1

3.1. Način korištenja zemljišta i pogodnost tla za poljodjelstvo

Park prirode zauzima ukupno 50.560 ha, ali je ovom studijom obuhvaćena

površina od 65.657 ha jer je većim dijelom granice parka dodana “pufer” zona širine

1 km. U ranijoj literaturi spominje se da je ukupna površina travnjaka (pod

travnjakom se ovdje podrazumijevaju površine pokrivene prirodnom travnom

vegetacijom, a koje prema načinu korištenja mogu biti pašnjaci i/ili livade) na

području Parka oko 12.000 ha. Kako je iz tablice 2. vidljivo za travnjake (uglavnom

pašnjake) koristi se površina od 9.848 ha. Ako se tome doda još jedan dio od 718.6

ha koji su svrstani u kategoriju mješovitog korištenja (oranice i livade) može se reći

da ukupno ima 10.000 ha pašnjaka i livada. Prikaz načina korištenja zemljišta vidi se

na slici 1.

Tablica 2. Način korištenja zemljišta u PP Lonjsko polje

Način korištenja zemljišta Ukupno pligona Površina (ha) Travnjaci (pašnjaci i livade) 26 9.848.0Oranične površine* 22 13.366.7Mješovito (oranice i livade) 14 718.6Šume 58 40.370.1Naselja 28 1.257.8Vode stajačice 110 1.006.2UKUPNO 258 66.567.5*Veći dio oraničnih površina nalazi se u “pufer” zoni tj. izvan granica Parka. U okviru Agroekološke studije i programa razvitka poljoprivrede na području

Sisačko-moslavačke Županije (čime je obuhvaćeno i područje Parka), Zavod za

pedologiju Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izradio je pedološku osnovu

temeljem koje su projicirane smjernice za najbolje korištenje zemljišta za

poljoprivrednu proizvodnju.

2

3

U navedenoj studiji analizirani su:

- agroekološka obilježja (tlo, klima, reljef, hidrogeologija, hidrologija) uz

digitalno razgraničenje poljoprivrednog od šumskog zemljišta

- sadašnji način korištenja i procjena sadašnje i potencijalne pogodnosti tla za

višenamjensko korištenje u poljoprivredi (ratarstvo, povrćarstvo, voćarstvo,

vinogradarstvo, stočarstvo, ribnjačarstvo)

- date su i preporuke za racionalno gospodarenje zemljištem

Pogodnost tla za višenamjensku poljoprivrednu proizvodnju izvršena procjenom

pogodnosti sustavnih jedinica tla za pojedine kulture, a daljnja procjena kartiranih

jedinica tla izvršena je na bazi procjene pogodnosti dominantne odnosno prve

sustavne jedinice u sklopu pojedine kartografske jedinice.

Tla su prema pogodnosti svrstana u klase:

• P-1 u kojoj ograničenje za intenzivnu ratarsku, povrtlarsku ili travnjačku

proizvodnju predstavlja samo sadržaj hraniva u tlu, a koji se može nadoknaditi

mineralnom gnojidbom

• P-2 su umjereno ograničeno pogodna tla, gdje se pored sadržaja hraniva kao

ograničenja javljaju i blaži oblici nagiba terena, erozije tla, nepotpune

dreniranosti tla, slabo kisela reakcija tla, kao i povremeni višak vode u tlu

• P-3 su znatno ograničena tla za korištenje u intenzivnoj poljoprivredi, zbog

nagiba, erozije, kiselosti, prevelike valge i slabe dreniranosti

• N-1 su privremeno nepogodna tla zbog prekomjernog vlaženja podzemnom,

poplavnom i slivenom vodom

• N-2 su trajno nepogodna tla zbog teškog mehaničkog sastava i izrazito

vlažena poplavnom i slivenom vodom

Za biljnu proizvodnju (ratarsku i povrtlarsku) pogodna su tla koja se nalaze uglavnom

na rubnom području Parka i u pufer zoni. Ovdje se primarno radi o hidromelioriranim

tlima drenažom iz hipogleja, aluvijalno-kovovijalnog i aluvijalnog tla (klasa P-1). Od

Trebeža do Gušća proteže se također pojas semigleja aluvijalnog, karbonatnog,

aluvijalno oglejnog i neoglejng tla koje također spada u klasu P-1, a koristi se za

intenzivnu biljnu proizvodnju. Ostala tla koja se koriste za intenzivnu biljnu

proizvodnju spadaju u P-2 (hidromeliorirano iz pseudogleja i amfigleja), P-3

4

(pseudoglej na zaravni i hidromeliorirano vertičnog eugleja) ili N-1 klasu

(pseudoglej-glej).

