2.5. Cilj i način gospodarenja gospodarskim šumama

Cilj gospodarenja gospodarskim ili, bolje rečeno, višenamjenskim šumama je

optimalno i skladno korištenje svih funkcija šume, uključujući i drvoproizvodnu funkciju.

Način gospodarenja utvrđuje se u skladu s stanišnim prilikama te ekološkim i uzgojnim

obilježjima vrsta drveća koje tvore pojedinu sastojinu.

2.5.1. Jednodobne šume

U glavnini gospodarskih šuma u Republici Hrvatskoj provodi se regularni, jednodobni

ili sastojinski način gospodarenja.

Osnovno obilježje ovoga načina gospodarenja da se na jednoj površini uzgajaju stabla

podjednake starosti i dimenzija, a potrajnost prihoda zasniva se na ujednačenom (normalnom)

razmjeru dobnih razreda.

U skladu sa zacrtanim ciljem gospodarenja i uzgojnim osobinama glavne vrste drveća, za

svaki uređajni razred jednodobnih šuma utvrđuje se ophodnja.

Po uzgojnom obliku i načinu postanka regularne sastojine razvrstavaju se na sastojine visokog

uzgojnog oblika ili sjemenjače i sastojine niskog uzgojnog oblika ili panjače.

2.5.1.1. Jednodobne šume visokog uzgojnog oblika

U ovu skupinu jednodobnih šuma svrstavaju se jednodobne sastojine koje tvore stabla

nastala pretežito iz sjemena.

U jednodobnim gospodarskim šumama visokog uzgojnog oblika provode se uzgojni radovi

koji se, obzirom na svrhu, mogu podijeliti u dvije osnovne skupine:

- uzgojni radovi na prirodnoj obnovi sastojine;

- uzgojni radovi njege sastojine.

Visoke regularne sastojine obnavljaju se, uglavnom, prirodno oplodnim sječama.

Broj sijekova u sklopu oplodne sječe i duljina pomladnog razdoblja određuje se u skadu sa

ekološkim osobinama vrsta drveća koje tvore sastojinu i stanišnim prilikama. Pomladno

razdoblje kod jednodobnih šuma u pravilu je kraće od širine dobnog razreda.

U uzgojne radove na prirodnoj obnovi regularnih sastojina spadaju:

- priprema staništa za prirodno pomlađivanje sastojina predviđenih za

prirodnu obnovu (uređenje donje etaže, čišćenje tla od korova, rahljenje tla,

površinsko odvodnjavanje);

- njega pomlatka pod zastorom stare sastojine;

- popunjavanje nedovoljno obnovljenih šuma i šumskog zemljišta;

- zaštita sjemena i mlade sastojine.

U uzgojne radove na njezi prirodnih regularnih sastojina spadaju:

- njega pomlatka i mladika;

- čišćenje;

- prorjeđivanje;

- zaštita sastojine;

- radovi na tlu u svrhu poboljšanja edafskih uvjeta.

Osnovni cilj njege šuma jest da se prirodna selekcija u sastojini zamijeni

šumskouzgojnim odabiranjem. Ovisno o dobi sastojine to odabiranje može biti negativno

(njega pomlatka i mladika, čišćenje) ili pozitivno (prorede).

Kroz radove njege pomlatka i mladika te čišćenje koji se zasnivaju na načelima

negativnog odabiranja iz sastojine se uklanjaju nepoželjna stabla.

U dobi sastojine kada se mogu prepoznati stabla nositelji kvalitete počinje se s pozitivnim

odabiranjem (prorede) koje traje sve do početka obnove.

Proredama se iz sastojine uklanjaju stabla koja ometaju normalan razvoj stabala nositelja

kvalitete.

Osnovni ciljevi proreda prema prema S. Matić, J. Skenderović, (1992.) jesu:

- odabiranje i pomaganje fenotipski najkvalitetnijim stablima glavne vrste

drveća u sastojini;

- njega oblika debla i krošnji odabranih stabala;

- formiranje optimalne strukture sastojine;

- njega visinskoga i debljinskog prirasta;

- formiranje stabilne i produktivne sastojine koja će u određenom roku biti

sposobna za kvalitetnu prirodnu obnovu.

Osnovno pravilo prilikom izvođenja proreda je da se sklop sastojine ne smije duže

vrijeme prekidati, već se krošnje stabala poslije relativno kratkog vremena moraju sklopiti, a

odnosi u sastojini, posebno u vertikalnoj strukturi (etaže u sastojini), trebaju ostati

nepromijenjeni (Matić, Skenderović, 1992).

Dosljednu primjenu ovoga pravila osigurava provedba proreda po Dekanićevoj metodi, prema

kojoj se iz proizvodnog dijela sastojine proredom vadi od ukupne sječive mase najmanje

onoliko s koliko postotaka taj dio sastojine sudjeluje u ukupnoj masi sastojine. Iz pomoćnog

dijela sastojine (podstojna etaža) vadi se najviše toliko s koliko postotaka taj dio sastojine

sudjeluje u ukupnoj masi (Dekanić, 1991)

Prema Matić, Skenderović (1992) vrijeme početka i učestalost proreda na istoj

površini ovisi o više čimbenika, kao što su:

- intenzitet prethodne prorede;

- dob sastojine;

- vrsta drveća;

- uvjeti tla i ekonomski momenti.

Uz metodu i učestalost (turnus) prorjeđivanja vrlo je važno utvrditi optimalan intenzitet

prorede. Kod intenziteta prorede odlučujuće značenje ima kritična temeljnica, a to je ona

veličina temeljnice koja može proizvesti najmanje 95% mogućeg prirasta drvne mase u

odnosu na netretiranu (kontrolnu) sastojinu iste vrste drveća, iste dobi i istih uvjeta okoliša

(Matić, Skenderović, 1992)

Za izračun intenziteta prorjeđivanja regularnih sastojina visokog uzgojnog oblika u ovoj

osnovi područja korištena je formula I=1/n*100, n= dob sastojine izrađena u desetljećima

(Matić, 1985).

Slika --. Kretanje intenziteta proreda u ovisnosti o dobi sastojine

0

5

10

15

20

25

30

35

40

45

50

55

20 30 40 50 60 70 80 90 100 110 120 130

Dob sastojine, godina

Inte

nzite

t, %

Ukoliko je obrast pojedine sastojine smanjen, pa volumen prorede izračunat temeljem ovih

intenziteta bude manji od cca 20 m3/ha, proreda se u pravilu ne propisuje, nego se interval

prorjeđivanja produžuje.

Slika --. Minimalna drvna zaliha sastojina u kojima je opravdano propisati proredu

0

30

60

90

120

150

180

210

240

270

300

20 30 40 50 60 70 80 90 100 110 120 130

Dob sastojine, godina

Drv

na z

alih

a, m3 /h

a

U daljnjem tekstu obrađuje se cilj i način gospodarenja po glavnim uređajnim razredima

jednodobnih šuma visokog uzgojnog oblika.

a) Gospodarska sjemenjača hrasta lužnjaka

Hrast lužnjak, kao vrsta drveta, i šume koje on tvori svrstavaju se u najvrednije šume

svijeta. Izuzetna svojstva hrastovine od davnina su predstavljala nezamjenjivi materijal u

čovjekovu životu. Danas, kada mnogi drugi materijali zamjenjuju drvo, hrastovina svojim

estetskim i drugim svojstvima drži visoko mjesto i vrijednost joj neprekidno raste. Sječom

starih hrastika u pretprošlom stoljeću u cijelom svijetu pročula se “Slavonska hrastovina” i do

danas ostala pojam ljepote, kvalitete i prestiža.

Na istim tim staništima i danas rastu hrastove šume i cilj gospodarenja njima je

ponuditi tržištu već davno potvrđenu slavonsku hrastovinu, naročito furnirske i pilanske

trupce velikih promjera, fine i pravilne građe godova, ravne žice, centričnog srca i lijepe

jednolične zlatno žute, zelenkasto smeđe boje, bez grešaka drva, što se postiže dugom

ophodnjom i uzgojnim zahvatima kojima je jedini cilj da je krošnja na suncu, deblo u

hladovini, a korijenje u vlažnom tlu.

Ekološke i općekorisne funkcije koje pruža hrastova šuma, od neprocjenjive su

vrijednosti i zaslužuju posebnu pažnju kod određivanja smjernica gospodarenja.

Šume hrasta lužnjaka nalaze se u nizinskom dijelu sliva rijeke Save, Drave, Dunava i

njihovih pritoka na površinama na kojima u prošlim stoljećima nije bilo moguće šumu

pretvoriti u oranice i pašnjake. To su, u pravilu, velike potoline ili najniža mjesta u tom kraju.

Šuma hrasta lužnjaka se održala na tim terenima zahvaljujući dosta visokim razinama

podzemnih voda i neprestanim pothranjivanjima vodonosnih slojeva vodama sa viših terena

ili na staništima sa većim količinama oborina (zapadni dio areala) i dubokim humusnim tlima

velikog vodnog kapaciteta.

Hrastu lužnjaku za normalni rast treba godišnje 850 – 1.000 mm oborina no on

uspijeva i u predjelima sa 750 mm oborina (spačvanski bazen), jer potrebnu razliku

nadoknađuju podzemne vode koje se procjeđuju sa viših terena.

U minulih nekoliko desetljeća dolazi do velikih melioracijskih zahvata na svim

slivnim područjima naših rijeka a zadnjih godina i do vrlo intenzivnih uređenja

poljoprivrednih zemljišta, drenaže i kanalizacijskih sustava za odvodnju viška voda u

proljetnom i jesenskom razdoblju, a time se stvara manjak voda u ljetnom razdoblju.

Uz neposredan tok naših rijeka napravljeni su obrambeni nasipi od poplava koji

sprečavaju vjekovne tokove voda. Dio šumskih površina dobio je namjenu retencija kod

velikih vodostaja i značajno promijenio godišnju dinamiku voda, a kroz puno godina mijenja

se struktura tla uz sve veću akumulaciju štetnih tvari. Te retencijske poplave su manje štetne

kad nastaju u mirovanju vegetacije nego one koje se dogode u samoj vegetaciji. Dugim

ostajanjem voda u retencijskim poljima dolazi do zagrijavanja vode i gubitka kisika u njoj, a

time i nestanka zraka u tlu što uvjetuje propadanje i odumiranje korijenja.

Pored sušenja zatečenih stabala mijenjaju se (propadaju) šumski stanišni uvjeti, a time

i mogućnost prirodne obnove. U pravilu na te površine naseljava se Amorpha fruticosa koja

reducira sve drugo raslinje osim Carecs sp. i pratećih močvarnih vrsta. Propadanjem prirodne

biljne zajednica bitno se smanjuju i druge zajednice ove biocenoze, jer se hranidbeni

potencijal svodi na mali broj vrsti biljaka koje u pravilu nisu hrana ili stanište većine šumskih

životinja i ptica. Preživjeli dio životinja, zbog nedostatka raznovrsne hrane, vrlo agresivno se

odnosi prema unijetim drvenastim vrstama pri pokušajima sanacija i često ih u potpunosti

onemogućava (srne i jeleni odgrizanjem mladih izbojaka, a voluharice i miševi glodanjem

korijenovog vrata i korijenja).

Od svih staništa naših šuma u šumama hrasta lužnjaka došlo je do najvećih promjena

cjelokupnog ekosustava.

Na površinama gdje bilježimo pad podzemnih voda, mijenja se i fitocenološki sastav,

a sukcesija se kreće prema sušim cenozama.

Na dijelovima površina gdje su podignuti građevinski objekti (ceste, nasipi i sl.)

kojima su narušeni prirodni tokovi vode (površinske i podzemne), dolazi do stvaranja mikro

akumulacija koje uvjetuju promjenu stanišnih uvjeta prema vlažnijem tipu pa čak do totalnog

zamočvarenja. Ista se pojava događa i na dijelovima površina gdje se ne održavaju izgrađeni

objekti koji reguliraju vodni režim.

