onom dijeluEngleske, u kojem se on mislio smjestiti, činilo mu se, da je ime d’Urbervillebar tako lijepo kao i sva ostala, a i da lijepo zvuči: i prema tome je d’Urberville



dodano njegovu imenu za njega i za njegove nasljednike za vječna vremena.Međutim, on nije u tome bio nerazuman, pa je, gradeći svoje porodično stablona novim temeljima, zadržao potrebni oprez u tome, da je iskonstruiraoženidbene veze s aristokracijom, i nikad nije ubacio ni jedan jedini naslov, kojine bi bio u skladu sa strogom umjerenošću.

Jadna Tessa i njezini roditelji naravno nisu znali za taj plod mašite – nasvoju veliku štetu; zapravo, njima je i sama mogućnost takva preuzimanja imenabila nepoznata; jer oni su mislili, iako je to možda bogodana sreća biti član takveporodice, da je porodično ime prirođeno.

Tessa je još uvijek stajala oklijevajući, kao kupač, koji se sprema da skoči uvodu, i nije pravo znala, da li da se vrati ili da ustraje, kad li netko iziđe iztamnoga trokutastog otvora šatora. Bio je to visok mladić, koji je pušio.

Lice mu je bilo gotovo crnomanjasto, usnice pune, loše formirane, iakocrvene i glatke, a iznad njih su bili njegovani crni brkovi s kovrčastim vršcima,

premda mu nije moglo biti više nego dvadeset tri ili četiri godine. Unatoč primjesi barbarstva u njegovu liku, bila je neka čudna snaga u njegovugospodskom licu i u smjelim, nemirnim očima.

– Hej ljepotice, čime vas mogu poslužiti? reče on približivši se iprimijetivši, da stoji sva zbunjena, nastavi: »Nedajte se smetati od mene. Ja samd’Urberville. Jeste li došli da govorite sa mnom ili s mojom majkom?

To utjelovljenje d’Urbervilla i njezina imenjaka razlikovalo se još više odonoga, što je Tessa očekivala, nego sama kuća i zemljište. Ona je sebi zamišljalastaro i dostojanstveno lice produhovljenje svih d’Urbervillskih predaka, lice

izbrazdano od živih uspomena, koje u hijeroglifima predstavljaju povijestnjezine porodice i povijest Engleske. Ali, budući da sada nije znala kuda nikamo, usredotočila se na ono, što je bilo tu i odgovorila:

– Došla sam, gospodine, da govorim s vašom majkom.– Žao mi je, s njom nećete moći govoriti – ona je bogalj – odgovori

sadašnji predstavnik imena, na koje nije imao pravo; jer je to bio gospodin Alek, jedinac sin pokojnog gospodina. – Ne bih li vam ja mogao poslužiti u onome,što ste željeli? Kakav vas je posao doveo do moje majke?

– To nije posao – to je – ne znam kako bih rekla?

– Zabava?– O, ne. Znate, gospodine, ako vam kažem, činit će se...Tessina svijest o stanovitoj smiješnosti njezina puta ovamo postala je tako

jaka, bez obzira na njezin strah pred njim i na opću nelagodnost, da se nalazi tu,da su joj se ružičaste usnice rastezale na smiješak, a to se jako svidjelotamnoputnom Aleksandru.

– To je tako smiješno – zamuca se ona. – Bojim se, da vam ne bih moglareći.

– Ništa zato. Meni se sviđaju smiješne stvari. Pokušajte, mala, iznova.–reče on prijazno.



– Majka mi je rekla, da dođem – nastavi Tessa; a, zapravo, i sama samimala namjeru da dođem. Ali nisam mislila, da će to biti tako. Došla sam,gospodine, da vam kažem, da smo od iste porodice kao i vi.

– O, siromašni rođaci?– Da.

– Stokovi?– Ne, d’Urbervillovi.– Da, da, htio sam reći d’Urbervillovi.– Naše je ime prešlo u Durbeyfield; ali mi imamo nekoliko dokaza, da smo

d’Urbervilli. Istraživači starina tvrde da jesmo, a - a - a mi imamo i jedan staripečat, koji prikazuje lava na štitu, kako stoji na zadnjim nogama, a nad njim jekula. I imamo i jednu jako staru srebrnu žlicu, udubljenu u sredini poput žlice zagrabljenje juhe, a obilježena je istom tom kulom. Ali toliko je istrošena, da jemajka upotrebljava za graškovu juhu.

– Srebrna kula je doista u mom grbu – reče on blago. – A isto tako i lav nastražnjim nogama.

– I stoga je majka rekla, da bismo morali da vam se javimo – jer smonesretnim slučajem izgubili konja, a najstariji smo ogranak porodice.

– To je, sasvim sigurno, vrlo lijepo od vaše majke. A ja, što se mene tiče,ne žalim, da vas je poslala. – Alek je gledao u Tessu dok je govorila tako, da jeona malo pocrvenjela.

– I tako, moja dražesna djevojko, vi site došli u prijateljske pohode, kao

rođakinja?– Da, mislim da jesam – neodlučno će Teissa, ponovo s izrazom

nelagodnosti.– No – nema na tome ništa takvo. Gdje stanujete? Što ste?Ona mu ukratko dade podatke i u odgovoru na daljnja pitanja reče mu, da

se namjerava vratiti istim kolima, kojima je i došla.– Dugo treba dok se on vrati do Trandrigea. Kako bi bilo da se malo

prošećemo po zemljištu, da nam prođe vrijeme, lijepa moja sestrično?Tessa je željela skratilti svoj pohod koliko je više mogla, ali mladić je bio

ustrajan, i ona je pristala da pođe s njim. On ju je vodio po tratinama, cvijetnimgredicama i staklenicima; a odatle u voćnjak i zimske vrtove, gdje ju je upitao,da li voli jagode.

– Da – reče Tessa – kad sazriju.– Već su tu. D’Urberville poče brati uzorke voća i onako sagnut pružati ih

njoj; i onda, izabravši jednu krasnu jagodu osobito fine vrste, ustade i na dršku je stavi pred njezina usta.

– Ne – ne – reče ona žurno, stavivši prste između njegove ruke i svojihusnica. – Radije bih je uzela rukom.

– Glupost! navali on; i malo ožalošćena, ona otvori usnice i uzme jagodu.



Tako su neko vrijeme besciljno lutali, a Tessa je, napola zadovoljno, anapola sustezljivo, jela što god bi joj d’Urberville ponudio. Kad više nije mogla

jesti jagode, on joj napuni košaricu; a onda njih dvoje prijeđu k ružama. Tu onubere ruže i dade joj da ih zatakne u njedra. – Ona ga posluša kao u snu i, kadviše sama nije mogla pričvrstiti ni jednu, on joj stavi jedan ili dva pupoljka za

šešir i do vrha joj napuni košaricu u svojoj rasipnoj darežljivosti. Konačno,pogledavši na sat, reče: »Sada, dok još nešto pojedete, morat ćete krenuti, akoželite uhvatiti kola za Shaston. Idemo, da vidim, što bi se našlo za jelo.«

Stoke-d’Urberville je povede natrag na tratinu, pa u šator, i tamo je ostavi,da se uskoro povrati s košarom punom hrane, koju sam postavi pred nju. Očito

je bila gospodinova želja, da u tom ugodnom sastanku u dvoje ne bude smetanod služinčadi.

– Hoće ti vas smetati, ako zapušim?– O, nipošto gospodine.

Kroz kolute dima koji su se provlačili šatorom promatrao ju je kakonesvijesno žvaće. Tessa Durbeyfield nije slutila gledajući na bezazleno cvijećena svojim njedrima, da je tamo, iza one opojne maglice od dima, budući tragičniuzrok svega njezina zla – onaj, koji će se pokazati kao krvavocrvena traka uspektru njezina mladog života. Imala je na sebi nešto, što je u tom času za njubilo nepovoljno; i upravo je to prouzročilo, da su se oči Aleka d’Urbervillaprikovale za nju. Bila je to bujnost pojave, punoća stasa, po čemu se ona činilaviše kao žena nego što je to doista bila. Naslijedila je tu pojavu od svoje majke,bez osobine, koju je ona označavala. To ju je katkada mučilo, ali su joj drugarice

rekle, da je to pogreška, koju će izliječiti vrijeme.Ona je uskoro bila gotova s jelom. – Sada idem kući, gospodine – reče onaustavši.

– A kako vas zovu? – upita on prateći je po kolnom prilazu, dok nisunestali iz vidika kuće.

– Tessa Durbeyfield, tamo u Marlottu.– I kažete, da su vam roditelji izgubili konja?– Ja – ja sam ga ubila! – odgovori ona, a oči joj se napune suzama, dok mu

je pripovijedala o Prinčevoj smrti.

– I ne znam što bih zbog toga učinila za oca!– Moram promisliti, ne bih li ja mogao učiniti nešto. Majka vam mora dati

kakvo mjesto u kući. Ali, Tesso, prestanite s tim glupostima o »d’Urbevillima«;ostanite kod »Durbeyfielda«, jer, znate – to je sasvim drugo ime.

– Meni i ne treba bolje, gospodine – reče ona kao s nekim dostojanstvom.U jednom času – samo u jednom času – kad su bili na zavoju puta između

visokih rododendrona i borova, prije nego što su mogli vidjeti vratarevu kućicu,nagnuo se on k njoj kao da će je – ali ne: predomislio se i pustio je da ode.

I tako je to počelo. Da je ona shvatila zna

čenje toga susreta možda bi sebila upitala, zašto joj je bilo suđeno, da je toga dana vidi i poželi takav čovjek, a

ne jedan drugi, pravi i željeni u svakom pogledu – toliko pravi kakav čovjek



uopće može biti; međutim, onome, koji bi se među njenim znancima moždapribližio takvu idealu, bila je ona samo prolazan dojam, napola zaboravljen.

Kad se dobro zamišljeni plan nesretno ostvari onaj koga zoveš rijetkodolazi, i čovjek, koji bi se mogao voljeti rijetko naiđe u vrijeme, kad se ljubavtraži. Ne dešava se često, da priroda kaže jednom stvorenju »Gle!« u času, kad

bi vidjeti moglo značiti biti sretan; niti odgovara »Evo me!«, kad tko pita »Gdjesi?«, dok ta igra skrivanja ne postane mučna i otrcana. Mogli bismo se pitati, dali će, kad jednom čovjek dosegne savršenstvo i vrhunac napretka, ovoneslaganje u vremenu biti popravljeno nekom finijom intuicijom; užomsuradnjom društvenog ustrojstva, nego što je ova koja nas sada baca amo-tamo;ali se ne može ni poreći ni zamislit, da bi takvo savršenstvo bilo moguće. Dosta

je reći, da se u ovom slučaju kao i u milijun drugih nisu srele dvije polovice jedne savršene cjeline, niti su se srele u pravi čas; onaj dio, kojega nije bilo tulutao je neovisno po zemlji, čekajući u tupoj neosjetljivosti, dok ne bude

prekasno. Iz toga su nespretnog odugovlačenja iskrsle tjeskobe, razo

čaranja,udarci, katastrofe i vrlo čudni udesi.

Kad se d’Urberville vratio u šator, on je, zakoračivsi preko stolca sjeo izamislio se, a lice mu je sjalo od zadovoljstva. Onda je prasnuo u glasan smijeh.

– Do vraga! To je zbilja smiješno! Ha-ha-ha! Kakve li sočne djevojke!

VI

Tessa pođe nizbrdo do trantridgeskog križanja i odsutna duhom stadečekati da zauzme mjesto u kolima koja su se vraćala iz Chaseborougha uShaston. Nije znala, što su je pitali ostali putnici, kad je ušla u kola, premda im

je odgovarala; i kad su krenuli naprijed, ona je pratila vožnju samo svojimduhovnim pogledom, a da nije zapravo ništa vidjela.

Jedan od saputnika joj se obrati izravnije nego ijedan prije njega i reče: »O,pa vi ste puni cvijeća! I takve krasne ruže u početku lipnja!«

Tada ona postade svijesna svoje pojave u očima tih začuđenih ljudi: ruže unjedrima; ruže na šeširu; ruže i jagode u košarici sve do vrha. Zacrveni se i reče,da je cvijeće dobila na dar. Dok je putnici nisu gledali, ona kradomice skidenajistaknutije ruže sa šešira i stavi ih u košaricu, a zatim ih pokrije rupčićem.Onda ponovo zapadne u razmišljanje i, kako je pogledala prema dolje, trn joj seruže, koja je još ostala u njedrima, zabode u podbradak. Kao i svi seljaci izdoline Blackmoor, Tessa je bila puna priviđenja i zloslutnih praznovjerja; ona jeto smatrala kao zao znak – prvi, koji je toga dana zamijetila.

Kola su išla samo do Shastona, a iz toga brdskog grada trebalo se ispuštatinekoliko milja u dolinu do Marietta. Majka joj je savjetovala, da tamo prenoći ukući neke poznate žene, ako bi se osjećala preumorna da nastavi put; Tessa jetako i učinila, pa je stigla kući tek drugi dan popodne.



Kad je ušla u kuću, u času je zamijetila na majčinu pobjedonosnomdržanju, da se u međuvremenu nešto dogodilo.

– Da, da, sve znam! Rekla sam ti, da će sve biti dobro, a sad se to dokazalo!– Zar za vrijeme moje odsutnosti? A što je to? upita Tessa prilično umorno.Majka promjeri svoju kćer od glave do pete s izrazom vragoljastog

odobravanja, a onda nastavi veselo: »Dakle si ih predobila!«– Otkud to znaš, majko?– Dobila sam pismo.Tada se Tessa sjeti, da je za to bilo dosta vremena.– Kažu – gospođa d’Urberville kaže – da želi, da joj vodiš malo uzgajalište

živadi, koje ona drži sebi za zabavu. Ali to je samo njezin prikriveni način, da teprivuče tamo, a da ne pobudi u tebi neka velika očekivanja. A zapravo to znači,da će te ona prigrliti kao rođakinju.

– Ali ja nisam s njom govorila.– S nekim si, vjerojiatno, govorila.– Govorila sam s njezinim sinom.– A je li te on primio kao svoju?– Pa – nazvao me je sestričnom.– To sam ja i znala! Jacky – zvao ju je sestričnom! – vikne ona svome

mužu. – Eto vidiš, on je razgovarao sa svojom majkom, to je jasno, i ona želi dadođeš.

– Ali ja nisam sigurna, da ću znati uzgajati živad – reče Tessa u sumnji.

– E, onda ne znam tko je sposoban za to, ako nisi ti. U tom si se poslurodila i uzrasla. Oni, koji su se u nekom poslu rodili, znaju uvijek više nego oni,koji tek uče. Osim toga, to je samo tako, da nešto radiš, da se ne bi osjećalaobvezanom.

– Nisam baš sasvim sigurna, da je dobro da odem onamo – reče Tessazamišljeno. – Tko je napisao pismo? Hoćeš li mi ga dati, da ga vidim?

– Pisala ga je gospođa d’Urberville. Evo ga.Pismo je bilo u trećem licu i ukratko je obavještavalo gospođu Durbeyfield,

da bi toj gospođi trebala pomoć njezine kćeri u upravljanju uzgajalištem živadi,da će joj se staviti na raspolaganje udobna soba, ako uzmogne doći, i da će jojplaća, ako bude zadovoljina, biti pristojna.

– O – i to je sve! – reče Tessa.– Valjda nisi očekivala, da će ti pasti oko vrata i odmah te izgrliti i izljubiti.Tessa je gledala kroz prozor.– Ja bih radije ostala ovdje, s tatom i s tobom – reče ona.– Ali zašto?– Voljela bih, da ti to ne govorim, majko; zapravo, ni sama pravo ne znam.

Tjedan dana kasnije vratila se ona jedno veče kući s neuspješne potrage zakakvim lakšim zaposlenjem u bližem susjedstvu. Njezina je zamisao bila, da



toga ljeta skupi dovoljno novaca, da kupi drugoga konja. Jedva je prestupilakućni prag, kadli joj doskakuta ususret jedno od djece i reče:

»Gospodin je bio tu!«Njezina se majka, sjajući sva od sreće, požuri, da joj objasni. Sin gospođe

d’Urberville, koji je slučajno jahao u smjeru Marlotta, navratio se na konju, da

ih obiđe. Želio je da, u ime svoje majke, konačno sazna, hoće li Tessi bitimoguće doći i preuzeti upravu nad uzgajalištem živadi stare gospođe, ili ne;momak, koji je to dosada radio, pokazao se kao nepouzdan. »Gospodind’Urberville kaže, da si sigurno dobra djevojka, ako si onakva, kakva izgledaš.Kaže, da je siguran, da si suho zlato. Mnogo se zanima za tebe – to se morapriznati.«

Tessa se načas činila dosta sretnom, da čuje da je stekla tako visokomišljenje kod stranog čovjeka, kad je sama u svojim očima tako nisko pala.

– To je vrlo lijepo od njega, da tako misli, – promrmlja ona; – i kad bih bila

sasvim sigurna, kako će mi biti tamo, otišla bih bilo kada.– On je jako lijep muškarac!– Meni se baš ne čini reče hladno Tessa.– E, tu ti je prilika, bio zgodan ili ne bio; ali je sigurno to, da nosi prekrasan

briljantni prsten!– Da – reče vedro mali Abraham s klupe kod prozora; ja sam ga vidio!

samo se zacaklio, kad je stavio ruku na brkove. Mama, zašto je naš uglednirođak neprestano metao ruku na brkove?

– Slušaj ti toga maloga! – povikne kao usput gospođa Durbeyfieldzadivljeno.

– Možda zato, da pokaže svoj briljantni prsten – promrmlja blagorodnigospodin John poispano sa svoga stolca.

– Još ću razmisliti – reče Tessa odlazeći iz sobe.– E, ona je na prvi pogled osvojila mlađu granu naše porodice – nastavi

majka svome mužu, – i luda je, ako ne nastavi.– Nije mi baš zako drago, da mi djeca odlaze od kuće – reče trgovčić. –

Budući da sam ja glava porodice, morali bi oni drugi doći k meni.

– Ali pusti je da ide, Jacky – umilno ga je nagovarala njegova budalastažena. – Ona ga je osvojila – to se vidi na prvi pogled. Zvao ju je sestričnom! Onće je vrlo vjerojatno uzeti za ženu i učiniti od nje gospođu; a onda će ona bitiono, što su joj bili pradjedovi.

U Johnu Durbeyfieldu je bilo više taštine nego energije ili zdravlja, pa mu je ta pretpostavka bila ugodna.

– Pa možda je baš to ono, što mladi gospodin d’Urberville namjerava –složi se on; »a sasvim je sigurno, da ozbiljno misli na to, da obnovi svoju krvizmiješavši je sa starom lozom. Tessa, vragoljanka mala! A je li ona doista išla k

njima u pohode s tom namjerom?«



U to je vrijeme Tessa zamišljeno hodala među grmljem ogrozda u vrtu, nadPrinčevim grobom. Kad se vratila u kuću, njezina majka nastavi govoriti onjezinoj sreći.

– No, dakle, što namjeravaš učiniti? – upita ona.– Žao mi je, da nisam govorila s gospođom d’Urberville, – reče Tessa.

– Ja mislim, da to možeš urediti. A onda ćeš je ubrzo vidjeti.Njezin se otac nakašlje na svom stolcu.– Ne znam, što da kažem! – reče djevojka uznemirena. – Vi odlučite. Ubila

sam staroga konja, pa mislim, da moram učiniti nešto, da vam nabavim novoga.Ali – ali – nije mi baš najmilije, da je tamo gospodin d’Urberville!

Djeca, koja su pomisao, da će Tessu prihvatiti njihovi bogati rođaci (jerdjeca su mislila, da je ona druga porodica njihov rod) smatrala kao neku vrstuutjehe nakon smrti konja, započeše plakati, kad su vidjela, da se Tessa nećka, pasu joj se rugala i prigovarala zbog tog oklijevanja.

– Tessa ne-e-e-će da i-i-de i postane go-o-spođa! – ne-e, ona ka-a-aže dane-e-e-će! zavijali su oni iskreveljivši usta. »A mi nećemo imati lijepog, novogkonja i puno zlatnih novaca da kupimo igračke! I Tessa neće više biti lije-e-e-pau svojoj novoj ha-a-a-ljini!«

Njezina se majka kao jeka pridružila istom napjevu: onaj isti načinbeskonačnog otezanja, zbog kojega su se njeni poslovi u kući činili još težima,vrijedio je kod nje i u dokazivanju. Jedino je otac sačuvao nepristranost.

– Ići ću – reče konačno Tessa.

Njezina majka nije mogla potisnuti u sebi viziju svadbe koju je izvela izdjevojčina pristanka.– Tako je! Za ovako lijepu djevojku kao što si ti, to je sjajna prilika!Tessa se neraspoloženo nasmije.– Nadam se, da je to prilika da zaradim novaca. Druge prilike nema. Samo

nemoj, molim te, govoriti po susjedstvu one gluposti o udaji.Gospođa Durbeyfield nije ništa obećala. Nakon onoga, što je gost bio

rekao, ona se osjećala prilično ponosna i nije bila sigurna, da neće i te kakomnogo govoriti.

I tako je to bilo uređeno; a mlada djevojka javi svoj pristanak, da će bitispremna da krene onoga dana, kad oni to zažele. Pravodobno je bilaobaviještena, da se gospođa d’Urberville veseli njezinoj odluci i da će po nju ipo njezinu prtljagu biti prekosutra poslana lagana kola do same doline a onadotle neka bude spremna za polazak. Rukopis gospođe d’ Urberville činio seprilično muški.

– Kola? – promrmlja John Durbeyfield. »Za rođakinju baš je mogla biti ikočija!«

Kad se konačno odlučila, Tessa je bila manje nemirna i rastresena.

Obavljala je svoje poslove nekako samosvijesno pri pomisli, da će nabavitinovoga konja svome ocu i to zaposlenjem, koje neće biti preteško. Ona se prijenadala da će postati učiteljica u školi, ali sudbina čini se da je drukčije odredila.



Kako je bila duhom jača od svoje majke, ona nije shvaćala ženidbene nadegospođe Durbeyfield ni časa ozbiljno. Ta je budalasta žena nalazila parovesvojoj kćeri gotovo od njezina rođenja.

VII

Onoga jutra, koje je bilo određeno za njezin odlazak, Tessa se probudilaprije zore – u posljednje minute mraka, kad je gaj bio još nijem; samo je jednaproročanska ptica pjevala u njemu, uvjerena, da je ona jedina, koja zna pravovrijeme dana, a sve su ostale šutjele, isto tako uvjerene, da se ona vara. Tessa jesve do doručka ostala gore u svojoj sobi pakujući svoje stvari, a onda je sišla usvojoj običnoj radnoj haljini, dok je nedjeljnu opremu brižno složila u kutiju.

Njezina majka navali: »Nećeš mi ići u pohode svojim rođacima, a da se neobučeš ljepše!«

– Ali ja idem na posao! – reče Tessa.– Da, da, – reče gospođa Durbeyfield; a onda će šapćući. »tako će se to

možda isprva činiti... Ali mislim, da će biti pametnije, da se obučeš što ljepše«,doda ona.

– Pa dobro; to ti vjerojatno bolje znaš – odgovori Tessa u mirnojpredanosti.

I djevojka se, da bi ugodila svojoj majci, potpuno preda u njezine ruke,

rekavši vedro: »Radi sa mnom što hoćeš, majko.«Gospođa Durbeyfield je bila presretna zbog te popustljivosti. Najprije jedonijela velik umivaonik i oprala Tessi kosu tako temeljito, da se činilo, kad su

je osušili i očešljali, da je ima dvaput više nego obično. Povezala ju je svjetlijomružičastom vrpcom nego obično. Onda joj je obukla bijelu haljinu, koju je Tessanosila na povorci sa štapovima, i ona je, prozračna i onako bogato sašivena,nadopunjavajući njezinu bujnu kosu, davala njezinu liku, koji je još bio urazvoju, punoću, koja se nije slagala s njezinom dobi, pa bi je čovjek lakosmatrao za ženu, a nije bila daleko od djeteta.

– Ej, tu mi je rupa na čarapi! – reče Tessa.– Baš te briga za rupe na čarapama – one ne govore! Kad sam ja biladjevojka, glavno mi je bilo, da mi je na glavi lijepa kapica, a baš mi je bilo stalokakve su pete.

Ponosna na djevojčin izgled, majka je bila prisiljena da stane malo podalje,kao slikar, koji se povuče od svoga stalka, da promotri svoje djelo u cijelosti.

– Moraš vidjeti na svoje oči! – povikne ona. »Mnogo si ljepša nego nekidan.«

Kako je ogledalo bilo tek toliko veliko, da se u njemu odjednom mogao

vidjeti samo jedan mali dio Tessi ne osobe, gopođa Durbeyfield objesi o prozorcrni ogrtač, pa od prozorskih stakala napravi veliko ogledalo, kako to običavaju



raditi seljaci, kad žele da se poljepšaju. Zatim siđe dolje k svojem mužu, koji jesjedio u prizemnoj sobi.

– Moje je mišljenje, Durbeyfield – reče ona zaneseno – da on neće imatisnage, da je ne zavoli. Ali, bilo kako bilo, nemoj Tessi govoriti previše onjegovim simpatijama za nju i o toj njezinoj prilici. Ona je tako čudna djevojka,

da bi je to moglo odbiti od njega, ili čak i odvratiti da ide onamo. Ako sve dobroprođe, ja bih svakako bila za to, da se nekako odužimo onome župniku uStagfoot Laneu, što nam je to rekao – dragi, dobri čovjek!

Međutim, kako se približio čas djevojčina odlaska, kad je prošlo prvouzbuđenje oko odijevanja, u duhu Joane Durbeyfield pojavi se malanelagodnost. Zbog nje se ona odluči, da će poći komadić puta s njom – domjesta gdje obronak doline počinje da se strmo uspinje prema drugoj strani. Navrhu će Tessu dočekati kola, koja će poslati Stoke-d’Urlbervillovi, a njezinu jekutiju već prije odvezao do vrha neki dečko, da je tamo dočeka.

Videći, da majka stavlja na glavu kapicu, mlađa djeca stanu navaljivati, daidu s njom.– Ja bih tako htjela da idem malo sa sestricom, sada kad će se ona udati za

našega gospodskog bratića i nositi fino odijelo!– Slušajte – reče Tessa okrenuvši se brzo sva crvena u licu – da to više

nisam čula! Majko, kako si im mogla napuniti glavu tim glupostima?– Ona će, djeco, raditi kod naših bogatih rođaka i pomoći nam skupiti

novce za novoga konja – reče gospođa Durbeyfield, umirujući ih.– Zbogom, oče – reče Tessa, a pritom ju je nešto gušilo u grlu.

– Zbogom, moja djevojko – reče blagorodni gospodin John podigavši glavus prsa. Prekinuo je san, jer je ujutro, u čast ovoga događaja, malo zabrazdio.»No, nadam se, da će se mome mladom prijatelju sviđati ovako pristali uzoraknjegove vlastite krvi. I reci mu, Tesso, da ću mu, budući da sam se potpunosrozao s naše nekadašnje veličine, prodati naslov – da, prodati – i to uz pristojnucijenu.

– Ali ne jeftinije od hiljadu funti – povikne milostiva gospođa Durbeyfield.– Reci mu, da pristajem na hiljadu funti. Nego, razmislivši malo bolje,

pristao bih na manje. Njemu će taj naslov pristajati bolje nego jadnom,isprebijanom čovjeku kao što sam ja. Reci mu, da ga može dobiti za stotinu. Ali

ja nisam stiničav – reci mu, da ga može dobiti za pedeset – za dvadeset funti!Da, dvadeset funti – to je najniže. Dovraga, porodična čast se ipak mora čuvati, ine dam ga ni za jedan penny jeftinije!

Tessine su oči bile pune suza, a u grlu ju je gušilo tako, da nije mogla izrećiono, što je osjećala. Brzo se okrene i iziđe.

Tako djevojčica i majka pođu zajedno. Sa svake strane Tesse držalo ju je zaruku po jedno dijete pogledavajući na nju zamišljeno od vremena do vremenakao na nekoga, tko se sprema na velike stvari; odmah za njima je išla majka snajmanjim djetetom; ta je grupa bila slika ljepote, pune poštenja i nedužnosti, spozadinom prostodušne taštine. Išle su putom, dok nisu stigle do početka



uspona, na rubu kojega su je trebala dočekati kola iz Trantridgea. Bilo jeodređeno, da dođu samo dotle, da bi se konju uštedio napor na ovoj zadnjojstrmini. U daljini su, iza prvih brežuljaka, stjenovite kuće Shastona prekidalecrtu grebena. Na povišenoj cesti, koja se protezala uz uspon, nije bilo nikogaosim momka, kojega su poslali naprijed i koji je sjedio na rubu kolica, koja su

sadržavala sve, što je Tessa na ovom svijetu posjedovala.– Pričekat ćemo malo ovdje. Kola će sigurno brzo stići – reče gospođaDurbeyfield. »Da, već ih vidim tamo.«

Kola su stigla, pojavivši se iznenada iza obronka najbliže visoravni. Stalasu kraj dječaka s kolicima. Tu su majka i djeca odlučili, da ne idu dalje. Tessase, oprostivši se s njima u brzini, uputi uz brežuljak.

Vidjeli su, kako se njezina bijela pojava približila kolima, na koja je već bila smještena njezina kutija. Ali, prije nego što je došla sasvim do kola, pojavese gore na vrhuncu iza grupe stabala druga kola, koja su se približila po zavoju

ceste, prošla kraj kola s prtljagom i istala kraj Tesse, koja je pogledala premanjima kao u velikom iznenađenju.Njezina je majka po prvi puta zamijetila, da ova druga kola nisu priprosto

vozilo, kao ona prva, nego krasna gig ili kola na dva točka, sjajno ulaštena iopremljena. Vozač je bio mladić od dvadeset tri ili četiri godine, a među zubima

je držao cigaru; nosio je kicošku kapu, svijetlosmeđi kaput i isto takve hlače,oko vrata bijeli rubac i visoki ovratnik, a na rukama je imao smeđe upravljačkerukavice – ukratko, bio je to pristali, mladi jahač, koji je pred tjedan-dva posjetioJoanu, da čuje Tessin odgovor.

Gospođa Durbeyfield pljesne rukama poput djeteta. Onda pogleda dolje, pase opet zabulji u njih. Zar je moguće, da Tessa ne pogađa, što to znači?– Je li ono naš gospodski rođak, koji će od sestrice učiniti gospođu? – upita

najmlađe dijete.Za to se vrijeme moglo vidjeti, kako Tessina pojava u muslinu stoji

nepomično, neodlučno kraj tih kola, a njihov vlasnik razgovara s njom. Njezinaprividna neodlučnost bila je zapravo više nego neodlučnost: bio je to strah. Onabi bila radije pošla onim priprostim kolima. Mladić je sišao s kola, i činilo se, da

je nagovara, da se uspne. Ona okrene lice nizbrdo prema svojima i zagleda se u

malu grupu. Nešto kao da je ubrzalo njezinu odluku; vjerojatno pomisao, da jeubila Princa. Iznenada se uspne u kola; on sjedne kraj nje i smjesta, ošine konja.U času su protekli spora kola s prtljagom i nestali iza kose brežuljka.

Čim se Tessa izgubila iz vida, i čim je nestalo zanimljivog prizora, koji seodigravao pred njima, oči se mališana napuniše suzama. Najmlađe dijete reče:»Ja bih radije, da jadna sirotica Tessa nije otišla da postane gospođa!« i spustivšiuglave usnica brizne u plač. To je novo stanovište djelovalo zarazno, pa jedrugo dijete učinilo to isto, a onda i treće, dok nije sve troje glasno zaplakalo.

I oči Joane Durbeyfield se napune suzama, kad se okrenula da pođe kući.

Ali, kad se vratila u selo, ona stade vjerovati, da će sve biti dobro. Pa ipak, tenoći u postelji ona je uzdisala, a muž ju je pitao, što joj je.



– Ne znam pravo – reče ona. »Mislila sam, da bi ipak možda bilo bolje, daTessa nije otišla.«

– Trebala si na to prije misliti.– Znaš, za djevojku je to prilika... Pa ipak, kad bi to trebalo ponovo učiniti,

ne bih je pustila da ode, prije nego, što ispitam, da li je taj gospodin doista dobar

mladić i da li se vlada kako treba prema njoj kao svojoj rođakinji.– Da, to si možda trebala učiniti – zahrče blagorodni gospodin John.Joani Durbeyfield je uvijek uspijevalo da se negdje utješi: »Budući da je od

plemenite loze, ona će se morati znati snaći među njima, ako zaigra pravu kartu.I, ako se ne oženi njome odmah, oženit će se kasnije. Jer svatko može vidjeti, da

je do ušiju zaljubljen u nju.«– A koja je njezina prava karta? Misliš li, d’urbervillsku krv?– Ma ne, ludo; njezino lice – kao što je bilo i moje.

VIII

Kad je sjeo kraj nje u kola, Alek d’Urberville potjera žurno po kosini prvogbrežuljka. Usput je brbljao i udvarao se Tessi, a kola s prtljagom zaostadošedaleko iza njih. Oni su se još uvijek penjali, a oko njih se prostirao neizmjerankraj na sve strane; straga zelena dolina njezina rođenja, sprijeda sivi kraj, okojemu ona nije znala ništa drugo, nego ono, što je vidjela na svom prvom

kratkom putu u Trantridge. Tako su došli do ruba obronka, po kojem se cestaspuštala u dugoj, ravnoj crti gotovo jednu milju.Sve od one nesreće s očevim konjem, Tessa Durbeyfield je bila, iako po

prirodi smjela, neobično plašljiva na kolima; bojala se najmanje nepravilnosti uvožnji. Počela se osjećati nelagodno videći, da njezin upravljač vozi priličnoneoprezno.

– Nadam se, gospodine, da ćete nizbrdo voziti polako – reče ona, praveći seravnodušnom.

D’Urberville se ogleda na nju, zagrize u cigaru velikim, bijelim prednjim

zubima, a usnice mu se polako rastegnu u smiješak.– Slušajte, Tesso – odgovori on, odbacivši još jedan ili dva dima, »nije

moguće, da to od mene traži hrabra, čvrsta djevojka kao što ste vi! Pa ja uvijekvozim dolje u punom galopu. Ništa ne može čovjeka oživjeti bolje nego to.«

– Ali možda ne biste trebali sada?– E – reče on potresavši glavom, »tu je dvoje, s kojima treba računati.

Nisam samo ja. Moramo računati s Tibi, a njezina je narav vrlo čudna.«– S kim?– Pa s mojom kobilom. Pričinilo mi se kao da me je baš tada jako mrko

pogledala. Zar niste opazili?– Nemojte me još i plašiti, gospodine – reče Tessa ukočeno.



– Pa i ne plašim vas. Ako itko na svijetu zna postupati s ovim konjem, ondasam to ja. Hoću da kažem, da tim konjem ne može vladati svatko, a, ako tkomože, onda sam to sigurno ja.

– Zašto držite takva konja?– E, to možete s pravom pitati! Mislim, da mi je to bila sudbina. Tib je

ubila jednog čovjeka, a tek što sam je kupio umalo da nije ubila i mene i ondasam, to mi možete vjerovati, ja gotovo ubio nju. Ali još uvijek je osjetljiva, vrloosjetljiva; katkad čovječ ji život s njom nije baš siguran.

Upravo su se počeli spuštati; i bilo je očito, da konj, da li svojom voljom ilinjegovom (vjerojatno njegovom) tako dobro zna, kakav se ludi pothvat očekujeod njega, da mu gotovo i nije trebalo nikakav znak od upravljača.

Jurili su nizbrdo, dolje, a točkovi su zujali kao zvrk. Lagana su se kolanjihala lijevo i desno, a osovina se nagnula koso prema smjeru napredovanja;konjski se lik pred njima u valovima dizao i spuštao. Katkada bi jedan točak

lebdio u zraku, činilo se po nekoliko metara; katkada bi ispod točka iskočiokamičak i poput zvrka prosvirao preko živice, a kremene iskre ispod konjskihkopita nadjačavale su svijetlo dana. U toj jurnjavi cesta se širila pred njima, anasipi uz cestu cijepali su se jedan od drugoga kao procijepljena motka, tako da

je sa svake strane jurila jedna njezina polovica.Vjetar je prodirao Tessi kroz bijelu muslinsku haljinu sve do kože, a oprana

joj je kosa lepršala na glavi. Odlučila je, da neće otvoreno pokazivati, da se boji,ali je čvrsto stisnula ruku, kojom je d’Urfoarville držao uzde.

– Ne dirajte mi ruku, jer ćemo izletjeti! Uhvatite mi se oko pasa!

Ona ga stegne oko pasa, i tako dođu do podnožja.– Sretno smo prošli, hvala bogu, usprkos vašem ludovanju! – reče ona

zažarenih obraza.– Tesso – sramota! Vi ste se ražestili! – reče d’Urberville.– Rekla sam istinu.– Pa ne morate me sada tako nezahvalno pustiti, čim ste osjetili, da ste

izvan opasnosti.Ona nije pravo shvaćala što radi, kad se onako nesvijesno uhvatila za njega;

bila bli to učinila, da je bio muškarac ili žena, drvo ili kamen. Pošto se opetpribrala, sjela je šuteći, i tako su došli na vrh novoga ispusta.

– Sada ćemo opet! – reče d’Urberville.– Ne, ne! – reče Tessa. »Pokažite više razboritosti, ja vas molim.«– Ali kad se ljudi uspnu na jednu od najviših točaka u nekom kraju, onda

moraju i dolje – uzvrati on.On popusti uzde, i oni pojure nizbrdo po drugi put. Dok su se njihali amo-

tamo, d’Urberville okrene lice prema njoj i reče tonom prpošne podrugljivosti:»A sada, ljepotice moja, stavite ponovo ruke oko moga pasa, kao prije.«

– Neću! – reče Tessa odrešito, držeći se što je bolje mogla i znala, a da gase nije dotaknula.



– Dopustite mi, Tesso, da vam poljubim te rumene usnice, ili baremzažareno lice, i ja ću zaustaviti – hoću, poštenja mi!

Tessa se, zapanjena, povuče još dublje natrag u sjedalo, našto on ponovopotakne konja i počne je još više ljuljati.

– Zar se ne biste čim drugim zadovoljili? – povikne ona konačno u očaju.

Zapiljila se u njega svojim velikim očima kao divlja zvijer. To, što ju je majkatako lijepo obukla, očito joj je bilo na veliku štetu.

– Ničim, draga Tesso – odgovori on.– O, ja zaista ne znam – no pa dobro; neka bude! – izusti ona bez daha, sva

nesretna.On pritegne uzde i, kako pođoše polaganije, on upravo htjede da je poljubi,

kadli se ona, kao da ni sama nije potpuno svijesna svoje čednosti, izmakne.Budući da su njegove ruke bile zauzete uzdama, nije imao mogućnosti daspriječi njezin uzmak.

– Dovraga – oboje ćemo slomiti vrat! – prokune njezin hiroviti i strastvenipratilac. »Dakle vi, mlada vještice, znate tako prekršiti riječ, što?«

– No, pa dobro – reče Tessa. »Neću se pomaknuti, kad ste tako tvrdoglavi!Ali ja sam – ja sam mislila, da ćete mi, kao rođak, biti dobri i štititi me!«

– O, dovraga srodstvo! Hajde!– Ali ja, gospodine, ne želim, da me tko ljubi! – stane ga ona zaklanjati, a

niz lice joj se poče spuštati krupna suza. Vršci usnica podrhtavali su joj unastojanju, da ne zaplače. »I, da sam to znala, ne bih bila došla!«

On je bio neumoljiv, a ona je mirno sjedila, i d’Urberville je poljubipoljupcem stručnjaka. Čim ju je poljubio, ona se sva zarumeni od stida, izvadirupčić i obrisa na obrazu mjesto gdje ju je dotaknuo svojim usnicama. Kad on tovidje, njegov se žar ohladi, jer je ona to učinila nesvijesno.

– Vi ste vraški osjetljivi za seljačku djevojku – reče mladić.Tessa na to ne primijeti ništa. Ona zapravo nije pravo shvatila na što to

cilja, jer nije obratila pažnju na povredu, koju mu je učinila time, što jeinstinktivno obrisala obraz. Ona je zapravo poništila poljubac, ako je tako neštofizički moguće. S nejasnim osjećajem, da je on ozlovoljen, ona je gledala

netremice preda se, dok su kasali pokraj Melbury Downa i Wingreena, a onda,na svoje zaprepaštenje, zamijeti, da moraju proći još jedan obronak.– To ćete požaliti! – nastavi on s tonom uvrijeđenosti u glasu, mahnuvši

ponovo bičem. »Osim, naravno, ako pristanete, da vas ponovo poljubim, ali bezbrisanja rupčićem. «

Ona uzdahne. »Neka bude, gospodine!« reče ona. »O – pustite me dadohvatim šešir!«

Dok je govorila, šešir joj je odletio na cestu, jer njihova sadašnja brzina povisoravni nije bila nipošto malena. D’Urberville zaustavi kola i reče, da će joj ga

on odnijeti, ali Tessa je već sišla s druge Strane.Ona se vrati i digne šešir.



– Ljepši ste bez šešira, tako mi boga, ako je to uopće moguće – reče on,promatrajući je preko stražnje strane kola. »Hajde, popnite se! Što se dogodilo?«

Tessa namjesti i sveza šešir, ali se ne približi.– Ne, gospodine, – reče ona. Iza crvenih usnica pokažu joj se zubi poput

bjelokosti, a oči joj planuše izazovno i pobjedonosno; »dosta je bilo, zapamtite!«

– Što – nećete sjesti kraj mene?– Ne, ići ću pješice.– Do Trantridgea je još pet ili šest milja.– Svejedno mi je, da je i stotinu. Osim toga, za nama su kola sa prtljagom.– Vi lukava drznice! Slušajte, dajte mi recite – niste li vi namjerno pustili

da vam odleti šešir? Ja bih prisegao, da jeste!Njezina je strateška šutnja potvrdila njegove sumnje.Onda je d’Urberville stane psovati i kleti i nazivati je svim mogućim

imenima zbog njezine smicalice. Okrenuvši iznenada konja, pokuša ga natjeratina nju, kako bi je ukliještio između kola i živice. Ali to nije mogao učiniti, a da je ne ozlijedi.

– Trebali bi se stidjeti, da upotrebljavate takve riječi! – vikala je Tessaraspaljeno s vrha živice, u koju se zavukla. »Odurni ste mi! Mrzim vas iprezirem! Vratit ću se majci, da, da znate!«

D’Urbervillovo se loše raspoloženje raspline, kad je vidio kako se ona ljuti.On se stade od srca smijati.

– E, sad mi se još više sviđate – reče on. »Hajte, da sklopimo mir. Više

nikada to neću učiniti protiv vaše volje. Kunem se životom..«Tessa se ipak ne dade nagovoriti, da ponovo sjedne u kola. Pristade,međutim, na to, da on vozi pokraj nje, pa su tako, sporim korakom napredovaliprema selu Trantridgeu. Od vremena do vremena d’Urberville bi zapao u nekuvrstu neobuzdanog žaljenja videći je kako gazi uz kola, jer ju je na to natjerao onsvojim vladanjem. Uistinu mu se mogla sada povjeriti; ali zasada je proigraonjezino povjerenje, pa je ona išla dalje pješice, zamišljena, kao da se pita ne bi libilo pametnije da se vrati kući. Ona je tu odluku, međutim, već bila stvorila, alise činilo, da se koleba, pa ju je čak i djetinjasto odbacila, dok se ne pojave

ozbiljniji razlozi. Kako da pogleda u lice roditeljima, da otpremi natrag kutiju iuništi čitav plan spašavanja porodice zbog takvih sentimentalnih uzroka.Za nekoliko minuta pojaviše se na vidiku dimnjaci Slopesa, a u udobnom

zakutku nadesno uzgajalište živadi i kućica, koja je bila cilj Tessina putovanja.

IX

Zajednica živadi, kojoj je Tessa bila određena za nadglednika, opskrbnika,njegovatelja, liječnika i prijatelja, bila je u staroj, slamom pokrivenoj kućici,smještenoj u ograđenom prostoru, koji je nekoć bio vrt, a sada izgažena i



pijeskom pokrivena četvorina. Kuća je bila sva obrasla bršljanom, a dimnjakbijaše tako proširen od bršljanovih grana, da se činilo kao ruševina neke kule.Donje su prostorije bile potpuno prepuštene pticama, koje su se po njima kretaleponašajući se kao da su tu kuću sagradile one, a ne neki zakupnici, koji su sepretvorili u prah i pepeo, pa sada leže na istočnoj i zapadnoj strani crvenog

groblja. Potomci tih bivših vlasnika osjećali su gotovo kao poniženje za svojuporodicu, kad je kuću, koju su toliko voljeli, koja je njihove pretke stajala tolikonovaca i bila njihova u nekoliko generacija, prije nego što su ovamo došlid’Urbervillovi i sagradili svoju kuću, gospođa Stoke-d’Urberville ravnodušnopretvorila u kokošinjac, čim joj je posjed po zakonu pripao. »U djedovovrijeme«, govorahu oni, »bila je ona dobra za krštene duše.«

Sobe, u kojima su tolika djeca plakala, dok su ih pjestovali, odzvanjale susada od klucanja tek izleženih pilića. Raštrkane su kokoši u svojim ogradamazauzimale mjesta, gdje su prije stajali stolci, koji su pružali odmor smirenim

poljodjelcima. Kut s otvorenim ognjištem i nekoć rasplamsalom vatrom bio jesada ispunjen prevrnutim košnicama, u kojima su kokoši legle jaja; a vani su

pijetlovi divljački raskopavali male komade zemlje, koje su vlasnici kuće, jedanza drugim, tako brižno ograničivali lopatom.

Vrt, u kojemu je stajala kuća, bio je ograđen zidom. U nj se moglo ućisamo kroz vrata.

Kad se Tessa drugoga jutra zabavljala sat-dva time, kako da izmijeni ipopravi uređaj prema iskustvima, što ih je stekla kao kći stručnog uzgajateljaživadi, Otvore se vrata u zidu i uđe služavka u bijeloj kapici i pregači. Došla je

iz vlastelinske kuće.– Gospođa d’Urberville želi da dođete s kokošima, kao što se dosada činilo– reče ona; ali, opazivši da Tessa pravo ne razumije, ona objasni: »Gospođa jestara i slijepa«.

– Slijepa! – reče Tessa.Prije nego što je dospjela razumjeti tu neugodnu vijest, ona, prema uputama

svoje pratilice, uzme prekrasnog hamburškog pijetla i kokoš u ruke i pođe zaslužavkom, koja je također uzela dvoje, u obližnju gospodsku kuću, koja je, iakoukrašena i impozantna, posvuda pokazivala tragove, da jedan od stanovnika

njezinih odaja gaji ljubav za nijeme životinje – jer pred kućom se moglo vidjetikako leprša perje, a na travi su stajale krletke za kokoši.U dnevnoj sobi u prizemlju, smještena u naslonjaču, leđima prema svijetlu,

sjedila je vlasnica i gospodarica imanja, sjedokosa žena, kojoj nije bilo više odšezdeset godina, a možda joj bijaše i manje, s velikom kapom na glavi. Imala jenemirno lice, kakvo se često vidi kod onih, koji postepeno gube vid, bore se zanj i puštaju ga, puni boli, da ode, za razliku od ukočenog izraza lica, koji se vidikod osoba, koje su odavna slijepe ili su se slijepe rodile. Tessa priđe toj gospođisa svojim pernatim teretom – s po jednim na svakoj ruci.

– A, vi ste mlada žena, koja je došla, da se brine za moje kokoši? – rečegospođa d’Urberville, zamijetivši nepoznat korak. »Nadam se, da ćete im bitidobri. Moj mi nadglednik kaže, da ste kao stvoreni za taj posao. No gdje su? A,



to je Strut! Ali, čini se, da danas nije tako živahan. Vjerojatno je uplašen, što seza nj brine strano lice. A, i Fena – da, malo su uplašeni – zar ne, dragi, da sebojite? Ali oni će se brzo na vas priviknuti.«

Dok je stara gospođa govorila, Tessa i ona druga djevojka, na znak staregospođe, stave jedno po jedno u njezino krilo. Ona ih pogladi od glave do repa,

opipa im kljun, krestu, a kod pijetlova gusto perje na glavi i vratu, krila i noge.Ona bi ih samim dodirom u času prepoznala i mogla bi ustanoviti, da li je i jedno pero oštećeno ili uprljano. Ona se brinula za njihovu hranu i znala je, štosu jeli i da li su jeli premalo ili previše; na licu joj se odražavao živo svakiprijekor, koji bi joj se javio u mislima.

Živad, koju su ove dvije djevojke donijele, vraćena je opet u dvorište, i tajse proces ponavljao, dok god nisu svi najmiliji pijetlovi i kokoši izneseni predstaru ženu – perad svih vrsta: Hamburg, Bantam, Cochin, Brahma, Dorking i sveostale vrste, koje su tada bile u modi – i ona bi se rijetko kada prevarila, koju su

joj od njih stavili na koljena.To je Tessu potsjetilo na orkvenu potvrdu, u kojoj je gospođa d’Urbervillebila biskup, pilići mlade, koju su dovodili, a ona i služavka župnik i kapelanžupe, koji su dovodili mladež na krizmanje. Na kraju ceremonije gospođad’Urberville iznenada upita Tessu, mreškajući i stežući lice u nabore. »Znate lizviždati?«

– Zviždati, gospođo?– Da, zviždati napjeve.Tessa je, kao i većina seoskih djevojaka, znala zviždati, iako to svoje

umijeće nije voljela isticati u pristojnu društvu. Međutim, ona uljudno izjavi, dazna.

– Onda ćete morati da su u tome vježbate svaki dan. Imala sam jednogmomka ovdje, koji je vrlo dobro zviždao, ali je otišao. Hoću da zviždite mojimzimovkama; kako ih ne mogu vidjeti, volim ih čuti, a na taj ih način učimonapjeve. Elizabeta, reci joj gdje su kavezi. Sutra morate početi, jer će opetzapasti u svoje pijukanje. Ovih poslednjih nekoliko dana sasvim su zanemarene.

– Gospodin d’Urberville im je zviždao jutros, gospođo – reče Elizabeta.– On! Uh!

Na licu stare gospođe pojave se nabori odvratnosti, i ona više ništa ne reče.Tako je završio Tessin prijem kod njezine fantastične rođakinje, i živad je

vraćena u svoje prebivalište. Djevojka se nije jako iznenadila zbog vladanjagospođe d’Urberville; videći veličinu kuće nije drugo mogla ni očekivati. Aliona nije slutila, da stara gospođa nije čula ni jedne riječi o njihovu takozvanomsrodstvu. Razabrala je, da između slijepe žene i njezina sina ne postoji velikaljubav. Ali i utom se prevarila. Gospođa d’Urberville nije bila prva majka, koja iprotiv svoje volje mora voljeti svoga sina i gajiti prema njemu ljubavpomiješanu s gorčinom.

Tessa se ujutro, kad je zasjalo sunce i kad se već ovdje smjestila usprkosneugodnom početku prošlog dana, svidjela sloboda i neobičnost novog položaja,



te je jedva čekala da pokaže svoju spretnost u neočekivanom poslu, koji se odnje tražio, kako bi se osigurala mogućnost da ostane u zaposlenju. Čim je ostalasama u vrtu ograđenu zidom, sjela je na jedan od kokošinjaca i ozbiljno stalanamještati usta da ponovo stekne davno zanemarenu vještinu. Ustanovila je, dase njezina nekadašnja sposobnost toliko iskvarila, da je mogla proizvesti tek

šuplje šuštanje je zraka između usnica, a ni jedan čisti zvuk.Sjedila je tako uzaludno pušući i pušući pitala se, kako je mogla takozaboraviti umijeće, koje joj je došlo samo po sebi, kadli opazi, da se nešto mičemeđu granjem bršljana, koji je isto tako zaodijevao zid kao i kuću. Pogledavši utom smjeru, ona opazi neku osobu kako je skočila s vrha zida na ograđenozemljište. Bio je to Alek d’Urberville, kojega nije vidjela sve od časa, kad ju jedan prije doveo do vrata vrtlarove kućice, gdje je ona stanovala.

– Tako mi poštenja! – povikne on, »u prirodi umjetnosti nije bilo nikadatako divnoga stvorenja kao što ste vi, »sestrično« Tesso (»sestrično« je imalo

slabašan prizvuk ruganja). Promatrao sam vas preko zida – kako sjedite kaoboginja nestrpljivosti na svom spomeniku i kako namještate ta svoja dražesnacrvena usta na zviždanje, i kako pušete i pušete, i u sebi kunete, a nikako vam nepolazi za rukom da proizvedete zvuk. Pa vi se jako ljutite, što vam to neuspijeva.«

– Možda se ljutim, ali nisam klela.– A! Sad mi je jasno, zašto vi to pokušavate – to je zbog onih zimovki.

Moja majka želi, da nastavite njihov muzički odgoj. Kako sebično od nje! Kaoda za jednu djevojku ne bi bilo dosta, da pazi na te proklete pijetlove i kokoši.

Da sam na vašem mjestu, ja bih joj to glatko odbio.– Ali ona izrijekom želi, da to radim i da budem spremna do sutra ujutro.– Zar zbilja? E – onda ću vam ja dati jednu ili dvije poduke.– O ne, nećete! – reče Tessa povukavši se prema vratima.– Glupost! Neću vas dirati. Evo – ja ću stajati s ove strane žičane mreže, a

vi možete ostati na drugoj; tako ćete se moći osjećati potpuno sigurnom. Dakle,gledajte ovamo, vi prečvrsto stegnete usnice. Gledajte – ovako. On poprati svojeriječi djelom i zazviždi jedan stih iz »Ukloni, ah ukloni usne te.« Ali, Tessa nijerazumjela kamo on svraća.

– Sad pokušajte – reče d’Urberville.Pokušala se držati nepristupačno; izraz lica joj je poprimio hladnoću kipa.

Ali on je ustrajao u svome zahtjevu, i konačno, da ga se oslobodi, ona namjestiusnice kako joj je rekao, da bi proizvela zvuk; a onda se žalosno nasmiješi ipocrveni od neugodnosti što se smijala.

On je ohrabri riječima »Pokušajte iznova!Tessa je bila potpuno ozbiljna, sada već upravo do bola ozbiljna; i – pokuša

i konačno i neočekivano proizvede pravi, zaobljeni glas. Njome ovlada časovitiužitak zbog uspjeha; oči joj se raširiše, i ona mu se nehotice nasmije u lice.

– Tako je! Sada, kad sam vam pokazao kako to ide – napredovat ćetedivno. Eto – rekao sam, da vam se neću približiti; i usprkos napasti, u kojoj nije



bio nikada nijedan smrtnik, ja ću održati riječ... Tesso, ne čini li vam se, da jemoja majka čudan stari svat?

– Još je ne poznajem dobro, gospodine.– Vidjet ćete, da jest; i ne može biti drukčije, kad vas sili da učite zviždati

zimovkama. Ja sam kod nje prilično u nemilosti, ali vi ćete steći njezinu potpunu

sklonost, ako budete lijepo postupali s njezinim životinjama. Zbogom. Akonaiđete na bilo kakve poteškoće ovdje i ustrebate pomoć, nemojte ići knadgledniku, dođite k meni.

Eto, u takvom je gospodarstvu Tessa Durbeyfield odlučila primiti mjesto.Njezina iskustva u prvim danima bila su prilično slična onima, koja su dolazila ikasnije, u mnogim danima. Navika na prisutnost Aleka d’Urbervilla – koju jemladić brižno njegovao šaleći se s njom i zovući je od šale sestričnom, kad subili nasamo – uklonila je dobar dio one bojažljivosti pred njim, a da, međutim,nije usadila nikakav osjećaj, koji bi probudio bojažljivost nove i nježnije vrste.

Ali ona je u njegovim rukama bila mnogo popustljivija, nego što bi se toočekivalo pod utjecajem samog drugarstva između njih, budući da je onaneminovno ovisila o njegovoj majci, a, zbog prilične bespomoćnosti te gospođe,o njemu.

Kad je ponovo stekla umijeće zviždanja, uskoro je ustanovila, da zviždanjezimovkama u sobi gospođe d’Urberville nije tako naporan posao, jer je od svojeglazbene majke naučila mnogo napjeva, koji su divno odgovarali tim pjevicama.To zviždanje kraj kaveza svakog jutra bilo je mnogo ugodnije provedenovrijeme nego ono, kad se vježbala u vrtu. Nestiješnjena mladićevom

prisutnošću, ona bi uzdigla glavu, prislonila usnice na rešetku i zviždaladražesnom lakoćom pažljivim slušaocima.Gospođa d’Urberville je spavala u velikom natkritom krevetu, na kojemu

su bile teške svilene zavjese. Zimovke su boravile u istoj odaji i u stanovite satelepršale slobodno po sobi ostavljajući male bijele mrlje po pokućtvu i tapetama.Dok je jednom Tessa stajala uz prozor, gdje su bili poređani kavezi, dajući kaoobično poduku u zviždanju, pričinilo joj se, da čuje neko šuštanje iz kreveta.Stare gospođe nije bilo, i djevojci se, kad se okrenula, učini, da se ispod rubazastora vide vršci cipela. Njezino zviždukanje postade zbunjeno, tako da je onaj,

koji je slušao iza zavjese, ako je uopće i bio tamo, morao zaključiti, da onasumnja u njegovu prisutnost. Nakon toga je svako jutro pogledala iza zavjese, alinije nikada našla nikoga iza nje. Alek d’Urberville se očito predomislio iodustao od svoga hira da je plaši takvim zasjedama.

X

Svako selo ima svoju osobitost, svoje ustrojstvo, a često i vlastiti zakon oćudoređu. U Trantridgeu i okolici bila je poznata lakoumnost nekih mladih žena,koja je možda bila značajna za otmjeni duh, koji je u tom kraju zahvatio i The



Slopes. To je mesto imalo i još jedan, tvrdokorniji porok: u njemu se mnogopilo. Uobičajeni razgovor po okolišnim gospodarstvima bio je o besmislenostištednje novca; matematičari u seljačkim košuljama, naslonjeni na svoje plugoveili motike, dokazivali bi preciznom točnošću, da je župna potpora za čovjeka ustarosti bolje osiguranje, nego bilo kakvo, koje bi on postigao štedeći od svojih

nadnica cijeli život.Glavni je užitak tih filozofa bio u tome, da su svake subote uveče, kad bisvršili posao, išli u Chaseborough, zapušteni sajmeni grad, udaljen dvije ili trimilje; a onda bi, vrativši se kući u sitne sate ujutro, proveli nedelju odspavavšiposljedice loše probave nakon neobičnih mješavina, što su im ih tamo prodavalipod pivo posjednici nekoć samostalnih krčmi.

Tessa se nije dugo vremena pridružila tima tjednim hodočašćima. Ali podpritiskom žena, koje nisu bile mnogo starije od nje (tu su se ljudi ženili rano, jer

je zarada poljskog radnika bila ista u dvadesetprvoj kao i u četrdesetoj godini)

Tessa konačno pristade da pođe. Njezin joj je prvi izlet pružio više užitka, negošto je očekivala, jer je, nakon čitavog tjedna dosadnog nadgledavanja živadi,veselost društva bila upravo zarazna. Tako je počela redovito ići s njima. Kako

je bila dražesna i zanimljiva, a k tome je upravo bila na pragu ženstva, njezina jepojava privlačila potajne poglede besposličara na ulicama Chaseborougha; stoga

je, iako je katkada išla u grad sama, pred noć uvijek tražila svoje društvo, kakobi u njemu imala zaštitu na povratku kući.

Trajalo je to tako mjesec ili dva, a onda je došla jedna subota u rujnu, kad je godišnji i tjedni sajam pao u isti dan; na račun toga su hodočasnici iz

Trantridgea tražili u krčmama dvostruki užitak. Tessa je, budući da su je zadržaliposlovi, krenula kasno, tako da je njezino društvo stiglo u grad mnogo prije nje.Bilo je krasno rujansko veče, baš pred zalazom sunca, kad se žuto svijetlo, upramenovima poput kose, bori s plavičastim sjenama, a zrak sam po sebi, bezpomoći konkretnijih predmeta, osim nebrojenih krilatih kukaca, koji lebde unjemu, stvara prekrasan prizor. Tessa je bez žurbe hodala kroz to magličastopolusvijetlo.

Sve dok nije došla u mjesto, nije znala, da je toga dana i godišnji i tjednisajam. U to se vrijeme već bio spustio sumrak. Ubrzo je kupila ono malo, što je

htjela kupiti, a zatim se, kao obično, po

čela ogledavati za kojim odtrantridgeskih seljaka.

Isprva ih nije mogla naći, a onda su joj rekli, da ih je većina otišla u, kakosu oni to zvali, privatnu malu plesnu salu u kući nekog trgovca sijenom itresetom, koji je bio u poslovnim vezama s njihovim gospodarstvom. On jestanovao u zabačenom dijelu gradića i, dok je Tessa pokušavala da sazna, gdje

je to, pogled joj padne na gospodina d’Urbervilla, koji je stajao na jednom uglu.– Što – moja ljepotica? Tako kasno ovdje? – reče on.Odgovori mu, da samo čeka na društvo, da se vrati kući.

– Još ćemo se vidjeti – reče joj on preko ramena, kad je skrenulapokrajmim putom.



Kad se približila kući trgovca sijenom, začuje zvukove gusala, koje susvirale jedan plesni komad, a dopirale su iz neke zgrade u pozadini; međutim,nije čula da plešu, a to je za ovaj kraj bilo sasvim neobično, jer je ovdje lupanjenogu redovito nadjačavalo glazbu. Kako su prednja vrata bila otvorena, mogla jevidjeti, dokle god joj je to dopuštala tama noći, ravno kroz kuću u vrt, koji je bio

straga; budući da se na njezino kucanje nije nitko pojavio, ona prođe kroz kuću ipođe puteljkom prema gospodarskoj zgradi, kamo ju je privukao zvuk, koji je izte zgrade, dolazio.

Bila je to zgrada bez prozora, koja je služila za skladište. Kroz otvorena jevrata izbijala van u tminu maglica žutog svijetla, i Tessa u prvi čas pomisli, da jeto osvijetljeni dim. Ali kad se približila, opazi, da je to oblak prašine osvijetljen,svijećama, koje su gorjele u prostoriji, a njihove su zrake bacale obris ulaza utamnu noć vrta.

Kad je došla sasvim blizu i pogledala unutra, opazi nejasne likove kako se

brzo kreću gore-dolje u figurama plesa, topot im se nogu nije čuo, jer su bili dogležnjeva u prašini – to jest u prašnoj naslazi od treseta i ostale robe, što se tuspremala. Oni su razigranim nogama podizali prašinu, i tako se stvaralamaglovita atmosfera, koja je obuhvaćala i taj prizor. Kroz taj su se zagušljivioblak od otpadaka treseta i sijena, pomiješan sa znojem i toplinom plesača, što

je sve stvaralo zajedno neku vrstu biljno-čovječ jeg polena, jedva probijali zvuciprigušenih gusala, u izrazitoj opreci s oduševljenjem, s kojim su se plesačikretali po taktu. Kašljali su plešući, i smijali se kašljući. Od plesnih parovamogla su se razabrati samo mjesta, na koja je padalo svijetlo. U toj su se

nejasnoj rasvjetičinila kao satiri u zagrljaju s nimfama – mnoštvo satira kako sevrti s mnoštvom nimfi; Lotis pokušava da izmakne Prijapu, ali nikako ne

uspijeva.U stankama bi se pokoji par približio vratima, da udahne malo zraka. Kad

im gusti oblak nije više ovijao likove, ti su se polubogovi pretvarali u običneličnosti njezinih najbližih susjeda. Zar se Trantridge mogao u kratkom vremenuod tri sata tako izbezumiti!

Neki su Sileni iz gomile sjedili na klupama i svežnjevima sijena uza zid; jedan je od njih prepozna.

– Djevojke misle, da se ne pristoji plesati u gostionici – objasni on. »Nesviđa im se, da svatko odmah vidi, tko im je dragi. Osim toga, gostionica sekatkada zatvara baš onda, kad njima narastu zazubice za plesom. Zato midolazimo ovamo i pošaljemo po piće u gostionicu.«

– Hoće li koji od vas uskoro kući? – upita Tessa dosta zabrinuto.– Odmah – samo još malo. Ovo je predzadnji ples.Ona pričeka. Ples se primakao kraju, i neki su od društva bili spremni da

pođu. Ali drugi nisu htjeli, pa je započeo novi ples. To će sigurno biti zadnji,pomisli Tessa. Ali se to izvrglo u još jedan. Ona postade nemirna i zabrinuta;

međutim, kad je već tako dugo čekala, treba da pričeka još malo; zbog godišnjesajma ceste su bile pune skitnica s vjerojatno lošim namjerama; premda se nije



bojala opasnosti, koje je mogla unaprijed odmjeriti, ona se bojala nepoznatih. Da je bila bliže Marlottu, manje bi se bojala.

– Nemojte biti tako uzrujani, draga djevojko – prijazno ju je i kašljućiprekorio neki mladić znojna lica, sa slamnatim šeširom sasvim na zatiljku, takoda mu je obod okruživao glavu kao svetačka aureola. »Kamo vam se žuri? Sutra

je nedjelja, hvala bogu, pa se možemo ispavati u crkvi. Hoćete li sada malosarmom zaplesati?Ona nije bila protiv plesa, ali nije htjela plesati tu. Ples je postao vatreniji:

guslači iza rasvijetljenog stropa prašine mijenjali su od vremena do vremenaariju gudeći po obratnoj strani gusala ili drškom gudala. Ali to nije smetalo;dašćući likovi su se vrtjeli dalje.

Ako im je bilo milije da ostanu kod starih plesača, nisu ih mijenjali.Izmjenjivanje plesača značilo je jednostavno, da se još nije našao onaj pravi iliprava, a sada je već svaki par bio složen kako treba. U tom su se času počeli

predavati ekstazi i sanjarenju, u svemiru je postojalo samo čuvstvo, a stvarnisvijet je bio tek slučajna smetnja, koja je čoveka mogla lako spriječiti da se vrtitamo, gdje se želi vrtjeti.

Iznenada se začuje na tlu mulkli udarac: jedan se par srušio i ostao ležati nahrpi. Dragi par, koji nije mogao pravodobno završiti svoje napredovanje, padnepreko zapreke. Usred opće prašine u sobi, stvorio se oko likova, koji su ležali natlu, unutrašnji oblak, u kojem se moglo razabrati trzanje ispremiješanih ruku inogu.

– Ti ćeš, gospodine, dobiti svoje, kad dođemo kući! – prasne neki ženski

glas s ljudske gomile. Bio je to glas nesretne plesačice čovjeka, koji je svojomnespretnošću prouzročio tu nezgodu; k tome se dogodilo, da je to bila njegovamlada žena, a u tome u Trantridgeu nije bilo ništa neobično, dok god bi jošpostojala ikakva ljubav među bračnim drugovima; to čak nije bilo neobično nikad bi ostarjeli, jer su svojim dolaženjem odvraćali pažnju tolikih nevjenčanihparova, među kojima je možda postojalo toplo razumijevanje.

Uto se iza Tessinih leđa začuje glasan smijeh, koji je dolazio iz mračnogvrta, i ujedinio se s cerekanjem u prostoriji. Ona se okrene i ugleda usijanužeravicu cigare: tamo je stajao sam Alek d’Urberville. On joj dade glavom znak,

i ona se nevoljko povuče prema njemu.– No, ljepotice moja, što vi radite ovdje?Ona je bila tako umorna nakon napornog dana i hoda, te mu je povjerila

svoju nepriliku – da sve od onda, kad ju je vidio, čeka, da bi imala društvo dokuće, jer joj je put noću nepoznat. »Ali se čini, da oni neće nikada otići, a ja samzbilja odlučila, da više neću čekati.«

– Niti ne. Danas imam ovdje samo jahaćeg konja; nego dođite samnom dogostionice, pa ću unajmiti kola i odvesti vas kući.

Tessa se, iako joj je to laskalo, nikad nije potpuno oslobodila onog

prvašnjeg nepovjerenja prema njemu, pa je, premda je već bilo kasno, voljelapoći kući pješice s ostalim radnicima. Stoga mu je odgovorila, da mu je vrlo



zahvalna, ali da ga ne želi smetati. »Rekla sam im, da ću ih pričekati, i oni tosada od mene očekuju.«

– Vrlo dobro gospođice Nezavisnosti. Radite, kako znate... Onda se ja nećužuriti... Gospode bože, kako ovi tamo galame!

On se nije pokazao na svijetlu, ali su ga neki već bili zamijetili, i njegova je

prisutnost izazvala mali zastoj i pomisao, kako vrijeme leti. Čim je on zapalionovu cigaru i otišao, počeše se ljudi iz Trantridgea odvajati od onih, koji su bili sdrugih gospodarstava, i spremali da krenu zajedno. Prikupe svoje svežnjeve ikošare, i nakon pola sata, kad je zvono odbijalo jedanaest i četvrt, oni su sepenjali u neredu uz puteljak, koji je vodio preko brežuljka prema njihovoj kući.

Bio je to hod od tri milje, po suhom, bijelom putu, koji je večeras, namjesečini, bio još bjelji.

Tessa je uskoro zapazila hodajući u grupi sad s ovim, sad s onim, da suneki muškarci, koji su malo previše popili, na svježem noćnom zraku počeli

posrtati i krivudati; a i neke od manje opreznih žena također su bile nesigurne uhodu, kao na primjer Kar Darch, crnomanjasta oštrokonđa, prozvana PikovomDamom, koja je do nedavna bila ljubimica d’Urbervillova; pa Nancy, njezinasestra, s nadimkom Karovska Dama, i ona mlada udata žena, koja se već prijesrušila. Međutim, ma kako se oni sada činili zemaljski i neskladni prosječnomnepjesnilčkom oku, sami sebi oni su bili sasvim drukčiji. Išli su cestom sosjećajem kao da lebde, kao da ih nešto nosi, kao da su puni originalnih idubokih misli, i da oni zajedno s okolnom prirodom sačinjavaju jednu cjelinu,kojoj se svi dijelovi u savršenom skladu veselo isprepleću. Bili su uzvišeni kao

mjesec i zvijezde nad njima, a mjesec i zvijezde bili su usijani kao oni.Tessa je međutim u kući svoga oca imala u tome toliko bolnih iskustava, da joj je njihovo pijano stanje pokvarilo užitak, koji je počela osjećati u šetnji pomjesečini. Pa ipak se, zbog već spomenutih razloga, držala društva.

Na otvorenoj su cesti išli raštrkano, ali sada ih je put vodio kroz poljiskuljesu i, budući da je oni naprijed nisu mogli odmah otvoriti, opet su se svi zbilizajedno.

Vođa povorke bila je Kar, Pikova Dama, koja je nosila pletenu košaru, ukojoj su bile kućne namirnice kupljene za njezinu majlku, neke tkanine za nju i

druge nabavke za taj tjedan. Kako je košara bila velika i teška, Kar ju je, da bi jelakše nosila, stavila na glavu, gdje se njihala u vrlo nesigurnoj ravnoteži, dok jeKar hodala, podbočivši rukama bokove.

»Hej – što ti to plazi po leđima, Car Darch? – reče iznenada netko iz grupe.Svi pogledaju u Karu. Haljina joj je bila od lagane pamučne tkanine s

uzorkom, pa se moglo vidjeti, kako joj se sve od zatiljka pa do ispod pasa spuštanešto kao kineski perčin.

– To joj je pala kosa – reče drugi.Ne; to nije bila kosa: bila je to crna pruga nečega, što je curilo iz košare i

ljeskalo se na hladnim, mirnim mjesečevim zrakama poput ljigave zmije.– To je šećerni sirup – reče jedna dovitljiva žena.



I doista je bio sirup. Karina je jadna stara baka imala slabost za slatkestvari. Meda je imala na pretek iz vlastitih košnica, ali njezino je srce čeznulo zasirupom, i Kar se spremala, da je ugodno iznenadi. Skinuvši žurno košarucrnomanjasta djevojka ustanovi, da se posuda sa sirupom u košari razbila.

U to je vrijeme nastao glasan smijeh zbog čudnog izgleda Karinih leđa, a to

je crnu »damu« tako razdražilo da je silom htjela da se oslobodi nakaznostiprvim sredstvom, što joj dođe pod ruke, i to bez pomoći onih, što su joj serugali. Ona uzrujano pojuri u polje, koje su upravo trebali da prijeđu i, bacivši seleđima na travu, stade brisati haljinu što je bolje znala mičući se leđima po travii vukući se poduprta laktima.

Smijeh postade još glasniji; uhvatili su se ljese, držali se stupova, naslanjalise na štapove jedva držeći na nogama od grčevitog smijeha gledajući Karu. Naša

junakinja, koja je dotada bila mirna, u ovom neobuzdanom smijehu nije moglaodoljeti, da se ne pridruži ostalima.

U zao čas – i to zbog više razloga. Jer tek što je crna »dama« začulatrijezni, puni smijeh Tessin pomiješan sa smijehom ostalih radnika, dugoprigušivani osjećaj suparništva raspali je do bjesnila. Ona skoči na noge i stanesasvim blizu Tessi, objektu svoje mržnje.

– Kako se ti, bezobraznice, usuđuješ smijati meni? Vikne ona.– Ja se zbilja nisam mogla uzdržati, kad sam vidjela, da se drugi smiju –

stade se ispričavati Tessa, još uvijek se smijući.– A ti misliš da si sve i sva, jer si sada njegova najmilija! Ali pričekaj malo,

gospođice, pričekaj! Ja vrijedim dvije takve kao što si ti! Na – evo ti.

Na Tessin užas crna »dama« počne svlačiti bluzu – bila je uostalom sretna,da je se riješi i zbog smiješnog položaja, u koji ju je dovela – dok nije pokazalapuni vrat, ramena i ruke na mjesečini, kao da ih je isklesalo Praksitelovo dlijeto,tako su bili blještavi i krasni u svojoj besprijekornoj oblini zdrave seoskedjevojke. Ona stegne pesnice i postavi se u borbeni stav pred Tessu.

– No, slušaj, ja se ne želim tući! – reče Tessa s visine; i da sam znala, da sitakva, ne bih se bila spustila tako nisko, da idem s takvim prostacima.

Ove riječi, koje su malo previše uključivale i druge, izazvale su bujicupsovki sa svih strana na nesretnu glavu lijepe Tesse, a pogotovu od Karovske

Dame, koja se, budući da je bila u istim odnosima s d’Urbervillom, zbog kojih jebila osumnjičena i njezina sestra, ujedini s njom protiv zajedničkog neprijatelja.Pridružilo se još nekoliko žena sa žarom, koji su one tako nerazborito očitovalesamo zato, što su provele takvo burno veče. Na to su muževi i ljubavnici, videćida je Tessa nepravedno napadnuta, pokušali uspostaviti mir braneći Tessu; aliposljedica toga pokušaja bila je, da se svađa samo još više razbuktala.

Tessa je bila ogorčena i postiđena. Nije je više smetalo, što je put takoosamljen i što je tako kasno; njezin je jedini cilj bio što je prije moguće uklonitise iz čitave te gomile. Ona je vrlo dobro znala, da će se oni bolji među njima

sutradan kajati zbog svoje neobuzdanosti. Svi su sada bili u polju, a Tessa jestala uzmicati, da odjuri sama, kadli s ugla živice, koja je zastirala put, gotovonečujno izbije jahač, Alek d’Ufberville, i promjeri ih.



– Koga vraga toliko galamite, radni narode? upita on.Nikome se nije žurilo da objasni; a njemu, zapravo, nije ni trebalo

objašnjenja. Čuvši njihove glasove, dok je još bio dosta daleko, prikrao se nakonju, i ono što je čuo, to mu je bilo dosta.

Tessa je stajala odijeljeno od ostalih, blizu ljese. On se nagne prema njoj.

»Popnite se iza mene«, prošapće on, »i u trenu oka ćemo izmaknuti mač jojderači!«

Njoj je bilo kao da će se onesvijestiti, toliko je u njoj bio živ osjećajopasnosti. Gotovo u svakom drugom času svoga života bila bi ona odbilaponuđenu pomoć i pratnju, kao što je to već nekoliko pulta prije učinila; i to što

je bila sama ne bi je ni sada nagnalo da pristane. Ali, kako je njegov poziv došaou osobitom momentu, kad se strah i gnušanje pred tim njezinim neprijateljimamogao jednim skokom pretvoriti u likovanje nad njima, ona popusti svomenagonu, uspne se na ljesu, stavi nogu na njegovo stopalo i uvuče se u sedlo iza

njega. Njih dvoje je već jurilo u sivu daljinu, kad su svadljivi veseljaci postalisvijesni onoga, što se dogodilo.Pikova Dama zaboravi na mrlju na svojoj bluzi. Stajala je pokraj Karovske

Dame i one mlade, nedavno udate žene, što je posrtala. Sve tri su se netremicezabuljile u smjeru, odakle je dopirao konjski topot, bivao sve slabiji, i konačnose izgubio u tišini ceste.

– U što gledate? – upita neki muškarac, koji nije primijetio što se zbilo.– Ho-ho-ho! – smijala se crnomanjasta Kar.– Hi-nhi-hi! – smijala se nakresana mlada, dok se pridržavala o ruku svoga

nježnog muža, da ne padne.– Ha-ha-ha! – smijala se mati crnomanjaste Kare, gledajući svoje brkove i

razjašnjavajući kratko: »Iz zla u gore!«I tako se ta djeca prirode, kojima čak ni prevelika količina alkohola nije

mogla trajno škoditi, zapute poljskim puteljkom; i dok su išli, zajedno se s njimapomicao, oko sjene njihovih glava, krug opalnog svijetla, koje su stvaralemjesečeve zrake na blistavoj plohi rose. Svako je od njih moglo vidjeti samosvoju aureolu, koja je neprestano pratila sjenu glave, ma kako ona bila vulgarnonesigurna, držala se nje i ustrajno je poljepšavala; sve dok se nesigurni pokreti

nisu činili kao sastavni dio rasvjete, a vonj njihova disanja sastavnim dijelomnoćne maglice; i duh krajine, mjesečine i prirode kao da se harmoničnoisprepleo s duhom vina.

XI

Ono dvoje je jahalo neko vrijeme bez riječi. Tessa je, prionuvši uza nj, još

uvijek dahtala pobjedonosno, ali je opet s druge strane bila u sumnji. Zamijetila je, da to nije onaj vatreni konj, na kojem je on katkad jahao, pa se zato nijestrašila, iako joj je sjedište bilo vrlo nesigurno usprkos tome, što se čvrsto držala



za nj. Zamolila ga je, da uspori konja korakom, što je on na njezinu molbuučinio.

– To je sjajno izvedeno, zar ne, draga Tesso? – reče on nakon nekogvremena.

– Da, – reče ona. »Sigurna sam, da vam moram biti vrlo zahvalna.«

– A jeste li?Ona ne odgovori.– Tesso, zašto se vi uvijek protivite, da vas poljubim?– Mislim zato – jer vas ne volim.– Jeste li sasvim sigurni?– Katkada se na vas ljutim.– A, toga sam se malo bojao. Međutim, Aleku to priznanje nije bilo krivo.

Znao je, da je sve bolje nego hladnoća. – Zašto mi niste rekli, kad sam vas

razljutio?– Vi dobro znate, zašto. Zato, jer tu ne mogu sebi pomoći.– Pa nisam vas često vrijeđao svojim ljubavnim izjavama.– Katkada jeste.– Koliko puta?– Znate isto tako kao i ja – previše puta.– Zar sam vrijeđao svaki put, kad sam pokušao?Ona je šutjela, a konj je kasao dugo vremena, dok se nejasna, svjetlucava

magla, koja se cijelo veče povlačila po udubinama, nije razvukla i obavila ih.Činilo se kao da mjesečina visi u magli i kao da je u njoj još prodornije nego učistom zraku. Da li zbog toga, ili zbog rastresenositi, ili pospanosti, ona nijeopazila, da su već davno prošli mjesto, gdje se od glavne ceste odvaja put uTrantridge, i da njezin pratilac nije pošao tim putom.

Bila je neizrecivo iscrpena. Toga se tjedna dizala svakog jutra u pet sati,svakog je dana od jutra do mraka bila na nogama, a večeras je k tome hodala trimilje do Chaseborougha, čekala svoje susjede tri sata bez jela i pila, jer u onojnestrpljivosti, da ih nagovori da krenu kući, nije dospjela ni jesti ni piti; zatim jepješačila jednu milju na povratku kući, toliko se uzrujala u onoj svađi, i sada je,

kako im je konj sporo napredovao, bio već blizu jedan sat u noći. Međutim,samo jednom ju je svladala prava pospanost. U tom času zaborava glava joj jenježno klonula na nj.

D’Urberville zaustavi konja, izvuče noge iz stremena, okrene se postrancena sedlu i obujmi je rukom oko pasa, da je pridrži.

Ona odmah zauzme stav obrane i u jednom od onih iznenadnih nagona dauzvrati milo za drago, koji su joj bili slični, ona ga malo odgurne od sebe. U tomškakljivom položaju on umalo te ne izgubi ravnotežu i jedva mu uspije da se neotkotrlja na cestu. Konj je na sreću, jako čvrst, bio najmirniji od svih, što ih je

jahao.



– To je jako neljubazno od vas! – reče on. – Nisam namjeravao ništa zlo –samo da vas pridržim, da ne padnete.

Ona se sumnjičavo zamisli, a onda, promlislivši, da bi to, konačno, moglobiti istina, ona se smekša i reče sasvim skromno: »Oprostite mi, gospodine.«

– Neću vam oprostiti, ako ne budete imali malo povjerenja u mene. Dragi

bože – plane on – tko sam ja, da se dam tako odgurnuti od obične sitne ženicekao što ste vi? Već se gotovo tri duga mjeseca poigravate mojim osjećajima,klonite me se, hladni ste prema meni; ja to neću trpjeti!

– Sutra ću, gospodine, otići od vas.– Ne, nećete sutra otići od mene! Hoćete li, pitam vas, još jednom, pokazati

svoju vjeru u mene i dopustiti mi, da vas obujmim rukom? Hajde, u dvoje smo inema nikoga drugoga. Mi se dobro poznajemo; a vi znate, da vas ljubim ismatram za najljepšu djevojku na svijetu, što vi i jeste. Zar se ne smijem vladatiprema vama kao ljubavnik?

Ona zlovoljno uzdahne, pokazujući svoje protivljenje. Vrpoljila se nasedlu, gledala daleko preda se i mrmljala: »Ne znam – htjela bih – kako mogureći da ili ne, kad...«

On je riješio stvar tako, da ju je obujmio rukom oko pasa, kako je želio, aTessa se više nije protivila. Tako su polako napredovali, dok joj nije palo napamet, da oni već tko zna kako dugo idu naprijed – mnogo dulje, nego što je toobično bilo potrebno za kratak put od Chaseboirougha, čak i ovako korakom, ida više nisu na tvrdom putu, nego na običnoj stazi.

– A gdje smo mi? – povikne ona.

– Prolazimo kraj šume.– Šume – kakve šume? Mi smo sigurno potpuno skrenuli s puta!– To je jedan dio Chasea – najstarije šume u Engleskoj. Krasna je noć, pa

zašto da ne produžimo malo svoju šetnju?– Kako ste me mogli ovako prevariti, – reče Tessa napola bijesno, napola

zaprepašteno. Oslobodila se njegove ruke otvarajući prst po prst uz opasnost, dasama padne s konja.

– I to baš onda, kad sam vam toliko vjerovala i vama za volju pristala da

me obujmite, jer sam mislila, da sam vas povrijedila, kad sam vas odgurnula!Spustite me, molim vas, dolje i dopustite mi da odem kudi pješice.– Ne mažete ići pješice kući, čak ni da je zrak bistar. Mi smo nekoliko

milja udaljeni od Trantridgea, kad vam već moram reći, i vi biste u ovoj svegušćoj magli mogli lutati sate i sate među drvećem.

– Ništa za to – navaljivala je ona. – Spustite me dolje, molim vas. Svejednomi je, gdje smo; samo me spustite dolje, molim vas, gospodine!

– Pa dobro – hoću, ali pod jednim uvjetom. Budući da sam vas doveo naovo udaljeno mjesto, osjećam se odgovornim, da vas u sigurnosti otpratim kući,

ma što vi lično o tome mislili. Što se tiče toga, da biste došli do Trantridgea bezpratnje, to je nemoguće; jer, draga, da vam kažem istinu, u toj magli, koja jezavila sve, ni ja sam pravo ne znam gdje smo. Dakle, ako mi obećate, da ćete



čekati kraj konja, dok se ja probijem kroz grmlje, da nađem cestu ili kakvu kućui točno ustanovim, gdje smo, ostavit ću vas ovdje drage volje. Kad se vratim, datću vam točan smjer, pa onda možete, ako budete htjeli, ići pješice; ili možete

jahati – kako vas volja.Ona prihvati te uvjete i spusti se s konja, premda ne prije, nego što joj je on

ukrao brzi poljubac. On skoči dolje s druge strane.– Ja ću sigurno morati držati konja? – reče ona.– O, ne, nije potrebno – odgovori Alek potapšavši konja, koji je dahtao. –

Njemu je za večeras dosta.On okrene konju glavu u grmlje, priveže ga za granu, a njoj načini neku

vrstu ležaja ili gnijezda u debeloj naslazi suhog lišća.– Evo, tu sjednite – reče on. – Lišće još nije navuklo vlagu. Samo malo

pripazite na konja – to će biti sasvim dosta.On ode nekoliko koračaja od nje, ali se vrati i reče: »Da, zaista, Tesso, vaš

je otac danas dobio novog konja. Netko mu ga je dao.«– Netko? Vi!– O, kako je to lijepo od vas – usklikne ona, s bolnim osjećajem, kako je to

nezgodno, da mu baš sada mora zahvaljivati.– I djeca su dobila igračaka.– Nisam znala – da ste im nešto poslali! – promrmlja ona, jako ganuta. –

Gotovo bi mi bilo milije, da niste – da, gotovo bi mi bilo milije.– Zašto, draga!

– To me tako obvezuje.– Tessice – zar me ni sada baš ništa ne volite?– Zahvalna sam vam – priznade ona nevoljko. – Ali se bojim, da ne...

Iznenadna pomisao na njegovu strast prema njoj, koja je bila uzrokom tenjegove darežljivosti, toliko ju je ražalostila, da joj je kanula naprije jednapolagana suza, pa još jedna, i na koncu je počela otvoreno plakati.

– Nemojte plakati, draga, draga moja! Sjednite sada ovdje i čekajte, dok sevratim. Ona bez otpora sjede u lišće, koje je on sakupio u hrpu, i neznatnozadrhte. – Je li vam hladno? – upita on.

– Ne jako – malo.On je dotakne prstima, koji utonu u nju kao u pahuljice.– Kako to da imate na sebi samo tu našušuremu muslinsku haljinu?– To mi je najbolja ljetna haljlina. Bilo je jako toplo, kad sam krenula, a

nisam znala, da ću jahati, i to po noći.– U rujnu su noći hladne. Pokušajmo ovako. On skine sa sebe lagani

ogrtač, što ga je nosio i nježno ga stavi oko nje. – Eto tako – sad će vam bititoplije – nastavi on. – Dakle, ljepotice moja, odmarajte se ovdje; ja ću se uskorovratiti.

Zakopčavši joj ogrtač oko ramena, on zaroni u paučinu od magle, koja sesada povlačila među drvećem poput vela. Čula je kako šušti grmlje, dok se on



penjao na susjedni uspon, sve dok mu kretanje nije bilo glasnije nego skakutanjeptice, da konačno potpuno zamre. Kad je zašao mjesec, blijedo se svijetlosmanji, i Tessa koja je zapala u sanjarenje na lišću, gdje ju je on ostavio, postadenevidljiva.

U međuvremenu se Alek d’Urberville probijao uz obronak, da razbistri

svoju istinsku sumnju, u kojem dijelu Chasea se nalaze. On je jahao zapravoviše od jednoga sata sasvim nasumce, skrećući na svaki puteljak, na koji binaišao, samo da produži šetnju s njom. Mnogo je više pažnje obraćao Tessi,obasjanoj mjesečinom, nego ikakvom predmetu, kraj kojega su prolazili. Kako

je iscrpenom konju trebalo odmora, nije žurio da pronađe međašno kamenje.Popevši se preko brežuljka u susjednu dolinu, dođe do ograde uz glavnu cestu.On prepozna taj dio ceste, i time je bilo riješeno pitanje, gdje su. Nato sed’Urberville stane vraćati. Ali mjesec je sada bio već sasvim zašao, i Chase je,djelomično i zbog magle, bio zavijen u gustu tminu, premda jutro nije bilo

daleko. Bio je prisiljen napredovati ispruženih ruku, da ne naleti na granje, te jeisprva mislio, da je iznad njegove moći pogoditi baš na ono mjesto, s kojega jepošao lutajući gore dolje, okolo naokolo, konačno začuje lagani pokret konja,koji je bio tik iza njega, a rukav njegova ogrtača zapne mu za nogu.

– Tesso! – reče d’Urberville.Nije bilo odgovora. Pomrčina je sada bila takva, da nije mogao vidjeti

uopće ništa; osim neko nejasno bljedilo do svojih nogu. Bila je to bijelamuslinska pojava, koju je ostavio na suhom lišću. Sve ostalo je bilo zavito utminu. D’Urberville se sagne i začuje tiho, pravilno disanje. On klekne i sagne

se još niže, sve dok nije osjetio toplinu njezina daha na svom licu, i u jednomčasu njegovo je lice dotaklo njezino. Ona je čvrsto spavala, a na trepavicama su joj bile suze.

Posvuda okolo vladala je tmina i tišina. Nad njima su se uzdizalepraiskonske tise i hrastovi Chasea, na kojima su sjedile nježne ptice, odmarajućise u svom posljednjem snu; a oko njih su kradomice skakutali kunići i zečevi.Ali, netko će možda reći, gdje je bio Tessin anđeo čuvar? Gdje je bilaprovidnost, u koju je ona tako naivno vjerovala? Možda je, kao i onaj bog, okojem govori ironični Tišbit, bila na šetnji ili u lovu, ili na putu; ili je spavala

tvrdim snom.Analitička filozofija nije u mnogo tisuća godina mogla objasniti našemsmislu za poredak, zašto je morao na to prekrasno žensko tkivo, osjetljivo poputpaučine i gotovo jednako bijelo i čisto kao snijeg, naići takav surovi tip, kakav

joj je bio suđen; zašto tako često surovost prisvaja finoću, kriv muškarac ženu,kriva žena muškarca. Čovjek bi, doista, u ovoj katastrofi mogao dopustitimogućnost osvete. Bez sumnje je neki muški predak Tesse d’Urberville,vraćajući se veseo kući s kakve bučne zabave, isto tako, a možda i bezobzirnije,postupao sa seoskim djevojkama svoga vremena. Pa premda je možda dječ jeispaštanje očinskih grijeha moralnost dostojna bogova, ovako je ljudsko bićeprezire; i ona stoga ne ispravlja grijehe otaca.



Tako bi Tessini ljudi, tamo u svojim zakucima, na svoj fatalistički načinuvijek i neprestano govorili: »Tako je moralo biti«. Ali to je baš žalosno.Neizmjeran će društveni jaz nakon toga odijeliti ličnost naše junakinje od oneprijašnje Tesse, koja je napustila svoj očinski dom, da okuša sreću natrantridgeskom uzgajalištu živadi.



Drugo razdoblje

NIJE VIŠE DJEVOJKA

XII

Košara je bila teška, a zavežljaj velik, ali ona ih je vukla kao čovjek,kojemu materijalne stvari nisu osobito teške. Tu i tamo bi se mehaničkizaustavila, da se odmori kraj kakve ljese ili stupa; a onda bi, ponovo namjestivši

prtljagu trzanjem na punoj i obloj ruci, ustrajno nastavila put.Bilo je nedjeljno jutro, kasno u listopadu, otprilike četiri mjeseca nakondolaska Tesse Durbeyfield u Trantrigde, a nekoliko tjedana iza one noćne šetnjepo Chaseu. Svanuće nije davno prošlo, i žuti je sjaj na horizontu iza njezinihleđa rasvijetlio sljeme, prema kojemu je bila okrenuta licem – pregradu doline, ukojoj je još nedavno bila stranac – pregradu, preko koje će se morati popeti, dadođe u svoje rodno mjesto. Uspon je na ovoj strani bio postepen, a zemlja i krajsu se razlikovali jako od onoga u Blakemorskoj dolini. Bilo je čak tragovarazlike u naglasku i značaju naroda ovdje i tamo, usprkos stapanju, što ga je

proizvela obilazna željeznička pruga; i tako joj se njezino rodno selo, premda jebilo udaljeno manje nego dvadeset milja od mjesta njezina boravišta uTrantridgeu, činilo jako daleko. Poljodjelci, zatvoreni tamo unutra, trgovali su sasjeverom i zapadom, putovali, udvarali se i ženili se na sjeveru i zapadu, mislilina sjever i zapad; a ljudi s ovu stranu sljemena uglavnom su upravljali svojanastojanja i pažnju prema istoku i jugu.

Bio je to onaj isti nagib, niz koji ju je d’Urberville onako divlje vozioonoga lipanjskog dana. Tessa prođe čitav taj uspon bez zaustavljanja, a kad stižena rub obronka, zagleda se u onaj svijet prijeko, koji je njoj bio tako dobro

poznat. Sada je bio napola zastrt maglicom. Taj je kraj odavde uvijek bio krasan;a Tessi je danas bio strašan i krasan, jer otkad ga nije vidjela, spoznala je, datamo, gdje pjevaju ptice, sikće zmija, i ta joj je poduka potpuno izmijenilapogled na život. Da, ta se djevojka, koja je, pognuta od briga, stajala tu mirno ionda se okrenula da pogleda natrag, potpuno razlikovala od one priprostedjevojke kod kuće. Okrenula se natrag, jer nije mogla podnijeti da gleda predase u dolinu.

Na istom tom bijelom putu, po kojem se Tessa upravo sada s mukomuspela, vidjela je, kako se uspinju kola na dva točka, pokraj kojih je hodao nekimuškarac. Podigao je ruku, da privuče njezinu pažnju.

Na njegov znak, ona ga s ravnodušnim mirom poslušno pričeka, i zanekoliko se minuta muškarac i konj zaustave kraj nje.



– Zašto si izmaknula tako kradomice? – reče d’Urberville prijekorno i bezdaha; – i k tome u nedjelju ujutro, kad svi spavaju! Ja sam sasvim slučajnosaznao i tjerao sam kao lud da te dostignem. Pogledaj samo kobilu. Zašto si takootišla? Znaš, da nitko nije namjeravao da te spriječi da odeš. To je doista bilonepotrebno – da gaziš pješice i natovariš na se taj teški teret! Vozio sam za

tobom kao luđak, samo zato, da te ostatak puta povezem, ako se ne budeš htjelavratiti.– Neću se vratiti – reče ona.– To sam i mislio – a i rekao! No, dakle, natovari svoje košare i daj da ti

pomognem, da se popneš.Ona ravnodušno smjesti košaru i svežanj na kola, popne se gore, i oni

sjednu jedno do drugoga. Ona ga se sada nije bojala, a baš taj uzrok, zašto je bilapovjerljiva prema njemu, bio je uzrok svoj njezinoj tuzi.

D’Urberville mehanički zapali cigaru, i oni nastave put razgovarajući

isprekidano i hladno o onome, što bi vidjeli uz put. On je potpuno zaboravio nato kako je, u rano ljeto, kad su se vozili ovim istim putom u protivnom smjeru,pokušavao da je poljubi. Ali ona nije zaboravila. Sjedila je nepomičnoodgovarajući na njegove primjedbe kratko i odsječeno. Nakon nekoliko miljaugledaše grupu drveća, iza kojega je bilo selo Marlott. Njezino dosadnepomično lice tek sada pokaza tračak čuvstva, a niz obraze joj se spustinekoliko suza.

– Zašto sad plačeš? – upita on hladno.– Tako, palo mi je na pamet, da sam se tamo rodila – promrmlja Tessa.

– Pa – negdje se svi moramo roditi.– Kamo sreće, da se nikada nisam rodila – ni tamo, ni bilo gdje drugdje!– Glupost! Pa zašto si dolazila u Trantridge, ako nisi željela doći?Ona ne odgovori.– Meni za ljubav nisi došla, na to mogu priseći.– To je istina. Da sam došla vama za ljubav, da sam vas ikad iskreno

voljela, da vas još volim, ne bih tako prezirala i mrzila samu sebe zbog svojeslabosti, kao što sada prezirem... Vi ste mi načas zablještili oči, to je sve.

On slegne ramenima. Ona nastavi:– Nisam shvaćala vaše namjere, dok nije bilo prekasno.– To svaka žena kaže.– Kako se usuđujete govoriti tako! – povikne ona, okrenuvši se divlje

prema njemu, a oči joj bljesnuše dotada nepokazanim žarom, koji se probudio unjoj, a koji će on jednoga dana još bolje upoznati. – Gospode bože! Mogla bihvas udariti, da padnete s kola! Zar vam nije nikada palo na pamet, da ono, štosvaka žena kaže, neke od njih i osjećaju?

– No, dobro, – reče on smijući se. Žao mi je, što sam te povrijedio. Učinio

sam krivo – priznajem. Zatim nastavi pomalo ogorčeno: – Samo mi to ne bitrebala bez prestanka vješati na nos. Spreman sam platiti do posljednje pare. Tiznaš, da ti više nije potrebno raditi na polju ili u mljekarstvu. Znaš, da možeš



nositi najljepše haljine, umjesto tih dosadnih i ružnih, koje si u poslednjevrijeme nosila, praveći se kao da ne možeš imati ni jedne vrpce iznad onoga, štosi zarađivala.

Usnica joj se malo nadigne, iako, redovito, u njezinoj širokoj i impulzivnojnaravi nije bilo mnogo prezira.

– Rekla sam vam, da od vas više ništa ineću primiti i zapamtite, da neću –ne mogu! Bila bih vrijedna prezira, da to nastavim, i ja to neću!

– Sudeći po tvojim postupcima, čovjek bi pomislio, da si kakva princesa,osim što si prava i nepatvorena d’Urbervillka – ha! ha! E, draga Tesso, više ti nemogu reći. Vjerojatno sam zao čovjek – prokleto zao. Rodio sam se zao, živiosam zlo, a vrlo vjerojatno ću zao i umrijeti. Ali dajem ti svoju riječ, Tesso,prema tebi više neću biti zao, I, ako bi se što dogodilo – ti me shvaćaš – pa ti štoustreba, ili budeš tražila... Može se dogoditi, da ne budem u Trantridgeu – idemna neko vrijeme u London – ne mogu podnijeti staricu. Ali sva će se pisma slati

za mnom.Ona mu reče da ne želi, da je dalje vozi, i oni stanu upravo pod skupom

drveća. D’Urberville siđe, digne Tessu na ruke i skine je s kola, a onda stavinjezine stvari kraj nje. Ona mu se lagano nakloni, i pogled joj se časak zaustavina njegovim očima; onda se okrene s namjerom, da pokupi stvari i ode.

Alek d’Urberville izvadi iz usta cigaretu, sagne se prema njoj i reče:– Valjda nećeš samo tako otići, draga? Dođi!– Ako želite, – nastavi ona ravnodušno. – Vidite li, kako ste zagospodarili

mnome.

Ona se nato okrene, podigne lice prema njemu i ostane kao mramorni kip, aon joj utisme poljubac na obraz – napola mehanički, a napola tako, kao danjegova gorljivost nije još sasvim umrla u njemu. Ona neodređeno upre oči unajudaljenije drveće uz put, dok ju je on ljubio, kao da je gotovo nesvijesnaonoga, što on radi.

– A sada drugu stranu, u ime starog poznanstva.Ona pasivno okrene glavu, onako, kako bi je okrenula na zahtjev crtačev ili

u češljaonici, a on joj poljubi drugi obraz, dodirujući usnicama lice, vlažno,glatko i hladno kao površina gljiva na okolišnim poljima.

– Zar mi nećeš dati usta i uzvratiti poljubac? Ti to nikada ne činiš rado –bojim se, da me nikada nećeš voljeti.

– To sam vam mnogo puta rekla. I to je istina. Nikada vas nisam doistaiskreno voljela, a mislim, da i neću nikada. A onda doda turobno: – Možda bi misada, na sve ovo, najviše godila laž; ali u meni je ostalo još toliko časti, pa makako malo to bilo, da neću da izreknem tu laž. Da sam vas voljela, imala bih i tekako valjanih razloga, da vam to kažem. Ali ja vas ne volim.

On mučno uzdahne, kao da mu ta scena pritište srce, ili savjest, ih njegovugospodsku profinjenost.

– Dakle, Tesso, ti si upravo nepojmljivo potištena. Sada nemam nikakvarazloga, da ti laskam, i otvoreno ti kažem, da se ne moraš žalostiti. Ti se možeš s



uspjehom ogledati u ljepoti sa svakom ženom u ovom kraju, bila ona plemkinjaili priprosta žena; kažem ti to kao praktičan čovjek i onaj, koji ti želi dobro. Akosi pametna, pokazat ćeš svoju ljepotu svijetu više nego što si to dosada radila,prije nego je nestane... Pa ipak, Tesso, hoćeš li se vratiti k meni? Časti mi, nijemi drago, da tako odlaziš!

– Nikada! Nikada! Ja sam se odlučila, čim sam vidjela – ono, što sammorala vidjeti prije; neću.– Onda zbogom, moja četirimjesečna sestrično – sretno!On s lakoćom skoči na kola, popravi uzde i nestane iza visokih živica punih

crvenih boba.Tessa se nije okrenula za njim, nego je polako hodala krivudavim putom.

Bilo je još rano i, premda se sunce upravo odbilo nogama od brežuljka, njegovesu zrake, hladne i mutne, zasada više djelovale svojim svijetlom nego toplinom.Ni žive duše nije bilo u blizini. Činilo se, da su na cesti postojala samo dva bića,

žalosni listopad i ona, još žalosnija.Međutim, dok je hodala, netko se približavao iza nje, neki muškarac; a,

kako je brzo napredovao, bio joj je već za petama i rekao – Dobro jutro, – prijenego što je i pomislila, da ju je mogao dostići. Činilo se, da je neki obrtnik ilitako što, a nosio je u ruci limenku s crvenom bojom. Poslovno je upita, da li da

joj ponese košaru, što mu ona dopusti i nastavi put hodajući uz nju.– Malo je rano biti na nogama u ovo doba u nedjelju ujutro! – reče on

veselo.– Da – reče Tessa.

– Kad se većina ljudi odmara od svoga tjednog rada.Ona se složi s tim.– Premda danas obavim više stvarnog posla, nego čitav tjedan.– Zaista?– Čitav tjedan radim za slavu čovjeka, a u nedjelju za slavu božju. To je

stvarnije, zar ne, nego ono? Tu, kod ovog prijelaza, imam malo posla. Rekavšito, on krene prema jednom prijelazu uz cestu, koji je vodio na pašnjak. – Hoćeteli me pričekati časak – doda on – neću se dugo zadržati.

Kako je njezina košara bila kod njega, njoj nije preostalo drugo; i onaostade čekati promatrajući ga. On odloži njezinu košaru i limenku i,promijenivši boju kistom, koji je bio u njoj, stade crtati velika uglata slova nasrednjoj od tri daske, što su sačinjavale prijelaz, a iza svake riječi stavi zarez,kao da daje vremena čitaču, da mu se riječ dobro usadi u srce:

TVOJA, PROPAST, NE, DRIJEMA.

Te su izazovne, jarkocrvene riječi odsijevale od mirnog kraja, blijedih,

sumornih boja gajeva plavičastog zraka na horizontu i lišajevima prekrivenihdasaka plota. Činilo se, da same sebe izvikuju i odzvanjaju uzduhom. Neki biljudi možda poviknuli »Jao, jadna teologijo!« ugledavši odvratnu rugobu –



posljednju grotesknu fazu vjerovanja, koje je u svoje vrijeme dobro služiločovječanstvu. Ali te su se riječi dojmile Tesse kao strašna optužba. Kao da je tajčovjek znao, što joj se nenadano dogodilo; pa ipak, on joj je bio potpunonepoznat.

Kad je završio pisanje, digne košaru, a ona mehanički nastavi put hodajući

uza nj.– Vjerujete li vi u to, što pišete? – upita ona tihim glasom.– Da li u to vjerujem? A vjerujem li u svoje postojanje?!– Ali – reče ona uzrujano – recimo da vi niste svojom voljom sagriješili?On potrese glavom.– Ne mogu ja sada u tom gorućem pitanju tražiti dlaku u jajetu – reče on. –

Ja sam ovog ljeta prešao stotine i stotine milja i pisao te riječi po svim zidovima,ljesama i plotovima uzduž i poprijeko po ovom kraju. Prepuštam njihovuprimjenu srcima ljudi, koji ih čitaju.

– Meni se čine strašne – reče Tessa. – Porazne! Ubitačne!– Takve i treba da budu! – odgovori on poslovnim glasom. – Nego, vi biste

morali pročitati one moje najvatrenije – one, koje čuvam za predgrađa i lučkegradove. Srsi bi vas prošli! Premda moram priznati, da je ovo vrlo dobar natpisza poljodjelske predjele... A – eno tamo gore, kraj one suše ima lijep komadčistog zida, a neiskorišten je. Moram tamo staviti jedan natpis – jedan, za koji ćebiti dobro da ga upamte opasne, mlađe žene kao što ste vi. Hoćete li pričekati,gospođice?

– Neću – reče ona; i uzevši svoju košaru, Tessa pođe dalje. Kad je malopoodmakla, ona okrene glavu. Na starom su sivom zidu počela iskrsavati sličnaplamena slova, kao i ona prva, a zid, kojemu je to bilo čudno i neobično, kao da

je poprimio tužan izgled, što mora vršiti poslove, kao nikad prije nije moraovršiti. Krv joj je naglo pojurila u glavu, kad je pročitala i razumjela kakav će bitinatpis, koji je on bio do polovice dovršio:

NE, SAGRIJEŠI...

Njezin je veseli prijatelj opazi kako gleda, prestane crtati slova i vikne:– Ako želite zatražiti razjašnjenje u tim važnim stvarima, danas će jedanvrlo ozbiljan, dobar čovjek, gospodin Clare iz Emminstera, održati dobrotvornupropovijed u župi, kamo vi idete. Ja se sada ne slažem s njegovim uvjerenjem,ali on je dobar čovjek i razjasnit će vam to jednako dobro kao svaki župnik,kojega poznam. Baš on je i mene potaknuo na rad.

Ali Tessa mu ne odgovori; sva uzdrhtala nastavi put, oborivši oči k zemlji.– Glupost – ne vjerujem, da je bog rekao tako što! – promrmlja ona prezirno,kad joj je nestalo crvenila iz lica.

Iznenada se iz očeva dimnjaka uzdigne stup dima, a nju kad je to vidjela,stegne oko srca. Još teže joj je bilo, kad je došla i ugledala unutrašnjost kuće.Majka, koja je upravo sišla odozgo i potpaljivala hrastove grančice na ognjištu



pod kotlićem za doručak, okrene se, da je pozdravi. Djeca su još bilo gore, a iotac, jer je smatrao za opravdano, da ostane pola sata dulje u krevetu, budući da

je bila nedjelja.– No – draga moja Tesso! – povikne njezina iznenađena majka, skočivši da

poljubi djevojku. – Kako si? Nisam te vidjela otkada si otišla od kuće! Jesi li

došla kući, jer se udaješ?– Ne, majko, nisam zato došla.– Onda na odmor?– Da na odmor – na dugački odmor – reče Tessa.– Što, zar tvoj bratić neće biti kavalir?– On nije moj bratić, i neće me uzeti za ženu.Majka je pozorno promotri.– Hajde, nisi mi sve pripovijedala – reče ona.

Onda Tesa priđ

e k majci, nasloni joj lice na vrat i ispripovjedi sve.– Pa ipak ga nisi natjerala da te uzme za ženu! – nastavi njezina majka. –To bi učinila svaka žena, osim tebe, nakon toga što se dogodilo!

– Možda bi svaka žena, osim mene.– Da si to učinila, onda bi imala s čime da se vratiš! – nastavi gospođa

Durbeyfield spremna da zaplače od ozlojeđenosti. – Nakon svih tih govorkanja,što su stizala k nama o tebi i njemu, tko bi to očekivao, da će se to tako svršiti?Zašto nisi pomišljala na to, da učiniš nešto i za svoju porodicu, umjesto da mislišsamo na sebe? Vidiš, kako se moram mučiti i robovati, a i tvoj jadni boležljivi

otac s usaljenim srcem... Ja sam se zaista nadala, da će od toga nešto biti! Da sividjela, kako ste krasan par, kad ste se onoga dana prije četiri mjeseca odvezlizajedno! Vidiš, što nam je dao – a sve to, kako smo mi mislili, zato, jer smo murođaci. A ako ne, onda sigurno zato, što je zaljubljen u tebe. A ipak ga nisinatjerala, da se oženi tobom.

Navesti Aleka d’Urbervilla na pomisao, da je uzme za ženu! On da uzmeza ženu nju! On o ženidbi nije nikada rekao ni jedne rijeci. A da i jest? Ona nijemogla zamisliti, kakva bi je neodoljiva želja za društvenim položajem moglaprisiliti, da pristane na njegove zahtjeve. Ali njezina jadna, budalasta majka i ne

sluti, kakvi su njezini sadanji osjećaji prema tome čovjeku. Možda je to za teprilike neobično, ludo i neprotumačivo; ali tako jest; i to je ono, zbog čega, kaošto je rekla, prezire samu sebe. Njoj nije nikada bilo mnogo stalo do njega, asada baš ništa. Ona ga se bojala, uzmicala je pred njim i podlegla njegovuspretnom iskorišćivanju njezine bespomoćnosti; a onda je, trenutačnozabliještena njegovim strastvenim vladanjem, pristala, da mu se neko vrijemesva zbunjena predaje, dok ga iznenada nije prezrela i zamrzila, a onda jepobjegla. I to je sve. Nije ga potpuno mrzila, ali za nju je on bio nitko i ništa, iteško da je poželjela, da je uzme za ženu, čak i da spasi svoju čast.

– Morala si biti opreznija, ako ga nisi namjeravala prisiliti da te učinisvojom ženom!



– O majko, majko! – povikne izbezumljena djevojka, okenuvši sestrastveno prema majci, kao da će joj se slomiti jadno srce. – Odakle sam ja tomogla znati? Bila sam dijete kad sam otišla od kuće prije četiri mjeseca. Zaštomi nisi rekla, da su muškarci opasni? Zašto me nisi upozorila? Gospođe znaju,čega se moraju čuvati, jer čitaju romane, koji im govore o tim podmuklostima;

ali ja nisam nikada imala prilike da to naučim tako, a ti mi nisi pomogla!Njezina se majka smekša.– Mislila sam, ako ti budem govorila o njegovoj zaljubljenosti i do čega bi

to moglo dovesti, da ćeš biti prema njemu neprijazna i tako proigrati priliku –promrmlja ona brišući oči pregačom. – Što se može. Mislim, da se moramo s timpomiriti. Na koncu konca, to je prirodno, a valjda je bog tako htio!