U klasu P-1 spada i 1600 ha (semiglej aluvijalni, karbonatni, aluvijalno oglejno i

neoglejno tlo) zemlje uz tok save od Mlake do Jasenovca, od kojih se veći dio koristi

za travnjake, a samo 160 ha kao oranice.

Korištenje zemlje za intenzivnu biljnu prozvodnju kao i drenirane površine prikazani

su na slici 2.

5

6

Pogodnost zemlje koja se trenutno koristi kao oranica za intenzivnu biljnu

proizvodnju (ratarsku i povrtlarsku) prikazana je na slici 3.

Intenzivna biljna proizvodnja u suprotnosti je sa očuvanjem biološke raznolikosti.

Stoga biljnu proizvodnju ovog područja treba ekstenzivirati, ograničiti kemizaciju

(umjetna gnojiva ) i zabraniti primjenu herbicida (što mora biti definirano u

Pravilniku o unutrašnjem redu u Parku). Na taj će se način ostvarivati niži prinosi, ali

će se proizvoditi kvalitenija i zdravija hrana, što je izuzetno važno za razvoj seoskog

turizma. Proizvođači bi dobivali posebnu državnu subvenciju za ekstenzivno

korištenje zemlje.

7

8

Travnjaci na području Parka su tipični nizinski (močvarni) prirodni travnjaci koji se

koriste kao pašnajci. Gugić (2000.) navodi da se Srednja Posavina s periodički

poplavljenim pašnjacima i nizinskim šumama, u tom proširenju, može označiti kao

zadnji i jedinstveni primjer takvog (tradicionalnog) sustava gospodarenja zemljom

koji se naziva «pašarenje». Pašarenje u Posavini je odgovor domaćeg pučanstva, koji

je izrastao kroz stoljeća kao odgovor na ekstremne uvjete staništa, a koji su opetovano

uvjetovani neobuzdanom dinamikom poplavljivanja (Gugić, 2000.). Uzme li se u

obzir nepogodnost tla za obradu i periodičko poplavljivanje većeg dijela pašnjačkih

površina, a posebno značaj močvarnih površina za biološku raznolikost u svjetskim

razmjerima možemo slobodno reći da su Posavci sve nedostatke hirovite prirode

pretvorili u svoju komparativnu prednost. Zahvaljujući jedinstvenom «managementu»

korištenja pašnjaka (pašerenju) osigurali su svoju egzistenciju u surovim uvjetima i

istovremeno očuvali tradicionalni način korištenja prirodnih resursa (što je danas

kulturna baština) te tako očuvali biološku raznolikost u najširem smislu te riječi. Na

površinama koje se koriste kao pašnjaci i livade prevladava asocijacija trava krestaca

(Cynosuretum cristati) koja daje pašu i sijeno osrednje kvalitete. Rasprostranjenost

pojedinih travnjakčkih asocijacija na pašnjacima i livadama Parka prikazana je na

slici 4.

Pogodnost tla za travnjake analizirana je u već ranije spomenutoj Agroekološkoj

studiji na isti način kao i za intenzivnu biljnu proizvodnju (ratarske i povrtlarske

kulture), pa je zemlja također svrstana u pet klasa (P-1, P-2, P-3, N-1 i N-2). Na

travnjačkim površinama prevladavaju vertični euglej nekarbonatni (Lonjsko polje) i

karbonatni (Mokro i Poganovo polje) te amfiglej i hipglej mineralni karbonatni i

nekarbonatni te nešto mineralnog močvarnog tla. Sva ova tla spadaju u P-3 klasu i

jedini način njihovog korištenja je upravo pašarenje.

9

10

Već je ranije spomenuto da uz tok Save od Mlake do Jasenovca, prevladavaju

semiglej aluvijalni, karbonatni, aluvijalno oglejno i neoglejno tlo (klasa P-1). Uz

gornji tok Save (od Čigoča do Lonje) ima također nešto semigleja aluvijalnnog (klasa

P-1) kao i amfigleja i hipogleja mineralnog karbonatnog (klasa P-2).

