EUROPSKE REGIJE I POVIJEST BIH U 19. ST.

1. OSMANLIJSKO CARSTVO DO 18. ST.

Vojna organizacija

Oružane snage spahija i janjičara

Danak u krvi

Timarski sustav

Strogo vojno-feudalni sustav – postojale su dvije vrste posjeda koje je spahija mogao dobiti,

veći posjed ZIJAMET i TIMAR (manji posjed).

Najveći posjed HAS dodjeljivao se najvažnijim pokrajinskim namjesnicima i članovima

sultanove obitelji. Zemlja nije bila nasljedna već u vlasništvu sultana. Seljaci su obrađivali

zemlju, plaćali su desetine u naturi (između desetine i četvrtine njihove ljetine). Seljaci

preobraćeni na islam mogli su steći povoljnije uvjete zakupa zemlje, odnosno mogli su postati

punopravni vlasnici malog posjeda – čitluka.

Teritorijalno i upravno ustrojstvo

Nahije, kadiluci ili kaze, sandžaci, pašaluci. 1580. osnovan Bosanski pašaluk (pripadao

Rumeliji). Sandžaci: Bosna, Hercegovina, Zvornik, Klis, Bihać, Pakrac, Krka i Požega. Sveti

zakon islama – ŠERIJATSKI ZAKON. Vlast na lokalnoj razini – kadije (kadiluk).

Sastav stanovništva

U istočnim dijelovima 30% muslimana. U zapadnim dijelovima Slaveni (Hrvati i Srbi) i oko

10% muslimanskog stanovništva. Južni dijelovi – mješavina naroda: Grci, makedonski

Slaveni, Turci, Albanci i druge etnički neodređene skupine. Dunavske kneževine Vlaška i

Moldavija imale su poseban status. Tijekom 18. st. Socijalna struktura Carstva se raspada.

Porez se mogao naplaćivati samo kršćanima. Na rubovima Carstva jača lokalna autonomija,

razvijaju se kršćanske uglavnom grčke gradske zajednice.

FANARIOTI – grčka elita, zauzimaju vodeće pozicije na Porti. Po zanimanju su uglavnom

bili bankari i savjetnici, a vremenom se uzdižu na rang kneževa. Posebnu važnost su imali u

rumunjskim kneževinama.

1

Početak kraja Osmanskog Carstva dogodio se nakon Velikog turskog rata (1683-1699) i mira

u Srijemskim Karlovcima 1699.

Srednjoeuropske političke i društvene tranzicije

Europa apsolutistička (Habsburška Monarhija, Rusija, Pruska i Osmansko Carstvo).

Francuska je središte prosvjetiteljstva. Prosvijećeni apsolutizam – vladari prihvaćaju ideje.

Dva procesa: prosvjetiteljska kritika (nastanak građanstva) i sukobi između aristokracije i

državne vlasti.

Francuska revolucionarna događanja počela u srpnju 1789., ukidanje feudalnih odnosa,

Deklaracije o pravima čovjeka i građanina (26.8.1789.)

Koalicijski i Napoleonovi ratovi

Prvi koalicijski rat (1792-1797)

Francuska objavljuje rat Austriji koja ulazi u prvu koaliciju s Pruskom, Sardinijom i Rusijom.

Već na početku Austrija doživljava poraz čija je posljedica bilo gubljenje Belgije i lijeve

obale Rajne. Ovaj poremećaj pokušala je ispraviti šira koalicija kojoj se pridružuju Engleska,

Španjolska i Nizozemska. 1795. Pruska izlazi iz koalicije – mir sa Francuskom. Francuska

pobjeđuje Austriju u Lombardiji 1797. Mir u gradu CampoFormiu (Veneto, Italija).

Francuska je dobila Lombardiju, Belgiju, lijevu obalu Rajne, a Austrija Veneciju, Istru i

Dalmaciju.

Nizozemska je postala Bataviljska Republika, a Švicarska Helvetska Republika.

Koalicija Engleske, Rusije i Austrije ostaje na snazi u vrijeme Drugog (1799-1802) i Trećeg

(1803-1805) koalicijskog rata.

1805. Austrija doživljava poraz kod Austerlitza (u Češkoj). Mir u Požunu (Bratislava) –

izgubljena Venecija, Istra i Dalmacija, koje su pripojene Talijanskom Kraljevstvu. Bavarska

se proširila na Tirol i područja u južnoj Njemačkoj.

Napoleon izdvaja 16 njemačkih članica iz Carstva i 1806. formira Rajnski savez (vojna

služba). Franjo II. 6.8.1806. objavio ukidanje Svetog Rimskog Carstva i odrekao se rimsko-

njemačke carske krune. Mir u Schoenbrunnu (1809.) – Austrija je izgubila Salzburg i dijelove

oko rijeke Inn (pripalo Bavarskoj) te dijelove Koruške, Kranjske, dio Istre te Hrvatsku južno

od Save – kasnije Ilirske pokrajine.

2

2. ILIRSKE PROVINCIJE

Napoleonski ratovi doveli su i do promjena u hrvatskim zemljama. Mirom u CampoFormiu

Austrija je dobila Istru i Dalmaciju, ali već u Trećem koalicijskom ratu porazom kod

Austerlitza (Moravska, Češka) 1805. morala je Francuskoj ustupiti zapadnu Istru, Kvarnerske

otoke, Dalmaciju i Boku Kotorsku. U svibnju 1806. Francuzi su ušli u Dubrovnik, a 1808. je

ukinuta Dubrovačka Republika.

VicenzoDandolo (Zadar) bio je civilni upravitelj, a August Marmont vojni upravitelj. Sjedište

Ilirskih provincija bilo je u Zadru, a kasnije u Ljubljani. Podijeljene su na 6 civilnih i jednu

vojnu pokrajinu:

- Koruška sa zapadnim Tirolom (Villach/Beljak),

- Kranjska (Ljubljana),

- Istra s Goricom (Trst),

- Civilna Hrvatska (Karlovac),

- Dalmacija (Zadar),

- Vojna Hrvatska (Senj),

- Dubrovnik.

Francuzi donijeli:

- djelomično ukidanje feudalnih odnosa (Dalmatinska zagora),

- moderna uprava,

- unaprijeđeno sudstvo i školstvo,

- razvoj trgovine i izgradnja cesta,

- prve novine na hrvatskom jeziku – Kraljevski Dalmatin (1806-1810),

- uvedena načela gospodarskih sloboda,

- ukinuti tzv. realni obrti (cehovi).

Bitka kod Leipziga 13.10.1813. je kraj francuske uprave u Ilirskim provincijama.

ChristopLatterman – bio je civilni upravitelj u ime austrijskog cara Franje I.

Bečki kongres (1814-1815)

S ciljem zaustavljanja Napoleona sazvan je kongres. Kongres predstavlja novu europsku

prijelomnicu kojom u Srednjoj Europi započinje razdoblje restauracije koja će potrajati do

3

1830. S druge strane jugoistočna Europa proživljavat će istovremeno razdoblje zakasnjele

revolucionarnosti i modernizacije.

Javljaju se dvije struje: feudalno-konzervativna (zaustaviti proces građanske revolucije) i

građansko-revolucionarna (daljnji razvoj revolucije).

Sudjelovalo je 216 predstavnika svih država osim Turske. Riječ vode Rusija, Velika Britanija,

Austrija, Pruska i Francuska. Dominirala su dva osnovna načela:

1. rekonstrukcije i restauracije prema načinu legitimnosti,

2. načelo ravnoteže u odnosima između država.

Ponovno ustoličenje vladarskih kuća

BURBONI – Francuska, Španjolska, Južna Italija.

SAVOJI –Kraljevstva… ?

HABSBURGOVCI – Sjeverna i Srednja Italija, Ilirske provincije,

PAPINSKA DRŽAVA –bez Avignona,

POLJSKA – izbrisana s karte,

RUSIJA – Varšavsko Vojvodstvo (Poljska) i Finska (anektirana 1809.).

Njemačka i Italija funkcioniraju kao skupine država.

Uspostava Njemačkog saveza kojim su njemačke države bile povezane u labavu

konfederaciju. Savez je činilo 39 državica s Pruskom i Austrijom na čelu. Savezne poslove

obavljao je Frankfurtski parlament pod predsjedanjem Austrije, a najvažnije pitanje je bilo

ustavno pitanje.

Bavarska donosi ustav 1818.

Ustavno pitanje pokreće i pitanje ujedinjenja. Nositelji ideje Đačko udruženje, a zatim i Opće

studentsko udruženje Principi i Deklaracija. Njemački savez ostaje do 1866.

Sveta Alijansa

Savez osnovan u vrijeme Bečkog kongresa 26.9.1814. Države utemeljiteljice su Rusija,

Austrija i Pruska. Glavni cilj tog saveza bila je borba protiv Napoleona. Nakon poraza 1815. u

Belgiji pridružuje se i Francuska. Savez je zastupao intervencijsku politiku – miješanje jedne

države u unutarnje poslove druge države.

Alijansa održava nekoliko kongresa u Aachenu 1818., Opavi i Ljubljani 1820. u Veroni 1822.

(španjolske kolonije u Latinskoj Americi te grčkog rata za neovisnost – dovelo do

razjedinjenosti Alijanse - Engleska i Rusija poduprle Grčku u borbi za neovisnost).

4

Dvije podjele: ZAPADNO LIBERALNE (Francuska i Engleska, raspada se 1841. po pitanju

istočne krize) i ISTOČNO KONZERVATIVNE (Austrija, Rusija i Pruska).

Reforme Turskog Carstva

Prve reforme su za vrijeme vladavine Selima III. (1789-1807).

NIZAMI DŽEDID (novo uređenje, novi poredak, nova vojska).

Krajnji cilj reformi:

1. ukidanje janjičarske vojske (kočnica napretka, formiranje nove vojske u europskom

stilu),

2. ozdravljanje financijskog sustava,

3. jačanje središnje državne uprave(Ali-paša Janinski – Epir do Peloponeza; Mehmed

Ali-paša – Egipat).

Protivnici reformi su bili feudalci, janjičari i konzervativni ulema (vjerski fanatizam).

Reforma Selima III. 1807. bila je povod masovnog ustanka janjičara. Selim je ubijen.

Janjičari dovode poslušnog Mustafu IV. koji vlada godinu dana (1807-1808). Svrgnut je uz

pomoć rumelijskog velikaša Mustafe Bayraktara (kasnije veliki vezir). Potom na vlast dolazi

Mahmut II. (1808-1839) koji je bio brat Mustafe IV. On je nastavio s reformama. Postigao je

dogovor s ajanima, taj dokument je poznat kao POVELJA SLOGE ili DOKUMENT O

SUGLASNOSTI – priznata nasljedna prava ajanima i njihove časti, te su postali lokalni

dinasti.

Ajani se pobunili i ubijaju Bayraktara Mustafu te usljeđuje obračun s ajanima. Ali-paša

Janinski udružio se s grčkim ustanicima, dok je Mehmed Ali-paša pružio vojnu podršku

Carstvu, pobunjenici su zaustavljeni.

Sultan Mahmud ukinuo je janjičare 1826., ukinuo je i divan i formirao više ministarstava.

Formirana su tijela kao vojni savjet, vrhovni sud… U provincijama je formirano vijeće

pokrajina. Timar je ukinut 1831., a zemlja je postala državna domena.

5

3. SRBIJA OD USTANKA DO AUTONOMNE KNEŽEVINE

Smederevski sandžak je već krajem 18. st. Svištovskim mirom 1791. dobio određenu vrstu

autonomije, potvrđena su ranija prava o izboru vlastitih knezova. Novi paša Abu Beker je dao

ubiti vođu janjičara – janjičari sultanovim fermanom uklonjeni iz Smederevskog sandžaka.

Približavanje francuske vojske (zauzimanje Krfa i drugih jonskih otoka), te Napoleonovo

iskrcavanje u Egiptu primoralo je Hadži Mustafu da omogući povratak janjičara u

Smederevski sandžak.

Janjičarske vođe 1801. ubili beogradskog pašu. Samovolji dahija suprotstavili su se spahije,

srpski samoupravni organi vlasti i svećenstva.

Sječa knezova u veljači 1804. je bila reakcija na pobunu protiv janjičara. Organiziran ustanak

protiv janjičara.

Reakcija – prvi srpski ustanak započet u veljači 1804. Prvi srpski ustanak bio je usmjeren

protiv janjičara, a ne protiv sultana. Za vođu ustanka za vođu ustanka u Orašcu imenovan je

Đorđe Petrović (Karađorđe – Crni Đorđe), vođa ustanka u Šumadiji.

Od jeseni 1804. Smederevski sandžak je oslobođen – ostao bez osmanlijske vlasti.

Suspendirani su turski porezi, nisu se plaćale glavarina i desetina. 1805. Porta je objavila

džihad – sveti rat Srbima u Smederevskom sandžaku, ali uskoro se morala okrenuti ratu protiv

Rusije koji je počeo 1806. ulaskom ruskih jedinica u kneževinu Moldaviju i Vlašku. Tursko-

Ruski rat je završen Bukureštanskim mirom.

U ljeto 1813. Srbiju je napala turska vojska i porazila ustanike, a dio vođa među kojima je bio

i Karađorđe pobjegao je najprije u Austriju, a potom u Besarabiju.

U travnju 1815. izbio je Drugi srpski ustanak pod vodstvom Miloša Obrenovića. Bio je

taktičniji kada je bila riječ o diplomatskim odnosima. Još tijekom ratovanja obavljao je

pregovore sa zapovjednikom turskih snaga, tako da su ustanici prihvatili ponuđenu im

ograničenu autonomiju koja je podrazumijevala domaćeg kneza pod formalnom sultanovom

vlašću.

Pokušaj Heterije (društvo prijatelja – revolucionarna organizacija osnovana u Odesi 1814.) da

na vlast dovede Karađorđa bio je neuspješan pa je po Miloševoj zapovijedi ubijen 1817. Knez

Obrenović je iskoristio povoljnu političko-vojnu situaciju u okruženju, te je doveo Srbiju do

potpune autonomije 1830. odnosno 1833. kada su službeno ukinuti vojni posjedi te određen

politički i pravni status Srbije te njezine granice.

6

Miloš se sukobio i sa dijelom oporbe (ustavobraniteljskim pokretom) koji su tražili

ograničenje kneževe vlasti što je Obrenovića prisililo na donošenje ustava. Prvi ustav tzv.

Sretenjski ustav – proklamirao ga je sam knez 1835. U veljači 1839. usvojen je ustav (poznat

pod nazivom Turski ustav – kneževa vlast je ograničena – odluke uz suglasnost Državnog

savjeta), a par mjeseci kasnije Miloš je abdicirao. U kratkom razdoblju 1839.-1841. na vlasti

su se izmijenila dvojica Miloševih sinova Milan i Mihovil.

1842. Skupština je za kneza izabralaKarađorđeva sina Aleksandra. Stvarna vlast je do 1858. U

rukama ustavobranitelja. 1858. Narodna skupština je proglasila Miloša Obrenovića za starog

kneza u… ?

1860. na prijestolju ga je naslijedio MihailoObrenović III. koji je na temelju Gorašininog

programa Srbiju pripremio za ulogu… ?

Jedino što je Mihaila III. vezalo za Tursku danak i osmanska zastava na tvrđavi. Ubijen je u

atentatu 1868. A kako nije imao potomaka naslijedio ga je njegov štićenik Milan Obrenović

IV. koji je 1882. postao prvi kralj Kraljevine Srbije.

Revolucionarna kretanja u Dunavskim kneževinama

Dunavske kneževine su bile Vlaška i Moldavija – turske žitnice. Od 1802. do 1812. u ovim

kneževinama su se smjenjivali francuski i ruski utjecaji da bi od 1812. ponovno pale pod

sultanovu vlast. Pod ruskim utjecajem na ovom području učvrstila se revolucionarna

organizacija HeteriaFiliki (osnovana u Odesi s ciljem stvaranja kršćanske panbalkanske

države) koja je okupljala borce za nacionalna prava i potaknula pobune. Vođa hereije je bio

knez AlexandrosYpsilantes koji je planirao podizanje više ustanaka istovremeno: u

Dunavskim kneževinama, Srbiji, Grčkoj, Crnoj Gori, Bugarskoj i sjevernoj Albaniji.