XIII

Stali su se širiti glasovi o velikom događaju, povratku Tesse Durbeyfield izdvorca njezinih tobožnjih rođaka, ako riječ »širiti se« nije prevelika za prostorod jedne četvorne milje. Popodne se nekoliko marlottskih djevojaka, Tessinihškolskih drugarica i znanica, navratilo da je pohode. Došle su u svojim najboljimhaljinama, uškrobljenima i uglačanima, kako dolikuje onima, koji idu u pohodeosobi, koja je (kako su one mislile) postigla najdivniji uspjeh. Sjedile su u sobi igledale u nju s velikom radoznalošću. Jer činjenica, da je to taj bratić iz devetogkoljena, o kojem se toliko govorilo, gospodin d’Urberville, koji se u njuzaljubio, gospodin, koji nije sasvim ovdašnji i čiji se ugled odvažnog ljubavnikai osvajača srdaca počeo širiti i izvan neposrednih granica Trantridgea, davala je,zbog svoje strahovitosti, Tessinu položaju, kako su ga one gledale, još mnogoveći čar, nego što bi ga bila izazvala, kad sve to ne bi bilo tako opasno.

Njihovo je zanimanje bilo toliko, da su mlađe, kad bi ona okrenula leđa,šaptale jedna drugoj:

– Kako je dražesna; i kako joj krasno pristaje ta haljina! Vjerujem, da jestajala mnogo novaca i da joj ju je on darovao.

Tessa, koja je iz ormara u uglu skidala čajni pribor, nije čula te komentare.Da ih je čula, možda bi svojim prijateljicama brzo rekla istinu o cijeloj stvari.Ali ih je čula njezina majka, a kako je njezinoj priprostoj taštini bila uskraćenanada sjajne udaje, ona se, koliko je bolje mogla i znala, zadovoljavalasenzacijom sjajnog ljubavnog odnosa. Sve u svemu, ona se osjećalazadovoljnom, pa makar takav organičeni i prolazni trijumf ugrožavao uglednjezine kćeri; možda će ipak svršiti udajom, i tako je sada, u svojoj zagrijanosti

jer joj je godilo njihovo divljenje, pozvala svoje gošće, da ostanu na čaju.Njihovo brbljanje, smijeh, dobroćudne aluzije, a, iznad svega, časoviti

blijesak ili tračak zavisti, podigli su i Tessin duh, i, kako je vrijeme odmicalo, inju je zahvatila zaraza njihova zanosa, pa je postala gotovo vesela. S lica joj je



nestalo mramorne tvrdoće, kretala se gotovo kao prije, svojim korakom, kao damalo poskakuje, a lice joj se zarumenjelo u svoj svojoj mlađahnoj ljepoti.

Na momente, unatoč svojim mislima, ona bi na njihova pitanja odgovaralas izrazom nadmoćnosti. kao da priznaje, da joj se može pomalo zavidjeti nanjezinim iskustvima na područ ju ljubavi. Ali ona je bila tako daleko od toga, da

bi, kako to kaže Robert South, »uživala u svojoj propasti«, da je ta iluzija bilaprolazna kao blijesak munje; vratio bi se hladan razum i rugao se njezinojtrenutačnoj slabosti; rugoba njezina časomičnog ponosa okrivila bi je i pozvalana trag u njezinu hladnu apatičnost.

A onda je došla beznadnost svanuća idućega dana, koji više nije bionedjelja, nego ponedjeljak; nije bilo svečane haljine, nestalo je smijeha njezinihprijateljica, i ona se probudila sama u svom starom krevetu, a oko nje sunedužna dječica tiho disala. Umjesto uzbuđenja zbog povratka i zanimljivosti,koju je on sa sobom donosio, vidjela je ona pred sobom dugačak i kamenit put,

kojim treba da pođe, bez ičije pomoći i s malo saučešća. Njezina potištenost jetada bila strašna, i ona bi se bila najradije zavukla u grob.U nekoliko tjedana Tessa je oživjela toliko, da se mogla koliko je to bilo

potrebno, pokazati pred ljudima, pa je jedne nedjelje ujutro pošla u crkvu.Voljela je slušati pjevanje – onakvo kakvo je bilo – voljela je stare psalme, a isama je rado sudjelovala u pjevanju jutarnjih crkvenih pjesama. Ta prirođenaljubav za napjeve, što ju je naslijedila od svoje majke, koja je voljela pjevatibalade, davala je i najjednostavnijoj glazbi snagu, koja bi je katkada moglagotovo do dna srca ganuti.

Da bude što manje zapažena, s razloga koje je ona sama najbolje znala, i daspriječi udvaranje mladića, ona bi krenula u crkvu prije zvona i zauzela mjestostraga pod korom, sasvim uz ropotariju, gdje bi sjedili samo starci i starice i gdjesu stajala uspostavljena nosila među crkvenim potrepštinama.

Župljani su upadali po dvoje, po troje, smještali se u redove pred njom imirovali tri četvrta minute naslonjeni na čelo, kao da mole, premda nisu molili;onda bi se uspravili i ogledali oko sebe. Kad su počele pjesme, slučajno je bilaizabrana jedna od njezinih najmilijih – stara dvoglasna pjesma »Langdon« – ali

joj ona nije znala ime, iako bi bila vrlo rado znala kako se zove. Pomislila je u

sebi, premda svoju misao nije iskazala riječima, kako je neobična i božanskabila snaga kompozitora, koji iz svoga groba može voditi djevojku kao što je ona,koja nije nikada čula njegovo ime, niti će ikada dobiti pojam o njegovoj ličnosti,koji takvu djevojku može voditi kroz niz čuvstava, koja je isprva proživljavao

jedino on.Oni, koji su se okretali, radili su to i za vrijeme mise, a onda su, opazivši

nju, šaptali nešto jedan drugome u uho. Ona je znala što oni šapću, steglo ju jenešto oko srca, i znala je, da više ne može doći u crkvu.

Soba, u kojoj je spavala s djecom, postala je češće nego ikada prije njezino

sklonište. Odatle je ona, ispod nekoliko četvornih metara slamom pokrivenogkrova, slušala zvižduk vjetra, gledala snijeg i kišu, veličanstvene zalaze sunca i



pojavu punog mjeseca. Toliko je boravila u kući, da su konačno gotovo svipovjerovali, da je otišla.

Jedino vrijeme, kad bi se Tessa prošetala, bilo je, kad se smračilo; tada bise, vani u šumi, osjećala najmanje osamljenom. Znala je pogoditi savršenomtočnošću onaj čas večeri, kad su svijetlo i tmina potpuno izjednačeni, te se čini,

da pritisak dana i neodlučnost noći neutraliziraju jedno drugo, ostavljajućipotpunu duševnu slobodu. U tom času se tegoba življenja smanjuje do svojihnajmanjih razmjera. Nije se bojala tmine, činilo se, da joj je jedini cilj izbjećiljude – ili, bolje reći, onu bešćutnu masu, što se zove svijet, koji je tako strašan ugomili, a tako bezazlen, čak i smilovanja vrijedan, u svojim pojedinostima.

Na tim bi se samotnim brežuljcima i dolinama njezin mirni korak stopio selementom, u kojem se kretala. Njezin bi gipki i nečujni lik postajao sastavnimdijelom okoline. Katkada bi njezina razigrana mašta pojačala prirodna zbivanjaoko nje, te se činilo, da su ona sastavni dio povijesti njezina života. A ona su i

postajala njezin sastavni dio; jer svijet je samo psihološka pojava, pa su tazbivanja doista i bila ono, kakvima su se činila. Ponoćni zrak i dah vjetra,uzdisaji među čvrsto ovijenim pupovima i korom zimskih grančica, bili suznakovi gorkog prijekora. Kišovit dan bio je izraz neutješne tuge zbog njezineslabosti, tuge u srcu nekoga neodređenog etičkog bića, koje ona nije moglakonačno izjednačiti s bogom svoga djetinjstva, a nije ga drukčije mogla shvatiti.

Ali ta okolina, kojoj je ona pridavala svoje osobine, temeljena na ostacimakonvencionalnosti i ispunjena utvarama i glasovima prema njoj neprijateljskima,bila je bijedna i loše shvaćena tvorevina Tessine fantazije – oblak bestjelesnih

zlobnih bića, pred kojima je ona strepila bez razloga. Oni se nisu slagali sastvarnim svijetom, a ne ona. Dok bi hodala među pticama usnulim po živicama,promatrala kuniće kako skakuću po lovištima obasjanim mjesečinom ili stajalapod krošnjom, na kojoj je sjedio gnjetao, gledala je na sebe kao na lik Grijeha,koji nedopušteno ulazi u prebivalište Nedužnosti. Ali cijelo vrijeme ona jepravila razliku tamo, gdje razlike nije bilo. Dok je osjećala, da se u njoj boredvije sile, zapravo je sve bilo u potpunom skladu. Ona je bila dovedena do toga,da je prekršila ustaljeni društveni zakon, ali taj zakon nije bio poznat okolici, ukojoj je ona samu sebe zamišljala kao neko čudovište.

XIV

Bilo je to u kolovozu. Sunce je izlazilo pokriveno laganom maglom. Gustenoćne pare, pod navalom toplih zraka, dijelile su se i povlačile u pojedinačnimoblačićima poput runa u udubine i šumarke, gdje su čekale, da se pod suncemsasuše i rasplinu u ništa.

Sunce je zbog magle postalo nekako čudno osjećajno, lično, pa je za nj

trebalo, da bi mu se dalo pravo značenje, upotrebiti zamjenicu muškog roda, on.Ono je sada bila takvo, u tom kraju bez ijednog ljudskog lika, da je u jednom



času razjasnilo obožavanje sunca u stara vremena. Čovjek je osjetio, da nazemlji nije nikada bilo pametnije religije. Bilo je ono kao nasmijano stvorenje,zlatne kose, blagih očiju, božanskog izgleda, koje je mladenačkom snagom iupornošću gledalo dolje na zemlju, koja je izgarala od želje za njim.

Njegovo je svijetlo, malo kasnije, probilo kroz pukotine kapaka na

kućicama, i po ormarima, komodama i ostalom pokućtvu bacilo trake kaousijane žarače, i stalo buditi žeteoce, koji još nisu bili na nogama.Ali od svih zarumenjenih predmeta toga jutra, najjasnije su se isticala dva

kraka obojenog drva, koji su se izdizali iz ruba žutog žitnog polja kraj samogsela Marlotta. Oni su, zajedno s još dva dolje niže, tvorili pokretni malteški križžetelice, koja je sinoć dovezena na polje, da bude spremna za rad toga dana.Boja, kojom su bih premazani, još jača i življa pod sunčanim zrakama, davala jedojam kao da su uronjeni u tekuću vatru.

Polje je već bilo »načeto«. To znači, staza, široka nekoliko stopa, bila je

prosječena po čitavoj dužini polja za prvi prolaz konja i stroja.Dvije grupe, jedna muškaraca i dječaka, a druga žena, došle su stazom

upravo u času, kad je sjena vrška istočne živice pala po sredini zapadne živice,tako da su glave ljudi u grupama bile obasjane suncem, dok su im noge još bileu sumraku. Nestali su sa staze između dva kamena stupa, koji su stajali sa svakestrane ulaza u obližnje polje.

Odanle se začas začuje kucanje kao ljubavni pijev skakavca. Stroj jezapočeo radom, i s onu stranu ulaza pokazaše se tri upregnuta konja u pokretu iveć spomenuti drmusavi stroj. Na jednom od upregnutih konja sjedio je

upravljač, a njegov pomagač na sjedalu stroja. Čitava je sprega krenula uzduž jedne strane pola. Ručke mehaničke žetelice polako su se okretale. Stroj jeotišao niz brežuljak i potpuno se izgubio iz vida. Začas se ponovo pojavi nadrugoj strani brežuljka u istom jednoličnom pokretu. Najprije bi upala u očiblistava mjedena zvijezda na čelu prvog konja, kad bi se uzdigla nad strništem, aonda sjajni kraci, i konačno čitav stroj.

Iza svakog bi se okruga uska staza strništa, što je opkoljavala polje, sveviše širila, a, kako je jutro odmicalo, uspravno se žito smanjivalo na sve užepodruč je. Kunići, zečevi, zmije, štakori i miševi povlačili su se prema sredini

kao u kakvu tvrđavu, i ne sluteći kako je kratka vijeka njihovo sklonište i kakvaih sudbina čeka još istoga dana, kad će, pošto im se skrovište stegne na svestrasniji i strašniji skučeni prostor, biti zbijeni zajedno, prijatelji i neprijatelji,dok i posljednjih nekoliko metara uspravne pšenice ne padne pod nepogrešivimzubima žetelice, da ih tada žeteoci sve do jednoga usmrte štapovima ikamenjem.

Žetelica je ostavljala požnjeveno žito za sobom u malim hrpama, svakahrpa poput snopa i njih su se laćali marljivi vezači iza stroja – većinom žene, alii po koji muškarac u šarenoj košulji i hlačama opasanima kožnatim pojasom,

koji je učinio nepotrebnima ona dva puceta straga, koja su se kod svakogpokreta žeteočeva ljeskala i svjetlucala na suncu kao dva oka pri dnu njegovihleđa.



Ali u tom društvu vezača najzanimljivije su bile one drugoga spola – zbogčarobnosti, koja je svojstvena ženama, kad postanu sastavni dio vanjske prirode,a nisu u nju, kao obično smještene samo kao neki predmet. Poljski radnik jeličnost na polju, a poljska radnica sastavni dio polja. Ona nekako izgubi svojuličnost, upije se u bit svoje okoline i stopi se s njom.

Žene – ili, bolje reći, djevojke, jer su većinom bile mlade – imale su naglavi pamučne kapice s velikim visećim zaslonima, da ih zaštite od sunca, irukavice, da ne bi izranili ruke na strništu. Jedna je imala svjetloružičast kaputić,druga je bila u žućkastoj haljini uskih rukava, a treća opet u suknji crvenoj kaokraci stroja za žetvu; druge su opet, starije, bile u smeđim širokim haljinama ilipregačama – odavna uvedenom i najspretnijem odijelu za poljsku radnicu, kojesu mlađe žene napuštale. Ovog se jutra oko nehotice vraća k onoj djevojci usvijetloružičastom kaputiću, jer je ona najgipkija i najbolje građena od svih. Alikapica joj je tako duboko navučena na čelo, da joj se lice uopće ne vidi dok je

sagnuta, premda bi joj se boja lica mogla naslutiti po dvama-trima tamnosmeđimčupercima kose, koji su neposlušno izvirili ispod zaslona kapice. Možda je jedan

od razloga, zašto ona i nehotice privlači pažnju, taj, što ona nikada ne ide za tim,da je privuče, dok se ostale žene često osvrću oko sebe.

Njezino se vezanje snoplja vrši jednolikošću sata. Iz snopa, koji je upravodovršila, izvuče šaku klasova i potapša ih dlanom lijeve ruke po vršcima, da ihizravna. A onda, duboko se sagnuvši, ide naprijed kupeći objema rukama žito uzkoljena, pri čemu bi lijevu ruku u rukavici gurnula pod snop, pa bi je s drugestrane dohvatila desnom, držeći žito u zagrljaju kao ljubavnica. Onda sastavi

krajeve uzice, klekne na snop, dok ga povezuje, potiskujući rukom od vremenado vremena suknju, kad bi je podigao vjetar. Između debele kožnate rukavice i

rukava njezine haljine vidi joj se komadić gole ruke; i što dalje radi, to joj seženska glatkoća ruke sve više puni ogrebotinama od strništa, te počinje krvariti.

Tu i tamo uspravi se, da se odmori i preveže uzneređenu pregaču, ili daporavna kapicu. Tada se može vidjeti duguljasto lice dražesne mlade žene stamnosmeđim očima i dugačkim, teškim, prilegnutim pramenovima kose, kojikao da željno grle sve na što naiđu. Obrazi su joj bljeđi, zubi pravilniji, a crveneusnice tanje, nego što je to obično kod seoske djevojke.

To je Tessa Durbeyfield, ili d’Urberville, donekle izmijenjena – istina, aline sasvim ista; u ovom času svoga opstanka ona ovdje živi kao stranac i tuđinac,iako joj zemlja, u kojoj živi, nije nipošto strana. Nakon dugotrajne povučenostiodlučila je da se prihvati poljskog rada u svom rodnom selu, jer je došlonajživlje doba godine u poljodjelskom svijetu, a što god zasad radila u kući, nije

joj moglo donijeti toliku korist kao žetva u polju.Pokreti drugih žena bili su manjeviše slični Tessinima. One bi se sve

skupile kao plesači u četvorci, kad bi koja od njih završila snop, i svaka bi svojsnop postavila uspravno uz ostale, dok se ne bi sagradila krstina, ili »šator«,kako su to ovdje zvali, od deset ili dvadeset snopova.

Pošli su na doručak i opet se vratili, i posao se odvijao kao prije. Kad sepribližilo jedanaest sati, onaj, koji bi promatrao, mogao je zamijetiti, da su se



Tessine oči od vremena do vremena čeznutljivo okretale prema sljemenubrežuljka, iako nije prekidala vezanje snopova. Upravo oko jedanaest satiuzdignu se, iznad strništem obrasle izbočine brežuljka, glave gomile djece udobi od šest do četrnaest godina.

Tessino se lice neznatno zarumenje, ali ona ipak ne prestade raditi.

Najstarija od pridošlica, djevojka ogrnuta trouglastim rupcem, kojega se jedan ugao vukao po strništu, nosila je na rukama nešto, što se isprva činilo kaolutka, ali se onda pokazalo, da je djetešce u dugačkoj haljinici. Drugo je dijetedonijelo ručak. Žeteoci su prestali s radom, uzeli jelo i posjedali uz jednukrstinu. Sad su prionuli uz jelo, a muškarci su se obilato služili kamenim vrčemdodavajući jedan drugome šalicu.

Tessa Durbeyfield je bila jedna od .posljednjih, koja je prekinula posao.Sjela je pri kraju krstine, a lice je malko okrenula od svojih drugarica. Kad sesmjestila, jedan muškarac s kapom od kunić jeg krzna i crvenim rupcem

zataknutim za pojas, pruži joj preko kupa šalicu piva da pije. Ali ona ne prihvatinjegovu ponudu. Čim je njezin ručak bio prostrt, ona zovne onu velikudjevojčicu, svoju sestru, i uzme od nje djetešce, a ova, vesela, šlto se oslobodilatereta, ode do susjednog kupa i pridruži se ostaloj djeci, koja su se tamo igrala.Tessa, s čudno skrovitim, a ipak hrabrim pokretom, zacrvenjevši se još jače,otkopča haljinu i počne dojiti dijete.

Muškarci, koji su sjedili u blizini, obzirno okrenu lice prema drugoj stranipolja, a neki zapuše; jedan je, s nesvijesnom nježnošću, žalobno gladio vrč, izkojega više ništa nije htjelo poteći. Sve žene osim Tesse uđu u živahan razgovor,

popravljajući raščupane zamrse na kosi.Kad se djetešce nahranilo, mlada ga majka uspravi na krilu i, gledajući udaljinu, stane ga cupkati s potištenim nehajem, gotovo kao da ga ne voli; a ondaga iznenada stade divlje ljubiti, bez odaha, kao da nikada neće prestati, a dijeteudari u plač zbog neobuzdanosti napadaja, koji je na čudan način povezivao usebi strast s prezirom.

– Ona voli to dijete, premda se pretvara da ga mrzi i veli, da bi joj bilonajmilije, da su i ona i dijete u grobu – primijeti žena u crvenoj suknji.

– Brzo će ona prestati tako govoriti – odgovori ona u svijetlosmeđoj haljini.

– Bože, kako se čovjek može s vremenom na takvo stvorenje priučiti!– Mislim, da nije bilo dosta samo nagovaranje, da dođe do toga djeteta.

Bilo ih je, koji su čuli jecanje jedne noći prošle godine u Chaseu. I mislim, da bise netko gadno proveo, da su naišli ljudi.

– E, bilo kako bilo, beskrajna je šteta, da se to baš njoj, od tolikih drugih,moralo dogoditi. Ali uvijek stradaju najljepše! Ružne su sigurne kao crkve – a,Jenny? Govornica se okrenula k jednoj iz društva, za koju izraz »ružna« sigurnonije bio loše odabran.

Doista je to bila beskrajna šteta; čak ni neprijatelj ne bi mogao drukčije

osjećati videći Tessu kako sjedi tamo, s ustima poput cvijeta i velikim, nježnimočima, ni crnima, ni plavima, ni sivima, ni ljubičastma; prije bi se moglo reći, dasu u njima bile sve te boje zajedno, i stotinu drugih, koje su se mogle vidjeti, kad



bi se pogledalo u njihovu šarenicu – boja iza boje – boja preko boje – ton prekotona – oko bezdanih zjenica; bila bi to gotovo uzorna žena, da nije bilo oneneznatne neopreznosti karaktera, koju je naslijedila od svojega roda.

Odluka, koja je i nju samu iznenadila, dovela ju je ovoga tjedna u polje,prvi put nakon mnogo mjeseci. Pošto je svoje uznemireno srce izmučila i

izjedala svim mogućim kajanjem, što ga je u svojoj osamljenoj neiskusnostimogla izmisliti, prosvijetlio ju je zdrav razum. Osjetila je, da će učiniti dobro,ako opet postane korisna – da iznova, pod svaku cijenu, okusi slatku neovisnost.Prošlost je bila prošlost; ma kakva bila, ona je prošla. Ma kakve bile njezineposljedice, vrijeme će ih prekriti; za nekoliko godina sve će one biti takve, kaoda ih nikada nije ni bilo, a i ona sama će biti prekrivena travom i zaboravljena. Au međuvremenu je drveće ostalo jednako zeleno kao i prije; ptice pjevaju i suncesja sada jednako jasno kao uvijek. Bliska joj okolica nije potamnjela zbognjezine tuge, niti se izmučila zbog njezine boli.

Možda je spoznala, da je ono, što je tako duboko pognulo njezinu glavu –misao, da će se svijet obazirati na njezin položaj – bilo osnovano na iluziji. Onanije bila život, iskustvo, strast ili skup osjećaja, ni za koga, nego za samu sebe.Za sve ljude oko sebe Tessa je bila samo prolazna misao. Ako ona učini sebenesretnom, za cijeli život, danju i noću, za njih to znači samo »Ah, ona jenesretna.« Ako pokuša da bude vesela, da odbaci sve brige, da uživa u danjemsvijetlu, cvijeću, djetetu, za njih će to biti samo »Ah, ona dobro podnosi svojunesreću.« K tome, kad bi bila sama na nekom pustom otoku, da li bi ona bilanesretna zbog ovoga, što joj se dogodilo? Ne jako. Ili, da je mogla biti sada

stvorena i da onda odmah sazna, da je majka bez muža, i da nema nikakvaiskustva o životu, osim iskustvo majke bezimenog djeteta, bi li je taj njezinpoložaj natjerao u očaj? Ne, ona bi ga prihvatila mirno i u njemu našla užitak.Veći dio njezine nesreće prouzrokovan je njezinim konvencionalnim gledanjem,a ne njezinim prirođenim osjećajima.

Ma kakvo bilo njezino prosuđivanje, neko ju je raspoloženje navelo, da seuredno obuče, kako je to prije radila, i da dođe u polje, jer su se baš u to vrijememnogo tražili radnici za žetvu. I to je bio razlog, zašto se ona držaladostojanstveno i, tu i tamo, gledala mirno ljudima u oči, čak i kad je u rukamadržala dijete.

Žeteoci se dignu s kupova žita, protegnu se i zagase lule; konje, koje su biliraspregli i nahranili, ponovo upregnu u jarko crveni stroj. Tessa, pošto je nabrzinu pojela svoj obrok, kimne svojoj najstarijoj sestri, da dođe i odnese dijete.Onda popravi haljinu, ponovo navuče kožnate rukavice i sagne se da izvuče izposljednjeg završnog snopa rukovet klasja za vezanje narednog snopa.

Popodne i naveče nastavljao se jutrošnji posao. Tessa je ostala sve dosumraka s ostalim žeteocima. Onda su se svi odvezli kući u jednim od najvećihkola uz pratnju širokog blijedog mjeseca, koji se izdigao iz tla na istoku, a licemu je bilo slično istrošenoj aureoli od zlatnog lišća kakvog od crvi izjedenogtuskanskog sveca. Tessine su drugarice pjevale i pokazivale mnogorazumijevanja i radosti zbog njezina povratka u javni život, iako se nisu mogle



suzdržati, a da zlobno ne ubace nekoliko stihova balade o djevojci, koja je pošlau veselu, zelenu šumu, a vratila se u drugom stanju. U životu postoji protuteža inadoknada, pa je događaj, zbog kojega su na nju pokazivali prstom, učinio njuujedno u očima mnogih i najzanimljivijom osobom u selu. Njihovo ju jeprijateljsko držanje još više udaljilo od same sebe, njihova je živahnost bila

prijelazna, pa je i ona postala gotovo vesela.Ali sada, kad su njezine duševne muke nestajale, počele su nove, koje su seticale njezine prirodne strane i nisu poznavale društvenih zakona. Kad je stiglakući, saznala je, da joj je djetešce iznenada popodne oboljelo. To se mogloočekivati, jer je bilo nježne i slabašne građe, pa ju je taj događaj nemilopogodio.

Djevojka-majka je zaboravila uvredu, koju je dijete nanijelo društvu time,što je došlo na svijet; ona je od svega srca željela, da tu uvredu nanosi društvu idalje čuvajući život djeteta. Međutim, uskoro je postalo jasno, da čas

oslobođenja za toga malog zarobljenika grijeha treba da dođe i prije nego što sunajgore slutnje proricale. I kada je to vidjela, zapadne u očaj, koji je nadmašioočaj zbog samog gubitka djeteta. Njezino dijete nije bilo kršteno.

Tessa je bila natjerana u takvo duševno stanje, u kojem je pasivnoprihvaćala misao, da ako treba da bude spaljena, za ono, što je učinila, treba dabude spaljena, i to je sve. Kao sve seoske djevojke, bila je ona dobro potkovanau svetom pismu i marljivo je proučila povijest Aholaba i Aholibaha, te je znalakakav se zaključak može iz nje povući. Ali, kad se to isto pitanje pojavilo u vezis njezinim djetetom, ono je poprimilo sasvim drukčiji značaj. Njezino ljubimče

da umre bez oproštenja grijeha!Bilo je gotovo vrijeme počinku, ali ona sjuri niza stepenice i zapita, da li bimogla poslati po župnika. Bio je to slučajno čas, kad je svijest njezina oca ostarinskom plemstvu njegove obitelji bila vrlo niska, i njegova osjetljivost zbogljage, koju je Tessa bacila na to plemstvo, osobito jaka, jer se bio upravo vratiosa svoje tjedne pijanke u Rolliverovoj krčmi. Nikakav župnik neće prekoračitinjegov prag, izjavio je on, da njuška po njegovim poslovima upravo sada, kad

je, zahvaljujući njezinoj sramoti, postalo više nego ikada potrebno, da se drže utajnosti. Zaključao je vrata i stavio ključ u džep.

Ukućani su pošli na počinak, a Tessa se, neizmjerno ožalošćena takođerpovukla. Ležeći u krevetu bila je neprestano budna i oko ponoći uvidi, da jedjetetu još gore. Ono je očito umiralo – mirno i bezbolno, ali ipak sigurno.

U svojoj nesreći, ona se od očaja svijala na krevetu. Ura je odbila jedan,svečani sat, kad se mašta prokrade iz razuma, i zloslutne se mogućnostipokazuju nepokolebljive i čvrste kao činjenice. Pomislila je, kako joj je djetetudosuđen najdublji put pakla, kao dvostruka kazna zbog toga, što je nekršteno inezakonito; vidjela je đavla, kako ga baca svojim trozubim vilama, kao one, štosu ih upotrebljavali za grijanje pećnice i kad bi se pekao kruh; toj slici je dodala

još mnogo drugih neobičnih i

čudnih pojedinosti o mu

čenju, kojima katkada u

čedjecu u ovoj kršćanskoj zemlji. Strašan neki predosjećaj tako je snažno djelovao



na njezinu maštu u tišini usnule kuće, da joj se spavaća košulja provlažila odznoja, a krevet se tresao sa svakim kucajem njezina srca.

Disanje djeteta postade teže, a majčina se duševna napetost poveća. Bilo jebeskorisno gušiti malo stvorenje poljupcima; više nije mogla ostati u postelji, pa

je stala grozničavo hodati po sobi.

– O, milosrdni bože, smiluj se; smiluj se mome jadnom djetetu – povikneona. – Svali na mene koliko god hoćeš srdžbe, i bit ću ti zahvalna, ali smiluj sedjetetu!

Naslonila se na komodu i dugo vremena mrmljala nesuvisla zaklinjanja, aonda se najednom uspravi.

– Ah, možda se dijete može spasiti! Moižda će ipak biti spašeno!Govorila je tako vedro, da se činilo, kao da joj lice sja u tami, koja ju je

okruživala.Zapali svijeću i pođe k drugom i trećem krevetu pod zidom. Tu probudi

svoje mlađe sestre i braću, jer su oni svi spavali u istoj sobi. Izvukavšiumivaonik, kako bi mogla stati iza njega, nalije u nj malo vode iz vrča, a djecireče, da kleknu naokolo, te im sklopi ruke tako, da su im prsti bili sasvimokomito. Djeca su, jedva budna, uplašena njezinim postupkom, sve višerazrogačenih očiju, ostala u tom položaju, a ona uze djetešce s postelje – dijetedjeteta – toliko nedozrelo, da se jedva činilo kao dovoljan stvor, da svojojroditeljici da pravo na naziv majke. Tada Tessa stane kraj umivaonika sdjetetom na rukama, a sestra, što je bila do nje, držala je pred njom otvorenmolitvenik, kao ministrant u crkvi pred svećenikom; i tako se Tessa dade na

krštenje svoga djeteta.Činila se neobično visokom i dostojanstvenom, dok je tako stajala u svojoj

dugačkoj noćnoj košulji, a debela pletenica tamne kose visjela joj je niz leđa dopasa. Diskretni sumrak slabe svijeće pokrivao je na njezinoj pojavi i licu mladenedostatke, koje bi sunčano svijetlo možda otkrilo – ogrebotine od strništa poručnim zglobovima i umornost očiju. Njezino lice, koje je bilo uzrok njezinojnesreći, potpuno se preobrazilo od silne gorljivosti, činilo se savršeno divnim, smalom primjesom dostojanstva, koje je bilo gotovo kraljevsko. Mališani suklečali naokolo, žmirkajući pospanim, crvenim očima, i promatrali njezine

pripreme puni zatomljenog divljenja, ali im tjelesni umor u to doba noći nijedopustio da ono dođe do pravog izražaja.Onaj, koga se sve to najviše dojmilo, upita:– Zar ćeš ga zbilja krstiti, Tessa?Djevojka svečano potvrdi.– Kako će se zvati?Ona nije na to pomišljala, ali joj, dok je obavljala krštenje, pada napamet

ime, na koje ju je podsjetila jedna izreka iz knjiga Geneze, i ona sada izgovori:– Tugo, krstim te u ime oca, i sina, i svetoga duha.Ona ga poprska vodom, a djeca su šutjela.– Recite, djeco, – »amen«.



Sitni glasići poslušno zapiskutaše »amen«.Tessa nastavi:– Primamo ovo dijete – i tako dalje – i krstimo ga znakom krsta.Pritom ona uroni ruku u umivaonik i sa žarom prevuče kažiprstom golem

krst preko djeteta, nastavljajući s običajnim rečenicama o tome, kako se ono

muževno borilo protiv grijeha, svijeta i đavla, i kako je do konca svoga životaostalo vjeran vojnik i sluga. Onda nastavi s očenašem, a djeca su ga za njompiskutala tankim, žalosnim zujanjem poput komaraca, dok, na završetku, nisupodigla glas do visine crkvenog ministranta i ponovo zapiskutala u tišinu»amen«!

Tada njihova sestra, sa znatno povećanom vjerom u djelotvornost ovogasakramenta, stade iz dubine svoga srca izgovarati riječi hvale, koje sada slijede,izgovarajući ih smiono i pobjedonosno, s punom zvonkošću, koju je njezin glaspoprimio, jer je u govor unosila svoje srce, i koju nitko, tko ju je poznavao, neće

nikada zaboraviti. Vjerski zanos je gotovo učini božanskom. Stoga joj lice zasjagorućim sjajem, a sred jednog i drugog obraza pojavi se crvena pjega, dok joj jeu zjenicama blistao kao dijamant okrenuti sićušni plamen svijeće. Djeca su sasve više i više strahopoštovanja zurila u nju, i više nisu imala želje da ispituju.Ona im sada nije bila kao Sissy, nego kao neko biće veliko, golemo, strašno –neko božanske stvorenje, s kojim oni nemaju ništa zajedničko.

Borbi bijednog Tuge protiv grijeha, svijeta i đavla bilo je suđeno da blistakratko vrijeme – možda na njegovu sreću, ako se uzme u obzir, kako mu jezapočeo život. U zoru je taj slabašni vojnik i sluga izdahnuo. Kad su se ostala

djeca probudila, plakala su gorko i molila Tessu, da im da drugo dražesnodjetešce.Mir, koji je ovladao Tessom već kod krštenja, sačuvala je ona i onda, kad je

dijete izgubila. Danju joj se zapravo činilo, da je njezin strah zbog njegove dušebio donekle pretjeran; bilo to osnovano ili neosnovano, ona sada nije bilazabrinuta, jer je rasuđivala, da joj, ako Providnost ne prizna taj njezin aktpribliživanja, nije stalo do takvog neba, koje je izgubila zbog svoga prestupka –ni za nju, ni za njezino dijete.

I tako je nestalo Tuge neželjenoga – toga nezvanog stvorenja, toga grešnog

dara bestidne Prirode, koja ne poštuje društvene zakone; toga napuštenog jadnika, za koga je beskrajnost vremena značila tek nekoliko dana, koji nijeznao, da su ikada postojala razdoblja kao što su godine i stoljeća; kome jeunutrašnjost kućice bila svemir, vrijeme jednoga tjedna, klima, dobnovorođenčeta ljudski život, a nagon da siše majčino mlijeko, sve ljudskoznanje.

Tessa, koja je mnogo razmišljala o tom krštenju, nije znala, da li je ono sastanovišta crkve dovoljno da osigura djetetu kršćanski pogreb. To nije mogaoreći nitko, osim župnika ove župe, a on je novajlija i ne pozna je. Pošla je k

njegovoj kući poslije sutona i stala pred ulaznim vratima, ali nije smogla snageda uđe. Bila bi i odustala od toga pothvata, da ga nije slučajno, upravo kad je



htjela otići, srela kad se vraćao kući. U tami joj nije bilo teško govoriti bezsustezanjia.

– Htjela bih vas, gospodine, nešto upitati.On se izjavi spremnim da je sasluša, i ona mu ispriča povijest bolesti

djeteta i improviziranog krštenja.

– A sada, gospodine – doda ona usrdno – da li biste mi mogli reći ovo – nebi li za dijete bilo svejedno, da ste ga vi krstili?

S prirođenim osjećajem trgovca, koji je saznao, da su posao, za koji je ontrebao biti pozvan, nestručno skrpale same njegove mušterije, bio je spreman daodgovori ne. Pa ipak, dostojanstvo djevojčino, čudna neka nježnost u njezinuglasu, djelovali su zajednički na njegove plemenitije nagone – ili bolje reći one,koji su ostali u njemu nakon desetgodišnjeg pokušavanja, da nakalamimehaničko vjerovanje na sadašnji skepticizam. Čovjek i svećenik borili su se unjemu, a pobjedu je iznio čovjek.

– Draga djevojko – reče on – to je sasvim svejedno.– Onda ćete dopustiti, da se pokopa na kršćanski način? – upita ona žurno.Župnik osjeti, da je stjeran u škripac. Kad je začuo za bolest djeteta, on je

po svojoj savjesti, kad se spustio mrak, pošao do njegove kuće, da obavikrštenje. Ne znajući, da je zabrana da mu se dopusti ulaz u kuću, došla odTessina oca, a ne od Tesse, nije mogao prihvatiti izgovor nužnosti u tomnepropisnom obavljanju krštenja.

– E – to je nešto drugo – reče on.– Nešto drugo – zašto? upita Tessa nešto uzrujano.– Znate – ja bih to od svega srca rado učinio, kad bismo samo nas dvoje bili

u pitanju. Ali ne smijem – iz stanovitih razloga.– Samo ovaj put, gospodine!– Ne smijem, doista.– O, gospodine! – Govoreći uhvati ga za ruku.On se istrgne i potrese glavom.– Onda vas ne volim! – plane ona – i nikada više neću doći u vašu crkvu!– Nemojte govoriti tako nepromišljeno.

– Možda će za njega biti svejedno, ako i ne pristanete. Hoće li bitisvejedno? Nemojte, zaklinjem vas bogom, govoriti sa mnom kao svetac sgrešnicom, nego kao čovjek s čovjekom – jao meni jadnoj!

Kako je župnik uskladio svoj odgovor sa strogim principima, koje je, posvom mišljenju, zastupao u takvim stvardma, to je iznad moći svetovnjaka daobjasni, ali ne, da to oprosti. Donekle ganut, on je i u ovom slučaju rekao: »Bitće svejedno«.

I tako je te večeri dijete odneseno na groblje u malom jelovu sanduku,pokrivenom starim ženskim ogrtačem, i tamo je, uz svijetlo ručne svjetiljke

pokopano. Svi su troškovi iznosili jedan šiling i pol litre piva zvonaru. Pokopano je u onom bijednom kutu groblja, gdje bog pušta da rastu koprive i gdje se



pokapaju sva nekrštena djeca, zloglasne pijanice, samoubojice i ostali, za koje sepredmijeva, da su osuđeni na vječnu propast. Međutim, usprkos neprijaznojokolini, Tessa je hrabro napravila mali krst od dviju daščica i komada konopca,i, ovivši ga cvijećem, zabola ga na uzglavlje groba. Učinila je to jedno veče, kad

joj je uspjelo da uđe nezapažena u groblje. Do nogu je također stavila kiticu

istoga cvijeća u lončiću vode, da bi se što dulje održalo. Ništa nije smetalo, štose s vanjske strane lončića moglo pročitati »Keelwellov pekmez«. Zaljubljenemajčine oči nisu vidjele tih riječi gledajući na uzvišenije stvari.

XV

»Iskustvo je«, kaže Roger Ascham, »pronalaženje kratkog puta dugimlutanjem.« Nerijetko nas to dugo lutanje onesposobi da nastavimo put, pa zaštonam onda služi naše iskustvo? Iskustvo Tesse Durbeyfield bilo je takvo, da ju jeonesposobilo da nastavi put. Konačno je naučila, kako treba postupati; ali tko ćesada prihvatiti njezin postupak?

Da se, prije svoga odlaska k d’Urbervillovima, provodila čvrsto zarazličitim mudrim tekstovima i rečenicama, koje su i njoj i svijetu uopće bilepoznate, nema sumnje, da ne bi nikada bila prevarena. Ali nije bilo u Tessinojmoći – niti je u ičijoj moći – da osjeti istinitost dragocjenih savjeta, dok je bilomoguće da se njima okoristi. Ona bi – kao i toliki drugi – možda bila ironičnorekla bogu, zajedno sa sv. Augustinom: »Ti si mi savjetovao bolji put nego što si

mi ga omogućio.«Za vrijeme zimskih mjeseci ostala je u kući svoga oca, perušajući živad i

pitajući purane i guske, ili pak šivajući odjeću za svoje sestre i braću od nekekrasne haljine, što ju je dobila od d’Urbervilla, a koju je s prezirom odložila. Nanjega se nije htjela obraćati za pomoć. Ali bi često, dok su drugi mislili, damarljivo radi, sklopila ruke iznad glave i utonula u misli.

S filozoifskim mirom ona se sjećala datuma, koji su prolazili s odmicanjemgodine; one tragične noći njezine nesreće u Trantridgeu, s tamnom pozadinomChasea; sjećala se i datuma rođenja i smrti djeteta; i svakog drugog dana, koji je

za nju postao značajan zbog zgoda, u kojima je ona sama učestvovala. Iznenada je jednog popodneva, dok je u ogledalu promatrala svoje lijepo lice, pomislila,da ima još jedan datum, važniji za nju nego svi ostali, datum njezine smrti, kadće sve te draži nestati, dan, koji je ležao skriven i nevidljiv među svim ostalimdanima u godini, i koji nije odavao nikakva znaka ni zvuka, kad bi svake godineprelazila preko njega, a ipak je tako sigurno bio među njima. Kad će to biti?Zašto nije mogla osjetiti pri svakogodišnjem susretu s tim hladnim rođakomneku jezu? Pala joj je na pamet misao Jeremy Taylora, da će, negdje ubudućnosti, oni, koji su je poznavali, reći: »Danas je – ti dan, kad je umrla jadna

Tessa Durbeyfield«; i njima u toj tvrdnji neće biti ništa neobično. Tome danu,koji je određen da bude njezin vremenski svršetak za sve vjekove, ona nije znalamjesto ni u mjesecu, ni u tjednu, ni u godišnjem razdoblju, ni u godini.



I tako se Tessa gotovo jednim skokom pretvorila iz jednostavne djevojke usloženu ženu. Na licu su joj se pojavili znakovi dubokog razmišljanja, a u glas

joj se katkada uvlačio prizvuk tragičnosti. Oči su joj postale veće i više sukazivale. Postala je, kako bi se to nazvalo, profinjenim stvorenjem; po vanjštini

je bila lijepa i privlačna; duša joj je postala kao u žene, koju nikako nisu mogla

demoralizirati teška iskustva jedne ih dviju prošlih godina. Da nije bilo mišljenjadrugih ljudi, ta bi iskustva bila jednostavno slobodan odgoj.Ona se držala tako ponosno u posljednje vrijeme, da je njezina neprilika,

koja nije nikada bila općenito poznata, u Marlottu gotovo pala u zaborav. Alinjoj je postalo jasno, da se neće moći nikada više osjećati doista ugodno tamo,gdje su vidjeli neuspjeh pokušaja njezine porodice, da dokaže srodstvo sbogatim d’Urbervillima, a po njoj, da stvore još uže veze. Na svaki način, onaneće moći da se osjeća ugodno, dok god dugi niz godina ne izbriše njezinuvlastitu jaku svijest o tome. Pa ipak, i sada je Tessa osjećala, kako u njoj toplo

kuca bilo nade u život; moždaće biti sretna u kakvom zakutku, u kojemu nemanikakvih sjećanja. Pokopati prošlost i sve što je s njom povezano, značilo je

uništiti je, a da bi to učinila, morala je otići.Da li je zaista istinito, kad se kaže o čistoći »jednom izgubljena, zauvijek

izgubljena?« pitala je ona sama sebe. Ako bude mogla da zastre koprenomprošlost, možda će dokazati, da je ta rečenica lažna. Moć oporavljanja, koja jeobična kod organskih bića, nije valjda uskraćena jedino djevojaštvu.

Dugo je vremena čekala da nađe priliku za novi odlazak. Nadošlo jeosobito krasno proljeće, i gotovo se u pupoljcima mogla čuti uzbibanost klijanja;

to ju je potaklo, kao što potiče divlje životinje, i raspirilo u njoj želju da ode.Konačno, jednoga dana u početku svibnja, stiže joj pismo od neke prijateljicenjezine majke, na koju se bila već prije dugoga vremena obratila s pitanjem –žene, koju nije nikada prije vidjela – da se, mnogo milja na jug, u jednommljekarstvu traži vješta mljekarica, i da bi je vlasnik mljekarstva rado uposlio zaljetnih mjeseci.

To mjesto nije bilo onako daleko, kako bi ona to željela; ali je bilovjerojatno dosta daleko, jer je krug njezina kretanja i poznanstva bio tako malen.Za ljude ograničena djelokruga milje su kao geografski stupnjevi, župe kao

kotari, kotari kao pokrajine i kraljevstva.Za jedno je bila sigurna: u snovima i djelima njezina novog života nećeviše biti d’urbervillskih kula u zraku. Ona će biti mljekarica Tessa i ništa više.Njezina majka je poznavala Tessine osjećaje u toj stvari tako dobro, premda otome nisu nikada razgovarale, da ona sada nije više nikada ni pomislila nanjegove viteške pređe.

Međutim, ljudi su nedosljedni, pa je i za nju jedna od privlačivosti novogmjesta bila, da se ono slučajno nalazilo u blizini kraja, gdje su obitavali njezinipreci (jer oni nisu bili iz doline Blakemore, iako je njezina majka bila

potpunoma dijete Blakemora). Mljekarstvo, nazvano Talbothays, gdje je onatrebala nastupiti, nalazilo se nedaleko jednoga od bivših imanja d’Urbervillovih,blizu obiteljskih grobnica njezinih prababa i njihovih moćnih muževa. Moći će



da ih gleda i da razmišlja o tome, da je ne samo propao d’Urberville, kao nekoć Babilon, nego da bi isto tako tiho mogla pasti u zaborav i lična nedužnost jednogskromnog potomka. Cijelo se vrijeme pitala, ne bi li iz toga, što se ona nalazi nasvojoj pradjedovskoj zemlji, moglo nastati nešto čudno; i u njoj se automatskipodizao neki duh kao sok u grančicama. Bila je to neiscrpljena mladost, koja je

iznova bujala nakon svoga privremenog zastoja i donosila sa sobom nadu inepobjediv nagon za užitkom.



Treće razdoblje

OZDRAVLJENJE

XVI

Tessa Durbeyfield je po drugi put napustila svoj dom jednog svibanjskog jutra, kad je sve mirisalo po majčinoj dušici, kad su se ptice legle iz jaja; bilo jeto između druge i treće godine nakon njezina povratka iz Trantridgea – tihih

godina njezina oporavka.Pripremivši svoju prtljagu, tako da je uzmognu kasnije poslati za njom onakrene u unajmljenoj dvokolici u gradić Stourcastle, kroz koji je morala proći nasvom putu, ali ovaj put u smjeru gotovo protivnom od onoga, kad je prvi putkrenula u svijet. Na zavoju kod najbližeg brežuljka ogleda se s tugom na Marlotti očevu kuću, premda je prije jedva čekala da otiđe.

Njezina će svojta vjerojatno tamo nastaviti svoj svakodnevni život kao idosada i neće osjećati, da im je život manje zabavan, premda će ona biti daleko,a oni ostati bez njezina smiješka. Za nekoliko dana djeca će se prihvatiti svojih

igara jednako veselo kao prije i neće osje

ćati, da je njezin odlazak ostavioprazninu. Došla je do zaključka, da je najbolje za mlađu djecu, što je otišla; jer,

da je ostala, djeca bi vjerojatno imala manje koristi od njezinih savjeta, negoštete od njezina lošeg primjera.

Prošla je kroz Stourcastle bez zaustavljanja, dalje, sve do križanja glavnihcesta, gdje je mogla dočekati teretna kola, koja voze prema jugozapadu, jerželjeznice, koje su vozile oko ovoga zatvorenog kraja, još nisu prolazile krozanj. Međutim, dok je čekala, naišao je neki seljak u laganim kolima, koji je voziodonekle u smjeru, kojim je ona željela krenuti. Premda ga nije poznavala, onaprihvati njegovu ponudu, da sjedne uza nj, ne znajući, da ju je pozvao zbogljepote njezina lica. On je išao u Weatherbury i, ako pođe s njim donle, moći ćeostatak puta prijeći pješice, umjesto da putuje teretnim kolima prekoCasterbridgea.

Tessa se, nakon toga dugačkog puta, zaustavi u Weatherburyju samo toliko,da u podne pojede kakav neodređeni obrok u kućici, koju joj je preporučioseljak. Odatle krene pješice, s košarom u ruci, i stigne do prostrane visoravniobrasle vriješkom, koja je dijelila ovo područ je od niskih livada u susjednojdolini, gdje je bilo mljekarstvo, koje je bilo cilj i završetak njezina

jednodnevnog putovanja.Tessa nije ovaj dio zemlje nikada prije pohodila, a ipak joj se taj kraj činio

blizak. Ne jako daleko nalijevo mogla je razabrati u pejsažu tamnu mrlju i nakon



raspitivanja potvrdila je svoje mišljenje, da je to drveće, koje označuje okolicuKingsbera – a u crkvi te župe leže u grobovima kosti njezinih predaka – njezinihbeskorisnih predaka.

Sada im se više nije divila; gotovo ih je mrzila zbog zla, u koje su je uvalili;ni jedne stvari, koja je bila njihova, nije ona zadržala, osim staroga pečata i

žlice. – Oh – ja imam isto toliko od majke kao i od oca! – reče ona. – Sva mojaljepota dolazi od majke, a ona je bila samo mljekarica.Put po Visoravnima i uvalama Egdona, kad je došla do njih, bio je teži

nego što je mislila, jer je udaljenost zapravo bila samo nekoliko milja. Prošla sudva sata, krivnjom različitih stramputica, dok je došla do uzvisine, s koje sepružao pogled na tako dugo traženu dolinu, dolinu Velikih Mljekarstava, dolinu,gdje je bilo mlijeka i maslaca u izobilju i gdje su ih, iako ne tako fino kao kodnjezine kuće, proizvodili u mnogo većim količinama, jer je zelenu ravnicubogato natapala rijeka Var ili Froom.

Bitno se oma razlikovala od Doline Malih Mljekarstava i Blackmoorskedoline, koje je, izuzevši onaj njezin nesretni boravak u Trantridgeu, jedinedosada poznavala. Svijet je ovdje bio nacrtan po nekom krupnijem uzorku.Ograđene zemlje imale su pedeset jutara mjesto deset, gospodarstva su bilaprostranija; ovdje su krda stoke bila čitavi rodovi, a tamo samo porodice. Nikadaona nije jednim pogledom obuhvatila toliko neizmjerno mnoštvo krava, kolikoih se sada kretalo pred njezinim očima, sve tamo daleko od istoka pa u daljinuna zapad. Zelena je tratina bila načičkana njima tako gusto kao platna VanAlslootova ili Sallaertova građanima. Divna boja crvenih i sivkastosmeđih

goveda upijala je u se večernje sunce, a od bijelih krava se ono odražavalozrakama, koje su gotovo zablještavale oči, čak i na toj udaljenoj uzvisini, nakojoj je stajala.

Ptič ja perspektiva, koja se sada pružala pred njom, možda nije bila takoraskošno krasna kao ona, koju je ona tako dobro poznavala; ali je opet, bilaveselija. Njoj je nedostajala intenzivno plavičasta atmosfera njezine dolinesuparnice i njezina teška zemlja i mirisi; ovaj novi zrak bio je bistar, oštar,eteričan. Pa ni sama rijeka, koja je napajala travu i krave ovih glasovitihmljekarstava, nije tekla kao potoci u Blackmooru. Oni potoci tamo bili su spori,

tihi,često zamu

ćeni, jer su tekli preko površine mulja, u koji je neoprezni pješakmogao lako upasti i neopazice nestati. Voda rijeke Froom bila je bistra kao čista

Rijeka Života koja se ukazala evanđelistu, brza kao sjena oblaka, s pličinamaprekrivenim šljunkom, koji je čitav bogovetni dan klokotao prema nebu. Tamo

je vodeni cvijet bio lopoč, a ovdje žabnjak.Bilo zbog promjene zraka od teškoga u laki, bilo zbog toga, što je bila

svijesna, da se nalazi u novom kraju, gdje nema zlobnih očiju uprtih u nju, onase čudesno raspoložila. Njezine su se nade miješale sa sunčanim svijetlom uidealnoj harmoniji rasvjete, koja ju je okruživala, dok je tako skakutala protivblagog južnog vjetra. U svakom dašku povjetarca čula je prijazni glas, a usvakom cvrkutu ptica, činilo joj se da lebdi radost.



U posljednje se vrijeme njezino lice mijenjalo zajedno s promjenama unjezinu duhu i neprestano se kretalo između ljepote i običajnosti, prema tome,da li su joj misli bile vesele ili ozbiljne. Bilo je dana, kad je bila ružičasta iprekrasna, a drugi put opet blijeda i očajna. Kad je bila ružičasta, osjećala jemanje, nego kad je bila blijeda; što je bila ljepša, to je bila potištenija; što je bila

vedrija, to je bila manje lijepa. U ovom času, dok je išla okrenuta prema južnomvjetru, lice joj je bilo u svojoj najljepšoj fazi.Neodoljiva, opća, nesvijesna težnja, da se negdje nađe slatki užitak, koja

prožima svako biće, od najnižeg do najuzvišenijeg, konačno je zavladalaTessom. Budući da je još i sada bila tek mlada dvadesetgodišnja žena, žena, koja

još ni duševno ni osjećajno nije bila potpuno razvijena, bilo je nemoguće, da biijedan događaj ostavio kod nje utisak, koji se s vremenom ne bi mogaoizmijeniti.

I tako je sve više i više raslo njezino raspoloženje, njezina zahvalnost i

njezina nada. Pokušala je zapjevat nekoliko pjesama, ali je uvidjela, da to nijeono pravo; a onda, sjetivši se psaltira, koji je tako često pregledavala nedjeljomujutro, prije nego što je zagrizla u jabuku spoznaje, ona zapjeva: – O ti, sunce imjeseče... O, vi zvijezde i zelene biljke na zemlji... i ptice u zraku... i zvijeri istoko... i djeco i ljudi... neka vas blagoslovi gospod, slavite ga i veličajte na svavremena!«

Onda se iznenada prekine i promrmlja: »Ali možda ja još ne poznampotpuno gospoda.«

I vjerojatno je ta polusvijesna rapsodija bila fetišistički izražaj u

monoteističkom obliku; žene, kojih su glavni pratioci oblici i sile divlje prirode,zadržavaju u svojoj duši mnogo više poganske fantazije svojih dalekih predaka,nego sustavnog vjerovanja, kome su njihovu rasu naučili u posljednje vrijeme.Međutim, Tessa je našla barem približan izražaj svojim osjećajima u starojpjesmi Benedicite, koju je znala piskutati dok je bila malo dijete: a to je bilodosta. Toliko mnogo zadovoljstva, a samo zbog takvog neznatnog početka, kaošto je bio ovaj, da je krenula da nađe mogućnost samostalna života, bilo jepotpuno u skladu s durbeyfieldskom naravi. Tessa je doista željela da hodauspravno, dok to njezin otac uopće nije želio; ali ona mu je bila slična u tome,

što je bila zadovoljna s neposrednim i sitnim uspjesima i što nije imala smisla zamučne napore, kako bi postigla neznatne društvene uspjehe, kakve je jedine imogla postići obitelj, koja je bila tako teško pogođena, kao što su to bili nekoć moćni d’Urbervilli.

Moglo bi se reći, da je tu bila energija neistrošene porodice njezine majkepomiješana s prirodnom energijom Tessinih godina, koja se sada, nakoniskustva, što ju je neko vrijeme bilo tako svladalo, ponovo razbuktala. Istini zavolju valja reći – žene općenito i žive po nekim poniženjima, ponovo oživljavajui ogledavaju se oko sebe s očima punim zanimanja. Dok je života, dotle ima inade, to je uvjerenje, koje nije baš sasvim nepoznato »prevarenima« – kako binas to htjeli neki ljubazni teoretičari uvjeriti.



Tako se Tessa Durbeyfield, vedra i puna životnog poleta, sve niže i nižespuštala po egdonskim obroncima prema mljekarstvu svoga hodočašća.

I sada se, u svojim konačnim pojedinostima, pokazala izrazita razlikaizmeđu te doline i dolina suparnica. Tajna Blackomoora se mogla najboljedokučiti s okolišnih uzvisina; dobro razumjeti ovu dolinu značilo je spustiti se u

njezinu sredinu. Kad je Tessa završila taj pothvat, ona osjeti, da stoji na ravninipokrivenoj zelenim sagom, koja se pružala od istoka na zapad dokle je okomoglo dosegnuti.

Rijeka je odnosila s viših područ ja i u sitnim česticama nanijela u dolinusvu ovu vodoravnu zemlju; a sada, iscrpena, ostarjela i oslabljena, ona jevijugavo tekla posred svoga otetog blaga.

Kako nije bila sasvim sigurna, kojim smjerom da krene, Tessa je stajala naobrubljenom velikom prostoru zelene plohe kao muha na biljarskom stoluneizmjerne duljine, a za svoju okolicu i nije značila ništa više nego ta muha.

Jedini učinak njezine prisutnosti u toj tihoj dolini dosada bio je, da je uzbuniladuh neke osamljene čaplje, koja je, spustivši se na zemlju nedaleko njezinaputeljka, stala ispružena vrata i zagledala se u nju.

Iznenada se sa svih strana nizine začuje otegnuti i ponavljan zov:– Au, au, au!S kraja na kraj od istoka pa do zapada širili su se ti povici kao da su

zarazni, a tu i tamo bi ih popratio lavež psa. To nije bio izraz svijesti doline, da je stigla krasna Tessa, nego obično objavljivanje sata muzenja – četiri i popopodne, kad su se mljekari spremali da dotjeraju krave.

Crveno i bijelo krdo, koje je bilo najbliže i koje je ravnodušno čekalo na tajzov, sada je nagrnulo prema stajama u pozadini. Velika su se vimena podkravama njihala dok su hodale. Tessa ih je lagano slijedila i ušla u dvorište krozotvorenu ljesu, kroz koju su prije nje ušle krave. Oko ograđenog prostora nizalesu se dugačke, slamom pokrivene staje, a kose im je krovove prekrivala živahnozelena mahovina, dok su im strehe bile podbočene drvenim stupovimaistruganim do ulaštene glatkoće od bokova nebrojenih krava i teladi u minulimgodinama, koje su sada pale u gotovo nepojmljivu dubinu zaborava. Izmeđustupova poređale su se krave muzare, koje su se čovjeku s nešto mašte, kad bi ih

gledao straga, pričinjale kao kružnica na dva štapa, među kojima se po sredinimicao rep poput njihala na uri; za to je vrijeme sunce, spuštajući se iza togastrpljivog niza, točno bacalo njihove sjene unutra na zid. Tako je ono bacalosjene tih povučenih i skromnih pojava svako veče s toliko pažnje nad svakomkonturom, kao da se radi o profilu kakve dvorske ljepotice na zidu kraljevskepalače; odražavalo ih je tako pažljivo, kao da je odražavalo olimpijske likove namramornim fasadama u davna vremena, ili obrise Aleksandra, Cezara i Faraona.

Nemirnije su se krave muzle u stajama. One, koje su htjele stajati mirno odsvoje volje, muzli su usred dvorišta, gdje je sada čekalo mnogo takvih, koje su

bile boljeg vladanja – sve same prvorazredne muzare, kakve su se rijetko viđaleizvan ove doline, a ne uvijek i u samoj dolini, a bile su hranjene sočnomhranom, koju su im pružale natopljene livade u ovo najljepše godišnje doba. One



koje su imale po sebi bijele pjege, blistavo su odražavale sunčano svijetlo, aulašteni mjedeni okovi na rogovima sjali su se jednako kao na vojničkoj paradi.Njihova vimena s krupnim žilama visjela su teško kao vrećice pijeska, a dojkesu im stršale kao noge ciganskog kljuseta; i dok je svaka životinja čekala dadođe na red, mlijeko je curilo i padalo u kapljicama na tlo.

XVII

Kad su krave stigle s livada, mljekarice i mljekari nahrupiše iz svojihkućica i iz mljekarnica. Djevojke su hodale u drvenim cokulama, ne zbogvremena, nego da cipelama ne gaze po nečisti dvorišta. Svaka je od djevojakasjela na svoj tronožak, s licem okrenutim ustranu i desnim obrazom naslonjenimna kravu, i zamišljeno gledala uz bok krave na Tessu, koja se približavala.Muškarci sa zavrnutim obodima šešira, koji su im plosnato počivali na čelu,gledali su u zemlju pa je nisu opazili.

Jedan od njih je bio čvrst čovjek srednjih godina – čija je dugačka bijelapregača bila nešto finija i čišća nego kecelje ostalih, i čiji je kaput ispod pregačeimao pristojan izgled kao da je nedavno kupljen. To je bio gazda mljekarstva,kojega je ona sada tražila, a njegova se dvostruka uloga, čovjeka, koji je muzaokrave i pravio maslac šest dana, a sedmi u svom odijelu od sjajnoga sukna sjediou svom obiteljskom stolcu u crkvi, toliko isticala, da je dala poticaj za stihove:

Cijelog tjedna mljekar Dick,U nedjelju gospodin Richard Crick.

Videći Tessu, kako stoji zagledavši se, on priđe k njoj. Većina mljekara suu vrijeme muzenja zlovoljni, ali se dogodilo, da je g. Crick bio veseo, što jedobio novu radnicu – jer je u te dane bilo mnogo posla – pa ju je primio srdačno;raspitao se za njezinu majku i ostalu obitelj – (iako je to bilo samo iz uljudnosti,

jer on zaista nije znao, da gospođa Durbeyfield postoji, dok ga o tome nije

obavijestilo kratko poslovno pismo u vezi s Tessom).– O – da, kao momčić vrlo sam dobro poznavao vaš kraj – reče onzaključno. – Premda, odonda me nije bilo tamo. A neka stara devedesetgodišnjažena, koja je živjela ovdje, ali je već odavna mrtva, pripovijedala mi je, da udolini Blackmoor živi jedna obitelj podjednakog imena kao vaše, podrijetlom izovih krajeva, i da je to starinska obitelj, koja je gotovo sasvim izumrla, premdato mlađe generacije ne znaju. Ali, bože moj, ja se nisam osvrtao na staričinebrbljarije.

– O, to nije ništa – reče Tessa.

A onda su prešli na sasvim poslovni razgovor.– Znate li dobro musti, djevojko? Ne želim, da mi krave, u ovo godišnjedoba, presuše.



Ona ga u tom pogledu umiri, a on je odmjeri od glave do pete. Zadržavalase mnogo u kući, pa joj je put postala nježna.

– Jeste li sasvim sigurni, da ćete izdržati ovaj posao? Za otporne ljude jeovdje dobro, ali, znate, mi vam ovdje ne živimo u staklenicima.

Ona izjavi da će moći da podnese, a njezina revnost i odlučnost kao da su

ga pobijedile.– Vi biste sigurno popili šalicu čaja, ili nešto pojeli, što? Još ne? Kako

izvolite. Ali, bogami, da sam ja na vašem mjestu, meni bi se od toga dalekogputa grlo posve osušilo.

– Počet ću musti, da se uvedem u posao – reče Tessa. Ona popije malomlijeka, da se privremeno osvježi – na iznenađenje, ili upravo, mali prezirmljekara Cricka, kojemu očito nije nikada palo na pamet, da je mlijeko dobro zapiće.

– O, ako to možete progutati, na zdravlje vam – reče on ravnodušno, dok

joj je pridržavao kabao, iz kojega je ona pijuckala.– To je nešto, čega se godinama nisam dotaknuo – to nije za mene. Što

dalje od mene s takvim pićem. Ležalo bi mi u želucu kao olovo. Možete okušatisvoju vještinu na ovoj – nastavi on, kimnuvši prema najbližoj kravi. – Iako,moram priznati, ova se dosta teško muze. Ima ih teških i lakih, kao i međuljudima. Međutim, vi ćete to uskoro iskusiti.

Kad je Tessa stavila na glavu kapuljaču mjesto svoje kapice, i kad je doistasjedila na stolčiću pored krave, i kad je mlijeko stalo prskati iz njezinih šaka ukabao, ona kao da je osjetila, da je doista položila novi temelj svojoj budućnosti.

I to je uvjerenje urodilo mirom, bilo joj se usporilo, i ona je mogla da se ogledaoko sebe.

Mljekari su sačinjavali čitavu četu muškaraca i djevojaka. Muškarci su sebavili kravama, koje su teško muzle, a djevojke onima, koje su bile mekšeprirode. Bilo je to veliko mljekarstvo. Bilo je svega zajedno oko stotinu mljekarapod Crickovom upravom. A od stada je sam gazda muzao šest ili osam kravavlastitim rukama, osim ako ga nije bilo kod kuće. To su bile krave, koje su semuzle najteže od svih. Budući da su njegovi najmljeni mljekari bili manje iliviše usput zaposleni, on nije htio tih nekoliko krava povjeriti njihovoj brizi, da

ih me bi, iz nemara, nepotpuno muzli. A ni djevojkama, da im se to isto ne bidogodilo zbog preslabog zahvata prstiju, što bi, s vremenom, dovelo do toga, dabi krave »presahnule«, t. j. presušile. Nemarno muzenje nije bilo opasno zbogmomentanog gubitka na mlijeku, nego zbog toga, što je, zajedno sumanjivanjem zahtjeva, dolazilo do umanjivanja, a konačno i do prekidadavanja mlijeka.

Kad se Tessa smjestila kraj svoje krave, neko vrijeme je prestao svakirazgovor u dvorištu i nijedan zvuk nije smetao pištanju mliječnih mlazova umnogobrojnim kablovima, osim po koji povik na kravu, da se okrene i bude

mirna. Jedini pokreti bili su pokreti ruku mljekara gore dolje i mahanje kravskihrepova. I tako su oni nastavili s radom, okruženi beskrajnom ravnom livadom s

jedne i s druge strane sve do padina doline – jednakim krajolikom, sastavljenim



od starih, davno zaboravljenih krajeva, koji su se, bez sumnje, po osobini znatnorazlikovali od kraja, koji su sada sačinjavali.

– Po mom mišljenju – reče gazda i naglo ustane od jedne krave, koju jeupravo dovršio musti, zgrabivši tronožac u jednu ruku, a kabao u drugu ikrenuvši prema drugoj teškoj muzari u svojoj blizini – po mom mišljenju, danas

krave ne daju mlijeka kao obično. Tako mi boga, ako Namiguša bude i daljetako sustezala mlijeko, do sredine ljeta je više neće biti vrijedno musti.– To je zato, jer je među nas došla nova radnica – reče Jonathan Kail. – To

sam ja već davno zapazio.– Jest, bogami. To bi moglo biti. Nisam na to pomislio.– Ja sam čula, da im u to vrijeme ode u rogove – reče neka mljekarica.– E, što se tiče toga, da bi otišlo u rogove – odgovori mljekar Crick

sumnjičavo, kao da bi i čarolija mogla biti ograničena anatomskimmogućnostima – to baš ne bih mogao reći; to zaista ne bih mogao. Ne slažem se

sasvim s tim, jer bezroge krave ustegnu mlijeko isto kao i rogate. Znaš li tiJonathane, onu pitalicu o bezrogim kravama? Zašto bezroge krave daju godišnjemanje mlijeka nego rogate?

– Ja ne znam! – upadne mljekarica. – Zašto?– Jer ih nema toliko kao rogatih – reče mljekar. – Bilo kako mu drago, te

gadure danas zacijelo daju manje mlijeka. Ljudi, moramo im nešto otpjevati, to je jedini lijek.

U ovim krajevima često su se u mljekarstvima utjecali pjevanju, da bipotaknuli krave, kad bi pokazivale znakove smanjivanja svoga običnog obrokamlijeka; grupa mljekara je na zahtjev zapjevala nekakav napjev – sasvimslužbenim glasom, istina, i bez osobitog oduševljenja; posljedica je, premanjihovu vlastitom vjerovanju, bila očito poboljšanje, što su dulje nastavljalipjesmu. Kad su otpjevali četrnaest ili petnaest kitica vesele balade o ubojici, kojise bojao u mraku leći u postelju, jer je vidio oko sebe nekakve sumporneplamenove, jedan od muškaraca reče:

– Samo kad to pjevanje bez predaha ne bi toliko čovjeka izmorilo! Vi bistetrebali donijeti svoju harfu, gospodine; premda, mora se priznati, najbolje sugusle.

Tessa, koja je sve to slušala, pomisli, da su te riječi bile upravljene gazdi,ali se varala. Odgovor u obliku riječi »Zašto?« dopro je, tako reći, iz trbuhasivkastosmeđe krave u staji, a izgovorio ga je mljekar, koji je stajo iza krave ikojega dotle nije bila zamijetila.

– E, da – reče gazda – ništa nije bolje od gusala. – Premda, po mommišljenju, lakše je kakvim napjevom ganuti volove nego krave – barem je takomoje iskustvo. Tamo u Mellstocku bio je jednom neki starac – zvao se WilliamDewy – iz porodice, koja je tamo radila dobre poslove prevozeći robu; sjećaš lise, Jonathane – poznavao sam toga čovjeka po viđenju, gotovo bih rekao kao

svoga rođenoga brata. E, dakle, taj se čovjek vraćao kući jedne noći po krasnojmjesečini sa svadbe, gdje je svirao gusle i, da bi skratio put, krene prečacem



preko »Četrdeset jutara« livade, koja je bila na tom putu i gdje je jedan bik biona paši. Bik spazi Williama i, tako mi boga, pojuri za njim spuštenih rogova; ipremda je William trčao što su ga noge nosile, a nije baš imao ni mnogo pića usebi (ako se uzme u obzir, da je dolazio sa svadbe, i da su ljudi, kod kojih je bio,bili imućni), postane mu jasno, da mu nikada neće uspjeti doći do ograde i

prijeći preko nje, da se spasi. I tako mu, kao posljednja misao, pade na pamet,da, sve onako trčeći, izvuče gusle i zasvira neku pjesmicu. Pritom se okrenuoprema biku i stao natraške uzmicati prema kutu livade. Bik smanji brzinu,zaustavi se i stade oštro gledati Williama Dewyja, koji je samo dalje svirao; aonda, konačno, preko bikova lica prijeđe kao neka vrsta smiješka. Ali čim biWilliam prestao svirati i okrenuo se da prijeđe preko ograde, bik bi se prestaosmiješiti te bi upravio rogove dolje prema Williamovu turu. William se, bogami,morao okrenuti i, htio, ne htio, morao je svirati dalje; bilo je tek tri sata ujutro, ion je znao, da satima nitko neće stići tim putem, a bio je jako iscrpen i umoran,

da nije znao što da učini. Kad je tako strugao do neko

četiri sata ujutro, osjeti, daće doista uskoro morati da odustane od borbe, pa reče sam sebi: »Još ovaj

posljednji napjev, a onda ćeš u vječno blaženstvo! Neka me spasu nebesa, jerdrukčije propadoh.« I onda mu pade na pamet, da je vidio stoku, kako kleči umrkloj noći na badnjak. Toga dana nije bio badnjak, ali se eto sjetio, da prevaribika. I on tako zasvira »Narodi nam se ...«, baš kako se to radi kod pjevanjabožičnih pjesama; i gle čuda, moj ti se bik, u svom neznanju, spusti na koljena,kao da je doista dan i sat Kristova rođenja. Čim je njegov rogati prijateljkleknuo, William se okrene, pojuri kao hrt i sretno preskoči ogradu, prije negošto je pobožni bik stao na noge i ponovo se dao za njim u potjeru. William kaže,da je mnogo puta vidio, da čovjek izgleda glupavo, ali nikada tako glupavo, kaošto je izgledao taj bik, kad je vidio, da su se poigrali njegovim pobožnimosjećajima, a nije bio badnjak... Da, Wiliam Dewy, tako se taj čovjek zvao; imogu vam točno reći na stopu, gdje leži ovog časa na mellstockskom groblju –upravo između druge tise i sjevernog krila.

– To je čudna priča; prenosi nas natrag u ona srednjevjekovna vremena,kad je vjera bila nešto živo!

Tu je primjedbu, neobičnu za dvorište mljekarstva, promrmljao onaj glasiza sivkastosmeđe krave; ali, kako nitko nije razumio što on time misli, nijenitko svratio pažnju, osim što je pripovjedač pomislio, da se u njoj možda krijeneko nevjerovanje u njegovu priču.

– E, gospodine, bilo kako mu drago, to vam je živa istina. Dobro sampoznavao toga čovjeka.

– Naravno. Nimalo ne sumnjam u to – reče osoba iza sivkastosmeđe krave.Na taj način je Tessina pažnja bila privučena na mljekareva sugovornika,

kojega je mogla vidjeti samo malko, jer je tako ustrajno prislanjao glavu uz bokmuzare. Nije mogla razumjeti, zašto ga nazivaju gospodinom, pa čak i samgazda. Ali razjašnjenje nije dolazilo, jer je on ostao iza krave tako dugo, da je zato vrijeme mogao pomusti još tri, a od vremena do vremena bi promrmljao neštoza se, kao da mu posao ne polazi za rukom.





bujne mlade žene i sve, osim jedne, dosta starije od nje. Kad je došlo vrijemepočinka, Tessa je bila veoma umorna i smjesta je zaspala.

Ali jedna od djevojaka, koja je spavala na susjednoj postelji, nije bila takopospana kao Tessa i silom joj je htjela pripovijedati o različitim pojedinostimagospodarstva, u kojem se upravo zaposlila. Riječi, što ih je djevojka šaptala,

miješale su se sa tminom, te su se Tessinu pospanom duhu činile kao da serađaju u mraku, u kojem plove.– Gospodin Angel Clare – onaj što uči mljekarstvo i svira na harfu – nikada

ne razgovara mnogo s nama. On je župnikov sin i suviše je zauzet svojimmislima, da bi zamjećivao djevojke. Gazdin je učenik i izučava sve granegospodarstva. Negdje drugdje je izučio ovčarstvo, a sad svladava mljekarstvo...Da, on je pravi gospodski sin. Njegov otac je velečasni gospodin Clare izEmminstera – mnogo milja odavde.

– O – čula sam za njega – reče njezina drugarica, sada budna. – Vrlo

zdušan svećenik, zar ne?– Da – to je on – kažu, da je najsavjesniji čovjek u čitavom Wessexu – i,

čula sam, posljednji od onih starih pobornika jednostavnog bogoslužja, jer sveovo ovdje je takozvano kićeno. Svi su njegovi sinovi, osim našeg gospodinaClarea, također izučili za svećenike.

Tessu u to doba noći nije zanimalo, zašto ovaj gospodin Clare nije izučioza župnika kao njegova braća, i ona ponovo utone u san, a riječi njezineizvjestiteljice dolazile su k njoj zajedno s mirisom sira u susjednom spremištu zasir i odmjerenim kapanjem surutke iz vrećica dolje u prizemlju.

XVIII

Angel Clare se ne pomalja iz prošlosti kao potpuno jasna pojava. Ostaonam je u sjećanju samo njegov glas pun poštovanja, dugačak pogled uprtih,zanesenih očiju i pokretnost usta nešto premalenih i prenježno ocrtanih za ustamuškarca, premda bi mu se gornja usna od vremena do vremena iznenada čvrstostegnula, a to je bilo dovoljno, da se ukloni svaka pomisao o njegovojneodlučnosti. Pa ipak, nešto nestvarno, rastreseno, neodređeno u njegovudržanju i pogledu davalo mu je značaj čovjeka, koji vjerojatno nema veomaodređen cilj u svom budućem materijalnom životu, niti se mnogo brine za nj.Međutim, dok je još bio momčić, ljudi su o njemu govorili, da bi mogao učinitisve, što mu srce zaželi, samo kad bi pokušao.

On je bio najmlađi sin svoga oca, siromašnog župnika na drugom krajupredjela, i došao je u talbothaysko mljekarstvo kao učenik na šest mjeseci, pošto

je obišao neke druge farme, a svrha mu je bila, da stekne praktičnu vještinu urazličitim radovima na gospodarstvu, s konačnim ciljem, da se smjesti ili negdjeu kolonijama ili da uzme u najam kakvu domaću farmu, već prema prilikama.



Stupanje u redove poljodjelaca i uzgajača bilo je u životu toga mladogčovjeka korak, koji nije predvidio ni on sam, a ni ostali.

Gospodin Clare, senior, kome je prva žena umrla ostavivši mu kćer, oženiose po drugi put u svom životu. Ta mu je gospođa, donekle neočekivano, rodilatri sina, tako da je između Angela, najmlađega, i njegova oca, župnika, tako reći

bila praznina od čitave jedne generacije. Od tih dječaka Angel je bio jedini kojinije postigao sveučilišni naslov, premda je on bio jedini između njih, koji je jošu ranoj mladosti obećavao, da će se u punoj mjeri pokazati dostojnimakademskog obrazovanja.

Neke dvije ili tri godine prije nego što se Angel pojavio na marlottskomplesu, jednoga dana, kad je već bio napustio školu i nastavljao svoje studije kodkuće, u župni ured stiže pošiljka od tamošnjeg knjižara, upravljena navelečasnog Jamesa Clarea. Kad ju je župnik otvorio, vidio je, da je unutra nekaknjiga, pa je pročitao nekoliko stranica, a nato je skočio sa stolca i pošao ravno

do knjižare s knjigom ispod ruke.– Zašto je ovo poslano meni? – upita on strogim glasom podignuvši svezak.– Bilo je naručeno, gospodine.– Sretan sam, što mogu reći, da tu knjigu nisam naručio ni ja, ni itko od

moje obitelji.Knjižar pogleda u knjigu narudžbi.– O, gospodine, knjiga je poslana na krivu adresu – reče on.– Naručio ju je gospodine Angel Clare, pa je trebala biti poslana njemu.Gospodin Claire ustukne kao da su ga pljusnula. Pođe kući blijed i utučen i

pozove Angela u svoju radnu sobu.– Pogledaj u tu knjigu, dječače – reče on. – Što ti je poznato o njoj?– Ja sam je naručio – reče Angel jednostavno.– Zašto?– Da je pročitam.– Kako možeš i pomisliti da je čitaš?– Kako mogu? Pa – to je sistem filozofije. Nema moralnijeg, pa čak ni

religioznijeg djela, koje bi bilo izdano.

– Da – dosta je moralno. To ne mogu zanijekati. Ali religiozno! – i to zatebe, koji namjeravaš biti svećenik božji!

– Kad si već spomenuo tu stvar, oče – reče sin sa zabrinutim izrazom nalicu – želio bih ti reći jednom zauvijek, da bi mi bilo milije da se ne zaredim.Bojim se, da to ne bih mogao učiniti po svojoj savjesti. Volim crkvu, kao štočovjek voli oca ili majku. Uvijek ću prema njoj gajiti najtopliju ljubav. Nemaustanove, prema čijoj bih historiji osjećao dublje divljenje; ali ne mogu poštenoprihvatiti da budem njezin svećenik, kao što su to moja braća, dok god onaukraćuje da oslobodi svoj duh od neodržive dogme da teolatrija donosi

otkupljenje.Otvorenom i prostodušnom župniku nije nikad palo na pamet, da bi njegov

sin, krv njegove krvi, mogao doći na takve misli. Bio je zapanjen, smlavljen,



ubijen. A ako Angel ne namjerava da se zaredi, kakvog ima smisla slati ga uCambridge? Sveučilište kao korak bilo prema čemu drugom osim zaređenjačinilo se tome čovjeku ustaljenih pojmova kao predgovor bez knjige. On je biočovjek ne samo religiozan, nego i pobožan; čvrsto je vjerovao – ali ne onako,kako tu frazu sada olako upotrebljavaju teološki šarlatani u crkvi i izvan nje,

nego u starom, gorljivom smislu evangeličke škole: čovjek, koji je mogao

Doista biti uvjeren, Da je vječ no i božanskoPrije osamnaest stoljeća...

Angelov je otac pokušao dokazivanjem, nagovaranjem, zaklinjanjem.– Ne, oče; ne mogu potpisati član četvrti (a kamo li ostale), ako ga uzmem

»u doslovnom i gramatičkom smislu«, kako to traži deklaracija, i stoga ne mogubiti župnik kraj ovakva stanja stvari – reče Angel.

– Moj je čitav instinkt u religijskim stvarima usmjeren premarekonstrukciji; da citiram tvoju omiljelu Epistulu Židovima, »da se ukloni ono,što je uzdrmano, kao i ono, što je načinjeno, da bi mogle ostati one stvari, kojese ne mogu uzdrmati.«

Njegov je otac bio tako duboko rastužen, da je Angelu bilo upravo bolnogledati ga.

– Kakva ima smisla, da tvoja majka i ja štedimo i uskraćujemo sebi, da

bismo tebi dali univerzitetsko obrazovanje, ako se ono neće upoitrebiti na

čast islavu božju? – ponovi njegov otac.

– Pa, zato, oče, da se upotrebi na čast i slavu čovjeka.Možda bi Angel, da je ustrajao, otišao u Cambridge kao i njegova braća.

Ali župnikov nazor, da je to sijelo znanosti jedino odskočni kamen do zaređenja,bio je upravo obiteljska tradicija; i ta je misao bila tako ukorijenjena u njegovuduhu, da se ustrajnost počela činiti osjetljivom sinu poput namjere dazloupotrebi povjerenje i učini nažao pobožnim članovima kuće, koji su morali, ai sada još moraju, kako je to otac natuknuo, silno štedjeti, kako bi proveli

jedinstven plan odgoja za sva tri mladića.– Ja ću se proći i bez Cambridgea – reče konačno Angel. – Osjećam, da

nemam prava da u ovim prilikama idem onamo.Nije trebalo dugo, da se pokažu rezultati te odlučne debate. Proveo je

godine i godine u nesređenom učenju, pothvatima i razmišljanju; počeo jepokazivati znatnu ravnodušnost prema duševnim formama i zakonima. Sve više

je stao prezirati materijalno razlikovanje po položaju ili bogatstvu. Čak mu nisuprijale ni »stare dobre porodice« (da upotrebimo frazu tamošnjeg pokojnoguglednika), ukoliko njihovi predstavnici nisu imali u sebi dobrih novih odluka.

Kad je otišao da živi u Londonu, da vidi kakav je svijet, a i s namjerom, da setamo bavi kakvim poslom ili trgovinom, kao za ravnotežu njegovim strogim



nazorima, izgubio je pamet i gotovo pao u zamku žene mnogo starije od sebe, ali je na sreću izmaknuo, a da mu to iskustvo nije nanijelo mnogo zla.

Rana povezanost sa seoskom samoćom razvila je u njemu nepobjedivu igotovo nerazumnu odvratnost prema modernom gradskom životu, te mu jeonemogućila uspjehe, kakvima se mogao nadati, da ga je slijedio kakav svjetski

poziv u nepovredivosti duhovnoga. Ali nešto se moralo učiniti; potratio jemnogo korisnih godina; i, kako je imao znanca, koji je kretao u novi, uspješniživot kao kolonijski farmer, Angelu je palo na pamet, da bi to mogao bitiputokaz u pravom smjeru. Gospodarstvo, bilo u kolonijama, Americi ili kodkuće – na svaki način gospodarstvo, pošto se dobro spremi za taj posaosavjesnim učenjem – to je bio poziv, koji će mu vjerojatno osigurati neovisnost,a da neće morati da žrtvuje ono, što je cijenio čak i više nego materijalnusigurnost - intelektualnu slobodu.

I tako nalazimo tu Angela Clarea u dvadeset šestoj godini u Talbothaysu

kao učenika u stočarstvu i, budući da u blizini nije bilo nikakve kuće, gdje bimogao dobiti udoban stan, također kao stanara kod vlasnika mljekarstva.Njegova je soba bila vrlo prostran tavan, koji se protezao po čitavoj dužini

mljekarstva. U nju se moglo popeti samo ljestvama iz spremišta za sir i bila jedugo vremena zatvorena, dok nije došao on i izabrao je kao svoje sklonište. Tu

je Clare imao mnogo prostora, i mljekari su ga mogli često čuti kako hoda goredolje po sobi, kad su već ukućani pošli na počinak. Jedan dio sobe je bioodijeljen zastorom, iza kojega je bio njegov krevet, a ostali dio bio je namještenkao priprosta soba za boravak.

Isprva se cijelo vrijeme zadržavao gore u sobi, mnogo je čitao i prebirao nastaroj harfi, koju je kupio na nekoj rasprodaji, pa je znao govoriti, kad je biotmurno raspoložen, da će njome možda jednoga dana morati zarađivati na ulicikruh. Ali uskoro mu je bilo milije proučavati čovječ ju narav na taj način, da jeuzimao svoje obroke dolje u zajedničkoj blagovaonici-kuhinji, s vlasnikom injegovom ženom, djevojkama i muškarcima, koji su svi zajedno sačinjavaliživahan skup; jer, iako je samo nekoliko radnika i radnica spavalo u mljekarstvu,dosta se njih hranilo zajedno s porodicom. Što je Clare dulje boravio tu, to jemanje prigovora nalazio njihovu društvu i to mu se više sviđalo, da s njima

podjednako podijeli stan.Zapravo, na svoje veliko iznenađenje, on je doista uživao u njihovudruštvu. Konvencionalni seljaci – personificirani u bijednoj figuri poznatoj podimenom »kmet« – netragom su iščezli nakon nekoliko dana boravka. Gledajućiih izbliza, nije mogao vidjeti kmeta. Istina, ispočetka, dok je još Clareov duh biopun svježih utisaka iz drukčijeg društva, ti su mu se prijatelji, s kojima je sadadrugovao, činili donekle neobični. Sjesti kao ravnopravan član mljekarovakućanstva u početku mu se činilo nedstojnim postupkom. Njihove su mu semisli, navike, okolina, činile natražnima i besmislenima. Ali živeći tamo, iz danau dan, pronicavi je gost postao svijestan novih vidika u čitavom prizoru.Raznolikost je nadomjestila jednoličnost, a da se nije zbila nikakva objektivnapromjena. Njegov domaćin i njegovi ukućani, njegovi muškarci i djevojke, kad



ih je Clare izbliže upoznao, počeše se razlikovati jedni od drugih kao u nekomkemičkom procesu. Pala mu je na pamet Pascalova misao: » À mesure qu’on àplus d’esprit, on trouve qu’il y à plus d’hommes originauxq Les gens ducommun ne trouvent pas de différence entre les hommes.«6

Tipični i nepromjenljivi kmet je prestao postojati. On se pretvorio u mnogo

različitih ljudskih stvorenja – bića s mnogo različitih duhova, bića s nebrojenimrazlikama; neka su bila sretna, mnogo vedra, nekoliko njuh potišteno, tu i tamopo koji bistar čak do genijalnosti, gdjekoji glup, drugi opet razuzdan ili pakstrogo ćudoredan; neki su bili miltoinski nečujni, drugi su nosili u sebicromwellsku energiju; on se pretvorio u ljude, koji su imali vlastito mišljenje

jedan o drugome, kao što je i on imao o svojim prijateljima, koji su moglishvatiti ili osuđivati jedan drugoga, zabavljati se ili žalostiti proučavajućimeđusobne slabosti ili mane; u ljude, od kojih je svaki pojedini išao na svoj ličninačin putem do hladne smrti.

Neočekivano je zavolio život na svježem zraku zbog samoga tog života ionoga što on donosi sobom, bez obzira na važnost takvog života za zvanje, koje je sebi odabrao. S obzirom na svoj položaj on se čudesno oslobodio kroničnemelankolije, koja zahvaća civilizirane rase, kad im stane opadati vjera ublagotvornu providnost. Po prvi puta u posljednjih nekoliko godina mogao ječitati po svojoj miloj volji bez određenog cilja da uči za neko zvanje, jer onihnekoliko knjiga o poljodjelstvu, za koje je držao, da je potrebno da ih prouči,oduzimalo mu je tek nešto vremena.

Odviknuo se starih asocijacija i vidio je u životu i čovječanstvu nešto novo.

K tome se izbliza upoznao s pojavama, koje je prije tek nejasno poznavao – sgodišnjim dobima u njihovim raspoloženjima, jutrom i večerom, noću ipodnevom, s vjetrovima u njihovim različitim ćudima, drvećem, vodom imaglom, sjenama i tišinom, i s glasovima neživih stvari.

Rana su jutra bila još prilično svježa, pa je vatra u velikoj sobi, gdje sudoručkovali, bila sasvim ugodna; po naredbi gospođe Crick, koja je držala, da jeon prefin da se miješa s onima za stolom, Angel Clare je obično sjedio zavrijeme jela u kutu kraj otvorenog kamina, a šalicu, tanjirić i tanjir bi mu stavilina izbočenu daščicu, koja mu je bila uz lakat. Svijetlo, što je ulazilo kroz visoki,

široki prozor njemu nasuprot i obasjavalo njegov zakutak, uz pomoć još jednosvijetla, hladno plavoga, koje je dopiralo kroz dimnjak, omogućivalo mu je da

tamo udobno čita, kad god je za to bio raspoložen. Između Clarea i prozora bio je stol, za kojim su sjedili njegovi drugovi, kojih su se profili pri žvakanju oštroodražavali na staklima prozora, a po strani su bila vrata u redovima, do vrhapune jutarnjeg mlijeka. Na drugom se kraju mogao vidjeti velik stroj zapravljenje maslaca, kako se vrti, i čuti njegovo lupkanje – a njegova se pokretnasnaga mogla vidjeti kroz prozor u obliku neraspoloženog konja, koji je hodaouokrug, a tjerao ga je dječak. Prošlo je nekoliko dana od Tessina dolaska, aClare, sjedeći zamišljeno i čitajući kakvu knjigu, mjesečnik ili note, koje su

6 Što čovjek ima više duha, to on nalazi više originalnih ljudi. Obični svijet ne vidi razlike među

ljudima. ( Nap. prev.)



upravo stigle poštom, nije gotovo ni zamijetio, da je ona kod stola. Govorila jetako malo, a ostale djevojke tako mnogo, da mu se nije pričinilo, da u tombrbljanju ima neki novi glas, a on je uvijek običavao zanemarivati pojedinostivanjskog izgleda za volju opće impresije. Međutim, jednoga dana, dok jestudirao neke note i s pomoću mašte u glavi slušao napjev, zapadne u neku

tupost, a note mu se skotrljaju na ognjište. Promatrao je cjepanice na vatri, izkojih se, titrajući na vrhu, izdizao jedan plamičak u posljednjim drhtajima nakonpečenja i kuhanja doručka, te se činilo kao da poskakuje po taktu njegoveunutrašnje arije; promatrao je i dvije kuke u dimnjaku, koje su mlohavo visjelesa grede ili prečke, načičkane čađom, koja je treperila po istoj melodiji; i napolaprazan kotao, koji je plačljivo cvilio u pratnji. Razgovor se kod stola pomiješaos fantastičnim orkestrom, a onda mu pade na pamet »Kako mekan glas ima

jedna od tih mljekarica! Mislim, da je to ta nova.«Clare se okrene, da je vidi. Sjedila je s ostalima.

Ona nije gledala prema njemu. Zapravo su, zbog njegove duge šutnje,gotovo i zaboravili, da je on u sobi.– Za duhove ne mogu ništa reći – govorila je ona – ali sigurno znam, da

možemo učiniti, da nam duša iziđe iz tijela, a ipak biti na životu.Vlasnik se, punih usta, okrene prema njoj, a oči su mu bile pune ozbiljne

radoznalosti. Veliki nož i vilicu (jer ovdje je doručak bio u pravom smislu riječidoručak) ustobočio je okomito na stol, kao donji dio vješala.

– Što – zar zbilja? Ma je li to istina, djevojčice? upita on.– Najlakši način, da osjetite, ako vam duša odlazi – nastavi Tessa, jest da

legnete noću u travu i gledate ravno gore u koju veliku, sjajnu zvijezdu; i, čvrstose prenesavši duhom na nju, uskoro ćete osjetiti, da ste stotine i stotine miljadaleko od svoga tijela, pa vam se čini, da vam ono uopće ne treba.

Gazda skine svoj oštri pogled s Tesse i uperi ga na svoju ženu.– Slušaj, Christianna, to je čudna stvar – a? Kad pomislim, kolike li sam se

milje proskitao po zvjezdanim noćima u ovih trideset godina, udvarajući se,trgujući, ili trčeći po liječnika, ili po dadilju, a ipak, sve dosada nisam ni slutio otome ili osjetio, da mi se duša podigla ma i za jedan palac iznad ovratnikakošulje.

Kako je na nju bila uperena opća pažnja, pa i pažnja gazdina učenika, Tessa je poorvenjela i, dodavši kao usput, da je to samo njezina fantazija, nastavidoručkovati.

Clare ju je i dalje promatrao. Ona uskoro prestade jesti i, svijesna, da jeClare gleda, počne kažiprstom po stolnjaku risati neke imaginarne crteže, svazbunjena, kao domaća životinja, kad opazi, da je promatraju.

– Kako li je svježa i djevičanska kći prirode ta mljekarica! – reče sam za se.A onda mu se pričini kao da u njoj otkriva nešto poznato, nešto što ga

prenosi natrag u veselu i lakoumnu prošlost, u vrijeme prije nego što mu jepotreba razmišljanja provukla nebo oblacima. Zaključi, da ju je već prije vidio;gdje, to nije znao reći. Sigurno ju je slučajno sreo negdje na svojim lutanjima po



zemlji, i nije baš bio jako radoznao, gdje. Ali to je bilo dovoljno da ga ponuka,da Tessi dade prvenstvo pred ostalim dražesnim mljekaricama, kad je razmišljaoo ženama, što su ga okruživale.

XIX

Krave su se općenito muzle onako, kako su dolazile, bez plana ili izbora.Ali neke krave pokazuju sklonost prema stanovitim rukama, pa u toj svojojsklonosti idu tako daleko, da uopće neće da stoje, osim kod svoje izabranice, akabao koga drugoga bez uvijanja će jednostavno prevrnuti nogom.

Pravilo mljekara Cricka bilo je, da ide za tim, da neprestanimizmjenjivanjem slomi tu pristranost i averziju, jer je drukčije, u slučaju da mu jekoji mljekar ili mljekarica otišao s mljekarstva, zapao u nepriliku. Međutim,lične želje mljekarica bile su suprotne mljekarovu pravilu, jer time, što je svakaod tih djevojaka svakog dana odabirala osam ili deset krava, na koje se bilanavikla, ona je svoj rad na njihovu podašnom vimenu učinila nevjerojatnougodnim i lakim.

Tessa je, kao i njezine drugarice, ubrzo otkrila, koje krave vole njezin načinmuzenja, a, kako su joj prsti postali meki od dugog kućnog zatočenja, kojemu seona od vremena do vremena podvrgavala posljednjih dviju triju godina, ona bi sveseljem udovoljavala muzarama u tom pogledu. Od svih devedeset i pet bilo ih

je posebno osam, koje su se njoj dale musti s takvom spremnošću, da je moglaobavljati taj posao samim dodirom prstiju. To su bile Trbuša, Lijepa, Plemenka,Plavuša, Stara, Mlada, Reduša i Mukalica. Znajući, međutim, za gazdinu želju,ona je nastojala da savjesno muze krave onako kako dođu, izuzevši one, koje suse vrlo često muzle i za koje još nije bila dosta spretna.

Ali ona uskoro otkrije čudno slaganje između naoko slučajnog poređajakrava i vlastitih želja, dok nije osjetila, da njihov poredak ne može bitiposljedica slučaja. U posljednje joj je vrijeme gazdin učenik pomagao koddotjerivanja krava, a kod petog ili šestog puta, naslonjena na kravu ona okreneprema njemu oči pune pitanja i okrivljivanja.

– Gospodine Clare, vi ste mi dotjerali ove krave! – reče ona zacrvenjevšise; i bacivši na nj tu optužbu, jedva vidljivi smiješak joj i protiv njezine voljenježno nadigne gornju usnicu, tako da su joj se pokazali vršci zubiju, pri čemu

joj je donja usnica ostala strogo nepomična.– Pa to je svejedno – reče on. Vi ćete ostati ovdje, pa ćete ih uvijek musti.– Mislite li? Ja se nadam, da hoću! Ali nisam sigurna.Kasnije se ljutila na samu sebe misleći, da je on možda, ne znajući za

ozbiljne razloge, koji su je ponukali na tu samoću, krivo razumio njezine riječi.Ona je s njim razgovarala tako ozbiljno, kao da je njegova prisutnost u nekuruku odlučan faktor u njezinoj želji. Njezina je nelagodnost bila tolika, da je



uveče, kad je muzenje bilo dovršeno, šetala sama u vrtu i neprestano žalila, štomu je pokazala, da je zamijetila njegovu pažnju.

Bilo je izrazito ljetno veče u lipnju. Zrak je bio u tako savršenoj ravnoteži itako proziran, da se činilo, da mrtve stvari posjeduju dva ili tri osjetila, ako ne ipet. Nije bilo razlike između bliskog i dalekog, i čovjek se, prisluškujući,

osjećao blizu svemu, dokle je oko sezalo. Tišina je na nju djelovala kao nešto,što doista postoji kao stvar, a ne samo kao obična nestašica buke. Prekidalo ju jemonotono udaranje po žicama.

Tessa je već i prije čula te tonove na tavanu iznad sebe. Potmuli, ispodglasa, stiješnjeni svojim zatočenjem, nisu joj se nikada sviđali kao sada, kad suplovili u tihi zrak smiono kao da su sa sebe zbacili odjeću. Govoreći apsolutno, iinstrument i izvedba bijahu bijedni; ali sve je relativno, i Tessa se, slušajući kaoočarana ptica, nije mogla maknuti s mjesta. Ni ne pomišljajući da ode, ona sepribliži sviraču, skrivajući se iza živice, da se ne bi dosjetio njezinoj prisutnosti.

Rub vrta, gdje se Tessa nalazila, nije već nekoliko godina bio obrađivan, pa je sada bio vlažan i zarastao sočnom travom, koja je na dodir sipala oblakepeluda oko sebe, i visokim rascvjetanim korovom, koji je širio oko sebe težakzadah – korovom, čiji su crveni, žuti i purpurni tonovi sačinjavali niz bojablistavih kao kod njegovana cvijeća. Išla je kradomice poput mačke kroz toobilje raslinja. Za suknju joj se hvatala kukavič ja pljuvačka, pod nogama su jojpucketali puževi, ruke je uprljala mliječnim sokom korova i sluzju balavnjaka, agole je podlaktice zamazala ljepljivim krvavim ušencima, koji su, iakosnježnobijeli na stablima jabuka, proizveli crvene mrlje na njezinoj koži; tako se

ona sasvim približila Clareu, a da je on još nije bio opazio.Tessa nije bila svijesna ni vremena ni prostora. Uzdignuće, koje je onaopisala, da se može proizvesti po volji gledanjem u zvijezdu, došlo je sada bezikakva njezina sudjelovanja; podrhtavala je pod tankim zvucima stare harfe, injezini su akordi prolazili kroz nju poput daška vjetra tjerajući joj suze na oči.Lebdeći pelud kao da su bile njegove note, koje su postale vidljive, a vlaga biljaplač osjećajnog vrta. Iako se već približavala noć, cvjetovi korova teška mirisaisticahu se jasnim bojama kao da neće da se zatvore zbog napetog slučaja, avalovi boje isprepletali su se s valovima zvuka.

Svijetlo, koje je još sjalo, dolazilo je uglavnom iz velikog otvora u gomilioblaka na zapadu; činilo se kao komadić dana, koji je slučajno zaostao, dok seposvuda spustio suton. On dovrši svoju tugaljivu melodiju, vrlo jednostavannapjev, koji nije tražio veliku vještinu; a ona je čekala misleći, da će moždapočeti drugu. Ali, kako mu je bilo dosta sviranja, on nasumce obiđe ogradu istade hodati iza nje, Tessa se, užarenih obraza, kradomice makne, kao da segotovo i nije maknula.

Angel, međutim, spazi njezinu svijetlu ljetnu haljinu i oslovi je, a tihi mu jeglas dopro do nje, premda je bila dosta udaljena.

– Što vas nagoni, Tesso, da tako bježite? – reče on. Zar se bojite?– O, ne, gospodine... ne vani. Pogotovo ne sada, kad opadaju latice jabučnih cvjetova i sve je tako zeleno.



– A u sobi vas je strah – zar ne?– Pa – jest, gospodine.– Čega?– Ne bih znala reći.– Bojite se, da se ne bi ukiselilo mlijeko?– Ne.– Bojite se života uopće?– Da, gospodine.– O, ja isto tako, i to vrlo često. Ne mislite li, da je to natezanje sa životom

prilično teško?– Pa, kad već tako kažete, jest.– Pa ipak, ne bih očekivao, da će mlada djevojka kao vi već sada gledati

tako na život. Kako to?

Ona oklijevajući prešuti odgovor.– Hajde, Tesso, recite mi u povjerenju.Ona je mislila, da ju je pitao, kakvo je njezino gledanje na stvari, pa

odgovori bojažljivo:– Drveće ima ispitljive oči, zar ne? – to jest, čini se kao da ima. A rijeka

kaže: »Što me mučite svojim pogledima?« I vama se čini, da vidite svu silusutrašnjih dana, poređanih u jednom redu. Prvi je najveći i najjasniji, a ostalibivaju sve manji i manji, što su dalje od vas; ali svi su oni, čini se, divlji iokrutni, i kao da kažu: »Dolazim! Čuvaj me se! Čuvaj me se!... Ali vi,

gospodine, možete izazvati sanje svojom glazbom i odagnati sva ta strašnapriviđenja!

On se iznenadio videći, da ta mlada žena, obična mljekarica, ima u sebinešto rijetko, na čemu joj njezine drugarice možda zavide; nosi u sebi tako tužnemisli. Ona je izražavala svojim domaćim jezikom, uz malu pomoć svogašestorazrednog školovanja, osjećaje, koji bi se gotovo mogli nazvati osjećajimastoljeća – bolešću modernizma. Ta ga je pojava manje iznenadila, kad jepomislio, da je ono, što se zove napredne ideje, zapravo većinom najnoviji načindefiniranja ili precizniji izraz riječima, koje se svršavaju na -ogija i -izam, za

osjećaje, koje muškarci i žene već stoljećima nejasno naslućuju.Pa ipak je bilo čudno, da je ona došla do njih još tako mlada; više nego

čudno; bilo je to snažno, zanimljivo, patetično. Ne pogađajući razlog, nije biloničega, što bi ga podsjetilo, da je iskustvo vrijedno po svojoj intenzivnosti, a nepo trajanju. Tessina prolazna tjelesna nevolja bila je njezina duševna žetva.

Tessa opet nije mogla razumjeti, kako to, da čovjek iz svećeničke obitelji idobra odgoja, kome ni fizički nema prigovora, smatra za nesreću to, što je živ.Ona, nesretna hodočasnica, ima za to dobar razlog. Ali kako je taj divni ipjesnički čovjek mogao uopće da se spusti u Dolinu Poniženja, kako je mogao

da osjeti isto što i Job, čovjek iz zemlje Uza – kao što je ona osjećala prije dvije-tri godine: »Ah, što bih htio, da sam već udavljen! Volio bih smrt, nego kostiove! Mrzim ih... Ta neću dovijeka živjeti«.



Istina, on je sada izvan svoje klase. Ali ona je znala, da on, poput PetraVelikoga u brodogradilištu, proučava ono, što želi naučiti. On ne muze krave, jerih mora musti, nego zato jer uči kako će postati bogat i napredan mljekar,zemljoposjednik, poljoprivrednik i uzgajač stoke. On će postati američki iliaustralski Abraham i poput vlastodršca upravljati svojim stadima i krdima,

pjegavima i prugastima, svojim slugama i sluškinjama. Katkada joj se, međutim,činilo nerazjašnjivim, da je on – izrazito književan, glazben, misaon, mladčovjek – svojevoljno odabrao da postane farmer, a ne svećenik kao njegov otac ibraća.

I tako, ne saznavši rješenje tajne drugoga, bili su oboje pred zagonetkomzbog onoga, što je jedno drugom otkrilo, pa su čekali da saznaju još nešto okarakteru i naravi drugoga, ne pokušavajući da jedno drugome potajno istražujuprošlost.

Svaki dan, svaki sat otkrivao mu je još po koju crticu njezine naravi, a isto

tako i njoj njegove. Tessa je pokušavala povučeno živjeti, ali nije ni slutila,kolika je snaga njezine vitalnosti.Isprva se činilo, da Tessa vidi u Angelu Clareu samo inteligenciju, a ne

čovjeka. Ona ga je kao takvoga uspoređivala sa sobom; i kod svakog otkrićapreobilja njegove prosvijetljenosti, udaljenosti između njezine skromne duševnerazine i njegove neizmjerne, andske visine, ona bi postajala potištena,obeshrabrena i nemoćna da uopće išta dalje poduzima.

Jednoga dana on zamijeti njezinu potištenost, kad joj je usput spomenuonešto o pastoralnom životu u staroj Grčkoj. Dok je on govorio, ona je po obali

brala cvatove kozlaca: nazvane »gospoda i gospođe«.– Što vam je, da najednom izgledate tako potišteno? – upita on.– Ah, to se tiče samo mene – reče ona s jedva vidljivim tužnim smiješkom

te počne nervozno čupkati jednu »gospođu«. – Palo mi je na pamet, što je moglobiti od mene! Čini se, da je moj život promašen, jer nisam imala mogućnosti!Kad vidim, koliko vi znate, koliko ste čitali, i vidjeli, i razmišljali, ondaosjećam, kakva sam ništica! Ja sam kao ona jadna kraljica od Sabe iz biblije. Umeni nema ništa više duha nego u njoj.

– Zaboga, nemojte se time mučiti! Pa – reče on s oduševljenjem – ja bih se

neobično veselio, draga Tesso, kad bih vam mogao pomoći u povijesti ili u biločemu drugom, što biste htjeli učiti...

– Opet »gospođa« – prekine ga ona, pružajući prema njemu očupani cvat.– Što?– Htjela sam reći, da ima više gospođa nego gospode, kad im počnete

čupati latice.– Pustite sada gospođe i gospodu. Da li biste se htjeli prihvatiti učenja –

povijesti, na primjer?– Katkad imam osjećaj, da ne želim znati ništa više o tome, nego što znam.– Zašto ne?



– Jer kakvog ima smisla učiti, da sam tek jedna od mnogih; saznati, da je unekoj staroj knjizi opisan netko upravo kao ja, i znati, da ću samo odigratinjezinu ulogu; to me žalosti, i to je sve. Najbolje je ne sjećati se, da su vampriroda i vaši prošli čini isti kao tolikih tisuća i tisuća, i da će vam budući životbiti jednak životu tisuća i tisuća.

– Što, dakle vi doista ne želite ništa učiti?– Ne bih imala ništa protiv da učim zašto – zašto sunce sja jednako na

pravedne i nepravedne – odgovori ona s neznatnim drhtajem u glasu. – Ali to miknjige neće reći.

– Tesso, stidite se zbog takve gorčine! Naravno, on je govorio samo izkonvencionalnog osjećaja dužnosti, jer je tu vrstu čuđenja poznavao već uprošlim danima. I gledajući ta neizvježbana usta i usnice, pomislio je, da jetakva kći zemlje mogla taj osjećaj naučiti samo od drugih. Čupkala je i dalje»gospodu i gospođe«, a Clare, pošto je neko vrijeme promatrao valoviti zavoj

njezinih trepavica, koje bi, kad je spustila pogled, klonule na mekano joj lice,postajkujući ode. Kad je on otišao, ona je neko vrijeme stajala čupkajućizamišljeno posljednji cvat; a onda ga, probudivši se iz svoga sanjarenja,nestrpljivo baci na zemlju zajedno s ostalim mnoštvom divnoga cvijeća, unastupu nezadovoljstva sa samom sobom zbog svoje neozbiljnosti, i sa svetoplijim osjećajem u dubini svoga srca.

Za kako glupu je on mora smatrati! U nastupu neodoljive želje, da bi steklanjegovo dobro mišljenje, sjetila se onoga, što je u posljednje vrijeme nastojalazaboraviti, jer su posljedice toga bile tako neugodne – istovetnosti svoje obitelji

s viteškim d’Urbervillima. Ma kako jalov bio taj nadimak, ma kako porazno bilonjegovo otkriće u mnogom pogledu za nju možda bi gospodin Clare, kaogospodin i proučavatelj povijesti, osjetio dovoljno poštovanja prema njoj,dazaboravi njezino djetinjasto vladanje s »gospodom i gospođama«, kad bi saznao,da ljudi u purbeckskom mramoru i alabastru kingsbereske crkve doistapredstavljaju njezine izravne pređe; da ona nije lažni d’Urberville, načinjen odnovaca i ambicija kao oni u Trantridgeu, nego pravi d’Urberville do u srž.

Ali, prije nego što su usudila to otkriti, Tessa se u sumnji indirektnoobratila vlasniku radi eventualnog učinka na gospodina Clarea, i upitala ga, da li

gospodin Clare gaji veliko poštovanje prema starim obiteljima toga kraja, kojesu izgubile sav svoj novac i zemlju.– Gospodin Clare je jedan od najbuntovnijih mladića, koje ste ikada sreli –

reče gazda zagrijano – sasvim drukčiji, nego ostali u njegovoj obitelji; i ako imaišta, što on mrzi više od čega drugoga, to je pomisao na te, takozvane, stareobitelji. On kaže, da je samo po sebi jasno, da su stare obitelji u prošlosti izvršilesvoj posao i sada više u njima ne može biti ništa. Tu su Billeti, Drenkhardi,Greyi, St. Quintini, Hardyji i Gouldi, koji su posjedovali zemlju u ovoj dolini namilje daljine; sada bi ih sve mogli kupiti za gotovo ništa. Pa, evo, tu ova naša

mala Retty Priddle, znate je, ona je jedina od Pridellesovih – stare obitelji, što jeposjedovala svu silu zemlje tamo kod King’s-Hintocka, koja je sada vlasništvogrofa od Wessexa, prije nego što se za grofa od Wessexa i za njegove uopće i



znalo. E, dakle, to vam je gospodin Clare saznao i nekoliko je dana ismjehivao jadnu djevojku. »Ah!« govorio je njoj, »nikad od vas dobra mljekarica. Sve jevaše umijeće istrošeno prije stotinu godina u Palestini, i vi morate sada ležati naugaru tisuću godina, da skupite nove snage za nova djela!« Neki dan dođeovamo neki dječak, da potraži posla, i reče, da se zove Matt, a, kad ga upitasmo

za prezime, reče, da nije nikada čuo, da je imao prezime. Kad ga zapitasmo,zašto, on odgovori, da misli, da mu obitelj nije dosta stara. »A, ti si dečko,kakvog trebamo!« reče mu gospodin Clare, skočivši i rukujući se s njim;»polažem u te velike nade!« I dade mu pola krune. O ne! On ne može probavitite stare obitelji.

Pošto je čula tu karikaturu Clareova mišljenja, jadna je Tessa bila sretna,što mu u času slabosti nije rekla ni jedne riječi o svojoj obitelji – premda je bilatako neobično stara, da je gotovo obišla cijelu kružnicu i opet postala nova.Osim toga, druga mljekarica nije u tom pogledu ništa lošija od nje, kako sečinilo. Šutjela je o d’urbervillskoj grobnici do Osvaja

čevu vitezu,

čije je imenosila. Uvid, koji joj se sada pružio u Clareov karakter, dao joj je naslutiti, da je

ona stekla njegovo zanimanje poglavito zato, što je po njegovu mišljenju odmlade, netradicionalne loze.

XX

Godišnje se doba razvijalo i sazrijevalo. Još jedna godina sa svojim

prinosima cvijeća, lišća, slavuja, drozdova, zeba i kratkovjekih stvorenja. Svi suoni zauzeli svoja mjesta tamo, gdje su, još prije godinu dana, stajali drugi nanjihovu mjestu, a sada su bih samo klice i neorganske čestice. Zrake sunca naizlazu izvlačile su pupove i protezale ih u dugačke stabljike, stvarale sok u tihimstrujama, otvarale latice i isisavale mirise u nevidljivim mlazovima i disanjima.

Ukućani mljekara Cricka živjeli su udobno, mirno, pa čak i veselo. Njihov je položaj možda bio najsretniji od svih na društvenoj ljestvici, jer su bili iznadcrte, gdje svršava nestašica, a ispod crte, gdje udobnosti počinju kvariti prirodneosjećaje, a pritisak otrcane mode dovodi pak do toga, da ono što je dovoljno

postaje premalo.Tako je prolazilo cvatuće doba, kad se čini, da je drveće ono jedino, za čim

se teži u prirodi. Tessa i Clare su se nesvijesno međusobno proučavalineprestano držeći ravnotežu na rubu strasti, a ipak, očito, kloneći je se. Cijelo suse vrijeme jedno drugom približavali po mekom neodoljivom zakonu, jednakopouzdano kao dva potoka u jednoj dolini.

