Daniel Pennac - Raj za ljudoždere

Ben Malaussen odgaja mnogobrojnu polubraću i polusestre jer majka stalno odlazi od kuće s novim ljubavnikom. Radi u dućanu koji je prije rata bio židovsko vlasništvo, a sada se u njemu događa niz neobjašnjivih eksplozija. Ben postaje najvećim sumnjivcem jer je spletom čudnih okolnosti prisutan i povezan sa svakom eksplozijom. Najmlađi brat sanja snove o ljudožderima, a snovi nevjerojatno nalikuju neobičnim događajima u dućanu, dok vidovita sestra Therese može predvidjeti događaje...Daniel Pennac, autor dvadesetak romana, knjiga eseja i priča za djecu, postigao je silnu popularnost tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća svojom humorističkom sagom o obitelji Malausseene. Raj za ljudoždere prvi je dio tetralogije o toj otkačenoj obitelji, koja je Pennaca učinila najprevođenijim i najčitanijim francuskim piscem današnjice.

"Ne bi li malenog Dionisa privukli u svoj krug, Titani mašu raznim zvečkama. Očarano tim blještavim predmetima, dijete krene prema njima i oko njega se zatvara čudovišni krug. Titani zajedno ubijaju Dionisa; zatim ga skuhaju i proždru."RENE GIRARD Žrtveni Jarac"...vjernici se nadaju da je svečeva nazočnost dovoljna (...) da on umjesto njih podnese udarac."RENE GIRARD Žrtveni Jarac"Zli su valjda shvatili nešto što dobri ne znaju."WOODY ALLEN Debelomu. Robertu Soulatu.

1.Ženski se glas prosipa iz zvučnika, lahorast i pun obećanja poput nevjestine koprene. — Gospodina Malaussenea traže na Reklamacijama.Maglovit glas, baš kao da progovaraju fotografije Davida Ha-miltona. No iza sumaglice Miss Hamilton nazirem smiješak. I to nimalo nježan. Dobro, idem. Možda stignem do sljedećeg tjedna. Danas je 24. prosinca, šesnaest sati i petnaest minuta, Dućan je krcat. Gusta gomila darovima prignječenih kupaca zakrčila je prolaze. Poput ledenjaka neprimjetno napreduje u pritajenoj nervozi. Kiseli osmijesi, cakleći znoj, mukle psovke, pogledi puni mržnje, prestravljeni urlici djece u šakama vatenih Djedova Mrazeva.— Ne boj se, zlato, to je Djed Mraz!Bljeskalice.Kad smo već kod Djeda Mraza, meni je pred očima jedan divovski i prozirni, čija se strahovita Ijudožderska prilika uzdiže iznad te nepomične gungule. Rumenih usta. Bijele brade. Mila osmijeha. Iz kutova usana vire mu dječje noge. To je najnoviji crtež koji je Pikavac jučer nacrtao u školi. Učiteljica je složila facu: "Je li vama normalno da dijete u tim godinama crta takve DjedoveMrazove?". "A Djed Mraz", odvratio sam, "zar je on vama posve normalan?" Uzeo sam Pikavca u naručje; uzavreo je od groznice. Bio je tako vruć da su mu se naočale zamaglile. Od toga je još više škiljio.— Gospodina Malaussenea traže na Reklamacijama.G. Malaussene je čuo, dovraga! Štoviše, nalazi se u podnožju središnjih pokretnih stuba. I već bi na njih bio stupio da ga na mjestu nije prikovalo crno užlijebljeno ždrijelo topa. Naime, nema zabune, gad je baš mene naciljao. Kupola se okrenula oko svoje osi i zaustavila u mom smjeru, a zatim se podigao top i uperio mi se među oči. Kupola i top pripadaju tenku AMX 30, kojim daljinski upravlja starac visok metar i četrdeset i izdaleka oduševljeno tiho hihoće. Riječ je o jednom od bezbrojnih Theovih star-čića. Posve sitan i prastar, prepoznatljiv je po sivoj kuti kakvima ih Theo kiti da bi ih držao na oku.— Posljednji vam put govorim: djedice, vratite igračku na mjesto!Umorno gunđa prodavačica za pultom na odjelu igračaka. Ima milo lice vjeverice koja u obrazima drži zalihu lješnjaka. Starac poput djeteta pljuckavo odbije držeći palac na gumbu paljenja. Uda-rivši petama, besprijekorno stanem u stav mirno i kažem:— AMX 30 pregazilo je vrijeme, pukovniče; dobar je još samo za staro željezo ili Latinsku Ameriku.Starčić svojoj igračkici dobaci ožalošćen pogled, a zatim mi, pomirivši se sa sudbinom, daje znak da prođem. Prodavačica mi osmijehom dodjeljuje diplomu iz gerontologije. Odnekud iznik-ne Cazeneuve, katni žandar, i bijesno pokupi tenk.— Ti zbilja moraš vječno stvarati sranja, Malaussene!— Zaveži, Cazeneuve. Kakvo ozračje...Starcu je tenk otprhnuo pa sad ne zna kamo s rukama. Osjetivši određeno olakšanje, puštam da me nose pokretne stube, kao da se nadam da u visinama ima više zraka.10U visinama je Theo. Utegnut u jarkoružičasto odijelo, prema starom običaju čeka u redu pred kabinom fotoautomata. Milo mi se nasmiješi.— Jedan od tvojih cicibana hara odjelom igračaka, Theo.— Neka, bar za to vrijeme ne vreba raskopčane kute na izlazu iz škole.Uzvraćam mu osmijeh. Zatim mi Theo krajičkom oka migne prema ostakljenoj prostoriji Reklamacija.— čini mi se da je ondje riječ o tebi.Doista, za manje od sekunde shvaćam da se Lehmann već odavno bacio na posao. Kupcu objašnjava da sam ja za sve kriv. Iz gospođinih očiju u kratkim mlazovima brizgaju suze. U kut je parkirala tusto dijete silom nabijeno u rasklimana kolica. Otvaram vrata. čujem kako Lehmann najiskrenije solidarnim tonom izjavljuje:— Potpuno se slažem s vama, gospođo: to je posve nedopustivo. Uostalom...

Vidio me.— Uostalom, evo ga pa ćemo ga upitati što o tome misli. Glas mu je promijenio registar. Iz suosjećajnog se pretopio uotrovan. Stvar je jednostavna. Lehmann mi je izlaže mirno poput hipnotizera. Tusto me dijete gleda najumiljatijim pogledom na svijetu. Naime, moja je služba prije tri dana ovdje nazočnoj gospođi prodala hladnjak takve zapremnine da je u nj kao u visoku peć utrpala badnjačku večeru za dvadeset i pet osoba zajedno s predjelom i slasticama. "Peć" je, uostalom, prava riječ jer se iz nekog razloga, a Lehmann bi želio da mu ga objasnim, dotični frižider sinoć pretvorio u stroj za spaljivanje. Pravo je čudo što gospođa nije živa izgorjela kad je jutros otvorila vrata. Zirnem na ženu. Doista, ima oprljene obrve. Kroz bijes joj se nazire bol i to mi pomaže da se snuždim. Dijete pilji u mene kao da sam kriv za sve. Moj se pak pogled tjeskobno uperi u Lehmanna, koji se prekriženih ruku naslonio na brid stola i kaže:— čekam.11Tajac.— Vi ste tehnički kontrolor, zar ne?Potvrdim kimnuvši glavom i izmucam da baš zato ne shvaćam, proveo sam kontrolna ispitivanja... — Kao i na prošlotjednom plinskom kuhalu i usisavaču iz ureda odvjetnika Boerya!Kikić mi pogledom jasno daje do znanja da sam odgovoran za pokolj nad mladuncima tuljana. Lehmann se opet obraća gospođi. Govori kao da mene nema. Energično joj zahvaljuje što se bez oklijevanja tako oštro požalila. (Vani, Theo još čuči pred vratima fotoautomata. Ne smijem ga zaboraviti zamoliti da mi da jedan primjerak slike za Pikavčev album.) Lehmann smatra da su kupci dužni sudjelovati u ozdravljenju trgovačkog svijeta. Ne treba ni spominjati da joj jamstvo vrijedi i da će joj Dućan istog trena isporučiti novi hladnjak.— Što se tiče popratne materijalne štete koja je snašla vas i vaše ukućane, (bivši dočasnik Lehmann doista tako govori, a u glasu mu se negdje daleko razabire trag dobroga starog Alzasa, kamo ga je isporučila Roda - ona koja troši rizling), g. Malausse-ne rado će je nadoknaditi. Naravno, na vlastiti račun.I dodaje:— Sretan Božić, Malaussene!Dok joj Lehmann u kratkim crtama opisuje moju karijeru u poduzeću i uvjerava je da je dotičnoj karijeri zahvaljujući njoj upravo odzvonilo, u umornim gospođinim očima više ne vidim bijes, nego prvo smetenost pa suosjećanje, te ne može zatomiti suze koje joj uskoro zatrepere na vrhovima trepavica.Tu smo, kucnuo je čas da i ja odvrnem svoje suzne slavine. činim to odvrativši oči. Kroz staklenu stijenku uranjam pogled u vrtlog Dućana. Nemilosrdno srce u začepljene arterije tjera nova krvna zrnca. čini mi se da pod divovskim omotom od ukrasnog papira gmiže cijeli ljudski rod. Ljupki se poluprozirni baloni neprestano dižu s odjela igračaka i gomilaju gore, na svodu od12mutnog stakla. Kroz te raznobojne grozdove prodire danje svjetlo. Krasno. Gospođa uzalud nastoji prekinuti Lehmanna koji nemilosrdno ocrtava moj budući životopis. Nije blistav. čekaju me dva ili tri bijedna namještenja, novi otkazi, definitivna nezaposlenost, ubožnica i zajednička grobnica za siromahe. Kad me gospođa opet pogleda, u suzama sam. Lehmann ne podiže glas. Promišljeno zakucava.Ono što vidim u gospođinim očima nimalo me ne iznenađuje. Vidim nju samu. Trebao sam samo početi plakati: odmah se postavila na moje mjesto. Suosjećanje. Naposljetku uspijeva prekinuti Lehmanna kad ovaj zastane da uzme zrak. Potpuni uzmak. Povlači žalbu. Samo bi iskoristila jamstvo za hladnjak. Ništa drugo ne traži. Nema potrebe da plaćam badnjačku večeru za 25 osoba. (Lehmann je u određenom trenutku sigurno spomenuo moju plaću.) Ne bi si mogla oprostiti da dan uoči blagdana izgubim posao. (Lehmann je bar dvadesetak puta izgovorio riječ "Božić".) Svatko može pogriješiti, i ona je sama nedavno na poslu...Za pet minuta napušta Reklamacije oboružana narudžbenicom za novi hladnjak. Dijete i kolica na

tren se zaglave u vratima. Gurne ih živčano zagrcavši.Lehmann i ja ostajemo sami. Malo gledam kako se kida od smijeha, a zatim - dotučen, što li? - promrmljam:— Baš smo svinje, ha?Lajava mu se gubica širom otvara da mi odgovori. No nešto je začepi.Dopire iz utrobe Dućana.Mukla eksplozija. A zatim urlici.2.Obojica prilijepimo noseve na staklenu stijenku. Isprva ništa ne vidimo. Dućan nam zastiru dvije-tri tisuće balona koje je otpuhnula eksplozija. Dok se polako ponovno penju prema svjetlu, otkrivaju nam prizor kojeg bih se radije poštedio.— Sranje — mrmlja Lehmann.Među kupcima vlada opća panika. Svi traže izlaz. Kršniji gaze slabije. Neki jure ravno preko pultova, a dokoljenice i gaćice lete na sve strane. Pokoji prodavač ili katni detektiv nastoji obuzdati paniku. Neki visoki tip u ljubičastom sakou proletio je kroz izlog s kozmetikom. Otvaram staklena vrata reklamacija. Kao da sam usred tajfuna otvorio prozor. Cijeli je Dućan jednoglasan urlik. Po-kraj mene, razglas nastoji uspostaviti mir. Da već nismo u smrtnoj opasnosti, na glas Miss Hamilton umrli bismo od smijeha: parfem-ski raspršivač u srcu uragana. Dolje bjesni rat. Gore su baloni opet postali prozirni. Cijeli prizor užasa oplakuje nesvakidašnje blago ružičasto svjetlo. Lehmann je došao za mnom i kriči mi u uho:— Odakle to? Gdje je puklo?Glas prekaljenog vojnika kao da odiše indokineskim ratnim uzbuđenjem. Ne znam gdje je puklo. Pokretne je stube zakrčila gomila tijela načičkanih rukama i nogama. Kupci se navrat-nanos14penju stubama koje se spuštaju, no odbija ih potisak vala koji dolazi odozgo. Nakon kraćeg razračunavanja, svi zajedno stižu u podnožje stubišta i nalijeću na ljudski čep. Sve vrvi i urliče.— Sranje! — urliče Lehmann. Sranje, sranje, sranje... Jurne prema stubama krčeći put laktovima, baci se na komandnu ručicu i zaustavi stroj.Stojeći na vratima fotoautomata, Theo na svjetlu proučava četiri primjerka svoje face. Doima se zadovoljnim. Pruža mi jednu fotografiju:— Izvoli — kaže — za Pikavčev album.Potom se sve smiri. Sve se smiri jer se ipak ništa ne zbiva. Negdje je nešto eksplodiralo i to je bilo to. Stoga se sve smiri. I uskoro možemo čuti kako milozvučna Hamiltonica našim ljubaznim kupcima preporučuje da mirno napuste Dućan i moli namještenike da se vrate za svoje pultove. Gomila polako otječe prema izlazima. Za sobom ostavlja pustoš torbica, cipela, raznobojnih omota i napuštene djece. Očekujem da ću ugledati stotinjak trupala. No ništa od toga. Namještenici se tu i tamo nadvijaju nad polumrtve kupce koji naposljetku ipak ustaju i odšepaju do izlaza.Jedna mala pokrajnja vrata namijenjena su policiji. Pa murija tuda i uđe. Uputi se ravno na Odjel igračaka. Odjel igračaka! Odmah pomislim na malu prodavačicu vjevericu i Theova starca. Velikim se skokovima sjurim zaustavljenim pokretnim stubama nošen predosjećajem koji, kao i uvijek kad je o predosjećajima riječ, ispadne pogrešan. Truplo pripada šezdesetogodišnjaku koji je, sudeći po obilju raznesenih ostataka utrobe, bio prilično punašan. Bomba ga je gotovo raspolovila. Povraćajući što neupadljivije mogu, znaj ga zašto, mislim na Lounu. Na Lounu, Laurenta i dijete. Već me triput zvala: "Trebam savjet, Bene, tvoje mišljenje." Što ti ja mogu savjetovati, jadno moje zlato, ta vidiš kakav sam?Misli mi vrludaju dok raznesenoga kupca pokrivaju.— Gadno, ha?Sitni me murjak časti ljubaznim osmijehom. U takvu sam stanju da je i to bolje nego ništa. Djelomice iz zahvalnosti, nezainteresirano odgovaram:15— Da, baš gadno. Kimne glavom i kaže:— E, a tek da vidite samoubojice iz metroa! (Odmah mi je lakše...)

— Crijeva se razlete na sve strane, prsti se zaglave u osovinama... Najsitniji sam u brigadi pa ih uvijek meni uvale, znam što govorim.Nije murjak. Vatrogasac je. Tamnoplavi vatrogasac crvenih po-ruba. Doista je sićušan. Za pojasom mu bliješti kaciga veća od njega.— No vjerujte, nema goreg od spaljenih u automobilskoj nesreći. Tog se vonja ne možeš riješiti. Dva ti tjedna smrdi kosa!Nad Odjelom igračaka više nema balona. Sve ih je otpuhnula eksplozija, gore su na staklenome svodu. Netko odvodi moju malenu vjevericu, a ona jeca. Vatrogasac mi pokazuje pokriveno tijelo:— Primijetili ste? Rasporak mu je bio otkopčan. (Ne. Ne, nisam primijetio.)Na sreću, ljubaznog vatrogasca i mene razdvoji razglas. (Takoreći, spasio me gong.) Sada pak namještenike pozivaju da napuste Dućan. Ali ne i Pariz. Radi potreba istrage. Sretan Božić.Na kraju Odjela igračaka dohvatim raznobojnu lopticu i tur-nem je u džep. To su one poluprozirne loptice koje beskonačno odskaču. I ja moram darivati. Na sljedećem je odjelu umotam u papir ukrašen zvjezdicama. U garderobi ostavljam službeno odijelo i izlazim.Vani pak okupljena gomila čeka da cijeli Dućan odleti u zrak. Na ledenoj hladnoći shvatim da sam skapavao od vrućine. Budući da je gomila vani, nadam se da će mi prepustiti metro.I u metrou je.163.Imam zakup na tri puta tri godine na Pere-Lachaiseu, u Ulici La Folie-Regnault 78. U trenutku kad stižem, telefon uporno zvoni. Uvijek jurnem kad me zovu.— Bene, tebi nije ništa? To je Louna, moja sestra.— Kako to misliš, ništa?— Bomba, u Dućanu...— Svi su odletjeli u zrak, ja sam jedini preživjeli. Smijulji se. Ušuti. Zatim kaže:— Što se letenja tiče, donijela sam odluku.— Kakvu?— U bombaškom stilu. Moj podstanarčić leti. Pobacit ću. Želim zadržati Laurenta.Opet muk. čujem kako plače. Ali iz velike daljine. Nastoji mi to prikriti.— Slušaj, Louna...Sto bi trebala slušati? Klasična priča. Ona mila bolničarka, on naočit liječnik, ljubav na prvi pogled, odluka da jedno drugo ne pjjžtaju iz vida dok ih smrt ne rastavi, ona, on i nitko drugi. No17godine prolaze, a želja za trećim ne da mira. Ženska glad za du-plikacijom: Život.— Slušaj, Louna...Sluša, no ja šutim, pa ona naposljetku kaže:— Slušam.Pa progovorim. Kažem joj da tog podstanarčića mora zadržati. Prethodne je izbacila jer im nije voljela tate pa neće valjda ovoga istjerati jer njegovog tatu voli previše. — Ha? Louna? Ozbiljno ti kažem, prestani lupetati. — ("Ti prestani lupetati", šapće poznati glasić negdje duboko u meni, "kao da joj prodaješ priču I nerođena su djeca ljudi!") No sad sam se raspištoljio pa nastavljam:— Ionako više nikad neće biti kao prije. Laurentu ćeš smrtno zamjeriti, poznajem ja tebe! O, nećeš mu pred nosom mahati jajnicima jer te natjerao na pobačaj. Ali bit ćete potrošeni, ako znaš na što mislim.Plače, smije se, pa opet plače. Pola sata! Jedva sam spustio slušalicu, sav iscijeđen, kad telefon ponovno zazvoni.— Halo, miško, kako si? Mama.— Dobro sam, mama, dobro sam.— Zamisli, bomba u Dućanu! Kod nas se tako nešto nije moglo dogoditi!Pritom misli na ljupku željezariju u prizemlju gdje sam proveo djetinjstvo trudeći se da ne postanem sam svoj majstor, a na kraju smo je preuredili u stan za djecu. Zaboravlja da je Morelu, trgovcu mješovitom robom preko puta, jednog lipanjskog jutra šezdeset i druge komad plastičnog

eksploziva odnio rolo s dućana. Zaboravlja da su je posjetila dva tipa u dvorednim odijelima i tražili da pazi kako bira kupce. Mama je preslatka, zaboravlja ratove.— Djeca su dobro?— Djeca su dobro, dolje su.— Što ćete za Božić?— Nas petero slavimo doma.18— Mene Robert vodi u Chalons. (Chalons-sur-Marne, sirota mama.) Kažem:— Živio Robert! Ona zahihoće.— Dobar si sin, miško.(Aha, sad je na tapeti dobri sin...)— Ni druga ti djeca nisu loša, mamice.— Samo zahvaljujući tebi, Benjamine, uvijek si bio dobar sin. (Nakon hihotanja, jecaj.)— A ja vas napuštam...(Aha, prelazimo na lošu majku...)— Ne napuštaš nas, nego ideš na odmor, mama. Odmaraš se!— Kakva sam to majka, Bene, reci ti meni? Kakva prokleta majka?...Budući da sam već izmjerio koliko joj vremena treba da odgovori na vlastita pitanja, slušalicu nježno spušam na perinu pa odlazim u kuhinju i skuham si vrlo pjenastu tursku kavu. Kad se vratim u sobu, telefon još traga za identitetom moje majke...— ...bio je to moj prvi bijeg, Bene, imala sam tri godine... Popivši kavu, izvrnem šalicu na tanjurić. Širi se tako gust talog da bi Therese iz njega mogla gatati cijeloj ulici.— ...a to je bilo mnogo poslije, mislim da sam imala nekih osam--devet godina... Bene, slušaš li me?Baš se u tom trenutku grgljavo oglasi parlafon.— Slušam te, mama, no moram ići. Kikići me zovu interfonom! Hajde, dobro se odmori i ne zaboravi: živio Robert!Spuštam telefonsku slušalicu i dižem interfonsku. Theresin mi kreštavi glas probija bubnjiće.— Bene, Jeremv zajebava, ne želi pisati zadaću!— Kakve su to riječi, Therese? Ne izražava] se kao tvoj brat! Nato pak eksplodira bratov glas.— Ne serem ja, nego ova glupača! Ništa mi ne zna objasniti!— Kakve su to riječi, Jeremv? Ne izražavaj se kao tvoja sestra! I budi dobar, daj mi Claru.— Benjamine?19Clarin topao glas. Jarkozelena i čvrsto napeta biljarska čoha kojom se svaka riječ kotrlja tiho i neumoljivo poput snježnobijele kugle.— Clara? Kako je Pikavcu?— Temperatura mu je pala. Ipak sam zamolila Laurenta da opet dođe; rekao je da dva dana mora ostati kod kuće na toplome.— Je li nacrtao još Ljudoždera Mrazova?— Desetak, no nisu onako crveni. Fotografirala sam ih. Bene, večeras kuham francuski krumpir. Bit će gotov za sat vremena.— Doći ću. Daj mi Pikavca. Sad se javlja Pikavčev glasić.— Molim, Bene?— Ništa. Samo sam ti htio reći da mi je Theo dao fotku za tvoj album i da ću vam večeras pripovijedati novu priču.— Ljudoždersku?— Bombašku.— A? I te su super...— Sad moram sat vremena odspavati. Ako se netko približi parlafonu, ubij ga.— U redu, Bene.

Spustim slušalicu i strovalim se na krevet, zaspavši još u zraku.Sat vremena poslije budi me golemi pas. Napao me s boka. Udar je bio tako snažan da sam se otkotrljao na kraj kreveta i sad sam stjeran uza zid. Iskoristio je situaciju da me potpuno blokira pa se upušta u umivanje koje jutros nisam stigao obaviti. On sam smrdi kao gradsko smetlište. Jezik mu bazdi poput kombinacije pokvarene ribe, tigrove sperme i pariškog psećeg miomirisa.Kažem:— Dar?Odskoči unatrag, sjedne na svoju neopisivu guzicu, isplazi jezik i pogleda me nakrivljene glave. Kopam po džepu sakoa, izvučem zapakiranu lopticu koju mu predajem objavljujući:— Za Juliusa. Sretan Božić!20Dolje, u bivšoj željezariji, muškatni miris francuskog krumpira lebdi još dugo nakon što sam djecu uvukao duboko u srce priče. Oči me iznad pidžama napeto prate, a noge se klate preko kreveta na kat. Došao sam do trenutka kad se Lehmann probija prema ludom toboganu. Gomilu razgrće velikim zaveslajima mehaničke ruke koju sam mu za tu priliku prišio.— A kako je posijao pravu ruku? — istog trena pita Jeremv.— U Indokini, na putu za Da Lat, u zasjedi na 317. kilometru. Bio je tako omiljen među vojnicima da su otperjali napustivši i njega i ruku, s kojom se već oprostio.— Kako se izvukao?— Poslije tri dana po njega je došao satnik, i to sam samcat.— Poslije tri dana! Pa što je ta tri dana jeo? — pita Pikavac.— Svoju ruku!Lukav odgovor kojim su svi zadovoljni: Pikavac je dobio svoju Ijudoždersku priču, Jeremv ratnu pripovijest, Clara dozu humora. A Therese, ukočena poput zapisničara za radnim stolom, kao i obično stenografira integralnu verziju moje pripovijesti zajedno s digresijama. To joj je sjajna vježba za tajničku školu. U dvije godine noćnog vježbanja već je prepisala Braću Karamazove, Moby Dicka, Seljačku fantaziju, Gostu Berlinga i Džunglu na asfaltu, te dvije-tri umotvorine iz moje riznice.Pa tako predem priču dok žmirkave oči ne najave gašenje svjetla. Dok za sobom zatvaram vrata, u tami svjetluca božično drvce. Nisam to loše izveo: ni u jednom im trenu nije palo na pamet da se bace na darove. Osim Juliusa, koji već dva sata razbija glavu kako da razmota svoj paketić, a da pritom ne podere papir.214.Nastavak najavljuje zvonce na vratima i to sutradan, 25. prosinca, u osam ujutro. Zaustim da viknem: "Uđite, otvoreno je", no spriječi me neugodna uspomena. Tako smo Julius i ja prošli tjedan usred hodnika našli lijes od bijelog drveta u pratnji tri uštogljena dostavljača. Najbljedunjaviji među njima jednostavno je rekao:— Za mrtvaca.Julius se brže-bolje skrio pod krevet, a ja sam raščupane frizure, mutnih cvikera i ožalošćena izraza lica upro prst u svoju pidžamu.— Dođite za pedeset godina, još nisam spreman.Dakle, netko zvoni. Odvučem se do vrata. Za petama mi Julius, koji oduvijek rado sklapa nova poznanstva. Nekakav mrga glave srasle s ramenima, odjeven u avijatičarsku jaknu krznena ovratnika stoji preda mnom poput irskog padobranca koji je iskočio iznad Francuske pod njemačkom okupacijom.— Inspektorski pripravnik Caregga.Gdje je snaga klade valjala, sad um caruje. čim se onako masivan uvuče u moju gajbu, Julius mu zarine njušku među guzove.22Murjak hitro sjedne, no ne odalami mi psa. Možda me ta sitnica navede da mu ponudim:— Jeste li za kavu?

— Ako sebi kuhate... Smugnem u kuhinju. On pita:— Nikad ne zaključavate vrata?— Nikad.Mislim: "Ne smijem ograničavati seksualne slobode svog psa", no to prešutim.— Postavio bih vam samo nekoliko pitanja. Rutina.To sam i očekivao. Maleno buđenje za uzorne namještenike Dućana. Murija prvo posjećuje desetak sindikalaca i desetak nesvrstanih papaka. Božićni dar uprave svojim ljubimcima.— Jeste li oženjeni?Zaslađena voda pjeva u bakrenu kaveniku.— Nisam.Ubacim tri žličice turske mljevene kave i polako miješam dok ne postane baršunasta poput Clarina glasa.— A kakva su vam ono dolje djeca?Cijelu stvar vraćam na vatru i zakuhavam pazeći da kava ne provrije.— Polubraća i polusestre. Majčina djeca.Kad mu olovčica zacrni blokić, inspektor Caregga izbaci sljedeće pitanje:— A očevi?— Ima ih posvuda.Bacim pogled kroz kuhinjska vrata; Caregga pomno zapisuje da se moja sirota majka rasipa muškarcima. Zatim se pojavljujem s kavenikom i šalicama u ruci. Točim gustu tekućinu. Zaus-tavljam ruku koju inspektor pruža.— čekajte, treba pustiti da se talog slegne pa tek onda piti. Pušta da se slegne.Julius mu sjedi do nogu i strastveno ga gleda.— Što zapravo radite u Dućanu?— Ribaju me.23Ne buni se. Zapisuje.— Prijašnja zvanja?K vragu, popis je poduži: skladištar, barmen, taksist, nastavnik likovnoga u samostanskoj školi, anketar za toaletne sapune, vjerojatno sam nešto zaboravio, i tehnički kontrolor u Dućanu, što mi je najnoviji posao.— Koliko dugo?— četiri mjeseca.— Sviđa li vam se?— Sve vam je to isto. Papreno sam preplaćen za ono što radim, no nedovoljno s obzirom na to koliko se dosađujem.(Raspirimo malo taj razgovor, bogamu!) On bilježi.— Jučer niste primijetili ništa neuobičajeno?— Jesam, eksplodirala je bomba.Na to ipak podigne glavu. No pojašnjava istim ravnodušnim tonom.— Htjedoh reći prije eksplozije.— Ništa.— Navodno su vas triput zvali na reklamacije.Tu smo. Pripovijedam mu o kuhalu, usisavaču i piromanskom frižideru.Kopa po unutrašnjem džepu i preda me prostire plan Dućana.— Gdje su Reklamacije? Pokažem mu.— Znači, najmanje ste triput prošli ispred Odjela igračaka? Kako samo zaključuje, vražićak jedan!— Tako je.— Jeste li se ondje zaustavljali?— Jesam, na deset sekundi pri trećem prolazu.— Niste primijetili ništa neuobičajeno?

— Ništa. Osim što mi je prijetio AMX 30.Šuteći bilježi, začepi olovku, jednim gutljajem ispija kavu zajedno s talogom, ustaje i kaže:24— To bi bilo sve, ne napuštajte Pariz, možda ćemo imati još pitanja, doviđenja, hvala na kavi.Eto. Ne događa se samo u filmovima da čovjek dugo gleda vrata koja su se zatvorila. Juliusa i mene očarala je srdačnost inspektora Caregge. Momka čeka sjajna budućnost u smjehotres-noj brigadi. No već imam priču koju ću večeras servirati djeci. Bit će posve ista, samo što će prštati razorno duhovite replike, rastat ćemo se u eksplozivnoj mješavini mržnje, nepovjerenja i divljenja, a murjaka će biti dvojica, dva užasna ploda moje mašte koje djeca dobro poznaju: jedan je malen, čupav, gadan poput nakazne hijene, a drugi golemi ćelavac - izuzmemo li "dva zaliska koji mu se poput uskličnika obrušavaju na moćne čeljusti".— Hijena Huljić i Zak Zalisak! — vrisnut će Pikavac.— Hijena Huljić, zbog imena i njuške — pojasnit će Jeremv.— Zak Zalisak, zbog imena i frizure — pojasnit će Pikavac.— Opakiji od Eda Lijesa i ludi od čeha Bez Pokrića.— Prijatelji su? — upitat će Clara.— Nerazdvojni već petnaest godina — odgovorit ću. — Bezbroj su puta jedan drugom spasili život.— Kakav auto voze? — upitat će Jeremv koji obožava taj odgovor.— Ružičasti Peugot 504 kabriolet, motor V6, opasan poput štuke.— Što su po horoskopu? — upitat će Therese.— Obojica Bikovi.Kad se nakon Careggina odlaska pridružim djeci, božično je drvce, kako se to već kaže, u punom sjaju. Jeremv i Pikavac klik-ću poput galebova na oceanu ukrasnog papira. Profesionalno nabranih obrva, Therese na novom novcatom električnom pisaćem stroju prepisuje moju sinoćnju pripovijest. Louna, u posjetu, suzna oka promatra obiteljski prizor i stoji patkasto kao da je već u šestom mjesecu trudnoće. Primjećujem da Laurenta nema. Clara25mi plovi u susret u pletenoj haljini koja joj daje lijepu plamenastu liniju. U ruci joj je stara Leica na kojoj mi je godinama potajno za-vidjela pa sam je naposljetku žrtvovao njezinoj strasti za fotogra-fiju. Haljinu je izabrao Theo. U takvim stvarima uvijek treba slušati muškarce koji vole muškarce. (Možda je to predrasuda.)— Izvoli, Benjamine, ovo je za tebe.Clarin je dar krasno umotan. Kartonska kutija, svileni papir, par paperjasto podstavljenih papuča: baš sam to želio. Pravi Božić.265.Sutradan, dvadeset šestoga, moram natrag na posao. Kao i svaki dan, Julius me otprati do postaje metroa Pere-Lachaise, a zatim kreće u lov na ženske po Bellevilleu dok mu ja zarađujem za pseće kolačiće. Nova mu loptica od prekjučer ne izlazi iz slinavih ralja.Novine koje sam upravo kupio naširoko su se raspisale o "ču-dovišnome napadu na Dućan". Jedna žrtva nije dovoljna pa autor članka opisuje prizor koji smo mogli doživjeti da ih je bilo desetak! (Ako doista želite sanjati, probudite se...) Zatim piskaralo ipak posvećuje nekoliko redaka pokojnikovu životopisu. Riječ je o čestitu mehaničaru iz Courbevoiea, starome šezdeset dvije go-dine, kojeg vrelim suzama oplakuje cijela četvrt, no "srećom" bio je neženja bez djece. Ne privida mi se, doista sam pročitao "srećom neženja bez djece". Gledam oko sebe: čini mi se da malu za-jednicu obiteljskih ljudi iz podzemne željeznice ne uzbuđuje što Bog nasumičnosti "srećom" prvo mlati neženje. To me tako oraspoloži da siđem na Trgu Republike odlučivši ostatak puta prevaliti pješice. Zimsko jutro, tmurno, keljavo, ledeno, zakrčeno. Pariz je lokva na koju se hvata žutilo automobilskih svjetala.Bojao sam se da ću zakasniti, no Dućan me šije. S roloima spuštenim preko golemih izloga doima

se poput parobroda u karanteni. Iz27podzemnih mu se kotlova diže para i raspršuje u jutarnjoj magli. Tu i tamo, malene svjetlucave pukotine ipak pokazuju da srce kuca. Unutra ima života. Stoga uđem i odmah me preplavi svjetlo. Svaki put isti šok. Koliko je vani bilo tmurno i zlokobno, toliko unutra bliješti. Svo to svjetlo što se u nečujnu slapu slijeva s visina Dućana, što se odbija na zrcalima, mjedi, staklima, umjetnom kristalu, što se ulijeva u prolaze, prska vam dušu - svo to svjetlo ne obasjava: ono stvara novi svijet.Tako ja sanjarim dok me spretnoprsti murjak pretražuje od glave do pete da bi na kraju ustanovio da nisam atomska bomba i pustio me da prođem.Nisam stigao prvi. Namještenici su se uglavnom već okupili u prolazima u prizemlju. Svi gledaju u zrak. Žene su u većini. Oči im blistaju mutnim sjajem, kao da čuju Duha Svetoga. Gore, na komandnome mostu, Sainclair guguće u mikrofon. Odaje priznanje "zavidnoj prisebnosti osoblja" tijekom najnovijih "događaja". Chantredonu - tipu koji je proletio kroz izlog s kozmetikom pa sad u bolnici liječi rane - prenosi svekoliko suosjećanje Uprave. Ispričava se onima koje je jučer posjetila policija. To čeka sve namještenike "uključujući i Upravu", no pritom nam je jedini cilj "da istrazi pružimo sve elemente koji su potrebni da bi se sretno okončala."Sto se njega osobno tiče, Sainclair ni na tren ne pomišlja da je napad mogao izvršiti "netko od mojih suradnika". Jer mi za njega nismo "namještenici", nego "suradnici", kao što je svečano izjavio na sastanku Upravnog odbora. "Suradnicima" se beskrajno ispričava zbog brzopoteznog pretraživanja na ulazu. I sćim mu se podvrgnuo, a dok je istraga u tijeku, morat će i kupci.Gledam Sainclaira. Veoma je mlad. Veoma zgodan. Brzo je napredovao. Autoritet mu je nenapadan. Završio je neku visoku školu za trgovinu gdje su ga prvo naučili kako pravilno govoriti i odijevati se. Ostalo je došlo samo od sebe. Govori gotovo nježno, a kroz plavi mu čuperak prodire blag pogled s primjesom tuge. Sainclair pati zbog Dućana. Suradnici koji ga okružuju, šef kadrovske, katni poslovođe i glavni žandari doimaju se službenije. Svi28su se uredno poredali duž pozlaćene ograde prvoga kata. Složili su prigodne face. Ako naćulite uši, čut ćete kako im na odgovornim prsima rastu odličja. Pomisao mi je smiješna. Smijuljim se. Tip preda mnom se okrene. To je Lecvfre, zastupnik komunističkog sindikata C.G.T-a, glavom i biranim stilom.— Sad je dosta, Malaussene! Začepi gubičicu!Pogledam raspamećenu gomilu, pa Lacvfreov obrijani potiljak, pa opet službenu govornicu. Nema dvojbe, Sainclair je darovit. Shvatio je nešto što ja nikad neću.Puštam da se misa nastavi bez mene i odlazim u garderobu. Otvaram svoj metalni ormarić i vadim službeno odijelo. Nije moje. Posudba kuće. Ni prestaromodno, ni prepomodno. Ima samo neodređen tračak sivila, nečega starinskoga, pretjerano poštenoga. Odijelo čovjeka koji bi si rado priuštio drugo. Držim ga u ispruženoj ruci kao da ga prvi put vidim. Iz sanjarenja me trgne podrugljiv glas:— Puhnulo ti je, Bene? Mijenjao bi ga za neko od mojih?To je Theo, jutros u Ceruttievim krpicama. Radi seansa u fotoau-tomatu tako često mijenja odijela da mu je ormarić pretrpan pa se ubacio i u moj. Imamo zajednički ključ. Svakog jutra svoje službeno odijelo moram čupati iz njegove digićko-holivudske garderobe.— Ozbiljno, hoćeš? Posluži se! Odmahnem rukom.— Hvala, Theo. Samo sam gledao kakvu vedru odoru nosim i pitao se jesam li doista za taj posao.Tu se on razvali od smijeha.— Ja se svakog jutra pred svojom garderobom pitam istu stvar. Govorim si da sam stvoren za heteroseksualca, a što ćeš, peder sam.Potom obojica odlazimo u podrum, kraljevstvo majstora-ama-tera, njegovo carstvo. Ondje se on svakog jutra nacrta dobrih pola sata prije svojih prodavača. Pregledava prazne prolaze kao Bo-naparte zbijene redove pješaka prije pokolja. Odmah uočava kad29

s prozivke izostane i najsitnija matica, a najmanji tračak nereda na stalcima smrtno ga zaboli.— Kakav grozan svinjac stvaraju moji starčići!Uzdiše. Vraća stvari na mjesto. Cijeli bi podrum mogao pospremiti zatvorenih očiju. To je njegov teritorij. Kad smo nas dvojica sami, tiho je kao prije stvaranja svijeta.— Clari se haljina svidjela?— Krasota na krasoti, Theo.Šapćemo. U sandučiću s kotačićima za naslonjače nalazi električno zvonce.— Vidiš, mojim starčićima prvo zataji pamćenje. Nešto uzmu pa ostave bilo gdje da bi maznuli drugu stvar. Lakomi su i uporni poput malene djece.Vladavina Theovih starčića potječe iz vremena kad je kao običan prodavač radio na Odjelu alata. Bio je tako ljubazan prema mjesnim podrtinama, da su počeli dolaziti u sve većem broju i po cijele dane spokojno klepati na njegovim stolarskim klupama.— Ja sam dijete ulice, znam što to znači. Ne želim ih ondje ostaviti, mogli bi loše završiti.Tako odgovara onima koji se bune protiv navale stogodišnjaka.— Ovdje im se čini da iznova grade svijet, a nikomu nisu na teret. Kako je Theo napredovao, broj staraca se povećavao. Stizali suiz najudaljenijih ubožnica. A otkako ga je Saindair okrunio za cara Odjela Sam svoj majstor (ne samo da može bilo čime iznova sagraditi cijeli Pariz;, nego je u stanju čovjeku koji oprema kupaonicu prodati kosilicu za travu), cijeli podrum pripada Theovim staraćima.— Njima je to nagovještaj raja.— Gdje si iskopao te sive kute?— Na zatvaranju sirotišta nedaleko od svoje kuće. Kad ih nose, bar uvijek znam gdje su.Na ručku u restiću gdje izbjegavamo kantinu, Theo iznenada prasne u luđački grohot.— Znaš što je novo?30— Sto?— Lehman širi priču da sam gerontofil. To ti je kao pedofil, samo s penzićima, kužiš?(Dragi Lehmann...)— A kad smo već kod pedofilije, daj ovo Pikavcu za album. Nova sličica. Odijelo boje starog vina od svilenog baršuna,mimoza u zapučku. Na poleđini: legenda koju će Pikavac prepisati krasopisom."Ovako Theo ide u turistički obilazak Seinom." Pa sad ti shvati. Theo shvaća. Kao i Theovi bezbrojni prijatelji koji te fotografske poruke nalaze pričvršćene na vratima kad ga nema kod kuće. A Pikavac? Bih li mu trebao zabraniti tu zbirku? Znam da Thea Dječji odjel ne zanima, ali ipak...316.Uranim su mi poslijepodnevnim satima već uletjele dvije-tri reklamacije. Među njima je i gadna frka oko nekakvih kreveta. Lehmann me zove. Prolazim ispred Odjela igračaka. Od eksplozije više ni traga. Pult nije popravljen, nego noću zamijenjen posve istim. Dojam je neobičan: kao da eksplozije nije ni bilo, a ja sam bio žrtva kolektivnog priviđenja. Kao da mi nastoje odstraniti dio sjećanja. Takve me obeshrabrujuće misli more dok pokretne stube uranjaju Odjel igračaka u uskiptjele dubine Dućana.Tip koji se buni kod Lehmanna ima tako široka ramena da su zakrčila ostakljena vrata. Leđa bi mu mogla pomračiti Sunce. Pa Lehmannu ne vidim lice. Sudeći po mišićima koji kupcu podrhtavaju pod jaknom i žili što mu kuca pod crvenom kožom na vratu, Lehmann je u gabuli. Pred njim ne stoji dobroćudni div. Nego žestoki tip koji ne povisuje glas. Takvi su najgori. Ušavši u ured, nije se pomaknuo ni koraka dalje. Za sobom je zatvorio vrata i rogobori uperivši prst u Lehmanna. Triput oprezno zakucam. Jedva kuc, kuc, kuc.— Naprijed!32Uf! Lehmannov je glas pun strepnje. Gorostas osobno otvori vrata ne okrećući se. Između njegove ruke i dovratka provlačim se strašljivom gipkošću psa navikla na batine.