Većina pašnjaka Parka vlasništvo su lokalnih jedinica uprave, a lokalno ih

stanovništvo zajednički koristi na tradicionalni način. Kako je iz pregleda u tablici 3.

vidljivo u vlasništvu bivših PIK-ova nalazi se oko 2697 ha pašnjačkih površina.

Tablica 3. Vlasnička struktura pašnjačkih površina u gornjem dijelu Parka *

Vlasnička struktura pašnjaka PP Lonjsko polje MZ Privatno Općina Šumarija PIK-bivsi Ukupno Osekovo 1743 0 0 0 0 1743Gračenica 0 0 0 0 1173 1173Svinjičko 0 0 0 0 1058 1058Repušnica 770 0 0 0 0 770Kutina 0 0 0 198 115 313Sjenokoša 168 273 0 45 0 485Čigoč 0 8 1528 0 0 1535Kratečko 0 0 568 0 0 568Mužilovčica 123 5 0 5 0 133Lonja 0 38 0 0 143 180K.Velika 0 0 0 110 0 110Puska 0 15 0 25 210 250UKUPNO 2802,5 337,5 2095 382,5 2697,5 8315Ovdje treba dodati još Mokro (815 ha) i Poganovo (222 ha) polje, 1440 ha pašnajka od Mlake, preko Košutarice do Jasenovca.

Zajedničko korištenje zemljišta jedan je od uvjeta za očuvanje:

1. tradicionalnog gospodarenja zemljom

2. aktivnog uključivanja stanovništva u očuvanje okoliša i gospodarenje Parkom

Već je istaknuto da je očuvanje tradicionalnog gospodarenja zemljom jedan od

temeljnih preduvjeta za očuvanje biološke raznolikosti i samog Parka. Na taj bi se

način očuvao krajolik i osigurala proizvodnja posebno kvalitetnih poljoprivrednih i

kulinarskih proizvoda bez čega je seoski turizam nezamisliv. Zbog navedenog je

neophodno zadržati postojeću vlasničku strukturu pašnjačkih površina, te ako je

moguće i površine koje su pripadale bivšim PIK-ovima (Gračenica, Svinjčko, Lonja,

Puska) dati na zajedničko korištenje Parku i lokalnom stanovništvu. Bitno je

zakonski onemogućiti (Zakon o poljoprivrednom zemljištu) davanje u zakup

pašnjaka na području Parka. Zakup ovih površina predstavlja veliku potencijalnu

opasnost za lokalno stanovništvo i tradicionalni način gospodarenja zemljom.

11

Zakupnici mogu gospodariti zemljom prema vlastitom managementu, ne vodeći

računa o dugoročnim ciljevima. U slučaju zakupa lokalni bi stanovnici zajedno sa

svojim životinjama bili istjerani sa pašnjaka, jer bi zakupnici na te površine mogli

dovesti životinje iz drugih područja Hrvatske i/ili izvana (uvoz iz jeftinih zemalja

istočne Europe). U čl. 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu stoji :

“Poljoprivrednim zemljištem u smislu ovog Zakona smatraju se poljoprivredne površine: oranice, vrtovi, livade, pašnjaci, voćnjaci, maslinici, vinogradi, ribnjaci, trstici i močvare kao i drugo zemljište koje se može privesti poljoprivrednoj proizvodnji.

Zemljište koje se nakon privođenja poljoprivrednoj proizvodnji smatra poljoprivrednim i vrstu korištenja propisuje ministar poljoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu : ministar ) uz suglasnost Državne geodetske uprave. Zemljište u građevinskom području i zemljište izvan tog područja predviđeno dokumentima prostornog uređenja za izgradnju koristi se, do privođenja nepoljoprivrednoj namjeni kao poljoprivredno zemljište i mora se održavati sposobnim za poljoprivrednu proizvodnju.

Pod održavanjem poljoprivrednog zemljišta iz stavka 3. ovog članka smatra se sprječavanje njegove zakorovljenosti i obrastanje višegodišnjim raslinjem.”

Nigdje dalje u Zakonu se spominju se zaštićena područja kao što je PP Lonjsko

polje.

Zaključno se o sadašnjem stanju u poljodjelstvu može ustvrditi slijedeće:

1. Na području Parka uključujući i (pufer zonu) prevladavaju tla koja spadaju u

skupinu močvarnih glejnih tala i koja po pogodnosti za poljodjelstvo spadaju u

klasu P-3 ili N-1.