Tessa nije nikada u svom nedavnom životu bila tako sretna kao sada, avjerojatno nikada više i neće biti opet tako sretna. Ona je, u prvom redu, i fizičkii duševno pristajala u tu svoju novu okolinu. Mladica, koja je pustila korijenje u

otrovni sloj na mjestu, gdje je posađena, presađena je na dublje tlo. K tome su



ona, a i Clare, zasad još stajali na prijepornom tlu između sviđanja i ljubavi; nisu još bili ušli u dubinu, niti je počelo razmišljanje s nespretnim pitanjem:

»Kamo me smjera odnijeti ta nova struja? Što to znači za moju budućnost?Kako se to odnosi prema mojoj prošlosti?«

Tessa je zasada još bila za Angela Clarea najobičnija prolazna pojava –

ružičasta prikaza, koja donosi toplinu i koja je upravo stekla oznaku ustrajnosti unjegovoj svijesti. I tako je on dopuštao svome duhu, da se zabavi njome, držeći,da je njegovo zanimanje za nju samo fiziološko proučavanje izvanredno novog,svježeg i zanimljivog primjerka ženskog svijeta.

Neprestano su se sastajali; to je bilo jače od njih. Svakodnevno su sesastajali u onom čudnom i svečanom razdoblju, jutarnjem sumraku, u ljubičastoji ružičastoj zori; jer ovdje je bilo potrebno ustajati rano, tako jako rano. Muzenjese obavljalo zarana; a prije muzenja je dolazilo obiranje vrhnja, koje je počinjaloodmah iza tri sata. Obično je jedno ili drugo od njih zapala dužnost da probude

ostale, a prvoga bi probudila budilica; kako je Tessa bila ona, koja je došla nafarmu posljednja, i kako se uskoro saznalo, da se u nju mogu pouzdati, da nećeprespavati zvono budilice kao neki drugi, ta je dužnost buđenja najčešće zapalanju. Čim bi tri sata odbilo i zazvrnđalo, ona bi izišla iz svoje sobe i potrčala dogazdinih vrata, a onda bi se po ljestvama uspela do Angelove spavaonice izovnula ga glasnim šaptom. Zatim bi probudila svoje drugarice. Dok bi se Tessaobukla, Clare je već bio dolje na vlažnom zraku. Ostale mljekarice i gazdaobično su sebi dopustili da još malo proleškare u postelji, pa su se pojavili tekčetvrt sata kasnije.

Sivi polutonovi praskozorja nisu sivi polutonovi sutona, premda im jenijansa možda ista. U sutonu jutra čini se, da je svijetlo aktivno, tama pasivna; usumraku predvečerja je aktivna i sve jača tama, a svijetlo se pospano povlači.

Kako je to bivalo često – a vjerojatno ne uvijek slučajno – da su njih dvojebili prve dvije osobe, koje su bile na nogama u mljekarstvu, njima se samimačinilo, da su prve osobe na čitavom svijetu. U prvim danima svoga boravkaovdje Tessa nije obirala vrhnje, nego je odmah nakon ustajanja izlazila napolje,gdje bi je on obično čekao, Spektralno, napola složeno, vodenasto svijetlo, koje

je prožimalo otvorenu livadu, davalo im je osjećaj osamljenosti, kao da su Adam

i Eva. U tom mutnom, početnom stadiju dana Clareu se činilo, da Tessapokazuje neku dostojanstvenu duševnu i tjelesnu veličinu, neku gotovovladarsku snagu, možda zato, jer je znao, da nije vjerojatno, da bi se u toneobično vrijeme mogla u njegovu vidokrugu pojaviti žena tako krasnih osobinakao ona, kakvih je, bio je uvjeren, malo u cijeloj Engleskoj. Lijepe žene običnospavaju u ljetnu zoru. Ona je bila tu, uza nj, a ostale ne postoje.

Ispremiješana čudna polutama, po kojoj su zajedno hodali do mjesta, gdjesu ležale krave, često ga je navodila na misao o satu Uskrsnuća. Nije mnogomislio na to, da bi uza nj mogla biti Magdalena. Dok je sav kraj bio u

neodređ

enom osvjetljenju, lice njegove pratilice, koje je bilo centar njegovihpogleda, izdižući se iznad sloja maglice, činilo se kao da ima na sebi nekifosforni sjaj. Izgledala je bestjelesno, kao neka oslobođena duša. Uistinu,



njezino je lice, iako se nije činilo tako, primalo na se hladni odsjev dana sasjeveroistoka; a njegovo lice, premda on o tom nije razmišljao, činilo se njoj istotakvo.

U to vrijeme, kao što je već rečeno, ona ga se najjače doimala. Ona višenije bila mljekarica, nego samo sanjarsko biće žene – čitav ženski rod skupljen u

jednom karakterističnom liku. Zvao ju je Artemidom, Demetrom i drugimfantastičnim imenima, pomalo je izazivajući a ona to nije voljela, jer ih nijerazumjela.

– Zovite me Tessa – rekla bi mu ne gledajući ga; i on ju je zvao.A onda bi postalo svjetlije, te bi njezine crte bivale jednostavno ženske;

promijenile bi se od crta božanstva, koje dijeli blagoslov, u crte bića, koje žudiza njim.

U te bi se neuobičajene sate oni mogli sasvim približiti vodenim pticama.Dolazile bi čaplje, s velikom, smionom bukom, kao da otvaraju vrata i kapke, iz

krošnji nasada, u kojima su boravile na rubu livade; ili, ako bi već bile tamo, jedva bi se suzdržavale da ostanu u vodi, dok je ovo dvoje prolazilo, ipromatrale ih pomičući glavu okolo naokolo u sporim, vodoravnim, apatičnimkrugovima, kao pomicanje lutaka na satu.

Onda su mogli vidjeti blijede ljetne magle u slojevima, vunenaste, jednolične i naoko ništa deblje nego jorgani, kako su se protegle livadama urastrganim ostacima malog cpsega. Na sivoj vlazi trave bili su još tragovi, gdjesu krave proležale noć – tamnozeleni ostaci suhog zelenja u veličini njihovihtjelesa, u sveopćem moru rose. Iz svakog se otoka protezao vijugav trag, po

kojem je krava krenula na pašu pošto je ustala, i na kraju toga traga bi je našli;ravno duvanje iz njenih nozdrva, kad bi ih prepoznala, stvaralo je još gušćumalu maglu od nje same usred opće magle, koje se povlačila posvuda. Onda bidotjerali krave natrag u dvorište, ili bi sjeli, da ih pomuzu tamo, gdje su bile,prema tome, kako je bilo potrebno.

Ili je pak ljetna magla bila jednoličnija, pa su livade bile poput bijelogamora, iz koga se raštrkano drveće izdizalo kao opasne klisure. Ptice su seuzdizale kroz nju u gornje blistavo svijetlo, pa bi lebdjele na krilima sunčajući seili bi se spustile na vlažnu ogradu, koja je dijelila polja i koja se sada sjala poput

motaka od stakla. Sićušni dijamanti od vlažne maglice visjeli su također naTessinim trepavicama, a na kosi su joj bile kapljice poput sitnih bisera. Kad bi sepotpuno razdanilo i sve postalo obično, one bi se sasušile na njoj; štoviše, Tessabi tada izgubila svoju čudnu, eteričnu ljepotu; njizini su se zubi, usnice i očisvjetlucali na sunčanim zrakama, i ona je bila ponovo samo čarobno lijepamljekarica, koja je morala da izdrži borbu s ostalim ženama svijeta.

Otprilike u to vrijeme začuli bi glas gazde Cricka, kako daje lekcijumljekarima, koji stanuju vani, zato, što su zakasnili i psuje staru DeborahFyander, što nije oprala ruke.

– Tako ti boga, Deb, gurni te ruke pod pumpu! Duše mi, kad bi ljudi uLondonu znali za tebe i za tvoju neurednost, još bi opreznije gutali mlijeko imaslac, nego dosad; a to znači mnogo.



Muzenje bi se nastavljalo, dok konačno Tessa i Clare, zajedno s ostalima,ne bi čuli, kako gospođa Crick odmiče od zida teški stol za doručak, što jeredovito radila prije svakog obroka; isto strahovito struganje čulo bi se i kad biga vratili na staro mjesto, pošto bi ga pospremili.

XXI

Baš poslije doručka u mljekari se sve uskomešalo. Stroj za pravljenjemaslaca okretao se kao obično, ali maslaca nije bilo. Kad bi se to dogodilo,zastao bi rad u mljekari. Šljap, šljap, bućkalo je mlijeko u velikom bubnju, alizvuk, koji su iščekivali, nije se pojavio.

Gazda Crick i njegova žena, mljekarica Tessa, Marian Betty Bridle, IzzHuett, kao i udate žene iz susjednih kućica, pa gospodin Clare, Jonathan Kail,stara Deborah i ostali stajahu zureći bespomoćno u stroj za pravljenje maslaca; adječak; koji je vani vodao konja, širom je razrogačio oči, da pokaže, da razumijetežinu situacije. Činilo se čak, da i melankolični konj gleda unutra kroz prozor,pitajući kod svakog okruga očajnički, što je to.

– Godine su prošle otkako sam bio posljednji put kod Tredlea,čarobnjakova sina u Egdonu – godine! – reče ogorčeno gazda. – Ali on nije bioništa prema svome ocu. Ako sto puta nisam rekao, nisam rekao ni jedamput, dane vjerujem u to; premda, veoma istinito proriče ljudima budućnost. Ali, moratću da odem do njega, ako još živi. Da, morat ću da odem do njega, ako to ovakonastavi!

Čak se i gospodin Clare počeo osjećati tragično videći gazdin očaj.– Čarobnjak Fall, s onu stranu Casterbridgea, koga su zvali »Široki-O«, bio

je vrlo dobar, kad sam ja bio dječak – reče Jonathan Kail. – Ali sada više nevrijedi ni vraga.

– Moj djed je obično išao čarobnjaku Mynterneu, tamo kod Owlscombea, abio je to vrlo sposoban čovjek, tako sam bar čuo od djeda – nastavi gospodinCrick. – Ali danas više nema takvih pravih ljudi!

Misli gospođe Crick bile su bliže samoj stvari.– Možda je tko u kući zaljubljen – reče ona iskušavajući. – U svojim sam

mladim danima čula, da to može biti uzrok. Ej, Crick, sjećaš li se one djevojke,što je bila kod nas prije nekoliko godina, pa kako ni onda maslac nije htio dadođe...

– A, da, da! – ali to nije bio razlog. To nije imalo nikakve veze sljubakanjem. Sjećam se svega – bio je neki kvar na stroju.

On se okrene Clareu.– Jack Dollop, pokvaren ženskar, koji je ovdje radio jednom kao mljekar,

udvarao se nekoj mladoj ženi tamo u Mellstocku i prevario je, gospodine, kao itolike druge prije nje. Ali taj put je on imao posla s drukčijom ženom, samo tonije bila ona ista djevojka. Na sam veliki četvrtak, kao i svih dana u godini, bili



smo tu ovako, kao što smo sada, samo nismo pazili na maslac, kadli ugledasmodjevojčinu majku, kako dolazi na vrata, s golemim kišobranom mjedena drška,kojim bi mogao vola ubiti, pa kaže: »Da li tu radi Jack Dollop? jer ga ja trebam!Mogu mu reći, da imam s njim veliki obračun!« A malo iza svoje majke išla jeJackova ljubavnica plačući gorko, s rupčićem na licu. »O Isuse, sad će biti

vraga!« reče Jack ugledavši ih kroz prozor. »Ubit će me! Kuda da izmaknem –kud... ? Nemojte joj reći, gdje sam.« I rekavši to, on se kroz vratašca uvuče ustroj za maslac i zatvori se iznutra upravo u času, kad je majka mlade ženenahrupila u mljekaru. »Lupež – gdje je?« reče ona, »ja ću mu iskopati oči, samoda ga uhvatim!« Tražila je Jacka posvuda, psujući ga na sve moguće načine, aJack je, gotovo gušeći se, ležao u stroju za maslac, a jadna je djevojka – ili boljereći mlada žena – stajala kraj vrata i plakala kao da će oči isplakati. Nikada toganeću zaboraviti, nikada! Kamen bi se smekšao videći je onakvu! Ali ga bašnigdje nije mogla pronaći.

Gazda zastane, a slušači dobace jednu ili dvije rije

či komentara.

Često sečinilo, da se priče gazde Cricka završavaju, kad zapravo nisu završene, pa bi se

stranci prevarili i prerano izustili konačni usklik; premda, stari prijatelji su toznali.

Pripovjedač nastavi:– E, kako je staroj ženi uspjelo da se dosjeti, to vam ne bih znao reći, ali

ona je otkrila, da je on u stroju za maslac. Ne rekavši ni riječi, zgrabi ručku(onda se stroj okretao na ručni pogon) i stade je okretati, a Jack počne unutramlatarati. »O, Isuse! Zaustavite stroj! Pustite me van!« stade vikati gurnuvši

napolje glavu, »slupat ćete me u kašu!« (u duši je on bio kukavica, kao većinatakvih ljudi). »Ne, sve dok ne nadoknadiš otetu djevičansku nedužnost!« rečestara. »Prestani okretati stroj, stara vještice!« vrisne on. »A, zoveš me staromvješticom, je li varalico?!« reče ona, »a već pet mjeseci morao si me zvatipunicom!« I ona poče opet okretati stroj, a Jackove su kosti nastavile klopotati.A od nas se nitko nije usudio da posreduje, i konačno on obeća, da će joj datizadovoljštinu. »Da – obećavam da ću održati riječ!« reče on. I tako se to togadana svršilo.

Dok su slušači smiješeći se stavljali svoje napomene, iza njihovih leđa se

začuje brz pokret, i oni se ogledaju. Tessa, blijeda u licu, krene prema vratima.– Kako je tu danas toplo! – reče ona gotovo nečujno.

Bilo je toplo, i nitko među njima nije povezao njezin odlazak s gazdinimpripovijedanjem. On priskoči i otvori joj vrata, rekavši s prijaznimpodrugivanjem:

– Ej, djevojčice (on joj je često, s nesvijesnom ironijom, davao to ime odmilja), najdražesnija mljekarice, što je imam na svom mljekarstvu; ne smijetetako klonuti kod prvog daška ljetne vrućine, jer ćemo krasno izgledati bez vas,kad dođu pasji dani, zar ne, gospodine Clare?

– Bilo mi je slabo – i – mislim, da će mi biti bolje vani – reče onamehanički i nestane napolju.



Na njezinu sreću mlijeko se u tom času prestane u stroju bućkati, i začujese izraziti zvuk, koji se čuje, kad se počinje stvarati maslac.

– Dolazi! – poviknu gospođa Crick, i pažnja se svih odvrati od Tesse.Ta se lijepa patnica uskoro po vanjskom izgledu oporavila, ali je čitavo

popodne ostala jako potištena. Kad je večernje muzenje završeno, nije joj se

dalo ostati s drugima, pa je izašla iz kuće i odlutala ni sama ne znajući kamo.Ona je bila nesretna – o, tako nesretna, kad je vidjela, da je mljekarova pričanjezinim drugovima samo šaljiva zgoda i ništa drugo; čini se, da nijedno od njih,osim nje same nije vidjelo koliko je ta priča žalosna; bez sumnje nitko od njihnije znao, kako je ona okrutno dodirnula osjetljivo mjesto u njezinu životu.Večernje joj je sunce sad bilo ružno, kao kakva velika upaljena rana na nebu.Samo ju je iz grmlja kraj rijeke pozdravljao osamljen vrabac napuknuta glasa,žalosnim, neprirodnim tonom, koji je bio sličan glasu nekadašnjeg, davnoizgubljenog prijatelja.

Za tih dugačkih lipanjskih dana mljekarice su, a zapravo i svi ostaliukućani, išli na počinak sa zalazom sunca ili ranije, jer se jutarnji posao prijemuzenja obavljao vrlo rano i bio vrlo težak u vrijeme, kad su krave davalemnogo mlijeka. Tessa bi obično otišla gore u spavaonicu zajedno sa svojimdrugaricama. Večeras, međutim, ona je prva otišla u njihovu zajedničkuspavaonicu; i već je drijemala, kad su ostale djevojke ušle. Vidjela ih je kako sesvlače pri narančastom svijetlu nestalog sunca, koje je svojom bojomzarumenilo njihove likove; ponovo je zadrijemala, ali su je opet probudilinjihovi glasovi, pa je polako okrenula oči prema njima.

Nijedna od njezinih triju drugarica nije legla u postelju. Stajale su u grupi usvojim spavaćim košuljama, bosonoge, kraj prozora, a posljednje crvene zrakesa zapada još su im grijale lice i vrat, i zidove oko njih. Sve su tri s velikimzanimanjem promatrale nekoga u vrtu i pri tome su stavile lice jedno uz drugo;veselo i okruglo, blijedo s tamnom kosom, i plavokoso sa zlatnosmeđimuvojcima.

– Nemoj me gurati. Vidiš jednako dobro kao i ja – reče Retty, zlatnosmeđai najmlađa od njih, ne skidajući oči s prozora.

– Nema ti, Retty, nikakva smisla biti zaljubljena u njega, kao ni meni – reče

ironično najstarija od njih, Marian, djevojka vesela lica. – Njegove se misli bavedrugim obrazima, nego što su tvoji!Retty Priddle je i dalje gledala, pa i ostale dvije stanu opet gledati.– Eno ga opet! – povikne Izz Huett, blijeda djevojka s tamnom, vlažnom

kosom i oštro rezanim usnicama.– Ti, Izz, ne trebaš ništa govoriti – odvrati Retty, jer ja sam te vidjela, kako

ljubiš njegovu sjenu.– Što si vidjela da radi? – upita Marian.– Eto – on je stajao tamo kod posude za surutku, da je isprazni, a sjena

njegova lica pala je na zid iza njega, odmah do Izze, koja je stajala tamo puneći



sud za namakanje. Ona je stavila usta na zid i poljubila sjenu njegovih usta; jasam je vidjela, ali on nije.

– O, Izz! – reče Marian.Usred Izzina obraza pojavi se ružičasta pjega.– Pa u tome nema ništa zla – izjavi ona praveći se mirnom. – A, ako sam ja

zaljubljena u njega, zaljubljena je i Retty; a, ako ćemo pravo, i ti Marian.Marianino se lice nije moglo zarumenjeti jače, nego što je inače bilo

rumeno.– Ja! – reče ona. – Kakve li izmišljotine! A, eno ga opet! Drage oči – drago

lice – dragi gospodin Clare!– Eto – sad si priznala!– Pa i ti si – sve smo mi priznale – reče Marian, sa suhoparnom iskrenošću

potpuno ravnodušnosti, što će tko misliti. – Glupo je da se mi među sobompravimo, da je drukčije, premda to ne moramo priznati drugima ljudima. Ja bihse sutra udala za nj!

– I ja bih – i te kako – promrmlja Izz Huett.– Bogme bih i ja – prošapće bojažljivija Retty.Tessi, koja je sve to slušala, postade toplo.– Ne možemo se sve udati za nj – reče Izz.– I nećemo, nijedna od nas; to je baš ono – reče najstarija. Eno ga opet!Sve tri mu dobace tihi poljubac.– Zašto? – upita brzo Retty.

Zato, jer on najviše voli Tessu Durbeyfield – reče Marian spustivši glas. –Dnevno sam ga promatrala i došla do toga zaključka.

Nastade šutnja puna razmišljanja.– Ali ona ništa me mari za mjega – na koncu dahne Retty.– Pa – i ja katkada mislim, da je tako.– Kako je to sve glupo! – reče nestrpljivo Izz Huett.– Naravno, da neće uzeti ni jednu od nas, a niti Tessu – on, gospodski sin,

koji će postati veliki poljodjelac i farmer negdje vani! Vjerojatnije bi bilo, da nas

pozove, da pođemo s njim kao radnice uz toliku i toliku pla

ću godišnje!Uzdahne jedna, uzdahne druga, a Marianina debeljuškasta pojava uzdahne

dublje od svih. Netko u postelji, sasvim blizu, uzdahne također. Oči RettyPriddle, dražesne crvenokose najmlađe djevojke – posljednjeg pupoljkaParidallesa, tako važnih u župskim analima, napuniše se suzama. Još nekovrijeme šutke su promatrale, još uvijek licem uz lice kao i prije, a tri su bojenjihove kose prelazile jedna u drugu. Gospodin Clare, koji nije ništa slutio, pođeu kuću, i više ga nisu vidjele; budući da je mrak postajao sve gušći, one seuvukoše u postelju. Nekoliko minuta kasnije čule su, kako se penje ljestvama usvoju sobu. Marian je uskoro zahrkala, ali Izz nije dugo mogla da zaspi. RettyPriddle je usnula plačući.



Tessa, u kojoj je strast bila dublja, još uvijek nije mogla zaspati. Taj jerazgovor bio još jedna gorka pilula, koju je toga dana morala progutati. U njoj

jedva da se probudio i najmanji osjećaj ljubomore. Što do toga stoji, ona jeznala, da je u prednosti. Budući da je bila ljepše građena, bolje obrazovana i upunijem smislu riječi žena, nego ijedna od njih, premda je, osim Retty, bila

najmlađa, opazila je, da joj je potrebna sasvim mala pažnja, da u srcu AngelaClarea iznese pobjedu nad ovim svojim priprostim prijateljicama. Ali je nastaloozbiljno pitanje, treba li da ona to učini? Sigurno je, ako se uzme ozbiljno, da niza jednu od njih nije bilo gotovo ni truna nade u uspjeh; ali je bilo, ako ne sada,a ono prije, mogućnosti, da ga koja od njih prolazno zaludi i da tako, dok je onaovdje, uživa u njegovoj pažnji. Takve su različite sklonosti znale dovesti i dobraka; a ona je čula od gospodina Cricka, da je gospodin Clare jednog dana ušali pitao, kakva bi mu korist bila oženiti se finom gospođom i kraj toga moratiuzdržavati deset tisuća jutara kolonijalnih pašnjaka, uzgajati stoku i žeti žito.

Žena s farme bila bi jedina razborita žena za njega. Ali, bez obzira, da li jegospodin Clare govorio ozbiljno ili ne, zašto bi ona, koja sada ne bi ni jednommuškarcu svijesno dopustila da se njome oženi, i koja je svečano odlučila, danikada neće pasti u napast, da to učini, odvraćala pažnju gospodina Clare odostalih žena, samo zbog kratke sreće, da se grije na toplini njegovih očiju, dok jetu u Talbothaysu?

XXII

Idućeg su jutra sišli niz stepenice zijevajući; ali obiranje i muzenjeobavljalo se kao obično, a onda su pošli na doručak. Gazdu Cricka našli su kakognjevno i bučno korača po kući. Primio je pismo, u kojem se neka mušterijatuži, da maslac ima neugodan miris.

– I, tako mi boga, ima! – reče gazda, koji je u lijevoj ruci držao drvenulopticu, na kojoj je bio prilijepljen komad maslaca. – Jest – kušajte sami!

Nekoliko ih se skupilo oko njega; kušao ga je gospodin Clare, kušala ga jeTessa, i ostale mljekarice prisutne u mljekari, jedan ili dva mljekara, i konačno,

gospođa Crick, koja je došla od stola postavljenog za doručak. Doista je imaoneki miris.

Gazda, koji se zanio u misli, da bi što bolje osjetio okus i tako dokučio,koja je to vrsta štetne trave, kojoj pripada taj miris, iznenada usklikne:

– To je češnjak! A ja sam mislio, da ga više nema niti jednog perca na tojlivadi!

Tada se svi stari radnici sjetiše, da je neka posušena livada, na koju jenekoliko krava u posljednje vrijeme bilo pušteno, prošlih godina isto takopokvarila maslac. Tada mljekar nije bio prepoznao okus, pa je mislio, da je

maslac začaran.– Moramo tu livadu pregledati – nastavi on; – tako to ne mogu ostaviti!



Oboružavši se starim šiljastim noževima, oni svi zajedno pođu van. Kakose ta neprijateljska biljka mogla nalaziti samo u mikroskopskim razmjerima,budući da je izmaknula običnom pogledu, činilo se prilično beznadnimpokušajem pronaći je u bujnoj travi pred njima. Međutim, oni su se poređali uvrstu, a pomagali su svi zbog važnosti istraživanja; na gornjem kraju bio je

gazda s gospodinom Clareom, koji se dobrovoljno ponudio, da će pomoći: ondaTessa, Marian, Izz Huett i Retty, zatim Bill Lewell, Jonathan, pa udatemljekarice – Beck Knibbs, sa svojom vunenasto crnom kosom i živahnimočima; i Frances, blijedožute kose, sušičava zbog zimske vlage podvodnihlivada. One su živjele svaka u svojoj kućici.

Očiju uprtih u zemlju oni su polako puzali preko komadića polja, a onda suse malo dalje vraćali tako, da, kad budu gotovi, ne ostane ni jedan jediničetvorni centimetar, koji nije tko od njih pregledao. Bio je to veoma dosadanposao, i na čitavom polju nisu mogli otkriti više nego pet šest stabljika češnjaka;

oštrina mirisa te biljke bila je međutim takva, da je vjerojatno bilo dosta, da jedna krava samo jednom zagrize i da dade okus čitavom mlijeku toga dana.

Iako su se toliko razlikovali jedno od drugoga po prirodi i ćudi, ipak su,onako sagnuti, sačinjavali neobično jedinstven red – mehanički, bezbučan; astranog bi promatrača, koji bi prolazio susjednom stazom, mogli lako ispričati,kad bi ih nazvao skupnim imenom »kmetovi«. – Dok su tako puzali, sagnuvši sek zemlji, da bi otkrili biljku, od maslačaka im se na zakritom licu odražavaonježni žuti odsjev i davao im natprirodan izgled, kao da su obasjani mjesečinom,iako im je popodnevno sunce svom snagom pržilo leđa.

Angel Clare, koji se komunistički držao svoga pravila, da u svemu sarađujes ostalima, od vremena do vremena bi podizao pogled. Naravno, nije biloslučajno, da je hodao kraj Tesse.

– No, kako ste? – promrmlja on.– Hvala, gospodine, vrlo dobro – odvrati ona izrazito mirno.Kako su oni tek prije pola sata raspravljali o sasvim ličnim stvarima, ovaj

se uvodni stil činio prilično suvišnim.Ali tada u razgovoru nisu došli dalje. Puzali su i puzali, rub njezine suknje

dodirivao je njegovu dokoljenicu, a njegov je lakat katkada dirnuo njezin.

Konačno gazda, koji je bio do njih, nije više mogao izdržati to sagibanje.– K vragu, već sam se zgrbio od tog položaja! – povikne on ispravljajući se

polako s mučeničkim izrazom na licu, dok se nije sasvim ispravio. – A vi,djevojčice Tesso, vama neki dan nije bilo dobro – a od ovoga će vas krasnozaboljeti glava! Ostavite to, ako se osjećate slabo; neka drugi dovrše.

Gazda Crick se povuče, a Tessa zaostane. I gospodin Clare istupi iz vrste ipočne sam za sebe tražiti češnjak. Kad ga je ugledao kraj sebe, sama napetostzbog onoga, što je čula sinoć, natjera je, da prva progovori.

– Zar nisu dražesne? – reče ona.

– Tko?– Izzy Huet i Retty.



Tessa je zlovoljno zaključila, da bi i jedna i druga od tih dviju djevojakabila dobra farmerska žena i da ih mora preporučiti i potamniti svoju nesretnuljepotu.

– Dražesne? Pa, da – one su dražesne djevojke – svježe. I meni se to čestočinilo.

– Premda im, sirotama, ljepota neće dugo potrajati!– O, ne, nažalost.– One su izvrsne mljekarice.– Da, premda nisu bolje od vas.– Obiru bolje nego ja.– Zaista?Clare ih opet promatraše – ali i one njega.– Zacrvenjela se – nastavi Tessa herojski.

– Tko?– Retty Priddle.– O! A zašto?– Jer je gledate.Ma koliko požrtvovno bilo njezino raspoloženje, Tessa nije mogla nastaviti

i poviknuti: »Uzmite jednu od njih za ženu, ako doista želite mljekaricu, a negospođu; i nemojte ni pomisliti, da uzmete mene!« Išla je za gazdom Crickom iosjetila bolno zadovoljstvo, kad je vidjela, da je Clare zaostao.

Od toga je dana silila samu sebe, da mu se uklanja – nije više htjela, kao

prije, da dugo ostane u njegovu društvu, čak i ako je njihov susret bio sasvimslučajan. Dala je onima trima punu mogućnost.

U Tessi je bilo dosta ženskoga, da je mogla iz njihova priznanja zaključiti,da Angel Clare ima u svojim rukama čast svih djevojaka na mljekarstvu. Kad jezamijetila koliko on pazi, da ne bi ni u najmanjoj mjeri stavio u opasnost sreću i

jedne od njih, u Tessi se razvilo nježno poštovanje prema onome, što je ona,dobro ili krivo, smatrala za znak njegova čvrsta osjećaja dužnosti, svojstva, kojenije nikada mislila naći kod suprotnog spola, i bez njega bi više nego jednalakovjerna djevojka, koja stanuje s njim pod istim krovom, lako mogla otići

dalje na put u život.

XXIII

Srpanjske su se vrućine prikrile, a da nisu ni zamijetili, i podneblje ravnedoline visjelo je nad mljekarima, kravama i drvećem teško kao da je izmiješanos opiumom. Vruće, sparne kiše padale su često, pa je od njih trava, na kojoj su

pasle krave, bila još bujnija, ali je zato na drugim livadama sprečavalaskorašnju košnju sijena.



Bilo je nedjeljno jutro; muzenje je bilo obavljeno, i vanjski su mljekariotišli svojim kućama. Tessa i one druge tri žurno su se oblačile, jer se čitavagrupa dogovorila, da će poći zajedno u mellstocksku crkvu, koja je bila koje tričetiri milje daleko od mljekarstva. Ona je sad već bila dva mjeseca uTalbothaysu, a ovo joj je bio prvi izlet.

Čitavog prošlog popodneva i noći olujna kiša s gromovima pljuštala je polivadama i nanijela nešto sijena u rijeku; ali jutros je sunce još sjajnije blistalozbog prošlog pljuska, a zrak je bio mekan i čist.

Zavojiti put, koji je vodio od njihove župe do Mellstocka, protezao se jednim dijelom po najnižim razinama doline, i djevojke su, došavši donajudubljenijeg mjesta, vidjele da je put, zbog kiše, na pedesetak metara duljinepreplavljen do gležnja. Radnim danom to ne bi bila nikakva ozbiljna smetnja;one bi progacale kroz vodu u svojim visokim cokulama i cipelama ni s po muke;ali na taj dan taštine, taj dan Sunca,7 kad je pȕt izlazila da očijuka s pȕti, dok se

licemjerno pretvarala da obavlja duhovne poslove; u ovoj prigodi, kad su nosiletanke čarape i bijele cipele, ružičaste, bijele i ljubičaste haljine, na kojima bi sevidjela svaka mrlja blata, ta je bara bila neugodna zapreka. One su mogle čuti,kako ih crkveno zvono zove – premda je još čitavu milju udaljeno.

– Tko bi pomislio, da će rijeka u ljetno vrijeme toliko narasti! – rečeMarian s vrha obronka uz cestu, na koji su se popele i držale se nesigurne staziceu nadi, da će se provući preko strmine obronka i stići na kraj bare.

– Ne možemo doći onamo drukčije, nego da pređemo ravno kroz baru, ilipak da idemo okolo preko mitnice; a na taj način jako bismo zakasnile! – reče

Retty zastavši beznadno.– A meni je tako neugodno, da se zacrvenim i ugrijem kad kasno ulazim ucrkvu, svi ljudi okolo zure u mene – reče Marian – da se jedva ponovorashladim do sredine službe.

Dok su tako stajale držeći se obronka čule su, kako nešto šljopka po vodiiza zavoja ceste, i začas se pojavi Angel Clare, koji im se približavao po putukroz vodu.

Četiri srca u isti čas snažno zakucaju.Njegov izgled je bio vjerojatno jednako nesvetačan, kakav je često bio kod

toga sina dogmatskog župnika, jer mu je odijelo bilo njegova mljekarskaoprema, visoke čizme, za vodu, kupusov list pod šeširom, da mu glava bude uhladovini i, da završimo njegov opis, u ruci je nosio lopaticu za plijevljenje.

– On ne ide u crkvu – reče Marian.– Ne – kad bi barem išao! – promrmlja Tessa.Angel je, zapravo, ispravno ili krivo (da upotrebimo ovu sigurnu frazu za

izbjegavanje u diskusijama za lijepih ljetnih dana više volio propovijedi prirodenego propovijedi u crkvama i kapelicama. K tome je toga jutra pošao da vidi, dali je šteta od poplave, učinjena na sijenu, znatna ili nije. Na svom je putu iz

velike daljine zamijetio djevojke, premda su one bile toliko zauzete svojim

7 Sunday znači nedjelja – dan sunca. ( Nap. prev.)



poteškoćama kod prijelaza, da ga nisu opazile. Znao je, da je voda na tommjestu narasla, i da će sasvim zaustaviti njihovo napredovanje. I tako se požurio,s nejasnom namjerom, da im nekako pomogne – osobito jednoj od njih.

Kvartet ružičastih obraza i sjajnih očiju bio je tako privlačljiv u svojojlaganoj ljetnoj opremi, držeći se obronka uz cestu kao golubovi na kosini krova,

da je on neko vrijeme zastao, da ih promotri, prije nego što im se približio.Njihove su lagane suknje pokupile s trave nebrojene mušice i leptiriće, koji su,ne mogavši umaknuti, ostali zatočeni u prozirnoj tkanini kao u nekoj ptič jojkrletci. Angelovo oko konačno pade na Tessu koja je bila poslednja od njihčetiri. Ona, puna zatomljenog smijeha zbog njihove nedoumice, što da učine,nije mogla, a da ne dočeka njegov pogled sjajući se od veselja.

On je došao do ispred njih po vodi, koja se nije dizala iznad njegovihvisokih čizama. Stao je i zagledao se u ulovljene mušice i leptire.

– Pokušavate li vi doći do orkve? – upita on Marianu, koja je bila sprijeda,

a u svoje pitanje je uključio i druge dvije, ali je izbjegavao Tessu.– Da, gospodine, a već je kasno; a meni je tako neugodno...– Ja ću vas prenijeti preko bare – sve jednu po jednu.Sve se četiri zacrvenješe, kao da je jedno jedino srce kucalo u njima.– Mislim, da nećete moći, gospodine – reče Marian.– To vam je jedini način, da dođete na drugu stranu. Ostanite mirno.

Glupost – niste tako teške! Ja bih vas sve četiri zajedno prenio. Pazite sada,Marian – nastavi on – stavite ruke oko mojih ramena, tako. Idemo. Držite se.Tako je dobro.

Marian se spusti na njegovu ruku i rame, kako joj je rekao, i Angel krene snjom, a njegov se vitki stas, gledan odostraga, činio kao stabljičica velike kitecvijeća, koju je predstavljala ona. Izgubili su se iza zavoja ceste, pa se samo ponjegovim koracima, koji su upadali u vodu, i po njezinoj vrpci na kapici, znalogdje su. Za nekoliko minuta on se opet pojavi. Izz Huett je bila na redu. Stajala

je na obronku.– Evo ga – promrmlja ona, a po zvuku glasa znale su, da su joj usnice suhe

od uzbuđenja. – I moram staviti ruke oko njegova vrata i gledati mu u lice, kaošto je učinila Marian.

– Nema na tome ništa – reče brzo Tessa.– Sve u svoje vrijeme – nastavi Izz ne osvrćući se na njezine riječi.– Ima vrijeme, kad ga grliš, a ima vrijeme, kad se sustežeš od grljenja; sad

je za mene došlo ono prvo.– Stidi se, Izz, to je iz svetog pisma!– Da – reče Izz – ja u crkvi uvijek napeto slušam, kad su lijepi stihovi.Angel Clare, kojemu su tri četvrtine ovoga pothvata bile obični čin

uslužnosti, približio se sada Izzi. Ona se mirno i sanjarski spusti u njegov

naručaj, a Angel, kao po ustaljenom sistemu, ode s njom. Kad su začule, kako sepo treći put vraća, gotovo se moglo vidjeti, kako Rettyno uznemireno srcepotresa njome. On priđe k crvenokosoj djevojci i, dok ju je prihvaćao, baci



pogled na Tessu. Ni usnicama nije mogao jasnije reći »Uskoro ćemo biti vi i ja.«Na licu joj se odrazilo, da ga razumije. To je bilo jače od nje. Među njima jepostojalo razumijevanje.

Jadna mala Retty, iako je bila kudikamo lakša od ostalih, zadavala jeClareu od svih njegovih tereta najviše neprilika. Marian je bila kao vreća brašna,

mrtva težina krupne djevojke, pod kojom je doslovno posrtao. Izz se dala nositipametno i mirno. Retty je bila klupko histerije.Međutim, prenio je to uznemireno stvorenje, spustio je na zemlju i vratio

se. Tessa je preko živice vidjela one tri u daljini kako stoje zajedno, onako, kakoih je on ostavio na drugoj uzvisini. Sada je bio na njoj red. Bilo joj je neugodno,kad je otkrila, da se uzbuđuje zbog blizine Clareova daha i očiju, koje jeprezirala kod svojih drugarica, kod nje pojačalo. I kako se bojala, da će odatisvoju tajnu, ona se u posljednjem času počne s njim prepirati.

– Možda bih se mogla proverati po obronku – znam se bolje penjati nego

one. Vi mora da ste jako umorni, gospodine Clare!– Ne, ne, Tesso – reče on žurno, I gotovo prije, nego što je bila i svijesna

toga, sjedila je u njegovu naruč ju, naslonjena na njegovo rame.– Tri Leaha za jednu Rahelu – prošapta on.– One su bolje žene, nego ja – odgovori ona držeći se velikodušno svoje

odluke.– Ne za mene – reče Angel.Vidio je, kako se na te riječi zarumenjela. Nekoliko su koraka pošli šuteći.– Nadam se, da nisam preteška! – reče ona bojažljivo.– O, ne. Trebali biste dignuti Marianu! To je komad. Vi ste kao val, što ga

je zagrijalo sunce. A sav ovaj šušteći muslin na vama, to je pjena.– To je jako lijepo – ako vam se činim takva.– Znate li vi, da sam izdržao tri četvrtine toga napora samo za volju četvrte

četvrtine?– Ma ne.– Nisam očekivao ovakav doživljaj danas.– Ni ja... voda je tako naglo naišla.

Da je ona mislila, da on govori o porastu vode, to je poricala užurbanostnjezina daha. Clare je stao i priklonio svoje lice k njezinu.

– O, Tessice! – usklikne on.Djevojčini su obrazi gorjeli na povjetarcu, i ona mu nije od uzbuđenja

mogla pogledati u oči. To je podsjetilo Angela, da je donekle neumjesnoiskoristio taj slučajni položaj, i više nije s tim nastavio. Dosad im preko usnicanisu prešle određene ljubavne riječi, pa je sada bilo potrebno, da se tu malozaustave. Međutim, on je hodao polako, kako bi ostatak puta učinio što duljim;ali konačno stigoše do zavoja, pa je ostatak njihova napredovanja bio otvoren

pogledu onih triju. Stigli su do suhe zemlje, i on je položi dolje.



Njezine su prijateljice širokih, zamišljenih očiju gledale nju i njega, i ona jeznala, da razgovaraju o njoj. On se žurno oprosti od njih i bućkajući po vodikrene natrag po komadu preplavljenog puta.

Njih četiri krenuše dalje zajedno kao prije, a Marian prekide šutnjuriječima:

– Ne – doista, mi pored nje nemamo nikakve nade! Gledala je neveselo naTessu.

– Što misliš time reći? – upita ova.– On tebe najviše voli – najviše od svih! Mi smo to dobro vidjele, dok te je

nosio. Bio bi te poljubio, da si ga samo malo ohrabrila.– Ne, ne – reče ona.Radost, s kojom su krenule, nekako je iščezla; pa ipak među njima nije bilo

neprijateljstva ili zlobe. One su bile velikodušne mlade duše. Odgojene su uosamljenim seoskim zakucima, gdje je fatalizam jak osjećaj, pa je one nisukrivile. Tako je moralo biti.

Tessa je osjećala bol u srcu. Nije mogla sakriti pred samom sobomčinjenicu, da voli Angela Clarea, možda još strastvenije, otkad zna, da su i drugeizgubile svoje srce za njim. Taj je osjećaj prijelazan pogotovu među ženama. Paipak, to je isto njezino srce, željno ljubavi, osjećalo samilost za svoje prijateljice.Tessina se poštena narav borila protiv toga, ali preslabo, i došlo je do prirodneposljedice.

– Nikada ti neću stajati na putu, i nijednoj od vas! – izjavi ona Retty tevečeri u spavaonici (a niz obraze su joj tekle suze), – To je jače od mene, draga!Ne vjerujem, da on uopće pomišlja na ženidbu, ali, i kad bi me zaprosio, ja bihga odbila, kao što bih odbila i svakoga drugog muškarca.

– O, zar doista? Zašto? – reče začuđena Retty.– To ne može biti! Ali hoću da budem iskrena. Stavivši sebe sasvim na

jednu stranu, ne vjerujem, da će on izabrati i jednu od vas.– Ja to nisam nikada ni očekivala – ni pomišljala na to! – zajadikuje Retty.

– O, kad bih barem umrla!Jadno dijete, kidano od osjećaja, koji je jedva i shvaćala, okrenulo se sada

prema ostalim dvjema djevojkama, koje su upravo tada došle gore.– Opet smo njezine prijateljice – reče im ona. – Ona ne pomišlja na to, daće je on izabrati, ništa više nego i mi.

I tako je nestalo hladnoće, i one su postale povjerljive i srdačne.– Sada mi se čini, kao da mi uopće nije stalo, što radim – reče Marian,

kojoj se raspoloženje spustilo do najnižeg tona na ljestvici. – Htjela sam se udatiza jednog mljekara u Sticklefordu, koji me je dvaput zaprosio, ali – duše mi –sad bih se radije ubila, nego postala njegovom ženom! Zašto ti, Izz, ništa nekažeš?

– Ako ću biti iskrena, – promrmlja Izz – danas, kad me je držao, bila samuvjerena, da će me poljubiti; ležala sam mirno na njegovim prsima, nadala se i



nadala, i nisam se ni pomaknula. Ali me nije poljubio. Ne da mi se više ostati tuu Talbothaysu! Idem kući.

Zrak u spavaonici kao da je podrhtavao zajedno s beznadnom strastidjevojaka. One su se grozničavo savijale pod pritiskom osjećaja, koji im jenametnuo okrutni zakon Prirode – osjećaja, koji one nisu ni očekivale ni željele.

Događaj tog dana raspirio je plamen, koji je plamsao u njihovim srcima, i on jebuknuo i zadavao im gotovo nepodnosive muke. Individualne oznake, kojima suse jedna od druge razlikovale, uklonjene su ovom strašću, i svaka je od njih bilasamo dio jednog organizma zvanog spol. Bilo je toliko iskrenosti i tako maloljubomora, jer nije bilo nade. Svaka je od njih bila djevojka zdrava razuma, pase nisu zavaravale nikakvim ispraznim umišljanjima, niti su poricale svojuljubav, niti se nadmetale s namjerom, da zasjene jedna drugu. One su bilepotpuno svijesne, da je njihova zaljubljenost, sa društvenog stanovišta,besmislena; da je započela besciljno, da su joj mogućnosti skučene, da u njoj

nema ništa, što bi u očima civilizacije moglo opravdati njezino postojanje (iako je u očima prirode bila potpuno opravdana); sama činjenica, da ona postoji,

činila ih je ludima od veselja. Sve im je to donosilo smirenje i dostojanstvo, kojebi praktično i proračunano iščekivanje, da ga dobiju za muža, bilo razorilo.

Bacale su se i okretale po svojim krevetićima, a dolje u prizemljumonotono je kapala sirutka iz tiješka za sir.

– Jesi li budna, Tesso? – prošapta jedna od njih pola sata kasnije.Bio je to glas Izze Huett.Tessa potvrdi, a na to i Retty i Marian iznenada bace sa sebe svoje

pokrivače i uzdahnu:– I mi smo!– Zanima me, kako ona izgleda – ta dama, za koju kažu, da ju je njegova

obitelj našla za njega!– Baš me zanima – reče Izz.– Dama, što su mu je našli? – dahne Tessa, trgnuvši se. – To još nikad

nisam čula!– O, da – šapuće se o tome; neka mlada dama iz njegovih redova, koju mu

je njegova obitelj odobrala; kći nekoga doktora teologije u blizini župe njegovaoca u Emminsteru; kažu, da mu nije mnogo stalo do nje. Ali će se sigurnooženiti njome.

Gotovo ništa nisu znale o tome; pa ipak, bilo je dosta, da na tom sagradenesretne, bolne snove, tu u tmini noći. Zamišljale su sve pojedinosti o tome,kako su ga nagovorili, da pristane, o pripremama za vjenčanje, o sreći mlade, onjezinoj haljini i velu, o njezinu domu punom blagoslova s njim, a dotle će i onesame utonuti u zaborav, što stoji do njega i njihove ljubavi. Tako su onerazgovarale, jadikovale i plakale, dok im san, kao neki čarobnjak, nije odniotugu.

Nakon toga otkrića Tessa nije više podržavala ludih misli, da u Clareovojpažnji prema njoj ima bilo kakvog dubljeg ili određenijeg značenja. Bila je to



samo prolazna ljetna ljubav prema njezinu licu – za privremenu volju sameljubavi – i ništa više. A trnovita kruna ovoj tužnoj spoznaji bila je, da je ona,koju je on doista na površan način više volio od ostalih, ona, koja je znala, da jepo prirodi mirnija, pametnija, i ljepša nego druge, doista u pogledu pristojnostimnogo manje dostojna njega, nego i jedna od onih ružnijih, na koje se nije

osvrtao.

XXIV

Posred vlažne plodnosti i toplog klijanja doline rijeke Froom, u godišnjedoba, kad se izbijanje sokova gotovo moglo čuti ispod glasnog naviranja bujneplodnosti, bilo je nemoguće, da najčednijia ljubav ne bi postala strastvena.Spremne grudi, koje su bile tamo, bile su prožete svojom okolinom.

Srpanj je proletio nad njihovim glavama, a termidorsko vrijeme, koje jedošlo poslije njega, činilo se kao pokušaj prirode, da se izjednači sa stanjemsrdaca u Talbothaysu. Zrak je ovdje, tako svjež u proljeće i rano ljeto, bio sadatrom i zamoran. Njegovi su teški mirisi visjeli nad njima, a u podne se činilo kaoda kraj leži u opojnosti. Etiopska vrućina posmeđila je gornje padine pašnjaka,ali ovdje, gdje su žuborile vodene struje, bilo je još uvijek živozelene trave.Clare je, koliko god ga mučila vanjska vrućina, isto toliko osjećao unutrašnjiteret zbog sve većeg žara strasti prema nježnoj i tihoj Tessi.

Budući da su kiše prošle, viši su predjeli bili suhi. Točkovi gazdine kočije,kad bi jurio kući s trga, lizali su prašnu površinu ceste, a za njima bi se vuklebijele vrpce prašine, kao da su potpalili uski trak baruta. Krave, pobješnjele odobada, divlje su skakale preko dvorišnih vrata s peterostrukim prečkama;mljekar Crick je neprestano, od ponedjeljka do subote, imao zasukane rukave nakošulji. Ako se nisu otvorila vrata, sami otvoreni prozori nisu imali nikakvaučinka kod prozračivanja soba, a u vrtu mljekarstva ispod ribizova grmlja šuljalisu se kosovi i češljugari, više kao kakvi četveronošci nego kao krilata bića.Muhe u kuhinji bile su lijene, dosadne i udomaćene, i hodale po najneobičnijimmjestima, po podu, ladicama i po rukama mljekarica. Razgovor se vodio o

sunčanici, a pravljenje maslaca, pa još više čuvanje maslaca, bio je pravi očaj.Muzlo se samo na livadama, zbog svježine i zbog olakšice, jer se krave

nisu tjerale u dvorište. Danju su se krave pokorno držale sjene najmanjeg drvetai pomicale se s njom na njezinu dnevnom putu oko stabla; a kad bi došlimljekari, one su jedva mogle stajati na miru od muha.

Jednoga od tih popodneva četiri ili pet nepomuzenih krava stajalo jeslučajno po strani od cijeloga krda, iza ugla živice, a među njima bila je Trbuša iStara, koje su više voljele Tessine ruke nego ruke bilo koje druge mljekarice.Kad se digla sa svojega stočića, pošto je pomuzla jednu kravu, Angel Clare, koji

ju je bio neko vrijeme promatrao, upita je da li će sada uzeti Trbušu i Staru. Onašutke pristane i, držeći u ruci stočić, a kabao uz koljeno, pođe onamo, gdje su



stajale krave. Uskoro se kroz živicu začuje, kako mlijeko Stare pišti u kabao, aonda Angel poželi da i sam obiđe ugao i da pomuze jednu tvrdu muzaru, koja jetamo zalutala, jer je sada bio za to jednako sposoban kao i sam gazda.

Svi bi muškarci, a i neke žene, za vrijeme muzenja, naslonili čelo na kravui gledali u kabao. Ali nekoliko njih – uglavnom mlađi – položili bi glavu

postrance. To je bio običaj Tesse Durbeyfield. Ona bi sljepočicu prislonila uzbok muzare, a oči uprla u udaljeni dio livade s mirom osobe, koja se zanijela urazmišljanje. Ona je tako muzla Staru, a, kako je sunce slučajno bilo na onojstrani, gdje je muzla, sjalo je ravno na njezinu pojavu u ružičastoj haljini, nabijelu kapicu sa zaslonom i na njezin profil, odražavajući ga oštro, kao kamejuizrezanu sa sivkastožute pozadine krave.

Nije znala, da je Clare došao za njom i da sjedi pod svojom kravompromatrajući je. Mirnoća njezine glave i crta lica bila je izvanredna: kao da jebila u transu, otvorenih očiju, a da nije ništa vidjela. Na čitavoj se slici micao

samo rep Stare i Tessine ružičaste ruke, koje su se pokretale tako nježno, da supredstavljale tek ritmičko gibanje, kao da se pokoravaju nekom refleksnompodražaju, kao kucanje srca.

Kako li mu je krasno bilo njezino lice. Pa ipak, na njemu nije bilo ništaeterično; sve je na njemu bilo prava životna snaga, prava toplina, pravoutjelovljenje. A sve je to postizavalo svoj vrhunac u njezinim ustima. Već jeprije vidio oči, koje su bile gotovo isto tako duboke i rječite, i obraze možda istotako lijepe; obrve isto tako svinute, i podbradak i vrat; ali nije vidio ništa podnebom, što bi doraslo njezinim ustima. Mladića, koji je imao i najmanje vatre u

sebi, ona malo nadignuta sredina njezine crvene gornje usnice činila jerastresenim, zaljubljenim, ludim. Nikada nije vidio ženske usnice i zube, koji bimu svaki put nametali misao stare elizabetske usporedbe ruža napunjenihsnijegom. On, kao ljubavnik, mogao ih je bez razmišljanja nazvati savršenima.Ali ne, one nisu bile savršene. I baš ta primjesa nesavršenstva na prividnomsavršenstvu davala je slatkoću, jer ju je upravo to činilo ljudskom.

Clare je toliko puta proučavao crte tih usnica, da ih je lako mogao nacrtati umislima; a sada, kad su opet bile pred njim, odjevene u boju i život, njegovomsu puti prostrujali srsi, i vjetrić je dunuo kroz njegove živce, tako da je gotovo

nenadano izgubio svijest; zapravo je prouzročio samo to, da je, nekimmisterioznim fiziološkim procesom, prozaično kihnuo.

Onda je ona postala svijesna, da je on promatra; ali to nije htjela pokazatinikakvom promjenom položaja, iako je nestalo onog čudnog, dalekog,sanjarskog pogleda, a kad bi je pogledali izbliza, mogli bi lako zamijetiti, da joj

je ružičasta boja lica postala tamnija, a onda se stala gubiti, dok nije ostala samolagana rumen na obrazima.

Dojam, koji je prešao na Clarea kao uzbuđenje s neba, nije zamro. Odluke,povučenost, razboritost, strah, sve se to srušilo kao poražena četa. On skoči sa

svoga sjedala i, ostavivši svoj kabao, da ga muzara, ako bude htjela, prevrne,pođe brzo k želji svojih očiju i, kleknuvši kraj nje, stisne je u naručaj.



Tessa je bila potpuno iznenađena, pa se bez razmišljanja prepustila njegovuzagrljaju kao nečem neminovnom. Videći, da je to doista njezin ljubavnik, da jojse približio on, i nitko drugi, usnice joj se malo rastvore, i ona klone na nj usvom časomičnom veselju izustivši poklik vrlo sličan pokliku zanosa.

Upravo je htjela poljubiti ta vrlo zamamna usta, ali se zaustavi za volju

osjetljive savjesti.– Oprosti mi, draga Tesso! – prošapta on. – Morao sam te pitati. Ja – nisam

znao, što radim. Nisam to učinio iz drskosti. Volim te, najdraža Tessice, odsvega srca!

Stara se ogleda u nedoumici; i videći, da pod njom, tamo, gdje je odpamtivijeka moralo da bude samo jedno, čuči dvoje, srdito podigne stražnjunogu.

– Ljuti se – ona ne zna, što mi mislimo – prevrnut će mlijeko! – povikneTessa, pokušavajući nježno da se oslobodi, prateći očima pokrete krave, a srcem

još dublje sebe i Clarea.Ona se sklizne sa sjedala i ustane, i sada su stajali zajedno, a njegova ju je

ruka još uvijek držala oko pasa. Tessine se oči, upravljene u daljinu, stadošepuniti suzama.

– Zašto plačeš, ljubavi? reče on.– O – ne znam! – promrmlja ona.I kad jasnije vidje i osjeti položaj, u kojem se nalazi, postade nemirna i

htjede se osloboditi.– Konačno sam, Tesso, otkrio svoj osjećaj – reče on, s čudnim uzdahom

očaja, koji je nesvijesno značio, da mu je srce preteklo razum. – Nije – nijepotrebno, da ti kažem, da te tako vohm. Ali ja sam – sada to ne smije ići dalje –to te žalosti – ja sam jednako iznenađen kao i ti. Ti nećeš misliti, da samiskoristio tvoju bespomoćnost – da sam bio prebrz i nepromišljen, zar ne?

– N-ne znam.Pusti je, da se oslobodi, i za čas dva počeše opet musti. Nitko nije opazio,

kako ovo dvoje teži da postane jedno, i, kad je gazda, nekoliko minuta kasnije,naišao kraj toga zaklonjenog zakutka, nije bilo nikakva znaka, koji bi odavao, da

je ovo dvoje, koji su sjedili izrazito odijeljeno, bilo jedno drugom više negoobični znanci. Pa ipak, u međuvremenu, otkako ih je Crick posljednji put vidio,dogodilo se nešto, što je izmijenilo osovinu svemira za njihova dva života.Nešto, što bi gazda, da je znao o čemu se radi, kao praktičan čovjek prezreo, aipak nešto, što se temeljilo na tvrdokornijoj i neodoljivijoj sili od čitave gomiletakozvanih praktičnosti. Velo je odmaknuto u stranu; vidokrug svakoga od njihtreba da odsada ima novi horizont – na kratko ili na dugo vrijeme.



Četvrto razdoblje

POSLJEDICA

XXV

Kad se približilo veče, Clare je, nemiran, pošao u sumrak, dok se ona, kojaga je osvojila, povukla u svoju spavaonicu.

Noć je bila jednako sparna kao dan. Kad se spustio mrak, nije bilo svježine,

osim na travi. Putovi, vrtne staze, pročelja ku

ća, zidovi oko dvorišta bili su vru

ćikao ognjište i odražavali podnevnu temperaturu u lice noćnog šetača.

Sjeo je na istočna vrata dvorišta mljekarstva i nije znao, što da misli o sebi.Osjećaj je doista toga dana prigušio prosuđivanje.

Od onog iznenadnog zagrljaja prije tri sata, to dvoje se je držalo po strani.Ona kao da je zanijemila, gotovo uplašena, zbog onoga, što se dogodilo, a njega

je – onako osjetljiva i zamišljena – novost, neočekivanost i snaga svega togauznemirila. Zasada, jedva da je mogao razumjeti pravi odnos između njih dvoje,i kakvo će odsada biti njihovo uzajamno vladanje pred drugim ljudima.

Angel je došao na ovo mljekarstvo kao učenik, vjerujući da će njegovprivremeni boravak ovdje biti najobičnija epizoda u njegovu životu, kroz koju ćebrzo proći i uskoro je zaboraviti. Došao je ovamo kao na mjesto, odakle će, kaoiz. kakvog skrovitog zakutka, moći mirno promatrati zamorni vanjski svijet idoviknuvši mu riječi Walta Whitmana:

O vi, gomile muškaraca i žena, odjevenih na obič an nač in, kako li ste mič udne!

ponovo se odlučiti da uroni u taj svijet. Ali gle, taj zamorni svijet je ušaoovamo. Ono, što je prije bilo zamorni svijet. rasplinulo se u nezanimljivuvanjsku pantomimu; a ovdje, u tom naoko tmurnom i bezosjećajnom mjestu,zanimljivost je buknula poput vulkana, onako, kako za nj nikada i nigdje prijenije buknula.

Kako su svi prozori kuće bili otvoreni, Clare je preko dvorišta mogao čutisvaki i najneznatniji pokret ukućana, koji su se spremali na počinak. Tamljekara, tako skromna, tako beznačajna, koja je za nj bila tako izrazito mjestoprisilnog boravka, da dosada nikada nije držao, da je dovoljno važna, da se

prouči kao objekt bilo kakve vrijednosti u tom kraju, što je od nje postalo sada?Ostarjele i lišajem obrasle opeke šaptale su mu »Ostani!« Prozori su se smiješili,vrata su kimala i nagovarala ga, penjačica se crvenjela, kao da je njegov



sudionik. Neka ličnost u svemu tome imala je tako dalekosežno djelovanje, da seprotezala preko opeka, žbuke i čitavog neba nad njim, te je prouzročila, da svedršće od goruće osjećajnosti. Čija je to bila snažna ličnost? To je bila ličnostskromne mljekarice.

Bilo je, doista, začudno, kako je to neznatno mljekarstvo postalo za nj

golema stvar. I premda je probuđena ljubav bila djelomično odgovorna za to,nije bila jedino ona odgovorna. Angel nije bio jedini, koji je naučio, da seveličina života ne sastoji u njegovu vanjskom obujmu, nego u ličnim iskustvima.Osjećajni seljak vodi veći, puniji i dramatskiji život nego okoreli kralj.Gledajući na to tako, on je došao do uvjerenja, da život ovdje može imati

jednaku veličinu kao bilo gdje drugdje.Usprkos svojim heretičnim nazorima, pogreškama i slabostima, Clare je bio

savjestan čovjek. Tessa nije bila neznačajno stvorenje, s kojim se može poigrati iodbaciti je, nego žena, koja je živjela svojim dragocjenim životom – životom,

koji je za nju, koja ga je trpjela i uživala, posjedovao jednake razmjere kao iživot najmoćnijega njemu samome. Tessi je čitav svijet ovisio o njezinimdoživljajima. Po njezinu postojanju za nju su postojala i sva ostala bližnjastvorenja. I sam svemir je Tessi počeo postojati onoga dana i one godine, kad seona rodila.

Ta svijest, u koju je on nepozvan ušao, bila je jedina mogućnost života,koju je neskloni Stvoritelj ikad pružio Tessi – to je bilo njezino sve – njezina svai jedina prilika. Kako dakle, da on gleda na nju kao da je manje važna nego onsam; kao da je lijepa igračka, koju možeš gladiti i zatim odbaciti; mjesto da

postupa s njom s najvećom ozbiljnošću i ljubavlju, za koju je znao da ju je u njojprobudio, jer je u svojoj povučenosti ona bila tako žarka i tako osjetljiva, morao ju je shvatiti ozbiljno, da ona ne bi trpjela muke i upropastila svoj život.

Susretati se s njom svakodnevno, kao obično, značilo bi razvijati ono što jezapočelo. Kad se živi na tako ograničenom prostoru, susretati se značizaljubljivati se; čovjek od krvi i mesa ne može se tome oduprijeti. I budući danije došao ni do kakva zaključka, s obzirom na ishod takvog vjerojatnog razvoja,odlučio je da će izbjegavati radove, kod kojih bi bili oboje zaposleni. Učinjenozlo zasada još nije veliko.

Ali provesti odluku, da joj se nikada ne približi, nije bilo lako. Svaki udaracnjegova bila tjerao ga je k njoj.Pomislio je, da bi otišao pohoditi svoje prijatelje. Možda će moći doznati

njihovo mišljenje u tom pogledu. Za manje od pet mjeseci njegov će rok ovdjeisteći, a nakon još nekoliko mjeseci, koje će provesti na drugim farmama, bit ćepotpuno oboružan poljodjelskim znanjem, pa će moći samostalno započeti. Zarneće farmeru trebati žena, i hoće li farmerova žena biti voštana figura iz salona,ili žena koja razumije gospodarstvo? Ne obazirući se na ugodni odgovor, što muga je uzvratila šutnja, odlučio je poći na put.

Jednog jutra, kad su u mljekarstvu Talbothays sjeli za doručak, jednadjevojka zamijeti, da toga dana nije vidjela gospodina Clarea.



– O, ne – reče gazda Crick. – Gospodin Clare je otišao kući u Emminster,da provede nekoliko dana sa svojim rođacima.

Za one četiri zaljubljenice, što su sjedile kod stola, u času nestade jutarnjegsunca, a ptice prigušiše svoj pijev. Ali ni jedna od tih djevojaka ni riječ ju nipokretom ne pokaza svoju zaprepaštenost.

– Njegov se boravak kod mene približava kraju – dodade gazda s mirom,koji je bio nesvijesno surov; – i tako, mislim, da se on u vezi sa svojimplanovima počinje ogledati za nečim drugim.

– Koliko će još boraviti ovdje? – upita Izz Huett, jedina od te potištenegrupe, koja se pouzdala u svoj glas i postavila pitanje.

Ostale su čekale na mljekarov odgovor, kao da im o njemu ovisi život;Retty je rastvorenih usnica buljila u stolnjak, Marian se od vrućine još višezacrvenjela, a Tessa je, sva uznemirena, gledala na livadu.

– Ne mogu se sjetiti točno dana, a da ne pogledam u dnevnik – odgovori

Crick s istom nepodnosivom ravnodušnošću. – Pa čak i to se može maloizmijeniti. On će sigurno htjeti da se malo na farmi uputi u uzgajanje telića.Mislim, da će se tu zadržati do konca godine.

Još otprilike četiri mjeseca patnje i uzbuđenja u njegovu društvu – »užitkaobavljena bolju«. A nakon toga neopisivo crna noć.

Toga jutra, u isto vrijeme, Angel Clare je jahao uskim putom deset miljadaleko od onih, što su doručkovali, u smjeru župnog stana svoga oca uEmminsteru, noseći, što je bolje znao, košaricu, u kojoj je bilo nekoliko krvavicai boca medice, što ju je zajedno sa svojim srdačnim pozdravima gospođa Crick

slala njegovim roditeljima. Pred njim se pružao bijeli put, oči su mu bile uprte unj, ali one su gledale u budućnost, a ne u put. On je voli; i treba li da je uzme zaženu? Usuđuje li se da je uzme za ženu? Što će reći njegova majka i njegovabraća? A što će on sam reći dvije tri godine pošto je uzme? To će ovisiti o tome,da li se pod privremenom strasti krijiu klice čvrstog drugarstva, ili je to teksenzualno uživanje u njezinim oblicima, bez ikakve podloge trajnosti.

Konačno pod sobom ugleda brežuljcima okruženi gradić svoga oca,tudorski zvonik od orvenog kamena, skup drveća uz župni ured, i on upravikonja dolje prema dobro poznatom ulazu. Bacivši pogled u smjeru crkve, prije

nego što je ušao u dom, opazi nekoliko djevojaka, kako stoje kod vratasakristije, u dobi između dvanaest i šesnaest godina: očito čekaju još jednu, kojase začas pojavila; bila je to pojava nešto starija od tih učenica, a nosila je šeširširoka oboda i tvrdo uškrobljenu jutarnju platnenu haljinu, a u ruci dvije triknjige.

Clare ju je dobro poznavao. Nije bio siguran, da ga je ugledala; nadao se,da nije, da ne bi bilo potrebno da pođe i razgovara s njem, onakobesprijekornom. Budući da nije nipošto želio da se s njom pozdravi, zaključi, daga nije vidjela. Mlada je dama bila gospođica Mercy Chant, jedinica kći susjeda

i prijatelja njegova oca, kojom se on, prema nadanju svojih roditelja, trebao jednoga dana oženiti. Ona je bila spremna u teološkim pitanjima i biblijskojpoduci i očito je sada trebala održati sat. Clare se prenese duhom k onima



divljim, suncem obasjanim poganima u dolini Var, njihovim ružičastim licimapoprskanim kravljom balegom; i k jednom licu, koje je bilo osjećajnije od svihdrugih.

On se odlučio skočiti u Emminster, a da nije prije o tom razmišljao, paprema tome nije pisao svojoj majci i ocu, da ih obavijesti o svom dolasku, ali je

ipak namjeravao da stigne u vrijeme doručka, prije nego što odu za svojimžupskim poslovima. Malo je zakasnio, i oni su već sjedili uz svoj jutarnji obrok.Čim je ušao, svi skoče od stola da ga pozdrave. Bio je tu njegov otac i majka,njegov brat, velečasni Felix – dušobrižnik u gradu susjednoga područ ja, koji jeprije manje od četrnaest dana došao kući – pa njegov drugi brat, velečasniCuthbert, student klasike i član i dekan svoga naučnog zavoda, koji je došao izCambridgea na praznike. Njegova se majka pojavila u kapici i srebrnimočalama, a otac mu je po izgledu bio ono, što je doista i bio – pošten,bogobojazan čovjek, donekle nepristupačan, otprilike šezdeset i pet godina star,

a blijedo mu je lice bilo izbrazdano od misli i brige. Nad glavom im je visjelaslika Angelove sestre, najstarije u obitelji, koja je bila šesnaest godina starija odnjega, a udala se za nekog misionara i otišla u Afriku.

Stari je gospodin Clare bio tip svećenika, koji je, u posljednjih dvadesetgodina, gotovo ispao iz suvremenog života. Izravni duhovni potomak Wycliffa,Husa, Luthera i Calvina; evangelik nad evangelicima, konvertit, čovjekapostolske jednostavnosti u životu i mislima, on se već u svojoj neiskusnojmladosti odlučio jednom za svagda za dublja pitanja opstanka, i odonda nijedopuštao nikakvo raspravljanje o njima. Njega su čak i oni iz njegova doba i

škole i istog mišljenja smatrali za ekstremista; oni, koji su mu bili potpunosuprotni u mišljenju, divili su mu se i protiv svoje volje zbog temeljitosti iizvanredne snage, koju je pokazivao u tome, što uopće nije htio raspravljati oprincipima, koje je svom energijom provodio u život. Bio je zaljubljen u Pavlaiz Tarsa, volio je svetoga Ivana, mrzio svetoga Jakova, koliko god se usuđivao, as rezervom gledao na Timoteja, Tita i Filemona. Njegovu razumu novi zavjet jebio manje Kristijada, nego Pavlijada – manje dokaz, nego opajanje. Njegovovjerovanje u determinizam bilo je takvo, da se gotovo moglo nazvati manom ipotpuno se, na svojoj negativnoj strani, približavalo filozofiji samoodricanja, pa

je tu bilo srodnosti s filozofijom Schopenhauera i Leopardija. Prezirao je kanonei liturgije, a prisezao na članke, i smatrao se dosljednim u prosuđivanju cijele tekategorije – što je možda donekle i bio. Jedno je bilo sigurno – bio je iskren.

Njegova bi narav, da je to mogao saznati, bilo ispitivanjem biloimaginacijom, pokazala najjače nerazumijevanje za estetsko, osjetilno ipogansko uživanje u prirodnom životu i raskošnom ženstvu, što ga je njegov sinAngel u posljednje vrijeme proživljavao u dolini rijeke Var. Jedamput je Angelna svoju nesreću rekao svome ocu u času razdraženosti, da bi za čovječanstvobilo mnogo bolje, da je Grčka bila izvor religije moderne civilizacije, a nePalestina; a u boli njegova oca bilo je toliko zaprepaštenosti, da on nije mogao

razumjeti, da se u toj misli krije tisući dio istine, a još manje, da se u njoj krijepola istine ili cijela istina. Posljedica je bila, da je za neko vrijeme nakon toga



držao Angelu stroge propovijedi. Ali njegovo je srce bilo tako mekano, da nijenikada ništa dugo vremena zamjerao, pa je svoga sina danas pozdravljao sasmiješkom, koji je bio vedar i mio kao u djeteta.

Angel je sjeo i osjetio, da je kod kuće; pa ipak, nije se u tolikoj mjeri kaoprije osjećao članom obitelji, koja se tu sakupila. Svaki put, kad bi se povratio

ovamo, bio je svijestan toga razilaženja, a, otkad je posljednji put živio sasvojima u župnom stanu, njihov je život postao još izrazitije stran njegovu negoobično. Apstraktne težnje toga života – još uvijek nesvijesno bazirane nageocentričnom naziranju, zenitnom raju i nadirskom paklu – bile su tako stranenjegovu životu, kao da su to snovi ljudi sa drugoga planeta. U posljednje jevrijeme gledao samo Život, osjećao samo silni, strastveni puls postojanja,neiskrivljen, neizopačen, nesputan tim vjerovanjima, koja uzaludno pokušavajuzaustaviti ono, čime bi mudrost bila zadovoljna da upravlja.

Oni su opet vidjeli u njemu veliku razliku, sve veće odvajanje od onoga

Angela Clarea iz prijašnjih vremena. Sada su oni uglavnom zamijetili razliku unjegovu vladanju, pogotovu njegova braća. Počeo se vladati kao farmer;razbacivao se nogama, mišići lica postali su mu izražajniji, oči su odavale tolikokao i jezik, pa i više. Držanje studenta gotovo je iščezlo; a još je više iščezlodržanje mladića iz salona. Umišljeni bi sveznalica rekao, da je izgubio kulturu, azagrižljiva ćudorednica, da je postao sirov. Toliko je prijelazno bilo bliskodruženje s talbothayskim nimfama i pastirima.

Poslije doručka prošetao se sa svoja dva brata, neevangeličkim, dobroodgojenim mladim ljudima s biljegom univerzitetskog života, korektnima do u

srž; bili su to besprijekorni modeli, kakve godimice proizvodi tokarska klupasistematskog obrazovanja. Obojica su bili pomalo kratkovidni i kad je bio običajnositi samo jedno staklo na vrpci, oni su nosili samo jedno staklo na vrpci; kad

je bio običaj nositi dvostruko staklo, oni su nosili dvostruko staklo; kad je bioobičaj nositi očale, oni su smjesta stali nositi očale, bez obzira na osobitu vrstumane u svom vidu. Kad je Wordsworth bio postavljen na prijestol, oni su sasobom nosili džepna izdanja njegovih djela, a kad je Shelley izgubio ugled, onisu pustili da mu djela, pokrivena prašinom, počivaju na njihovim policama. Kadse svijet divio Correggiovim »Svetim Porodicama«, oni su se diviliCorreggiovim »Svetim Porodicama«; a kad su o njemu stali govoriti spodcjenjivanjem u korist Velasqueza, oni su se ustrajno poveli za ostalima bezikakva ličnog prigovora.

Ako su ta dvojica zamijetila sve veću Angelovu duševnu neumjesnost, i on je zamijetio njihovu sve veću duševnu ograničenost. Felix mu se činio oličenjemcrkve, Cuthbert oličenjem znanosti. Prvome su biskupski sinod i vizitacije bilipokretna sila svijeta, a drugome Cambridge. Oba su brata smjerno priznavala, dau civiliziranom društvu ima nekoliko nevažnih dvadesetaka milijuna, kojinemaju pristupa u to društvo, osoba, koje niti su ljudi od sveučilišta niti ljudi odcrkve; njih je više trebalo trpjeti, nego s njima računati i poštovati ih.

Obojica su bili poslušni i pažljivi sinovi i redovito su pohađali svojeroditelje. Felix, iako izdanak kudikamo novijeg stupnja u razvoju teologije nego



njegov otac, bio je manje samopožrtvovan i nezainteresiran. Tolerantniji premasuprotnom mišljenju nego njegov otac, u gledanju na to mišljenje, kao i naopasnost za onoga, koji ga zastupa, on je bio manje spreman nego njegov otac,da takvo mišljenje, kao uvredu vlastitom naučavanju, opravda. Cuthbert je,općenito, bio liberalnijeg duha, premda kraj svoje veće profinjenosti nije imao

toliko srca.Dok su tako hodali uz obronak brežuljka, u Angelu je ponovo oživionjegov prvašnji osjećaj, da, ma kolike bile njihove prednosti u usporedbi s njim,ni jedan od njih nije vidio niti zamišljao život onakvim, kakav je zaista bio.Možda, kao kod većine ljudi, njihova moć zapažanja nije bila tako snažna kaoimoć izražaja. Niti jedan od njih nije imao pravu svijest o složenim silama, kojedjeluju izvan glatke i tihe struje, po kojoj su oni i njima slični plovili. Ni jedanod njih nije vidio razlike između mjesne i opće istine; da je ono, što im je njihovunutarnji svijet govorio u njihove kleričke i akademske uši, sasvim drukčije od

onoga, što misli vanjski svijet.– Mislim, da je gospodarstvo jedino, što ti sada preostaje, dragoviću –govorio je Felix između ostaloga svome najmlađem bratu, gledajući tužnomstrogošću kroz očale na udaljena polja. – I stoga se moramo s tim pomiriti. Ali tezaklinjem, da se uznastojiš zadržati što je moguće više u dodiru s moralnimidealima. Gospodarstvo, izvana, naravno, znači grub rad; ali visoke misli moguići zajedno s priprostim životom.

– To je jasno – reče Angel. – Nije li to već prije devet stotina godinadokazano – ako smijem malo ući u tvoje područ je? Zašto ti, Felixe, dolaziš na

misao, da postoji mogućnost, da ću ja odbaciti visoko mišljenje i moralneideale?– Znaš, meni se pričinilo iz tona tvojih pisama i iz našeg razgovora –

možda mi se to samo pričinilo – da nekako gubiš intelektualno gledanje. Nije lise to i tebi pričinilo, Cuthberte?

– Slušaj, Felixe – reče suho Angel – ti znaš, da smo mi dobri prijatelji i dasvaki od nas stupa po krugu, koji mu je dosuđen; ali, ako ćemo govoriti ointelektualnom gledanju, moje je mišljenje, da je bolje, da ti, kao zadovoljenidogmatičar, ostaviš moje gledanje na miru i da se zapitaš, što je s tvojim.

Vratili su se niz brežuljak na objed, koji je bio zakazan u vrijeme, čim jutarnji posao njihova oca i majke u župi bude dovršen. Da li im to odgovara, sobzirom na popodnevne posjetioce, na to se nesebični gospodin i gospođa Clarenisu uopće osvrtali; premda su se trojica sinova u toj stvari prilično slagali,željeli su, da bi im se roditelji malo prilagodili modernim nazorima.

Od šetnje su ogladnjeli, pogotovo Angel, koji je sada bio čovjek prirode,navikao na obilate – dapes inemptae8 mljekarova donekle neprofinjenoopskrbljenog stola. Ali ni jedno se od starijih još nije bilo vratilo i, tek kad jesinovima već gotovo dodijalo čekati, njihovi roditelji uđu. Taj par, pun

samoodricanja, bio je zabavljen time, da nagovori na jelo neke svoje bolesne

8 Domaće gozbe. ( Nap. prev.)



župljane, koji su se pokušavali održati na životu, a da su pri tome, priličnonedosljedno, potpuno zaboravili na vlastiti tek.

Obitelj je posjedala za stol, i pred njih je iznesen mršav obrok hladnih jela.Angel se ogledavao za krvavicama gospođe Crick, za koje je dao upute da selijepo preprže, kako su to radili tamo na mljekarstvu. Želio je, da bi se onaj divni

okus mirođija svidio njegovu oou i majci jednako kao i njemu.– A, ti tražiš krvavice, sinko – primijeti Clareova majka. – Ali ja sam

sigurna, da ti neće biti krivo, što si ostao bez njih, kao što sam sigurna, da nitvome ocu ni meni neće biti krivo, kad saznaš za razlog. Predložila sam mu, daljubazni poklon gospođe Crick odnesemo djeci onoga čovjeka, koji je sada bezikakve zarade zbog napadaja deliriuma tremensa; i on se složio, da će njima toučiniti veliko veselje, pa smo tako i učinili.

– Naravno – reče Angel veselo, ogledavajući se za medicom.– Vidjela sam, da u medici ima toliko alkohola – nastavi njegova majka –

da je bila potpuno neupotrebljiva kao piće, ali zato, u slučaju nužde, jednakovrijedna kao rum ili rakija; zato sam je stavila u svoj apotekarski ormarić.

– Mi za ovim stolom principijelno nikada ne pijemo alkoholna pića –dodade njegov otac.

– Ali što da kažem mljekarovoj ženi? – upita Angel.– Naravno, istinu – reče njegov otac.– Nekako bi mi bilo milije, da joj kažem, da smo uživali u medici i

krvavicama. Ona je tako srdačna, vesela žena, i siguran sam, da će me pitati, čimse vratim.

– Ne možeš, kad nismo – reče bistro gospodin Clare.– Da, istina; premda ta je medica prilično dobar napoj.– Što je ona? – upitaše zajedno Cuthbert i Felix.– O – to je izraz, koji upotrebljavaju tamo u Talbothaysu – reče Angel

zacrvenjevši se. Osjećao je, da su njegovi roditelji ispravni u svojim postupcima,premda je loše, što nemaju nikakva osjećaja, pa više nije ništa govorio.

XXVI

Tek uveče, nakon porodične molitve, uspjelo je Angelu iznijeti pred svogaoca jednu ili dvije stvari, što su mu ležale na srcu. Spremao se na taj korak, dok

je na sagu klečao iza svoje braće, proučavajući čavliće u petama njihovih cipela.Poslije službe oni sa svojom majkom iziđu iz sobe, a on ostane sam sgospodinam Clareom.

Mladi je čovjek najprije raspravljao sa starijim o svojim planovima, da sebistvori položaj farmera na veliko – bilo u Engleskoj bilo u kolonijama. Otac mu

je rekao, da osjeća svojom dužnosti, da, budući da nije morao trošiti, da šaljeAngela u Cambridge, svake godine stavi na stranu jednu svotu novaca, da mu se



jednog dana kupi ili unajmi zemlja, kako se ne bi osjetio nepravednoprikraćenim.

– Što se tiče svjetovnog bogatstva – nastavi njegov otac – ti ćeš bez sumnjeza nekoliko godina biti daleko nad svojom braćom.

Ta obzirnost staroga gospodina Clarea ponukala je Angela da prijeđe na

drugo, njemu draže, pitanje. Natuknuo je svom ocu, da mu je dvadeset i šestgodina i da bi mu kad bi započeo sa svojim gospodarskim poslom, bilo potrebnostotinu očiju, da pripazi na sve – da bi mu bio potreban netko, tko bi nadgledaokućne poslove, dok je on vani na polju. Zar ne bi, stoga, bilo dobro, da se oženi?

Ta se misao njegovu ocu nije učinila nerazumnom, a onda Angel postavipitanje:

– Što misliš, kakva bi žena za me, kao štedljiva i marljiva gospodara, bilanajbolja?

– Doista kršćanska žena, koja će ti biti pomoć i utjeha u dobru i zlu.

Uostalom, to nije tako važno. Takva se žena može lako naći. Zapravo, mojiskreni prijatelj i susjed, dr.Chant....

– A ne bi li ona u prvom redu morala znati musti krave, praviti dobarmaslac i goleme sirove; žena koja će znati, kako treba nasaditi kokoši i pure,uzgajati piliće, u nuždi upravljati čitavom četom radnika i procijeniti vrijednostovaca i teladi?

– Da, žena farmera; to je istina. To bi bilo dobro. – Gospodin Clare, senior,očito nikada prije nije mislio o tome. – Htio sam dodati – reče on – da, ako tražiščistu i pobožnu ženu, nećeš naći nijednu, koja bi ti bila podesnija, a u isto

vrijeme više po volji tvojoj majci i meni, nego tvoja prijateljica Mercy, za kojusi pokazivao stanovito zanimanje. Istina je, da je kći moga susjeda Chanta uzadnje vrijeme poprimila običaj mladih svećenika oko nas, da kiti stol pričesti –oltar, kako je ona to na moj užas neki dan nazvala – na svečane dane cvijećem ikoječim drugim. A njezin otac, koji se protivi takvim glupostima jednako kao i

ja, kaže da se to dade izliječiti. To je tek takav djevojački ispad, koji neće bititrajan, za to sam siguran.

– Da, da, Mercy je dobra i pobožna, znam. Ali, oče, ne misliš li ti, da bimeni neizmjerno više odgovarala mlada žena, koja je jednako čista i kreposna

kao gospođica Chant, ali koja, umjesto crkvenog usavršavanja te dame, razumijedužnosti života na farmi jednako dobro kao i sam farmer?

Njegov je otac ustrajao u svom uvjerenju, da poznavanje dužnostifarmerske žene dolazi iza pavlinskog pogleda na život; a impulzivni Angel,želeći da oda poštovanje očevim osjećajima i da, u isto vrijeme, pomogne svojojstvari, postade uvjerljiv. Reče, da ga je sudbina ili providnost namjerila na ženu,koja posjeduje sve osobine, da bi bila koristan drug poljodjelcu, i koja je sasvimsigurno ozbiljne naravi. Ne bi znao reći, da li se priklonila zdravoj nauci DonjeCrkve njegova oca, ali je vjerojatno, da će u toj stvari biti pristupačna

uvjeravanju; iskrena je vjernica i redovito ide u crkvu; poštena je srca, bistra,izvanredno umiljata, čista kao vestalinka, a po svojoj tjelesnoj ljepoti prekrasna.



– Je li iz takve porodice, s kakvom bi ti bilo stalo da se povežeš – ukratko, je li dama? – upita njegova preplašena majka, koja je za vrijeme razgovora tihoušla u radnu sobu.

– Nije ono, što se u običnom govoru zove dama – reče Angel ne ustuknuvši– jer ona je seljačka kći, i to kažem s ponosom. Ali ona jest dama, uza sve to –

po osjećaju i po prirodi.– Mercy Chant je iz vrlo dobre porodice.– Ah, majko – kakva je to prednost? – reče žurno Angel. – Kako će

porodica pomoći ženi čovjeka, koji mora da se s mukom snalazi kao što moram išto ću morati?

– Mercy je savršeno odgojena, a dobar odgoj ima svojih draži – uzvratimajka gledajući na nj kroz srebrne očale.

– Što se tiče takvog vanjskog odgoja, kakva će biti korist od njega u životu,koji ću ja provoditi? – a opet, što stoji do njezina štiva, ja se mogu za to

pobrinuti. Ona će biti jako sposoban učenik, a to biste rekli i vi, kad biste jepoznavali. Sva je puna poezije – realizirane poezije, ako smijem upotrebiti tajizraz. Ona proživljava ono, što papirnati pjesnici samo pišu... A k tome je,siguran sam, kršćanka bez prigovora; možda baš onoga plemena, roda i vrste:kakvu ti želiš progurati.

– O, Angele, ti se podruguješ!– Majko, oprosti mi. Ali budući da ona doista ide u crkvu gotovo svake

nedjelje ujutro i dobra je kršćanka, siguran sam, da ćete pregorjeti njezineeventualne društvene nedostatke za volju te osobine, i da ćete se uvjeriti, da baš

nisam najgore odabrao.Angel se sasvim zagrijao za tu prilično automatsku ortodoksnost kod svoje

ljubljene Tesse, koju je (i ne sluteći, da će mu ikada tako dobro poslužiti) radoismijavao, kad bi je vidio primijenjenu u praksi kod nje ili kod drugihmljekarica, zbog njezine očite nerealnosti posred vjerovanja, koja su bila u bitinaturalistička.

U svojoj žalosnoj nedoumici, da li je i sam njihov sin onako valjan, kako totvrdi za nepoznatu mladu ženu, gospodin i gospođa Clare počeše osjećati kaoprednost, koju nisu smjeli smetnuti s uma, da je ona barem u svojim nazorima

kako treba; pogotovu, gdje je susret njihova sina i nje morao biti posljedicadjelovanja providnosti; jer Angle ne bi nikada postavio ortodoksnost kao uvjetsvome izboru. Konačno rekoše, da je bolje ne žuriti se, ali da neće imati ništaprotiv toga, da je vide.

Angel se stoga sada suspregnuo da objavi dalje pojedinosti. Osjećao je da,ma kako dosljedni i samopožrtvovni bili njegovi roditelji, još uvijek postojeneke njihove latentne predrasude ljudi srednjega staleža, za koje će biti potrebnonešto takta, da ih nadvlada. Jer, premda je po zakonu smio da radi, kako je htio, ipremda osobine njihove snahe ne bi mogle učiniti nikakvu stvarnu razliku u

njihovu životu, jer bi ona vjerojatno živjela daleko od njih, on je, zbog sameljubavi prema njima, želio, da ne povrijedi njihove osjećaje u najvažnijoj odluciu svom životu.



Primijetio je, kako je nedosljedan u pitanju momenata iz Tessina života,kao da su omi bitni. On je volio Tessu zbog nje same, zbog njezine duše, srca inje kao takve – a ne zbog toga, što je vješta u mljekarstvu, sposobna za učenje, apogotovu zato, što tako priprosto i formalno ispovijeda vjeru. Njezinuneizvještačenost, priprostom životu nije trebalo politure konvencionatmosti, da

bi je on mogao probaviti. Bio je uvjeren, da je odgoj dosad imao vrlo maloutjecaja na kucanje osjećajnosti i poriva, o kojima ovisi obiteljska sreća.Vjerojatno će, u toku stoljeća, poboljšani sistemi moralnog i intelektualnogodgoja prilično, a možda i znatno, uzvisiti nehotične, pa čak i nesvijesne poriveljudske prirode; ali do današnjega dana, koliko je on mogao vidjeti, kultura je,moglo bi se reći, djelovala samo na vanjsku duševnu površinu onih života, kojisu bili stavljeni pod njezin utjecaj. To je njegovo vjerovanje potvrđivalo injegovo iskustvo sa ženama, i ono ga je, budući da je u posljednje vrijeme skultiviranog srednjeg staleža prešlo na seoska područ ja, podučilo, koliko je

manje bitna razlika izmeđ

u dobre i pametne žene jednog društvenog sloja idobre i pametne žene drugog društvenog sloja, nego između dobre i loše, ilipametne i glupe žene istoga društvenog sloja ili klase.

Došlo je jutro njegova odlaska. Njegova su braća već otišla iz župnogdvora 1 krenula na put pješke prema sjeveru, odakle se jedan trebao vratiti usveučilište, a drugi u svoju župu. Angel im se mogao pridružiti, ali mu je bilomilije da se vrati k svojoj dragoj u Talbothaysu. On je vrlo slabo pristajao u todruštvo; jer iako je bio najoduševljeniji humanist, najidealniji religionist, pa čaki najupućeniji kristolog Od njih trojice, oni su mu bili strani, jer je neprestanobio svijestan, da se neće moći prilagoditi životu, koji su mu spremali. Ni Felixuni Cuthbertu se nije usudio spomenuti Tessu.

Majka mu je načinila sendviče, a otac ga je, na svojoj kobili, otpratiokomadić puta. Kako je prilično uznapredovao u vlastitoj stvari, Angel je, dok sukaskali zajedno sjenovitim putovima, bez protivljenja šuteći slušao izvještajesvog oca o njegovim župskim poteškoćama i o hladnoći njegovih dragih kolegasvećenika, zbog toga što je strogo tumačio novi zavjet u svijetlu onoga, što suoni smatrali za pogubnu kalvinističku doktrinu.

– Pogubnu! – reče gospodin Clare s nepatvorenim prezirom; i on nastaviiznositi slučajeve, koji su trebali pokazati besmislenost te ideje. Govorio je očudesnim obraćenjima grešnika njegovom zaslugom, ne samo među siromasima,nego i među bogatašima i imućnima; a isto tako je otvoreno priznao i mnogeneuspjehe.

Kao primjer svoga neuspjeha spomenuo je slučaj mladog vlastelinaskorojevića zvanog d’Urberville, koji živi nekih četrdeset milja daleko, u bliziniTrantridgea.

– Je li to jedan od starinskih d’Urbervilla od Kingsberea i ostalih mjesta?upita njegov sin. – Ona čudna, historijska, izumrla porodica sa svojimsablasnom legendom o četveropregu?

– O, ne. Pravi su d’Urbervilli propali i nestali pred šezdeset ili osamdesetgodina – najmanje toliko, po mom mišljenju. Čini se, da je to nova porodica,



koja je uzela njihovo ime; za volju one stare viteške loze, ja se svakako nadam,da ovo nisu pravi d’Urbervilli. Ali mi je čudno, da se ti zanimaš za stare obitelji.Mislio sam, da je tebi stalo do njih čak manje nego i meni.

– Krivo si me razumio, oče; ti me često krivo razumiješ – reče Angel malonestrpljivo. – U političkom smislu ja sam skeptičan, što se tiče velike vrijednosti

njihove starine. Neki pametniji čak i sami za se »podižu glas protiv vlastitogpotomstva«, kako to kaže Hamlet; ali lirički, dramatički, pa čak i historijski, japrema njima osjećam nježnu sklonost.

To diferenciranje, iako nije bilo nipošto suptilno, bilo je za starijeggospodina Clarea ipak presuptilno, pa je on nastavio sa svojom pričom, koju jehtio ispripovijedati; a to je bilo, da se po smrti staroga takozvanog d’Urbervillaovaj mladi čovjek strastveno odao grešnom životu, premda ima slijepu mater, pabi ga njezino stanje trebalo opametiti. Budući da je glas o njegovu životu došaogospodinu Clareu do ušiju, kad je boravio u onom dijelu zemlje držeći

misionarske propovijedi, on je smjelo iskoristio priliku, da s grešnikomrazgovara o njegovu duhovnom stanju. Premda je on bio stranac u tom kraju izauzimao propovijedaonicu drugog svećenika, osjećao je, da mu je dužnost, a zatekst je uzeo riječi iz sv. Luke: »Luđače, još ove noći će tvoja duša biti zatraženaod tebe!« Mladi se čovjek jako razljutio zbog tako izravnog napadaja i, udvoboju riječima, koji je planuo, kad su se sreli, on je, ne ustručavajući se, javnonapao gospodina Clarea, bez ikakva poštovanja prema njegovoj sijedoj kosi.

Angel se zacrveni od žaljenja.– Dragi oče – reče on tužno – meni bi bilo veoma drago, kad se ti ne bi

izlagao takvim nepotrebnim uvredama od različitih lupeža!– Uvredama? – reče njegov otac, a izbrazdano mu se lice sjalo odgorljivosti samoodricanja. – Jedina mi je uvreda bila uvreda, koja je nanesenanjemu, jadnom, ludom mladiću. Zar misliš, da su mi njegove raspaljene riječimogle nanijeti ikakvu uvredu, pa čak i njegovi udarci? – »Kad nas psuju,blagosiljamo; kad nas gone, trpimo; kad nas proklinju, molimo! Postasmo kaosmetište svijeta, po kojem svi gaze dosad«. One stare i plemenite riječiKorićanima doslovce su istinite u sadašnjem času.

– Valjda ne udarci, oče? Valjda nije prešao na udarce?

– Ne, nije. Iako sam dobivao i udarce od ljudi u ludom stanju pijanstva.– Nije moguće!– Desetak puta, sinko. Pa što onda? Time sam ih spasao od grijeha, da ubiju

krv svoje krvi; kasnije su mi se u životu zahvaljivali i slavili boga.– Kad bi bar tako bilo i s tim mladićem! – reče Angel gorljivo. – Ali, iz

onoga što si mi rekao, bojim se, da neće biti tako.– Pa ipak, nadajmo se – reče gospodin Clare. – A ja i dalje molim za nj,

premda se s ovu stranu groba vjerojatno nikada više nećemo sresti. Ali, tko zna,možda će jedna od tih jadnih mojih riječi jednoga dana niknuti u njegovu srcu

kao dobro sjeme.



Clareov je otac, kao i uvijek, bio optimist poput djeteta, i, premda njegovsin nije mogao prihvatiti očevu usku dogmu, on je duboko poštovao njegov rad ipriznavao, da se u tom nabožnjaku krije heroj. Možda se on sada više nego ikadadivio radu svoga oca, s obzirom na to, da u pitanju njegove ženidbe s Tessomnjegov otac nije ni pomislio, da upita, da li je imućna ili je bez ijedne pare. Ta

ista nebriga za materijalna dobra prisilila je Angela da potraži kruh kao farmer, aona će vjerojatno isto tako zadržati njegovu braću na položaju siromašnihžupnika cijelo vrijeme njihova rada; pa ipak, Angel joj se uza sve to divio.Zapravo, usprkos svojoj heretičnosti, Angel je često osjećao, da je svome ocu,kao čovjeku, bliže nego ijedan od njegove braće.

XXVII

Jašući dvadesetak milja uzbrdo i nizbrdo kroz blistavu podnevnuatmosferu, stigao je popodne do osamljena brežuljka, milju ili dvije zapadno odTalbothaysa, odakle je ponovo ugledao zeleno korito sočnosti i vlage, dolinurijeke Var ili Froom. Smjesta se stao ispuštati s visoravni prema bogatomaluvijalnom tlu u nizini, a zrak je bivao sve teži; opojni miris ljetnog voća,maglice, sijena i cvijeća, stvarao, je golemo more mirisa, pa se činilo, da su odnjega životinje, pa čak i pčele i leptiri omamljeni. Clareu je taj kraj sada bio takopoznat, da je pojedine krave znao po imenu, kad ih je, iz velike daljine, vidiokao točkice na livadi. S osjećajem raskoši otkrio je u sebi snagu, da taj život tu

vidi s njegove unutarnje strane, na način, koji mu je u njegovim studentskimdanima bio potpuno stran, i, ma koliko on volio svoje roditelje, nije mogao, a dane bude svijestan činjenice, da je, doći ovamo kao sada, pošto je okusio životkod kuće, djelovalo na nj kao da je odbacio štake i povoje; a tu, u tom mjestunije bilo čak ni one jedine spone, koja koči raspoloženje engleskih seoskih ljudi,

jer Talbothays nije imao vlastelina, koji bi tamo boravio.Na mljekarstvu nije bilo vani žive duše. Ukućani su se svi predali užitku

običajnog popodnevnog sna od jednog do jednog i po sata, koji im je zbog vrloranog ustajanja u ljetno vrijeme bio potreban. Kod vrata, na staklu od rašljaste i

oguljene hrastove grane, koja je u tu svrhu bila tamo pričvršćena, visjeli su kaošeširi kablovi s drvenim obručima, zabrekli i izblijedjeli od neprestanog trljanja;svi su oni bili spremni i suhi za večernje muzenje. Angel uđe i prođe kroz tihehodnike kuće prema stražnjim prostorijama i tu osluhnu časak. Iz kolnice jedopiralo odmjereno hrkanje. Tamo je ležalo nekoliko muškaraca; s jošudaljenijeg mjesta čulo se roktanje i skvičanje svinja, koje je mučila vrućina.Rabarbara krupnih listova i kupus također su spavali, a široke su im mlohaveplohe visjele na suncu kao poluzatvoreni kišobrani.

On skine s konja uzde i nahrani ga i, kad je ponovo ulazio u kuću, sat

odbije tri. To je bio sat popodnevnog obiranja mlijeka; i na taj udarac Clarezačuje iznad sebe škripanje dasaka u podu, a zatim korake, koji su se spuštaliniza stube. Bih su to Tessini koraci, i ona se začas pojavi pred njegovim očima.



Nije ga čula i nije ni slutila, da je tamo. Zijevala je, i on joj je vidio crvenuunutrašnjost ustiju kao da je zmija. Jednu je ruku pružila tako visoko iznadsmotane pletenice na glavi, da joj je nad suncem opaljenim dijelom mogaovidjeti svilenkastu glatkoću; lice joj je bilo zažareno od spavanja, a očni su joj sekapci teško spustili na zjenice. Odisala je bujnošću svoje naravi. Bio je to čas,

kad je duša žene više nego ikada utjelovljena, kad i kod najprodubljenije ljepotedolazi do izražaja pȕt; a spol je u svemu tome vanjski lik.I tada te oči bljesnuše sjajem kroz zamagljenu težinu, prije nego što se

ostali dio njezina lica potpuno probudio. S čudnom smjesom veselja, plahosti iiznenađenja u pogledu, ona usklikne:

– O, gospodine Clare! Kako iste me uplašili... ja...U tom prvom času ona nije imala vremena da se sjeti izmijenjenih odnosa,

koji su počeli s njegovom izjavom; ali joj se puna svijest o tome pokazivala nalicu, kad je dočekala Clareov nježni pogled, kad je pristupio k najdonjoj

stepenici.– Draga, najmilija Tessice! – prošapta on obujmivši je rukom i prislonivši

svoje lice na njezin zažareni obraz. – Nemoj mi, molim te kao boga, višegovoriti gospodine. Zbog tebe sam se tako požurio natrag!

Umjesto odgovora, Tessino je uzbuđeno srce kucalo uz njegovo; tamo sustajali, na crvenim opekama hodnika, a sunce je, dok ju je držao čvrsto nasvojim grudima, bacalo kroz prozor kose zrake na njegova leđa, na njezinonaklonjeno lice, na plavičaste žilice na sljepočicama, na njezinu golu ruku, vrat idubinu njezine kose. Kako je ležala obučena, bila je topla kao mačka na suncu.

Isprva nije htjela da mu pogleda ravno u lice, ali joj se oči uskoro podigoše, anjegove su uronile u dubinu njezinih vječno promjenljivih šarenica s njihovimsjajnim, plavim, crnim, sivim i ljubičastim sićušnim nitima, dok ga je onapromatrala kao što je valjda Eva promatrala Adama probudivši se po drugi put.

– Moram obirati – molila ga je ona – a danas imam samo Staru Deb da mipomogne. Gospođa Crick je otišla s gospodinom Crickom na trg. Retty se neosjeća dobro, a ostali su nekamo otišli i neće se vratiti kući prije muzenja.

Kad su krenuli prema mljekari, na stubama se pojavi Deborah Frynder.– Vratio sam se, Deborah – dovikne joj gore gospodin Clark. – Tako ja

mogu pomoći Tessi kod obiranja, a vi, budući da ste sigurno jako umorni, nemorate silaziti dok ne bude vrijeme za muzenje.

Toga popodneva talbothaysko mlijeko po svoj prilici nije bilo temeljitoobrano. Tessa je bila u snu, u kojem se poznati predmeti pričinjaju kao da imajusvijetlo, sjenu i položaj, ali nikakva osobitog oblika. Svaki put kad bi stavilaobiraču pod pumpu, da se ohladi za novi rad, ruka bi joj drhtala, jer je žarnjegove ljubavi bio toliko opipljiv, da se činilo kao da se ona pod tim žaromsteže kao biljka na suncu, koje prejako žeže.

Onda je ponovo stisne k sebi. Ona je kažiprstom prelazila po posudi za

mlijeko da prereže rub vrhnja, a kad je bila gotova, on joj ga očisti na prirodannačin; jer neukočeno vladanje na talbothyskom mljekarstvu sada im je dobrodošlo.



– Ljubavi, svejedno je, da li ti to kažem sada ili kasnije – nastavi on nježno.– Želim te upitati nešto, što je sasvim praktične naravi i o čemu sam razmišljaosve od onoga dana prošlog tjedna na livadi. Ja ću se uskoro morati oženiti, abudući da sam farmer, meni će trebati žena, koja zna sve o vođenju farme.Hoćeš li ti, Tessice, biti ta žena?

On je to izveo tako, da ona ne bi pomislila, da je popustio nagonu, kojinjegov razum neće odobriti.Ona se okrene sva zabrinuta. Sagnula se pred neizbježivom posljedicom

blizine, pred potrebom da ga voli; ali nije računala na tu iznenadnu posljedicu,koju je Clare zapravo iznio pred nju a da ni sam nije namjeravao da to takoskoro učini. S boli, koja je bila poput gorčine rastanka, ona promrmlja riječisvoga potrebnog i zakletog odgovora časne žene:

– O, gospodine Clare – ja ne mogu biti vaša žena – ne mogu!Kad je čula vlastitu odluku, sam taj zvuk kao da joj je slomio srce, i ona

sagne glavu u svojoj boli.– Ali, Tesso! – reče on, zapanjen njezinim odgovorom i držeći je još

željnije uza se. – Zar kažeš, da nećeš? Pa ti me voliš?– O, da, da! I radije bih bila vaša nego ičija na svijetu – odvrati nježni i

pošteni glas ožalošćene djevojke. – Ali ja ne mogu poći za vas!– Tesso – reče on, držeći je podalje od sebe – ti si zaručena za nekoga

drugoga!– Ne, ne!– Zašto me onda odbijaš?– Ne želim se udavati! Nisam mislila na udaju. Ne mogu! Želim samo, da

vas volim.– Ali zašto?Natjerana da nađe kakvu izliku, ona promuca:– Vaš otac je župnik, i vaša majka ne bi željela, da se vi oženite ovakvom

kao što sam ja. Ona će htjeti, da se oženite gospođom.– Glupost – razgovarao sam s oboje. To je i bio djelomično razlog, zašto

sam išao kući.

– Osjećam, da ne mogu – nikada, nikada! – ponavljala je ona.– Nije li to moje pitanje bilo suviše nenadano, draga?– Da – nisam ga očekivala.– Ostavi to, Tessi, za kasnije. Dat ću ti vremena – reče on. – Doista, doći

kući i odmah ti početi o tome govoriti, to je bilo suviše neočekivano. Nekovrijeme neću više to spominjati.

Ona ponovo prihvati sjajnu obiraču, stavi je pod pumpu i poče iznova. Alinije mogla, ma koliko pokušavala, pogoditi kao inače točan donji sloj vrhnja spotrebnom lakom okretnošću: katkada bi zarezala dolje u mlijeko, katkada u

zrak. Jedva da je i vidjela, jer su joj oči bile zalivene dvjema suzama, koje su joj



mutile vid, a koje je izazvala bol, koju nikada neće moći razjasniti ovome svomenajboljem prijatelju i dragom branitelju.

– Ne mogu obirati – ne mogu! – reče ona, otkrenuvši se od njega.Da je ne bi više uzbuđivao i mučio, obzirni Clare poče govoriti općenitije:– Ti imaš potpuno krivo mišljenje o mojim roditeljima. Oni su

najpriprostijl ljudi na svijetu i potpuno skromni. Njih dvoje ispadaju u onihnekoliko, koji su još preostali od evangeličke škole. Tessice, jesi li evangelik?

– Ne znam.– Ti ideš u crkvu vrlo redovito, a kažu mi, da naš župnik ovdje nije pristaša

jako »visoke« crkve.Činilo se, da je Tessino znanje o nazorima župnog svećenika, kojega je

slušala svakog tjedna, još neodređenije nego Clareovo, koji ga uopće nikad niječuo.

– Voljela bih, kad bih se mogla čvršće usredotočiti na ono, što čujem –primijeti ona, našavši utočište u općem razgovoru. – Često mi je to jako žao.

Govorila je tako prirodno, da je Angel u svom srcu bio siguran, da njegovotac, u vjerskom pogledu, ne bi imao ništa protiv nje, premda ona ne zna, da lisu njezini principi »visoki«, »niski« ili »široki«. On je samo znao, da je ustvarnosti, zbrkano vjerovanje, kojega se ona držala, i koje je očito usisala udjetinjstvu, ako išta, traktarsko, što se tiče frazeologije, a panteističko u svojojbiti. Zbrkano ili ne, on nije ni najmanje želio, da to vjerovanje smeta u njegovumiru:

»Ostavi svojoj sestri, kad moli, Njeno rano nebo s pogledom sreće; Ne uznemiruj, spominjući boli, Život, što sav se u blagozvuč ju kreće.«

Katkada je mislio, da je taj savjet više muzikalan, nego pošten; ali sada ga je rado poslušao.

Kasnije joj je govorio o pojedinostima svoga posjeta, o načinu života svoga

oca, o njegovoj revnosti, kad je riječ o njegovim principima; ona je postalavedrija, a iz njezina obiranja nestalo je nesigurnosti; dok je ona dovršavala jedansud za drugim, on je išao za njom i izvlačio čepove, da ispusti mlijeko.

– Činilo mi se, da ste malo potišteni, kad ste ušli – usudi se ona primijetiti,želeći da bude što dalje od razgovora o njoj.

– Da – znaš, moj otac mi je govorio mnogo o svojim neprilikama ipoteškoćama, a taj me razgovor uvijek potišti. On je tako revan, da često doživimnoge uvrede i poniženja od ljudi, koji misle drukčije nego on, a meni nijedrago, kad čujem, da tako ponizuju čovjeka njegove dobi, pogotovu jer mislim,

da takva pretjerana gorljivost nema nikakva smisla. Govorio mi je o jednoj vrloneugodnoj sceni, u kojoj je nedavno sudjelovao. On je pošao kao izaslaniknekog misionarskog udruženja propovijedati u okolici Trantridgea, mjestu



udaljenosti četrdeset milja odavle, i stavio je sebi u zadaću, da obračuna s nekimraspuštenim mladim cinikom, na kojega je tamo naletio – sinom nekogtamošnjeg posjednika – kojemu je majka slijepa. Moj je otac u četiri oka napaotog gospodina, pa je došlo do prilične zbrke. Bilo je to, moram reći, od mogaoca vrlo nerazumno, da nameće svoj razgovor stranom čovjeku, kad je bilo

očito, da će biti beskorisno. Ali, ako on nešto smatra za svoju dužnost, on će toučiniti bez obzira na bilo što i, naravno, on sebi stvara mnoštvo neprijatelja, nesamo među potpuno pokvarenima, nego i među lakoumnicima, koji ne vole, daih smetaju. Kaže, da se ponosi onim, što se dogodilo i da se dobro djelo možeučiniti i neizravnim putom; ali meni bi bilo drago, da se on ne bi sada, pod staredane, toliko zamarao, i kad bi te svinje ostavio u njihovu blatu.

Tessin je pogled postao tvrd i očajan, a puna su joj usta poprimila izraztragičnosti; ali više nije drhtala. Oživjelo sjećanje na oca spriječilo ga je, daprimijeti promjenu na Tessi; i tako su pošli dalje uz pravokutnike napunjene

mlijekom, dok ih nisu sve obrali; onda su se vratile druge djevojke i uzelekablove, a Deb je sišla, da kipućom vodom ispere posude za novo mlijeko. Kadse Tessa povukla, da pođe na polje kravama, on joj reče tiho:

– A moje pitanje, Tessice?– O, ne – ne! – odgovori ona s teškom beznadnošću, kao žena, koja je

iznova, kad su je podsjetili na Aleka d’Urbervilla, ugledala svu grozotu svojuprošlosti. – To ne može biti!

Ona iziđe i krene prema livadi te se, poskočivši, pridruži ostalimmljekaricama, kao da bi htjela, da joj svježi zrak rastjera tužne brige. Sve

djevojke krenu prema mjestu, gdje su, na udaljenoj livadi, pasle krave. Kretalesu se sa smionom dražešću divljih životinja – bezobzirnim, neukroćenimpokretom žena naviklih na neograničeni prostor – u kojem su se one predavalezraku kao plivač valovima. Sada mu se činilo potpuno prirodnim, da će Tessa,sudeći po svima znacima, odabrati druga iz nesputane prirode, a ne iz područ jaumjetnosti.

XXVIII

Njezin nepristanak, iako neočekivan, nije trajno pokolebao Clarea. Njegovoiskustvo sa ženama bilo je dosta veliko, pa je znao, da otklon često ne značiništa drugo nego predgovor pristanku; a opet, bilo je premaleno, a da bi znao, dase u načinu ovoga odbijanja krije velika iznimka odugovlačenja iz bojažljivosti.To, što mu je već dopustila, da joj se udvara, tumačio je on kao još jedno

jamstvo, a da pri tome nije bio potpuno svijestan, da se na poljima i pašnjacima»besciljno uzdisanje« nipošto ne smatra besmislenim, jer tu se udvaranje češćeprima bez razmišljanja, zbog same njegove slasti, nego u neugodnim,

tjeskobnim domovima ambicioznih ljudi, gdje čežnja djevojke za udomljenjemubija njezino zdravo mišljenje o strasti kao konačnom cilju.



– Tesso, zašto si s tolikom sigurnošću rekla »ne«? – upitao ju je nakonnekoliko dana.

Ona se trgne.– Nemojte me pitati. Rekla sam vam zašto – barem djelomično. Nisam

dosta dobra – nisam dosta dostojna.

– Kako to misliš? Nisi dosta fina dama?– Da – otprilike to – promrmlja ona. – Vaši bi me prijatelji prezirali.– Ti odista imaš o njima krivo mišljenje – o ocu i majci. A što se tiče moje

braće, to mi je svejedno... – Čvrsto je stisnuo ruke iza njezinih leđa, da mu ne biizmakla. – Slušaj, draga, ti to ne misliš ozbiljno? – siguran sam, da ne misliš!Oduzela si mi mir, tako da ne mogu ni čitati, ni igrati se, ništa. Meni se žuri,Tessice, ali hoću da znam – hoću da čujem s tvojih toplih usnica – da ćeš jednogdana biti moja – kad god ti to odlučiš; ali jednog dana!

Ona je, samo tresla glavom i gledala na drugu stranu.Clare ju je pažljivo promatrao i proučavao crte njezina lica kao da su

hijeroglifi. Činilo se, da je njezin otklon stvaran.– Prema tome te ne bih smio ovako držati – zar ne? Nemam na to prava –

nemam prava tražiti tvoje društvo niti hodati s tobom! Hajde, Tesso, reci, voliš linekoga drugoga?

– Kako me možete to pitati? – reče ona, svladavajući se i dalje.– Gotovo sam siguran, da ne voliš. Ali, zašto me onda odbijaš?– Ja vas ne odbijam. Volim – kad mi kažete, da me ljubite; i možete mi to

uvijek reći, kad smo negdje zajedno – a da me nikada nećete uvrijediti.– Ali me nećeš za muža?– Ah – to je druga stvar – to je za vaše dobro, doista, dragi! O, vjerujte mi,

to je samo zbog vas! Ne volim se obmanjivati obećavanjem, da ću biti vaša – jer– jer sam sigurna, da to ne smijem učiniti!

– Ali ti ćeš me usrećiti!– Ah, to vi mislite, ali ne znate!U takvim časovima, kad je sa strahom naslućivao, da je uzrok njezinu

nepristanku njezin osjećaj skromnosti, da je nedorasla društveno i po odgoju, on

bi govorio, da je ona izvanredno dobro upućena i okretna – a to je zaista bilaistina, jer ju je njezina prirodna dovitljivost i divljenje za nj dovelo do toga, da jeusvojila njegov rječnik, njegov izgovor i odlomke njegova znanja donevjerojatnog stepena. Nakon takvih blagih prepirki i svoje pobjede, ona bi,sama, otišla do najudaljenije krave, ako je bilo vrijeme muzenja, a, ako je bilovrijeme odmora, u travu ili u sobu, i tu je u tišini tugovala, neposredno iza naokoravnodušnog negativnog odgovora.