Dojam zamočvarene površine daju i one na koje se često ulazi s teškom

mehanizacijom u vrijeme vegetacije pri sječi oštećenih i suhih stabala. U pravilu, u tim

sastojinama ne postoje trajno obilježeni izvozni putovi pa se svake godine privlači nekim

drugim pravcem prema izlazu na cestu. Kako se u deset godina najmanje pet puta sijeku sušci,

napravi se gusta mreža kolotraga u kojima se zadržava voda i raste močvarna vegetacija.

Površine kolotraga su trajno izgubljene za šumsku proizvodnju, jer se nabijanjem bitno

mijenja vodozračni režim, tj. struktura tla. Ne postoji mogućnost povratka u prvotno stanje

(kao kod spužve), već ostaje trajna promjena.

Tako se sa sigurnošću može tvrditi da su promjenama u ekosustavu za posljednjih 100 godina

zahvaćeni svi dijelovi areala hrasta lužnjaka.

Mlade se sastojine lakše prilagođavaju nastalim promjenama, a u srednjedobnim i

starim sastojinama dolazi do sušenja i propadanja stabala. U tim šumama pada obrast i broj

stabala po hektaru, a kada takva sušenja poprime veće razmjere te dođe do trajnog prekida

sklopa krošnji, dolazi do gubitka sastojinskih uvjeta, a time i do degradacije staništa.

Na dijelu površina gdje nije došlo do promjena edafskih faktora i promjena ekosustava

izazvanih od drugih čimbenika, ipak se javlja sušenje stabala hrasta lužnjaka, pa i čitavih

sastojina. To se odnosi na pribrežja i lužnjakove šume koje nisu utjecane promjenama vodnog

režima.

Sušenje u tim šumama može se pripisati štetnim polucijama iz zraka, što još nije

dovoljno ispitano. No, glavni uzrok sušenja tih šuma leži u greškama gospodarenja, a to je

nedovoljno i nepravovremeno njegovanje mladih sastojina proredama, a u drugom slučaju

preveliki intenziteti prorjeđivanja u srednjedobnim i starim sastojinama. Potvrdu za to

možemo naći u stanju drvnih zaliha uspoređujući s normalama iz prirasno prihodnih tablica.

Neizvršenje čišćenja i proreda u mladim sastojinama ima za posljedicu slabo razvijene

krošnje stabala u dominantnoj etaži. Takve krošnje s dvije do tri osnovne grane, izrasle pod

oštrim kutom, nakon intenzivnijih proreda u starijoj dobi više ne reagiraju povećanjem broja

osnovnih grana. Počeci sušenja stabala s takvim krošnjama događaju se već u devedesetim

godinama starosti, a u pravilu do stodvadesete godine se sva osuše. Ona nemaju biološki

potencijal da se odupru redovnim cikličnim edafskim promjenama.

Uzrok sušenju je i nepravilno vođenje mjera uzgoja sastojine, a poglavito ne polaganje

dovoljne pažnje pomoćnoj sastojini. Narušavanjem vertikalne strukture sastojine prilikom

intenzivnih proreda, dolazi do puštanja svjetla i sunca na tlo, a time dolazi do isušivanja tla i

sličnih promjena kao kod opisanih utjecaja melioracija. Zato ovdje najbolje, kao naputak,

može poslužiti izreka velikog šumara i taksatora M. Crnadka:

“Nijedna šuma ne traži toliko nastojanja oko uzgoja kao posavska šuma, jer je u

pitanju uzgoj kvalitete. Taj uzgoj leži osim svega u proredama.

Prorjeđujući šume moramo imati uvijek na pameti i paziti na to, da proredom ne

zadiremo u njezinu unutarnju strukturu koju si je ona godinama na datom staništu i

bonitetu mukom stvarala”.

Sastojine koje su zahvaćene procesom sušenja, moraju se prigodom uređivanja

razvrstati u tri skupine bez obzira na njihovu starost i propisanu ophodnju:

- sastojine kojima se može dalje gospodariti do pune ophodnje,

- sastojine koje će biti ranije od pune ophodnje raspoređene za sječu,

- sastojine koje se odmah uvrštavaju u obnovu.

Ključ za razvrstavanje su osnovni taksacijski elementi po hektaru (broj stabala hrasta

lužnjaka i druge osnovne ekonomske vrste, obrast glavnih vrsta, masa glavnih vrsta),

prosudba o kvaliteti i snazi krošanja za daljnji normalni razvoj sastojine i preživljavanja do

propisane ophodnje, te prosudbe očuvanosti sastojinskih uvjeta.

Pod prosudbom sastojinskih uvjeta misli se na tlo da je li zakorovljeno i kojim

vrstama, je li razvijen suvisli sloj grmlja ili podstojne etaže koji osigurava normalni prijem

sjemena da li je moguća prirodna obnova.

U slučajevima kada je razvijen jaki suvisli sloj grmlja koji vrši funkciju podstojne

sastojine i kada postoji podstojna sastojina, osnovni taksacijskim elementi mogu imati niže

vrijednosti od normala i vrijeme sječe se može prolongirati ako je sušenje prestalo, a preostala

drvna masa je kvalitetna i donosi očekivani prirast (volumni i ekonomski) za tu dob. U

slučajevima kada se ono nastavlja, a osnovni taksacijskim elementi padnu ispod 40 % od

normale po broju stabala i drvnoj zalihi glavnih vrsta, mora se prići obnovi.

U slučajevima kada nema zaštite tla od pratećih vrsta, a osnovni taksacijski elementi

padnu ispod 60 % a proces sušenja nije završen, mora se prići obnovi da se iskoriste preostali

sastojinski uvjeti za obnovu.

Kriterij razvijenosti krošanja treba se primijeniti kod prosudbe da li sa sastojinom dalje

gospodariti da se vrijeme sječe i propisana ophodnja poklope, ili treba vrijeme sječe odrediti

ranije. U slučajevima kada je učešće i raspored stabala s pravilno razvijenim krošnjama takav

da odgovara po broju stabala normalama prije početka obnove, vrijeme sječe je (početak

obnove) jednako propisanoj ophodnji ili duže. Kada takvih stabala ima manje od navedenih

normala, a prevladavaju stabla sa slabim i nerazvijenim krošnjama, treba propisati vrijeme

sječe (početak obnove) kraće od propisane ophodnje.

Ovo se odnosi u pravilu na sastojine starije od 90 godina.

U obnovu se moraju uključiti i mlade sastojine od 90 godina kada im broj stabala

glavnih vrsta padne ispod 80 % normale broja stabala u 140 godina.

Po visinskoj rasprostranjenosti šume hrasta lužnjaka naslanjaju se na šume poljskog

jasena s kasnim drijemovcem (Leucoio-Fraxinetum agustifoliae Glav. 1959) i uz doline i

tokove potoka penju se sve do Ilirske šume hrasta kitnjaka i običnog graba (Epimedio -

Carpinetum betuli /Ht.1938./ Borh. 1963.).

U tom rasponu rasprostranjenosti razlikujemo dvije skupine šuma hrasta lužnjaka.

Prva skupina je izložena utjecaju poplavnih i visokih podzemnih voda, a to su šume hrasta

lužnjaka, poljskog jasena i nizinskog brijesta i druga skupina su šume hrasta lužnjaka na

gredama i sušim terenima.

U šume utjecane poplavama i visokim podzemnim vodama ubraja se šuma hrasta

lužnjaka s velikom žutilovkom (Genisto elatae - Quercetum roboris Ht. 1938), koja je po

fitocenološkim kriterijima opisana i raščlanjena u četiri najznačajnije subasocijacije, a to su:

šuma hrasta lužnjaka i velike žutilovke s rastavljenim šašem (Genisto elatae - Quercetum

roboris caricetosum remotae Ht. 1938), šuma hrasta lužnjaka i velike žutilovke s drhtavim

šašem (Genisto elate – Quercetum roboris caricetosum brizoides), šuma hrasta lužnjaka i

velike žutilovke s žestiljem (Genisto elatae - Quercetum roboris aceretosum tatarici Rauš

1971.), šuma hrasta lužnjaka i velike žutilovke s običnim grabom (Genisto elatae -

Quercetum roboris carpinetum betuli Ht. 1938.).

U šume greda i suših terena ubraja se šuma hrasta lužnjaka i običnog graba (Carpino

betuli - Quercetum roboris /Anić 1959./ Rauš 1969.), a čine ju četiri temeljne subasocijacije, a

to su: tipična šuma hrasta lužnjaka i običnog graba (Carpino betuli - Quercetum roboris

typicum Rauš 1971), šuma hrasta lužnjaka i običnog graba s bukvom (Carpino betuli -

Quercetum roboris fagetosum Rauš 1971), šuma hrasta lužnjaka i običnog graba s cerom

(Carpino betuli - Quercetum roboris quercetosum cerris Rauš 1969.), šuma hrasta lužnjaka i

običnog graba s lipom (Carpino betuli - Quercetum roboris tilietosum tomentosae Rauš

1969).

Ove dvije osnovne kategorije šuma hrasta lužnjaka (vlažne i suhe) nužno je razlikovati

kod propisivanja smjernica gospodarenja, a posebno kod propisivanja radova na obnovi. Ta

razlika zaslužuje još veću pažnju u praksi kod odabira načina rada.

Kako bi se ostvarile želje da se ne smanjuje površina i drvna zaliha na kojoj raste hrast

lužnjak, a time i prirast, te da se on kumulira na fenotipski najljepšim stablima, potrebno je

veliko znanje i operativno iskustvo kod određivanja smjernica za svaku sastojinu. Posebno je

to važno kod određivanja smjernica za obnovu sastojina predviđenih za glavni prihod.

Pri propisivanju smjernica gospodarenja moraju se uvažavati osnovni principi i pravila

vođenja sastojina od početnih pripremnih radova na obnovi do dovršnog sjeka, a koji se

temelje na znanstvenim dosezima i operativnim iskustvima i saznanjima.

Uspoređujući zatečeno stanje svake sastojine s onim što bi trebalo biti i procjenjući uz

koju vrstu radova će se stanje zadržati ili popraviti, nastaju smjernice gospodarenja.

O obnovi sastojine mora se početi razmišljati nakon isteka dvije trećine, a najkasnije

tri četvrtine propisane ophodnje, pazeći na vertikalnu strukturu sastojine i potpunu zasjenu tla

krošnjama. Na taj će način šumsko tlo biti bez travne i korovske vegetacije i stvorit će se

uvjeti za prijem uroda sjemena, a bit će eliminirane sve konkurentske vrste i uzrasti raslinja

koji bi u prvim godinama ugrožavali mladi naraštaj.

To je vrlo lako postići u sastojinama s podstojnom etažom. Dovoljno je u preostalim

proredama vaditi jača stabla podstojne etaže (grab, klen, brijest i dr. skiofilnih vrste) koja su u

B etaži ili se u nju pokušavaju probiti, a ostavljati veći broj slabijih stabalaca koja će svojim

krošnjama stvoriti suvisli nepropusni sloj za svjetlo ispod krošanja dominantne etaže. U dobro

vođenoj sastojini na tlu nema dovoljno užitnog svjetla ni za jednu vrstu raslinja.

U sastojinama gdje je sklop prekinut ili gdje nema podstojne etaže, treba od postojećeg

grmlja i drugih višegodišnjih vrsta (osim amorfe) stvoriti ukupnu zasjenu kojom se sprečava

zakorovljenost i smanjuje broj živih jedinki po jedinici površine. U nekim slučajevima moguć

je i unos pratećih vrsta koje će izvršiti ovu zadaću. Da bi se iz sloja grmlja izdiferencirala

podstojna etaža, potrebno je izvršiti radove slične onima koje radimo kod njega mladika i

čišćenja. Sve ove radnje, a koje su različite od lokaliteta do lokaliteta, nazivamo jednom

vrstom rada – ″uređenje donje etaže, odnosno sloja podrasta i grmlja u cilju očuvanja tla u

sastojinama koje se suše ili propadaju″ (kraći su nazivi ″uređenje donje etaže u cilju očuvanja

tla″ ili samo ″uređenje donje etaže″). Ti su radovi u pravilu potrebni u sastojinama koje su

zahvaćene sušenjem. Radovi se izvode odmah nakon nastanka oštećenja ili se propisuju bar

dvadeset i više godina prije početka obnove. Ne propisuju se u polurazdoblju u kojem se

propisuje obnova sastojina, jer je to prekratko vrijeme da se ostvare efekti uloženih zahvata. U

tim slučajevima se propisuju ″pripremni radovi za obnovu sastojine″

Kada se pravilnim gospodarenjem stvore opisani uvjeti i na tlu nema raslinja, tada ne

treba nekakva posebna priprema za obnovu i prijem sjemena, ili se propisuje samo na dijelu

površine koji ne zadovoljava.