2. Manji dio površina (hidromeliorirano iz hipogleja kao i semiglej aluvijalni,

karbonatni, aluvijalno oglejno i neoglejno tlo) spada u P-1 klasu i pogodna su

za intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju.

3. Biljnu proizvodnju treba organizirati kao biološku (ekstenzivnu), ograničiti

unos umjetnih i zabraniti primjenu herbicida. Proizvođačima treba pomoći u

traženju državne subvencije za ekstenzivno korištenje zemlje.

4. Travnjačke površine na području Parka ne smiju se davati u zakup što se mora

definirati Zakonom o poljoprivrednom zemljištu.

12

3.2. Tradicionalni način korištenja pašnjaka i pasmine domaćih

životinja pogodne za pašarenje Opadanje brojnog stanja domaćih životinja tako karakteristično za cijelu Hrvatsku

izraženo je i na području Parka prirode. Danas prema podacima HSSC na području

Parka ima svega oko 420 konja, oko 2200 krava te oko 3200 rasplodnih svinja

(tablica 4.). Gotovo svi konji pripadaju pasmini Hrvatski posavac i drže se veći dio na

pašnjacima. Kod krava prevladava domaće šareno govedo, kod koje prevladava udio

simentalca ali još uvijek ima i gena buše i posavske gulje. Stoga je (a i zbog

ekstenzivnih uvjeta) domaći simentalac iz ovog područja, manjeg okvira, nižeg

proizvodnog potencijala (i za mlijeko i za meso) ali zbog skromnosti i otpornosti

upravo idealan za pašarenje. Kod svinja prevladavaju različiti križanci banijske šare

(koja je nastala križanjem turopoljske i Berkshire pasmine) i Duroc pasmine.

Turopoljska svinja je danas izrazito ugrožena jer je preostalo još svega nekoliko

desetina životinja i 3 uzgajača koji i dalje žele uzgajati ovu vrijednu pasminu. Kako

ne bi se ova pasmina sačuvala od izumiranja i Park je osnovao jedno nukleus stado i

aktivno se uključio u program konzervacije životinjskih genetskih resursa.

13

Tablica 4. Procijenjeno brojno stanje pojedinih vrsta domaćih životinja (rasplodne životinje)

Krave Konji SvinjeNASELJA U staji Na paši U staji Na paši U zatvorenom U šmiDrenov Bok 53 15 28 45Jasenovac 6 20 35 50Košutarica 9 3 15 70Krapje 58 18 25 28Mlaka 4 6Puska 69 45 20Trebež 28 20 15Uštica 12 196OPĆINA JASENOVAC 34Bročice 11 9 40 120Sigetac Novski 55 35 25GRAD NOVSKA 8 10 75Donja Gračenica 70 100 10 58 300 200Osekovo 100 200 37 300 200Stružec 200 100 10 400 100OPĆINA POPOVAČA 61Čigoč 36 100 7 77 50Kratečko 72 150 62 22 50Lonja 34 30 15 100Mužilovčica 53 120 24 30 300Suvoj 27 30 2 5Veliko Svinjičko 33 100 14 20 100GRAD SISAK 46UKUPNO PODRUČJE 938 979 20 399 1706 1428Preloščića 172 65Gušće 121 27Ukupno 1231 979 20 399 1798 1428UKUPNO KRAVE 2210 KONJI 419 SVINJE 3226

14

Većina navedenih domaćih životinja koristi se (vrlo uspješno) u tradicionalnom

sustavu nazvanom pašarenje. Tako se pašarenje javlja kao idealni način korištenja

resursa (prirodnih i ljudskih) jer ima višestruku pozitivnu ulogu:

1. za pašarenje su nabolje lokalne izvorne pasmine koje su prilagođene uvjetima

staništa, a radi se zapravo o ugroženim pasminama koje želimo sačuvati

2. pašarenje kao način iskorištavanja travnjaka najbolja je zaštita krajolika

3. takav ekstenzivni način držanja u očuvanom okolišu rezultira vrlo kvalitetnim

proizvodima (potreban je marketing) koji su neophodni za seoski turizam

4. životinje u Parku i tradicionalni način držanja turistička su atrakcija

Objedinjavanjem svih 4 navedenih točaka i osiguravanjem većeg broja hrvatskih

izvornih pasmina na pašnjaku, višestruko će se štititi biološka raznolikost i ostvariti

mnogi ciljevi definirani u NSAP-u. Ono što je posebno važno lokalno pučanstvo bi u

takvom sustavu našlo i vlastitu ekonomsku računicu.