U siječnju 1821. izbio ustanak u vlaškoj kojeg je predvodio Tudor Vladimiresku. Okuplja

većim dijelom seljake i sitno građanstvo – socijalne reforme. Ustanak u Moldaviji u ožujku

1821. poveo je sam Alexandros, a ruska pomoć je izostala.

Ustanici su se sastali u Bukureštu 26. ožujka, ali savezništvo ubrzo prestaje. Vladimireskov

pokret se raspada, a on je zarobljen i ubijen. Turci 29. svibnja ulaze u Bukurešt i ustanak je

ugušen već polovicom lipnja. Ypsilantes je u Beču uhvaćen i zatvoren.

Sultan je samostalno imenovao knezove, ali ponovnim ratom s Rusima 1828. okončanim

Jedrenskim mirom 1829. ove kneževine padaju pod ruski utjecaj. Nametnut je novi ustav

sličan ruskom pa su domaći plemići dobili ogromne ovlasti. 1857. vijeća Moldavije i Vlaške

odlučila su se za zajedničko ime Rumunjska, za autonomiju i za vladara.

7

Alexsandru fon Cuza izabran je za princa 1859. Zemlje su se ujedinile 1862., a 1864. je

donesen novi ustav – ukinuto je i kmetstvo. Rumunjska je 1887. proglasila nezavisnost što joj

je i međunarodno priznato 1878. na Berlinskom kongresu.

4. GRČKA BORBA ZA NEOVISNOST

Na oblikovanje grčkog nacionalizma svakako su uticali i ustanci u Dunavskim kneževinama.

Ideja panbalkanske države zamijenjena je idejom o ujedinjenju svih krajeva osmanskog

carstva naseljenih Grcima u jednu nacionalnu državu.

Grčka nacionalna revolucija se može podijeliti u tri faze:

1. Faza uspona od 1821. do 1825.,

2. Faza krize od 1825. do 1827.,

3. Faza strane intervencije i konačne pobijede od 1828. do 1829.

Nemiri u Grčkoj započeli su početkom travnja 1823. na južnom Peloponezu, koji je ostao bez

turske vojske zbog rata Porte s Ali-pašom Janinskim. Veliki poticaj ustanku dao je i poziv za

opći ustanak koji je uputio patrijarh. Tijekom svibnja i lipnja ustanicima su se pridružili

Kreta, Cipar i neki otoci u Egeju.

Ustanike je turska vlast pokušala zaustaviti uhićenjima mjesnih prvaka, ali ti potezi izazvali

su teror nad muslimanskim življem u kojem je stradalo oko 15 000 muslimana. U prvoj fazi

ustanici potpomognuti europskim dobrovoljcima ostvarili značajne uspjehe u oslobođenju

dijela grčkog kopna, a s druge strane stekla su popularnost i potporu gotovo cijele Europe.

U Istanbulu na Uskrs 1821. izvršen je pokolj fanariotske elite kada je obješen carigradski

patijarhGrigor V.

Vođa ustanka bio je DemetriasYpsilantes koji je 1822. osnovao Senat Peloponeza, a potom je

sazvvao i Narodnu skupštinu predstavnika svih grčkih zemalja u Epidauru. Narodna skupština

proglasila je neovisnost Grčke, usvojila ustav i proglasila republiku te za predsjednika

izabrala moldavskogfanariota Aleksandra Maurokordata (1822-1827) koji je od 1823. bio i

predsjednik vlade. Ustanak se pretvorio u pravi rat u kojem Turci nisu uspjeli prodrijeti u

srednju i južnu Grčku, ali su zaustavili mogućnost njegova širenja u Epir, Makedoniju,

Trakiju i Tesaliju.

Nakon što je Porti pošlo za rukom likvidirati Ali-pašu Janinskog veća pozornost usmjerena je

na grčke ustanke. Ubrzo su Turci vratili veći dio osvojenih područja, osim Peloponeza. 1824.

8

sultan Mahmud II. uspio je osigurati vojnu pomoć egipatskog vazala Mehmeda Ali-paše i

njegovog sina Ibrahima, obćavši Mehmed Ali-paši Kretu, a Ibrahim-paši Peloponez.

Već 1825. vojska Mehmed-paše uspjela je zauzeti Kretu i iskrcati se na Peloponez. Nakon

jednogodišnje opsade u travnju 1826. u turske ruke pao je i grad Mesolongij, nakon čega

Turci ulaze u Atenu.

U travnju 1826. Grci su zatražili intervenciju velikih europskih sila. Tijekom svibnja 1827.

sazvana je narodna skupština Grčke, na kojoj je donesen Novi ustav, koji je definirao

dvodomnu zakonodavnu vlast, dok je izvršna vlast povjerena guverneru na mandat od 7

godina. Prvi guverner je bio Joannes Capodistrios. Londonskim ugovorom iz srpnja 1827.

Francuska, Engleska i Rusija dogovorile su se o posredovanju u zaustavljanju borbi i

postizanju mira između ustanika i sultana.

Europske sile zbog pritiska javnosti izravno se uključuju u rat. U listopadu 1827. saveznička

flota sudjelovala je u Navarinskoj bitci, zbog čega je sultan Grcima objavio džihad. Ruski car

je u travnju 1828. objavio rat Turskoj i poslao vojsku u Rumunjske kneževine, dok su Velika

Britanija i Francuska poslale svoje snage na Peloponez kako bi istjerali Egipćane. Do kraja

1828. Europske sile zavladale su Peloponezom i Cikladima.

Rusko-Turski sukob završio je Jedrenskim mirom 1829. kojim je za Grčku zatražena puna

samostalnost. Novim Londonskim ugovorom iz 1832. Grčka je postala prava neovisna

kršćanska država na Balkanu – proglašena je Kraljevinom. 1832. glavni grad Kraljevine

Grčke postaje Atena. Grčko prijestolje ponuđeno je mlađem sinu bavarskog kralja Ludviga I.

Ottu I. (1832-1862).

Bosanski pašaluk do 1839.

Bosanski pašaluk osnovan je 1580. Nakon 1699. Bosanski pašaluk sveden je na današnji

teritorij BiH uključujući kasnije formiran Novopazarski sandžak, te dijelove Hercegovine koji

su kasnije pripali Crnoj Gori i Srbiji. Od kraja 18. st. Pa do 1835. Bosanski pašaluk činila su

četiri sandžaka: Bosanski, Hercegovački, Zvornički i Kliški.

Sjedište Bosanskog pašaluka do 1851. bio je Travnik (s prekidom 1833-1839/40) a od 1851.

sjedište je bilo Sarajevo. Osim klasične strukture vlasti koja je zavedena od početka turske

vlasti, u Bosanskom pašaluku uvlače se i drugi faktori koji imaju velik utjecaj u vlasti. U

prvom redu to su kapetani, ajani (muselimi) i janjičari. Kapetanije po svojoj namjeni i

karakteru su vojna područja – razvijaju se na rijekama ili pograničnim područjima. Kapetan –

vojni službenik u pograničnom području. Kapetani zbog svoje vojne moći imaju velik utjecaj

9

u narodu i s vremenom postaju nositelji civilne vlasti (carinski i policijski poslovi). Prednost:

ograničavanje nemilosti i samovolje sandžak begova i ograničenje namjesnika u Bosni kojega

je imenovao sultan.

Kapetanije se razvijaju s porastom broja tvrđavskih posada tako da ih je u 19. st. Bilo 39.

Ajani su u početku bili izabrani predstavnici naroda i njihovi posrednici kod vlasti. S

vremenom gube karakteristiku samoupravnog tijela – ajani prerastaju u pravu vlast – postaju

lokalni organi vlasti s težnjom da tu funkciju učine nasljednom pa uvode poseban porez

Ajaniju. I dalje predstavljaju jedini mehanizam kojim je muslimanski narod mogao uticati na

donošenje određenih odluka. Biraju se između spahija, janjičara i drugih uglednika (kasnije i

kapetani). Ajani su birani među muslimanima, a u većim gradovima birali su ih i kršćani i

muslimani.

Janjičarska organizacija u 18. st. funkcionirala je kao udruga ili ceh sa sjedištem u Sarajevu.

okupljala je preko 20 000 janjičara različitih društvenih slojeva. Bez suglasnosti nahija u

Sarajevu ili janjičarskog age u Istambulu lokalne vlasti nisu mogle poduzimati nikakve mjere

unutar ove organizacije što im je ostavljalo mogućnost širenja vlastitog utjecaja na druge

slojeve društva. Zahvaljujući ovoj organizaciji Sarajevo postaje sjedište otpora središnjoj

vlasti.

Mostar je također važno središte otpora središnjoj vlasti iako nije imao nikakvih službenih

povelja o posebnim povlasticama. Često su se suprotstavljali pokušajima provođenja nadzora

lokalne vlasti. U Mostaru je 1814. došlo do pobune protiv reformi. Predvodnici pobune u

Mostaru bili su braća Dedić, sinovi mostarskog ajana. Tek vojnom intervencijom

uspostavljena je vezirska vlast.

Stanovništvo – konfesionalna struktura

Broj stanovnika 1851. bio je oko 1,3 milijuna stanovnika. Prirast je bio spor, a razlozi tomu su

kuga (1813-1817), bune, ustanci i česti ratovi. Konfesionalna struktura stanovništva 1851.:

- 18% katolika

- 44% muslimana

- 37% pravoslavaca

Za kršćansko i židovsko stanovništvo u Bosni na snazi je bila kanun i raya, pa nisu mogli

graditi bogomolje bez dozvole. Nisu uživali ni jednakopravnost s muslimanima pred

osmanskim sudovima – međusobne sporove rješavali na vlastitim građanskim sudovima.

Tijekom 18. st. za prevlast su se nadmetale Katolička i Pravoslavna crkva.

10

Razvoj stanja u regiji u regiji, otpor koji su Srbi pružali osmanskoj vladavini, te kasnije

progon muslimanskog življa iz Miloševe Srbije rezultiralo je većoj naklonosti katolicima.

Židovski liječnici i trgovci su vrlo često bili diplomatski savjetnici.

Reforme u Bosni do 1839.

Reforme selima III. su zaobišle Bosnu. Vojna organizacija je ostala netaknuta. Samo je

povećan porez na stoku za jednu paru po grlu oporezive stoke. Sultan Mahmud II. 19. svibnja

1826. donosi uredbu o uvođenju nove vojske – rezultiralo ukidanjem janjičarskog reda u

lipnju 1826. Ferman o ukidanju janjičarskog reda pročitan u Sarajevu na Musali 20. srpnja

1826. Pobuna janjičara u Sarajevu. Za janjičarskog agu izabran AliagaRaščuklija. Pridružuju

mu se janjičari iz drugih krajeva osim Zvornika, Novog Pazara i Sjenice.

Carigrad bezuspješno pokušavao pregovorima riješiti stanje. Dolazi do smjene bosanskog

vezira Mustaf-paše. Novi vezir bio je Abdulrahim. Imenovan je krajem 1826. sa velikim

vojnim ovlastima. Novi vezir smješten je u Zvornik. Uz pomoć zvorničkog kapetana

AlibegaFidahića i janjičarskih protivnika u samom Sarajevu 6. i 7. ožujka 1827. Likvidirao je

istaknute janjičare i vođu AliaguRuščukliju, a nakon toga vojnom intervencijom pobuna je

ugušena.

Do nove pobune u Sarajevu došlo je već u prvoj polovici 1828. kada je bosanski vezir

Abdulrahim morao prikupiti vojsku za rat protiv Rusije. Pobunjenici su zahtijevali njegov

odlazak iz Sarajeva, tako da će 19.6.1828. Abdulrahim napustiti Sarajevo, a 3 mjeseca kasnije

naslijedit će ga Namik-paša.

Početkom 30-ih godina pod utjecajem događanja u susjedstvu u Bosni jača pokret za

autonomiju. Na čelo pokreta stupa Husein-kapetan Gradaščević – kapetan Gradačke

kapetanije.

UZROCI: vojne reforme iz Carigrada, nastojanje Austrije da vojnom silom uredi pogranična

pitanja s kapetanijama, praksa imenovanja kapetana – mimo nasljedne funkcije, te proširenje

Srbije (Jadar i Rađevina) na račun Bosanskog pašaluka. Kapetani su se sastali u Tuzli na

vijećanju u razdoblju od 20.1. do 5.2.1831.

Zatraženo je da se:

- Opozovu privilegije date Srbiji,

- Obustavi uvođenje nove vojske,

- Bosni dodijeli status autonomne kneževine s godišnjim tribunom.

11

Ustanak započeo u ožujku 1831. kada je svrgnut bosanski Namik-paša koji uz pomoć

AliageRizvanbegovića bježi u Dalmaciju (Hercegovački sandžak protiv ustanka

Rizvanbegovića, Smail-aga Čengić).

Pokret kapetana Gradaščevića pružio je vojnu podršku Mustaf-paši Skadarskom u njihovoj

pobuni protiv središnje vlasti. Iako je potukao vojsku velikog vezira Mehmed Rešid-paše, to

nije znao iskoristiti nego se vraća u Sarajevo kako bi preuzeo vezirsku vlast, a nakon toga

ulazi u Travnik koji je postao središte Gradaščevića kako bosanskog vezira. Samostalno je

obnašao vlast u Bosanskom pašaluku od listopada 1831. do lipnja 1832. ali nikada nije

potvrđen za velikog vezira. Dijelom zbog svoje oholosti a dijelom zbog neriješenog statusa

Gradaščević gubi podršku kapetana. U prosincu 1831. delegacija odlazi u Istambul tražeći

autonomiju i ferman za Gradaščevića. Početkom veljače 1832. sultan Mahmud II. pismeno

poziva Gradaščevića da preda vlast, prihvati vojne reforme, a u slučaju neispunjenja tih

zahtjeva prijeti pohodom na Bosnu. U proljeće 1832. Porta je organizirala vojni pohod na

Bosnu pod vodstvom novoizabranog vezira Mahmud Hamid-paše. Gradaščević je poslao

vojsku u Hercegovinu kako bi spriječio vojni pohod u Bosnu, ali je njegova vojska poražena.

Gradaščević je doživio i poraz na Palama 29. svibnja, a posljednja bitka vođena je na Zlom

Stupu kod Sarajeva 4. lipnja 1832. gdje su poraženi uz pomoć vojske Ali-age

Rizvanbegovića i Smail-age Čengića.

Gradaščević bježi u Austriju, a diplomatskim aktivnostima Austrije odobren mu je povratak u

Osmansko Carstvo, ali ne i u Bosnu. Odlazi u Istambul gdje umire u kolovozu 1839.

Prva posljedica poraza ustanika bila je ukidanje kapetanija 1834.-1835. Upravni poslovi

kapetana povjereni su muteselimima, koji su birani uglavnom iz obitelji kapetana, ali bez

nasljednog prava – obični državni službenici.

Druga promjena izdvajanje Hercegovačkog sandžaka iz hercegovačkog pašaluka.

12

5. HATT-I ŠERIF OD GULHANE IZ 1839.

Muhameda II. na prijestolju je 1839. naslijedio njegov sin Abdul Medžid I. koji je nastavio sa

reformama. On je izdao deklaraciju o reformama u povijesti poznatiju kao Hatit-i Šerif od

Gulhane (3 studenoga 1839.). Ocem ovih reformi smatra se veliki vezir Mustafa Rešid Paša

koji je predložio cijeli niz reformi poznatih kao tanzimat i hagrye (korisne, blagoslovne

reforme) koje se odnose na:

1. Zaštitu časti života i imetka. Ovim je svim podanicima, bez obzira na vjeroispovijest

zajamčena jednaka sigurnost života, časti i imovine, čime je zapravo ukinuta kanun i raya.

2. Reguliranje poreskog sustava i ubiranje poreza. Svakom podaniku mora se odrediti porez

prema njegovom imovnom stanju i ne smije se ni od koga ništa uzimati mimo propisanog.

Međutim, desetina i džizija kao obveze propisane šerijatom ostaju na snazi.

3. Reguliranje vojne obveze. Svaka pokrajina davat će određeni broj vojnika sukladnu broju

stanovnika, a vojni rok bit će od 4 do 5 godina.

4. Ravnopravnost svih podanika bez razlike na vjeru i klasu. Ovom uredbom svi stanovnici su

postali osmanlijski građani.

Ovaj ferman se nametnuo kao osnovni državni zakon i njegovim proklamiranjem prestao je

postojati klasični osmanlijski poredak. Ovakvo stanje potrajalo je do 1876. kada je

proklamiran prvi ustav.