— Tri dana u bolnici i petnaest dana bolovanja. Vašem ću tehničkom kontroloru kožu oderati.Kupčev glas. Miran, kao što sam i očekivao, a pun opasne odlučnosti. Nije se došao ni žaliti, ni raspravljati, pa ni zahtijevati - došao je po svoje i točka. Već na prvi pogled shvatiš da mu je to životna strategija. A na drugi ti je jasno da tako na društvenoj ljestvici nije visoko dogurao. Sigurno ima srce koje mu negdje smeta. No Lehmann te stvari ne primjećuje. Navikao je udarati pa se boji samo jedne stvari: da netko ne izudara njega. A što se toga tiče, tip izgleda veoma uvjerljivo.Kad sklepam dovoljno ustrašen pogled, Lehmann napokon smogne hrabrost da me uputi u stvar. Da skratimo priču, nazočni g. Taj i Taj, po zanimanju podmorski ronilac (čemu sad ta pojedinost? Da opravda mišiće?) prošli je tjedan na Odjelu namještaja naručio bračni krevet od punog drveta.— Vi ste odgovorni za puno drvo, zar ne, Malaussene? Stidljivo kimnem glavom.— Dakle, kod vas je, gospodine Malaussene, naručio bračni krevet od rezbarene orahovine, zaveden pod oznakom T. E 885, kojemu su se obje uzglavne noge slomile pri prvoj uporabi.Stanka. Pogled na ronioca koji donjom čeljusti mrcvari mrvicu žvakaće gume. Pogled na Lehmanna koji sav sretan cijelu stvar uvaljuje meni.— Jamstvo, kažem ja...— Jamstvo vrijedi, no vi ste odgovorni za nešto drugo. Inače vas ne bih pozvao.Krupni plan mojih cipela.— U krevetu je bio još netko.Lehmann se takvih užitaka ne može odreći ni kad mu se gaće najgore tresu.— Jedna mlada osoba, ako shvaćate što...33No ostatak ispari pod mrginim zavarivačkim pogledom. On sam lakonski dovrši.— Ključna kost i dva rebra. Moja zaručnica. U bolnici.— OOOH!Ispustio sam pravi krik. Krik bola. Od kojeg su obojica poskočili.— OOOH!Kao da me netko udario u trbuh. Zatim vrhom lakta pritisnem prsni koš malo ispod prsa i problijedim poput posteljine kobnoga kreveta. Herkul sad zakorači naprijed i čak pruži ruke kao da će me uhvatiti ako se srušim u nesvijest.— Zar sam to učinio?Bezbojan glas, početak gušenja. Zateturavši, oslonim se na Le-hmannov stol.— Zar sam to učinio?Dovoljno mi je samo zamisliti kako ta mesna gromada s vrha svoje skakaonice pada na Lounino ili Clarino tijelo lomeći im sve koščice pa da mi navru prave pravcate suze. I tako orošena lica pitam:— Kako se zvala?Dalje sve ide kao podmazano. Iskreno dirnut mojim šokom, G. Snagator istog se trena ispuše. Dojmljivo. Zamalo mu se nazire obris srca. Lehmann to odmah iskoristi da me opako napadne. Ja mu jecajući dajem otkaz. On se podrugne rekavši da bi to bilo prejednostavno. Preklinjem ga tvrdeći da Dućan od nespo-sobnjakovića poput mene doista treba dići ruke.— Nesposobnost se plaća, Malaussene! Kao i sve ostalo! Više nego sve ostalo!A moju mi nesposobnost kani tako skupo naplatiti da gorostasni kupac odjednom prijeđe prostoriju i položi obje šake na njegov stol.— Uživate mučiti čovjeka?"čovjek" sam ja. Eto ti ga, sad sam pod zaštitom Njegovoga Sna-gatorskog Veličanstva. Lehmann bi volio da mu je naslonjač dublji. Naš momak otvara dušu: još dok je bio u školi, uzavrela bi mu krv kad su nasilnici kinjili slabije od sebe.34— Sad me dobro slušaj, tipčino."Tipčina" je Lehmann. Blijed kao voštanica. Kakve pališ moleći da izvučeš živu glavu. Stvar koju treba saslušati je jednostavna. Prvo, tip povlači žalbu. Drugo, uskoro će doći provjeriti jesam li još zaposlen. Treće, ako nisam, ako me Lehmann najurio...

— Ovako ću te slomiti!"Ovako" se odnosi na Lehmannovo lijepo ravnalo od ebano-vine, suvenir iz kolonijalnih dana, koje je među prstima mog spasitelja upravo puklo kao od šale.Lehmann se potpuno oporavio tek kad su pokretne stube progutale i posljednji kubični centimetar mrge. Tek se tad pljesne po bedru i stane ceriti kao pavijan. Ne veselim se s njim. Ovaj put ne. Snagatorove sam povlačenje pratio do samoga kraja. ("Ne daj da te smradovi žderu, dečko. Pokaži im!" rekao mi je na odlasku) i opet sam počeo razgovarati sam sa sobom kao da sam netko drugi. Plemeniti je Snagator mislio da kreće u boj protiv Dućana, Carstva, ili bar tehničke kontrole, neke moćno apstraktne Institucije, pa se sukladno tomu i oboružao. Pojavio se kao vitez bez straha i mane, glavom i bradom, spreman svojeručno na koljena baciti cijeli garnizon. A kad tamo, naleti na čovječuljka kojemu ne znaš za godine (vourself, Malaussene!), pomisli da je dotični na izdisaju i siromah se po starom običaju rastopi od suviška čovječnosti. Kad je moj ronilac dao petama vjetra, pogledao sam mu cipele i pomislio: "Nadam se da su ti peraje u boljem stanju."Sad ja otvaram vrata:— Za danas mi je dosta, Lehmanne, idem kući. Theo će me zamijeniti bude li potrebno.Lehmannu smijeh zastaje u grlu.— Tetkica za to nije plaćena!— Nikoga za to ne bi trebalo plaćati.Prvo složi najprezirniji mogući osmijeh pa mi tek onda odgovori:— I ja tako mislim.(Zaslužio si onu mehaničku ruku, Kretenko.)35Kad siđem, na Odjelu igračaka sve je krcato.— Prvi put na Štefanje imamo veći promet nego na Badnjak!Primjedbu je dobacila moja malena vjevericolika riđokosa. Obraća se frendici, lasičjem tipu cure, koja revno umata neki Boeing 747. Frendica povlađuje. Dugi joj prsti čudesno hitro klize tam-noplavim papirom posutim ružičastim zvjezdicama, koji se sam od sebe pretvori u paket. Na postolju pokraj umatačice robot King Kong pokazuje što umije. Golemi je crni majmun, debeo, dlakav, stvarniji od pravoga. Hoda u mjestu. U naručju nosi polugolu lutku koja sliči zaspaloj Clari. Hoda, ali ne ide naprijed. S vremena na vrijeme zabaci glavu. Crvene mu oči i razjapljena gubica sijevaju. Zagasito crnilo dlake, krvavo crvenilo pogleda i to jadno tjeleš-ce, tako bijelo u njegovim strašnim rukama, odišu istinskom prijetnjom. (Mili Bože, posao me doista počinje opterećivati... a lutka zbilja sliči mojoj Clari...)367.Kad stignem kući, veliki mi se crni majmun još mota po glavi. A kad zazvoni telefon, moram se iz petnih žila potruditi da samo kažem "molim".— Bene? Zove Louna.— Bene, podstanarčić leti.A, ne! Ne želim opet o tome, ne večeras. Odgovaram zlobnim glasom:— Što hoćeš od mene? Da pripalim fitilj? Spušta mi slušalicu.Kad i sam poklopim, pogled mi prvo padne na razdraganu njušku psa Juliusa koji stoji na vratima. Cijeli dan ne pušta lopticu. Mrko ga pogledam. Kažem:— Ne, ne večeras!On se smjesta stopi sa sagom. Ja pak utonem u san. Budim se sat vremena poslije i podižem slušalicu interfona.— Clara? Moram na zrak, doći ću poslije večere.— U redu, Bene. Tvoja je Leica snimila sjajne fotografije. Pokazat ću ti.Julius još uvijek leži. U mene je upiljio bolno upitan pogled. Taj mu drugi gospodar stvara probleme. Na sreću, rijetko ga sreće.37Pitam:

— Idemo u šetnju?Skače na noge. Julius: uvijek spreman za izlazak, uvijek sretan što se vraća kući. Eto što ti je pas.U zrak ne leti samo Dućan. Nego i Belleville. Duž pločnika već nedostaje toliko pročelja da se bulevar doima poput krezubih ralja. Julius šetka nosine priljubljene uz tlo, mahnito mašući repom. Iznenada čučne nasred središnje staze odlučivši podići veličanstven spomenik u slavu psećeg njuha. Potom prevali desetak metara, visoko isprćivši golemu guzicu, prilično ponosan na sebe, a onda se iznenada zaustavi, kao da je nešto važno zaboravio. Stražnjim nogama kao lud stane grebati asfalt. Daleko je od svojih brabonjaka, okrenuo se u pogrešnom smjeru, no fućka mu se. Julius obavlja svoje, zna što mu je dužnost. On nije pult robne kuće: ima pamćenje. Iako više ne zna što je u njemu.Stotinu metara dalje, belvilškim se sumrakom prolomi kukavni glas nekog mujezina. Znam što mu je minaret. Maleni četvrtasti prozor, ventilacijski otvor zahoda ili stubišni prozorčić između trećega i četvrtoga kata na nekom oronulom pročelju. Na trenutak se prepustim jadikovkama tog popa izdaleka. Cvrkuće suru koja jamačno govori o sljezu čija sveta stabljika raste Proroku u gaćama. Ima u tome mučne boli izgnanstva. Prvi mi se put pred očima ukaže razneseni mrtvac iz Dućana. Pomislim na Lou-nu i kažem si da sam gad. A onda mi se vrate iznutrice mehaničara iz Courbevoiea. Jedva se uspijem leđima nasloniti na drvo da se opet ne izbljujem. Brojeći korake, prijeđem bulevar i uđem u Koutoubiu.Julius šmugne ravno Hadouchu u kuhinju. Mujezinov glas nestaje u brbljanju i klepetu domina. Visi ustajao dim, a tipovi uglavnom sjede za čašicama pastisa. Mislim da će muslimanski brat s prozorčića imati pune ruke posla ako svoje stado kani prizvati čistoći islama!38čim me ugleda, stari me Amar počasti svojim najširim osmijehom. Svaki se put iznenadim kako mu je kosa bijela. Obiđe šank i zagrli me.— Onda, sinko, kako si?— Dobro sam.— A kako ti je majka?— Dobro. Odmara se. U Chalonsu.— A kako su djeca?— Dobro.— Nisi ih doveo?— Pišu zadaće.— A kako ti je na poslu?— Bombastično!Posjedne me za stol, za tren oka prostre papirnati stolnjak i podboči se preda mnom na ispružene ruke. Pitam:— A kako si ti, Amare?— Dobro, hvala na pitanju.— A kako su ti djeca?— Dobro, hvala na pitanju.— A kako žena? Kako je Vasmina?— Dobro je, Bogu hvala.— Kad ćeš joj napraviti još jedno?— Drugi se tjedan vraćam u Alžir da joj napravim posljednje, Smijuljimo se. Vasmina mi je u djetinjstvu često zamjenjivalamajku kad je moja majka imala druge obveze.Amar se bavi drugim gostima. Hadouch preda me stavlja kus-kus koji moram progutati ako iste večeri ne želim uvrijediti i Proroka i njegove vjernike.Primijetivši da nemam teka, Amar mi sjedne preko puta.— Nisi dobro, ha?— Ne, nisam dobro.— Da te povedem sa sobom u Alžir?

Why not? Pustim da mi ta zamisao nekoliko sekundi mozgom širi svjetlucav trag užitka. Amar je uporan.— Ha? Hadouch će se brinuti za psa i djecu.39No bezizražajno lice inspektorskog pripravnika Caregge dozove me pameti.— Ne mogu, Amare.— Zašto?— Zbog posla.Gleda me u nevjerici, no misli: svatko ima svoj kijamet, pa ustane pljesnuvši me po ramenu.— Donijet ću ti čaj.Iz videa se prolomi glas Umm Kulthum. Ekranom prolazi nepregledna svjetina s njezina sprovoda. Pustim da glazba zamre i napustim restoran s Juliusom za petama. Još nas na tren prati Hadouchev smijeh:— Drugi put ti cucku neću dati klopu, nego ću ga oprati!Djeci pripovijedam o tapkavim počecima istrage, o svojim mur-jacima Hijeni Huljiću i Zaku Zalisku koji bez pardona kopaju po privatnom životu Sainclairovih "suradnika", o sablasnoj ekipi koja pod okriljem noći zamjenjuje pult na Odjelu igračaka, o junaštvu Dućana koji unatoč opasnosti što se nad njim nadvija prodaje punom parom kao da se ništa nije dogodilo. (The show must go on!) Svuda oko nas razapeti su konopa na kojima se suše Clari-ne fotografije. (Koliko sati učenja za maturalni ispit iz francuskoga odlazi na tu strast?) Tu su fotografije Pikavčevog Ljudoždera Mraza. Druge pak pripovijedaju o nestanku Bellevillea i nicanju glatkih akvarija koji će tvoriti lijepi grad sutrašnjice. I neka mamina fotografija iz rane mladosti - otprilike iz doba kad sam se ja rodio. Već joj se u oku krijesi žudnja za daljinama.— Imala si negativ?— Ne, kopirala sam je.— Uokvirit ćemo je — izjavljuje Jeremv — pa više neće moći bježati.Therese stenografira sve redom, bez razlike, kao da svaka riječ ulazi u isti divovski roman. A onda se njezin netremični pogled anoreksične redovnice odjednom prikuje na mene:40— Bene?— Therese?— Poginuli mehaničar iz Courbevoiea...— Da?— Izradila sam mu natalnu kartu. Morao je tako umrijeti.Clara me hitro pogleda. Provjerim je li Pikavac zaspao i pogledom prostrijelim Jeremva ne bi li se ovaj okanio uobičajenih upadica. Potom iskopam najzainteresiraniji mogući izraz lica.— Izvoli, slušamo te.— Rođen je 21. siječnja 1919, Bene, piše mu u osmrtnici. Tog je dana Mars bio u konjunkciji s Uranom pod 325°, a oba pak u opoziciji sa Saturnom pod 146°.— Ozbiljno?— Šuti, Jeremv.— Mars, akcija, u konjunkciji s Uranom, planetom snažnih poremećaja, te u opoziciji sa Saturnom, upućuje na stvaralačku i zloćudnu narav.— Ma nemoj mi reći!,— Jeremv, šuti.— Mars i Uran u osmoj kući najavljuju nasilnu smrt, pri čemu do same smrti dolazi kad Mars tranzitira mjesto radikalnog Mjeseca, što se dogodilo upravo 24. prosinca!— Neee?!— Jeremv...418.Sutradan nije bilo bombe. Ni dan poslije. Ni sljedećih nekoliko dana. Zabrinutost kolega malo-

pomalo jenja. Uskoro se o tome više ne razgovara. Jedva se i sjećaju. Dućan je ponovno uhvatio svoj ritam krstarenja. Brodi daleko od eksplozivnih neizvjesnosti. Lehmann poletnije nego ikad glumi vođu palube. Theovi starčići umišljaju da grade carstvo. Theo pak iz dana u dan oplemenjuje Pikavčev album. Murija i dalje pretražuje namještenike i kupce koji u smijehu dižu ruke. Sainclair je izgubio osam stotina suradnika da bi ponovno dobio osam stotina namještenika. Lecy-fre trubi krilatice C.G.T.-a, a Lehmann sindikata poduzeća. Mene pošteno ribaju. Izgubljeni u mojoj mašti koja sve više kopni, Hijena Huljić i Zak Zalisak polako posustaju. Djeca prijete da će me zamijeniti televizijom ako podbacim. Louna me više ne zove. Sve se vratilo u normalu. Do 2. veljače.Djevojka je veoma lijepa. Tip lavice. Riđa joj kosa u gustim valovima pada na široka, očito mišićava ramena. Ima talijanske bokove koji se blago njišu. Nije više tako mlada. Zašla je u godine ugodne popunjenosti. Priljubljen uz stražnjicu, gornji dio suknje otkriva obris oskudnih gaćica. Budući da u očekivanju poziva Miss Hamilton nemam drugog posla, odlučim slijediti svoju lijepu pri-42kažu. Prčka ovdje-ondje među policama. Polugole su joj ruke optočene bliskoistočnom srebrninom. Ima duge, žive prste, tamne i gipke, koji se ovijaju oko svega što uhvate. Slijedim je lako poput ribe u koju sam se u mutnoj dućanskoj vodi pretvorio. Namjerno je gubim da bih uživao u ponovnu susretu na križanju dvaju prolaza. Prilikom tih lažno nenadanih susreta dopuštam da mi adrenalin nakostriješi sve unutrašnje dlačice. Muči me samo jedna stvar: nikako joj ne uspijevam izmamiti pogled. Griva joj je prebogata. I prenemirna. Što se pak nje tiče, ne treba ni spominjati da me ne primjećuje. (U službenom sam odijelu proziran.) Igrica traje neko vrijeme i ja se dovedem do vrhunca žudnje, kad se stvar dogodi. Dobrih se pet minuta motala ispred pulovera od šetlanda. Odjednom joj prsti šiknu, oviju se, dlan potpuno usiše puloverčić, a šaka nestane u torbici koja je proguta i ispljune praznu.Vidio sam je. No s druge strane pulta vidio ju je i Cazeneuve, lokalni žandar. Na sreću, ja sam joj bliži. Dok on kezi očnjake obilazeći cijeli odjel, ja prijeđem dva koraka koja me dijele od moje lijepe kradljivice. Zarinem ruku u torbicu prisilivši je da se okrene prema meni, izvučem pulover i prinesena joj ga ramenima kao da joj ga hoću isprobati. Istodobno stisnutih zubiju promišljeno mrmljam:— Ne budite glupi, dežurno je njuškalo ravno iza vas.Ne samo da dobro reagira i ne buni se, nego krasnim promuklim glasom klikne:— Dobro mi stoji, zar ne? Što misliš? Zatečen, izvalim prvo što mi padne na pamet.— Krasno ti pristaje uz oči, teta Julia, ali ne i uz kosu. Zapravo vidim samo njezine oči. Dva zlatom posuta bademaobrubljena trepavicama koje mi zamalo draškaju nos. Iza tih me divota strijeljaju druga dva oka. Cazeneuveova topovska ždrijela. Nehajno bacim pulover na pult, izaberem drugi i držim ga pred djevojkom odmaknuvši glavu u znalačkoj pozi. Pribravši se, Cazeneuve se upliće. Ne okoliša.— Prekini, Malaussene, dobro sam vidio kad je cura maznula prvi pulover.43— "Cura"? Zar se tako obraćamo kupcima, Cazeneuve? I to pristojan dečko poput tebe?Govorim to sanjarskim tonom čovjeka koji misli na nešto drugo. Naime, drugi pulover (odlučio sam, prelazim na konfekciju!) mojoj umiljatoj lavici prekrasno pristaje. Pa kažem:— Ovaj ti sjajno pristaje, teta Julia."Teti Juliji" ne divim se samo ja. Nekolicina kupaca ostaje bez daha. Među njima je i raznježeni postariji par snježnobijele kose, koji nosi zelenu torbu za kupnju i doslovno nas guta očima.— Malaussene, molim te, ne sprečavaj me da obavim svoj posao. To proškrguće Cazeneuve. Za to vrijeme nedaleko odatle nekiTheov starčić popali vibrator za masažu.— Ne sprečavam te da obaviš svoj posao, Cazeneuve, nego da u njemu previše uživaš.— Gospođice, onaj ste šetland stavili u torbicu, vidio sam vas! Djevojka se uhvati za moj pogled kao za plutaču za spašavanje. Široko lice, istaknute jagodice, vlažne usne.— Pitam li ja tebe gdje se sunčaš, Cazeneuve?

Sad sam pogodio kao prstom u pekmez. Cazeneuve svoju ljupku facu boje terakote svaki dan besplatno prži na odjelu kvarcnih lampa robne kuće. Dodajem:— Ostavi tetu Juliju na miru, ili ćeš dobiti pljusku.I tad se stvar dogodi kao na usporenoj snimci, a cijeli Dućan kao da se zaustavio. Cazeneuve pozeleni. Ravno iza njega dvoje se dražesnih starčića nasmijani okrenu jedno prema drugomu. I kad tamo, stogodišnjaci se zažvale! Nevjerojatan, zarazno puten poljubac. Između pripijenih im trbuha razabirem ugao zelene torbe. Boje zelene jabuke.I Cazeneuve primi obećanu pljusku. Ali ne od mene. Od staričine otkinute ruke. Pogledom pratim savršenu krivulju koju je ocrtao gejzir krvi što iz nje šiklja. Veoma jasno vidim muškarčevo lice, pogled nevjerice pod šiškama sijede, kao u novorođenčeta tanke kose ošišane u rimskom stilu. Vidim Cazeneueovo lice. Udarni mu se val s iznenada mlohava obraza prenosi na ostatak lica.Tek tada čujem eksploziju. U glavi mi se raspline cigleni zid. Odbačen naprijed, Cazeneuve na pod zakuca i tetu Juliju i mene.9.Nađete li se na mjestu eksplozije, prednost je u tome što vas ondje nitko ne gazi. Svi bježe od epicentra. Djevojka koja leži na meni svom me težinom prikliještila na tlo. Kao da me štiti od neprijateljskih mitraljeza. No kad bolje pogledaš, jednostavno se onesvijestila. Pridržavajući joj glavu, blago je spustim na bok i prevučem joj haljinu preko razgolićenih nogu. Ca-zeneuve mi sjedi sučelice, ushićen kao djetešce pred svojom prvom kulom od pijeska. Sav je krvav, a u njemu se nešto ukipljeno pita je li krv njegova ili tuđa. (Prvi ga put vidim da misli.) Nekoliko metara iza Cazeneuvea, dva u isti mah isprepletena i rasuta tijela leže u jezivoj krvavoj kaši. Teškom mukom ustajem. Oko mene panika kao kad se iz ribnjaka vadi riba. Sve bi ribe iskočile iz vode. Skaču, padaju natrag, sudaraju se, iznenada mijenjaju smjer kao da žele pobjeći nevidljivoj mrežici. A što je najluđe, sve se to zbiva u tišini dubokog podmorja. Cijele se police ruše, lutke se rasprskavaju pod nogama bjegunaca. A sve posve bešumno. Na samom sam dnu poludjeloga divovskog akvarija. Sad se budi i teta Julia. Vidim da joj se usne miču, ali ništa ne čujem. Gluh. Od eksplozije sam oglušio. Nagonski prste prinesem ušima. Nema krvi. To me malo smiri. čučnem pred tetu Juliju i obujmim joj lice rukama:45— Ništa niste slomili?čujem svoj glas kao da sam sebi telefoniram. Djevojka nešto odgovori, zatim krene kao da će se okrenuti, no spriječim je. No ovaj mi se put od krvavog pletera ne diže želudac. Valjda se čovjek na sve navikne. Tijela se doimaju kao da su u svojevrsnoj konačnoj sprezi razmijenila utrobe. Stopila su se. Više nema ni traga torbici boje zelene jabuke. Dozrijevala je između njihovih trbuha, a sad se izlegla. Dva tipa u bijelome odvode potpuno ošamućenoga Cazeneuvea. Netko me potapša po ramenu. Okrenem se. Kao dokaz da se u povijesti uvijek ponavlja ono najgore, sitni mi vatrogasac od prošlog puta stane objašnjavati eksploziju. Pod tankim mu se brkom migolje dva puža golaća. No - prava sreća! - ne čujem ga.U bolnici sam proveo četiri duga sata. Pregledali su me uzduž i poprijeko. Lomova nema. S gotovo sam djetinjim zadovoljstvom dopustio da me natežu. Kao kad su me majka ili Vasmina, žena starog Amara, u djetinjstvu kupale. Gluhoća mi pruža dodatnu ugodu. Oduvijek sam mislio da bih bio dobar gluhak i loš slijepac. Oduzmete li mi slušni svijet, dobro mi je. Zastrite mi oči i umirem. Najbolje stvari kratko traju pa se svijet naposljetku ponovno probije i do mojih bubnjića. čujem kako oko mene razgovaraju bolničarke i liječnici. Isprva ništa ne razumijem. Kao da govore u susjednom odjeljku. Zatim se stvar pojašnjava. Samo bi me nekih tjedan dana zadržali na promatranju. Možda je došlo do komplikacija u mozgu. Tjedan dana bolnice! Već odavde vidim izraz na licima djece i Juliusa.— Ni govora!Nada me se naginje duga bijela kuta konjskoga lica.— Nešto ste rekli?— Da, rekao sam ne. Ne želim ovdje ostati, izvrsno se osjećam, nema problema, vraćam se kući.

Bijela se kuta obrati još bjeljoj kuti koju napinje okrugao trbuh.46— Ne možemo vas otpustiti, stari moj. Prvo moramo obaviti sva potrebna snimanja.Još ležim na stolu za pretrage. Golemi mi trbuh govori ravno pred nosom. Koliko miniranih mješina... A što ako mi se i ovaj rasprsne u lice?Kažem:— Ne možete me ni zadržati protiv moje volje.Vani je već odavno pala noć. Dok hodam prema metrou, uz pločnik se do mene dokliže neki auto i potrubi mi. Truba iz pedesetih. Jedna od onih koje rade tu-tu. Okrenem se. Teta Julia sjedi u limun-žutom Renaultu 4CV i maše mi da uđem.— Idete pješice? Uđite, povest ću vas. Ulazim u muzejski primjerak tete Julije.— Natjerali su vas da potpišete otpusnicu? I mene. Moraju se pokriti, normalna stvar.Svoj 4CV vozi poput parobroda, bez naglih trzaja. Tko poznaje taj auto zna kakav je to uspjeh. Plovimo prema Pere-Lachai-seu. Teta Julia govori. Ona govori, a meni se pred oči vraća torba boje zelene jabuke i trbusi koji se spajaju. Pa užasnuti Cazeneu-veov pogled. Dajem glavu da Cazeneuveu nije ništa. Samo se ugruvao. Naboj je eksplodirao u hermetičnu gnijezdu između dva trbuha. Kao u mekokuhanom jajetu.— Dizao im se kao anđelima!Anđelima se diže? Kojim anđelima? Komu se diže? Teta Julia me gleda pogledom punim neizrecive nostalgije. Kaže:— Sandinistima. Dizao im se kao anđelima. Beskonačno. Smijali su se dok su ševili. A svršavali su dugim kipućim mlazovima dok ne bi potpuno ugasili moj požar. Doživjela sam to samo jednom, na Kubi, netom nakon revolucije. Bilo mi je četrnaest godina. Dva dana prije nego što su najurili mog oca konzula. Kad sam se poslije vratila, sve je već bilo gotovo: nastupila je socrealis-tička erekcija, stahanovski snošaj...47Na tren ušuti. Da dođem do daha. (Je li takva zbog bombe?) Crveno svjetlo prijeđe u zeleno. Teta Julia kreće dalje zajedno sa svojim autom.— Sad je i Nikaragva otišla k vragu... konstruktivni užitak. Lice iskrivljeno izrazom gađenja naglo se opusti i njezin selijepi promukli glas vrati sretnim činjenicama.— Na sreću, preostaju nam Moi, Maori, Satarei... Kažem:— Satarei?— Satarei iz brazilske Amazone! Obrazlaže:— Imaju duge, čvrste, krasno oblikovane mišiće. Njihova ti se ramena i bokovi ne tope pod prstima. Tako satenski nježne pim-peke nigdje drugdje nisam našla. A kad te zajašu, iznutra se ras-vijetle poput prekrasne brončane Galleove secesije.I dok zimski noćni Pariz odmiče duž našeg čuna, teta Julia razvija raskošni korpus svoje teorije. Prema njezinu mišljenju, dobro ševe samo revolucionari netom nakon revolucije i primitivna ple-mena. I jednima i drugima u glavi je vječnost, ševe u prezentu kao da nikad neće stati. Drugdje u svijetu ljudi se krešu u prošlom ili budućem vremenu, obilježavaju događaje ili grade spomenike, nastavljaju lozu ili se množe, no nitko se ne bavi sobom.Glas joj je postao neobično uvjerljiv:— Hoću reći, treba se baviti sobom, ovdje i sada, nama, tobom i mnome...Širom otvorenih očiju gledam tetu Juliju. Više je ni na tren ne puštam iz vida. Obrisi joj se prelijevaju u svjetlima grada. A tada mi se odjednom ukaže cijela, u štrcaju iz izloga rasvjetnih tijela. (Mamma mia!...)4810.Auto smo ostavili nepropisno parkiran, projurili preko dva kata kao da nas progone, bacili se na moj krevet kao u sahar-sku rijeku, strgnuli odjeću kao da je u plamenu, njezine su mi dojke eksplodirale u lice, usta me poklopila, moja su otkrila uzdrh-tali poljubac njezine maorske žudnje, ruke su nam

brzale u svim smjerovima, milovale, gnječile, grlile, prodirale, noge su nam se ispreplele, bedra zatočila obraze, trbusi i bicepsi ukrutili, krevetne opruge odgovorile, odjeci moje sobe također i odjednom je prekrasna lavlja glava tete Julije izronila iz tog kreševa okrunjena svojom nevjerojatnom grivom, a sad već hrapav glas upitao:— Što ti je? Odgovorio sam:— Ništa.Nije mi ništa. Baš ništa. Tu je samo bijedni mekušac koji se sklupčao između dvije školjke. I ne želi pomoliti glavu. Valjda se boji bombe. No znam da sam sebi lažem. Zapravo mi je soba puna ljudi. Krcata. Krevet mi okružuje publika postrojena u stavu mirno. I to ne bilo kakva publika! Cijeli vijenac sandinista, Kubanaca, Moija, Satarea, golih ili u odori, opasanih lukovima i strijelama ili kalašnjikovima, brončanih poput kipova, ovjenčanih slavom.49Njima se digao! S rukama na kukovima tvore gusti, čvrsti, nadvijeni počasni špalir, od kojeg meni splasne.— Ništa, ponavljam. Ništa mi nije. Oprosti.I budući da ne znam što bih drugo, počnem se cerekati.— Još ti je i smiješno?Katkad se smiješ baš zato što ti nije smiješno. Objasnim joj. Opet se ispričam. Kažem joj da nas okružuje olimpijski ocjenjivački sud, a meni natjecanja nikad nisu ležala. Ona kaže:— Shvaćam.Sad ona meni objasni. Naša je nezgoda ionako zaključak istraživanja o primitivnim i revolucionarnim ljubavima koje mora dovršiti za sljedeći broj Actuela.— Ah, kažem, radiš u Actuelu. Da, ondje radi.— Vidiš, ljubavna kultura ubija ljubav: svakom bi se muškarcu dizao kad ne bi znao da se diže drugima.Pokušam je milovati dok obrazlaže, no odgurne mi ruku. Nema drugog pokušaja.— Da, baš uzori zatiru stvaranje...Gdje je Julius? Pitam se gdje je Julius. Valjda čuči iza Hadouch-eve pećnice. K vragu i život. Pod dupetom ti eksplodiraju bombe, savez Indijanaca i junaka do balčaka ti sreže muškost kad je naj-napetije, a četveronožni ti se ljubimac mirno prežderava u tvom omiljenom restoranu. Juliuse gade, više te ne poznajem. Triput ponavljam. Pravo odreknuće Svetog Petra.Naravno, upravo se u tom trenutku otvaraju vrata moje sobe. Julius. Eh, da, Julius je.5011.Ali i Therese. Therese stoji na pragu. Julius sjedi pokraj Therese. Zatim izroni još jedna glava: Louna. Pa još jedna: Jere-my, koji se podigao na prste. Zatim Clara. Gurkaju se, ali ne prelaze prag. Therese kaže:— Ah! Živ si... Kako se uzme.Kimnem glavom prema mekušcu i kažem:— Nevrijedno spomena...Mojoj cimerici, koja je onako gola ostala otvorenih usta usred svog izlaganja, Therese uputi svoj najkreposniji zlobni osmijeh.— Teta Julia, pretpostavljam?Moja preslatka sestrica. Topi mi se i ono malo preostalog ugleda. Teta Julia doznaje da nije prva teta Julia u mom životu. Ako Therese nastavi kako je počela, Julia će uskoro znati sve o mojoj metodi vrbovanja. Eh, da! Stidim se. Barim lijepe kradljivice u Dućanu. Žalosna istina. Svaki je muškarac svinja. No postoji i gora svinja. Drugi muškarac. Primjerice, Cazeneuve. Ili svi dućanski žandari njegova soja, koji kradljivice love samo zato da bi im mogli ponuditi izbor između posjeta Upravi ili brzopoteznog seksa u51kabini za probe. Ja bar ne silujem. čak bih rekao da svaku tetu Juliju koju zavedem spašavam od nasilja. A poslije ako ide, ide.