3.2.1. Pasmine domaćih životinja kao bitna komponenta sustava pašarenja

Kako je pašarenje je ekstenzivni način korištenja prirodnih travnjaka (često vrlo

oskudnih) pri čemu se životinje drže danonoćno na otvorenom, uz povremeni nadzor

čovjeka, sustav može funkcionirati samo ako pasmine domaćih životinja

zadovoljavaju slijedeće karakteristike:

- čvrsta konstitucija koja omogućuje preživljavanje na otvorenom i u ekstremnim

uvjetima (nestašica hrane, poplave, hladnoća, vrućina, paraziti)

- skromnost u pogledu hranidbe i efikasnost u iskorištavanju hrane

- socijalno ponašanje bitno za zajedničko napasivanje i držanje

Hrvatske izvorne pasmine (posavski konj, podolac, turopoljska svinja, crna slavonska

svinja, posavska guska) zadovoljavaju sve navedene uvjete pa su kao takve idealne za

držanje na pašnjacima Parka pa će ovdje biti kratko opisane.

15

HRVATSKI POSAVAC (POSAVSKI KONJ)

Hrvatski posavac je nastao i tradicionalno se uzgaja na području Posavine. Praroditelji

hrvatskog posavca nastali su križanjem konja koje su sa sobom vodila slavenska,

ilirska, keltska i perzijska plemena prilikom svojih seoba i divljih konja koje su

zatekli na ovim prostorima. Kroz povijest su u uzgoj uključivani i konji Rimljana,

Gota, Huna i Avara koji su prodirali na ta područja. Od 15. stoljeća, višestoljetni

doticaj s Turskim carstvom omogućio je križanje s lakim i temperamentnim konjima

arapskog porijekla. U novijoj povijesti veliki utjecaj imali su najprije talijanski,

španjolski i engleski konji, a kasnije lipicanski, nonius, oldenburški, peršeronski,

norički i belgiski pastusi korišteni u križanju. Nažalost, većina križanja provođena je

stihijski, bez plana i

jasno definiranih

uzgojnih ciljeva, pa

su okolina, slobodan

uzgoj u velikim

stadima i prirodna

selekcija najvažniji

čimbenici u

postojanosti ove naše

najstarije pasmine

konja.

Slika 5. Za vrijeme velikih vrućina konji se sklanjaju u šumi

Na standardizaciji i promociji Hrvatskog posavca tijekom devedesetih godina 20.

stoljeća najveći doprinos dao je Miroslav Kovač.

Hrvatski posavac je temperamentan, snažan i otporan, te vrlo skroman i poslušan. To

je srednje teški radni konj, skladne građe, koji pokriva dosta tla. Plemenite je glave,

široka čela i izraženih očiju. Ima karakteristične, male mišje uši. Vrat je kratak i jak, a

greben slabo izražen. Leđa su čvrsta i ravna, a sapi široke i spuštene. Prsa su široka,

srednje duboka i izrazito dugačka. Noge su relativno kratke, suhih zglobova i širokih,

izraženo plosnatih kopita, što je posljedica stoljetnog uzgoja na mekim močvarnim

terenima. Najčešće je smeđe boje: dorat i tamni dorat, rjeđe vranac ili sivac.

Hrvatski posavac je radni konj, vrlo izdržljiv i okretan. Nekad se koristio za radove u

polju i izvlačenje drva iz šume, ali i za vuču brodova po Savi. Danas sve veću važnost

16

dobija kao konj za rekreaciju, hipoterapiju, jahanje, vožnju i proizvodnju kobiljeg

mlijeka. Neprocjenjiva je njegova biološka vrijednost za oblikovanje i očuvanje

krajolika Posavine, njegovog

vjekovnog staništa, a naročito

Parka prirode Lonjsko polje,

na kojem bi se pored u zaštiti

pašnjaka mogao koristiti i za

terensko jahanje i obilazak

kočijama.