Cilj gospodarenja jednodobnim šumama je da nakon isteka gospodarski opravdanog

vremena, treba pod zaštitom starih staba iz sjemena obnoviti mladu sastojinu i užiti

kumuliranu kvalitetnu drvnu masu. To znači da radovi na obnovi sastojine kod jednodobnih

šuma počinju u godini dobrog uroda sjemena. Do tada ne treba nikakvim zahvatima i

radnjama narušavati strukturu sastojine. Svako ranije zadiranje i remećenje ravnoteže, koju si

je šuma stvorila, dovelo bi do nicanja i pojave na tlu nepoželjnih vrsta koje bi stekle prednost

pred ponikom, te bi otežalo njegovu pojavu i preživljavanje.

Za većeg dijela vijeka sastojine pažnja je uglavnom usredotočena na stabla, a posebno

raspored krošanja, pa je pogled šumara uprt gore. Kada se sastojina rasporedi u osnovi

gospodarenja za užitak glavnog prihoda, tada pogled šumara ide dolje jer stanje šumskog tla i

izvršeni radovi garantirat će mogućnost unosa i prihvata sjemena kao i njegovog očuvanja do

nicanja, te preživljavanje ponika.

Kako se veći dio površina pod hrastom lužnjakom nalazi u poplavnom dijelu rijeka, ili

zauzima najniže dijelove toga kraja, potrebno je održavati vodoprivredne objekte (odvodne

kanale, propuste ispod cesta i izlaze na njih, brane, klapne na nasipima i sl.) koji su podignuti

u sklopu vodoprivrednih regulacija ili komunikacija, a u svrhu brzog omugućavanja oticanja

poplavnih ili oborinskih voda. Pored redovnog propisivanja njihovog održavanja, potrebno je

posebno ocijeniti njihovu funkcionalnost kod sastojina koje se propisuju u obnovu i u

smjernicu gospodarenja unijeti obvezu izvođenja radova na održavanju ili izgradnji objekata

koji će osigurati brzo oticanje površinskih voda. Na površinama na kojima se zadržava

površinska voda u vegetaciji nije moguće izvršiti obnovu ni sjemenom ni sadnicama. Tako

propisanim radovima u smjernicama treba odrediti rok za izvođenje od najmanje dvije godine

prije početka obnove. Ovo vrijeme je potrebno da se na površini ustali vodozračni sustav koji

omogućuje normalnu obnovu.

Kada se utvrdi urod sjemena, a to je lipanj – srpanj, određuju se površine na kojima će

se vršiti obnova, a koja je kod hrasta lužnjaka minimalna kao trogodišnji propis za obnovu.

Na taj se način osigurava trogodišnji glavni prihod. U nastupajućem mirovanju vegetacije su

to naplodni sjekovi na cijeloj površini, a u idućim mirovanjima su to dovršni sjekovi.

Odmah se vrši odabir vrste i načina (tehnologija) pripremnih radova na obnovi

sastojina. Sada, dok na površini nema sjemena ni budućeg naraštaja, moguće je primijeniti sve

vrste radova od ručnih, strojnih, a u izuzetnim slučajevima gdje nije moguće drugačije i

kemijskih.

Pripremom se mora osigurati da hrastov ponik u vrijeme nicanja na toj površini nema

ni jedne druge vrste starije i biološki jače osim starih stabala. Znači, u vrijeme nicanja žira,

niču i sve druge vrste iz sjemena. Pripremnim radovima mora se trajno spriječiti tjeranje

izbojaka iz panjića podrasta i panjeva nakon sječe. Pripremom se mora osigurati normalan

rast i preživljavanje ponika sve do odrvenjavanja. Za vrijeme od nicanja do odrvenjavanja

(kolovoz) ne bi na površini trebao biti nikakvih aktivnosti. Zato pripremne radove i uspostavu

šumskog reda treba dovršiti do nicanja sjemena. Ovakvim prilazom kod pripremnih radova za

obnovu se smanjuje potreba za njegama i postiže ujednačenost raslinja na cijeloj površini.

Priprema staništa napravljena ranije (jedna ili dvije godine) ne daje dobre rezultate jer

sve druge vrste krenu ranije i kad hrast počinje nicati, ima za konkurenciju jače i starije biljke,

a njege za spašavanje ponika i podmlatka su velike i vrlo skupe. Kod ranijih priprema i

jednogodišnji korovi su brojniji jer su se kroz protekle vegetacije osjemenili i razmnožili.

Zato se u staroj sastojini ne smije ništa raditi dok se ne utvrdi dostatan urod sjemena za

obnovu.

U šumama hrasta lužnjaka nisu potrebni (dapače su štetni) pripremni sjekovi, već se u

godinama uroda žira u sklopu radova na obnovi napravi doznaka za naplodni sijek. Intenzitet i

način doznake treba biti takav da osigura poniku, a i podmlatku dovoljno užitnog svjetla za

normalan razvoj do dovršnog sijeka. To će se postići ako se doznači sva podstojna etaža i

potisnuta stabla s manjim krošnjama, te stabla iz dominantne etaže po rasporedu tako da se

trajno prekine sklop i osigura dovoljno užitnog svjetla. Prekid sklopa je veličine jedne

prosječne krošnje, tj. između dvije krošnje mora ostati progala veličine jedne krošnje.

Sječi doznačenih stabala se prilazi u prvom mirovanju vegetacije nakon što je otpao

žir i nakon što je izvršen unos na mjestima gdje ga od prirode nema.

Paralelno s pripremnim radovima poduzimaju se mjere na zaštiti i očuvanju sjemena

od glodavaca, divljači i stoke. Trovanje glodavaca treba početi bar mjesec dana prije početka

otpadanja sjemena i nastaviti cijelo vrijeme do nicanja.

Podizanjem trajnih ili prijenosnih ograda, zavisno od vrste koja ugrožava sjeme, nužno

je osigurati sjeme u svim slučajevima gdje ima i male naznake opasnosti. Sjeme leži dugo

(listopad – svibanj = 7 mjeseci) u tlu nezaštićeno, ima puno vrsta kojima je ono hrana. U

slučaju nestanka sjemena svi su radovi bili uzaludni, a pošto je napravljen naplodni sjek i

pušteno svjetlo, stanište se zakorovi, a svi daljnji radovi na obnovi su desterostruko skuplji. U

tim slučajevima se odgađa i sječa dovršnog sijeka jer površina nije naplođena.

Sjeme s površine koja je u obnovi, ne smije nestati. U svibnju se na površini mora

vidjeti brojni ponik ili sjeme mora ležati u zemlji neisklijano (šturo ili nešto drugo). Obvezan

je monitoring žira za cijelo vrijeme od otpadanja do nicanja, a u svrhu da se može odmah

reagirati na eventualno uništavanje.

Površina se smatra naplođenom ako ima najmanje 600 kg/ha žira od prirode ili

unešenog ravnomjerno po cijeloj površini. Svaki kilogram žira iznad ove donje granice dobro

je došao jer doprinosi smanjenju potrebnih uzgojnih radova, a osigurava brzo sklapanje mlade

sastojine.

U sastojinama gdje su krošnje hrasta lužnjaka razmaknute, svakako treba unijeti žir

pokupljen sa susjedne površine. Unos je potreban kod srednjih i slabijih uroda, a treba znati

da svaki hrast ne rodi ili ne rodi te godine. U slučajevima kad nemamo potpun urod i kad se

misli unijeti žir samo na mjesta gdje ga nema, prije ocjene za takav rad treba znati da je

parcijalni unos vrlo skup jer zahtjeva prethodni pregled (gdje ima i gdje nema žira) i

obilježavanje tih površina za naknadni unos. Uvijek ostaje pitanje je li se unijelo žir baš tamo

gdje treba jer je to operativno vrlo teško sa sigurnošću izvesti. Daleko je isplativije cijelu

takvu površinu proglasiti da nije rodila i unijeti potrebnu količinu žira.

Cijela površina mora jednolično biti pokrivena žirom, jer ako se nakon dovršnog

sijeka utvrdi da treba 10% površine popunjavati, to je po trošku ravno ukupnom unosu

sjemena. Odnos između sadnje sadnica i sjetve sjemena je najmanje 1 : 6 do1: 10.

U smjernicama treba obvezno propisati unos žira na reduciranoj površini, a koju

taksator prosuđuje na osnovi visine najmanjeg postotka nezastrtosti površine krošnjama hrasta

lužnjaka.

Nakon početka nicanja pa dalje treba neprekidno pratiti njegovo stanje u svrhu

pravovremenog reagiranja na pojavu pepelnice ili insekata. Prskanje protiv pepelnice ne treba

izvoditi preventivno nego odmah čim se pojave prvi najmanji znakovi zaraze. Kod prvog

prskanja dobro je uz fungicid dodati i insekticid, jer i kod najmanje zaraze starih stabala

gusjenicama dolazi do velikog brsta ponika. Tomu je razlog što većina gusjenica štetnika na

hrastu lužnjaku u svom razvojnom vijeku bar jednom do dva puta padnu na zemlju, pa

nastave brstiti ponik ne vraćajući se u krošnje.

Kako ponik često ne niče sav u isto vrijeme, zaštitu protiv pepelnice potrebno je

višekratno ponavljati. Naročito treba zaštiti tzv. „ivanjski izbojak“, tj. drugi izbojak nakon

primarnog, koji se javlja koncem srpnja.

Kod ponovljenih tretiranja treba mijenjati vrstu fungicida.

Zaštitu treba vršiti sa zemlje, a ne aviometodom, jer visina leta kod prskanja

„mikronomskim dizama“ treba biti najviše 10 do 15 metara od objekta koji se tretira, a

preostala stabla nakon naplodnog sijeka sprečavaju da avion leti niže od 40 metara iznad

zemlje. Fino raspršene kapljice u zraku ispare, a mala količina, koja dospije do lisne površine

podmlatka, nije dovoljna za učinkovitu zaštitu.

Primarna zaraza od pepelnice nalazi se u krošnjama starih stabala, pa je zaštitu nužno

vršiti sve do dovršnog sijeka, tj. najmanje još jednu vegetaciju nakon dovršnog sijeka.

Hrast lužnjak je heliofilna vrsta i podmladak ne smije biti dugo pod zasjenom starih

stabala, pa se nakon druge do treće vegetacije treba napraviti dovršni sijek.

Naplodni i dovršni sijek mora se izvoditi sortimentnom metodom, a izrađene

sortimente treba izvesti (voziti) s površine, a ne privlačiti. Na nagnutim terenima gdje nije

moguće voziti sortimente treba privući na vlaku i na njoj formirati teret za daljnji transport.

Nije dozvoljeno formiranje tereta kod panja. Svaki drugačiji rad dovodi do velikih oštećenja

staništa i gubitaka posijanog sjemena ili uništenih sadnica.

Od vremena nicanja ponika ne smije se dopustiti da hrast nadrastu druge prateće vrste,

a njegama ponika, podmlatka i mladika treba pomagati nesmetani rast hrasta.

Njega ponika u pravilu nije potrebna ako je štanište pravilno pripremljeno, jer u isto

vrijeme niču sve vrste. Opasnost od zasjenjivanja ponika tada je moguća samo od zeljastih

korova. Ukoliko zeljasti korovi prijete da prerastu ponik, mora se odmah izvršiti njihovo

odstranjivanje jer se ne smije dogoditi da ponik izgubi vršno svjetlo i time uspori visinski

prirast (primarni rast). Te mjere njege trebaju se poduzimati i u slučajevima kada se korovi

jave prije nicanja. Nakon što potjera „ivanjski ljetorast“ i stvori vršni pup za iduću vegetaciju,

prestaje primarni rast. To je početkom srpnja. Tada biljka počinje spremati hranu u

parenhimske stanice, odrvenjava ljetorast, stvara pupove i priprema se za sljedeću vegetaciju.