Teško je reći je li Therese sretna što me vidi živoga. Njezino kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Klinički hladnim glasom upita Juliju:— Kako spavate na trbuhu s tako velikim sisama?Julia razrogači oči. Prasak Clarine bljeskalice preko svih glava hvata upravo taj izraz gnjevnog zaprepaštenja.Potom braća, sestre i pas grunu u sobu pod zaglušujućom navalom gomile neznanaca. Vesela škvadra. Ljepotom polugolih tijela mogu se mjeriti sa Satareima tete Julije. Svi zajedno zarone na naš krevet i stanu nas milovati uzduž i poprijeko. Različiti uzvici na nepoznatom jeziku:— Vixi Maria, que moca linda!— E o rapaz tambem! Olha! O pelo tao branco!Julia slaže neobičnu facu, nešto između oduševljenja i nevje-rice, kao da su joj se pod pritiskom frustracije utjelovili snovi.— Parece o menino Jesus mesmo!Posljednja je primjedba izrečena tako duhovito da se svi smiju, čak i oni koji ne razumiju. Milovanja se pojačavaju, Clarina bljeskalica štekće, Julius se pokušava probiti do svoga gospodara. Jeremv je iskolačio oči, Louna se smiješi poput trudnice, Pikavac poskakuje i plješće rukama, Therese čeka da se stvar stiša, Julia počinje uzvraćati milovanja, a mene hvata grozan strah da će mi se nacrtati Vila Socijalna Radnica u pratnji Anđela ćudoređa, onoga u plavom sa žandarskom kapicom. Ali ne, sad pak ulazi meštar ceremonije ove krasne zabave.— Theo!Odjeven je u travnatozeleno odijelo kojemu prsni džep krasi srce loćike u čije je bijelo središte utaknuo ružin listić. Pikavac u albumu ima Theovu sliku u tom odijelu, a legenda kaže: Ovako Theo hrani ta divna šumska stvorenja.Gleda me cerekajući se.52— E, da, ja sam! Kome se malena obitelj obraća kad dozna da je veliki brat odletio u zrak? Mojoj malenkosti! Imali su smolu jer večeras nisam bio kod kuće pa su me potražili u šumi.— U šumi?— Bulonjskoj. Danas je dan kad svojim brazilskim frendica-ma nosim klopu da ih malo utješim dok se ondje smrzavaju na nogama u punoj ratnoj spremi. Kad su mi u bolnici rekli da si či-tav, odlučio sam ti ih dovesti da proslavimo. Srdačne su, zar ne?(U Bulonjskoj šumi... maleni moji... jednog će mi dana oduzeti bratska prava.)Tulum se seli u prizemlje kod djece, gdje improviziramo brazilsku feštu. Jeremv je kod kompića iz zgrade iskopao ploču Neya Matogrossa, naudarenijeg od svih višespolnih pjevača južnoame-ričkoga kontinenta. Glazba trešti, teta Julia pleše s utjelovljenjem svojih snova. Ja ispijam brazilske kave pod nježnim Theovim i Cla-rinim pogledom. Jeremv prati ritam glazbe lupajući o sve što u stanu može odjekivati. Pikavac spava kao kad djeca njegove dobi spavaju usred bombardiranja, Louna se, naravno, smiješi, a Therese sjedi na rubu svog kreveta i u ruci drži dugu, smeđu i snažnu šaku divovskog bahijskog transvestita, tamnog i blistavog poput kave koja mi oblaže unutrašnje organe. Sićušna im noćna svjetiljka obasjava samo dlanove. Ne znam koliko razumije što mu moja sestra proriče, no ushićene oči bliješte kao lame njegove mini-suknje. Zatim odjednom odskoči. Drhtavim prstom pokazuje Theresu i urla:— Essa moca chorava na barriga da mae. Sve staje: glazba, ples i kava u mom grlu.— Što je rekao? Theo prevodi:— Kaže da je Therese plakala već majci u trbuhu. Vraćam se šesnaest godina unatrag i sledim se. (Posve jasnočujem mamin glas kako mi govori: "Dijete plače." "Dijete plače?" "U mom trbuhu, Benjamine, čujem kako mi u trbuhu plače!") Što mirnije mogu, pitam:— Pa što?53Transvestit koji je plesao s tetom Julijom, onaj isti koji me maloprije u šali uspoređivao s malim Isusom, veoma mirnim glasom bez ikakva traga stranog naglaska objašnjava:

— U nas, gospodine, to znači da je vidovita.Zatim, pročeprkavši po svojoj torbici od štrasa, izvuče malen kipić od plavkasta stakla pun vode. Klekne pred Theresu i pruži joj ga mrmljajući:— Para voće, mae; um presente sagrado.— To je kipić Vemanje, — objašnjava Theo, — njihovoga morskog božanstva. Navodno ih kao od šale izvlači iz svakog škripca.U meni se budi pozitivistički vražićak i mrmlja mi u uho:— Zato i završe u Bulonjskoj šumi.Therese bez ijedne riječi zahvale uzima kipić i postavlja ga na poličicu gdje drži sva božanstva iz svoje zbirke.5412.Koliko ste se zadržali na Odjelu pulovera? — Otprilike deset minuta.— Što ste ondje radili?— Pomagao sam prijateljici da izabere pulover od šetlanda.— Nekoj staroj prijateljici?(Prokleti Cazeneuve, znao sam da mu nije ništa!)— Molim vas njezino ime i adresu.To nije inspektor Caregga, nego okružni komesar Coudrier. U zgradi istražne policije.Komesar Coudrier izgleda kao savršeni komesar. Rođeni je istraživač, bez imalo strasti. Traži kriminalce, ubojice, u ovom slučaju bombaša, no isto se tako mogao posvetiti cijepanju atoma ili lijeku protiv raka. Preda me ga je umjesto pred mikroskop doveo splet okolnosti pri izboru studija. Nosi odličje Legije časti i tam-nozeleno odijelo, ispod kojeg nema korice za pištolj. Na moje mi oklijevanje smireno objašnjava da sam glavni očevidac pa je moja izjava ključna.— Onda, što je sa šetlandskom prijateljicom? Odgovaram mu da je prije riječ o znanici nego prijateljici, daje zovem "teta Julia" i da radi u listu Actuel.55U tom se trenu negdje zalupe vrata, a ja odskočim dva metra. Prokleta brazilska kava! Potpuno me rastrojila.— Ne budite tako napeti, gospodine Malaussene, ovo su doista samo rutinska pitanja.Nisam ja napet, nego sam gola ptica na vodu pod visokim naponom, koja uvlači rep među nožice da ne bi dodirnula suprotnu žicu.Sljedeće pitanje upijam cijelom površinom svoga jadnog tijela.— U tih deset minuta niste primijetili ništa čudno?Ništa nisam primijetio. Doista, vidio sam što se zbiva tek kad se zbilo. Ali hiperrealistički točno. Osobito ugao zelene torbe i trbuhe koji su se sklopili. Kažem mu. Oklopljeni pisaći stroj bilježi moje rečenice. Svaki mi je rafal strujni udar. Coudrier nabire obrve i upita:— Možete li mi točno opisati žrtve?— Muškarca. Ženi sam vidio samo ruku...Oslikam tipa kao vremešnoga rimskog cara. Klaudije na kraju životnog puta.— A pod sijedim šiškama izrazito plave oči, petenovske.— Baš tako.Iznenada se sjetim da se par poljubio. Onog nevjerojatno mladenačkog zagrljaja.— Sigurni ste?— Potpuno siguran. Zašto?— Pročitat ćete u novinama: bili su brat i sestra.I dodaje, kao da će to pojašnjenje isključiti mogućnost inces-tuozne ljubavi:— On je bio inženjer, umirovljenik Državne cestogradnje. A zatim, kao za sebe:— Ionako nije važno. I vi ste mogli stradati. I lukavo pogledavši:— Vi i vaša gospođa teta.Tišina. Otvaraju se vrata. Nijema tajnica na stol pokraj zelene kožnate mape postavlja malen

pladanj. Okružni komesar kaže: "Hvala, Elisabeth" i upita:56— Jeste li za kavu? Poskočim.— Nikad!Smiješi se dok se sam poslužuje.— Sad mi ipak lažete, gospodine Malaussene.Maleni trik. Potom polako ispija svoju kavu od čijeg mi se mirisa vrti. Zatim vrati šalicu na pladanj, kaže: "Zahvaljujem, Elisa-beth", preklopi ruke pred sobom, još posljednji put mljacne usnama da ne izgubi ništa od okusa i mjerka me.Elisabeth nestaje sa svojim pladnjičem.— Posljednje pitanje, gospodine Malaussene. Kakav točno posao obavljate u Dućanu? Iz vaše izjave to nije jasno.A zna se i zašto...čudno, upravo u tom trenutku postajem svjestan okružja. Ured okružnoga komesara Coudriera uređen je u stilu ampir. Od pseu-dorimskih stolčića na kojima sjedimo do servisa za kavu na kojem je otisnuto veliko carsko N, preko rekamijere što se blago ljeska pokraj knjižnice od mahagonija, sve se kupa u biljnom svjetlu zidne tkanine boje špinata ukrašene zlatnim pčelicama. Da bolje pogledam, sigurno bih među knjigama iskopao sićušno poprsje sićušnoga Korzikanca, kopiju njegova šeširića i Las Casesove Uspomene sa Svete Helene. Iako to nema nikakve veze s pitanjem koje mi je postavio, pitam se je li okružni komesar ovo uređenje platio iz vlastitog džepa, ili je od policijske uprave dobio posebna sredstva da si ured zaodjene u boje svoje strasti. Kako bilo, jedno je sigurno: tip se ne vraća kući svake večeri. Ovdje mu je ugodno. A tko voli radnu sobu, taj voli i posao. Ovaj je murjak u pogonu dvadeset pet sati na dan. S Foucheovom se reinkarnacijom ne možeš dugo nadmudrivati. Pa tako odlučim da mu ne lažem.— Ja sam Žrtveni Jarac, gospodine komesare.Okružni mi komesar Coudrier uzvrati posve bezizražajan pogled.Objasnim mu da je takozvana tehnička kontrola potpuno fiktivna. Ništa ne kontroliram jer se u preobilju hramskih trgovaca ništa ne može kontrolirati. Osim kad bi se broj kontrolora udesete-rostručio. Pa kad se kakav kupac žali, pozovu me na Reklamacije57gdje me naribaju na pasja kola. Moj se posao sastoji u tome da vihor poniženja podnesem tako skrušeno, izgubljeno i najiskrenije očajno, da kupac u pravilu povuče žalbu kako na savjesti ne bi imao moje samoubojstvo, pa se sve završi mirnim putem, a Dućan snosi minimalnu štetu. Eto. Za to me plaćaju. I to prilično dobro.— Žrtveni Jarac...Okružni komesar Coudrier i dalje me odsutno gleda. Pa ja pitam:— Vi to u policiji nemate?Još me malo ispitivački promotri i naposljetku kaže:— Zahvaljujem vam, gospodine Malaussene. To bi zasad bilo sve.5813.Kad se ponovno nađem vani, imam osjećaj da bosonog hodam po iglenom sagu. Vjeđe mi se trzaju, ruke drhte, zubi cvoko-ću. Koji vrag ta Vemanja stavlja u kavu? Imam tek toliko vremena da skoknem kući i drmnem tri valiuma (tri valia?) prije odlaska na međusindikalni skup u kantini, zakazan za osamnaest i trideset. Tijelo mi pod utjecajem valiuma tone u oblake, no na živce mi ne djeluje. Izvana lebdim, iznutra se pržim, poput transformatora koji stalno cvrči.Theo me gleda u nevjerici.— Trebaš fiks?— Prije bih rekao da sam overdoziran.Skup je u punom jeku. Bar su ovaj put došli svi zaposleni. Pojavili su se svi Saindairovi dragi "suradnici" ("-ice"), bez obzira na to jesu li u sindikatu i jesu li C.G.T-ovci ili u sindikatu poduzeća. C.G.T-ov govorni automat, Lecvfre, nije tome dorastao. Ni Leh-mann nije ništa bolji kao megafon

poduzeća. Svatko melje svoje. Uzalud viču "molim vas, drugovi!", "malo reda, prijatelji!" i dižu ruke da smire oluju: nema tu pomoći. Panika je jača. Svi ispucavaju svoju frku, svoj bijes, ili pak samo iznose svoje mišljenje. Akustika nepregledne kantine u kombinaciji zveket-noževa-pireks-beton ne59olakšava stvar. Takva je halabuka da ne čuješ ni najbližeg susjeda. "A što ako ga doista izbaci?" Znaj ga zašto, ta me misao obuzme posve nenadano. Što ako Louna pobaci? Pred očima mi se munjevito ukaže propala ljubav, što znači cijeli život, a zatim obrnut slučaj: ista upropaštena ljubav koju na Louninim prsima izjeda mali sisožderni suparnik.— Možda i ti imaš svoje mišljenje, Malaussene? Dobačeno bez upozorenja, Lecvfreovo me pitanje spusti nazemlju.— Tebi nezadovoljstvo kupaca nije nepoznanica, zar ne?Pitanje je dreknuo samo da bi na mene privukao opću pozornost pa da svi utihnu. Upalilo je. Mnoge se glave već okreću. Dovoljno ih je da osjetim kako sam doista sam. Mislim li da nam je kupac nezadovoljan mojom uslugom u stanju podmetnuti bombu? To pita?— Tehnički kontrolor sigurno ima svoje mišljenje o tome, osobito kad tako dobro radi.Naravno, na to nemam odgovora. Stoga i ne odgovaram. Samo prema Lecvfreu dižem umornu šaku iz koje šikne prethodno ovlažen srednji prst. Lehmann se grohotom kesi, a njegov primjer slijedi još nekolicina. Lecvfreov mi osmijeh jasno govori da ću mu platiti. No dobio je željeni mir. Pogledi me napuštaju, jedni sporije, drugi brže. Netko izjavljuje da bombe sigurno ne postavljaju obični kupci. Rasprava kreće u drugom smjeru. Napad je uperen protiv Dućana, o tome nema spora. Lecvfre i njegovi smatraju da izvorište problema može biti samo Uprava. Lehmann uzalud odmahuje glavom, pretpostavka pušta korijenje. Skupina prodavačica zahtijeva reviziju. Oni gore sigurno muljaju sve u šesnaest pa su sada dobili svoje. Bombe su dinamitna osveta nekog naivca kojeg su preveslali. Osim ako - prema Lehmannovu mišljenju -nije riječ o začetku reketa. Reketa? Kakvog reketa? Je li bilo koja organizacija preuzela odgovornost za napad (napade!)? Koliko je poznato, nije. Je li Upravi netko nudio zaštitu? Nije? Onda? Priča o reketu čista je glupost. Imamo posla sa solo-igračem. Koji želi da se Dućan zatvori. U tome je stvar!60Da, tu smo. To je prava tema sastanka. Kako će se osoblje Dućana postaviti ako Uprava odluči staviti ključ u bravu? Prosvjedi pljušte sa svih strana, diže se dreka, svi su jednoglasni. Zatvaranje ne dolazi u obzir. Ako se Dućan zatvori, zaposjest ćemo ga. Namještenici ne moraju plaćati za svinjarije Uprave. Da, ali sigurnost? Tišina. Sve ruke odjednom padaju.— Vidjet ćeš da će još tražiti doplatak za rad u opasnim uvjetima. Kaže Theo, kojemu je sve to zabavno.— Prodavat ćemo gaćice zabarikadirani iza vreća pijeska. Ratna moda. Lehmann će napokon moći odjenuti svoju maskirnu odoru, a kupcima ćemo dijeliti neprobojne prsluke.Theo i dalje plete po toj temi, no više ga ne slušam. Slušam nešto drugo. Malu ultrazvučnu zviždaljku u samom geometrijskom središtu svog mozga. Zriče. Zvuk se vrti oko svoje osi poput ben-galke. Zatim mi prema ušima stane širiti bol. Izoštrava se, počinje žariti i uskoro visim u zraku na čeličnoj žici koja mi prolazi kroz lubanju, a zagrijana je do bijelog usijanja. Tako me boli da širom raz-japim usta, no ne dajem glasa od sebe. Zatim se bol ublaži. I nestane. Theo me gledao kao da umirem pa mu sad lakne. Govori mi nešto što ne čujem. Gluh sam. Ipak odgovaram:— U redu je, Theo, sve je u redu. Prošlo je, hvala.Glas vučem iz nekakvoga mikroskopskog ronilačkog odijela duboko u peti. Theu dam znak da prati zbivanja na govornici, gdje se rasprava nastavlja. Usta se otvaraju, ruke dižu u zrak. Lecvfre i Lehmann daju riječ. Više ne čujem baš ništa, ali vidim. Vidim napeta leđa i tjeskobne potiljke. I prvi put shvaćam da sva ta muška i ženska leđa i potiljke poznajem. čak imam neobičan osjećaj da ih sve prisno poznajem. Većini ruku koje se dižu u zrak mogu pridružiti imena. Upio sam ih očima tijekom petomjesečnog smucanja među policama Dućana. Postali su dio mene. Poznajem ih kao što znam otprilike dvadeset i četiri tisuće sličica iz stripova o Tintinu zajedno s njihovih dvadeset i četiri

tisuće oblačića, zahvaljujući ho-meopatskom pamćenju na koje Jeremv i Pikavac zadivljeno kliču.Odjednom mi četiri murjaka raštrkana među sudionicima skupa iskoče kao šaka u oku. A ipak se ni po čemu ne razlikuju od ostalih61okupljenih muškaraca. Murjaci, prodavači, činovnici: svima je stalo do zlatne narukvice i izglačanih hlača. No ovi imaju drukčiji pogled. Njih četvorica gledaju ostale dok ostali jadno zure preda se, kao da im sa sindikalne govornice može stići obećanje neeks-plozivne sutrašnjice. Murjaci pak traže ubojicu. Promatraju poput psihića. Golim okom vidiš kako ćule uši. Dubinski istražuju ozračje. Komu je među sudionicima tako prekipjelo da želi sve dići u zrak? Njima je to jedino pitanje.Neka se samo pitaju...Ubojica nije u dvorani! Ta se činjenica plamenim slovima ispisuje u mom međuzvjezdanom svijetu tišine.Nato neprimjetno šmugnem prema pokrajnjim vratima ne pri-vukavši ni Theovu pozornost. Prolazim hodnikom opasanim protupožarnim uređajima i načičkanim putokaznim strelicama. Umjesto da krenem u smjeru "izlaza", ja skrenem lijevo i gurnem prečku na vratima koja pod pritiskom popuste.Dućan drijema pod punim svjetlima trepereći zlaćanim sjajem. Iako mi je u glavi sve utihnulo, čini mi se da prije svega čujem njegovu veličanstvenu tišinu. Pokretne stube koje se ne kreću nisu samo nepomične. Odjeli prepuni robe, a bez ijednog prodavača, nisu samo napušteni. Blagajne čija se brencava zvonca ne glasaju nisu samo utihnule. A gluhak u svemu tome vidi drugi svijet. Svijet u kojem bombe eksplodiraju bez traga.— Tražiš gdje bi podmetnuo sljedeću?Dobro poznajem taj preduboki glas koji mi daje do znanja da mi se sluh vratio. Nalaktio se pokraj mene. Obojica nagonski pogledamo prema puloverima od šetlanda daleko u dubini. Naposljetku odgovaram:— Ubiti možeš na toliko načina, Stojile, da čovjek gubi volju...Stojiljković je po genima Srbin, po zanimanju noćni čuvar, u godinama kojima njegov osmijeh ne dolikuje. Najdublji glas na svijetu: Big Ben u londonskoj noći. I pripovijeda mi dražesnu priču:— U Zagrebu sam u vrijeme rata poznavao nekog ubojicu Nijemaca. Pernaest-šesnaest godina, anđeosko lice, zvali su ga Kolja.62Otkrio je desetak nepogrešivih trikova. Primjerice, šetao bi ruku pod ruku s trudnom drugaricom koja je gurala duboka dječja kolica i metkom u potiljak koknuo časnika koji se upravo vraćao s mise, a revolver odakle se još pušilo tutnuo pokraj zaspalog djeteta. I slično. Smaknuo je osamdeset trojicu. Nikad nije bježao. Nikad ga nisu uhvatili.— Što se s njim dogodilo?— Poludio je. Prvo, nije bio rođen za ubojicu. A na kraju više nije mogao prestati. Taj je oblik ubilačke histerije kod partizana bio veoma čest, a pobudio je veliko zanimanje poslijeratne psihijatrijske internacionale.Tišina. Pogled mi na tren luta po pozlaćenoj željeznoj ogradi koja opasava Odjel za novorođenčad točno preko puta s druge strane ponora. Sportska i duboka dječja kolica gube nevinost.— Večeras ganjamo drvenjake?Na Stojilovu je jeziku "ganjanje drvenjaka" poziv na šah. Utorkom do ponoći. To je jedina prilika kad sam nevjeran djeci.Ganjanje drvenjaka, večeras, u blistavu snu Dućana. Da, baš mi takav mir treba.6314.T T darac primam ravno u bok. Prije nego što dođem do daha, \~J drugi napad, ovaj put frontalni, obori me na tio. Preostaje mi samo da se skvrčim, da se skupim što bolje mogu, pustim udarce da pljušte i čekam da sve prođe, iako znam da neće proći. I ne prolazi. Obrušava se na mene sa svih strana odjednom. Sad mi se pred očima javlja slika američkih mornara čiji je brod potonuo pred kraj rata negdje u Tihom oceanu. Muškarci su se u moru zbili da bi stvorili čvrstu cjelinu i plutali držeći

se za laktove poput goleme ljudske lokve. Morski su psi prvo napali rub te pogače i nastavili grickati prema njezinu srcu.Stojil meni čini istu stvar. Moje je snage satjerao oko kralja i sad napada sa svih strana odjednom. Istodobno igrajući i dijagonale i okomice, daje do znanja da je večeras u najboljem izdanju. Uostalom, neka, jer kad ne vidi, Stojil vara! Nitko živ osim njega nije u stanju varati u šahu. Sve mu figure stoje na razmeđi dva ili tri polja, protivniku se magli pred očima, svijet se klima i dižeš ruke jer pravi je znak sloma svih vrijednosti upravo nejasna šahovnica. Večeras mu to nije potrebno. On vidil Vidi i ja mu se divim. Svaki mu je napad pravo otkriće. Konj izvede svoj račji skok, a ispod njega šiba lovac, precizan i neočekivan poput oštrice. I konj u doskoku zabija vilicu u svoj komad kolača. Ako čuvam64nogu, pojest će mi ruku, ako uvučem glavu, ugušit ću se. Nema što, Stojil je noćas u vrhunskoj formi. A ja sam žmirkava krtica pod sovinim reflektorima. Kuglica koja mi je kružila glavom luđački tražeći izlaz napokon se očarana prepušta porazu.— Sedmorica su.Pogled mu ne napušta šahovsku ploču. čuje se samo potmuli romon basa koji mu služi umjesto glasa.Sedmorica su? Kakva sedmorica? Koja sedmorica?— U Dućanu je šest murjaka plus naš, znači, sedmorica. Naš, visoki prištavac vlažnih usana, koji zadivljenim kimanjemglave naglašava svaki potez mog protivnika, neprimjetno se ukoči.— Jedan kod Sainclaira pregledava knjige, na svakom se katu jedan skriva po sjenkama, a naš se ovdje pretvara da zna igrati šah.Vlažnousti se tako zblenuo da ga to nije ni uzrujalo.— Kako znate? Niste vidjeli kad su ušli!Ne odgovorivši mu, Stojil uključi mikrofon Miss Hamilton koji me deset puta na dan poziva u dvoranu za mučenje, unese se u nj i gromko zatutnji.— Drugi kat, Odjel ploča, molim vas, ugasite cigaretu. Mislim da na zvuk tog nebeskoga kontrabasa izviđač s drugogkata pomišlja da je stupio u vezu s Bogom Ocem osobno.Poznajem ja svog Stojila: duboko su ga povrijedili uvalivši mu sedam drotova. A kad društvo počne nadzirati vlastite čuvare, crno mu se piše. On je to već doživio...Ipak nastavlja partiju, lovčevim pješakom prelazi srednju liniju i najavljuje:— Mat u tri poteza.Nema dvojbe. Obruč se stisnuo. Smrt gušenjem. Svaka čast, Stojile. Pobjednik ustaje, odvuče stare kosti do operaterskog pro-zorčića kroz koji Miss Hamilton može uživati u panorami cijelog Dućana. Vlažnousti stidljivo ponavlja.— Ha? Kako ste znali da smo sedmorica?Stojilov samotnjački pogled na tren lebdi velikim ponorom duginih boja.— Koliko ti je godina, dečko?65— Dvadeset osam, gospodine.Vlažnoustom bi po nesigurnu glasu čovjek dao osamnaest godina. A po dehidriranoj vrapčjoj glavi osamdeset i osam.— Što ti je otac radio za vrijeme rata?Razgovor je usporedan. Sad oba pogleda u eskadrili lebde nepreglednom blistavom tišinom.— Bio je oružnik, gospodine. U Parizu.Stojilov pogled ponire u najcrnje dubine Dućana, iznenada promijeni putanju i kreće u spiralni uspon metući kat za katom, a zatim se vrati u sebe kao da će ondje podnijeti izvješće.•— Ne čini ti se da ovdje nekome smrde noge?Oružnikovu sinu buknu uši. No noćni mu čuvar na rame spusti očinsku ruku.— Ne ispričavaj se, moje smrde. I dodaje:

— Stražarski miomiris.Stojiljković potom polako, tromo, stane murjačiću pripovijedati svoju životnu priču počev od prvih sjemeništarskih koraka, kako je kao stražar duše dogmu opasavao dvostrukim bedemom Zdravomarija i Očenaša, zatim kako je doživio vjersku krizu, ras-popio se, ušao u Partiju, ratovao, kako su Nijemci stupali dalekim dolinskim koritima, kako su Vlasovljeve postrojbe (milijun vojnika pokošenih hladnim oružjem na kraju rata) dolje u daljini jahale pod netremičnim pogledom stražara Stojiljkovića ("čuvara balkanskih vrata tvoje Europe, dečko!"), a ubrzo nakon njih osloboditelj-ske horde, Tatari šiljastih zubiju, čerkeski konjanici koji su sakupljali uši i Bjelorusi koji su sakupljali satove, te su također željeli proći kroz balkanska vrata, no nisu računali na budnost stražara Stojiljkovića, prekaljenu u potocima stopalnoga znoja.— Stražar nikad ne gleda svoje noge, dečko, nikad! Krasno. Dućan odjednom poprima razmjere Grand Canyo-na. Stojil bdije nad svijetom.— Nijednog nisam pustio! I budi sretan, dečko, jer da jesam, danas bi ti dućanske blagajne ubirale rublje. I ne bi vraćale izvratak.66Tako mi svega, Stojil se iz profila sad doista doima poput orla. Nije više poletarac, ali ipak je sila u usporedbi s mladim plavcem koji ga guta očima.— Pa kad mi daju da čuvam ovakvu bombonijeru, još u njoj lako uočim osam nametnika.— Sedam, — ispričava se Vlažnousti, — samo nas je sedmorica.— Osam. Osmi je ušao prije pet minuta i nitko ga od vas nije primijetio.— Netko je ušao u Dućan?— Kroz vrata na petom katu koja vode prema kantini. Već sam triput prijavio da se ne daju zaključati.Vlažnousti ne čeka kraj odgovora. Baca se na mikrofon i informacija eksplodira u tišini Grand Canyona. Potom nas brže-bo-Ije napusti i na mlazni se pogon stušti prema spomenutim vratima. Ostalih šest murjaka izranjaju svaki iza svog pulta i kreću za njim. Nekoliko sekundi uživamo, a zatim me Stojil obgrli oko ramena i odvede natrag za šahovsku ploču.— Moraš se otvoriti i držati centar, Bene. Inače ćeš se svaki put ugušiti. Pogledaj, crni konj i bijeli lovac nisu ti se ni pomaknuli.— Ako se prebrzo otvorim, prisilit ćeš me na zamjene i na kraju me jugovićki sjebati pješacima.— Također moraš naučiti igrati pješacima, naposljetku oni odlučuju.U tom se trenutku naše strateške poduke otvaraju vrata kabine i ulazi Julius glavom i bradom, prpošan, zafrkant, presretan što se sastaje sa svojim gospodarom, baš kao svakog utorka u isti noćni sat. Nikad mu nisam uskratio taj užitak. Radost ponovnog susreta još je u punom jeku kad se vrata opet naglo otvore.— Nego, čuvaru, niste li se možda...Murjak, koji ne dovrši pitanje ugledavši Juliusa, pravi je div, trokrilnih prsa i frizure što se spaja s veoma gustim i crnim obrvama: kao da su ga precrtali iz filmova Mačka Sennetta.— Kojeg Boga to pseto tu radi?— To je moj pas — odgovaram.67Na našu žalost, organ reda i zakona brzo se oporavlja od iznenađenja. Taj radije sije strah i trepet, koluta očima i škrguće zubima.— Kakva je ovo govnarska rupa gdje čuvari kartaju, a noću svaka šuša seta s cuckom?Pokušam mu objasniti veličajući plemeniti šahovski sport i stare navike, no glatko me otpili:— Kojeg vraga vi tu radite? Objavim da mi je Vlažnousti dopustio.— Tornjajte se.Eto što ti je jednostavan autoritet. A budući da smo to ionako kanili učiniti, Julius i ja se pokupimo. Šestonožni povratak na Pe-re-Lachaise.— Kuda izlazite?

Najavljujem svoj plan puta: kroz rasklimana vrata na galeriji.— Vraga! Idete na službeni ulaz, kao svi!Mijenjamo kurs. Julius i ja silazimo pokretnim stubama koje će nas u pet obrtaja ispljunuti na Odjel igračaka. čujem kako mi se čovjekoljubac iza leđa dere:— Pasquier, otprati tog lakrdijaša i njegovu vreću buha! I dodaje:— Kako cucak bazdi!Pasquier mi je već za petama i šapće mi u uho.— Žao mi je, zbilja... Prepoznajem dječji glas Vlažnoustoga.— Hijerarhija, stari moj. Niste vi krivi.Julius preda mnom oprezno prevaljuje nepomične pokretne stube, koje su njemu neuobičajeno visoke. Velika mu se guzica nji-še između stijenki od ultrapasa. Mnogi bi pastir za njom uzdahnuo. Presretan što se napokon ponovno našao na ravnom tlu prizemlja, okrene se i počasti me svojim malim plesom radosti poskakujući na sve četiri. Doista bazdi. Morat ću ga okupati.Dogodilo se kad smo stigli do Odjela igračaka. Do daljnjega mi je to najbolnija životna uspomena. Pas, koji je ponovno uhvatio svoj dostojanstveni korak, iznenada se ukoči. Vlažnousti i ja zamalo ne slomimo vrat naletjevši na njega. Julius se pod udarcem68zanjiše i sruši na bok, krut poput drvenoga konja. Oči su mu se pre-okrenule. Gusta mu pjena potokom curi niz apokaliptično iskešenu crnu labrnju. Jezik mu se tako duboko uvio u grlo da uopće ne može disati. Moj se jadni Julius napuhnuo kao da će puknuti. Da, poput konjskog trupla dugo nakon završetka bitke. Bacim se na njega, zarinem ruku u njegovu rastegnutu gubicu i povučem mu jezik kao da ga želim iščupati. Naposljetku popusti, istegne se škljocnuvši, a psu se oči naglo vrate na mjesto. No od njihova izraza odskočim. Nato on počne urlati dalekim urlikom sirene koja nadire i pojačava se dok cijeli Dućan ne ispuni užasom koji bi i mrtve probudio. Svi užasi ovoga svijeta u jednom beskrajnom urliku ludog psa.— Ta ušutkajte ga ako Boga znate!Sad Vlažnousti prolupa. Isprva ne shvaćajući što čini, vidim kako otkopčava jaknu, trga poklopac s korica pištolja, grabi oružje i uperi ga mom psu u glavu. Noga mi krene sama od sebe, udari murjaka po zapešću i pucaljka nestaje negdje u Dućanu. Ruka mu je ostala ispružena kao da je još drži u šaci. Naposljetku mu šaka mlitavo padne. Iskoristim priliku da objema rukama obujmim svog psa.Lagan je!Lagan kao da je prazan!I dalje urliče, luđačkog pogleda i iskešenih usta koja bi mogla progutati kuglu zemaljsku.— Još je i padavičar!Tik do sebe čujem glas opakoga. Sručio se dolje i sad se drapa od smijeha.6915.Dućan se sljedećeg jutra naizgled brže puni. Iako dežurni mur-jaci pomno obavljaju svoj posao na svim ulazima. Pretražuju sve torbe, sve duboke džepove, sve sumnjive izbočine. Nekolicinu čak prepipaju: prsa, međunožje, okreni se, leđa, stražnji džep, okreni se natrag. Da bi naposljetku rekli:— Prođite.Kupci valjda uživaju. Privid opasnosti raspiruje potrošačku glad. A tu je i želja da vidiš kakva je to robna kuća u kojoj eksplodiraju bombe. Pulovere od šetlanda osvojili su na juriš. No pogledi im uzalud metu pod. Nema ničega, ni kapljice krvi, ni najsitnijeg ču-perka kose u vuni. Šipak. Ništa se nije dogodilo. Baš ništa. Isti se sladunjavi aranžman Pjevajmo na kiši prelijeva preko istih pultova oko kojih se jate uvijek isti kupci. Slijede četiri male note koje me podsjećaju na vestminsterski signal Radija Slobodne Francuske, te oblačić Miss Hamilton:— Gospodina Malaussenea traže na Reklamacijama. Počinje moj dan.Tu sam djevojku placebo glasa upoznao na samom početku svoje blistave karijere. U kantini. Malena, punašna i rumena. Sigurno je imala lutkastu guzu. Tim više što je vjeđe pokretala kao70

njihalom, sklapajući oči svaki put kad bi zabacila ljupku glavicu. Slamkom je sisala nekakvo ružičasto mlijeko u kojem se valjda skrivala tajna njezine poluprozirne lančaste puti. Krenulo nam je dobro. Sigurno ne bismo loše završili. No upitala me kako se zovem.— Benjamin, rekao sam.— Baš ljupko krsno ime.Zvuči čudno, no glas joj je bio isti kao i preko razglasa: obla-čić etera. A kad bolje razmisliš, sva je iste boje kao glas. Ljupko mi se nasmiješila:— A kako se prezivate?Lecyfre, koji je prolazio iza nje, tresne mi ime na stol:— Malaussene. Djevojka raskolači oči.— Ah! To ste vi?Da, već sam to bio ja.— Oprostite, moram natrag za mikrofon. Ni svoj mliječni napitak nije ispila.Već me pratio jareći miris...Tema sastanka u Lehmannovu oklopnom tornjiću upravo je posao. Ondje me čeka Sainclair osobno. Sjedi za stolom mog nadređenoga, a ovaj stoji pokraj njega u stavu mirno: prsa van, ruke prekrižene na leđima, pozoran pogled. Kupca nema. Nema ni stolca da sjednem. Žarko neonsko svjetlo. I blag pogled našega svekolikog šefa Saindaira.— Gospodine Malaussene, slučajno sam kod zajedničkih prijatelja sreo komesara Coudriera i znate li što mi je rekao?Primjećujem "slučaj" i "zajedničke prijatelje" pa mislim: lažeš, jednostavno te nazvao, i odgovaram:— Ja doista nisam dobio pozivnicu.— No bili ste nam glavna tema razgovora, gospodine Malaussene.— Ah! Onda je sve jasno — kažem.— Što to?— Moj sinoćnji san. Podrigivao sam po Moet et Chandonu.71— Sinoć niste sanjali, gospodine Malaussene, nego ste ometali normalno funkcioniranje kuće sprečavajući policiju i noćnog čuvara pri obavljanju njihove nadzorne zadaće.(Vijesti se šire poput mirisa.)Lehmann nabire obrve. Sainclair namješta iskreno ožalošćen izraz.— Stvari ne stoje dobro za vas, gospodine Malaussene.(Ali bolje nego za mog psa. Dežurni mu je veterinar na zabetoniranom bedru sinoć slomio tri igle prije nego što mu je uspio dati injekciju. Psi padavičari navodno doista postoje i večeras će mu biti bolje. Jutros je svijetu još plazio jezik i gutao ga očima. Jednako ukočen. Jednako beživotan.)— Što vas je spopalo da policiji ispripovijedate priču o Žrtvenom Jarcu?Tu smo. Zato ga je Coudrier nazvao.— Samo sam odgovarao na pitanja.Stol pred Sainclairom besprijekorno je uglačan. Trzajem malog prsta odagna nepostojeće zrnce prašine.— No mi smo se dogovorili o cijeni vaše diskrecije, gospodine Malaussene.Njegov mi stil ide na živce. To mu i kažem. Dodajem da su se uvjeti bitno promijenili. U njegovu Dućanu pljušte bombe. Policija traži bombaša. Svakom namješteniku nastoje iščačkati razlog za nezadovoljstvo. A najgore kotiram upravo ja, jer mene ribaju od jutra do mraka. Zato ne mislim da sam strašno sagriješio razjasnivši supermurjaku svoj položaj kako ovaj ne bi pomislio da noću u Dućanu podmećem bombe ne bih li se osvetio za neugodnosti koje danju trpim. ("Neugodnosti koje danju trpim" ubacujem u senklerovskom stilu.)— No baš ste ga na tu pomisao naveli, gospodine Malaussene. U Sainclairovu glasu nema ni traga zadovoljstvu. Doima seiskreno ožalošćenim. Objašnjava:— Vašu priču nisam morao ni opovrgnuti. Komesar Coudrier nije povjerovao ni riječ. Ta

kako bi vam povjerovao? Takozvani "tehnički kontrolori" postoje u svim poduzećima poput našega.72S obzirom na narav njihova posla, posve je prirodno da im prenose reklamacije kupaca...Slušam ga i čini mi se da sanjam. Ovdje je to radno mjesto posve lažno, on to zna i kažem mu da zna.— Naravno, gospodine Malaussene! Kako bi tehnički kontrolor u robnoj kući mogao išta kontrolirati kad znamo koliko artikala svakog dana iz nje izlazi? čak i kad bismo poput većine su-permarketa povećali broj kontrolora, stopa reklamacija ne bi se bitno promijenila. Zato mi se učinilo isplativijim da tu službu osmislim kao... kako bih rekao... svojevrsne "odnose s javnošću"; ta vam uloga sjajno leži, a ima dvostruku prednost jer smanjuje broj radnih mjesta, a većina sporova rješava se mirnim putem.Štoviše, to je njegova velika teorija. Nadugo mi ju je i naširoko izložio kad sam se zaposlio. Zašto sam se ubacio u tu kuhinju? Iz šale? (Da crkneš od smijeha...) Jer mi je majka neuhvatljiva, a skrbniku brojne obitelji ne dolikuje da bude nezaposlen? (Sad smo već bliže istini...) Radi nečega duboko u sebi? (Bah...) Kako bilo, odlučio sam smrdjeti kao jarac, a taj je vonj neugodan.Sainclair mi sigurno čita misli, jer mi u tom trenu moje šutnje postavlja zagonetku.— Gospodine Malaussene, znate li što je Clemenceau govorio o svom predstojniku ureda?(Boli me živo.)— Govorio je: "Kad ja prdnem, on smrdi." Lehmannova mješina grčevito podrhtava. A Sainclair dodaje:— Mnogi su sjajni ljudi predstojnici ureda, gospodine Malaussene. čak se ogorčeno bore za ta mjesta!Nisam u stanju opisati Sainclaira. Zgodan je, profinjen, blag, uspješan, kao novi filozof, novi romantičar, novi losion poslije brijanja, nov je, ali hrani se tradicijom. Živcira me.— Nemojte da policija misli da ste paranoični, gospodine Malaussene. Zamislite da provjere priču o Žrtvenom Jarcu i ispitaju vaše kolege. Što bi komesar Coudrier otkrio? Tehnički kontrolor ništa ne kontrolira. Dakle, ne obavlja svoj posao. Zato ga stalno zovu na Reklamacije. Eto što bi komesar Coudrier nužno zaključio.73Priznat ćete da bi to bio vrhunac, zar ne? Jer naprotiv, vi svoj posao izvrsno obavljate!Tu (da upotrijebim slikovit izraz) ostajem bez teksta. Što Sain-clairu omogućava da nadoveže:— Svojski sam se namučio dok komesara Coudriera naposljetku nisam uvjerio da se šalite. Savjetovao bih vam da se ne igrate vatrom, Malaussene.Primjećujem da je izostavio "gospodine" i, znaj ga zašto, pomišljam na Pikavca i njegove Ljudoždere Mrazove, na Louninu novopečenu samoću, na majčino švrljanje, na svojeg ekspresno uškrobljenog psa, od svega toga padam u komu, zaboli me srce, hvata me depra, nešto u tom stilu pa odgovorim:— Kod vas više ne kanim ništa glumiti, Sainclair. Kupim se odavde.Tužno odmahuje glavom.— Zamislite, policija je i na to mislila. Do kraja istrage nisu dopuštene nikakve promjene osoblja, ni otkazi ni zapošljavanje. Veoma mi je žao, rado bih prihvatio vašu ostavku.— B it će vam još više žao kad počnem pišati u gaće pred kupcima, bacati se po podu zapjenjenih usta, ili kad ovoj vreći punoj odličja skočim za vrat i zubima mu iščupam krajnike.Sainclair nagonskim pokretom zaustavlja Lehmanna, kojemu više nije do šale.— Zamisao vam nije loša, Malaussene. Dućanu bi baš dobro došao krivac. Želite li sebe prikazati kao ludog dinamitaša, samo naprijed.Razgovor je zaključen. Sainclair je zgodan. Veoma je mlad, učinkovit, prastar. Iz prostorije izlazim prije njega. Držeći ruku na kvaki, okrenem se da postavim svoju zagonetku:— Recite mi, Sainclair, u kojem Tintinu lik izlazi iz prostorije i, govoreći o drugom liku, izjavljuje: "Stari će mi čudak skupo platiti?"Sainclair odgovara lijepim dječjim osmijehom:— Profesor Miiller u Zemlji crnoga zlata. Zbrisat ću ja njemu taj osmijeh.