Slika 6. Konji u plandištu

Stada posavskog konja od ranog proljeća do kasne jeseni borave na naplavnim

močvarnim pašnjacima i u hrastovim šumama. Zahtjevni okolišni uvjeti oblikovali su

konja prilagođenog mokrim, mekanim i blatnjavim terenima i oskudnoj ishrani, ali

otpornog na mnoge nametnike i bolesti. Početkom jeseni u Sunji održava se, sad već

tradicionalno, godišnja smotra Posavaca, prilikom koje se u više kategorija biraju

najbolja grla. To je prilika da ponosni vlasnici upregnu konje u tradicionalno ukrašena

kola i time pokažu etnološko bogatstvo Posavine.

Slika 7. Tradicionalna svečana zaprega

17

Zadnjih desetljeća broj konja u Posavini opada. Premda je početkom sedamdesetih

godina 20. stoljeća bilo preko 12 500 konja, taj broj se višestruko smanjio, tako ih je

sada manje od 2 000. Zahvaljujući sustavnom radu koji je započeo u zadnjoj dekadi

20. stoljeća, prema podacima HSSCa za 2000. godinu u matične knjige je upisano

ukupno 1 132 konja Hrvatskog posavca od čega je oko 420 konja na području parka.

SLAVONSKO PODOLSKO GOVEDO (SLAVONSKO SRIJEMSKI PODOLAC)

Grupa podolskih goveda potječe iz Podolije (po kojoj je dobila ime) i Volhinije,

odakle se u davna vremena proširila po Ukrajini, Mađarskoj, Rumunjskoj, pa i

Hrvatskoj kao jugozapadnoj periferiji uzgoja. Pretpostavlja se da je na naše prostore

došlo s rimskim legijama u prvim stoljećima nakon Krista, pošto su Rimljani osvojili

ravnice uz ušće Dunava. Drugi val dolaska ovog goveda uslijedio je u 5. stoljeću

zajedno s pohodima avarskih hordi koje je vodio Atila. Slavonsko podolsko govedo

spada u grupu podolskih goveda i genetski je vrlo blisko sa populacijama podolskih

goveda u drugim zemljama (Ukrajina, Mađarska, Rumunjska,).

Najjače uzgojno područje slavonskog podolskog goveda u Hrvatskoj bila je Baranja.

Na prijelazu u 20. stoljeće u u nizinskom dijelu Hrvatske podolsko govedo

zastupljeno je s 90 % u ukupnoj populaciji goveda. U dijelu Posavine uzgajalo

posavsko govedo (posavska gulja) što je manji tip podolskog goveda.

Smanjenjem slobodnih

površina za ispašu i

razvojem mehanizacije

njihov broj se

smanjuje. Rast potreba

za mlijekom i mesom

traži produktivnije

govedo. S vremenom

pincagavsko i

simentalsko govedo

potiskuju podolca.

Slika 8. Podolac u potrazi za osvježenjem

18

Ovaj proces ubrzava se nakon 1918. godine kada nestaje tržište za izvoz podolskih

volova. Iako je zbog svojih izvanrednih radnih sposobnosti slavonski podolac

početkom ovog stoljeća predstavljao dominantnu pasminu na području Slavonije,

danas je preostalo još svega oko pedesetak grla.

Slično kao i istarsko, ovo je govedo jednobojno svjetlosivo sa sličnim rasporedom

tamnijeg pigmenta. Rogovi su u obliku lire i u prosjeku nešto veći nego kod istarskog

goveda. Prosječna duljina rogova je oko 50 cm, a razmak među vrhovima rogova oko

100 cm. Telad se rađa crvenkasto žute boje dlake, ali u dobi od godinu dana mijenja

boju u sivu. Slavonski podolac je kasnozrela pasmina koja završava svoj rast u dobi

od 6 godina.

Do 19. stoljeća Slavonsko podolsko govedo koristilo se prije svega za rad na polju i

teglenje, a u manjoj mjeri za proizvodnju mlijeka i mesa. Za teške radove, vuču i

oranje, koristili su se volovi, a za lakše i brže poslove radni konj. Na veleposjedima su

se držala stada podolaca za proizvodnju radnih volova, jer bez podolskog vola,

najboljeg tadašnjeg traktora, nije se mogla ni zamisliti intenzivna obrada oranica.

Razvojem mehanizacije nestaje potreba za radnom funkcijom, a u proizvodnji ga

zamjenjuju produktivnije pasmine.

Slika 9. Pored važne uloge u očuvanju parka ova pasmina predstavlja izuzetnu turističku atrakciju, jer se idealno uklapa u krajolik Parka.