Bosanski i Hercegovački pašaluk nakon sloma ustanka 1833.

Nakon što je ugušena pobuna Husein kapetana Gradaščevića Hercegovački sandžak 1833.

dodijeljen je na upravu Ali-paše Rizvanbegovića (u narodu prozvan Stočević). Vladao je

samostalno u Hercegovini (stolovao je na Buni). Poticao je uzgoj novih kultura: vinove loze,

duhana (područje Brotnja, Trebinja i Bekije), voća i povrća, posebice riže koja postaje izvozni

artikl Dalmacije. Trgovina je počivala na izvozu stoke i grožđa. Najveća trgovačka središta

bili su Mostar, Foča, Stolac i Pljevlje. Izgradio je više objekata: džamiju sa pratećim

objektima u Stocu, Mostaru i BUNI, nekoliko turba, pekarna, kula, mlinica. Na BUNI je

1845. otvorio pilanu što je potaknulo eksploataciju šuma u Hercegovini. U vrijeme

Rizvanbegovićeva vezirovanja u Hercegovini su nakon Barišićeve afere (1832-1846)

izgrađen samostan i crkva u Širokom Brijegu (kamen temeljac 23. srpnja 1846.) i biskupska

rezidencija u Vukodolu (7. travnja 1847.).

13

U Bosanskom pašaluku 1835. ukinute su kapetanije, a mnogi bivši kapetani, ajani i spahije

postavljeni su za muselime. Novi bosanski namjesnik Tahir-paša (dolazi u Bosnu 1847) ukida

kuluk, ali je povećao davanja seljaka u žito s jedne četvrtine na jednu trećinu. Pokušaj

reformiranja vojske naišao je na otpor begova i aga koji je obilježio cijelu 1849. Porta

odlučuje reforme provesti silom – zadaća povjerena maršalu Omer-paši Latasu Srbinu iz Like.

Latasova kratka biografija

Omer-paša Latas rođen je 1806. u Janjoj Gori (blizu Ogulina) koja je pripada Austriji. Pravo

ime mu je bilo Mihajlo (Mića) Latas. Kao sin činovnika austrijske vojske u srednju školu

odlazi u Gospić, a potom u kadetsku školu u Zadar. Zbog incidenta (1827) bježi u Glamoč, a

zatim u Banja Luku. Prelazi na islam i uzima ime Omer, a nakon dvije godine odlazi u Vidin.

U Istanbulu postaje nastavnik tehničkog crtanja u vojnoj školi, a zatim učitelj

prijestolonasljednika Abdul Medžida. Kada je Abdul stupio na vlast 1839. Omer postaje paša.

Vojni uspjesi donijet će mu najviši čin u osmanskoj vojnoj hijerarhiji, postaje mušir maršal.

Umro je 1871. u Istanbulu.

Latasove akcije u Bosni

Sultanov ferman je pročitan u Sarajevu kojem su nazočili bosanski prvaci i Ali-paša

Rizvanbegović. Latas odlazi u Krajinu ugušiti pobune. Nakon ovoga skupa uslijedio je

ustanak bosansko-hercegovačkih vođa u Konaku Mustaf-paše Babića na kojem se odlučuju za

podizanje ustanka i Latasov progon. Prema planu pobunu u Hercegovini trebao je organizirati

Ali-paša Rizvanbegović, u Posavini Mahumud-paša Tuzlić i Mahumd-paša Fidahić, a u

Sarajevu Mustaf-paša Babić. Namjera ustanika bila je sa svih strana prodrijeti u Sarajevo i

natjerati Latasa na povlačenje. Krajina nije bila u planu jer je Latas s vojskom boravio već na

tom području. Latas je poslao svoje izaslanike u sve dijelove pašaluka kako bi preuzeli

lokalne vlasti i sačinili popis vojske, na što je odgovoreno oružanom pobunom. Na povratku

iz Krajine morao se suočiti sa ustankom u Posavini, a potom i u Hercegovini. Ustanci u

Posavini svladani su brzo, dok su Hercegovci predvođeni Kavazbašom Ibrahim-agom

Pijulijom pružali jak otpor Skender-begovoj vojsci koja nije uspijevala prodrijeti dalje od

Konjica. Tek s pristizanjem pojačanja Hercegovci su bili poraženi, a Ali-paša Rizvanbegović

uhvaćen.

14

Iako Latas nije imao ovlasti nikoga pogubiti, smatrajući Rizvanbegovića glavnim krivcem za

ustanak dao ga je pogubiti kraj Banja Luke. U pohodu na Bosnu (1850-1851) vođeno je više

bitaka po raznim krajevima, a odlučujući sukob bio je 27. travnja 1851. kod Krupe. U njima je

izginulo oko dvije i pol tisuće bosanskih muslimana. Veliki broj njih je zarobljen i bačen u

tamnice po Travniku i drugim mjestima.

U Istanbul je poslano 154 zarobljenika pod optužbom predvodnika i organizatora ustanka.

Sud u Istanbulu je zaključio: od 154 zatočenika 15 ih je optuženo za organiziranje i

predvođenje ustanka, trebali su biti osuđeni na smrt, no zbog starosti pomilovani su i kažnjeni

doživotnom nahijom u okovima. 53 su osuđena za sudjelovanje u ustanku sa kaznama od 1 do

5 godina zatočeništva. 69 ih je oslobođeno zbog nedostatka dokaza, a 4 su preminula na putu

za Istanbul.

Da bi se riješilo pitanje zarobljenika sazvano je Veliko vijeće u Travniku. Mahmud-paša

Tuzlić je bio veoma star, nije bio u stanju nositi okove, pa je lišen časti imovine pa je zajedno

sa sinom protjeran na otok Rodos. Među 15 optuženih bila su dvojica kadija koji su

oslobođeni okova sa zabranom povratka u Bosnu.

U siječnju 1851. sandžak je pretvorio u kajmakamluke.

Posljedica Latasovih reformi

Cjelokupno stanovništvo i kršćani i muslimani dolaze u teži položaj zbog povećanih poreza.

1851. oduzeti su svi timari u Bosni koji je država dala licitiranjem u zakup. Dio zakupnine

vraćen je bivšim timarnicima, a seljaci su mogli obrađivati zemlju s tim da su od tada zakup

plaćali državi.

Bosanski pašaluk podijeljen je na 6 kajmekamluka (Sarajevski, Travnički, Banja Lučki,

Bihaćki, Zvorniči i Novo Pazarski). Hercegovački je bio podijeljen na 3 kajmakamluka

(Mostarski, Trebinjski i Pljevaljski).

Kajmakamluci su se dijelili na mudirluke. Kajmekane i mudire imenovao je bosanski valija

po dužnosti.

Izmijenjeni su nazivi novih upravnih savjeta: Upravni savjet vilajeta – Veliko vijeće, a

upravni savjet u nižim jedinicama nazvani su medžlis (vijeće). Članovi Velikog vijeća: 12

biranih članova, 1 kršćanin, a 2 po službenoj dužnosti: mula (kadija) i defter.

Ukinuta je neovisnost Hercegovačkog pašaluka – pripojen je Bosanskom kao 7 kajmakamluk,

ova podjela je ostala do 1878.

15

Učinak Omer-paše Latasa je bio polovičan. Bosanski muslimani više se nisu dizali na ustanak

protiv središnje vlasti, a vojna reforma nasilnim putem nije realizirana (Dževdet-paša 1863.).

Za duže razdoblje uništena je ideja o samostalnosti odnosno autonomiji Bosne.

6. HATTI-HUMAYUN IZ 1856.

Novi ferman uslijedio je 1856. koji potvrđuje i proširuje načela Hatti-šerifa od Gulhane iz

1839. U njemu su istaknuta načela koja se odnose poglavito na kršćanske podanike dajući im:

- Veća prava i slobode u vjerskom životu

- Prava sudjelovanja u državnim službama, lokalnim organima vlasti, sudstvu

- Istaknuto je i priznanje kršćana kao sudskih svjedoka, te pravo služenja vojske

Nova služba za kršćane pretvorila se u novi porez – vojnica. Vojnicu su plaćali samo kršćani,

određivana je prema broju vojnika koji treba ići u vojsku – na svakih 180 muškaraca jedan

vojnik, a otkupnina je bila 5.000 groša za jednog vojnika.

Zemljišni zakon (Ramazanski zakon)

Izdan je 1856. i ostao je na snazi i nakon autrijske okupacije. Zakon je definirana

kategorizacija zemljišne svojine:

a) Mulk – privatno vlasništvo kojim je nositelj prava mogao neograničeno raspolagati (kuća,

okućnica ili kućište sa pola duluma zemlje)

b) Državno vlasništvo (mirija) – u klasičnom smislu zemljište izuzeto iz pravnog prometa.

Prema zemljišnom zakonu mirijsku zemlju posjednici su mogli prodati, ali u suglasnost

države, ta zemlja nije mogla biti predmet nasljeđivanja, s te zemlje naplaćivan je porez:

zemljarina ili desetina.

c) vakufske zemlje

d) općinske zemlje koje su bile u vlasništvu seoskih općina, najčešće kao zajednički pašnjaci i

ispasišta, šume i vode kojima su se seljaci slobodno koristili.

e) puste zemlje (mevati). Mevati su obuhvaćali ledine, močvarna i neplodna zemljišta.

16

Zakon o čiftlucima ili Saferska naredba

Carska vlada je 12.9.1859. izdala posebnu uredbu o čitlucima u Bosni – Saferska naredba,

objavljena u mjesecu saferu. Saferskom naredbom su konačno ozakonjeni postojeći agrarni

odnosi u Bosni (ozakonjeno postojanje čitlučkih odnosa). Prema Saferskoj naredbi, posjednik

zemljišta je vlasnik koji to zemljište može uz suglasnost države prodati, zamijeniti, založiti i

ostaviti svojim nasljednicima. Odnosi između posjednika i kmeta reguliraju se putem

međusobnog zakupničkog ugovora koji se u načelu zaključivao na određeno vrijeme.

Kmet je mogao sam napustiti zemljište otkazivanjem zakupničkog ugovora, ali tek po

završetku žetve. Kmet je imao pravo prvokupa ukoliko bi vlasnik prodavao čitluk. Sve

gradnje na čitluku (kmetskom selištu) izvodio je zemljoposjednik. Ustanovljena je neka vrsta

trajnog zakupa zemljišta između posjednika (spahije) koji je postao vlasnik zemljišta (može

ga staviti u promet i nasljeđivati, ali uz suglasnost države) i kmeta tj. zakupca.

Intenzivnije reforme u Bosnaskom pašaluku nastupile su za vrijeme namjesnika Topal-

Osman-Paše (1861-1869). 1865. donesen je Vilajetski ustavni zakon za Bosanski pašaluk –

Bosanski vilajet. Vilajetom je upravljao sultanov namjesnik po funkciji valije – generalni

guverner. Pomoćnici su mu bili: upravnik financija, generalni tajnik, te načelnici za vanjske

poslove, poljoprivredu i trgovinu, javne radove i prosvjetu, te upravnici za katastar, statistiku i

komandat žandarmerije.

Najviše tijelo je bilo Upravno vijeće, sastojalo se od 4 izabrana člana (polovinu činili

nemuslimani) i četiri člana po dužnosti. Vijećem je predsjedavao valija. Funkciju vilajetske

skupine preuzelo je Opće vilajetsko vijeće. U sastav ovog vijeća ulazila su po četiri

predstavnika svakog od 7 sandžaka. Vijeće se sastajalo jednom godišnje i zasjedalo je do 40

dana, a mandat je trajao godinu dana. Na čelu svakog sandžaka nalazio se kajmakam koji je

imenovan sultanovim beratom, a bio je zastupnik valije i njemu je bio izravno podčinjen.

Vojna reforma u Bosni odgođena je za jedno vrijeme. Na gušenju kršćanskih pobuna bile su

angažirane neregularne vojne formacije – bašibozuk. Specijalni vojini komesar Porte

Dževdet-efendija će tek 1863. s bosanskim begovima utanačiti Sporazum o vojačenju puka i

vojnika pod uvjetima da:

- Vojni angažman bude maksimalno 3 god.,

- Ratovanje samo na području BiH,

- Polovina činovničkog aparata bude iz reda domaćih muslimana,

- Višak regruta bude raspoređen u domorodađku žandarmeriju,

- U žandarmeriju se nastojalo uključiti i jedan broj kršćana.

17

U oblasti sudova reforme su tekle vrlo sporo. 1852. osnovan je prvi trgovački sud u Sarajevu.

Prvi građanski sud bio je Vrhovni velajetski sud koji je imao 6 članova (3 muslimana i 3

nemuslimana), a sudom je predsjedavao sarajevski kadija. Sud ima ulogu apelacijskog suda.

Na razvoj gospodarstva utjecala je izgradnja cestovne i željezničke mreže, kao i telegrafski

promet. U vrijeme Topal-Osman-Paše izgrađena je cesta Sarajevo–Bosanski brod dolinom

rijeke Bosne. Cesta Sarajevo-Mostar-Metković dolinom rijekom Neretve, te željeznička pruga

od Banja Luke do Hrvatske granice. Telegrafski promet počeo se razvijati 1858. uspostavom

telegrafske veze Mostar-Metković, a 1860. Sarajevo je bilo povezano sa Istambulom.

Tanzimat je donio novine i na kulturno-prosvjetnom planom u Bosanskom vilajetu. Podizani

su kršćanski vjerski objekti i škole, pa je 1874. bilo oko 112 kršćanskih osnovnih i srednjih

škola.

Osman-paša 1865. potpisao ugovor sa zemunskim tipografom Ignjatom Sopranom o

otvaranju tiskare u Sarajevu gdje počinje izlaziti tjednik Bosna. Tiskani su također školski

udžbenici, vjerske knjige i razne državne uredbe. Izgradio je prvu javnu bolnicu u Sarajevu te

utemeljio knjižnicu arapskih, prezijskih i turskih dijela – Begova džamija. U Mostaru je 1872.

tiskaru otvorio don Frano Miličević gdje se pojavljuje list Neretva.

Istočno pitanje

U drugoj polovici 19. st. u središte političkih zbivanja europskih sila dolazi Istočno pitanje –

problem podjele Osmanskih posjeda u jugoistočnoj Europi. Na aktualiziranje istočnog pitanja

utječe više faktora: 1853. Krimski rat; Sukob između Osmanskog Carstva i Rusije. Povod rata

je bio spor katoličkog i pravoslavnog svećenstva oko kontrole nad svetim mjestima u

Palestini; Rusije upućuje ultimatum Porti u kojem je zatraženo da se protektorat nad svim

Osmanskim pravoslavnim podanicima dodijeli Rusiji. Porta odbija zahtjev, a Rusija u srpnju

1853. objavljuje rat i ulazi u podunavske kneževine Vlašku i Moldaviju.

Velika Britanija, Francuska i Kraljevina Sardinija pružaju podršku Osmanskom Carstvu kako

bi zaustavili Ruski utjecaj. Podršku je pružila i Austro-Ugarska Monarhija. Sukob je završen

porazom Rusije i potpisivanjem Pariškog mira 1856. Odredbe konvencije donijele su veliku

štetu Rusiji.

Rusija je Moldaviji morala ustupiti dio Besarabije, nakon čega dolazi do ujedninjenja Vlaške i

Moldavije. Rusija je morala napustiti nadzor nad Crnim morem – nijedna sila ne smije držati

ratnu flotu. Dunav i tjesnaci otvoreni su za trgovačke brodove. Rusija je izgubila prvenstvo u

rješavanju Istočnog pitanja. S druge strane europske sile su se obvezale da se neće miješati u

18

unutarnje prilike Osmanskog Carstva (tada službeno primljen u sastav europskih država) te da

će jamčiti nezavisnost i teritorijalni integritet Carstva.

Remećenje odnosa snaga u srednjoj Europi uvjetovano je ujedinjenjem Njemačke i kraljevine

Italije. Istočno pitanje za Habsburšku Monarhiju u vrijeme Matternichove politike bila je u

drugom planu. Nakon njegova dolaska 1848. dolazi do zaokreta.

Monarhija pokazuje sve veću zainteresiranost za provincije BiH, kao zaleđe Jadranske obale.