7416.Kod kuće uz Juliusovo uzglavlje nalazim Claru. Markirala je da cijeli dan može bdjeti nad njim.— Morat ćeš mi napisati ispričnicu.Kod Juliusa je sve po starom, leži na boku, usporedno ispruženih šapa, krut poput plinske boce. No srce mu kuca. Odjekuje u praznom kućištu. Presadio ga je Edgar Allan Poe.— Dala si mu vode?— Sve izbacuje iz sebe.Milujem svog psa. Dlaka mu je gruba. Kao da ga je kakav luđak preparirao.— Bene?Clara me uhvati za nadlakticu, nježno me okrene i položi mi glavu na prsa.— Bene, Therese je oko podneva došla gore da ga vidi. Doživjela je pravi živčani slom. Bacakala se po podu urlajući da je njemu kao u paklu. Morala sam pozvati Laurenta. Dao joj je injekciju. Dolje je. Odmara se.Claro moja... za takav se dnevni program baš isplatilo markirati!— A mališani? Jesu li ga vidjeli?75Nisu. Zamolila je djecu da ručaju u kantini i ostanu pisati zadaće u školi. Malo se jače stisne uza me. Otkrijem joj uho, a nad-lanica mi na trenutak zadrži toplinu njezine kose. Upitam:— A ti, nisi se prestrašila?— Isprva jesam. Onda sam ga fotografirala.Zlato moje pozorno, ona pritiskom na okidač ublažava užas. Odmaknem je od sebe. U životu nisam vidio tako miran pogled.— Jednog ćeš dana prodati svoje fotografije pa ćeš ti prehranjivati obitelj.Sad ona mene ozbiljno pogleda.— Bene, ako ti je dosta tog posla, nemoj misliti da moraš ondje ostati.(Bože moj, te žene...)Therese dolje leži na leđima i pilji u strop. Sjednem pokraj nje. Theresu mi nikad nije bilo lako maziti. I najmanje milovanje doživljava kao strujni udar. Zato krećem oprezno. Na ledeno joj čelo utisnem poljubac i kažem najnježnijim mogućim glasom:— Ne umišljaj svašta, Therese. Padavica je česta, bezopasna bolest, napada sjajne ljude, pogledaj Dostojevskoga...Baš ništa. Oslobodim jednu ruku koja grčevito drži plahtu po-žutjelu od osušena znoja, jedan po jedan ljubim prste koji se opuštaju i u nedostatku boljega nastavljam na istu temu:— Knez Miškin, predobar čovjek, padavičar! Kad te uhvati napad, navodno osjetiš neobično blaženstvo. Julius je predobar pas, Therese. I sladostrastan.Theresi je pomalo neumjesno spominjati sladostrašće, no to je bar probudi. Glava joj napokon klone prema meni.— Bene?— Da, slatkice?— Ono dvoje mrtvih iz Dućana... (Oh! Sranje...)— Morali su tako umrijeti, Bene. (Eto ti ga na.)76— Rođeni su 25. travnja 1918, piše u novinama. Bili su blizanci.— Therese...— Slušaj me makar mi ne vjeruješ. Tog je dana Saturn bio u konjunkciji s Neptunom, a njih oba u kvadraturi sa Suncem.— Therese, anđele moj, nije da ti ne vjerujem, nego to uopće ne razumijem. Preklinjem te, imao sam težak dan na poslu.Nema mi pomoći.— Ta konjunkcija upućuje na okorjelo zlu ćud sklonu sumnjivim ili nedopuštenim navadama.

("Sumnjive ili nedopuštene navade" nisu u senklerovskom, nego u Theresinom stilu.)— Da, Therese, da...— Kvadratura sa Suncem upućuje na pojedinčevo pokoravanje zlim silama.Na sreću nema Jeremva!— A nazočnost Sunca u osmoj kući pokazatelj je nasilne smrti. Sad sjedi na rubu kreveta. Ne zvuči nimalo vatreno. Učeno jesmirena poput sveučilišnog profesora.— Therese, moram u kupnju.— Odmah sam gotova: do smrti dolazi kad razorni Uran tran-zitira mjesto radikalnog Sunca.— Pa što onda? (Pobjeglo mi je jeremvevskim tonom.)— To se dogodilo 2. veljače, kad ih je u Dućanu ubila bomba! Početna je postavka dokazana. Eto, potpuno se oporavila. Slomživaca? Ni govora. Ustaje i uvodi red u bivši dućan koji od jutra nitko nije pospremio. Kad se baci na krevete mališana, iznenada mi nešto sine.— Therese?— Da, Benjamine?Jastuci pod njezinim rukama ponovno poprimaju mekanu punoću koja mami na san.— Mališani ne smiju doznati za Juliusa. Prestrašno izgleda. Reći ćemo da ga je srušio auto dok je jučer išao po mene pa smo ga prebacili u neku psećju kliniku. "Izvan životne opasnosti je." Može?— Može.77— A ni ti nemoj više ići k njemu.— Dobro, Bene, dobro.Kad god šetam Bellevilleom, bez obzira na doba dana, čini mi se da sam se izgubio u nekom Clarinom albumu. Cijelu je otpisanu četvrt fotografirala iz svih kutova. Stara pročelja, mlade di-lere, brda datulja i paprika: sve je uhvatila. Kao da već šetam u jeku nostalgije. (Koliko je školskih sati trebalo markirati za tako velik pothvat?) Snimila je i glas mujezina preko puta Amarova restorana. Večeras, dok dotični mujezin prede poput Nila dugu suru, čopor Arapa i Senegalaca na vratima restorana igra da se sve puši. Kockice zveckaju u tikvicama i iskaču na preokrenutu kar-tonsku kutiju. čini mi se da je ozračje nešto napetije nego inače. I doista, tek što sam to pomislio, u nekoj podignutoj šaci bljesne oštrica, dok druga ruka grabi uloge. Oštrica podrhtava uz trbuh nekog golemog crnca koji je posivio, kao u knjigama. No Hadouch (nehajno je žvakao komadić crnog šećera naslonjen na zid res-tića), Hadouch je skočio. Bridom dlana Arapa odalami po zapešću, a ovaj zaurla i pusti nož. Zapešće mu nije slomio samo ako je bilo od lijevanog čelika. Hadouch zarije ruku u Arapov džep i izvadi sporni predmet, kovanicu od pet franaka, i pruži je Sene-galcu. Ja sam u međuvremenu prišao pa mi se obrati:— Vidiš ti to, Bene. Velikog crnca vara za mali bijeli groš. Stvarno vlada kriza!Pa se okrene čovjeku s nožem:— Sutra se vraćaš kući.— Ne, Hadouche!Pravi krik očaja. Zaboljele ga je gore nego zapešće.— Sutra. Pakiraj se.Nakon što me Amar ispitao o zdravlju cijele obitelji do sedmoga koljena, a ja mu uzvratio istom mjerom, iz restorana u vrećici iznosim pet porcija kuskusa i pet porcija ražnjića.78— Kakva je ta klinika?Oribani da se sve blista i u čistim pidžamama, mališani izvlače pojedinosti. A dvije me velike sestre u mirisnim spavaćicama slušaju kao da i one žele povjerovati u priču o klinici.— Super. Opremljena svime što psu naviklu na život na visokoj nozi treba. Svaka gajba ima telku s posebno odabranim programom.— Ma daj...

— Kad vam kažem.— Što Julius gleda?— Texa Averva.Jeremv na to pada s kreveta.— Idemo k njemu, ha? Sutra?— Ne dolazi u obzir, kikićima je zabranjen pristup.— Zašto?— Da ne zaraze cucke.Eto. Večer prolazi. Naravno, vraćamo se krvavoj trakavici o Dućanu, u kojoj se veselo pare fikcija i stvarnost. Što se fikcije tiče, Zak Zalisak i Hijena Huljić istražuju parišku kanalizaciju (hvala starom Eugeneu Sueu) da provjere ne vodi li možda ravno u srce Dućana (hvala Gastonu Lerouxu). Usput nalaze rastrojenog pi-tona kojeg na licu mjesta posvoje ne bi li im razvedrio samotnjač-ki život homo urbanusa (hvala Emileu Ajaru). Tu zamišljeno upada Jeremv.— čuj, Bene, je li tvoj Stojil zbilja tako velika faca među noćnim čuvarima?— Jest, baš velika faca.— Onda u tu gajbu bombu ne možeš unijeti ni danju ni noću, zar ne?— Teško.— Ni kroz kanalizaciju?— Ni kroz kanalizaciju.Clara je ustala da polegne Pikavca koji je zaspao uspravno sjedeći na debeloj guzi i s naočalama na nosu. Therese stenogra-fira smrtno ozbiljno kao da je u skupštini.79— Ja bih se snašao, kaže Jeremv.— A kako?— Vidjet ćeš.Zvuči pomalo zabrinjavajuće...8017.rp ijekom noći ustajao sam pet ili šest puta i slušao Juliusovo J. disanje. Diše, ako se to uopće može nazvati disanjem. Prije bih rekao da mu zrak u tijelo ulazi i izlazi, a dotična ventilacija nema veze s njim. Disanje ide samo od sebe. A vonj koji pritom izlazi iz te razjapljene gubice mahnite nakaze da i ne spominjem...A živ je!Očaj sam nastojao suzbiti pregrštom vickastih misli. Na primjer, rekao sam si da bih mogao iskoristiti situaciju i pošteno ga okupati jer se ne moram bojati da će mi pobjeći raznoseći pjenu cijelom zgradom. Nije mi bilo smiješno. Pa sam pokušao ponovno zaspati. Valjda sam i uspio jer sam se jutros probudio. I to pasje raspoložen, iako imam slobodan dan.Odmah sam nazvao Lounu.— Ti si, Bene?— Jesam. Daj mi Laurenta.Jecaji na drugom kraju žice. Njezin Laurent noćas nije spavao kod kuće.— Oh! Zauvijek je otišao, Bene, zauvijek. Osjećam!Frka. Ja dobro znam da ako Laurent nije s njom, sigurno je u bolnici. Nema razloga za paniku. Ne bi je ostavio ni zbog koga osim zbog svojih pacijenata.81— Daj mi broj bolnice.— Oh, Bene, molim te, budi ljubazan prema njemu. Silno je nesretan!— Ali ja jesam ljubazan*. Uvijek sam i bio ljubazan*. Prema kojem govnu nisam IjubazanlU bolnici ista pjesma. čim me spoje, doktor Laurent Bourdin (jedina ljubav moje sisterice već sedam godina) upušta se u epsko razglabanje svojih tjeskoba izazvanih budućim očinstvom.— Očekivao sam tvoj poziv, Bene, znao sam da ćeš nazvati, no oprosti, to ništa ne mijenja na stvari, nije mi smjela tako smjestiti i potajno odstraniti spiralu, nikad nisam želio dijete i nikad

ga neću željeti, ona je to znala, a baš da sam ga i želio, mislim da bi mi bilo draže da imam samo nju, do kraja života, znaš što hoću reći, osim toga, ne možeš se odlučiti na djecu ako ne voliš samog sebe, a ja se ne volim, nimalo, nikad se nisam mogao podnijeti, valjda sam zato otišao u liječnike, Bene, shvati me, želim da me ona voli, ali ne i da me razmnožava, ti to shvaćaš, zar ne? Slušaj, Bene, ma što bilo, nemoj si zabiti u glavu da sam htio uvrijediti obitelj...("Uvrijediti obitelj", za ime Božje, obraća mi se kao da sam Kum!)— ...bez obzira na to odluči li ona pobaciti ili ne, s nama je gotovo...čekam da mu ponestane daha kako bih postavio svoje pitanje:— Laurente, koliko može trajati napad pada viče? U njemu se odmah javlja profić.— Misliš na Juliusa? Nekoliko sati...— Traje već jedan dan i dvije pune noći. Tajac. Pokreće se dijagnostička mašinerija.— Možda je tetanus. Jeste li oko njega stvarali buku?— Ne, osim Theresina napada nije bilo nikakve buke.— Idi i zalupi vratima sobe. Ako je tetanus, odskočit će do stropa. (Nježna li pokusa!) Zalupim vratima sobe. Šipak. Julius je idalje tvrd kao kamen.— Onda ne znam — zaključi doktor Bourdin. ("Ne znam"... pošten liječnik.)— Laurente, koliko organizam može izdržati bez klope i pića?82— Ovisi o prirodi bolesti, no u svakom slučaju nakon nekoliko dana dolazi do raznih teških oštećenja.Sad ja razmišljam. I smislim jednostavno rješenje kakvo samo očajniku može pasti na pamet.— Želim da mi spasiš psa.— Dat ću sve od sebe, Bene.Skuham si kavu. Kad je popijem, zamišljam kako mi se talog cijedi stijenkama lubanje i u vijugama te smeđe tekućine pokušavam iščitati Juliusovu budućnost. No ja nisam Therese i ne družim se sa zvijezdama, a kavenim talogom u najboljem slučaju mogu pognojiti crnu pelargoniju vlastite utučenosti. A dotična me utučenost vrati na Sainclairov blistavi osmijeh i moje obećanje da ću mu to bjelozubo samopouzdanje zbrisati.Da, treba nešto poduzeti u vezi s tim. Tu sam isti Julius: u životu su me često tjerali, no nitko me nigdje nije držao protiv moje volje. Dakle, trebam srediti Sainclaira. Natjerati ga da me izbaci iz Dućana! Tako je, prisiliti ga da mi da nogu! (Bar s njim ne kanim biti "ljubazan".) Tako neću misliti na druge stvari. Zamisao se počinje rađati dok navlačim prvu nogavicu hlača. Na drugoj je već jasnija. Dok zakopčavam košulju, samo što se nije prometnula u ideju stoljeća. A pri vezanju cipela tako sam oduševljen da one zamalo same od sebe krenu u ostvarivanje tog genijalnog plana. Stubištem se sjurim poput tornada koji nosi sve pred sobom, kao vihor prohujim kroz dječji stan gdje posudim nekoliko Clarinih fotografija pa iziđem i zaronim u podzemnu željeznicu. Najzim-skija veljača i najmrzovoljnija škvadra. Homeini u rat šalje novo-rođenčad, Crvena armija afganistansku braću brani do posjednjeg čovjeka, Poljska jedan pogrom zamjenjuje drugim, Pinochet ubija (Pinochetubija), Reagan mulja, desnica kaže da je kriva ljevica, ljevica da je kriva kriza, neki cuger odgovorno tvrdi da smo u govnima, Karolina od Monaka ne želi priznati da je trudna, glavni tajnik komunističke partije napuhava anketu pa u njoj prođe kao na alkotestu, no ja, Kralj Ubu, "živa tvrđava", tako sam dobre83volje da uopće ne vidim kako prolaze postaje koje me dijele od redakcije Actuela, mog mjesečnika mjeseca.No stvaralačka mi groznica splasne kad se nađem pred vratima redakcije. Kvaka je u tome što ne znam kako se teta Julia zove. Ako je opišem, postoji opasnost da se cijeloj redakciji digne. "Sramežljiv sam", mislim dok obilazim blok ne bih li uz pločnik ugledao predmet koji ću valjda odmah prepoznati. I prepoznajem ga. Limun-žuti 4CV tete Julije parkiran je na ugibalištu za dostavu, a starinski mu vjetrobran krase dvije globe. Arapožder-ski trgovčić prijeti da će pozvati muriju. Predložim mu da radije nazove šminkerske ništarije iz Actuela i krajnje mu odurnim migom

dajem do znanja da se vlasničinu karoseriju isplati vidjeti (sic). Zatim otvorim vrata, sjednem u auto i čekam. Kratko. Teta Julia stiže u roku od minute. Unatoč hladnoći, tijelo je tu. Trgovčić, koji je već kanio zalajati, osloni se na svoje kasete, a uvrede mu se slede u grlu. Teta Julia baca se za upravljač i, ni ne pogledavši me, kaže:— Gubi se.— Tek sam stigao.Bijesno kreće i pritom mi obznanjuje da sam pravi gad, da joj je murija bila u redakciji, da su joj postavili nekoliko kretenskih pitanja o eksploziji i zatim je priupitali nije li je sram krasti pulovere u zemlji s dva milijuna nezaposlenih dok sama prima plaću i to takvu da si može mirno gladiti jaja ("da oprostite na izrazu", dodao bi inspektor). Kolege su pukle od smijeha, a ona od bijesa, i zarekla se da će meni dotična svojeručno sasjeckati.Naglo stane nasred Digićkog bulevara pokrenuvši koncert automobilskih truba i okrene se prema meni.— Stvarno, Malaussene (doista, ona meni bar zna ime) kakav si ti to frajer? Spasiš me od dućanskog drota, odvučeš me u krevet, ne poševiš i onda me još otkucaš muriji. Kakve su ti to fore?(Mislim na svog prijatelja Cazeneuvea, ali to zadržim za sebe.)— Još sam gori, teta Julia.— Prestani me zvati tetom Julijom i izlazi iz mog auta.— Prvo ti nešto moram predložiti.84— Ništa ti meni nećeš predlagati, dosta mi te je.— Nudim ti temu za članak.— Još jedna priča o bombama u Dućanu? Svaki nam se dan u redakciji nacrta pedesetak tvojih kolega koji žele otkriti prešućenu istinu. Mislite da smo mi Paris-Match?Trube nam sa svih strana. Julia pritisne kvačilo i poput vihora proleti pokraj vinski rumenog murjaka koji joj zabilježi broj registarske oznake oblizujući ljubičaste usne.— Stvar nema veze s bombama. Saslušaj me pet minuta i ako te ne zanima, do kraja svog zanosnog života nećeš više za mene čuti.— Dvije minute!Dvije minute, može. To mi je dovoljno da joj objasnim svoju ulogu u Dućanu i da ona skuži kakva bi to krasna fotoreportaža bila na stranicama uglednog mjesečnika na čijem je platnom spisku. Tijekom mog izlaganja ona usporava i naposljetku autom uplovi na široki pješački prijelaz, gdje nas posve prekršajno zaustavi.Zatim se polako okrene prema meni.— Žrtveni Jarac, ha?U glas joj se vratila ona savanska rika od koje se sav naježim.— Da, to mi je posao.— Ali to nije posao, Malo! (Oduvijek mrzim kad me zovu Malo.) Nego živi mit! Temeljni mit svake civilizacije! Jesi li svjestan?(Fino, fino, okrenuli smo ploču, teta Julia se pali.)— Dovoljno je, na primjer, spomenuti judaizam i kršćanstvo, njegovog mlađeg brata čistunca. Malo, jesi li se ikad upitao kako je Svevišnji Paranoik Jahve svoja bezbrojna stvorenja dovodio u red? Na svakoj im je nesretnoj stranici svog Zavjeta odredio Žrtvenog Jarca, dragi moj!(Sad sam njezin dragi. Što misliš, Sainclair? Iz takve se strasti mora roditi članak za bogove, zar ne?)— A katolici i protestanti? Što misliš kako su se održali i kako zgrću lovu? Svaki put odrede Jarca!(Majko mila, cura ima kozmičku teoriju za svaku životnu mikro-priliku.)85— A obližnji staljinisti i njihova zastrašivačka suđenja? A tek mi? Vjerujemo da ni u što ne treba vjerovati, pa kako nam onda polazi za rukom da sami sebe ne smatramo najgorim govnima? Njuškamo tragom susjedova jarca, Malo, (opet Malo!) a kad ne bi bilo susjeda, potrgali bismo se da

nabavimo vlastitog prijenosnog jarca koji bi smrdio umjesto nas!Drage volje prelazim preko toga što me zove Malo i divim se njezinu poletu. Ista teta Julia kao one večeri kad smo se upoznali. Usplamtjela pogleda i grive. No s obzirom na svoje dosadašnje rezultate, suzdržavam se. Samo upitam:— Onda, želiš li tu reportažu?— Još pitaš! Boljoj se stvari nisam nadala ni u najluđim snovima! Ta molim te, trgovački svijet i njegov Jarac!(čuješ li, Sainclair?)Dobro, zagrizla je. Sad moram lukavo odigrati. Pa lukavo promrmljam:— Pod jednim uvjetom. Odmah se povuče.— Tema mi se sviđa, ali uvjete ne volim. Inače bih radila u Le Figarou.— Ja biram fotografa.— Kojeg fotografa?— Žena je. Ona je snimila ovu fotografiju.Pokažem našu fotografiju koju je Clara snimila one večeri kad sam se proslavio. Na Julijinu licu jasno razabireš zaprepašteni gnjev izazvan Thćresinim pitanjem o kalibru njezinih grudiju. Što se mene tiče, ja sam slika i prilika skrušenosti.8618.Kaže da fotka nije loša. Dajem joj je, a kao poseban dodatak dobiva i negativ. Zatim slijede fotografije iz Bulonjske šume, na kojima Theo brazilskim transvestitima poslužuje vatapu, a gola se tijela ljeskaju u noći kroz poderotine pare što se puši iz tanjura. Na licima istaknutih kostiju vlada radost, koja uvijek šije heteroseksualni ushit.— Kako je uspjela transvestite snimiti u akciji? — pita Julia. — Gotovo su svi ovdje na crno.— Zna se omiljeti modelu, Julia. Ima nešto anđeosko. Parizom sad vozimo smireno, kao na izletu u prirodi. Julia jehtjela da joj pripovijedam o svemu, o sebi, Dućanu, obitelji, i bogme, ja pripovijedam. Priča traje i u restoranu kamo me povela na račun redakcije. Pripovijedam o majci koju vuku daljine, o The-resi koja je iznad svega, o Pikavcu i Ljudožderima Mrazovima, o Jeremvu, najprizemnijem biću na svijetu, o malenoj zajednici koju prehranjujem preuzimajući na sebe istočni grijeh potrošačkog društva. A kad dođem do Loune koja je u nedoumici hoće li sačuvati plod svoje životne ljubavi, teta Julia dugoprstom tamnom šakom obujmi moju.87— Što se pobačajne dvojbe tiče, bi li popodne pošao sa mnom? Pišem reportažu o tome.Predavaonica u koju nas uvodi novinarska iskaznica tete Julije po razmjerima podsjeća na Elizejsku palaču, a po prelijevanju u zlatnosmeđim nijansama na restoran Plavi vlak na Gare de Lyon. Ružnoća koja odolijeva stoljećima i samo muze lovu. Dvorana je gotovo dupkom puna. Širi se miomiris gradske kreme. Mi šmugnemo do postraničnih klupa rezerviranih za tisak, koje se nalaze s obje strane govornice. Raspored podsjeća na sudnicu. Uostalom, ovdje se i održava svojevrsno suđenje. Suđenje Ženi koja se odlučuje na pobačaj. Bar prema riječima obrijane glave koja svoje mišljenje iznosi stojeći za golemim stolom prostrtim crvenim baršunom. Dvorana pred njim sluša, slušaju i ostali stručnjaci koji sjede pokraj njega, a sluša i teta Julia, izvadivši svoj notes. Ja se pitam gdje sam već vidio tu golemu izbrijanu njušku, šiljaste uši, musolinijevski pogled, facu neuništiva šezdesetogodiš-njaka. Jedno je sigurno, glas mu nikad nisam čuo. Štoviše, takav mi ledeni metal nikad u životu nije dopro do bubnjića. Teta Julia pak poznaje i tipa i glas. Upravo je - za svoju vulkansku narav nevjerojatno suzdržanim rukopisom - u blokić zapisala: "Profesor Leonard uvijek ostaje isti." Uredno povuče crticu poput kakve školarke pa doda: "isti kreten". To me ponuka da ga i ja poslušam.Ako sam dobro shvatio, dotični je Leonard (profesor čega?) predsjednik nekakvog Saveza za populacijski rast i zaštitu mladeži, koji je u našoj zemlji tako jak da ima i određenu težinu u biračkom tijelu. A Leonarda upravo to uzbuđuje.

— Ne smetnuvši s uma da se ne bavimo politikom nego se samo informiramo (jesam li to možda već negdje čuo?), pitamo se komu ćemo kao kršćani i pripadnici populacijskog pokreta, a na kraju krajeva i kao Francuzi, na sljedećim izborima dati svoj glas.(Ah! Znači, o tome se radi...)— Hoćemo li puniti redove onih koji su, prezrevši naše najsvetije vrijednosti, LEGALIZIRALI POBAčAJ?Pitanje je popratio tako vatrenim pogledom da pakleni zapah ožeže cijeli skup.88— Ne, mislim da nećemo, — protiskuje Leonard, koji zna pridobiti publiku, — mislim da nećemo...(Iskreno rečeno, i meni se čini.) Virnem teti Juliji preko ramena, no ništa novo nije zapisala. Kad ponovno uključim uši, Bojeva Glava zbori o imigraciji, "koja je odavno prešla prag podnošljivosti", nabraja sve probleme koje ta pošast donosi "i u gospodarstvu i u školstvu, a opću sigurnost, te osobito sigurnost naših kćeri da i ne spominjemo..."Ili tip ne voli Arape, ili nema nimalo povjerenja u svoju kćer. Hadouch bi mu u oba slučaja sve koščice polomio. Dopustim si da mi pozornost popusti pa mi pogled slobodno odluta svjetinom. Savršeno je pristojna. Pomirila se s bogataškom sudbinom zahvaljujući stoljetnoj tradiciji brakova iz računa. Mahom žene. Muškarci su ostali u ravnateljskim foteljama. I ne znam zašto, na um mi padaju Laurent, Louna, njihov susret. Ona je imala devetnaest godina i penjala se stubama metroa; on je imao dvadeset i tri i silazio. Nju je upravo ostavio neki krelac koji je više volio apstrakcije; on je krenuo na stažistički natječaj. On je ugledao nju, ona njega. Pariz je stao. On nije otišao na ispit i godinu dana nisu izlazili iz sobe. Nosio sam im košarice s hranom i knjige (jer su ipak jeli. I to čak s tekom. A u stankama između međuzvjez-danih putovanja jedno su drugomu čitali. Katkad i tijekom, što dokazuje da te dvije stvari nisu neuskladive.) Recite vi meni, gospođe, koji je od vaših pedesetkaratnih supruga žrtvovao veliki natječaj, cijelu godinu studija i godišnja primanja tek tako, radi Ljubavi i Romana? Koji, ha?Sad si zabrijao, Malaussene, radije se usredotoči na promjenu protagonista. Naime, Leonard ćelavi upravo je sjeo i prepustio riječ drugom profesoru (shvatio sam, sami akademici) koji me, ustavši, doista prenerazio. čista suprotnost prethodniku! Koliko je Leonard čvrst, sjajan, dotjeran i opasan, toliko je ovaj, koji se predstavlja kao profesor Fraenkhel, opstetričar (a ime sam mu u toj struci već čuo), toliko je ovaj, kao što rekoh, drhtav, bolan, krhak. Divovski mršavac kojemu se ocrtavaju sve čvornate kosti, kose što strši na sve strane i pogleda djeteta koje je zrela dob89uhvatila na prepad, doima se poput nedorađena predobra stvorenja što je Frankensteinu iskočilo iz glave dok je gutao tripove i bez zaštite otperjalo u svijet gdje ga čekaju samo nevolje.— Neću govoriti o politici, — tvrdi sad i on (čudno, no njemu vjerujem), — zadržat ću se na Svetom Pismu i nauku crkvenih otaca.To u jednoj rečenici sažima ono što je cuclao dobrih pola sata, a slušateljstvo je za to vrijeme tonulo u san. Sve je izredao: "Pustite malene k meni, devu, bogataša i ušicu igle, blago siromašnima duhom, prvi kamen za onoga koji nije griješio", da bi završio sljedećim navodom iz Svetog Tome ili nekog sličnog: Bolje se roditi nezdrav i nakazan nego se uopće ne roditi.Nato se dogodi izgred.Kao što bi rekli u novinama.Visoka plavokosa djevojka iz drugog reda, koju prije nisam primijetio, zabundana u babilonski krznjak, ustaje poput prikaze, zaroni ruku u svoju torbicu marke Hermes i iz nje izvadi nešto neopisivo i krvavo što svom snagom zavitla na predavača kreš-teći odsječnim glasom:— Evo ti nakaze, seronjo!Stvar spužvastim fijukom proleti iznad glava i Fraenkhela udari u prsa poprskavši sve štovane sustolnike krvlju opora mirisa. Fraen-khel više nije slika i prilika, nego utjelovljenje Boli. No Leonard krikom i brzinom divlje mačke prebaci svojih šezdeset banki preko predavačkog stola i skoči na djevojku, mahnita pogleda i isukanih pandži. Dok je on u zraku, djevojka u sekundi skače na svoj stolac, širom raskrili kaput i vrisne:— Stoj, Leonarde, nabijena sam!