Ako se u to vrijeme jave širokolisni korovi, nije ih potrebno uklanjati, osim ako su to korovi

koji polegaju i time saviju ponik.

Kada su u pitanju drvenaste vrste koje prijete prerastanju i uzimanju svjetla podmlatku

njih se ne smije sjeći za vrijeme primarnog rasta, jer tada bi smo umjesto jednog izbojka

dobili grm ili drugim riječima, izvršili bi smo resurekciju nepoželjnih vrsta, a podmladak bi

bio ugroženiji više nego da nismo ništa radili. Nepoželjne drvenaste vrste sasjecamo tek kad

one završe svoj primarni rast i tada kada se počinju spremati za drugu vegetaciju. Treba ih

prikratiti i time natjerati da preostale zalihe hrane iskoriste u tjeranje izbojaka iz spavajućih

oka. Ti izbojci se javljaju tek koncem kolovoza i ne uspiju odrveniti nego izmrzavaju. Tako

oslobođen hrastov podmladak normalno završi vegetaciju i spremi se za iduću. U iduće

proljeće prevršene biljke nepoželjnih vrsta su oštećene i usporene u rastu dok hrastov

podmladak može normalno napredovati.

Kada je ponik i podmladak ugrožen od jednogodišnjih i geokorova korovi se uklanjaju

u razdoblju svibanj – početak srpnja, a kada su to drvenaste nepoželjne vrste, onda se njihovo

prikraćivanje vrši od početka srpnja do polovice kolovoza. Radovi njega izvršeni izvan ovih

tehnoloških rokova ne daju očekivane rezultate i iziskuju više učestalih njega ili propada

mladi naraštaja.

Za vrijeme njega svi zahvati imaju za cilj osigurati preživljavanje i normalan razvoj

ekonomskih vrsta drveća. To se postiže zaustavljanjem ili usporavanjem rasta pomoćnih vrsta

i uklanjanjem nepoželjnih vrsta. Za vrijeme njega, u pravilu, se ne vrši selekcija unutar

ekonomske vrste, osim uklanjanja oštećenih stabalaca, stabalaca iz panjeva i predrast. Dok je,

za razliku od njega, u čišćenju intenzivna selekcija unutar ekonomske vrste i odabir stabalaca

budućnosti.

Pravilnim vođenjem njega formira se mlada sastojina u kojoj u stadiju letvika i koljika

vršimo selekciju čišćenjima unutar ekonomskih vrsta drveta. Tad kada je najveći postotak

visinskog prirasta i formiranje krošnjica stabalaca, važno je ostvariti pravilan prostorni

raspored najljepših stabalaca koja će biti nositelji buduće sastojine. Zahvatima čišćenja

moraju im se osloboditi krošnje za nesmetan razvoj, dok potisnuta i izlučena stabalca ne treba

dirati jer ona imaju pomoćnu i zaštitnu funkciju.

Nakon dovršnog sijeka potrebno je napraviti unutarnju podjelu površine odsjeka –

odjela. U nizini su to šljukarice širine 3 m čiji je smjer okomit na cestu. Šljukarice su

međusobno udaljene oko 30 m. Plan i raspored šljukarica mora se ucrtati u kartu povećanog

mjerila, a tek nakon toga na terenu iskolčiti i napraviti korekcije ako ih uvjetuje teren (bare,

kanali i sl.). Ovom “projektantskom” dijelu te točnom iskolčenju na terenu treba posvetiti

veliku pozornost jer šljukarice imaju dugoročnu namjenu u gospodarenju šumama. One su,

zapravo, budući izvozni putovi.

Velike štete na šumskom tlu i žilnom sistemu sastojine čini svaki prolazak

“mehanizacije” po tlu, pa se ta kretanja moraju ograničiti na što manju površinu i prolazi

trebaju biti uvijek po istom mjestu. Ti dijelovi površine tada dobivaju drugu namjenu, a ako

su širine do 3 metra, ne predstavljaju gubitak proizvodnog dijela površine. Na njima su

mogući razni zahvati kao što je tanjuranje, ravnanje i dr. bez štetnih utjecaja na stabla.

Šljukarice omogućuju izvoz drvnog materijala od čišćenja, a neophodne su kod izvlačenja

prorednih masa.

Širina polja od 30 metara omogućuje privlačenje sajlom, od panja do šljukarice u

rasponu od 0 do 15 metara sa svake strane (srednja udaljenost privlačenja je 7,5 m).

Prorede moraju biti rane i u drugom dobnom razredu proreda se mora obaviti svakih 5

godina.

Prigodom prvih proreda treba i dalje stvarati i njegovati visinsku strukturu sastojine ne

dirajući potištena stabalca koja su se prilagodila zasjeni i druge prateće vrste koje se nalaze u

“C” etaži.

U “A” i “B” etaži ne smiju ostati prateće vrste (topola, grab, klen i dr.) nakon čišćenja

i prorede.

Sve prorede imaju zadatak da se ostvari postavljeni konačni cilj gospodarenja i da se

stvore uvjeti za prirodnu obnovu.

U sastojinama s grabom treba u proredama vaditi jača stabla graba, a ostavljati veći

broj tanjih stabala. Time se dobiva bolja pokrovnost i zaštita tla. Nakon starosti od 100 godina

mora se obratiti posebna pozornost na pokrovnost i zasjenu tla da se stvore pogodni uvjeti za

prijem sjemena i prirodnu obnovu.

Unutar uređajnog razreda hrasta lužnjaka rasporedom sastojina za sječu treba osigurati

normalan razmjer dobnih razreda, bez obzira na vrstu šume i cenoze. Ove razlike u cenozama

su očite prilikom obnove i u mladoj dobi, no konačni rezultati od užitka glavnog prihoda

nemaju znatnih razlika.

Normalan razmjer dobnih razreda treba pokušati napraviti na razini dovoljno velike

(3000 ha <) gospodarske jedinice ili najmanje na razini šumarije. Šumarija je oduvijek bila

organizacijska jedinica, a veličina je prilagođena pučanstvu i radnoj snazi koju šuma treba za

potrajno gospodarenje.

U prošlom stoljeću u vrlo kratkom vremenu od 40 godina posječena je većina starih

hrastika pa je sada neprihvatljivo pratiti sa sječom po godinama starosti stare sjekorede.

Površine se moraju rasporediti tako da prvi dobni razred ima normalnu veličinu dobnog

razreda, što će se postići da se lošije i oštećene, a mlade sastojine rasporede ranije za sječu, a

bolje ostave za sječu veće starosti od propisane ophodnje.

U području mediterana i submediterana uz riječne doline gdje ima oblino vlage u tlu i

mnogo zračne vlage, javlja se šumska vegetacija nalik na vegetaciju unutrašnjih nizinskih,

poplavama izloženih šuma. Razlika je u primjesama nekih mediteranskih i submediteranskih

elemenata.

Najljepše sastojine nalaze se na području Istre i rijeke Mirne. Fragmenti takovih šuma

nalaze se uz rijeku Rašu, Krku, Cetinu i Neretvu.

Sastav tih šuma je sljedeći: lužnjak, ob. brijest, poljski jasen, bijela topola, crna topola,

joha i dr.

S njima treba potrajno i posebno gospodariti jer one imaju daleko veću florističku i sve

druge općekorisne funkcije nego što je to njihova drvna masa.

b) Gospodarska sjemenjača hrasta kitnjaka

Donja granica šuma hrasta kitnjaka naslanja se na šume hrasta lužnjaka, a gornja na

šume bukve. U brdima i gorju često dolazi do inverzije uvjetovane zatvorenim dolinama i

mrazištima pa hrast kitnjak dolazi po grebenima iznad bukve. U bukovim šumama grebeni su

obično isprani i tlo je plitko pa na njima ne uspijeva bukva, već se takvim uvjetima lakše

prilagođava kitnjak. No ta kitnjakova stabla su manjih visina i deblovina je loše kvalitete.

Najpoznatije šume hrasta kitnjaka su: Ilirska šuma hrasta kitnjaka i običnog graba

(Epimedio-Carpinetum betuli /Ht 1939/ Borh 1963) sa svoje tri subasocijacije: na kiselim

tlima subasocijacija s pasjim zubom (Epimedio-Carpinetum betuli erythronietosum Ht.1938.),

na karbonatnim tlima subasocijacija s klokočikom (Epimedio-Carpinetum betuli

staphyletosum Ht. 1938.), dok se treća i najznačajnija razvila između njih, a to je suasocijacija

s dlakavim šašem (Epimedio-Carpinetum betuli caricetosum pilosae Ht. 1938.). Sljedeće su

šume hrasta kitnjaka i obične breze (Betulo-Quercetum petraeae Tx. 1937), šuma hrasta

kitnjaka s bekicom (Luzulo-Quercetum petraeae /Hill.1932/Pass.1963), šuma hrasta kitnjaka i

pitomog kestena (Querco-Castaneetum sativae Ht.1938), šuma hrasta kitnjaka s vlasuljom

(Festuco drymeiae - Quercetum petraeae /Jank.1968/Hruška 1974) i dr.

Šume hrasta kitnjaka nepravilnim i nedovoljnim gospodarenjem na velikom dijelu

areala pretvorene su u panjače hrasta kitnjaka ili bukove i grabove šume. Šume su većinom

jednoslojne bez podstojne etaže. Podstojna etaža nestala je primjenom niske prorede za ogrjev

pučanstva i stalne ispaše stoke.

Drvo hrasta kitnjaka je isto vrijedno kao i drvo lužnjaka, samo što se iz šume hrasta

kitnjaka zbog loših uzgojnih mjera dobije manje kvalitetnih sortimenata.

Pravilnim uzgojem od rane mladosti razvijajući vertikalnu strukturu sastojine i

neprestano vodeći računa o kvalitetnoj deblovini, treba povećati vrijednost kitnjakovih šuma.

Kitnjakove šume treba vratiti na staništa s kojih su nepravilnim gospodarenjem potisnute. Ove

dvije obveze su osnovni cilj daljnjeg gospodarenja staništima na kojima optimalno može

uspijevati kitnjakova mješovita šuma.

Obnova se mora vršiti prirodnim putem - oplodnom sječom. Zbog dosta rijetkog

sklopa u pravilu nije potreban pripremni sijek, već u godini uroda sjemena treba napraviti

pripremu i naplodni sijek malog intenziteta.

Pod pripremom se misli na uklanjanje sveg podrasta koji bi mogao ugroziti ponik i biti

mu konkurent. U praksi se ova radnja do sada nije uvijek provodila, ali su zato bile skupe

njege pod zastorom krošanja, ili je propadao ponik. Kada izostane urod ili nije dovoljan za

obnovu, može se unijeti žir. Bolje i jeftinije je unošenje dovoljne količine žira od

popunjavanja sadnicama.

Na površinama gdje kitnjak dolazi sa grabom i bukvom, treba u naplodnom sijeku

napraviti jači intenzitet vadeći sav grab, a bukve ostaviti samo u dominantnoj etaži.

Kad se pojavi dosta ponika, treba dalje pratiti stanje podmlatka i u još dva sijeka

ukloniti staru sastojinu. Intenzitet i razmak u vremenu između sijekova ovisi o brojnosti i

uzrastu podmlatka. Dovršni sjek treba učiniti kada podmladak dosegne visinu koljena.

Nakon prve njege poslije dovršnog sijeka mjesta koja nisu dovoljno pomlađena

kitnjakom, a njegovo su stanište, treba popuniti sadnicama. Kod popunjavanja treba unositi i

druge autohtone ekonomski opravdane vrste, kao što je divlja trešnja.

Njega mladika, čišćenje i prve prorede moraju početi vrlo rano jer konkurenti grab i

bukva u toj dobi brže rastu od kitnjaka. Danas imamo dosta slučajeva da se kasno dolazi u

njege mladika i čišćenja pa nalazimo površine obrasle grabom i bukvom, a pod njima suha

kitnjakova stabalca. Nakon dovršnog sijeka treba nastaviti održavanje šumskih vlaka i putina

prohodnim da se može kontrolirati stanje i uzrast branjevine, te pravodobno intervenirati.