Političke akcije: 1850. Monarhija je u Sarajevu otvorila svoj generalni konzulat, a vicekonzuli

su razmješteni i u drugim gradovima BiH. 1852. planirana je okupacija ovih područja – ban

Josip Jelačić trebao je ući sa vojskom u Sarajevo pod izgovorom oslobođenja Crne Gore koja

je bila u ratu sa Carstvom. Sporazum između Crne Gore i Porte zaustavio je ovu akciju.

Novi moment koji utječe na okretanje Habsburške Monarhije prema BiH – 1859. izgubila

neka područja u korist Kraljevine Sardinije, a 1867. u korist Pruske, u ratu za nastanak

Kraljevine Italije i Njemačkog Carstva.

Habsburgovci su unutarnje probleme svoje države razriješili 1867. kada su je uspostavili

udualističku Monarhiju zvanom Austro-Ugarskom. Međunarodni položaj učvrstila je

stvaranjem Trojecarskog saveza – Franjo Josip I. te ruski car Aleksandar I. i njemački

Wilhelm I. obvezali su se da će zajedno raditi na održavanju svojih teritorijalnih granica,

rješavanje Istočnog pitanja te gušenje revolucija koje ugrožavaju prijestolje.

Stvaranje Trojecarskog saveza za Austro-Ugarsku je bilo jako važno – Rusija je priznala

njezine interese u Osmanskom susjedstvu odnosno u BiH, ali izravno miješanje u Istočno

pitanje bilo je onemogućeno Pariškim ugovorom, a istovremeno i Rusija pokazuje svoje

interese za Osmanska područja jugoistočne Europe.

Bosansko-hercegovački ustanak (1875-1878) i Velika Istočna kriza

Uzroci ustanka – ekonomsko-socijalni, društveno-političke naravi. Kršćani su kao zavisni

kmetovi radili i živjeli na posjedima aga i begova, pritisnuti različitim nametima. Najveća

izdavanja: trećina-kmet plaćao zemljoposjedniku, desetina-državi, prikupljale spahije. Teški

životni uvjeti rezultirali su sve većim brojem prebjega na hrvatski prostor. 1873. nepovoljni

zimski uvjeti uzrok loše žetve u Anadoliji – financijski pritisak na europske dijelove Carstva.

1874/1875. loši vremenski uvjeti, oštra zima u Hercegovini, loša žetva, nasilno utjerivanje

poreza, glad i bijeg seljaka (kršćana) u šumu.

Podgorička afera – Osmansko Carstvo i Crnu Goru dovela na rub rata.

19

U listopadu 1874. u Podgorici ubijen Jusuf-aga Mučina, lokalni vođa muslimana. Razmjerice

između Porte i Cetinja izbilo je oko procesa suđenja okrivljenicima. Posredovala Monarhija,

Carigrad u siječnju 1875. prihvatio njezin prijedlog da crnogorskim krivcima sudi crnogorski

sud uz nazočnost osmanskih delegata. Događanja u pograničnom prostoru utjecala na pobune

u južnom dijelu Hercegovine.

Izbijanje ustanka ubrzalo je putovanje cara Franje Josipa I. Dalmacijom uz bosansko-

hercegovačku granicu, tijekom 4 i 5 mjeseca 1875. kada se susreo s delegacijom tamošnjih

katolika. U proljeće 1875. po hercegovačkim selima počinju prvi razgovori o podizanju

pobune. Ustanak u pravom smislu riječi podigli su katolici Hrvati DonjeHercegovine 19.

lipnja 1875., u selu Dračevo pored Gabele. Ustanici su u vrlo kratkom vremenu zauzeli

strateški važnu točku – most na ušću rijeke Krupe u Neretvu, čime je ugroženo tursko

snabdijevanje morskim putem preko Metkovića i Kleka.

27. lipnja 1875. izbio je ustanak i u Nevesinju – tzv. Nevesinjska puška. U kratkom roku

stvorena je prva slobodna oblast koja je obuhvatila veći dio DonjeHercegovine – u cjelosti

župe Gradac, Hrasno i Trebinje, najveći dio župe Ravno te dijelove župa Gabela (Doljana) i

Stoca.

Na skupštini glavara u Trebinju za vođu ustanika katolika izabran je don Ivan Musić. Tijekom

srpnja na skupštini u Zavali kojoj su nazočili i pravoslavni glavari, Musić je potvrđen za

vođu. Ustanak se širi na bosansko područje, pogotovo uz granicu sa Austro-Ugarskom.

Ustanicima se pridružuje inteligencija i trgovci, iz okolnih zemalja tako da ustanak poprima i

političku notu, kroz ideje za ujedinjenjem sa Srbijom odnosno Crnom Gorom.

Mnogim zemljama ne samo u Hrvatskoj, Srbiji ili Crnoj Gori, već i u Francuskoj, Rusiji i

Velikoj Britaniji formirani su odbori za pomoć ustanicima. Sa simpatijama se prati borba

bosanskih i hercegovačkih seljaka protiv četverostoljetnog osmanskog izrabljivanja. Prve

tjedne ustanka ne karakteriziraju vojne akcije nego golem broj izbjeglica u Monarhiju – preko

100.000. Ustanak u BiH ohrabio je ustanike i u Bugarskoj (u travnju 1876. izbila pobuna).

Ustanak malobrojan i u roku mjesec dana krvavo ugušen uz pomoć domaćih muslimanskih

vojnika tzv. bašibazuka.

Širenje ustanka rezultiralo je tzv. Berlinskim memorandumom u 5 mjesecu 1876. Prema

kojem je Austrija trebala dobiti BiH, Rusija Beserabiju, Francuska Siriju, a Velika Britanija

Egipat. Međutim ovaj poduhvat osporila je Velika Britanija pozivajući se na narušavanje

Pariškog ugovora. 27. Odnosno 30. lipnja 1976. Srbija i Crna Gora zaratile sa Carstvom

poslavši svoju vojsku u BiH. Ustaničke vođe proglašavaju ujedinjenje Hercegovine s Crnom

20

Gorom, a Bosnu s Srbijom. Propagira se južnoslavenski značaj rata, a odbacuje vjerski

karakter ustanka.

Ustanak gubi simpatije europskih zemalja – ustanici se promatraju kao sredstvo za ostvarenje

srpskih i crnogorskih osvajačkih težnji – početak Velike Istočne krize. Rumunjska za

neutralnost traži od Porte priznanje neovisnosti, a isti uvjet postavlja i prema Rusiji za njihovu

podršku srpskim vojnim jedinicama. Crnogorski ratni pohod rezultirao je osvajanjem Ulcinja i

Bara, dok je srpska vojska u potpunosti bila nespremna. Nakon srpskom poraza kod

Aleksinca u kolovozu 1876. Osmanlije su zaprijetile i Beogradu, pa Rusija diplomatski

intervenira. Rat je obustavljen u rujnu 1876. U prosincu 1876. održana carigradska

konferencija na kojoj se raspravljalo o uvjetima mira sa Srbijom i Crnom Gorom te rješavanje

pitanja Osmanskog Carstva. Prijedlog: za Srbiju i Crnu Goru neovisnost i teritorijalno

povećanje, BiH autonomija, a podjela Bugarske na dvije autonomne jedinice. Sultan odbija

prijedlog i donosi Ustav. Isti uvjeti ponuđeni su i Londonskim protokolom donesenim 31.

ožujka 1877. koji je ponovno odbijen.

Rusija razmišlja o ulasku u rat protiv Carstva. Austro-Ugarska Monarhija zbog ideje o

sjedinjenju BiH sa Srbijom i Crnom Gorom (teritorija za koji je interesirana, a s druge strane

zbog stvaranja jake južnoslavenske države u svom okruženju) stupa u tajne pregovore s

Rusijom. Prvi razgovori održani su 8. srpnja 1876. u češkom gradu Reichstadtu, a potom

nastavljeni na Budipeštanskoj konferenciji 15. siječnja 1877. kada je potvrđeno da će Dvojna

Monarhija u slučaju ruske pobjede nad Osmanskim Carstvom dobiti cijelu BiH, a Rusija će

vlast proširiti na Osmanske posjede u Aziji i Europi (do Crnog mora).

24. travanj 1877. Rusija objavljuje rat Osmanskom Carstvu. U travnju se sporazumjela sa

Rumunjskom oko logistike priznavši joj nezavisnost. Ovom rusko-turskom ratu nakon zastoja

u ruskom napredovanju pridružuje se Rumunjska, a potom i Srbija koja svoj teritorij proširuje

na Pirot i Niš. Otpor Osmanlija je slomljen tako da su Rusi prodrli do Drinopolja (Jedrene) što

je Portu prisililo na sklapanje primirja. Sukob završava San Stefanskim mirom u ožujku 1878.

21

7. RUSKO-TURSKI RAT I MIR U SAN STEFANU

Ruskim objavljivanjem rata Osmanskom Carstvu, 24. travnja 1877. Velika Istočna kriza ulazi

u svoju završnu fazu. Europske sile u ratnoj situaciji proglasile su svoju neutralnost. Međutim,

Velika Britanija novcem i oružjem je izdašno pomagala Osmanlijama, a istovremeno je Rusiji

uputila prosvjednu notu u kojoj je upozorava da ne smije napasti ili zauzeti Istanbul.

Ruska vojska je brzo napredovala. Rumunjska joj je dala dozvolu za slobodan prolaz, a potom

se i sama pridružila borbi kao i Crna Gora koja je zapravo nastavljala rat započet u ljeto 1876.

Na prve probleme Rusija nailazi u Plevni gdje se utvrdila osmanska vojska. Nakon

petomjesečnih borbi Plevna je ipak pala 10. prosinca 1877.

Tri dana kasnije se savezničkoj vojsci pridružila i Srbija, a pan-rusko-osmanski rat bližio se

kraju. Rusi su dalje uspješno napredovali uz dolinu rijeke Marice te osvojili Jedrene, čime im

je otvoren put prema Istanbulu.

Svjesni da bi Rusko Carstvo posjedovanjem Istanbula steklo izravnu kontrolu nad Bosporom i

Dardanelima te imalo izlaz na Crno i Sredozemno more, Britanci šalju prema Carigradu flotu

koja se zaustavila u Mramornom moru i čuva Dardanele. Zbog uplitanja britanske mornarice

sklopljeno je primirje u Jedrenu 31. siječnja 1878.

U gradiću San Stefanu udaljenom 10 km od Carigrada, 3. ožujka 1878. nakon kratkih

pregovora s Osmanskim Carstvom potpisan je trijumfalni mirovni sporazum.

Odredbama ovog mira Srbija, Crna Gora, Rumunjska postale su nezavisne države, a

predviđeno je njihovo teritorijalno povećanje. Rumunjska je dobila dio Dobrudžde, Crna Gora

stjecanjem Bara i Ulcinja dobila izlaz na Jadran, dok bi se na kopnu povećala Nikšićkim,

Plavon i Gesinjem.

Najpoznatija mirovna odredba odnosni se na stvaranje Velike Bugarske – autonomna

kneževina u kojoj bi vlast vršio carski ruski komesar. Kao ruski satelit (omogućio Rusima

nadzor nad Bosporom i Dardanelima, pa i samim Carigradom) Velika Bugarska prostirala se

od Dunava do Egejskog mora (bez Soluna) i od Crnomorske obale do Albanskih planina.

Njezin bi teritorij uključivao cijelu Makedoniju.

14 članak San Stefanskog ugovora je posvećen BiH, a za koju je predviđeno da postane

autonomna osmanska provincija.

Velike europske sile su smatrale da je Rusija svojim postupcima Istočno pitanje riješila samo

u svoju korist.

22

Velika Britanija je negodovala jer je smatrala da ovaj sporazum Rusije i Osmanskog Carstva

mijenja odredbe Pariškog mira iz 1856. uzimajući sve osmanlijske europske posjede.

Austro-Ugarska se smatrala prevarenom u pogledu BiH kojoj je dodijeljena autonomija, što je

za Bečki kabinet bio samo korak prema njihovu sjedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom.

U tjednima nakon potpisivanja mira u San Stefanu dominirale su diplomatske akcije

europskih sila, ali i pitanje hoće li između Rusije i Velike Britanije izbiti rat.

U takvoj situaciji velike europske sile razgovarale su o sazivanju novog kongresa koji bi

reducirao odredbe San Stefanskog mira. Uz Bismarckovo posredovanje Rusija i Velika

Britanija su pristale na pregovore kako bi prije kongresa pomirile svoje interese.

Austro-Ugarska istovremeno pregovara s Osmanskim Carstvom po pitanju provincija BiH te

sa Rusijom.

Kako nije došlo do dogovora Austro-Ugarska se zadovoljila sporazumom s Velikom

Britanijom, skopljenim 4. lipnja 1878. prema kojem su obećale međusobnu potporu u svom

djelovanju na Berlinskom kongresu.

Berlinski kongres

Berlinski kongres je otvoren 13. lipnja 1878. Europske sile – Velika Britanija, Rusija,

Njemačka, Austro-Ugarska, Francuska, Italija i Osmansko Carstvo sastale su se kako bi

zajednički modificirale San Stefanski ugovor. Svoje izaslanike u Berlin poslale su Srbija,

Rumunjska, Crna Gora i Grčka, ali bez prava glasa. Za predsjednika kongresa izabran je Otto

von Bismarck, budući da Njemačka u tom trenutku nije imala nikakve ekonomske ili strateške

interese.

Andrassy je na kongresu rješenje bosansko-hercegovačkog pitanja htio urediti tako da izgleda

što manje neprijateljski prema Osmanskom Carstvu. U tome mu je pomogla Velika Britanija

– njezin su delegati trebali biti oni koji će pred kongres iznijeti pregled o zaposjednuću.

Ovakvom se strategijom nastojalo Porti i domaćoj opoziciji dokazati kako same europske sile

smatraju nužnim da Monarhija upravlja BiH te da to nije samo puki interes Austrije. Ovo

rješenje podržala je i Austrija.

Pitanje BiH je na Berlinskom kongresu došlo na red na njegovoj 8 sjednici održanoj 28. lipnja

1878. Bosansko-hercegovački pobunjenici su svoje predstavnike već ranije uputili u Berlin

gdje su prezentirali Memorandum u kojem su svoje zahtjeve prezentirale u 18 točaka, a koje

su počivale na zahtjevu da se BiH ili ujedini sa Srbijom ili dobije autonomiju s pravom da

bosanska Narodna skupština bira guvernera.

23

Andrassy je zastupao stav kako BiH nema snage sama provesti autonomiju zbog napetosti

zbog tamošnjih kršćana i muslimana, te stoga mir može uvesti samo jaka i nepristrana država

(poput Austro-Ugarske).

Prema mišljenju Austro-Ugarske politike autonomija bi za BiH značila samo nove nemire i

anarhiju, što bi se dodatno odrazilo i na zemlje okruženja.

Tako je 4. srpnja 1878. prihvaćen 25 članak Berlinskog ugovora kojim je Austro-Ugarskoj

povjeren mandat da zaposjedne i upravlja BIH.

Nakon mjesec dana rasprave Kongres je 13. srpnja bio zaključen.

Sanstefanska Bugarska je razdijeljena na autonomnu kneževinu Bugarsku te osmansku

provinciju istočnu Rumeliju, dok je Makedonija ostala pod izravnom upravom Porte.

Plan Rusije nije propao – određeno je da će prvih 9 mjeseci u Kneževini privremenu upravu

voditi njezin povjerenik (sve dok se ne odabere knez kojeg će potvrditi sile), a u istom roku je

ondje i u istočnoj Rumeliji trebao ostati i određeni broj ruskih vojnika, dakle zadržan je ruski

utjecaj.

Srbija i Crna Gora su dobile status nezavisnih država uz znatno teritorijalno proširenje. Srbija

je uvećana za 4 okruga (Niški, Pirotski, Toplički i Vranjski) Crna Gora je dobila Nikšić,

Podgoricu, Kolašin i izlaz na more u Baru i Ulcinju.

Rumunjska je uz priznanje neovisnosti dobila sjeveru Dobrudždu u zamjenu za Besarabiju.

Tajnim sporazumom potpisanim 4. lipnja 1878. Velika Britanija se obvezala da će pomoći

Osmanskom Carstvu u slučaju da Rusija pokuša osvajati njegove azijske posjede, dok je

sultan zauzvrat pristao da Britanci okupiraju Cipar. Dakle, Velika Britanija je uspjela

osigurati pozicije s kojih je lakše mogla spriječiti daljnje rusko napredovanje na području

Male Azije, drugim riječima ovim sporazumom stekla je protektorat nad azijskim dijelom

Osmanskog Carstva.