Leonard se ukoči usred putanje. Službena loža jednoglasno ispušta krik užasa. Djevojka je otkrila najraskošnije trudničko tijelo koje neki pripadnik populacijskog pokreta uopće može zamisliti. Gola od glave do pete, rascvala i napeta poput božanskog cepelina, plodnost u punoj planetarnoj bujnosti.Teta Julia rukopisom školarke bilježi da je profesor Leonard upravo shvatio što je dijalektika.90Kad se poslije u autu prisjetim Fraenkhelove krvave boli, izjavim da je djevojka izabrala pogrešan cilj. Svoje je iznutrice trebala baciti na profesora Leonarda, on je pravi zli vuk. Julia se nježno smijulji:— Mislila sam da si taj bolesni posao Žrtvenog Jarca prihvatio jer si mazohist, Malaussene, ali ne, zapravo si nešto poput sveca.Sigurno je u tome stvar.Svetac je zamolio da ga iskrca pred Dućanom i sad luta prizemljem. Nekoga tražim. Vrlo određenu osobu. Koju po svaku cijenu moram naći. Hitno je. Sedam je sati navečer. Nadam se da još nije zbrisao. Isuse Bože, daj da je još tu. Hajde, Gospodine, učini mi uslugu, ta inače nikad ništa ne tražim. Po svoj prilici za mene nikad nisi ni čuo. Usliši mi želju, majku mu! Hvala! Tu je. Vidim ga. Zaokrenut će kod šetlanda. Na cijelom odjelu nema ni jednog jedinoga kupca. Kao naručeno. Ubrzam korak. Sretnemo se.— Bog, Cazeneuve!I opalim mu aperkat u jetra, i to pravi, cijelim tijelom. (To sam naučio iz knjiga.) Savije se. Jedva stignem odskočiti da se izbljuje na svoje cipele, a ne na moje. (Kod svetaca je nevolja u tome što ne mogu biti sveti dvadeset i četiri sata na dan.)Kad sam to obavio, siđem na Odjel Sam svoj majstor gdje nalazim Thea koji, kao i svake večeri, svojim starčićima prazni džepove. Poslušno čekaju u redu. Nijedan ne prosvjeduje dok Theo iz sivih kuta vadi predmete koje su tijekom dana maznuli.— Zdravo, Bene, zar sad radiš i u slobodne dane? Sainclair će biti presretan!Darujem mu fotografije koje je Clara snimila u Bulonjskoj šumi i pomažem da popaljenu robu vrati na mjesto.— Zamisli, jedan se cijeli dan motao s pet kilograma herbici-da u džepovima kute!9119.Teta Julia i Clara sljedećeg tjedna započinju reportažu o Žrtvenom Jarcu. Što se mene tiče, dajem sve od sebe. Vrhunski slabić, cmizdravac, samoubilačka krpa za pod. Svi kupci redom povlače žalbe. Još malo i počet će mi ispisivati čekove. Dolaze puni opravdane srdžbe, a odlaze uvjereni da su, ma što u životu preživjeli, proživljavaju ili će proživjeti, tog dana stupili u dodir s onim najgorim: ljudskim utjelovljenjem nesreće - kao u suvremenoj verziji neke Hoffmanove priče. A na svakom koraku ini-cijacijskog putovanja Dućanom sreću Clarin objektiv. Clara hvata njihov bijes dok se probijaju prema Lehmannovu uredu, Clara u spomenutom uredu bilježi sve faze njihove preobrazbe, Clara ovjekovječuje izraz izvorne čovječnosti koji ih ozaruje na izlasku, Clara i opet Clara fotografira Lehmanna i mene dok se svinjski cerimo odglumivši svoju lakrdiju. A Clarin fotoaparat uopće ne vidim!Teta Julia, koja je nekoliko dana najprije promatrala kako izvršavam svoja zaduženja, uskoro radi samo na slikama moje sestrice. Njihova joj je stvarnost rječitija od stvarnosti same. Kako se snimke množe, ona ispisuje gomile bilježaka. Clari se obraća samo neobičnom mješavinom majčinskog ganuća i profesional-92nog divljenja. Posvojila ju je kao duhovnu kćer, plod svojih najvećih ambicija.Dok djeci navečer poslužujem redoviti obrok fikcije, sad imam dvije zapisničarke: Theresu za strojem za pribadanje riječi i tetu Juliju s đačkim notesom. Fotografije koje Clara snima kod kuće nisu tako dobre.— Jer sam odsutna duhom, teta Julia. Slušam Benove priče.Za to vrijeme na Juliusovu tijelu iz dana u dan niču nove cjevčice. Neke ulaze, druge izlaze: voda, plazma, vitamini i volujska krv na jednu stranu, mokraća i drek na drugu. Laurent daje sve od sebe,

kao što je i obećao. Juliusa baš briga. Metafizički tvrdoglavo i dalje svijetu plazi jezik, a labrnja mu se zavrnula iznad ubojitih očnjaka. Katkad mi se noću čini da sobu dijelim s apoka-liptičkim paukom, osobito kad je pun mjesec pa blijedo svjetlo izduži razlomljenu sjenu njegovih tanjušnih nožica.— Što misliš, koliko može izdržati?— Nemam pojma — odgovara Laurent — očito je odlučio oboriti sve rekorde.I ta se nepomična masa dlake s vremena na vrijeme zatrza, izaziva zveckanje bočica i uzbiba sjenu cjevčica u valu koji kruži zidovima sobe. Naime, darovali smo mu vodeni madrac da ne dobije dekubituse.Djeca su zabrinuta jer se Julius ne vraća pa im govorim da je ozdravio, no ravnatelj klinike je molio da ga neko vrijeme zadrži kako bi njegova psa poučio malenim psećim trikovima: kako otvoriti i zatvoriti vrata, skompati se s dobrima i kloniti se zlikovaca, kako otići po djecu u školu i dovesti ih kući metroom kad pada kiša.Preselivši se k nama nakon Laurentova odlaska, Louna sluša kako muljam začuđeno bezazlena izraza lica koji dobro poznajem jer sam ga često viđao u zajedničke nam majke: više ne sluša ona, nego maleni podstanar koji napreduje pod njezinom vesticom.Što se posla tiče, Sainclair me ponovno poziva k sebi, no ovaj put u vlastiti ured ("Viski?" "Cigaru?") i silno se veseli (najljepše93razveseliš sam sebe) što sam se na posao bacio novim žarom. Pozivajući se na brojčane podatke, obznanjuje mi koliko sam Dućanu uštedio u samo dva tjedna. Zavidno mnogo.— No muči me jedna stvar, gospodine Malaussene: kako uspijevate savršeno obavljati tako nezahvalnu zadaću? U čemu je vaša tajna? Imate neku svoju filozofiju?— Plaću, šefe. Filozofiju velike plaće.Plaću mi udvostruči na licu mjesta uz beskrajno profinjen osmijeh. (Samo ti čekaj, dragi dobročinitelju...)Sto se pak Lehmanna tiče, ne može doći k sebi od mojeg dosad neviđenog suradništva. Prvi put komunicira. Na sto sam muka kako da odbijem njegove pozive na večeru, kao i one druge. "Znam jedan lokal, totalna ludnica, u životu nisi vidio takve pu-šačice!" Frendovi, nema što. Vidjevši da čavrljam s Clarom kad nema posla, pita me tko je.— To mi je sestra, želi biti prodavačica pa je uvodim u posao.— Sliči mojoj pokojnoj kćeri.U njemu nešto zadrhti. Okrene glavu. (Ma k vragu, ako ni gadovi ne mogu biti savršeni...)Theo, koji nije ni Sainclair ni Lehmann, isprva ništa ne govori, a onda, ne mogavši više izdržati, kaže:— Kakva je to revnost, Bene? Što nam to kuhaš?— Pitam li ja tebe zašto se fotografiraš u automatu?— Ne, ali rado ću ti reći!Cazeneuve me se kloni u širokom luku. A što dalje pletem svoju spletku, to mi se više čini da napokon pošteno obavlja svoj posao!Lecvfre smatra da su se davnašnje glasine sad jasno potvrdile:— Šefovska si ulizica, Malaussene. To sam oduvijek i mislio, a sad mi smrdiš do neba.Taj nepogrešivi njuh objašnjava uspjeh njegove Partije na općinskim izborima (izgubili su šezdeset gradova). Bez obzira na to, 17. ožujka u poduzeću priprema prosvjed C.G.T.-a (polugodišnji94obred, zna njegova stranka što su proštenja) za poštivanje kolektivnih ugovora.— Da nam se nisi usudio podmetati klipove, Malaussene!Što još? Ah, da, moji napadi gluhoće. Vatrena mi igla još dvaput isiše uši kao najobičnije puževe kućice. Pritom se ponavlja ista pojava: Dućan vidim podmorski jasno: nijeme osmijehe prodavačica koje prodaju vlastiti život, otečene noge, blagajne koje se za-glavljuju, potajne živčane slomove, zahtjevne kupce obijesnih želja, ushit pred obiljem robe, račun za računom, račun za računom, kradljivce svih vrsta, bogate, siromašne, mlade, stare, muškarce, žene, a Theove starčiće, koji

posvuda mahnitaju poput samo-hodnih mrava, da i ne spominjemo. Nevjerojatno je koliko toga mogu natrpati u džepove! A što tek grade na Odjelu Sam svoj majstor, kao prava nevinašca, pod ravnodušnim pogledom prodavača! Katedralu od vijaka i matica. Bez zafrkavanja, vidio sam tipa koji slaže katedralu od vijaka i matica. Mislim da je u pitanju ona u Chartresu. Nije u prirodnoj veličini, ali zamalo. Kad mu ponestanu odgovarajući vijci, odmjerenim korakom kreće prema dotičnoj polici, popali što mu treba i istim se beskonačno sporim korakom vrati natrag. Naivna umjetnost. Svoje je neosrednjo-vjekovno gradilište postavio u podnožju nekih pokretnih stuba. Kupci koji dolaze ne primjećuju ga jer su prezaokupljeni stvarima koje kane kupiti. Ne primjećuju ga ni oni koji odlaze jer hitaju da što prije iskušaju novu opremu. A on pak ne primjećuje ni jedne ni druge. Blagi autizam majstora-amatera zahvaljujući kojemu muškarac postaje miroljubiv, a žena dostupna.Jednom me napad gluhoće uhvatio noću, usred partije šaha sa Stojilom. (Uz Saindairovo pismeno dopuštenje, molim lijepo!) Tukao me na svim poljima, no ja izvedem preokret i razvalim ga dok si rekao keks. Uzalud se pokušao izvući trikom nejasne šahovnice. Šipak. Zgazio sam ga! Divlje surovo, kako to već biva pri nadmoćnim pobjedama u toj istančanoj igri.9520.Na dan D, 17. ožujka, dan polugodišnjeg prosvjeda za poštivanje kolektivnih ugovora, Theo je odjenuo bisernosivo odijelo od alpake. Za zapučak je izabrao plavu peruniku prošaranu žutim pjegicama. No Theo se ne gizda za Lecvfreovu povorku...Upravo kod Lehmanna zdušno ronim krokodilske suze (štednjak koji je ispuštao plin zamalo je s lica zemlje zbrisao mnogočla-nu obitelj) pa vidim kako moj Theo skakuće pred svojim fotoau-tomatom kao pred vratima zahoda.Izišavši iz Lehmannova ureda, posve smeteni par kupaca prolazi pokraj starčića u sivoj kuti koji je Thea upravo potapšao po ramenu. Lehmann mi prizor pokazuje prezrivim pokretom brade. Stari Theu pruža prilično složenu mjedenu konstrukciju. Theo ga osorno otpili. Stari se cmizdravo skloni u obližnju knjižaru. Lehmann bi se rado podsmjehivao, no telefon mu obznani da kućni prosvjednici tek što nisu stigli na njegov kat. Lehmann proguta psovku.Ja izađem.čim me ugleda, Theo drekne:— Možeš li mi reći što taj drkavac već pet minuta radi u kabini?96RAJ ZA LJUDOŽDEREDovoljno je glasan da ga "drkavac" u fotoautomatu iza navučena zastora čuje.— Tip je kao ti, Theo. Uljepšava se.— Neka se dotjeruje vani, Boga mu njegovog, ako uopće ima što dotjerati!Istina, Theo se uvijek prije sredi. Fotoautomat je pretvorio u umjetnost. Zato još teža srca čeka u redu iza korisnika kojima uređaj služi kao najobičniji stroj za umnožavanje.Starčić ponovno napada. Baš ti se sažali. A ruka koja se kani spustiti na Theovo rame baš je masna.— Za miloga Boga, Bene, skini mi tu vreću mazivog ulja!Starca nježno odvučem prema knjižari, gdje mi on pokaže izvor svojih jada, koji je položio na raskošno opremljenu knjigu o starom oružju. Riječ je o sklopu četiri mjedene slavine koje odozdo povezuje najzloćudniji mogući tumor matica.— Zaglavilo se, gospodine Malaussene.Ima nečeg lirskog u toj vodoinstalaciji. No starome se tresu ruke pa je valjda pogrešno zavrnuo dva-tri vijka. Zato ih je preobilno zalio uljem nastojeći ih "olabaviti". Na koricama skupe knjige ostaju mrlje u obliku smeđih kolutova. (Trebali su oružje prvo očistiti, pa ga tek onda fotografirati...) Večeras će Theo potajno ukloniti trupla - knjigu i slavine. Trenutačno je zauzet. Pokušam to što nježnije objasniti podjetinjelu starcu, a zatim utonem u labirint polica za knjige u potrazi za knjižarem, g. Rissonom. I g. Risson veoma je star, bar kao književnost. Visoki nepristupačni starac koji me prigrlio pod izgovorom da znam čitati. Djed o kojem sam katkad sanjao kad bi mi dojadilo djetinjstvo. Eto g. Rissona. Zatvorenih mi očiju pronađe ono što tražim: džepno izdanje dobroga

starog Gaddinog romana TA GADNA ZBRKA U ULICI KOSOVA. Nemam boljih izgleda pa se prepustim užicima prve stranice. Koju znam napamet.Iznenađujuće posvudašnji, stalnica svakog zakučastog slučaja. Sad ga svi zovu don Ciccio, no pravo mu je ime bilo Francesco Ingravallo, terenac, jedan od najmlađih djelatnika istražnog odjela ijedan od onih kojima su, bogzna zašto, najviše zavidjeli!97No nekakva mi graja pomuti veselje.Prikupljajući prosvjednike od podruma naviše, Lecvfre pro-j laži preko kata žanjući nove prodavačice prije nego što se vine u j visine. Organizatori nastoje smijeh i brbljanje uskladiti sa svojim j neotuđivim krilaticama. Dobrodušno, izviđački, obredno. Povor- j ka se ne proteže od Bastille do Pere-Lachaisea preko Trga Repub- j like, nego od sanitarija u podrumu do sagova na posljednjem ka- i tu i ravno pred Lehmannovim nosom dok on, zabarikadiran u svom stakleniku, sanja o masovnom istrebljenju. Ovaj me put iznenadilo što se četi u usponu pridružio i Cazeneuve. Inače odbija sudjelovati i mudro se podsmjehuje. No danas je tu. čak mi je, prolazeći preda mnom (a ja sam glupo podigao oči sa svog štiva, oprosti, Gadda), dobacio prezriv pogled kakav samo militantne duše mogu smoći. Prije toga me tjednima nije pogledao. Lecvfre prasne u smijeh i upita me zašto im se ne priključim, a i mlade mu se sljedbenice mahom kuglaju od smijeha. Neobičan smijeh i pogledi puni osude. Je li u pitanju nelagoda? Potreba da se ot-kvačiš? Lubanju mi opet presiječe mač i više ništa ne čujem. No sve vidim. Mrke poglede, nijemi smijeh. Thea koji u daljini cupka i popravlja plavu peruniku u zapučku, staraca koji prtlja oko svojih slavina, Lecvfrea koji je upravo vrbovao blagajnicu koja je, pro-sjedivši cijeli život, zaradila trbušinu, Cazeneuvea koji se dražes-no naviruje u bluzu svoje susjede, oprezne kupce koji se povlače i kabinu fotoautomata koja leti u zrak.Eksplozija mi otčepi oba uha. Limene se stijenke na desetinku sekunde rastave, kroz pukotine prosuklja dim, sukneni zastor pljuska po zraku, kroz vrata koja su se na tren otvorila pomalja se kr-vav prizor, a zatim se sve vrati na svoje mjesto, kabina ostaje uspravna, tiha, nepomična i puši se, iz nje viri pola noge sa stopalom, stopalo se tržne, posljednji put zadrhti i umre. U sva pluća na katu prodire neobično kiseo miris. Prosvjed se pretvara u pravi prosvjed, posve divlji i bezglav. Nakon što je na tren ostao stajati ispred kabine, Theo se baci unutra. Zastor mu pokrije pola tijela, zatim se Theo izvuče i okrene prema meni, a ja jurnem prema njemu. Cijelo odijelo od alpake, lice i ruke posuti su si-98KAJ ZA LJUDOŽDEREćušnim krvavim mrljama. Toliko ih je i tako su guste da izgleda kao da je gol, a koža mu čudovišno pjegava. Prije nego što ga bilo što upitam, zaustavlja me pokretom ruke.— Ne ulazi, Bene, nije estetski.(Hvala, nemam želju napasati oči na trećem mrtvacu.)— Ali ti, Theo, ti?— Meni je svakako bolje nego njemu.Na gornjoj mu usni zablista kap krvi, zadrhti i padne usred plave perunike prošarane žutim pjegicama.— Oduvijek sam mislio da bi perunika trebala biti mesožderka.Nastavak je ujedno i najveće iznenađenje. Prosvjed, koji se raspršio kao da ga je eksplozija otpuhnula, obnovio se na gornjem katu i kolektivnim ugovorima dodao temu sigurnosti. Možda zato što je grunulo tiše nego prethodna dva puta? Zato što se čovjek na sve navikne? Gomila kupaca odustala je od prvotne panike. Dućan se ne zatvara. Samo kat do kraja radnog dana ostaje zatvoren.Thea su odveli vatrogasci. Večeras idem k njemu da vidim je li čitav.Ljudi razgovaraju o eksploziji.Pa sve manje.U zraku ostaje samo miris koji udvostručuje broj kupaca.Poslijepodne me još dva-tri puta zovu Lehmannu, koji se preselio u kabinu Miss Hamilton. Sudeći prema osmijehu u njezinim očima, dotična je miss napokon shvatila pravu narav moje rabote i kako

je junački obavljam. Zna i koliko me Sainclair cijeni, te da odsad ubirem dvostruku lovu.Sad je prekasno, ljepotice moja. Trebala si me zavoljeti dok sam još bio nepoznat. No možda jednom, ako se smilujem...Nato mi stiže telefonski poziv na vanjskoj liniji. Zatvaram se u odgovarajuću kabinu (je li se uopće pametno zatvarati u kabine s obzirom na to u kakvom vremenu živimo?) i kažem:— Halo?99— Bene?(Clara! Clara, to si ti, Clarinčice moja! Zašto toliko volim tvoj' glas, zašto se toliko volim sklupčati u tvom prespokojnom glasiću, tako savršeno glatkom, u tvojoj biljarskoj čohi kojom se pravilno kotrljaju riječi... Dobro, Benjamine, dosta incesta! Osim to- < ga, klupčanje u biljarskoj čohi...) •— Ne brini se, dušo, nije mi ništa, ova je eksplozija bila majušna, a ja sam nosio svoj oklop. Bez njega nikamo ne idem, skidam ga samo kad pođem kući da vas mogu zagrliti. Minijaturna eksplozijica!— Koja eksplozija?Muk. (Ne zove me zbog eksplozije? Hm, dobro.)— Imam dobru vijest za tebe, Bene.— Nazvala je mama.— Nije, valjda se naviknula na bombe.— Završile ste članak tete Julije?— Oh, ne! Imamo još dosta posla.— Jeremv ovog tjedna nije dobio kaznu?— Jest, četiri dodatna sata u subotu. Zbog tučnjave na glazbenome.— Therese je prešla na racionalizam?— Upravo mi je bacala karte.— Karte kažu da ćeš proći na maturalnome iz francuskoga?— Karte kažu da sam zaljubljena u svog starijeg brata, no moram se čuvati suparnice, novinarke koja radi u listu Actuel.— Pikavac više ne sanja Ljudoždere Mrazove?— U mom je leksikonu našao reprodukciju Govine slike Saturn proždire svoju djecu i veoma mu se sviđa.— Louna samo umišlja da je trudna?— Upravo se vratila s ultrazvuka.— Dečko ili curica?— Blizanci. Muk.— Clara, to ti je ta dobra vijest?— Bene, Julius je ozdravio.100Julius je ozdravio? Julius je ozdravio! Ne, Julius je ozdravio? Ozdravio! Julius! Da, Julius je ozdravio. čak je jutros u zgradi upriličio malu senzaciju silazeći niz svih pet katova: za sobom je vukao rasplesane bočice koje su se jedna za drugom razbijale na stubama, iz rasporenih se vrećica izlučevina prolijevalo što se već prolijevati moglo, a on se, kao stjecište njihovih prozirnih cjevčica, doimao poput mahnitog vepra koji nastoji umaknuti napadu meduza. Panika u kući. Svi su se stanari zatvorili u stanove dvaput okrenuvši ključ u bravi dok su juliusovski smradovi do mile volje vršljali stubištem od vrha do dna.— Rado bih ga okupala, no možda je malo prerano, zar ne?— Pusti sad kupanje, Clara, pusti kupanje, reci što je dalje bilo?— Nema dalje. Ozdravio je i točka. Pio je i jeo kao da se upravo vratio s poduže šetnje pa je, kao i obično u ovo doba, legao pod Pikavčev krevet.— Pozvala si Laurenta?— Jesam.

— Što je rekao?— Da je Julius ozdravio.— Posljedica nema?— Nema. Ah, zapravo jedna sitnica. Ipak.— Što?— I dalje plazi jezik.10121.I opet sve iz početka. Udarac primam ravno u bok. Prije nego što dođem do daha, drugi napad, ovaj put frontalni, obori me na tlo. Preostaje mi samo da se skvrčim, da se skupim što bolje mogu, pustim udarce da pljušte i čekam da sve prođe, iako znam da neće proći. I ne prolazi. I nije riječ o partiji šaha.OVO NIJE PARTIJA ŠAHA, MAJKU MU!Taj me nijemi urlik odbaci na noge. Tip koji me držao na tlu, a sad se previja po pločniku, iznenađeno vrišti, zatim jasno vidim Cazeneuvea koji stoji preda mnom i priprema nogu za nastavak cipelarenja po rebrima. Pritom nezgodno otvara prostor među nogama kamo ugazi moje vlastito stopalo, izazvavši urlik divljeg psa koji bi mogao probuditi cijelu južnu polutku. Cazeneuve je otpisan, no udarac u potiljak baci me naprijed raširenih ruku pa, kao da tražim spas, zagrlim neko drugo tijelo koje pod naletom gubi ravnotežu. Opet sam na pločniku, no ovaj put pad ublažava tijelo ispod mene, osoba koju sad naslijepo tamburam po licu, rebrima, trbuhu, a ona urla i zove u pomoć, sranje, taj glas, kakvo sranje, žena! Od iznenađenja podignem glavu, i to u pravi tren da promotrim putanju noge koja me tako odalami po ustima da vidim sve vražje zvijezde. Vrag je noćas oboružan pozamašnom102palicom koja mi se prvo skrši na ramenu, a drugi put me promaši jer sam krenuo u kolut, pritom snažno mašući nogama kao škarama ne bih li pokosio sve što uspijem dohvatiti. Urliču potko-ljenice, neko teško tijelo muklo pada, čuju se raznorodna stenjanja, pa opet vražja batina, koja me ovaj put ne mimoiđe, moja jadna lubanja leti u zrak, zbogom, živote; zbogom, dane; zbogom, noći, i tebi, prokleta govnarska noći, zbogom...Iznenađujuće posvudašnji, stalnica svakog zakučastog slučaja... Ako u raju, u paklu, ili u ništavilu srećeš Carla Emilia Gaddu, živjeli ništa vilo, pakao i raj!— Elisabeth, molim vas malo kave.Da, inspektor Ingravallo (no zašto su ga, k vragu, zvali don Ciccio?) koji je na dužnosti zaorao pločnik Ulice kosova, doista treba kavicu.— Mislim da polako dolazi k sebi.— Oh! Polako, molim vas, dajte da dođem polako, što polaganije, upravo sam upoznao Bol. Carlo, ne napuštaj me, ne daj mi van, Carlo Emilio, ne želim te napustiti!— Što kaže?— Kaže da ne želi napustiti nekoga po imenu Carlo Emilio Gad-da, a iskreno rečeno, razumijem ga.— Talijan?— Talijan nad Talijanima. Polako s kavom, Elisabeth, ugušit ćete ga.Inspektor Ingravallo umakao je pero u cappuccino pa je njegov jezik bio staloženo uzbudljiv.— Jezik mu je višenarječan. Da, prava je šteta što u našoj književnosti ne postoji ništa slično.Morat ću ga čitati djeci, makar ništa ne razumjela, a moram i Claru pripremati za maturu - ne za život, za to se sama brine -za maturu.— Mislim da se sad ipak budi, pomozite mi, posjest ćemo ga. Kako posjesti harmoniku boli? Julius je stijena, a ja u osamdeset tisuća komadića! Kako posjesti osamdeset tisuća komadića?103— Polako, Elisabeth. Dodajte mi još jedan jastuk...— No Julius je ozdravio? JULIUS JE OZDRAVIO!— Tko je taj Julius, gospodine Malaussene? Gaddu znam, ali Juliusa...

Iako izrečeno s osmijehom, pitanje komesara Coudriera traži odgovor koji će završiti u njegovim spisima.— Moj pas. Ozdravio je.Rekamijere nisu najudobnija nosila na svijetu.— Evo, popijte još malo kave. O medicini nemam pojma, no u Elisabethinu se kavu bezgranično pouzdaj em. Elisabeth, po-mozite mu, molim vas.Da, pomozite mi, Elisabeth, sjedim na kostima.— Izvolite. (Joj, joj, joj...)— Zašto su rekamijere tako tvrde?— Jer kad osvajači zaspu na sofama, gube carstvo, gospodine Malaussene.— Na sofi vremena ionako će ga izgubiti...— čini mi se da vam je bolje.Okrenem glavu prema komesaru Coudrieru, koji mi sjedi pokraj uzglavlja, podignem je prema Elisabeth, koja se nagnula nada me sa šalicom kave u ruci (malom šalicom opasanom zlatnim prstenom i obilježenom carskim N) pa je spustim prema svojim udaljenim stopalima. Glava mi se diže i spušta, bolje mi je.— Sad možemo razgovarati. Razgovarajmo.— Naslućujete li što vam se dogodilo?— Dućan mi se srušio na glavu.— A što mislite zbog čega?Zbog čega? Cazeneuveova neopravdanog neprijateljstva? Nije bio sam. A u škvadri je bila i bar jedna žena. (Koju sam premlatio, Isuse Bože!) Zašto? Jer ne prosvjedujem? Ne, nije ovo ni SAD104ni SSSR. I baš me zato ništa ne mami na prosvjedovanje. Zbog čega su se obrušili na mene?— Ne znam.— Ja znam.Komesar Coudrier ustaje u zelenom svjetlu svog ureda.— Hvala vam, Elisabeth.Elisabeth prima na znanje. Vrata se zatvaraju. Nema više kave. Stojeći pred svojom knjižnicom, komesar Coudrier recitira:— "Iznenađujuće posvudašnji, stalnica svakog zakučastog slučaja..."— Gadda.— Gadda i vi, gospodine Malaussene. Bili ste nazočni na mjestu prve eksplozije, pa druge i treće. Što je dovoljno da si ljudi svašta zabiju u glavu.Istina. No ako me sjećanje ne vara, Cazeneuve je također bio nazočan sva tri puta. Da kažem ili ne? Baš me briga za Cazene-uvea pa kažem.— Doista, no on nije bio na predavanju profesora Leonarda. Bojeve Glave? Kakve veze Bojeva Glava ima s tim?— On je današnja žrtva. Ah! Tako, znači.— Kako ste se našli na tom predavanju?Cazeneuvea mogu uvaliti u govna, ali ne i tetu Juliju. (No ako su me vidjeli, sigurno su me vidjeli s njom.) Sestra mi je trudna i ne zna...— Shvaćam.Što ne znači da odobrava. Ni da se zadovoljio tim odgovorom. Iskušam sjedeći položaj, tek toliko da vidim kako funkcioniram. Jo-oj! Drven sam kao Julius kad je bio drven. (Julius je ozdravio!)— Napukla su vam dva rebra. Zavili su vas.— A glava?— Samo nekoliko čvoruga. (Samo.)Obiđe stol, sjedne, upali svjetiljku. Zaslijepljeno se namrštim pa on priguši svjetlo. Koliko znam, ta svjetiljka s regulatorom i105telefon jedini su ustupci suvremenosti u cijelom uredu. Počeše se iza uha pa po nosnici, da bi

naposljetku pred sobom prepleo prste i rekao:— Bavite se neobičnim poslom, gospodine Malaussene, koji čovjeku prije ili poslije nužno priskrbi batine.(Gle, gle, suprotno Sainclairovim tvrdnjama, povjerovao je mojoj priči o Žrtvenom Jarcu!)Slijedi najzačudnije pitanje koje je neki privedenik, uz pretpostavku da su me doista priveli, ikad čuo iz murjakovih usta.— Aktivirate li vi te bombe, gospodine Malaussene?— Ne.— Znate li tko to čini?— Ne.Opet češkanje nosa, preplitanje prstiju i nova prilika za iznenađenje.— Iako vam nisam dužan priopćiti svoje osobne zaključke, znajte da vam vjerujem.(Što se mene tiče, samo dajte.)— No mnogi kolege u vašem poduzeću misle da ste vi krivi.— Uključujući i one koji su me večeras zaskočili?— Između ostalih.Trzaj njegovih obrva daje mi do znanja da će nastojati biti kristalno jasan.— Vidite, Žrtveni Jarac nije samo onaj tko prema potrebi plaća za druge. Prije svega je osnovno objašnjenje, gospodine Malaussene.(Ja sam "osnovno objašnjenje"?)— Zagonetan, ali bjelodan uzrok svih neobjašnjivih događaja. (Sad sam još i "bjelodan uzrok"!)— Što objašnjava pokolje Židova u doba velikih srednjovjekovnih kuga.(Ali više ne živimo u srednjem vijeku, zar ne?)— Vi ste Žrtveni Jarac pa vas neki kolege smatraju bombašem samo zato što trebaju uzrok. Da njima bude lakše pri duši.(Ali ne i meni.)106

— Ne trebaju nikakve dokaze. Dovoljno im je vlastito uvjerenje. A ako stvari ne dovedem u red, opet će udariti.(Ta dovedite stvari u red!)— Dobro, prijeđimo sad na drugu temu.Prešli smo na drugu temu. Na mene. I temeljito me pročešljali. Zašto nisam uredno unovčio svoju pravničku diplomu? (Jedna je od rijetkih osoba koje znaju da sam ponosni vlasnik tog papira.) Zašto? Pa zapravo ne znam zašto. Valjda sam se adolescentski bojao skrasiti i "uklopiti u sustav", kako se nekoć govorilo, iako se ja na takve bljuzge nikad nisam palio. Puke fraze.— Jeste li se angažirali u bilo kakvoj organizaciji?Ni u bilo kakvoj ni u nekoj određenoj. Umjesto mene su to činili moji prijatelji, dok sam ih još imao, zamjenjujući prijateljstvo solidarnošću, fliper šapirografom, lude provode odgovornim de-žurstvima, mjesečinu sjajem uličnoga kamenja, a Gaddu Gram-sciem. Tko je imao pravo, oni ili ja? Na to pitanje odgovor nude samo ljudi koji mu nisu dorasli. Uostalom, ja sam već imao odbjeglu majku, punu kuću dječurlije, Lounu i njezine prve ljubavi, Theresu od čijih se noćnih mora budio cijeli Belleville i Claru, kojoj je trebalo dva sata da prijeđe tristo metara od male škole do kuće. ("Plomatlam, Bene, tako se zabavlam." Već tada.)— Vaš otac?Jedan od majčinih frajera. Prvi. Bilo joj je četrnaest godina. Nikad ga nisam upoznao: plačite, komesare. On ne plače, nego pohranjuje, svrstava, ništa neće zaboraviti. Zatim dolazi škakljivo pitanje tete Julije i što mi ona "znači". Zbilja, što ona "znači"? Izuzmemo li onu seansu radikalne seksualne samokritike. I članak na kojemu radi - no to ga se ne tiče.— Malo je prerano za odgovor.— Ili prekasno.

Potom regulatorom malo pojača svjetlo da dobro promotrim kakav mu je ozbiljan izraz lice poprimilo.— čuvajte se te dame, gospodine Malaussene, nemojte da vas uvuče u kakvu... (razmišlja) ...u kakvu suradnju koju biste mogli požaliti.107(Šutim kao zaliven.)— Novinari uvijek reagiraju spontano i ne obaziru se na posljedice. Mi znamo da je spontanost stvar odgoja.— Mi? Zašto mi? (Izletjelo mi je.)— Vi ste glava obitelji, zar ne? Dakle, odgojitelj. Ja također, na svoj način.Nato mi opet podastire svoje zaključke. Dobro, ne misli da ja podmećem bombe. No činjenica je da bombe eksplodiraju kuda god prođem. Dakle, netko mi pokušava smjestiti. Tko? Tajna. Osim toga, riječ je o običnoj pretpostavci. Koja će se u danom trenutku pokazati točnom ili netočnom.— U kojem danom trenutku?— Kad eksplodira sljedeća bomba, gospodine Malaussene!— Sjajno. A što ako sa sljedećom sve odleti u zrak? — naivno pitanje. Postavim ga.— Naši laboratoriji ne vjeruju da će se to dogoditi; kao ni ja.Ispitivanje se završava s nekoliko prijedloga okružnoga komesara Coudriera. Zapravo su to naredbe: uzet ću dva-tri slobodna dana da se pokrpam i zatim se vratiti u Dućan. Svoje navike i kre-tanja nimalo neću mijenjati. Dva će me specijalca za nadzor pratiti od jutra do mraka. Te će hodajuće kamere nepogrešivo bilježiti sve osobe koje mi se približe. Policajci će biti svojevrstan ciljnik, a ja cilj. Eto. Pristajem li? Znaj ga zašto, pristanem.— Dobro, naredit ću da vas odvezu kući.Pritisne gumbić (još jedan ustupak suvremenosti) i zamoli Eli-sabeth da mu pozove inspektora Careggu. (Gle, gle, turska kava!)— Još samo jedna stvar, gospodine Malaussene. Riječ je o vašim napadačima. Bili bi vas ubili da se ondje nije našao moj čovjek. Želite li podnijeti prijavu? Imam popis.Izvadi papir iz stolne mape i pruži mi ga. Spopada me bjesomučna želja da ga pročitam. Sumanuta želja da sredim tu kretensku108bandu. No, vade retro Satanas, umiljati anđeo u meni odgovara "ne", a pritom sam sebi govori da su anđeli budale.— Kako želite. U svakom slučaju, odgovarat će za ometanje reda i mira, kao i pred Upravom Dućana koju smo o svemu obavijestili.No meni od toga neće zacijeliti rebra.10922.Pariz kunja, a inspektor Caregga vozi kao što svi policajci na svijetu pišu na stroju: s dva prsta. Još prezimljuje u svojoj jakni krznena ovratnika. Upitam ga možemo li usput skrenuti do Thea. On skrene.Uza stube kompićeve zgrade kanio sam letjeti, no jedva se vučem. Na svakom odmorištu trebam reanimaciju. Kad napokon dos-pijem do njegovih vrata, na njima je pričvršćena malena fotografija koja mog Thea prikazuje u pregači ukrašenoj stručkom s četiri ivančice. Kužim. Nije kod kuće. Kod mene je doma. Zabrinuta su ga djeca sigurno nazvala pa je pošao glumiti dadilju.Kad se vratim u auto, inspektor Caregga zamalo je već digao sidro. Ne bih li se iskupio za taj maleni zastoj, kažem mu da me iskrca na uglu Ulice La Roquette i Ulice la Folie-Regnault, pedeset metara od moje kuće. Tako ne mora napraviti krug preko bulevara. Hvala lijepa, večeras je dežuran i prilično mu se žuri. Izvlačim se iz auta i vučem kosti prema djeci. Djeca... moja djeca. Trenutak nježnosti koji me, začudo, podsjeti na profesora Leo-narda. I tako su populacijskog Lea ohladili na mom radnom mjestu! No nije se doimao poput tipa koji zalazi u supermarkete. A110još manje poput tipa koji bi se igrao u fotoautomatu. Na profesoru Leonardu sve je bilo ručni rad.

Na predavanju je nosio krpice teške najmanje dvadeset-trideset tisuća. Sigurno su mu desnu i lijevu cipelu izrađivali različiti postolari, a svaka je bila životno djelo. Ne, taj kalibar ne zalazi u robne kuće. U podzemnu bi mogao zalutati samo u šoku. Ili da obavi zadatak koji je dobio u igri zaloga na kćerinom posljednjem domjenku.(Bože mili, zar je pedeset metara tako daleko?)Leonard... profesor Leonard... On nije bio Saindairova soja. Njega nisu trebali poučavati o tradiciji. Rodio se kao dio nje. Presvete je vrednote upio s mlijekom prave dojilje stopostotno čistog seoskog podrijetla. Vjerojatno mu prethodi dvanaest naraštaja priznatih liječnika. Nekoć kraljev liječnik, danas predsjednik Strukovnog vijeća, tko zna? Medicinski prvaci još od doba Moliereova Diafoiru-sa. I takav čovjek pogine kao slučajna žrtva na javnome mjestu, u društvu mehaničara iz Courbevoiea i inženjera Državne cestogradnje zaljubljenog u sestru blizanku! Kako se kompromitirao... obiteljska sramota! Pokopat će ga krišom u noći bez mjesečine.(Doista nema više od pedeset metara?)Kamo si zabrazdio, Malaussene? Ti si običan posranac koji nema pojma o prvoj ligi. Pun si predrasuda i Ijevičariš. "Prilagodba" im je jedini recept za uspjeh. U "prilagodbi" je tajna njihove moći. Prilagođavaju se. Na predsjednički položaj dolaze svirajući harmoniku. Metroom se ne voze samo zato što kraljevski jednostavno pješače niz Champs Elvsees.Ispod skupe bunde majica s rasprodaje. Prilagodba...Theo je doista kod mene. Kao i Clara. I Therese. I Jeremv. I Pi-kavac. I Louna. I njezin trbuh. I Julius. Koji mi plazi jezik. Moji. Najmiliji.— Bene!Netko krikne. Pa tajac. Krik bola oteo se jednoj od sestrica kad me ugledala. Kojoj? Louna objema rukama pokriva usta, The'rese sjedi za svojim stolom i gleda me kao da sam ustao iz mrtvih. (Imjesam.) A Clara stoji i oči joj se pune suzama. Zatim, pipajući rukom iza leđa, pronađe Leicu, prinese je desnom oku i FLASH! Užas je suzbijen, a njuška mi sigurno neće poprimiti razmjere Co-vjeka-slona.Naposljetku Jeremv sve dovede u normalu upitavši:— čuj, Bene, možeš li mi objasniti zašto se debilni glagolski pridjev prošli slaže s kretenskim direktnim objektom kad ovaj stoji ispred usranog pomoćnoga glagola biti?— Imati, Jeremv, ispred pomoćnoga glagola imati.— Svejedno. Jebi ga, Theo mi ne zna objasniti.— Ja sam ti tehničar... — izgovara se Theo i odmahuje.Pa objasnim. Objašnjavam dobro staro pravilo utiskujući očinski poljubac na svako čelo. Znate, nekoć se glagolski pridjev s direktnim objektom slagao bez obzira na to je li ovaj stajao ispred ili iza pomoćnoga glagola "imati". No ljudi su tako često izostavljali slaganje kad je stajao iza, da je gramatički zakonodavac tu pogrešku promaknuo u pravilo. Eto. Tako vam je to. Razvoj jezika prati našu lijenost. Da, da, "žalosno".— Sve se zbilo ispred moje zgrade. Sigurno su slutili da ćeš doći vidjeti kako mi je i zaskočili te na mojim vratima.Ležim na svom krevetu. Julius sjedi na podu, a glavu mi je položio na trbuh. Na pidžami mi leže dobra tri centimetra plosnatog, toplog (živog!) jezika. Theo korača gore-dolje po sobi.— Kad sam stigao u bolnicu, sve je već bilo gotovo. Gorostasni murjak odjeven kao pilot partizanske eskadrile već te trpao u auto.(Hvala, inspektore Caregga.)— Mislim da te pratio. Vidio je da ulaziš u moju zgradu pa je iskoristio priliku da skokne po pljuge, a kad se vratio, ekipa se već odavno bacila na posao.— Vidio si tko su bili?— Ništa nisam vidio. Hitna je već odvozila one koje je zrakoplovac izbacio iz igre. Mislim da se nije suzdržavao.(Hvala i drugi put, Caregga.)112

— A ti, Theo? Ništa nisi slomio?— Upropastio sam odijelo.Stane kao ukopan i okrene se prema meni.— Mogu li te nešto upitati, Bene?— Izvoli.— Jesi li ti upleten u tu bombašku priču? To me ipak lagano osupne.— Nisam.— Šteta.Večerašnji su razgovori puni iznenađenja!— Jer da jesi, bio bih te spreman proglasiti narodnim junakom!Dobro, što ga je spopalo? Neće mi valjda prodati priču o trulom potrošačkom društvu, ne on i ne meni, ne u našim godinama i u našoj struci!— Gukni, Theo, što skrivaš?Priđe mi, sjedne pokraj Juliusove glave, ovaj zakoluta očima (Julius je živ!) i složi facu šekspirijanskog pouzdanika.— Tip koji se razletio u fotoautomatu... Šaptanje.— Da, Theo?— Bio je gad najgore vrste!Nemojmo pretjerivati, ta je vrsta prilično rasprostranjena, a njezina gadost opravdana jer se prodaje pod dužnost.— Poznavao si ga?— Ne, ali znam čime se bavio u slobodno vrijeme.— Drkao u fotoautomatima? Na to mu se oči zakrijese.— Pogodio si, Bene.Ne znam što je tu tako čudovišno (a ni kakav je to užitak).— Promatrajući svoje suvenirčiće.Glas mu iznenada drhti. Drhti pun gnjeva kakav dosad od njega nisam doživio.— Daj, Theo, govori!113On ustane, skine pregaču s ivančicama, iz džepa sakoa izvuče l novčarku, a iz nje izvadi nešto što izgleda poput stare fotografije] i pruži mi je.— Pogledaj ovo.Doista, fotka je stara, ima zupčaste rubove poput keksića i cr-1 no-bijela je. Ali kako je tamna! Veoma tamna. Vidiš atletsko tijelo J profesora Leonarda prije dvadeset ili trideset godina, vatrenih očiju i stravično iscerene njuške, kako stoji golo od pete do vrha šiljaste lubanje, a ispruženim rukama na stol prislanja drugo tijelo...— O, ne...Podignem pogled. Niz Theove obraze teku suze.— Mrtav je, Bene.Ponovno pogledam fotografiju. Kako nagonski znamo da neki sat stoji, iako pokazuje točno vrijeme? Dijete koje profesor Leo-nard pritišće na stol nedvojbeno je mrtvo.— Gdje si to našao?— U kabini. Ostala mu je u ruci.Dug tajac u kojem ja pomnije promotrim fotografiju. Na njoj je goli muškarac, napetih mišića što blistaju poput munja (valjda su to odbljesci bljeskalice na znoju). Na nečemu što bi mogao biti stol bijela je dječja prilika, kojoj se noge klate u zraku. A u podnožju stola...— Što vidiš u podnožju stola?Theo prinese fotografiju mojoj noćnoj svjetiljci i nadlanicom obriše obraze.— Ne znam, možda odjeću, gomilu odjeće.Da, riječ je o gomili nečega što se gubi u sivilu sjena koje postaju sve dublje i dublje dok iz te ustitrale tame ne izbije bijela prikaza žrtvovana djeteta.— Zašto je nisi predao policiji?