Borba je bila strašna; srce joj je bilo tako jako uz njegovo – dva goruća srcau borbi s jednom jadnom, malom savjesti – da je ona svim silama, koje su joj

stajale na raspolaganju, nastojala učvrstiti svoju odluku. Ona je došla uTalbothays s čvrstom odlukom u srcu. Ni na koji način nije mogla pristati nakorak, koji bi kasnije eventualno prouzročio njezinu mužu kajanje, da je bio tako





zašto ti se ne sviđa pomisao, da postaneš mojoj ženom, ako me voliš, kao što sečini, da me voliš?

– Nikada nisam rekla, da mi se ta pomisao ne sviđa, i nikada to nisammogla reći, jer – to nije istina!

Kako više nije mogla izdržati tu napetost, njezina usnica zadrhće i ona

morade otići. Clare je bio toliko ražalošćen i smućen, da je potrčao za njom iuhvatio je u prolazu.

– Reci mi, reci mi! – navali on, grleći je strastveno, zaboravivši na svojeruke, koje su bile uprljane usirenim mlijekom. – Reci mi, molim te, da nećešpripasti nikome nego meni!

– Hoću, hoću vam reći! – usklikne ona. – I dat ću vam potpun odgovor, akome sada pustite da odem. Ispripovjedit ću vam svoja iskustva – sve o sebi – sve!

– Tvoja iskustva, draga. Da, možeš koliko god ih imaš.Pristao je na to ljupkom podrugljivoišću, gledajući joj u lice.– Moja Tessa ima, bez sumnje, gotovo isto toliko iskustava kao ona

penjačica tamo na vrtnoj ogradi, koja se jutros prvi put u svom životu otvorila.Reci mi, što hoćeš, samo nemoj više upotrebljavati tu nesretnu rečenicu, da menisi vrijedna.

– Nastojat ću. A sutra ću vam reći svoje razloge – ili idućeg tjedna.– Recimo u nedjelju?– Da, u nedjelju.Konačno se otkine, i nije se zaustavila u svojem povlačenju, dok nije došla

u gustik podrezanih vrba na donjoj strani dvorišta, gdje je mogla biti potpunosakrivena. Tu se Tessa baci na šuštavu podlogu šaša, kao na krevet, i ostadeskutrena dršćući u svojoj nevolji, što bi je načas prekinula navala radosti, kojanije mogla potpuno zatomiti njezin strah pred svršetkom.

Ona se zapravo približavala pristanku. Svaki njezin dah, svaki valić njezinekrvi, svaki kucaj, što joj je odzvanjao u ušima, bio je glas, koji se udružio sprirodom u pobuni protiv njezine prevelike savjesnosti. Prihvatiti ga, bezrazmišljanja, bez obzira; sjediniti se s njim pred oltarom, ništa ne odati iprepustiti sudbini, da se sazna; ugrabiti zrele plodove užitka, prije nego što

željezni zubi bola dospiju da se sklope na njoj; eto, to joj je savjetovala ljubav; igotovo u suludoj stravi Tessa uvidje, da će, unatoč mnogomjesečnomsvojevoljnom zatočenju, unatoč teškoj duševnoj borbi, uvjeravanju same sebe,unatoč planovima, da će voditi život stroge osamljenosti, nadvladati savjestljubavi.

Popodne je odmicalo, a ona je još bila među vrbama. Čula je kako lupkajukablovi, dok su tih skidali s rašljastih stalaka; čula je »au, au«, koji je pratiostjerivanje krava. Ali nije pošla na muzenje. Vidjela bi kako je uzbuđena, agazda, koji misli da je svemu uzrok samo ljubav, on bi je dobroćudnozadirkivao; a tu muku nije mogla podnijeti.

Njezin ljubljeni mora da je naslutio njezino teško stanje i mora da jeizmislio nekakvu ispriku što ona nije došla, jer nitko nije za nju pitao niti je



zvao. U šest i po sunce se spustilo na ravnicu, te je izgledalo kao velika nebeskatalionica, za kratko vrijeme je na drugoj strani izišao čudesan mjesec poputbundeve. Podrezane vrbe, iskrivljene vječnim potkresivanjem, izgubile su svojprirodni oblik i postale, odrazujući se prema mjesecu, poput nekih čudovišta sbodljikavom kosom. Ona uđe u kuću i ode gore bez svjetiljke.

Bila je srijeda. Došao je četvrtak, a Angel ju je zamišljeno promatrao izdaljine, ali joj se ničim nije nametao. Domaće mljekarice, Marian i ostale, kaoda su naslućivale, da se sprema nešto odlučno, jer joj se u spavaonici nisunametale nikakvim primjedbama. Prošao je petak, a onda subota. Sutra je onajdan.

– Popustit ću – pristat ću – odlučit ću se da ga uzmem – to je jače od mene!dahtala je ona u strahu te noći, s užarenim licem na jastuku, kad je čula da jednaod djevojaka u snu, uzdišući, izgovara njegovo ime. – Ne mogu podnijeti, da gaima itko, osim mene! Pa ipak, to je nepravda prema njemu, i možda će ga to

ubiti, kad sazna! Oh, moje srce – jao, jao!

XXIX

– Dakle, što mislite, o kome sam čuo jutros? – upita mljekar Crick, kad jeidućeg dana sjeo k doručku, zabuljivši se zagonetno u muškarce i djevojke, štosu žvakali oko njega, – Dakle, što mislite, molim vas?

Pokuša pogoditi jedan, pokuša drugi. Gospođa Crick nije pogađala, jer jeveć znala.

– Dakle – reče gazda – o onom klipanu, onoj pokvarenoj dangubi, JackuDollopu. Nedavno se oženio nekom udovicom.

– Ma nije moguće, Jack Dollop? Gad jedan – kad čovjek samo pomisli! –reče jedan mljekar.

To je ime brzo doprlo do svijesti Tesse Durbeyfield, jer je to bilo ime onogljubavnika, koji je prevario svoju djevojku, pa ga je kasnije majka te mlade ženeonako gadno udesila u stroju za maslac.

– A je li se oženio kćerkom te hrabre gospođe, kao što je obećao? – upitaodsutno Angel Clare okrećući novine, koje je čitao za malim stolom, kamo ga jeuvijek, svijesna njegova višeg položaja, prognala gospođa Crick.

– Ma kakvi, gospodine. Nije nikada ni namjeravao – odgovori gazda. – Kaošto sam rekao, ona je udovica; kako se čini, ima novaca – pedeset funti godišnje,ili tako nešto; a on je samo za tim i išao. Vjenčali su se u velikoj žurbi, a ondamu je ona rekla, da je time, što se udala za nj, izgubila svojih pedeset funtigodišnje.. Možete zamisliti, u kakvom je raspoloženju bio moj gospodin, kad jeto čuo! Nikada nisu pas i mačka živjeli takvim životom, kao što su ga oni

provodili od togčasa! Pravo mu budi. Samo što nesretna sirota žena izvla

či kra

ćikraj.



– Luda jedna, trebala mu je već prije reći, da će ga progoniti duh njezinaprvog muža – reče gospođa Crick.

– Da, da – odvrati gazda neodlučno. – Pa ipak, jasno je, kako je do togadošlo. Ona je željela dom, pa nije htjela staviti na kocku, da ga izgubi. Što vimislite, djevojke, je li tako?

On baci pogled na red djevojaka.– Morala mu je reći tik pred odlaskom u crkvu, onda, kad bi mu bilo teško

izvući se – povikne Marian.– Da, tako je morala učiniti – složi se Izz.– Morala je vidjeti, za čim ide, pa ga je trebala odbiti – vikne iznenada

Retty.– A što vi kažete, draga? upita gazda Tessu.– Mislim, da mu je morala reći točno kako jest – ili ga odbiti – ne znam –

odgovori Tessa gušeći se kruhom i maslacem.– Neka me vrag odnese, ako bih ja učinila i jedno od toga – reče Beck

Knibbs, udata radnica iz jedne od susjednih kućica. – Sve je pošteno u ljubavi iratu. Da sam se ja udala za nj, kao što se ona udala, pa da mi je rekao samo

jednu riječ, zašto mu nisam kazala unaprijed bilo što o mom prvom dečku, štosam mu htjela prešutjeti, ja bi ga tresnula valjkom, da bi se srušio – ništarija

jedna! To bi mogla svaka žena učiniti.Smijeh, koji je popratio ovu živahnu izjavu Tessa je upotpunila tek jednim

blijedim smiješkom iz pristojnosti. Ono, što je njima bila komedija, njoj je bilatragedija; jedva je mogla podnijeti njihovu veselost. Uskoro je ustala od stola i, sosjećajem, da će Clare doći za njom, pošla uskim zavojitim puteljkom, prelazećisad na jednu, sad na drugu stranu kanala za natapanje, dok nije došla do sameglavne struje Vara. Dalje uz rijeku muškarci su kosili vodenu travu, pa su čitavikupovi plavili pokraj nje – kao pokretni otoci zelenih stabljika maslačka, nakojima bi se gotovo mogla voziti; dugački su se čuperci te trave zaustavili nastupovima, koji su tu bili zabijeni, da se spriječi kravama da ne prelaze vodu.

Da, to je baš bolno. To pitanje, da žena pripovijeda o svojoj povijesti – onajtežem križu za nju samu – činilo se drugima običnom zabavom. To je kao dabi se ljudi smijali mučeništvu.

– Tessice! – začuje ona iza sebe, Clare skoči preko kanala i zaustavi se donjenih nogu. – Ženice moja – za kratko vrijeme!

– Ne, ne; ne mogu. Gospodine Clare, zbog vas; zbog vas kažem ne!– Tesso!– Ipak kažem ne! – ponovi ona.Ne očekujući to, on je svoju ruku lagano stavio oko njezina struka odmah

pošto ju je oslovio, ispod njezine obješene pletenice. (Mlađe su mljekarice, pa iTessa, nedjeljom ujutro doručkovale s raspuštenom kosom prije nego što bi je

splele osbito visoko, kad bi polazile u crkvu, a tako se nisu mogle češljati, doksu muzle, jer im je glava počivala na kravi.) Da je rekla »da« umjesto »ne«, biobi je poljubio; to mu je očito bila namjera; ali njezino odlučno »ne« obeshrabrilo



je njegovo presavjesno srce. Njihov položaj uske kućne zajednice stavljao je nju,kao ženu, svojim neminovnim sastajanjem u nezgodan položaj, da je osjećao, dabi bilo nekorektno prema njoj, da vrši bilo kakav pritisak ljubavnim izjavamakoje bi sasvim pošteno mogao upotrebiti, da mu se mogla više uklanjati. Onoslobodi njezin trenutačno zarobljeni struk i odreče se poljupca.

Sve se svršilo kod toga. Jedino priča o udovici, što ju je ispričao gazda,dala joj je snage, da ga taj put odbije; a još jedan čas, i ona bi popustila. AliAngel nije više rekao ni riječi; na licu mu se vidjela zbunjenost; otišao je.

Sastajali su se dan za danom – možda ne tako redovito kao prije; i tako suprošla dva ili tri mjeseca. Približio se konac rujna, i on joj je vidio u očima, da bi

je mogao opet pitati.Njegov plan postupka bio je sada drukčiji – kao da je zaključio, da je

njezino odbijanje, ipak, samo bojažljivost i posljedica mladosti uplašenenovošću prijedloga. Tu misao je podržavalo i njezino vladanje, puno

promjenljivog izvlačenja, kad bi načeli razgovor o tom predmetu. Tako jezaigrao igru nježnijeg nagovaranja; i, premda je cijelo vrijeme ostao samo kodriječi i nije pokušavao obnoviti milovanje, učinio je, što je više mogao usmeno,

Tako ju je Clare ustrajno snubio tihim glasom, kao kad mlijeko bućka –snubio ju je uz bok krave, kod obiranja mlijeka, kod pravljenja maslaca, međuživadi, koja je sjedila na jajima, među svinjama, što su se prašile – snubio ju jetako, kako ni jednu mljekaricu prije nije snubio takav čovjek.

Tessa je znala, da će morati popustiti. Niti religiozna svijest o stanovitojmoralnoj vrijednosti u njezinoj prijašnjoj vezi, niti želja njezine savjesti, da bude

iskrena, nisu se mogle mnogo dulje boriti protiv toga. Voljela ga je strastveno,on je u njezinim očima bio poput boga; a kako je, iako bez naobrazbe, bila poinstinktu profinjena, njezina je priroda vapila za njegovim sigurnim vodstvom. Itako, premda je Tessa neprestano ponavljala sama sebi »Ne mogu nikada bitinjegova žena«, riječi su ostajale prazne. Već samim tim, što je to govorila,pokazivala je svoju slabost, jer se smirena jakost nikada ne bi potrudila daformulira takvu izjavu. Svaki zvuk njegova glasa, kojim je načinjao staropitanje, uzbudio bi je do beskrajnog blaženstva, i ona je čeznula za ponavljanjemonoga, čega se bojala.

Njegovo je vladanje bile – a koji je muškarac drukčiji? – vladanje čovjeka,koji bi je ljubio, milovao i štitio u svim prilikama, promjenama, tegobama iotkrićima, i njezina se turobnost umanjivala sunčajući se u svijetlu toga.Godišnje se doba, međutim, približavalo ekvinokciju, i premda je još bilo lijepovrijeme, dani su bili mnogo kraći. Mljekarstvo je već dulje vremena obavljalo

jutarnje poslove uz svijetlo svijeće; do nove Clareove molbe došlo je jednoga jutra između tri i četiri sata.

Ona je, kao obično, otrčala u spavaćoj košulji do njegovih vrata, da gazovne; a onda se vratila, da se odjene i pozove druge; nakon deset minuta išla je

prema vrhu stuba sa svijećom u ruci. U isti čas se i on spustio odozgo niza svojeljestve, u košulji, i rukom joj zapriječio prolaz.



– Dakle, gospođice namigušo, prije nego što siđete – reče on zapovjednimglasom. – Već je četrnaest dana tome, otkada sam s tobom zadnji putrazgovarao, a tako to ne može dulje ostati. Moraš mi reći, što misliš, ili ću bitiprisiljen da odem iz ove kuće. Moja su vrata ovaj čas bila pritvorena, pa sam tevidio. Moram otići zbog tvoje sigurnosti. Ti to ne znaš. Dakle? Hoću li konačno

čuti »da«?– Tek sam ustala, gospodine Clare, i prerano je, da me korite! – naškubi seona. – Ne morate me zvati namigušom. To je okrutno i neistinito. Čekajte jošmalo. Molim vas pričekajte još malo! Do tog ću vremena doista ozbiljnopromisliti o tome. Pustite me dolje!

Donekle je izgledala onako, kako ju je on zvao, dok je, držeći postrancesvijeću, pokušala smiješkom umanjiti ozbiljnost svojih riječi.

– Zovi me, onda, Angel, a ne gospodin Clare.– Angel.

– A zašto ne – »dragi Angel«?– To ne bi značilo, da pristajem, zar ne?– To bi značilo samo, da me voliš, premda se ne možeš udati za me; a ti si

bila tako dobra, da si to već davno priznala.– Pa dobro onda, »dragi Angel«, kad već moram – promrmlja ona gledajući

u svijeću, a usta joj se, bez obzira na stanje napetosti, u kojem se nalazila,vragoljasto naškube.

Clare je odlučio, da je neće poljubiti, dok ne postigne njezino obećanje; alinekako, dok je Tessa tamo stajala u svojoj dražesno zatuškanoj haljini zamuzenje, s kosom bezbrižno složenom na glavi, dok ne bude imala vremena, da

je uredi nakon svršenog obiranja i muzenja, on prekrši svoju odluku i načasprinese usnice k njezinu obrazu. Ona vrlo brzo prođe niza stube, a da se nijeokrenula niti rekla i jednu riječ. Druge su djevojke već bile dolje, pa se o tomeviše nije govorilo. Osim Marian, sve su one gledale radoznalo i sumnjičavo unjih dvoje, u svijetlu žalosnih tužnih zraka, što su ih razasute jutarnje svijeće usuprotnosti s prvim hladnim znacima svitanja napolju.

Kad je završeno obiranje – koje je svakog dana bivalo sve manji posao, jerse količina mlijeka, s približavanjem jeseni, umanjivala – Retty i ostale iziđuvan. Dvoje ljubavnika krene za njima.

– Naši uzdrhtali životi su toliko drukčiji od njihovih, zar ne? – dobaci onnjoj zamišljeno, gledajući tri pojave, koje su pocupkivale pred njima krozhladnu bljedoću dana, što je svitao.

– Mislim, da baš nisu mnogo drukčiji – reče ona.– Zašto to misliš?– Ima vrlo malo ženskih života, koji nisu uzdrhtali – odgovori Tessa

zaustavši se kod te nove riječi, kao da je učinila na nju jak dojam. – U tim trima

ima više toga, nego što biste i mislili.– Što je u njima?



– Gotovo svaka od njih bi – započe ona – bila – možda bi bila – bolja žena,nego ja. A možda vas vole jednako kao i ja – gotovo.

– O, Tessice!Po svemu se moglo vidjeti, da je za nju izvanredno olakšanje, kad čuje taj

nestrpljivi usklik, iako je tako neustrašivo odlučila, da će svojom

velikođušnošću onemogućiti sebe kod njega. To je sada učinila, pa nije imalasnage, da i po drugi put žrtvuje samu sebe. Pridružio im se neki mljekar iz jedneod susjednih kućica, i o onome, što ih je duboko zanimalo, više se nije govorilo.Ali Tessa je znala, da će se toga dana odlučiti.

Popodne je nekoliko gazdinih ukućana i pomagača pošlo, kao obično, nalivade, daleko od mljekarstva, gdje su muzli mnoge krave, a da ih nisu gonilikući. Što su krave bivale steonije, to je količina mlijeka bivala manja, i suvišnimljekari bujne zelene sezone bili su otpušteni.

Posao se odvijao lagodno. Sadržaj svakog kabla izlijevao bi se u visoke

limenke, što su bile na kolima, koja su ovamo dovezena; a krave su se, kad subile pomuzene, odgegale dalje.

Gazda Crick, koji je bio s ostalima, a pregača mu se sjala divnom bjelinomnasuprot olovnom večernjem nebu, iznenada pogleda na svoj teški sat.

– Pa to je kasnije, nego što sam mislio – reče on. – Tako ti boga! Ako se nepožurimo, nećemo dosta rano stići s mlijekom na stanicu. Danas nemamovremena, da ga vozimo kući i miješamo s ostalim, prije nego što ga pošaljemo.Mora na stanicu ravno odavle. Tko će ga odvesti?

Gospodin Clare se ponudi, da će to učiniti, premda to nije bio njegov

posao, i zamoli Tessu, da ga prati. Veče je, iako bez sunca, bilo za to dobagodine toplo i sparno, i Tessa je izišla samo u svojoj kapici za muzenje, golihruku i bez kaputića; sigurno nije bila obučena za vožnju. Ona stoga, umjestoodgovora, baci pogled na svoju oskudnu odjeću; ali Clare je blago ponuka, dapođe. Ona pristane, ostavši kabao i stočić gazdi, da ih odnese kući; a onda seuspne na kola i sjedne kraj Clarea.

XXX

Vozili su se u sve slabijem dnevnom svijetlu kroz polja ravnom cestom,koja se na milje pružala u sivi nedogled, a iza nje su, na krajnjem rubu u daljini,bili tamni i strmi obronci Egdon Heatha. Na njegovu vrhuncu stajale su grupe inizovi borova, a šiljasti su im se vršci činili kao nazupčane kule, što krunezačarane dvorce crnih zidina.

Njih dvoje je toliko ispunjao osjećaj, da su jedno uz drugo, da dugovremena nisu progovorili ni riječi, a tišinu je prekidalo samo bućkanje mlijeka

iza njih. Put, kojim su se vozili, bio je tako osamljen, da su lješnjaci ostali nagranama, dok nisu otpali iz svojih ovoja, a kupine su visjele u teškim



skupovima. Angel bi od vremena do vremena zahvatio bičem pokojeg od njih,otkinuo ga i dao svojoj pratilici.

Tmurno je nebo uskoro najavljivalo, što sprema, poslavši dolje nekolikoprvih kapljica kiše, a ustajali zrak promijenio se u isprekidani vjetar, koji sepoigravao oko njihovih lica. Nestalo je cakline, što se poput žive ljeskala na

rijekama i ribnjacima; široka ogledala svijetla izmijenila su se u olovne plohebez sjaja, s površinom poput turpije. Ali taj prizor nije djelovao na njezinuzabrinutost. Njeno lice, po prirodi ružičasto, neznatno potamnjelo od sunca,poprimilo je tamniju boju s udaranjem kišnih kapi; a njezina kosa, koja je odpritiska kravskih bokova obično ispadala iz svojih ukosnica i lepršala ispodzaslona njezine pletene kapice, postala je od vlage ljepljiva, dok konačno nijebila gotovo ništa bolja nego morska trava.

– Mislim, da nisam trebala ići – promrlja ona, gledajući u nebo.– Žao mi je, da pada kiša – reče on. – Ali sam toliko sretan, što si tu sa

mnom!Udaljeni se Egdon postepeno gubio iza kišnog zastora. Veče je postajalo

sve tamnije, a, kako su ljese zatvarale putove, nije bilo sigurno voziti brže negokorakom. Zrak je bio prilično hladan.

– Tako se bojim, da ćeš se prehladiti, kad nemaš ništa na rukama iramenima – reče on. – Privuci se bliže k meni, a sitna ti kišica možda nećenauditi. Još bi mi bilo više žao, kad ne bih mislio, da mi možda kiša pomaže.

Ona se neprimjetno privuče bliže, a on ovije oko nje i oko sebe velikkomad platna za jedra, koje se katkada upotrebljavalo, da se posude s mlijekom

zaštite od sunca. Tessa ga je pridržavala, da se ne bi skliznuo s njega i s nje, jersu Clareove ruke bile zauzete.

– Sada je opet sve dobro. A – ne, nije! Curi mi malo za vrat, a tebi sigurno iviše, Sad je bolje. Tvoje su ruke, Tesso, kao vlažni mramor. Obriši ih o platno.Tako, ako sada ostaneš mirna, neće ti više ući nijedna kapljica. No, draga – što

je s onim mojim pitanjem – davnim pitanjem?Jedini odgovor, što ga je mogao čuti neko vrijeme, bilo je šljapkanje

konjskih kopita po razmočenoj cesti i bućkanje mlijeka u limenkama iza njih.– Sjećaš li se, što si mi rekla?

– Sjećam se – odgovori ona.– Ali zapamti, prije nego što stignemo kući.– Pokušat ću.On tada više ne reče ništa. Dok su se vozili, prema nebu se izdignu

ruševine starog vlastelinskog dvorca iz karolinških vremena, i oni ga za kratkovrijeme prođu i ostave za sobom.

– To je – primijeti on, da bi je zabavio – zanimljiv stari dvorac – jedno odnekoliko sjedišta, koja su pripadala nekoj staraj normanskoj obitelji, koja je

nekoć imala velik utjecaj u ovom kraju – d’Urbervillima. Nikada ne pro

đem krajkojega od njihovih boravišta, a da ne razmišljam o njima. Ima nešto vrlo žalosno



u izumiranju slavne porodice, pa čak i ako je to bila divlja, nasilna, feudalnaslava.

– Da – reče Tessa.Vukli su se prema mjestu, sasvim blizom, gdje je, u prostoru mraka,

slabašno svijetlo počelo dokazivati svoj opstanak, mjestu, gdje je danju

isprekidani trak pare od vremena do vremena na tamnozelenoj pozadinioznačivao povremene časove veze između njihova povučenog svijeta imodernog života. Moderni je život pružao svoja parna ticala do ovoga mjesta triili četiri puta dnevno, da ih opet brzo povuče, kao da ono što je dotakao, nijesrodne prirode.

Došli su do slaboga svijetla, koje je izbijalo iz zadimljene svjetiljke maleželjezničke stanice; doista bijedna zemaljska zvijezda, a ipak, u stanovitomsmislu za talbothaysko mljekarstvo i čovječanstvo važnija od onih nebeskih,prema kojima je stajala u tako ponižavajućoj suprotnosti. Limenke svježeg

mlijeka istovarili su na kiši, a Tessa je našla malo zaklonište pod susjednimdrvum božikovine.Uto se začuje pištanje vlaka, koji se zaustavio gotovo nečujno na mokrim

tračnicama, i onda je mlijeko, limenka za limenkom, brzo prebačeno u vagon.Svijetlo lokomotive je načas obasjalo lik Tesse Durbeyfield, koja je stajalanepomično pod velikim drvom božikovine. Tima blistavim polugama i kotačimaništa se nije moglo učiniti čudnijim, nego ta priprosta djevojka, s okruglimgolim rukama, pokislim licem i kosom, s jeftinom šarenom haljinom, koja nijepripadala nijednom vremenu ni modi, i s pamučnom kapicom, koja joj je spala

na čelo, u stanju očekivanja, kao kakav krotki leopard, koji se odmara.Ona se popne opet uz svoga miljenika, s nijemom poslušnošću, kakva jekatkada značajna za vatrene prirode, i, kad su se ponovo pokrili preko glaveplatnom od jedra, oni krenu natrag i zarone u noć, koja je sada već bila potpunotamna. Tessa je tako lako primala vanjske dojmove, da joj je onih nekolikominuta dodira s vrtlogom materijalnog napretka lebdjelo u mislima.

– Londončani će ga piti sutra za doručak, zar ne? – upita ga ona. – Čudniljudi, koje nismo nikada vidjeli.

– Da – mislim, da hoće. Premda ne onakvo, kako ga mi šaljemo. Tek onda,

kad mu se smanji snaga, da im ne bi udarilo u glavu.– Plemenitaši i plemkinje, poslanici i centurioni, dame i trgovačke žene, i

dječica, koja nisu nikada vidjela krave.– Hm, da; možda; osobito centurioni.– Koji ne znaju ništa o nama, ni odakle to mlijeko dolazi; i ne pomišljaju,

kako smo se nas dvoje večeras vozili milje i milje preko livada po kiši, samo daga oni dobiju na vrijeme!

– Mi se baš nismo vozili samo radi tih dragocjenih Londončana; vozili smose malo i za svoj račun – zbog onog nestrpljivog pitanja, koje ćeš ti, draga

Tesso, sigurno riješiti. Dopusti mi sada, da to postavim ovako. Ti mi već pripadaš, ti to znaš; hoću reći, svojim srcem. Je li tako?



– Vi to znate jednako dobro kao i ja. O, da – da!– E, dakle, ako mi pripada tvoje srce, zašto mi ne bi pripala i ruka?– Neću jedino zbog vas – zbog jedne stvari. Imam vam nešto reći...– A recimo, da je to samo za moju sreću i korist!– O, da, ako je to za vašu sreću i korist. Ali moj život prije nego što sam

došla ovamo... ja želim...– To je i za moju korist i za moju sreću. Ako budem imao jako veliku

farmu, bilo u Engleskoj bilo u kolonijama, ti ćeš mi kao žena biti odneprocjenjive vrijednosti; bolja nego žena iz najvećeg dvorca u zemlji. Dakle,molim te – molim te, draga Tessice, oslobodi svoje misli od osjećaja, da ćeš mibiti na putu.

– Ali moja prošlost. Hoću, da je upoznaš – moraš mi dopustiti, da tiispripovijedim – nećeš me toliko voljeti!

– Ispričaj mi je, ako želiš, draga. Da čujemo tu vrijednu povijest. Da,rođena sam tamo i tamo, Anno Domini...

– Rodila sam se u Marlottu – reče ona, uhvativši se za njegove riječi,premda ih je on rekao s podcjenjivanjem. – Tamo sam i odrasla. Bila sam ušestom razredu, kad sam napustila školu. Govorili su, da sam vrlo sposobna i dabih bila dobra učiteljica, pa je tako bilo zaključeno, da ću postati učiteljica. Alismo u porodici imali neprilika; otac nije bio jako marljiv, a malo je i pio.

– Da, da. Jadno dijete! Nije to ništa novo. Privukao ju je bliže k sebi.– A onda – u tome ima nešto tako neobično – u meni. Ja – ja sam...

Tessa počne žurnije disati.– Da, draga. Svejedno.– Ja – ja nisam Durbeyfield, nego d’Urberville – potomak one iste

porodice, koja je posjedovala onu staru kuću, kraj koje smo prošli. A mi – mismo svi propali!

– D’Urberville! – Gle! A je li u tome sva neprilika, draga Tesso?– Da – odvrati ona nečujno.– Pa zašto bih te ja volio manje, nakon što sam to saznao?– Gazda mi je rekao, da vi mrzite stare porodice.

On se nasmije.– Pa to je, u jednu ruku, istina. Ja doista mrzim aristokratski princip krvi,

koja znači više, nego sve drugo, i moje je mišljenje, da mi, kao razboriti ljudi,treba da poštujemo jedino duhovnu lozu mudrih i kreposnih, bez obzira natjelesno očinstvo. Ali, ta me novost vrlo zanima – ne mogu ti reći, koliko mezanima! Nije li i tebi samoj drago, da pripadaš toj dobro poznatoj lozi?

– Ne. Držala sam, da je to žalosno – pogotovu otkada sam došla ovamo isaznala, da su mnogi brežuljci i livade, koje gledam, nekoć pripadali porodicimoga oca. Ali drugi brežuljci i polja pripadali su Rettynim rođacima, a moždaneki drugi Marianinim, tako da ja to baš ne cijenim osobito.



– Da – upravo se čovjek čudi, koliki su od njih, koji danas obrađuju zemlju,prije bili njeni vlasnici, pa se katkada pitam, kako to, da stanovita školapolitičara ne izbije iz toga kapital; ali čini se, da ne znaju... Zanima me, kako to,da nisam vidio sličnost između tvoga imena i d’Urberville i ustanovio očituiskrivljenost. I to je ta teška tajna!

Nije mu rekla. U posljednjem ju je času ostavila hrabrost, uplašila senjegova prigovora, da mu nije rekla prije; a njezin je instinkt samoodržanja bio jači nego njezina iskrenost.

– Naravno – reče Clare, koji nije ništa slutio – ja bih se veselio, kad bihznao, da si samo potomak mučeničkog, nijemog, nigdje nespominjanog prostogpuka engleskog naroda, a ne one nekolicine sebičnjaka, koji su se osilili naračun ostalih. Ali ja u tome nisam dosljedan, zbog svoje ljubavi prema tebi,Tesso (smijao se govoreći), pa sam i ja postao sebičan. Ja se zbog toga veselimtvome rodu. Društvo je beznadno snobovsko, a ta činjenica o tvom podrijetlu

mogla bi učiniti golemu razliku u stavu društva, da te prihvati kao moju ženu,pošto te obrazujem onako, kako ja to namjeravam. Pa i moja će majka, sirota,imati zbog toga mnogo bolje mišljenje o tebi. Tesso, ti moraš pisati svoje imeispravno – d’Urberville – već od današnjeg dana.

– Meni je ono drugo mnogo milije.– Ali ti moraš, draga! Zaboga, koliki bi novopečeni milijunaši bili

presretni, kad bi imali takvo prezime! Da zaista, ima takav jedan, koji je uzeo toime – gdje li sam samo čuo o njemu? – a, gore u susjedstvu Chasea, mislim. Pato je onaj isti čovjek, koji je imao onu svađu s mojim ocem, o kojoj sam ti

govorio. Kakvog li čudnog slučaja!– Angel, ja mislim, da ipak ne bih uzela to ime. Možda nosi nesreću!Bila je uzrujana.– A, tako milostiva gospođo Terezo d’Urberville, sad sam vas ulovio. Uzmi

moje ime, pa nećeš trebati svoje! Odala si mi svoju tajnu, pa zašto da me jošdulje odbijaš?

– Ako je sigurno, da će vas to, da me imate za ženu, učiniti sretnim, i akoosjećate, da jako, jako želite da me uzmete za ženu...

– Naravno, draga, da želim!

– Hoću da kažem, samo ako me jako želite i ako gotovo nikako ne možeteživjeti bez mene, bez obzira na sve moje pogreške, samo to bi učvrstilo u meniosjećaj, da bih morala reći, da pristajem.

– Ti ćeš to reći – ti to kažeš, ja to znam! Bit ćeš moja zauvijek.On je čvrsto zagrli i poljubi.– Da!Čim je to rekla, zapala je u suho, grčevito jecanje, tako snažno, da se činilo,

da će je raskidati. Tessa nije nipošto bila histerična djevojka, i on se iznenadio.

– Zašto plačeš, milo moje?– Ne znam ni sama! – tako sam sretna, kad pomislim, da sam tvoja i da ćute usrećiti!



– Ali to baš nije jako slično sreći, Tessice!– Htjela sam reći – plačem, jer sam prekršila svoj zavjet. Rekla sam, da ću

umrijeti neudata!– Ali, ako me voliš, sigurno će ti biti drago, da sam tvoj muž?– Da, da, da! Ali, jao, katkada poželim, da se nisam nikada rodila!

– Slušaj, draga moja Tesso, kad ne bih znao, da si vrlo uzrujana ineiskusna, rekao bih, da ta izjava nije baš jako laskava. Kako bi mogla topoželjeti, ako ti je stalo do mene?’ Je li ti stalo do mene? Htio bih, da mi to naneki način dokažeš.

– Kako mogu to dokazati više nego što sam dokazala? – povikne ona unastupu nježnosti. – Hoće li ti ovo biti bolji dokaz?

Ona ga zagrli oko vrata, i Clare je po prvi put spoznao, kakvi su poljupcivatrene žene na ustima onoga, koga ona voli svim srcem i svom dušom, kao što

je Tessa voljela njega..– Evo – da li sada vjeruješ? – upita ona, zarumenjena i brišući oči.– Da. Nisam zapravo nikada sumnjao – nikada, nikada!Tako su se oni vozili dalje kroz tminu, kao jedno klupko pod platnom za

jedra, a konj je išao, kako je htio, dok im je kiša šibala u lice. Ona je pristala.Isto je tako mogla pristati i odmah. Želja za užitkom, koja ispunjava svako biće,ta silna snaga, koja po svojoj volji upravlja čovječanstvom, kao što plima i osekavitla bespomoćnom morskom travom, nije se dala sputati neodređenimmeditacijama o društvenom vladanju.

– Moram pisati majci – reče ona. Nemaš ništa protiv toga?– Naravno, da ne, drago dijete. Ti si za me dijete, Tesso, kad ne znaš,

koliko se pristoji u takav čas pisati majci, i kako bi krivo bilo od mene, kad bihse protivio. Gdje ona stanuje?

– U istom mjestu – Marlottu. Na drugoj strani doline Blackmoor.– A, onda sam te ja ipak vidio prije ovoga ljeta...– Da, na onom plesu na livadi; ali nisi htio plesati sa mnom. O, ja se

nadam, da to sada nije za nas zao znak!

XXXI

Već sutradan je Tessa napisala svojoj majci vrlo dirljivo i hitno pismo, a dokonca tjedna stigao je na njezin list odgovor od Joane Durbeyfield, napisannjezinim nesigurnim rukopisom iz prošlog stoljeća.

Draga Tesso,

Pišem ti ovih par redaka, u Nadi da će te naći u zdravlju kao što i meneostavljaju u zdravlju. Hvala bogu. Draga Tesso, svi se Veselimo, kad nam pišeš,



da ćeš se zbilja skoro udati. Ali što se tič e toga, izmeđ u mene i tebe, povjerljivoti kažem, i to nemoj zaboraviti, podnipošto mu ne kazuj nijedne riječ i o onom što

je bilo s tobom. Tvome ocu nisam sve govorila, jer je on toliko Ponosan zbogsvojega Ugleda, a možda je i tvoj Dotič ni. Mnoge su žene – i one Najviše u

zemlji – u svoje vrijeme imale Neprilika. A zašto da trubiš okolo o svom zlu, kad

druge ne trube o svom? Nijedna djevojka ne bi bila tako luda, a pogotovo kad jeto davno prošlo, a nisi bila Kriva. To ću ti reći, da me stoput pitaš. Moraš još zapamtiti, da si mi obećala, da nećeš ni Riječ i o tom govoriti, jer sam znalakakvo si dijete po prirodi, da svakom kažeš što ti je na srcu, naivna si, a ja sebrinem samo za tvoje Dobro. A ti si mi to sveč ano obećala, kad si odlazila s ovihvrata. Nisam tvome ocu Spominjala da ćeš se uskoro udavati, jer bi on to svuda

Razbrbljao, jadna budala. Draga Tesso, drži se dobro, a mi se spremamo, da ti pošaljemo burence

Jabukovač e za vjenč anje, jer znamo da tamo toga nema, a ako ima, to je neki

Kiseliš. Sada dosta, i Pozdrav tvome budućem. Ljubi te tv. mama,J. DURBEYFIELD

– O, majko, majko! – promrmlja Tessa.Ona je vidjela kako i najozbiljniji događaji tek neznatno diraju elastični duh

gospođe Durbeyfield. Njezina majka nije gledala na život kao što je gledalaTessa. Ta epizoda iz njezinih prošlih dana, koja je toliko progoni, njezinoj jemajci tek jedna prolazna nezgoda. Ali možda njezina majka ima pravo, upogledu toga, da je bolje šutjeti, pa makar kakvi bili njezini razlozi. Činilo se, da

je šutnja, po svoj prilici, najbolja za sreću njezina obožavanog: neka, dakle, budešutnja.Stekavši na taj način sigurnost zapoviješću jedine osobe na svijetu, koja

ima iole prava, da pazi na njezine čine, Tessa se smiri. Odgovornost jeuklonjena, i njoj je bilo pri srcu lakše, nego što joj je to bilo već tjednima. Danikasne jeseni, koji su dolazili poslije njezina pristanka, a koji su započeli smjesecom listopadom, predstavljali su doba, u kojem je ona živjela u duhovnimvisinama, i koje se više približavalo zanosu nego ikoje drugo doba u njezinuživotu.

U njezinoj ljubavi prema Clareu nije bilo gotovo ništa zemaljsko. Za njenuneizmjernu povjerljivost on je značio sve, što može značiti dobrota – on je znaosve, što vodič, filozof i prijatelj treba da zna. Za nju je svaka crta obrisa njegoveosobe bila savršenstvo muške ljepote, njegova duša, duša sveca, njegov mozakmozak vidovnjaka. Svijest o njezinoj ljubavi prema njemu, ljubavi kao takvojpodržavala je njeno dostojanstvo; njoj se činilo kao da nosi krunu na glavi.Njegova ljubav prema njoj puna simpatije, kako ju je ona gledala, dovodila je dotoga, da je u odanosti uzdigla svoje srce k njemu. Katkada bi ulovio njene širomotvorene oči pune obožavanja, oči koje nisu imale dna, kako ga gledaju iz svoje

dubine, kao da pred sobom vide nešto besmrtno.Odbacila je prošlost – stala je na nju nogom i ugasila je, kao što se stane nažeravicu, koja tinja i nosi u sebi opasnost.



Nije znala, da muškarci mogu biti tako nesebični, viteški i zaštitnički usvojoj ljubavi prema ženama, kao što je on. Angel Clare je bio daleko od svegaonoga, što je ona u tom pogledu mislila o njemu; doista nevjerojatno daleko; aliu njemu je odista bila jača duševnost, nego nagon, imao je čvrstu vlast nadsobom i, upravo neobično, u njemu nije bilo nikakve grubosti. Iako nije bio

hladan po prirodi, bio je više vedar nego vatren – ali manje vedar i vatren odByrona i od Shelleya; znao je voljeti očajnički, ali ljubavlju, koja je bilaizrazitije sklona onome što je stvaralačko i eterično; bio je to profinjen osjećaj,koji je mogao ljubomorno čuvati njegovu ljubimicu od samoga njega. To jezadivijavalo i usrećivalo Tessu, koja je u svojim malim iskustvima dosada bilatako nesretna; i u svojem protivljenju od prezira prema muškom spolu, ona jezastranila u pretjeranom uzvisivanju Clarea.

Oni su prirodno tražili društvo jedno drugoga; u svojoj poštenoj vjeri onanije prikrivala svoju želju da bude s njim. Skup njezinih poriva u toj stvari, kad

bi se jasno izrazili, bio bi, da bi se sposobnost izmicanja, svojstvena njezinuspolu, koja općenito privlači muškarce, tako savršenu čovjeku, pošto mu jepriznala svoju ljubav, možda činila neukusna, jer ona već po svojoj prirodi nosiu sebi biljeg izvještačenosti.

Seoski običaj potpuno slobodnog druženja u prirodi za vrijeme zaruka bio je jedini običaj, što ga je ona poznavala, i njoj i njemu nije bilo ništa neobično;Clareu se, istina, činio nekako čudno preuranjen, dok nije vidio, kako i ona i sviostali na mljekarstvu gledaju na to kao na nešto normalno. Tako su oni, zavrijeme toga mjeseca listopada s prekrasnim popodnevima, lutali livadama po

vijugavim puteljcima, koji su vodili uz obalu žuborećih poto

čića, skakutali nadrugu stranu po drvenim mostićima, pa opet natrag. Neprestano ih je pratio

žubor kakve brane, a njezin je šum pratio njihov šapat, dok su sunčane zrake,gotovo isto tako horizontalne kao sama livada, rasipale polen svijetla nadčitavim krajem. U sjenama stabala i živica vidjeli su sićušne plave maglice, asve je drugo istodobno bilo obasjano sjajnim suncem. Sunce je bilo toliko blizuzemlji, a tratina tako plosnata, da bi se sjene Clarea i Tesse protezale po četvrtmilje ispred njih, kao dva dugačka prsta, koji su pokazivali u daljinu, tamo, gdjesu zeleni aluvijalni prostori dodirivali kose obronke doline.

Tu i tamo su muškarci bili na radu – jer je bilo doba »uređivanja« livada, ilisu se pročišćavali mali kanali za zimsko natapanje i popravljale njihove obale,ako su bile izgažene od krava. Pune lopate crnice, tamne kao katran, koju jetamo nanijela rijeka, kad je bila široka kao čitava dolina, bile su bitni sastav tla,krajine prošlosti, koju su drobili, natapali, pročišćivali i usavršavali doizvanredne punoće, iz koje je proizišla sva ova plodnost livada i stoke koja jetamo pasla.

Clare je smiono držao svoju ruku oko njezina pasa na očigled svih radnika,s izrazom čovjeka, koji je navikao na javno udvaranje, premda je zapravo bio

jednako stidljiv kao i ona, koja je, napola otvorenih usnica i gledajući ispod okana radnike, cijelo vrijeme imala izgled oprezne životinje.

– Ti se ne stidiš pred njima priznati me za svoju! – reče ona veselo.



– O, ne!– Ali, kad bi došlo do ušiju tvojih prijatelja u Emminsteru, da ovako hodaš

okolo sa mnom, običnom mljekaricom...– Najčarobnijom mljekaricom, koju je svijet ikada vidio.– Oni bi to mogli osjetiti kao povredu svojega dostojanstva.

– Draga moja djevojko – jedan d’Urberville da povrijedi dostojanstvoClarea! To je adut u našim rukama – da pripadaš takvoj porodici, i ja ga čuvamkao sjajno iznenađenje, kad se vjenčamo i dobijemo od župnika Tringhamadokaze o tvojem podrijetlu. Osim toga, moja budućnost neće imati nikakve vezes mojom obitelji – ona neće utjecati čak ni na vanjštinu njegova života. Ostavitćemo ovaj dio Engleske – a možda i samu Englesku – pa što nam je onda stalo,kako na nas ovdje ljudi gledaju? Tebi će biti drago da pođeš sa mnom, zar ne?

Nije mogla odgovoriti ništa drugo, nego »da«, toliko je bilo uzbuđenje,koje ju je zahvatilo na pomisao, da će ići s njim kroz svijet kao njegov bliski

prijatelj. Osjećaji su joj gotovo zaglušili uši kao žubor valova i navrli do očiju.Ona stavi svoju ruku u njegovu, i tako oni krenu dalje, do mjesta, gdje je odrazsunca blistao iz rijeke pod mostom, sa sjajem rastaljenog metala, koji jezaslepljivao oči, premda je samo sunce bilo skriveno iza mosta. Stajali su mirno,a nato iz glatke površine vode provire krznom i perjem pokrivene glavice, ali,videći, da su se neugodni gosti zaustavili, i da nisu prošli, one opet nestanu.Ostali su tu na rubu rijeke, dok se oko njih nije počela zatvarati magla – što se, uto vrijeme godine, događalo vrlo rano uveče – i ona se spušta na njegove obrve ikose i na njezine trepavice, gdje je počivala poput kristala.

Nedjeljom su ostajali duže na šetnji, sve dok se ne bi sasvim spustio mrak.Neki ljudi s mljekarstva, koji su prve nedjelje poslije njihovih zaruka takođerbili uveče vani, čuli su je kako ona govori vatreno, u punom zanosu, premda subili predaleko, da bi čuli riječi razgovora; opazili su, kako bi na mahove zapela usvojim primjedbama, koje su, u naviranju osjećaja, bile isprekidane u slogove,dok je hodala naslonjena na njegovu ruku; njezinu smirenu šutnju, tu i tamokratak smijeh, na kojem kao da je lebdjela njezina duša – smijeh žene, koja je udruštvu s muškarcem, kojega voli i kojega je osvojila pored svih drugih žena –drukčiji, nego išta drugo u prirodi. Zamijetili su i živahnost njezina hoda, kao

lepršanje ptice, koja se još nije sasvim spustila na zemlju.Tessina ljubav prema njemu bila je sada dah i život njezina bića; ona ju jeovijala kao sunčano svijetlo, obasjavala svojim zrakama, tako da je zaboravljalasvoju tužnu prošlost i potiskivanje tmurne sablasti, koje su ustrajno nastojale da

je dodirnu – sumnju, strah, zlovolju, brigu, sramotu. Znala je da čekaju kaovukovi neposredno izvan svijetla, što ju je okruživalo, ali ona je bila dosta jaka,da ih dugo zadržava tamo, u pohlepnoj pokornosti.

Usporedo s intelektualnim sjećanjem postojala je neka duhovnazaboravljivost. Ona je hodala u svijetlu, ali je znala, da se u pozadini neprestano

šire one sablasne tmine. Svaki dan bi se malo povukle ili približile, jedno ilidrugo.



Jedno veče su Tessa i Clare morali ostati, da paze na kuću, jer su svi ostaliukućani otišli. Dok su razgovarali, ona ga zamišljeno pogleda i sretne se snjegovim zadivljenim očima.

– Ja nisam vrijedna tebe – ne, nisam! – prekine ona iznenada razgovor,skočivši s niskog stolčića, kao da se prestrašila njegova poštovanja i obilja svoje

radosti zbog toga.Clare, koji je mislio, da je čitav razlog njezinu uzbuđenju ono, što je bilo

samo manji dio razloga, reče:– Draga Tesso, neću da tako govoriš! Odličnost se ne sastoji u spretnom

upotrebljavanju mnoštva društvenih navika vrijednih prezira, nego u tome, da teubrajaju među one, koji su iskreni, pošteni, čisti, ljubazni i na dobru glasu – kaošto si ti, moja Tesso.

Borila se s jecajem u grlu. Koliko li ju je puta u crkvi zadnjih godina zbogtoga niza vrlina zaboljelo mlado srce, a kako je to čudno, da ih on sada

spominje.– Zašto nisi ostao i volio me kad sam – kad sam imala šesnaest godina i

stanovala sa svojim sestricama i braćom, a ti si plesao na tratini? O, zašto, zaštonisi ostao?! – reče Ona strastveno sklopivši ruke.

Angel je stade tješiti i umirivati, misleći u sebi, prilično s pravom, kakvo jeto hirovito stvorenje i kako će morati paziti na nju, kad bude u svojoj srećiovisila potpuno o njemu.

– E – zašto nisam ostao! – reče on. – i meni je žao. Da sam znao! Ali nemoraš tako gorko žaliti – zašto da žališ?

Sa ženskim instinktom da zataji, ona naglo iskrene:– Imala bih četiri godine više tvoje ljubavi, nego što je mogu imati ovako.

Onda ne bih bila gubila vrijeme, kao što sam ga gubila – imala bih mnogo višesreće!

Nije se tu tako mučila zrela žena s dugim, tamnim nizom spletaka iza sebe,nego djevojka priprosta života, kojoj još nije bila dvadeset i jedna godina,djevojka, koju su u danima njezine nezrelosti uhvatili kao pticu u zamku. Da bise što potpunije umirila, ona se digne sa svog stolčića i iziđe iz sobe, prevrnuvšiga suknjom, dok je izlazila.

On je ostao sjedeći kraj živahnog svijetla na ognjištu koje je dolazilo odsvežnja zelenih brezovih grančica unakrštenih na kladama; štapići su ugodnopucketali, a iz njihovih su krajeva pištali mjehurići soka. Kad se vratila, bila jeponovo smirena.

– Ne čini li se tebi, da si sasvim neznatno hirovita, mušičava, Tesso? – rečeon dobroćudno stavljajući joj jastučić na stolac i sjedajući na klupu kraj nje. –Htio sam te nešto upitati, a ti si baš onda pobjegla.

– Da, možda sam hirovita – promrmlja ona. Iznenada mu se približi i staviruke na njegova ramena. – Ne, Angel, doista nisam hirovita – hoću da kažem, ponaravi! – Da bi mu još očitije dokazala, da nije, ona sjedne na klupu tik uza nj i



pusti, da joj glava nađe naslona na Clareovu ramenu. – Što si me htio pitati –sigurno ću ti odgovoriti – nastavi ona ponizno.

– Dakle, ti me voliš, pristala si da se uzmemo, a odatle proizlazi treće: kadaće to biti?

– Meni se sviđa ovakav život.

– Ali ja moram pomišljati, da s novom godinom, ili malo kasnije, počnemraditi na svoj račun. A prije nego što zađem u razne pojedinosti svoga novogpoložaja, hoću da osiguram sebi drugaricu.

– Nego, reče ona plašljivo, da govorimo sasvim stvarno, ne bi li bilo bolje,da se vjenčamo, dok se sve to ne uredi? Premda, strašna mi je pomisao, da bi tiotišao i ostavio me ovdje!

– Pa naravno da ne možeš – a to nije ni najbolje rješenje u ovom slučaju. Jaželim, da mi ti u mnogočemu pomogneš kod početnih radova. Kad ćemo sevjenčati? Zašto ne bismo danas dva tjedna?

– Ne – reče ona uozbiljivši se. – Imam toliko stvari, na koje moram prijetoga misliti.

– Ali...On je nježno privuče bliže k sebi.Stvarnost vjenčanja ju je plašila, gledana tako iz blizine. Prije nego što su

počeli opet raspravljati o tom pitanju, u sobi se pojavi, došavši iza ugla klupe, upunom svijetlu ognjišta, gazda Crick, gospođa Crick i dvije djevojke.

Tessa skoči od njega kao elastična lopta, dok joj se lice zarumenjelo, a oči

zasjale na plamenu ognjišta.– Znala sam, kako će se to završiti, ako budem sjedila uz njega! – povikneona sva smetena. – Pomislila sam u sebi, oni će se sigurno vratiti i uloviti nas!Ali zbilja mu nisam sjedila na krilu, premda bi se gotovo moglo pričiniti, kao da

jesam!– Slušajte – da nam niste rekli, siguran sam, da ne bismo opazili, kraj

ovoga svijetla, da ste uopće negdje sjedili – odvrati gazda. On se obrati k ženi, stupim izrazom lica čovjeka, koji ne razumije ništa o uzbuđenjima povezanim svjenčanjem: »Eto, Cristiana, to pokazuje, da ljudi nikad ne smiju zamišljati, da

drugi ljudi misle nešto što oni ne misle. Ne, ja ne bih nikada ni pomislio na to,gdje je ona sjedila, da mi nije sama rekla – bogami ne bi.– Uskoro ćemo se vjenčati – reče Clare s namještenim mirom.– A – tako i treba! E, gospodine, iskreno se veselim, što to čujem. Već

dulje vremena sam mislio, da ćete to možda učiniti. Ona je predobra zamljekaricu – to sam rekao prvi dan, kad sam je vidio – a dobitak je za svakogamuškarca; a k tomu divna žena za suprugu gospodina farmera; ako ona. budeuza nj, on neće ovisiti o milosti svoga upravitelja.

Tesse je nekako nestalo. Nju je više zapanjio pogled djevojaka, nego što ju

je postidjelo iskreno hvaljenje Crickovo.



Poslije večere, kad je došla u spavaonicu, one su sve bile tamo. Gorjelo jesvijetlo, a svaka od tih gospođica sjedila je u bjelini na krevetu; očekujući Tessu,bile su nalik na čitav red osvetničkih duhova.

Ali ona je začas uvidjela, da u njihovu raspoloženju nema zlobe. Gotovo dai nisu mogle osjećati kao gubitak nešto, čemu se nikada i nisu nadale. Njihovo je

stanje bilo nepristrano, bile su zadubljene u misli.– Uzet će je za ženu! – promrmlja Retty ne skidajući očiju s Tesse. – Kako

joj se to vidi na licu!– Hoćeš li se doista udati za nj? – upita Marian.– Da – reče Tessa.– Kada?– Još ne znam.One su mislile, da je to samo izmicanje.

– Da – udatće se za njega – gospodina! – ponovi Izz Huett.I, kao u nekoj začaranosti, tri se djevojke, jedna za drugom dignu iz svojih

kreveta, dođu i stanu bosonoge oko Tesse. Retty stavi ruku na Tessino rame, kaoda se hoće uvjeriti o tjelesnosti svoje prijateljice nakon takvog čuda, a drugedvije je rukama obujme oko pasa. Sve tri gledahu joj u lice.

– Kako se to vidi! Gotovo više, nego što bih i mislila!Marian poljubi Tessu. – Da – promrmlja ona, maknuvši usnice.– Jesi li je poljubila iz čiste ljubavi ili zato, što su tamo već bile druge

usnice? – dobaci Izz suho Mariani.

– Nisam mislila na to – reče Marian jednostavno – samo sam osjetila, kako je sve to čudno – da će ona biti njegova žena, i nitko drugi. Meni to nije krivo, ini jednoj od nas, jer nismo na to pomišljale – samo smo ga voljele. Pa ipak, dase ni jedna druga na svijetu ne uda za nj – nikakva fina dama, nitko u svili isatenu, nego ona, koja živi kao i mi.

– Jeste li sigurne, da me niste radi toga prestale voljeti – reče Tessa tihimglasom.

One su u svojim bijelim noćnim košuljama sjedile uz nju i nisu odgovorile, jer su držale, da se njihov odgovor mogao odraziti na njihovu licu.

– Ne znam – ne znam – promrmlja Retty Priddle. – Htjela bih te mrziti, aline mogu!

– Tako i ja osjećam – javi se Izz, a za njom Marian kao jeka – Ne mogu jemrziti. Ona mi to nekako ne da!

– On bi trebao uzeti jednu od vas – promrmlja Tessa.– Zašto?– Vi ste sve tri bolje nego ja.– Bolje nego ti? – rekoše djevojke tihim, polaganim šaptom. – Ne, ne,

draga Tesso!



– Jeste! – usprotivi se ona vatreno. I, iznenada se otrgnuvši iz zagrljajanjihovih ruku, ona brizne u histerični i neobuzdani plač, nagnuvši se nadkomodu i ponavljajući neprekidno:

– O, da, da, da!I plačući tako, više se nije mogla zaustaviti.

– On je trebao dobiti jednu od vas! – vikne ona. – Mislim, da bih ga jošuvijek trebala nagovoriti! Vi biste za njega bile bolje nego – oh, ja ne znam, štogovorim! Jao, jao!

One priđu k njoj i zagrle je, ali ona je i dalje jecala tresući se.– Donesi malo vode! – reče Marian. – Mi smo je uzrujale, siroticu malu,

jadnu sirotu!One je nježno povedu natrag do njezina kreveta, gdje su je srdačno

izljubile.– Ti mu najbolje pristaješ – reče Marian. – Izgledaš više kao dama, i imaš

više škola nego mi, pogotovu, gdje te je on toliko toga naučio. Ali i ti moraš bitiponosna. Ti i jesi ponosna, ja sam sigurna!

– Da, jesam – reče ona – stid me je, što sam se tako slomila!Kad su sve polijegale, i kad je svijetlo bilo ugašeno, Marian joj šapne:– Ti ćeš se sjetiti nas, kad budeš njegova žena, Tesso, i kako smo ti rekle,

da ga volimo, kad smo pokušavale da tebe ne mrzimo, i nismo te mrzile, nismote mogle mrziti, jer ti si bila njegova odabranica, a mi se nikada nismo nadale,da bi izabrao koju od nas.

One nisu znale, da su na te riječi iznova potekle slane, gorke suze na Tessin jastuk, i da je odlučila, sa srcem, koje joj se kidalo, ispričati svu svoju povijestAngelu Clareu, usprkos zapovijedi svoje majke – pa neka je onaj, za koga živi idiše, prezre, ako hoće, neka je majka smatra za budalu, radije, nego da ustraje ušutnji, za koju bi se moglo misliti da je izdaja prema njemu, i koja nekakoizgleda kao nepravda prema ovim djevojkama.

XXXII

To joj pokajničko raspoloženje nije dopustilo da odredi dan vjenčanja. Upočetku studenoga još nije bio određen dan, premda ju je on pitao u svimmogućim prilikama. Ali Tessina je želja, čini se, bila, da ostane vječno zaručenai da sve ostane kao što i jest.

Livade su se sada mijenjale, ali je rano popodne prije muzenja još bilodosta toplo, da se moglo po njima malo prošetati, a posao u mljekarstvu u todoba godine dopuštao je sat dva dokolice. Kad bi gledali preko vlažne ravnice usmjeru sunca, vidjeli bi kako se na sunčanim zrakama ljeskaju oblačići paučine,

kao trak mjesečine na moru. Komarci, i ne sluteći, kako im je kratkotrajna slava,lutali su kroz svjetlucavost toga prolaza, obasjani kao da u sebi nose vatru, a



onda bi nestali iz te pruge i potpuno se ugasili. Gledajući sve to, on bi jepodsjetio, da je datum vjenčanja još uvijek neriješen.

Ili bi je pitao noću, kad bi je pratio po kakvom poslu, što bi ga izmislilagospođa Crick, samo da mu pruži priliku. Bio je to većinom put do gospodarskezgrade na obroncima iznad doline, sa svrhom, da se raspitaju, kako napreduju

steone krave u štalama, kamo su premještene. Jer to je bilo doba godine, koje jeunosilo velike promjene u kravlji svijet. Skupine krava bi se svakog dana slale ute štale, gdje bi ležale na slami, dok se ne bi otelile, a nakon toga događaja, i čimbi tele moglo hodati, majku i mlado bi otjerali natrag na mljekarstvo. Umeđuvremenu, koje bi proteklo, dok ne bi prodali telad, naravno da se moglomalo musti, ali čim bi odveli tele, mljekarice bi se dale na posao kao obično.

Vraćajući se s jedne od tih noćnih šetnji, došli su do velike pješčane stijene,koja je bila tik iznad ravnine, na kojoj su stali i prisluškivali. Voda je bila sadavisoka, prskala je kroz brane i žuborila pod prorovima; i najmanji jarak je

preplavljen; nigdje se nije dalo prelaziti, i pješaci su bili prisiljeni držati seustaljenih putova. Iz čitave površine nevidljive doline izbijalo je mnoštvozvukova; njihovoj se mašti nametala misao o velikom gradu ispod njih, a tajžamor im se činio kao brujanje njegova stanovništva.

– Čini se kao da ih ima na desetke tisuća – reče Tessa – održavaju javnesastanke na svojim trgovima, svađaju se, propovijedaju, natežu se, jecaju,uzdišu, mole i kunu.

Clare nije s osobitom pažnjom slušao.– Je li ti Crick danas govorio, draga, o tome, da neće preko zimskih mjeseci

trebati mnogo pomoći?– Nije.– Krave brzo presahnjuju.– Da, pet ih šest ih je otišlo jučer u štale, a tri prekjučer, što znači, da ih je

tamo blizu dvadeset. O – znači li to, da farmer više ne treba moje pomoći kodtelenja? Više me ne trebaju! A toliko sam nastojala, da...

– Crick nije izričito rekao, da te neće više trebati. Ali budući da zna, ukakvim smo mi odnosima, on je najdobroćudnije i s mnogo poštovanja rekao, damisli, da ću te, kad odem o Božiću, povesti sa sobom, a kad sam ga zapitao, što

će bez tebe, on je samo primijetio, da je sada, zapravo, takvo doba godine, kadse može proći s vrlo malo ženskih radnica. Sve se bojim, da sam bio priličangrešnik, kad sam se obradovao, što te on na taj način sili, da se odlučiš za udaju.

– Mislim, da se ne bi trebalo veseliti, Angel, jer je uvijek žalosno, kad znaš,da te ne trebaju, pa makar ti to u isto vrijeme i odgovaralo.

– A, dakle ti ipak odgovara – sada si to priznala. On joj stavi prst na obraz.»Aha!« reče on.

– Što?– Vidim, kako si se zarumenjela, što si uhvaćena! Ali zašto da se tako

poigravam? Nećemo se poigravati – život je suviše ozbiljan.– Jest. Možda sam to iskusila prije nego ti.



Sada joj je bilo jasno. Odbiti da pođe za nj – kad bi se povela za svojimosjećajima od sinoć – i napustiti mljekarstvo, značilo bi otići na kakav drugiposao, a ne na mljekarstvo; jer mljekarice se sada ne traže, budući da počinjedoba telenja; to bi značilo otići na kakvo poljodjelsko gospodarstvo, gdje nemabožanskog bića kao što je Angel Clare. Zgrozila se na tu pomisao, a još se više

zgrozila na pomisao, da se vrati kući.– Stoga ja, draga moja Tesso, govorim sasvim ozbiljno – nastavi on – pa jeu svakom pogledu dobro i prikladno, da te onda povedem sa sobom kao svojevlasništvo, jer ćeš o Božiću vjerojatno morati i onako otići. K tome, ako nisi uzaključivanju najgora na svijetu, moraš priznati, da ovako ne možemo vječno.

– O, kad bismo mogli. Kad bi uvijek bilo ljeto i jesen, a ti da mi se uvijekudvaraš i uvijek misliš toliko na mene, koliko si mislio ovog prošlog ljeta!

– Pa ja to i hoću.– O, znam, da hoćeš – povikne ona s iznenadnim žarom vjere u njega. –

Angel, odredit ću dan, kad ću zauvijek postati tvoja!I tako je to konačno među njima uređeno, za vrijeme te tamne šetnje na

putu prema kući, usred milijarda tekućih glasova desno i lijevo oko njih.Kad su došli u mljekarstvo, smjesta su o tome obavijestili gospodina i

gospođu Crick – sa strogim nalogom, da to drže u tajnosti; jer je obojezaljubljenih željelo, da se vjenčanje održi koliko je moguće tajnije. Gazda, iako

je mislio, da je uskoro otpusti, sada se jako zabrinuo, što će je izgubiti. Kako ćebiti s obiranjem? Tko će mu izrađivati ukrašene grudice maslaca zaangleburyske i sandbourneske gospođe? Gospođa Crick je čestitala Tessi, da je

to kolebanje već jednom došlo kraju i rekla joj, da je, čim ju je ugledala,zaključila, da će je izabrati netko, tko nije običan poljski radnik; Tessa je onopopodne, kad je prvi put došla u dvorište, izgledala toliko bolja od drugih, da biona bila prisegla, da je iz dobre obitelji. Gospođa Crick se doista sjećala, kako jepomislila, kad je vidjela Tessu, da se približava, da je dražesna i lijepa; ali to, da

je bolja od drugih, to je vjerojatno bila tvorevina mašte, kojoj je dalo potporuono, što je kasnije spoznala.

Tessa je sada letjela na krilima vremena, bez ikakva osjećaja volje. Dala jeriječ; datum je zapisan. Njezina po prirodi bistra inteligencija počela je

priznavati sudbonosna vjerovanja običnih seljaka i onih, koji su u bližoj vezi sprirodnim pojavama nego sa svojim bližnjima; i tako je ona zapala u pasivnuposlušnost – značajnu za to duševno raspoloženje – prema svemu, što bi njezindragi predložio.

Ali ona je ponovo napisala majci pismo, tobože, da je obavijesti o danuvjenčanja, a zapravo, da je opet zamoli za savjet. To je gospodin, koji ju jeodabrao, a to možda njezina majka nije dovoljno uzela u obzir. Da mu kažeposlije vjenčanja, to bi možda grublji čovjek primio laka srca, ali on to moždaneće primiti s istim osjećajem. Međutim, na to pismo nije dobila odgovora od

gospođe Durbeyfield.Premda je Angel Clare uvjerljivo dokazivao samom sebi i njoj, kako je, s

praktičnog stanovišta, potrebno, da se odmah vjenčanju, taj je korak, zapravo,



kako se to kasnije pokazalo, bio donekle prenagljen. Volio ju je jako, iakomožda više idealno i sanjarski, nego s vatrenom temeljitošću njezinih osjećajaprema njemu. Nije ni slutio, da će – kad bude osuđen, kako je on to prije mislio,na neintelektualni seoski život – u njemu pronaći tekve čari, kakve je otkrio utom idiličnom stvorenju.

Bezazlenost je nešto, o čemu se dade govoriti; ali on nije znao, koliko onadoista djeluje na čovjeka, dok nije došao ovamo. Zasada je bio daleko od toga,da bi jasno vidio svoj budući život, pa bi moglo potrajati i godinu i dvije, prijenego što bude mogao misliti, da je lijepo započeo život. Tajna toga ležala je ustanovitom nehaju, koji je njegovu životnom putu i karakteru dao osjećaj, da suga predrasude njegove porodice natjerale, pa je promašio svoju pravu sudbinu.

– Ne misliš li ti, da bi bilo bolje da pričekamo, dok se ti sasvim ne smjestišna svojoj farmi u Srednjoj Engleskoj? – upita ga ona jednom bojažljivo. (Farmau Srednjoj Engleskoj je u to vrijeme bila plan).

– Draga Tesso, da ti pravo kažem, ne bih te htio ostaviti nigdje bez mojezaštite i brige.Što se tiče toga, razlog je bio dobar. Njegov je utjecaj na nju bio tako

izrazit, da je ona poprimila njegovo vladanje i običaje, njegov govor i fraze,njegove sklonosti i antipatije. A ostaviti je na mljekarstvu značilo bi pustiti je,da opet nestane harmonije među njima. Želio ju je imati na svojoj brizi s još

jednoga razloga. Njegovi su roditelji, naravno, željeli, da je barem jednom vide,prije nego što je odvede na neko udaljeno mjesto u Engleskoj ili u kolonijama;ali, kako nije mogao dopustiti, da njihovo mišljenje izmijeni njegovu namjeru,

držao je, da bi za Tessu bilo prilično korisno, da uzme negdje stan i da provede snjim dva tri mjeseca, dok on bude tražio nešto prikladno za početak, a to bi jojolakšalo upoznavanje s njegovom majkom u župnom dvoru, koje ona vjerojatnoosjeća kao mučnu dužnost.

Osim toga, on je želio, da se malo upozna i s radom u mlinu, jer jenamjeravao, da eventualno poveže mlinarski posao zajedno s uzgajanjem žita.Vlasnik velikog, starog mlina na vodu u Wellbridgeu – mlina, koji je nekoć pripadao nekoj opatiji – ponudio mu je, kad god odredi da ode, da se upozna snjegovim odavno iskušanim načinom rada i da pomogne kod posla nekoliko

dana. Jednoga dana u to vrijeme Clare je pohodio taj mlin, udaljen nekolikomilja, da se raspita o potankostima, i uveče se vratio u Talbothays. Ona jeuvidjela, da je čvrsto odlučio provesti kratko vrijeme u wellbridgeskom mlinu.A što ga je učvrstilo u toj odluci? Manje sama prilika, da je upozna smljevenjem i prosijavanjem, nego slučajna činjenica, da je mogao dobiti stan uistoj onoj farmi, koja je prije nego što se djelomično srušila, bila stambenidvorac jedne grane porodice d’Urberville. Tako je Clare uvijek rješavaopraktična pitanja: s nekim osjećajem, koji nije imao s njima ništa zajedničko.Odlučili su otići odmah nakon vjenčanja i ostati četrnaest dana, umjesto daputuju po gradovima i svratištima.



– A onda ćemo otići da pregledamo neke farme s onu stranu Londona, zakoje sam saznao – reče on – a do ožujka ili travnja posjetit ćemo mog ooa imajku.

Pitanja, kako će postupati, kao što je bilo i ovo, iskrsavala su i nestajala, adan, nevjerojatni dan, kad je ona trebala da postane njegova, lebdio je golem u

bliskoj budućnosti. Taj dan je bio tridest i prvi prosinac. Stara godina. Njegovažena, govorio je sam sebi. Je li to uopće moguće? Njih dvoje zajedno, da ih ništane odijeli, da dijele međusobno svaki doživljaj! Zašto ne? A opet, zašto?

Jedne se nedjelje ujutro Izz Huett vratila iz crkve i potajno razgovarala sTessom.

– Jutros nisi bila ozvana.– Što?– Danas si morala biti prvi put ozvana – odgovori ona, gledajući mirno u

Tessu. – Namjeravate li se, draga, vjenčati na Staru godinu?

Tessa žurno potvrdi.– A moraš biti tri puta ozvana. Sada su u međuvremenu preostale samo još

dvije nedjelje.Tessa osjeti, kako su joj obrazi problijedjeli; naravno da moraju biti tri

oziva. Možda je on zaboravio! Ako jest, morat će za tjedan dana odgoditi, a tonosi nesreću. Kako bi mogla podsjetiti svoga dragoga? Ona, koja se tolikootimala, sada je sva gorjela od nestrpljivosti i straha, da ne bi izgubila svojdragocjeni dobitak.

Slučajna zgoda ukloni njezinu bojazan. Izz je spomenula gospođi Crick, daih nisu ozvali, a gospođa Crick je sebi prisvojila prednost gospodarice kuće, da otoj stvari razgovara s Angelom.

– Jeste li vi njih zaboravili, gospodine Clare? Mislim, na ozive.– Ne, nisam zaboravio – reče Clare.Čim je ulovio Tessu nasamo, on je umiri:– Ne daj se uznemirivati s tim ozivima. Uz dozvolu će proći uz manje

buke, i ja sam se odlučio za dozvolu, a da te nisam ni upitao za savjet. Stoga,ako u nedjelju ujutro odeš u crkvu, sve i da hoćeš, nećeš čuti svoga imena.

– Ja ga nisam željela čuti, dragi! – reče ona ponosno.Ali spoznaja, da sve ide svojim tokom, bilo je uza sve to golemo olakšanjeza Tessu, koja se gotovo bojala, da će tko ustati i zabraniti ozivanje zbog njezineprošlosti. Kako li joj događaji idu na ruku!

– Ne osjećam se sasvim lagodno – rekla je sama sebi. – Svu ću srećumožda kasnije ispaštati nesretnom sudbinom. Tako nebesa obično rade. Bilo bimi draže, da su me ozivali na obični način!

Ali sve je išlo glatko. Zanimalo ju je, da li će on htjeti, da se ona vjenča usvojoj najljepšoj bijeloj haljini, što je ima, ili bi trebala, da kupi novu. To je

pitanje riješeno njegovom brigom, za koju je ona saznala, kad je stiglo nekolikovelikih omota naslovljenih na nju. U njima je našla čitavo skladište odjeće, odkapica do cipela, a među njima i savršen prijepodnevni kostim, kakav će



potpuno odgovarati jednostavnom vjenčanju, kakvo su zamislili. On je ušao ukuću kratko vrijeme pošto su prispjeli omoti i čuo ju je kako ih gore otvara.

Čas kasnije ona siđe, rumena u licu i sa suzama u očima.– Kako si bio pažljiv! – šaptala je ona naslonivši obraz na njegovo rame. –

Čak si mislio na rukavice i maramice. Ljubavi moja – kako si dobar, kako si

nježan.– Ne, ne, Tesso. To sam jednostavno dao nalog jednoj trgovkinji u

Londonu, i to je sve.I, da bi je spriječio, da ne bi imala previsoko mišljenje o njemu, rekao joj

je, da ode gore, neka se ne žuri i neka vidi, da li joj sve pristaje; a, ako nepristaje, neka pozove seosku švelju, da malo popravi.

Ona se doista vrati gore i obuče haljinu. Sama, stajala je časak predogledalom promatrajući učinak svilenog ruha; a onda joj pade na pamet baladanjezine majke o tajanstvenoj haljini:

Koja nikad pristajati neće Ženi, što je jednom poč inila grijeh.koju joj je kao djetetu pjevala gospođa Durbeyfield, tako veselo i

vragoljasto, s nogom na kolijevci, zibajući je uz napjev. Što, ako ova haljinaizda nju, promijenivši boju, kao što je ona haljina izdala kraljicu Guenever?Otkad je na mljekarstvu, nije se nijednom sjetila tih stihova.

XXXIII

Angel je osjećao, da bi rado prije vjenčanja proveo s njom jedan dan,negdje daleko od mljekarstva, kao posljednji izlet u njezinu društvu, dok su jošsamo dvoje zaljubljenih; romantičan dan, u prilikama, koje se više nikada nećeponoviti, dok im se onaj drugi, veći dan, smiješi sasvim blizu ispred njih. Stoga

joj predloži, da u tjednu prije vjenčanja kupe neke stvari u najbližem gradu, i onipođu zajedno.

Clareov je život na mljekarstvu bio život pustinjaka u usporedbi sa

svijetom njegova društvenog sloja. Čitave mjesece nije se ni približio kakvomgradu, i, kako mu nisu trebala kola, nije ih nikada ni imao; a, ako bi jahao ili sevozio, unajmio je gazdina konja ili kola da dva točka. Toga su dana uzeli ta kola.

I onda su, prvi put u svom životu, kupovali kao supružnici u istompoduzeću. Bio je Badnjak, s gomilama božikovine i imele, a grad je bio prepunstranaca, koji su za taj dan stigli sa svih strana zemlje. Zbog toga, što je hodalaokolo s izrazom sreće, koji je nadopunjavao ljepotu njezina lica, Tessa je platilakaznu na taj način, da su je svi sa zanimanjem promatrali, dok se kretala izmeđunjih naslonjena na njegovu ruku.

Uveče su se vratili u gostionicu, u kojoj su odsjeli. Tessa je čekala upredvorju, dok je Angel otišao da izda nalog, da im konja i kola dovedu predvrata. Veliki je salon bio pun gostiju, koji su neprestano ulazili i izlazili. Kako



su se vrata, kad bi koji od njih prolazio, otvarala i zatvarala, svijetlo bi iz salonasvaki put potpuno obasjalo Tessino lice. Između ostalih iziđu i dva muškarca iprođu kraj nje. Jedan se od njih u iznenađenju zabulji u nju i promotri je odglave do pete, a njoj se pričini, da je to neki čovjek iz Trantridgea. iako je to selobilo udaljeno toliko milja, da su ljudi iz Trantridgea bih ovdje rijetkost.

– Pristala djevojka, – reče drugi.– Doista, jako pristala. Ali, ako se jako ne varam... I odmah zatim dodade

negativan dodatak onoj drugoj definiciji.Clare se upravo vratio iz dvorišta i, sukobivši se na pragu s tim čovjekom,

čuo njegove riječi i vidio, kako je Tessa ustuknula. Uvreda, koju su joj nanijeli,ubola ga je u srce, i, prije nego što je išta promislio, udari toga čovjeka svomsilom svoje pesnice u bradu, tako da je natraške oteturao u prolaz.

On se pribere i činilo se da je htio navaliti, a Clare se stupivši izvan ulaza,postavi u obrambeni stav. Ali njegov se protivnik stade predotmišljati. Ponovo u

prolazu pogleda Tessu i reče Clareu:– Oprostite, gospodine. To je bila potpuna zabuna. Mislio sam, da je to

neka druga žena, četrdeset milja odavle.Clare, osjećajući tada, da se prenaglio i, da je k tome na njemu krivnja, da

ju je ostavio stajati u hodniku gostionice, učini, što je redovito činio u takvimslučajevima, dade tome čovjeku pet šilinga, da stavi melem na udareno mjesto; itako se oni rastanu, zaželjevši jedan drugome pomirljivo laku noć. Čim je Clarepreuzeo uzde od konjušara i mladi se par odvezao, ova dvojica muškaraca krenuu protivnom smjeru.

– A jesi li se zabunio?– Ni govora. Ali nisam htio povrijediti osjećaje onoga gospodina – nisam

takav.U međuvremenu dvoje se zaljubljenih vozilo dalje.– Da li bismo mogli na malo kasnije odgoditi naše vjenčanje? – upita Tessa

suhim, tupim glasom. – Mislim naime, ako bismo htjeli.– Ne, ljubavi. Smiri se. Ili možda misliš zato, da bi taj momak imao dosta

vremena, da me prijavi i dade pozvati zbog napadaja? – upita on dobroćudno.

– Ne – samo sam mislila – ako bi se moralo odgoditi.Nije bilo jasno, što je mislila, i on joj savjetova, da odbaci takve misli izglave, a ona ga, što je bolje znala i mogla, posluša. Ali cijelim putem kući bila jeozbiljna, jako ozbiljna, a onda se sjetila: »Mi ćemo otići, jako daleko, stotinemilja odavle, i to se više nikada ne može dogoditi, i nikakva sablast prošlostineće dospjeti do nas.«

To veče su se nježno oprostili na stepeništu, i Clare se uspeo u svoj tavan.Tessa je bila budna i spremala neke sitnice, da joj u ovih nekoliko posljednjihdana ne bi bilo premalo vremena. Dok je tako sjedila, začuje odozgo iz

Angelove sobe buku, kao da nešto udara ili da se netko tuče s nekim. Svi sudrugi u kući spavali i, u svom strahu, da Clareu nije zlo, ona otrči gore i pokuca

na njegova vrata te ga upita, što je to bilo.



– O, ništa, draga – reče on iznutra. – Tako mi je žao. da sam te uznemirio!Smijat ćeš se, kad ti kažem razlog: zaspao sam i sanjao, da se opet tučem s onimklipanom, što te je uvrijedio, a to, što si čula, to je bilo mlaćenje mojih pesnicapo mom kovčegu, koji sam danas izvukao radi pakovanja. Katkad mi dođu takvegluposti u snu. Hajde spavati i nemoj više na to misliti.

To je bio posljednji gram, koji je bio potreban da pretegne na tezuljinjezine neodlučnosti. Usmeno mu nije mogla ispričati svoju prošlost, ali je tubio jedan drugi način. Ona sjedne i napiše na četiri stranice pisaćeg papira kratakprikaz onih događaja, što su se desili pred tri ili četiri godine, stavi ga u omot iupravi na Clarea. A onda, da zbog čežnje ne bi i opet popustila, ona se bezcipela odšulja uza stepenice i gurne pismo pod njegova vrata.

Spavala je isprekidano, kao što se moglo i očekivati, osluškujući da čujeprvi i najmanji pokret iznad sebe. Čula ga je kao obično, i on je kao obično,sišao niza stepenice. I ona je sišla. On je dočeka pri dnu stuba i poljubi. Sasvim

sigurno jednako toplo kao uvijek!Pomislila je, da izgleda malo zbunjeno i umorno. Ali on joj nije rekao ni jedne riječi o svomu otkriću, čak ni kad su bili sami. Je li moguće, da ga jedobio? Ako on sam ne načme razgovor o tome, ona je osjećala, da sama nemože reći ništa. Tako je prošao dan, i bilo je očito, da je on, ma što mislio,namjeravao to zadržati za sebe, a ipak, bio je srdačan i zaljubljen kao uvijek. Jeli moguće, da su njezine sumnje djetinjaste? Da joj on oprašta; da je volionakvu, kakva jest i smiješi se njezinu nemiru kao luckastoj mori? Je li doistaprimio njezino pismo? Zavirila je u njegovu sobu, ali pisma nije vidjela. Možda

joj oprašta. Ali, ako ga i nije primio, nju je iznenada obuzela oduševljena vjera,da bi joj on sigurno oprostio.Svakog jutra i večera on je bio isti, i tako je osvanula Stara godina – dan

vjenčanja.Dvoje se zaljubljenika nije diglo u vrijeme muzenja, jer im je čitav ovaj

zadnji tjedan njihova boravka odobren kao neki položaj gostiju. A Tessa jedobila vlastitu sobu. Kad su došli dolje u vrijeme doručka, bili su iznenađeniugledavši, kakve su sve promjene učinjene njima, u čast u velikoj kuhinji,otkada su je zadnji put vidjeli. Ujutro, bogzna kako rano, gazda je dao obijeliti

otvorenu udubinu ognjišlta, prevući crvenom bojom ognjište od opeka, aumjesto stare čađave pamučne zavjese s uzorkom crnih grančica, koja je tu prijevisjela, dao je objesiti upoprijeko na svod poput snijega bijeli zastor od damasta.Taj obnovljeni izgled središta sobe davao je, toga tmurnog zimskog jutra, čitavojodaji obilježje vedrine.

– Odlučio sam, da učinim nešto u počast tome događaju – reče gazda. – Abudući da niste htjeli ni čuti o tome, da vam priredim lijepu, bučnu paradu sguslarima i čelima, sve zajedno, kako bismo mi to učinili u stara vremena, to jebilo sve, čega sam se mogao sjetiti a da ne pravim buku.

Tessini su prijatelji živjeli tako daleko, da nijednom nije bilo zgodno, daprisustvuje svečanosti, čak da su i pozvali kojega; ali iz Marlotta nije bio nitkopozvan. Što se tiče Angelove porodice, on im je pisao i pravodobno iz



obavijestio o datumu, uvjeravajući ih, da će se veseliti, da bar jedno od njih dođena taj dan, ako bude htjelo. Njegova mu braća nisu uopće odgovorila, jer su,kako se činilo, bili ogorčeni, a otac i majka napisali su prilično tužno pismo,žaleći što se tako prenaglio i srnuo u ženidbu, ali su nekako pokušavali izgladitistvar, rekavši, da je njihov sin, iako je mljekarica posljednja snaha, koju su oni

očekivali, došao u dob, u kojoj se može očekivati, da zna najbolje prosuditi.Ta hladnoća njegove rodbine rastužila je Clarea manje, nego što bi ga bilarastužila, da nije imao onoga aduta, s kojim ih je namjeravao iznenaditi zakratko vrijeme. Dovesti Tessu ravno sa mljekarstva, i predstaviti je kao članaporodice d,Urberville i damu, bilo je, on je to osjećao, neoprezno i opasno, stoga

je skrivao njezin rod, dok ne dođe vrijeme, kad će je, pošto je upozna sasvjetskim manirama, putujući i čitajući s njom nekoliko mjeseci, moći dovesti upohode svojim roditeljima i to im reći, a ujedno slavodobitno predstaviti nju kaodostojna člana te ugledne porodice. Ako ništa više, to je bio svavako privlačljiv

san ljubavnika. Možda Tessina loza ima više vrijednosti za nega samoga, negoza ikoga drugoga na svijetu.Opazivši, da se Clareovo držanje prema njoj nije ni mrvice izmijenilo time,

što mu je poslala ono pismo, Tessa poče sa strahom sumnjati, da li ga je onmogao primiti. Ustane od doručka, prije nego što je Clare bio gotov, i požuri segore. Palo joj je na pamet, da još jednom pogleda u čudnu, neprijaznu sobu, koja

je tako dugo bila Clareova jazbina, ili, bolje reći, gnijezdo, i, popevši se uzastepenice, stade pred otvorena vrata odaje i zagleda se zamišljeno. Sagnula se dopraga ulaza, kuda je, u velikom uzbuđenju, pred dva-tri dana gurnula pismo. Sag

je dopirao sve do praga, i pod rubom saga ona razabere tanki bijeli kraj omota, ukojem je bilo njezino pismo za njega, koje on očito nikada nije vidio, jer ga jeona u svojoj žurbi gurnula pod vrata, a u isto vrijeme i pod sag.

S osjećajem, kao da će se srušiti u nesvijest, ona izvuče pismo. Da, tu je –zapečaćeno, upravo, kao što je otišlo iz njezinih ruku. Planina još nije uklonjena.Sada mu ga nije mogla dati da ga pročita, jer su svi u kući bili u punom jekupriprema, pa ga, sišavši u svoju sobu, tamo uništi.

Bila je tako blijeda, kad ju je opet vidio, da se sav zabrinuo. Ona je tajdogađaj, što se pismo zametnuto, prihvatila objeručke, kao da joj je to

onemogućilo ispovijed; ali u svojoj je savjesti znala, da to ne mora biti; jošuvijek ima vremena. Međutim, svi su se užurbali; išli su amo tamo; svi su se

trebali obući, jer su gazdu i gospođu Crick zamolili, da pođu s njima kaosvjedoci; razmišljanje ili miran razgovor bio je gotovo nemoguć. Jedina minuta,koju je Tessa mogla uhvatiti da bude nasamo s Clareom, bila je, kad su se sastalina vrhu stubišta.

– Tako bih htjela s tobom razgovarati – želim ti priznati sve mane ipogreške! – reče ona s prividnom lakoćom.

– Ne, ne – ne možemo razgovarati o manama – barem danas te moraju

smatrati za savršenu, ljubavi! – povikne on. – Imatćemo svu silu vremena,kasnije, ja se nadam, da razgovaramo o svojim nedostacima. I ja ću u isto

vrijeme ispovjediti svoje.



– Ali za me bi, mislim, bilo bolje, da to učinim sada, tako da nećeš moćireći...

– Slušaj, ti pretjerano moje, sve ćeš mi kazati – recimo čim se smjestimo unaš stan; ne sada. Onda ću i ja tebi reći svoje mane. Ali nemoj, da ovaj danpokvarimo time; one će nam doći izvrsno, kad nam bude dosadno.

– Prema tome ti, dragi, ne želiš da ti kažem?– Ne, Tessice, zaista ne želim.Za kakav drugi razgovor nije bilo vremena u onoj žurbi oko oblačenja i

spremanja na polazak. One njegove riječi kao da su je umirile u njezinurazmišljanju. Snažna plima njezine ljubavi prema njemu ponijela ju je naprijedkroz naredna dva-tri kritična sata, i tim je prekinuto razmišljanje. Njezina jedinaželja, kojom se tako dugo opirala, da postane njegovom, da ga zove svojimgospodarom, jedinim svojim – onda, ako je potrebno, neka umre – ta ju je željakonačno podigla s puta, kojim je mučno i zamišljeno koračala. Oblačeći se, ona

se kretala u duševnom oblaku različitih idealnosti, koje su svojim sjajempotamnile zlokobne mogućnosti.

Crkva je bila daleko, i oni su se morali voziti, pogotovu jer je bila zima. Izgostionice uz cestu naručena je zatvorena kočija, vozilo, koje su tamo držali sveod starih vremena putovanja poštanskim diližansama. Imala je debele žbice natočkovima, teške gabele, silnu izrezbarenu građu, goleme spone i pera i rudopoput položenog jarbola na kljunu broda. Kočijaš je bio svakog poštovanjavrijedni »dečko« od šezdeset godina – mučenik reumatičnih uloga, posljedicaprevelikog izlaganja nevremenu u mladosti, protiv kojih se borio jakim pićima –

koji je već punih dvadeset i pet godina, što su protekle, besposleno stajao navratima gostionice, jer od njega nisu više tražili, da vozi po potrebi službe, a onkao da je očekivao, da će se opet vratiti stara vremena. Imao je trajnu otvorenuranu na vanjskoj strani desne noge, koja je nastala od neprestanih udaracaaristokratskih kolnih ruda za vrijeme mnogih godina što je bio u redovitoj službigostionice »Kraljev Grb« u Casterbridgeu.

U unutrašnjosti te glomazne i škripave građe, a iza oronulog kočijaša,smjestilo se njih četvoro – mlada i mladoženja i gospodin i gospođa Crick.Angelu bi bilo drago, da je prisutan barem jedan od njegove braće kao djever, ali

njihova šuitnja, pošto im je on to obzirno natuknuo u svom pismu, značila je, daim nije stalo da dođu. Bili su protiv te ženidbe, pa se nije moglo od njihočekivati, da joj dadu moralnu potporu. Možda je bilo i dobro, što nisu mogliprisustvovati. Oni nisu bili svjetski mladi ljudi u tolikoj mjeri, a da se druženje sljudima sa mljekarstva ne bi neugodno dojmilo njihove kritičnosti punepredrasuda, bez obzira na njihovo mišljenje o samom tom braku.

Zapanjena snagom onoga, što se zbivalo oko nje, Tessa nije o svemu tomeništa znala; ništa nije vidjela; nije prepoznavala cestu, kojom su išli u crkvu.Znala je, da je Angel uz nju, a sve ostato je bilio blistava maglica. Ona je bila

kao neko nebesko biće, koje duguje svoj opstanak pjesništvu – jedno od onihklasičnih božanstava, o kojima joj je običavao govoriti Clare, kad su šetalizajedno.



Kako je vjenčanje bilo po dopuštenju, u crkvi je bilo samo desetak ljudi; daih je bilo tisuću, ne bi mogli proizvesti jači učinik na nju. Bili su od njezinasadašnjeg svijeta udaljeni poput zvijezda. U zanosnoj svečanosti, kojom jenjemu prisegla svoju vjernost, činile su se običajne osjećajnosti spolanedostojnima. Za vrijeme jedne stanke u obredu, dok su zajedno klečali, ona se

nesvijesno priklonila k njemu tako da joj je rame dotaknulo njegovu ruku; neka ju je prolazna misao ustrašila, i ona se automatski nagnula k njemu, da se uvjerida je on doista tamo, i da učvrsti svoju vjeru, da će njegova vjernost bitipostojana, ma što se dogodilo.

Clare je znao, da ga ona voli – svaka crta njezine pojave je to pokazivala –ali u to vrijeme on još nije znao pravu dubinu njezine ljubavi, njezinupostojanost, njezinu podatnost; nije znao, za koliku dugotrajnu patnju, kolikopoštenje, koliku izdržljivost i koliku valjanost ona jamči.

Kad su izišli iz crkve, zvonari su potezali užeta, da su zvona gotovo

ispadala iz svojih osovina, a onda je zamnio skromni troglasni napjev zvona, jersu graditelji crkve držali, da je ta razmjerno mala mogućnost izražavanjadovoljna za radosti takve male župe. Prolazeći sa svojim mužem kraj tornjaputeljkom prema ulaznim vratima, ona osjeti, kako zrak titrajući zuji oko njih izotvora na zvoniku i okružuje ih zvukom, u suglasnosti s prepunom duševnomatmosferom, u kojoj je živjela.

To je duševno stanje, u kojem se ona osjećala obasjanom nekim svijetlomkoje nije njezino, kao onaj anđeo, kojega je sv. Ivan vidio na suncu, trajalo, doknije zamro zvuk crkvenih zvona i dok se nisu smirila uzbuđenja nastala obredom

vjenčanja. Njezine su se oči mogle sada više zaustavljati na pojedinostima i,kako su gospodin i gospođa Crick dali upute da se po njih pošalju njihova kolana dva točka, da bi prepustili kočiju mladom paru, ona sada po prvi put zapazigrađu i stil toga vozila. Sjedila je šuteći i dugo ga promatrala.

– Čini mi se, da si potištena, Tessice – reče Clare.– Da – odvrati ona stavivši ruku na čello. – Strepim pred mnogim stvarima.

Sve je to, Angel, tako ozbiljno. Između ostaloga, čini mi se, da sam već prijevidjela ovu kočiju, da je vrlo dobro poznam. To je jako čudno – mora da sam jevidjela u snu.

– O – ti si čula legendu o d’urbervillskoj kočiji – ono poznato praznovjerjeu ovom kraju o tvojoj porodici, kad je ona bila jako popularna ovdje; a ovazdepasta stara škrinja sjeća te na nju.

– Koliko mi je poznato, nisam nikada čula za nju – reče ona. – Kakva je tolegenda – mogu li znati?

– Pa – baš sada mi se ne bi dalo, da ti je ispričam u pojedinosti. Nekid’Urberville iz šesnaestog ili sedamnaestog stoljeća počinio je u svojojporodičnoj kočiji strahovit zločin; i od toga vremena članovi porodice vide iličuju kočiju, kad god... Ali to ću ti ispričati jednog drugog dana – prilično je

potresno. Očito ti je neko mutno sjećanje na tu legendu oživjelo u pamćenju, kadsi vidjela tu poštovanu vrijednu kuću na točkovima.– Ne sjećam se, da sam ikada čula tu priču – promrmlja ona.



– Hoće li članovi moje porodice vidjeti, kad budemo na samrti, Angel, ilikad počinimo kakav zločin?

– Molim te, Tesso?Ušutkao ju je poljupceim.Kad su stigli kući, mučila ju je savjest i bila je utučena. Ona je doista

gospođa Clare, ali ima li moralno pravo na ta ime? Nije li ona zapravo ženaAlexandra d’Urbervilla? Može li snaga ljubavi opravdati ono, što bi pošteneduše smatrale za povučenost zbog osjećaja krivnje? Nije znala, što se očekuje odžene u takvim slučajevima, a nije imala savjetnika.

Međutim, kad se na nekoliko minuta nađe sama u svojoj sobi – bio je toposljednji dan, kad je stupila u nju, i to zauvijek klekne i stade moliti. Pokušala

je moliti boga, ali su se njezina zaklinjanja zapravo obraćala njezinu mužu.Njeno obožavanje toga čovjeka bilo je toliko, da se ona sama gotovo bojala, dasluti na zlo. Bila je svijesna misli, što ju je izrazio fratar Laurence: »Ti divlji

užici imaju divlje svršetke.« Možda je to previše očajničko za ljudskemogućnosti – previše bujno, divlje, ubitačno.

– O, moja ljubavi, zašto te toliko volim? – šaptala je tamo sama; – jer ona,koju ti voliš, to nisam prava ja, nego neka u mojem oblič ju; neka, koja sam jamogla biti!

Došlo je popodne, a s njim i sat odlaska. Odlučili su, da će provesti ucijelosti plan, i da na nekoliko dana odu u stan u staroj farmi blizuwellbridgeskog mlina, gdje je on namjeravao boraviti za vrijeme svojihproučavanja postupaka s brašnom. U dva sata nije više ništa preostalo da se

učini, nego da krenu. Sva služinčad mljekarstva stajala je u hodniku popločenomcrvenim opekama, da ih vide, kako izlaze, a gazda i njegova žena ih otpratiše dovrata. Tessa je vidjela svoje tri sobne drugarice, kako stoje u jednom redu uzazid, zamišljeno naklonivši glave. Iako je sumnjala u to, da će se one pojaviti učasu rastanka, one su bile tu, čvrste i postojane do zadnjega časa. Znala je, zaštonježna Retty izgleda tako slaba, Izz tako tragično tužna, a Marian takobezvoljna; i ona zaboravi načas svoju sjenu, koja ju je uzastopce progonila,uočivši njihovu.

Iznenada mu šapne:

– Hoćeš li ih sve jedamput poljubiti, sirote, prvi i posljednji put?Clare se nije ni najmanje protivio takvoj oproštajnoj formalnosti – jer za nj

to nije bilo ništa drugo – i, prolazeći kraj njih, on ih sve po redu poljubi, kako sustajale, rekavši pritom svakoj od njih »Zbogom«. Kad su došli do vrata, Tessa sesasvim ženski osvrne, da vidi, kakvo je bilo djelovanje toga poljupca izmilosrđa; u njezinu pogledu nije bilo slavodobitnosti, kako je moglo biti. A da jebilo, nestalo bi je, kad je vidjela, kako su djevojke dirnute. Poljubac je očitoučinio gore, jer je probudio osjećaje, koje su one pokušavale zatomiti.

Clare svega toga nije bio svijestan. Prolazeći dalje prema pletenoj ljesi,

rukova se s gazdom i njegovom ženom i po posljednji put im se zahvali zanjihovu pažnju; zatim nastade časak šutnje, prije nego što su krenuli. Tu šutnjuprekinu kukurijekanje pijetla. Bijeli pijetao s ružičastom krestom dođe i postavi



se na plot ispred kuće, na nekoliko metara od njih, a njegovo kukurijekanjezabruji u ušima, gubeći se u daljini kao jeka u dolini punoj stijena.

– O! – reče gospođa Crick, – popodnevni pijetao!Dva su muškarca stajala kod dvorišnih vrata, držeći ih otvorena.– To nije dobro – promrmlja jedan drugome, ne misleći, da su te riječi

mogli čuti oni, što su stajali kraj pletene ljese.Pijetao opet kukurijekne – ravno prema Clareu.– No! – reče gazda.– Ne volim ga čuti! – reče Tessa svome mužu. – Reci kočijašu, da potjera.

Zbogom, zbogom!Pijetao ponovo kukurijekne.– Iš! Gubi se, gade, ili ću ti zakrenuti vratom! – reče gazda prilično

razdraženo, okrenuvši se k pijetlu i tjerajući ga. A svojoj ženi, kad su ulazili u

kuću, re

če: »Zamisli, molim te, baš danas! Ve

ć godinu dana nisam

čuo njegova,glasa popodne.«

XXXIV

– To znači samo promjenu vremena – reče ona – a ne ono, što ti misliš. To je nemoguće!

Vozili su se po ravnu putu duž doline nekoliko milja, a onda, došavši do

Wellbridgea, skrenu iz sela nalijevo, pa prijeđu preko velikog elizabetinskogmosta, koji je selu dao polovicu imena.9 Odmah iza njega stajala je kuća, u kojojsu unajmili stan. Njezina je unutrašnjost vrlo dobro poznata svima putnicimakroz dolinu rijeke Froom. Ta je kuća nekoć bila dio krasnog vlastelinskog dobrai vlasništvo i sjedište jednoga od d’Urbervilla, a, pošto je djelomično srušena,postala je stambena zgrada za farmera.

– Dobro došla u jedan od svojih djedovskih dvoraca! – reče Clare, pruživši joj ruku, da siđe s kola. Ali je požalio tu šalu; bila je suviše blizu podrugivanju.

Ušavši, doznali su, da se farmer, premda su oni unajmili samo dvije sobe,

okoristio tom prilikom, znajući, da će oni biti u kući nekoliko dana, i otišaopreko Nove godine pohoditi svoje prijatelje, ostavivši neku ženu iz jedne odsusjednih kućica, da im bude pri ruci za ono malo, što im bude potrebno.Sviđalo im se, što su potpuno sami u kući, i oni su razumjeli, da su sad po prviput u svojemu životu pod vlastitim krovom.

Ali on je vidio, da pljesniva, stara kuća čini njegovu mladu ženu nekakopotištenom. Kad su kola otišla, oni se popnu uza stube, da operu ruke, advorkinja im pokaže put. Na vrhu stubišta Tessa se zaustavi i trgne.

– Što je? – upita on.

– Te strašne žene! – odgovori ona sa smiješkom. – Kako su me uplašile.

9 Well-bridge (bridge – most). ( Nap. prev.)



On pogleda gore i spazi dva portreta u naravnoj veličini na drvenimpločama uzidanim u stijenu. Kao što je poznato svima posjetiocima ovogodvorca, te slike predstavljaju žene srednje dobi, iz vremena prije kojih dvjestagodina, i tko im jedamput vidi lice, nikada ih više ne može zaboraviti. Dugačke,šiljaste crte, uske oči i namješteni smiješak jedne, koji jako podsjeća na

nemilosrdnu izdaju; kukasti nos poput kljuna, veliki zubi i odvažni pogleddruge, koji podsjeća na nasilnost, koja ide do zvjerstva; te dvije slike progoneposjetioca kasnije u njegovim snovima.

– Čiji su to portreti? – upita Clare dvorkinju.– Stari su mi ljudi »rekli, da su to bile gospođe iz porodice d’Urberwille,

bivših gospodara ovoga dvorca – reče ona.– Budući da su uzidane u stijenu, na mogu se ukloniti.Osim što su one djelovale na Tessu, bilo je neugodno i to, što su se njezine

krasne crte lica nesumnjivo mogle otkriti u tim pretjeranim oblicima. On,

međutim, nije o tome ništa spomenuo, i, požalivši, da se zaletio i izabrao ovukuću za prvo vrijeme svog braka, pođe u susjednu sobu. Kako se kuća za njihspremala u dosta velikoj žurbi, morali su oprati ruke zajedno u jednomumivaoniku. Clareove su se ruke doticale njezinih u vodi.

– Koji su moji prsti, a koji tvoji? – upita on, gledajući gore. – Sasvim su seizmiješali.

– Svi su tvoji – reče ona dražesno, – pokušavajući da bude veselija, negošto je bila. On se nije ljutio, što je zamišljena, u takvim bi prilikama bilazamišljena svaka osjetljiva žena. Ali Tessa je znala, da je previše zamišljena, pa

se borila protiv toga.Toga kratkog, posljednjeg popodneva u godini sunce je bilo tako nisko, da

je kroz mali otvor sjalo u sobu tvoreći zlatnu šipku, koja se pružila upoprijekodo njezine suknje i na njoj načinila pjegu kao znak bojom. Pošli su u starinskisalon za čaj, gdje su podijelili svoj prvi zajednički obrok. Bili su tako djetinjasti,ili, bolje reći, on, da je nalazio zabavnim jesti iz njezina tanjira za kruh i maslaci svojim usnicama skidati mrvice s njezinih. Bilo mu je malo čudno, što se onanije s istim žarom pridružila tim glupostima.

Gledao ju je dugo vremena šutke. »Ona je zlatna, mala Tessa«, rekao je

sam sebi, kao čovjek, koji treba da se odluči, kako će ispravno sastaviti nekiteški odlomak. Pojmim li ja dosta ozbiljno, kako je ova mala ženica potpuno inenadoknadivo ovisna o mojoj ispravnosti ili neispravnosti i o mojem uspjehu.Mislim, da ne pojmim. Mislim, da i ne bih mogao pojmiti, osim kad bih sam biožena. Ono, što sam ja u svijetu to je i ona. Što postanem ja, mora postati i ona.Što ne mogu biti ja, to ne može biti ona. Pa zar da je ja ikad zanemarim,povrijedim, ili da čak zaboravim misliti na nju? Očuvaj me bože takva zločina!

Tako su sjedili za čajnim stolom, čekajući na prtljagu, koju im je gazdaobećao poslati prije nego što se smrači. Ali veče se počelo spuštati i prtljaga nije

dolazila, a oni su ponijeli samo ono, što su imali na sebi. Kad nestane sunca,mirno se raspoloženje zimskog dana promijeni. Vani se začuju zvukovi kao odoštrog trljanja svile; usahlo lišće od nedavne jeseni uskomešalo se i razdraženo



probudilo, uskovitlano protiv svoje volje, te je lupkalo o kapke. Uskoro počekiša.

– Onaj pijetao je znao, da će se vrijeme promijeniti – reče Clare.Žena koja ih je dvorila, otišla je preko noći kući, ali je na stol postavila

svijeće, i oni su ih sada upalili. Svaki se plamen svijeće naginjao prema

otvorenom kaminu.– Ove stare kuće pune su propuha – nastavi Angel, gledajući u plamenove i

u loj, koji je klizio niz svijeće. – Zanima me, gdje je ta prtljaga. Nemamo čak ničetke ni češlja.

– Ne znam – odgovori ona odsutno.– Tesso, ti večeras nisi ni najmanje vesela – ni izdaleka, kakva si znala biti.

One su te gore vještice na slikama oneraspoložile. Žao mi je, što sam te doveoovamo. Zanima me, da li me ti, na koncu konca, ipak voliš!

Znao je, da ga voli, i njegove riječi nisu imale ozbiljan smisao; ali je onabila prepuna uzbuđenja i trgnula se kao ranjena životinja; premda je pokušavala,da ne plače, nije mogla, a da ne pusti jednu dvije suze.

– Ne mislim to ozbiljno! – reče on sa žaljenjem. – Ja znam, da si zabrinuta, jer ti nisu stigle stvari. Ne mogu shvatiti, zašto stari Jonathan nije došao s njima.Pa već je sedam sati! A, evo ga!

Netko pokuca na vrata i, kako nije bilo nikoga drugoga, da otvori, Clareiziđe iz sobe. On se vrati u sobu s malim omotom u ruci.

– Ipak nije Jonathan – reče on.

– To je jako nezgodno! – reče Tessa.Omot je donio posebni dostavljač, koji je stigao u Talbothays iz župnog

dvora u Emminsteru odmah nakon odlaska mladog para, pa je došao ovamo zanjima, jer je imao strogi nalog, da ga ne smije uručiti nikome, nego samo njima.Clare ga iznese na svijetlo. Bio je manje nego stopu dugačak, zašiven u platno,zapečaćen crvenim voskom i pečatnjakom njegova oca, i naslovljen rukopisomnjegova oca na gospođu Clare.

– To je za tebe mali vjenčani dar, Tesso – reče on pružajući ga njoj. – Kakosu pažljivi!

Tessa je bila malo zbunjena, kad ga je uzela u ruke.– Meni bi, mislim, bilo draže, da ga ti, dragi, otvoriš – reče ona okrećućiomot. – Ne volim skidati te velike pečate; izgledaju tako ozbiljno. Molim te,otvori ga ti mjesto mene!

On otvori omot. U njemu je bila kutija od fine kozje kože, a na njoj je bilopismo i ključ.

Pismo je bilo za Clarea:

Dragi sine,

Vjerojatno si već zaboravio, da je Tvoja kuma, gospođ a Pitney, na svojojsamrti, dok si ti još bio dječ ak – kakva je već bila tašta žena – povjerila je meni



jedan dio nakita iz svoje kutije s draguljima za Tvoju ženu, ako bi se ikadoženio, kao znak svoje ljubavi prema Tebi i onoj, koju Ti izabereš. Ja sam tu

preuzetu obavezu ispunio, a dijamanti su sve od toga vremena bili zaključ anikod mojega bankara. Premda osjećam, da je to, s obzirom na nastale prilike,

ponešto č udan postupak, ja se, kao što ćeš vidjeti, osjećam dužnim predati te

predmete ženi, kojoj će sada njihova upotreba po pravu pripadati za č itavognjezinog žvota, i stoga Ti ih smjesta šaljem. Mislim, da postaju, strogo uzevši, porodič no vlasništvo, sudeći prema riječ ima oporuke tvoje kume. Prilažemtač an tekst klauzule, koji se odnosi na to.

– Doista se sjećam – reče Clare – ali sam bio sasvim zaboravio.Otključavši kutiju, ustanove, da sadrži ogrlicu s privjeskom, narukvice i

naušnice; i nekoliko sitnih nakita također.Tessa kao da se ispočetka bojala, da ih takne, ali su joj oči začas zablistale

kao i drago kamenje, kad je Clare pred njom rasprostro zbirku.– Jesu li moji? – upita ona ne vjerujući.– Da, svakako – reče on.Zagledao se u vatru. Sjetio se, kako je – kad je bio dječak od petnaest

godina – njegova kuma, vlastelinova žena – jedina bogata osoba, s kojom jeikada došao u vezu – slijepo vjerovala u njegov uspjeh; kako mu je proreklačudesnu karijeru. To što je ostavila taj privlačljivi nakit njegovoj ženi i ženamanjezinih potomaka potpuno se, po njezinu mišljenju, slagalo s karijerom, kojumu je proricala. Oni su se sada nekako ironično svjetlucali. »Međutim, zašto?

pitao je sam sebe. – To nije ništa drugo, nego pitanje taštine; a, ako se to dopuštana jednoj strani jednadžbe, mora se dopustiti i na drugoj. Njegova je žena izporodice d’Urberville: kome bi oni pristajali bolje, nego njoj?

Iznenada on reče s oduševljenjem:– Tesso, stavi ih na se – stavi ih na se! – I on se okrene od vatre, da joj

pomogne.Ali kao nekim čudom, ona ih je već pometala – ogrlicu, naušnice,

narukvice, i sve.– Ali haljina nije dobra, Tesso – reče Clare. – Morala bi biti s dubokim

izrezom za takav niz briljanata.– Zar doista? – upita Tessa.– Da – reče on.Savjetova joj, kako da zavrne gornji rub bluze, da bi bio izrez otprilike kao

kod večernje haljine; i kad je to učinila, i privjesak ogrlice se našao osamljenposred bjeline njezina vrata, kao što je i trebalo biti, on ustukne nekoliko koraka,da je promotri.

– Gospode – reče Clare – kako si krasna!

Kao što svatko zna, odijelo čini čovjeka; seljačka djevojka, koja je zaslučajnog prolaznika tek umjereno privlačljiva u svom priprostom stanju i ruhu,procvat će kao izvanredna ljepota, ako se odjene kao pomodna žena uz pomoć



svega onoga, što joj pružaju umjetna sredstva, a ljepotica s ponoćnih zabavačesto bi pružala tek bijednu sliku, kad bi je jednog tmurnog dana stavili u odjećiseljakanje na jednolično polje repe. Nikada dosada nije on ocijenio vrijednostumjetničkih odlika Tessinih ruku, nogu i crta lica.

– Kad bi se samo pojavila u plesnoj dvorani! – reče on. – Ali ne – ne,

draga, mislim da si mi najmilija u svojoj kapici s krilima i pamučnoj haljini – da,milija, nego u ovom, ma kako dobro ti pristajalo ovo dostojanstvo.Svijesna svoje privlačljive pojave, Tessa se zarumeni od uzbuđenja, ali to

ipak nije bila sreća.– Skinut ću ih – reče ona – za slučaj, da bih se sastala s Jonathanom. Oni

nisu za mene, zar ne? Mislim, da se moraju prodati!– Ostavi ih još nekoliko minuta. Da ih prodamo? Nikada. To bi bila

prevara.Pod utjecajem jedne druge misli, ona spremno posluša. Imala je nešto da

mu kaže, a oni će joj dragulji imožda pomoći. Ona sjedne ostavivši dragulje nasebi. Opet počnu nagađati, gdje li bi samo mogao biti Jonathan s njihovomprtljagom. Pivo, koje su natočili, da ga popije, kad dođe, od dugoga je stajanjasasvim splasnulo.

Kratko vrijeme nakon toga prihvate se večere, koja je bila pripremljena napokrajnom stolu. Prije nego što su bih gotovi, dim iz ognjišta iznenada suknenatrag i zakovitla se po sobi, kao da je neki div načas položio svoju ruku na vrhdimnjaka. To su prouzročila vanjska vrata, koja je netko otvorio. Nato se uhodniku začuje težak korak, i Angel iziđe.

– Lupao sam, ali nisam mogao nikoga dozvati – ispričavao se JonathanKail, jer to je napokon bio on. – Donio sam stvari, gospodine.

– Drago una je, da ih vidim. Ali vi ste jako zakasnili.– Pa, jesam, gospodine.U glasu Jonathana Kaila bilo je nešto potišteno, čega nije bilo po danu, a uz

bore starosti na čelu su mu bile urezane bore zabrinutosti. On nastavi:– Otkad ste vi i vaša gospođa – da je sad tako nazovem – otišli danas

popodne, mi smo svi na mljekarstvu proživjeli nešto, što je moglo biti strahovitanesreća. Možda se još sjećate, kako je onaj pijetao popodne zapjevao?

– Dragi bože... što...– E, vidite, jednu kažu, da to znači ovo, a drugi ono; ali dogodilo se to, da

se jadna Retty Pridlle pokušala utopiti.– Nije moguće? Doista? Pa ona nam je zajedno s ostalima rekla zbogom...– Tako je. E, gospodine, kad ste se vi i vaša gospođa – da joj kažem tako,

kad je po zakonu kad ste se vas dvoje odvezli, kao što velim, Retty i Marian sustavile na glavu svoje kapice i izišle; a, kako sad nema mnogo posla, jer je Staragodina, pa ljudi polažu sebi račun o djelima u protekloj godini, nitko se nije

puno obazirao. Pošle su do Lew-Everarda, gdje su nešto popile, a onda su seodšetale do Dreearmed Crossa i tamo su se, čini se, rastale. Retty je udarilapreko ritova, kao da će kući, a Marian je pošla dolje do slijedećega sela, gdje je



još jedna gostionica. Nitko više nije ništa čuo o Retty niti ju je vidio, dok nije jedan lađar, na povratku kući, primijetio nešto kod Velikog Ribnjaka, bila je tonjezina kapica i šal, smotani zajedno. Našao ju je u vodi. On i još jedan čovjek»su je donijeli kući misleći, da je mrtva; ali ona se malo po malo povratila.