Njemačkoj koja nije bila spremna za rat europskih razmjera odgovarao je postignuti status

qou. Francuska je u vrijeme Pariškog kongresa bila vodeća europska sila, a 1878. je samo

ostala promatrač bez dobitka.

Italija kao mlada država također nije mogla steći neku važnu ulogu, a uz to je bila

nezadovoljna što je Austro-Ugarska dobila mandata za okupaciju BiH jer je i ona htjela

nekakvu kompenzaciju, ako je to mogao i Beč. Neko vrijeme, talijanski narod priređivao

javne skupštine u kojima je bio veoma glasan u svojim zahtjevima za Trstom i Trentinom.

Grčkoj su na Berlinskom kongresu priznata njezina prava na Epir i Tesaliju, ali se o tome

moralo zasebno dogovarati sa Osmanskom vladom što joj je uspjelo nakon 3 godine.

24

Osnivanje Narodne vlade i zaposjedanje BiH

Odredbe članka 14 Sanstefanskog ugovora koji su se odnosile na BiH izazvale su odmah

određena politička previranja u Sarajevu i unutrašnjosti zemlje. Sarajevska ulema je već 11.

travnja 1878. sazvala i u Carevoj džamiji održala Narodni zbor na kojem je primljena odredba

o autonomiji BiH.

Upućena jedna adresa Osmanskoj vladi da se provede odredba o autonomiji BiH i uspostavi

njezin sabor. Tu je istaknuto jedinstvo naroda, bez obzira na vjersku pripadnost u obrani svoje

zemlje.

5. lipnja 1878. osnovan je Narodni odbor, kao neka vrsta vrhovnog bosanskog političkog

predstavništva (skupština). Ovo je političko tijelo bilo sastavljeno od 32 člana od kojih je iz

Sarajeva bilo 20, a ostali su trebali doći iz unutrašnjosti. Među 20 članova iz Sarajeva, 12 je

bilo muslimana, 5 pravoslavnih, 2 katolika i 1 židov. Vijest da je Austro-Ugarska dobila uz

suglasnost Porte, mandat da zaposjedne BiH stigla je u Sarajevo početkom lipnja, a izazvala

je političku buru u gradu i zemlji.

Narodni odbor je odmah iznudio ostavku osmanskog vojnog komandanta Veli-paše, čime je

jasno pokazano da će suprotno naređenjima Porte braniti Bosnu. Ulične mase predvodio je

junak ulice Hadždi Lojo (Salih Vilajetović).

Sarajevski događaji su se prenijeli u unutrašnjost. Na prvom mjestu u Travnik, koji je tražio

da se ispune zahtjevi sarajevskog Narodnog odbora. U narodu je posebno među muslimanima

lansirana parola da je Bosna njihov vatan (domovina) i da sultan može dati Istanbul, a ne

Bosnu. U toj situaciji 27. srpnja 1878. u Sarajevu je došlo do masovne pobune u kojoj je

faktički srušena osmanska vlast u BiH. Istog dana Narodni odbor je održao sjednicu na kojoj

je proklamacijom izabrana peteročlana Narodna vlada za BiH.

Već 29. srpnja 1878. U Sarajevo su stigle telegrafske vijesti da su austrougarske trupe prešle

granicu na Uni kod Kostajnice i Savi kod Gradiške, zatim kod Bosanskog Broda. Istovremeno

su austrougarske trupe ušle sa juga u Hercegovinu kod Imotskog i Vrgorca. Austrougarskim

trupama u Bosni zapovijedao je general Josip Filipović, a u Hercegovini general Stevan

Jovanović.

U ime austrijskog cara obratili su se bosanskom stanovništvu troglasom ističući da

austrougarske čete dolaze uz suglasnost europskih sila i samog sultana koji je odlučio da

stanovnike BiH povjeri zaštiti svog moćnog prijatelja cara i kralja Franje Josipa.

Svim stanovnicima BiH, bez razlike na vjeroispovijest obećana je:

- Zakonska ravnopravnost i zaštita života, vjere i imetka

25

- Pravo upotrebe svog jezika

- Postojeći običaji se neće dirati, a zatečeni zakoni važit će do izdavanja novih

- Zaostali se porezi neće kupiti, a prihodi će se trošiti isključivo za njene potrebe.

Sve što bude uzimala za svoje potrebe austrougarska vojska će plaćati gotovinom.

Stanovništvo je pozvano da s povjerenjem primi Austro-Ugarsku i preda se njezinoj zaštiti.

Proglas je u tisućama primjeraka tiskan na turskom, hrvatskom i srpskom jeziku, latinicom i

ćirilicom, te dijeljen narodu.

Na drugoj strani komandant Bosne Smail Haki Selmanović obratio se istovremeno vlastitom

objavom bosanskom stanovništvu u kojoj poziva sve žitelje Bosne da se „složno odupru

neprijateljima“. U ovoj se objavi ne spominju sultan ni osmanska država, nego samo Bosna i

njezin narod. Time se očigledno htjelo naglasiti da je Bosna autonomna i da se sama brani.

Austrougarske čete su naišle na vrlo odlučan otpor u skoro svim krajevima BiH. Na čelu tog

otpora stajala je Narodna vlada sa brojim lokalnim komandantima i ustanicima.

Najveći dio tog otpora slomljen je osvajanjem Sarajeva 19. kolovoza 1878. Nakon osvajanja

Sarajeva austrougarske čete su nastavile okupaciju prema jugu gdje su 8. rujna kod Konjica

uspostavile vezu sa trupama iz Hercegovine. Padom Konjica 5. listopada 1878. okupirana je

cijela Hercegovina. Vrlo jak otpor pružala je i Bosanska krajina, posebno Bihać, koji se držao

sve do 19. rujna 1878.

Nakon toga održali su se još jedino LIVNO na jugozapadu i cazinska krajina na

sjeverozapadu Bosne. LIVNO je zauzeto 28. rujna 1878.

Posljednje žarište otpora bila je Velika Kladuša čim je padom 20. listopad 1878. vojno

dovršena okupacija BiH. Austrougarska je u tim bitkama po vlastitom priznanju izgubila oko

6 tisuća vojnika i oficira. Gubitak bosanskih ustanika se ne zna.

Austrougarska vlada je prvobitno za zaposjednuće odredila korpus od 82.000 vojnika.

Tijekom akcija broj vojnika stalno je povećavan novim regrutima pa je na kraju narastao na

200.000 ljudi. Prema austrougarskim službenim procjenama bosanska ustanička vojska

brojala je oko 90.000 ustanika.

Josip Filipović je nakon osvajanja Sarajeva odmah počeo uvoditi red – formirano je gradsko

vijeće, sastavljena zemaljska vlada te se pripremao njezin prvi proračun.

Austrougarski vojnici su izgrađivali ceste, uređivali putove te obnavljali brzojavni promet. U

prvo vrijeme oni su obavljali različite sudske i upravne poslove, pa čak i učiteljsku službu, a s

vremenom ova su mjesta preuzimali hrvatski činovnici.

Filipović se tada formalno nalazio na čelu vojne i građanske uprave BiH, ali njegovo

uredovanje nije dugo potrajalo do prosinca 1878.

26

8. AUSTRO-UGARSKA POLITIKA U BIH NAKON 1878.

Nakon Berlinskog kongresa Austro-Ugarska Monarhija teži učvrstiti svoj međunarodno-

pravni položaj, ali i položaj BiH. 1879. sklopljen tzv. Dvojni savez s Njemačkom (pregovori

sa Engleskom). Usmjeren je dugoročnoj izolaciji Rusije. Njemačka potiče obnovu Trocarskog

saveza – uključenjem Rusije. Razgovori započeli u listopadu 1880. Pod Bismarckovim

posredovanjem.

Trocarski savez (Njemačka, Austro-Ugarska i Rusija) potpisan 18.6.1881. Ugovor predviđao

mogućnosti ujedinjenja kneževine Bugarske i istočne Rumelije (bez Makedonije) uz

ograničenje ruskog utjecaja. Austro-Ugarskoj pravo aneksije BiH i zauzeća Novopazarskog

sandžaka; Suglasnost u svakoj teritorijalnoj promjeni u europskom dijelu Osmanskog Carstva.

U slučaju ulaska u rat ostale članice se obvezuju na neutralnost.

Sporazum sa Kneževinom Srbijom (najveća prijetnja istočnoj politici Monarhije) potpisan je

28.6.1881. (knez Milan Obrenović). Srbija priznala Austro-Ugarskoj prava na aneksiju BiH i

Novopazarski sandžak (plan o proširenju vlasti na Solun). Srbiji obećana pomoć u njezinom

širenju na jug i pomoć u proglašavanju kraljevstva. Potpuni sporazum omogućio Monarhiji

dugoročne ciljeve u BiH.

Gradska konvencija sklopljena 21.4.1879. definirala je odnose Beča i Porte po pitanju BiH.

Prema konvenciji Beč se obavezao:

- Na priznavanje sultanovih suverenih prava u BiH,

- Prihodi pokrajina će biti trošeni za domaće potrebe,

- Osmanski novac ostaje u uporabi,

- Svim religijama osigurana je potpuna sloboda,

- Ime sultana će biti spominjano u molitvama petkom,

- Osmanska zastava će se i dalje isticati na pojedinim zgradama.

U Konvenciji se ne spominje privremeno zaposjednuće.

Upravna i teritorijalna organizacija.

Carskom naredbom od 29.10.1878. osnovana Zemaljska vlada – poglavar vojni namjesnik

(zapovijedajući general). Vlada s četri odjela: unutarnji poslovi, pravosuđe, financije i

građevinarstvo (od 1912. odjel za bogoštovlje i nastavu i tehnički odjel). Zemaljska vlada

odgovorna Zajedničkom ministarstvu financija – formiran ured za poslove BiH.

U teritorijalnom pogledu sandžaci pretvoreni u okruge, kadiluci u kotareve. Razdioba vlasti

na vojnu i građansku nastupila je početkom 1882., uz poglavara zemlje uveden je i građanski

27

doglavnik. Organiziranjem uprave započeo proces uključivanja BiH u Monarhiju: financijska

neovisnost ukinuta učlanjenjem u zajedničko carinsko područje 1. siječnja 1880.

Vojni zakon donesen 4.11.1881. Ovim zakonom svi stanovnici BiH tretiraju se kao podanici

cara (obvezna služba u Austro-Ugarskoj vojsci) suprotno od Carigradske konvencije neupitan

sultanov suverenitet. Vojni zakon doveo do srpsko-muslimanskog ustanka u istočnoj

Hercegovini, a onda i u južnoj Bosni. Ustanak je započeo 10.-11. siječnja 1882. napadom

ustanika na žandarmerijsku stanicu u Ulogu. U početku ustanici postižu značajne rezultate

tako da se ustanak širi i na područje Bosne oko Foče. Nakon dvomjesečnih vojnih akcija

austro-ugarske vojske ustanak je ugušen u travnju nakon čega je izdana naredba u amnestiji u

roku do 22. svibnja (iz koje je izuzeto 214 osoba). Gašenjem ustanka došlo do razdvajanja

civilne i vojne vlasti. Posljednja faza bila je aneksija BiH 5. listopada 1908. kada je ukinuta i

sjena sultanova suvereniteta i BiH postala carskom zemljom – corpus separatum dvojne

države.

Odnos prema vjerskim zajednicama

Zbog snažnog utjecaja vjerskih zajednica na život bosanskohercegovačkih Hrvata, Srba i

muslimana Monarhija poduzima mjere za uspostavljanje kontrole i jurisdikcije nad vjerskim

zajednicama u BiH. Cilj je svaku konfesiju izolirati od njezina duhovno-političkog vanjskog

središta.

Katolička crkva

U BiH 1878 postojala se dva Apostolska vikarijata – za Bosnu 1735. i za Hercegovinu 1852.

Apostolski vikari imali su ovlasti biskupa. Svećenstvo je uglavnom pripadalo franjevačkom

redu. Mali broj svjetovnih dijecezanskih svećenika – marginalizirane službe. Poradi širenja

utjecaja na vodstvo Katoličke Crkve u BiH Monarhija pokreće pitanje sređivanja crkvenih

odnosa sa Svetom Stolicom.

Razgovori o uspostavi redovite crkvene hijerarhije trajali 2. godine. Za ovo pitanje bili su

zainteresirani i Sveta Stolica i Austro-Ugarska Monarhija, ali i đakovački biskup Strossmayer.

Uloga vizitatora u ime Svete Stolice povjerena je splitsko-makarskom biskupu Kazimiru

Forlaniju. Forlanijev prijedlog: podjela apostolskog vikarijata za Bosnu na tri djela sa

sjedištima u Sarajevu, Banja Luci i Tuzli (kasnije i četvrtog u Livnu).

Nedjeljivost Provincije Bosne Srebrene.

28

Za hercegovinu sjedište biskupije u Mostaru.

Za trebinjsku biskupiju sjedište u Stocu.

Sarajevski nadbiskup bio je iz dijecezanskog klera, a pomoćnik mu je bio Paškal Vuičić.

Đakovački biskup Strossmayer predlaže:

- Da se bosanski vikar Paškal Vuičić odstrani iz zemlje i da se ne slušaju sugestije

bosanskih franjevaca,

- Da se strancu ne dopusti pravo na sređivanje crkvenih priika u BiH, nego da to pravo

pripadne đakovačkom biskupu koji bi upravljao Crkvom do definitivnog uređenja.

Po pitanju ustrojstva predlaže:

- Nadbiskupski stol u Sarajevu, te sjemenište i katedralu,

- Biskupski vikarijati u Tuzli i Banja Luci,

- Da se franjevci sekulariziraju, a oni koji ne pristaju da se povuku u samostane,

- Novi biskup iz reda domaćih franjevaca.

Ugovor između Svete Stolice i Austro-Ugarske vlade o uvođenju nove crkvene hijerarhije u

BiH potpisan je 8. lipnja 1881. (potpisnici: Vatikan – državni tajnik kardinal Jacobini i

poslanik kod Vatikana grof Ljudevit Parr).

Papa Lav XIII. Apostoslkim pismom 5.7.1881. obznanio je uspostavu crkvene hijerarhije u

BiH koja precizira: u BiH se uspostavlja samostalna Vrhbosanska nadbiskupija s

nadbiskupskim stolom u Sarajevu (66 župa), te podložne joj biskupije u Mostaru (22 župe) –

za Hercegovinu i Banja Luci – za zapadnu Bosnu (21 župa). Postojeća Trebinjska biskupija (7

župa) pripada dubrovačkom biskupu.

U Sarajevu se uspostavlja i bogoslovija za cijelu bosanskohercegovačku crkvenu provinciju, a

financira je Vlada. Carskoj vladi priznaje se pravo imenovanja nadbiskupa. Pastoralizacija

svjetovnog svećenstva – osnivanje novih župa. Definirani su i iznosi plaća nadbiskupa i

biskupa. Uspostavom redovite crkvene hijerarhije vikarijati prestali funkcionirati.

Hercegovački vikar fra Paškal Buconjić imenovan je rezidencijalnim mostarskim biskupom.

Apostolski vikar Bosne fra Paškal Vučić je umirovljen. Na nadbiskupsku stolicu u sarajevu

došao je Josip Stadler, koji je kao Sarajevski biskup upravljao i banjalučkom biskupijom od

1882-1884. Stadler je osnovao 26 novih župa, a 9 župa je izuzeo od franjevaca i povjerio ih

svjetovnom svećenstvu. Uloga odgojitelja klera povjerena je isusovačkom redu.

29

Srpska pravoslavna crkva

Nakon što je Porta 1776. ukinula Srpski patrijarh u Peći, srpsko-pravoslavne metropolije

podređene su patrijarhatu u Carigradu. Austro-Ugarska uprava u BiH zatekla je Dobro-

bosnasku (Sarajevo), Hercegovačko-zahumsku (Mostar) i Zvorničko-tuzlansku (Zvornik, a od

1852. u Tuzli) mitropoliju (od 1900. Banjalučko-bihaćka – sjedište Banja Luka). Episkopi su

bili uglavnom Grci, a težište crkvene uprave u crkvenim općinama i odborima.