Prorede mladih sastojina u drugom dobnom razredu potrebno je vršiti svakih 5 godina,

da bi se pomoglo pravilnom razvoju kitnjakovih krošanja u velikoj borbi s bukvom i grabom.

Proredama treba stimulirati i pomagati razvoj podstojne etaže vodeći neprestano brigu

da sastojina bude mješovita šuma hrasta kitnjaka i domaćih pridolazećih vrsta.

Sjemenjača kitnjaka u priobalju razvija se tek fragmentarno.

Nalazi se u hladnijim i višim položajima na smeđem primorskom tlu.

Šume pripadaju biljnoj zajednici crnog graba i kitnjaka (Seslerio-Ostryelum

quercetosum petraeae Horv.)

Često čini lijepe grupe i manje sastojine duž čitavog Hrvatskog primorja i to uvala

Slatina u Opatiji, Senjska draga i Paklenica.

U sloju drveća često su medunac, cer, kitnjak, crni grab, pitomi kesten, javor gluhač,

obični grab, šumska trešnja i dr.

c) Gospodarska sjemenjača hrasta medunca

Te šume zajedno s degradacijskim stadijima zaslužuju s obzirom na svoju rasprostranjenost značajnu pažnju, jer zapremaju ogromne komplekse apsolutnog šumskog tla, te obzirom da su rasprostranjene uglavnom na krškim područjima, uz gospodarski imaju i značajan zaštitni karakter.

Sastojine ovoga uređajnog razreda dolaze kao manji očuvani fragmenti unutar većih područja niskih i degradiranih medunčevih šuma.Sastojine ovog uređajnog razreda pripadaju sljedećim biljnim zajednicama:

- Šuma medunca i bijelog graba (Querco pubescentis - Carpinetum orientalis H - tić 1939, Anić 1959), obuhvaća velike površine Istre, Krka, Cresa i primorskog dijela Hrvatske.

Od drveća u ovim sastojinama se nalaze: medunac, bijeli grab, crni jasen, maklen, cer, smrika, borovica.

- Šuma crnog graba i šašike (Seslerio - Ostryetum Hor 1953) nalaze se između pojasa medunca i bijelog graba i pojasa bukve dužinom dinarskih planina. To su sastojine medunca, crnog graba i crnog jasena.

Obnovu sastojina provoditi oplodnim sječama u starosti od 120 godina.

d) Gospodarska sjemenjača hrasta crnike

Šume hrasta crnike pripadaju biljnoj zajednici Orno-Quercetum ilicis H-ić 1957. Razlikuju se 3 geografske varijante: sjeverna, srednja i južna. U sjevernu pripada Istra s kvarnerskim otocima, u srednju dalmatinski otoci do uključivo Hvara i Šćedra zajedno s uskim pojasom susjednog kopna, a u južnu Pelješac i područje južnije od njega.

Uz crniku, koja je glavna vrsta nalaze se: divlja maslina, zelenika, smrdljika, tršlja, planika, lovor, veliki vrijes, lemprika, a u južnim krajevima pridružuje im se prnar ili komorovac.

Kako se sačuvane šume hrasta crnike nalaze na manjim površinama odnosno u fragnemtima treba voditi strogu kontrolu zaštite tih šuma.

Gospodariti kao jednodobnim visokim šumama uz ophodnju do 140 godina.

e) Gospodarska sjemenjača bukve

U bukovim šumama grebeni su obično isprani i tlo je plitko pa na njima ne uspijeva

bukva, već se takvim uvjetima lakše prilagođava kitnjak. No ta kitnjakova stabla su manjih

visina i deblovina je loše kvalitete.

Bukove šume i šume u kojima se javlja bukva, najrasprostranjenije su u Republici

Hrvatskoj. Bukva po svojim biološkim osobinama spada kod nas u najagresivnije i

najplastičnije vrste drveća. Nalazimo je već od 100 m pa sve do 1.500 m nadmorske visine.

Zahvaljujući svom brzom rastu u mladosti i podnošenju zasjene, te svim ostalim biološkim

značajkama, bukova se šuma neprestano širi i osvaja sastojine hrasta u nižim dijelovima te

sastojine jele u višim dijelovima. Tom širenju pored bioloških osobina najviše je doprinijelo

loše gospodarenje mješovitim šumama hrasta i bukve i jele i bukve.

Velika plastičnost bukve doprinijela je i tvorenju puno biljnih zajednica, no s

gospodarskog stajališta važne su: bukova šuma s bekicom (Luzulo - Fagetum sylvaticae

Mansel 1937), ilirska brdska bukova šuma s mrtvom koprivom (Lamio orvale - Fagetum

sylvaticae Ht 1938.), submontanska bukova šuma s trepavičastim šašem (Carici pilosae -

Fagetum sylvaticae Pelcer 1979. prov.), bukovo – jelove šume (Abieti-Fagetum s.I.),

panonska bukovo - jelova šuma (Abieti - Fagetum pannonicum Rauš 1969), dinarska bukovo

– jelova šuma (Omphalodo-Fagetum Marimček et al. 1992.) i dr.

Bukove šume razvrstavamo po cilju gospodarenja na šume gospodarskog tipa za

proizvodnju kvalitetne oblovine (furnirski trupci, trupci za ljuštenje i piljenje) i drvo za

kemijsku preradu, i zaštitne šume u kojima je važnija zaštitna funkcija od proizvedenog

drveta.

Jednodobni uzgojni oblik uvijek daje bolju i ravniju oblovinu nego preborni oblik, a i

druge osobine idu u prilog jednodobnom gospodarenju bukovim šumama.

Obnova bukovih sastojina vrši se oplodnim sječama u više sijekova, a najmanje u tri

sijeka. Zavisno o uspjehu podmlađenja i uzrastu podmlatka može biti i više sijekova (4-5).

Najbolje se obnavljaju sastojine koje su normalnom zalihom i obrastom dovedene do

vremena za obnovu. Tada u godinama uroda sjemena treba napraviti pripremni sijek i

djelomično prekinuti sklop te time osigurati dovoljno svjetla i topline za normalan razvoj

ponika. Uz sječu treba napraviti i pripremu staništa uklanjajući podrast i potištena stabalca da

se osigura nesmetano prodiranje difuznog svjetla. Intenzitet sječe je do 20 % zalihe, s tim da

se vodi briga o inklinaciji i ekspoziciji: na južnim ekspozicijama manjim, a na sjevernim

većim intenzitetom. Ostali sjekovi se vrše isključivo prosuđujući potrebu užitnog svjetla

bukovom podmlatku. Uvijek se mora znati i paziti da se prevelikim intenzitetom naglo ne

dovede bukov podmladak na sunce jer tada strada od suncožara (list i kora). Kad je

podmladak dobro priviknut na direktno sunčevo svjetlo i dostigne visinu iznad koljena do 1

m, treba prići dovršnom sijeku. U pravilu, uspjeh obnove i uzrast podmlatka nije ravnomjeran

na cijeloj površini odsjeka pa zato ne smiju ni intenziteti sječa biti isti na cijeloj površini.

Na površinama gdje bukva dolazi s hrastom kitnjakom i površinama s kojih ga je

istisnula, a po svim karakteristikama staništa može se uzgojiti mješovita šuma bukve i hrasta

kitnjaka, mora se unijeti žir hrasta kitnjaka u isto vrijeme kada je rodila bukvica. U tim

slučajevima treba intenzitete sijekova prilagoditi hrastu kitnjaku, ali čuvajući i bukov

podmladak.

Bukove sastojine mogu se obnoviti samo pravilnim vođenjem sijekova koji prate

potrebe i uzrast podmlatka, bez velikih radova i ulaganja.

Greške nastaju u prejakim zadnjim proredama ili pripremnim sijekovima koji se ne

poklope s urodom sjemena. Tada dolazi do zakorovljenja i nemogućnosti pojave ponika. U

tim slučajevima nužne su pripreme tla u godinama uroda sjemena.

Pri uspostavi šumskog reda nakon dovršnog sijeka treba posjeći sav zaostao podrast,

sav predrast, i čepovati oštećeni podmladak na vlakama.

Kako su ove sastojine na nagnutim i strmim terenima, bilo bi najbolje da se nakon

dovršnog sijeka isprojektiraju i izgrade mreže vlaka, a sadnjama saniraju oštećenja na tlu. U

to je vrijeme najlakše izvršiti projektiranje i bez značajnijih šteta na stanište i vegetaciju

izgraditi vlake s takvim padovima koji neće dovesti do erozija. Tako bismo od mladosti

sastojine imali mrežu dobro postavljenih vlaka i osiguranu realizaciju sortimenata počevši od

prvih proreda.

Njege podmlatka i mladika potrebito je provoditi prevršavanjem konkurentnih vrsta

(grab, iva, topola, breza i dr.). Brezu i druge voćkarice (naročito trešnju) uzrasta bukve treba

ostavljati pojedinačno, ili po par stabalaca u grupi na većim razmacima.

Čišćenje treba provoditi uklanjanjem nepoželjnih vrsta, loših stabalaca, te stabalaca iz

panja. Poslije čišćenja mlada sastojina mora biti ujednačena po visini.

U mješovitim sastojinama s hrastom njegu podmlatka i mladika, te čišćenje treba

prilagoditi očuvanju hrasta u željenom omjeru. To će se postići tako da se vrijeme, način i

intenzitet zahvata prilagode hrastovoj biologiji.

Unos četinjača u bukove branjevine nije dao dobre rezultate, a velike štete nastaju

uslijed snjegoloma i drugih kalamiteta. U svakom slučaju treba stimulirati razvoj mješovite

bukove sastojine s većim učešćem hrasta kitnjaka i jele.

U sastojinama iznad 600 m nadmorske visine, kada se od prirode počne javljati jela,

treba prekinuti jednodobno gospodarenje i postepeno prijeći na preborno grupimično

gospodarenje.

U dosadašnjoj praksi prve prorede su izostajale zbog malog ili nikakvog prihoda. Prve

prorede treba propisati kao obvezni uzgojni rad, kao i financiranje.

Prorede treba voditi tako da krošnje na odabranim stablima budućnosti budu centrične

s tankim granama i pod malim kutom u odnosu na stablo. Prilikom proreda posebnu pažnju

treba posvetiti podstojnoj sastojini i ne dirati je sve dok nema bar 10 % učešća u ukupnoj

masi.

U sastojinama s grabom grab treba zadržati u podstojnoj etaži i ne dopustiti da prodre

u proizvodni dio sastojine.

U mješovitim sastojinama s hrastom kitnjakom kod proreda prednost treba dati hrastu

stvarajući pravilan raspored po površini, tako da se bukva može ranije užiti. U starijoj dobi,

ako ima opravdanja, sastojinu prevesti u uređajni razred hrasta kitnjaka.

Bukove šume na terenima s velikim inklinacijama i na siromašnim tlima gdje su

obnove vrlo teške i gdje je upitno hoće li se moći podignuti bolja šuma, treba izdvojiti kao

zaštitne šume i propisati samo sanitarne mjere. Obnovu takvih šuma prolongirati, a moguća je

samo obnova na malim površinama uz dugo pomladno razdoblje. U tim je šumama vrednija

njihova općekorisna funkcija jer vrijednost drvne mase često je manja od troškova

iskorištavanja.

Bukove sjemenjače priobalja pripadaju šumskoj zajednici hrvatske bukove šume

(Fagetum silvaticae croaticum Horv. 1938). One se znatno razlikuju u horizontalnom i

vertikalnom pogledu. Ove šume pripadaju zajednici dinarskih bukovih šuma (Fagetum

dinaricum Horv.). Prema nadmorskoj visini razlikuju se: gorska bukova šuma (Fagetum

montanum Horv.), pretplaninska bukova šuma (Fagetum subalpinum Horv.) i primorska

bukova šuma (Fagetum seslerietosum Horv.).

Donja granica rasprostranjenosti bukovih šuma je u uvalama do 200 m.