19

Krave proizvode oko 800-1000 kg mlijeka u laktaciji (5-6 mjeseci) koje posiše tele.

Tovna sposobnost podolskog goveda je također osrednja. Slično kao i istarsko i ovo

bi govedo moglo dati dobre rezultate u križanju sa mesnim pasminama. Program

zaštite mogao bi se u tom slučaju osmisliti kao zaštita managementom

(DEPRODUKCIJA). Izvanredno je pogodno za ekstenzivnu proizvodnju mesa u

sistemu krava-tele. Posebnu vrijednost ovoj pasmini daje njihova skromnost i

otpornost. Životinje mogu preživjeti i najekstremnije životne uvjete u prirodi, bez

čovjeka. Stoga bi ova pasmina bila izuzetno pogodna za očuvanje pašnjaka koji

(održavanje travne vegetacije, sprečavanje sukcesije) se ne mogu koristiti drugim

pasminama (kao npr. Poganovo polje).

Matično knjigovodstvo pri HSSC-u utemeljeno je 1994., a za 2000. godinu u bazi

podataka registrirana su 2 bika i 29 krava. Zbog ovako malog broja životinja ova

pasmina je KRITIČNO UGROŽENA i prije svega potrebno je povećati populaciju, a

onda osmisliti programe zaštite managementom.

Slika 10. Bik podolske samo na prvi pogled izgleda bezopasno; vrlo je odlučan i opasan u obrani svog teritorija i stada

20

TUROPOLJSKA SVINJA (TUROPOLJAC)

Turopoljska svinja naša je najstarija pasmina svinja. Stvorena je na području

Turopolja, po kojem je i dobila ime, a nastala je križanjem krškopoljske svinje, u

predantičko doba proširene na području Turopolja, i šiške koju su Hrvati doveli sa

sobom. Izvanredno je prilagođena na biotop močvarnih pašnjaka i livada, te naplavnih

hrastovih i bukovih nizinskih šuma, gdje boravi gotovo cijele godine. Osnova ishrane

predstavlja joj bilje sa naplavnih livada, korijenje koje ruje u vlažnom i mekom tlu i

žir nizinskog hrasta lužnjaka, dok je prihrana kukuruzom minimalna.

Prvi pisani trag o uzgoju svinja u Turopolju je nalog hrvatskougarskog kralja

Ljudevita iz 1352. godine da se istraži pljačka svinja u Turopoljskom lugu. Miško pl.

Lederer polovicom

19. stoljeća izvršio

je dodatno križanje

sa svinjama

nepoznatog

porijekla i tako

stvorio pasminu

koja je odgovarala

tadašnjim

gospodarskim

zahtjevima.

Slika 11. U rano proljeće svinje su prve na pašnjaku

Zbog svojih osobina turopoljska se svinja proširila u Slavoniju, Podravinu i

Mađarsku, a zbog kvalitete mesa, svinje i njihovi proizvodi postali su vrlo traženi na

austrijskom i mađarskom tržištu, posebno za zimske salame.

Na uzgojnom području turopoljske svinje preostali primjerci ove pasmine mogu se na

prste izbrojiti. Međutim, ne manje vrijedna populacija svinja koja se danas uzgaja na

području Lonjskog polja su različiti križanci je turopljska šara, sa Durocom ili

banijske šare sa Durocom. Turopoljska šara i kao i križanci da Durocom koristi se još

uvijek na tradicionalni način (ispaša na Lonjskom polju i žirenje) što vjerojatno

predstavlja jedinstven management u Europi.

21

Turopoljska svinja je kasnozrela pasmina srednje veličine i masnog tipa. Temeljna

boja dlake je bijelo-sivkasta, sa 5 do 9 crnih mrlja veličine šake. Dlaka je kovrčasta i

srednje dužine, a koža nepigmentirana, osim ispod tamnih mrlja. Glava je izdužena sa

poluklapavim ušima srednje duljine. Trup turopoljske svinje je dugačak, leđa ravna, a

krmače imaju 10-12 pravilno oblikovanih sisa.

Krmače su se s prasadi drže na šumskoj ispaši dok to klimatske prilike dozvoljavaju.

Jato su vode starije dominantne krmače koje su održavaju red, brane svoj teritorij od

uljeza. Gugić (1994) je takav proizvodni sustav nazvao JATO MANAGEMENT.