— Da zgrabe tipa koji je ubio ovu svinju? Ne dolazi u obzir!— Bio je žrtva slučaja. Tako si i ti mogao stradati. čim izgovorim tu rečenicu, više nisam siguran.— Recimo da ne želim da slučaj završi u zatvoru, Bene.— Ostavi fotografiju ovdje. Nemoj je vući sa sobom.114RAJ ZA LJUDOŽDERENakon Theova odlaska, tutnuvši fotografiju u ladicu noćnog ormarića, zaspim. Poput kamena koji pada. Kad stignem do dna, nekakav gorila gubice nalik stroju za spaljivanje priprema paprikaš od dječice koja se praćakaju u tavi. Nato ulaze Ljudožderi Mra-zevi. Ljudožderi Mrazevi...11523.LEDAO JE SMRTI U OčI!" vrišti naslovnica sutrašnjih novina. Slijede četiri uvećane fotografije iz fotoautomata koje požderu cijelu stranicu. (Bogamu, naprava je doista dobro radila!) četiri posljednja krupna plana profesora Leonarda.Obrijane glave i počupanih obrva, muškarac je i više nego ćelav. Ima visoko, glatko čelo istaknutih arkada, šiljaste uši, snažnu čeljust pod tustim obrazima i blijedu put, no to je možda zbog osvjetljenja. (Opet mi se čini da sam to lice negdje vidio.) Glava mu je na prvoj slici lagano zabačena, a ravna usta bez usana doimaju se poput ožiljka u dnu lica. Pod teškim je vjeđama pogled mračan, hladan, posve bezizražajan, uznemirujuće dubok. Cijelo je lice ukočeno, ne zbog prirodnog nedostatka izražajnosti nego jer namjerno ništa ne izražava. Na drugoj fotografiji to moćno zdanje sala i mišića naizgled zahvaća opći potres. Vjeđe se dižu, otkrivaju cijelu šarenicu koju probija potpuno crna zjenica i neodoljivo privlači pogled. Na usnama se ocrtava cer, dubeći dvije jamice u koje upada masa obraza. Na trećoj se fotografiji lice rasprskava. Istaknuti lukovi arkada se lome, čelo i lubanju potresaju valovi, zjenice gutaju šarenice, usta raskoljuju lice u dijagonalnom usjeku, obrazi su kao usisani, nešto nalik zubalu leti naprijed, sve je116mutno. Posljednja fotografija prikazuje mrtvaca. Bar njegov vidljivi dio. Sigurno se nakon eksplozije svalio na okretni stolac. Vidi se samo lijeva očna šupljina, prazna i krvava. Lubanja mu je djelomice oderana.Ni mojoj glavi nije mnogo bolje dok me Clara previja.— Lakše malo s tim oblozima, osjećam se kao artičoka kad je kuhaš na pari.— Jedva su mlaki, Benjamine.Kad me sestrica zove Benjaminom, sav se raznježim. Kao da mi rasteže ime da zauzda bujicu osjećaja.— Baš su te ulickali.— A tek da me vidiš iznutra... Što misliš o te četiri fotografije? Clara se nadvija nad novine i odgovara mi tehnički i točno, okom:— Mislim da novinari pišu gluposti; ovaj čovjek ne gleda smrti u oči (uostalom, gdje si vidio da bomba ubija u četiri koraka), nego u nešto drugo, u nešto što drži u ispruženoj ruci točno ispod objektiva.(Eh, da, Clarinčice moja, da, da...)— Lice mu se rasprsnulo prije eksplozije, Bene. (Da, da, da.)— A što se izraza tiče, nije to izraz bola, nego užitka.Sad se zagledam u svoju sestricu. Zatim otpijem sićušan gutljaj kave i pustim da polako prostruji kroza me pa je tek onda upitam:— Da vidiš neku strašnu fotografiju, nešto tako potresno da ne možeš dugo gledati, reci mi, što bi učinila?Ona ustane, stavi svoju debelu antologiju francuske književnosti u torbu, uzme kacigu za moped, oprezno me poljubi i odgovori mi s praga, netom prije nego što će izići:— Ne znam, vjerojatno bih je fotografirala.U pet sati popodne, kad kući stiže Therese, napokon shvaćam na što me podsjećala kužna njuška

profesora Leonarda i odakle mi onaj osjećaj već viđenoga...— To je on, Bene, to je on, to je on!117Therese stoji preda mnom i Juliusom s novinama u ruci i sva se trese. Glas joj podrhtava prestrašenom žestinom koja najavljuje veliki slom. Najnježnije što mogu, upitam:— Tko on?— On! — Zaurla pružajući mi knjigu koju je upravo iščupala iz svoje knjižnice:— Aleister Crowley!(Ah, da! Aleister Crowley, slavni engleski čarobnjak, veliki Belze-bubov frend: Leamington 1875 - Hastings 1947, čuo sam za njega...)Knjiga je otvorena na fotografiji koja se potpuno podudara s prvom od četiri Leonardove slike. Ili joj je bar veoma slična. Ispod fotografije je sljedeća legenda: Zvijer, 666, Aleister Crowley.A na nasuprotnoj stranici, ovaj tekst što vonja po sumporu:Jedini je zakon: čini što te volja. Jer svaki je čovjek zvijezda. No većina to ne zna. I najokorjeliji su bezbošci izrodi kršćanstva. Jedini koji se usudio reći "Ja sam Bog" umro je lud dok ga je, oboružana raspelom, zi-bala njegova predraga mama. Zvao se Friedrich Nietzsche. Drugi, čovjeko-lika bića našega XX. stoljeća, Isusa su Krista zamijenili Mamonom, a svetkovine svjetskim ratovima. Veoma su ponosni što su pali niže od svojih prethodnika. Nakon uzvišene nedonoščadi, gnusna nedonoščad. Nakon vladavine preljudskoga, diktatura infraljudskoga...— Nije mrtav, Bene, nije mrtav, reinkarnirao se! Eto ti ga na, opet je počelo.— Smiri se, zlato moje, mrtav je da mrtviji ne može biti. Zaglavio u fotoautomatu.— Ne, opet se skrio iza privida smrti da bi se lakše ponovno pojavio negdje drugdje i nastavio svoje djelo.(Kroz glavu mi sune fotografija kojom sijeva mrtvo meso: "svoje djelo"! Slutim da ću se iživcirati.)— Pogledaj, Bene, nadjenuo si je ime Leonard!Od jeze je izdaje glas i lice ostaje bez kapi krvi. Novine joj ispadnu iz ruku kao na filmu i ona ponovi:— Leonard... Julius plazi jezik.— Da, zvao se Leonard, pa što?118Eto ti ga na, živciram se.— Tako su zvali vraga na vještičjim sijelima. Vrag, Bene! Ma-mon! Lucifer!Eto ti ga na, puca mi film.Mirno ustajem držeći u ruci Crowleyevu knjigu, stvarčicu uvezanu u zelenu kožu sa zlatnim biljegom u stilu čarobnjačke biblioteke (dopustio sam Theresi da si police natrpa tonama takvih knjiga - krasna li "odgojitelja"!). Bez riječi je razderem i obje polovice zavitlam preko cijelog stana. Zatim sirotu sistericu Theresu hvatam za ramena i prvo je nježno, a zatim sve snažnije tresem, is-prva mirno, a zatim sve histeričnije objašnjavajući da mi je dosta njezinih horoskopskih bljezgarija i sotonističkih bezvezarija, da za njih više ne želim čuti, da Pikavcu daje žalostan primjer ("žalostan", da, rekao sam "žalostan") i da ću je prebiti na mrtvo ime ako još jednom o tome pisne, samo još jednom, jesi li me čula, kozo jedna!I kao da mi to nije bilo dosta, nasrnem na njezinu knjižnicu i objema rukama sve pometem: knjige, hamajlije i svakovrsni kipići fijukom lete iznad Juliusa i u eksploziji raznobojnog gipsa razbijaju se na zidovima dućana sve dok i transvestitska Vemanja pred nogama skamenjene Therese ne ispusti bahijsku dušu.Zatim se sa svojim psom nađem vani. Vani, na ulici. Izgubljeno bauljam prema Pikavčevoj školi. Hvata me sumanuta želja da uzmem Pikavca u naručje zajedno s njegovim ružičastim naočalama, da mu ispripovijedam najljepšu priču na svijetu (nesreći ni traga od početka do kraja), hodam i razbijam glavu (sve je bajno, nema zebnje) i ništa mi ne pada na pamet, serem ti ja na književnost, realizam kamo god se okreneš, smrt, noć, ljudožderi, pokvarene vile! Prolaznici se okreću za luđakom čvorugave glave u pratnji psa koji plazi jezik. No ni prolaznici ne znaju idealne priče, kao ni ja! I fućka im se! I smiju se mesožderskim smijehom neznanja, krvoločnim smijehom zubate

ovce!Odjednom mi bijes splasne. U naručje mi je upravo skočilo nešto maleno i okruglo što škilji iza ružičastih naočala.119— Bene! Bene! Učiteljica nas je naučila prekrasnu pjesmicu! (Napokon! Predah! Živjela učiteljica!)— Hočeš li mi je izrecitirati?Pikavac mi ovije ruke oko vrata i svoju prekrasnu pjesmicu odrecitira kao što recitiraju svi mališani, poput lovaca na bisere, nijednom ne udahnuvši zrak.Bila jednom jedna mala barka, Na nj Ugolino ukrca sinove. Krvoloku mamac bude varka Da plovidba besplatna je!Pet-šest tjedana putovaše i hrane ponesta im. On će: "Riješit ću sve brige vaše Za sinove svoje marim!"Najkraću se slamku vuklo, Uglađenost! Protokoli! Srce mu je samo tuklo Da vlastitu glad utoli.Postojan, ko legenda prava, Ugolino djecu pojede Da ocu im ne ode glava... Presvisnem kad sjetim se!Jules LaforgueDobro. U redu. Shvatio sam. Dosta za danas. U krpe. A kikić mi se oduševljeno smiješi iza svojih ružičastih naočala. Smiješi mi se. Iza ružičastih naočala. Oduševljeno. Djeca su budale. Kao i anđeli.120Pokupim se u krevet s temperaturom od dobrih četrdeset. Potpuno zamračenje. Nitko ne smije k meni. Ni Julius. Clara je uporna pa je osorno pošaljem da radije tješi Theresu.— Theresu? Što joj je? Sasvim joj je dobro!(Eto. Nikad ne preuveličavaj bol koju drugima možeš nanijeti. Neka u tome sami uživaju.)— Gara? Reci sestri da više ne želim čuti za njezinu magiju. Osim ako mi pomoću nje ne dozna prva tri konja na sljedećoj utrci. I to u točnom redoslijedu!Nastupa grozničav trenutak samokritike. Što te spopada? Najmlađem bratu dopuštaš da sklapa potanku kartografiju pederskog podzemlja, drugi zabušava u školi i psuje kao kočijaš, a tebi se fućka; anđeosku sistericu potičeš da fotografira najgore grozote umjesto da priprema maturu, druga već godinama uz tvoj blagoslov šuruje sa zvijezdama, nisi se potrudio Lounu ni savjetovati, a sad se odjednom furaš na veliku moralnu krizu stoljeća pa kao inkvizitor razbijaš idole i izopćuješ cijeli ljudski rod! Što je? Što se zbiva?Znam što je. Znam što se zbiva. U život mi je ušla fotografija. Strašna je priča postala počelo stvarnosti.Ljudožderi Mrazevi...Upravo kad dođem do tog velikog otkrića, vrata sobe se otvaraju.— A?Na pragu stoji teta Julia. Zalebdi smiješak. Opisi njezine odjeće nikad mi neće dosaditi. Ovaj put nosi blijedosmeđu vunenu haljinu bez kopčanja koja se preklapa na grudima. Teško na teš-kome. Toplo na toplome. I ta tako podatna čvrstoća...— Smijem?Sjela je pokraj mene prije nego što sam se uspio očitovati.— Sjajno! Dragi su te kolege krasno sredili!U njezinu posjetu naslućujem prste svoje Clare ("pođi gore i pogledaj je li Benjamin još živ").— Nisu ti ništa slomili?121Julia mi pomiluje čelo. Ruka joj je svježa. Opeče se, ali je ne povlači. Pitam:— Julia, što misliš o ljudožderima?— S kojeg gledišta? Mitološkog? Antropološkog? Psihoanalitičkog? Tematike narodnih priča? Ili da ti udrobim od svega pomalo?Nije mi do šale.

— Dosta prenemaganja, Julia, pusti koncepte i reci mi što ti misliš o ljudožderima.Pirgaste joj se oči na tren zamisle, a zatim mi nevjerojatno širok osmijeh otkrije panoramu njezinih zubiju. Iznenada se nagne i prošapće mi tik uz uho:— Na španjolskome se voljeti kaže "comer".U tom joj naglom pokretu iz haljine pobjegne jedna dojka. A kad već na španjolskome voljeti znači jesti...12224.Gospodine Malaussene, želio sam s vama razgovarati u nazočnosti vaših kolega.Sainclair pokazuje Lecvfrea i Lehmanna koji su se ustobočili svaki sa svoje strane njegova stola.— Da svi jasno iznesu svoja stajališta.Tajac. (Teta Julia i ja tri smo dana proveli u krevetu. Meni su svi položaji kristalno jasni.)— Iako nismo istomišljenici, onakva rješenja nisu demokratska. Lecvfre istupa najsimpatičnije što onako antipatičan može. 0u-lijine ruke i kosa još mi miluju kožu.)— No ako meni ijedan od tih gadova padne u šake...To je osvetnički Lehmannov glas. (čim bih se nanovo ukru-tio, ona se preslatko topila.)— Za to nasilje nema riječi, gospodine Malaussene. Prava je sreća što niste podnijeli prijavu, inače...("Kako si lijepa! Kako si lijepa! O, zanosna ljubavi moja... " Žudnja mi se propinjala poput Haminababove kočije!)— Na svu sreću, vidim da ste se gotovo oporavili. Naravno, na licu se još vide tragovi...(Tri dana. Da vidimo, triput dvanaest je trideset i šest. Da, najmanje trideset i šest puta!)123— No tako ćete kupcima biti još uvjerljiviji! Posljednja Sainclairova primjedba onu dvojicu natjera u srni-i jeh. Prenem se i priključim. Za svaki slučaj.Tako se nakon četiri dana bolovanja vraćam na posao. I to pod i budnim okom Coudrierovih hodajućih kamera. Ma gdje u prokletom Dućanu bio, na sebi osjećam njihov pogled. A ja njih ne vi-dim. Prava uživancija. Stalno krišom zirkam na sve strane. Šipak Ta dvojica znaju svoj posao. Osvrćući se, tijekom dana na strop sam uspio katapultirati deset kupaca. Ljudi bjesne dok sakupljam razbacane omote. Zatim "Gospodina Malaussenea traže na Reklamacijama." Gospodin Malaussene ide. Gospodin Malaussene obavlja svoj posao prilično nestrpljivo iščekujući dan kad će dobiti otkaz: objavljivanje članka tete Julije se otegnulo. Vraćajući se od Leh-manna, svratim u knjižaru, gdje iskopam isti primjerak životopisa Aleistera Crowleya kakav sam poderao. Stari mi ga Risson proda nakon duge propovijedi pune negodovanja. Slažem se ja s njim, sirota moja Therese, nije to književnost, no ipak ću nadoknaditi štetu, čak ću Thea zamoliti da ti donese novu Vemanju.(čujem Julijin smijeh: "Nikad nećeš imati ništa svoje, Benja-mine Malaussene, pa ni svoje bjesove." Pa nešto poslije iste noći: "A i ja te želim. Da mi budeš nosač zrakoplova, Benjamine. Bi li mi htio biti nosač zrakoplova? Povremeno ću slijetati da mi napuniš spremnike." Slijeći i uzlijeći koliko god hoćeš, ljepotice moja, ja odsad plovim u tvojim vodama.)Ne odmjeravaju me samo nevidljive kamere komesara Coud-riera, nego cijeli Dućan netremice zuri u moju facu duginih boja. A tih očiju je mnogo. Ne vidim Cazeneuvea. Produženo bolovanje? Kako sam ga raspalio cipelom! Sperma mu je sigurno šiknula na uši. Žao mi je, Cazeneuve. Iskreno mi je žao. (U glavi mi se opet nasmije Julia. "Odsad ću te zvati drugi obraz.") No gdje su se skrila ta dva murjaka? "Gospodina Malaussenea traže na Reklamacijama..." Idem, idem.124Poslije ću posjetiti Miss Hamilton tek toliko da provjerim kako mi radi sustav za napaljivanje otkako sam uistinu spoznao tetu Juliju.Kod Lehmanna neka gospođa urla. Dezodorans se u njezinoj nježnoj ručici pretvorio u ručnu bombu pa je ručica poprimila razmjere boksačke rukavice. Lehmann izvodi sjajnu točku o mom "zločinačkom nemaru". No ona ne povlači žalbu. Štoviše, kad bi mogla šiljaste potpetice zariti u uplakanu cvjetaču mog lica... (Takav ti je život, stari moj Lehmanne, ne možeš svaki put dobiti.)

Dakle, nakon ribancije svratim pozdraviti Miss Hamilton. Da vidim mogu li me njezine obline još dovesti u okomicu, ili je Julia neprijeporna vladarica biblijskog obilja mog vrta užitaka. Jurim kat za katom i ku-kuc, Miss, eto mene! Miss Hamilton mi je okrenuta leđima, posve zaokupljena premazivanjem noktiju lakom prozirnim poput njezina glasa. Ruka koju diže prema svjetlu otkriva nokte-oblačiće. No svi lakovi jednako mirišu i dovoljan mi je jedan pogled na tu sitnu mehaničku ljepoticu kako bih se uvjerio da ona nije Julia. Ipak pročistim grlo. Miss Hamilton se okrene. Isuse Kriste! Isuse Kriste Bože! Faca joj je ista kao moja! Pod uzaludnom joj šminkom dvije astronomske šljive napola zatvaraju oči. Gornja je usna rasječena i tako otečena da joj je gotovo začepila nos. Bože mili, tko joj je to učinio? Istog mi se trena brzinom nezadržive očitosti u glavi zavrti odgovor kao novčić u tanjuru. Ti, kretene, ti, gade moj, ti si joj to učinio! Žensko je tijelo na pločniku bilo njezino. Nju si šorao!Dugo mi je trebalo da se priberem. Tko ju je nahuškao: Malaussene "osnovno objašnjenje", Malaussene "bjelodani uzrok", Malaussene Jarac-Bombarder. Tko? Cazeneuve? Lecvfre? I zašto im je povjerovala? A ja sam još mislio da joj se sviđam! čestitam na pronicavosti, Malaussene! čestitam! Doista ti svaka čast! Ti si kriv! Ti i tvoj ušljivi posao! Ti i tvoj jareći smrad!Dugo se tako gledamo, Miss Hamilton i ja, nismo u stanju prozboriti ni riječ, a tada dvije suzice kanu među njezine razvaline, a ja pobjegnem poput izdajice nakon mučkog pokolja.125Dosta mi je. Dosta mi je, dosta, dosta, dosta, dosta! (Sad mije l već zbilja dosta...)Stojil! U ovakvu mi je stanju Stojil prijeko potreban. Jer Sto-jiljković je doživio sva moguća razočarenja. Sva. Prvo se razočarao u Gospodinu Bogu, u kojeg je nepokolebljivo vjerovao, a On se poskliznuo na njegovoj osapunanoj duši i ostavio je na vjetrometini Povijesti. Zatim u ratnom junaštvu i njegovom besmislenom naličju. U posvećenom debljanju Drugova nakon što su iz-vojevali revoluciju. I naposljetku u gubavčevoj samoći izopćenika. Tijekom njegovoga dugog života sve je redom zakazalo. Gdje onda nalazi spas? U šahu (igri), a i tu katkad gubi. Onda gdje? U humoru. U humoru, tom temeljnom izrazu moralnosti.Tako dio noći provedem sa starim Stojilom. No ganjanje drvenjaka ne dolazi u obzir. Imam silnu potrebu za njegovim pripovijedanjem.— Dobro, sinko. Kako hoćeš.Položi mi ruku na rame i povede me u obilazak cijelog Dućana. Vodi me s kata na kat i o najbeznačajnijim predmetima (pretis-lon-cu, grahu u limenci, mini-spavaćicama, pokretnim stubama, francuskim klasicima, rasvjetnim tijelima, umjetnom cvijeću, perzijskim sagovima) svojim prekrasnim podzemnim glasom pripovijeda u povijesno-mističkom tonu, kao da je monumentalni sukus civilizacije, a mi dva Marsovca koje je tolika mudrost prikovala na mjestu.Zatim postavljamo figure na šahovsku ploču. Nisam mogao odoljeti. No igrat ćemo za šalu, brbljavo, a Stojil će dalekim i na-dahnutim basom nastaviti svoj monolog. Sve dok (Bog zna kojim putem) ne dospijemo do Kolje, mladog ubojice Nijemaca koji je na kraju rata poludio.— Kao što sam ti već rekao, doista je smislio bezbroj načina da ubije čovjeka. Naravno, tu je fora s trudnom drugaricom i kolicima, ali nekim se časnicima uvlačio u krevet. (Među nacistima nisu samo S.A.-ovci padali na anđeoska lica!) Ili bi pak izazivao nesreće: pala bi skela, otkvačio se kotač automobila i slično. Kad bi dolazila od njega, smrt se najčešće doimala iznenadnom, slučajnom, poput zle sreće, kako vi Francuzi kažete. Dva časnika126s kojima je otvoreno spavao (znaš, bio je nešto kao balkanski Lo-renzaccio) umrla su od srčanog udara. Nije bilo ni traga otrovu ili bilo kakvom nasilju. Pa su ga drugi časnici zaštitili od Gesta-pove istrage. Gotovo su svi žudjeli za njim i tako štitili vlastitu smrt. Sigurno su to i naslućivali jer su ga u šali nazivali LEIDEN-SCHAFTSGEFHAR.— Prijevod?— Pogibelji strasti. Kao što vidiš, veoma njemački, veoma heidel-berški! Malo-pomalo pretvorio se u anđeosko utjelovljenje smrti. čak su ga i naši tako doživljavali pa mu se nisu usuđivali pogledati u oči. Valjda je i to pridonijelo njegovu ludilu.Utjelovljenje smrti. Glavom mi sjevne malena fotografija, Leo-nardovi napeti mišići, šiljasta i

blistava lubanja, noge mrtvog djeteta... pa upitam:— Nikad nije upotrebljavao eksploziv?— Katkad je upotrebljavao bombe. U najboljoj boljševičkoj tradiciji.— Znači, ubijao je i nevine? Prolaznike...— Nikad, lime je bio opsjednut. Zamislio je sustav ciljanih bombi koji su poslije usavršile ruske i američke službe.— Ciljana bomba?— Načelo je jednostavno. Izazoveš najveću moguću buku uz najmanju moguću štetu. Veoma bučna eksplozija u kojoj se naboj usredotočuje na točno određen cilj.— čemu to?— Navodi na pomisao da je napad izveden naslijepo, a zapravo je žrtva unaprijed odabrana. Povede li se istraga, prvo pomišljaju na slučaj. Mogli smo stradati ti ili ja, a s obzirom na buku, čak desetak ljudi. Kolja je tako uglavnom likvidirao domaće izdajice, Jugoslavene koje bi ubijao u svjetini.Slijedi stanka u kojoj se Stojil vraća igri. Zatim, tonom promišljena igrača:— Ako mene pitaš, tip koji operira u Dućanu ima istu taktiku.12725.Uzmimo da je doista tako. Uzmimo da naš bombaš ne ubija nasumce. Žrtve su odabrane. Policija je u zabludi i vjeruje da je riječ o mahnitom ubojici. Smatra da kupce od pokolja spašava puka sreća. Uostalom, jednom su prilikom poginule dvije osobe, a ne jedna. U redu. Pretpostavimo da je murija zalutala krenuvši u potragu za luđakom koji ubija naslijepo. No njihovi su laboratoriji sigurno analizirali bombe. Dobro, recimo da nisu došli do pouzdanih zaključaka. Slijede pitanja. Ako ubojica poznaje žrtve i uklanja ih jednu za drugom: 1) Zašto samo u Dućanu? Prigovor, možda ih likvidira i drugdje, a ti o tome nemaš pojma. Možda, ali vjerojatno ne. Uz četiri žrtve na istom mjestu postavka je krhka. 2) Ako ubojica poznaje žrtve i uklanja ih jednu za drugom, poznaju li se međusobno? Vjerojatno. 3) No ako se potencijalni mrtvaci poznaju, zašto uporno kupuju u Dućanu? Ja bih valjda izbjegavao bure baruta u kojem su mi zaglavila tri kompića. Zaključak: žrtve se ne poznaju međusobno, no ubojica poznaje svaku pojedinačno. (Tip lako sklapa prijateljstva u različitim krugovima.) Pretpostavimo da je tako. Sad se vraćamo na prvo pitanje: zašto ih koka samo u Dućanu? Zašto ne u krevetu, na semaforu ili kod frizera? Na to pitanje zasad nema odgovora. Stoga prelazimo ravno na128pitanje broj 4. Kako svoje prskalice unosi u Dućan kad ondje mur-jaci danju pipaju, a noću patroliraju? Stražara Stojiljkovića da i ne spominjemo. Odgovor? Nema odgovora. Dobro, pitanje broj 5. KAKO SAM JA U TO UPAO? Naime, činjenica je da sam tu kad god grune. I svaki se put izvučem živ. Stoga, oblijeva me hladan znoj, možemo eliminirati pitanja broj l, 2 i 3 i vratiti se na radnu postavku komesara Coudriera. Ubojica ne poznaje nijednu od svojih žrtava. Na piku ima mene i nikoga drugoga. Želi me do grla uvaliti u govna. Pa me cijelo vrijeme slijedi i kad god dobije priliku, bum! Netko pokraj mene odleti u zrak. No ako me već toliko mrzi da me uvaljuje u takvu federalnu kašu, zašto radije mene ne razne-se? To mi se čini opakijim, zar ne? I uostalom, tko bi taj mogao biti? Tu se otvara prazni bezdan mog sjećanja. Nije mi jasno. I opet se vraćamo na pitanje number One: zašto bi mi smještao samo u Dućanu? Zašto se ljudi ne ruše kad se sa mnom mimoiđu na ulici, zašto ne eksplodiraju kad mi sjednu preko puta u metrou? Ne, postoji veza s Dućanom. No ako sve ovisi o mojoj nazočnosti u Dućanu, krvava bi igra prestala čim bih ja otišao. Sad se nameće pitanje broj 6: zašto mi okružni komesar Coudrier uopće dopušta da dišem ovaj zrak? Samo kako bi si priuštio zadovoljstvo da ukeba po lukavstvu sebi ravna zločinca? Vrlo lako moguće. Coudrier je miran i zaguljen. Doživljava to kao izazov i prihvaća ga. A osim toga, nije njegova glava na panju. Igra se velemajstorska partija između dobroga i zločestoga. Zločesti zasad vodi četiri nula.Eto kakvim se pitanjima bavi Benjamin Marlovve ili Sherlock Ma-laussene, moja malenkost, dok sanjarski pušta da mu hlače skliz-nu do gležnjeva. Unatoč vonju Juliusa Isplaženog Jezika, u sobi se

još razabire miris tete Julije. ("Doista si obiteljski fanatik, Be-njamine; u svoju si sestricu Claru zaljubljen otkako se rodila, no ćudoređe ti zabranjuje incest pa vodiš ljubav s drugom ženom koju zoveš tetom." Njezin miris lebdi, a ja se smješkam. ("Gdje bi svijet završio da ga ti prestaneš objašnjavati, teta Julia?) Juliusov pogled prati etape mog samotničkog striptiza. Leži pokraj kreveta.129Više me ne dočekuje tako da me smlavi. Više ne skače kad ga po-l zovem u šetnju. Onjuši klopu prije nego što je smaže. Sve oko sebe j promatra pogledom bremenitim mudrošću. Na putovanju u zem-f Iju Epilepsiju sreo je Dostojevskoga i Fjodor Mihajlovič mu je sve]*i'objasnio. Otad nam stari Julius glumi zrelost. Doima se neobično. J Štoviše, isplaženi mu jezik daje potpuno dječju facu. No kakav l smrad! Možda bih mogao iskoristiti njegovu novostečenu mud-; rost i naučiti ga da se sam kupa...— Ha, Juliuse, što ti misliš?Odozdo me pogleda sarmastim očima u kojima mogu pročitati da je vrhunac pseće mudrosti u tome da se nikad ne kupa.— Kako hoćeš...Spavanac. Na kraju krajeva, dan je bio naporan. No prije ne- l go što se uvučem među ponjave čeka me još jedno iznenađenje. Odgrnuvši krevetni prekrivač, pod jastukom nalazim zataknut list papira za pisma. Pa dobro. Kakvo je sad to iznenađenje? Objava ljubavi ili rata? Uhvatim ga između palca i kažiprsta, prine-sem noćnoj svjetiljci i otkrijem Theresin rukopis. Od one silne bure sa mnom nije progovorila ni riječ. Ima dočasnički rukopis savršenih vitica, posve neosoban, zakleo bi se da joj je učitelj bio krasopisac iz doba Treće Republike. Zabrinem se. Pa se nasmiješim. Therese mi daje znak pomirbe. Uz tračak humora, što me kod nje čudi, daje mi prognozu za sljedeću utrku. Znači, Clara me doslovno shvatila.Dragi Bene, 28, 3, 11, ili 7. Vrlo vjerojatno 28. Pusa. Tvoja sestra Therese, koja te voli.Dobro, moja Therese, sutra ću odmah igrati na ta tri broja. Ako Clara uspije prodati fotke, a Therese jednom godišnje dobije na lotu, moći ću lagodno živjeti od rente. (Zapravo imam samo jedan cilj: unovčiti obitelj. Ne žrtvujem se, nego ulažem.)I tako zadrijemam. No odmah se budim. Koloplet prvo podmuklih, a zatim sve preciznijih pitanja pali mi sve lampice. Pri punoj sam svijesti. Ponovno pomišljam na fotografiju koju sam tut-nuo u ladicu noćnog ormarića. Ali ne više užasnuto. Mislim na nju kao na trag. Jedini trag. A Theo ga želi zatajiti policiji. Ne želim130Theu raditi iza leđa, no moram mu objasniti da smo se upustili u opasnu igru. Koliko možeš dobiti za utaju dokaza? A možda i ometanje istrage i sudioništvo! Theo, Theo, moramo fotografiju predati policiji ako ne želiš da nadrljamo. Volim ugljični dioksid i olovo u zraku ovoga grada, Theo. Ne želim da mi ih oduzmu. No zašto sam onda zadržao fotografiju? Da on ne bi imao neugodnosti na povratku kući? Nedovoljan razlog. Zadržao sam je da je pobliže proučim. Nešto sam nanjušio. Zahvaljujući svojoj poslovičnoj intuiciji. Ta je slavna intuicija dijagnosticirala i ljubav Miss Hamilton. (Mamma mia...) Izvadim fotografiju iz ladice i pomno je gledam. Nisam primijetio da je djetetovo desno stopalo odsječeno i da ga Leonard drži u ruci! A što bi mogla biti ta gomila u podnožju stola? Gomila odjeće? Ne slažem se, Theo, riječ je o nečemu drugome. Ali o čemu? Nemam blage veze. Prijeđimo na sjenu u dnu. Kao da se kroz nju mjestimice provlače i dublje sjene. Zaboga, tolika tama... i bljesak unakažena mesa!13126.Stežući puške u rukama, pripadnici Letećeg odreda jurnuli su oklopljenim kamionima. čulo se lupanje automobilskih vrata pa dugi zvižduk sirene i iz razjapljenih su garaža šiknula dre-čeća rotirajuća svjetla. Motoristi su već raščišćavali put kočeći se u stremenima, izbacivši okrugle stražnjice poput husara kad krenu u napad. Pariz se povlačio pred njima. Automobili su se u panici penjali na pločnike, prolaznici skakali na klupe. Tri su vatrogasne postaje s lanca pustile crvena čudovišta, čiji je krom bio kričaviji od sirena. I ambulantnim se vozilima oteo dugi, blijedi krik dok

su sablje helikoptera sjekle prezasićeni zrak glavnoga grada. Sad je i okrugla zgrada Televizije oslobodila svoje čopore, reportažna vozila i automobile načičkane antenama, a za njima su uskoro krenule i kolege iz tiska u službenim automobilima i radijski slobodnjaci na vlastitim mopedima. Svi su se uputili prema jugu na krilima vrhunskog profesionalnog uzbuđenja. Na Trgu Italie iz Bulevara L'Hopital izleti teretnjak i poljubi vatrogasno vozilo koje se pojavilo iz Ulice Gobelins. Sraz plavoga i crvenoga završio je bez pobjednika, a asfaltom se zakotrljao jednak broj kaciga. Ambulantno je vozilo sve uredno pomelo i vratilo se odakle je došlo.Južna autocesta: urličuća je povorka poput sisaljke za sobom povlačila gomilu znatiželjnika, nepreglednu i dobrostojeću svje-132tinu žednu krvi, koja je i sama počela trubiti kao da ide na svadbu. Trebalo je prevaliti sedamnaest kilometara i to su obavili u jednom dahu, za tren oka. Vladala je takva napetost da se nisu uspjeli ni upitati kamo idu i već su stigli. SAVIGNY-SUR-ORGE. To je bilo mjesto događaja. Točnije, kućica obrasla u ruže na obali Yvette. Zatvoreni kapci, uokolo sve prazno, miris smrti. Tišina iščekivanja. U takvoj se tišini šuljaju sjenke elitnih strijelaca, skrivaju se iza automobila, na starom krovu od crijepa, iza kamionske cerade, svi voki-tokijima u vezi sa zapovjednikom, prsti na snaj-perskom obaraču, zapravo nisu ljudi, samo pogledi i meci. Televizijski komentator, koji je dosad sve prenosio kao na nogometnoj utakmici, sad je šaptao: u jednom je dahu prošaptao da se u toj slatkoj kućici cvjetnih balkona ukopao ubojica iz Dućana i za taoca navodno uzeo vlastitoga starog oca. U kući je bilo dovoljno eksploziva da raznese cijelo selo pa su u krugu od tri stotine metara sve evakuirali.U Dućanu, gdje se slika slatke kućice pojavi na bar stotinjak treperavih ekrana u boji, vlada tišina. Okupivši se u prodajnom salonu televizora, namještenici i kupci stajali su nijemo i netremice gledali. Zidovi obloženi tom jednom te istom slikom obećavali su završnicu koju je vrijedilo čekati. Bilo je dvadeset sati i dvanaest minuta. Sve je počelo u dvadeset nula-nula. Policija je odlučila djelovati u izravnom prijenosu u terminu Dnevnika, na svim TV postajama koje je obavijestila prije nego što je operacija uopće počela. Naime, osumnjičenog su odavno sumnjičili. Zašto ga prije nisu uhitili? upitao se komentatorov šapat. Na svoje je pitanje sam odgovorio: prikupljali su tragove ne bi li se čvrsto osvjedočili o njegovoj krivnji prije nego što krenu u napad. A sumnjivčev je otpor sada bio ravan najotvorenijem priznanju. Uostalom, prije nego što se zabarikadirao, svijetu je iz svega glasa poručio da je kriv. Zarekao se da će na najmanji pokušaj prodora u kuću sve dići u zrak. Preostalo im je samo da čekaju. I čekali su. Osobito jedan čovjek, samotnik na čijim je plećima počivao teret odgovornosti za cijelu operaciju. I kamera na tren napusti cvjetno pročelje kućice, preleti preko ničije zemlje i zaustavi se na njemu, čovjeku133koji je čekao. Bio je nizak rastom i odjeven u tamnozeleno odijelo. Možda mu je sako bio malčice prevelik pa se doimao poput jahaćega kaputa. Nosio je odličje Legije časti, a preko oblog mu se trbuha napinjao svileni prsluk s uzorkom zlatnih pčela. Jedna ruka, utaknuta između dva gumba prsluka, počivala je na trbuhu, koji su sigurno parali čirevi odgovornosti. Drugu je skrivao iza leđa, možda da bi prikrio grčenje prstiju.Njegovi su se suradnici držali na pristojnoj udaljenosti. Takva šefa ne možete tek tako ometati u razmišljanju. Glave pognute kao da je pritišće teret silnih promišljanja, ispod lukova obrva izvirao mu je mračan pogled, a svi su pogađali da je prikovan na kućicu u cvijeću. Crni i teški pramen u obliku zareza naglašavao je njegovo široko blijedo čelo.No što je okružni komesar Coudrier čekao da zapovjedi konačni napad? čekao je. Iz iskustva je znao da se u žurbi gube bitke. Također je znao da svoje dosadašnje uspjehe, karijeru, a o Slavi da i ne govorimo, duguje urođenom daru da iskoristi priliku. Treba znati iskoristiti trenutak. Pravi trenutak. To je bila njegova jedina tajna. I stoga je čekao. čekao je pod budnim okom kamera, u pozornome muku svojih suradnika, nasuprot kućici u cvijeću. Pružih' su mu megafon, no odbio ga je pokretom ruke. Nije bio čovjek za pregovore. Nego za čekanje. I Bljesak. Odjednom je iza Samotnikovih leđa nastupilo komešanje. On se nije okrenuo. Gomilu novinara i policajaca sjekao je 504 kabriolet motora V6, ružičast i ulubljen, a opasan poput štuke. Stigavši do Samot-nika, dahne i

stane. I ne oslonivši se na zatvorena vrata, iz automobila iskoče dva muškarca.Dvostruki mačji skok. Kamera im uhvati lica dok su prilazili šefu. Niži je bio gadan poput nakazne hijene. Drugi je bio golemi ćelavac, izuzmemo li dva zaliska što su mu se poput uskličnika obrušavala na moćne čeljusti. Prvi je bio odjeven kao skitnica, a drugi kao golfaš.— Hijena Huljić i Zak Zalisak!— Pogodili ste, djeco.— Opakiji od Eda Lijesa i opasniji od čeha Bez Pokrića!134— Baš oni, Jeremv, prepoznao si ih.— I onda?— I onda što?— I što se onda dogodilo!— čut ćete sutra u isto vrijeme.— Oh! Sranje, ne! Bene, baš si svinja!— Molim?— Ma nastavi, ne možeš nas ostaviti u neizvjesnosti.— Želiš li da ti pregledam bilježnicu pa da vidiš kakva sam svinja? (Uf... kamo sad?)Zatim se Jeremv okreće prema Clari (kako samo izvlači stari osmijeh petogodišnjaka kad mu zagusti!):— Clara, ti mu reci.— Daj, Bene...I to je dovoljno da posljednji bunker mog autoriteta padne u prah i pepeo.— I onda se niži i ružniji od dvojice inspektora (ne znaš koji je opakiji) nagnuo nad Samotnikovo uho. Začuo se šapat, a zatim je Šefovim licem preletio tračak osmijeha. No u tom je tračku svatko mogao prepoznati sigurnost u pobjedu. Bilo je dovoljno da okružni komesar Coudrier podigne ruku i pucne prstima da se, kao da je iskočio iz čarobne kutije odanosti, pojavi vjerni Caregga.Na tren su na svim televizijskim ekranima nastupile smetnje. Zatim se ponovno pojavilo komentatorovo lice. Opsada kuće mogla bi potrajati, objasni on, pa zato TV gledateljima preporučuje da poslušaju doktora Pelletiera, psihijatra svjetskoga glasa, koji će nam pokušati pobliže odrediti ubojičin psihološki profil. Komentator se okrenuo prema gostu čije se lice sad nade na ekranu. Istog su trena brže zakucala srca svih djevojaka diljem Francuske, a i njihovih majki. Profesor Pelletier bio je posve mlad - osim ako nije riječ o čovjeku kojemu je znanje očuvalo mladost - blijede i krhke ljepote, a govorio je blagim glasom smirene melodije što je svojom nevjerojatnom dubinom podsjećao na glas noćnog čuvara Stojiljkovića. Prvo je poželio odati počast zločinčevoj sjajnoj inteligenciji. Nitko u povijesti zločina nije policiju cijele135jedne zemlje tako dugo držao u šahu i toliko puta opetovao isti zločin, na istom mjestu i na isti način. Pritom se doktor Pelletier smješkao tako spokojno da su svi zaboravili kako se radi o straš-nome ubojici. "A u ovom me slučaju ta inteligencija nimalo ne iznenađuje", nastavi on, "jer sam dotičnog čovjeka u djetinjstvu poznavao niz godina, u školskim klupama, i nikad mu nisam uspio preoteti naslov najboljega. Zapodjenuli smo ogorčeno natjecanje, kakva samo škola uspijeva potaknuti, a upravo tom nadmetanju na određeni način dugujem svoj današnji društveni položaj. Zato od mene ne očekujte moralnu osudu tog negdašnjeg prijatelja. U okviru svojih sposobnosti (a ne dvojim da mu do dan-danas nisu dorasle) ograničit ću se na objašnjenje podloge njegovih naizgled bezumnih postupaka."— Clara, molim te još šalicu kave. Jeremv i Pikavac se deru:— Poslije, Bene, dalje, molim te, dalje!— Valjda mogu pijuckati kavu. Nigdje ne gori! Uostalom, na samom smo kraju...— Na kraju? A kako je završilo?— Što misliš kako je moglo završiti?— Bazukom su razvalili kuću?