Angel, sjetivši se odjednom, da bi Tessa mogla čuti tu žalosnu priču, pođe

zatvoriti vrata, koja su vodila iz hodnika i predsoblja u unutrašnji salon, gdje jebila ona. Ali njegova je žena, prebacivši preko sebe šal, došla u vanjsku sobu islušala Jonathanovo pripovijedanje, dok su joj oči tupo počivale na prtljazi i nakapljicama kiše, što su se na njoj svjetlucale.

– A ima još nešto, a to je Marian; nju su našli mrtvu pijanu kraj vrbika –djevojku, za koju je bilo poznato, da nije nikada prije pila, osim naslabije pivo;iako je, mora se priznati, na jelu uvijek bila jaka, a to joj se vidi i na licu. Čini sekao da su sve djevojke izgubile pamet.

– A Izz? – upita Tessa.

– Izz se vrze po kući kao obično; ali kaže, da nagađa, kako se to dogodilo, aona sama, jadna djevojka, kao da je jako potištena zbog toga, a i može biti. Itako, gospodine, vidite, sve se to dogodilo baš kad smo tovarili ono nekolikovaših sitnica i stvari i odjeću vaše gospođe na kola, i tako sam zakasnio.

– Da. No, Jonathane, hoćete li odnijeti kovčege gore i popiti čašu piva, aonda se požurite natrag što prije možete, u slučaju da bi vas ustrebali.

Tessa se vrati u unutrašnji salon i sjedne kraj vatre, gledajući zamišljeno unju. Čula je teške korake Jonathana Kaila, kako se penju i spuštaju po stubama,dok nije smjestio prtljagu, čula ga je, kako se zahvaljuje za pivo, što mu ga je

njezin muž iznio, i za primljenu napojnicu. Onda Jonathanovi koraci zamru izavrata i njegova kola zaškripe udaljujući se.

Angel navuče teški hrastov zasun, koji je osiguravao vrata i, ušavši u sobu,gdje je ona sjedila kraj vatre, odstraga joj rukama stisne obraze. Očekivao je, daće veselo skočiti i ispakovati toaletni pribor, s kojim je bila tako oduševljena, ali,budući da nije ustala, on sjedne kraj nje u svijetlu vatre, jer je svijetlo svijeća nastolu bilo preusko i preslabo, da bi smetalo sjaju vatre.

– Tako mi je žao, da si morala čuti tu žalosnu priču o djevojkama – reče on.– Međutim, nemoj da te to žalosti. Znaš da je Retty bila po prirodi tužna.

– A da nije imala ni najmanjeg razloga – reče Tessa. – Dok one, koje imajurazloga da budu takve, skrivaju to i prave se kao da nisu.

Taj je događaj pretegnuo tezulju na njezinu stranu. To su bile jednostavne inevine djevojke, na koje se srušila nesreća neuzvraćene ljubavi; zaslužile subolju sudbinu. Ona je zaslužila goru – a ipak, ona je izabrana. Od nje je podlo,da primi sve, a da ne plati. Platit će sve, do posljednje pare; reći će mu, i toodmah sada. Do te je konačne odluke došla, dok je gledala u vatru, a on joj jedržao ruku.

Postojani žar žeravice, iz koje više nije izbijao plamen, obojadisao je

svojom bojom strane i pozadinu ognjišta, dobro ulaštene rešetke i stare mjedenemašice, koje se nisu dale sastaviti. Donja strana ploče nad ognjištem odsijevala



je živim svijetlom, a isto tako i noge stola, koje su bile bliže vatri. Tessino lice ivrat odražavali su tu istu toplinu, koju je svaki dragulj na njoj pretvorio uAldebaran ili Sirius – zviježđe bijelih, crvenih i zelenih blijesaka, koji sumeđusobno izmjenivali boju sa svakim kucajem njezina srca.

– Sjećaš li se – upita on iznenada, videći da je ona još uvijek nepomična –

što smo jutros rekli jedno drugom, da ćemo ispričati svoje grijehe? – Govorilismo o tome olako, a ti si to i mogla. Ali za me to nije bilo lako obećanje. Želimti, ljubavi, nešto priznati.

Te njegove riječi, tako neočekivano umjesne, imale su na nju učinak kao dase uplela sudbina.

– Ti imaš nešto da priznaš? – reče ona žurno, i čak s veseljem i olakšanjem.– Nisi to očekivala? A – imala si previše dobro mišljenje o meni. Dakle,

slušaj. Stavi glavu ovamo, jer želim, da mi oprostiš, a ne da budeš ozlojeđena,što ti nisam prije rekao, kako sam možda trebao uraditi.

Kako je to čudno. Kao da je isto mislio. Ona ne reče ništa, a Clare nastavi:– Nisam to spominjao, ljubavi, jer sam se bojao, da ću izložiti pogibelji

svoje izglede u uspjeh kod tebe – glavnog zgoditka svog života – svoje diplome,kako te ja nazivam. Moj brat je dobio svoju diplomu u svom koledžu, a ja svojuu talbothayskom mljekarstvu. Dakle, to nisam htio staviti na kocku. Htio sam tireći pred mjesec dana, onda, kad si pristala da budeš moja, ali nisam mogao,mislio sam, da bi te to moglo uplašiti i odbiti od mene. Odgađao sam; onda sampomislio jučer, da ti kažem, da ti barem dadem priliku, da umakneš. Ali nisam.Nisam ni jutros, kad si na vrhu stuba predložila, da jedno drugom ispovjedimo

svoje mane – jer sam znao, kakav sam grešnik! Ali moram, a sada, kad te vidim,kako tamo sjediš tako svečano, ne znam hoćeš li mi oprostiti?

– O, da. Ja sam sigurna, da...– Pa, ja se nadam. Ali, pričekaj časak. Ti još ne znaš. Počet ću ispočetka.

Premda mislim, da se moj otac boji, da sam zbog svojih doktrina jedan od onih,koji su zauvijek izgubljeni, ja, naravno, vjerujem u ćudorednost, Tesso, istotoliko, kao i ti. Nekoć sam želio, da postanem učitelj ljudi, i za me je bilo velikorazočaranje, kad sam saznao, da se ne mogu zarediti. Divio sam se čistoći, iakose njome nisam mogao pohvaliti, a mrzio nečistoću, kao što je, nadam se, i sada

mrzim. Ma što tko mislio o vrijednosti podučavanja biblije u svim predmetima,čovjek mora od svega srca potpisati ove Pavlove riječi: »Budi primjer – u riječi,razgovoru, milosrđu, duhu, vjeri i čistoći.« Za nas, jadna ljudska stvorenja, to je

jedino osiguranje. »Integer vitae«, kaže jedan rimski pjesnik, iako je on čudnodruštvo za sv. Pavla:

Ispravan č ovjek, koji grijehu nije sklon, Ne treba maurskog koplja ni luka.



Međutim, nema zvanja prožeta dobrim namjerama i, kad to sve tako snažnoosjetiš, vidjet ćeš, kakvo se strahovito grizodušje rodilo u meni, kad sam, usredsvojih krasnih namjera za druge ljude, sam pao.

Onda joj je pripovijedao o onom vremenu iz svoga života, koje je već ranije spomenuo, kad je, bacan sumnjama i teškoćama u Londonu, kao pluto na

valovima, zaplivao u dvodnevnu raskalašenost s nekom nepoznatom ženom.– Na sreću sam gotovo odmah postao svijestan svoje ludosti – nastavi on. –

Više joj ništa nisam znao reći, pa sam se vratio kući. Nikad nisam ponovio tajgrijeh. Ali sam osjećao, da prema tebi moram biti potpuno iskren i pošten, a tonisam mogao biti, a da ti to ne kažem. Da li mi opraštaš?

Ona mu umjesto odgovora čvrsto stisne ruku.– Onda ćemo to jednom zauvijek zaboraviti! – jer za ove prilike je suviše

bolno – pa ćemo govoriti o nečemu lakšem.– O, Angel, a ja se gotovo veselim, jer sad ćeš i ti meni moći oprostiti! Ja

se nisam ispovjedila. I ja imam, da ti nešto priznam – sjeti se, ja sam ti rekla.– Ah, zbilja! Dakle, da čujemo, mala zloćko.– Možda je, premda se ti smiješ, jednako ozbiljno kao tvoje, a možda i

ozbiljnije.– Teško da bi moglo biti ozbiljnije, draga.– Ne može – o, ne, ne može! – Ona u toj nadi veselo poskoči. – Ne, sigurno

ne može biti ozbiljnije – povikne ona – jer je sasvim isto! Sad ću ti ispričati.Ona ponovo sjedne.

Još uvijek su se držali za ruke. Vatra je vertikalno osvjetljivala pepeo podrešetkom, kao užarenu pustinju. Mašta bi možda zapazila strahotu sudnjega danau tom užarenom sjaju, koji je padao na njegovo lice i ruku, i na njezino,zavirujući joj u raspuštenu kosu nad čelom i osvjetljući nježnu kožu odozdo.Velika sjena njezine osobe padala je na zid i strop. Nagnula se naprijed, a pritom

je svaki dijamant na njezinu vratu žmirkao zlokobno kao žaba; i prislonivšisvoje čelo na njegovu sljepočicu ona uđe u povijest svoga poznanstva s Alekomd’Urberviliom i u posljedice toga poznanstva šapćući bez sustezanja, dok su jojočni kapci bili spušteni.



Peto razdoblje

ŽENA PLAĆA

XXXV

Njezina je priča bila gotova; čak je dovršila i naknadna umetanja inuzgredna objašnjenja. Kroz čitavo to vrijeme Tessin se glas nije gotovo ništapovisio od onoga, kojim je započela; nije bilo ni jedne rečenice, kojom bi sebenastojala oprati, i nije plakala.

Ali, dok je njezino izlaganje napredovalo, kao da se izgled i samih vanjskihstvari izmijenio. Vatra na rešetkama djelovala je vragoljasto – demonski, šaljivo,kao da joj nije ni najmanje stalo, što je ona u takvoj nevolji. Ograda oko ognjištabesmisleno se cerila, kao da ni njoj nije stalo. Svijetlo, što je probijalo kroz bocuza vodu, bilo je zabavljeno jedino problemom boja. Svi su materijalni predmetioko nje sa strašnim ponavaljanjem najavljivali svoju neodgovornost. A ipak, odonog vremena, kad ju je poljubio, ništa se nije promijenilo; ili, bolje reći, ništa usamoj tvari predmeta. Ali njihova bit se izmijenila.

Kad je dovršila, zvučni dojmovi iz njihovih prijašnjih nježnosti kao da suim jurnuli u kutove mozga i vraćali se kao jeka iz vremena krajnje slijepeludosti.

Clare, bez ikakve veze, podstakne vatru; spoznaja još nije doprla do dnanjegove svijesti. Pročeprkavši žeravicu, on ustane; sad mu je sinuo sav užasnjezina otkrića. U naporu da se sabere, on je uzrujano lupkao nogama po podu.Ni na koji način mu nije uspijevalo da dosta sabrano misli; to su odavali njegovineodređeni pokreti. Kad je progovorio, progovorio je najneuvjerljivijim,najobičnijim glasom od svih onih raznolikih tonova, koje je čula od njega.

– Tesso!

– Da, dragi!– Moram li ja to vjerovati? Iz tvoga držanja moram zaključiti, da je istina.Nije moguće, da si poludjela! A morala bi biti luda! Pa ipak, nisi... Moja žena,moja Tessa – u tebi nema ništa, što bi opravdalo tu pretpostavku!

– Ja nisam luda – reče ona.– Pa ipak... – Gledao je u nju bez osjećaja, a onda nastavi sav smućen: –

Zašto mi nisi rekla prije! Ah, da, ti si mi nekako htjela reći – ali ja sam tespriječio, sjećam se!

Te i druge njegove riječi bile su tek mehaničko površno brbljanje, dok mu

je unutrašnjost još uvijek bila paralizirana. Okrenuo se od nje i nagnuo prekostolca. Tessa pođe za njim do sredine sobe, gdje se on nalazio, i zaustavi se



tamo, zureći u njega očima, koje nisu plakale. Čas zatim se spusti na koljena donjegovih nogu, a iz toga položaja se šćućuri u klupko.

– U ime naše ljubavi, oprosti mi! – prošapće ona suhim ustima. – Ja samtebi to isto oprostila!

I, budući da on nije odgovorio, ona ponovi:

– Oprosti mi, kao što sam i ja tebi oprostila! Ja tebi opraštam, Angel.– Da – da, ti mi opraštaš.– A ti meni ne opraštaš?– O, Tesso, opraštanje se u ovom slučaju ne može primijeniti! Ti si bila

jedna osoba, a sad si druga. Gospode bože – kako bi se opraštanjem mogla datizadovoljština za takvo groteskno – žongliranje, kao što je to!

Zastao je zadubivši se u tu definiciju; onda iznenada prasne u grozovitsmijeh – tako neprirodan i strašan kao smijeh u paklu.

– Prestani – prestani! Ubitćeš me tim smijehom! – vrisne ona. – O, smilujmi se, smiluj!

On joj ne odgovori; a ona, mrtvački blijeda, skoči na noge.– Angel, Angel! što znači taj smijeh? – vikne ona. – Znaš li ti, što on znači

za mene?On potrese glavom.– Nadala sam se, čeznula, molila, da te usrećim! Pomišljala sam na to,

kakvo će to biti veselje, ako te budem mogla usrećiti, a kakva ću nevjerna ženabiti, ako ne budem mogla! Eto, to sam osjećala, Angel!

– Ja to znam.– Mislila sam, Angel, da me voliš – mene, samo mene! Ako sam to ja, koju

voliš, o, kako možeš tako gledati i govoriti? To me straši! Kad sam te jednompočela voljeti, ja te volim zauvijek – ma što se promijenilo, u ma kakvu sramotuupao, jer si to ti. Meni ne treba ništa više. Kako onda možeš ti, moj muž, prestatida me voliš?

– Ponavljam, žena, koju sam volio, nisi ti.– Nego tko?– Druga žena u tvom liku.

Ona u njegovim riječima zapazi ostvarenje svoga tjeskobnog predosjećajaotprije. On gleda na nju kao na neku vrstu varalice; grešne žene pod krinkomnevine. Kad je to uočila, na njenu blijedom licu pokazala se strava; obrazi su jojoronuli, a usta su joj izgledala gotovo kao okrugli mali otvor. Strašna spoznaja otome, kako on na nju gleda, tako ju je umrtvila, da je protrnula; i on koraknenaprijed misleći, da će se srušiti.

– Sjedni, sjedni – reče on nježno. – Tebi nije dobro; a to je i prirodno.Ona sjedne a da nije znala gdje se nalazi. Njeno lice je još uvijek imalo

onaj napeti izražaj, a oči su joj bile takve, da mu se koža ježila.



– Prema tome ti ja više ne pripadam, zar ne, Angel? – upita onabespomoćno. – On kaže, da to nisam ja, nego neka druga žena poput mene, koju

je on volio.Od te se probuđene predodžbe sažalila nad samom sobom, kao netko, kome

su nanijeli nepravdu. Oči joj se napunile suzama, kad je stala dalje razmatrati

svoj položaj; ona se okrene i brizne u plač, lijući potokom suze samosažaljenja,Clareu je od te promjene odlanulo, jer njezino reagiranje na ono, što se

dogodilo, počelo mu je stvarati neprilike, koje su bile malo manje od težinesamog priznanja. Čekao je strpljivo, apatično, dok se nije iscrpla žestina njezinežalosti i navala njezina plača umanjila do isprekidanog zadahtanog jecanja.

– Angel – reče ona iznenada, svojim prirodnim glasom, jer sada više nijegovorila onim luđačkim, suhim glasom užasa. – Angel, jesam li ja suviše zla, dabismo ti i ja mogli živjeti zajedno?

– Nisam još mogao promisliti, što bismo mogli učiniti.

– Neću od tebe tražiti, da mi dopustiš, da ostanem s tobom, Angel, jer na tonemam prava! Neću pisati majci i sestrama, da smo se vjenčali, kao što samrekla da ću pisati; i neću dovršiti kućnu haljinu, što sam je skrojila i namjeravalanapraviti, dok smo još tu u stanu.

– Nećeš?– Ne, neću učiniti ništa, osim ako mi ti to ne zapovjediš, a ako odeš od

mene, neću poći za tobom; i, ako više nikada ne budeš htio sa mnom govoriti,neću te pitati zašto, osim ako mi dopustiš.

– Ako, ako ti zapovjedim da učiniš nešto?– Poslušat ću te kao tvoj bijedni rob, pa da mi baš kažeš da legnem i

umrem.– Ti si jako dobra. Ali mi pada u oči, da se ne slaže sadašnje tvoje

raspoloženje da se žrtvuješ s tvojim prijašnjim raspoloženjem samoodržanja.To su bile prve riječi neprijateljstva. Međutim, nabaciti se na Tessu

profinjenom ironijom, bilo je isto kao da bi se njome nabacili na psa ili mačku.Ljepota istančanosti te ironije prošla je kraj nje nezapažena, i ona ju je primilasamo kao neprijateljske zvukove, koji su značili da vlada srdžba. Ostala jenijema, ne znajući, da on u sebi zatomljuje svoju ljubav prema njoj. Jedva da je izamijetila, da mu se po obrazu polako spušta jedna suza, tako velika, da je poputleće objektiva na mikroskopu uvećavala pore njegove kože, preko kojih sekotrljala. Međutim, njemu je ponovo sinulo, kakvu je strahovitu i potpunupromjenu učinilo njezino priznanje u njegovu životu, u njegovu svemiru, i on jeočajnički pokušavo, da se makne u tom novom položaju, u kojem se nalazio.Nakon svega toga treba nešto učiniti; samo što?

– Tesso – reče on što je nježnije mogao – ne mogu ostati u ovoj sobi –neko vrijeme. Idem se malo prošetati,

On tiho izađe iz sobe, a dvije čaše vina, što ih je natočio za večeru – jednuza nju i jednu za sebe – ostale su na stolu netaknute. Dotle je dotjerala njihova



svadbena gozba. Kod čaja, prije dva-tri sata, oni su, u hirovitosti svoje ljubavipili iz jedne šalice.

Kad je zatvorio za sobom vrata, koliko god ih je tiho privukao, Tessa seprobudila iz svoje ukočenosti. Otišao je; ni ona ne može ostati. U žurbi prebacipreko sebe ogrtač, otvori vrata i pođe za njim, utrnuvši prije toga svijeće, kao da

se nikada neće vratiti. Kiša je prestala, i noć je sada bila jasna.Uskoro mu je bila za petama, jer Clare je hodao polako i bez cilja. Njegov

lik uz njezinu svijetlosivu pojavu izgledao je crn, zlokoban i nepristupačan, i ona je osjetila kao ironiju dodir dragulja, na koje je trenutačno bila tako ponosna.Čuvši njezine korake, Clare se okrenuo, ali to, što ju je prepoznao, kao da nijeproizvelo nikakvu promjenu u njemu, i on poče opet hodati preko petrazjapljenih lukova velikog mosta ispred kuće.

Tragovi krava i konja na cesti bili su puni vode, jer je bilo dosta kiše da ihnapuni, ali premalo da ih sapere. Odraz zvijezda prelijetao je preko tih sićušnih

lokvica, dok je prolazila; ona ne bi ni znala, da joj sjaju nad glavom, da ih nijevidjela u tim lokvicama – najdivnije stvari svemira odražena u tako ružnimpredmetima.

Mjesto, kamo su danas otputovali, ležalo je u istoj dolini kao Talbothays,samo nekoliko milja dalje niz rijeku; kako je okolica bila otvorena, ona jeAngela lako držala na oku. Podalje od kuće cesta je zaokretala u livade. Išla jekroz njih za Clareom, ne pokušavajući, da ga dostigne ili privuče njegovupažnju, nego u nijemoj i tupoj vjernosti.

Konačno ju je ipak njezin apatični hod doveo njemu uz bok, a on još uvijek

nije rekao ni riječi. Okrutnost izigranog poštenja je često nakon spoznaje velika,i ona sada snažno zahvati Clarea. Svježi mu je zrak očito oduzeo svaku namjeru,da radi bez promišljanja; znala je, da je gleda bez poljepšavanja – u svoj njezinojgolotinji; da joj vrijeme pjeva svoj podrugljivi psalam:

Pazi, kad lice golo ti bude, tko ljubljaše tebe, mrzit će, znaj. I neće ljepota krasit ti lice, kad sudbi tvojoj se približi kraj. Jer život tvoj će pasti ko list, ko kiša, što zalijeva dol; I koprena glave bit će ti tuga, a kruna bit će joj bol.

On je još uvijek bio duboko zamišljen, i sada je njezino društvo bilopreslabo da bi slomilo ili odvratilo tok njegovih misli. Kakva li je slabašna stvarmorala njezina prisutnost postati za nj! Nije mogla a da ga ne oslovi:

– Što sam učinila – što sam učinila? Nisam ti rekla ništa, što bi spriječilo iliopovrglo moju ljubav prema tebi. Valjda ne misliš, da sam ja to po nekom planuuradila. To, na što se ti ljutiš, jest u samom tebi, Angel, a ne u meni. Ne, nije umeni, i ja nisam tako lažljiva žena, kakvom me ti držiš!

– Hm – dobro. Nije lažljiva, moja žena; ali nije ni ista. Ne, nije ista. Alinemoj da ti prigovaram. Zakleo sam se, da neću, i učinit ću sve, da to izbjegnem.



Ne znajući, što da učini, ona da stade opet zaklinjati; a možda je rekla istvari, koje bi bilo bolje prešutjeti.

– Angel! – Angel! Bila sam dijete – dijete, kad se to dogodilo! Nisam ništaznala o muškarcima.

– Dopuštam, da je veći grijeh učinjen prema tebi, nego što si pogriješila.

– Zar mi onda nećeš oprostiti?– Ja ti opraštam, ali oproštenje nije sve.– I voliti me.Na to pitanje nije odgovorio.– O, Angel – moja majka kaže, da se to katkada tako dogodi! – ona zna

nekoliko slučajeva, gdje je djevojka bila gora od mene, a muž se nije mnogouzrujavao – barem je prešao preko toga. A ipak, ta ga žena nije voljela, kao što

ja tebe volim!

– Nemoj, Tesso; nemoj pokušavati s uvjeravanjima. Različito društvo,različiti običaji. Gotovo me tjeraš, da ti kažem, da si nerazumna seljanka, koja se

nije nikada upoznala s razmjerima društvenih pitanja. Ti ne znaš što govoriš.– Ja sam seljanka samo po položaju, ali ne po prirodi!Govorila je kao da će se naljutiti, ali to ju je brzo prošlo.– To gore po tebe. Mislim, da bi onaj župnik, što je iskopao tvoje

rodoslovlje, bolje učinio, da je držao jezik za zubima. Ne mogu a da ne povežemvaš pad kao porodice s ovom drugom činjenicom – s nestašicom čvrstoće kodtebe. Oslabljene obitelji uključuju oslabljenu volju, oslabljeno vladanje. Bože,

zašto si mi dala još jedan razlog više, da te prezirem, time što si me upoznala sasvojim podrijeklom! S jedne strane sam bio ja, koji sam te smatrao za svježedijete prirode; s druge strane si bila ti, zakašnjeli izdanak istrošene aristokracije!

– U tome ima mnogo porodica jednako loših kao moja! Članovi Rettyneobitelji su nekoć bili krupni zemljoposjednici, a isto tako i porodica mljekaraBilletta. A Debbyhausovi, koji su sada vozari, bili su prije porodica De Bayeux.Posvuda se nalazi takvih, kao što sam ja; to je karakteristično za našu zemlju, i

ja tu ne mogu ništa.– To gore po našu zemlju.

Ona je sve te prigovore primila u cjelini, ne u pojedinostima; on je ne voli,kao što ju je volio dotada, a sve ostalo joj je bilo svejedno.Lutali su dalje šuteći. Kasnije se govorilo, da je neki seljak iz Wellbridgea,

koji je kasno te noći išao po liječnika, sreo na livadama dvoje ljubavnika, koji suhodali vrlo polako, šuteći, jedno iza drugoga, kao na sprovodu, a, sudeći ponjihovim licima, koja je uspio načas vidjeti, bili su zabrinuti i žalosni. Vraćajućise kasnije, opet je prošao kraj njih na istoj livadi. Išli su jednako polagano, i

jednako kao i prije, nisu se ništa obazirali na sat i na tmurnu noć. Samo zbogvlastitih svojih briga i bolesti u kući on je sasvim smetnuo s uma taj događaj, ali

ga se, međutim, sjetio mnogo kasnije.U međuvremenu, dok je seljak išao tamo i natrag, rekla je ona svomemužu:



– Ne znam, kako bih mogla da ne budem uzrok mnogoj tvojoj nesreći uživotu. Rijeka je tamo dolje, i mogu u njoj učiniti sebi kraj. Ja se ne bojim.

– Ne želim k ostalim svojim ludostima dodati još i umorstvo – reče om.– Ostavit ću nešto, da dokazom, da sam to učinila sama – zbog svoje

sramote. Onda te neće kriviti.

– Nemoj govoriti tako besmisleno – ne želim to slušati. Glupost je baviti setakvim mislima u ovakvom slučaju, koji je više za podrugljiv smijeh, nego zatragediju. Ti uopće ne razumiješ kvalitetu nezgode. Devet desetina ljudi bi nanju gledalo šaljivo, kad bi saznali. Molim te, učini mi uslugu, pa se vrati kući iidi spavati.

– Hoću – reče ona poslušno.Lunjali su okolo putem, koji je vodio do poznatih ruševina cistercitske

apatije iza mlina, a mlin je u prošlim stoljećima bio pripojen samostanskojustanovi. Mlin je još uvijek radio, jer hrana je vječna potreba; opatija je propala,

jer vjerovanja su prolazna. Posvuda se može vidjeti, kako pomaganje prolaznihstvari nadživljava pomaganje vječnih. Kako je njihova šetnja bila zaobilazna,oni još uvijek nisu bili daleko od kuće, i, slijedeći njegove upute, ona je trebalasamo da dođe do velikoga kamenog mosta preko glavne struje rijeke, i onda dapođe nekoliko metara putem. Kad se vratila, našla je sve onako, kako je ostavila,a vatra je još uvijek gorjela. Nije ostala u prizemlju više od jedne minute, a onda

je pošla u svoju sobu, gdje je odnesena prtljaga. Tu je sjela na rub kreveta,ogledavši se apatično, i tada se počela svlačiti. Kad je prenosila svijeću dopostelje, njezino svijetlo padne na krevetnu zavjesu od bijele pamučne tkanine;

nešto je bilo obješeno ispod nje. i ona podigne svijeću, da vidi što je to. Bila jegrana imele. Angel ju je tamo stavio; ona se tome odmah dosjetila. Sad seobjasnila tajna onoga misterioznoga omota, koji je bilo tako teško spakovati idonijeti; nije joj htio objasniti što je u njemu, rekavši joj, da će vrijeme uskoropokazati svrhu toga omota. U svojoj revnosti i veselju, on je imelu objesio tamo.Kako je ta imela sada izgledala glupo i neumjesno.

Budući da se više nije imala čega bojati, a nije se više imala ni čemu nadati, jer nije, očito, bilo nikakva izgleda, da će se on smekšati, ona tupo legne ukrevet. Među tolikim vedrim raspoloženjima, koja ne dopuštaju odmor, ovo je

bilo raspoloženje, koje ga je jedva dočekalo, i za nekoliko milnuta osamljenaTessa zaboravi da postoji, okružena mirišljivom tišinom spavaće sobe, koja jenekoć, vjerojatno, bila svadbena soba njezinih predaka.

Kasnije, te iste noći, Clare se također vratio u kuću. Ušavši tiho u salon,zapali svijetlo i, s držanjem čovjeka, koji je promislio o svojim postupcima,prostre svoje ćilime na staru sofu ispunjenu konjskom strunom, i nekako jepretvori u ležaj za spavanje. Prije nego što je legao, odšulja se bez cipela u prvikat i osluhne na vratima njezine sobe. Po njezinu odmjerenu disanju zaključi, datvrdo spava.

– Hvala bogu! – promrmlja Clare; pa ipak, bio je svijestan bolne gorčine napomisao – donekle istinitu, iako ne sasvim – da ona, pošto je prebacila teretsvoga života na njegova ramena, sada bezbrižno počiva.



Okrene se, da siđe; a onda, neodlučan, ponovo se okrene i pogleda nanjezina vrata. Dok se okretao, pogled mu padne na jednu od d’Urbervillovihgospođa, koje je portret bio upravo nad ulazom u Tessinoj spavaonici. Prisvijetlu svijeće ta je slika bila više nego neugodna. U crtama lica te žene bila jeneka zlokobna namjera, intenzivni cilj osvete nad drugim spolom – tako mu se

sada pričinilo. Karolinška bluza portreta bila je duboko izrezana – upravo kaoTessina, kad ju je zavrnula, da bi se vidjela ogrlica; i ponovo ga zahvati mučnaspoznaja sličnosti između njih.

To je bilo dovoljno. On se ponovo počne povlačiti i siđe niza stepenice.Izgled mu je ostao miran i hladan, a mala su mu stisnuta usta odavala snagusvladavanja samoga sebe; na licu mu je još uvijek bio onaj strahovito tup izraz,koji se pojavio na njemu nakon njezina otkrića. Bilo je to lice čovjeka, koji višenije bio rob strasti, a koji, ipak, nije nalazio prednosti u svom oslobođenju. On je

jednostavno promatrao tužne mogućnosti ljudskog života, neočekivanost

zbivanja. Sve do prije jedan satčinilo mu se, da ništa ne bi moglo biti tako

čisto,tako slatko, tako djevičansko kao Tessa, čitavo dugo vrijeme, dok ju je

obožavao; ali:To malo njemu oduzeto bješe, i svjetovi ih rastaviše!Pogrešno je zaključivao, kad je sam sebi rekao, da se njezino srce ne

odražava na njezinu licu, poštenom i svježem; ali Tessa nije imala branitelja, damu on dokaže, da ima krivo. Je li moguće, nastavio je on, da oči, kojima se upogledu nikad nije izražavalo razilaženje od onoga, što joj je jezik govorio, dasu ipak te oči vidjele jedan drugi svijet iza ovoga prividnoga, koji se nije slagao

s ovim i bio je s njim u protivnosti.On se ispruži na ležaju u sobi za obitavanje i utrne svijetlo. Ušla je noć ismjestila se tamo, bezbrižna i ravnodušna; noć, koja je već progutala njegovusreću, i sada je apatično probavlja; i koja je bila spremna, da proguta srećuhiljada drugih ljudi, s isto tako malo uzrujavanja ili promjene na licu.

XXXVI

Clare je ustao u svijetlu zore, koja je bila pepeljasta i podmukla, kao da jeupletena u zločin. Pred njim je bio kamin s utrnutom žeravicom, prostrt stol, nakojem su stajale dvije pune čaše netaknutog vina, sada ustajalog i zamućenog,njezina i njegova prazna stolica i ostali komadi pokućstva, sa svojim vječnimizrazom nemoći da pomognu, svojim nepodnosivim pitajem, što da se učini?Odozgo nije dolazio nikakav zvuk; ali za nekoliko minuta se začuje kucanje navratima. Sjetio se, da će to biti žena susjednog seljaka, koja je trebala da im budepri ruci, dok ostanu ovdje.

Prisutnost treće osobe u kući bila bi u tom času jako nezgodna i, kako je

već bio obučen, on otvori prozor i obavijesti je, da će za to prijepodne moćinekako i sami progurati. Imala je u ruci kanticu s mlijekom, i on je zamoli, da je



ostavi pred vratima. Kad je dvorkinja otišla, on potraži u stražnjim prostorijamakuće gorivo i u brzini naloži vatru. U smočnici je bilo dosta jaja, maslaca, kruhai druge hrane, i Clare je uskoro prostro sve za doručak, jer ga je njegovoiskustvo u mljekarstvu učinilo okretnim u kućnim poslovima. Dim upaljenogdrveta dizao se vani iz dimnjaka kao stup s glavom lotosa; domaći ljudi, koji su

tuda prolazili, vidjeli su ga i pomislili na mladi par i zavidjeli im na njihovojsreći.Angel baci naokolo posljednji pogled, a onda, pošavši do dna stepenica,

vikne konvencionalnim glasom:– Doručak je gotov!Zatim otvori kućna vrata i malo se prošeta po svježem jutarnjem zraku.

Kad se nakon kratkog vremena vratio u kuću, ona je već bila u sobi zaobitavanje, mehanički razmještajući pribor za doručak. Kako je bila potpunoodjevena, a odonda, otkad ju je on pozvao, nije prošlo više od dvije-tri minute,

mora da je već bila obučena, ili gotovo obučena, prije nego što je on pošao da jepozove. Kosa joj je bila smotana straga na glavi u veliko okruglo klupko. Imala je na sebi jednu od novih haljina – svijetloplavu vunenu haljinu s bijelimnaborom oko vrata. Činilo se, da su joj lice i ruke hladne, i ona je vjerojatnodugo vremena sjedila obučena u nenaloženoj spavaonici. Izrazita uljudnost uClareovu glasu, kad ju je pozvao, kao da ju je nadahnula novim tračkom nade.Ali se ubrzo ugasio, kad ga je pogledala.

Njih dvoje su, doista, bih samo pepeo svoje prijašnje vatre. Nakon silneboli prošlog večera nastupila je težina; činilo se, da ništa više ne može

rasplamsati ni u jednom od njih žar osjećajnosti.Razgovarao je s njom uljudno, a ona je odgovarala s isto takvompovučenostt. Konačno je prišla k njemu, gledajući mu u oštro ocrtano lice, kaoda nije svijesna, da njezino lice također predstavlja vidljiv predmet.

– Angel! – reče ona, i zastane, dotaknuvši ga prstima lako kao povjetarac,kao da jedva može vjerovati, da je tu pred njom doista onaj čovjek, koji je nekoć bio njezin miljenik. Oči su joj bile sjajne, blijedi su joj obrazi još uvijekpokazivali svoju običajnu oblinu, premda su poluosušene suze ostavile na njimasvjetlucave tragove; a usta, koja su obično bila puna i crvena, bila su gotovo

jednako blijeda kao obrazi. Kako je još bila na mahove živa, srce joj je podpritiskom duševne boli lupalo tako isprekidano, da bi i najmanji novi naporprouzročio ozbiljnu bolest, otupio njezine izražajne oči i stanjio usta.

Izgledala je savršeno čista. Priroda je u svojoj čudesnoj varljivosti stavilana Tessino lice takav pečat djevičanstva, da se on zagledao u nju s izrazomzapanjenosti.

– Tesso! Reci, da nije istina! Ne, nije istina!– Istina je.– Svaka riječ?

– Svaka riječ.



Gledao je u nju s molbom u očima, kao da bi rado primio i laž s njezinihusnica, premda bi znao, da je laž, a onda bi od nje, bilo kakvim sofizmom,učinio vjerodostojno opovrgnuće. Međutim, ona je samo ponovila:

– Istina je.– Živi li on? – upita Angel.

– Dijete je umrlo.– Ali on?– On živi.Posljednji očaj prijeđe preko Clareova lica.– Je li u Engleskoj?– Da.On učini nekoliko besciljnih koraka.– Moj položaj – je ovaj – reče on iznenada. – Mislio sam – a to bi mislio i

svaki drugi muškarac – da ću, odrekavši se ambicije, da dobijem ženu iz dobrihdruštvenih slojeva, bogatu, svjetsku, isto tako lako doći do seoske nevinosti kaošto bi mogao doći i do rumenih obraza; ali... Međutim, nisam ja takav, da ti sadaprigovaram, pa i neću.

Tessa je tako u potpunosti shvatila njegov položaj, da joj više objašnjenjanije bilo potrebno. U tom je baš i ležala sva težina toga, osjećala je, da je onizgubio na svim područ jima.

– Angel – ne bih bila pustila da dođe do vjenčanja s tobom, da nisam znala,da, na koncu konca, za tebe postoji još jedan posljednji izlaz; premda sam se

nadala, da ti ne bi nikada...Glas joj se osušio.– Posljednji izlaz?– Mislim, posljednji način, da me se oslobodiš. Ti me se možeš osloboditi.– Kako?– Da se rastaviš od mene.– Isuse bože – kako možeš biti tako primitivna? Kako se mogu rastaviti od

tebe?– Zar ne možeš, nakon ovoga, što sam ti ispripovijedila? Mislila sam, da će

ti moje priznanje pružiti mogućnost za rastavu.– O, Tesso – ti si, mislim, suviše, suviše djetinjasta – neizgrađena – sirova!

Ne znam što si. Ti ne razumiješ zakon – ne razumiješ!– Što zar ne možeš?– Nikako ne mogu.Na licu njegove slušateljice pojavi se iznenada stid pomiješan s očajem.– Ja sam mislila – ja sam mislila – prošapta ona. – O, sada vidim, kako ti se

moram činiti zlom! Vjeruj mi – vjeruj mi, kunem ti se, nisam nikada pomislila,

da se ne bi mogao rastati! Nadala sam se, da se ne bi htio; međutim, ja samvjerovala, ne sumnjajući ni najmanje da me možeš odbaciti, ako se na to odlučiši ako me ne bi volio sasvim – sasvim ništa!



– Varaš se – reče on.– O, onda sam to morala učiniti, morala učiniti sinoć! Ali nisam imala

hrabrosti. Takva sam ja!– Hrabrosti za što?Budući da mu nije odgovorila, on je uhvati za ruku.

– Što si namjeravala učiniti?– Ubiti se.– Kada?Ona se svijala pod njegovim inkvizitorskim postupkom.– Sinoć – odgovori ona.– Gdje?– Pod tvojom imelom.– Gospode! Kako? – upita on strogo.

– Reći ću ti, samo ako se ne budeš ljutio na mene! – reče ona stišćući se. –S konopcem moje kutije. Ali nisam mogla – učiniti to posljednje! Bojala sam se,da bi to moglo uvući tvoje ime u skandal.

Iznenadnost toga priznanja, što ga je istisnuo iz nje, a nije bilo dobrovoljno,očevidno ga je potresla. Ali on ju je još uvijek držao i, ispustivši pogled snjezina lica, reče:

– Dakle, slušaj sada ovo. Nemoj se usuditi da pomisliš na tako strašnustvar! Kako bi samo mogla! Obećaj mi, kao svome mužu, da to više nećešpokušati.

– Spremna sam obećati. Vidjela sam, kako je to podlo.– Podlo! Ta je ideja bila neizrecivo nedostojna tebe.– Ali, Angel – molila je ona, upravivši u nj širom rastvorene oči pune

mirne nesebičnosti – mislila sam na to jedino zbog tebe – da te oslobodim bezskandala rastave, koju si, kako sam ja to mislila, morao provesti. Nikada ne bihni sanjala da to učinim zbog sebe. Međutim, učiniti to svojom rukom, za mene jeipak predobro. Ti, moj upropašteni muž, trebao bi zadati udarac. Mislim, da bihte voljela još više, ako je to moguće, kad bi se mogao odlučiti na taj čin, budućida za te nema drugog izlaza. Osjećam, da sam tako potpuno bezvrijedna! Da

sam ti tako strašno na putu!– Šuti!– Svejedno, kad ti kažeš ne, onda neću. Nemam želja, koje bi se protivile

tvojima.On je znao, da je to doista istina. Od onoga sinoćnjeg očaja njezina je

poduzetnost potpuna opala, i više se nije trebao bojati nepromišljenosti.Tessa se opet, s više ili manje uspjeha, pokuša zabaviti oko stola za

doručak, i oni sjedoše, oboje na istoj strani, tako da im se pogledi nisu susretali.Isprva je bilo nešto nespretnou tome, što su čuli jedno drugo, kako jede i pije, alitome se nije dalo izbjeći; međutim su i jedno i drugo malo jeli. Kad je bio gotovs doručkom, on ustane od stola i, rekavši joj sat, kad bi ga mogla očekivati na



ručak, ode do mlinara, ispunjavajući mehanički plan proučavanja toga posla,koji je bionjegov jedini praktički razlog, da je došao ovamo.

Kad je otišao, Tessa stane kod prozora i začas ugleda njegov lik kakoprelazi peko velikog kamenog mosta, kojije vodio do mlina. On se izgubi izanjega, prijeđe preko željezničkih tračnica s onu stranu mosta i nestane. Tada

ona, bez uzdaha, obrati svoju pažnju na sobu i počne spremati stol i stavljati ga ured.Uskoro dođe dvorkinja. Njezina je prisutnost isprva bila muka za Tessu, ali

kasnije olakšanje. U jedanaest i po ona ostavi svoju pomoćnicu samu u kuhinji, ivrativši se u sobu za obitavanje, stade čekati, da se Angel pojavi iza mosta.

Pokazao se oko jedan sat. Lice joj se zarumeni, premda je bio udaljen četvrtmilje. Ona potrči u kuhinju, da izda nalog, da se ručak donese, čim on dođe.Pošao je najprije u sobu, gdje su dan prije zajedno prali ruke, a kad je ušao usobu za obitavanje, poklopci zdjela su se digli, kao da ih je on podigao.

– To je točnost! – reče.– Da. Vidjela sam, kad si dolazio preko mosta – reče ona.Objed je prošao u običnom razgovoru o tome, što je radio cijelo jutro u

opatijskom mlinu, o načinu prosijavanja i staromodnim strojevima, za koje sebojao da ga baš neće jako uputiti u moderne poboljšane metode, jer se činilo,dasu se neki od njih upotrebljavali još od vremena, kad su mljeli za redovnike ususjednom samostanu – sada hrpi ruševina. Nakon jednog sata ponovo napustikuću i vrati se u sumrak, a veče provede čitajući novine. Bojala se, da mu smetai, kadje stara žena otišla, ona se povuče u kuhinju, gdje se zabavila, kako god je

bolje znala, više od jednog sata.Clareov se lik pojavi na vratima.– Ne smiješ toliko raditi – reče on. Ti – nisi moja sluškinja; ti si moja žena.Ona podigne oči i malo se razvedri. »Smijem li se doista smatrati za tvoju

ženu?« prošapta ona, s tužnom porugom u glasu. – Hoćeš reći samo po imenu!Pa ja ne želim biti ništa drugo.

– Ti se smiješ smatrati za moju ženu! Ti jesi moja žena. Što si htjela timereći?

– Ne znam – reče ona žurno, dok su joj suze prigušivale riječi. – Mislilasam – htjela sam reći, budući da nisam vrijedna poštovanja. Već davno sam tirekla, da mislim, da nisam vrijedna poštovanja – i zbog toga nisam htjela poći zate – ali ti si silom htio!

Ona zapadne u jecanje i okrene mu leđa. To bi predobilo gotovo svakogčovjeka osim Angela Clarea. Sasvim u dubini njegove naravi, koliko god on bionježan i mio, bila je skrivena tvrda logična naslaga, kao metalna žila u mekojilovači, koja bi otupila sve, što je htjelo proći kroz nju. Ona mu je spriječila daprihvati crkvu, a spriječila mu je i da prihvati Tessu. K tome, sama njegovaljubav bila je manje plamen nego svijetlo, i, što se tiče drugoga spola, kad biprestao vjerovati, on bi prestao i slijediti; u tome je bio suprotan mnogim



naravima, na koje se lako utječe, koje ostaju osjetilno zaljubljene u ono, štomisaono preziru. Čekao je, dok prestane jecati.

– Kamo sreće, kad bi polovica žena u Engleskoj bile vrijedne poštovanjakao ti – reče on, u naletu gorčine prema ženskom spolu uopće. Nije to pitanje, dali si vrijedna poštovanja, nego pitanje principa!

Govorio joj je takve i druge stvari, jer je još uvijek njime upravljao valantipatije, koji s tolikom snagom iskrivljuje iskrene duše, kad im pogledustanovi, da mu se prividnost narugala. Istina, odozgo je bila suprotna strujasimpatije, uz pomoć koje bi ga kakva svjetska žena mogla osvojiti. Ali Tessa nato nije pomislila, ona je shvatila sve kao svoju krivnju, i jedva da je otvorilausta. Čvrstoća njezine odanosti prema njemu bila je doista gotovo vrijednasažaljenja; kako god bila po prirodi nagla, ništa, što bi on rekao, ne bi je moglonagnati, da bude nepristojna; nije se borila za svoje pravo; nije se dala izazvati;nije mu uzimala za zlo njegov postupak prema njoj. Ona je izgledala kao

utjelovljenje Apostolskog Milosrđa, koje se vratilo u sebični moderni svijet.To veče, noć i jutro proveli su upravo onako, kao što su proveli i prošlo. U jednoj, i samo jednoj, prilici, ona se – nekoć slobodna i nezavisna Tessa –odlučila, da mu se približi, bilo je to treći put, kad se on nakon obroka spremaoda pođe u mlin. Ostavljajući stol, on joj reče »zbogom«, a ona mu odvrati istimriječima, približivši pritom svoje usnice njegovima. On se nije okoristio timpozivom. Okrenuo se žurno u stranu i rekao:

– Vratit ću se kući točno.Tessa se povuče sama u se, kao da je dobila pljusku. Kako često je on

pokušao dosegnuti te usnice protiv njezina pristanka – kako često joj je rekao, da joj usta imaju okus po maslacu, jajima, mlijeku i medu, kojim se uglavnomhranila, da se on njima opaja, i druge takve gluposti. Ali sada mu nije bilo donjih. On zamijeti, kako se iznenadno povukla,, pa joj reče nježno:

– Ti znaš, da moram misliti što ćemo uraditi. Nije se dalo drukčije, nego daneko vrijeme ostanemo zajedno, da bismo izbjegli neugodnosti, koje bi te stigle,da smo se odmah rastali. Ali moraš shvatiti, da je to samo zato, da se sačuvaforma.

– Da – reče Tessa odsutno.

On iziđe i na svom se putu u mlin zaustavi, požalivši načas, što nije ipakbio prema njoj prijazniji, i barem jedamput je poljubio.

I tako su oni proživljavali tih nekoliko očajnih dana; bili su, istina, podistim krovom, ali dalje jedno drugome, nego u ono vrijeme, kad se još nisuvoljeli. Njoj je bilo jasno, da je on, nastojeći da misli što bi se moglo učiniti,kako je sam rekao, nesposoban za bila kakav rad. Zgrozila se, kad je vidjela,koliko se odlučnosti krije pod njegovom prividnom savitljivošću. Njegova jedosljednost bila, doista, suviše okrutna. Ona sada više nije očekivala oproštenje.Pomislila je više nego jedamput, dok je on bio u mlinu, da ode od njega; ali se

bojala, da bi mu to, umjesto da mu donese prednost, moglo biti još veća zaprekai poniženje, ako bi se saznalo.



U međuvremenu Clare je doista razmišljao. Mislio je bez prekida; razboliose od razmišljanja; razmišljanje ga je izjedalo, venuo je od njega, ono je istjeraloiz njega svu njegovu prijašnju pitomost. Hodao je okolo govoreći sam sebi: »Štoda se učini? – Što da se učini?« a ona bi ga katkada čula. To ju je natjeralo, da jeprekinula šutnju o njihovoj budućnosti, koja je dotle vladala.

– Mislim – da nećeš živjeti sa mnom dugo, Angel, zar ne? – upita ona, aspušteni su joj uglovi usnica odavali, kako je sredstvo, kojim je zadržala izraznamještene mirnoće na licu potpuno mehaničko.

– Ne mogu – reče on – a da ne prezirem sam sebe, a, što je možda još gore,da ne prezirem tebe. Hoću, naravno, da kažem, da ne mogu živjeti s tobom uobičnom smislu riječi. Zasada, ma kakvi bili moji osjećaji, ja te ne prezirem. I,dopusti mi, da govorim otvoreno, jer drukčije možda ne bi shvatila sve mojepoteškoće, kako možemo nas dvoje živjeti zajedno, dok onaj čovjek živi? Jer on

je tvoj muž po prirodi, a ne ja. Da je on mrtav, možda bi bilo drukčije... K tome,

to nije sva nevolja; moramo uzeti u obzir još jednu stvar – jednu, koja se tičeviše drugih ljudi, nego nas samih. Pomisli na godine, koje dolaze, na djecu, kojabi se rodila, pa da saznaju za tvoju prošlost – jer ona se mora saznati. Nema takoudaljenog kraja zemlje, a da netko ne bi došao odanle, ili iz drugog kraja došaoonamo. Pomisli, dakle, na bijedna stvorenja naše krvi, koja bi rasla u toj bolnojspoznaji, koju bi ona postepeno, kad bi poodrasla, osjetila u punoj snazi. Kakveli spoznaje za njih! Kakvih li izgleda! Možeš li mirne duše reći »Ostani«, poštosi uočila te mogućnosti? Ne misliš li, da je bolje, da pretrpimo zlo, u kojem smo,nego da stvaramo novo?

Njezini očni kapci, opterećeni brigom, ostali su i dalje spušteni kao što subih.– Ne mogu reći »Ostani«, – odgovori ona, – Ne mogu. Nisam tako daleko

razmišljala.Tessina se ženska nada – hoćemo li to priznati – tako tvrdoglavo

obnavljala, da je ponovo oživljavala u njoj potajne vizije, da će kućna intimnost,ako potraje dulje vremena, slomiti njegovu hladnoću i usprkos njegovurasuđivanju. Iako je bila priprosta u običnom smislu riječi, ona nije bilanepotpuna: jer, kad ne bi instinktivno znala, kolika snaga leži u tome, što su

blizu jedno drugom, ona ne bi bila potpuna žena. Ako to ne uspije, znala je, da joj ništa drugo neće pomoći. Nema smisla polagati nadu u bilo kakvu strategiju,govorila je sama sebi; pa ipak, tu nadu nije mogla utrnuti. On je sada dao svojuposljednju izjavu, koja, kako je to ona rekla, stvara novu situaciju. Ona doistanije nikada u svojim mislima išla tako daleko, i njegova jasna slika eventualnogbudućeg djeteta, koje će je prezirati, potpuno je uvjerila njezino srce, koje je bilopotpuno čovjekoljubivo. Puko ju je iskustvo već podučilo, da, u stanovitimprilikama, ima nešto, što je bolje nego dobar život, a to je, biti pošteđen odživota uopće. Kao i svi oni, kojima je patnja dala moć vidovitosti, ona je, kakokaže Sully-Prudhomme, čula riječi osude u zapovijedi »Rodit ćeš se«, pogotovu,ako bi ta zapovijed bila upravljena eventualnom njezinu potomku.





rekao, potpuno me je uvjerilo. Da, sve da mi nitko drugi i ne prigovori, akobismo ostali zajedno, ipak, jedamput, možda nakon mnogo godina, ti bi semogao na me razljutiti zbog kakve obične stvari i, znajući o mojoj prošlosti to,što znaš, mogao bi i sam doći u napast, da mi štogod kažeš, a to bi mogli čutidrugi, možda moja vlastita djeca. O, ono, što me sada samo boli, onda bi me

mučilo i ubilo! Otići ću – sutra.– A ja neću ostati ovdje. Iako nisam htio početi razgovor o tome, osjećaosam, da je pametno, da se rastanemo – barem na neko vrijeme, dok neuzmognem bolje vidjeti, kako su se stvari razvile i onda ti pisati.

Tessa kradomice pogleda svoga muža. Bio je blijed i uzrujan; ali, kao iprije, nju je zapanjila odlučnost, koju je otkrila u dubini toga nježnog stvorenja,za koje se udala – snaga, da se jači osjećaj podvrgne slabijemu, stvar ideji, putduhu. Sklonosti, želje, običaji, bili su kao suho lišće na okrutnom vjetru njegoveimaginarne nadmoći.

Možda je zamijetio njezin pogled, jer je razjasnio:– Imam bolje mišljenje o ljudima, kad sam daleko od njih; a zatim dodade

cinički – tko zna, možda ćemo se jednog dana, izmoreni, zajedno smiriti; tisućenjih je to učinilo!

Toga je dana započeo pakovati, a ona je pošla gore i također započelapakovati. Oboje je znalo, da im je i jednom i drugom na umu, da će se moždaslijedećeg jutra rastati zauvijek, usprkos blještavosti planova, koji su trebaliposlužiti za njihovo umirenje, i kojima su zavili svoje postupke, jer su i jedno idrugo bili takvi, da bi im svaki rastanak, koji bi im se činio konačan, bio prava

muka. On je znao, a znala je i ona, da premda je privlačljivost, koju su osjećali jedno prema drugome – s njezine strane neovisno o tome da li će doći doizražaja – vjerojatno u prvim danima njihova rastanka – biti čak i snažnija negoikada prije, vrijeme mora oslabiti taj učinak; praktički će se razlozi, zašto je nijehtio prihvatiti kao bračnog druga, možda još više istaknuti u polarnom svijetluudaljenije perspektive. K tome, kad se dvoje ljudi jednom rastanu – kad napustezajednički dom i zajedničku okolinu – neosjetno stanu izbijati novi pupovi, da biispunili svako od ispražnjenih mjesta; nepredviđeni događaji spriječe namjere, astari se planovi zaborave.

XXXVII

Ponoć je došla i tiho prošla, jer u dolini rijeke Froom nije bilo ničega, što bi je najavilo.

Kratko vrijeme poslije jednoga sata u noći, nešto je gotovo nečujnoškripnulo u zamračenoj farmi, koja je nekoć bila dvorac d’Urbervilla. Tessa,koja je spavala u gornjoj spavaonici, čula je to i probudila se. Škripanje je došlos ugaone stepenice stubišta, koja je, kao obično, bila slabo pribita. Vidjela je,kako se otvaraju vrata njezine spavaonice, a lik njezina muža prođe kroz trak



mjesečine, čudno opreznim korakom. Bio je samo u košulji i hlačama, i njezinprvi val radosti zamre, kad je opazila, kako je oči neprirodno upiljio u prazninu.Kad je došao do sredine sobe, on se zaustavio i promrmljao neopisivo žalosnimglasom:

»Mrtva, mrtva, mrtva!«

Pod utjecajem bilo kavog dojma, koji bi ga jako uzbudio, Clare bi odvremena do vremena hodao u snu, pa čak i radio čudne stvari, kao one noći, kadsu se vratili s trga, baš prije njihova vjenčanja, kad je u svojoj spavaoniciponovo odigrao borbu s onim čovjekom, što ju je uvrijedio. Tessa je vidjela, daga je dugotrajna duševna potištenost sada dotjerala do toga somnambulističkogstanja.

Njezino odano povjerenje prema njemu ležalo je tako duboko u njezinusrcu, da je on, bio budan ili u snu, nije ispunjao nikakvim ličnim strahom. Da jeušao s revolverom u ruci, teško da bi pomutio njezinu vjeru, da je on njezin

zaštitnik.Clare dođe blizu i nagne se nad nju. »Mrtva, mrtva, mrtva!« mrmljao je on.Pošto ju je uporno promatrao nekoliko časaka onim istim pogledom punim

neizmjerne boli, on se sagne prema njoj, obuhvati je rukama i umota je u plahtukao u povoj. A onda, podigavši je s kreveta s toliko poštovanja, koliko bi sepokazalo prema mrtvom tijelu, ponese je preko sobe mrmljajući:

– Moja jadna, jadna Tessa – moja najdraža, ljubljena Tessa! Tako slatka,tako dobra, tako vjerna!

Riječi ljubavi, koje joj je tako strogo uskraćivao, dok je bio budan, bile su

njezinu očajnom i čeznutljivom srcu neizrecivo slatke. Da se radilo o tome, daspasi svoj umorni život, ona ne bi, pokretom ili otimanjem, dokrajčila položaj, ukojem se nalazila. Tako je ležala potpuno mirno, jedva se usuđujući disati ipitajući se, sto će učiniti s njom, te se dala odnijeti do vrha stubišta.

– Moja žena – mrtva, mrtva! – reče on.On zastane načas u svom napredovanju i nasloni se s njom na ogradu

stubišta. Hoće li je baciti dolje? Briga za samu sebe u njoj je gotovo iščezla, i,znajući, da je on naumio sutra otputovati, vjerojatno zauvijek, ona je ležala unjegovu naruč ju u tom nesigurnom položaju, prije bi se moglo reći s osjećajem

sreće, nego straha. Kad bi barem mogli zajedno pasti, i oboje se mogli smrviti ukomade, kako bi to bilo divno, kako poželjno!

Međutim, on je nije pustio da padne, nego je iskoristio potporu ograde iutisnuo joj cjelov na usnice – usnice, koje je danju prezirao. Zatim ju je stisnuoponovo u čvrst zagrljaj i počeo se spuštati po stepenicama. Škripanje labavihstepenica nije ga probudilo, i oni bez neprilika stignu u prizemlje. Oslobodivšinačas jednu ruku, kojom ju je držao, on povuče natrag zasun na vratima i iziđe,udarivši lagano svojom nogom u čarapi o rub vrata. Ali na to kao da se nijeobazro i, kako je vani imao više mjesta, on je podigne na rame, da bi je mogao

udobnije nositi, a budući da nije imala odjeće, teret mu je bio mnogo lakši. Tako ju je nosio iz stana u smjeru rijeke, koja je bila udaljena nekoliko metara.



Ona još uvijek nije dokučila njegovu konačnu namjeru, ako ju je uopćeimao; i nagađala je, što će biti, kao što bi nagađala neka treća osoba. Ona ječitavo svoje biće predala njemu s takvom lakoćom, da joj se sviđala pomisao, da

je on smatra za svoje potpuno vlasništvo, kojim može raspolagati, kako mu sesvidi. Bilo je utješno, pod dojmom užasa sutrašnjeg rastanka, koji je lebdio pred

njom, osjećati, da je on sada doista priznaje za svoju ženu Tessu, da je nijeodbacio, čak i kad bi u tom priznanju išao tako daleko, da sebi prisvoji pravo, da joj učini što nažao.

A sada je znala o čemu on sanja – o onom nedjeljnom jutru, kada ju jenosio preko vode zajedno s ostalim mljekaricama, koje su ga voljele gotovo

jednako kao i ona, ako je to bilo moguće, što je Tessa jedva mogla priznati.Clare nije s njom prešao preko mosta, nego se pošavši nekoliko koračaja po istojstrani prema susjednom mlinu, konačno zaustavio na rubu rijeke.

Voda se rijeke, tekući tromo kroz livade na milje daljine, često dijelila,

vijugajući u besciljnim zavojima, koji su se pleli oko malih bezimenih otočića, ikasnije niže dolje vraćala i pridruživala ponovo širokoj glavnoj struji. Nasuprotmjestu, do kojeg ju je donio, bila je takva točka općega priticanja, pa je rijekabila razmjerno široka i duboka. Preko nje je vodio uski most za pješake; ali

jesenja je poplava sada odnijela ogradu mosta, pa su ostale samo gole daske,koje su bile tek nekoliko palaca iznad užurbane struje i predstavljale vrtoglavustazu čak i za sabranu glavu; a Tessa je danju s prozora kuće opazila, kakomladići hodaju po tom mostu, da bi pokazali, kako znaju držati ravnotežu.Njezin muž je vjerojatno također vidio, kako to rade; na svaki način, on se sada

popeo na dasku i, kliznuvši jednom nogom naprijed, počeo hodati po njoj.Hoće li je utopiti? Vjerojatno hoće. Mjesto je osamljeno, rijeka dosta

duboka i široka, da bi se takav pothvat lako mogao izvesti. Neka je utopi, akohoće; to bi bilo bolje, nego se sutra rastati i živjeti odvojeno od njega.

Brza je struja jurila i stvarala vrtloge ispod njih, iskrivljujući i kidajućiodraz mjesečeva lica. Otočići pjene putovali su pored njih, a uhvaćena se travalelujala iza stupova. Kad bi sada oboje mogli pasti u struju, ruke bi im bile takočvrsto isprepletene, da ih ne bi mogli spasiti; otišli bi s ovoga svijeta gotovo bezboli, više ne bi morala slušati prigovore, a ni on, što ju je uzeo za ženu. Ovih

posljednjih pola sata, što su ih zajedno proveli, bili sučasovi ljubavi, dok bi se,ako dožive, da se on probudi, povratila njegova danja odvratnost prema njoj, a

ovaj bi sat ostao u mislima samo kao prolazan san.U njoj se javi trenutačna želja, da učini pokret, koji bi ih oboje strmoglavio

u bujicu, ali se to nije usudila provesti. Već se pokazalo, da njoj nije stalo donjezina života; ali što se tiče njegova – u njegov život nije imala prava dirati.Bez neprilika je stigao na drugu stranu.

Tu su se našh u nasadu, koji je sačinjavao opatijsko dobro. Obuhvativši ječvršće, pođe s njom nekoliko koraka dalje, dok nisu došli do ruševina istočnog

krila opatijske crkve. Uz sjevernu stijenu stajao je prazan kameni lijes nekogopata, u kojem bi se obično ispružio svaki izletnik, koji bi imao smisla za surovušalu. U nj položi Clare Tessu. Poljubivši joj po drugi put usnice, uzdahne



duboko, kao da je stigao do cilja, za kojim je jako žudio. A zatim legne nazemlju uz lijes i tada smjesta padne u dubok, mrtvački san iscrpljenosti i ostanenepomičan kao komad drveta. Snaga duševnog uzbuđenja, koja je prouzročilaovaj napor, nestala je.

Tessa sjedne u lijesu. Noć, iako, za to godišnje doba suha i blaga, bila je

ipak dovoljno hladna, i za nj, onako napola odjevena, bilo bi opasno da dugobude tamo. Kad bi ostao tamo sam, po svoj prilici bi spavao do jutra i sigurno sena smrt prehladio. Ona je već čula za takvu smrt nakon hodanja u snu. Ali, kakobi se mogla usuditi da ga probudi? Kad bi vidio što je učinio, on bi se, saznavšiza svoju ludost prema njoj, osjetio ponižen. Tessa, međutim, iziđe iz svogkamenog mrtvačkog sanduka, lagano ga potrese, ali ga bez snažnog drmanja nijemogla probuditi. Trebalo je da svakako nešto poduzme, jer je počela drhtati,budući da je plahta bila slaba zaštita. Njezino ju je uzbuđenje doneklezagrijavalo za vrijeme onih nekoliko minuta opasnog pothvata; ali to je

razdoblje blaženstva prošlo.Iznenada joj padne na pamet, da pokuša nagovaranjem; i tako mu ona stadešaptati u uho, što je čvršće i odlučnije mogla:

– Idemo, dragi, dalje – primivši ga u isto vrijeme sugestivno za ruku. Nanjezino olakšanje, on bez opiranja pristane; njezine su ga riječi očito bacilenatrag u njegov san, koji odsada kao da je stupio u novu fazu, u kojoj je onzamišljao, da je ona ustala kao duh i da ga sada vodi u nebo. Tako ga onapovede za ruku sve do kamenoga mosta ispred njihova stana, a kad su ga prešli,stajali su pred vratima dvorca. Tessine su noge bile potpuno bose. Kamenje ju je

bolo, i zeblo ju je do kosti; ali Clare je bio u vunenim čarapama i očito nijeosjećao nikakvu neudobnost.Dalje već nije bilo teško. Ona ga sklone da legne na svoj improvizirani

krevet i toplo ga pokrije, naloživši privremenu vatru od drva, da bi se osušio odeventualne vlage. Mislila je, da će ga probuditi buka, dok je obavljala teposlove; potajno je to i željela. Ali iscrpljenost njegova duha i tijela bila jetolika, da je ostao nepomičan.

Čim su se sreli slijedeće jutro, Tessa zaključi, da Angel zna malo ili ništa otome, u kolikoj je mjeri ona bila upletena u noćni izlet, premda, što se tiče njega

samoga, možda je bio svijestan toga, da nije mirno spavao. U stvari on se toga jutra probudio iza sna, koji je bio dubok kao smrt; i za vrijeme onih prvihnekoliko časaka, u kojima mozak, kao Samson, koji se budi, okušava svojusnagu, on je imao neki nejasni dojam o neobičnom noćnom događaju. Alirealnost njegova položaja uskoro istisne razmišljanje o tom drugom predmetu.

Čekao je neko vrijeme, hoće li razabrati kakav duševni putokaz. Znao je, dasvaka njegova odluka, koju je stvorio noću, ako s danjim svijetlom ne nestane,počiva na temelju, koji se približava temelju čistog razuma, pa makar bila izačeta osjećajem, i da se u nju, stoga, može pouzdati. Tako je u blijedom

jutarnjem svijetlu razmatrao odluku, da se rastane od nje; nije ju uzimao kaoinstinkt uzrujanosti ili srdžbe, nego kao odluku lišenu svake strastvenosti, koja



je bila uzrok, da ga ta odluka pali i žeže; stajala je tu kao kostur; ništa negokostur, ali je ipak bila tu. Clare više nije oklijevao.

Za doručkom, i dok su pakovali još onih nekoliko preostalih predmeta, nanjemu se tako očito vidio umor od noćnog napora, da Tessa samo što mu nijeotkrila, što se dogodilo; ali zaključivši, da bi ga to razljutilo, ražalostilo, učinilo

smiješnim, kad bi saznao, da je instinktivno pokazao prema njoj nježnost, kojunjegov zdrav razum ne odobrava, i da je njegova sklonost, dok je razum spavao,osramotila njegovo dostojanstvo, ona se ipak nije usudila. To je suviše biloslično ismjehivanju trijezna čovjeka zbog njegovih neobičnih djela za vrijemepijanstva.

Palo joj je, također, na pamet, da se on možda blijedo sjeća svoje nježnebudalaštine, pa neće da je spominje, jer je uvjeren, da bi ona iskoristila tu prilikukao poboljšanje u njihovu ljubavnom odnosu i ponovo ga stala moliti, da ne ode.On je pismeno iz najbližeg grada naručio kola, koja su stigla odmah nakon

doručka. U njima je ona vidjela početak svršetka – ili barem privremenogsvršetka, jer je otkriće njegove nježnosti za vrijeme noćnih događaja pobudilo unjoj snove eventualne budućnosti s njim. Prtljaga je stavljena na kola, i kočijaših odveze, dok su mlinar i stara dvorkinja bili prilično iznenađeni zbog njihovanenadanog odlaska, koji je Clare obrazložio time, da je uvidio, da uređaj mlinanije onako moderan, s kakvim bi se on želio upoznati, a ta je izjava zapravo bilaistinita. Osim toga, u načinu njihova odlaska nije bilo ništa, što bi dalonaslućivati bilo kakav neuspjeh, ili, da oni ne odlaze zajedno u pohodeprijateljima.

Njihov put vodio je pored mljekarstva, s kojega su svečano krenuli prijenekoliko dana veseleći se jedno drugome, i, kako je Clare želio zaključiti svojposao s gospodinom Crickom, bilo bi nezgodno, da Tessa u isto vrijeme nepohodi gospođu Crick, ako nije htjela izazvati sumnju u njihovu sreću.

Kako bi njihov posjet što manje udario u oči, ostavili su kola kraj ulaznihvrata, kroz koja se ulazi s glavne ceste na mljekarstvo, pa su jedno uz drugo sišlistazom. Vrbik je bio posječen, i oni su mogli vidjeti nad panjevima mjesto, gdje

je Clare došao za njom, kad ju je nagovarao, da postane njegova žena; lijevo jebila ograda, gdje je ona bila očarana njegovom harfom; a daleko iza kravskih

staja, livada, na kojoj su se prvi put poljubili. Zlato ljetne slike bilo je sada sivo,boje blijede, bogato tlo je bilo blato, a rijeka hladna.Gazda ih je ugledao preko dvorišnih vrata i došao im u susret, pokazavši

lice srdačno veselo, što se smatra kao pristojnost u Talbothaysu i njegovojokolini, kad se ponovo ugleda mladi par. Onda iz kuće izroni gospođa Crick i

još nekoliko starijih znanaca, ali se činilo, da nigdje nema Mariane i Retty.Tessa je hrabro podnosila njihove lukave navale i prijateljske šale, koje su

na nju sasvim drukčije djelovale, nego što su oni to mislili. Nijemim dogovoromizmeđu muža i žene, da će svoj razlaz sačuvati u tajnosti, oni su se vladali, kao

što je to bilo običajno. A onda, premda bi ona voljela, da se o tome nije mi jednariječ progovorila, Tessa je morala saslušati pojedinosti o događaju s Marianom i



Retty. Retty je otišla kući svome ocu, a Marian da potraži namještenje drugdje.Bojali su se, da neće dobro svršiti.

Da bi se rastresla nakon toga žalosnog izvještaja, Tessa pođe da pozdravisvoje najmilije krave, dotaknuvši svaku od njih rukom. Dok su kod odlaska onai Clare stajali jedno uz drugo, kao da su ujedinjeni dušom i tijelom, u njihovu bi

izgledu bilo nešto neobično bijedno u očima čovjeka, koji bi znao pravu istinu;naoko su bili kao dva izdanka jednoga života, dok je njegova ruka doticalanjezinu, a njezina suknja njega, dok su gledali u jednom smjeru, nasuprotčitavom mljekarstvu, koje je gledalo u drugom, i dok su, opraštajući se, govorili»mi«, a ipak su bili razdvojeni kao polovi. Možda je upala u oči neka neobičnaukočenost i zbunjenost u njihovu držanju, neka nespretnost u tome, da preddrugima priznaju, da su sjedinjeni, različita od prirodne stidljivosti mladihparova, jer, kad su otišli, gospođa Crick reče svome mužu:

– Kako je bio neprirodan sjaj njezinih očiju, i kako su stajali kao dvije

voštane figure i govorili kao iza sna! Zar se tebi nije to isto pričinilo? U Tessi jeuvijek bilo nešto čudno, i ona mi sada ne izgleda kao ponosna mlada ženamuškarca, koji ima pred sobom budućnost.

Tessa i Clare ponovo sjednu u kola. Vozili su se cestama premaWeatherburyu i Stagfoot Laneu, dok nisu došli do gostionice u Laneu, i tamo jeClare otpustio kola i kočijaša. Tu su ostali neko vrijeme, a onda ih je daljeprema njezinoj kući vozio neki nepoznat čovjek, koji nije znao u kakvim suodnosima. Otprilike na pola puta, kad su prošli Nuttlebury, na mjestu, gdje su sekrižale ceste, Clare zaustavi kola i reče Tessi, ako se namjerava vratiti kući svoje

majke, da će je tu ostaviti. Kako nisu mogli slobodno razgovarati u prisutnostikočijaševoj, on je zamoli, da pođe s njim nekoliko koraka pješice po jednoj odpokrajnih cesta; ona pristane, i, davši upute kočijašu, da pričeka nekolikominuta, oni odšetaju.

– Dakle, da se sada razumijemo – reče on nježno. – Među nama nemasrdžbe, ali ima nešto, što zasada ne mogu podnijeti. Pokušat ću da sebe sklonim,da to podnesem. Obavijestit ću te, kamo idem, čim sam saznam. A ako se budemmogao savladati da to podnesem – ako to bude poželjno i moguće – doći ću ktebi. Ali, dok ja ne dođem k tebi, bit će bolje, da ti ne pokušavaš doći k meni.

Strogost te odluke činila se Tessi smrtonosnom; ona je potpuno jasnovidjela, kako on na nju gleda; on je nije mogao vidjeti u drugom svijetlu, nego usvijetlu žene, koja ga je grubo prevarila. Pa ipak, je li moguće da žena, koja jenačinila čak i to, što je ona načinila, zaslužuje sve to? Ali o tome s njim nije višemogla raspravljati. Ona je jednostavno za njim ponavljala njegove riječi.

– Dok ti ne dođeš k meni, ja ne smijem pokušati da dođem k tebi.– Upravo tako.– Smijem li ti pisati?– O, da – ako si bolesna, ili ako bilo što ustrebaš. Nadam se, da do toga

neće doći; tako, da se može dogoditi, da ću ja tebi prvi pisati.– Pristajem na uvjete, Angel, jer ti najbolje znaš, kakva mora biti moja

kazna; samo – samo – nemoj da to bude više, nego što mogu podnijeti!



To je bilo sve, što je rekla u toj stvari. Da je Tessa bila prevejana, da je natom osamljenom putu načinila scenu, da se onesvijestila, histerično plakala, on

joj se vjerojatno, uza sav bijes i presavjesnost, koja je njime vladala, ne bi bioodupro. Ali njezino raspoloženje, koje je nastalo nakon dugotrajne patnje,olakšalo je njemu posao, i ona sama je bila njegov najbolji branitelj. Ponos je

također sačinjavao jedan dio njezine podložnosti – a to je možda bio ostatakonog nepromišljeng prihvaćanja sudbine, tako izrazitog u čitavoj porodicid’Urberville – pa su mnoge osjećajne žice, koje bi bila mogla molbom dirnuti,ostale netaknute.

Ostatak se njihova razgovora ticao samo praktičkih stvari. Onda joj jepredao svežanj, koji je sadržavao priličnu svotu novaca, koju je u tu svrhuzatražio od svojih bankara. Briljante, na koje je Tessa, očito, imala pravo samoza vrijeme svoga života (ako je dobro razumio tekst oporuke), on joj jesavjetovao, da mu dopusti, da ih, zbog sigurnosti, pošalje u banku, a ona na to

spremno pristane.Kad su uredili te stvari, on se vrati s Tessom do kola i pomogne joj ući.Plati kočijaša i reče mu, kamo da je odveze. Uzevši zatim svoj kovčeg i kišobran– jedine predmete, koje je ovamo ponio sa sobom – on joj reče zbogom; i oni serastanu.

Kočija se puzajući micala uz brežuljak, a Clare ju je promatrao, kakoodlazi, nadajući se protiv svoje volje, da će Tessa načas pogledati kroz prozor.Ali ona nije ni pomislila da to učini, ne bi se bila ni usudila učiniti, ležećipolumrtva od slabosti u kočiji. Tako je on gledao kako ona odlazi, i u boli svoga

srca izreče stih nekog pjesnika, sa svojim ličnim ispravcima: Nema boga na nebu, na svijetu je samo zlo!Kad je Tessa nestala iza hrpta brežuljka, on se okrene, da pođe svojim

putom, a da gotovo i nije bio svijestan, da je još uvijek voli.

XXXVIII

Vozeći se kroz dolinu Blackmoor, Tessa se probudila iz svoga mrtvila, kadse oko nje počela otkrivati krajina njezine mladosti. Prva joj je pomisao bila:kako će pogledati u oči svojim roditeljima?

Došla je do brklje, koja je bila na glavnoj cesti prema selu. Otvorio ju jeneki nepoznat čovjek, a ne onaj stari, koji je tu bio mnogo godina i koji je Tessupoznavao; vjerojatno je otišao na Novu godinu, jer se na taj dan obično vršetakve promjene. Kako u zadnje vrijeme nije primila od kuće nikakvih vijesti,upita čuvara brklje za novosti.

– O, gospođice, nema ništa – odgovori on. – Marlott je još uvijek Marlott.Ljudi umiru, i tako to ide. Da, i Johnu Durbeyfieldu se ovoga tjedna udala kći zanekog gospodina-farmera; znate, nije se udala iz Johnove kuće; vjenčali su senegdje drugdje, jer je taj gospodin tako visokog položaja, da Johnovu porodicu



nisu smatrali za dosta finu da sudjeluje kod vjenčanja, a mladoženja vjerojatnone zna, da se otkrilo, da je John i sam po krvi stari prastari plemić, s porodičnimkosturima u svojim vlastitim grobnicama sačuvanima sve do današnjeg dana, ali

je ostao bez imetka u vrijeme Rimljana. Međutim, blagorodni gospodin John,kako ga sada zovemo, proslavio je dan vjenčanja, što je bolje znao i počastio sve

u ovoj župi; a Johnova je žena kod »Čiste Kapljice« pjevala do poslije jedanaestsati u noći.Kad je to čula, Tessa se osjetila tako potištenom, da se nije mogla odlučiti

da ode kući javno u kočiji sa svojom prtljagom i stvarima. Upita čuvara brklje,ne bi li mogla na neko vrijeme ostaviti svoje stvari u njegovoj kući i, kad on nato pristade, ona otpusti kočijaša i pođe sama prema selu pokrajnim putem.

Ugledavši dimnjak na očinskoj kući, ona se upita, kako će uopće moći ući ukuću. Njezina obitelj u toj kućici smireno vjeruje, da je ona negdje daleko nabračnom putovanju s prilično bogatim mužem, koji će je povesti prema sjajnoj

budućnosti; a ona je tu, bez prijatelja, sama samcata se prikrada k starimvratima, i nema na čitavom svijetu povoljnijeg mjesta, kamo bi otišla.Nije došla do kuće neopažena. Upravo kraj živice vrta srela ju je jedna

djevojka, koja ju je poznavala – jedna od one dvije ili tri, koje su joj bile bliskeprijateljice u školi. Postavivši nekoliko pitanja u vezi s Tessinim dolaskom, i neosvrćući se na njezin tragični izgled, prijateljica je iznenada upita:

– A gdje je tvoj gospodin, Tesso?Tessa u žurbi objasni, da je morao poslovno otputovati, i ostavivši svoju

subesjednicu, provere se kroz živicu i krene prema kući.

Idući vrtnim puteljkom, čuje svoju majku, kako pjeva kod stražnjih vrata, ikad je ugleda, vidje, da gospođa Durbeyfield na stepenicama pred vratimaupravo izažima plahtu. Obavivši taj posao, a da nije opazila Tessu, ona pođe ukuću, a njezina kći uđe za njom.

Korito za pranje stajalo je na istom starom mjestu, na istom staromburencetu, a njezina se majka, bacivši u stranu plahtu, upravo spremala daponovo uroni ruke.

– Gle – Tessa! – dijete moje, ja sam mislila, da si se udala! Da si se ovajstvarno i doista udala. Mi smo poslali jabukovaču...

– Da, majko; tako je.– Udat ćeš se?– Ne, udala sam se.– Udala? Pa gdje ti je onda muž?– O, on je na neko vrijeme otišao.– Otišao? A kad si se vjenčala? Da li onoga dana, kad si mi pisala, da ćeš se

vjenčati?– Da, majko, u utorak.

– A danas je subota, i on je već otišao?– Da, on je otišao,



– Što to znači? Neka vrag odnese takve muževe, kakve ti, čini se, nalaziš,eto, to je moje mišljenje.

– Majko! – Tessa priđe k Joani Durbeyfield, položi joj lice na gradi i brizneu plač. – Ne znam, kako da ti kažem, majko! Rekla si mi, pisala si mi, da mu nesmijem reći. Ali ja sam mu rekla – nisam mogla da mu ne kažem – i on je

otišao!– O ti ludo jedna – ti ludo jedna! plane gospođa Durbeyfield, poprskavši u

svom uzbuđenju Tessu i sebe. – Gospode bože! Nisam mislila, da ću ikadadoživjeti, da ti to moram reći, ali ja ti i opet kažem, ti ludo jedna!

Tessa zapadne u grčeviti plač, jer je konačno popustila napetost od mnogodana.

– Znam – znam – znam! – dahtala je kroz jecaje. – Ali, majko, nisammogla drukčije! Bio je tako dobar – meni se činilo podlim, da pokušam sakritišto se dogodilo. I – i – kad bi se to ponovilo – učinila bih isto. Nisam mogla –

nisam se usudila – učiniti takav grijeh – prema njemu!– A mogli si učiniti grijeh, da se najprije za nj udaš!– Da, da; upravo u tome i leži sva moja nesreća! Ali ja sam mislila, da će

me se on po zakonu moći osloboditi, ako nikako ne bude htio prijeći preko toga.O, kad bi ti znala – kad bi ti samo slutila, kako sam ga voljela – kako sam gaželjela imati i kako sam se lomila između svoje ljubavi prema njemu i želje, dabudem prema njemu poštena!

Tessa je bila tako potresena, da dalje nije mogla govoriti, pa bespomoćnoklone na stolac.

– No, no; tako je, i s tim se moramo pomiriti! Samo ja zaista ne znam, zaštomoja rođena djeca moraju biti gluplja nego drugi ljudi – da ne znaju ništapametnije, nego izbrbljati ovako nešto, a on bi to tek saznao onda, kad bi već bilo prekasno! Tu gospođa Durbeyfield počne liti suze na svoj račun, kao majka,koju treba žaliti. – Ne znam, što će tvoj otac na to reći – nastavi ona; jer on kod»Čiste Kapljice« i kod Rollivera govori odonda svaki dan o vjenčanju i o tome,kako se njegova porodica po tebi vraća u položaj, koji joj pripada – jadnabudala! – a sada si ti sve to pokvarila! O, gospode bože!

U tom času, kao da je trebalo da se još više zaoštri situacija, začuje se kako

dolazi Tessin otac. Nije, međutim, odmah ušao, i gospođa Durbeyfield reče, daće mu ona sama priopćiti žalosnu vijest, a Tessa neka se zasada ne pokazuje.Nakon prvog naleta razočaranja Joan je počela gledati na ovu nesreću kao što jeprimila i prvu Tessinu nepriliku, kao što bi primila nedeljnju kišu ili loš urodkrumpira; kao nešto, što ih je zadesilo, bez njihove zasluge ili gluposti; kaoslučajni vanjski udarac, koji se mora sa strpljivošću podnijeti, a ne kao poduku.

Tessa se povukla na prvi kat i usput zamijetila, da su premještene postelje, ida je pokućstvo drukčije smješteno. Njezin je stari krevet preudešen za dvojemlađe djece. Sada ovdje za nju nije bilo mjesta.

Kako je strop sobe ispod nje bio neožbukan, mogla je čuti većinu onoga,što se dolje događalo. Za kratko je vrijeme ušao njezin otac, i, po svemu sudeći,



nosio živu kokoš. On je sada bio piljar bez kola, jer je bio primoran prodatisvoga drugog konja, pa je putovao s košarom na ruci. Toga je jutra, kao i čestoprije toga, nosio sa sobom kokoš, da bi je pokazao ljudima, da radi, premda jeviše od jednog sata ležala svezanih nogu pod stolom kod Rollivera.

– Baš smo sada gore razgovarali o... – započe Durbeyfield, i nato u

pojedinosti ispriča svojoj ženi razgovor, koji je nastao u gostionici osvećenicima, a povod mu je bila činjenica, da se njegova kći udala u svećeničkuporodicu. – Oni su prije imali naslov »blagorodni gospodin«, kao i moji pređi –reče on – premda, strogo uzevši, danas je njihov pravi naslov samo »velečasni«.Budući da Tessa nije željela, da se njezino vjenčanje previše iznosi u javnost, onnije spominjao nikakve pojedinosti. Nada se, da će ona uskoro skinuti tuzabranu. Predlaže, da bi mladi par uzeo Tessino prezime d’Urberville i toneiskrivljeno. Bolje je nego prezime njezina muža. Upitao je, da li je od nje togadana stiglo kakvo pismo.

Tada ga gospođa Durbeyfield izvijesti, da nije stiglo nikakvo pismo, ali da je, nažalost, stigla sama Tessa.Kad mu je konačno saopćila nesreću, tmurna zlovolja, koja kod

Durbeyfielda nije običajna, nadvlada djelovanje utješne čašice. Međutim, samabit događaja manje je dirnula njegovu nježnu osjećajnost, nego pomisao, kakavće učinak taj događaj proizvesti na druge.

– Kad sada pomislim, da je svemu kraj! – reče blagorodni gospodin John. –A ja, s porodičnom grobnicom pod onom tamo crkvom u Kingsbereu, velikomkao pivnica vlastelina Jollarda i sa svojim pređima, koji tamo leže bez reda,

prave pravcate kosti i srž ove oblasti, kakvih nema u povijesti. I sada, zapravo,što će mi reći ljudi tamo kod Rollivera i kod »Čiste Kapljice«! Kako će samonamigivati i buljiti i govoriti: »A, to je ta tvoja sjajna udaja, je li? Krasno je tovraćanje na razinu tvojih pređa iz vremena kralja Normana?« Toga mi je već previše, Joan. Učinit ću kraj sebi, naslovu i svemu – više to ne mogu izdržati!...Ali ona ga može prisiliti, da je uzdržava, ako ju je uzeo za ženu?

– Pa naravno. Ali ona neće o tome ni da čuje.– Da li ti misliš, da je i on nju doista uzeo za ženu?... ili je to kao ono

prvo...

Jadna Tessa, koja je dotle čula, nije mogla podnijeti da sluša dalje. Svijest,da se čak i ovdje, u njezinoj očinskoj kući, sumnja u njezinu riječ, ogadila joj jeovo mjesto kao što joj ga ništa drugo ne bi moglo ogaditi. Kako su napadajisudbine neočekivani! A ako njezin otac sumnja u nju malo, zar neće susjedi iznanci sumnjati jako? O, ona neće moći dugo ostati kod kuće.

Prema tome zaključi, da smije ovdje ostati samo nekoliko dana, a pod krajtoga vremena primi od Clarea kratko pismo, u kojem joj javlja, da je otišao nasjever Engleske, da pogleda neku farmu. Žudeći za sjajem svoga pravogapoložaja njegove žene, i da bi sakrila pred svojim roditeljima, kako je golem jaz

između njih dvoje, ona iskoristi to pismo kao razlog, da ponovo otputuje,ostavivši ih pod dojmom, da odlazi, da se sastane s njim. Da bi još više zaštitilasvoga muža od bilo kakvog prigovora, da joj nije dobar, ona uzme dvadeset i pet



funti od onih pedeset, što joj ih je dao Clare, i preda ih svojoj majci, praveći sekao da žena čovjeka kao što je Angel Clare može to sebi lako dopustiti, rekavši

joj, da je to mali uzvrat za neprilike i poniženja, koje im je nanijela prošlihgodina. Uspostavivši tako svoje dostojanstvo, ona im reče zbogom; a nakon toga

je kućanstvo Durbeyfielda na neko vrijeme, zahvaljujući Tessinoj darežljivosti,

oživjelo, a njezina je majka govorila i, u stvari, vjerovala, da se prekid, koji jenastao između mladog muža i žene, izgladio, jer su oboje snažno osjetili, da nemogu živjeti odijeljeno jedno od drugoga.

XXXIX

Tri tjedna nakon vjenčanja Clare se spuštao niz brežuljak prema dobropoznatom župnom dvorcu svoga oca. Dok se spuštao sve niže, toranj se crkveizdizao u večernje nebo kao da pita, zašto je došao; čini se, da ga u tom gradu,zastrtom sumrakom, nitko živ nije zamijetio, a još manje očekivao. Dolazio jekao duh, a zvuk njegovih vlastitih koraka bio je gotovo kao teret, kojega se trebariješiti.

Slika života se za nj promijenila. Prije je on poznavao život samo misaono;sada je vjerovao, da ga pozna kao praktičan čovjek; premda, možda ga ni sadanije tako poznavao. Pa ipak, čovječanstvo nije više stajalo pred njim uzamišljenoj slatkoći talijanske umjetnosti, nego u zbunjenom i nemilosrdnomstavu likova iz muzeja Wiertz i sa zlobnom porugom kakve Van Beersove

studije.Njegov je rad za vrijeme ovih prvih tjedana bio neopisivo nesređen. Pošto

je mehanički pokušao nastaviti sa svojim poljoprivrednim planovima, kao da seništa neobično nije dogodilo, onako, kako to preporučuju veliki i mudri ljudisvih vjekova, zaključio je, da je vrlo malo tih velikih i mudrih ljudi ikadadoživjelo takvu duševnu krizu, da bi mogli okušati djelotvornost svoga savjeta.»Ovo je glavno: ne daj se uzbuniti«, rekao je poganski moralist. Baš je to bilo iClareovo mišljenje. Ali on je ipak bio uzbuđen. »Ne dopusti, da ti se srceuznemiri, i ne daj, da ga ispuni strah«, rekao je Nazarenac. Clare je od svega

srca ponavljao te riječi; ali srce mu je ipak bilo uznemireno. Kako bi radopogledao u oči toj dvojici velikih mislilaca, s vrućom se željom obratio na njihkao čovjek na čovjeka, i zapitao ih, da mu kažu svoj postupak! Njegovo seraspoloženje izmijenilo u tvrdoglavu ravnodušnost, dok mu se na koncu niječinilo, da gleda sam na svoj život s pasivnim zanimanjem treće osobe.

Bio je ogorčen zbog uvjerenja, da je sva ta nesreća prouzročena slučajem,da je ona član porodice d’Urberville. Kad je saznao, da Tessa potječe od teiscrpene, stare loze, a ne pripada mladom plemenu odozdo, kako je on to spriželjkivanjem sanjario, zašto je nije, vjeran svojim nazorima, s najvećim

mirom ostavio? To je dobio zbog svoga otpadništva, i njegova je kaznazaslužena.



Zatim se umorio i uznemirio, a nemir mu je postajao sve veći. Pitao se, nijeli s njom nelijepo postupao. Jeo je, a da nije znao da jede, i pio bez užitka. Doksu sati pretjecali, a pred očima mu iskrsavao povod svakom činu u dugačkomnizu prošlih dana, on je došao do spoznaje, kako je pomisao, da ima Tessu kaosvoje dragocjeno vlasništvo, povezan sa svim njegovim planovima, riječima i

djelima.Na svom putu iz mjesta u mjesto zamijetio je u predgrađu nekog gradićacrveno-bijeli oglas, koji je upozoravao na velike prednosti države Brazilije kaozemlje budućnosti za iseljenike poljodjelce. Zemlju su tamo nudili uzizvanredno povoljne uvjete. Brazilija ga je, nekako, privlačila kao novost. Tessabi mogla eventualno doći za njim, a u toj zemlji oprečnih pejzaža, ideja iobičaja, društveni zakoni, koji su prouzročili, da mu se ovdje život s njom učinioneprovedivim, možda tamo nisu tako snažni. Ukratko, imao je čvrstu želju, daokuša sreću u Braziliji, pogotovu, gdje se upravo približavalo doba za odlazak

tamo.Imajući to pred očima, vraćao se sada u Emminster, da razloži svoj planroditeljima i da po mogućnosti što bolje razjasni zašto je došao bez Tesse, ni nepomišljajući, da im otkrije, zbog čega su se zapravo rastali. Kad je došao dovrata, u lice mu je zasjao mladi mjesec, upravo kao što mu je sjao u lice punmjesec u sitne sate onoga jutra, kad je svoju ženu nosio u naruč ju preko rijeke nasamostansko groblje; ali lice mu je sada bilo mršavije.

Clare nije svoje roditelje unaprijed obavijestio o svom posjetu, i njegov jedolazak uzbudio atmosferu župnoga dvora kao što vodomarov skok uzbudi tihi

ribnjak. I otac i majka isu mu bili u salonu, ali ni jedan od njegove braće nije biokod kuće. Angel uđe i nečujno zatvori vrata za sobom.– A gdje ti je žena, dragi Angel? – povikne njegova majka. – Kako si nas

iznenadio!– Ona je privremeno kod svoje majke. Došao sam kući u žurbi, jer sam

odlučio otići u Braziliju.– Braziliju! Pa tamo su sami rimokatolici, to znaš!– Doista? Nisam na to mislio.Ali čak mi novost i bolnost njegova odlaska u papinsku zemlju nosu mogli

na dugo vremena istisnuti prirodno zanimanje gospodina i gospođe Clare zažendbu njihova sina.

– Prije tri tjedna primili smo tvoje kratko pismo, u kojemu nam javljaš, dasi se vjenčao – reče gospođa Clare – a otac ti je, kao što znaš, poslao dar tvojekume za nju. Naravno, mislili smo, da je najbolje, da nijedno od nas neprisustvuje, to više, što si ti želio da je odvedeš na vjenčanje s mljekarstva, a neod njezine kuće, odakle je već ona. Tebi bi to bilo na nepriliku, a mi se ne bismoveselili. Taj je osjećaj bio osobito jak kod tvoje braće. Sada, kad je gotovo, mi sene tužimo, pogotovu, ako ti ona odgovara za posao, kojim si se odlučio baviti,

umjesto da naučavaš evanđelje... Međutim, ipak bi mi bilo draže, da sam je prijevidjela, Angel, ili da sam nešto više o njoj znala. Mi joj nismo poslali svoj dar,

jer nismo znali, što bi je najviše veselilo, ali to moram smatrati samo kao



zakašnjenje. Angel, ni ja ni tvoj otac se ne ljutimo na te zbog te ženidbe; ali smomislili, da će biti mnogo bolje, da odgodimo svoje mišljenje o tvojoj ženi, dok jene vidimo. A ti je evo nisi doveo. To mi je čudno. Što se dogodilo?

On odgovori, da su njih dvoje zaključili, da će biti najbolje, da ona zasadaode kući svojim roditeljima, a on će za to vrijeme skočiti ovamo.

– Mogu ti reći, draga majko – reče on – da sam uvijek namjeravao zadržati je podalje od ove kuće, dok ne budem osjećao, da mogu bez stida doći k vama.Ali ova stvar s Brazilijom je sasvim nova. Ako budem išao, neće biti pametno,da je povedem sa sobom na to svoje prvo putovanje. Ona će ostati kod svojemajke, dok se ja ne vratim.

– I ja je neću vidjeti prije tvoga odlaska?Odgovorio joj je, da mu se sve čini da neće. Njegov je prvotni plan, kako je

on to objasnio, bio da je ne dovede ovamo neko vrijeme – da ne bi pozlijedionjihove predrasude – na svaki način njihove osjećaje; a držao se toga s drugih

razloga. On će se morati vratiti kući u roku od jedne godine, ako smjesta odeonamo; oni će moći da je vide prije nego što pođe po drugi put – s njom.

Donesena je na brzu ruku pripravljena večera, za vrijeme dok je Clare daljeizlagao svoje planove. Majka mu je još uvijek bila razočarana, što neće upoznatinjegovu ženu. Nedavno Clareovo oduševljenje za Tessu, potpomognutomajčinskim simpatijama, obuzelo je i nju, tako da je na koncu počela vjerovati,da će nešto dobro doći iz Nazareta – dražesna žena s mljekarstva u Talbothaysu.Promatrala je svoga sina, dok je jeo.

– A ne bi li je mogao opisati? Sigurna sam, da je jako lijepa, Angel.

– To se samo po sebi razumije! – reče on sa žarom, koji je prikrivaogorčinu.

– A da li se samo po sebi razumije, da je čista i kreposna?– Naravno, čista je i kreposna.– Vidim je potpuno jasno. Neki dan si rekao, da je lijepo građena. Punaška,

ima tamnocrvena usta kao Kupidov luk; tamne trepavice i obrve i golemupletenicu kose kao brodsko uže; i velike oči, ljubičasto-plavkasto-crvenkaste.

– Da, majko.

– Sada je potpuno vidim. A živeći na takvoj osami, ona teško da je lividjela kakvog mladića iz vanjskog svijeta, dok se nije srela s tobom.

– Teško.– Jesi li joj ti prva ljubav?– Naravno.– Te priproste djevojke sa farme, ružičastih usta i čvrsto građene, nisu tako

loše žene. Sigurno je, da je moja želja bila – međutim, budući da će moj sin bitipoljodjelac, možda i treba, da mu žena bude naviknuta na život u prirodi.

Njegov otac nije bio tako radoznao; ali kad je došlo vrijeme za poglavlje iz

biblije, koje se čitalo prije večernje molitve, župnik primijeti gospođi Clare:– Budući da je došao Angel, mislim da će biti prikladnije, da pročitamo

trideset i prvo poglavlje Poslovica, nego ono, što bismo sada po redu čitali.



– Da, sigurno – reče gospođa Clare. »Riječi kralja Lemuela« (znala jenapamet poglavlje i stih jednako kao i njezin muž). – Dragi sine, tvoj otac jeodlučio, da pročitamo ono poglavlje iz Poslovica, koje slavi kreposnu ženu. Nijepotrebno,

da se potsjetimo, da su riječi upravljene onoj, koje nema ovdje. Neka je

nebesa štite na svim njezinim putovima!Clarea je stalo gušiti u grlu. Iz ugla su donijeli prenosivi stalak i postavili

ga u sredinu ispred kamina; ušlo je dvoje stare služinčađi, i Clareov otac počnečitati deseti stih spomenutog poglavlja:

»Tko će naći vrsnu ženu? Jer vrijedi više nego biser. Ustaje, dok je još noć,daje hranu čeljadi svojoj. Opasuje snagom bedra svoja i krijepi mišice svoje.Vidi, kako joj je dobra radnja, ne gasi joj se noću žižak. Pazi na vladanje čeljadisvoje i hljeba u lijenosti ne jede. Sinovi njezini podižu se i blagosiljaju je; mužnjezin također hvali je. Mnoge su žene vrsne, ali ti ih nadvisuješ sve.«

Kad je molitva završena njegova majka reče:– Nisam mogla a da ne pomislim, kako se to poglavlje, što ga je tvoj otac

pročitao, vrlo zgodno može primijeniti u nekim svojim pojedinostima na ženu,koju si odabrao. Savršena je žena, kao što vidiš, žena radnica; ne besposličarka;ne fina dama; nego ona, koja je svoje ruke, svoju glavu i svoje srce zaposlila zadobro drugima. »Sinovi njezini podižu se i blagosiljaju je; muž njezin takođerhvali je. Mnoge su žene bile vrsne, ali ona ih nadvisuje sve.« Doista, tako bi mibilo drago, da sam je mogla upoznati, Angel. Budući da je čista i kreposna, zamene bi bila dosta profinjena.

Clare to više nije mogao izdržati. Oči su mu bile pune suza, koje su sečinile kao kapljice rastaljenog olova. U brzini zaželi laku noć tima iskrenim ipriprostim dušama, koje je toliko volio; koje ne poznaju niti svijet, niti put, nitiđavla u svom srcu; samo kao nešto neodređeno i izvan njih samih. Pošao je usvoju spavaonicu.

Majka dođe za njim i pokuca na vrata. Clare otvori i vidi nju, kako stojivani zabrinuta pogleda.

– Angel – upita ona – je li se što desilo, da tako naglo odlaziš? Potpunosam sigurna, da nisi onaj isti od prije.

– Nisam sasvim, majko – reče on.– Je li to zbog nje? Slušaj, sinko, znam, da je to – znam, da je to zbog nje!

Jeste li se posvadili u ova tri tjedna?– Nismo se baš posvadili – reče on. – Ali smo se u jednoj stvari razišli...– Angel – je li ona žena, čija povijest može podnijeti ispitivanje?S majčinskim instinktom gospođa je Clare dotaknula bolnu točku, koja bi

mogla biti uzrokom nemiru, koji je očito mučio njezina sina.– Ona je bez ljage! – odgovori on. Osjećao je, da je morao izreći tu laž, pa

da je zbog nje na licu mjesta morao na vječna vremena u pakao.– Onda sve drugo nije važno. Na koncu konca, malo je stvari u prirodi, koje

bi bile čišće, nego neokaljana seoska djevojka. Sigurna sam, da će bilo kakva



neuglađemost u vladanju, koja bi u početku mogla smetati tvome profinjenomosjećaju, nestati pod utjecajem tvoga društva i poduke.

Ta strašna ironija slijepe velikodušnosti dozvala je Clareu u svijest novuspoznaju, da je tom ženidbom potpuno uništio svoj životni put, a ta mu misaonije odmah nakon Tessina priznanja pala na pamet. Istina, on je zbog samoga

sebe vrlo malo mario za svoju karijeru; ali je zbog svojih roditelja i braće želioda je učini u najmanju ruku vrijednom poštovanja. A sada, dok je gledao usvijeću, njezin mu je plamen nijemo govorio, da je načinjen za to, da svijetlirazboritim ljudima i da joj je odvratno svijetliti u lice budalama i nesposobnima.

Kad se njegovo uzbuđenje smirilo, on bi se na časove razbjesnio na svoju jadnu ženu, što ga je stavila u položaj, da mora zavaravati svoje roditelje. Usvojoj je srdžbi gotovo razgovarao s njom, kao da je u sobi. A onda bi njezinglas poput gukanja, prigovarajući žalostivo, uznemirio tminu, baršunasti dodirnjezinih usnica prešao bi mu preko čela, i on je u zraku osjećao toplinu njezina

daha.Te noći je žena, koju je on s toliko prezira izbjegavao, mislila o tome, kako je njezin muž velikodušan i dobar. Ali iznad njih oboje visjela je tamnija sjena,nego sjena, koju je Angel Clare zapažao, a to je bila sjena njegovih vlastitihograničenja. Uza sve svoje nastojanje da stvara neovisne sudove, taj je napredni,dobronamjerni mladić, uzor-proizvod posljednjh dvadeset i pet godina, jošuvijek bio rob običajima i konvenionalnostima, kad bi u njemu nenadano iskrslepoduke iz mladih dana.

Nijedan prorok mu nije rekao, a on nije bio dovoljno prorok, da bi sam

mogao reći, da ova njegova mlada žena u svojoj biti jednako toliko zaslužujehvalu kralja Lemuela kao i svaka druga žena, koja isto toliko mrzi zlo, jer senjezina moralna vrijednost morala prosuđivati ne po očima, nego posklonostima. K tome, u takvim prilikama trpi osoba, koja je blizu, jer bezprikrivanja pokazuje svoju bijedu, dok se neodređeni daleki likovi slave, jernjihova udaljenost stvara od njihovih ljaga umjetničke kreposti. Gledajući samo,kakva Tessa nije, on nije opazio, kakva ona jest, te je zaboravio, da nepotpunomože biti više nego čitavo.

XL

Kod doručka je glavni predmet razgovora bila Brazilija, i svi su pokušavalida s mnogo nade gledaju u eksperiment sa tlom te zemlje, što ga je Clare mislioprovesti, bez obzira na nepovoljne izvještaje o poljodjelcima, koji su se iselilionamo i već se u roku od dvanaest mjeseci vratili kući. Nakon doručka Clarepođe u gradić, da obavi neke sitne poslove, koje je tamo morao obaviti i da izmjesne banke podigne sav novac, koji je imao. Na svom povratku sastane se kod

crkve s gospođicom Mercy Chant, koja se činila kao neka vrsta omanacijecrkvenih zidina. Nosila je pun naručaj biblija za svoje učenike, a njezino je



gledanje na život bilo takvo, da su događaji, od kojih bi drugi u svom srcutrpjeli, izazivali kod nje blaženi smiješak. Premda je to, u Clareovim očima, bilosvojstvo, na kojem joj je trebalo zavidjeti, ono je postignuto začudo neprirodnimžrtvovanjem čovječ je prirode misticizmu. Znala je, da se on sprema ostavitiEnglesku, pa je primijetila, da joj se čini, da je to sjajan i nadobudan plan.

– Da, u trgovačkom smislu to je bez sumnje plan, koji ima dosta nade uuspjeh – odgovori on. – Ali, draga moja Mercy, on kida tok života. Možda bibilo bolje povući se u samostan.

– U samostan! O, Angel Clare!– Što je?– Pa samostan, vi grešni čovječe, uključuje duhovnike, a duhovnici

rimokatohcizam.– A rimokatolicizam grijeh, a grijeh prokletstvo. Ti si, o Angele Clare, u

pogibeljnom položaju.

– Ja se ponosim svojim protestantizmom – reče ona strogo.A onda je Clare, kojega je sušta nevolja dovela u jedno od ovih demonskih

raspoloženja, kad čovjek radi protiv svojih pravih principa, pozove bliže k sebipoput đavla joj stade šaptati u uho najheretičnije misli, kojih se mogao sjetiti.Kad je vidio užas, koji se pojavio na njezinom lijepom licu, on prasne u smijeh,ali se uozbilji, kad opazi, da je taj užas pomiješan s boli i brigom za njegovospasenje.

– Draga Mercy – reče on – moraš mi oprostiti. Mislim, da ću poludjeti!Ona je to isto mislila; i tako se njihov razgovor svrši, a Clare se vrati u

župni dvor. Dragulje je položio kod mjesnog bankara, dok ne dođu sretniji dani.Također je uplatio u banku trideset funti – da se nakon nekoliko mjeseci pošaljuTessi, prema tome, kako joj bude potrebno; a onda joj napiše pismo na njezinuroditeljsku kuću u dolini Blackmmor, da je obavijesti o onom, što je učinio. Tajiznos, zajedno sa svotom, koju joj je već predao – nekih pedeset funti– bit će,kako se on nadao, više nego dosta za njezine potrebe zasada, pogotovu gdje joj

je dao upute, da se, u slučaju nužde, obrati na njegova oca.Držao je, da će biti bolje da svoje roditelje ne stavi u vezu s njom, pa im

nije dao njezinu adresu; a kako nisu znali, što se zapravo dogodilo, da se ovodvoje rastalo, ni otac ni majka nisu predložili, da im da njezinu adresu. Istoga jedana napustilo župni dvor, jer ono, što je morao dovršiti, želio je obaviti brzo.

Posljednja mu je dužnost, prije nego što ostavi ovaj kraj Engleske, bila, dase svrati u onu kuću u Wellbridgeu, u kojoj je proveo s Tessom prva tri dananjihova bračnog života, jer je morao platiti malenkost za stanarinu, predati ključ soba, u kojima su stanovali i ponijeti sa sobom dvije ili tri stvari, koje suostavili. Pod tim ga je krovom zavila u svoju tamu najmračnija sjena, koja jeikada pala na njegov život. Pa ipak, kad je otključao vrata sobe za obitavanje ipogledao u nju, prva uspomena, što mu se vratila, bila je uspomena na njihov

sretni dolazak jednog sličnog popodneva, na prvi, dotada nepoznat osjećaj, da će



stanovati zajedno s njom, na prvi zajednički obrok i na razgovor uz kamin, doksu se držali, za ruke.

U času njegova dolaska bili su farmer i njegova žena na polju, pa je Clareneko vrijeme ostao u sobama sam. Ispunjen obnavljanjem osjećaja, s kojima nisam nije potpuno računao, pođe gore u njezinu sobu, koja nije nikada bila

njegova. Krevet je bio poravnan, onako, kako ga je ona sama napravila svojimrukama ono jutro prije odlaska. Imela je visjela pod zastorom upravo onako,kako ju je on objesio. Kako je tamo visjela već tri ili četiri tjedna, počela jeblijediti, a lišće i bobe su joj se smežurale. Angel je skine, slomi i baci u kamin.Stojeći tamo, po prvi put je počeo sumnjati, je li njegov postupak u cijeloj tojstvari bio mudar, a da ne govorimo o tom, da li je bio velikodušan. Ali, nije li onbio okrutno zaslijepljen? U nesuvislom mnoštvu uzbuđenja on suznih očijuklekne pokraj kreveta. »O, Tesso! Samo da si mi rekla prije, bio bih ti oprostio!«tugovao je on.

Začuvši dolje korake, on ustane i pođe do vrha stubišta. Pri dnu stepenicaopazi, kako stoji neka žena, a kad je podigla lice, prepozna blijedu, tamnookuIzz Huett.

– Gospodine Clare – reče ona – došla sam da pohodim vas i gospođu Clarei da se raspitam, kako ste. Mislila sam da ste se sigurno već vratili.

To je bila djevojka, koje je tajnu on slutio, ali koja nije naslutila njegovutajnu; poštena djevojka, koja ga voli – djevojka, koja je bila jednako dobra, ilipodjednako dobra praktična farmerska žena kao Tessa.

– Sam sam ovdje – reče on – sada stanujem ovdje.

Razjasnivši joj, po što je došao, upita je: »Kojim putem idete kući, Izz?«– Ja nemam više doma u talbothayskom mljekarstvu, gospodine – reče ona.– Kako to?Izz spusti pogled.– Ovdje je bilo tako pusto, da sam otišla! Sada stanujem tamo u tom

smjeru. Ona pokaže u protivnom smjeru, onom, u kojem je on putovao.– Da li sada idete onamo? Mogu vas povesti, ako želite.Njezina se maslinasta put zali rumenilom.

– Hvala vam, gospodine Clare – reče ona.On uskoro pronađe farmera, uredi račun za stanarinu i još nekoliko drugihmalenkosti, koje su se morale uzeti u obzir, budući da su iznenada napustili stan.Kad se Clare vratio k svome konju i kolima, Izz skoči gore i sjedne kraj njega.

– Ja odlazim iz Engleske, Izz – reče on, kad su krenuli. – Idem u Braziliju.– A da li se gospođi Clare sviđa pomisao na takvo putovanje? – upita ona,– Ona ne ide zasada – tako, recimo, godinu dana. Ja idem naprijed, da

izvidim teren – da vidim, kakav je tamo život.Vozili su se prema istoku priličan komad puta, a Izz je cijelo vrijeme

šutjela.– Kako su drugi? – upita on. Kako živi Retty?



– Kad sam je posljednji put vidjela, bila je nekako nervozna; a tako jemršava i upalih obraza, da se čini kao da ima sušicu. – Nitko se više nikada nećeu nju zaljubiti – reče Izz odsutno.

– A Marian?Izz spusti glas.

– Marian pije.– Doista!– Da. Gazda ju je otpustio.– Ja ne pijem i nemam sušicu. Ali – sada mi više nije do pjevanja prije

doručka!– Kako to? Sjećate li se, kako ste lijepo znali pri jutarnjem muzenju

otpjevati »U Kupidovu to bješe vrtu« i »Krojačeve hlače«?– O, da! Bilo je to još onda, kad ste vi došli. Ali ne, kad ste već bili tamo

neko vrijeme.– A zašto ste prestali?Umjesto odgovora, njezine crne oči načas bijesnu prema njegovu licu.– Izz! – kakva slabost – i zbog ovakvog, kao što sam ja! – reče on i

zapadne u sanjarenje. – A – recimo, da sam vam predložio, da mi budete žena?– Da ste mi predložili, rekla bih »Da«, i vi biste uzeli ženu, koja vas voli!– Doista!– Iz dubine duše! – prošapta ona sa žarom. – O, moj bože, zar to niste

nikada dosada naslutili?

Nakon kratkog vremena dođu do puta, koji se odvajao prema nekom selu.– Moram sići. Stanujem tamo – reče iznenada Izz, koja od časa svog

priznanja nije progovorila ni riječi.Clare uspori vožnju. Bio je gnjevan na svoju sudbinu i ogorčen na

društvene zakone, jer su ga oni stjerali u kut, iz kojega nije bilo zakonskogizlaza. Zašto da se ne osveti društvu i ne ostvari svoj domaći život nevezano,umjesto da tako ropski ljubi odgojnu šibu društvenih propisa.

– Izz, odlazim u Braziliju sam – reče on. – Rastao sam se od svoje žene izličnih razloga, a ne zbog puta. Možda više nikad neću živjeti s njom. Možda vasneću moći voljeti, ali – hoćete li poći sa mnom mjesto nje?

– Da li zaista želite, da idem?– Želim. Dosta sam prepatio, tako da želim olakšanje. A vi me barem volite

nezainteresirano.– Da – ići ću – reče Izz nakon stanke.– Hoćete? Znate li, Izz, što to znači?– To znači, da ću živjeti s vama, dok budete tamo – a to je meni dosta.– Zapamtite, u pogledu morala se sada više ne možete pouzdati u mene. Ali

vas moram upozoriti, da će to u očima civiliziranog svijeta biti grijeh – to je uočima zapadne civilizacije.



– Mene to ne smeta. Kad nastupi čas agonije, i nema druge mogućnosti,onda to ne smeta ni jednu ženu!

– Onda nemojte silaziti, nego ostanite, gdje jeste.Provezao je kraj križanja, jednu milju, dvije milje, a da nije pokazivao

nikakav znak ljubavi.

– Da li me vi, Izz, jako, jako volite? – upita on iznenada.– Da – već sam rekla, da vas volim! Voljela sam vas cijelo vrijeme, dok

smo bih zajedno na mljekarstvu!– Više nego Tessa?Ona potrese glavom.– Ne – promrmlja ona – ne više nego ona.– Kako to?– Jer vas nitko ne bi mogao voljeti više nego Tessa!... Ona bi za vas dala

svoj život, a ja ne mogu učiniti više od toga.Kao prorok na vrhu Peora, Izz Huett bi bila rado govorila drukčije, ali

čudesna snaga Tessina karaktera, koja je djelovala na njezinu suroviju narav,bila je tolika, da ju je prisilila da bude milosrdna.