Bukove šume dinarskog dijela Hrvatske razlikuju se od svih ostalih bukovih zajednica

velikim brojem svojstvenih vrsta. U sloju drveća uz bukvu se redovno nalazi javor mliječ. Na

većim visinama olilno se javlja jela. Ostale vrste su drveća gorski javor, tisa, božikovina.

Ovim sastojinama treba gospodariti kao visokim reguliranim šumama uz ophodnju od

100 godina, na manjim površinama s dugim pomladnim razdobljem.

Uzgojni radovi njege pomdlatka i mladika te čišćenje sastojina izvode se višekratno u

prvom dobnom razredu.

f) Gospodarska sjemenjača poljskog jasena

Šume poljskog jasena prostiru se na poplavnim područjima naših rijeka koja su pored

poplava uticana visokim nivoima podzemnih voda. Naslanjaju se na donjem dijelu na barske

šume vrba i topola, a gornju granicu dijele s vlažnim šumama hrasta lužnjaka. U tom se

rasponu mogu prepoznati i razvrstati tri skupine staništa i to:

- inicijalne površine na kojima jasen tek osvaja teška polumočvarna staništa,

- optimalne površine na kojima raste tipična šuma poljskog jasena

- površine na kojima se nalazi šuma poljskog jasena, a javlja se hrast lužnjak i

drugo grmlje karakteristično za šumu hrasta lužnjaka i velike žutilovke.

Ova podjela i razvrstavanje vrlo je važna jer su za svaku od ove tri skupine drugačije

smjernice gospodarenja kod obnove sastojina.

Poljski jasen je jedna od najzahtjevnijih vrsta drveta za svjetlom pa i pored te osobine

tvori čiste sastojine. On je na tim staništima pionirska vrsta s vrlo značajnim transpiracijskim

učincima. Kada se naglo ukloni jasenova šuma, dolazi do zamočvarenja.

Najznačajnija je šuma poljskog jasena s kasnim drijemovcem (Leucoio-Fraxinetum

angustifoliae Glav.1959).

Raznim melioracijskim zahvatima došlo je do velikih promjena na staništima šume

poljskog jasena, tako da one polako prelaze u vlažne šume hrasta lužnjaka na isušenim tlima.

Obrnuto je tamo gdje je došlo do podizanja nivoa podzemnih voda ili stagniranja vode

većim dijelom godine. Tu se jasenova stabla suše jer dolazi do zamočvarenja.

Staništa, gdje danas imamo čiste jasenike, pretrpjela su tijekom prošlih 80 godina

promjene jer je svaka poplava ostavila dio nanosa i na taj način cijeli je teren postao viši, a

razlike između greda i niza manje. Tu je jasen odigrao svoju pionirsku ulogu i stvorio uvjete

da se uzgoji mješovita šuma hrasta i jasena.

U zadnjih 40 godina na ova staništa naselila se amorfa i čini suvisli sloj ispod starih

stabala. Ona predstavlja najveći problem što se jasenove sastojine ne podmlađuju i jako je

teška i skupa obnova, uz puno neizvjesnosti u konačni uspjeh.

Jasenovo je drvo zbog svojih tehnički i estetskih svojstava vrlo cijenjeno, no pošto se

koristi za izradu svijetlog namještaja, vrlo je podložno modnim promjenama na tržištu.

Osrženi jasen (sa kernom) teže se prodaje i ima manju vrijednost.

Cilj gospodarenja je uzgojiti kvalitetnu oblovinu za tehničku preradu (furnirski i trupci

za ljuštenje te pilansku oblovinu) sa širokim i pravilnim godovima bez osrženja.

Na inicijalnim staništima, gdje poljski jasen tek osvaja površinu, i gdje je sukcesija u

tijeku, takva staništa treba tretirati kao zaštitne sastojine i ne uključivati ih u glavni prihod i

obnovu. Drvna masa na tim je staništima jako loša, no velika je zaštitna funkcija tih stabala i

njihova transpiracijska fukcija. Svaki zahvat u smislu obnove zaustavio bi pozitivnu sukcesiju

i doveo do degradacije šumskog staništa. U ovom obliku gospodarenja treba ih zadržati dok

se ne stvori stanište tipične šume poljskog jasena.

Na optimalnim staništima tipične šume poljskog jasena treba i dalje gospodariti na isti

način, a vrši se prirodna obnova oplodnim sječama. Obnovu treba početi u godini uroda

sjemena. To je lako utvrditi jer se već u lipnju vidi intenzitet uroda. Pošto sjeme otpada u

rujnu i listopadu, prije toga treba napraviti pripremu uklanjanjem amorfe i drugog raslinja

(mehanički, kemijski ili neki drugi način) da bi se osigurala da sjeme dođe u kontakt s tlom, te

da ga pokrije listinac kako bi se ostvarila potrebna stratifikacija sjemena za normalno nicanje

u proljeće. Pripremom se mora osigurati pojava i preživljavanje ponika u prvoj vegetaciji. U

istom mirovanju vegetacije treba naplodnim sijekom ukloniti 50 % stabala.

Na staništima koja su u vrijeme podizanja stare jasenove šume bila tipična jasenova

staništa, a promjenama u vodnom režimu i prirodnom sukcesijom danas su staništa mješovite

šume hrasta lužnjaka i poljskog jesena, prirodnom obnovom treba uz unos žira to i ostvariti. U

godini uroda žira treba napraviti pripreme kako je navedeno kod hrasta lužnjaka i unijeti 400

kg žira po hektaru. Ne mora se poklopiti urod hrasta i jasena, jer jasen češće rodi, sjeme

preleži, a i voda ga raznosi, pa će se najdulje u roku od dvije godine pojaviti i ponik poljskog

jasena.

Od nicanja pa sve dok ne završi primarni rast ponika, potrebno je osigurati direktno

vršno svjetlo spašavajući ponik od bujne vegetacije košnjom (ručnom ili strojnom) iznad

visine ponika. To činiti i za uzrast podmlatka. Kada podmladak jasena dosegne visinu 60-80

cm, treba napraviti dovršni sijek.

Njega podmlatka u pravilu treba biti svake godine dok se jasen ne izdigne iznad

konkurenata.

Njegu mladika i čišćenje treba raditi rano i intenzivno uklanjajući i loši naraštaj jasena.

Prorede moraju krenuti rano i vrlo intenzivno da se stvore pravilne široke krošnje koje

će osigurati veliki debljinski prirast (i do 1,5 cm širine goda). Ovako vođena sastojina daje

lijepu deblovinu i na tržištu traženu “bijelu jasenovinu.”

Jaseni s metlastim niskim krošnjama i velikim brojem stabala na površini daju u

konačnici loša osržena debla. Kada se kasno dođe sa proredama, nakon kulminiranja

visinskog prirasta, stabla ne reagiraju očekivano na prorede i ne postiže se zadani cilj.

Dosadašnji način obnove tzv. „Obnova jasenovih sastojina sječom na pruge“ nije dao

dobre rezultate i svi napravljeni znanstveni radovi ukazuju na štetnost takvog gospodarenja.

Zapravo je to bila čista sječa u dva navrata, a tako nastale čistine je jako skupo i teško

obnoviti sadnjama sadnica jer ih odmah nastanjuje amorfa. Takvim čistim sječama

zaustavljena su progresivna kretanja i pokrenuto je propadanje i degradacija jasenovog

staništa.

Zatečene smjernice gospodarenja u gospodarskim osnovama koje propisuju obnovu

sječom na pruge treba staviti izvan snage, a narušene površine što prije sanirati i privesti

normalnom gospodarenju.

g) Gospodarska sjemenjača običnog graba

Sastojine ovog uređajnog razreda nastale su kao posljedice nestručnog gospodarenja

glavnim vrstama prirodnih zajednica određenog staništa.

Poštujući propisanu ophodnju od 80 godina, obnovu treba provoditi oplodnim sječama

uz unos sjemena, staništu odgovarajućih vrsta drveća (lužnjak, kitnjak, bukva). Dobro je u

zadnjem dobnom razredu izazvati uraštanje donje etaže graba ili OTB radi lakše regulacije

priliva svjetla kod obnove, ali i radi izbjegavanja obilatog ponika graba ili OTB sa jačih

sjemenjaka.

Obični grab se rasprostire kao prateća (pomoćna) vrsta drveta u šumama hrasta

lužnjaka na gredama pa dalje u kitnjakovim i bukovim toplijim šumama.

Drvo se manjim dijelom upotrebljava kao tehničko, a većim dijelom kao celulozno i

ogrjevno drvo.

Za ovu namjenu ne treba uzgajati šume običnog graba jer se te potrebe lako podmiruju

iz mješovitih sastojina drugih vrsta u kojima se obični grab pojavljuje kao prateća vrsta.

U sastojinama običnog graba treba intenzivnim proredama proizvesti što više drvne

mase kumulirane na manjem broju stabala, te ih unosom sjemena ekonomski vrednijih vrsta

prevesti u sjemenjače hrasta lužnjaka, kitnjaka, bukve, gdje je grab pomoćna vrsta.

Ne smije se posjeći čistom sječom, već se nakon unosa sjemena mora imitirati

prirodna obnova primjerene vrste koju se unijelo.

Postupak obnove i daljnjeg vođenja sastojine treba teći na opisani način kao kod

glavnih vrsta drveća.

h) Gospodarska sjemenjača crne johe

Unutar ovog uređajnog razreda nalazimo prirodne sastojine crne johe u šumi crne johe

s trušljikom subass. tipična (Frangulo-Alnetum glutinosae Rauš subass typicvum) te u šumi

crne johe s vezom i poljskim jasenom kao i varijanta sa lužnjakom.

Zajednice uspijevaju na podlozi aluvijalnih i deluvijalnih nanosa ilovine, glinaste ilovine,

pijeska i šljunka.

Najpovoljniji sastojinski oblik je jednodobna čista jednolična sjemenjača crne johe.

Osim crne johe, pojedinačno mogu pridolaziti poljski jasen, vez i lužnjak.

Crnu johu moguće je obnoviti oplodnom sječom uz obveznu pripremu tla prije naleta

sjemena ili pak sadnjom sadnicama.

U ovom uređajnom razredu veći dio površinski ne pripada staništu prirodne šume crne

johe, već staništima poljskog jasena ili lužnjaka i to iz razloga što su to umjetno podignute

sastojine na čistinama. Na takvim staništima, obnovu treba voditi prema prirodnoj zajednici

sjetvom ili sadnjom sjemena ili pak sadnjom sadnica staništu i biljnoj zajednici odgovarajućih

vrsta (lužnjak, jasen, joha).

i) Gospodarska sjemenjače topola i vrba

Šume topola i vrba zauzimaju aluvijalna tla uglavnom nezaštićenog priobalja naših većih rijeka, gdje nerijetko zauzimaju suvisle gospodarski značajne komplekse, s naglašenom općekorisnom funkcijom. Prirodne sastojine, čiji su osnovni nosioci crna i bile topola i bijela vrba površinski su zančajno smanjene u posljednjih 30 godina. Razlozi tome su teškoće s pospodarski prihvatljivim racionalnim načinom prirodne obnove sjemenom, te unošenje sadnica klonova euroameričkih topola na neobnovljene površine.

Prema podjeli na ekološko - gospodarske tipove šume topola i vrba poplavnog područja svrstane su u tip II-G-50 i II-G-60.

U pristupu gospodarenju ovim šumama, posebno u fazi obnove, prisutne su razlike između saznanja stečenih iskustvom uz praktičan rad i preporuka datih na temelju izučavanja ekološko - gospodarskih tipova, koje su manje ili više u primjeni kod izrade uređajnih elaborata.

Prije pristupa raspravi o ovom problemu valja naglasiti da su prirodne sastojine topola i vrba poplavnog područja u isto vrijeme stalan i pionirski oblik vegetacije. One su u kontinuitetu prisutne na novonastalim aluvijalnim nanosima u koritu i uz obale rijeke te na dijelovima starog korita i bara, koji se zasipaju poplavnim nanosima.