— Baš tako, a zahvaljujući brdu eksploziva u njoj, Savignv je nestao sa zemljovida. Bravo, murijo!— Ušli su podzemnim prolazom!— Pikavče, ne možemo više puta u istoj priči upotrijebiti foru s podzemnim prolazom. Dosadi!— Kako, Bene? Popij tu kavu, bogamu!— Dogodilo se upravo ono što su u svojoj bolesnoj mašti predvidjeli Zak Zalisak i Hijena Huljić. Tip, odnosno zločinac, nije bio neki genijalac. Nije bio kardinalni zvekan, ali nije ni popio svu pamet svijeta kao što je tvrdio profesor Pelletier. Kad je čuo kako ga doktor na telki kuje u zvijezde, napustio je prozor iza kojeg je motrio i, naravno, prišao televizoru. (Hijena Huljić prethodno136je prema plavkastom svjetiucanju iza zatvorenih kapaka skužio da tip svoju epopeju prati na malom ekranu.) Pa kad je profesor Pel-letier (usput rečeno, psihijatar je kao i ja: zapravo je dobar frend naše dvojice murjaka iz doba njihove lude mladosti), znači, kad je lažni psihić počeo pripovijedati da su bili školski kolege, da mu se beskrajno divi i tako dalje, tip je počeo mozgati pitajući se 1) koje je godine to bilo, 2) kako je uspio zaboraviti tako dobroga kompića. Dva kobna pitanja, djeco moja, jer još je tražio odgovor kad mu se na potiljak spustila cijev tridesetosmice Zaka Zaliska. Mislim da su mu u tom trenu zapešća već krasile lisice Hijene Huljića.— A kako su njih dvojica ušli u kuću?— Kroz vrata. Otpiračem.Tajac. Na tome mjestu u priči uvijek zavlada blago tjeskobni tajac u kojem vidim kako kikićima iza upiljenih očiju i pod nabranim obrvama rade moždane vijuge. Traže neku podvalu, pripovjednu doskočicu (obmanjivačko izostavljanje, varavu neodređenost, nekakvu sljepariju) nedostojnu moga dara i njihove oštroumnosti.— Sve se poklapa, Bene. Štoviše, Zak Zalisak i Hijena Huljić stvarno su to majstorski smislili.Uf!— Ali otac? Joj!— Otac je bio talac kao i mi. Zapravo je sin radi njega u Dućanu podmetao bombe.— Ah, da?Sve troje naglo poskoče. Therese svoj skromni stenografski posao nastavlja i ne trepnuvši.— Otac je bio izumitelj. Tvrdio je da su mu tri glavne tvrtke za koje Dućan radi popalile izume. Što nije bilo posve pogrešno, ali ni točno.— Kako to? Pripovjedačka naslada...— Spadao je u ljude koji nikad nemaju sreću. Izumio je gomile sjajnih stvari (pretis-lonac, kemijsku olovku i slično...) no137uvijek dva-tri dana nakon što bi ih netko drugi već bio izumio. — (Upotreba pluskvamperfekta, Jeremv!) — Jednom progutaš, u krajnjem slučaju dvaput. No kad te takva smola prati cijeli život, nikakvo čudo što pomisliš da se nešto urotilo protiv tebe. Tako je sina naposljetku uspio uvjeriti da mu te tri tvrtke rade iza leđa pa ga je sin odlučio osvetiti podmećući bombe u Dućanu. I to je kraj priče.— Što je otac radio kad su Hijena Huljić i Zak Zalisak ušli u kuću?— I on je na telki slušao njihova frenda Pelletiera! Znajte, otac nije pojma imao da mu je sin u školi bio takav biser. Štoviše, po tom su pitanju pamtili samo svađe. Tako je otac slušao i naravno, nije mogao doći k sebi. čak se ispričavao sinu. Koliko je samo godina bio nepravedan! Ispričavao se u suzama...13827.Trebalo nam je vremena da nakon te priče mališane strpamo u krevet. Pod udarom pripovjedne bujice zahuktao se veliki ispitivački mlin. Jeremv je između ostaloga pitao kako je zločinac

(obožavaju tu riječ, draža im je od ubojice) uspio bombe unijeti u Dućan. Tu me zatekao. Spasila me Clara, odgovorivši da se zasad ništa ne zna, no zločinca će ispitati mladi inspektor istražne poli-cije, neki Jeremv Malaussene, koji je navodno nešto naslutio. "Još i kako", promrmljao je Jeremv značajno se smješkajući i bez daljnjih se pitanja uvukao u krpe.Kad se Julius i ja vratimo u svoju sobu, ondje se sve blista. Godinama nije bila tako čista. Juliusov vonj jedva osjećaš, a Juli-jin miris uopće. Clara se popela za nama pod izgovorom da me želi zagnjaviti nekim Baudelaireovim sonetom koji nije najbolje shvatila pa se sada ispričava smiješeći se.— Odavno nismo pospremali, Bene. Iskoristila sam rupu u rasporedu.Odmah mi na um pada fotografija. Sinoć sam je ostavio na noćnom ormariću, a jutros je zaboravio ubaciti u ladicu. Bacim pogled. Naravno, više je nema. Bacim pogled na Claru.U očima joj trepere dvije suze.139— Nisam namjerno, Bene.(Debilni kretene. Kako si to mogao ostaviti vani...)— Bene, oprosti, doista nisam htjela...Više joj ne naviru suze, nego je pretresaju snažni jecaji, a ja se glupo pitam je li ih izazvalo sjećanje na užas ili stid zbog znatiželje.— Bene, reci mi nešto... Naravno. Moram nešto reći.— Clara...Eto. Nešto sam rekao. Koliko već godina nisam plakao? (Mamin glas: "Nikad nisi plakao, Bene. U svakom slučaju, ja te nisam vidjela da plačeš, ni kao dijete. Jesi li ikad plakao? — Nisam, mamice, nikad izvan radnog vremena.")— Bene...— Slušaj, Clarinčice, za sve sam ja kriv. Ta je fotografija već trebala biti u rukama policije. Theo ju je pronašao. Plakao je kao ti dok mi ju je pokazivao. No nije htio da uhite tipa koji je osvetio mrtvo dijete... Slušaš li me, Clara?— Bene... fotografirala sam je.(Sjajno, još mi je samo to trebalo. Naravno, čim ju je vidjela...)Šmrcne još dva-tri puta. Obriše suze.Jednom sam upitao odakle joj (neovisno o samoj fotografskoj strasti) navika da fotografira sve grozote na koje naiđe. Odgovorila mi je da je to kao kad bih joj kao djevojčici u tanjur stavio nešto što nije voljela. "Nikad ti ne bih rekla da je neukusno, Bene. No što bi mi jelo bilo mrskije - kao cikorija sa svojom gorčinom - to sam ga pozornije kušala. Da znam, razumiješ? Poslije mi jelo nije bilo nimalo draže, no čim bih znala zašto, mogla bih jesti, a tebi ne bih dodijavala svojim hirovima. E, pa slično je i s fotografijom. Ne mogu ti bolje objasniti."Znači, Clara, sad si fotografirala tu fotografiju pa znaš? Ta što ti uopće možeš znati, sirota moja?— Clara, nisi smjela vidjeti tu strahotu.— Jesam ako mogu pomoći.Tu mijenja ton. Vraća se njezin blago precizni glas.— Izradila sam nekoliko uvećanja.140(Za ime Božje...)— Na nekima sam ublažila kontraste, na drugima ih istaknula. (Da, prijeđimo na tehniku.)— Tri su stvari neobične. Želiš li pogledati?— Naravno da želim!(Neću te ostaviti samu samcatu u tom crno-bijelom svijetu.) Za dvije sekunde na krevetu leži desetak uvećanja. Isječci sjene, noga stola, gomila na podu. Neke se snimke posvjetljuju, druge po-tamnjuju. A što je najbolje, na njima više nema ni traga tijelima! Kao da nikad na fotografiji nisu ni bila. Potpuno su iščezla! Da stvar bude začudnija, čini se da je Clarino oko uhvatilo doista sve osim mrtvog djeteta i njegova ubojice. Tako je anđelov pogled izbrisao užas nad užasima. Gotovo veselo, kao da mi postavlja zagonetku, Clara me upita:

— Što misliš, kakva je ono gomila pokraj noge stola?— To smo se pitali i Theo i ja.— Dobro pogledaj. Zar te ni na što ne podsjeća?— Zaboga, Clara, na što bi me trebala podsjećati?— Pogledaj...Iz školske torbe vadi crveni flomaster i dječji pomno slijedi rub na kojem se velika hrpa tmine koju tvori gomila stapa s tamom same prostorije. Pritom ocrtava neki oblik. Oris povezuje šiljke i izbočine. A kako se oris zatvara, oblik doista dobiva smisao, i to meni dobro poznat smisao. Nabrekao trbuh, ukočen potiljak, usiljene uši, gubica što zjapi nad isplaženim jezikom i podsjeća na Pi-cassovu Guernicu, naznaka šape. Obris psa!— Julius?... Julius!Prostornovremensku mi dimenziju potresa udar činela.— Kojega vraga Julius radi na toj fotki?— Naravno, Bene, to nije Julius, nego neki drugi pas, ali u istom stanju kao Julius dok je bio oduzet!Uzbuđena me sestrica sad podsjeća na Sherlocka Holmesa na kokainu.— A to navodi na još jedan zaključak, Bene!— Samo ti zaključi, zlato.141— Prizor na fotografiji dogodio se u Dućanu, i to baš na onome mjestu gdje je Julius doživio napad.— Odakle ti to?— Julius je sigurno nešto nanjušio kad je onuda prošao...— Šališ se, fotka je stara bar dvadeset godina!— četrdeset, Bene. Snimljena je četrdesetih godina. Takve su zupčaste rubove prestali izrađivati u pedesetima! To bismo, uostalom, mogli potvrditi ispitivanjem starenja soli.Tako mi svega, netko mi je najdražu sistericu pretvorio u fo-renzički laboratorij!— No nameće se pitanje...— Da?— Julius nije prvi put došao po tebe u Dućan nakon šaha.— Nije, zašto?— Kako to da ga je tek te noći uhvatilo?Pred očima mi je slika opakog murjaka busenastih obrva koji mi zabranjuje da prođem kroz kantinu i zapovijeda da siđem pokretnim stubama.— Jer smo inače išli drugim putem. Nikad prije nismo onuda prošli.— A spopalo ga je na Odjelu igračaka, zar ne?Nato je pogledam kao da mi sad doista tjera strah u kosti.— Kako znaš? To ti nikad nisam rekao!— Pogledaj.Crveni flomaster ponovno seta posvijetljenim uvećanjem. Sam od sebe ocrtava mišićav oblik koji se blago ukošeno diže do stropa. Druge dvije crte označavaju nabiranje kapuljače i kovrčanje brade. Riječ je o jednom od Djedova Mrazeva u štuku koji već više od stotinu godina postojano podupiru katove Dućana iznad Odjela igračaka.— Nema ih nigdje drugdje u cijelom Dućanu. (Blow-up, fotografija koja govori...)— Je li to sve, Clara?— Nije. Leonard nije bio sam.— U najmanju je ruku bio s osobom koja ga je fotografirala.142— I još nekolicinom.Njih troje ili četvero, sudeći prema novom putovanju malenog crvenog flomastera kroz mračne dubine stare fotografije. A možda ih je izvan kadra bilo i više.— OK, zlato, sad je dosta. Sve to dobro skrij, a ja ću odmah sutra Theu vratiti fotografiju

pa neka je on pošalje policiji.14328.Ni govora! Preko mene mrtvog! Izletjelo mu je uz tako silovit tresak vilice na tanjur i dreku, iako se želio suzdržati, da obližnji gosti poskoče i okrenu se.— Što te spopada, Theo? Pogledaj, razbio si tanjur.— Ne nagovaraj me, Bene. Ne kanim fotku predati muriji. Celer s majonezom poput gipsanog se lijeva širi crvenim kariranim stolnjakom.— Znaš li kakvoj se opasnosti izlažemo?On neupadljivo nastoji spojiti dvije polovice tanjura. Celer, naravno, zacementira tanjur i stolnjak.— Ti se ne izlažeš nikakvoj opasnosti. Uništi Clarina uvećanja i gotovo. Što se pak mene tiče...Dobaci mi hitar pogled.— To je moja stvar.Istisnuo je to kroza zube, surovo mrmljajući dok zlosretnu fotografiju sprema u novčarku. Sad ja njega upitno pogledam i uzvratim mu pitanje koje mi je neku večer postavio:— Theo, jesi li ti upleten u tu bombašku priču?— Da jesam, ne bih ti pokazao fotografiju.144Ispalio je to veoma spontano i istina je. Da ima ikakve veze s tim, ne bi me umiješao mašući mi tragom ispred nosa.— Znaš o kome je riječ? Nekoga štitiš?— Da znam, predložio bih ga za Legiju časti! Bastiene, donesi mi drugi tanjur, ovaj sam razvalio!Lokalni konobarčić Bastien nagne se i ceri.— Bračna svađa?Tupan već mjesecima misli da smo par.— Poštedi me svojih dosjetaka i donesi nešto konkretno! Bez celera s majonezom! Molim te lijepo, koji je samo francuski genij izmislio celer s majonezom?Popljuvani Bastien otresito otpili:— Nitko te ne prisiljava da ga naručiš!— Znatiželja! Istraživački duh! U nekim životnim trenucima ne želiš povjerovati vlastitim očima! Zar ne?Sve je to izgovorio naglašeno zločestim tonom.— Zar ne? Da ili ne? Molim te poriluk na salatu!Pogled na Bastienovo debelo dupe dok se udaljava i psuje.— Theo, zašto ne želiš muriji poslati fotografiju?Na meni iskaljuje sav svoj bijes i za dlaku me pošalje u materinu.— čitaš li ti katkad novine?— Posljednji sam ih put čitao kad su na naslovnici objavili Leonardovu smrt.— Onda si imao sreću, uhvatio si prvo izdanje. Drugo su zaplijenili.— Zaplijenili? Zašto?— Pokojnikova obitelj. Povreda privatnosti. Samo su okrenuli broj prave osobe i svi su primjerci povučeni iz prodaje. Zatim su napali upravu novina, uvalili im hitno ročište i jutros dobili parnicu.— Tako brzo?— Tako brzo.Neupadljivim uklizavanjem golemog Bastiena na stol stiže poriluk na salatu.— No nisi mi objasnio zašto želiš zadržati fotografiju? Zaprepašten pogled.145— Što imaš u toj glavi? Celer s majonezom? Bene, shvaćaš lil koliko su ti finoguzi gadovi moćni? Jednim telefonskim pozivom] plijene dnevni list koji se usudio objaviti četiri fotke na kojima| svinja svršava! (Valjda si bar shvatio što četiri fotografije iz automata prikazuju?) Nakon

toga slijedi munjevita parnica kojom? od novina izmuzu najveću moguću odštetu. što će se dogoditi i ako fotografiju sada pošaljem muriji?— Sve će zataškati.— Direktivom odozgo. Hvala Bogu, ipak nisi tako tup kao što sam se pobojao. Želiš li da ti ispripovjedim nastavak?Naglo se nagne preko tanjura i u nj uroni kravatu.— Evo nastavka: dokopavši se tog dragocjenog traga, murija će skopčati ono glavno: motiv. Dosad ih je za nos vukla pretpostavka da neki luđak ubija nasumce. Sada znaju. Znaju da se banda so-tonističkih smradova zabavljala - a možda se i danas zabavlja! - ogavnim crnim misama začinjenim ljudskim žrtvama i svim popratnim mučenjima i to s djecom, dragoviću, s djecom*.Sad stoji preda mnom šaka uprtih o stol, kravata mu se izmo-tala iz tanjura i uzverala za vrat poput fakirova užeta, u tom bi položaju trebao bijesno urlikati, ali on šapće, Šapće, a na trepavicama mu opet trepere suze.— Kravata, Theo, pogledaj si kravatu, sjedni...— A murija usput shvaća i ostatak. Netko je skužio tu žrtvo-prinositeljsku gamad i sustavno ih koka jednog za drugim i sve će potamaniti ako murija ne makne guzicu. Murija zapravo ne bi imala ništa protiv da osvetnik obavi njezin posao, no Policija je ipak javna ustanova, mora djelovati, shvaćaš? No nije to sve. Ti su djelotvorni djelatnici ipak ljudi, dečki poput tebe i mene (dobro, ne baš mene) i znatiželjni su, znatiželjni su, Bene. Dali bi deset godina mirovine da zgrabe jednog jedinog djecoždera, tek toliko da mu zavire u želudac i shvate o čemu je riječ! I što misliš da čeka preživjelog ljudoždera?— Ide iza brave do kraja života.— Točno.Sjeda, razvezuje kravatu i brižno je savija.146— Točno, iza toliko brava da nitko nikad neće doznati što se dogodilo, bez suđenja, kad ti kažem, ravno iza brave jer, drago-viću, takva sablazan ni u ludilu ne smije baciti ljagu na ljude koji imaju tako učinkovit telefon kao obitelj Leonard.— A obitelji te djece?Nato slijedi duga stanka u kojoj Theo promatra svoj poriluk na salatu kao da u životu nije vidio nešto tako neprepoznatljivo. Pa sanjarski progovara:— Što je prema tvojem mišljenju siroče, Bene?(..."nema tate, nema mame"... u glavi mi se vrti zlokobna pjesmica.)— U redu, Theo. Onaj kojeg nitko ne traži.— Tako je, dragoviću.Kako samo tvrdoglavo gleda taj poriluk!...— Da, Bene. Siroče je utjelovljenje lakovjernosti. U glavi mu je samo jedna želja: da nekoga nađe, da pođe za gospodom koja nude bombone. A ta su gospoda luda za siročićima.Nešto se u njemu očajničkim naporom opire daljnjem promišljanju onoga što mi govori. Upire cijelim bićem. Slika čovjeka koji se bori protiv slika.Nož mu oprezno čeprka po poriluku, kao da je nešto neopisivo, tek umrlo ili još nerođeno.— Rekavši "siroče", ograničavam izbor. Trebalo bi reći "napušteni". Naš vrli svijet proizvodi tone i tone napuštenih balavaca za koje nikoga nije briga, uključujući i ustanove koje bi im trebale pružiti utočište: maleni crni dotepenci koji su preživjeli tko zna koji pokolj, žuta mladež ostala bez igdje ikoga, izbjeglice, bjegunci, niču iz asfalta, samo se poslužite... Neću policiji predati fotografiju.Neko vrijeme premeće poriluk, koji je nabrekao poput utopljenika.— Osim toga, vjeruj mi, našeg će osvetnika uskoro ščepati mu-rija. Nisu glupi, imaju oni svoje metode, sigurno su brzo napustili lažni trag slučaja. Vodi se utrka. Zorro vodi još samo pola dužine, a možda ni toliko. Vjerojatno ih neće sve uspjeti maknuti. Pa neću valjda i ja pomagati Policiji da ga ščepa. Ja ne!147

Naposljetku, dobacivši posljednji pogled blijedoj stvarci što mu leži u tanjuru dok se zelenilo i bjelilo stapaju sa sedefom gustog ulja kojim plutaju nepomične oči octa...— Bene, molim te, pokupimo se odavde. Poriluk me dotukao.14829.Dogodilo se to jutros, netom prije nego što me Louna nazvala. Izišavši iz Lehmannova ureda, svratio sam u knjižaru na prvom katu, tek toliko da provjerim jednu od onih prividno beznačajnih pojedinosti koje istrazi daju novi zamah i štede stranice.Samo sam staroga g. Rissona želio upitati koliko već godina crnči u Dućanu.— Ove će godine biti četrdeset i sedam! Punih se četrdeset i sedam godina borim za obranu beletristike, a prodajem samo šund, gospodine! No, hvala Bogu, uspio sam do danas zadržati Odjel književnosti!četrdeset sedam trgovačkih godina! Nisam ga pitao s koliko je godina počeo. Nastavio sam čeprkati i listati, ukratko rečeno, opravdavati njegov ponos. Zavirio sam u Vergilijevu smrt, prele-tio preko Rukopisa pronađenog u Zaragozi u tvrdom uvezu i zatim upitao:— Koliko ste primjeraka Gadde prodali otkako je izišao u džepnom izdanju?— Te gadne zbrke u Ulici kosova! Nijedan.— E, upravo ste jednoga prodali. Moram kupiti dar. Njegova lijepa sijeda glava napući usne u znak odobravanja,u stilu "pravedan i strog".149— Napokon, to je prava knjiga. Bolja od one vaše nebuloze o Aleisteru Crowleyu.— I to je bio dar, gospodine Risson. O ukusima ne treba raspravljati.— A ako mene pitate, neukus treba osuditi!Dok mi je umotavao dar (kao da je pred njim cijela vječnost), približio sam se pravoj temi: ~>— Nikad ne idete na odmor? čini mi se da vas stalno viđam za vašim pultom.— Odmori su za vaš nemirni naraštaj. Ja radim polako i svoj dućan zatvaram samo kad se i Dućan zatvori.Prilika je bila savršena. Odmah sam je iskoristio.— A koliko se puta u četrdeset i sedam godina Dućan zatvorio?— Triput. četrdeset i druge, zatim pedeset i četvrte kad su dizali šesti kat, šezdeset i osme u doba one majmunarije (u doba one "majmunarije"...).— A zašto su ga zatvorili četrdeset i druge?— Mijenjala se uprava, poslovodstvo, a rekao bih i način mišljenja. Prije su u Upravnom odboru uglavnom sjedili Zidovi, ako shvaćate što hoću reći. No u to se doba znalo što s pravom pri-pada čistokrvnim Francuzima!(Molim?)— I koliko je Dućan ostao zatvoren?— Dobrih šest mjeseci. "Gospoda" su otezala, zamislite. Hvala Bogu, povijest im je stala na kraj.(Ako ima Boga, posrat će te kad mu dođeš na račun, gade odvratni.)— Šest je mjeseci bio napušten?— Milicija ga je čuvala da štakori ne bi došli isprazniti brod. (A meni je to staro smeće dosad bilo preslatko, djed kojeg nikad nisam imao i slične nostalgične bljuzge...)Svog sam mu jadnoga Gaddu oteo iz ruku zaklevši se da ću ga dezinficirati i rekao:— Velika vam hvala, gospodine Risson. Opet ću doći proča-vrljati s vama kad mi se pruži prilika.— Bit će mi drago. Mladi pristojni ljudi danas su prava rijetkost.150Uhvatilo me na pokretnim stubama. Vatreni mač kroz glavu. Potpuna bol. Začinjena grotesknim prizorom iz romana Cheste-ra Himesa: visoki crnac trči kroz njujoršku noć, a u sljepoočnicu mu je

zaboden nož kojemu vršak izbija na suprotnoj strani. Zatim se bol smirila, a gluhoća vratila. Više nema vreve, ni ambijentalne glazbe, ničega. Ali prekasno. To me je prokleto sranje pustilo da odslušam kako djed mojih snova žali za dobrim starim vremenima. Boga mu poljubim, kako taj ljudski otpad s hrpom govana umjesto mozga može voljeti Gaddu, Brocha i Potockoga i slagati se sa mnom po pitanju Aleistera Crowleya? Kad ču napokon išta shvatiti? U svakom slučaju, dobio sam datum. 1942. Ako se u Dućanu nešto dogodilo, bilo je to u onih šest mjeseci te godine. Danju ili noću? Sudeći prema fotografiji, noću. Noću. U dućanu koji je čuvala Milicija.U tom sam ih trenu napokon uočio.Svoje dvije žive kamere.červore oči komesara Coudriera.Tako su me jasno uboli u oči da sam se upitao kako to da ih prije nisam primijetio. Visoki i sitni. Debeli i mršavi. Otmjeni i po-deranac. ćelavi i čupavi. Zak Zalisak i Hijena Huljić. Zamalo. Od-nosno, uz neizbježni otklon između stvarnosti i fikcije. Ali ipak, kako ih samo prije nisam primijetio! Tu dvojicu! I taj smiješni nastup! Debeli se utaborio iza police s izloženom kožnom galanterijom, dok je drugi, Mister Hyde, petnaest metara dalje iza ženskog čipkastog rublja gutao čokoladirani princes-uštipak. Tako me zgromilo da su mi oči ostale prikovane na njih. Odmah su skopčali da su otkriveni. A tako mi svega, iznenadili su se koliko i ja. Neko smo se vrijeme tako mjerkali, a onda je debeli naglo pocrve-njeo i kratkim mi pokretom glave dao znak koji sam odmah shvatio. Živčan kao buha i kršan kao medvjed. Stoga sam se prenuo. Svrnuo sam pogled. Točnije, pogledao sam između njih da izbjegnem žderonju i njegov princes-uštipak. I tu se stvar još više za-komplicirala. Naime, iza njih, nekih desetak metara iza njih i ravno preda mnom nalazio se Odjel oružja. S naslonima za pucaljke i cijelim arsenalom signalnih pištolja, lovačkih noževa, ultrazvučnih151zviždaljki, zamki i svih čudesnih sitnica na koje se zakrijese oči l svakom pravom lovcu - onomu koji doista voli i poznaje prirodu! A takav se igrač upravo našao pred pultom - pristaša zelenih u maskirnom odijelu. Pedesetogodišnjak u pratnji dva opasno čista tinejdžerska potomka. Sva su trojica raspravljala o vrlinama neke pumperice plavičastih odsjaja, koja im je kružila iz ruke u ruku. Munjevito bi naciljali, opisivali kratke krivulje na svom zamišljenom nebu pa odobravali kimanjem glave: rođeni stručnjaci. Prodavač se topio od miline i komunicirao cijelim bičem. U sedmome nebu što je dobio tako upućene kupce, prestao je paziti na pult. Upravo sam u tom trenu ugledao kako neka ruka uranja u sivu kartonsku kutiju i vadi dva naboja, veoma prirodno, čak ništa ne skrivajući. Ruka je pripadala jednom od Theovih starčića, posve sitnomu i prastaromu, kojeg sam, naravno, prepoznao, a i on mene, te mi (dajem glavu!) otvoreno pokazao naboje dobacujući mi urotnički osmijeh, a zatim ih strpao u lijevi džep sive kute. Već sam triput vidio taj pokret: prvi put u slučaju crne kutije daljinskog upravljača dok je Cazeneuve podizao AMX 30, drugi se put radilo o vibratoru za masažu... a treći put... ne, treći je put to bilo zavrtanje mjedene slavine...Odmah sam svrnuo pogled na dvojicu murjaka koji su piljili u mene kao da sam kardinalni tikvan jer stojim i buljim u prazno. Niži je izvio obrvu i slegnuo ramenima. "Što je, stari, već si gotov za danas?" To je htio reći. Opet sam naglašeno pogledao Odjel oružja. Sad su se okrenuli. No starčić je nestao. Osjetio sam svojevrsno olakšanje.Za dvije sam minute još onako gluh kao top uronio u duboke podrumske vode brodeći u potrazi za Cvrčkom Cvrčom. Baš je Cvrčak Cvrčo! Ista vesela njuškica tupasta nosa koja se Cvrči od pra-starosti posve zagladila! Moja su dva murjaka patrolirala nešto dalje, nisam ih mogao ne vidjeti, kao da mi je njihova profesionalna očitost magnetizirala pogled.Kakvu bi samo facu složili kad bi susreli moj pogled! Na rastrojenim su im licima sijevale sve moguće prijetnje.152A Cvrči ni traga. Tek sam tada shvatio koliko je Theovih sivih kuta. I da su u svojoj starosti sve iste. Bezbrojne, iste i samotne. Ti današnji starci nemaju nikakve veze jedni s drugima. Theo! Moram upozoriti Thea da mu je štićenik na topničkom štandu popalio streljivo! Theo je na tapetama brižno savjetovao neku golemu žensku, tip operne dive. Iz gospođina su podbratka izvirale želje, a Theo je

odobravao sve u šesnaest. Uvalit će joj toliko tapeta da će moći pet puta oblijepiti cijeli stan!Krenuo sam prema Theu, no nisam prevalio ni pola puta kad mi tri istodobna događaja pomrse račune. Prvo sam desetak metara dalje jasno ugledao Cvrču koji je barut iz naboja prebacivao u metalno kućište svrdla, jednim okom prateći što radi, a drugim gledajući mene i saveznički se smiješeći, a murjaci ga nisu mogli uočiti među pet-šest istih starčića, koji su svi revno nešto klepali. Zatim me netko snažno pljesne po ramenu, glavom mi odjekne plop! i napokon mi cijelu otčepljenu lubanju ispuni gromki Le-cvfreov glas.— Gdje si, Malaussene, u oblacima? Razglas te već pet minuta zove na telefon! Navodno te sestra hitno treba.— Bene?— Louna?— Bene! Oh! Bene!— Što se zbiva, Louna? Što je? Smiri se...— Jeremv.— Što je s Jeremvem? Louna, medena, smiri se.— Doživio je nesreću u školi. Hitno moraš onamo. Bene... Oh, Bene!15330.Na svu sreću vaš je brat bio sam u razredu. ("Na svu sreću...")Od središnjeg je školskog dvorišta preostala samo zadimljena lokva u kojoj leže unakažena trupla svega što odolijeva požaru. Među razvalinama vijugaju dugi mlohavi šmrkovi. Vlažnim ozračjem vlada opori vonj rastaljene plastike. ("No vjerujte, nema goreg od spaljenih... vonja se ne možeš riješiti. Dva ti tjedna smrdi kosa...") U glavi mi je zvučna slika malenog vatrogasca, a nosnice se upinju ne bi li se uvjerile da među mračnim mirisima nijedan ne odgovara spaljenome mesu. Dva su mlaza upravo potpuno potopila pougljenjene razvaline. Tri su razreda potpuno izgorjela.— Montažna gradnja...Kartonsko sranje koje plane na najmanji prdac. Pod utjecajem topline stopile su se rastaljene noge stolova i metalna kućišta, skru-tivši se u grotesknim pozama. Učenici, koje vatrogasci drže podalje, kolebaju se između žalosti, zafrkancije i još živa sjećanja na pretrpljeni strah.— Srećom, dogodilo se tijekom odmora. ("Srećom...")Jedan od crvenih kamiona počinje smota vati šmrkove. Glavom mi proleti glupa slika vilice koja frče špagete.154— Ostao je sam...Špageti se vuku kroz crni umak od hobotnice. Gdje ih ono u Italiji tako pripremaju?...— Kad smo shvatili što se zbiva, vatra se već previše rasplamsala...— Zašto nije bio na odmoru s ostalima?— Ne bih vam znao reći.— Ne biste mi znali reći?— Koliko sam shvatio, bio je, hoću reći jest, veoma samostalno dijete.(Ne bi znao reći, koliko je shvatio, hoće reći...)— Vatra je doista buknula iznenada.Da, da, znam, iznenada, poput šibice. Koja je za dlaku spržila stotinjak kikića. No "na svu sreću" unutra je bio samo moj Jeremv.— Na svu sreću, ha?— Molim?— Rekli ste "na svu sreću", zar ne? I "srećom"...— Pardon?Oči mu se iznenada razrogače do rubova naočala. Shvatim da sam ustao i nadvijam se nada nj, a on se skutrio u naslonjaču. Nato zazvoni telefon. Javlja se istog trena netremice me gledajući.— Halo, da? Da? Tako je. Da?("Tako je"... "na svu sreću"... "srećom"...)