Clare je šutio; srce mu je zakucalo na te iskrene riječi, koje su takoneočekivano došle od osobe, koju nije nitko pozivao na odgovornost. U grlu mu

je nešto zastalo, kao da se jecaj stvrdnuo u njemu. U ušima mu je odzvanjalo.»Ona bi za vas dala svoj život, a ja ne mogu učiniti više od toga!«

– Izz, zaboravite ovaj naš besmisleni razgovor – reče on, skrenuvši

iznenada konja. – Nisam svijestan onoga, što sam govorio! Odvest ću vas sadanatrag do mjesta, gdje se odvaja vaš put.– To je zato, što sam prema vama bila poštena! O – kako ću to podnijeti –

kako – kako?!Izz Huett brizne u neobuzdan plač i stane se udarati učelo, videći što je učinila.– Zar žalite, što ste učinili to jadno malo djelo pravednosti prema odsutnoj

osobi? O, Izz, nemojte to pokvariti žaljenjem!Ona se malo pomalo stiša.

– Dobro, gospodine. Možda ni ja nisam znala što govorim, kad sam pristalada idem! Želim nešto – što ne može biti!

– Jer ja već imam ženu, koja me voli.– Da, da. Imate.Dođoše do križanja, kraj kojega su prošli prije pola sata, i ona skoči s kola.– Izz – molim vas, zaboravite moju trenutačnu neozbiljnost! povika on. –

Bilo je to tako nepromišljeno, tako nerazumno!– Da zaboravim? Nikada, nikada! O, za me to nije bila neozbiljnost!

Osjećao je, kako u punoj mjeri zaslužuje prigovor sadržan u bolnom povikui, u neizrecivom žaljenju, skoči s kola i uhvati je za ruku.



– Ali, Izz, mi ćemo se ipak rastati kao prijatelji, zar ne? Vi ne znate, štosam sve morao pretrpjeti!

Ona je bha doista velikodušna djevojka i nije dopustila da im dalja gorčinapokvari rastanak.

– Opraštam vam, gospodine! – reče ona.

– Slušajte, Izz – reče joj on, dok je tamo stajala kraj njega, sileći se daodigra ulogu savjetnika, koju ni najmanje nije osjećao – želim, da kažeteMariani, kad je vidite da mora biti pametna i da ne smije popustiti ludosti.Obećajte mi to, a Retty recite, da na svijetu ima vrednijih muškaraca, nego štosam ja, i da meni za ljubav mora biti pametna i razborita zapamtite riječi –pametna i razborita – meni za ljubav. Šaljem im ovu poruku kao čovjek, kojiumire, onima, koji umiru; jer ja ih više nikada neću vidjeti. A vi, Izz, vi ste mesvojim poštenim riječima o mojoj ženi spasili od nevjerojatnog nagona k ludostii izdaji. Žene mogu biti pokvarene, ali u tim stvarima nisu tako pokvarene kao

muškarci! I samo zbog toga vas nikada ne mogu zaboraviti. Budite uvijek dobrai iskrena djevojka, kao što ste bili dosada; i sjetite me se kao nevrijednaljubavnika, ali vjerna prijatelja. Obećajte mi to.

Ona mu obeća.– Bog neka vas blagoslovi i čuva, gospodine. Zbogom!On krene; ali čim je Izz zakrenula na put, i kad se Clare izgubio iz vida,

ona se baci na nasip uz cestu, u napadaju silne boli, koja ju je razapinjala; i toveče je ušla kasno u kućicu svoje majke s napetim, neprirodnim izražajem nalicu. Nikada nije nitko saznao, kako je Izz provela tmurne sate, koji su slijedili

od časa, kad ju je Angel ostavio pa do njezina dolaska kući.I Clarea su, kad se oprostio od djevojke, mučile bolne misli, a usnice su mu

podrhtavale. Ali njegova žalost nije bila zbog Izze. Još sasvim malo, i on bi toveče odustao od svoga puta k najbližoj stanici i potjerao konja preko uzdignutecrte hrpta Južnog Wessexa, koja ga je dijelila od Tessina doma. Nije odustao odte zamisli niti zbog prezira prema njezinoj naravi, niti zbog straha da ga onavjerojatno više ne voli.

Ne! Bilo je to zbog osjećaja, da se, usprkos njezinoj ljubavi, kako ju je Izzpotvrdila svojom izjavom, činjenice ipak nisu izmijenile. Ako je bio u pravu u

početku, u pravu je i sada, A pokretna sila, koja ga je nagnala da pođe timsmjerom, kojim je pošao, nastojala je da ga zadrži u njemu, osim ako ga odnjega ne odvrati jača, izdržljivija sila od ove, koja se s njime poigrala danaspopodne. Uskoro će se moći vratiti k njoj. To je veče sjeo na vlak za London, apet dana kasnije rukovao se u luci ukrcavanja na rastanku sa svojom braćom.

XLI

Požurimo se od tih opisanih zimskih događaja do jednoga dana u listopadu,nešto više od osam mjeseci nakon rastanka Clarea i Tesse. Nju nalazimo u



izmijenjenim prilikama; umjesto mlade žene s kutijama i kovčezima, koje jojnose drugi, vidimo osamljenu ženu s košarom i zavežljajem, koja je sama svojnosač, kao u ono vrijeme, negdje prije, dok još nije bila udata; umjesto obilnihsredstava, koja bi joj za njezinu udobnost, u tom pokusnom razdoblju, osiguraonjezin muž, ona može sada pokazati samo splasnutu novčarku.

Pošto je ponovo napustila Marlott, svoj dom, ona se bez velikog napora zasvoje tjelesne sposobnosti progurala kroz proljeće i ljeto, jer je vrijemeuglavnom provela obavljajući lake, neredovite poslove po mljekarstvima blizuPort-Bredyja na zapadu blaokmoorske doline, koji je bio jednako udaljen odnjezina rodnog mjesta kao i od Talbothaysa. Bilo joj je to milije, nego da živi odnjegove pomoći. Duševno je ostala potpuno nepokretna, a mehaničko zaposlenje

je to stanje više podržavalo, nego sprečavalo. Njezine su misli bile na onomdrugoim mljekarstvu, u ono drugo godišnje doba, u prisutnosti nježnogljubavnika, s kojim se tamo sastala – onoga, koji je, u času kad ga je osvojila, da

ga zadrži samo za sebe, nestao kao prikaza.Rad je na mljekarstvu trajao samo dotle, dok krave nisu počele davatimanje mlijeka, jer se više nije namjerila na stalno namještenje kao uTalbothaysu, nego je samo obavljala poslove prigodne radnice. Međutim, kako

je sada započinjala žetva, ona se trebala jednostavno preseliti s pašnjaka nastrnište, da nađe koliko hoće novog zaposlenja, a to je potrajalo, dok nije biladovršena žetva.

Pošto je od onih pedeset funti, koje je dobila od Clarea, dala dvadeset i petsvojim roditeljima kao nadoknadu za neprilike i troškove, u koje ih je uvukla,

ostalo joj je još dvadeset i pet, od kojih je dosada sasvim malo potrošila. Alisada je došlo nesretno razdoblje kiša, pa je morala posegnuti za svojimzlatnicima.

Nije se mogla pomiriti s tim, da ih dade iz ruke. Angel ih je predao njoj,izvadio ih za nju sjajne i nove (iz banke; njegov ih je dodir bio posvetio, te supostali kao uspomena na nj – činilo se, da dosada nisu imali druge povijesti,nego onu, koju su stvorili njegovi i njezini doživljaji – i odvojiti se od njih, bilo

je isto kao rastati se od relikvija. Ali ona je to morala učiniti, i oni su jedan po jedan nestajali iz njezinih ruku.

Od vremena do vremena slala je svojoj majci adresu, ali nije ništa govorilao prilikama, u kojima živi. Kad joj je gotovo sasvim ponestalo novaca, stiže jojpismo od majke. Joan je pisala, da su u strašnoj neprilici, jesenje su kiše probileslamom pokriveni krov kuće, pa se morao potpuno obnoviti; ali to nisu mogliučiniti, jer još nisu platili ni za prijašnje pokrivanje. Trebalo bi izmjeniti i grede istrop u prvom katu, a sve to bi, s onim prijašnjim računom, iznosilo kojihdvadeset funti. Kako je njezin muž imućan čovjek, a sada se već sigurno vratio,ne bi li im ona mogla poslati taj novac?

Tessa je baš u to vrijeme trebala primiti od Angelovih bankara trideset funti

i, budući da je slu

čaj bio tako o

čajan,

čim je taj iznos primila, pošalje zatraženihdvadeset funti. Ostatak je morala djelomično potrošiti za zimsku odjeću, tako da

joj za čitavo to nepogodno godišnje doba, koje je počinjalo, nije ostalo gotovo



ništa. Kad joj je nestalo i posljednje funte, morala je uzeti u razmatranjeAngelovu napomenu, da se, kad god joj ustreba novih sredstava, obrati nanjegova oca.

Ali, što je Tessa više razmišljala o tom koraku, to se više ustručavala da gapoduzme. Ona ista osjetljivost, ponos, lažni stid, kako god to nazvali, za volju

Clareovu, stid, koji ju je naveo da pred vlastitim roditeljima skriva, da su jošuvijiek rastavljeni, priječio ju je da njegovim roditeljima prizna, da je u nestašicipošto joj je on ostavio tako pristojnu svotu. Oni je vjerojatno već sada preziru;koliko bi je više prezirali u ulozi prosjaka. Posljedica je bila, da se župnikovasnaha ni uz kakav napor nije mogla odlučiti da svoga svekra upozna sa svojimstanjem.

Mislila je, da će se ta nevoljkost, da se dopisuje s roditeljima svoga muža, svremenom možda smanjiti; ali s njezinim vlastitim roditeljima bilo je obratno.Kad je ostavila njihovu kuću nakon onog kratkog posjeta iza vjenčanja, oni su

bili pod dojmom, da ona odlazi da se konačno sastane sa svojim mužem; i odtoga vremena pa do sada nije učinila ništa da ih pokoleba u njihovu vjerovanju,da u udobnosti očekuje njegov povratak, nadajući se i protiv svoga uvjerenja, danjegov put u Braziliju znači tek kratak boravak, nakon kojega će on doći po nju,ili će joj pisati, da dođe k njemu; na svaki način, da će oni uskoro predstavljati

jedinstvenu cjelinu pred svojim porodicama i pred svijetom. Tu je nadu jošuvijek gajila. Dopustiti, da njezini roditelji saznaju, da je ona napuštena žena,koja sada, kad je olakšala njihove tegobe, da bi se održala na životu, ovisi o radusvojih ruku, nakon svoje sjajne udaje, koja je trebala poništiti neuspjeh prvog

pokušaja, to bi bilo zaista previše.Sjetila se opet onih briljanata. Nije znala, gdje ih je Clare položio, ali tonije bilo jako važno, ako je istina, da ih smije samo upotrebljavati, a ne prodati.Pa da su i potpuno njezini, bilo bi vrlo podlo od nje, da se okoristi svojimzakonskim pravom na njih, koje joj pravo zapravo ne pripada.

U međuvremenu, dani njezina muža nisu nipošto bili laki. U tom je časuležao bolestan od groznice u kraju prekrivenom ilovačom blizu Curitibe uBraziliji, promočen od kišnih oluja i gonjen tegobama, zajedno sa svim ostalimengleskim poljodjelcima, koji su se, baš u to vrijeme, dali zavesti obećanjima

brazilske vlade, da pođu onamo, i neosnovanom pretpostavkom, da sastavnjihovih tijela, koja su, orući i sijući na engleskim visoravnima, odolijevala

svakom vremenu, za čije su hirove bila rođena, mogu jednako tako odoljetisvakom vremenu, koje ih je iznenadilo na brazilskim ravnicama.

Da se vratimo. Desilo se tako, da Tessa, kad je i posljednji zlatnik potrošila,nije imala drugih, koji bi ih nadomjestili, dok je, zbog godišnjeg doba, sve više iviše osjećala, kako je teško dobiti zaposlenje. Kako nije bila svijesna svojeizvanredne inteligencije, energije, zdravlja i poduzetnosti u bilo kojem životnomdjelokrugu, ona se ustručavala zatražiti zaposlenje u kući; bojala se gradova,velikih kuća, bogatih ljudi i društvene neprirodnosti, i vladanja drukčijeg, negošto je seosko. Možda je društvo bolje, nego što ona zamišlja na temelju svoga



neznatnog iskustva. Ali ona za to nema dokaza, a u tim ju je prilikama njeninstinkt upućivao, da se drži podalje od njega.

Mala mljekarstva prema zapadu, s onu stranu Port-Bredyja, u kojima jecijelo proljeće i ljeto služila kao pomoćna mljekarica, nisu više trebala radnika.Za nju bi se zacijelo našlo mjesto u Talbothaysu, ako ništa, a ono iz puke

samilosti: ali, ma kako bio njezin život tamo udoban, ona se nije mogla vratiti.Gledanje onih ljudi tamo na njezin pad s visine, na koju se popela, bilo binepodnosivo; a njezin bi povratak mogao izazvati prigovore njezinuobožavanom mužu. Ne bi mogla podnijeti njihovo žaljenje i njihovedošaptavane primjedbe o njezinom čudnom položaju, premda, gotovo bi moglapodnijeti, da se svaki pojedinac tamo upozna s njezinim prilikama, kad binjezina povijest ostala samo u duhu svakoga od njih. Njezina je osjećajnoststrepila pred tim prepričavanjem. Tessa nije mogla protumačiti, u čemu je turazlika; ona je jednostavno znala, da tako osjeća.

Bila je sada na putu prema jednoj farmi na visoravni u sredini područ ja,kamo joj je Marian, u svom pismu, koje je dugo lutalo, savjetovala da ode.Marian je nekako doznala, da se Tessa rastavila od svoga muža – vjerojatno odIzze Huett – i dobroćudna je djevojka, koja se sada odala piću, držala, da jeTessa u neprilici, pa se požurila da obavijesti svoju bivšu prijateljicu, da je i ona,pošto je ostavila mljekarstvo, otišla na tu visinsku farmu, pa bi joj bilo drago, dai Tessa dođe, jer ima mjesta i za više radnika, ako je doista istina, da ona opetradi kao i prije.

Što su dani postajali kraći, sve više ju je napuštala svaka nada, da će joj

njezin muž oprostiti; a u tome, kako je ona po instinktu i bez razmišljanja lutalaod mjesta do mjesta, bilo je nešto slično navici divlje životinje – na svakom sekoraku malo po malo kidala od svoje burne prošlosti, prikrivala je svojeboravište i nije razmišljala o mogućnostima i slučajevima, u kojima bi bilovažno za njezinu sreću, a i za sreću drugih ljudi, da brzo saznaju, gdje se nalazi.

Jedna od poteškoća u njezinoj osamljenosti, i to ne neznatna, bila je pažnja,koju je pobuđivala svojom pojavom, pa donekle odlično vladanje, što ga jeprihvatila od Clarea, koje nadopunjavalo njezinu prirodnu privlačljivost. Dok joj

je trajala odjeća, što ju je bila spremala za brak, ti joj slučajni pogledi puni

zanimanja nisu zadavali neprilika, aličim je bila prisiljena obu

ći haljinu poljskeradnice, više nego jedamput je morala čuti surove riječi; međutim, sve do jednog

popodneva u studenom, nije se dogodilo ništa, što bi joj doista natjeralo strah ukosti.

Njoj je bio miliji kraj zapadno od rijeke Brit, nego farma na visoravni,prema kojoj je sada išla, jer je, u prvom redu, bio bliži očinskom domu njezinamuža, a ona bi voljela da se nepoznata zadržava u tim predjelima, imajući naumu, da će se možda jednoga dana odlučiti da pohodi župni dvor. Ali, kad je

jednom stvorila odluku, da upozna više i suše krajeve, ona stade skretati natragprema istoku, hodajući pješice prema selu Chalk-Newton, gdje je namjeravalaprenoćiti.



Put je bio dugačak i jednoličan, a kako su dani brzo postajali sve kraći,suton se spustio nad nju prije nego što je i bila svijesna toga. Došla je do vrhabrežuljka, s kojega se, u dugačkim serpentinama, ispuštao put vidljiv namahove, kad iza svojih leđa začuje nečije korake, i za nekoliko časaka jedostigne neki muškarac. On pristupi k Tessi i reče:

– Dobarveče, moja lijepa djevojko – a ona mu uljudno uzvrati.Kako je na nebu bilo još svijetla, ono je obasjavalo njezino lice, premda je

kraj bio gotovo taman. Muškarac se okrene i oštro zabulji u nju.– Pa jasno, to je ona mlada djevojka, koja je neko vrijeme bila u

Trantridgeu – prijateljica mladog vlastelina d’Urbervilla. Bio sam tada tamo,premda sada više ne stanujem ondje.

Prepoznala je u njemu onoga imućnoga prostaka, kojega je Angel oborio ugostionici, jer je bio prost prema njoj. Grč boli prođe kroz nju, i ona mu ništa neodgovori.

– Budite iskreni i priznajte, da je ovo i ono, što sam vam rekao u gradu,istina, premda se vaš ljubavnik toliko uzrujao zbog toga – a, lukavice moja. Akose uzme pravo, vi biste me morali moliti za oproštenje zbog onog njegovogudarca.

Tessa još uvijek nije ništa odgovorila. Činilo se, da za njezinu progonjenudušu postoji samo jedan spas. Ona se iznenada dade u bijeg brzinom vjetra i, neogledavajući se za sobom, stade trčati cestom, dok nije došla do vrata, koja suvodila ravno u neki nasad, uleti u nj i zaustavi se tek kad je bila dosta duboko unjegovu okrilju, pa se osjećala sigurnom, da ne može biti otkrivena.

Lišće je pod njom bilo suho, a granje grmlja božikovine, koje je raslo međudrvećem, s kojega je opalo lišće, bilo je dosta gusto da spriječi propuh. Tessazgrne veliku gomilu suhog lišća, usred nje napravi kao neko gnijezdo i uvuče seu nj.

Naravno, njezin je san bio isprekidan; činilo joj se, da čuje čudne zvukove,ali je samu sebe uvjeravala, da je to od vjetra. Mislila je na svoga muža, tamonegdje u toploj klimi s onu stranu zemaljske kugle, dok je ona ovdje u hladnoći.Ima li na svijetu još jedno biće, koje je tako nesretno kao ona? pitala se Tessa; arazmišljajući o svom promašenom životu, reče: »Sve je ispraznost«. Ponavljala

je te riječi mehanički, dok nije došla do zaključka, da je to za moderna vremenanajnepriklnadnija misao. To je mislo Solomun pred više od dvije tisuće godina;čak i ona, koja nije bila u nizu mislilaca, i ona je otišla mnogo dalje. Kad bi svebila ispraznost, kome bi onda bilo stalo? Sve je na žalost, bilo gore negoispraznost, nepravda, kazna, nasilje, smrt. Žena Angela Clarea stavi ruku načelo, osjeti njegov oblik i rubove očnih šupljina, koje su se osjećale pod mekomkožom, i pritom je razmišljala, da će doći vrijeme, kad će kost biti gola. »Kamosreće, da je to sada«, reče ona.

Usred tih fantastičnih misli začuje među lišćem neki nov, čudan zvuk.

Možda je vjetar; pa ipak, vjetra gotovo i nije bilo. Katkada je bio kao kucanjebila, katkada kao lepršanje; katkad kao dahtanje ili klokotanje. Uskoro je bilasigurna, da ti zvukovi dolaze od nekakvih divljih stvorenja, to više, što je, kad bi



se pojavili u granju iznad nje, poslije njih čula pad teškog tijela na zemlju. Da jetu bila smještena pod drukčijim i sretnijim prilikama, ona bi se uplašila; ali,daleko od ljudi, ona se sada nije ništa bojala.

Konačno se na nebu pojavi dan. Neko je vrijeme bio samo visoko na nebu,a onda se razdanilo i u šumi.

Čim se ustalilo umirujuće i prozaično svijetlo radnih sati svijeta, ona seizvuče ispod svoga brežuljka lišća i smiono ogleda oko sebe. Tada spazi, što sedogađalo i što je narušavalo njezin mir. Nasad, u kojem je našla okrilje, na tomse mjestu suzivao u klin, kojim se prema ovoj strani završavao, a izvan živice jebila oranica. Pod drvećem je okolo ležalo nekoliko fazana, a bujno im je perjebilo natopljeno krvlju; neki su već bili uginuli, neki su bez snage trzali krilom,neki zurili u nebo, nekima je bilo udaralo žurno, neki su se grčili, neki ispružili –a svi su se previjali u smrtnim mukama, osim onih sretnih, kojima su se te mukedovršile te noći, jer im priroda nije mogla više izdržati.

Tessa je smjesta shvatila značenje toga. Lovci su dan prije stjerali ptice utaj ugao; i dok su one, koje su na mjestu ubijene, ili su uginule prije noći,potražili i odnijeli, mnoge su teško ranjene pobjegle i sakrile se, ili se digle uguste krošnje, gdje su zadržale svoj položaj, dok za vrijeme noći nisu oslabile odgubitka krvi i jedna po jedna popadale, što je ona čula.

Još kao djevojčica vidjela je, da od vremena do vremena, te ljude, kakogledaju preko živica, ili zure kroz grmlje, uperivši puške, čudno odjeveni, skrvožednim izražajem u očima. Rekli su joj, da ti ljudi, ma koliko se tada činilisurovi i okrutni, nisu uvijek takvi, nego su, zapravo, sasvim uljudni, osim za

vrijeme stanovitih tjedana u jeseni i zimi, kad, kao stanovnici Malajskogpoluotoka, jure okolo žeđajući za krvlju i postavljaju sebi kao cilj uništavatiživot – u ovom slučaju bezazlena pernata stvorenja, koja su umjetnim načinomuzgajana jedino s ciljem, da zadovolje te sklonosti – u isto vrijeme tako surove itako neprijateljske prema njihovim slabijim sudrugovima u mnogobrojnojporodici Prirode.

S ganućem duše, koja može za srodne patnike osjećati isto toliko kao i zasamu sebe, Tessina je prva misao bila, da prekine muke ptica, koje su još živjele,i tako je svojim rukama slomila vrat svima onima, koje je mogla pronaći,

ostavivši ih da leže, gdje ih je našla, dok ne dođu lugari – kao što će vjerojatnodoći – da ih ponovo potraže.»Sirote male – kad pomislim, da sam, kraj takve vaše nesreće, sebe

smatrala za najnesretnije biće na zemlji!« povikne ona, a suze joj tekle nizobraze, dok je ona nježno ubijala ptice. »A ja nemam ni najmanje tjelesne boli!Mene ne ranjavaju, ne krvarim, i imam dvije ruke, da se hranim i odijevam.«Stidjela se sama pred sobom zbog svoje potištenosti prošle noći, koja se nijetemeljila ni na čemu stvarnijem, nego na osjećaju, da je optužuje nametnutizakon društva, koji nema nikakve osnovice u prirodi.



XLII

Sada je već bio bijeli dan, i ona ponovo krene, izašavši oprezno na glavnucestu. Ali nije bilo potrebno da bude oprezna; nigdje nije bilo ni žive duše, iTessa hrabro pođe naprijed, jer joj je sjećanje na tihu patnju ptica u toj noći

njihove agonije usjeklo u svijest, kako je bol relativna, i kako je njezina bolsnošljiva, ako se jednom uzmogne izdignuti tako visoko, da će preziratimišljenje drugih ljudi. Ali to ne će moći tako dugo, dok god Clare bude misliokao drugi ljudi.

Došla je u Chalk-Newton i doručkovala u nekoj gostionici, gdje joj jenekoliko mladića dosađivalo svojim pohvalnim izjavama o njezinoj ljepoti. To

joj je nekako ulijevalo nadu, jer, tko zna, ne bi li joj možda i njezin muž čak isada rekao to isto. Za taj je slučaj morala paziti na sebe i držati podalje teslučajne udvarače. Stoga Tessa odluči, da više neće zapadati u opasnost zbog

svoga izgleda. Čim je izišla iz sela, uđe u guštik i izvadi iz košare jednu odsvojih najstarijih radnih haljina, koju nije nikada, čak ni na mljekarstvu oblačila– nikada odonda, kad je radila na strništu u Marlottu. Zatim joj pade na pametsretna misao, da iz zavežljaja izvadi rubac, koji sveže oko lica ispod kapice ipokrije njime podbradak, polovicu obraza i sljepočica, kao da trpi od zubobolje.A onda škaricama, uz pomoć džepnog ogledalca, nemilosrdno podreže obrve; itako se osigura protiv nametljivog divljenja i krene dalje na svoj neravni put.

– Kakve li nakaze od djevojke! reče svome drugu prvi muškarac, što ga jezatim srela.

Kad ga je čula, suze joj dođoše na oči iz čistog sažaljenja prema samojsebi.

– Ali meni je svejedno – reče ona. – Da – meni je svejedno! Sada ću uvijekbiti ružna, jer Angela nema ovdje, i nema nikoga da se brine za me. Moj bivšimuž je otišao i nikada me više neće voljeti; ali ja njega uza sve to volim i mrzimsve ostale muškarce, i drago mi je, da o meni misle prezirno!

Tako Tessa ide dalje; lik koji je dio kraja; poljska radnica, čista i priprosta,u zimskom odijelu; u sivom suknenom ogrtaču, s crvenim vunenim rupcem okovrata, prostom suknjom pokrivenom bijelosmeđom grubom pregačom i

rukavicama od zagasito žute kože. Svaka nit te stare odjeće je izblijedjela istanjila se pod udarom kišnih kapi, žegom sunčanih zraka i zamasima vjetra. Unjoj sada nema ni traga mladenačkoj strasti:

Djevojke usta su hladna. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nabor jedan nad drugimVeže joj glavu.

Unutar te vanjštine, preko koje bi oko možda preletjelo kao preko nečega jedva zamjetljivoga, gotovo neorganskog kucao je život, koji je za svoje godine i



predobro naučio, kako je sve prah i pepeo, kako je okrutna požuda i krhkaljubav.

Slijedećeg je dana vrijeme bilo loše, ali ona se ustrajno vukla dalje, apoštenje, izravnost i nepristranost neprijateljstva prirodnih elemenata smetala ju

je tek malo. Budući da je njezin cilj bio zimsko zaposlenje i zimski dom, nije

smjela gubiti vrijeme. Njezino iskustvo s kratkim zaposlenjima bilo takvo, da jeodlučila, da ih više neće primiti.Tako je išla dalje, od farme do farme, u smjeru mjesta, odakle joj je pisala

Marian, koje je odlučila prihvatiti samo u krajnjoj nuždi, jer tamošnja stega,kako se govorkalo, bila je sve, samo ne privlačljiva. U početku je tražila lakšuvrstu rada, a, kako je primanje u bilo koje od lakših namještenja bilo beznadno,ona potraži malo teži posao, dok se nije, započevši na mljekarstvima i s njegomživadi, što joj se najviše sviđalo, konačno prihvatila teških i surovih poslova,koji su joj se najmanje sviđali – rada na oranicama; bio je to zaista tako grub

posao, za kakav se nikada ne bi dobrovoljno javila.Predveče drugog dana došla je do nepravilne vapnenaste visoravni iliplatoa, na kojem su se isprsavali humci poput polukugli – kao da se CibelaMnogoprsa10 nemarno ispružila tamo, a pružao se taj plato između dolinenjezina rođenja i doline njezine ljubavi.

Zrak je ovdje bio suh i hladan, a dugački su kolni putovi bili zametenibijelom prašinom već nekoliko sati nakon kiše. Bilo je malo drveća, ili ništa, jersu i ono, koje bi raslo po živicama, zakupci-farmeri, prigodni neprijatelji drveća,grmlja i šipražja, nemilosrdno isprepleli s ostalim raslinjem živice. U srednjoj

udaljenosti pred sobom vidjela je vrhunce Bulbarrowa i Nettlecombe Touta, ioni su joj se činili prijateljskim. S ove visoravni izgledali su niski i pitomi,premda, kad bi im se, još kao dijete, približavala s druge strane, iz Blackmoora,bili su kao visoke kule nasuprot nebu. Južno, u udaljenosti od mnogo milja,preko brežuljaka i gorskih grebena prema morskoj obali, razabirala je plohu kaoulašten čelik; to je bio kanal La Manche, tamo negdje daleko prema Francuskoj.

Pred njom, u maloj uvali, bili su ostaci nekoga sela. Ona je, zapravo, stiglado Flintcomb-Asha, mjesta Marianina boravka. Čini se, da se tu nije dalopomoći; bilo joj je suđeno, da dođe ovamo. Tvrdokorna zemlja oko nje jasno joj

je govorila, da je posao, koji se ovdje traži, najsurovije vrste; ali već je bilovrijeme, da prestane tražiti, pa je odlučila ostati, pogotovu, jer je počela padatikiša. Na ulazu u selo bila je kućica, a krovne su joj grede stršale na cestu. Prijenego što je zapitala, može li prenoćiti, stala je pod strehu i promatrala, kako sespušta veče.

»Tko bi mislio, da sam ja gospođa Clare!« reče ona.Osjećala je na leđima i ramenima, da je zid topao i zaključila, da je odmah

iza greda ognjište kućice, od kojega vrućina probija kroz opeke. Ona ugrije rukena njima, a zatim prisloni obraz – crven i vlažan od sitne kišice – na njegovu

10 Cibela – frigijska božica plodnosti u prirodi. ( Nap. prev.)



ugodnu površinu. Činilo se, da je zid jedini prijatelj, što ga ima. Tako joj je biložao ostaviti ga, da bi cijelu noć mogla ostati tamo.

Tessa je čula stanovnike kućice – sakupljene nakon dnevnog rada – kakounutra jedno s drugim razgovaraju, a čula se i zveka njihovih tanjira, dok suvečerali. Ali na seoskoj cesti još nije vidjela ni žive duše. Samoću je konačno

prekinulo približavanje neke žene, koja je, premda je veče bilo hladno, imala nasebi šarenu pamučnu haljinu i ljetnu nakrivijenu kapicu. Tessa instinktivnopomisli, da bi to mogla biti Marian, i doista, kad je došla dosta blizu, da ju je utmini mogla razabrati, bila je to ona. Marian je bila još deblja i crvenija u licunego prije, a izrazito otrcanija u odjeći. U bilo kojem prijašnjem razdobljunjezina života, Tessi teško da bi u tim prilikama bilo stalo da obnovi topoznanstvo; ali ona je bila tako beskrajno osamljena, da je spremno uzvratilaMarianin pozdrav.

Marian je bila sasvim pristojna u svom ispitivanju, ali se činilo, da je jako

dirnuta zbog toga, što Tessa još uvijek nije u boljim prilikama nego prije; iako jenešto načula o rastavi.– Tessa – gospođa Clare – draga žena dragoga Clarea. Drago dijete, zar je

doista tako loše? Zašto je tvoje lijepo lice tako povezano? Zar te je tko tukao?Valjda nije on?

– Ne, ne, ne! To sam samo zato napravila, Mariano, da mi ne dosađuju i nezanovijetaju.

Ona s gađenjem strgne povoj, koji je mogao Marianu navesti na tako ludumisao.

– A nemaš ovratnika na sebi (Tessa je obično na mljekarstvu nosila malibijeli ovratnik).

– Znam, Mariano.– Jesi li ga putem izgubila?– Nisam ga izgubila. Zapravo, svejedno mi je, kako izgledam; i zato ga

nisam stavila.– A ne nosiš vjenčani prsten?– Da, nosim, ali ne javno. Nosim ga na vrpci oko vrata. Ne želim da ljudi

razmišljaju, za koga sam se udala, i da li sam uopće udata; dok vodim ovakavživot, to bi bilo vrlo nezgodno.

Marian zastane.– Ali ti jesi žena gospodina, pa nije pravo da živiš tako!– O, da, to je sasvim pravo; premda sam ja jako nesretna.– Hm, hm. On te je uzeo za ženu – i ti možeš biti nesretna!– Žene su katkada nesretne; nije to krivnja njihovih muževa – nego njihova

vlastita.– Na tebi nema krivnje, draga; za to sam sigurna. A nema ni na njemu.

Mora, dakle, biti nešto izvan vas dvoje.– Mariano, draga, Mariano, hoćeš li mi učiniti uslugu i ne postavljati mi

pitanja. Moj je muž otišao u tuđinu, a meni se nekako dogodilo, da sam potrošila



što mi je ostavio, tako da moram ponovo na neko vrijeme potražiti utočište usvom starom radu. Nemoj me zvati gospođa Clare, nego Tessa, kao prije.Trebaju li ovdje radnicu?

– O, da, primit će te, kad god hoćeš, jer ih je malo, kojima je stalo do dođu.To ti je mjesto za crkavanje. Žito i repa, to je sve, što uzgajaju. Premda sam ja

sama ovdje, osjećam, da je šteta, da ovamo dolaze ovakve kao što si ti.– Ali ti si bila isto tako dobra mljekarica kao ja.– Da, ali sam izišla iz toga, otkad sam počela piti. Gospode, to mi je sada

jedina utjeha. Ako primiš posao, metnut će te da režeš repu. To i ja radim; alitebi se neće sviđati.

– O, svejedno mi je! Hoćeš li ti govoriti za me?– Bit će bolje, da sama za se govoriš.– Dobro. A sada, Marian, zapamti – ni riječi o njemu, ako primim mjesto.

Ne želim, da mu se ime povlači po blatu. Marian, koja je bila doista pouzdanadjevojka, iako tvrđe naravi nego Tessa, obeća sve, što je ova tražila.

– Danas je veče isplate – reče ona – i ako sada odemo onamo, odmah ćešznati. Zaista mi je tako žao, što nisi sretna; ali to je zato, što njega nema, znam jato. Da je on ovdje, ti ne bi mogla biti nesretna, čak i da ti ne da ništa novaca – ida postupi s tobom kao sa sluškinjom.

– To je istina; ne bih mogla!Hodale su dalje zajedno i uskoro došle do gospodarske kuće, koja je bila

gotovo uzvišena u svojoj turobnosti. Na daleko i široko nigdje nije bilo ni jednoga drveta; u to godišnje doba nije bilo zelenih pašnjaka – ništa nego zemljana ugaru i repa na sve strane, na velikim poljima odijeljenima isprepletenim,

jednoličnim živicama.Tessa pričeka pred vratima kuće, dok grupa radnika ne primi svoje nadnice,

a onda je Marian predstavi. Sam farmer, čini se, nije bio kod kuće, ali njegovažena, koja ga je to veče zastupala, nije imala ništa protiv toga, da zaposli Tessu,pošto je ona pristala, da će ostati do blagovijesti. Ponuda ženske radne snage jesada bila rijetka, a kako je bila jeftina, isplaćivala se za poslove, koje su ženemogle vršiti jednako dobro kao muškarci.

Pošto je potpisala ugovor, Tessa zasada nije imala drugog posla, nego danađe stan, a našla ga je u onoj kući, na čijem se zidu grijala. Bila je to slabazarada, što ju je sebi osigurala, ali će joj na svaki način pružiti krov nad glavompreko zime.

To veče je pisala svojim roditeljima, da ih obavijesti o svojoj novoj adresi,u slučaju da bi u Marlott stiglo pismo njezina muža. Ali im nije rekla ništa obijedi svoga položaja: mogli bi zbog toga prigovoriti njemu.



XLIII

Marianina definicija, da je farma Flintcomb-Ash mjesto za crkavanje, nijebila preuveličana. Jedino, što je na tom tlu bilo masno, bila je sama Marian, a iona je uvezena izvana. Od tri vrste sela, sela, za koje se brine njegov gospodar,

sela, za koje se brine selo samo, i sela, za koje se ne brine ni ono samo ni njegovgospodar (drugim riječima, sela, u kojem boravi vlastelin i njegovi zakupnici,sela slobodnih ili nasljednih seljaka, i sela odsutnog vlasnika, koje se uzdržavaod zemlje) ovo mjesto, Flintcomb-Ash, bilo je treće.

Ali Tessa se dala na posao. Strpljivost, ta mješavina duševne hrabrosti itjelesne bojažljivosti, nije sada više bila neznatna oznaka karaktera gospođeClare; i ona ju je održavala, da ne klone.

Polje, na koje su stavili nju i njezinu drugaricu da režu repu, bilo je velikonekih stotinu jutara, u jednom komadu, na najvišem predjelu farme, a izdizalo se

iznad kamenih terasa – izdanka kremenih žila u krednoj formaciji sastavljenihod milijarda sitnih bijelih kremenčića okruglih, šiljastih i štapićastih oblika.Stoka je već pojela gornji dio repe, i posao je ovih dviju žena bio iskopati donjiili zemljani dio svinutim vilama, tako da se i on može upotrebiti za stočnu hranu.Kako je već svaki list repe bio popasen, čitavo je polje bilo bezbojno, tužno i

jednolično, bila je to koža lica bez crta, kao da bi lice, od brade do čela, bilosamo ravna koža. Nebo je, samo u drugoj boji, imalo te iste osobine; bijeloprazno lice bez ikakvih crta. I tako su ta dva lica, gornje i donje, stajala jednonaprama drugome čitav bogovetni dan, bijelo lice gledajući dolje na smeđe, a

smeđe gore u bijelo, a da između njih nije bilo ništa, do li ove dvije djevojke,koje su po površini smeđeg lica puzale kao muhe.Nitko im se nije približavao, a njihovi su pokreti odavali mehaničku

pravilnost; stajale su tamo zavite u pregače od grube tkanine – smeđe kecelje srukavima, svezane na leđima sve do dolje, da im vjetar ne bi nosio haljinu – sokratkim suknjama, ispod kojih su se vidjele cipele, koje su sizale sve dogležnjeva, i žutim visokim rukavicama od ovč je kože. Karakter zamišljenosti,što ga je njihovim sagnutim glavama davala zaslonjena kapica, podsjetio bipromatrača na kakvu ranu talijansku sliku dviju Marija.

Radile su tako sat za satom, nesvijesne očajnog izgleda, koji su poprimale utom kraju, ne razmišljajući o pravednosti ili nepravednosti svoje sudbine. Čak iu takvom položaju kao što je bio njihov, bilo je u sanjama moguće živjeti.Popodne je opet počela kiša, i Marian reče, da prestanu raditi. Ali, ako ne buduradile, neće biti plaćene; i tako su nastavile. To je polje ležalo tako visoko, dakiša nije imala prilike padati, nego je šibala horizontalno nošena zviždukomvjetra i zabadala se u njih poput staklenih iglica, dok nisu bile potpuno mokre.Tessa dosada nije znala, što to znači. Ima različitih stupnjeva promočenosti, a uobičnom se govoru kaže sav promočen, ako je čovjek sasvim malo mokar. Ali

stajati radeći polako na polju i osjećati, kako kiša puzi po nogama i ramenima,onda po kukovima i glavi, zatim po leđima, sprijeda i sa strane, a ipak raditi, dok



se olovno svijetlo ne smanji i ne označi, da je sunce zašlo, to zahtijeva izrazitukoličinu snage, čak i hrabrosti.

Pa ipak, one nisu osjećale mokrinu toliko, koliko bi čovjek mislio. Bile suobje mlade i razgovarale o vremenu, kad su zajedno živjele i ljubile namljekarstvu Talbothays, onom sretnom zelenom komadu zemlje, gdje je to ljeto

bilo velikodušno svojim darovima; stvarno prema svima, u časovima premanjima dvjema. Tessi je bilo milije, da ne razgovara s Marianom o čovjeku, koji je zakonski, ako ne i doista, njezin muž; ali ju je neodoljiva privlačljivost togapredmeta zavela, da sudjeluje u Marianinim primjedbama. I premda su im, kaošto je rečeno, vlažni zasloni kapica lupkali oštro po licu, a pregače im seprilijepile na njima, da im je već dozlogrdilo, proživjele su tako čitavo topopodne u uspomenama na zeleni, sunčani, romantični Talbothays.

– Kad je lijepo vrijeme, možeš odavle kao u maglici vidjeti brežuljak, koji je samo nekoliko milja udaljen od doline Froom – reče Marian.

– A doista? – reče Tessa, saznavši za novu vrijednost ovoga predjela.Tako su ovdje, kao i svagdje, djelovale dvije sile, stalna volja za užitkom i

povremena volja, koja se borila protiv uživanja. Marianina je volja pomagalasama sebi tako, da je kad bi popodne poodmaklo, izvadila iz džepa politrenubocu začepljenu bijelom krpom, i pozvala Tessu da pije. Kako je, međutim,Tessi sama moć sanjarenja bila zasada dovoljna da se uzvine u visine, ona jeotklonila, osim malog gutljaja, a onda bi sama Marian potegnula iz boce.

– Navikla sam se na to – reče ona, i sada ne mogu ostaviti. To mi je jedinautjeha... Znaš, ja sam ga izgubila, a ti nisi, pa ti, možda, možeš bez toga.

Tessa je bila uvjerena, da je njezin gubitak jednako velik kao Marianin, ali,vezana dostojanstvom, da je Angelova žena, barem formalno, ona prihvatiMarianino tumačenje.

Usred toga kraja Tessa je robovala u jutarnjem mrazu i popodnevnimkišama. Kad se nije iskapala repa, ona se čistila, a pri tom su poslu udubljenimnožem strugale zemlju i korjenčiće, prije nego što bi spremale repu za kasnijuupotrebu. Kod toga bi se rada mogle zakloniti slamnatim pokrovom, ako bipadala kiša; ali, ako bi se smrzavalo, ni njihove im debele kožnate rukavice nisupomagale, da ih smrznute gomile, koje su premetale, ne štipaju za prste. Pa ipak,

Tessa se nadala. Živjela je u uvjerenju, da će ga velikodušnost, koju je onaustrajno smatrala za glavni sastavni dio Clareova značaja, navesti, da se vrati knjoj.

Marian, razigrana alkoholom do veselosti, znala bi naći već prijespomenute korjenčiće čudnih oblika, pa bi vrištala od smijeha, dok bi Tessaostajala tupa i ozbiljna. Često su gledale preko zemlje prema mjestu, gdje suznale da se proteže dolina Var ili Froom, čak i ako je možda nisu mogle vidjeti; iupiljivši oči u neprobojnu sivu maglu, one su se prenosile u stara vremena, štosu ih provele tamo.

– O – reče Marian – kako bih voljela, da još jedna ili dvije od naše staregrupe dođu ovamo. Onda bi svaki dan ovdje na polju mogle dozivati u pametTalbothays, govoriti o njemu i o tome, kako nam je tamo bilo lijepo, i o starim



stvarima, koje smo poznavale, pa bi nam se gotovo sve u mislima vratilo natrag.Marianine su se oči smekšale, a glas joj je postao neodređen pri sjećanju na teslike. – Pisat ću Izzi Huet – reče ona. – Ona se sada drži kuće i ne radi ništa toznam, i reći ću joj, da smo nas dvije ovdje i pozvati je ovamo; a možda se iRetty sada oporavila.

Tessa nije imala ništa da kaže protiv toga prijedloga, a slijedeće u vezi splanom, da se dopreme stare talbothayske radosti, čula je dva tri dana kasnije,kad ju je Marian obavijestila, da je Izz odgovorila na njezino pismo i obećala daće doći, ako bude mogla.

Već godinama nije bilo takve zime. Došla je u prikrivenim i odmjerenimpotezima, kao što su potezi igrača šaha. Jednoga jutra onih nekoliko osamljenihstabala i trnje na živicama kao da je biljnu koru zamijenilo životinjskom kožom.Svaka je grančica bila pokrivena bijelim dlačicama, koje su izrasle iz kore prekonoći, a bile su poput krzna i davale grančicama četverostruku debljinu, dok je

čitav grm ili stablo činilo čudesan, bijeli crtež na tužnom sivilu neba i horizonta.Paučine su otkrile svoju prisutnost na spremištima i zidovima, tamo, gdje ihnikada nitko nije zapazio, dok nisu iznesene na vidjelo u atmosferi kristala,viseći kao omče od bijele vune s istaknutih mjesta gospodarskih zgrada, stupovai ulaznih vrata.

Nakon toga razdoblja smrznute vlage došlo je doba suhe studeni, kad sutamo iza sjevernog pola stale tiho stizavati čudne ptice na visoravan Flintcomb-Asha, iznurena, sablasna bića tragičnih očiju – očiju, koje su bile svjedokomprizora razorne strahote u nepristupačnim polarnim predjelima, veličine, kakvu

nikada nijedno ljudsko biće nije zamislilo, u temperaturi, u kojoj se sve smrzava,i koju ni jedan čovjek ne može podnijeti; koje su, uz blijesak svijetla Aurore,vidjele mrvljenje ledenih santi i odrone snježnih bregova; bile napolazaslijepljene od vrtloga strahovitih oluja i kopnenih i vodenih strahota, te suzadržale izraz, koji su izazvali takvi prizori. Te su bezimene ptice došle sasvimblizu Tessi i Mariani, ali nisu rekle ni riječi o svemu onome, što su vidjele, a štočovječanstvo nikada neće vidjeti. One nisu imale ambiciju putnika, dapripovijedaju i, s tupom bezosjećajnošću, uskraćivale su da govore odoživljajima, do kojih nisu ništa držale, da ih zamijene za neposredne događajeove ugodne visoravni – beznačajne pokrete ovih dviju djevojaka, koje suraskopavale grude zemlje svojim motikama, da bi otkrile ovo ili ono, što bi timposjetiocima prijalo kao hrana.

A onda, jednoga dana neko čudno svojstvo prožme zrak ovoga otvorenogkraja. Naišla je vlaga, koja nije bila od kiše, i studen, koja nije bila od mraza.Smrzavala je oči ovim dvjema djevojkama, osjećale su bol u čelu, prodirala im

je do kosti, djelujući manje na površinu tijela nego na unutrašnjost. Znale su, dato znači snijeg, i snijeg je u noći došao. Tessa, koja je i dalje stanovala u kućici stoplim zidom, koji je razveseljavao svakog samotnog pješaka, koji bi se uza njzaustavio, probudi se u noći i začuje iznad slamnatoga krova zvukove, koji kaoda su htjeli reći, da se krov pretvorio u vježbalište svih vjetrova. Kad je ujutroupalila svjetiljku, da ustane, opazi, da je snijeg probio pukotinu u prozoru i



stvorio bijeli čunj najfinijeg praška na unutarnjoj strani, a ušao je i kroz dimnjak,tako da je ležao na podu u visini potplata, i njezine su cipele ostavljale tragove,dok se kretala okolo. Vani je olujna vijavica bila tako jaka, da je u kuhinjitvorila snježnu maglicu, ali je još zasada bilo pretamno, da bi mogla išta vidjeti.

Tessa je znala, da je nemoguće nastaviti s repom; i, dok je uz samotnu malu

svjetiljku dovršila doručak, stiže Marian, da joj kaže, da se moraju pridružitiostalim ženama u žitnici pri čupanju klasja, dok se vrijeme ne promijeni. Čim se,dakle, vani jednolični plašt tmine počeo mijenjati u raskidanu zbrku sivih boja,one utrnu svetiljku, navuku na glavu najtopliju kukuljicu, svezu oko vrata ipreko prsiju vuneni rubac i krenu prema žitnici. Snijeg je došao za pticama izpolarnih predjela kao bijeli stup oblaka, i pojedinačne se pahuljice nisu moglevidjeti. Zamasi su vjetra donosili miris ledenih santi, arktičkoga mora, kitova isjevernih medvjeda i gonili snijeg tako, da je samo lizao zemlju, ali se nije nanjoj taložio. One su se probijale naprijed nagnuta tijela kroz svilenasta polja,

držeći se, što su više mogle, u zavjetrini živica, koje su, me

đutim, služile višekao rešeta, nego kao vjetrobran. Zrak, uzbuđen do bljedila bijelim mnoštvom

pahuljica, koje su vrvjele u njemu, hirovito ih je motao i kovitlao, podsjećajućina bezbojni kaos stvari. Ali obadvije su mlade žene bile prilično vesele; takvovrijeme na suhoj visoravni ne izaziva samo po sebi potištenost.

– Ha, ha! Lukave sjeverne ptice su znale, da to dolazi – reče Marian. – To ti je sigurno, one idu tik pred nevremenom, sve tamo od zvijezde sjevernjače. Tvojse muž, moja draga, prisegla bih, sve ovo vrijeme prži. Gospode, kad bi samosada mogao vidjeti svoju dražesnu ženu! Premda, ovo vrijeme nipošto ne škodi

tvojoj ljepoti – naprotiv, prije joj koristi.– Ne smiješ sa mnom govoriti o njemu, Marian – reče strogo Tessa.– Da, ali – ti ga sigurno voliš, zar ne?Umjesto odgovora, Tessa se, sa suzama u očima, strastveno okrene u

smjeru, u kojem je zamišljala da leži Južna Amerika i, podignuvši usnice, dobacivrući poljubac u snježni vjetar.

– No, no, znam, da ga voliš. Ali, tako mi boga, čudan je to život za bračnipar! Eto – neću više reći ni jedne riječi! A, što se tiče vremena, neće nam nauditiu žitnici; samo što je čupanje klasja strašno težak posao – gori nego iskopavanje

repe. Ja ga mogu izdržati, jer sam krupna, ali ti si nježnija od mene. Ne moguzamisliti, zašto te je gazda stavio na taj posao.Dođu do žitnice i uđu. Jedan je kraj dugačke zgrade bio pun žita; u sredini

se obavljalo čupanje klasja, pa je tamo već prošlo veče postavljena preša zaslamu i toliko snopova, koliko će biti dosta, da ih žene toga dana očupaju.

– Gle, tu je Izz! – reče Marian.Bila je doista Izz, i ona dođe pred njih. Ona je jučer popodne propješačila

cijeli put od kuće svoje majke i, kako nije računala, da je udaljenost tako velika,stigla je kasno uveče, ali ipak, neposredno prije nego što je počeo padati snijeg,

te je prenoćila u gostionici. Farmer se dogovorio s njezinom majkom na trgu, daće je primiti, ako dođe danas, i ona se silno bojala, da ga ne razočara svojimzakašnjavanjem.



Osim Tesse, Mariane i Izze, bile su tu i dvije žene iz susjednog sela, dvijesestre amazonke, kojih se Tessa za zaprepaštenjem sjetila kao Tamne Kar-Pikove Dame i njezine sestre Karovske Dame – onih, koje su se pokušale tući snjom u ponoćnoj svađi u Trantridgeu. Nisu pokazale, da su je prepoznale, amožda i nisu, jer su onom zgodom bile pod utjecajem alkohola, bile su tamo,

kao i ovdje, samo privremeno. One su s užitkom radile sve moguće muškeposlove, sve do bušenja bunara, obrezivanja živica, popravljanja jaraka iiskopavanja zemlje, a da nisu osjetile nikakav umor. Bile su i poznate kao dobreradnice pri čupanju klasja, pa su se ogledale na ove druge tri s priličnimprezirom.

Navukavši rukavice, sve su se dale na posao, postavivši se u red ispredpreše, sprave, koja se sastojala od dva stupa spojena poprečnom gredom, podkoju su se stavljali snopovi, koje je trebalo očistiti s klasom prema vanjskojstrani, pa bi se onda greda klinovima učvrstila u uspravne stupove i pomalo

spuštala, kako su se snopovi smanjivali.Boja dana je postala neugodna, jer se svijetlo, što je ulazilo kroz vratažitnice, dizalo sa snijega, a nije se spuštalo s neba. Djevojke su izvlačile rukovetza rukoveti iz preše; ali, zbog prisutnosti stranih žena, koje su prepričavalezlobne brbljarije, Marian i Izz nisu mogle isprva razgovarati o starimvremenima, kako su to željele. Za kratko vrijeme začuju prigušen topot konja, igazda dojaši pred vrata žitnice. Kad je sjahao, pređe sasvim blizu Tessi i zastadezamišljeno promatrajući njezino lice sa strane. Ona se isprva nije okrenula, ali,kako ju je on netremice promatrao, ona se osvrne i opazi, da je njezin

poslodavac onajčovjek iz Trantridgea, od kojega je pobjegla na cesti, jer jepočeo govoriti o njezinoj povijesti.

On pričeka, dok nije odnijela snopove slame van na hrpu, a onda joj reče:»Dakle vi ste ta mlada žena, koja se tako uvrijedila na moju uljudnost, Neka mevrag odnese, ako nisam smjesta pomislio, da biste to mogli biti vi, čim sam čuo,da ste primljeni u posao! E, vidite, vi ste mislili, da ste pobijedili mene onaj prviput u gostionici s vašim miljenikom, a drugi put na cesti, kad ste pobjegli, alisada mislim, da sam ja pobijedio vas.« Posljednje je riječi popratio surovimsmijehom.

Tessa, izmeđ

u amazonki i farmera, kao ptica ulovljena u mrežu, neodgovori ništa i stade dalje čupati klasje. Dosta je dobro unijela čitati karakterljudi, pa je znala, da se ne treba ništa bojati ljubavne nasrtljivosti svogaposlodavca; to je više bila tiranija, koju je izazvalo poniženje zbog Clareovapostupka s njim. Sve u svemu, njoj je taj osjećaj kod muškaraca bio miliji iosjećala se dosta hrabrom, da mu se odupre.

– Vi ste valjda mislili, da sam zaljubljen u vas! Neke su žene takve budale,da svaki pogled smatraju za najozbiljniju stvar. Ali nema ništa tako dobro, kao

jedna zima na polju, da mladim djevojkama izbije iz glave takve gluposti; a viste potpisali ugovor do Blagovijesti. Dakle, hoćete li me zamoliti ža oproštenje?

– Mislim, da biste vi mene morali zamoliti za oproštenje.



– Neka bude – kako hoćete. Ali ćemo vidjeti, tko je ovdje gazda. Jesu li tosvi snopovi, što ste ih danas izradili.

– Da, gospodine.– To je bijedan rezultat. Pogledajte samo, koliko su one tamo napravile

(pritom pokaže na ove dvije krupne žene). A i ostale su načinile više nego vi.

– One su to radile već prije, a ja nisam. A mislila sam, da vam je svejedno,budući da je to akordni posao, i dobivamo plaću za ono, što napravimo.

– O, ali meni nije svejedno. Želim, da se žitnica očisti.– Radit ću cijelo popodne, umjesto da s ostalima odem u dva sata.On je pogleda kiselo i ode. Tessa je osjećala, da na puno gore mjesto nije

mogla doći; ali sve je bolje nego ljubavna nasrtljivost. Kad je bilo dva sata,radnice od zanata istruse iz boce posljednjih četvrt litre, odlože svoje srpove,povežu posljednje snopove i odu. Marian i Izz bi isto to učinile, ali, kad su čule,da Tessa namjerava ostati, da duljim radom nadoknadi svoju neuvježbanost, nisu

je htjele ostaviti. Pogledavši van na snijeg, koji je još uvijek padao, Marianusklikne: »Sada je cijela žitnica naša.« I tako je razgovor konačno skrenuo nanjihove stare doživljaje na mljekarstvu; i, naravno, na pojedinosti njihoveljubavi prema Angelu Clareu.

– Izz i Marian – reče gospođa Clare, s dostojanstvom, koje je biloizvanredno dirljivo, s obzirom na to, kako je ona malo bila žena – ne mogu višesudjelovati u vašem razgovoru, kao prije, o Clareu; mislim, da će vam biti jasno,da ne mogu, jer, premda je on zasada otišao od mene, on je ipak moj muž.

Izz je po prirodi bila najdrskija i najzagrižljivija od sve četiri djevojke, kojesu bile zaljubljene u Clarea. – On je, bez sumnje, bio divan ljubavnik – reče ona;– ali mi se baš ne čini, da je odviše nježan muž, kad te je tako brzo ostavio.

– Morao je otići – bio je prisiljen otići, da vidi, kakva je tamo zemlja! –branila ga je Tessa.

– Mogao ti je pomoći, da proguraš zimu.– Ali – to se slučajno tako dogodilo – to je nesporazumak; i nećemo o tome

raspravljati – odgovori Tessa, samo što nije zaplakala. – Možda ima mnogotoga, što bi se moglo reći u njegovu obranu! On nije, kao neki drugi muževi,otišao a da mi ne kaže; i ja mogu, kad hoću, saznati gdje je.

Nakon toga su dosta dugo vremena provele u mislima, grabeći i dalje žitnoklasje, izvlačeći slamu, skupljajući je pod rukom i odrezujući klasje srpovima, iu žitnici se nije čulo ništa, do li šuštanje slame i rezanje srpova. Tada Tessaiznenada klone i spusti se na hrpu klasja do svojih nogu.

– Znala sam, da to nećeš moći izdržati! – povikne Marian. – Za taj se posaohoće čvršća građa nego što je tvoja.

Upravo tada uđe farmer. – O, tako vi radite, kad mene nema – reče on.– Pa to je na moju štetu, branila se ona, – a ne na vašu.

– Želim, da se taj posao svrši – reče on tvrdoglavo, pa prođe kroz žitnicu iizađe na druga vrata.



– Nemoj se obazirati na nj, draga – reče Marian. – Radila sam ja ovdje već prije. Ti sada hajde i lezi tamo, a Izz i ja ćemo svršiti tvoju obavezu.

– Neugodno mi je, da vi za mene radite. K tome sam ja i viša od vas.Međutim, ona je bila tako shrvana, da je pristala da načas legne, prislonivši

se na hrpu pljeve – otpadaka, pošto se izvuče ravna slama – koji su bili nabacani

u kutu žitnice. Slomila se isto toliko zbog uzrujavanja, što je ponovo početrazgovor o njezinoj rastavi od muža, kao i zbog teškog posla. Ležala je u stanjuzapažanja bez sposobnosti djelovanja volje, a šuštanje slame i rezanje klasjaonih dviju imalo je težinu tjelesnih dodira.

Osim tih zvukova mogla je iz svoga kuta čuti i mrmor njihovih glasova.Bila je sigurna, da su nastavile već načeti razgovor, ali su govorile tako tiho, danije mogla razabrati riječi. Konačno je Tessa sve više željela da čuje što onegovore i, uvjerivši samu sebe, da se osjeća bolje, ustane i ponovo se prihvatiposla.

Onda smalakše Izz Huet. Ona je veče prije toga pješačila više negodvanaeest milja, išla spavati u ponoći, a ponovo bila na nogama u pet sati.Jedina je Marian, zbog svoje boce rakije i čvrstoće građe, izdržala napor naledima i rukama a da nije osjećala boli. Tessa navali na Izzu, da ode, i, budući dase osjećala bolje, pristane, da će završiti radni dan bez nje, a broj snopova ćepodijeliti podjednako.

Izz sa zahvalnošću prihvati tu ponudu i nestade kroz velika vrata posnježnom tragu do svoga stana. Marian, kako je to bivalo svako popodne u tovrijeme, zahvaljujući svojoj boci, zapadne u romantično raspoloženje.

– To ne bih nikada pomislila o njemu – nikada! reče ona sanjarskimglasom. – A tako sam ga voljela! Ništa me nije smetalo, što je uzeo tebe. Ali tosa Izz, to je previše!

Tessa, trgnuvši se na te riječi, umalo nije odrezala srpom prst.– Govoriš li to o mome mužu?– Pa, da. Izz mi je rekla – nemoj joj kazati – ali nikako ne mogu, da ti ne

kažem! Radi se o onome, što je on tražio od Izze. Tražio je od nje, da ode s njimu Braziliju.

Tessino lice problijedi i postade bijelo kao snijeg vani, a crte joj se licazategnu. – A je li Izz odbila poziv? – upita ona.

– Ne znam. Na svaki način, on se predomislio.– Oh – onda on to nije mislio ozbiljno! To je bila samo muška šala!– Mislio je ozbiljno, jer ju je bio odveo dobar komad puta prema stanici.– Ali je nije poveo!Nastavile su rad šuteći, a onda Tessa, bez ikakva prethodnog znaka, brizne

u plač.– Eto! – reče Marian. – Sad vidim, da bi bilo pametnije, da ti nisam rekla!

– Ne. Jako je dobro, da si mi rekla! Živjela sam nemarnim i bezbrižnimživotom, a nisam vidjela, kamo bi to moglo dovesti. Trebala sam mu češćepisati. Rekao je, da ne mogu k njemu, ali mi nije rekao, da mu ne smijem pisati,



kako god često hoću. Neću više ovako gubiti vrijeme. Činila sam jako krivo ibila sam nemarna, kad sam sve ostavila na njemu!

Tmurno svijetlo u žitnici postalo je još tmurnije, i više nisu vidjele raditi.Kad je Tessa to veče stigla kući i našla se u samoći svoje male obijeljene sobice,ona se dade svim žarom na pisanje pisma Clareu. Ali, mučena neizvjesnošću,

nije ga mogla dovršiti. Ona skine prsten s vrpce, na kojoj ga je nosila na svomsrcu, i zadrži ga na prstu cijelu noć, kao da bi se htjela učvrstiti u uvjerenju, da jedoista žena toga svoga nesavjesnog ljubavnika, koji je mogao Izzi predložiti, daode s njim u tuđinu, tako kratko vrijeme pošto je ostavio nju. Znajući sve to,kako ga je mogla zaklinjati u pismu ili mu pokazati, da ga još uvijek voli?

XLIV

Saznavši ono u žitnici, njezine su misli ponovo pošle u smjeru, u kojem suse više nego jedamput kretale u posljednje vrijeme – k dalekom župnom dvoru uEmminsteru. Clare joj je rekao, da mu mora pisati putem njegovih roditelja, akobude željela, a ako bude u novčanoj neprilici, da se obrati na njih izravno. Aliosjećaj, da nema nikakva moralnog prava na nj, uvijek ju je silio, da potisnesvoju želju, da šalje ta pisma; i stoga za obitelj u župnom dvoru, kao i za svojuobitelj nakon vjenčanja, ona zapravo nije postojala. To samozatajivanje u obasmjera potpuno se slagalo s njezinim neovisnim karakterom, koji nije tražionikakve usluge ni samilost, na koje nije imala pravo na temelju poštenog

prosuđivanja njezinih zasluga. Odlučila je uspjeti ili propasti vlastitimzaslugama i odreći se tih čisto formalnih prava na stranu obitelj, prava, koje jestekla krhkom činjenicom, da je jedan član te porodice, u času slabosti, upisaosvoje ime u crkvenu knjigu kraj njezina imena.

Ali sada, kad ju je Izzina pripovijest natjerala u očaj, ona više nije imalasnage, da se i dalje odriče. Zašto joj njezin, muž nije pisao? On joj je izričitorekao, da će je u najmanju ruku obavijestiti, kamo je otputovao; ali on joj nijeposlao ni jednog retka, da joj kaže svoju adresu. Zar mu doista nije stalo? Ili jebolestan? Treba li ona da mu se pokuša približiti? Njezina bi joj zabrinutost

sigurno dala toliko snage, da ode u župni ured i sazna, gdje je on, pa da muiskali svoju bol zbog njegove šutnje. Ako je Angelov otac doista tako dobarčovjek, kako je čula da o njemu govore, on bi znao shvatiti njezinu čežnju.Mogla bi mu sakriti teške prilike, u kojima živi.

Ostaviti farmu radnim danom nije bilo moguće; nedjelja je bila jedinaprilika. Kako se Flintcomb-Ash nalazi usred kredne visoravni preko koje se jošnije popela ni jedna željeznica, morat će ići pješice. A budući da donle imapetnaest milja, morat će ustati rano, jer će joj za taj pothvat trebati dugačak dan.

Dvije nedjelje kasnije, kad je nestalo snijega, poslije kojega je nastala

čvrsta, suha zima, ona iskoristi priliku, dok su još ceste bile tvrde, da okušasvoju sreću. U četiri sata ujutro te nedjelje ona siđe iz svoje sobe i stupi van pod



zvjezdano nebo. Vrijeme je još uvijek bilo povoljno, a tlo je odzvanjalo podnjezinim nogama kao nakovanj.

Marian i Izz su se jako zanimale za njezin izlet, jer su znale, da se toputovanje tiče njezina muža. One su stanovale u jednoj kućici malo dalje uzcestu, ali su ipak došle, da pomognu Tessi kod njezina odlaska, dokazujući joj,

da bi se morala obući u svoju najljepšu haljinu, da osvoji srce svoga svekra isvekrve; ona, međutim, poznavajući stroga kalvinistička načela starogagospodina Clarea, nije mnogo nastojala oko toga, čak se bojala, da to ne bi bilodobro. Prošla je već godina dana od njezine žalosne udaje, ali ona je sačuvaladosta odjeće, koja je predstavljala bijedne ostatke njezine u ono vrijeme potpunegarderobe, da se mogla obući vrlo dražesno kao jednostavna seoska djevojka,bez ikakva nastojanja da bude po najnovijoj modi. Imala je na sebi mekanu sivuvunenu haljinu, s bijelim namreškanim valovitim obrubom, koji je isticaonjezino ružičasto lice i vrat, i crni baršunasti kaputić i šešir.

– Kakva šteta, da te sada ne može vidjeti tvoj muž – zbilja si pravaljepotica! – reče Izz Huet, promatrajući Tessu dok je stajala na pragu, izmeđučeličnog svijetla zvijezda vani i žutog svijetla svijeće unutra. U Izzinim seriječima odražavalo velikodušno prepuštanje sudbini. Ona – a ni bilo koja drugažena, koja je imala i truna srca u sebi – nije mogla biti neprijateljica Tessi unjezinoj prisutnosti, jer je utjecaj, koji je Tessa imala na žene, bio upravoneobično topao i jak, te je začudan način nadvladavao manje vrijedne ženskeosjećaje prkosa i suparništva.

Tu su joj još malo povukle haljinu, tamo malo poravnale, pa malo očetkale,

a onda su je pustile da ide, i nju je progutao biserni zrak predsvitanja. Čule sutapkanje njezinih koraka po tvrdoj cesti, dok nije krenula punim korakom. Čakse i Izz nadala, da će Tessa pobijediti, i, iako nije osjećala nikakvo osobitopoštovanje prema vlastitoj kreposti, radovala se, što joj nije pošlo za rukom daučini krivo svojoj prijateljici, kad ju je ono Clare bio na čas zaveo.

Prije jednu godinu manje jedan dan, Clare je Tessu uzeo za ženu, a teknekoliko dana manje od godine njega nema kraj nje. Pa ipak, krenuti brzimkorakom po ovakvu poslu, kakav je bio njezin, u suho, vedro, zimsko jutro, krozprorijeđeni zrak tih krednih grebena, bilo je veselo; a nema sumnje, da je njezin

san na polasku bio predobiti srce svoje svekrve, ispovijediti toj gospođi svojživot, privući je na svoju stranu i tako povratiti bjegunca.

Za neko vrijeme dođe do ruba širokog strmog obronka, pod kojim sepružala plodna dolina Blackmoor, koja je sada u zoru ležala tiho u maglici.Umjesto bezbojnog zraka visoravni uzduh je tamo dolje bio tamnoplav. Umjestogolemih ograđenih prostora od stotine jutara, na kojima je ona sada naviklategliti, bila su tamo dolje mala polja od manje nego pet šest jutara, tako brojna,da su se s ove visine činila kao oka u mreži. Ovdje gore kraj je bio bjelkasto-smeđ, tamo dolje, kao i u dolini rijeke Froom, bio je uvijek zelen. Pa ipak, baš utoj dolini bio je začetak njezinoj tuzi, i ona je više nije voljela kao prije. Ljepotaza nju, kao i za sve, koji su osjećali, nije bila u samoj stvari, nego u onome, štota stvar za nju znači.



Puštajući dolinu nadesno, ona je neprestano išla prema zapadu; prošla jeiznad Hintocksa, prešla u pravom kutu preko glavne ceste koja vodi iz Sherton-Abbasa u Casterbridge i prosjeka između brežuljaka Dogbury i Hirgh-Stoya,između koji je dolina, nazvana Vražja Kuhinja. Idući dalje tim uzdignutimputom došla je do Cross-in-Handa, gdje, osamljen i šutljiv, stoji kameni stup, da

označi mjesto nekog čuda ili umorstva, ili jednog i drugog. Tri milje daljepresjekla je ravnu i napuštenu rimsku cestu zvanu Long Ash Lane i, ostavivšitek što je došla na nju, ona se poprečnim puteljkom spusti niz jedan brežuljak umali gradić ili selo Evershead, pa je sada bila otprilike na pola puta. Tu sezaustavi i po drugi put doručkuje,i to s priličnim tekom – ne kod »Svinje i Žira«,

jer je izbjegavala krčme, nego u nekoj kućici kraj crkve.Druga polovica njezina puta vodila je kroz pitomiji kraj po Benvill Laneu.

Ali, kako se umanjivao broj milja između nje i mjesta njezina hodočašća, tako sesmanjivala i Tessina sigurnost, a njezin joj se pothvat pričinjao sve strašnijim.

Vidjela je pred sobom cilj tako živo, a kraj oko sebe tako nejasno, da je katkadabila u opasnosti, da će zabluditi. Međutim, oko podne se zaustavila kod jedneljese na rubu kotline, u kojoj je ležao Emmnister i njegov župni dvor.

Uglati toranj, pod kojim je znala da su se u tom času skupili župnik injegovo stado, činio se njezinim očima strog. Bilo joj je žao, što joj nije nekakouspjelo da dođe u radni dan. Takav bi dobar čovjek, ne shvaćajući potrebenjezina slučaja, mogao stvoriti loše mišljenje o ženi, koja je za putovanjeodabrala nedjelju. Međutim, sada je morala dalje. Ona skine teške cipele, ukojima je dosada hodala, obuje lijepe lagane cipelice od sjajne kože, one teške

gurne u živicu kraj stupa ljese, gdjeće ih opet lako na

ći, pa se spusti nizbrežuljak; svježina boje lica, koju je dobila od oštrog zraka, i protiv njezine

volje izblijedi, kad se stala približavati župnom dvoru.Tessa se nadala, da će joj kakav slučaj pomoći, ali joj nije pomoglo ništa.

Grmlje na tratini župnog dvora neugodno je šuštalo na studenom vjetru; nijemogla osjetiti, ni uz najveće naprezanje mašte, da je ta kuća boravište njeneblize svojte. Pa ipak ništa bitno ni u naravi ni u čuvstvima nije nju dijelilo odnjih: u bolima, užicima, mislima, rođenju, smrti i posmrtnom životu, oni su isti.

Ona se s naporom ohrabri, uđe kroz ulazna vrata i pritisne na zvono. Sad je

gotovo; nema uzmaka, Ali nije bilo gotovo, jer nitko nije otvorio vrata. Ponovo je trebalo skupiti snagu i pozvoniti. Ona pozvoni po drugi put, a uzbuđenje, štoga je osjetila pritom, povezano s umorom nakon hoda od petnaest milja, prisili

je, dok je tamo čekala, da nađe neko uporište, pa je jednu ruku stavila na bok, alaktom se naslonila na zid trijema. Vjetar je tako škripao, da se lišće bršljanasmežuralo i da je posivjelo, te je svaki list bez prekida lupkao po svome susjedu,uznemirujući joj i uzbuđujući živce. Komad krvlju uprljana papira, što ga jevjetar zahvatio s hrpe smeća nekog kupca mesa, lamatao je gore dolje po cestiispred ulaznih vrata; bio je prelagan da se zaustavi, a pretežak da odleti; anekoliko manjih komadića pravilo mu je društvo.

Drugo je zvono bilo glasnije, a ipak nitko nije došao. Onda ona išeta ispodtrijema, otvori ulazna vrata i iziđe na cestu. I premda je u nedoumici gledala



pročelje kuće, kao da se namjerava vratiti, ona je s uzdahom olakšanja zatvorilaza sobom ulazna vrata. Progonio ju je osjećaj, da su je možda prepoznali (iakonije znala reći, kako) i dali nalog, da je ne puste unutra.

Tessa pođe do ugla. Učinila je sve, što je mogla; ali, odlučivši, da nećeustuknuti pred sadašnjim uzrujavanjem, pa onda kasnije tugovati, ona opet pođe

natrag, sasvim uz kuću, pogledavajući sve prozore.A – evo razjašnjenja, oni su svi u crkvi, svi do jednoga. Sjetila se, kako joj

je njezin muž pripovijedao, da njegov otac traži od svih ukućana, pa i od slugu,da idu na prijepodnevnu službu i da, prema tome, jedu hladno jelo, kad se vratekući. Stoga je trebalo samo pričekati, dok se ne svrši misa. Nije htjela da upadneu oči čekajući tamo na mjestu, pa je krenula kraj crkve i zaputila se stazom. Ali,kad je došla do crkvenog ulaza, ljudi navru iz crkve, i Tessa se nađe usred njih.

Emmnisterski su je vjernici promatrali kako samo vjernici maloga gradića,šetajući bez žurbe kući, mogu promatrati neobičnu ženu, na kojoj vide da je

stranac. Ona požuri svoje korake i uspne se cestom, kojom je došla, da nađeutočište među njezinim živicama, dok župnikova obitelj ne ruča, te joj budezgodno da je primi. Uskoro se udalji od onih, što su bili u crkvi, osim od dvojicemladića, koji su, držeći se ruku pod ruku, stupali iza nje brzim korakom.

Kad su se približili, mogla im je čuti glasove. Bili su udubeni u ozbiljanrazgovor, i ona, brzinom žene u njezinu položaju, smjesta prepozna u timglasovima sličnost s glasom njezina muža. Ta su dva pješaka bila njegova braća.Zaboravivši na sve svoje planove, Tessa je sada samo, strepila, da je ne bidostigli u tom smetenom stanju, prije nego što se spremi da se suoči s njima; jer,

premda je znala, da je ne mogu prepoznati, ona se instinktivno bojala njihovakritičnog pogleda. Što su žustrije oni hodali, to je žustrije hodala i ona. Oni suočito namjeravali načiniti kratku, brzu šetnju, prije nego što se vrate kući naobjed, da ugriju noge i ruke, što su im se smrznule, dok su sjedili na dugotrajnojslužbi božjoj.

Jedna jedina osoba je otišla uz brežuljak prije Tesse – neka mlada ženagospodskog izgleda, prilično zanimljiva, iako, možda, ponešto neprirodna iukočena. Tessa ju je gotovo dostigla, kadli joj njezini djeveri, u svom brzomhodu, dođoše tako blizu, da je mogla čuti svaku riječ njihova razgovora. Nisu,

međutim, govorili ništa, što bi je osobito zanimalo, dok jedan od njih, opazivšidaleko naprijed mladu damu, ne primijeti: »Eno Mercy Chant. Hajde, da jedostignemo«.

Tessi je to ime bilo poznato. To je bila žena, koju su njegovi i njeziniroditelji dosudili Angelu kao životnog druga, i kojom bi se on vjerojatno biooženio, da nije ona ušla nepozvano u njegov život. Da je pričekala časak, bila bito saznala i da nije otprije bila upućena u tu stvar, jer jedan od braće nastavi:»Ah, jadni Angel, jadni Angel! Nikada ne pogledam tu simpatičnu djevojku, ada sve više i više ne žalim, što se on tako nepromišljeno odlučio za jednu

mljekaricu, ili što ja znam što je. Po svemu sečini, da je to

čudna stvar. Neznam, da li je već otišla k njemu ili nije; ali prije nekoliko mjeseci, kad mi se

javio, nije još bila otišla.«



– Ne znam. On meni više ništa ne govori. Njegov nepromišljeni brak činise da je upotpunio njegovo otuđivanje od mene, koje je započelo s njegovimneobičnim nazorima.

Tessa se još brže zaputi uz dugački brežuljak; ali im nije mogla odmaknutia da ne privuče pažnju. Konačno je oni sasvim preteknu i ostave za sobom.

Mlada se dama, koja je bila dalje ispred njih, začuvši njihove korake, okrene.Oni se pozdrave i rukuju, i njih troje krenu zajedno dalje.Uskoro su došli do vrška brežuljka i, odlučivši očito, da im ta točka bude

granica njihove šetnje, uspore korake i sve troje se okrenu pokraj ljese, kod kojese Tessa zaustavila sat prije, da promotri grad, prije nego što se spusti u nj. Zavrijeme razgovora jedan od braće svećenika oprezno gurne kišobran u živicu iizvuče nešto na svijetlo.

– Evo nekakvih starih cipela! reče on. – Vjerojatno ih je odbacio kakavskitnica ili tko drugi.

– Možda kakva varalica, koja je željela ući bosonoga u grad, da bi pobudilanašu samilost – reče gospođica Chant.

– Da, siguno je tako, jer to su izvrsne cipele za hodanje – i uopće nisuizderane. Koliko li pokvarenosti! Odnijet ću ih kući za kakvog siromaha.

Cuthbert Clare, koji je bio onaj, što ih je našao, podigne ih svinutimdrškom svoga štapa, i Tessine su cipele bile prisvojene.

Tessa, koja je to čula, pođe kraj njih zaklonjena vunenom koprenom, aonda, za kratko vrijeme, okrenuvši se, opazi, da je crkveno društvo otišlo odljese s njezinim cipelama i stalo se spuštati niz brežuljak.

Nato naša junakinja krene dalje. Suze, suze, što su je zasljepljivale, tekle su joj niz lice. Znala je, da je sve to osjećaj, bezrazložna osjećajnost, zbog koje jeona taj događaj protumačila kao svoju propast; pa ipak, nije mogla prijeći prekonjega; u samoj svojoj bespomoćnoj osobi nije se mogla suprotstaviti svim timzloslutnim znacima. Nemoguće je bilo pomisliti, da se vrati u župni dvor.Angelova se žena osjećala gotovo kao da je oni – za nj – nadprofinjeniduhovnici – progone uz taj brežuljak kao nešto vrijedno prezira. I premda joj jeto poniženje naneseno nenamjerno, bio je prilično nesretan slučaj, da senamjerila na sinove, a ne na oca, koji je, usprkos svojoj uskogrudnosti, bio ipak

mnogo manje uškrobljen i uglačan nego oni, a bio je pun milosrđa. Kad seponovo sjetila svojih prašnih cipela, gotovo se ražalila nad njima zbog poruga,kojima su bile izvrgnute, pa je osjetila, kako je beznadan život njihove vlasnice.

– Ah! reče ona, uzdišući još i dalje samosažalno – oni nisu znali, da sam ihnosila po najgorem dijelu puta, da uštedim ove lijepe cipele, što mi ih je onkupio – ne oni to nisu znali! A nisu ni pomislili, da je on izabrao boju za mojukrasnu haljinu – ne – a i odakle bi? A da su znali, možda im ne bi bilo stalo, jerim nije mnogo stalo ni do njega, jadnika.

Onda je stala tugovati za ljubljenim muškarcem, čiji joj je konvencionalni

način prosuđivanja prouzročio sve te žalosti u posljednje vrijeme; i ona je išla zasvojim putom i ne znajući, da je najveća nesreća njezina života taj ženskinedostatak hrabrosti u posljednjem i odlučnom času, zbog toga, što je svoga



svekra procjenjivala po njegovim sinovima. Njezino je sadašnje stanje biloupravo ono, koje bi osvojilo simpatije staroga gospodina i gospođe Clare. Oni bisvim svojim srcem prigrlili ovakve izvanredne slučajeve, dok sitnim brigamamanje očajnih ljudi nije uspijevalo privući njihovo zanimanje i pažnju.Prigrljujući carinike i grešnike oni bi zaboravljali, da bi se možda dala reći koja

riječ i za književnike i farizeje, i taj nedostatak ili ograničenje bilo bi im moždau ovom času preporučilo njihovu vlastitu snahu kao dosta prihvatljivu vrstuizgubljene osobe, da joj poklone svoju ljubav.

Onda je počela gaziti natrag cestom, kojom je došla ne sasvim puna nade,ali puna uvjerenja, da se približava prekretnica u njezinu životu. Međutim, nijedošlo ni do kakve prekretnice; i njoj nije preostajalo drugo, nego da i dalje radina tom mjestu za crkavanje, dok ponovo ne skupi snagu, da dođe pred župnidvor. Na tom putovanju natrag još joj je bilo toliko stalo do same sebe, da jeskinula s lica koprenu, kao da hoće da svijet vidi, da može barem pokazati lice,

kakvo Mercy Chant ne može. Ali to je učinila potresavši nesretno glavom.»Ništa ono ne znači – ništa!« reče ona. Nitko ga ne voli, nitko ga ne vidi. Kome

je stalo, kako izgleda izopćenica kao što sam ja!«Njezin povratak bio je više vijuganje nego hod. Nije u njemu bilo

živahnosti ni svrhe; samo cilj. Na dosadnoj dužini Benvil Lanea počela seumarati, pa se naslanjala na ljese i odmarala na kamenju, koje je označivalodaljinu.

Nije ulazila ni u kakvu kuću, dok se, kod sedme ili osme milje, nije spustilapo strmom, dugačkom brežuljku, pod kojim se nalazilo selo ili gradić Evershed,

gdje je toga jutra doručkovala sa sasvim protivnim iščekivanjima. Kućica krajcrkve, u kojoj je opet sjedila, bila je gotovo prva s te strane sela, i dok joj je ženaotišla po mlijeko u smočnicu, Tessa, pogledavši niz cestu, primjeti, da je selopotpuno pusto.

– Vjerojatno su ljudi otišli na popodnevnu službu božju? – reče ona.– Ne, draga – reče stara žena. – Prerano je još za to; još nije zvonilo. Svi su

otišli da čuju propovijed u onoj žitnici. Neki vatreni govornik propovijeda tamoizmeđu jedne i druge službe – kažu, neki izvrstan, vatren kršćanin. Ali, božedragi, ja ga ne idem slušati! Ono, što dođe redovitim putom preko

propovjedaonice, za mene je dosta vatreno.Tessa uskoro pođe dalje kroz selo, a koraci su joj odzvanjali od kuća, kaoda je u gradu mrtvih. Dok se približavala središtu, u jeku njezinih korakaumiješaju se drugi zvukovi; videći, da žitnica nije daleko od ceste, ona zaključi,da su to riječi propovjednikove.

Njegov je glas postao tako jasan u mirnom, bistrom zraku, da je uskoromogla loviti njegove rečenice, premda je stajala sa zatvorene strane žitnice.Propovijed je, kao što se moglo očekivati, bila najizrazitije antinomistička;potkrijepljena vjerom, kao što je to izloženo u teologiji sv. Pavla. Taj je vatreni

govornik iznosio tu svoju postavljenu misao sa žarkim oduševljenjem, na čistodeklamatorski način, jer očito nije imao nikakve vještine u dijalektici. Premda



Tessa nije čula početak propovijedi, saznala je njezinu temu iz vječitogponavljanja:

»O nerazumni Galati! Tko vas je opč inio, da nećeteda poslušate istinu, vas, pred č ijim je oč ima Isus Krist

na oč igled izveden i razapet na križ ?«

Dok je stajala straga i slušala, Tessa se stala sve življe zanimati, jer jevidjela, da je propovjednikova doktrina žestoka forma nazora Angelova oca, anjezino se zanimanje još više pojačalo, kad je govornik počeo u pojedinostimaiznositi vlastita duhovna iskustva o tome, kako je došao do tih nazora. On je,reče, bio jedan od najvećih grešnika. Rugao se vjeri; nepromišljeno se družio snerazumnima i razuzdanima. Ali je došao dan probuđenja, a, prema ljudskomshvaćanju došlo je do preobraćaja poglavito pod ujecajem jednog svećenika,kojega je on najprije grubo uvrijedio, ali čije su se oproštajne riječi usadile unjegovo srce i ostale tamo, dok milošću božjom nisu izvršile u njemu ovupromjenu i učinile od njega čovjeka, kakvoga sada vide.

Ali Tessu je više od njegove doktrine zapanjio njegov glas, koji je, makoliko se to činilo nemogućim, bio upravo kao glas Aleka d’Urbervilla. Licaukočena od bolnog iščekivanja, ona zaobiđe žitnicu i prijeđe ispred nje. Nisko jezimsko sunce s ove strane sjalo ravno na veliki ulaz s dvostrukim vratima; kakosu jedna vrata bila otvorena, zrake su se pružale daleko unutra preko poda završenje do propovjednika i njegovih slušatelja, koji su se tu zgodno zaklonili od

sjevernog vjetra. Slušatelji su bili svi od reda stanovnici sela, a među njima jebio i onaj čovjek, kojega je u jednoj prijašnjoj nezaboravnoj prilici vidjela, kad

je nosio lonac s crvenom bojom. Ali ona je svu svoju pažnju obratila na glavnuosobu, koja je stajala na vrećama žita, gledajući prema narodu i vratima.Popodnevno ga je sunce potpuno obasjavalo, i čudno se, koljebljivo uvjerenjestalo uvlačiti u Tessu sve do časa, kad je jasno čula njegove riječi – uvjerenje da

je tu pred njom njezin zavodnik; to se uvjerenje konačno doista učvrstilo kaočinjenica.



Šesto razdoblje

OBRAĆ

ENIK

XLV

Od svoga odlaska iz Trantridgea pa do toga časa ona nije nikad vidjelad’Urbervilla, niti je o njemu što čula.

Do susreta je došlo u času tuposti, jednom između onih časova, koji je bio

kao stvoren da dopusti taj udarac s najmanječuvstvenog potresa. Ali pam

ćenje,koje ne gleda razumno, bilo je tako snažno, da je nju, premda je on tamo stajao

jasno i očito kao obraćen čovjek, koji se kajao zbog svojih prošlih grijeha,obuzeo strah i ukočio joj pokrete, tako da se nije mogla ni povući ni poćinaprijed.

Sjećati se onoga, što je to lice odavalo, kad ga je vidjela posljednji put, igledati ga sada!... Bio je tu onaj isti ljepuškasti neugodni izražaj lica, ali sada jeimao uredno podrezane staromodne zaliske, a crnih je brčića nestalo; odijelo mu

je bilo napola svećeničko, i ta je promjena dovoljno izmijenila njegov izgled, da

je njegovoj pojavi oduzela oznaku kicoša i da je ona načas zastala, ne vjeruju

ćida je to on.

Kad je Tessa čula te svečane riječi svetoga pisma, kako izlaze iz takvihusta, njoj se to, u početku, pričinilo kao strahovita poruga i odvratno neslaganje.Taj je vrlo dobro poznati glas prije manje od četiri godine donosio njezinimušima riječi sasvim suprotnog značenja, pa ju je sada upravo zaboljelo srce zbogironije toga kontrasta.

Bila je to više promjena nego preobraženje. Bivše crte putenosti pretvorilesu se sada u crte pobožne strasti. Oblik usnica, koji je prije bio zavodljiv, sada se

izmijenio, da izrazi smjernu molbu; rumenilo lica, koje se prije moglo tumačitikao buntovnost, naviještalo je danas žar pobožne retorike; životinjsko u njemu

postalo je fanatično, pogansko-paulinsko; smione, nemirne oči, koje su u onovrijeme gledale na nju tako nadmoćno i vatreno, sada su plamsale surovomenergijom vjerskog zanosa, koji je bio gotovo okrutan. Ona tmurna zlovolja,koja bi se pokazala na njegovu licu, kad mu se njegove želje ne bi ispunile, sadamu je služila da prikaže nepopravljiva otpadnika, koji silom nastoji da se vrati usvoju kaljužu.

I same crte njegova lica kao da su se tužile. One su skrenute od namjene,koja im je nasljedstvom određena, i natjerane da prikažu osjećaje, za koje ihpriroda nije stvorila. Čudno, ali i samo njihovo izdizanje bilo je zloupotreba, auzvisivanje se činilo kao prijevara.



Pa ipak, je li to nemoguće? Nije više htjela dopustiti, da je vode uskogrudniosjećaji. D’Urberville nije prvi grešan čovjek, koji se odrekao grešnosti, da spasisvoju dušu, pa zašto da to kod njega smatra kao neprirodno? Samo se njezinanavika mišljenja u njoj usplahirila, kad je čula, kako poznati, opaki glas izgovaranove, plemenite riječi. Što veći grešnik, to veći svetac; ne treba poći daleko u

povijest kršćanstva, da se to vidi.Eto, takvi su osjećaji vladali njome neodređeno i bez točnog cilja. Čim setrgnula iz mrtvila, što ga je prouzročilo to iznenađenje, prva joj je misao bila, dase makne iz vida. On je očito nije zamijeto, jer je stajala prema suncu.

Al u času, kad se ponovo maknula, on je prepozna. Učinak je na njezinabivšeg ljubavnika bio poput električnog udarca, mnogo jači nego djelovanjenjegove prisutnosti na nju. Iz njega kao da je nestalo njegova žara, divlje bujicenjegove govorljivosti. Usnice su mu se borile i drhtale su mu tako, da riječi, štosu mu bile na jeziku, nije mogao izustiti, dok god ga je ona promatrala. Njegove

su oči, nakon onog prvog kratkog pogleda, što ga je bacio na njezino lice, lutalezbunjeno u svakom drugom smjeru osim prema njoj, ali su se svakih nekolikotrenutaka vraćale k njoj u očajnim skokovima. Međutim, ta obamrlost potrajasamo kratko vrijeme; jer Tessina se energija vrati s njegovom zbunjenošću, iona, što je brže mogla, prođe pokraj žitnice i nastavi put.

Čim joj je pošlo za rukom da malo promisli, ona se snebi od promjene, koja je nastala u njegovu i njezinu položaju. On, koji je prouzročio svu njezinunesreću sada je na strani Duha, dok je ona ostala nepreporođena. Posljedica toga

je bila, kao u legendi, da se njezina slika, kao božice s Cipra, iznenada pojavila

na njegovu oltaru, a od toga se svećenikov žar gotovo ugasio.Išla je dalje ne osvrćući se. Njezina leđa kao da su obdarena osjetljivošćuza osjetilo vida – čak i njezina odjeća – toliko je živo na sebi osjećala pogled,koji možda počiva na njoj odanle ispred one žitnice. Sve do tog mjesta, njezino

je srce bilo tužno od neke šuštale žalosti; a sada je došlo do promjene u značajunjezine nevolje. Ona čežnja za ljubavlju, koju je tako dugo suzdržavala, bila jesada potisnuta od gotovo fizičkog osjećaja, da je još uvijek okružuje neumoljivaprošlost. Taj je osjećaj povećavao njezinu svijest o učinjenoj pogrešci gotovo doočaja; do prekida povezanosti između njezina prošlog i sadašnjeg života, kojemu

se ona nadala, ipak nije došlo. Prošli se događ

aji neće nikada potpunozaboraviti, dok ona sama ne bude zaboravljena.

Udubena u takve misli, ona ponovo presiječe u pravom kutu sjeverni dioLong-Ash Lanea i začas ugleda pred sobom put, koji je u svojoj bjelini vodiogore na visoravan, a po rubu visoravni se protezao preostali dio Tessina puta.Suha, blijeda površina pružala se hladno u daljinu; nigdje živog bića, ni kola, nibilo kakva znaka, tek tu i tamo smeđa konjska balega, koja je mjestimiceistočkala neprijaznu pustoš kraja. Dok se polako verala uz taj uspon, Tessapostane svijesna koraka iza sebe i, okrenuvši se, spazi, kako joj se približava lik,koji je tako dobro poznavala – tako čudan u svojoj odjeći metodista – jedinaosoba na čitavom svijetu, koju nije željela sresti s ovu stranu groba.



Nije, međutim, bilo mnogo vremena ni za razmišljanje ni za izmicanje, iona se, što je mirnije mogla, pokori potrebi da mu dopusti, da je dostigne.Vidjela je, da je uzbuđen, manje od brzine hoda, nego od svojih unutrašnjihosjećaja.

– Tesso! reče on.

Ona uspori korake a da se nije osvrnula.– Tesso! ponovi on. – To sam ja – Alek d’Urberville.Ona se tada okrene prema njemu i on joj priđe.– Vidim, da ste vi – odgovori ona hladno.– Pa – je li to sve? Iako, i ne zaslužujem ništa više. Naravno – dodade on,

nasmiješivši se neznatno – za vaše je oči prilično smiješno, da me vide ovakvog.Ali – s tim se moram pomiriti... Čuo sam, da ste otišli, a nitko nije znao kamo.Tesso, vi biste htjeli znati, zašto sam došao za vama?

– Da, doista; i od svega bih srca željela, da niste!– Da – i zaslužujem, da mi to kažete – uzvrati on ozbiljno, dok su zajedno

krenuli naprijed, ona prilično nevoljko. Ali, nemojte me krivo shvatiti; to vasmolim zato, jer bi vas na takvo gledanje moglo navesti ono, što ste zamijetili –ako ste zamijetili – kako me je vaša iznenadna pojava tamo dolje smutila. Bila jeto samo trenutačna zabuna, a ako se uzme u obzir, što ste vi za mene bili, isasvim razumljiva. Ali snagom volje sam to prebrodio – premda vi moždamislite, da sam glup, što to govorim – i odmah nakon toga osjetio sam, da je odsvih ljudi na svijetu, koje mi je dužnost i želja spasiti od budućeg gnjeva –podsmjehujte mi se, ako hoćete – da je ta osoba u prvom redu žena, kojoj samnanio tako bolnu nepravdu. Došao sam jedino s tom mišlju na umu – i ništadrugo.

U riječima njezina odgovara bio je sasvim neznatni prizvuk poruge: »Jesteli spasili sebe? Kažu ljudi, da je bog najprije sebi bradu stvorio.«

– Ja nisam učinio ništa! – reče on ravnodušno. – Nebesa su, kako sam irekao svojim slušačima, učinila sve. Ma koliko prezira sasuli na moju glavu,Tesso, to neće biti ravno onom preziru, kojim sam sam sebe obasuo – sebe izprošlih dana! Doista, čudna je to priča, vjerovali ili ne; ali mogu vam reći na koji

je način došlo do moga preobraćenja, a nadam se, da će vas zanimati baremtoliko, da me saslušate. Jeste li ikada čula za emmnisterskog župnika – sigurnoste čuli – za staroga gospodina Clarea? Za jednoga od najžešćih pobornika svoješkole a jednoga od malobrojnih zdušnih ljudi, koji su ostali u crkvi? Nije tolikozdušan kao skrajnje krilo kršćanskih vjernika, kojima sam ja pristupio, ali međuredovitim svećenicima upravo je iznimka, jer mlađi između njih postepenoublažuju istinske doktrine svojih dokaza, pa na koncu postanu samo sjenaonoga, što su bili. Ne slažem se i njegovim mišljenjem samo u pitanju crkve idržave – tumačenju teksta »Iziđi između njih i budi odijeljen, kaže gospod« – ito je sve. Čvrsto vjerujem, da je on jedan od onih, koji je bio ponizno sredstvo,

da se spasi više duša u ovoj zemlji, nego što ih je spasio ijedan drugi čovjek,kojega biste mogli imenovati. Jeste li čuli za njega?



– Jesam – reče ona.– On je pred dvije-tri godine došao u Trantridge, da propovijeda u ime

nekog misionarskog udruženja; a ja sam ga, kakav sam bio nesretnik, izvrijeđao,kad je, u svojoj nesebičnosti, pokušao da me urazumi i pokaže mi pravi put. Nijese uvrijedio zbog moga vladanja. Jednostavno mi je rekao, da ću jednog dana

ubrati prve plodove Duha – da su oni, koji su došli da se rugaju vjeri, katkadaostali da mole. U njegovim je riječima bila neka čudesna snaga. One su seusjekle u moje pamćenje. Ali najviše me pogodio gubitak majke; i malo po malodoveden sam do toga, da sam progledao. Od toga je časa moja jedina željapredavati drugima ispravno gledanje, a to sam pokušavao i danas, premda sam uovom kraju tek nedavno počeo propovijedati. Prve sam mjesece svoga služenjabogu proveo na sjeveru Engleske, među nepoznatim ljudima, gdje mi je bilomilije učiniti svoje prve nesretne pokušaje, da bih prikupio hrabrosti, prije negošto se podvrgnem onom najstrožem provjeravanju čovjekove iskrenosti, to jest

da govorim o onima, koji su me poznavali i koji su mi bili drugovi u danimatmine. Tesso, kad biste vi samo znali, kakav je užitak sam sebe dobroispljuskati, siguran sam...

– Nemojte više govoriti o tome – povikne ona strastveno, okrenuvši se odnjega prema jednom prijelazu preko plota uz cestu, na koji se naslonila. – Nemogu vjerovati u tako neočekivane stvari! Gadi mi se, kad tako govorite meni, aznate – a znate kakvo ste mi zlo učinili! Vi i vama slični iskapljujete do dnazemaljske užitke i život ovakvih, kakva sam ja, zagorčite i zavijete u crninutuge; a onda lijepo, kad vam je svega toga dosta, pomislite, kako bi bilo zgodno

osigurati užitak i na nebu, pa se preobratite! Stidite se – ne vjerujem vam – imrzim takav postupak!– Tesso! ustraja on – nemojte govoriti tako! To mi je došlo kao sasvim

nova misao! A vi mi ne vjerujete! Što ne vjerujete?– Ne vjerujem u vaše preobraćenje. U vaše shvaćanje vjere.– Zašto?Ona spusti glas. – Jer ni bolji čovjek od vas ne vjeruje u to.– To je doista ženski razlog! A tko je taj bolji čovjek?– Ne mogu vam reći.

– Sačuvaj bože da bih ja tvrdio, da sam dobar čovjek – izjavi on, a uriječima mu je tinjalo negodovanje, koje kao da je u svakom času bilo spremnoda izbije, – a vi znate, da ja tako nešto ne tvrdim. Ja sam doduše nov u dobroti,ali novi pridošlice katkada vide najdalje!

– Da – odvrati ona tužno. – Ali ne mogu vjerovati, da ste postali u dušipreobraćen čovjek. Bojim se, Alek, da takva nagla oduševljenja, kakva viosjećate, ne traju dugo.

Govoreći to, ona se okrene od prijelaza, na koji se naslanjala, i pogleda unjega, našto se njegove oči zaustaviše slučajno na tom poznatom licu i pojavi.

Onaj nevrijedni čovjek u njemu sada je mirovao, ali nije bio iščupan, pa čak nipotpuno nadvladan.



– Nemojte me tako gledati! – reče on odrezano.Tessa, koja nije bila svijesna svojih pokreta ni izražaja lica, smjesta odvrati

pogled svojih velikih, tamnih očiju, i promuca zacrvenjevši se: »Oprostite!« I utom času u njoj oživi onaj nesretni osjećaj, koji ju je tako često obuzimao prije,da čini zlo već samim time, što stanuje u tom putenom skrovištu, kojim ju je

obdarila priroda.– Ne, ne! Nemojte me moliti, da vam oprostim. Ali budući da nosite veo,

da sakrijete svoje lijepo lice, zašto ga ne prevučete preko lica?Ona povuče veo, rekavši žurno: »Ponijela sam ga uglavnom radi vjetra.«– Možda se čini, da je od mene surovo, da vam ovako zapovijedam –

nastavi on – ali je bolje, da ne gledam prečesto u vas. To bi moglo biti opasno.– Šutite! reče Tessa.– Znate, ženska su lica imala previše vlasti nada mnom, a da ih se ne bih

bojao! Propovjednik ne smije imati nikakva posla s njima, a to me sjeća starihvremena, koja bih htio zaboraviti.

Nakon toga taj se njihov razgovor raspline i svede tu i tamo na kakvuprimjedbu, dok su hodali dalje, a Tessa se u sebi pitala, dokle će on s njom, jernije htjela da ga izrazitom zapovijedi pošalje natrag. Često su, došavši do kakveljese ili prijelaza, nailazili na citate iz svetog, pisma napisane crvenim ili plavimslovima, a ona ga upita, da li zna, tko se to trudi da objavljuje svijetu tasaopćenja. On joj reče, da je taj čovjek njegov namještenik, i nekih drugih, kojirade u tom kraju, sa zadaćom da piše te opomene, tako da se ne propusti ni jednosredstvo, koje bi moglo ganuti srca grešnog naraštaja.

Konačno ih put dovede do mjesta nazvanog »Cross-in-Hand«. Od svihmjesta na toj izbijeljenoj i pustoj visoravni ovo je bilo najočitije. Bilo je tolikodrukčije od ljepote, što je u prirodi traže umjetnici i ljubitelji krasnih pogleda, dase dovinulo do nove vrste ljepote, do negativne ljepote s prizvukom tragičnosti.To je mjesto dobilo ime po kamenom stupu, koji stoji tamo. Čudan neki, surovmonolit, iz kamenih slojeva nepoznatih u ovdašnjim kamenolomima, na kojem

je grubo urezana ljudska ruka. O povijesti i značenju toga stupa bilo je različitihmišljenja. Neki su učenjaci tvrdili, da je tu jednom, dok je spomenik bio čitav,stajao krst, a ovo, što je još preostalo, to je samo donji dio; drugi su opet tvrdili,

da je kamen, onakav, kakav jest, čitav, i da je tamo postavljen kao kamen međašili ročište. Međutim, ma kakvo bilo podrijetlo toga spomenika, ima nešto kobnoili svečano, već prema raspoloženju, u kraju, u kojem se nalazi, nešto, što djelujei na najravodušnijeg prolaznika.

– Mislim, da ću vas sada morati ostaviti – primjeti on, kad su se približilitome mjestu. – Večeras u šest sati moram održati propovijed u Abbot’s-Carnelu,pa moram presjeći tu nadesno. A i vi ste me, Tesso, prilično uzrujali – ne mogu,neću da kažem, zašto. Moram otići i skupiti snagu... Kako to, da vi tako glatkogovorite? Kad ste naučili tako dobro engleski?

– Učila sam u svojoj nevolji – uzvrati ona uklanjajući se izravnomodgovoru.



– U kakvoj ste nevolji bili?Ona mu spomene samo prvu – jedinu, koja se ticala njega.D’Urberville od zapanjenosti nije mogao izgovoriti ni jedne riječi. – Sve do

ovoga časa ništa mi nije bilo poznato! Promrmlja on zatim. – Zašto mi nistepisali, kad ste osjetili, da će doći do toga?

Ona mu ne odgovori, a on prekine šutnju, dodavši: »E, vidjet ćemo se još.«– Ne – odvrati ona. – Nemojte mi se više približiti!– Razmislit ću o tome. Ali prije nego što se rastanemo, dođite ovamo. On

priđe k stupu. – Ovo je nekoć bio sveti križ. Ja ne vjerujem u relikvije, ali, imačasova, kad vas se bojim – mnogo više, nego što se vi sada morate bojati mene;da umanjite moj strah, stavite svoju ruku na ovu kamenu ruku i prisegnite, da menikada nećete dovoditi u napast – ni svojim dražima ni postupcima.

– Isuse bože – kako možete tražiti od mene nešto, što je potpunonepotrebno! Nešto, što je daleko od svake moje pomisli!

– Da – ali zakunite se.Tessa, napola uplašena, popusti njegovu navaljivanju, stavi ruku na kamen

i prisegne.– Žao mi je, što niste ispunjeni vjerom – nastavi on – i što ste pali u ruke

nekom nevjerniku, koji vam je uznemirio duh. Ali, dosta za sada. Kod kuće ćuse barem moći moliti za vas, a to ću i učiniti, pa tko zna, što se može dogoditi.Odlazim. Zbogom!

On krene prema ljesi u živici i, ne osvrnuvši se više na nju preskoči i udari

preko polja u smjeru Abbot’s-Cernela. Dok je hodao, na koracima mu se vidjelo,da je uzbuđen i, nakon kratkog vremena, kao da ga je na to potakla nekaprijašnja misao, izvuče iz džepa knjižicu, u kojoj je, među stranicama, biloprevinuto pismo, otrcano i uprljano kao od čestog čitanja. D’Urberville gaotvori. Nosilo je datum od prije nekoliko mjeseci, a potpisao ga je župnik Clare.

Pisac u početku pisma izražava svoje iskreno veselje zbog d’Urbervillovaobraćenja i zahvaljuje mu se za njegovu dobrotu, da ga je o tome obavijestio.Dalje ga gospodin Clare toplo uvjerava, da je zaboravio njegovo prijašnjevladanje, te se zanima za mladićeve planove za budućnost. Njemu, gospodinuClareu, bilo bi jako drago, kad bi vidio d’Urbervilla u crkvi, kojoj je on posvetiotolike godine svoga života i, u tu svrhu, on bi mu pomogao, da dođe na jedno odteoloških učilišta; ali, kako d’Urbervillu vjerojatno nije stalo do toga, zbogodugovlačenja, koje bi s tim bilo skopčano, on nipošto ne tvrdi, da je to prijekopotrebno. Svatko treba da radi što bolje može, a na način, koji mu nalaže Duh.

D’Urberville je ponovo i ponovo čitao to pismo, pa se činilo kao da se samsebi cinički ruga. Pročitao je također, hodajući, nekoliko stranica iz svogapodsjetnika, dok mu lice nije poprimilo izraz smirenosti, a Tessina mu slikaočito više nije uzbuđivala duh.

Ona se međutim držala ruba brežuljka, uz koji je vodio najkraći put knjezinoj kući. Prešavši otprilike jednu milju, ona sretne nekog osamljenogpastira.



– Kakvo je značenje onoga kamena, kraj kojega sam prošla? – upita ga ona.– Je li to ikada bio sveti križ?

– Križ? Ne, to nije bio križ! To je, gospođice, kamen zle sreće. Postavili suga u stara vremena rođaci nekoga zločinca, kojega su tu mučili, pribivši mu rukuo jedan stup, a onda su ga kasnije objesili. Ispod kamena mu počivaju kosti.

Kažu, da je dušu prodao vragu i da katkad hoda po svijetu.Ona osjeti, kako joj se ježi koža od te neočekivane grozne priče, i ostavi za

sobom samotnog čovjeka. Bio je suton, kad se približila Flintcomb-Ashu. Nacesti pred zaselkom ona se primače nekoj djevojci i njezinu momku a da je oninisu zamijetili. Nisu govorili nikakve tajne, a jasni se, bezbrižni glas mlade žene,odgovarajući na tople riječi muškarčeve, razlijegao hladnim zrakom kao jedinaumirujuća stvar unutar sumračnog obzora, punog tmurnog mrtvila, u koje nijeništa drugo prodiralo. Taj je glas načas razveselio Tessino srce, dok nijeshvatila, da taj sastanak ima svoje podrijetlo, na jednoj ili drugoj strani, u onoj

istoj privlačljivosti, koja je bila predigra njezinoj boli. Kad im se Tessapribližila, djevojka se vedro okrene i prepozna je, a mladić u neprilici otiđedalje. Ta je žena bila Izz Huett, i njezino je zanimanje za Tessin izlet smjestaistisnulo vlastite interese. Tessa joj nije potanko razjasnila rezultat svoga izleta,a Izz, koja je bila taktična djevojka, poče razgovarati o svojoj ljubavi, kojoj jeTessa upravo bila svjedokom u jednoj njezinoj fazi.

– To je Amby Seedling, onaj momak, što je katkad dolazio u Talbothays dapomogne – razjasni ona ravnodušno. On se zapravo raspitivao i saznao, da samotišla ovamo, pa je došao za mnom. Kaže, da je već dvije godine u mene

zaljubljen. Ali ja mu nisam još gotovo ništa odgovorila.

XLVI

Prošlo je nekoliko dana od njezina neuspješnog putovanja. Tessa je bila napolju. Suhi je zimski vjetar još duvao, ali od slame ispleteni zaklon, podignutnasuprot udaru vjetra, odbijao je njegovu snagu od nje. U zavjetrini je bio strojza rezanje repe. Jasnoplava boja novopremazanog stroja kao da je gotovo kričala

u tom kraju, koji je inače bio potmuo. Nasuprot prednjoj strani stroja bio jehumak ili »trap«, u kojem se čuvala repa još od početka zime. Tessa je stajalakraj odgrnutog kraja humka i udubljenim nožem odrezivala korjenčiće i blato sasvake repe, a onda ih, nakon toga postupka, bacala u stroj za rezanje. Jedan jemuškarac okretao ručku stroja, i po žlijebu je izlazila novoizrezana repa. Usvježi miris žutih odrezaka repe miješali su se zvuci šuštavog vjetra, oštrozujanje oštrica za rezanje i sjeckanje noža u Tessinoj ruci, na kojoj bijašenavučena kožna rukavica.

Široka polja puste smeđe oranice, na kojima se vidjelo, gdje je iščupana

repa, počela se šariti tamnije smeđim brazdama, koje su se postepeno širile upruge. Po rubu svake od tih pruga puzalo je nešto na deset nogu, bez žurbe i



počinka, mičući se gore dolje po polju; bila su to dva konja i jedan čovjek, aizmeđu njih je puzao plug prevrćući očišćenu zemlju za proljetnu sjetvu.

Sate i sate ništa nije izmjenjivalo sumornu jednoličnost kraja. A onda se,daleko iza oraće sprege, mogla vidjeti crna točkica. Izbila je iza ugla jedne živeograde, gdje je bio otvor, a usmjerila je uzbrdo prema rezačima repe. Od

veličine obične točkice povećala se do oblika čunja, i uskoro se moglo razabrati,da je to čovjek odjeven u crno, a dolazio je iz smjera Flintcomb-Asha. Muškarackraj stroja za rezanje, kako nije imao druge zabave za svoje oči, netremice jepromatrao onoga, što je dolazio, a Tessa, koja je bila zaposlena, opazi ga tek,kad ju je njezin drug upozorio, da se netko približava.

Nije to bio njezin surovi poslodavac, farmer Groby; bio je to netko unapola svećeničkom odijelu, a sada je predstavljao onoga, koji je nekoć biolakoumni Alek d’Urberville. Kako nije bio usred propovijedanja, bio je sadamanje vatren, i prisutnost toga čovjeka kraj stroja, kao da ga je zbunjivala.

Tessino je očajno lice već problijedjelo, i ona dublje navuče svoju kapicu sazaslonima.D’Urberville joj priđe i reče mirno:– Tesso, želim s vama razgovarati.– Niste poslušali moju nedavnu molbu, da mi se ne približujete! – reče ona.– Istina je, ali imam valjan razlog.– Dakle, da čujem.– To je ozbiljnije, nego što vi mislite.On se ogleda, da vidi, da li ga tko čuje. Bili su prilično daleko od čovjeka,

koji je okretao ručku, a i buka stroja je također priječila da riječi Alekad’Urbervilla dopru do tuđih ušiju. D’Urberville se postavi tako, da je zaklonioTessu od radnika, okrenuvši mu leđa.

– Evo, u čemu je stvar – nastavi on s izrazom čovjeka kojega peče savjest.– Razmišljajući kod našeg posljednjeg susreta o vašoj i mojoj duši, propustiosam upitati vas, kakvo je vaše stanje u novom svijetu. Bili ste dobro odjeveni, panisam na to mislio. Ali sada vidim, da je vrlo teško – teže, nego što je bilo, kad –sam vas upoznao – teže, nego što vi to zaslužujete. Možda je veliki dio togamoja krivnja.

Ona mu ne odgovori, a on se zagleda u nju očekujući odgovor, dok je ona,sagnute glave i lica potpuno zaklonjena kapicom, i dalje čistila repu. Osjećala je,da će nastavivši rad, lakše moći da od njega sakrije svoje uzbuđenje.

– Tesso – dodade on s uzdahom nezadovoljstva – vaš slučaj je najteži odsvih, u koje sam ikada bio umiješan! Sve dok mi niste rekli, nisam imao pojma,što se dogodilo. Kakva li sam bio hulja, da sam upropastio takav nedužni život!Sva je krivnja na meni – za sve one neobuzdane postupke, dok smo bili uTrantridgeu. A vi, čistokrvni potomak loze, od koje sam ja samo bijednaimitacija, kako li ste bili slijepi i niste vidjeli, što se može dogoditi! Iz dna dušetvrdim, da je sramota, da roditelji othrane kćeri u tako opasnom nepoznavanju



stupica i zamki, koje im zli ljudi mogu postaviti, bez obzira, da li to propuštaju sdobrom namjerom ili je to je jednostavno posljedica ravnodušnosti.