Austro-Ugarska uprava poduzima korake kako bi Srpsku pravoslavnu crkvu stavila pod

nadzor. Prva nakana je bila bosanskohercegovačku Srpsku pravoslavnu crkvu podrediti

patrijarhatu u Monarhiji sa sjedištem u Karlovcima. U tom smislu išla je i zamolba

sarajevskog mitropolita Antima. Negativne reakcije na ovaj prijedlog stižu od pravoslavnih

vjernika i crkvenog vodstva iz svih crkvenih općina u BiH.

Osnivanje autokefalne Pravoslavne crkve nije dolazilo u obzir jer se nije moglo dobiti

kanonsko priznanje, pa se austrougarska diplomacija orijentirala na pregovore s ekumenskim

patrijarhom u Carigradu. Pregovori su završeni potpisivanjem konkordata 28. ožujka 1880.

koji definira status Grkoistočne pravoslavne crkve u BiH. prema ovom konkordatu

austrijskom caru je dozvoljeno da imenuje episkope i metropolita uz samo formalnu

suglasnost Carigradskog patrijarha.

Episkop će ime ekumenskog patrijarha spominjati u ceremonijama i bogoslužjima.

Carigradskom patrijarhu ka odšteta isplaćivano je 50.000. za novog metropolita imenovan je

Sava Kosanović, 20.12.1880. i na toj funkciji ostat će do 1885. kada nezadovoljan odnosom

Monarhije prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi podnosi ostavku. Tijekom 1882. u Sarajevu je

osnova bogoslovija i konzistorij.

Podređivanje Srpske pravoslavne crkve austro-ugarskim ciljevima vidi se i u terminologiji –

vjernici su nazivani grčko-pravoslavni ili grčko-istočni. Zemaljska vlada dekretom od 4.

ožujka 1887. odobrila je uporabu srpsko-pravoslavnoga imena i simbola – uvažavajući

nacionalnu i državotvornu ulogu Srpske pravoslavne crkve. Nakon stjecanja vjersko-

prosvjetne autonomije 1905. crkveni statut je obvezao bosanskohercegovačku upravu na

službeni naziv „srpsko-pravoslavni“.

30

Islam

U BiH u vrijeme turske vlasti nije postojala zasebna islamska vjerska zajednica. U Carstvu je

islam bio državna vjera, a šerijat je bio građanski zakonik. Austro-Ugarska politika krenula je

u odvajanje muslimana od Istambula. Prvi korak bila je zabrana spominjanja osobe sultana u

molitvi (spominje se samo titula). Uspostavljanje posebnog vjerskog starješinstva za BiH.

Za prvog reis-ul-ulemu u BiH vjersko starješinstvo imenovalo je muftiju Mustafu Hilmi ef

Omerovića, što je car potvrdio 17.10.1882. Naredbom od 24. listopada 1882. provedena je

organizacija uprave vjerskih i vakufskih poslova bosnaskohercegovačkih muslimana. Vjerski

dužnosnici nisu birani nego postavljani. Nakon ove naredbe car je imenova reis-ul-ulemu i

članove Ulema medžlisa (najviši duhovni savjet), dok je ostale vjerske službenike postavljala

Zemaljska vlada.

Kontrolu nad vakufima Zemaljska vlada je osigurala osnivanjem kotarskih vakufskih

povjerenstava (5.10.1884.). Pitanje vjerskih prijelaza bilo je vrlo osjetljivo. Prijelaz djevojčice

Fate Omanović iz Mostara na katoličku vjeru u svibnju 1889., probio je lokalne okvire i

pokrenuo pitanje borbe za vjersku i prosvjetnu autonomiju. Srbi su podržali ovaj pokret iz

taktičkih razloga nadajući se nacionaliziranju bosanskih muslimana u Srpskom smislu.

Preustroj pravoslavne i islamske vjerske organizacije nije doprinio pozitivnom odnosu Srba i

muslimana. Muslimani su težili za autonomijom, a pravoslavni Srbi sjedinjenju sa Srbijom.

Pozitivan stav prema Monarhiji gradili su jedino Hrvati.

31

9. KALLAYEVA UPRAVA U BIH

Postao je zastupnikom u mađarskoj skupštini 1867., a 1868. imenovan je generalnim

konzulom u Beogradu.

U Budimpešti je pokrenuo list Narod istoka (do 1887.), a napisao je i Istoriju Srba.

4.6.1882. imenovan je ministrom financija i upraviteljem u BiH, na toj funkciji ostaje do

1903.

Smatrao je da BiH nakon aneksije mora zadržati svoju cjelovitost, tj. ostati zajednička stvar

Monarhije s posebnom upravom.

Predložena je podjela - da Ugarskoj pripadnu Banja Luka i Bihać, a Austriji Travnik, Mostar,

Sarajevo i Tuzla.

30.8.1896. usvojen Kallayev prijedlog.

Kallayeve aktivnosti su usmjerene na izoliranje BiH od srpskih, crnogorskih, ali i hrvatskih

utjecaja. Granični nadzor prema Crnoj Gori i Srbiji bio je pod kontrolom vojnih i policijskih

kordona.

Kretanja stanovništva bila su ograničena, trgovinska razmjena ograničena.

Javljala se ideja naseljavanja, njemački protestanti u ugarskim obiteljima uz srpsku granicu.

Zabranjeno širenje tiska: Glas Crnogoraca i list Nevesinje.

Srpski listovi koji su zabranjeni: tiskali su posebna izdanja za BiH: Novi beogradski dnevnik -

Srpski napredak, list Brk, Soko i Kozak.

Odlazak studenata na školovanje u Srbiju.

Strah da bi Srbija mogla izrasti u ''južnoslavenski Pijemont''.

Suzbijanje širenja pravoslavne ideologije, zabrana pravaškog glasila Hrvatska, motiv je bio

antidualistički stav pravaša, ali i rusofilska orijentacija pravaša, suzbijan je i utjecaj

panslavizma.

Brigu su predstavljale Strossmayerove ideje jugoslavenstva.

Od 90-ih godina režim je ublažavao mjere suzbijanja hrvatskih nacionalnih ideja jer su

poslužile kao protuteža jačanju srpskog nacionalnog pokreta.

Austro-ugarska zauzela je stajalište o zabrani osnivanja političkih, kulturnih i privrednih

institucija na nacionalnoj osnovi. Obrazloženje – stav da bosanskohercegovačko stanovništvo

pripada „jednom plemenu i jednoj naciji“.

32

Zabrana osnivanja nacionalnih institucija

Prve inicijative i najuporniji zahtjevi za osnivanjem nacionalnih društava javljaju se kod Srba.

Mostarski Srbi 1884. zatražili su odobrenje za osnivanjem crkvenoga pjevačkog društva

„Gusle“ koje bi nosilo srpski predznak, što su vlasti odbile. Ustrajnost Srba na tom zahtjevu

dovodi do popuštanja uz obrazloženje kako se srpski predznak veže uz „pravoslavlje“.

1887. pod tim uvjetima osnovano je Srpsko crkveno-pjevačko društvo u Tuzli, a 1888. i

Srpsko pravoslavno crkveno-pjevačko društvo Gusle u Mostaru. Na ovaj način ublaženo je

nezadovoljstvo Srba Kallayevom nacionalnom politikom, a identifikacijom srpstva s

pravoslavljem sputavao se srpski nacionalni pokret, te omogućavalo širenje srpske nacionalne

ideje izvan pravoslavlja.

Pod pritiskom i jačanjem srpskog autonomnog pokreta nakon 1896. Zemaljska vlada popušta

na srpske zahtjeve i dozvoljava osnivanje srpskih nacionalnih manjina. Na zahtjev 29 srpskih

intelektualaca Vlada je u srpnju 1902. odobrila osnivanje Prosvjete – društva za pomaganje

siromašnih Srba, đaka koji uče u srednjim i velikim školama BiH i Austro-Ugarske.

Prvo hrvatsko društvo u zemlji bilo je Narodno pjevačko društvo osnovano u Mostaru 1888.

Pokušaj da ovo društvo nosi hrvatsku oznaku (zahtjev za preimenovanje prvo u Pjevačko

društvo Zvonimir, kasnije Tomislav) vlada je uporno odbijala. 1895. zahtjev da se društvu

dadne ime „Hrvoje“ okružna vlast je odbila pozivajući se na neke povijesne činjenice koje je

tumačilo velikohrvatskim idejama (bio ban Hrvatske i Dalmacije i vojvoda Bosne koji je težio

ujedinjenju Hrvatske, Dalmacije i Bosne i odvajanju od Ugarske).

Tek 1898. vlada je odobrila preimenovanje u Hrvatsko glazbeno-pjevačko društvo Hrvoje, te

osnivanje Hrvatskog pjevačkog društva Trebević iz Sarajeva. 1899. osnovano je i pjevačko

društvo Vlašić u Travniku. Iste godine odobreno je i otvaranje Hrvatskog društvenog doma u

Sarajevu, te rad Hrvatske dioničarske tiskare u Mostaru. 1902. Odobren je rad društva koje je

imalo zadaću materijalno potpomagati hrvatske đake i studente iz BiH.

Prvo muslimansko društvo u BiH predstavljala je Sarajevske čitaonica osnovana 1888.

Godinu dana kasnije podnesen je zahtjev za osnivanjem čitaonice u Banja Luci, ali pod

turskim nazivom Kiraethana. U siječnju 1898., nakon odobrenja vlade, u Mostaru je osnovano

Muhamedansko čitaoničko i dobrotvorno društvo, čiji je cilj „materijalno i duhovno jačanje

muhamedanskog elementa u najširem smislu“. 1903. po uzoru na srpsku Prosvjetu te hrvatsko

društvo u Mostaru osnovano je i muslimansko društvo Gajret.

Iako je zemaljska vlada odstupila od prvotnih stajališta kada je riječ o osnivanju nacionalno-

vjerskih društava, njihov broj bio je sveden na najmanju moguću mjeru, čime je usporen

33

proces institucionaliziranja nacionalnih pokreta. Rad društva sa nacionalnim predznakom bio

je pod strogom paskom režima.

Pripreme za uvođenje „Bosanske nacije“

U prvom desetljeću režim se nije izjašnjavao o nacionalnom pitanju. Narod u BiH naziva „naš

narod“, a dijeli ga u tri konfesije. Nizom mjera kao što su pokretanje konfesionalnih listova,

uvođenja grba i zastave, pokretanje političkih listova, osnivanje državnih škola, pripreman je

teren za prihvaćanje „bosanske“ nacionalne ideologije kod domaćeg stanovništva.

Pokretanje konfesionalnih listova imalo je dvojaki karakter. S jedne strane željeli su približiti

svakoj religiji pod izgovorom zaštite zatečenih religijskih posebnosti, a s druge strane

nastojalo se ojačati osjećaj pripadnosti BiH, odnosno vjernosti Monarhije.

Prvi religijski list tiskan pod patronom vlade bio je Vatan (1884.) List se tiskao na turskom

jeziku. Cilj ovog lista bio je izmirenje muslimana i nove vlasti, odnosno bio je garancija

kulturno-konfesionalne posebnosti. Vatan je trebao svojim pisanjem poticati nepovjerenje

muslimana prema Srbiji i Crnoj Gori i na taj način sprječavati zbližavanje BiH tim zemljama.

Preko ovog lista vlasti su željele proširiti svoju politiku među muslimanima izvan BiH. Kako

bi se mogao širiti i u turskoj list je 1897. preimenovan.

Sličnu funkciju imao je i režimski srpski list Prosvjeta (1885.) kojeg je pokrenuo Srbin iz

Vojvodine Jovan Vidić. Bio je to pokušaj stvaranja konzervativne, režimu odanse struje među

Srbima. Prvi hrvatski politički list u BjH bio je Glas Hercegovca (1885.). Pokrenuo ga je don

Frano Miličević. Ovaj list vuče korijen iz zabavno-poučnoga lista Hercegovački bosiljak

(1883.) odnosno Novi hercegovački bosiljak (1884.). U travnju 1885. list je dobio odobrenje

da se može baviti i političkim pitanjima i preimenovan je u Glas Hercegovca.

Za razliku od Vatana i Prosvjete koji su se izjašnjavali kao zastupnici muslimana odnosno

Srba, Glas Hercegovca je načelno zastupao interese sva tri naroda/konfesije u Hercegovini, a

sve pod krilaticom „brat je mio koje vjere bio“. Od 1890. Glas Hercegovca mijenja svoju

politiku i nastupa vrlo oštro protiv velikosrpske ideologije, a istovremeno boreći se za

naklonost muslimana. Njegovu tradiciju nastavlja Osvit.

34

Uvođenje bosanske zastave i grba kao simbola posebnosti BiH

Pitanje rasprave i uopće pripreme na uvođenje bosansko-hercegovačkog grba pokrenulo je

gradsko vijeće LIVNA 1879. tražeći od vlasti odobrenje za službenu uporabu pečata sa

bosanskim zemaljskim grbom. Nakon toga zahtjeva vlada se usmjerila na rješavanje ovog

pitanja. Cilj vlasti bio je pronaći obilježja koja simboliziraju povijesno pravo Ugarske na BiH,

te istaknuti njezinu posebnost u odnosu na susjedne „južnoslavenske“ zemlje. Izbor boja na

zastavi trebao je potisnuti boje srpske odnosno hrvatske zastave.

Kallay se odlučio za modificiranu verziju grba Hrvoja Vukčića Hrvatinića, odnosno grba

Rame koji se nalazio u ugarskom grbu, a zatim i u habsburškoj kruni. Grb i zastava

predstavljali su kombinaciju crvene i žute boje. Naredbu o uvođenju bosanskog grba i zastave

izdala je Zemaljska vlada početkom 1889. Prema ovoj naredbi državne ustanove bile su

obvezane uz zastavu Monarhije istaknuti i zemaljsku zastavu (zemaljski grb).

Pokretanje Bošnjaka i pokušaj proglašenja „bosanske“ nacije

Devedesetih godina 19. st. dolazi do zaoštravanja srpsko-hrvatskog spora koji se manifestira i

na razvoj stanja nacionalnih odnosa BiH. Srpsko studentsko društvo „Zora“ među bosansko-

hercegovačkim Srbima propagira ideju o „Srbima triju vjera“. Navedenu tezu podržavao je

poznati filolog i povjesničar Pavle Šafarik koji je smatrao da srpskom plemenu pripadaju

stanovnici BiH svih triju vjera.

Ova srpska nacionalna ideologija nastavlja se pojavom srpskog političkog lista Napredak

1890. List je tiskan ćirilicom, urednik: Antonija Stražičić, katolik iz Dalmacije, pristalica

Dalmatinske srpske stranke. Napredak je djelovao u skladu s naputcima režima kojemu je cilj

bio neutralizacija srbijanskog tiska u BiH, ali istovremeno dokazati javnosti kako vlast

tolerira srpski nacionalni pokret u BiH. U konačnici, list je poslužio i kao sredstvo za

olakšanje i opravdanje uvođenja „bosanske nacije“.

Istovremeno vlada je odobrila i Glasu Hercegovca zastupanje velikohrvatske ideje, s

početkom rada Napretka udvostručene su državne subvencije Glasu Hercegovca. Srpsko i

hrvatsko međusobno optuživanje i negiranje nacionalnog identiteta Hrvata, odnosno Srba, te

ubrajanje muslimana u jednu ili drugu naciju stvaralo je povoljnu klimu režimu za

uključivanje muslimana u nacionalni spor kroz aktualiziranje „Kallayeve bosanske nacije“.

Početkom travnja 1891. vlada je podržala zahtjev Mehmed-bega Kapetanovića za izdavanje

političkog lista Bošnjak, koji bi izlazio na „bosanskom“ jeziku tiskan latinicom, a zastupao bi

35

interese muslimanskog elementa u BiH. Pojava Bošnjaka predstavlja početak intenzivnog

rada na širenju bosanske nacionalne ideologije.

List je povjeren Mehmed-begu Kapetanoviću, koji se još u vrijeme zaposjednuća istaknuo kao

prijatelj austrougarske okupacije. Svoja politička uvjerenja prvi put iskazuje u brošuri Što

misle muhamedanci u Bosni (1886.). Prvi je izrazio stav o emancipaciji bosansko-

hercegovačkih muslimana od Turske izrekom: „Bosna može biti sve drugo, ali Turska

nikada.“.