Uobičajeno su se tovile krmače u starosti od 2 do 4 godine i muški kastrati, stariji od

godine dana. Nakon povratka iz šume, započeo je tov kukuruzom i završavao težinom

svinja od 170 do 220 kg. Meso tako utovljenih svinja bilo je vrlo cijenjeno zbog

svojeg ukusa i sočnosti. Od trajnih proizvoda naročito su se cijenile sušene šunke i

slanina, kao i zimska salama.

Današnja veličina populacije turopoljske svinje je vrlo mala tako da je svrstavamo u

kategoriju KRITIČNO UGROŽENIH. Matično knjigovodstvo utemeljeno je pri

HSSC 1997. godine, a za 2000. godinu registrirano je 5 nerasta i 40 krmača.

Slika 12. Turopoljske svinje krmače (i različiti križanci) sa Durock nerastom

22

DRAVSKA ILI SAVSKA (POSAVSKA) GUSKA

U većem dijelu kontinentalne Hrvatske uzgajala se domaća guska, slična divljoj, u

literaturi spominjana kao dravska ili posavska (savska) guska. Danas se ovaj tip guske

nalazi vrlo rijetko u Posavini, Međimurju, Podravini, i Baranji, gotovo isključivo uz

rijeke Dravu, Savu i pritoke.

O uzgojnoj povijesti i osobinama ove pasmine vrlo je malo podataka, jer znanstveno

istraživanje populacije nikada nije provedeno.

Zahvaljujući volonterskom radu članova Udruge uzgajivača malih životinja iz Donje

Dubrave (ujedno i uzgajatelja dravske guske), koje predvodi Vladimir Čižmešija,

učinjeni su prvi koraci definiranja pasmine. Tijekom 2000. godine započeo je

program očuvanja i obnove dravske guske. Istraženo je područje uzgoja i izrađen

radni pasminski standard.

Dravska (savska, posavska) guska je niska, kratkih nogu, širokog i jakog vrata, ali

relativno male glave, narančastog kljuna, operjanog lica, širokih prsa i dobro

razvijenih, perjem obraslih bataka.

Slika 13. Uvjeti za držanje gusaka upravo su idealni. Potreban je marketing u stvaranju prepoznatljivog proizvoda marke «Posavska guska»

23

Dravska (savska, posavska) guska pojavljuje se u tri tipa obojenosti perja:

BIJELO-SIVOPRSKANA – osnovna boja tijela je bijela, osim na vršcima krila, na

gornjem dijelu repa i batacima (ležeći plovak, “splavodi”) gdje prevladava

sivo perje s bijelim rubovima

BIJELOSIVA - pretežno bijela boja tijela, glava i gornja trećina vrata su tamnosive

boje, polovica krila (u obliku srca), gornji dio repa i “splavodi” pokriveni su

sivim perjem sa bijelim rubovima.

SIVA - boja perja je pretežno siva, različitih nijansi; glava, gornji dio vrata i leđa

ispod krila su tamnosiva; prsa, prednji dio vrata i trbuh do nogu su pepeljasto

sive boje; perje na trbuhu i ispod repa je bijele boje; krila, gornji dio repa i

splavodi su pokriveni tamnosivim perjem sa bijelim rubovima.

Slika 14. Bijelo-sivi i sivi tip posavske (podravske) guske

Dravska (savska, posavska) guska ekstenzivno se uzgaja na otvorenom, na paši uz

tokove rijeka. Guske u prosjeku snesu 10-15 jaja, tijekom veljače i ožujka. Nakon 30

dana ležanja na jajima obično se izleže 10-12 guščića.

Slično kao za kokoš hrvaticu i ovdje je tradicionalni način držanja - biološka

proizvodnja.

Brojno stanje populacije nije poznato. Procjenjuje se da danas u Hrvatskoj ima

nekoliko stotina primjeraka ove pasmine, što je svrstava u kategoriju UGROŽENIH

PASMINA.

24

Osim navedenih pasmina u ukupan sustav gospodarenja izvrsno bi se uklopila i crna

slavonska (spada u kategoriju ugroženih ) svinja te siva pčela (panonski tip). Naravno

pored ugroženih (hrvastkih izvornih pasmina) mogu se na pašnjacima držati i druge.

Prije svega domaći simentalac ili hrvatski hladnokrvnjak koji nisu hrvatske izvorne

pasmine, a niti su ugrožene.