Kao pionirska vegetacija čine početak sukcesije prema klimatogenim zajednicama hrasta lužnjaka. No ovaj proces ima evolucijski karakter i povezan je s promjenama, koje su posljedica izmještanja korita i nanošenja novih slojeva (nerijetko pjeska) prilikom poplava. Sve ovo utječe na dinamiku pedogenetskih procesa i izmjenu stanišnih prilika, te se u tijeku sukcesije izmjenjuju progresivni i regresivni procesi šumske vegetacije, često mozaično u manjim grupama prateći heterogeni karakter staništa (nize, grede, različiti sastav slojeva aluvijalnog tla).

U sklopu ovih procesa praktični gospodarski značaj ima mogućnost obnove prirodnih sastojina uz klasični obrazac vođenja oplodnih sječa, pripreme staništa i pojave ponika iz

sjemena. Dosadašnja iskustva nažalost ne potvrđuju ovu mogućnost u gospodarski prihvatljivim okvirima. U vrijeme dozrelosti za sječu u prirodnim sastojinama došlo je do značajnih promjena stanišnih prilika prije svega na tlu taloženjem novih slojeva (ponekad s velikim učešćem prijeska) te pojavom bujne korovske vegetacije, što je osnovna prepreka za prihvat sjemena koje kod ovih vrsta ima klijavost svega nekoliko dana uz visoke zahtijeve na stanišne prilike.Obavljena istraživanja fenomena i mogućnosti prirodne obnove topola i vrba sjemenom

(Herpka, Rauš, Matić, Mayer) dobrim dijelom su ukazala na probleme koji su prisutni kod

ovih procesa. No nažalost još uvijek smo bez praktičnih rješenja za prirodnu obnovu ovih

vrsta sjemenom uz oplodne sječe u gospodarski prihvatljivim okvirima.

Stoga obnovu ovih sastojina u budućnosti treba obavljati sadnjom sadnica ili vegetativnih

dijelova autohtonih vrsta drveća. Izborom vrste drveća slijediti sukcesiju autohtone

vegetacije.

2.5.1.2. Jednodobne šume niskog uzgojnog oblika (panjače)

Panjače su nastale namjernim ili nenamjernim procesima degradacije sastojina

visokog uzgojnog oblika. U prošlosti su nastajale iz potreba za ogrijevom i nestručnim

gospodarenjem, u novije vrijeme nastaju kao posljedica neuspjele obnove visokih šuma.

Glavne vrste drveća koje tvore šume niskog uzgojnog oblika su: kitnjak, medunac, cer,

crnika, bukva, obični grab, kesten, joha, bagrem i dr.

Kao i kod visokih šuma uzgojni radovi u panjačama dijele se u dvije osnovne skupine:

- uzgojni radovi na njezi panjača;

- uzgojni radovi na obnovi panjača;

Njega panjača proredom, uz trijebljenje i čišćenje osnovni su radovi njege panjača.

Prilikom planiranja i provođenja zahvata njege panjača izuzetno je važno pravovremeno

utvrditi cilj i način gospodarenja sastojinom.

U skladu s odredbama Pravilnika o uređivanju šuma sve jednodobne šume, uključivo i

panjače, obnavljaju prirodnim putem, oplodnim sječama. Izuzetak su sastojine crne johe,

topola, vrba i bagrema koje se mogu obnavljati čistim sječama i pošumljavanjem, odnosno

izbojcima iz žilja (bagrem).

Imajući u vidu više puta potvrđenu spoznaju da su panjače degradirane sastojine na

kvalitetnim staništima, cilj gospodarenja za većinu sastojina panjača u državnim šumama

traba biti njihovo prevođene u visoki uzgojni oblik. U sklopu toga procesa često treba samo

obaviti konverziju uzgojnog oblika za istu vrstu drveća (panjače kitnjaka, medunca, crnike,

bukve, kestena i sl), dok u drugim slučajevima treba obaviti i zamjenu glavne vrste drveća

koja je u procesu degradacije nestala iz prirodne biljne zajednice (panjače običnog graba).

U prvom slučaju način gospodarenja ovisi o kvaliteti sastojine i udjelu, prostornom

rasporedu i izgledu stabala iz sjemena. Ako u panjači stabla iz sjemena dolaze u minimalnom

broju od 80 do 100 stabala po hektaru, a takve su kvalitete da mogu tvoriti buduću sastojinu iz

sjemena, onda ćemo proredama omogućiti razvoj stabala iz sjemena. Proreda će biti ujedno

posredna konverzija iz niskoga u visoki uzgojni oblik i imat će dugoročni karakter. (Matić,

Skenderović, 1992) Takvim sastojinama panjača utvrđuje se produžena ophodnja u skladu s

odredbama Pravilnika i provodi obnova po principima obnove visoke regularne sastojine.

Ukoliko u panjači nema stabala iz sjemena ili se ona pojavljuju u nedovoljnom broju,

proredom će se obaviti kavalitetna selekcija unutar stabala iz panja i priprema za prirodnu

obnovu panjače uz ophodnju koja ne bi trebala biti duža od 60 godina. Obnova se također

obavlja po principima obnove visoke regularne sastojine, uz potrebne zahvate na suzbijanju

razvoja izbojaka iz panja (premazivanje panjeva).

V. Krejči i T. Dubravac (2004) proveli su višegodišnja istraživanja obnove i konverzije u

visoki uzgojni oblik panjača hrasta crnike. Na temelju dobivenih rezultata zaključili su

sljedeće:

- primjena načela oplodnih sječa u panjači hrasta crnike daje pozitivan

rezultat;

- učestalost i intenzitet plodonošenja panjača hrasta crnike osiguravaju uvjete

obnove i konverziju prirodnim putem u viši sastojinski oblik;

- pojava i preživljavanje mladog naraštaja hrasta crnike iz sjemena zahtijeva

učinkovite i pravovremene prorijede te višekratne njege;

- nakon pojave pomlatka u strukturno sačuvanim panjačama hrasta crnike,

pomladno razdoblje uz pravilno vođenje oplodnih sječa ne treba biti duže

od 10 godina.

U drugom slučaju, kada uz konverziju uzgojnog oblika treba obaviti i zamjenu vrste

drveća, obavljaju se zahvati prorede panjače kojima se potiče kumulacija debljinskog prirasta

na najkvalitetnijim stablima iz panja.

Obnova sastojine obavlja se «imitacijom oplodne sječe» gdje se uz dva sijeka unosi sjeme

potencijalne glavne vrste.

2.5.1.3. Kulture i plantaže

Prema Pravilniku o uređivanju šuma kulture su definirane kao umjetno podignute

sastojine vrstama drveća uglavnom izvan područja prirodnog rasprostranjenja, a plantaže kao

umjetno podignute sastojine uz primjenu agrotehničkih mjera s mogućnosti iskorištenja

međuprostora.

Značajniji radovi na podizanju šumskih kultura u Republici Hrvatskoj datiraju od

druge polovice 19. stoljeća. Radovi na poddizanju kultura stagniraju između dva svjetska rata.

Nakon drugog svjetskog rata radovi na podizanju kultura bili su izuzetno intenzivni.

Ti radovi bili su usmjereni na povećanje udjela crnogoričnih vrsta i meke bjelogorice u

ukupnom šumskom fondu.

Crnogoričnim vrstama pošumljavane su neobrasle i degradirane površine na kršu i

kontinentalnim dijelovima Hrvatske.

Od crnogoričnih vrsta prilikom podizanja kultura, uz autohtone vrste (smreka, obični bor, crni

bor, alepski bor, brucijski bor, primorski bor) korištene su i alohtone vrste kao npr. Europski i

japanski ariš, američki borovac, zelena duglazija, pinija, cedrovi i sl.

Od bjelogoričnih vrsta pri podizanju kultura i plantaža najviše su korištene vrste meke

bjelogorice, različiti klonovi i kultivari vrba i topola.

Obnovu i podizanje novih površina kultura i plantaža treba obavljati u skladu s naprijed

navedenim uvjetima i mjerama zaštite prirode i kriterijima za certifikaciju šuma (za površine

HŠ d.o.o.).

a) Kultura smreke, običnog bora i ostale crnogorice

Uređajni razredi navedenih vrsta crnogorice, u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske

nigdje ne formiraju prirodnu biljnu zajednicu pa ih uglavnom možemo tretirati kao prve

kulture pionirskih vrsta koje kroz svoju ophodnju stvaraju stanišne uvjete za dolazak

odgovarajuće prirodne biljne zajednice.

Za sve uređajne razrede navedenih vrsta crnogorice vrijedi pravilo da se uzgojnim

radovima njege, čišćenja i proreda stimulira pridolazak i uzgoj autohtone bjelogorice, kako bi

se nakon isteka ophodnje, lakše mogla obnoviti prirodna biljna zajednica određenog staništa.

b) Kultura alepskog bora

Šuma alepskog bora pripada šumskoj zajednici Pinetum halepensis Anić 1959 prov.Alepski bor javlja se prirodno u grupama ili sastojinama na svim dalmatinskim

otocima južnije od otočića Krapnja kod Šibenika i na uzanom obalnom pojasu južnije od Splita.

Alepski bor umjetno je proširen. U prirodnim sastojinama čini nadstojnu etažu, a pod njim se razvija bujan sloj grmlja, dok je kod umjetno podignutih sastojina podstojna etaža slabo razvijena.

Alepski bor velikim dijelom koristi se kao pionirska vrsta u svom prirodnom arealu kao i u zoni toplijeg submediterana.Uz proizvodnju drvne mase, ima vrlo velika estetska vrijednost pa su ciljevi gospodarenja ovim šumama različiti. Ovisno o stanišnim prilikama i smještaju sastojine u prostoru naglasak može staviti na turističko-rekreativnu, gospodarsku ili pionirsku funkciju.

Ovisno o tome izabiru se i različitu načini gospodarenja: gospodarenje sastojinom do fiziološke zrelosti, uzgoj u pohodnji od 60 godina ili konverzija u crnikove šume. Obnova ovih šuma treba uvijek biti usmjerena na povećanje udjela autohtone vegetacije u sastojini.

c) Kultura crnog bora

Pošumljavanje sadnicama crnoga bora prvi je korak u prekidu daljnje degradacije najnepovoljnijih krških staništa.Pošumljavanje se obavlja sadnjom sadnica ili sjetvom sjemena (osobito na opožarenim površinama).Njega čišćenjem obavlja se prije kulminacije visinskog prirasta, a uklanjaju se defektna i prekobrojna stabalca i stabalca koja ometaju razvoj autohtonih vrsta.Njega proredom obavlja se prema naprijed opisanim principima, pri čemu se uz kvalitetna stabla crnoga bora podržavaju i autohtone vrste drveća.Obnova ovih šuma treba uvijek biti usmjerena na povećanje udjela autohtone vegetacije u sastojini.

Ove sastojine uz drvoproizvodnu često imaju i značajnu zaštitnu i općekorisnu funkciju, te u skladu s time treba utvrditi i način gospodarenja pojedinom sastojinom.

d) Kulture topole

Podižu se uz mehaniziranu pripremu staništa sitnilicama bez pripreme tla, uglavnom

nakon sječe postojećih kultura ili na neobraslim površinama. Ophodnja od 20 do 25 godina

ovisno o kvaliteti. Za razliku od plantaža pored izostanka pripreme tla, kod podizanja kultura

koristi se ponekad i nešto veći broj sadnica po ha (400 do 500 kom). Njega tla vrši se

okopavanjem oko sadnica u prve dvije godine, a međuredno se korov uništava sa sitnilicama.

Njega orezivanjem grana vrši se samo u kvalitetnijim kulturama.

U skladu s duljinom ophodnje, brojem stabala i kvalitetom kulture vrše se i njege

prorjedom.

e) Kulture bijele vrbe

Podižu se na novim površinama, te nakon sječe postojećih kultura i prirodnih sastojina, kada ne uspije prirodna obnova. Priprema staništa se vrši uglavnom mehanizirano sitnilicama, u pravilu bez priprema tla. Ophodnja 20 do 25 godina. Koriste se sadnice selekcioniranih klonova, uglavnom unutarvrsnih hibrida bijele vrbe. Starost sadnica koje se koriste je 1/2 ili 2/2. U manjoj mjeri se koristi i sadni materijal bez korijena.

f) Plantaže topole

Nastale sadnjom sadnica uz maksimalno intenzivni tehnološki postupak i primjenu

agrotehničkih mjera u pripremi tla. Podižu se na novim površinama ili obnavljaju nakon sječe

postojećih plantaža.