U svom djelu ustvrdio je da sve konfesionalnosti u BiH pripadaju jednom narodu odnosno

naciji. I pokrenuti list Bošnjak zastupao je stajališta njegova urednika, što je jasno izraženo

već u drugom broju stihovima Safret-bega Bešagića. Na tim idejama Bošnjak pokušava

izgraditi agresivni bosanski nacionalizam.

Jezična politika kao sredstvo afirmiranja „bosanske nacije“

Problem književnog jezika u pokrajinama BiH javlja se odmah nakon zaposjednuća.

Nedefiniran naziv jezika u školama. U lipnju 1879. Vlada je nastavni jezik nazvala

hrvatskim. Dva mjeseca kasnije jezik je nazvan zemaljskim, a u odluci o osnivanju realne

gimnazije u Sarajevu 1879. naglašavano je da će nastavni jezik biti „bosanski zemaljski

jezik“.

Pored naziva jezika bilo je otvoreno pitanje pravopisa, jezika udžbenika i pitanje gramatike. U

prvoj polovici 1883. Vlada se odlučila za fonetski pravopis, jer se nadala na taj način pridobiti

srpsko stanovništvo na svoju stranu i južni (hercegovački) dijalekt. 1884. krenulo se u izradu

gramatike. Posao je povjeren profesoru Francu Vuletiću.

Kao autor gramatike „bosanskog jezika“ tražio je da se u pregovoru istakne da je jezik nazvan

„bosanskim“ na izričit zahtjev Vlade. Gramatika bosanskog jezika za središnje škole

objavljena je 1890., što je izazvalo negodovanje južnoslavenske javnosti.“Bosanski jezik“ je

time dobio potvrdu u zvaničnom udžbeniku, a taj naziv je uveden u škole kao materinji jezik.

U konfesionalnim školama ovaj projekt trebao je zaživjeti kroz službena nastavna izvješća.

Srpske škole bojkotirale su službene formulare i inzistirale na srpskom jeziku tako da je Vlada

na kraju odobrila u formularima srpski odnosno hrvatski jezik. Kallay se javno izjasnio za

„bosansku naciju“ na sjednici austrijske delegacije 19. listopada 1892. U govoru „O

bosanskoj naciji“ Kallay je ovaj pothvat obrazložio izdizanjem iznad srpsko-hrvatskog spora

o nacionalnom pitanju BiH. Pokušaj uvođenja „bosanskog jezika i nacije“ kritizirali su i

36

pojedini članovi austrijske delegacije, a rastao je i otpor Srba i Hrvata tako da je ova politika

ostala na površini i doživjela potpuni neuspjeh.

Nada režima da će se ideja „bosanske nacije“ lako ukorijeniti među bosanskim muslimanima

također je iznevjerena. Jedan dio muslimana pod Mehmed-begom Kapetanovićem bio je na

strani ovog projekta. Drugi dio, pod vodstvom Esada-efendije Kulovića bio je sklon

Hrvatima, a treći dio pod vodstvom Mehmed-efendije Spahića simpatizirao je Srbe, dok je

ostali, najveći dio muslimana bio konzervativan i nije htio ni čuti za narodne ideje. Namjerno

pisanje Bošnjaka dalo je snažan impuls nacionalnim pokretima. Politiku „bosanske nacije“

Kallay je napustio već početkom 20. st.

Kallay umire 1903. u Beču.

10. POČECI NACIONALNOG ORGANIZIRANJA HRVATA

KATOLIKA U BIH

Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 19. st. zbog nepostojanja političkih stranaka i

političkih institucija uopće proces nacionalno-političkog organiziranja bosansko-

hercegovačkih Hrvata katolika uglavnom je bio vezan uz razna kulturna, pjevačka društva i

čitaonice, a politička stajališta su u onodobnom tisku.

Zbog nerazvijenosti građanskog sloja, crkveni velikodostojnici preuzimaju ulogu nositelja

nacionalno političkoga života. Nadbiskup Stadler, kao najviši crkveni velikodostojnik, povest

će inicijativu političkog organiziranja Hrvata katolika, čemu će se suprotstaviti franjevci ali i

malobrojna svjetovna inteligencija.

Počeci nacionalnog organiziranja Hrvata uglavnom se vezuju za Hercegovinu – Mostar (prvo

pjevačko društvo „Hrvoje“, pokretanje tiskovina pod vodstvom don Franje Miličevića,

proslava jubileja Hrvatske dioničarske tiskare i glasila Osvit u travnju 1899. – upućen brzojav

caru Franji Josipu I.). Od 1900. težište nacionalnih kretanja prebacuje se u Sarajevo, kada

dolazi do izražaja i različite koncepcije o budućem razvoju nacionalnog pokreta Hrvata u

BiH.

Razilaženje potvrđuje i spor oko uvođenja zastave Hrvatskog pjesničkoga društva Trebević.

Nepunu godinu dana prije svečanosti, 22. srpnja 1899. na izvanrednoj sjednici društva vođena

je rasprava o načinu instaliranja zastava. Jozo Sunarić, član društva, uz podršku predsjednika

društva Nikole Mandića, iznio je prijedlog, nasuprot zahtjeva članova društva svjetovnih

37

svećenika (kanonik Ivan Košćak) da se manifestacija, želeći pridobiti naklonost muslimana,

održi bez vjerskog obreda.

Pri glasovanju Sunarićev prijedlog je usvojen, a svjetovni svećenici prema naputcima

nadbiskupa napustili su društvo. Svečanost bez vjerskog obreda održana je 2. lipnja 1900. uz

nazočnost delegacija Banske Hrvatske, Dalmacije i Istre. Unatoč zabrani ovoj svečanosti

odazvali su se i bosansko-hercegovački franjevci. Na ovoj manifestaciji jasno su došle do

izražaja dvije struje:

- Građansko-liberalna koja je okupljala šire građanstvo i franjevce,

- Klerikalna – članovi novoosnovane redovite crkvene hijerarhije.

Obje struje imale su ista stajališta o državnopravnoj pripadnosti BiH jer su prihvaćale

program Stranke prava odnosno od 1894. program Ujedinjene hrvatske opozicije koji je

podrazumijevao sjedinjenje BiH s hrvatskim zemljama, na temelju državnog prava narodnog

načela. Osnova sukoba počivala je na izboru saveznika za ostvarenje navedenog cilja.

Osnivanje Hrvatske narodne zajednice

Odluka o osnivanju jedne hrvatske prosvjetne gospodarske organizacije donesena je u

kolovozu 1906. na proslavi posvete zastave Hrvatskog pjevačkog društva Vlašić u Docu kod

Travnika. Izabran je organizacijski odbor kojega su činili: Nikola Mandić, Jozo Sunarić, Đuro

Džamonja, Ivo Pilar, Milan Katičić i Stjepan Kukrić.

Odbor je imao zadaću izraditi pravne akte organizacije ali uz Statut i Pravila izrađen je i

interni dokument Punktacije. Punktacije su propisivale temeljna politička načela organizacije:

- Da su BiH etnički i državnopravno hrvatske zemlje koje se trebaju sjediniti u sklopu

Monarhije,

- S obzirom na brojčanost i ekonomsko-socijalne mogućnosti da se ne dopusti stvaranje

više narodnih organizacija među Hrvatima (suzbiti stranački utjecaj iz hrvatskih

zemalja).

U odnosu prema muslimanima izražena je potpora u suradnji s Muslimanskom narodnom

organizacijom (MNO osnovana 1906. u Mostaru na čelu s Ali-begom Firdusom koja se borila

za vjersku autonomiju i bila izričito protiv aneksije pa je u tom smislu i surađivala sa Srpskom

narodnom organizacijom). Zajedničko ministarstvo u Beču odobrilo je Pravila i Statut

Hrvatske narodne zajednice (HNZ) u studenom 1907., a nakon toga uslijedile su osnivačke

skupštine.

38

Konstituirajuća sjednica Središnjeg odbora HNZ-a održana je 21. 2. 1908., a prva radna

sjednica od 22. do 25. veljače. Za predsjednika organizacije izabran je Nikola Mandić, a u

Središnji odbor ušli su iz organizacijskog odbora i Jozo Sunarić, Ivo Pilar i Đuro Džamonja.

Na prijedlog fra Marijana Đurića, člana Središnjeg odbora, organizacija je utemeljena na

višekonfesionalnoj osnovi tretirajući muslimane po narodnosti Hrvatima.

Središnji odbor odustao je i od uvjetovanja potpore aneksiji u zamjenu za sjedinjenje BiH s

Hrvatskom (pod pritiskom austrougarskih vlasti, ali i zbog proklamiranje suradnje s

muslimanima). Stadler Pravila HNZ-a nije odobrio jer prema njegovim pregledima nisu bila

utemeljena na katoličkom vjerskom stajalištu pa je u tom smislu svećenicima i redovnicima

zabranio članstvo u toj organizaciji.

Kompromis je pronađen na zajedničkom sastanku u veljači 1908. kada je dogovoreno da se u

roku godinu dana izvrši izmjena Pravila HNZ-a prema Stadlerovim naputcima. Nakon toga

nadbiskup je uputio okružnicu puku kojom je pozivao na učlanjivanje u HNZ. Već nakon

aneksije 5. listopada 1908. ponovno dolazi do zaoštravanja odnosa. Vodstvo HNZ-a u Beču

primljeno je na audijenciju kod cara Franje Josipa I. i kod nadvojvode Franca Ferdinanda,

gdje je iskazana zahvalnost zbog aneksije, ali pitanje sjedinjenja BiH nije pokretano, što će

Stadler iskoristiti i već u studenom 1908. ishoditi novu audijenciju kod cara.

Na Stadlerovu konačnu odluku o raskidanju veza s HNZ-om i osnivanju nove političke

organizacije Hrvata katolika utjecala je i u postaneksijskom razdoblju sve veća suradnja

HNZ-a sa srpskim predstavnicima, te otezanje vodstva HNZ-a da izmijeni Pravila

organizacije. Prvi njegov korak bio je imenovanje Odbora Vrhbosanske nadbiskupije koji se

22. prosinca 1908. obratio Središnjem odboru HNZ-a sa zahtjevom za izmjenom Pravila.

25. srpnja 1909. organiziran je Vrhbosanskom ordinarijatu uži sastanak Stadlerovih pristaša

na kojem je donesena odluka o osnivanju Hrvatske katoličke udruge (HKU). Nadbiskup

Stadler HKU zamislio je kao političku organizaciju koja će okupiti katolike, napose Hrvate,

ali i katolike drugih nacionalnih pripadnosti. Nacrt pravila HKU-a za BiH obavljen je u

prosincu 1909. u kojima je između ostalog naglašen rad na ostvarenju programa Stranke prava

iz 1894., ali i suradnji s drugim konfesijama koje imaju iste narodne interese.

Pravila HKU-a Zemaljska vlada formalno je odobrila tek u ljeto 1911. iako je zahtjev

podnesen još 6. 1. 1910. Ne čekajući odobrenje Vlade Osnivačka skupština HKU-a održana je

18. siječnja 1910. Kako bi neutralizirao franjevački utjecaj u HNZ-u, ali i među pučanstvom u

veljači 1910. izdao je okružnicu kojom zabranjuje svjetovnim svećenicima i redovnicima

članstvo i djelovanje u HNZ-u.

39

Izbori za Sabor trebali su se održati u svibnju 1910. Okružnica je doprinijela i zaoštravanju

izborne kampanje dvije hrvatske organizacije. Od mogućih šesnaest hrvatskih mandata

kandidati HNZ-a dobili su jedanaest, a kandidati HKU pet mandata. Stadler razočaran

izbornim ostvarenjem odlučio je u potpunosti obračunati se s franjevcima. Odlazi u Rim gdje

je planirao zatražiti njihovo povlačenje u samostane i tako onemogućiti daljnje političko

djelovanje.

Planirao je i iznijeti optužbe protiv dvojice biskupa franjevaca (fra Paškala Buconjića i fra

Marijana Markovića) koji su prema njegovoj procjeni, pružajući potporu HNZ-u umanjili

autoritet katoličkoj crkvi, ali i Svetoj Stolici. Tako je nastojao ishoditi i postavljanje

vrhbosanskog pomoćnog biskupa Ivana Šarića za koadjutora biskupa Paškala Buconjića. Na

ove Stadlerove akcije reagirala je i austrougarska diplomacija pri Svetoj Stolici.

Predstavnici HNZ-a također su uputili pismenu zamolbu papi Piu X. moleći ga da ne udovolji

Stadlerovim nastojanima. Problem oko višekonfesionalnosti HNZ-a namjerno je zaobiđen, a

kao osnovni razlog spora istaknuto je nametanje u političkom liderstvu HNZ-a. Na

inzistiranje austrougarskog poslanstva u Vatikanu papa je primio u audijenciju i predstavnike

HNZ-a.

Konačno rješenje spora papa je odlučio odgoditi do snimanja stanja na terenu, pa je u tom

smislu kao izaslanika Svete Stolice u BiH poslao benediktinca Pierra Bastiena. Produbljivanju

sukoba doprinosile su i neke brošure koje su se tijekom 1911. pojavile u javnosti, a čiji autori

su uglavnom bili franjevci ili članovi vodstva HNZ-a. Reakcije u Hrvatskoj su bile različite:

Hrvatsko-srpska koalicija u izbornom porazu HKU-a vidjela je mogućnost ozbiljnije

hrvatsko-srpske suradnje u BiH.

Frankovci su stali na Stadlerovu stranu držeći kako je on glavna zapreka afirmiranju hrvatsko-

srpske koalicije. Kod većeg dijela hrvatskih političara također je prevladavalo uvjerenje da

glavna odgovornost za sukob pada na HNZ i franjevce jer se nisu rukovodili općehrvatskim

interesima. Propast hrvatsko-muslimanske suradnje, te produbljivanje srpsko-hrvatskih

političkih suprotnosti pridonijeli su približavanju HNZ-a i HKU-a. Uspostavljanjem

svepravaške organizacije za sve hrvatske zemlje i BiH, a posredstvom benediktinca Bastiena,

donesena je odluka o spajanju HNZ-a i HKU-a.

Vodstvo HNZ-a se obvezalo u svoja Pravila unijeti odrednice prema kojima su katolička

načela mjerodavna u pitanjima koja se tiču vjere, crkvene discipline i katoličkog morala koja

će se raspravljati zajedno s biskupom. Na sastanku Vrhovne uprave Stranke prava u lipnju

1912. u Sarajevu, proglašeno je raspuštanje HKU-a čiji su članovi prešli u HNZ. Formalno

ujedinjenje provedeno je u hrvatskom klubu Sabora BiH 7. lipnja 1912.

40

Ostale političke prganizacije u BiH

Prva politička organizacija u BiH bila je Muslimanska narodna organizacija (MNO) osnovana

3.12.1906. Na čelu stranke stajalo je tzv. Egzekutivni odbor za čijeg je prvog predsjednika

izabran Ali-beg Firdus iz Livna. U svom programu MNO je na prvom mjestu zahtijevala

muslimansku vjersku i prosvjetnu autonomiju, te državnopravnu autonomiju BiH pod

sultanovim suverenitetom.

Nasuprot MNO postojala je i grupa uglednih muslimana, nezavisnih intelektualaca koji su se

od kolovoza 1908. okupljali oko Muslimanske napredne stranke (MNS). Za njenog

predsjednika izabran je Adem-aga Mešić, veletrgovac iz Tešnja. U osnovnim društvenim

pitanjima MNS se nije u biti razlikovao od programa MNO, ali je u nacionalnom pitanju

zastupala prohrvatski stav. Vodstvo MNS-a je 31. siječnja 1910. revidiralo svoj program

odrekavši se hrvatske nacionalne ideje, a istovremeno je promijenjeno ime u Muslimanska

narodna stranka.

Srpska narodna organizacija (SNO) osnovana je u listopadu 1907. Nastala je sjedinjenjem

triju političkih grupa koje su se među srpskim građanstvom oformile sredinom prvog

desetljeća dvadesetog stoljeća. Prva grupa koja je zagovarala autonomiju u vjersko-

prosvjetnom pogledu, od 1905. okupljala se oko lista Srpska riječ, a predvodili su je Grigorije

Jeftanović i Vojislav Šola. Nasuprot ovoj grupi stajala je mostarska mlada srpska građanska

inteligencija koja je zagovarala prelazak na političku borbu.