Tessa je još uvijek samo slušala, odbacujući pravilnošću automata jednuoblu repu i hvatajući drugu, i predstavljala je samo zamišljenu pojavu običnepoljske radnice.

– Ali nisam došao radi toga – nastavi d’Urberville. – Da vam opišem svojeprilike. Otkad ste otišli iz Trantridgea, izgubio sam majku, i sada sam jedinivlasnik posjeda. Ali ja ga namjeravam prodati i posvetiti se misionarskom raduu Africi. Sigurno je, da ću biti od vraški slabe koristi u tom poslu. Međutim, htiosam vas upitati ovo: hoćete li mi omogućiti da izvršim svoju dužnost – da na

jedini mogući način ispravim podlost, koju sam vam učinio, to jest, hoćete li bitimoja žena i poći sa mnom?... Već sam nabavio ovaj dragocjeni dokument. To jebila želja moje stare majke na samrti.

Prekopavši nespretno i u neprilici džepove, on izvuče komad pergamenta.

– Što je to? – upita ona.– Ženidbena dozvola.– O, ne, gospodine – ne! – reče ona žurno, trgnuvši se natrag.– Nećete? A zašto nećete?Dok ju je to pitao, na d’Urbervillovu se licu pokaže izraz razočaranja, koje

nije bilo razočaranje samo zbog toga, što su mu uskratili, da izvrši svojudužnost. Bilo je ono nesumnjiv znak, da se u njemu ponovo probudilo nešto odnjegove stare strasti za nju; dužnost i želja išle su usporedo.

– Doista – započe on žešćim tonom, a onda se obazre na radnika, koji jeokretao ručku.

Tessa je također osjećala, da se taj razgovor ne može završiti tamo. Rekavšiovom čovjeku kod stroja, da joj je došao u pohode neki gospodin, s kojim želimalo prošetati, ona ode s d’Urbervillom preko polja ispruganog kao zebra. Kadsu došli do prvog svježe preoranog komada, on ispruži ruku, da joj pomogneprijeći preko njega. Ali ona stupi naprijed na vrške zemljanih gruda kao da ga ine vidi.

– Tesso, zar se nećete udati za mene i učiniti me čovjekom, koji sam sebepoštuje? – ponovi on, čim su prešli preko brazda.

– Ne mogu.– Ali zašto?– Vi znate, da ne osjećam ljubavi prema vama.– Da, ali vi ćete je možda s vremenom osjetiti – čim mi uzmognete zaista

oprostiti.– Nikada!– Zašto to tako sigurno tvrdite?– Volim nekoga drugog.

Te riječi kao da su ga začudile.



– Doista? – povikne on. – Nekoga drugoga? A zar vama ništa ne vrijediosjećaj o tome, što je moralno, pravo i pošteno?

– Ne, ne, ne – nemojte to govoriti!– Na svaki način, vaša je ljubav za onoga drugog čovjeka možda samo

prolazan osjećaj, koji ćete vi nadvladati...

– Ne... ne.– Da, da! Zašto ne?– Ne mogu vam reći.– Bilo bi pošteno, da mi kažete!– E pa dobro... udala sam se za njega.– Ah! – usklikne on; riječ mu zape u grlu i on se zabulji u nju.– Nisam vam to željela reći – nisam imala namjeru! stade se ona braniti. –

Ovdje je to tajna, ili, u najmanju ruku slabo poznato. Stoga vas molim, lijepo vas

molim, nemojte me više ispitivati! Ne smijete zaboraviti, da smo nas dvoje sadastranci jedno za drugo.– Stranci – zar doista? Stranci!Načas njegovim licem bljesne tračak one stare ironije, ali on je odlučno

potisne.– Je li taj čovjek vaš muž? – upita on mehanički, kimnuvši glavom prema

radniku, koji je okretao stroj.– Taj čovjek? – reče ona ponosno. – No slušajte!– Tko je onda?

– Nemojte me pitati ono, što ne želim da kažem! – zamoli ga ona, upravivšitu molbu podignuta lica i očiju zasjenjenih dugim trepavicama.

D’Urberville se zbuni.– Pa ja sam vas to molio samo vama za volju! – uzvrati on zagrijano. –

Isuse bože! – neka mi bog oprosti takve riječi – kunem se, da sam došao ovamomisleći, da je to za vaše dobro. Tesso nemojte me tako gledati – ne mogupodnijeti vaš pogled! Siguran sam, da takvih očiju nije nikada bilo, ni prije niposlije Krista! Gle – neću opet da izgubim glavu; ne smijem. Priznajem, da semoja ljubav, kad sam vas ugledao, ponovo probudila u meni, a vjerovao sam, da

se bila ugasila kao i svi ostali slični osjećaji. Međutim, ja sam mislio, da bi naševjenčanje moglo biti odrešenje od grijeha za nas oboje. »Bezvjerca muža čisti odgrijeha njegova žena, a ženu bezvjerku njezin muž«, govorio sam sam sebi. Alimoj se plan stubokom srušio, i ja moram podnijeti to razočaranje.

Zanio se zlovoljno u misli, spustivši pogled k zemlji.– Udata. Udata!... Pa dobro, kad je tome tako – dodade on potpuno mirno,

derući ženidbenu dozvolu polako napola i stavljajući je u džep, – kad se to nemože provesti, želio bih učiniti neko dobro vama i vašem mužu, ma tko on bio.Muči me želja, da vas mnogo toga pitam, ali neću, naravno, jer vi to ne želite.

Premda, kad bih se mogao upoznati s vašim mužem, mogao bih mnogo lakšekoristiti i vama i njemu. Je li on na ovoj farmi?



– Ne. – promrmlja ona. On je jako daleko.– Jako daleko? Od vas? Kakav to može biti muž?– O, nemojte govoriti protiv njega! To je zbog vas! On je saznao...– A, tako dakle!... To je žalosno, Tesso!– Da!– Ali da živi odijeljeno od vas – da vas pusti da ovako radite!– On me ne pušta da ovako radim! – povikne ona skočivši svim svojim

žarom na obranu odsutnoga. – On to ne zna! To sam ja sama tako uredila!– A da li vam piše?– To – vam ne mogu reći. Ima stvari, koje su naša tajna.– Naravno, to znači, da vam ne piše. Lijepa moja Tesso, vi ste napuštena

žena!On se nagonski iznenada okrene, da je uhvati za ruku; imala je na ruci

debelu kožnatu rukavicu, i on zgrabi samo grube kožnate prste, koji nisuodražavali život i oblik onih unutra.– Nemojte – nemojte! – povikne ona prestrašeno i izvuče ruku iz rukavice

kao iz džepa, tako da mu je rukavica ostala u stisnutoj šaci. – O, otiđite – meni imome mužu za volju otiđite, zaklinjem vas vašom vjerom!

– Da, da, hoću – reče od odsječeno, i, dobacivši joj natrag rukavicu, on seokrene da ode. Međutim, osvrnuvši se, reče: »Tesso, bog mi je svjedok, danisam pomišljao ni na kakve gluposti, kad sam vas uhvatio za ruku!«

Topot kopita na polju, koji oni u svojoj uzbuđenosti nisu zamijetili,

umuknu tik iza njih, a do njezina uha dopre glas:– Što vi, do vraga, niste u ovo vrijeme dana kod svoga posla?Farmer Groby je spazio iz daljine njihove dvije pojave, pa je u radoznalosti

dojahao preko polja da sazna, što oni tamo rade.– Nemojte s njom tako razgovarati! – reče d’Urberville, a lice mu se

smrkne od osjećaja, koji nije bio kršćanski.– Zbilja, gospodine?! A kakvog, molim vas, posla imaju s njom svećenici

metodisti?– Tko je taj čovjek? – upita d’Urberville okrenuvši se k Tessi.Ona priđe sasvim k njemu.– Idite! – ja vas molim! – reče ona.– Što! I da vas prepustim ovom tiraninu? Vidim mu na licu, kakva je

prostačina.– Neće on meni ništa. On nije zaljubljen u mene. Mogu odavde otići na

Blagovijest.– E, dobro, mislim, da mi ne preostaje ništa, nego poslušati. Ali – uostalom

zbogom!

Kad je njezin branitelj, kojega se bojala više nego napadača, protiv svojevolje nestao, farmer nastavi sa svojim ukorima, koje je Tessa primila sanajvećom hladnokrvnošću, jer takav napadaj nije imao veze sa spolom. Nakon



onih prijašnjih doživljaja za nju je bilo gotovo olakšanje imati za gazdu togačovjeka kamenog srca, koji bi je ispljuskao, da se usudio. Ona se šuteći vratiprema uzvisini polja, mjestu gdje je radila, tako zadubljena u sjećanje nasastanak, koji se malo prije odigrao, da je jedva bila svjesna, da se njuškaGrobyjeva konja gotovo dotiče njezina ramena.

– Ako ste vi načinili sa mnom ugovor, da ćete raditi do Blagovijesti, ja ćuse pobrinuti, da ga ispunite – režao je on. – K vragu i te žene – sad ovo, sad ono.Ali ja to neću dulje trpjeti!

Znajući vrlo dobro, da on druge žene na farmi ne muči tako kao nju,bijesan, što ga je njezin ljubavnik oborio na zemlju, ona načas zamisli, kakva bibila posljedica, da je mogla slobodno prihvatiti ponudu, koja joj je upravostavljena, da postane žena imućnog Aleka. To bi je bilo potpuno oslobodilosvake podložnosti, ne samo prema njezinu sadašnjem, nasilnom gospodaru, negoi prema čitavom svijetu, koji je očito prezire. – Ali ne, ne! – reče ona bez daha. –

Sada se ne bih mogla udati za njega! Tako mi je ogavan.To isto veče započe ona pismo Clareu, puno tople molbe, sakrivajući odnjega tegobe, u kojima se nalazi i uvjeravajući ga o svojoj vječnoj ljubavi.Tkogod zna čitati između redaka, mogao bi lako vidjeti, da je u pozadini njezinevelike ljubavi neki teški strah – gotovo očaj – pred nekim tajnim mogućnostima,koje se još nisu pokazale. Ali ni ovaj put nije ona dovršila izljev svoje ljubavi;on je pozvao Izzu da ide s njim, i možda mu uopće nije stalo do nje. Ona stavipismo u svoju kutiju pitajući se, da li će ikada doći u Angelove ruke.

Nakon toga je jako teško obavljala svoje dnevne poslove, i tako je došao

dan, koji je bio veoma važan za poljodjelce – dan svijećničkog sajma. Na tom suse sajmu sklapali novi poslovi za dvanaest mjeseci iza iduće Blagovijesti, i onipoljodjelci, koji su pomišljali da promijene mjesto, redovito bi dolazili u glavnigrad područ ja, gdje se održavao sajam. Gotovo svi radnici farme Flincomb-Ashnamjeravali su pobjeći, i rano ujutro toga dana nastala je opća seoba u smjerugrada, koji je bio udaljen kojih deset-dvanaest milja preko brdovitog predjela.Premda je i Tessa namjeravala otići na kraju četvrtgodišta, ona je bila jedna odrijetkih, koja nije pošla na sajam, nadajući se nekako neodređeno, da će se neštodogoditi, pa joj više neće biti potrebno da radi na polju.

Bio je tih dan. u veljači, začudo blag za to doba godine, te bi čovjek gotovopomislio, da je zima prošla. Jedva je bila gotova s objedom, kad d’Urbervillovlik zasjeni prozor kućice, u kojoj je stanovala i koja je danas bila samo njezina.

Tessa skoči sa stolca, ali uto njezin posjetitelj zakuca na vrata, i ona nijeimala mogućnosti da pobjegne. U d’Urbervillovu kucanju, u tome, kako jeprišao vratima, bilo je nešto neopisivo različito od njegova vladanja, kad ga jeposljednji put vidjela. Kao da su to djela, kojih se njihov počinitelj stidi.Pomislila je, da mu ne otvori vrata; ali, kako ni to nije imalo smisla, ona ustanei, podigavši zasun, žurno korakne natrag. On uđe, pogleda je i baci se na stolac

prije nego što je počeo govoriti.– Tesso – nisam mogao drukčije! – započne on očajno, brišući oznojeno

lice, koje je bilo još crvenije od uzbuđenja. – Osjećao sam, da se moram svratiti



barem da vas zapitam, kako ste. Uvjeravam vas, da uopće nisam na vas misliosve dok vas nisam vidio one nedjelje, a sada se, ma koliko pokušavao, ne moguosloboditi vaše slike! Teško je to, kad dobra žena nanosi bol opaku muškarcu;da, tako je to. Kad biste barem htjeli moliti za mene, Tesso!

Zatomljeno nezadovoljstvo u njegovu vladanju gotovo je izazivalo

samilost, a Tessa ga ipak nije žalila.– Kako ja mogu moliti za vas – reče ona, kad mi je zabranjeno vjerovati, da

će velika sila, koja pokreće svijet, izmijeniti svoje planove zbog mene?– Da li vi doista mislite tako?– Da. Izliječena sam od nastojanja, da mislim drukčije.– Izliječena? Tko vas je izliječio?– Moj muž, ako moram reći.– Ah – vaš muž – vaš muž! Kako to zvuči čudno! Sjećam se, da ste tako

nešto posljednji put natuknuli. Što vi, zapravo, vjerujete od svega toga, Tesso? –upita on. Čini se, da vi uopće nemate vjere – možda zbog mene.

– O, imam. Premda, ne vjerujem ni u što natprirodno.D’Urberville je pogleda sa sumnjom.– Mislite li vi, prema tome, da je put, kojim sam krenuo, potpuno

pogrešan?– Dobrim dijelom.– Hm – a ja sam tako vjerovao u nj – reče on nelagodno.– Ja vjerujem u duh Propovijedi na Gori, a u to je vjerovao i moj dragi

muž... Ali ne vjerujem...I ona mu reče u što ne vjeruje.– Činjenica je – reče suho d’Urberville, – da vi prihvaćate sve, u što vjeruje

vaš dragi muž, a što odbija on, to odbijate i vi, a pri tome sami ništa ne ispitujeteniti prosuđujete. To je potpuno ženski. Njegov je duh – zarobio vaš.

– Zato, jer on sve zna! – reče ona pobjedonosnom jednostavnošću vjere uAngela Clarea, kakvu bi jedva zavrijedio i najsavršeniji muškarac, a ne njezinmuž.

– Da, ali vi ne biste smjeli samo tako od reda primati negativna mišljenja

od druge osobe. To mora da je krasan momak, kad vas uči takvom skepticizmu!– On mi nije nikada nametao svoje mišljenje! Nikada mi u toj stvari nije

ništa dokazivao. Ono, u što je on vjerovao, pošto je dobro proučio vjerskedoktrine, sigurno je bilo ispravnije, nego ono, u što sam ja eventualno vjerovala,koja doktrine nisam ni vidjela.

– Što vam je govorio? Mora da vam je govorio nešto!Ona se zamisli i, kako se živo sjećala svake riječi, što ju je Angel Clare

izustio, pa makar im i ne razumjela smisao, pade joj na pamet nemilosrdnipolemički silogizam, koji je čula od njega, kad je, kao što se katkad događalo,zapao u neku vrstu glasnog mišljenja, dok bi ona bila uza nj. Govoreći to, ona je,puna poštovanja, vjerno predala i Clareov naglasak i njegovo držanje.



– Recite to još jednom – zamoli je d’Urberville, koji je slušao s napetompažnjom.

Ona ponovi dokaz, dok je d’Urberville zamišljeno ponavljao riječi za njom.– Je li još što govorio? – upita on nakon kratkog vremena.Jednom je drugom zgodom rekao ovako nešto – reče ona i ponovi mu još

jedan argument, kojemu bi se paralela lako mogla naći u mnogim djelima orodoslovljima, sve tamo od Filozofskog Rječnika pa do Huxleyevih Eseja.

– Gle – kako se vi svega toga sjećate?– Htjela sam vjerovati, u što on vjeruje, iako on to nije htio. Pošlo mi je za

rukom da ga nagovorim, da mi kaže neke od svojih misli. Ne bih mogla reći, daovu misao potpuno razumijem, ali znam, da je ispravna.

– Hm. Zamislite, vi me možete podučavati u onome, što ni sami ne znate.Oni se zadube u misli.

– I tako sam se s njim i duhovno povezala – nastavi ona. – Nisam htjela, dasam drukčija. Što odgovara njemu, odgovara i meni.– Zna li on, da ste vi isto tako velik bezvjerac kao i on?– Ne, nisam mu nikada rekla – ako sam ja uopće bezvjerac.– Pa na kraju krajeva, Tesso – vi ste danas u boljem položaju nego ja. Vi ne

vjerujete, da biste morali propovijedati moju doktrinu i, prema tome, ne činiteništa protiv svoje savjesti time, što se od toga sustežete. Ja vjerujem, da jemoram propovijedati, ali, poput đavla, vjerujem i dršćem, jer odjednomnapuštam propovijedanje i predajem se svojoj strasti prema vama.

– Ne razumijem.– Pa eto – reče on suho. Prevalio sam danas toliki put, da vas vidim! Apošao sam od kuće s namjerom da idem u Casterbridge na sajam, gdje samodlučio danas popodne u dva i po s jednih kola propovijedati Svijetu, i tamo mesva braća u ovom času čekaju. Evo oglasa.

On izvuče iz svog prsnog džepa oglas, na kojem je bio odštampan dan, sat imjesto sastanka, na kojemu će on, d’Urberville, kako je gore spomenuto,propovijedati evanđelje.

– Pa kako ćete stići onamo? – upita ona pogledavši na sat.

– Ne mogu stići! Došao sam ovamo.– Što, zar ste doista obećali propovijed i...– Obećao sam, da ću propovijedati, i neću biti tamo... zbog goruće želje, da

vidim ženu, koju sam nekoć prezirao! Ne, poštene mi moje riječi, nikada vasnisam prezirao, jer da sam vas prezirao, ne bih vas sada volio! A nisam vasprezirao, jer ste usprkos svemu bili neokaljani. Povukli ste se od mene tako brzoi odlučno, kad ste vidjeli kakva je situacija; niste htjeli ostati meni za užitak. Itako je na svijetu bila jedna suknja, za koju nisam osjećao prezir, a to ste vi. Alivi mene sada s pravom možete prezirati! Vjerovao sam, da se klanjam bogu na

planinama, a vidim, da još uvijek robujem u gajevima! Ha! Ha!– O, Alek d’Urberville, što to znači? Što sam učinila?



– Učinila? – reče on s nemilosrdnom porugom. – Ništa namjerno. Ali zbogvas sam – zbog vas, – vas nedužne – postao ono, što zovu otpadnikom. Pitam se,da li sam ja doista jedan od onih »robova pokvarenosti«, koji se »pošto suizmakli gadostima svijeta, ponovno upleću u njih i daju se od njih zarobiti« – anjihov je drugi dio gori nego početak? On položi ruku na njezino rame. – Tesso,

draga djevojko, dok vas nisam ponovno vidio, bio sam barem na putudruštvenog spasenja! – reče on mrzovoljno, drmajući je kao da je maladjevojčica. – Zašto ste me onda doveli u napast? Bio sam čvrst kao malo tko,dok nisam ugledao te vaše oči i usta – doista, tako privlačljivih usta nije bilo odEvinih vremena! Glas mu se spusti, a iz očiju mu sjevne plamen vatrenedrskosti. – Zavodnice, Tesso; mila, prokleta vještice babilonska – nisam vammogao odoljeti, čim sam vas ponovo sreo!

– Ja nisam ništa kriva, što ste me ponovo vidjeli! – reče Tessa povlačeći se.– Znam ja to – i ponavljam, da ne krivim vas. Ali tu su činjenice. Kad sam

neki dan vidio, kako s vama loše postupaju na farmi, bio sam gotovo lud odpomisli, da nemam nikakva zakonskog prava da vas zaštitim – i da ga ne moguimati; dok vas je onaj, koji ima to pravo, čini se, potpuno zanemario!

– Nemojte govoriti protiv njega – on je odsutan! – povikne ona jakouzrujano. – Vladajte se dostojno prema njemu – on vam nije nikada učiniokrivo! O, ostavite njegovu ženu, prije nego što dođe do govorkanja, koje bimoglo nauditi njegovu poštenom imenu!

– Hoću, hoću– reče on poput čovjeka, koji se budi iz zavodljiva sna. –Nisam održao riječ, da ću propovijedati onim jadnim, pijanim budalama na

sajmu – to je prvi put da sam se tako neslano našalio. Prije mjesec dana bih sezgrozio na takvu pomisao. Otići ću – da proklinjem – i – hoću li ja to moći? – dase više ne vratim. A onda iznenada dodade: »Samo jedan zagrljaj, Tessice –samo jedan. Samo zbog starog prijateljstva.«

– Alek, ja sam bespomoćna! Čast poštenog čovjeka mi je predana načuvanje – zapamtite – i stidite se!

– Oh! No, dobro – dobro!On stisne usnice, zastiđen zbog svoje slabosti. U očima mu nije bilo ni

traga ni svjetovnoj ni duhovnoj vjeri. Činilo se, da su se leševi onih starih,

hirovitih strasti, koji su bez života ležali među borama njegova lica sve odnjegova preobražaja, probudili i sabrali kao da su uskrsnuli. On neodlučno iziđeiz sobe.

Premda je d’Urberville izjavio, da je ovo današnje kršenje obećanja jednostavno otpadništvo vjernika, Tessine su riječi, što ih je čula od AngelaClarea i kao jeka ponovila, ostavile u njemu dubok dojam, a razmišljao je onjima i pošto ju je ostavio. Hodao je šuteći, kao da mu je životna snagazanijemila zbog mogućnosti, o kojoj do toga nije ni sanjao, da je njegov položajneodrživ. U njegovu mušičavom preobražaju nije sudjelovao razum, i to je

možda bio obični hir lakomislena čovjeka, koji je tražio nova uzbuđenja, aprivremeno je bio pod dojmom majčine smrti.



Kapljice logike, što ih je Tessa kanula u more njegova oduševljenja, učinilesu, da se njegova uzavrelnost ohladila do mrtvila. Razmišljajući iznova i iznovao kristaliziranim rečenicama, koje mu je ona predala, reče sam sebi: »Tajmudrijaš nije ni slutio, da time, što joj je rekao te stvari, možda utire put momepovratku k njoj!«

XLVII

Na Flintcomb-Ash farmi se vrši posljednja krstina pšenice. Zora ožujskog jutra je neobično bezizražajna i ni po čemu se ne vidi, gdje leži istočno obzorje.U sumraku se uzdiže trapezoidni vršak plasta, koji je tu stajao osamljeno,izapiran i izbljeđivan od zimskog vremena.

Kad su se Tessa i Izz Huett pojavile na mjestu rada, samo se po šuštanjurazabiralo, da su ostali već stigli, a ovima su se nakon kratkog vremena, kad jepostalo vidnije, pridružile sjene dvojice muškaraca na uzvisini. Oni su marljivo»raskopavali« plast, to jest, skidali s njega slamnati pokrov, prije nego što ćepočeti da bacaju dolje snoplje; i dok se to odvijalo, Izz i Tessa, zajedno s ostalimradnicima, stajahu u svojim bjelkasto-smeđim kapicama, čekajući i dršćući, jer

je farmer Groby silom htio, da budu tamo na licu mjesta tako rano, da do noći,ako bude moguće, dovrše posao. Pod samom strehom plasta, i zasada još slabovidljiv, stajao je crveni tiranin, kome su žene došle služiti – građa od dasaka, sremenjem i pripadnim točkovima – vršaći stroj, koji je, dok je radio, stavljaodespotske zahtjeve na izdržljivost njihovih mišića i živaca.

Malo podalje stajao je još jedan nejasni predmet; bio je crn, prigušeno jehuktao, a to je nagovještavalo veliku zalihu snage. Visoki se dimnjak uzdizaopokraj jednog jasena, a toplina, koja je odande izbijala, govorila je i bez danjegsvijetla, da je to stroj, koji će biti primum mobile ovoga maloga svijeta. Krajstroja je stajalo tamno, nepomično biće, visoka rasta, utjelovljenje čađi i masti, unekoj vrsti zanosa, s hrpom ugljena kraj sebe. To je bio strojar. Bio je tolikodrukčiji od ostalih po držanju i boji, te se činilo, da je neko biće iz pakla, koje jezalutalo u prozirnu čistoću ovoga kraja sa žutim i blijedim tlom, s kojim nije

imalo ništa zajedničko, s namjerom da zapanji i uznemiri njegove stanovnike.Kako je izgledao, onako se i osjećao. On se nalazio u poljodjelskom

svijetu, ali mu nije pripadao. Služio je vatri i dimu; ovi obitavaoci polja služilisu raslinju, vremenu, mrazu i suncu. Putovao je sa svojim strojem od farme dofarme, iz predjela u predjel, jer u to se vrijeme još parna vršalica u ovom dijeluWessexa selila iz mjesta u mjesto. Govorio je čudnim sjevernjačkim naglaskom.Budući da su mu misli bile usmjerene prema unutrašnjosti, na sama sebe, a očiuprte u željezni stroj, koji mu je bio na brizi, jedva da je zamjećivao prizore okosebe i nije za njih uopće mario. S domaćim ljudima vodio je samo najpotrebnije

razgovore, kao da je od davnine uklet, pa mora protiv svoje volje ovuda lutati uslužbi svoga podzemnog gospodara. Dugački remen, što je vodio od zamašnjaka



njegova stroja do vršalice pod plastom bio je jedina veza između poljoprivrede injega.

Dok su ljudi otkrivali snopove, on je stajao apatično pokraj svogapokretnog spremišta snage, crnoga i vrućeg, oko kojega je treperio jutarnji zrak.Pripremni ga se radovi nisu ništa ticali. Njegova je vatra čekala usijana, para je

bila pod visokim pritiskom, i za nekoliko časaka on će moći pokrenuti remen dapojuri vrtoglavom brzinom. Sve izvan toga može biti žito, slama ili kaos; njemu je to svejedno. Kad bi ga koji od domaćih besposličara upitao, kako se zove, onbi kratko odgovorio »inženjer«.

Plast je bio raskopan, kad se već potpuno razdanilo. Onda muškarcizauzeše svoja mjesta, a žene svoja, i rad započe. Farmer Groby – ili »on«, kakosu ga tu zvali – bio je došao već prije toga, i po njegovu nalogu Tessa je stajalana platformi stroja tik uz radnika, koji je trpao snopove u stroj. Njezin je posaobio da odveže svaki snop žita, što bi joj ga dodala Izz Huett, koja je stajala do

nje, ali na plastu, tako da ga je radnik od stroja mogao zgrabiti i razastrijeti pobubnju, koji se okretao i u času izbio sve do jednoga zrna.Uskoro je posao bio u punom jeku, pošto je prije toga došlo do jednoga ili

dva prekida, čemu su se u srcu obradovali oni, koji su mrzili strojeve. Posao sežurno odvijao do zajutarka, a onda je vršalica na pola sata zaustavljena. Kad sunakon zajutarka nastavili s radom, upregnuta je sva ostala radna snaga na farmiu posao oko slaganja plasta slame, koji se počeo izdizati pokraj plasta žita.Doručak su pojeli na brzinu, onako stojeći svako kod svoga mjesta, a onda jošdva sata, pa se približilo i vrijeme ručka; nesumnjivo su se točkovi bez prekida

okretali, a prodorna je buka vršalice tresla sve one, koji su bili u blizini vrtlogatočkova.Stari ljudi, koji su stajali na plastu slame, koji je bivao sve veći, govorili su

o prošlim vremenima, kad su vršili žito mlatilicama na hrastovu podu žitnice, ikad se sve, čak i vijanje, obavljalo rukom, a taj je način, iako sporiji, davao, ponjihovu mišljenju, bolje rezultate. I oni su na žitnom stogu malo razgovarali, aliovi, što su se znojili kod stroja, među njima i Tessa, nisu mogli olakšati svojumuku duljim razgovorima. Taj ju je neprekidni posao najviše izmučio i zbognjega je počela žaliti, što je uopće došla u Flintcomb-Ash. Žene na žitnom stogu

– pogotovu Marian, koja je bila jedna od njih – mogle su od vremena dovremena odahnuti da gucnu piva i hladnog čaja iz boce i, dok bi obrisale znojnolice i skidale slamčice pljeve s haljina – izmijeniti po koju primjedbu na račundrugih. Ali za Tessu nije bilo odmora, jer kako se bubanj nije nikadazaustavljao, nije se smio zaustavljati ni čovjek, koji je u nj trpao snopove, a niona, koja mu je morala dodavati razvezane snopove, osim kad bi je Marianzamijenila, što je ona katkad na pola sata i činila, usprkos Grobyjevimprigovorima, da je suviše spora za rad kod stroja.

Zbog nečega, vjerojatno zbog štednje, za taj su se posao obično birale žene,a Groby je izjavio, da je zato izabrao baš Tessu, jer je kod nje najbolje usklađenasnaga i brzina potrebna za odvezivanje snopova, kao i izdržljivost, a to je moždai bilo istina. Buka vršalice, koja nije dopuštala razgovor, pojačala bi se do



mahnitosti, kadgod bi zaliha žita bila manja od potrebne količine. Kako Tessa ionaj radnik, koji je trpao snopove u stroj, nisu imali vremena ni da okrenu glavu,ona nije znala, da je baš pred ručak ušla nečujno u polje kroz ljesu još jednaosoba i da stoji pod drugim plastom i promatra čitav taj prizor, a osobito Tessu.Bio je obučen u vuneno odijelo s modernim uzorkom i veselo u ruci vrtio štap.

– Tko je to? – upita Izz Huet Marianu. Najprije se upitom obratila Tessi, aliona je nije čula.– Sigurno nečiji ljubavnik – reče Marian lakonski.– Okladila bi se za zlatnik, da je došao zbog Tesse.– O ne. U posljednje je vrijeme za njom njuškao nekakv pop, a ne ovakav

kicoš.– Ali to je taj isti čovjek.– Isti onaj propovjednik? Pa on je savim drugačiji!– Skinuo je crni kaput i bijeli ovratnik i obrijao zaliske. Ali je to ipak taj

isti.– Zar zbilja misliš? Onda ću joj kazati – reče Marian.– Nemoj. Vidjet će ga i prerano.– Bogami, mislim, da baš nije ispravno od njega, da okolo propovijeda, a

usput udvara udatim ženama, pa makar joj muža i ne bilo ovdje, a ona je, u nekuruku, udovica.

– O – on joj ne može nauditi – odreza suho Izz. – Njezine misli ne možešizvući iz njihove kolotečine, kao ni kola iz rupe, u koju su upala. Ma bog te

vidio, nikakvo udvaranje ni propovijedanje ne može nagovoriti ženu da odustaneod svoje ljubavi, iako bi bilo bolje, kad bi se mogla nagovoriti.Dođe vrijeme ručka, i buka stroja prestade. Tessa nato napusti svoje

mjesto, a koljena su joj tako klecala od drmanja stroja, da je jedva hodala.– Trebala si malo gucnuti, kao ja – reče Marian. – Ne bi onda bila tako

blijeda. Tako mi boga, lice ti je kao da su ga vještice ispijale!Dobroćudnoj je Mariani palo na pamet, da će na Tessu, onako umornu, loše

djelovati, kad ugleda posjetitelja, i da će zbog toga izgubiti tek, pa je pomislila,da nagovori Tessu, da siđe po ljestvama na suprotnoj strani plasta, kadli taj

gospodin priđe i pogleda gore.Tessa izusti kratko »Oh« i čas zatim reče žurno: »Ja ću ovdje ručati – tu nastogu.«

Katkad su svi, kad su bili daleko od kuće, radili tako, ali, kako je toga danaduvao oštar vjetar, Marian i ostali siđu i sjednu pod plast slame.

Došljak je zaista bio Alek d’Urberville, bivši propovjednik, usprkos svojojpromijenjenoj odjeći i izgledu. Bilo je na prvi pogled očito, da mu se prvobitnaživotna radost opet vratila; da se, koliko je to moguće čovjeku, koji je tri četirigodine stariji, opet stavio u stari, prpošni, lakoumni lik, u kojem je Tessa prvi

put upoznala svoga obožavatelja i nazovi bratića. Budući da je odlučila ostatigdje jest, Tessa sjedne među snopove tako, da se nije mogla vidjeti sa zemlje, ipočne ručati; a onda, nakon kratkog vremena; začuje, da se netko penje po



ljestvama, i odmah za tim se pojavi Alek na plastu, koji je sada bio duguljasta iravna površina snoplja. On ih prekorači i sjedne nasuprot njoj bez ijedne riječi.

Tessa je i dalje jela svoj skromni ručak, komad debele palačinke, koju jeponijela sa sobom. Ostali su se radnici sad već svi skupili pod plastom i tu urazasutoj slami našli udobno sklonište.

– Kao što vidite, opet sam ovdje – reče d’Urberville.– Zašto me toliko mučite?! – povikne ona, a iz čitavog joj je bića izbijalo

nezadovoljstvo i prigovor.– Ja da mučim vas? Mislim, da bih ja mogao pitati, zašto vi mučite mene!– Sigurno je, da vas ja uopće ne mučim.– To vi kažete. Ali vi me mučite. Vi me progonite. Te oči, koje ste čas prije

upravili u mene s takvim neprijateljskim blijeskom, vraćaju mi se danju i noćuupravo takve, kakve su vam bile u ovom času. Tesso, od onog časa kad ste mirekli ono o našem djetetu, moji osjećaji, koji su zašli u jaku puritansku struju,upravo kao da su iznenada našli otvoren put prema vama i svi su odjednompojurili na taj otvor. Vjersko korito je od toga časa presušilo, a vi ste ona, koja jeto prouzročila!

Ona se šutke zagleda u nj.– Što – vi ste sasvim odustali od propovijedanja? – upita ona.Ona je od Angela prikupila dovoljno sumnjičavosti modernog načina

mišljenja, pa je prezirala takva nagla oduševljenja ali, kao ženu, nju je todonekle zaprepastilo. D’Urberville nastavi neprirodnom strogošću:

– Potpuno. Od onoga popodneva, kad sam trebao govoriti pijancima nacasterbridgeskom sajmu, prekinuo sam sve ugovore. Neka sam vrag zna, štomoja braća misle o meni. Ha, ha! Braća! Bez sumnje mole za me – plaču zbogmene, jer su oni na svoj način dobri ljudi. Ali, što je meni stalo? Kako sammogao nastaviti nešto, u što sam izgubio vjeru? To bi bilo pretvaranje najgorevrste. Bio bih među njima kao Himenej i Aleksander, koji su se predali sotoni,da se oduče kleti. Kako ste mi se veličanstveno osvetili! Našao sam vas nedužnui prevario sam vas. Četiri godine kasnije vi mene nalazite kao oduševljenakršćanina i stanete djelovati na me, možda na moju potpunu propast! Ali Tesso,setrično moja, kako sam vas nekoć zvao, nemojte biti tako strašno zabrinuti, jasam to samo tako rekao. Jasno je, da vi niste učinili ništa, osim što ste zadržalisvoje dražesno lice i krasan stas. Vidio sam ga na plastu prije nego što ste me viopazili – ta ga priljubljena pregača ističe, pa ta kapica s krilima – vi djevojke, štaradite na polju, ne biste nikada smjeli nositi te kapice, ako se želite sačuvati odopasnosti. Šuteći ju je promatrao nekoliko časaka, a onda nastavi s ciničkimsmijehom: »Vjerujem da bi se i sam neženja-apostol, za čijeg sam sepredstavnika smatrao, da su ga iskušali tako lijepim licem, odrekao svoga zanatakao i ja!«

Tessa pokuša da mu prigovori, ali u tom kritičnom času napusti je njezin

dar govora, a on i ne obraćajući na nju pažnju dodade:



– Pa možda je taj raj, što ga vi pružate, na koncu konca, jednako dobar kaoi svaki drugi. Ali, hajde da govorimo ozbiljno, Tesso. D’Urberville ustane ipriđe bliže, prilegavši postrance na snoplje i naslonivši se na lakat. – Od onoganašeg posljednjeg sastanka razmišljao sam o onome, što ste mi rekli, da je onrekao. Došao sam do zaključka, da se doista čini da nema baš mnogo zdrava

razuma u tim otrcanim, starim mislima. Ne mogu shvatiti, kako sam se mogaotoliko zagrijati za oduševljenje jednog župnika Clarea i dati se luđački na posao,da sam čak i njega nadmašio! Što se tiče onoga, što ste mi rekli posljednji put,na temelju prosuđivanja vašeg divnog muža – čije mi ime još niste rekli – daima izgrađen etički sistem bez ijedne dogme, ja se u tome nikako ne snalazim.

– Pa vi možete imati barem vjeru, koja se sastoji u čovjekoljubljivosti ičistoći, ako već ne možete imati – kako vi to zovete – dogmu.

– O, ne! Ja sam drukčiji tip čovjeka! Ako nema nikoga da mi kaže: »Učiniovo, ovo će ti poslije smrti koristiti; učini to, to će ti škoditi,« ja se ne mogu

zagrijati. Dovraga, ja neću da budem odgovoran za svoja djela i strasti, akonema nikoga kome bih bio odgovoran; a da sam na vašem mjestu, draga, misliobih isto tako.

Ona mu je pokušavala dokazati i reći, da je u svojoj neinteligencijipomiješao dvije stvari, teologiju i moral, koji su u primitivnim danimačovječanstva bili potpuno odvojeni. Ali, budući da joj Angel Clare u svojojpovučenosti neke. Stvari nije kako treba razjasnio, a ona sama nije bila dovoljnoobrazovana, i k tome je bila više skup osjećaja nego razumnih dokaza, nijemogla nastaviti.

– Pa svejedno – prihvati on. – Ja sam sada tu, ljubavi moja, kao u ona staravremena.– Ne kao onda – to se više nikada ne može vratiti – sada je drukčije! –

zaklinjala ga je ona. – Nikada u meni nije bilo ljubavi za vas! O, kamo sreće daste ostali kod svoje vjere, kad vas je njezin gubitak naveo da sa mnom ovakogovorite!

– Vi ste vjeru izbili iz mene, i tako grijeh pada na vašu krasnu glavu! Vašmuž nije ni slutio, kako će mu se njegova naučavanja osvetiti! Ha – ha – pa ipakmi je jako drago, da ste učinili od mene otpadnika! Tesso, više ste me zaludili,

nego ikada, a k tome vas i žalim. Koliko god vi o tome šutjeli, ja vidim, da živiteloše – da vas je napustio onaj, koji bi vas morao milovati.Njoj su zalogaji zastali u grlu, usnice su joj se osušile i gotovo se gušila.

Glasovi i smijeh radnog naroda, koji je jeo i pio pod plastom, dolazili su joj kaoiz daljine od četvrt milje.

– To je okrutno prema meni! – reče ona. – Kako – možete tako govoriti samnom, ako vam je iole stalo do mene?

– Imate pravo, imate pravo – reče on, trgnuvši se malo. Nisam došao davam prigovaram zbog svojih djela. Došao sam, Tesso, da vam kažem da mi se

sviđa, da tako teško radite, i došao sam izričito zbog vas. Kažete, da imate muža,i da to nisam ja. Pa možda imate; ali ja ga nisam nikada vidio, a vi mi niste rekli,kako se zove, pa se, sve u svemu, čini, da je on neko mitološko biće. Međutim,



sve da ga i imate, mislim, da sam vam ja bliži nego on. Ja vam, barem,pokušavam pomoći da izađete iz teškog položaja, ali on, neka vrag odnesenjegov nevidljivi obraz, ne pokušava. Neprestano mi se vraćaju u pamet riječistaroga proroka Hosije, koje sam nekoć čitao. Zar ih ne znate, Tesso? »I ona ćepoći za svojim ljubavnikom, ali ga neće dostići; i ona će ga tražiti, ali ga neće

naći; a onda će reći: Otići ću i vratiti se prvome mužu svome, jer onda mi bješebolje nego sada!«... Tesso, moja kolica čekaju tu pod brežuljkom, moja kolica,ljubavi, a ne njegova! – a ostalo znate.

Dok je govorio, njezino se lice zažarilo tamnocrvenim plamenom, ali nijeništa odgovorila.

– Vi ste bili uzrok, da sam otpao od vjere, – nastavi on pruživši ruku premanjezinu struku. – Sada morate pristati, da taj položaj zajedno podijelimo iostaviti zauvijek toga glupana, što ga zovete svojim mužem.

Jedna od njenih kožnatih rukavica, koju je skinula da pojede palačinku,

ležala joj je u krilu. Uhvativši je za orukvicu, ona njome, bez ikakva upozorenja,žestoko tresne ravno po njegovu licu. Bila je to teška i debela rukavica, kaoratnička u stara vremena, a zahvatila ga je točno preko usta. Možda bi čija maštavidjela u tom času obnovljenje pokreta, u kojem njezini oklopljeni preci nisu bilinevješti. Alek se divlje trgne iz svog ležećeg stava. Na mjestu, kamo je paoudarac, pojavi se grimizna tekuća pruga, i začas stade s njegovih usta na slamukapati krv. Ali on se brzo svlada, mirno izvuče iz džepa rupčić i prisloni ga nazakrvavljene usnice.

I ona skoči na noge, ali opet klone.

– Sada me kaznite! – reče ona, okrenuvši prema njemu oči pune beznadnogizazova, kao oči vrapca prije nego što mu njegov krvnik zakrene vratom. –Bičujte me, smrvite me! Neka vam ništa ne smetaju ti ljudi pod plastom! Nećuvikati. Bila sam žrtva, i ostat ću do kraja – takav je zakon!

– O, ne, ne, Tesso – reče on blago. – Ja to potpuno razumijem. Ali vi ipaksasvim nepravedno zaboravljate jedno, a to je, da bih vas ja bio uzeo za ženu, dami to niste onemogućili. Nisam li vas izravno zamolio, da mi budete žena – a?Odgovorite!

– Jeste.

– A vi to ne možete. Ali upamtite jedno! – Sjetivši se svoje iskrenosti, kad ju je zamolio, da mu bude žena, i njezine sadašnje nezahvalnosti, u njemuprevlada srdžba, i glas mu otvrdne. On pristupi k njoj i uhvati je za ramena, takoda se tresla pod njegovim stiskom. – Zapamtite, milostiva gospođo, ja sam

jednom bio vaš gospodar! Ja ću biti i opet vaš gospodar. Ako ste ičija žena, toste moja!

Dolje među vršiocima sada nastade komešanje.– Toliko što se tiče naše svađe – reče on, pustivši je da ode. – Sada ću vas

pustiti i doći ću po vaš odgovor još danas popodne. Vi me još ne poznate, ali ja

poznam vas.



Ona više nije govorila. Ostala je kao da ju je grom ošinuo. D’Urberville seudalji preko snopova i siđe po ljestvama, dok su radnici dolje ustajali i protezalise, a u njima se slijegalo pivo, što su ga popili. Ona vršalica započe iznova. Iusred toga ponovnog šuštanja slame Tessa stane na svoje staro mjesto krajzaglušnog bubnja, kao da sanja, i stade odvezivati snop za snopom u

beskonačnom nizu.

XLVIII

Popodne farmer objavi, da plast mora biti gotov to veče, jer će bitimjesečina, pa će kraj nje vidjeti da rade, a čovjek sa strojem mora sutra na drugufarmu. Stoga se lupa, zujanje i šuštanje nastavilo s još manje prekida nego dotle.

Tek oko tri sata Tessa podigne oči i načas se ogleda oko sebe. Nije se jakoiznenadila, kad je vidjela, da se Alek d’Urberville vratio i da stoji pod živicomkraj ljese. Vidio je kako je podigla oči, pa joj je uljudno mahnuo rukom idobacio poljubac. To je značilo, da se više ne ljuti na nju. Tessa opet spustipogled i odsada je jako pazila, da ne pogleda u onom smjeru.

Tako se popodne stade približavati večeri. Pšenični je plast bivao sve niži,a plast slame sve viši, dok su se vreće žita odvozile na kolima. U šest satipšenički je plast bio otprilike čovjeku do ramena. Međutim, neovršeno snoplje,koje je ostalo netaknuto, činilo se još uvijek bezbrojno, bez obzira na golemibroj snopova, što su ga već progutale nezasitne ralje stroja, koje je hranio onajradnik i Tessa, i kroz čije je ruke prošao najveći dio snopova. A nedogledni plastslame, kojega ujutro uopće nije bilo, izgledao je kao izmetine toga istog crvenogproždrljivca. Nakon oblačnog dana na zapadu nebo plane u gnjevnom sjaju – unajdivnijem zalazu sunca, što ga divlji ožujak može pružiti – i prelije rumenilomumorna i znojna lica vršalica, obojivši ih bakrenim svijetlom, kao i lepršavehaljine žena, koje su prianjale uz njih kao plamenovi bez sjaja.

Bolno se dahtanje čulo po čitavom plastu. Radnik, koji je hranio stroj, bio je umoran, a Tessa je vidjela, da mu se na crvenoj šiji nalijepila prašina i pljeva.Ona je još stajala na svom mjestu. Zajapureno joj je znojno lice bilo prekriveno

žitnom prašinom, a bijela joj je kapica od nje potamnjela. Ona je bila jedinažena, kojoj je određeno mjesto na stroju, pa se od njegova drmanja treslačitavom tijelom, a kako se plast smanjio, bila je odijeljena od Mariane i Izze, panije mogla s njima izmjenjivati posao kao prije. Neprestano drmusanje, u kojem

je sudjelovala svaka žilica njezina tijela, bacilo ju je u neku vrst tupogsanjarenja, u kojem su njezine ruke radile neovisno od njezine svijesti. Jedva je iznala gdje se nalazi, i nije čula Izzu Huett, kad joj je odozdo rekla, da joj serasplela kosa.

Malo po malo i najsvježiji među njima mrtvački problijedješe, a oko očiju

im se pojaviše podočnjaci. Kad god bi Tessa podigla glavu, ugledala bi velikiplast slame, koji je izrastao uvis, i na njemu muškarce u košuljama, kako se



odražavaju na sivom sjevernom nebu. Pred plastom je bio crveni elevator poputJakobovih ljestava, po kojem se penjala neprekidna struja ovršene slame poputžute rijeke, što teče uzbrdo i u pljusku pada na vrh plasta.

Znala je, da je Alek d’Urberville još tamo, da je s nekog mjesta promatra,ali nije znala odakle. Imao je ispriku da ostane, jer, kad bi se ovršeni plast

približio posljednjim snopovima, obično su se ubijali štakori, pa bi ljudi, kojinisu bili zaposleni oko vršidbe, katkada upali u hajku – sve vrste ljudi sasportskim sklonostima, gospoda sa svojim psima i smiješnim lulama, i skitnice stoljagama i kamenjem.

Ali, dok se dođe do legla štakora na dnu plasta, treba još sat posla; i, kad sevečernje svijetlo izgubilo u smjeru Giant’s Hilla kraj Abbot’s-Carnela, sahorizonta, koji je ležao u smjeru Middleton Abbeya i Shottsforda, na drugojstrani, podiže se bljedoliki mjesec ranog proljeća. Posljednji sat dva Marian jebila zabrinuta za Tessu, kojoj se nije mogla približiti toliko, da bi mogla s njom

razgovarati. Ostale su žene sačuvale snagu pijući pivo, a Tessa se čuvala pića iztradicionalnog straha, koji je ostao u njoj još iz djetinjstva, jer je vidjelaposljedice pića u očinskom domu. Ali Tessa je ipak radila dalje. Ako ne budemogla povući svoj dio posla, morat će ostaviti namještenje, a ta mogućnost, nakoju bi prije mjesec dva gledala s najvećim mirom, pa čak i s veseljem, postala

je sada, otkad ju je d’Urberville počeo oblijetati, strahotom.Oni, što su skidali snoplje i oni kod stroja snizili su plast toliko, da su ljudi

sa zemlje mogli s njima razgovarati. Na Tessino iznenađenje farmer Groby sepopne na stroj i reče joj, da je više neće zadržavati, ako želi poći k svome

prijatelju, a on će poslati koga drugoga, da je zamijeni. »Prijatelj« je biod’Urberville, ona je to znala, kao i to, da joj je taj postupak učinjen na zamolbutoga prijatelja, ili neprijatelja. Ona potrese glavom i stade dalje tegliti.

Konačno je došlo vrijeme za lov na štakore, i hajka otpoče. Ti su sestvorovi zajedno sa spuštanjem plasta zavlačili prema dolje, dok se nisu svizajedno našli na dnu. Kad su sada skinuli s njih i njihovo posljednje sklonište,oni stanu bježati preko polja u svim smjerovima. Glasni vrisak Mariane, koja jesada bila već napola pijana, objavio je njezinim drugovima; da je jedan štakornapao njezinu osobu – a od te su se strahote ostale žene čuvale različitim

izmišljotinama – ili bi suknje omotalečvrsto oko nogu, ili bi se kuda popele.Štakora su konačno istjerali, i usred laveža pasa, vike muškaraca, vriske žena,

kletvi, toptanja nogu i zbrke, kao u kakvom Pandemoniumu, Tessa razvežeposljednji snop. Bubanj se stade sporije okretati, zvižduk prestade, i ona siđe sastroja na zemlju.

Njezin se ljubavnik, koji je lov na štakore samo promatrao, smjesta stvoriuz nju.

– Što – nakon svega – i nakon moje uvredljive pljuske! – reče onaprigušenim glasom. Bila je tako potpuno iscrpljena, da nije imala snage govoriti

glasnije.– Ja bih doista morao biti glupan, kad bih se uvrijedio zbog bilo čega, što vikažete ili učinite – odgovori on zavodničkim glasom iz trantridgeskih vremena.



Kako dršću male ručice i nožice! Iscrpeni ste kao telešce, koje je izgubilomnogo krvi, zar ne da jeste! A ipak, otkako sam ja došao, nije vam bilo potrebnoda išta radite. Kako možete biti tako tvrdoglavi? Međutim, ja sam rekaofarmeru, da nema pravo uposlivati žene kod parne vršidbe. To nije posao za njihi od toga se odustalo na svim boljim farmama, a on to vrlo dobro zna. Otpratit ću

vas do kuće.– O, da – odgovori ona, jedva se držeći na nogama. – Otpratite me, akohoćete! Ne mogu zaboraviti, da ste došli da me uzmete za ženu prije nego što steznali u kakvom sam stanju. Možda – možda ste vi ipak malo bolji i prijazniji,nego što sam ja to mislila. Što god dolazi od dobrog srca, za to sam vamzahvalna. Samo katkada ne mogu razabrati, kakva vam je namjera.

– Ako ne mogu ozakoniti naš prijašnji odnošaj, mogu vam pomoći. A to ćui učiniti s mnogo više obzira prema vašim osjećajima, nego što sam ga dosadpokazivao. Moje je vjersko ludilo, ili što god ono bilo, prošlo. Ali mi je ostalo

malo dobre naravi. Nadam se da jest. Dakle, Tesso, zaklinjem vas svimenježnim i jakim, što postoji između muškarca i žene, imajte povjerenja u mene!Ja imam dosta i više nego dosta da vas oslobodim briga, i vas i vaše roditelje isestre. Svima njima mogu osigurati udoban život, samo ako budete pokazivalipovjerenje prema meni.

– Jeste li u posljednje vrijeme bili kod njih? – upita ona žurno.– Jesam. Nisu znali, gdje se nalazite. Ja sam vas ovdje sasvim slučajno

pronašao.Hladni je mjesec gledao kroz grančice vrtne živice na Tessino oronulo lice,

kad se zaustavila pred kućicom, koja joj je bila privremeni dom, a kraj nje jezastao d’Urberville.– Ne spominjite mi moju malu braću i sestre – nemojte, da se sasvim

slomim! – reče ona. Ako im želite pomoći – a sam bog zna, da im je pomoć potrebna – učinite to a da mi o tome ne govorite. Ali ne, ne! – povika ona netrebam od vas, ni za njih, ni za se!

Nije je dalje pratio, budući da je kuća bila puna ljudi, jer je ona stanovalazajedno s ukućanima. Čim je ušla, oprala se u praoniku i večerala zajedno sporodicom, a onda se zanijela u misli i, otišavši od stola uza zid, stala pisati pri

svijetlu svoje male svjetiljke u strastvenom raspoloženju:

DRAGI MOJ MUŽU, Dopusti mi, da Te tako zovem – moram – pa č ak i ako Ti nije drago misliti

na tako bezvrijednu ženu kao što sam ja. Moram Ti se isplakati u svojoj nevolji –nemam nikoga drugog! Angel, toliko sam izvrgnuta napastima. Bojim se da

priznam tko je to i ne volim o tome uopće pisati. Ali ja sam tako privržena Tebi,da Ti to ne možeš ni zamisliti! Zar ne možeš doći k meni, sada, prije nego što sedogodi nešto strašno? O, znam, da ne možeš, jer si tako daleko! Mislim da ću

morati umrijeti, ako ne dođ eš brzo ili mi ne kažeš, da dođ em k Tebi. Zaslužilasam kaznu, što si mi je odmjerio – ja to znam – potpuno sam zaslužila – i s

punim se pravom ljutiš na mene. Ali, Angel, molim Te, molim Te, ne budi samo



pravedan – budi samo malo dobar prema meni, č ak i ako ja to ne zaslužujem, idođ i k meni! Kad bi Ti htio doći, mogla bih umrijeti od sreće u Tvome zagrljaju!

I bila bih sretna, kad bih umrla, samo da znam, da si mi oprostio! Angel, samo za Tebe živim. Previše Te volim, da bih Ti prigovorila, što si

otišao, a k tome znam, da je bilo potrebno da nađ eš farmu. Nemoj misliti, da ću

reći i jednu zajedljivu ili gorku riječ . Samo mi se vrati. Sama sam i tužna bezTebe, ljubavi moja, o, tako tužna! Nije mi ništa, što moram raditi, ali, ako minapišeš samo jedan redak »Dolazim skoro«, izdržat ću, Angel, – o, s takvimveseljem!

Otkada smo se vjenč ali, najveća mi je bila svetinja biti vjerna Tebi svakomsvojom misli i pogledom, tako da mi se č ini, kad mi koji muškarac kaže kakavneoč ekivani kompliment, da je to uvreda za Tebe. Zar nikada nisi osjetio nitrenutak od onoga, što si osjećao, kad smo bili na mljekarstvu? Ako jesi, kakomožeš izdržati bez mene? Ja sam, Angel, ona ista žena, u koju si se zaljubio, da,

potpuno ista! Ne ona, koju Ti ne voliš i koju nikada nisi vidio. Što je za me znač ila prošlost, č im sam Tebe ugledala? Ona je bila sasvim mrtva. Postala samdruga žena, sva ispunjena novim životom od Tebe. Kako bih mogla biti onanekadašnja? Zašto Ti to nećeš da shvatiš? Dragi, kad bi Ti bio samo malo višeumišljen i vjerovao u sebe u tolikoj mjeri, da bi mogao shvatiti, da si dovoljno

jak da izvršiš u meni tu promjenu, možda bi se odluč io da dođ eš k meni, svojoj jadnoj ženi.

Kako sam bila glupa u svojoj sreći, kad sam mislila, da se mogu pouzdati,da ćeš me uvijek voljeti! Morala sam znati, da takva sreća nije za me jadnu. Ali

mene srce boli, ne samo zbog prošlosti, nego i zbog sadašnjosti. Pomilsli – pomisli, kako mi srce trpi, da Te nikada – nikada više neću vidjeti!O, kad bi Tvoje drago srce moglo trpjeti samo jedan kratki č as u danu,

kako moje trpi, svaki dan i cijeli dan, možda bi Te navelo, da budeš milosrdan prema svojoj osamljenoj ženi. Angel, ljudi još uvijek kažu, da sam dosta lijepa(zapravo kažu dražesna, budući da želim biti iskrena). Možda i jesam dražesna,kako oni kažu. Ali meni nije stalo do moje vanjštine. Volim, da sam lijepa, jermoja ljepota pripada samo Tebi, dragi, i jer hoću da imam barem nešto na sebi,što je vrijedno da bude Tvoje. Ja sam to tako jako osjećala, da sam, kad god

sam zbog svoje ljepote imala neugodnosti, povezivala lice ovojem, dok god suljudi u to htjeli vjerovati. O, Angel, ne govorim Ti sve to iz taštine – Ti tosigurno znaš – nego samo zato, da bi došao k meni!

Ako Ti doista ne možeš doći k meni, dopusti mi da ja dođ em k Tebi! Kakosam Ti rekla, muč e me i sile da uč inim ono, što ne želim uč initi. Sigurno je, daneću ni za milimetar popustiti, ali se bojim, do č ega bi mogao dovesti kakavnesretni sluč aj, a ja sam tako bespomoćna zbog svoje prve pogreške. Ne moguTi o tome više ništa pisati – to me č ini tako nesretnom. Ali, ako padnem u kakvustrašnu zamku i slomim se, moje će novo stanje biti gore nego ono prvo. O,bože, ne smijem na to pomisliti! Dopusti mi, da odmah dođ em, ili odmah dođ i kmeni!



Bila bih zadovoljna, pa č ak i sretna, da sam s Tobom kao Tvoja služavka,ako ne smijem biti kao žena. Samo da mogu biti u Tvojoj blizini, vidjeti Te tu itamo, i misliti o Tebi kao o neč emu svome.

Dani su mi pusti, kad Tebe nema ovdje; ne veselim se gledajući gavrane ič vorke na poljima, jer mi srce plač e, što nema Tebe, koji si ih gledao zajedno sa

mnom. Jedna je jedina stvar, za kojom č eznem na nebu, na zemlji i pod zemljom,a to je, da se sastanem s Tobom, jedina moja ljubavi! Dodi mi – dođ i, i spasi meod onoga, što mi prijeti.

Tvoja vjerna, nesretnaTESSA.

XLIX

Njezina molba pravodobno prevali put na zapad i stiže o doručku u tihižupni dvor u onoj dolini, gdje je zrak tako blag, a tlo tako plodno, da posao okouzgajanja traži tek površnu pomoć u usporedbi s obrađivanjem zemlje uFlintcom-Ashu, i gdje su se ljudi Tessi činili sasvim drukčijima (iako su gotovoisti). Angel ju je zbog veće sigurnosti zamolio, da šalje svoja pisma putemnjegova oca, kojega je prilično točno obavješćivao o promjenama svoje adrese uzemlji, koju je htio sam upoznati i kamo je otišao teška srca.

– Stvar je ovakva – reče stari gospodin Clare svojoj ženi, kad je pročitao

naslov na omotu. – Ako Angel namjerava otputovati iz Ria i doći u pohode ku

ćipod konac drugoga mjeseca, kao što je rekao da se nada učiniti, mislim da će

ovo pismo požuriti njegove planove, jer vjerujem, da je od njegove žene. – Onuzdahne duboko sjetivši se nje. I tako je na pismo stavio Angelovu adresu, da sesmjesta pošalje njemu.

– Dragi dečko, samo da dragi bog da, da se sretno vrati kući – promrmljagospođa Clare. – Do smrti će me progonit osjećaj, da s njim nismo postupalikako treba. Trebao si ga poslati u Cambridge usprkos njegovu nedovoljnomvjerovanju i dati mu iste mogućnosti kao i ostaloj braći. On bi se s vremenom,pod dobrim utjecajem, oslobodio toga, pa bi možda ipak postao svećenik. Alisvejedno, da li bi otišao u svećenike ili ne, takav bi postupak bio prema njemupravedniji.

To je bilo jedino jadikovanje, kojim je gospođa Clare smetala mir svogamuža u pogledu njihovih sinova. A ni tome nije često davala oduška, jer je bilaprema njemu jednako obzirna kao i odana i znala je, da i njegov duh mučisumnja, da li je u tome bio pravedan. Koliko i koliko puta ga je čula, kako noćuleži budan i molitvama prigušuje uzdahe zbog Angela. Ali nepomirljivievangelist u njemu još ni sad nije vjerovao, da bi bilo opravdano dati njegovusinu, bezvjercu iste akademske prednosti, koje je dao ostaloj dvojici sinova, kad

je moguće, ako ne i vjerojatno, da bi baš te prednosti možda bile upotrebljene zaobaranje vrijednosti onih doktrina, promicanje kojih je on sebi postavio kao



životni zadatak i želju, a isto tako i kao zadatak svojih zaređenih sinova. Staviti jednom rukom postolje pod noge svojih dvaju vjernih sinova, a drugom na istiumjetni način uzvisiti bezvjernika, smatrao je on za nešto, što se ne možepomiriti s njegovim uvjerenjem, ni s njegovim položajem, ni s njegovimnadama. Pa ipak, on je volio svog krivo nazvanog Angela11 i potajno je tugovao

zbog svoga postupka prema njemu, kao što je možda tugovao Abraham nadosuđenim Izakom, dok su se zajedno penjali uz brežuljak. Tiho žaljenje, koje serađalo u njemu samom, bilo je mnogo gorče nego glasni prigovori njegove žene.

Oni su krivili sami sebe zbog toga neuspjelog braka. Da nisu Angeluodredili sudbinu farmera, nikada ne bi došao u doticaj s tima poljskimradnicima. Nisu točno znali, što ga je odijelilo od njegove žene, niti su znali, kad

je došlo do te rastave. Isprva su mislili, da je po srijedi ozbiljna odvratnost jednoga prema drugome. Ali on bi u svojim posljednjim pismima od vremena dovremena natuknuo, da se namjerava vratiti kući po nju, a iz takvih su izjava

stvorili nadu, da rastava možda nije posljedica nečega tako beznadno trajnoga.On im je pisao, da je ona kod svojih rođaka, a oni su, ne znajući što bi, odlučili

da se ne miješaju u stanje, koje nisu znali kako da poprave.Oči, za koje je Tessino pismo napisano, zurile su u tom času u beskrajne

prostore zemlje, dok se na mazgi vraćao iz unutrašnjosti južnoameričkogkontinenta prema obali. Iskustva, što ih je stekao u toj čudnoj zemlji, bila sužalosna. Nikada se nije potpuno oporavio od teške bolesti, od koje je oboliokratko vrijeme nakon dolaska, i on je postepeno odlučio napustiti svaku nadu, dase tu bavi poljodjelstvom, iako je, dokle god je postojala i najmanja mogućnost

da ostane tamo, tajio tu promjenu naziranja pred svojim roditeljima.Gomile poljodjelaca, koji su za njim došli u tu zemlju, zabliještenihprikazima o lakom putu do uspjeha, trpjeli su, umirali i venuli. Viđao je majke sengleskih farmi, kako se povlače cestama s dojenčadi na rukama, i kako bidjeca, u napadaju groznice, umirala. Majka bi stala da golim rukama iskopa

jamu u prhkoj zemlji, istim tim prirodnim pogrebnim oruđem u nju bi zakopaladjetešce, prolila koju suzu i mučno krenula dalje.

Angelova prvotna zamisao nije bila iseljenje u Braziliju, nego kakva farmana sjeveru ili istoku njegove vlastite zemlje. On je u Braziliju došao u času

očaja, a dogodilo se, da je brazilska propaganda me

đu engleskim poljodjelcimaslučajno pala u isto vrijeme kao i njegova želja, da pobjegne od svoga prošlog

života.Za vrijeme te svoje odsutnosti on je duševno ostario za desetak godina.

Ono, što ga je sada privlačilo kao vrijedno u životu, nije više bilo toliko ljepotaživota, kolika njegova tragičnost. Pošto dugo vremena nije htio da vjeruje u staresisteme misticizma, sada je počeo sumnjati u stara mjerila ćudorednosti.Vjerovao je, da tu nešto treba promijeniti. Koji je muškarac moralan? Ili jošstvarnije, koja je žena moralna? Ljepota ili rugoba karaktera ne leži samo u

11 Angel znači anđeo. (Nap. prev.)



ostvarenjima, nego i u ciljevima i težnjama; njegova prava povijest nije uonome, što je učinio, nego u onome, što je namjeravao učiniti.

A kako je onda s Tessom?Promatrajući je u tom svijetlu, počelo ga je mučiti žaljenje zbog prebrzog

stvaranja suda. Je li on nju odbacio zauvijek, ili nije? Više nije mogao reći, da je

zauvijek odbacuje, a to znači, da ju je sada spreman primiti.Taj porast nježnosti u sjećanju na nju poklapao se vremenski s njezinim

boravkom u Flintcomb-Ashu, ali je to bilo prije nego što se ona usudila da gasmeta ma i jednom riječi o svojim prilikama ili osjećajima. On je bio u velikojnedoumici, i u takvu stanju on se nije pitao, koji bi mogli biti razlozi, što mu seona ne javlja. I tako je njezinu pokornu šutnju krivo tumačio. A koliko je tašutnja zapravo govorila, samo kad bi on mogao razumjeti! Kako se ona strogomtočnošću držala naloga, koje joj je on izdao i zaboravio da ih je izdao, kako onasebi, usprkos svojoj prirođenoj neustrašivosti, ne prisvaja nikakva prava, kako

priznaje, da je njegov sud u svakom pogledu ispravan i bez riječi pred njimsagiba glavu.U spomenutom putovanju na mazgama po unutrašnjosti zemlje kraj njega

je jahao još jedan čovjek. Angelov je drug također bio Englez, koji je došao poistom poslu, iako je došao sa drugog dijela otoka. Obojica su bili u stanjuduševne potištenosti, a razgovarali su o svojim kućnim prilikama. Povjerenje jeizazvalo povjerenje. U onoj čudnoj želji, što je pokazuju ljudi, pogotovu kad suu dalekim krajevima, da stranim ljudima povjere pojedinosti iz svoga života,koje ne bi podnipošto spomenuli prijateljima, Angel tome čovjeku, dok su jahali

jedan kraj drugoga, prizna žalosne činjenice svoje ženidbe.Taj je stranac bio u mnogo više zemalja i među mnogo više različitihnaroda nego Angel. Za njegov kozmopolitski duh, takva odstupanja oddruštvene forme, tako strašna za ljude, koji sjede kod kuće, nisu značila ništaviše nego udubine dolina i gorskih lanaca na cjelokupnoj krivulji zemaljskekugle. On je tu stvar vidio u sasvim drukčijem svijetlu nego Angel. Po njegovumišljenju ono, što je Tessa bila, nije ništa prema onome, što bi ona bila kasnije,pa je Clareu otvoreno rekao, da je pogriješio, što je otišao od nje.

Sutradan ih uhvati oluja, i oni pokisnu tako, da su bili do kože mokri.

Angelova druga zgrabi malarija, i on umre do konca tjedna. Clare se zaustavi nanekoliko sati, da ga pokopa, a onda krene svojim putom.Površne primjedbe širokogrudnog stranca, o kojem nije znao uopće ništa,

osim sasvim običnog imena, njegovom su smrću poprimile uzvišenije značenje idjelovale na Clarea snažnije nego sve dubokoumne etike filozofa. Taj ga jekontrast između nazora toga čovjeka i njegove malograđanske uskogrudnostipostidio. Njegove nedosljednosti navališe na nj u bujici. On je ustrajno uzdisaohelensko poganstvo na račun kršćanstva; a ipak, u helenskoj civilizacijinezakonito podavanje nije uvijek značilo nešto nečasno. Sigurno je, dakle,

mogao gledati na to svoje zgražanje pred nedjevičanskim stanjem, što ga je jenaslijedio od svoga mističnog vjerovanja, kao na nešto, što se može ispraviti,pogotovu, kad je to stanje posljedica podle izdaje. Stala ga gristi savjest. Sjetio



se riječi Izz Huett. koje nikada nisu sasvim nestale iz njegova pamćenja. Pitao jeIzzu, da li ga voli, a ona mu je to potvrdila. A da li ga više voli nego Tessa? Ne,odgovorila je ona. Tessa bi za nj položila svoj život, a više ne može učiniti niona.

Sjećao se Tesse, kakva se pojavila na dan vjenčanja. Kako su joj oči

počivale na njemu, kako se držala njegovih riječi kao da su božje! A one strašnevečeri kod ognjišta, kad mu se otkrila njezina jednostavna duša, kako joj je licebilo bijedno kraj svijetla vatre, u svojoj nemoći da shvati, da bi se njegovaljubav i zaštita mogle povući.

I tako je on od njezina suca postao njezin branitelj. Koliko li je ciničkihstvari rekao sam sebi o njoj! Ali nitko ne može uvijek biti cinik i živjeti, i on jete cinične izreke jednu za drugom povlačio. Pogreška da ih je izustio nastala jezbog toga, što je dopustio da na nj utječu opći principi, a nije se obazirao na tajposebni slučaj.

Ali takvo razmišljanje je prilično zastarjelo, a ljubavnici i muževi su išli posvijetu i prije. Clare je bio prema njoj surov, o tome nema sumnje. Muškarci su iprečesto surovi prema ženama, koje vole ili su ih voljeli, a i žene premamuškarcima. Pa ipak, te su surovosti sušta nježnost, ako se usporede s općomsurovosti, od koje potječu; surovost položaja prema temperamentu, sredstavaprema cilju, današnjeg dana prema jučerašnjem, sutrašnjeg prema današnjem.

Historijska zanimljivost njezine obitelji – te despotske loze d’Urbervilla –koju je prezirao kao istrošenu snagu, sada je dirala njegove osjećaje. Zašto prijenije shvaćao, da postoji razlika između političke i stvaralačke vrijednosti tih

stvari? U potonjem pogledu njezino je d’urbervillsko podrijetlo činjenicagolemih razmjera; bezvrijedna je za političku ekonomiju, ali je vrlo korisnogradivo za sanjara i moralista, koji govori o prolaznosti svega. To je činjenica,koja će uskoro biti zaboravljena – to je nešto u krvi i imenu jadne Tesse, počemu se ona odlikuje, a njezina će nasljedna veza s mramornim spomenicima ikosturima u olovnim sanducima u Kingsbereu pasti u zaborav. I tako vrijemebezobzirno uništava vlastitu romantiku. Dozivajući često u pamet crte njezinalica, činilo mu se, da u njima razabire tračak dostojanstva, koje mora da je resilonjezine plemenite prababe, i od te mu vizije žilama prođe studen, koju je i prije

osjećao i koja je za sobom ostavljala osje

ćaj mu

čnine.Usprkos njezinoj prošlosti, koja nije bila bez ljage, ono, što je još ostalo u

ženi kao što je Tessa, nadvisivalo je svojom svježinom njezine drugarice. Zarnije pabirčenje grožđa u Efraimu bolje nego berba na Abi-ezeru?

Tako govoraše ljubav, koja se ponovo rađala i pripremaše put za Tessinopismeno očitovanje ljubavi, koje mu je upravo tada slao njegov otac, premda će,zbog toga, što je on bio daleko u unutrašnjosti, trebati dugo vremena, da dođe donjega.

Međutim, očekivanje one što ga je pisala, da će Angel doći na njezino

zaklinjanje, bilo je sad veliko sad malo. Ono što je njezine nade umanjivalo, bilo je, da se činjenice njezina života, koje su dovele do rastave, nisu izmijenile – dase nikada ne mogu izmijeniti; i, ako ih nije mogla oslabiti njezina prisutnost,



sigurno nije mogla ni njezina odsutnost. Pa ipak, ona se u mislima bavilanježnim pitanjima, što bi sve mogla učiniti, da mu se najviše svidi, u slučaju dadođe. Uzdisala je žaleći, što nije više pažnje posvetila pjesmama, što ih je sviraona svojoj harfi i što ga nije s više zanimanja ispitivala, koje su mu najmilijemelodije od onih, što su ih pjevale seoske djevojke. Indirektno se o tome

raspitala kod Amby Seedlinga, koji je za Izzom došao iz Talbothaysa, a Ambyse slučajno sjećao kao da se Clareu od odlomaka melodija koje su pjevali tamokod gazde, da bi naveli krave da daju više mlijeka, sviđala »Kupidovi vrtovi«,»Imam svoje vrtove, i lovačke pse« i »U zoru dana«, a čini se, da mu se nijesviđala »Krojačeve hlače« i »Što li lijepa postadoh«, premda su i to bile izvrsnepjesmice.

Sad je pod svaku cijenu željela da se usavrši u tim pjesmama. U dokonimbi ih časovima potajno uvježbavala, a pogotovu U zoru dana.

Ustaj, ustaj! Naberi,Kiticu dragom svom

Mirisnog cvijeća rosnoga,Što u vrtu raste tvom!

I grlice i ptič icePjevaju s usnulih granaU rano majsko doba,

Rano u zoru dana!

I srce od kamena smekšalo bi se, kad bi je čulo kako pjeva te pjesmice, kadgod bi u to hladno, suho vrijeme radila podalje od ostalih djevojaka; a cijelo su

joj vrijeme niz obraze tekle suze na pomisao, da on možda ipak neće doći, da ječuje, i jednostavne su, smiješne riječi pjesmica odzvanjale bolnim ruganjem uizmučenom srcu pjevačice.

Tessa se toliko uljuljala u taj fantastični san, da se činilo, da i ne vidi, kakogodišnje doba odmiče, da dani postaju dulji i da se približila Blagovijest, dankad istječe njezin ugovor.

Ali prije nego što je došao dan isplate za četvrtgodište dogodi se nešto, štonavede Tessu na sasvim druge misli. Bila je jedno veče kao obično u svomstanu, sjedeći zajedno s ostalim članovima obitelji u prizemnoj sobi, kad netkozakuca na vrata i upita, da li je tu Tessa. Kroz otvorena vrata vidjela je u sutonulik visok kao ženski, a tanak kao dječ ji, visoku, mršavu djevojčicu, koju usumraku nije prepoznala, dok god ta djevojka ne reče »Tesso!«

– Što – zar si to ti, Liza-Lu? – upita Tessa sva uzbuđena. Njezina sestra,koju je prije malo više od godine dana ostavila kod kuće kao dijete, izrasla jeneočekivano brzo do svoga sadašnjeg izgleda, pa ni sama Lu kao da još nije

mogla shvatiti značenje toga. Njene tanke noge, koje su se vidjele ispod nekoć dugačke haljine, a sada kratke zbog njezina brzog porasta, i nezgrapne rukeodavale su njezinu mladost i neiskusnost.



– Da, klipsala sam čitav dan, Tesso – reče Lu bez uzbuđenja i ozbiljno – inastojala da te pronađem, pa sam veoma umorna.

– Što je novo kod kuće?– Majci je veoma zlo, i doktor kaže, da umire, a kako ni tati nije sasvim

dobro i neprestano govori »da nije pravo da čovjek iz tako visoke obitelji robuje

i muči se težačkim poslovima«, ne znamo što bismo uradili.Tessa se zamisli i ostade tako dugo vremena, a da se nije sjetila reći Lizi-

Lu, da uđe i sjedne. Kad ju je konačno pozvala unutra, i kad je Liza-Lu popilačaj, ona stvori odluku. Pod svaku cijenu mora kući. Njezin se ugovor završavatek na »staru Blagovijest«, šestog travnja, ali kako vremenski razmak donle nijedugačak, ona odluči da pokuša sreću i da krene odmah.

Ako krene to veče, uštedjet će dvanaest sati, ali sestra joj je preumorna daprevali toliki put, pa će pričekati do sutra. Tessa otrči u stan Izzi i Mariani,obavijesti ih o onome što se dogodilo i zamoli ih, da je ispričaju kod farmera, što

bolje budu znale. Kad se vratila, priredi Lizi-Lu večeru, a nakon toga, pošto jesvoju mlađu sestru spremila u krevet, strpa u košaru koliko god je mogla svojihstvari i krene, davši Lizi upute, da dođe za njom drugo jutro.

L

Ona uroni u hladnu, ekvinokcijsku tminu upravo kad je sat odbio deset i

pod treperenjemčeličnih zvijezda krene na svoj put od petnaest milja. Za tihapješaka noć je u osamljenim predjelima više zaštita nego opasnost, i znajući to,

Tessa pođe najbližim putom po sporednim stazama, kojih bi se danju gotovobojala. Ali sada nije bilo skitnica, a misli na majku istjerale su, joj iz glave strahod slabosti. I tako je ona napredovala milju za miljom, penjući se i spuštajući,dok nije došla do Bulbarrowa i otprilike o ponoći pogledala s te visine uprovaliju kaotičnih sjena, jer to je bilo sve što se vidjelo od doline, na čijoj senajdaljoj strani ona bila rodila. Pošto je već prešla otprilike pet milja povisoravni, preostajalo joj je sada do konca putovanja još deset ili jedanaest miljanizinom. Spuštajući se vijugavim putom nizbrdo, jedva ga je vidjela podblijedim svijetlom zvijezda i uskoro stade koračati po tlu, koje se tolikorazlikovalo od onoga gore, da se razlika zamjećivala i u hodu i po mirisu. Bila jeto teška ilovača doline Blackmoor, i to onaj dio doline, u koji još nisu prodrleceste s brkljama. Praznovjerje najdulje živi na takvom teškom tlu. U tom jekraju nekoć bila gusta šuma, a u ovo tamno doba noći, sa svojim sjenama, kaoda je dokazivalo, da je tu doista u stara vremena bila šuma, jer su se daljina iblizina izmiješale, a svako se drvo i visoka živica isticale do najvišeg stupnja.Tu je još uvijek sve bilo puno vjerovanja u fantastične priče o jelenima, što su ihtu lovili, u vještice, što su ih bockali i uranjali u vodu, u vile sa zelenim

ljuskama, koje su se smijale prigušenim smijehom prolazniku, i svi su oni sadatvorili vragoljasto mnoštvo.



U Nuttleburyu prođe kraj seoske gostionice, a njezina firma zaškripiodgovarajući na pozdrav Tessinih koraka, ali to ne ču ni živa duša, osim njesame. U svojim mislima, pod slamnatim krovovima kućica, vidjela je otpuštenetetive i mlohave mišiće, ispružene u tmini pod pokrivačima načinjenim odmalih, crvenih, četvorinastih krpica, kako okupljaju snagu u zagrljaju sna za

sutrašnji novi rad, čim se pojavi prvi tračak ružičaste maglice na HambledonHillu.U tri sata ona zaokrenu za posljednji zavoj u labirintu puteljaka, kojima se

provlačila i uđe u Marlott, prošavši kraj polja, na kojem je prvi put, kao članpovorke sa štapovima, vidjela Angela Clarea, kad ono nije s njom plesao; u njoj

je još uvijek živio osjećaj razočaranosti zbog toga. Ona ugleda svijetlo u smjerumajčine kuće. Dolazilo je s prozora spavaonice, a pred njim se njihala jednagrana, pa joj se činilo kao da svijetlo žmirka na nju. Čim je mogla razabratiobrise kuće – s novim slamnatim krovom od njezina novca – ona učini onaj isti

stari dojam na Tessinu maštu. Uvijek joj sečinilo, da je ta ku

ća dio njezina tijelai života. Nagnuti prozori u krovu, položaj drvenih greda i okrnjene opeke na

vrhu dimnjaka, sve je to imalo nešto zajedničko s njezinim karakterom. Činilo joj se, kao da je i u te crte kuće ušlo neko zaprepaštenje, koje je odavalo majčinubolest.

Tiho je otvorila vrata, da nikoga ne probudi. Donja je prostorija bila prazna,ali susjeda, koja je sjedila kod njezine majke, dođe na vrh stepenica i šapne joj,da gospođi Durbeyfield nije ništa bolje, premda baš sada spava. Tessa spremisebi doručak, a onda zauzme svoje mjesto kao njegovateljica u sobi svoje majke.

Ujutro, kad je promotrila djecu, opazi da su se sva neobično produljila.Premda je bila odsutna nešto više od jedne godine, njihov ju je porast zapanjio, anužnost, da se srcem i dušom posveti njihovim potrebama, potisne u stranu svenjezine vlastite brige.

Bolest njezina oca bila je uvijek jednako neodređena, i on je sjedio u svomstolcu kao obično. Ali dan nakon njezina dolaska on je bio neobično vedar. Imao

je razuman plan zarade, a Tessa ga upita, kakav je to plan.– Namjeravam poslati nekoga svima ljubiteljima, starina u ovom kraju

Engleske, – reče on, – i zamoliti ih, da pristupe fondu za moje uzdržavanje.

Siguran sam, da će oni uvidjeti, da je to nešto romantično, umjetničko i da je toprava stvar, koju treba da urade. Oni troše mnoštvo novaca za uzdržavanje starihruševina, za pronalaženje različitih rijetkosti i koješta drugog, a žive starinemora da su za njih još zanimljivije, samo kad bi znali za me. Htio bih, da ih tkoobiđe i kaže im, kakav primjerak živi među njima, a oni o tom ni ne slute! Kadbi župnik Tringham, koji je mene otkrio, bio na životu, siguran sam, da bi on toučinio.

Tessa odgodi raspravljanje o tom uzvišenom planu, dok ne riješi hitnijestvari, koje su je čekale i koje su, čini se, njezinim novčanim pošiljkama slabo

poboljšane. Kad je malo sredila najhitnije stvari u kući, ona obrati svoju pažnjuna stanje izvan kuće. Sada je bilo doba sađenja i sijanja. Seljaci su već dovršili

proljetno obrađivanje u mnogim vrtovima i komadima obradive zemlje, ali vrt i



oranica Durbeyfieldovih bili su u zaostatku. Na svoju prepast ona ustanovi, da jeto zbog toga što su pojeli sav krumpir za sađenje – a to je najveća pogreška, što

je mogu učiniti ljudi, koji se ne brinu za sutrašnjicu. Što je prije mogla, onanabavi novog krumpira koliko joj je god bilo moguće, a njezin se otac zanekoliko dana toliko oporavio, da se, uz Tessine nagovore i nastojanja, mogao

prihvatiti posla u vrtu, dok se ona sama primi oranice, koju su uzeli u najam napolju, oko dvije stotine metara izvan sela.Ona je voljela taj posao nakon zarobljenja u bolesničkoj sobi, gdje sada nije

bila potrebna, jer joj je majci bilo bolje. Oštre kretnje olakšavale su joj misli. Taj je komad zemlje bio na visokom, suhom i otvorenom položaju, gdje je bilotrideset ili četrdeset takvih komada zemlje i gdje je rad bio najžustriji uveče, kadbi se završio radni dan unajmljenih nadničara. Kopanje bi počelo obično u šestizjutra, a proteglo bi se do neodređenog vremena uveče, pa i po mjesečini. Bašsada su na mnogim tim komadima gorjele hrpe suhog korova i otpadaka, a sušno

je vrijeme pogodovalo njihovu izgaranju.Jednog lijepog dana radile su Tessa i Liza-Lu ovdje sa svojim susjedimasve dok posljednje sunčane zrake nisu stale udarati ploštimice u bijele stupčiće,koji su odjeljivali pojedine komade zemlje. Čim je zašlo sunce, spustio sesumrak, i sjaj vatre od zapaljenih povijuša i kupusnog korijenja stade na mahoverasvjetljivati polja, i njihovi su se obrisi pojavljivali i gubili pod gustimoblacima dima, kako ih je nanosio vjetar. Kad bi planula vatra, i samo bi seklupko dima, gonjeno uza zemlju, rasvijetlilo i poprimilo neprozirni sjaj,skrivajući radnike jedne od drugih, pa se značenje riječi »stup od oblaka«, koji

je danju kao zid, a noću kao svijetlo, moglo lako razumjeti.Kad se sasvim smračilo, neki muškarci i žene prekinu rad i pođu na

počinak, ali ih većina ostade, da završe sađenje. Među njima je bila i Tessa, koja je sestru poslala kući. Radila je na komadu zemlje, na kojem je gorjela trava, avile su joj sa svoja četiri sjajna zupca sitnim zveckanjem odzvanjale od kamenjai suhih gruda zemlje. Katkada bi bila sva zavijena u oblak dima, a onda bi joj likizronio obasjan mjedenim blijeskom s ognja. Večeras je bila čudno odjevena ipružala je prilično neobičnu sliku, jer je imala na sebi haljinu izblijedjelu odmnogog pranja i kratki, crni haljetak, pa je sveukupni dojam bio u isto vrijeme isvadben i pogreban. Žene malo podalje u pozadini nosile su bijele pregače, i onesu zajedno s njihovim blijedim licima bile jedino što se moglo vidjeti u tmini,osim kad bi ih trenutačno zahvatio blijesak plamena.

Na zapadnoj strani žilave grane gole, bodljikave živice, koja je sačinjavalagranicu polja, uzdizale su se nasuprot blijedoj, mliječnoj boji donjeg dijela neba,dok je gore treperio Jupiter kao potpuno rascvjetana bljedožuta narcisa takosjajno da je gotovo bacao sjenu. Drugdje se stalo pojavljivati nekoliko sitnih,bezimenih zvijezda. U daljini zalaja pas, a po suhom bi putu od vremena dovremena zaštropotali točkovi.

Zupci vila ustrajno su dalje zveckali, jer još nije bilo kasno; i premda jezrak bio svjež i oštar, u njemu se osjećao dašak proljeća koji je razveseljivaoradnike. Tu, na tom polju i u taj sat, bilo je nešto, možda pucketanje vatre,



čudesna tajanstvenost svijetla i sjene, što je činilo, da su svi, pa i Tessa, uživalida su tu. Noć, koja u zimskoj studeni dolazi kao neprijatelj, a u ljetnoj toplinikao ljubavnik, toga je ožujskog dana djelovala umirujući.

Nitko nije gledao svoje drugove. Svima su oči bile uprte u tlo, kojemu seprekopana površina otkrivala pri svijetlu vatre. I tako Tessa, prevrćući grude

zemlje i pjevajući naivne pjesmice s gotovo nikakvom nadom, da će ih Clareikada čuti, nije dugo vremena zamjećivala osobu, koja je radila tik uz nju –muškarca u dugačkoj košulji, koji je kako je saznala, obrađivao isti komadzemlje kao i ona i kojega je, kako je bivala svjesnija njegove prisutnosti, kad biga smjer kopanja doveo u njezinu blizinu. Katkada bi ih odvojio oblak dima, aonda bi dim skrenuo, i njih dvoje mogli su se vidjeti, ali su bili odvojeni odostalih.

Tessa nije razgovarala sa svojim suradnikom, a ni on s njom. A nije nimislila na nj, osim što se sjetila, da ga nije bilo tamo, dok je još bio dan i da ga

ne pozna kao jednoga od marlottskih radnika, a to nije bilo ni čudo, jer jeposljednjih godina tako dugo i često bila odsutna od kuće. Nakon nekogvremena on je stao kopati tako blizu nje, da su se zrake svijetla oda vatre

jednako jasno odražavale s čeličnih zubaca njegovih vila kao i njezinih. Pošavšik vatri, da u nju baci naviljak suhe trave, ona opazi, da on to isto radi s drugestrane. Vatra zaplamsa, i ona prepozna d’Urbervillovo lice.

Neočekivanost njegove prisutnosti, grotesknost njegova izgleda u nabranojradničkoj košulji, kakvu su danas nosili samo najstaromodniji radnici, imala je usebi nešto odvratno smiješno, i na taj joj se pogled sledi krv u žilama.

D’Urberville se stane smijati prigušeno i dugo.– Kad bih bio raspoložen za šalu, rekao bih: »Kako je sve ovo slično raju!«primijeti on nekako čudno, nagnuvši glavu i gledajući je.

– Šta kažete? – upita ona slabim glasom.– Kakav šaljivac možda bi rekao, da je ovo pravi raj. Vi ste Eva, a ja sam

nečastivi, koji je došao da vas napastuje, pretvorivši se u neku životinju niževrste. Dok sam se bavio teologijom, bio samo oduševljen onom Miltonovomscenom. Jedan njezin dio glasi ovako:

»Carice, put je tu, a nije dug, Za onim redom mirta......Prihvaćaš li vodstvomoje, uskoro mogu dovest te tamo.«»Onda me vodi«, reč e Eva.

I tako dalje. Moja drago Tesso, govorim vam to kao nešto, što biste vimogli sasvim neispravno pomisliti ili reći, jer imate tako loše mišljenje o meni.

– Nikada nisam rekla, da ste sotona, pa ni pomislila. Uopće ne mislim ovama tako. Moje su misli o vama sasvim hladne, osim kad me uvrijedite. Što,zar ste samo zbog mene došli ovamo kopati?



– I Samo zbog vas. Da vas vidim i ništa drugo. Ove radne košulje, kojusam u prolazu vidio obješenu na prodaju, sjetio sam se tek kasnije, da ne bihudario u oči. Došao sam da protestiram protiv toga, što tako mnogo radite.

– Ali meni se to sviđa – radim za svoga oca.– Je li istekao vaš ugovor tamo?

– Jest.– Kamo namjeravate onda? K svome dragom mužu?Nije mogla podnijeti to njegovo prezirno podsjećanje.– O – ne znam! – reče ona ogorčeno. – Ja nemam muža!– To je potpuno istinito – u ovom smislu, u kojem vi to mislite. Ali imate

prijatelja, i ja sam odlučio da vam život učinim udobnim i protiv vaše volje. Kadse vratite kući, vidjet ćete, što sam vam poslao onamo.

– O, Alek, moja je želja, da mi uopće ništa ne dajete. Ja to od vas ne mogu

primiti! Ne volim primiti – to nije pravo!– To jest pravo! odgovori on, malo uzviknuvši. – Neću trpjeti da žena,prema kojoj gajim tako nježne osjećaje, bude u teškom položaju, a da joj nepokušam pomoći. Pa ja vrlo dobro stojim! Moja je jedina poteškoća u – u – nijeuopće u pogledu života!

Ona se okrene i stade očajno dalje kopati, a suze su joj kapale na držalovila i na grumenje zemlje.

– Radi djece – vaše braće i sestara – prihvati on. – Mislio sam na njih.Tessino srce zadršće – dirnuo ju je u osjetljivo mjesto. Dokučio je, u čemu

je njezina najveća briga. Otkad se vratila kući, njezino se srce obratilo toj djeci,sa strastvenom ljubavi.– Ako se vaša majka ne oporavi, netko se mora pobrinuti za djecu; otac po

mom mišljenju, neće moći da učini mnogo!– Moći će, uz moju pomoć. Mora!– I uz moju.– Ne, gospodine!– Kako je to prokleto glupo od vas! – plane d’Urberville. – Pa on misli, da

smo od iste obitelji i bit će sasvim zadovoljan.

– Neće. Ja sam ga razuvjerila.– Onda ste još gluplji.D’Urberville se u srdžbi povuče od nje prema živici, gdje svuče dugačku

radnu košulju, što ju je bio navukao na se, a onda je smota, gurne u vatru i ode.Poslije toga Tessa više nije mogla kopati. Osjećala se nemirna. Zanimalo ju

je, da li se vratio kući njezina oca, i ona, uzevši vile u ruke, krene prema kući.Dvadesetak metara od kuće dočeka je jedna od njezinih sestara.– O, Tessice – pomisli! Liza-Lu plače. U kući je mnogo ljudi, majci je

mnogo bolje, ali svi misle, da je tata umro!



Dijete je shvaćalo značenje te vijesti, ali ne i njezinu težinu, pa je stajalogledajući važno, širom otvorenih očiju, u Tessu, a onda, opazivši kakav jeučinak izazvalo kod nje, reče:

– Tesso, zar više nikada nećemo razgovarati s tatom?– Pa tata je bio tek malo bolestan! – povikne Tessa rastreseno.

Uto naiđe Liza-Lu.– Upravo se sada srušio, a doktor, koji je bio tu zbog majke, reče, da mu

nema lijeka, jer mu se srce usalilo.Da. Dvoje Durbeyfielda je zamijenilo mjesta. Ona, koja je umirala, bila je

izvan opasnosti, a onaj, koji se samo loše osjećao, bio je mrtav. Ta je vijestznačila više nego što je sama po sebi govorila. Život njezina oca imao je, uznjegove lične uspjehe, i drugu vrijednost, jer po samim uspjesima možda ne bimnogo vrijedio. Njegov je život bio posljednji od tri života, za vrijeme kojih jeuzeta u najam kuća i sve što uz nju pripada, a za njom je već dugo vremena

čeznuo farmer-najamnik za svoje redovite radnike, koji su bili stiješnjeni unekakvim malim kućicama. K tomu su na te doživotne najamnike gledali gotovo

jednako loše kao i na sitne zemljoposjednike, zbog njihova neovisna vladanja, ikad bi ugovor o najmu istekao, nikad se ne bi obnavljao.

I tako Durbeyfieldovi, nekoć d’Urbervillovi, vidješe, kako se na njih rušisudbina, kakvu su oni, dok su još bili bogovi u tom kraju, bez sumnje mnogo imnogo puta, bez ikakva obzira, srušili na glave beskućnika, kakvi su sada i samibili. Tako se priliv i odliv – ritam promjene – nepogrešivo izmjenjuje u svemupod nebom.

LI

Konačno dođe predvečerje Blagovijesti, i poljodjelski se svijet grozničavopokrenu, kako to već biva samo na taj dan godine. To je dan ispunjavanjaobaveza; ugovori za poljske radove u narednoj godini, koji su sklopljeni naSvijećnicu, sada stupaju na snagu. Radnici – ili »radni narod« kako su oni sami

sebe zvali od nepamćenih vremena, dok je ova druga rije

č došla izvana – kojiviše ne žele ostati na starom mjestu, odlaze na nove farme.

Ta godišnja seoba s farme na farmu bivala je sve jača. Kad je Tessinamajka bila dijete, većina je poljskih radnika u okolici Marlotta ostajala čitavogživota na jednoj farmi, a ona je bila dom i njihovih očeva i djedova; ali uposljednje vrijeme je želja, da se sele svake godine, porasla do vrlo visokogstupnja. Mlađe su obitelji to smatrale za ugodno uzbuđenje, što je vjerojatnoprednost. Ono, što je bilo Egipat za jednu porodicu, za drugu je, koja je togledala iz daljine, bilo Obećana Zemlja, dok nije i za njih, kad su tamo nekovrijeme proboravili, postala također Egipat. I tako su se oni neprestanoizmjenjivali.



Međutim, te promjene, koje su se sve više zapažale u životu sela, nisuvukle svoje podrijetlo jedino iz nemira poljodjelaca. Bilo je slučajeva, da suljudi morali otići sa zamlje. Selo je prije sadržavalo, usporedo sa poljodjelcima,zanimljivu i bolje obrazovanu klasu ljudi, koja je očito bila viša od seljačke –klasu, kojoj su pripadali Tessin otac i majka – a ona je obuhvaćala i tesara,

kovača, postolara, piljara i ostale različite radnike, koji nisu bili poljodjelci; bilisu to ljudi, koji su svoju stanovitu postojanost cilja i vladanja dugovali činjenici,da su bili doživotni najamnici zemlje, kao Tessin otac, uživaoci nadarbina ili, tui tamo, sitni zemljoposjednici. Ali kad bi dugoročni najamni ugovori istekli,kuća bi se rijetko iznajmljivala sličnim zakupcima, nego bi se obično srušila,ako ne bi bila farmeru apsolutno potrebna za njegove radnike. Na seljake, kojinisu bili uposleni izravno na zemlji, gledalo se s negodovanjem, pa jeprogonstvo jednih ubijalo posao drugih, koji su na taj način bili prisiljeni da oduza njima. Te obitelji, koje su u prošlosti tvorile kičmu seoskog života, koje su

bile nosioci seoskih tradicija, morale su potražiti utočište u velikim centrima.Taj proces, koji statističari šaljivo označuju »težnju seoskog stanovništva prema

velikim gradovima« zapravo je težnja vode, da teče uzbrdo, kad je na to silestrojevi.

Kako se broj nastambi na taj način u Marlottu zbog rušenja znatno smanjio,farmer je svaku kuću, što je još ostala, trebao za svoje radnike. Sve od onogadogađaja, koji je bacio sjenu na Tessin život, na porodicu Durbeyfieldovih (jer unjihove pretke nisu vjerovali) šutke su gledali kao na one, koji će morati otići,čim im istekne najamni ugovor, ako ni za što, a ono u interesu ćudoređa. Bilo jedoista potpuno točno, da članovi toga kućanstva nisu bili sjajni primjeri ni zaumjerenost, ni za trijeznost, ni za moralnu čistoću. Otac, a katkad čak i majka,opijali bi se, mlađa su djeca rijetko išla u crkvu, a najstarija je kći imala čudneodnošaje. Selu se na neki način mora sačuvati moralna čistoća. I tako je te prveBlagovijesti, kad su Durbeyfielde mogli istjerati, njihovu kuću, koja je bilaprostrana, zatražio za sebe neki kirijaš s velikom obitelji, a udovica Joan, kćeriTessa i Liza-Lu, sin Abraham i mlađa djeca morali su se maknuti. Ono veče uočinjihove selidbe rano se smračilo zbog sitne kišice, koja je potamnila nebo. Kako

je to bilo posljednje veče, što će ga provesti u selu, koje im je bilo dom i gdje suse rodili, gospođa Durbeyfield, Liza-Lu i Abraham odoše, da se oproste od

nekih prijatelja, a Tessa je čuvala kuću, dok se oni ne vrate. Klečala je na klupiuz prozor, naslonivši lice na okvir, i gledala, kako se vanjska ploča kiše skližepo unutarnjoj ploči stakla. Pogled je zaustavila na mreži pauka, koji je vjerojatnoveć davno umro od gladi, jer je bila pogrešno postavljena u kut, kamo nikadanije došla ni jedna muha. Mreža je lagano podrhtavala od struje zraka, što jeprodirala kroz prozor. Tessa je razmišljala o položaju ukućana, u kojem jevidjela svoj nesretni utjecaj. Da se nije vratila kući, njezinoj bi majci i djecivjerojatno dopustili da ostanu kao tjedni stanari. Ali nju su gotovo odmah ponjezinu dolasku zamijetili neki ljudi sitničava značaja i jaka utjecaja. Vidjeli su

je kako se vrze po groblju i kako, što je bolje znala, popravlja zidarskomlopaticom nekakav zarasli dječ ji grobić. Na taj su način saznali, da opet živiovdje; majku su joj psovali, da joj daje utočište, na što je Joan uzvratila oštrim



riječima i sama, neovisno od ikoga, izjavila, da je spremna smjesta otići.Uhvatili su je za riječ, a ovo je sada posljedica.

»Nisam smjela doći kući«, reče Tessa ogorčeno sama sebi.Bila se toliko udubila u svoje misli, da isprva gotovo i nije opazila čovjeka

u bijelom kišnom ogrtaču, kako jaše niz cestu. Možda je on nju tako brzo

zapazio zbog toga, što joj je lice bilo blizu staklu, i on upravi konja sve do zidakuće, tako da su mu kopita bila gotovo pod samim zidom na uskom rubu zemljeza sađenje bilja. Tek kad je dotaknuo prozor drškom svoga jahaćeg biča, ona gaspazi. Kiša je gotovo prestala padati, i ona otvori prozor na njegov znak.

– Zar me niste vidjeli? – upita d’Urberville.– Nisam pazila, reče ona. – Mislim, da sam vas čula, samo mi se činilo, da

su to kola i konji. Bila sam kao u nekom snu.– A možda ste čuli d’urbervillsku kočiju? Vjerujem, da vam je poznata ta

legenda.

– Nije. Moj... netko mi ju je jednom htio ispričati, ali nije.– Ako ste prava d’Urberville, mislim, da vam je ni ja ne bih smio ispričati.

Što se mene tiče, ja sam samo nazovi-d’Urberville, pa je svejedno. Priča jeprilično neugodna. Radi se o tome, da zvuk te imaginarne kočije može čuti samoonaj, koji je po krvi d’Urberville, a drži se, da je to za onoga, koji je čuje, zaoznak. To je u nekakvoj vezi s umorstvom, koje je počinio jedan član obiteljiprije mnogo stoljeća,

– Sad kad ste počeli, i završite.– Pa dobro. Kažu, da je jedan od te obitelji oteo neku krasnu ženu, koja je

pokušala pobjeći iz kočije, dok ju je vozio, i u tom natezanju on ubije nju – iliona njega – ne znam točno. To je jedna verzija te priče... Vidim, da su vašakorita i kablovi spakovani. Odlazite, zar ne?

– Da, sutra – na Blagovijest.– Čuo sam, da odlazite, ali nisam mogao vjerovati. Čini me se dosta

neočekivano. A zašto odlazite?– Po ugovoru očev je život bio posljednji, koji je imao pravo na taj posjed, i

kad je on umro, mi više nismo imali prava ostati. Premda bismo, možda, mogli

ostati kao tjedni stanari – da nije mene.– Zašto to?– Ja nisam poštena žena.D’Urberville se zacrveni.– Kakve li proklete gluposti! Bijedni snobovi! Neka im prljave duše sagore

u prah i pepeo! – uzvikne on glasom ironične srdžbe. – I zato vi, dakle, odlazite!Tjeraju vas?

– Ne može se reći, da nas baš doslovno tjeraju. Ali, budući da su rekli, daćemo uskoro morati da odemo, bolje je da idemo sada, kad svi sele, jer imamo

zgodniju priliku.– Kamo idete?



– U Kingsbere. Unajmili smo tamo stan. Majka je poludjela za očevimprecima, pa hoće, da ide onamo.

– Ali obitelj vaše majke nije za takav stan, i k tome u takvom malom,zabitom mjestancu. Slušajte, zašto vi ne biste došli u moju vrtnu kuću uTrantridgeu? Otkad je moja majka umrla, više gotovo nema živadi. Ali kuća je

tamo, kao što znate, i vrt. Za jedan dan se može okrečiti, i vaša majka možetamo živjeti sasvim dobro; i djecu ću dati u jednu dobru školu. Ja doista moramučiniti nešto za vas!

– Ali mi smo već uzeli stan u Kingsbereu! – izjavi ona.– Možemo tamo pričekati...– Pričekati – na što? Bez sumnje na onog vašeg krasnog muža. Slušajte,

Tesso, ja znam, kakvi su muškarci i, imajući na umu razloge vaše rastave,sasvim sam siguran, da se on s vama nikada neće pomiriti. Dakle, premda sambio vaš neprijatelj, ja sam vaš prijatelj, pa čak i ako vi to nećete da vjerujete.

Dođite u tu moju kućicu. Uzgojit ćemo pravu naseobinu živadi, i vaša se majkamože izvrsno za njih brinuti; a djeca mogu ići u školu.

Tessa je disala sve brže i konačno reče:– Otkuda ja mogu znati, da ćete vi to sve učiniti? Vaši se nazori mogu

promijeniti – a onda – mi bismo bili – moja majka bi bila – opet beskućnik.– O, ne – ne. Ja bih vam to pismeno zajamčio, ako je potrebno. Razmislite

o tome.Tessa potrese glavom. Ali d’Urberville je bio ustrajan; rijetko ga je vidjela

tako odlučna. Nije htio da čuje »ne«.– Molim vas, samo vi to recite svojoj majci – reče on uvjerljivim glasom. –

To je njezina stvar, da se odluči, ne vaša. Dat ću očistiti i okrečiti kuću sutraujutro i zapaliti vatre, pa će do naveče biti suha, tako da se možete odmahuseliti. Dakle, zapamtite, ja ću vas čekati.

Tessa ponovo potrese glavom, a u grlu ju je gušilo od različitih uzbuđenja.Nije mogla pogledati d’Urbervilla.

– Znate, da vam dugujem mnogo za ono prošlo – nastavi on. – A vi ste mek tome izliječili od onoga ludila, i ja bih se veselio...

– Meni bi bilo milije, da ste ostali kod onoga svog ludila, i da ste ostali kodposla, koji je s njim bio povezan!– Veselim se, što mi se sada pruža prilika, da vam se malo odužim.

Očekujem, da ću sutra čuti, kako istovaruju stvari vaše majke... Dajte mi sada nato ruku – draga, krasna Tesso!

Kod posljednje rečenice on snizi glas do mrmljanja i stavi ruku napoluotvoreni prozor. Njezine oči planu, i ona brzo povuče šipku, kojom sepodupire prozor, i tako pritisne njegovu ruku između prozora i kamenog zida.

– Dovraga – vi ste vrlo okrutni! – reče on izvukavši ruku. – Ne, ne! – znam,

da to niste namjerno učinili. Dakle, ja ću vas očekivati, ili barem vašu majku idjecu.– Neću doći – imam mnogo novaca – povikne ona.



– Gdje?– Kod moga svekra, čim samo zatražim.– Čim samo zatražite. Ali vi, Tesso, nećete zatražiti. Ja vas poznam. Nikada

nećete zatražiti – prije ćete umrijeti od gladi!S tim riječima on odjaše. Upravo na uglu ceste susretne onoga čovjeka s

loncem boje, koji ga zapita, da li je napustio braću.– Idite vi do vraga! reče mu d’Urberville.Tessa još dugo ostade na istom mjestu, a onda joj od nenadanog buntovnog

osjećaja nepravde navru na oči vruće suze. Da, sasvim sigurno, i sam njezinmuž, Angel Clare, postupio je s njom okrutno! Nikada prije ona to ne bipriznala, ali to je istina! Nikada u svom životu – na to se može zakleti iz dnasvoje duše – nije ona namjerno učinila zlo. Pa ipak, došle su te okrutne osude.Ma kakvi bili njezini grijesi, to nisu bili namjerni grijesi, nego iz nepažnje, pazašto da bude tako ustrajno kažnjavana?

Ona strastveno uhvati prvi komad papira, što joj je došao pod ruke, i ubrzini napiše ove retke:

»O, Angel, zašto si sa mnom postupao tako okrutno? Ja to ne zaslužujem. Brižno sam o svemu razmislila i ne mogu Ti nikada, nikada oprostiti! Ti znaš, daTi nisam namjerno uč inila krivo – zašto si onda Ti meni uč inio krivo? Okrutansi, doista okrutan! Pokušat ću da Te zaboravim. Od tebe sam doživjela samonepravdu!«

T.

Pazila je, dok nije naišao poštar, istrčala je sa svojom porukom, a onda opetapatično zauzela svoje mjesto kod prozora.

Svejedno je, da li mu piše tako ili nježno. Kako bi on mogao popustitimolbama? Činjenice se nisu promijenile, i nije se ništa novo dogodilo, što biizmijenilo njegovo mišljenje.

Smračilo se, a vatra s ognjišta bacala je svijetlo po sobi. Dvoje najstarijedjece otišlo je s majkom; četvoro najmanjih u dobi između tri i po godine i

jedanaest, sve četvoro u crnim haljinicama, skupilo se oko ognjišta brbljajući osvojim sitnim problemima. Konačno im se pridruži i Tessa a da nije upalilasvijeću.

– Dragi moji, ovo je posljednja noć, koju ćemo prespavati ovdje, u kući, ukojoj ste se rodili – reče ona žurno. – Moramo na to misliti, zar ne?

Sve četvoro ušuti. S prijemljivosti svoje mlade dobi oni umalo nezaplakaše, kad im se ukazala slika konačnosti, koju im je ona dočarala, premdasu se čitav dan dotle veselili na pomisao, da će otići na drugo mjesto. Tessapromijeni razgovor.

– Pjevajte mi nešto, dragi – reče ona.– Što bismo pjevali?– Što god znate. Meni je svejedno.



Nastupi trenutačna stanka, koju najprije prekine jedan sitni, pokusni glasić.Onda ga pojača drugi glas, a njima se pridrži treći i četvrti u istom glasu. Riječipjesme su naučili u nedjeljnoj školi:

Ovdje mi trpimo tugu i bol,

Tek što se sretnemo – rastanak se sprema; Na nebu rastanka više nema.

Sve je četvoro pjevalo s flegmatičnom pasivnošću ljudi, koji su već odavnariješili to pitanje, i budući da o tome nema nikakve sumnje, osjećaju, darazmišljanje više nije potrebno. Lica su im bila napeta u naprezanju, da izgovoreslogove pjesme. Pri tome su netremice zurila u središte titrajuće vatre, a glasnajmlađega gubio bi se, kad bi ostali već prestali pjevati.

Tessa se okrene od njih i pođe opet k prozoru. Vani se sada spustio mrak,ali ona stavi lice na okno kao da pogledom prodire u tminu. Učinila je tozapravo da sakrije suze. Kad bi barem mogla vjerovati to, što su djeca pjevala;kad bi barem bila za to sigurna, kako bi sve sada bilo drukčije; s kakvim bi ihpouzdanjem ostavila providnosti i njihovu budućem kraljevstvu! Ali, budući danije za to sigurna, mora nešto učiniti; mora biti njihova providnost; jer za Tessu,kao i za tolike milijune drugih, krila se u ovim pjesnikovim stihovima strašnasatira:

Ne u potpunoj golotinji, Nego u oblicima slave dolazimo mi.

Za nju i slične njoj već je samo rođenje bilo teško iskušenje, punonedostojnog ličnog prisiljavanja, i njegovu neželjenost kao da na koncu ništa neopravdava, ili je, u najboljem slučaju, samo ublažuje.

U sjeni vlažne ceste ona uskoro razabra svoju majku s visokom Lizom-Lu iAbrahamom. Čula je kako cokule gospođe Durbeyfield tapkaju sve do vrata, iTessa pođe da ih otvori.

– Pred prozorom sam vidjela tragove konjskih kopita – reče Joan. – Je litko bio ovdje?– Nije – reče Tessa.Djeca oko vatre ozbiljno je pogledaju, i jedno od njih promrmlja:– Pa bio je tu onaj gospodin na konju, Tesso!– On nije bio ovdje – reče Tessa. – Razgovarao je sa mnom samo na

prolazu.– Tko je bio taj gospodin? – upita je majka. – Tvoj muž?– Ne. On nikada, nikada neće doći – odgovori Tessa s ledenim očajem.– Tko je onda bio?– O, nemoj me pitati. Već si ga vidjela prije, a i ja.



– A što kaže? – upita radoznalo Joan.– Reći ću ti sutra, sve do jedne riječi, kad se smjestimo u svom stanu u

Kingsbereu.Rekla je, da joj to nije muž. Pa ipak, svijest, da je taj čovjek jedini u

fizičkom smislu riječi njezin muž, mučila ju je sve više.

LII

U sitne sate narednog jutra, dok je još bilo sasvim tamno, ljudi, koji sustanovali uz glavne ceste, bili su svijesni, da im nekakva tutnjava, koja se uprekidima ponavljala sve do jutra, smeta počinak – tutnjava, koja se takopouzdano vraćala svake godine u tom tjednu i mjesecu kao glas kukavice utrećem tjednu istoga mjeseca. Bili su to predznaci opće selidbe, prolaženjepraznih kola i sprega, koje su išle po robu porodica što su se selile, jer nadničarse uvijek prevozio do svoga odredišta kolima farmera, koji ga je uposlivao. Akose uzme, da je to moralo biti obavljeno u jednom danu, onda je jasno, zašto se toodjekivanje čulo odmah iza ponoći, jer je želja kirijaša bila, da do šest sati ujutrostignu pred kuću obitelji, koju su prevozili, i onda su odmah počinjali tovaritinjihovo pokućtvo.

Ali nije bilo nestrpljivog farmera, koji bi poslao svoju spregu po pokućtvoTessine majke. One su bile tek žene; nisu bile pravi radnici, i nigdje ih nisuosobito trebali. Prema tome su morale na svoj trošak unajmiti kola i nisu ništamogle poslati besplatno.

Tessi je odlanulo, kad je toga jutra pogledala kroz prozor i vidjela, da jeprestala kiša, premda je bilo vjetrovito i tmurno, i da su stigla kola. KišnaBlagovijest je bila za porodice, koje su se selile, avet, koju nikada ne bizaboravile; promoćeno pokućstvo, vlažna posteljina i odjeća, sve je to biloposljedica takvog dana, a onda su slijedile različite bolesti.

Njezina majka, Liza-Lu i Abraham bili su također već budni, a mlađu sudjecu ostavili da spavaju. Njih četvoro doručkuju pri mršavom svijetlu, a ondase prihvate »čišćenja« kuće.