Pored oranja i tanjuranja kod obnove plantaža primjenjuje se i postupak uništavanja

panjeva iveranjem (mehanizirano svrdlo) prije osnovne obrade. Na pripremljenom zemljištu

sadi se 273 kom. sadnica (šesterokutni raspored) ili cca 300 kom. (kvadratični raspored).

Koriste se sadnice selekcioniranih klonova eurameričkih topola i američkih crnih topola

(deltoidni klonovi). Prednost se daje radu s više klonova. Kriste se uglavnom dvogodišnje

sadnice 2/2 i 2/3, a u manjoj mjeri i jednogodišnje sadnice 1/2. Uobičajena sadnja uz primjenu

mehaniziranih bušilica vrši se na dubinu 80 do 90 cm. Na tlima s velikim učešćem pijeska i s

niskom razinom donje vode primjenjuje se duboka sadnja uz mehanizirano bušenje jama na

dubinu od 1,5 do 3,0 m (ovisno o donjoj vodi).

U plantažama se u prvih 5 do 7 godina (do potpunog sklapanja krošnji) vrši njega

međurednom obradom tla, uglavnom tanjuračama dva do tri puta u toku vegetacije. Svrha je

uništavanje korovske vegetacije i rahljenje tla.

U razdoblju od 3 do 8 godina, najčešće u tri navrata vrši se njega odsijecanjem jačih

grana (korekcija krošnje) i uklanjanjem suhih grana s debla. Svrha ove mjere je dobivanje

čistog debla do visine cca 8 do 10 m.

Na mjestima gdje postoji opasnost od šteta, koju čini visoka divljač vrši se pojedinačna zaštita

oblaganjem sadnica nakon sadnje plaštem od žičanog pletiva ili trske od razine tla do visine 2

m.

2.4.1.4. Degradirane šume

U ovu skupinu šuma svrstane su šikare, šibljaci, makije i garizi. Cilj gospodarenja

ovim šumama je prevođenje u viši uzgojni oblik. Način gospodarenja i s tim u svezi brzina

postizanja toga cilja ovisi o stupnju degradacije staništa i smještaju sastojine u prostoru.

Pri donošenju odluka za poduzimanje uzgojnih zahvata u cilju prevođenja degradirane

sastojine u viši uzgojni oblik prednost imaju sastojine na boljim tlima kao i sastojine koje,

zbog svoga položaja u prostoru, imaju naglašene općekorisne funkcije.

Šikare i šibljaci najrasprostranjeniji su submediteranskom području gdje su nastali

degradacijom medunčevih šuma.

Intenzivne i neuredne sječe, izostanak njege i pomlađivanja, brst i paša stoke te česti požari

doveli su do degradacije šuma niskog oblika u šikare.

Šikare su takav degradacijski oblik medunčevih šuma u kojima se ne razlikuje sloj drveća od

sloja grmlja. Oba sloja su izjednačena po visini i zauzimaju isti prostor u sastojini zbog

degradacije stojbine i stabala. Šikara i pored toga ima suvislost i veliki broj drveća i grmlja, te

je zbog toga gusta i teško prohodna (Matić, Anić, Oršanić, 1996.)

Daljnjim degradiranjem, šikara prelazi u šibljak. Šibljaci nose obilježje degradirane šume, u

čijoj se strukturi pretežito nalaze šiboliki, rijetki, najčešće od stoke obršteni izbojci onih

sporednih vrsta drveća i grmlja koje pridolaze u šumskim zajednicama hrasta medunca. Takvi

deformirani izbojci iz panja, različitih otpornih vrsta drveća i grmlja, obrastaju krševit teren,

nemaju suvislu strukturu, pa se javljaju manje ili veće površine gologa krša koje predstavljaju

krajnji degradacijski stadij medunčevih šuma (Matić, Anić, Oršanić, 1996.)

Osnovna šumskogospodarska mjera koju treba poduzeti na ovome području je sprečavanje

daljnje degradacije, što znači da treba poduzeti opsežne mjere zaštite šuma od požara i

bespravnih sječa, te osigurati provedbu zakonskih propisa u pogledu korištenja šuma za

ispašu stoke i brst.

Za kvalitetno određivanje daljnjih smjernica gospodarenja ovim šumama, neobično je

značajno ispravno definirati oblik degradacije (panjača, šikara, šibljak), te poznavati stupanj

degradacije staništa. Zahvati na plitkim, skeletnim tlima nisu opravdani.

U degradiranim sastojinama koje imaju znatan udio glavne vrste drveća (medunac) a nalaze se

na kvalitetnim staništima provodi se njega čišćenjem.

Obzirom da se radi o značajnim površinama, prilikom izbora prioritetnih površina za njegu

čišćenjem svakako uzeti u obzir i općekorisne funkcije koje pojedina sastojina, zbog svoga

položaja u prostoru, treba ispunjavati.

Intenzitet čišćenja treba biti u skladu s njegovom svrhom: “da potakne prirodnu sukcesiju

prema nekom od viših uzgojnih oblika”. To znači da se prilikom obavljanja zahvata reducira

broj nekvalitetnog drveća i grmlja, ali se ne uklanjaju sve prateće vrste. Ovo naročito vrijedi

za dijelove sastojine gdje se glavna vrsta pojavljuje u manjoj mjeri.

Druga uzgojna mjera koja se, uz čišćenje, može provoditi u ovim sastojinama je

unošenje pionirskih vrsta na progaljene površine unutar šikara i šibljaka i stvaranje mješovitih

sastojina pionirskih i prijelaznih crnogoričnih i bjelogoričnih vrsta drveća.

Makije i garizi nastali su degradacijom šuma hrasta crnike.

Kao i kod šikara i šibljaka, osnovna mjera koju treba poduzeti je suzbijanje daljnje

degradacije, provođenjem sustavnih mjera zaštite od požara i drugih štetnih utjecaja.

2.5.2. Raznodobne šume

2.5.2.1. Preborne šume

Preborna je šuma takva šuma u kojoj se po jedinici površine nalaze stabla obične jele i

drugih toj zajednici prirodnih vrsta drveća, koja su različitih visina i debljina, raspoređena u

horizontalnoj stablimičnoj ili grupimičnoj strukturi te u tri sloja vertikalne strukture. To je

visoka šuma u kojoj se na razmjerno maloj površini nalaze stabla najrazličitijih debljina i

visina, koja su pomiješana pojedinačno (stablimično) ili u manjim grupama (grupimično).

Preborna je šuma trajna šuma s neprestanim nejednoličnim sklopom, u kojoj se iskorišćivanje,

pomlađivanje i njegovanje obavlja stablimičnim odabiranjem, uglavnom istodobno i na istoj

površini (Šafar, 1987).

U preborne šume spadaju uređajni razredi jele i bukve, jele i ostalih bjelogoričnih

vrsta, uglavnom gorskog javora, te jele i smreke.

Na strmim i kamenitim terenima te su sastojine stablimičnog prostornog rasporeda, dok na

zaravnima sa dubljim tlom i manje kamena na površini, sastojine teže grupimičnom

prostornom rasporedu.

Stablimični raspored je takav raspored koji pretpostalvlja na maloj površini postojanje

stabala različitih visina i debljina, a razumije se i različitih vrsta.

Gospodrenje u prebornim šumama podrazumijeva sječu koja prvenstveno služi za

pomlađivanje. Da bi se to moglo neprestano provoditi, potrebna je normalna struktura, koja se

treba pokoravati zakonitosti tzv. Liocourt-ove krivulje, što znači da s porastom debljine,

drastično pada broj stabala.

Sječa se provodi u odre|enim vremenskim razmacima,, potrebnim da se sastojina

oporavi i da stekne optimalnu drvnu zalihu zvanu “drvna zaliha prije sječe”. Vremenske

razmake između dviju sječa naziva se “ophodnjica”.

Normalitet prebornih šuma zasniva se na normalnoj, optimalnoj strukturi sastojina s

obzirom na drvnu zalihu, debljinsku raspodjelu i broj stabala.

Optimalna drvna zaliha, je ona drvna zaliha koja je upravo nužna i dovoljna da omogući

trajnu regeneraciju šume i dade najpovoljniji prihod (Klepac, 1961).

Sječe koje se, u pravilu, obavljaju svake 10-te godine, u slučaju ostvarenog normaliteta,

količinski su jednake 10 godišnjem prirastu.

Sječom koja istovremeno spada u uzgojne radove u prebornoj šumi, nastojimo formirati

prebornu sastojinu optimalne strukture, koja će u omjeru smjese imati vrste s najvećim i

najvrednijim prirastom, koja će se maksimalno koristiti produkcijskom sposobnošću tla, a

istovremeno stvarati obilan prirodni pomladak (Matić, Skenderović, 1992).

Prema Matić i dr. (2001) prilikom doznake stabala za sječu treba imati u vidu ciljeve koje ta

doznaka treba ispuniti:

- stalno pomlađivanje;

- njega sastojine;

- stalno održavanje preborne strukture;

- iskorištavanje sastojine;

- Sanitarno-higijenska funkcija.

Stanje naših prebornih šuma kojima kao edifikator dominira jela, međutim, nije

normalno. Uzroci koji su doveli do takvog stanja prema Matić i dr. (2001) mogu se podjeliti

u tri skupine:

- pojava dužih sušnih razdoblja u globalnoj klimi;

- pogrešni gospodarski zahvati, posebno glede duljine ophodnjice, intenziteta

i načina sječe;

- nepovoljan utjecaj kiselih kiša i polutanata koji onečišćuju zrak, vodu i tlo.

Veoma čest slučaj narušenog normalitea događa se u najproduktivnijim gotovo čistim jelovim

šumama Gorskog Kotara koje rastu po zaravnima na dubokim tlima nastalim na silikatnoj

podlozi. One naime teže reguliranoj strukturi, pa se Liocourt-ova krivulja oko sredine izobliči

tvoreći tzv. “grbu” što indicira prevelik broj srednjodobnih stabala, pa je u takvim šumama

regeneracija otežana.

U narušenim sastojinskim prilikama uzrokovanim sušenjem provoditi permanentnu

sječu stabala koja su već suha, kao i onih koja će se po kriterijima Komisije za uzgajanje

šuma Europske zajednice o procjeni stupnja oštećenosti šuma na bazi zajedničke

metodologije, u kratko vrijeme osušiti. Prema tim kriterijima osutost (prozirnost) krošanja

grupira se u 7 grupa. Stablo za koje se procijeni da je u fazi osutosti 81-99% što je 6-ta grupa,

a nosi naziv 3b stupanj, treba obavezno sjeći, jer je “još živo” i tehnički vrijedno, a samo je

korak do “sušca”.

Podsijavanje sjemena jele i bukve te sadnja sadnica tih vrsta drveća, kao mjera

pomlađivanja oštećenih prebornih šuma, može se obavljati samo na onim dijelovima sastojine

čija tla nisu izgubila svojstva šumskoga tla, koja nisu zamočvarena i zakorovljena i koja još

uvijek imaju zaštitu nadstojnih stabala (Matić i dr., 2001).

Na ostalim dijelovima, gdje nije moguća prirodna obnova jele i bukve, umjetna obnova

obavlja se pionirskim vrstama koje od prirode dolaze u jelovim prebornim šumama (smreka,

javor, obični jasen, gorski brijest i dr.).

Na obešumljenim jelovim staništima koja želimo vratiti šumskoj proizvodnji podižu se

monokulture smreke. One imaju pionirsku ulogu u pripremi staništa za prirodni ili umjetni

povratak autohtone šumske vegetacije. Tijekom ophodnje nužno je obavljati njegu proredom,

što, među ostalim, poboljšava prilike u tlu za povratak prirodne vegetacije.

Obnova takve sastojine i prevođenje u mješovitu sastojinu jele i smreke obavlja se u dva sjeka

(naplodni i dovršni) tako de se sjeme ili sadnice jele unose neposredno prije ili nakon

naplodnog sjeka.