Treća grupa, poznata po svom listu Otadžbina, kojega je pokrenuo i uređivao Petar Kočić,

djelovalo je uglavnom u Bosanskoj krajini, a vezali su se za seljaštvo tražeći u prvom redu

radikalno rješenje agrarnog pitanja. Poslije dužih pregovora predstavnici sve tri grupe na

sastanku u Sarajevu 11. svibnja 1907. usvojili su rezoluciju kojom se traži neodložno

formiranje srpske političke organizacije, ustavne slobode i parlament. U pogledu agrarnog

pitanja o kojem je vođeno najžučnija rasprava nije zauzet konkretni stav jer je prevladalo

mišljenje da se ne treba zamjeriti MNO-u.

Srpska narodna samostalna stranka – osnovao ju je dr. Lazar Dimitrijević u svibnju 1907. Ova

stranka propagirala je radikalno rješenje agrarnog pitanja, ali uz potpuno i trajno prihvaćanje

monarhije u BiH. Poslije potpunog izbornog neuspjeha 1910. stranka se ugasila. Iz

sindikalnog pokreta izrasla je Socijaldemokratska stranka za BiH (SDS), kao politička

organizacija radničke klase. Osnivačka skupština održana je u Sarajevu 28./29. lipnja 1909.

41

Glas slobode kao prvi socijalistički list koji je počeo izlaziti u Sarajevu u travnju 1909.

postalo je službeno glasilo stranke. Upornom borbom sindikata i SDS-a od 1. siječnja 1910.

radnici su dobili zdravstveno osiguranje.

Jedna malobrojna grupa članova SDS-a u Sarajevu i Mostaru odcijepila se od stranke i

pokrenula list Zvono, a u političkom pogledu nastojali su se povezati s Kočićevom grupom,

pa su socijalne zahtjeve radnika sve više podređivali srpskim nacionalnim interesima.

Konačan rascjep stranka je doživjela početkom Prvog svjetskog rata.

11. ANEKSIJA BiH

Aneksija je od početka predstavljala stalni cilj austrougarske politike u BiH. Aneksija je

zavisila od stanja međunarodnih odnosa, ali i od sporazuma Austrije i Ugarske o načinu

uklapanja BiH u dualističku strukturu Monarhije. Mađarska vlada je tražila aneksiju na bazi

podjele BiH tako što bi okruzi Banja Luka i Bihać pripali Ugarskoj, a Sarajevo, Travnik i

Tuzla Austriji. Tome se usprotivila austrijska vlada pa je car pitanje aneksije odložio za

kasnije.

Izbijanje Mladoturske revolucije u srpnju 1908., ocijenjeno je kao povoljni trenutak za

donošenje odluke o aneksiji. Mladoturci su 24. srpnja 1908. vratili u život osmanski Ustav iz

1876., a izbori za parlament trebali su se održati do kraja godine. Revolucionarno stanje

iskoristili su ne turski narodi, pa je Bugarska proglasivši neovisnost priključila Istočnu

Rumeliju te se uzdigla na status kraljevine, a Austro-Ugarska je 7. listopada anektirala BiH.

Čin aneksije se pravdao potrebom donošenja ustava koji bi jasno definirao državnopravni

položaj BiH, pa u tom smislu car „proteže na nju svoju suverenost“.

Proglasom aneksije europske sile stavljene su pred svršen čin, što je izazvalo i veliku

diplomatsku krizu. Velika Britanija i Francuska protestirale su jer su smatrale kako je

aneksijom Austro-Ugarska jednostavno jednostavno izmijenila Berlinski kongres. Aneksija je

izazvala veliko negodovanje u Rusiji, a posebno u Srbiji, Crnoj gori i Turskoj. Za smirivanje

cijele krize presudan je bio stav Njemačke koja je odlučno podržala Austro-Ugarsku.

Posredstvom njemačke diplomacije, Turska je poslije kraćih pregovora priznala aneksiju 26.

veljače 1909., čime je BiH formalnopravno došla pod vlast Austro-Ugarske.

Prema sporazumu Austro-Ugarska se morala odreći Novopazarskog sandžaka, a obvezala se

Porti isplatiti 2,5 miliona funti odštete, te osigurati punu vjersku slobodu muslimana. Ovaj

državnopravni čin potvrdila je i Rusija 21. ožujka 1909., a nakon nje i Srbija (31. ožujka) i

42

Crna Gora (5. travnja 1909.). Zbog međunarodne javnosti režimu je bilo veoma stalo do

vanjskih manifestacija lojalnosti i podrške aneksiji. Tako je iz BiH upućeno više delegacija u

Beč.

Prva je bila delegacija HNZ-a, predvođena dr. Nikolom Mandićem, a početkom studenog

1908. vođa Srpske narodne samostalne stranke dr. Lazar Dimitrijević odveo u Beč jednu

delegaciju od 18 srba koji su se poklonili i zahvalili caru. Sarajevski gradonačelnik i jedan od

vođa „naprednih“ muslimana, Esad ef. Kulović, predvodio je 9. studenog 1908. muslimansku

deputaciju sastavljenu od gradonačelnika, veleposjednika, vjerskih osoba i trgovaca.

Vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler pripremio je i predvodio najbrojniju deputaciju,

sastavljenu od 430 osoba.

Jedino su Muslimanska i Srpska narodna organizacija uporno odbacivale priznati aneksiju.

Nakon što je Kraljevina Srbija priznala aneksiju, delegacija Srpske narodne organizacije

posjetila je 3. svibnja 1909. u Beču ministra Bučara i dala izjavu kojom Priznaje aneksiju.

Muslimanska narodna organizacija priznala je aneksiju 8. veljače 1910. tj. desetak dana pred

sankcioniranje Ustava, jer je jedino tako mogla sudjelovati u budućem parlamentarnom

životu.

Bosanskohercegovački Ustav i Sabor

Car Franjo Josip je 17.2.1910. donio zakon os ustavnim uredbama za BiH. Zemaljski Ustav

(Statut) za BiH, svečano je proglašen u velikoj dvorani Zemaljske Vlade u Sarajevu,

20.2.1910., a proglašenje je izvršio zemaljski poglavar Marijan Varešanin.

Iako je u Ustavu biH definirana kao „jedno jedinstveno zasebno upravno područje“ vrhovna

upravna vlast ostala je u nadležnosti zajedničkog ministarstva financija u Beču i Zemaljske

vlade u Sarajevu. Što se zakonodavne vlasti tiče ona je po Ustavu i dalje ostala u nadležnosti

cara, odnosno vlada u Beču i Budimpešti. Odredbe člana 37. znatno su suzile djelokrug

Sabora, jer prema toj odredbi za sve zakonske osnove o kojima bi Sabor raspravljao, a koje

spadaju u djelokrug Sabora trebalo je ishoditi suglasnost vlada obiju država Monarhije, a

zakone uspostavljene u Saboru morao je potvrditi zajednički ministar financija uz pristanak

vlada Austrije i Ugarske.

Bez obzira na svoja ograničenja Ustav i njegovi prateći zakonski akti garantirali su osnovna

gradska prava, a regulirano je i pravo... jer se bez toga ne bi mogao ostvariti ni onaj minimum

parlamentarnog života za koji je Ustavom stvoren izvjestan prostor.

43

Sabor sastavljen kombinacijom socijalnog, konfesionalnog i virilističkog kurijalnog sustava.

Prema izbornom saborskom redu, građani su po konfesionalnoj pripadnosti bili podijeljeni u 3

kurije. Tako je svakoj vjerskoj grupi osiguran određeni br. zastupničkih mjesta prema

njezinom udjelu u ukupnom st. zemlje. Unutar konfesionalne kurije postojale su posebne

kurije na socijalnoj bazi: gradska, seoska, veleposjednička i kurija inteligencije. U saboru su

birana 72. zastupnika, a katolicima je pripalo 16, muslimanima 24 i pravoslavcima 31, a

židovima 1 mandat. Aktivno biračko pravo imali su svi bosanskohercegovački pripadnici

muškog spola koji su na dan izbora navršili 24 godine i koji u zemlji stanuju više od 1 godine.

Aktivno biračko pravo u veleposlaničkoj kuriji imale su žene veleposjednice, ukoliko plaćaju

140 kruna zemljarine.

Mandat zastupnika trajao je 5 godina, bez prava birača na njegov opoziv. Predsjednika i

potpredsjednika Sabora nisu birali poslanici, nego ih je na početku svakog zasjedanja

imenovao car, pazeći na konfesionalnu ravnotežu i redosljed. Pored izabranih zastupnika u

Sabor je ulazilo i 20 poslanika po položaju, tzv. Virilista, a njih su činili vjerski

velikodostojnici, predsjednik Vrhovnog suda itd.

Zakon je predviđao i izbor Zemaljskog savjeta kao posebnog tijela koje je predstavljalo sponu

u komuniciranju Sabora s ostalim tijelima vlasti. Zemaljski savjet činio je 9 članova (4

pravoslavna, 3 muslimana, 2 katolika), a birali su ih saborski zastupnici. Zemaljski savjet je

imao pravo na zahtjev Zemaljske vlade davati izjave ili mišljenja o javnim poslovima iz

djelokruga BiH, ili se pak preko zajedničkog ministra financija obraćati upravama oba djela

Monarhije. Predsjednik sabora istovremeno je i predsjednik Zemaljskog savjeta.

Prvi saborski izbori po pojedinim kurijama zadržani su u razdoblju od 18.-28.5.1910. Na

njima je Srpska narodna organizacija osvojila sve pravoslavne mandate, ukupno 31, a

Muslimanska narodna organizacija svih 24 muslimanska mandata. Od ukupno 16 katoličkih

mandata, Hrvatska narodna zajednica je dobila 11, a Hrvatska katolička udruga 5 mandata. U

početku su svi saborski zastupnici bez obzira na stranačke i konfesionalne razlike radili i

nastupali zajednički u odnosu na Zemaljsku vladu. Većina političara smatralo je da Sabor, bez

obzira na svoju ograničenu nadležnost, otvara jedno „novo doba“ u političkom životu BiH.

Bosanskohercegovački Sabor održao je ukupno 4. Zasjedanja na kojima se raspravljalo

važnim pitanjima kao što su agrarno pitanje, jezična problematika, željeznice. Krajem 1913.

sastao se na svoje 4. Posljednje zasjedanje. Ovo zasjedanje teklo je u relativno mirnoj

atmosferi, sve do 28. lipnja 1914. i atentata na prijestolonasljednika Franza Ferdinanda.

Sljedećeg dana Sabor je održao komemorativnu sjednicu, a 9. srpnja 1914. zaključeno je

44

četvrto zasjedanje. Nakon što je Austro-Ugarska 28. srpnja 1914. objavila rat Srbiji car je 15.

veljače 1915. raspustio B-H Sabor.

Balkanski ratovi kao uvertira u Prvi svjetski rat

Uvertira u Prvi svjetski rat odigrala se upravo na europskom jugoistoku. Srbija, Crna Gora i

Grčka koje je zahvatio proces industrijalizacije i razvitka kapitalističkoga gospodarstva težile

su proširiti svoje interese na račun Osmanskog Carstva. Međusobna suradnja uvelike je ovisla

o srpsko-bugarskim odnosima. One su se sporile po pitanju Makedonije.

Srbija se zalagala za podjelu Makedonije na interesne sfere dok je Bugarska formalno bila za

njezinu autonomiju. Sporazum između Srbije i Bugarske potpisan je u ožujku 1912., kojim je

Srbija načelno priznala makedonsku autonomiju. Tajni dio sporazuma odnosio se na objavu

rata Turskoj. Pregovori su nastavljeni i s Grčkom, Crnom gorom tako da je formiran

Balkanski savez – Srbija, Bugarska, Crna Gora i Grčka.

U listopadu 1912. članice Saveza objavile su rat Turskoj. Pravi ratni sukobi trajali su tek nešto

više od mjesec dana, a završili su preliminarnim pregovorima u prosincu 1912., a u svibnju

1913. potpisan je Mirovni ugovor u Londonu kojim je Turska izgubila sva područja u Europi

osim Istambula s okolinom. Ovim ugovorom priznata je u ratu proglašena neovisnost

albanske države. Za izbijanje Drugog balkanskog rata najvažniji su bili bugarsko-srpski i

grčko-bugarski sukobi interesa.

Stvaranjem albanske države Londonskim ugovorom željelo se spriječiti srpski izlazak na

more, pa se zbog toga Srbija i Grčka usmjeravaju na makedoniju, koju je željela i Bugarska.

Austro-Ugarska je stala na stranu Bugarske i zaprijetila Srbiji ako se ne povuče s mora. U

raspodjelu plijena željela se uključiti i Rumunjska (koja je željela južnu Dobrodžu), te Rusiju.

Jedini izlaz Bugarska je vidjela u raskidu saveza i ratu s bivšim saveznicima. Na jednoj strani

bile su Srbija, Crna Gora, Grčka, Rumunjska i Turska, a na drugoj strani sama Bugarska koja

je željela vratiti istočni dio Trakije i Jedrene. U lipnju 1913. Bugarska je napala Srbiju i Crnu

Goru, a već u kolovozu rat je bio završen Bukureštanskim mirom kojim je Srbija dobila

Vardarsku Makedoniju, Grčka Egejsku i dio Trakije, Rumunjska dio Dobrudže, Turska

Trakiju i Jedrene. Bugarskoj je preostao mali dio Makedonije.

Balkanski ratovi predstavljali su uvertiru u Prvi svjetski rat, budući su u pozadini stajali

interesi velikih sila, prvenstveno Turske, Rusije i Austro-Ugarske. Produbljivao se jaz između

dva suprotna vojna i politička bloka Antante (Velika Britanija, Rusija, Francuska) i Središnjih

sila (Njemačka, Austro-Ugarska i povremeno Italija). Vrhunac krize nastupio je poslije

45

sarajevskog atentata na Franza Ferdinanda 28. lipnja 1914., koji je Austro-Ugarska iskoristila

kao povod za objavu rata Srbiji 28. srpnja 1914.

Tim činom otpočeo je Prvi svjetski rat u kojem je sudjelovalo 28 zemalja. Južnoslavenski

narodi našli su se u središtu ratnih zbivanja podijeljeni u okviru zaraćenih strana. Izbijanjem

rata u BiH došlo je do progona srpskog stanovništva posebice onih u pograničnom području

Srbije i Crne Gore. Krajem srpnja i početkom kolovoza1914. u BiH je provedena

mobilizacija.

S druge strane upadnom srpske i crnogorske vojske u istočnu Hercegovinu i istočnu Bosnu

stradalo je mnogobrojno hrvatsko i muslimansko stanovništvo. Monarhija je bila vojno

organizirana u 16 vojnih zborova. Područje Bosne pokrivao je XV., a područje Dalmacije i

Hercegovine XVI. vojni zbor. Do jeseni 1915. BiH je bila poprište ratničkih operacija prema

Srbiji i Crnoj Gori. Nakon poraza Srbije i kapitulacije Crne Gore u listopadu 1915. BiH

postaje ratno zaleđe. Prema austrougarskim podatcima u ratu poginula su 4.692 Hercegovca,

odnosno ukupno 10.701 B-H vojnik.

U nastojanju da se spriječi raspad Austro-Ugarske Monarhije u vrhovima Monarhije pojavile

su se različite opcije o budućem državno-pravnom položaju BiH. Predsjednik ugarske vlade

Tisza smatrao je da BiH treba pripasti Ugarskoj kako bi se uspostavila ravnoteža nakon

priključivanja Poljske austrijskom dijelu Monarhije. Ovaj plan ugarska vlada je službeno

usvojila 2. listopada 1915., tražeći prethodno ukidanje svih oblika autonomnog političkog

života BiH.

Ovu ideju grof Tisza zagovarao je kraj rata i propast Monarhije, odnosno 10.9.1918. kada su

mu predstavnici bosanskohercegovačkog naroda projugoslavenski orijentirani u Sarajevu

predali memorandum u kojem se traži rješenje bosanskohercegovačkog pitanja na temelju

samoopredjeljenja naroda. Istovremeno tekao je proces rješavanja južnoslavenskoga pitanja

kroz stvaranje zajedničke jugoslavenske države ujedinjenjem Kraljevine Srbije i Crne Gore s

južnoslavenskim zemljama Habsburške Monarhije. Nositelji ovog projekta bili su vlada

Kraljevine Srbije i Jugoslavenski odbor, koji će u konačnici rezultirati prvoprosinačkim

aktom i proglašenjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

46