To se odvijalo dosta veselo, a pomagala su im i dva tri prijazna susjeda.Kad su smjestili velike komade pokućtva, napravili su okruglo gnijezdo odkreveta i posteljine, u kojem će sjediti za vrijeme puta Joan Durbeyfield i maladjeca. Pošto je sve natovareno, došlo je do dugotrajnog zastoja, dok su dovelikonje, jer su ih za vrijeme tovarenja bili ispregli. Ali konačno, oko dva sata,čitav tovar krene. Ispod osovine njihao se lonac za kuhanje; gospođaDurbeyfield i obitelj sjedili su na vrhu kola, a majka je u krilu držala sat, da muse ne bi oštetio mehanizam, i on je kod svakog jačeg potresa kola uvrijeđenimglasom odbijao jedan ili jedan i pol. Tessa i njezina mlađa sestra hodale su kraj

kola, dok nisu izašli iz sela.



To jutro i veče prije toga oni su pohodili nekoliko susjeda, pa su neki odnjih došli da ih isprate zaželjevši im sreću, iako su u dnu srca teško mogliočekivati, da bi takvu porodicu moglo dočekati blagostanje, premda suDurbeyfieldovi bili neopasni za svakoga osim za sebe. Uskoro se kola stanupenjati na više predjele, a s promjenom razine i tla ojača vjetar.

Kako je taj dan bio šesti travnja, njihova su kola susretala mnoga druga sobiteljima na vrhu tovara, koji su bili složeni po gotovo istom principu, koji jeza poljodjelce bio vjerojatno jednako karakterističan kao šestorokut za pčele.Temelj tovara bio je obiteljski ormar za posuđe, koji je, sa svojim sjajnimručkama, otiscima prstiju i vidljivim tragovima domaće upotrebe, stajao važansprijeda, iza repova konja, uspravljen i u svom prirodnom položaju, kao kakavkovčeg zavjetni, koji moraju prevesti s punim poštovanjem.

Neke su obitelji bile živahne, neke tužne; neke su se zaustavljale predvratima gostionica uz cestu, a tu se, kad je za to došlo vrijeme, zaustavila i

menažerija Durbeyfielda, da nahrani konje i osvježi putnike.Za vrijeme toga odmora Tessine se oči zaustave na plavom vrču od litre ipol, koji se dizao i spuštao kroz zrak prema ženskom dijelu jedne obitelji inatrag. Sjedile su na vrhu tovara, koji se također zaustavio nedaleko tegostionice. Ona krene očima za vrčem, dok je išao prema gore, i opazi, da su gazgrabile ruke, kojima vrlo dobro pozna vlasnika. Tessa pođe prema tima kolima.

– Mariano! Izzo! – dovikne ona djevojkama, jer su to bile one. Sjedile suzajedno s obitelji, koja se selila i kod koje su one stanovale. – Zar se i vi danasselite kao i svi ostali?

Rekoše joj, da se sele. Pretežak im je bio život tamo u Flintcomb-Ashu, pasu otišle gotovo bez otkaza i ostavile Grobyja, da ih tuži, ako hoće. Rekle suTessi, kamo idu, a i Tessa njima.

Marian se nagne preko tereta i spusti glas. – Znaš, li, da je onaj gospodin,koji te je uvijek slijedio – pogodit ćeš koga mislim – došao i pitao za tebe uFlintcomb-Ashu pošto si otišla? Nismo mu rekle gdje si, jer smo znale, da ga neželiš vidjeti.

– Ali – mi smo se ipak sreli! – promrmlja Tessa. – Pronašao me je.– A zna li on, kamo sada ideš?

– Mislim da zna.– Je li ti se vratio muž?– Nije.Ona se oprosti sa svojim znanicama – jer kirijaši jednih i drugih kola sada

iziđu iz gostionice – i oboja kola nastave svoj put u protivnom smjeru. Kola, nakojima su sjedile Marian, Izz i oračeva obitelj, kojoj su se one pridružile, bila susvijetlo obojena, a vukla su ih tri snažna konja s blistavim mjedenim ukrasimana ormi, dok su kola, na kojima se vozila gospođa Durbeyfield i njezina obitelj,bila nekakva škripava krntija, koja je jedva vukla teret, koji je bio na njoj, kolakoja nisu upoznala boju od svoga postanka, a vukla su ih samo dva konja. Po tojse suprotnosti najbolje vidjela razlika, da li je po koga poslao kakav imućan



farmer, ili se čovjek prevozi na svoj trošak na mjesto, gdje nikakav gazda neočekuje njegov dolazak.

Udaljenost je bila velika – prevelika za dan puta – i konji su je prevalili snajvećim naporom. Premda su tako rano krenuli, bilo je već kasno popodne, kadsu zaokrenuli za obronak izbočine, koja je tvorila dio visoravni nazvane

Greenhill. Dok su konji stajali, da puste vodu i odahnu, Tessa se ogleda okosebe. Pod brežuljkom, ravno pred njima, nalazio se polumrtvi gradić, ciljnjihova hodočašća, Kingsbere, gdje su ležali oni preci, o kojima je njezin otacgovorio i pjevao do iznemoglosti: Kingsbere, jedino mjesto od svih mjesta nasvijetu, koje se moglo smatrati za dom d’Urbervilla, jer su oni tamo boravilipunih pet stotina godina.

Uto opaze, kako im se iz predgrađa približava neki čovjek. Kad je vidio,što je na kolima, on ubrza svoje korake.

– Mislim da ste vi žena, koju zovu gospođom Durbeyfield – reče on

Tessinoj majci, koja je sišla s kola, da ostatak puta prijeđe pješice.Ona kimne glavom. – Premda, ako držim do svojih prava, onda sam

udovica pokojnog poglavitog gospodina d’Urbervilla, siromašnog plemića, ivraćam se u staru domaju njegovih predaka.

– O? No, ja o tome ništa ne znam. Ali, ako ste vi gospođa Durbeyfield,poslali su me, da vam kažem, da je stan, koji ste vi htjeli uzeti, već iznajmljen.Nismo znali da dolazite, tek jutros, kad smo primili vaše pismo – a onda je već bilo prekasno. Ali vi ćete sigurno naći stan negdje drugdje.

Tome je čovjeku upalo u oči Tessino lice, koje je na tu vijest postalo

pepeljastoblijedo. Majka joj je izgledala zbunjena od očaja. »Što ćemo sada,Tesso?« upita ona ogorčeno.

– To je doček u domu tvojih otaca! Ali svejedno, pokušat ćemo negdjedrugdje.

One krenu u grad i stanu tražiti, što su bolje mogle. Tessa je ostala kodkola, da pripazi na djecu, dok se njezina majka i Liza-Lu ne raspitaju. Kad seJoan posljednji put vratila kolima, jedan sat kasnije, i dok je još potražnja zastanom bila bezuspješna, kirijaš reče, da se stvari moraju istovariti, jer su konjinapola mrtvi, a on se još te noći mora vratiti barem komad puta.

– Pa dobro – istovarite ih ovdje – reče Joan bez razmišljanja. – Negdje ćuveć naći krov nad glavom.

Kola pristanu uz crkveni zid, na mjestu sakrivenom od radoznalih očiju, ikirijaš, ni pet ni šest, uskoro istovari jadnu hrpu njihova pokućtva. Kad je biogotov, ona mu plati i time se ogoli do posljednjega šilinga, a on se odveze,presretan što više nema posla s takvom obitelji. Noć će biti bez kiše, i on jemislio, da im se neće ništa dogoditi.

Tessa je zurila očajno u hrpu pokućtva. Hladno sunčano svijetlo teproljetne večeri izazovno je gledalo na zemljane lonce i kotlove, na skupine

suhih biljki, koje su drhtale na vjetru, na mjedene ručke ormara za suđe, napletenu kolijevku, u kojoj su svi oni odljuljani, i na lijepo uglačanu kutiju za



zidni sat. Svi su se ti predmeti s prijekorom svjetlucali, kao da kažu, da su onistvoreni za kuću, a ne da budu prepušteni promjenljivosti vremena, ovakoizloženi bez krova, za što nisu nikada bili određeni. Svuda naokolo bili surazasuti brežuljci i doline – nekoć parkovi, a sada rascjepkani u male ograđenelivadice – i zelenilom obrasli temelji koji su pokazivali, gdje je nekoć stajao

dvorac d’Urbervillovih. Tu je izbijao i jedan komad Egdon Heatha, koji jeoduvijek pripadao posjedu. Sasvim uz njih bilo je krilo crkve, nazvanod’urbervillsko krilo, i ono je gledalo na njih mirno i spokojno.

– Zar naša obiteljska grobnica nije naše vlasništvo? – reče Tessina majka,vrativši se pošto je pregledala crkvu i groblje. – Pa naravno da jest, i tu ćemo seulogoriti, dok nam mjesto tvojih predaka ne pronađe krov nad glavom! Hajde,Lizo, Abrahame, pomozite mi. Napravit ćemo ležaj za djecu, a onda ćemo otići,da se dalje raspitujemo.

Tessa joj apatično pomogne, i za četvrt sata je stari krevet izvučen iz hrpe

pokućtva i postavljen pod južnim zidom crkve, onim dijelom crkve, koji je biopoznat kao d’urbervillsko krilo, ispod kojega su bile goleme grobnice. Nadnebom kreveta bio je prekrasno izrezbaren prozor s mnogo otvora, a potjecao jeiz petnaestog stoljeća. Zvao se d’urbervillski prozor i u njegovu su se gornjemdijelu mogli razabrati heraldički znakovi poput onih na Durbeyfieldovu starompečatu i žlici.

Joan navuče zastore oko postelje i tako od nje učini vrlo dobar šator ipotrpa sitniju djecu unutra. »Ako voda dođe do grla, možemo i mi tu prespavati

jednu noć«, reče ona. »Ali idemo pokušati dalje, a i djeci treba naći nešto za

jelo! O, Tesso, kakvog ima smisla, da se igraš udavanja za gospodu, ako smo naovo spali!«U pratnji Lize-Lu i dječaka ona se ponovo uspne uskim puteljkom, koji je

dijelio crkvu od gradića. Čim su došli na ulicu, oni ugledaju muškarca na konju,kako gleda gore dolje po cesti. »A – vas tražim!« reče on, dojahavši k njima.»To je pravi obiteljski sastanak na ovom historijskom mjestu!«

Bio je to Alek d’Urberville. »Gdje je Tessa?« – upita on.Joan osobno nije voljela Aleka. Ona mu nemarno pokaže smjer prema

crkvi i ode, a d’Urberville joj dobaci, da će se još vidjeti, u slučaju, da im ne

pođe za rukom potraga za stanom, o kojoj je malo prije čuo. Kad su otišli,d’Urberville odjaše do gostionice i kratko vrijeme zatim iziđe pješice.U međuvremenu se Tessa, koja je ostala s djecom u krevetu, zadržala neko

vrijeme s njima u razgovoru, a onda, videći, da u tom času ne može više ništaučiniti za njihovu udobnost, pođe malo na groblje, koje se sada smrkavalo odnoćnih sjena. Vrata crkve bila su otvorena, i ona uđe u nju prvi put u svomživotu.

Pod prozorom, pod kojim je stajao krevet, bili su porodični grobovi, anjihovi su datumi obuhvatili nekoliko stoljeća. Bilo ih je s baldahinom, poput

oltara, i jednostavnijih. Izrezbareni kamen na njima bio je izguljen i slomljen,mjedeni natpisi iskidani iz svojih udubina, rupe za spone šuplje poput rupabjelogrlih lastavica u pješčanim klisurama. Od svih dokaza, koje je ikada čula,



da je njezina porodica društveno izumrla, nije bilo ni jednoga, koji bi takosnažno djelovao kao ovo propadanje.

Ona se približi tamnom kamenu, na kojem je bilo uklesano:

OSTIUM SEPULCHRI ANTIQUAE

FAMILIAE D’URBERVILLE12

Tessa nije znala crkveni latinski jezik kao kakav kardinal, ali je znala, da suto vrata u grobnicu njezinih predaka, i da u njoj leže oni visoki vitezovi, okojima je pjevao njezin otac kad je malo gucnuo.

Ona se zamišljeno okrene da iziđe. Pritom prođe pokraj groba u oblikuoltara, najstarijeg od svih, na kojem je bio lik u ležećem stavu. U sumraku ganije prije zamijetila, a teško da bi ga i sada opazila, da joj se nije pričinilačudesna stvar, da se taj lik miče. Čim mu se približila, ona u tili čas ustanovi, da

je taj lik doista živo stvorenje; osjećaj da nije bila sama, proizveo je na nju takosnažan dojam, da je bila sva izvan sebe. Ona klone i gotovo se onesvijesti, ali jeprije toga u onom liku prepoznala Aleka d’Urbervilla.

On skoči s ploče i prihvati je.– Vidio sam vas, kad ste ušli – reče on smiješeći se – pa sam se popeo

tamo, da vas ne smetam u vašem razmišljanju. To je obiteljski sastanak, zar ne, sovim starim srodnicima pod nama? Slušajte.

On čvrsto udari petom o pod, našto se odozdo odazva šuplja jeka.

– Okladio bih se, da ih je to malo uzdrmalo! – nastavi on. – A vi ste mislili,da sam jednostavno kamena reprodukcija jednoga od njih. Ali nisam. Stari sered mijenja. Mali prst nazovi-d’Urbervilla može učiniti više nego čitavadinastija pravih tu dolje... A sada mi zapovijedajte. Što treba da učinim?

– Odlazite! – promrmlja ona.– Hoću – idem da potražim vašu majku – reče on blago.Ali, prolazeći kraj nje, on joj šapne: »Zapamtite ovo: vi ćete još biti

uljudni!«Kad je otišao, ona se nagne na ulaz u grobnice i reče:

– Zašto sam izvan vrata, a ne tamo unutra?U međuvremenu se Marian i Izz Huet putovale dalje s oračevim stvarima

prema svojoj zemlji kanaanskoj – ili prema Egiptu neke druge obitelji, koja jetek toga jutra otputovala odanle. Ali djevojke nisu dugo vremena mislile omjestu, kamo idu. Njihov se razgovor kretao oko Tesse i Angela Clarea, iTessina ustrajnog ljubavnika, čiju su vezu s njezinom prošlošću već prijedjelomično čule, a djelomično nagađale.

– Ne bih rekla, da ga ona nije otprije poznavala – reče Marian. – A sasvim je drukčija stvar, ako je on nju već jednom imao. Strašno bi mi bilo žao, da se je

opet dočepa. Gospodin Clare, Izzo, ne može nama dvjema nikada biti ništa, pa

12 Vrata grobnice stare porodice d’Urberville. ( Nap. prev.)



zašto onda da joj zavidimo na njemu i da ne pokušamo da izgladimo tuprepirku? Kad bi on samo znao u kakvu ju je nepriliku uvalio i što joj se sprema,on bi vjerojatno došao, da se pobrine za ono što je njegovo.

– Da li bismo ga mogle obavijestiti?Razmišljale su o tome cijelim putom do svoga odredišta, ali žurba oko

smještaja na novom mjestu obuze tada svu njihovu pažnju. Međutim, kad su sesmjestile, mjesec dana kasnije, one su čule, da će se Clare ubrzo povratiti,premda o Tessi više ništa nisu doznale. Nato, potaknute iznova svojomodanošću prema njemu, a opet s poštenim namjerama prema Tessi, Marianodčepi zajedničku bočicu crnila od jednoga pennyja, i njih dvije skalupenekoliko redaka.

CIJENJENI GOSPODINEPripazite na svoju Ženu, ako je volite toliko, koliko ona voli vas. Jer ona

ima velikih neprilika od jednog Neprijatelja u liku Prijatelja. Gospodine, unjezinoj je blizini netko, tko ne bi smio biti Tu. Žena se ne smije iskušavati prekosvojih Snaga, a neprestano kapanje izdube Kamen, pa č ak i Dijamant.

OD DVIJU, KOJE VAM DOBRO ŽELE.

Pismo su upravile na Angela Clera, u jedino mjesto, s kojim su čule da onima veza, u župni dvor u Emminsteru. Nakon toga su bile u neprekidnomraspoloženju čuvstvenog zanosa zbog svoje velikodušnosti, pa su od togadobivale u isto vrijeme histerične napadaje pjevanja i plača.



Sedmo razdoblje

IZVRŠENJE

LIII

Bilo je veče u župnom dvoru u Emmnisteru. Dvije su svijeće kao običnogorjele pod svojim zelenim sjenilima u župnikovoj radnoj sobi, ali on nije sjediou njoj. Ušao bi od vremena od vremena, potaknuo malu vatru, koja je bila

dovoljna za sve blaže proljetno vrijeme, a onda bi opet izišao. Katkad bi zastaokod ulaznih vrata, onda bi otišao u salon, pa bi se opet vratio k ulaznim vratima.Vrata su gledala prema zapadu, i, premda je unutra bilo tamno, vani je još

bilo dovoljno svijetlo, da se moglo jasno vidjeti. Gospođa Clare, koja je sjedila usalonu, dođe za njim.

– Ima još mnogo vremena – reče župnik. – On dolazi u Chalk-Newton tek ušest sati, sve da vlak i dođe točno, a naš stari konj ne može u brzini preklipsatideset milja po seoskim putovima, od kojih je pet po Crimmercrock Laneu.

– Ali, dragi, kad je nas vozio, on je to prešao za jedan sat.

– Prije mnogo godina.Tako su oni nastojali zatući vrijeme, a jedno i drugo je dobro znalo, da je tosamo uzaludno trošenje snage, i da je jedina bitna stvar čekati.

Konačno se na putu začuje neznatna buka, i pred ogradom se doista pojavistara kočija. Vidješe kako iz nje izlazi neka osoba. Pravili su se, da jeprepoznaju, ali bi zapravo prošli kraj nje, na ulici, a da ne bi znali tko je, da nijeizišao iz kočije baš u tom određenom času, kad se ta određena osoba očekivala.

Gospođa Clare pojuri kroz tamni hodnik prema vratima, a njezin muž dođesporijim korakom za njom.

Došljak, koji je upravo trebao da uđe, vidje njihova zabrinuta lica navratima i sjaj zapada u njihovim naočalima, jer su stajali sučelice premaposljednjim zrakama sunca, ali oni su, gledajući prema svijetlu, vidjeli samonjegov tamni obris.

– O, sine moj, sine moj – opet si mi konačno kod kuće! – povika gospođaClare, koja u tom času nije marila za ljagu njegova krivovjerstva, koje jeprouzročilo cijeli taj rastanak, kao ni za prašinu na njegovu odijelu. Postoji li,zapravo, žena, pa čak i da je najvjerniji pristaša istine, koja bi u istoj mjerivjerovala u obećanja i prijetnje Riječi, kao što vjeruje u svoju djecu, i koja ne bi

za volju njihove sreće odbacila svoju teologiju kao da je nikada nije ni bilo? Čimsu došli u sobu, gdje su bile zapaljene svijeće, ona mu pogleda u lice.



– O, pa to nije Angel – to nije moj sin – onaj Angel, koji je otišao od kuće!– povika ona u svoj ironiji tuge, okrenuvši se od njega.

I njegov je otac bio potresen, kad ga je vidio, toliko se Angel stanjio odsvoga prijašnjeg izgleda zbog briga i lošeg vremena, kroz koje je prošao upodneblju, kamo je tako bezglavo srnuo u onom svom prvom gađenju zbog

ironije događaja kod kuće. Kroz čovjeka se vidio kostur, a kroz kostur se gotovonazirala sablast. Bio je dostojan takmac Crivellijevu mrtvom Kristu. Njegove suupale očne šupljine imale bolesnu boju, a iz očiju mu je iščezao sjaj. Uglate sušupljine i bore njegovih starih predaka nastavile svoju vladavinu na njegovu licudvadeset godina prije vremena.

– Bio sam tamo bolestan – reče on. – Sada mi je dobro.Međutim, kao da bi htjele da opovrgnu tu njegovu tvrdnju, noge ga izdadu,

i on nenadano sjedne, da ne bi pao. Bio je to tek slabi napadaj nesvjestice, zbogzamornog, dugog putovanja i uzbuđenja pri dolasku.

– Je li u posljednje vrijeme stiglo za me kakvo pismo? – upita on. – Onosam posljednje, što ste mi ga poslali, primio pukim slučajem sa znatnimzakašnjenjem, jer sam bio u unutrašnjosti. Inače bih bio prije došao.

– Ono je pismo bilo od tvoje žene, kako nam se činilo?– Jest.Nedavno je došlo samo jedno. Nisu mu ga poslali, jer su znali, da će uskoro

krenuti na put kući.On žurno otvori pismo, što mu ga dadoše, i jako se uznemiri, dok je čitao

one posljednje retke, napisane u žurbi Tessinim rukopisom, u kojima muprikazuje svoje osjećaje.

»O, Angel, zašto si sa mnom postupao tako okrutno? Ja to ne zaslužujem. Brižno sam o svemu razmislila i ne mogu Ti nikada, nikada oprostiti; Ti znaš, daTi nisam namjerno uč inila krivo. Zašto si onda Ti meni uč inio krivo? Okrutan si,doista okrutan! Pokušat ću, da Te zaboravim. Od tebe sam doživjela samonepravdu!«

T.

– To je potpuno istina! – reče Angel bacivši pismo. – Možda se neće htjetinikada sa mnom pomiriti!

– Nemoj se, Angel, toliko uzrujavati zbog jedne obične kćeri prirode! –reče njegova majka.

– Kći prirode! Svi smo mi djeca prirode. Kamo sreće, kad bi ona bila kćiprirode u onom smislu, kako ti to misliš. A sada ću ti reći nešto, što nikada prijenisam rekao: njezin je otac izravni potomak s očeve strane jedne od najstarijihnormanskih obitelji, kao i mnogi drugi, koji po našim selimi žive povučenim

seljačkim životom, a zovu ih »djecom prirode«.On uskoro pođe na počinak; a idućeg je jutra, budući da se osjećao veomaloše, ostao u svojoj sobi, razmišljajući. Dok je bio južno od ekvatora, i tek što je



primio njezino ljubavno pismo, činilo mu se, da je najlakša stvar na svijetupojuriti natrag u njezin naručaj u onom času, kad se odluči da joj oprosti, aliprilike u kojima je ostavio Tessu, bile su takve, da mu to sada, kad je stigao, nijebilo tako lako, kako mu se činilo. Ona je strastvena, a njezino ga najnovijepismo, koje pokazuje, da se njezino mišljenje o njemu, zbog njegova zatezanja,

promijenilo – a s tugom u srcu je priznavao, da se promijenilo punim pravom –sili, da upita sam sebe, da li bi bilo pametno sastati se s njom nenajavljen uprisutnosti njezinih roditelja. Ako uzme, da se njezina ljubav u ovih posljednjihnekoliko tjedana odvojenosti doista pretvorila u mržnju, nenadani bi sastanakmogao dovesti do ogorčenih riječi.

Clare je stoga mislio, da će biti najbolje da pripremi Tessu i njezinu obiteljtako, da pošalje nekoliko redaka u Marlott, pa da joj javi, da se vratio i da senada, da Tessa još živi s njima, kako je on to uredio prije svoga odlaska izEngleske. Još istog dana otpremi pismo, a prije konca tjedna stiže kratak

odgovor od gospođ

e Durbeyfield, koji nije uklonio njegovu zabrinutost, jer nanjemu nije bilo adrese, premda, na njegovo iznenađenje, nije stiglo iz Marlotta.

GOSPODINE,Pišem vam ovih nekoliko redaka, da vam kažem, da je moja K ći sada

odsutna, a ne znam sigurno, kad će se vratiti, ali ću vas obavijestiti, Č im sevrati. Ne smijem vam reći, Gdje ona privremeno boravi. Želim vam reći, da smo

ja i moja Porodica napustili Marlott pred kratko Vrijeme.Vaša

J. DURBEYFIELD.

Clareu je toliko odlanulo, kad je saznao, da je Tessi barem prividno dobro,da ga stalna šutljivost njezine majke u pogledu Tessina boravišta nije dugožalostila. Oni se svi, očito, ljute na njega. Pričekat će, dok ga gospođaDurbeyfield ne uzmogne obavijestiti o Tessinu povratku, a taj će, prema njezinupismu, biti uskoro. Nije drugo ni zaslužio. Njegova je ljubav bila ljubav »koja semijenja kad naiđe na promjenu«. Za vrijeme svoje odsutnosti on je doživiočudna iskustva: u onoj, koja je zapravo bila Kornelija, vidio je pravu Faustinu, u

onoj, koja je po tijelu bila Frina, vidio je duhovnu Lukreciju; razmišljao je oženi, koju su uzeli i postavili u sredinu kao da zaslužuje kamenovanje, i o ženiUrijinoj, kako je postavlja za kraljicu; i pitao se, zašto nije radije prosuđivaoTessu konstruktivno prije nego biografski, po njezinoj volji, a ne po djelima.

Prošao je dan dva, dok je u kući svoga oca čekao na obećano drugo pismood Joane Durbeyfield, i, usput, da mu se malo povrati snaga. Bilo je znakova, damu se vraća snaga, ali Joaninu pismu, nije bilo ni traga ni glasa. Onda onpronađe ono staro pismo, što mu je poslano u Braziliju, i koje mu je Tessa pisalaiz Flintcomb-Asha, i ponovo ga pročita. Rečenice pisma su ga dirale sada

jednako kao i onda, kad ga je prvi put čitao.»Moram Ti se isplakati u svojoj nevolji – nemam nikoga drugoga... Mislim,

da ću morati da umrem, ako ne dođeš brzo, ili mi ne kažeš, da dođem k Tebi...



Molim Te, molim Te, ne budi samo pravedan – budi samo malo dobar premameni!... Kad bi Ti htio doći, mogla bih umrijeti od sreće u Tvom zagrljaju! I bilabih sretna, kad bih umrla, samo da znam, da si mi oprostio!... Ako mi napišešsamo jedan redak »Dolazim skoro«, izdržat ću, Angel, – o, s takvim veseljem!...Pomisli, kako mi srce trpi, da Te nikada – nikada više ne ću vidjeti! O, kad bi

Tvoje drago srce moglo trpjeti samo jedan kratak čas u danu, kako moje trpisvaki dan i cijeli dan, možda bi Te to navelo, da budeš milosrdan prema svojojosamljenoj ženi... Bila bih zadovoljna, pa čak i sretna, da sam s Tobom kaoTvoja služavka, ako ne smijem biti kao žena. Samo da mogu biti u Tvojojblizini, vidjeti Te tu i tamo, i misliti o Tebi kao o nečemu svome... Jedina jestvar, za kojom čeznem na nebu, na zemlji i pod zemljom, a to je, da sesastanem s Tobom, jedina moja ljubavi! Dođi mi – dođi i spasi me od onoga štomi prijeti.«

Clare odluči, da više neće vjerovati njezinu najnovijem i strogom mišljenju

o njemu, nego daće oti

ći i smjesta je potražiti. Upita oca, da li je za vrijemenjegove odsutnosti tražila novaca. Otac mu odgovori, da nije, i tada Angelu po

prvi put padne na pamet, da ju je je u tom priječio njezin ponos i da je trpjela odnestašice. Njegovi roditelji sada iz njegovih primjedaba razabraše pravi razlograstave, a njihovo je kršćanstvo bilo takve naravi, da su se najviše brinuli zaposrnule, pa je Tessin grijeh u času izazvao sklonost, koju ni njezina krv, nipriprosti odgoj, pa ni siromaštvo, nisu mogli izazvati.

Dok je u žurbi pakovao ono nekoliko stvari za put, pogled mu padne nabijedno, neugledno pismo, koje je također nedavno stiglo, pismo od Mariane i

Izz Huett, koje je započinjalo:

CIJENJENI GOSPODINE!Pripazite na svoju ženu, ako je toliko volite, koliko onavoli vas.a bilo je potpisano»OD DVIJU KOJE VAM DOBRO ŽELE.«

LIV

Za četvrt sata Clare je odlazio od kuće, odakle je njegova majka promatralanjegovu mršavu pojavu, kako se gubi u daljini ulice. Nije htio da posudi starukobilu svoga oca, jer je dobro znao, kako je potrebna ukućanima. Pođe ugostionicu i tamo unajmi kola. Jedva je dočekao da upregnu konja. Za vrlokratko vrijeme vozio se uz brežuljak kraj grada, niz koji se prije tri četirimjeseca ove godine spuštala Tessa s velikim nadama, a uspinjala natrag s tako

uzdrmanim ciljevima.Uskoro se pred njim pruži Benvill Lane sa svojim živicama i drvećemružičastim od pupoljaka. Ali njegove su misli bile kod drugih stvari, a



podsjećale su ga na okolinu tek toliko, da ne bi skrenuo s puta. Za nešto manjeod sat i pol on prođe uz južni rub posjeda King’s Hintock i popne se naneprijaznu pustoš Cross-in-Handa, grešnog kamena, kod kojega je Alekd’Urberville, u hiru svoga obraćenja, prisilio Tessu da se zakune čudnomzakletvom, da ga nikada više neće svojevoljno dovoditi u napast. Blijede i

osušene stabljike prošlogodišnje koprive još i sada su stajale ogoljele poobroncima, a iz njihova su korijenja izbijale mlade zelene koprive novogproljeća.

Odatle krene uz rub visoravni, koja je nadvisivala druge Hintocke i,skrenuvši na desno, zađe u svježe, vapnenačno područ je Flintcomb-Asha,mjesta, odakle mu je ona pisala jedno svoje pismo, i za koje je držao da je onoboravište, što ga spominje njezina majka. Tu je, naravno, nije pronašao. A jošviše ga ja potištilo otkriće, da tamošnji seljaci, pa ni sam farmer, nikada nisučula za gospođu Clare, premda su se vrlo dobro sjećali Tesse po njezinu krsnom

imenu. Ona očito za vrijeme njihove odvojenosti nije nikada upotrebljavalanjegovo ime, a svoj ponos, svijesna, da su se potpuno razišli, nije pokazala samo

time, da se odrekla njegova imena, nego i time, što je odabrala taj teški život (okojem je on sada prvi put čuo) radije nego da se obrati na njegova oca zanovčanu pomoć.

Rekli su mu, da je Tessa Durbeyfield otišla s ovoga mjesta, bez otkaza,kući svojih roditelja s onu stranu doline Blackmoor, pa mu stoga nije preostalodrugo nego da pronađe gospođu Durbeyfield. Ona mu je pisala, da više nije uMarlottu, ali je nekako čudno prešutjela svoju sadašnju adresu, pa je jedina

mogućnost bila da ode u Marlott i da se raspita za njezinu adresu. Farmer, koji jebio tako osoran s Tessom, bio je sasvim blagoglagoljiv s Clareom, pa mu je

posudio konja i kočijaša, da ga odveze prema Marlottu, jer je kola, kojima seodvezao, dao poslati natrag u Emmnister, budući da je s tim konjem navršio danputa, za koji ga je unajmio.

Clare ne htjede prihvatiti farmerovu ponudu, da će mu posuditi kola daljenego do ruba doline, pa odatle pošalje kola, zajedno s čovjekom, koji ga jevozio, natrag, a on odsjedne u gostionici i naredni se dan spusti pješice u kraj,gdje se nalazilo rodno mjesto njegove drage Tesse. Bilo je još prerano u godini,a da bi po vrtovima i drveću bilo mnogo živih boja. Takozvano proljeće nije biloništa drugo nego zima prevučena tankom prevlakom zelenila, to se potpunoslagalo s njegovim iščekivanjima.

U kući gdje je Tessa provela godine svoga djetinjstva stanovala je sadaneka druga obitelj, koja je nikada nije poznavala. Novi stanovnici bili su u vrtuzauzeti toliko svojim stvarima kao da kuća nije nikada izašla iz svoga prvotnogvremena u vezi sa životima drugih ljudi, kraj kojih su životi ovih novihstanovnika bili potpuno beznačajni i prazni. Hodali su po vrtnim puteljcima, i naprvom su im mjestu u mislima bile vlastite brige, što je njihove čine svakog časadovodilo u neugodan sukob s blijedim slabostima, koje kao da su stajale iz njih,a govorili su kao da vrijeme, kad je Tessa živjela tamo, nije ni mrve značajnije



nego sadašnjost. Čak su i proljetne ptice pjevale nad njima kao da misle, danitko važan nije odsutan.

Raspitavši se kod tih velikih naivčina, kojima je čak i ime njihovihprethodnika ispalo iz pamćenja, Clare saznade, da je John Durbeyfield umro, ida su mu žena i djeca otišli iz Marlotta, izjavivši, da odlaze da se nastane u

Kingsbereu, ali da su mjesto toga krenuli u neko drugo mjesto, i spomenuli sumu ime. Sada se Clare zgražao gledajući kuću, u kojoj više nije bilo Tesse, i onpožuri da ode iz njezine mrske blizine, a da se ni ne okrenu.

Put ga je vodio kraj polja, gdje ju je prvi put ugledao kod plesa. To mu jebilo jednako nepodnošljivo kao i kuća – čak i gore. On prođe kroz groblje, gdjemeđu novim spomenicima ugleda jedan, koji je bio nešto ljepši od ostalih.Natpis je glasio ovako:

»U SPOMEN JOHNU DURBEYFIELDU, ISPRAVNO D’URBERVILLU,

IZ NEKOĆ MOĆNE ISTOIMENE PORODICE, I PO TOJ SLAVNOJ LINIJIIZRAVNOM POTOMKU SIR PAGANA D’URBERVILLA, JEDNOGA ODVITEZOVA VILIMA OSVAJAČA. UMRO 10. OŽUJKA 18... «

TAKO PROLAZI SLAVA SVIJETA

Neki čovjek, očito crkvenjak, spazi Clarea kako tamo stoji, pa mu sepribliži. »E, gospodine, ovo je čovjek, koji nije želio ležati ovdje, nego je htio dabude prevezen u Kingsbere, gdje su mu preci.«

– Pa zašto mu nisu ispunili želju?– E – nisu imali novaca. Pa, gospodine, što da vam kažem, ne volim to

govoriti pred svakim, ali – čak ni ovaj spomenik, sa svim tim krasnim riječima, još nije plaćen.

– A tko ga je postavio?Čovjek mu reče ime nekog klesara u selu, i Clare, napustivši groblje, pođe

kući toga klesara. Tu saznade, da je ona izjava točna i plati račun. Učinivši to,krene u smjeru iseljenika.

Udaljenost je bila prevelika, da bi mogao ići pješice, ali Clare je osjećao

tako jako želju za samoćom, da isprva nije htio niti unajmiti kola, niti po

ći doobilazne željezničke pruge, koja ba ga dovela donle. U Shastonu, međutim,

uvidje, da će morati da uzme kola. Ali put je bio takav, da je ušao u Joaninukuću tek oko osam sati uveče, pošto je prešao udaljenost od Marlotta Veću oddvadeset milja.

Kako je selo bilo malo, nije imao poteškoća da pronađe stan gospođeDurbeyfield. Bila je to kuća u vrtu ograđenom zidom, udaljena od glavne ceste, itu je ona složila svoje nezgrapno staro pokućtvo što je bolje znala. Bilo je očito,da ona s određenih razloga nije željela, da je on pohodi, i on je osjećao, da jenjegov dolazak u neku ruku nametanje. Sama je izišla na vrata, a svijetlovečernjeg neba joj obasja lice.



To je bilo prvi put, da ju je Clare vidio, ali je bio i suviše zaduben u svojemisli, a da bi zapazio išta drugo, nego da je ona još lijepa žena, odjevena kaopoštovanja vrijedna udovica. Morao joj je razjasniti, da je on Tessin muž i zašto

je došao, a to je učinio dosta nespretno. »Želim je odmah vidjeti,« dodade on.»Rekli ste, da ćete mi opet pisati, ali to niste učinili.«

– Zato, jer se nije vratila kući – reče Joan.– Je li vam poznato, da li joj je dobro?– Nije. Ali to bi trebalo biti vama poznato, gospodine – reče ona.– Priznajem. A gdje je ona?Već u početku razgovora Clare je zamijetio njezinu zbunjenost, jer je cijelo

vrijeme držala ruku uz lice.– Ja – ja ne znam točno, gdje ona stanuje – odgovori ona. – Bila je – ali...– Gdje je bila?

– Nije više tamo.Izbjegavajući odgovore, ona ponovo zastade, a djeca su se sada dovukla dovrata i stala vući majku za suknju, dok je najmlađe promrljalo:

– Je li to gospodin, koji će uzeti Tessu?– On ju je uzeo – prošapta Joan. – Idite unutra.Clare vidje, kako se ona napreže da ništa ne kaže, pa je upita:– Što mislite, bi li Tessa željela, da je pokušam pronaći? Ako ne bi, onda,

naravno...– Mislim, da ne bi.

– Jeste li sigurni?– Sigurna sam, da ne bi.On se stade okretati da pođe, a onda mu pade na pamet Tessino nježno

pismo.– Siguran sam da bi! – uzvrati on strastveno. – Ja je poznam bolje nego vi.– To je lako moguće, gospodine. Ja je, zapravo, nisam nikad poznala.– Recite mi, molim vas, njezinu adresu, gospođo Durbeyfield; smilujte se

osamljenom, jadnom čovjeku!

Tessina majka ponovo nemirno prijeđe okomito uspravljenom rukom prekoobraza i, videći, da on trpi, konačno reče tihim glasom:– Ona je u Sandbournu.– Ali gdje? Sandbourne se razvio u veliko mjesto, kažu.– Ne znam ništa određenije nego što sam vama kazala – Sandbourne. Jer ni

ja nisam nikada bila tamo.Bilo je očito, da Joan u tome govori istinu, i on nije dalje navaljivao.– Da li vam što treba, – upita on nježno.– Ne, gospodine – odgovori ona. – Prilično smo dobro opskrbljeni.

Clare ode a da nije ni ušao u kuću. Tri milje dalje bila je željezničkapostaja, i on, isplativši kočijaša, krene onamo.



Kratko vrijeme nakon toga ode posljednji vlak za Sandbourne, a na svojim je točkovima nosio Clarea.

LV

To isto veče u jedanaest sati, pošto se pobrinuo za sobu u jednom hotelu ibrzojavio odmah po dolasku svoju adresu ocu, on pođe da se prošeta po ulicamaSandbourna. Bilo je prekrasno da bi kome išao ili se bilo za koga raspitivao, i onnerado odgodi taj posao do jutra. Međutim, nije još mogao da se odluči da pođena počinak.

To moderno kupalište, sa svojom istočnom i zapadnom željezničkomstanicom, svojim kejevima, gajevima borova, svojim šetalištima i natkritimvrtovima, činilo se Angelu Clareu kao neko začarano mjesto, što ga je u časustvorio dodir čarobnog štapića, pa je smjelo biti malo prašno. Sasvim u blizinibio je izložen istočni komad Egdon Wastea, a ipak, na samom rubu te smeđe,prastare pustoši iskrsla je takva blistava novost kao što je taj grad zabave.Unutar prostora od jedne milje ispred njegovih predgrađa svaka je nepravilnosttla bila predhistorijska, svaki jarak, stari, sada, nesmetani, britanski put. Sve odvremena rimskih careva nije tu prevrnut ni jedan grumen zemlje. Pa ipak, tu jeizraslo to egzotično mjesto, iznenada, kao prorokova tikva, i privuklo k sebiTessu.

Uz svijetlo ponoćnih svjetiljaka hodao je on gore dolje po vijugavimputovima toga novoga svijeta usred staroga. Između drveća, na pozadinizvjezdanog neba, razabirao je visoke krovove, dimnjake, izbočene prozore itornjiće brojnih fantastičnih domova, od kojih se sastojalo mjesto. Bio je to gradpojedinačnih vila. Sredozemno odmaralište na La Mancheu, a sada, gledanonoću, činilo se još impozantnijim nego što je bilo.

More je bilo sasvim blizu, ali nije smetalo. Mrmorilo je, a on je mislio, da je to šum borova. Borovi su mrmorili potpuno istim šumom, i on je mislio, da jeto more.

Gdje bi sada mogla biti Tessa, ta seoska djevojka, njegova mlada žena,usred toga bogatstva i pomodnog svijeta? Što je više razmišljao, to se manjemogao dosjetiti. Ima li tu krava za muzenje? Sigurno je, da nema polja zaobrađivanje. Vjerojatno radi kakav posao u jednoj od tih velikih kuća. I tako seon vukao ulicama, zagledao u prozore spavaonica i vidio, kako se u njima gasesvijetla jedno za drugim, pa se pitao, koja bi od njih mogla biti njezina soba.

Nagađanje je bilo besmisleno, i malo poslije ponoći on se vrati kući i pođespavati. Prije nego što je utrnuo svijetlo, on ponovno pročita Tessino zaljubljenopismo. Međutim, nije mogao spavati – tako blizu njoj, a opet, tako daleko od nje– i neprestano je dizao zastor na prozoru i promatrao pozadinu suprotnih kuća,

pa se pitao, iza kojega od tih prozora ona u tom času počiva.



Gotovo bi bilo isto, da je čitavu noć probdio. Ujutro ustane u sedam sati ikratko vrijeme zatim iziđe i krene u smjeru poštanskog ureda. Na vratima sretneinteligentnog poštara, koji je izlazio s pismima za jutarnju raspodjelu.

– Znate li adresu gospođe Clare? – upita Angel.Poštar strese glavom.

A onda, sjetivši se, da ona vjerojatno i dalje upotrebljava svoje djevojačkoprezime, Clare reče:

– Ili gospođice Durbeyfield?– Durbeyfield?I to je ime bilo nepoznato poštaru, na kojega se obratio.– Kao što vam je poznato, gospodine, gosti dolaze i odlaze svakog dana –

reče on. Bez imena kuće nemoguće ih je pronaći.Kako je u tom času u žurbi izišao jedan od njegovih drugova, on upita

njega za to ime.– Ne znam nikoga tko bi se zvao Durbeyfield. Ali u pansionu »Čaplje«postoji ime d’Urberville – reče on.

– To je! – usklikne Clare, razveselivši se na pomisao, da se vratila svomepravom imenu. – Kakav je to pansion »Čaplje«?

– Elegantan hotel. Pa tu su vam, gospodine, sve sami hoteli.Kad su ga uputili kako da nađe tu kuću, Clare se požuri onamo i stigne

zajedno s mljekarom. Iako je hotel »Čaplje« bio obična vila, nalazio se navlastitom zemljištu i jamačno je bio posljednje mjesto, gdje bi čovjek očekivao

da će naći stan, toliko je davao dojam privatne kuće. Ako je jadna Tessa ovdjeslužavka, kao što se on bojao, ona će doći na stražnja vrata da otvori mljekaru,pa je htio da i on pođe onamo. Međutim, onako u nedoumici, on krene premaprednjem ulazu i pozvoni.

Kako je još bilo rano, sama gazdarica otvori vrata. Clare je upita, da li je tuTereza d’Urberville ili Durbeyfield.

– Gospođa d’Urberville?– Da.Tessa se dakle predstavljala kao udata žena i to ga je razveselilo, premda

nije prihvatila njegovo prezime.– Hoćete li joj, molim vas, reći, da jedan njezin rođak želi hitno s njom

govoriti.– Prilično je rano. Što da joj kažem, kako se zovete, gospodine?– Angel.– Je li to prezime?– Ne. Angel mi je krsno ime. Ona će već znati.– Idem da vidim, da li je budna.

Ona ga uvede u prednju sobu – blagovaonicu – i on pogleda kroz zastor namalu tratinu s rododendronima i drugim grmljem. Njezin položaj, očito nije takološ, kako se on bojao. Načas mu sjevne mozgom misao, da je nekako došla do



onih dragulja i prodala ih, da bi mogla ovako živjeti. Nije joj to ni jednog časazamjerio. Uskoro njegove pažljive uši razaberu zvuk koraka na stepenicama, injegovo srce stade tako bolno tući, da je jedva mogao ostati na nogama »Bože,što će misliti o meni ovako promijenjenom!« reče sam sebi. Uto se otvore vrata.

Na pragu se pojavi Tessa – nipošto onakva kakvu ju je očekivao. Bijaše

zapravo toliko promijenjena, da se on sav zapanjio. Odjeća je učinila, da senjezina velika prirodna ljepota, ako ne povećala, a ono više istaknula. Bila jelagano zaogrnuta sivkastobijelom kućnom haljinom od kašmira, izvezenomtamnim bojama, a papuče su joj bile u istom tonu. Oko vrata joj je bio ovratnikod sitnih pahuljica, a pletenica tamnosmeđe kose, koje se on tako dobro sjećao,bila je djelomično smotana u klupko na stražnjoj strani glave, a djelomično jevisjela na ramenu, što je bila očita posljedica žurbe.

On ispruži ruke, ali one klonu natrag uz njegovo tijelo, jer mu ona ne dođeu susret, nego ostade mirno na otvorenim vratima. Kako je sada bio obični žuti

kostur, on je osjećao razliku među njima, pa je pomislio, da joj je odvratannjegov izgled.– Tesso! – reče on promuklo – možeš li mi oprostiti, što sam otišao? Zar ne

možeš – doći k meni? Kako to, da si – takva?– Prekasno je – reče ona, a glas joj odjeknu tvrdo po sobi, dok su joj oči

svjetlucale neprirodnim sjajem.– Nisam bio pravedan prema tebi – nisam te vidio onakvu, kakva jesi! –

zaklinjaše on dalje. – Kasnije, sam to naučio, najdraža moja Tesso!– Prekasno, prekasno! – reče ona mahnuvši nestrpljivo rukom kao osoba

kojoj se u mukama svaki tren čini kao sat. – Ne približuj mi se, Angel! Ne – nesmiješ. Ostani tamo.

– Pa zar me ne voliš, draga moja ženo, zato što me je tako srušila bolest? Tinisi tako promjenljiva – došao sam samo zbog tebe – moj otac i majka će te sadas veseljem dočekati.

– O, da, da! Ali kažem ti, kažem ti, da je prekasno.Bila je poput bjegunca u snu, koji pokušava da se makne a ne može. »Pa

zar ti ne znaš sve – zar ti ne znaš? A kako si onda došao ovamo, ako ne znaš?«– Raspitivao sam se na sve strane, pa sam našao put.– Čekala sam te i čekala – nastavi ona, a glas joj iznenada poprimi onaj

mekani patetični zvuk. – Ali ti nisi došao! Pisala sam ti, i nisi došao! On mi jeneprestano govorio da više nikada nećeš doći i da sam glupa žena. Bio mi je

jako dobar, meni i majci, i svima nama nakon očeve smrti. On...– Ne razumijem.– Ponovo me je osvojio.Clare je pogleda oštro, a onda, shvativši što misli, klone kao čovjek ošinut

gromom, a pogled mu se spusti i padne na njezine ruke, koje su, nekoć ružičaste,

sada bile bijele i nježnije.Ona nastavi:



– On je gore. Sada ga mrzim, jer mi je lagao – da se ti nikada nećeš vratiti;a ti si se ipak vratio! On je stavio na mene ovu odjeću, što je nosim. Svejedno mi

je bilo, šta sa mnom radi! Nego – Angel, otiđi, molim te, i nemoj se nikada viševratiti!

Stajali su ukočeno, a bol srca im se odražavao na očima s toliko tuge, da ih

je bilo mučno gledati. Oboje kao da su zaklinjali nešto, da ih zaštiti odstvarnosti.– O – sve je to moja krivnja! – reče Clare.Ali dalje nije mogao. Govor je bio jednako bezizražajan kao i šutnja.

Međutim, on je bio neodređeno svijestan jedne stvari, premda mu je to tekkasnije postalo jasno: da je njegova nekadašnja Tessa u duši prestala priznavatito tijelo, koje je on pred sobom gledao, kao svoje – i da je pustila, da ga nosistruja, kao lešinu, u smjeru, koji nije određivala njezina volja.

Prođe nekoliko trenutaka, i on opazi, da je Tessa otišla.

Lice mu se ohladi i još više upadne, dok je stajao zauzet mislima na tajmoment, a minutu ili dvije kasnije on se nađe na ulici, idući, a da ni sam nijeznao kamo.

LVI

Gospođa Brooks, koja je bila vlasnica »Čaplje«, kao i svega onoga krasnog

pokućstva, nije bila osoba neobično radoznale naravi. Postala je previšeposlovna, jadna žena, svojim dugim i prisilnim ropstvom aritmetičkom demonu»Potražuje-Duguje«, a da bi bila radoznala zbog same radoznalosti, a ne u vezi seventualnim imućstvenim stanjem svojih stanara. Uza sve to, pohod AngelaClarea njezinim stanarima, koji su vrlo dobro plaćali, gospodinu i gospođid’Urberville, kakvima ih je ona držala, bio je dovoljno neobičan s obzirom navrijeme i način pohoda, da ojača u njoj onu žensku naklonost, koja je bilaprigušena kao beskorisna, osim kad bi imala utjecaja na njezin posao izdavanjasoba.

Tessa je sa svojim mužem razgovarala s vrata, a da nije ušla ublagovaonicu, a gospođa Brooks, koja je stajala iz priškrinutih vrata svojegsalona u dnu hodnika, mogla je čuti odlomke razgovora – ako se to moglo zvatirazgovorom – između to dvoje nesretnika. Čula je, kako se Tessa ponovo uspelauza stepenice u prvi kat, kako je Clare otišao, i kako su se za njim zatvorilaulazna vrata. Onda su se zatvorila i vrata sobe u prvom katu, i gospođa Brooks

je znala, da se Tessa vratila u svoj stan. Kako mlada gospođa nije bila potpunoobučena, gospođa Brooks je znala, da se neće još neko vrijeme pojaviti.

I tako se ona tiho uspne uza stepenice i stane kraj vrata prednje sobe salona,koji je bio neposredno vezan sa stražnjom sobom (koja je bila spavaonica)dvokrilnim vratima, kako je to već običaj. Taj je prvi kat, u kojem su bile



najljepše sobe gospođe Brooks, gospodin d’Urberville unajmio tjedno. Ustražnjoj sobi je sada bila tišina, ali iz salona su se čuli nekakvi zvuci.

Sve što je od njih mogla isprva razabrati bio je jedan slog, koji jeneprestano ponavljao u dubokom glasu bola, kao da dolazi od kakve grešne dušeprivezane za Iksionovo kolo:

»O-o-o!«Zatim bi nastala tišina, a onda bi se čuo dubok uzdah, i ponovo:»O-o-o!«Gazdarica pogleda kroz ključanicu. Vidio se samo mali komad sobe, ali u

tom je komadu vidjela ugao stola, koji je već bio prostrt za doručak, i kraj njegastolac. Tessino je lice bilo nagnuto nad sjedalom stolca, a ona je bila u položajuklečanja pred njim. Ruke je sklopila nad glavom, suknja njezine kućne haljine ivezivo spavaćice pali su po podu, a na sagu su joj se vidjele bose noge, s kojihsu spale papuče. To mrmljanje neizrecivog očaja dolazilo je s njezinih usnica.

Onda se začuje muški glas iz susjedne sobe:– Što se dogodilo?Ona ne odgovori, nego nastavi glasom, koji je bio više monolog nego

uzvikivanje, više tužaljka nego monolog. Gospođi Brooks uspije uhvatiti samo jedan dio:

– I onda se moj dragi, dragi muž vratio kući k meni... a ja to nisam znala!...A vi ste me okrutno nagovarali... bez prestanka... bez prestanka! Potrebe mojebraće i sestara, i moje majke – time ste me ganuli... i govorili ste, da se moj mužneće nikada vratiti – nikada. A onda ste me mučili i govorili, da sam glupa, štoga čekam!... I konačno sam vam povjerovala i popustila!... A onda se on vratio!I sada je otišao. Otišao po drugi put, i sada sam ga zauvijek izgubila ... i nikadame više ni truna neće voljeti – samo mrziti!... Da, izgubila sam ga sada – opetzbog vas! Svijajući se s glavom na stolcu, ona okrene lice prema vratima, igospođa Brooks mogla je vidjeti bol na njezinu licu. Vidjela je i da joj krvareusnice, kako je u njih zagrizla zubima, a duge su joj se trepavice na zatvorenimočima prilijepile poput vlažnih čuperaka uz obraze. Ona nastavi: »I on sadaumire – izgleda kao da je na samrti!... I moj će grijeh ubiti njega, a ne mene!...O, vi ste moj život rastrgali u komade... učinili ste od mene ono, što sam vas

zaklinjala da ne učinite od mene ponovo!... Moj mili, dragi muž neće nikada,nikada – o bože ne mogu to podnijeti! – ne mogu!«

Onda se opet čuo muškarac, kako govori oštrijim tonom, zatim iznenadanekakvo natezanje, i ona skoči na noge. Gospođa Brooks, misleći da ćemuškarac izjuriti iz sobe, žurno sleti niz stepenice.

To, međutim, nije morala učiniti, jer se vrata salona nisu otvorila. Aligospođi Brooks se nije činilo sigurnim, da opet pođe na hodnik prisluškivati, pauđe dolje u svoj salon.

Kroz strop nije mogla ništa čuti, premda je napeto slušala, a zatim se vrati ukuhinju, da dovrši prekinuti doručak. Došavši za kratko vrijeme u prednju sobuu prizemlju, prihvati se šivanja, čekajući, da će stanari pozvoniti, da iznese stvari



od doručka, a to je namjeravala učiniti osobno, da, ako je ikako moguće, saznašto se događa. Dok je tako sjedila, ona začuje kako nad njom neznatno škripedaske poda kao da tko šeće po sobi, a čas zatim se to kretanje razjasni šuštanjemhaljina uz ogradu stepenica. Nato se otvore i zatvore prednja vrata, a Tessin likprođe kroz vrtna vrata na ulicu. Sada je bila potpuno odjevena. Imala je na sebi

kostim za šetnju, kakav pristaje imućnijoj mladoj dami, onaj isti, u kojem jedoputovala, s jednim dodatkom, da je preko šešira i crnih pera na njemuprevukla koprenu.

Gospođi Brooks nije uspjelo uhvatiti ni jednu riječ rastanka, privremenogili konačnog, između njezinih stanara u prvom katu. Možda su se posvadili, iligospodin d’Urberville možda još spava, jer nije volio rano ustajati.

Ona priđe u stražnju sobu, koja je bila više samo njezina, i tamo nastavi sašivanjem. Gospođa se nije vratila, a ni gospodin nije pozvonio. Gospođa seBrooks zamisli zbog toga zakašnjenja i nije znala u kakvom bi odnosu mogao

biti onaj posjetitelj, što je došao tako rano ujutro, s bračnim parom u prvomkatu. Razmišljajući tako, ona se nasloni u stolcu.Učinivši to, ona slučajno pogledom preleti preko stropa, i oči joj se

zaustave na mrlji u sredini bijele površine, koju nikada prije nije tamozamijetila. Kad ju je prvi put opazila, bila je otprilike velika kao pečat, ali sebrzo povećavala do veličine dlana, a onda je mogla razabrati da je crvena.Pačetvorinasti bijeli strop s tom crvenom mrljom u sredini bio je poput golemoghercovog asa.

Gospođu Brooks obuze čudan predosjećaj nesreće. Ona se popne na sto i

dotakne prstima mrlju na stropu. Bila je vlažna, a njoj se pričini da je krv.Sišavši sa stola, ona ode iz salona i pođe gore s namjerom, da uđe u sobu uprvom katu, a to je bila spavaonica, koja se nalazila iz salona. Ali, kako je sadaizgubila živce, nije se mogla odlučiti da pritisne kvaku. Počela je prisluškivati.Mrtvu je tišinu unutra prekidalo samo pravilno lupkanje.

Kap, kap, kap.Gospođa Brooks odjuri niza stepenice, otvori prednje vrata i istrči na ulicu.

U tom je času prolazio neki čovjek, što ga je poznavala, jedan od radnikazaposlenih na susjednoj vili, i ona ga zamoli, da uđe s njom u prvi kat. Rekla mu

je, da se boji, da se nešto dogodilo jednom od njezinih stanara. Radnik pristane ipođe za njom gore.Ona otvori vrata salona i makne se u stranu, da on uđe prvi, a onda ona uđe

za njim. Soba je bila prazna; doručak – obilan obrok kave, jaja i hladne butine –ležao je na stolu prostrt i netaknut, onako, kako ga je donijela gore, samo nijebilo noža za rezanje mesa. Ona zamoli čovjeka, da ode kroz dvokrilna vrata ususjednu sobu.

On otvori vrata, uđe korak dva, i gotovo u istom času se vrati ukočena lica.»Isuse bože, gospodin u krevetu je mrtav! Mislim da je proboden nožem – sva

sila krvi je iscurila na pod!«Sve se za tili čas uzbunilo, i kuća, koja je u posljednje vrijeme bila tako

tiha, odzvanjala je od lupe mnogih koraka. Došao je i liječnik. Rana je bila



malena, ali je vršak noža dotaknuo srce žrtve, koja je ležala na leđima, blijeda,ukočena, mrtva, kao da se nije ni pomaknula pošto joj je zadan udarac. Za četvrtsata kroz sve ulice i vile poznatog kupališta proleti glas, da je neki gospodin,koji je bio privremeni gost u gradu, ubijen u svojoj postelji.

LVII

U međuvremenu je Angel Clare otišao automatski putem, kojim je i došao,i, ušavši u hotel, sjeo uz doručak i zagledao se u prazninu. Jeo je i pionesvijesno, a onda, iznenada, zatraži račun. Kad je platio, uzme u ruku svojkovčežić, jedinu prtljagu, koju je ponio sa sobom, i iziđe na ulicu.

U času njegova odlaska predaše mu brzojav – nekoliko riječi od njegovemajke, gdje mu kaže, da im je drago, što imaju njegovu adresu, i javlja novost,da je njegov brat Cuthbert zaprosio Mary Chant, i da je ona pristala.

Clare zgužva brzojav i krene cestom prema stanici. Došavši onamo,saznade, da još sat i više neće biti nikakva vlaka. On sjedne da čeka, ali, pošto ječekao četvrt sata, vidje, da više ne može čekati. Onako slomljena srca i dotučen,nije imao kamo da se žuri, ali je želio da se makne iz grada, u kojem je sve todoživio, pa se okrene prema prvoj stanici, da tamo uđe u vlak.

Cesta, kojom je išao, bila je otvorena, a malo podalje se spuštala u dolinu,preko koje se mogla vidjeti, kako se proteže od jednog ruba do drugoga. Već jebio prešao veći dio uvale i počeo se penjati po zapadnom usponu, kad se,zastavši da odahne, nesvijesno okrene. Nije znao, zašto je to učinio, ali neštokao da ga je prisililo na to. Cesta, koja se protezala poput vrpce, suzivala se izanjega dokle mu je oko dosezalo, i dok je gledao, na blijedoj se praznini njezineperspektive pojavi neka pomična točka.

Bila je to neka ljudska prilika, koja je trčala. Clare pričeka, s nejasnimosjećajem, da je to netko, tko ga želi dostići.

Lik, koji se spuštao po obronku, bio je lik žene. Međutim, on je u tolikojmjeri bio uvjeren, da to ne bi mogla biti njegova žena, da je čak ni onda, kad muse približila, nije prepoznao, pogotovu u njezinoj sasvim izmijenjenoj odjeći, ukojoj ju je sada ugledao. Tek kad je bila sasvim blizu, povjerovao je, da je toTessa.

– Vidjela sam te – kad si krenuo od stanice – čas prije nego što sam ja tamostigla – pa sam sve odanle išla za tobom!

Bila je tako blijeda, bez daha i uzdrhtala u svakom mišiću, da joj on neuputi ni jedno pitanje, nego je primi za ruku i, povukavši je pod svoju, povede jedalje. Da se ne bi slučajno sreli s kakvim prolaznicima, on napusti glavnu cestu ipođe stazom ispod jela. Kad su već bili duboko pod granama, koje kao da sutužno uzdisale, on zastade i pogleda je radoznalo.



– Angel – reče ona, kao da je to čekala, znaš li, zašto sam trčala za tobom?Da ti kažem, da sam ga ubila! Dok je to govorila, preko lica joj preleti tužan,blijed osmijeh.

– Što!? – reče on, pomislivši po neobičnosti njezina vladanja, da je u nekojvrsti delirija.

– Učinila sam to – sama ne znam kako – nastavi ona. – Pa ipak, dugovalasam to tebi, Angel! Već davno sam se bojala, sve od onoga časa kad sam garukavicom udarila po ustima, da bih to mogla jednog dana učiniti zbog zamke,koju mi je postavio u mojoj naivnoj mladosti, i zbog nepravde, koju je učiniotebi po meni. On je došao među nas i uništio nas, a sada to više nikada nećemoći da učini. Nikada ga nimalo nisam voljela, Angel, onako, kako sam voljelatebe. Ti to znaš, zar ne, da znaš? Ti mi to vjeruješ? Ti mi se nisi vratio, pa sammorala otići natrag k njemu. Zašto si otišao – zašto – kad sam te toliko voljela?Ne mogu razumjeti, zašto si to učinio. Ali ja te ne krivim. Jedino, Angel, hoćeš

li mi sada, kada sam ga ubila, oprostiti moj grijeh prema tebi? Dok sam trčala zatobom, cijelo sam vrijeme mislila, da ćeš mi sada sigurno oprostiti, kad sam toučinila. Sinulo mi je to kao nadahnuće, da ću te na taj način opet pridobiti.Nisam više mogla izdržati, što sam te izgubila – ti ne znaš, kako mi je bilopotpuno nemoguće podnijeti, da me više ne voliš? Reci mi, da me sada voliš,dragi, dragi mužu! Reci, da me voliš sada, kad sam to učinila!

– Volim te, Tesso, – jako te volim – sva mi se moja ljubav opet vratila! –reče on, strastveno je stisnuvši u zagrljaj. Ali, kako to misliš da si ga ubila?

– Ubila sam ga – promrmlja ona kao u polusnu.

– Što, tjelesno? Je li mrtav?– Da. Čuo me je kako plačem zbog tebe, pa me je stao strašno mučiti. Tebe

je zvao ružnim imenom, a onda sam ga ubila. Srce mi to nije moglo izdržati. Iprije me je mučio prigovorima zbog tebe. A onda sam se obukla i pošla da tenađem.

Malo po malo on je bio sklon da povjeruje, da je ona barem neznatnopokušala da učini ono, što je rekla da je učinila. Njegovo se zgražanje prednjezinom nagonskom snagom miješalo s osjećajem zapanjenosti zbog jakostinjezine ljubavi prema njemu i zbog neobičnosti te ljubavi, koja je, očito, u njoj

potpuno ubila svaki moralni osjećaj. Budući da nije mogla shvatiti težinu svogačina, činilo se, da je konačno zadovoljna. I on ju je promatrao, dok je, naslonivšiglavu na njegovo rame, plakala od sreće, pa se pitao, kakva je to prikrivena nit ud’urbervillskoj krvi dovela do toga prijestupa – ako je to prijestup. Načas musijevne umom, da je možda ona porodična tradicija o kočiji i umorstvu i nastalazato, jer se zna, da su d’Urbervillovi radili takve stvari. Koliko su mu to njegovezbrkane i uzburkane misli dopuštale, on zaključi, da je njezin duh, u času, kad jebila luda od boli, izgubio ravnotežu i sunovratio se u tu provaliju.

Ako je istina, onda je to strašno; ako je samo privremena halucinacija, onda

je žalosno. Međutim, bilo kako bilo, tu je ta njegova napuštena žena, tastrastveno zaljubljena žena, tijesno priljubljena uza nj, potpuno sigurna, da jojon neće biti ništa drugo nego samo zaštitnik. Vidio je, da ona u svom duhu



smatra za sasvim nemoguće, da bi on bio išta drugo. Konačno u Clareu potpunoprevlada nježnost. Ljubio ju je bez prestanka svojim blijedim usnicama, držao jeza ruku i govorio:

– Neću te napustiti! Štitit ću te svim sredstvima, koja mi stoje naraspolaganju, ljubavi moja najdraža, bez obzira, što si učinila ili nisi učinila!

Zatim krenu dalje pod drveće, a Tessa bi svaki čas okrenula glavu, da gapogleda. Koliko god je bio iscrpen i neprivlačljiv, bilo je jasno, da ona ne zapažanikakve pogreške u njegovoj vanjštini. Za nju je on, kao i prije, predstavljaosavršenstvo, tjelesno i duševno. On je još bio njezin Antinoj, pa čak i Apolon.Njezinim je zaljubljenim očima njegovo boležljivo lice bilo krasno kao jutro,ništa manje toga dana nego kad ga je prvi put vidjela. Jer, nije li to lice jedinogčovjeka na svijetu, koji ju je volio čisto i koji je vjerovao u njezinu čistoću?

S instinktom opreza pred nepredviđenim mogućnostima on se sada nezaputi, kako je prije namjeravao, prema prvoj željezničkoj stanici s druge strane

grada, nego još dublje zađe pod jele, kojih je tu bilo u izobilju na milje daljine.Obuhvativši jedno drugo oko pasa, šetali su oni po suhoj podlozi jelovih iglica,prenesavši se u neodređenu, opojnu atmosferu na pomisao, da su konačnozajedno, i da ni živa duša ne stoji među njima; a zaboravili su, da je između njihmrtvac. Tako se kao iza sna, ogleda oko sebe i upita bojažljivo:

– Imamo li mi kakav određeni cilj?– Ne znam, ljubavi. Zašto?– Samo tako sam pitala.– Znaš što, možemo otići još nekoliko milja dalje, a onda kad se spusti

veče, potražiti negdje stan – možda u kakvoj osamljenoj kućici. Možeš li dobropješačiti. Tessy?

– O, da! Ovako, kad me držiš oko pasa, mogla bih hodati beskrajno dugo!Činilo se, da je to prilično dobra ideja. Oni nato ubrzaju korake, kloneći se

glavne ceste i idući zabačenim stazama, usmjerivši manje više prema sjeveru.Ali u njihovim pokretima, cijeloga dana, bilo je nešto nepraktično i neodređeno,i nijedno od njih kao da uopće nije razmišljalo o pitanju uspješnog bijega, ili otome, što bi trebalo učiniti, da je ne prepoznaju ili da se na duže vrijeme gdjegodsakrije. Svaka im je misao bila privremena i neproračunata, kao planovi dvoje

djece.O podne se približe nekoj gostionici uz cestu. Tessa htjede ući s njim, da

nešto pojede, ali on joj savjetova, da ostane među drvećem i grmljem ovoganapola šumovitog, napola pustog dijela zemlje, dok se on ne vrati. Bila jeodjevena po najnovijoj modi, čak i njezin suncobran, s drškom od bjelokosti,imao je oblik nepoznat u tom zabačenom kraju, kamo su sada dolutali. U takvojkrčmi ti bi predmeti privukli na se pažnju. On se uskoro vrati i donese jela zašestoro ljudi i dvije boce vina, a to im je bilo dosta za čitav dan, i više, u slučajunužde.

Tada sjednu na nekakvo suho granje i stanu ručati. Između jednog i dvasata spreme ostatak i opet krenu dalje.



– Osjećam se dosta jakom, da idem dokle god hoćeš – reče ona.– Mislim da će biti dobro da usmjerimo uglavnom prema unutrašnjosti

zemlje, gdje se možemo neko vrijeme sakriti, a manja je vjerojatnost, da će nastražiti tamo nego bilo gdje na obali, – primijeti Clare. – Kasnije, kad naszaborave, možemo se uputiti prema kojoj luci.

Ona na to ne odgovori ništa, samo ga obujmi još čvršće, i tako oni krenuravno prema unutrašnjosti. Premda je u to doba godine bio pravi engleskisvibanj, vrijeme je bilo vedro i jasno, a popodne je bilo sasvim toplo. Zaposljednjih milja njihova hoda staza ih odvede u dubine New Foresta, apredveče, kad su izašli iz jednog zavoja puta, spaze iza potoka i mosta velikuploču, na kojoj je bilo napisano bijelim slovima »Ova se udobna kućaiznajmljuje s namještajem«. Iza toga su bile još neke pojedinosti, s uputom, dase oni, koje ponuda zanima, obrate na neke londonske posrednike. Prolazećiproz vrtna vrata, mogli su vidjeti kuću, staro zdanje od opeke, običnog stila i

prostrano.– Poznam tu kuću – reče Clare. – To je Bramshurst Court. Vidi se odmah,da je zatvorena, i po glavnoj stazi raste trava.

– Nekoliko je prozora otvoreno – reče Tessa.– Mislim, da je to samo radi zračenja.– Sve su te sobe prazne, a mi bez krova na glavom.– Ti si već umorna, draga Tesso! – reče on. – Naskoro ćemo se zaustaviti. I

poljubivši je u tužna usta, povede je dalje.I on se već zamorio, jer su lutali dvanaest ili petnaest milja, pa je trebalo

razmisliti, što će učiniti u pogledu počinka. Iz daljine su gledali na samotne kućei krčmice, i već su htjeli da se približe jednoj krčmi, ali ih izdade hrabrost, i onikrenu dalje. Konačno su se od umora vukli, a onda su stali.

– Da li bismo mogli spavati pod drvećem? upita ona.Po njegovu mišljenju nije još bilo dosta toplo.– Pomišljao sam na onu praznu kuću, kraj koje smo prošli – reče on. –

Idemo natrag prema njoj.Oni krenu natrag istim putem, ali su trebali pola sata da dođu pred ulazna

vrata, gdje su prije bili. On je onda zamoli, da ostane gdje jest, dok on ode ipogleda, tko je unutra.Ona sjedne među grmlje kraj ulaza, a Clare se odšulja prema kući. Nije ga

bilo dosta dugo, a kad se vratio, Tessa je bila u silnoj brizi, ne zbog sebe, negozbog njega. On je od nekog dječaka saznao, da na kuću pazi neka stara žena, aona dolazi iz obližnjeg zaseoka samo kad je lijep dan, da otvori i zatvoriprozore. Doći će o zapadu sunca, da ih zatvori. »Sada možemo ući kroz jedan odnižih prozora i tamo se odmoriti«, reče on.

U njegovoj pratnji ona umorno krene prema glavnom pročelju. Prozori s

kapcima, kao slijepe oči, isklju

čivali su svaku mogu

ćnost da ih tko promatra.Nekoliko koraka dalje bila su vrata, a jedan prozor kraj njih bio je otvoren. Clare

se uzvere unutra i povuče Tessu za sobom.



Osim predsoblja, sve su sobe bile zamračene, i oni se popnu uza stepenice.I tu su gore kapci bili čvrsto zatvoreni, a kuća se, barem toga dana, zračilapovršno, tako da je bio otvoren jedan prozor u predsoblju sprijeda i jedan uprvom katu straga. Clare podigne zasun na vratima velike spavaonice, rukamanapipa put i otvori kapke samo nekoliko centimetara. Pramen blistavog

sunčanog svijetla prodre u sobu i otkrije teško staromodno pokućtvo, crvenesvilene zastore i golemu postelju s baldahinom, a uzduž njegova uzglavlja bilesu urezane figure u trku, očito Atalantina trka.

– Sad ćemo se konačno odmoriti – reče on odloživši kovčeg i zamotak shranom.

Sjedjeli su u potpunoj tišini i čekali, da dođe paziteljica zatvoriti prozore. Izopreza potpuno zamračiše sobu, zalupivši kapke kao što su bili prije, da ne bižena, slučajno, s bilo kojeg razloga, otvorila vrata njihove sobe. Ona dođeizmeđu šest i sedam sati, ali nije prilazila krilu, u kojem su bili oni. Čuli su je

kako zatvara prozore, kako ih pričvršćuje, kako zaključava vrata i odlazi. OndaClare opet kradomice pusti tračak svijetla kroz prozor, i njih dvoje sjednu da podrugi put nešto pojedu; za neko ih vrijeme obavije tmina noći, a nisu imalisvijeće, da je rasprše.

LVIII

Noć je bila neobično svečana i tiha. Pred zoru mu ona šapćući ispripovjedičitavu pripovijest o tome, kako je s njom u naruč ju prelazio preko rijeke Froom,uz smrtnu opasnost za jedno i za drugo, i kako ju je položio u kameni lijes uruševinama opatije. Sve do sada on o tome nije ništa znao.

– Zašto mi nisi rekla drugi dan? – upita on. – To bi možda uklonilo mnoginesporazum i nesreću.

– Nemoj misliti o onome, što je prošlo! reče ona. – Neću više misliti ni našto drugo nego na sadašnjost. A i zašto bismo? Tko zna, što nam spremasutrašnji dan?

Ali očito nije spremao tugu. Jutro je bilo vlažno i maglovito, a Clare se,ispravno obaviješten, da paziteljica otvara prozore samo za lijepih dana, usudida se išulja iz sobe, da razgleda kuću, a Tessu ostavi da spava. U kući nije bilohrane, ali je bilo vode, i on iskoristi maglu da se izvuče iz kuće i da iz dućana umalom selu, udaljenom dvije milje, donese čaja, kruha i maslaca, kao i malilimeni kotlić i kuhalo na žestu, da bi mogli napraviti vatru bez dima. Ona seprobudi, kad je ponovo ušao u sobu. Za doručak su jeli ono, što je on donio.

Nije im se dalo izlaziti, i tako je prošao dan, iduća noć, pa još jedna i još jedna; i tako je, a da gotovo nisu bili ni svijesni toga, proletjelo pet dana upotpunoj povučenosti, a da im nikakvo ljudsko biće, ni svojom pojavom niglasom, nije narušilo taj potpuni mir. Promjene vremena bile su njihovi jedinidogađaji, a ptice iz New Foresta njihovo jedino društvo. Tihim sporazumom oni



gotovo uopće nisu govorili o bilo kojem prošlom događaju nakon njihovavjenčanja. To tmurno međuvrijeme kao da je utonulo u kaos, nad kojim sesklopilo sadašnje vrijeme i vrijeme prije toga, kao da ga nikada nije ni bilo. Kadgod bi on predložio, da bi trebali napustiti svoje sklonište, i poći dalje premaSouthamptonu ili Londonu, ona bi pokazivala neku čudnu nevoljkost, da se

makne.– Zašto bismo dokrajčili sve ovo ugodno i krasno? – borila se ona. – Onošto mora doći, to će doći. I, gledajući kroz pukotinu među kapcima, dodade:»Vani su samo neprilike, a ovdje unutra zadovoljstvo.«

I on proviri van. Doista je bilo tako: ovdje unutra ljubav, sloga, opraštanjegrijeha, a vani neumoljiva stvarnost.

– A – osim toga – reče ona, prislonivši svoj obraz uz njegov, ja se bojim, daono, što sada o meni misliš, možda neće potrajati. Ne želim živjeti dulje negošto budu trajali tvoji sadašnji osjećaji prema meni. To nikako ne bih htjela.

Milije bi mi bilo, da sam mrtva pod zemljom, nego da dočekam, da me tiprezireš, jer tako ne bih nikada saznala, da si me prezreo.– Nikada ja ne bih mogao tebe prezirati.– To se i ja nadam. Ali, s obzirom na to, kakav je bio moj život, ne vidim

zašto me i jedan muškarac, prije ili kasnije, ne bi i protiv svoje volje prezirao...Kako sam bila opaka i luda! Pa ipak, ni prije nisam mogla podnijeti, da učinimnažao ni muhi ni crvu, a često bi me ptica u kavezu natjerala u plač.

Ostadoše još jedan dan. Te noći tmurno se nebo razvedri, a posljedica jebila, da se stara čuvarica kuće probudila rano. Blistavi izlaz sunca učinio ju je

neobično žustrom; ona odluči da smjesta otvori obližnju kuću i da je temeljitoprozrači, kad je tako krasan dan. I tako se dogodilo, da se ona, pošto je došla iotvorila prizemne sobe prije šest sati, popela do spavaonice i upravo htjelapritisnuti kvaku sobe, u kojoj su oni ležali. U tom joj se času pričini da iznutračuje nečije disanje. Zahvaljujući svojim papučama i starosti njezino je hodanjedo toga časa bilo nečujno, i ona se odmah okrene da ode; a onda, držeći, da ju jesluh prevario, opet se vrati i tiho pritisne kvaku. Brava je bila pokvarena, a sunutarnje strane bijaše na vrata namaknut komad pokućtva, pa nije moglaotvoriti vrata više od nekoliko centimetara. Pramen jutarnjeg svijetla koji je

prodirao kroz pukotinu među kapcima, padao je na lice mladoga para. Oboje sučvrsto spavali, a Tessine su usnice, malo otvorene kao napola otvoren cvijet, bileuz njegov obraz. Čuvaricu je toliko zapanjio njihov nedužni izgled, otmjenostTessine odjeće, koja je visjela preko stolca, a kraj nje svilene čarape, dražesnisuncobran i drugi odjevni predmeti, u kojima je došla, jer nije imala drugih, da

je njezina prvobitna srdžba zbog drskosti skitnica i probisvijeta ustuknula predtrenutačnom raznježenošću nad tim otmjenim bijegom, kako se po svemu činilo.Ona zatvori vrata i povuče se jednako tiho kao što je i došla, s namjerom, da seposavjetuje sa susjedima o tom neobičnom otkriću.

Nije prošlo više od jedne minute od njezina odlaska, kad se probudi Tessa,a za njom Clare. Oboje je imalo neki osjećaj, da ih je nešto smelo, premda nisu



znali reći što, a nelagodnost, koju je taj osjećaj probudio, bivala je sve jača. Čimse obukao, on pomno pogleda tratinu kroz uski razmak između kapaka.

– Mislim da ćemo morati smjesta da odemo – reče on. – Krasan je dan.Međutim, nikako se ne mogu osloboditi osjećaja, da se netko vrze oko kuće. Nasvaki način, žena će danas svakako doći.

Ona pokorno pristane, i, pošto su pospremili sobu, uzmu onih nekolikopredmeta, što su im pripadali, i tiho otiđu. Kad su ušli u šumu, ona se okrene, da

još jednom pogleda kuću.– Zbogom, kućo sreće! – reče ona. – Moj život će možda trajati još samo

nekoliko tjedana. Zašto nismo ostali tamo?– Nemoj to govoriti, Tesso! Za kratko ćemo vrijeme biti sasvim izvan

ovoga područ ja. Ići ćemo dalje svojim smjerom, kao što smo počeli, i držatćemo se ravno sjevera. Ako nas uopće traže, tražit će nas u lukama Wessexa.Kad dođemo na sjever, otići ćemo u koju luku i nestati.

Kad ju je tako uvjerio, oni, držeći se toga plana, pođu u ravnoj crti premasjeveru. Dugačak odmor u onoj kući dao im je snage za pješačenje, i premapodnevu oni opaze, da se približavaju Melchesteru, gradu tornjeva, koji je ležaoupravo na njihovu putu. Odlučio je da joj omogući popodnevni odmor u skupudrveća, i da nastave put pod okriljem noći. Kad se smračilo, Clare, kao obično,kupi jela, i njihov noćni hod otpoče. Oko osam sati prijeđu granicu izmeđuGornjeg i Srednjeg Wessexa.

Pješačenje kroz zemlju, bez mnogo obaziranja na putove, Tessi nije bilonovo, i u tom je ona pokazala svoju prijašnju okretnost. Morali su proći kroz

starinski Melchester, grad, koji im je stajao na putu, kako bi iskoristili gradskimost, da prijeđu preko široke rijeke, koja im je sprečavala napredovanje. Bilo jeoko ponoći, kad su prolazili kroz puste ulice tu i tamo rasvijetljene malimbrojem svjetiljaka, čuvajući se pločnika, da im se koraci ne bi čuli. Njimanalijevo nejasno se uzdizala skladna građevina katedrale, ali za njih ona sadanije ništa značila. Kad su izišli iz grada, pođu dalje glavnom cestom, koja jenakon nekoliko milja utonula u otvorenu ravnicu.

Premda je nebo bilo gusto pokriveno oblacima, dosada im je doneklepomagalo raspršeno svijetlo komadića mjeseca, koji bi se pokazivali iza oblaka.

Ali mjesec je sada zašao, oblaci kao da su im se spustili nad samu glavu, ipostade tamno kao u spilji. Međutim, oni su ipak nalazili put, a držali su se pomogućnosti što više tratine, da im koraci ne bi odjekivali, a to je bilo lako jernije bilo nikakve živice ni ograde. Svuda naokolo bila je pusta ravnica i samotnipark, kojim je duvao oštar vjetar.

Napredovali su tako, pipajući, dvije ili tri milje, kad odjednom Clarepostade svijestan goleme građevine upravo pred sobom, koja se uzdizala ravnoiz trave. Gotovo su naletjeli na nju.

– Kako je tu strašno! reče Angel.

– Nešto zuji – dođade Tessa. – Slušaj.



On stade prisluškivati. Vjetar je, klizeći uz zidine građevine, izvodiodubok zvuk kakve divovske harfe s jednom žicom. Čuo se samo taj zvuk, aClare, ispruživši preda se ruku, polako priđe korak dva i napipa okomitupovršinu građevine. Činilo se, da je od jednog jedinog kamena, bez spojeva iusjeklina. Povlačeći dalje prstima po površini, on dođe do zaključka, da je ono, s

čime se sukobio, golemi pravokutni stup. Ispruživši lijevu ruku, on napipa još jedan sličan, odmah kraj ovoga. Gore, u neodređenoj visini nešto je činilo crnonebo još crnjim, a bilo je slično silnoj kamenoj gredi, koja je stupove povezivalahorizontalno. Oni oprezno uđu među stupove pod tu gredu. Tiho šuštanjenjihovih nogu odjekivalo je od stijenja, ali im se činilo da su vani. Ta građevinanije imala krova. Tessa je disala prestrašeno, a Angel, u neprilici, reče:

– Što bi to moglo biti?Pipajući postrance, oni naiđu na još jedan stup poput kule, uglast i

nepristupačan kao i prvi. Malo dalje bio je još jedan, pa još jedan. Čitavo se to

mjesto sastojalo od samih vrata i stupova, a neki su od njih bili gore spojenipoprečnim gredama.– Pravi Hram Vjetrova – reče on.Naredni je stup stajao na osami, drugi su opet sačinjavali trilite, po dva

stupa s poprečnom gredom, neki su bili srušeni, a njihove su plohe bile kaonasip dovoljno širok za jedna kola. Za kratko im je vrijeme bilo jasno, da je tošuma monolita skupljenih na toj travom obrasloj velikoj površini ravnice. Mladipar zađe dublje u taj paviljon noći, dok ne dođoše u sredinu.

– To je Stonehenge! – reče Clare.

– Misliš poganski hram?– Da. Stariji nego stoljeća; stariji nego d’Urberville! A što ćemo sada,

ljubavi? Možda ćemo malo dalje naći kakvo sklonište.Ali Tessa je već sada bila doista umorna, i ona se baci na duguljastu ploču,

koja je ležala u blizini, a od vjetra ju je štitio stup. Zahvaljujući sunčanimzrakama prošlog dana, ploča je bila topla i suha, ugodna, u usporedbi s grubom ihladnom travom oko nje, koja joj je promočila suknju i cipele.

– Ne bih htjela, da idemo dalje, Angel – reče ona ispruživši ruke zanjegovima. Zar ne bismo mogli ostati ovdje?

– Bojim se da ne. Ovo se mjesto vidi danju na milje daljine, premda točovjek sada ne bi rekao.

– Sad mi je palo na pamet, jedan od majčinih rođaka bio je tu u blizinipastir. A ti si mi u Talbothaysu znao reći, da sam poganka. Prema tome samsada kod svoje kuće.

Ležala je ispružena na kamenoj ploči, a on klekne kraj nje i prisloni svojeusnice na njezine.

– Pospana si zlato? Ćini mi se da ležiš na kakvom oltaru.

– Veoma mi je lijepo ovdje – promrmlja ona. – Tako je svečano i samotno– nakon moje velike sreće – a nad licem mi je samo nebo. Čini mi se kao da na

svijetu uopće nema ljudi, samo nas dvoje. Kamo sreće, da nema – osim Lize-Lu.



Clare pomisli, da bi se ona zapravo i tu mogla odmoriti, dok se malo nerazdani, pa prebaci preko nje svoj ogrtač i sjedne uz nju.

– Angel, ako se meni što dogodi, hoćeš li, meni za volju, pripaziti na Lizu-Lu? – upita ona, pošto su dugo vremena slušali zujanje vjetra među stupovima.

– Hoću.

– Ona je tako dobra, jednostavna i čista. O, Angel – ja bih željela, da njuuzmeš za ženu, ako izgubiš mene, a to će biti za kratko vrijeme. O, kad bi ti tohtio!

– Ako izgubim tebe, izgubio sam sve! A ona mi je svastika.– To ne smeta ništa, mili moj. U okolici Marlotta je redovita pojava, da se

ljudi žene svastikama, a Liza-Lu je tako nježna i mila, i postaje vrlo lijepa. O, jabih te drage volje s njom podijelila, kad postanemo duhovi! Kad bi je ti, Angel,htio vježbati i poučavati, i odgojiti za se!... Ona ima sve moje dobre strane, a ni

jedne loše, i, kad bih znala, da će postati tvoja, to bi bilo gotovo kao da nas smrt

nije rastavila ... Eto, rekla sam ti i više to neću spominjati.Ona zamukne, a on se zanese u misli. Na dalekom sjeveroistočnom nebu

ugleda među stupovima vodoravnu prugu svijetla. Jednolična se udubljenostcrnog oblaka stala dizati u masi, kao poklopac s lonca, propustivši na rub zemljenovi dan, nasuprot kojemu su se visoki monoliti i triliti počeli ocrtavati kao crnesjene.

– Jesu li ovdje prinosili žrtve bogu? – upita ona.– Nisu – reče on.– Nego kome?– Mislim, suncu. Onaj visoki kamen, što je postavljen podalje, sam za se,

okrenut je prema suncu, koje će za kratko vrijeme izići iza njega.– To me, dragi, sjeća nečega – reče ona. – Znaš, da se nikada nisi htio

miješati u moje vjerovanje, prije nego što smo se vjenčali? Ali ja sam svejednoznala, što ti misliš – mislila sam onako kako si ti mislio. Reci mi sada, Angel,misliš li ti, da ćemo se mi ponovo sastati poslije smrti? To želim znati.

On je poljubi, da se ukloni odgovoru u takvom času.– O, Angel, bojim se, da to znači ne! – reče ona gušeći u sebi jecaj. – A ja

sam željela da te opet vidim – tako silno, silno željela! što, zar ni nas dvoje, kojise toliko volimo?Kao što je to učinio veći čovjek prije njega, on ne odgovori na to kritično

pitanje u kritičnom času, i oni ponovo zašute. Za nekoliko minuta njezinodisanje postade pravilnije, stisak njezine ruke u njegovoj popusti, i ona zaspe.Trak srebrnastog bljedila uzduž dalekog istočnog horizonta činio je, da su se čaki udaljeni dijelovi Velike Ravnice pričinjali tamni i bliski, a čitava je prostranakrajina nosila obilježje povučenosti, šutljivosti i oklijevanja, kakvo se običnozapaža pred samim osvitom. Istočni su se stupovi i njihove poprečne grede

izdizali crni nasuprot svijetlu; malo dalje bio je veliki Kamen Sunca, u oblikuplamena, a po srijedi je stajao Kamen Žrtvenik. Za kratko se vrijeme stiša noćnivjetar, a namreškane se male lokvice u udubinama kamenja, što su bile poput



šalica, primire. U taj čas kao da se nešto stalo micati po rubu kotline premaistoku – obična točkica. Bila je to glava čovjeka, koji im se približavao iz dubines one strane Kamena Sunca. Clare požali, što nisu pošli dalje, ali, u timprilikama, odluči da ostane na mjestu. Taj lik dolazio je ravno prema krugustupova, u kojem su se oni nalazili.

On začuje nešto iza sebe, šuštanje koraka. Okrenuvši se, ugleda izasrušenog stupa još jedan lik, a onda, prije nego što se snašao, bio je tu još jedan,sasvim blizu nadesno, pod trilitom, i još jedan nalijevo. Zora je obasjavalaprednju stranu čovjeka na zapadu, i Clare tako razabere, da je visok i da hodakao da je izvježban. Svi se oni sklopiše oko njih s nekom očitom namjerom.Znači, da je njezina priča istinita! Skočivši na noge, on se ogleda za kakvimoružjem, kamenom, mogućnosti bijega, bilo čime. Uto je najbliži čovjek već biouza nj.

– Nema smisla, gospodine, – reče on. – Ima nas šesnaest na ravnici, a

čitava je zemlja na nogama.– Pustite je, da se ispava! – stade on šaptom usrdno moliti ljude, što su seokupili oko njega.

Kad su vidjeli gdje leži, a do tog časa nisu je zamijetili, nisu se protivili, pasu tamo stajali promatrajući je, tihi kao i stupovi oko njih. On pođe do kamena inagne se nad nju držeći je za jadnu malu ručicu. Disanje joj je sada biloužurbano i kratko, kao disanje sitnijeg stvorenja nego što je žena. Svi su čekali usve jačem svijetlu. Lica i ruke kao da su im bili posrebreni, ostali dio tijelataman, zelenkastosivo kamenje se ljeskalo, a ravnica je još uvijek bila u moru

sjene. Uskoro svijetlo ojača, a jedna zraka sunca obasja njezin usnuli lik, zaviri joj pod očne kapke i probudi je.– Što je, Angel? – upita ona trgnuvši se. – Jesu li došli po mene?– Da ljubavi – reče on. – Došli su.– Tako i treba – promrmlja ona. – Angel, ja se gotovo veselim – da,

veselim! Ta sreća ne bi mogla potrajati. Bila je prevelika. Dosta sam je uživala, isada me više neće biti, da bi me mogao jednog dana prezreti!

Ona ustane, strese se i pođe naprijed. Nijedan od muškaraca nije semaknuo.

– Pripravna sam – reče ona mirno.

LIX

Wintoncester, krasan stari grad, nekoć glavni grad Wessexa, ležao je usrednjegovih izbočenih i udubljenih livada u punom sjaju i toplini srpanjskog jutra.Na kućama od opeka s drvenim gredama, oploćenim i onima od kamena

pješčanika, gotovo se sasušila ovogodišnja prevlaka lišaja, voda u potocima, štosu tekli kroz livade, bila je niska, a u Glavnoj ulici, koja se spuštala kroz grad odZapadnih vrata do sredovječnog krsta, pa onda dalje od sredovječnog krsta do



mosta, bez žurbe se prašilo i melo, kako se to obično radilo pred starinskisajmeni dan.

Od spomenutih zapadnih vrata cesta se, kao što to svaki stanovnikWintoncestera zna, penje po dugačkom i pravilnom usponu u dužini od točno

jedne milje, ostavljajući kuće postepeno za sobom. Po toj ulici su s periferije

grada dolazile dvije osobe. Išle su žurno, kao da su nesvijesne mučnog uspona –nesvijesne zbog prevelike zabrinutosti, a ne zbog preobilja živahnosti. Izbile suna tu cestu kroz mala rešetkasta vratašca u visokom zidu malo niže dolje. Činilose, da jedva čekaju, da se što prije izgube iz vida kućama i njihovimstanovnicima, a ova cesta kao da je pružala najbrži put, da to učine. Premda subili mladi, hodali su pognutih glava, a sunčane su se zrake nemilosrdno smiješilenjihovu tužnom držanju.

Jedno od to dvoje bio je Angel Clare, a drugo, visoko stvorenje u cvatu –napola djevojka, napola žena – produhovljena slika Tesse, nježnija od nje, ali

istih krasnih očiju – Clareova svastika, Liza-Lu. Blijeda lica kao da su im sestegnula na polovicu prirodne veličine. Išli su držeći se za ruke, bez ijedne riječi,a glave su im klonule kao glave Giottovih »Dvaju Apostola«.

Kad su stigli gotovo do vrha velikog Zapadnog Brežuljka, gradske ureodbiju osam sati. Na te zvukove oboje se trgnu, a onda pođu još nekoliko korakai dođu do prvog daljinskog kamena, koji je stajao bijel na zelenom rubu trave, aza njim se pružala livada, koja se ovdje protezala sve do ceste. Oni skrenu natratinu i, pod pritiskom neke sile, koja kao da je zagospodarila njihovom voljom,iznenada zastanu i okrenu se u ukočenom očekivanju pokraj kamena.

Pogled je s toga vrhunca bio gotovo neograničen. Dolje u dolini ležao jegrad, koji su malo prije ostavili, a njegove su se znatnije zgrade isticale kao nasvakom izometrijskom crtežu – među njima i široki toranj katedrale, sa svojimnormanskim prozorima i neizmjerno dugačkim krilom i lađom, šiljasti tornjevicrkve sv. Tome, kula s tornjićima na koledžu, a malo više nadesno, toranj iuzidane grede starinskog skloništa, gdje sve do današnjeg dana siromašni putnikmože dobiti kruha i piva kao milostinju. Iza grada se prostirala obla uzvisinaBrežuljka sv. Katarine, a još dalje nizao se kraj za krajem, sve do horizonta, kojise gubio u ljeskanju sunca nad sobom.

Nasuprot tima dalekim prostorima zemlje dizala se, ispred drugih gradskihgrađevina, velika zgrada od crvene opeke, s položenim, sivim krovovima i snizovima niskih prozora s rešetkama, koji su dali naslućivati zatočeništvo, ačitava se zgrada silno razlikovala po svojoj ukočenosti od staromodnenepravilnosti gotskih zdanja. Stabla tisa i česmina donekle su je sakrivala odočiju prolaznika na cesti, ali se odavle dobro vidjela. Vratašca, iz kojih je njihdvoje malo prije izašlo, bila su u zidu te zgrade. Usred zgrade, dizao se premaistočnom horizontu ružan, osmerokutan toranj, gore plosnat. Gledan s ovogamjesta, u sjeni stabalja, a nasuprot svijetlu, činio se kao jedina mrlja na ljepotigrada. Pa ipak, ovo dvoje, što je gledalo odozgo, usmjerilo je svu svoju pažnjuna tu mrlju, a ne na ljepotu grada.



Na vijencu tornja bila je pričvršćena visoka motka. Njihove su oči bileprikovane uz nju. Nekoliko minuta pošto je odbilo osam sati, nešto se stademicati po motci i razastre se na vjetru. To je bila crna zastava.

»Pravdi« je udovoljeno, a predsjednik besmrtnika, kako ga zove Eshil,završio je svoju igru s Tessom. A d’urbervillski vitezovi i dame spavahu dalje u

svojim grobovima, ne sluteći ništa. Dva nijema promatrača na brežuljku kleknuna zemlju kao da se mole, i ostanu tako dugo vremena, potpuno nepomični.Zastava je i dalje tiho lepršala! Čim skupiše malo snage, oni ustanu, uhvate se zaruke, i pođu dalje.



POGOVOR AUTOROV

TUMAČ

PRVOM IZDANJUVeći dio ovoga romana objavljen je – s malim izmjenama – u novinama

Graphic; ostala poglavlja, više namijenjena odraslim čitaocima, štampana su uFortnightly Review i National Observer kao epizodne crtice. Dugujem hvalunakladnicima I vlasnicima tih časopisa, što su mi omogućili da sada sastavimglavu i trup romana i štampam ga potpuna, kako je bio prvobitno napisan, prijedvije godine.

Hoću samo da dodam, da ovu pripovijest šaljem u svijet s potpuno

iskrenom namjerom, kao pokušaj, da dam umjetnički oblik istinskom slijedudogađaja; a što se tiče mišljenja o knjizi i osjećaja, što će ih proizvesti, zamoliobih one previše tankoćutne čitaoce, koji ne mogu podnijeti da se izreče ono, štodanas svatko misli i osjeća, da se sjete one već veoma stare rečenice sv.Jeronima: »Ako uvreda proizlazi iz istine, bolje je da dođe do uvrede, nego da sesakrije istina«.

Studeni, 1891.

PREDGOVOR PETOM I KASNIJIM IZDANJIMA

Budući da u ovom romanu velika borba junakinje započinje nakon jednezgode u njezinu životu, koja se obično smatrala sudbonosnom za nju kaoprotagonistkinju, ili u najmanju ruku kao pravi završetak njenih planova i nada,bilo je sasvim protivno priznatim konvencijama, da bi publika pozdravila pojavuove knjige i složila se sa mnom u tvrdnji, da se u romanu mora reći nešto višenego što se dosada govorilo o skrivenim stranama dobro poznate katastrofe. Ali

razumijevanje, kojim su Tessu iz porodice d’Urbervilla primili engleski iamerički čitači, kao da dokazuje, da plan izlaganja pripovijesti na temeljuneizrečenog društva, nije sasvim pogrešan, čak i kad se za primjer uzme tako neznatno i nepotpuno djelo, kao što je ovo. Ne mogu a da ne izrazim svojuzahvalnost za to razumijevanje; a žalim da u svijetu u kojem čovjek tako čestouzaludno žudi za prijateljstvom, gdje se čak i to ,da te neshvate namerno krivo,smatra kao prijaznost, da u tom i takvu svijetu neću nikada sresti čitaoce,muškarce i žene, koji ovu knjigu cijene, da im stisnem ruku.

Među njih ubrajam i prikazivače knjige – veliku većinu njih koji su takovelikodušno pozdravili ovu pripovijest. Njihove riječi pokazuju, da su oni kao iostali svojom imaginativnom intuicijom, uvelike popravili nedostatke moga



izlaganja. Pa ipak, iako mi nije bila namjera, da ovim romanom podučavam ilinapadam, već da u scenskim dijelovima samo prikazujem, a u misaonima češćeiznosim više svoje dojmove nego uvjerenja, bilo ih je, koji su prigovarali isamom sadržaju i izlaganju.

Stroži između njih, osim drugih stvari, povoljnih za umjetničko djelo,

savjesno se razlikuju u mišljenju, što se tiče sadržaja i otkrivaju, da ideja atributa»čista« iz podnaslova (Č ista žena) mogu dovesti u vezu jedino s podnaslovom,koji je namješten I izveden, i da je do njega došlo zahvaljujući imperativucivilizacije. Oni neće da shvate značenje te riječi u Prirodi, zajedno sa svimestetskim zahtjevima, što ih stavljamo na tu riječ, a da i ne spominjem duhovnuinterpretaciju, do koje dolaze uz pomoć najsuptilnije strane svoga vlastitogkršćanstva. Drugi se ne slažu s razloga, koji zapravo nisu ništa drugo negotvrdnja, da taj roman obuhvaća poglede na život, koji su vrijedili pod konac XIXstoljeća, a ne obuhvaća poglede prijašnje generacije – a to je tvrdnja, za koju bih

samo mogao poželjeti da je načvrstim temeljima. Da ponovim, roman je dojam,a ne dokaz; i pri tome moramo ostati; onako kako nas na to podsjeća odlomak iz

Schillerovih romana o Goetheu o sucima te vrste: »To su oni, koji u djelu tražesamo vlastite ideje i ono, što bi trebalo da bude, hvale kao nešto mnogo više odonog što jest. Uzrok neslaganju stoga leži u temeljnim elementima, i bilo bipotpuno nemoguće sporazumjeti se s njima«. Ili pak: »Čim opazim, da bilo tko,prosuđujući neko pjesničko djelo, misli, da je išta vrijednije od unutrašnjePotrebe i Istine, onda sam s njim gotov.«

U uvodnim riječima prvom izdanju natuknuo sam, da će se eventualno

pojaviti kakva tankoćutna osoba, koja ne

će mo

ći podnijeti po koju stvar u momromanu. Ta se osoba naravno pojavila među gore spomenutim prigovaračima. U

jednom slučaju bila je ta osoba nesretna, što nije mogla knjigu pročitati tri putazbog toga, što nisam učinio onaj kritični pokušaj, koji »jedini može dokazatispasenje moje junakinje«. U drugom slučaju on je prigovorio, da se takvivulgarni izrazi, kao što su »đavolje vile, nož za rezanje mesa u prenoćištu,stidom kupljeni suncobran« javljaju u pristojnijoj pripovijesti. Na jednomdrugom mjestu bio ]e to gospodin, koji se na pola sata prometnuo u kršćanina,da bi mogao bolje izraziti svoje žaljenje, što se u knjizi upotrebila jednanedostojna rečenica o Besmrtnicima; premda ga je ta ista prirođena tankoćutnostprisilila da ispriča autora tako samilosnim riječima da mu čovjek ne može bitidosta zahvalan: »On nam originalan grijeh, kako on to, čini mi se, sebi zamišlja.Istina, možda u tom uzviku ima nešto lokalne originalnosti; premda, kad biShakespeare bio autoritet za povijest, što on možda nije, ja bih mogao pokazati,da je grijeh uvezen u Wessex jednako rano kao i sama Heptarhija.13

Gloster kaže u Kralju Learu:

Što su muhe nestašnim dječ acima, to smo mi bogovima;

Ubijaju nas sebi za razonodu.

13 Heptarhija, vlast sedmorice; sedam kraljevstva Angla i Sasa u Britaniji. ( Nap. prev.)



Preostala dvojica ili trojica, koji su se pozabavili Tessom bili su od one

predestinirane vrste, i njih bi većina pisaca i čitača rado zaboravila: navodniliterarni borci koji oblače uverenja prema prema prilikama; moderni »Čekićiheretika«; zakleti obeshrabljivači, koji uvijek budno paze, da eventualni

poluuspjeh ne bi kasnije postao potpun uspjeh; koji izvrću izravna značenjariječi i postaju lični pod maskom primjenjivanja velike historijske metode.Međutim, možda oni moraju promicati određene ideje, čuvati privilegije i pazitida ne zamru tradicije; neke od njih obični pripovjedač, koji stavlja na papir kakoga se doimlju stvari na svijetu, bez ikakve dalje namjere, nije zapazio, pa možeiz čiste nepažnje naletjeti na njih, kad je najmanje raspoložen za napadaj.

Možda bi neko prolazno priznanje, rezultat kakva časa sanjarenja, takvunapadaču prouzročilo znatne neugodnosti s obzirom na njegov položaj, interese,obitelj, slugu, vola magarca, susjeda ili susjedovu ženu. Stoga on hrabro sakriva

svoju osobnost iza nakladnikovih kapaka i viče: »Sramota!« Svijet je takonapučen, da se kod svake izmjene položaja, čak i kod najopravdanijeg napretka,stane nekome na kurje oko. Takve promjene započinju obično osjećajem, atakav osjećaj katkad započinje u romanu.

Srpanj, 1892.

Gornje su napomene napisane u prvim vremenima ove pripovijesti, kad jeproduhovljena publika i privatna kritika još bila svježa u svojim osjećajima. Ovestranice predstavljaju onoliko, koliko vrijede, kao nešto, što je več izrečeno; alisada ih vjerojatno ne bih napisao. Čak i u to kratko vrijeme, što je proteklo odprvog izdanja knjige, neki kritičari, koji su izazvali ovaj odgovor, »mramorkomsu zašutjeli« kao da čovjeka hoće da podsjete, kako je ono, što oni kažu i što jakažem beskrajno nevažno.

U ovom bi izdanju možda bilo dobro napomenuti, u odgovoru čitačima,koji se zanimaju za pejsaž, prethistorijske starine, a pogotovu za staru engleskuarhitekturu, da je opis te pozadine u ovom romanu i ostalima izveden premazbilji. Mnogi su detalji iz prve dvije vrste dani pod svojim pravim imenima; npr.Dolina Blackmoor, ili Blakemore, Hambledon Hill, Bulbarrow, NettelecombeTout, Dogbury Hill, High-Stoy, Bubb-Down Hill The Devil’s Kitchen, Cross-in-Hand, Long-Ash Lane, Berivill Lane, Giant’s Hill, Crimmercrock Lane, iStonehenge. Rijeke Froom ili Frome i Stour svatko, naravno, pozna pod timimenima. A u konstrukciji pripovijesti bio mi je cilj, da sve velike gradove itačke, koje predstavljaju granice Wessexa – kao što je Bath, Plymouth, The

Start, Portland Bill, Southampton itd. – imenujem direktno. Plan nije izvedendetaljno, ali, ma koliko on vrijedio, imena ostaju.



S obzirom na mjesta opisana pod izmišljenim ili starinskim imenima – srazloga, koji su mi se u vrijeme pisanja činili dobrima – ljudi, koji umiju davide, potvrdili su mi u štampi, da jasno razabiru originalna mjesta, kao npr.Shaftesbury u nazivu »Shaston«, Sturminster Newton u »Stourcastleu«,Dorchester u Casterbridgeu«, Salisbury u »Melchesteru«... itd. Neću ja biti onaj,

koji bi im protuslovio; prihvaćam njihove tvrdnje u najmanju ruku kao znaknjihova srdačnog i živog interesa za predjele radnje romana.

Siječ anj, 1895.

Sadašnje izdanje ovoga romana sadrži nekoliko stranica, koje nisu bileobjelodanjene u prošlim izdanjima. Kad sam pribrao raštrkane epizode, kakosam to spomenuo u predgovoru g. 1891., nisam opazio, da tih stranica nema,premda su u originalnom rukopisu bile. Dolaze u desetom poglavlju.

S obzirom na podnaslov, kojega sam se već prije dotaknuo moguspomenuti, da sam ga dodao u posljednji čas, pošto sam pročitao konačnootiske, i to kao iskrenu ocjenu karaktera glavne junakinje – ocjenu, za kojuvjerujem da je nitko ne bi mogao oboriti; a bilo je na taj podnaslov više napadajanego na išta drugo u knjizi. Melius fuerat non scribere. Ali tu je.

Roman je prvi put izdan potpun u tri sveska u studenom g. 1891.

Ožujak, 1912.

T. H.



NAPOMENA O THOMASU HARDYJU

Slučaj ovoga velikog engleskog pisca veoma je zanimljiv i možda najboljeilustrira prilike u engleskom društvu potkraj XIX stoljeća. U 55. godini života, u

punoj stvaralačkoj snazi, upravo kad je napisao i objavio svoja najznačajnija inajbolja djela ( Predsjednik općine u Caster-bridgeu, Tessa iz porodiced’Urbervilla ili Č ista žena, Neugledni Jud ), ogorčen i povrijeđenzlonamjernošću, kojom je engleska javnost (publika i kritika) dočekala njegoveposljednje romane, a naročito Tessu iz porodice d’Urbervilla i Neuglednog

Juda, kao i hajkom koja je povodom toga priređena protiv njega kao pisca i kaočovjeka Hardy se zariče, da neće više pisati romane. To je svoje obećanje izakletvu Hardy i održao. Od g. 1895., kad je objavljen Jud neugledni ( Jude theObscure) pa sve do svoje smrti g. 1928., Hardy nije objavio ni napisao ni jednoveće prozno djelo.

Zbog toga, jer je napisao istinu o engleskom društvu svoga doba (kasneviktorijanske epohe), jer je opisao Engleza iz srednjeg staleža onakva, kakav

jest, jer je nemilosrdnom, golemom stvaralačkom snagom prikazao psihuviktorijanskog čovjeka, bez uljepšavanja i opravdavanja, ma i u najmanjojsitnici, nepopustljivo i uporno, jer je rekao iskreno i umjetnički snažno kao nikoprije njega u svome vremenu, »da u životu ne pobjeđuje dobro, već zlo, i dadobri, plemeniti, čisti i svijetli ljudi propadaju, a hulje i zločinci likuju i uživaju i

čast i poštivanje bližnjih i sva materijalna blaga« ondašnje društvo to nije mogloHardyju ni oprostiti niti mu zaboraviti. Ogorčenje na Hardyja bilo je neopisivo,a galama moralista neizreciva. Zanijekan mu je talent, nazvan je pornografom,nemoralnim, bezbožnim, huliteljem, nehumanizam. Biskupi su davali izjave unovinama, da njegova Tessa kvari mladež, a da su Juda bacili u vatru, dok jepoznati kritičar i pisac Chersterton još mnogo kasnije osporavao Hardyju sveumjetničke sposobnosti osim stilističkih. Hardy je za njega perverzan,neznabožac, koji je izmislio boga samo za to, da bi ga mogao ružiti. Razumljivo

je dakle, da jo poslije ovoga Hardy, uvidjevši, da ne može pisati slobodno, a ne

želeći da se ogriješi o svoju umjetničku savjest, prestao pisati romane, i od g.1895. do svoje smrti pisao je pjesme, drame u stihovima i nekolikopripovijedaka.

Trebalo je gotovo trideset godina, pa da nove generacije, kad se izmijenilapotpuno psihička struktura engleskog čovjeka, kad je prošao prvi svjetski rat –priznaju Hardyja kao velikog pisca, jednoga od najboljih engleskih prozaikauopće. U svom poznatom predavanju, što ga je Virginija Woolf održala g. 1924.o modernom romanu (»Arnold Bennet i Mrs Brown«) pretpostavlja generacijiGlasworthy-Bennet-Wells generaciju Butler-Conrad-Hardy. I dok prve naziva

realistima, koji uglavnom opisuju vanjske okolnosti, drugi su analizatori, pisci,koji su razbili okvire i oslobodili se predrasuda. Woolfova stavlja Hardyja uzbok Tolstoja, Thackeraya i Sterna i naziva ga velikim romanopiscem. Ona kaže:



»Sad moram da se vratim na Arnolda Benneta. On kaže, da roman samoonda ima izgleda na trajan uspjeh, ako su karakteri realni. Inače je gotovo snjim. Ja se međutim pitam, što je realnost? I tko je pozvan da to presudi?Jedan karakter može da bude za Arnolda Benneta realan, za mene nimalo...

Ni o čemu nema toliko različitih mišljenja, kao što ih ima u realnostikaraktera, osobito u suvremenim knjigama. Mislim opet, da je ArnoldBennet potpuno u pravu, da ovaj problem treba promatrati sa širegstanovišta. To znači, kad mislite na romane, koji su vam se učinili veliki iznačajniji – Rat i mir, Sajam taštine, Tristan Shandy, Predsjednik općineCaster-Bridge kad mislite na te knjige, onda se odmah sjećate karaktera,koji su vam se činili realni (a pod tim ja ne podrazumijevam, da su sasvimpreslikani iz života), da i nehotice vidite ne samo te karaktere, već kroznjihove oči i najrazličitije fenomene... I u svim tim knjigama pošlo je za

rukom tim velikim romansijerima da nam sve što su samo htjeli da pokažu,učine vidljivim kroz oči svojih junaka. Inače ne bi bili romansijeri, već pjesnici, povjesničari ili politički pisci.«

Thomas Hardy rodio se je u Dorsetshiru g. 1840., u jugozapadnojEngleskoj, i za vrijeme svoga dugog života (umro je u starosti od 88 godina)

vidio je izmjenu nekoliko generacija i nekoliko književnih smjerova. On se javlja s ozbiljnim djelima oko g. 1870., u doba, kad su veliki pisci ranogviktorijanskog doba ili mrtvi (Thackeray, Dickens) ili na odlasku (G. Eliot),stvaralački je najviše aktivan između g. 1880. 1895., za generacije SamuelButler, G. Meredith, R. L. Stephenson; generacija »strogih realista« Ben-et-Wells-Galsworth (između god. 1900–1920) cijeni ga s hladnim poštovanjem,dok se generacija D. H. Lawrence, V. Woolf, Joyce njime oduševljava. Iako jepo kritici društva i svoga vremena viktorijanac, a po psihologizmu blizakpiscima dvadesetih godina našeg stoljeća – on je u biti osamljena pojava i ne

može se svrstati ni u jednu grupaciju.Nakon neuspjelog pokušaja, da bude arhitekt, Hardy je proživio svoj dugiživot u svome rodnom kraju među farmerima i malograđanima. U svojimdjelima prikazivao je englesko selo i mali grad i nitko do njega, a ni poslijenjega nije bolje ni umjetnički snažnije opisao englesku provinciju. Njen život,karaktere i prilike poznavao je do u najmanje sitnice, pa mu je uspjelo da jesvojom maštom ingeniozno oblikuje.

Mnogi engleski kritičari smatraju Hardyja predstavnikom filozofskogrealizma, jer je – služeći se realističkom metodom u svojim djelima – zastupao

mišljenje, da je zlo u čovječ jem životu samo dio kozmičkog života, dakozmosom vladaju slijepe sile i da su te slijepe sile besmislene i okrutne.Sudbina čovjekova je odraz tih zlih, grubih sila, i zato je njegov život borba



Documents

244254967 Tomas Hardi Tesa