— Da, Bolnica Saint-Louis. Hitna služba, naravno, neizmjerno vam hva...Dok spušta slušalicu, mene u uredu više nema.Laurent je u Bolnicu Saint-Louis stigao prije mene. Zatičem ga usred razgovora sa sitnim tamnokosim liječnikom živahnih očiju. Još im izdaleka pokušavam protumačiti izraze lica. No vidim samo ono što stručna lica otkrivaju kad se sastanu dva prava pro-fića. Visoki plavokosi i niski tamnokosi momak bili su kuhani i pečeni čim su progovorili. Bratstvo velikih znalaca. A sve to... Prizor me ipak malo smiri. Laurent se ne bi skompao s ovim liječnikom da Jeremv nije u dobrim rukama.— Ah! Bene, ovo je doktor Marty.155Stisak ruke.— Ne uzrujavajte se, gospodine Malaussene. Izvući ćemo vam sina.— Nije mi sin, nego brat.— To mu ne mijenja zdravstveno stanje.Ispalio je to posve spontano, bez osmijeha, netremice me gledajući. No iza cvikera mu nazirem totalno ohrabrujući, veseljač-ki sjaj.Sklepavši kakav-takav osmijeh, upitam:— Mogu li k njemu?— Pod uvjetom da se razvedrite. Ne želim da ga ubijete u pojam. Neobičan tip, taj Marty. Rekao je to istim ravnodušnim, blagozafrkantskim tonom, no siguran sam da me neće pustiti k Jere-myu ako se ne razvedrim.— Kad biste mi rekli što mu je...— Razne opekline, odsječen mu je desni kažiprst i smrtno se ustrtario, no uporno odbija pasti u nesvijest. Radije nasmijava bolničarke.— Ostao je bez prsta?— Bez problema ćemo mu ga prišiti natrag.Povjerenje je baš čudna stvar. Da je Jeremv slučajno izgubio glavu, nešto mi govori da bi mu je maleni odrješiti šaljivac po kratkom postupku pričvrstio natrag na ramena. Utjelovljenje sposobnosti. I još nečega, neke čovječnosti...— Je li vam moja faca sad po volji?Dugo me odmjerava pa se okrene Laurentu.— Što vi mislite, Bourdin?Leži gol u prostoru. Tijelo mu je pokriveno raspucalim mramornim šarama. Usne i desno uho poprimili su razmjere krabu-Ije. Obrijali su mu cijelu glavu. A dok ulazim u aseptičnu ćelijicu, bolničarka koja nad njim bdije previja se od smijeha. No ako bolje pogledaš, vidiš da pritom i plače. On melje punom parom, a ni da se pomakne. Tijelo mu je sićušno. Izuzmeš li taj dugi jezik, doista je maleno dijete.156Moram mu doći posve blizu da bi me primijetio. Nasmiješi se. Osmijeh mu se izvije u bolnu grimasu. Zatim se sve crte lica tako reći oprezno poslože na mjesto.— Zdravo, Bene. Pogledaj, izgledam kao Ed Lijes! Bolničarka prema meni diže oči prepune boli i divljenja.— Želio bih s tobom nasamo razgovarati, Bene. I kao da su prastari prijatelji:— Marinette, bi li mi pošla kupiti neku knjigu, ha? čitat ćeš mi kad ovaj ode.Ne znam zove li se doista Marinette, no krotko ustaje i ja je otpratim do vrata.— Nemojte ga umarati — šapće — za deset minuta ide na operaciju.Raznježeno se smiješeći, dodaje:— čitat ću mu dok ga budu uspavljivali. Vrata se zatvaraju prema svjetlu na hodniku.— Jesi li sada sam, Bene?— Sam sam.— Onda dođi ovamo i sjedni. Imam veliku vijest.Stolac primaknem tik uz krevet. On malo pričeka uživajući u napetosti. Pa ne mogavši više izdržati:

— Jesam ga, Bene! Otkrio sam!— Što si otkrio, Jeremv?— Kako je zločinac unosio bombe u Dućan!(Gospode Bože...) Neko vrijeme čujem samo njegovo teško disanje i lupanje vlastitog srca. Zatim upitam:— Kako?— Nije ih unosio, izrađivao ih je na licu mjesta! (Doista, dobro da sam sjeo.)— Ozbiljno?Kojom sam to teškom mukom izustio, i to još šaljivim tonom!— Najozbiljnije! Pokušao sam i upalilo je."Pokušao?" Eto vraga, osjećam da dolazi najgore. Približava se već poznatim korakom.— Bene, u Dućanu imaš sve što ti treba da cijeli Pariz digneš u zrak ako poželiš.157Istina. No moraš poželjeti.— Kao i u mojoj školi. Slijedi tišina... mrtva tišina!— Pa sam izvršio pokus.— Za ime Božje, Jeremv, koji pokus? Nećeš mi valjda reći...— Pod satom sam izradio bombu i nitko nije primijetio. (Da, to mi je rekao.)— Uzmeš bilo što, na primjer herbicid, radi natrij klorata...I tako 'mi moj mlađi brat Jeremv, sa svojih veselih dvanaest ljeta, povjeri majstorski recept za bombu kućne izrade. Tijekom izlaganja uzbuđenje mu raste, a glas mu se u mom sjećanju preklapa s Theovim. "Zamisli, jedan se cijeli dan motao s pet kilograma herbicida u džepovima kute!"— Govori tiše, Jeremv, smiri se, ne smiješ se umarati.(I što je najvažnije, ne smiju te čuti kroz vrata, sto mu muka! Imam buraza palikuću. Brat mi je dijete-palikuća! A ja sam pedagog, odgojitelj...)— Sve je išlo kao po loju, Bene. I baš kad sam skidao upaljač da je mogu odnijeti kući i pokazati ti krunski dokaz, kužiš? Govno mi je grunulo u rukama!(I zapalio si svoju školu, Jeremv! Za ime Božje, ZAPALIO SI ŠKOLU!)— Ali ti mi ipak vjeruješ, ha?Glas mu prvi put zabrinuto zadrhti.— Ha, Bene? Vjeruješ mi, je li?Tajac. Dug tajac. Gledam ga. Tajac još traje. A zatim mu iz očiju spaljenih trepavica poteku suze.— Eto, sad mi ne vjeruješ! Znao sam! Oh, Bene, znaš da ti nikad nisam lagao...(Jahve, Isuse, Budo, Alaše, Lenjine, Kojigod i svi ostali., što sam vam skrivio?)— Vjerujem ti, Jeremv. Bit će to posljednje poglavlje moje priče. Večeras ću ostalima ispripovijedati štos s izradom bombe u Dućanu. Genijalno! Imamo epilog...15831./a živim mrem gorim i u val tonem Zimu dok trpim vrelina me mori Život taj me odveć mazi i boli Radost se budi kad čemerna klonem.— Clara, pri kazivanju stihova moraš naglasiti stanke. Tišina u pjesništvu ima istu ulogu kao u glazbi. Riječ je o mjestu predaha, ali i o sjeni riječi ili njihovu isijavanju, već prema potrebi. A znakovite tišine da i ne spominjemo. Tišina ima raznih vrsta, Clara. Primjerice, prije nego što si počela recitirati, fotografirala si bijelu mačku na grobu Victora Noira. Zamisli da smo umuk-nuli nakon što si odrecitirala. Bi li taj tajac bio isti?— "Bi li", Benjamine, "bi li?" pitam se...Nježno se podruguje, uhvati me pod ruku i nastavljamo šetnju suncem obasjanim grobljem Pere-Lachaise, gdje mi je Clara upravo skrenula pozornost na činjenicu da su gotovo sve mačke crne ili bijele. U najgorem slučaju crno-bijele. Ali nikad u boji. Ja mislim na Jeremva kojemu su prije deset dana zavarili prst i prekosutra se vraća kući. Mislim na Juliju koja mi je upravo dvije noći podizala moral ("Ma ne, nema tu ničeg čudovišnog, posve je prirodno159

da djeca eksperimentiraju i to može ispasti nezgodno, ali ne i čudovišno, a ti nisi kriv, jadno moje maleno, opusti se, prepusti se, nemoj da ti počnem teoretizirati..."). Julia čiji me miris još štiti. Mislim na starčića kojeg u Dućanu više nisam viđao, koji sigurno osjeća stjecaj pogleda dvaju murjaka. I mislim na Claru, koja sutra polaže maturu, a čini mi se da od tog soneta Louise Labe nije shvatila bogzna što.— Louise Labe, dušo, vratimo se Louisi Labe. Kazuj mi drugu kiticu i nastoj poštovati stanke. Ispitivač će ti biti zahvalan.Ujedno se smijem i suze ronim I mnoge muke u slasti me muče Blago u me stoji, a dalj ga vuče U isti mah sad sahnem i zelenim— Što misliš o čemu govori, Clara? Kakva je to ustreptalost svih živaca, taj potres, ti kratki spojevi?— Doima se zabrinutom. Zabrinutom, a istodobno i veoma samopouzdanom.— Zabrinutost i pouzdanje. Da, zamalo si pogodila. Kazuj sljedeći stih, samo sljedeći.Tako me Ljubav prevrtljivo vodi.— Ljubav, Clarinčice. Upravo nas ljubav dovodi u takvo stanje. Pogledaj svoju sestru, na primjer.Na te riječi zastane posred staze i fotografira me.— Gledam tebe! A zatim:— Tko je zapravo bila ta Louise? Mislim, u odnosu na svoje suvremenike, Ronsarda, Du Bellava...— Bila je najsavršenije biće renesanse, sprega najistančanije poezije i krajnje sirovog divljaštva. Baratala je mačem i preruša-vala se u muškarca da bi mogla sudjelovati na turnirima. čak se160pri opsadi Perpignana tijekom napada verala uza zidine. A zatim bi tanano naoštrila svoje gusje pero i pisala ove stihove kojima je zasjenila sve pjesništvo svog vremena.— Postoje li njezini portreti? Je li bila lijepa?— Zvali su je Lijepom Užarkom.I tako se naša šetnja nastavlja. Clara fotografira dok joj ja seciram prelijepi sonet. Dobacuje mi očarane poglede, a ja poput Crosbveva Cassidva mislim da bih, da sam profesor, svoj posao volio zbog svih mogućih pogrešnih razloga, među kojima je i pretjerano uživanje u ovakvom bezazlenom divljenju.Nakon groba Victora Noira obrušavamo se na mauzolej Osca-ra Wildea. Theo želi uvećanu fotografiju za spavaću sobu. A Clara će mu je pribaviti.Kad u aparat spakiramo Oscara Wildea, šetnji je kraj. Treba poći po Pikavca u školu. Posljednja slika na povratku: tri-četiri starice mračno mumljajući bajaju na grobu Allana Kardeka. (Kojim to susjedama žele dobro?) Clara ih kani ovjekovječiti pa se jedna okrene i daje nam znak da brišemo. Pandžasti pokret ruke poprati mačjim siktanjem.Upravo u tom trenu eksplodira četvrta bomba u Dućanu.četvrta bomba...Na moj slobodni dan!Savršen primjer bombe kućne izrade: naboj od puščanog baruta zbijen u kućište svrdla + mala plinska boca (kao za kampiranje) + ..., itd., a sve se daljinski aktivira sustavom paljenja posuđenim iz televizorskog daljinca.Bombica.Keramičkim je krhotinama našpikala trgovačkog zastupnika za sanitarije njemačkog podrijetla, koji je spokojno pišao u zahodu švedskog izložbenog salona na posljednjem katu (krasni klozeti, snježnobijeli, veoma otporni - vrata nisu odletjela u zrak -161tako savršena izolacija da nitko nije čuo prasak - tiho je pucnulo i gotovo) koji je, dakle, pišao. Trgovački zastupnik. Žrtva.Promatrajući komplet starih fotografija koje je prilijepio na zidove pišaonice!

"Na nesreću", ovaj je bio otac obitelji. (Mnogočlane.) I višestruki djed.Možda i sakupljač poštanskih maraka.No ipak je završio našpikan djevičanski bijelom keramikom. I željezom. A i sačmom.I gol.Gol?Kao od majke rođen. Od glave do pete. Gol golcat.Razodjenula ga bomba?Ne, obavio je to sam prije eksplozije.— No nas bi, gospodine Malaussene, zapravo zanimalo kako se vaša sestra Therese našla pred skandinavskim WC-om i ukip-Ijena stajala sve dok nisu provalili vrata i otkrili truplo. Eto, to nas zanima.Mene također.16232.Ta upozorila sam te, Bene! Stoji uspravna poput Sudbine, u društvu tri murjaka koji se doimaju kao da će svaki tren podnijeti ostavku. Svuda oko nas Istražna policija radi kao u košnici - ako zamislimo pčelice koje tipkaju na pisaćem stroju i pale pljugu za pljugom medu isisanim pivskim limenkama.Ukratko, usred tog ušljivog ureda stoji moja Therese, sva koš-čata i kvrgava, previsoka za svoje godine. Ugledavši je u ustajalom dimu među vrzmavim muškarcima, uzdrhtim od ljubavi.— Na što si me upozorila, mišiću?Dvojnik Zaka Zaliska živu bi je pojeo kad se ne bi bojao da će polomiti zube. Njegov partner sigurno sanja o sreći s kakvom čo-koladiranom princezom. Slika su i prilika utučenosti.— U sat vremena nismo ništa pametnije iz nje izvukli!Tu je i treći drot kojeg ne poznajem, mladi plavušan kojemu malo nedostaje da se rascmizdri. "Razgovarat ću samo sa svojim bratom Benjaminom. Uostalom, upozorila sam ga."— Na kojeg si ga usranog vraga upozorila? — plavušan je izgubio živce.A budući da je doista veoma mlad, dodao je:163— Hoćeš li već jednom propjevati, kurvo?Ne znajući što bi više, morali su pričekati da Caregga dovede sumnjivca Number One, moju malenkost, koja sad stoji pred Therž-som i bratski joj se osmjehuje dok nam pak drugi murjaci pretražuju kuću, premeću cijeli bivši dućan i moju sobu gonjeni takvom silnom željom da pronađu (što?) da su u stanju raskoliti Juliusa ne bili l mu prekopali iznutricu.— Na što si me upozorila, Theresice? Trgne se i pogleda me kao da se budi.— Rekla sam ti 28, 3,11, ili 7. Vrlo vjerojatno 28. (Ah! Znači da to nisu bili startni brojevi konja...)— čak sve imam crno na bijelo. Za slučaj da opet pokušaš osporiti moje riječi.("Osporiti moje riječi..." I taj me neočekivani humor iznenadio...)— Kakva su vam to sranja? Pjevate nam uspavanke?Plavušan se kurči kao muškarčina. Druga dvojica čekaju. Lupanje vratima. Dozivanja. Istražna policija. Theresice moja, mi smo ti na Istražnoj policiji.— Therese, bi li gospodi objasnila o čemu govorimo?— Priznaj eš da sam imala pravo? (To se zove "preduvjet".)— Jesi, Therese, imala si pravo. Priznajem.— U tom ću slučaju rado gospodi objasniti...Ta je kratka rečenica bila dovoljna da se cijela prostorija za-mrzne. Plavušan se ubaci za pisaći stroj. četvorim Očima neprimjetno rastu uši.— Stvar je veoma jednostavna, gospodo.Ona stoji. Oni sjede. Krajolik se promijenio. Ona je Učitelj, a oni balavci koji muku muče da skopčaju.— Veoma jednostavna. Bilo koji od vas mogao je doći do istih zaključaka. Samo da se

malčice potrudio.Da, tako počinje. Reskim glasom u tonu predavanja na Policijskoj akademiji: "Astrološka istraga smrti."164Objašnjava ona, a izduženo joj koščato lice izviruje iz slojeva dima. Dišući neki drugi zrak, kao uvijek, "gospodi" objašnjava da su natalne karte četiri prethodne žrtve jasno pokazivale kako mo-raju umrijeti nasilnom smrću onoga dana kad i jesu umrle, ni dan prije ni poslije, i to na određenoj geografskoj točki: u Dućanu.— A kad ću ja u mirovinu? — podruguje se plavušan koji nehotice glumi Jeremvevu ulogu.— Zaveži, Vanini — zagunđa dvojnik Zaka Zaliska, koji svira moju dionicu — dosta smo gubili vrijeme.— Pusti sad sebe i zapisuj izjavu. Bilo što, može i recept za paprikaš, šef bi mogao banuti svaki čas.Sad Hijena Huljić ljubazno moli Theresu da nastavi.— Što se tiče potencijalne žrtve, dakle one pete, — nastavlja Therese, — ne znajući ni tko je ni koliko godina ima, morala sam odustati od parametara rođenja i izvod temeljiti na pretpostav-ljenom odredištu - koje vi nazivate "smrću", a zapravo je, naravno, puko "preseljenje" - i zatim se, dedukciju čvrsto utemeljivši na toj podlozi, nastojati vratiti u prošlost ne bih li otkrila točku pojave subjekta - koju vi nazivate rođenjem, a zapravo je, naravno, puko "utjelovljenje".četvore oči komesara Coudriera gledaju preda se kao da nema zida, dok plavušan sumanuto tipka na stroju čija izmoždena vrpca proizvodi mrtvački blijeda slova. Therese se zahuktala.— Vodeći računa o datumima "utjelovljenja" prve četiri žrtve, o naravi zvjezdanih tranzita koji su najavili njihovo "preseljenje" u Dućanu - ili smrt, ako vam je ta riječ draža - došla sam do zaključka da će se nasilna smrt na tom mjestu najvjerojatnije dogoditi 28. ovog mjeseca, i to Saturnovim tranzitiranjem mjesta radikalnog Saturna.Therese je jutros ustala rano. Kao prva mušterija prešla je prag Dućana. Na pretraživačka milovanja pospanoga policajca prošli su je srsi jeze. Lutala je još praznim prolazima praćena znatiželjnim pogledima prodavačica koje nisu mogle povjerovati da je zanesena prilika kradljivica u potrazi za plijenom. Potom se izgubila165u gomili, uvlačeći se zajedno s njom u svaki zakutak Dućana, čekajući trenutak u kojem će smrt potvrditi njezine zaključke, no istodobno strahujući od ispravnosti svojih prosudba, jer sirotica nikomu nije željela smrt, "Bene, ti mi vjeruješ, zar ne? Znaš da ti nikad nisam lagala!" (da, upravo je tu rečenicu u bolničkom krevetu izgovorio Jeremv) "Vjerujem ti, dušo. Nikad nikomu nisi željela zlo, istina je, nastavi samo, slušamo te...", ne znajući gdje će smrt udariti, no u nekom je mračnom prosvjetljenju znala (pla-vušan diže pogled sa stroja, ma da, "mračno prosvjetljenje", baš je tako rekla) da će, kad kucne čas, znati i mjesto i vrijeme.I tako su, kad je "kucnuo čas", pred zatvorenim vratima ve-ceja s dalekog sjevera našli skamenjenu djevojku. Nitko nije čuo eksploziju, a kat je u tom mrtvom predvečernjem satu - deset minuta prije kraja uredovnog vremena i posljednje navale kupaca - ionako bio gotovo prazan.Theresu je uočio sam šef odjela. Visok i kršan tip tanana glasa. Misleći da se ne snalazi, pokušao joj je otvoriti vrata. Zaključana iznutra. To je pobudilo njegovu znatiželju pa je pričekao. No od visoke se, nijeme i ukočene štrkljavice pomalo ustrtario. Pa se obratio nadređenima i hijerarhijskim je kanalima stvar došla do policije.Koja je razvalila vrata.Našpikani les.I fotkice na okrvavljenim zidovima.— Znaš, Bene, onog trena kad je umro, otkrila sam mu točan datum rođenja: 19. prosinca 1922.Plavušanova pisaća strojnica zakoči na mjestu u štucaju starog željeza. Zaprepašteno baca pogled na otvorenu putovnicu na svom stolu i na glas čita:— Helmut Kiinz, njemački državljanin, rođen u Idar Ober-steinu 19. prosinca 1922.

— Pretpostavljam da ste sagledali težinu situacije, gospodine Malaussene.166Sad je već kasna noć. Caregga je Theresu odvezao kući. I prostorije Istražne policije drijemaju. Svjetiljka s regulatorom u uredu okružnoga komesara Coudriera jedini je znak da Kuća nastavlja misliti. Sjedi za svojim stolom, a ja stojim pred njim. Nema ni Eli-sabeth, ni kavica. Samo "odgojitelj" sučelice drugom "odgojitelju".— Naime, protiv vas se počela plesti zavidna mreža indicija.Blago pojačava svjetlo da pokaže svu ozbiljnost trenutka. (Komesar Coudrier svjetlosne efekte stvara neupadljivim pritiskom noge na tomu namijenjeni potenciometar. Valjda svaki murjak ima svoj štos.)— A moji ljudi ne bi shvatili kad o tome ne bih vodio računa. (Therese, Therese...)— Ako se slažete, rekapitulirao bih situaciju. (Sto se mene tiče, ne morate...)No on rekapitulira. Slijedi osam točaka, koje u naš polumrak padaju poput osam točaka optužbe.1) Benjamin Malaussene, tehnički kontrolor u Dućanu, robnoj kući u kojoj nepoznati ubojica već sedam meseci podmeće bombe, nazočan je pri svakoj eksploziji.2) Ako ne on, onda njegova sestra Therese.3) Spomenuta Therese Malaussene, maloljetnica, navodno je predvidjela vrijeme i mjesto četvrte eksplozije, a ta pojedinost može pobuditi znatiželju svakog astrologiji nesklonog policijskog službenika.4) Jeremv Malaussene, također maloljetnik, zapalio je svoju školu bombom kućne izrade, a ubojica iz Dućana prethodno je upotrijebio najmanje jedan od njezinih kemijskih sastojaka.5) Brojne fotografije pronađene u školskoj torbi najmlađe sestre Clare Malaussene, preslatke maloljetnice, upućuju na zaključak da obitelj gaji neobično zanimanje za topografiju Dućana. Fotografska su uvećanja pronađena tijekom premetačine u domu Malausse-neovih na osnovi naloga danog... itd.6) Najmaloljetniji potomak obitelji Malaussene već mjesecima sanja o "Ljudožderima Mrazovima", grozomornoj temi koja ima167određene veze s (ništa manje grozomornim) fotografijama pronađenim na mjestu posljednje eksplozije.7) Trudnoća jedva punoljetne sestre Loune Malaussene, bolničarke, dovela je do susreta Benjamina Malaussenea i profesora Leonarda, žrtve treće eksplozije.8) čini se da je u sve umiješan i obiteljski pas (godine i pasmina nepoznati) jer je na mjestu jednog od ubojstava doživio živčani slom. (Analizom fotografija pronađenih u nužnicima švedskog izložbenog salona utvrđeno je da je na bar jednoj nazočan pas koji je podlegao sličnom napadu.)Svjetlo se ponovno pojača. Dok tako sjedi preda mnom, okružni komesar Coudrier doima se kao jedini prosvijetljeni čovjek u pariškoj noći.— Iscrpljenoj policijskoj ekipi koja želi zaključiti slučaj to je svakako zanimljivo, zar ne?Tajac.— No nije to sve, gospodine Malaussene. Biste li pogledali ovo? Predaje mi prepunu omotnicu od čvrstog papira, koja nosi žigpoznate pariške nakladne kuće.— Prekjučer smo je primili. Želio sam prvo s vama o tome razgovarati.Omotnica sadrži dvije-tri stotine tipkanih stranica. Sve zajedno proglašeno je romanom, naslovljeno kao IMPLOZIJA i potpisano imenom Benjamina MALAUSSENEA. Već na prvi pogled pre-poznajem pripovijest koju od prvoga dana serviram kikićima, a zaključak je dobila Jeremvevim priznanjem prije dva tjedna. Tako sam zaprepašten da Coudrier pomisli kako mi mora pojasniti.— Izvornik smo pronašli kod vas. Usnuli Pariz sveudilj brunda.Zavijanje policijske sirene prolazi kroza nj poput ružna sna. Na stolu komesara Coudriera svjetlo se blago priguši.— Shvatite, momče... ("Momče...")168

— Preostaje vam još samo jedan adut: moje osobno uvjerenje. Da ste nevini, naravno. Nijedan od mojih suradnika ne misli tako. Pod tim ih je uvjetima teško navesti da istragu vode u drugom smjeru. Ako moje uvjerenje uskoro ne podupru i druge činjenice...čujem kako te tri točke padaju jedna za drugom. I tu se slomim. Briga me za Thea. Briga me za dežurnog Zorroa. Izjavljujem da sam vidio kako starac u sivoj kuti krade dva naboja na odjelu oružja i barutom puni metalno kućište svrdla bušilice.— Zašto to prije niste rekli? (Doista, zašto?)— Možda biste bili spasili ljudski život, gospodine Malaussene. (Zbog svog prijatelja Thea, gospodine Okružni, svog prijatelja Thea i njegova poriluka na salatu.)— Kako bilo, provjerit ćemo.čini mi se da je to izgovorio prilično beznadno. Valjda i jest jer smatra da treba dodati:— Zapalite koju svijeću ako želite da ga pronađemo...16933.Ma je li ti jasno? Je li ti jasno što si učinila? — Htjela sam te iznenaditi, Bene.— čestitam! I jesi!Teško je opisati koliko sam bijesan. Zašto je baš Clari sinula zamisao da fotokopira rukopis i pošalje ga na adrese jedanaest nakladnih kuća? JEDANAEST! (11!)— Ne bi se smio tako uzrujavati, štivo je dobro. Znaš, policajci su se sjajno zabavljali.Da zadavim Lounu? Da zadavim Lounu koja se upliće sanjarskim glasom, prstiju prepletenih na polukugli skorog majčinstva? Na tren se ozbiljno pitam.— Stvarno su se slatko smijali portretu Coudriera-Napoleona.— Louna, molim te, zaveži. Neka se Clara opravda. (Kojeg vraga ta djeca imaju u glavi? A tek tinejdžeri? Ima ličega u tim ludarama? Jesu li samo mamini proizvodi tako ispali ili su svi isti? Smilujte mi se, neka mi netko kaže, može i pedagog! Objasnite mi!) Istraga još nije zaključena, murija me već mje-secima ima na oku, Jeremv zapali školu, a Clara dan poslije katastrofe moju priču šalje na adrese jedanaest nakladnika (Clara! Jedanaest!), moju priču koja u epilogu donosi recept za bombu a la Jeremy i tajnu njezine izrade na licu mjesta! ZAŠTO?170— Htjela sam te utješiti, Bene. (Utješiti me...)— Pitala sam Juliju što o tome misli i složila se.(Krasno! Jedna luđakinja više ili manje u mom najužem krugu...)— Osim toga, veoma je smiješno, Bene. Vjeruj mi, policajci su umirali od smijeha.(Da, primijetio sam. Osobito Coudrier...)— Kako onda objašnjavaš da ga je nakladnik odbio, Louna? Naime, jutros sam na pladnju za doručak koji mi je donijela Cla-ra primio prvi odgovor. Ljubaznu, ali odlučnu odbijenicu. Potpisnik prepoznaje "neospornu maštovitost" remek-djela, no žali zbog ponešto "nesuvisle strukture" (ma daj!) i pita se "je li takvo što uopće primjereno objaviti dok sve bruji o sličnu slučaju" (i ja se pitam) te zaključuje da se ionako "takva djela ne uklapaju u naš program naklade". (I to srećom...)— To ništa ne znači, Bene. Preostaje nam još deset nakladnih kuća. Dobro znaš da je tvoj najveći nedostatak što nikad ne vjeruješ u ono što radiš.Divlja se zvijer u meni ukipi. Pogled joj se zaustavlja na Lou-ninom trbuhu. Misli: "Za desetak će mi dana još i to dvoje biti na grbači." Labrnja mi se iskesi. Očnjaci mi opasno blistaju. Upravo u tom trenutku Therese odlučuje iznijeti psihološki zavidno oštroumnu postavku.— Nisi li možda samo ljut jer su te odbili, Bene? (Postoji li prijevremena mirovina za stariju braću?)Toliko o obitelji. Bacimo li pogled na posao, i ondje je šugavo, kako bi to rekao Jeremv. Cvrčkoliku starcu ni traga. Kao ni murja-cima. Sam sam. Sam na minskom polju. Poskočim čim netko zalupi vratima, čim se kakav teži predmet skotrlja s pulta ili netko glasnije progovori. Pa i na glas Miss Hamilton. Stalno sam na rubu nesvjestice. Akutna paranoja. Nevolje kupaca na Reklamacijama na

oči mi mame prave suze, a Lehmann, koji me sto godina mora tješiti, širi priču da sam počeo cugati.171— Je li to istina? — pita Theo — bi li možda radije šmrkao? Jednako je loše za zdravlje, no budeš bolje volje.A Sainclair će, pun razumijevanja:— Obavljate depresivnu zadaću, gospodine Malaussene. Da budem iskren, pravo je čudo što ste dosad izdržali. Uskoro ćemo vam naći drugo radno mjesto. Evo, biste li možda nadzirali pri-zemlje? Razmišljamo o prekidu suradnje s g. Cazeneuveom.Zašto je stari Cvrčak Cvrčo nestao? Jer sam ga primijetio? No iz petnih se žila trudio da bude primijećen! Da nije bilo Jeremveve nesreće, bio bih sudjelovao u svim fazama njegove pirotehničke rabote. Onda zašto? Jer je naslutio da me Coudrierovi murjaci nadziru? A zašto su pak njih dvojica nestali? Zašto ih nisu zamijenila druga dvojica koja bi se stopila s tapetama? U dućanu više nema ni jednog jedinog murjaka. Nisu ispitali ni Thea ni starčiće. Kako to da sam odjednom tako osamljen? Što se sprema? Trebam bombu. Trebam bombu koja će grunuti. I da znam gdje, kada i tko! Trebam hitno ščepati gada koji mi već mjesecima smješta. Trebam ga. Inače ću umjesto njega završiti u buksi. Dokaza nema, ali tu je gomila tragova i indicija. Dovoljno da robijam do punoljetnosti Lou-ninih blizanaca. A tko će te klipane odgojiti? Jeremv? Uputit će ih u tajne neutronske bombe! Mama? Mama...— Mama, mama...Theo me zatiče u tušu pokraj naše garderobe gdje jecam kao sumanut: "Mama, mama..." štucam nad umivaonikom, oplahnju-jem lice hladnom vodom i cmizdrim kao tele: "Mama, mama..." Očaj mi naglašava litanija: "Oče, zašto si me ostavio?" što se vrtoglavo uzdiže iz potisnutih starih dana vjeronauka kad mi je mama htjela Bogom nadomjestiti tatu. "Mama, mama, zašto si me ostavila?" I Theo me tješi, kao nekad Amarova Vasmina, Theo kojeg sam izdao otkucavši njegovoga starog borca za pravdu...— Jedan od mojih starčića, kažeš?— Jedan od tvojih starčića, Theo. Onaj koji sliči cvrčku, koji je prtljao oko slavina kad je grunuo fotoautomat, zato te htio odvući,172da ti se nešto ne dogodi kad eksplodira... otkucao sam ga rnuriji, previše toga upućuje na mene...Theova ruka zatvara slavinu, a budući da je sve u katehetskom stilu, prijatelj Theo biblijskim mi potezom obriše lice. Zamalo na ručniku ugledam otisak vlastite njuške.— Nije to tako strašno, Bene. Otkako ima fotke iz švedskog zahoda, murija je ionako na pravom tragu.— Kako se taj stari zove?— Nemam pojma. Ja ih ne zovem imenom, nego im nadje-vam nadimke.— Gdje spava?— Tko bi znao... u nekom prihvatilištu ili kakvoj samačkoj sobici.— Zašto je nestao?— Što misliš zašto ljudi u tim godinama nestaju, Bene?— Misliš da je umro?— I to se događa. Uvijek te iznenade, izgledaju kao da će vječno živjeti.— Theo, nije smio umrijeti!("Zapalite koju svijeću ako želite da ga pronađemo...")— Postoji i druga mogućnost...— Da?— Da je obavio svoje, Bene, zbrisao sve ljudoždere i ispario.17334.Julia, Theo i ja više od tjedan dana čeprkali smo pariškim gerijatrijskim podzemljem. Thea su vodili njegovi starci, Juliju njezin nagon njuškala, a mene malo on malo ona: tako sam se skamenio da nisam mogao ništa poduzeti, ali bio sam u prevelikoj panici da bih se klonio prizorišta potrage. Sve

smo pročešljali: od najbjed-nijih podružnica Vojske spasa do najšminkerskijih bridž klubova, preko jata udruga na kojima netko bjelodano zarađuje: krcate spavaonice, čučavci, prozirna juha, mutne ravnateljice, tekuće vode nema. Theo je svakim novim danom bio bliže samoubojstvu, a Julia sljedećem članku.— Bene, nešto sam otkrila! (Staro mi srce zakuca u nadi.)— Što, Julia, što?— Najveću trgovinu drogom stoljeća. Svi su ti starčići lak plijen dilerima!(Fućka mi se, Julia, boli me živo, pronađi mi mog starčića, mog osobnog. Otkvači se malo od tog posla, sveca mu!)— Fiksaju se kao sumanuti, Bene. Moraš ih shvatiti: ako traže zaborav, trebaju zaboraviti sve, pa i budućnost, a ako ne žele zaboraviti, znači da se žele prisjetiti: dvostruka doza!174Potpuno se raspalila, a ja sam iz iskustva znao da taj požar ništa ne može ugasiti.— I drugi su to odavno skužili. Uočila sam neke transakcije... Glavno narkićko tržište, kad ti kažem!(Baš mi je sada morala zadati još jednu brigu...)— čuvaj se, Julia. Budi oprezna. Uzalud, već se zahuktala.— Što im drugo preostaje kad im medicinari nikad ne daju dovoljno sredstava protiv bolova...(Julia, smiluj mi se, prvo se pobrini za mene. PRVO ZA MENE, Julia!)— A sve to uz blagoslov vlasti. Jer kad overdozirani starac otegne papke, to samo znači da se srušila još jedna ruševina.Theo je malo-pomalo počeo vrbovati novake za Dućan, Julia iskopavati materijal za članak, a ja sam ostao sam sa svojim problemom. Sam s Theovom rečenicom u praznoj glavi: "Osim ako je obavio svoje, Bene, i ispario... "Ne, Cvrčak Cvrčo nije obavio svoje. Morao je smaknuti još jednog ljudoždera. Šestoga. Posljednjega. Sam mi je rekao. Sinoć. Sjeo mi je preko puta na umjetnu kožu nekog noćnog met-roa, mrtav hladan, baš dok sam gubio nadu da ću ga ikad više vidjeti. Moj sićušni cvrčkoliki starčić.Preskačem iznenađenje i idem ravno na dijalog.— Posljednjega?— Tako je, mladiću, bilo ih je šestero. Šestorka se nazivala "Kapelom stotinu jedanaestorice".— Zašto stotinu jedanaestorice?— Jer 111 puta 6 iznosi 666, broj Zvjeri, a 111 je broj žrtava koje je trebalo prinijeti.U osmijehu mu se naziralo nešto poput praštanja.175— Da, simboličke brojke, mladiću. Gluposti. Najgori se užasi uvijek svode na djetinjarije.Dobro. Ipak, vratimo se na iznenađenje. Dakle, Cvrčo Cvrčak sjeo mi je preko puta. Na usne je položio kažiprst da zatomim krik iznenađenja.Nasmiješio mi se.Rekao je:— Da, to sam doista ja.Osim nas u vagonu su bila tri usnula čovjeka. Upravo sam se rastao sa Stojilom, koji me nije uspio oraspoložiti. Samo mi je neumorno ponavljao:— Nije daleko, sinko, vjeruj mi: svaki se pravi ubojica pretvori u vlastitu sablast.— Što je pravi ubojica, Stojile?— Ubojica kojega ne mori glad.E, pa moj je siti ubojica sad sjedio preda mnom. . Smjestio se poput patuljka na prijestolju, migoljeći guzovima da se primakne naslonu. Noge su mu se klatile kao mojim mališanima s kreveta na kat. I oči su mu se krijesile poput njihovih. Više nije nosio sivu kutu siročeta, nego odijelo od tergala koje je odgovaralo njegovim godinama i padalo u strogim naborima. Ljubičasta značkica Legije časti ljeskala mu se u zapučku. Počeo je pripovijedati bez ikakva uvoda. Ni na tren nije pomislio da bih se mogao baciti na njega, vezati ga i otpremiti ravno Coudrieru. Meni to ni na tren

nije palo na pamet. Pripovijedao je i rastao, a ja sam slušao i smanjivao se. Na kraju krajeva, u priči nije bilo nikakvih iznenađenja. A pripovijedao je bez kićenja. Ravno u glavu. (Koja je žestoko zaudarala po strvini!) 1942: Dućan se zatvara zbog europskog pogroma. Sudska natezanja ipak traju šest mjeseci. Vlasnici se bjesomučno brane, a civilizacija hini da se pridržava reda. No naravno, tih šest mjeseci vode samo u razjapljene ralje krematorija: "Povijest im je stala na kraj", kako je, skri-vajući se iza svog bedema knjiga, rekla ona smrdljiva prodana duša Risson. Upravni odbor napušta pozornicu.1761942. U tih je šest mjeseci robna kuća prepuštena tihom polumraku obilja. Roba spava ratnim snom, a sve opasava crni obruč Milicije. Neki ideolozi u smeđim košuljama čak žele da Dućan, za-tvoren poput groba, čeka tisućitu obljetnicu nacional-socijalizma.— Govorili su kao da taj dan već kuca na vrata, mladiću, uvjereni da će, osvojivši Europu, prisvojiti i Vrijeme.I doista, nakon nekoliko je tjedana robna kuća utonula u faraonsku tajnovitost. Njezino je slijepo mirovanje izazivalo glasine, kao truplo nametnike. Najrazličitije su priče kolale o tajnom pogonu u njezinoj utrobi. Neki su vjerovali da je ondje stožer pokreta otpora, drugi da je pokusište gestapovskih mučenja. Treći su je pak doživljavali onakvom kakva je i bila: kao zatvoreni muzej mrtve povijesti, koja je iznenada postala tuđa. U svakom slučaju, svi su je gledali kao da je više ne prepoznaju.— Ništa u legendu ne ulazi brže od javnog mjesta koje javnosti naglo zatvori vrata.Da, u ono je doba mašta velikim koracima kročila bespućima legendi. U roku od samo nekoliko mjeseci sva su pamćenja proživjela cijelo tisućljeće.U to doba munjevite vječnosti, u tajni polusjene pretrpane okamenjenom robom, živjelo je šest ljudoždera "Kapele stotinu j edanaestorice".— Tko su oni bili?— Znate što i ja. Šest pojedinaca iz različitih krugova koje je okupio zajednički prezir prema onima koje je Aleister Crowley nazivao "bijednim izrodima XX. stoljeća", ali odlučnih da što je moguće potpunije uživaju u općem rasulu.— Među njima je bio i profesor Leonard?— Jest. On se ponajviše pozivao na Aleistera Crowleya. Drugi je bio sljedbenik Gillesa de Raysa i tako dalje, no sve ih je povezivalo demonsko zajedništvo koje su smatrali duhom vremena. Tako je, mladiću, bili su duh svog vremena, duh koji se hranio živim mesom.— Djecom?— Katkad i životinjama. Među njima je bio i pas kojega je Leonard zaklao vlastitim zubima.177(To je, znači, nanjušila tvoja duša, stari moj Juliuse! Budem li to pripovijedao, nitko mi neće vjerovati...)— Kako su pribavljali žrtve?— U doba gladi Gilles de Rays otvarao je smočnice da privuče djecu. Oni su ih pozivali u Kraljevstvo Igračaka.(Ljudožderi Mrazovi...)— Većinu te djece ugroženi su roditelji povjerili sigurnoj vezi koja ih je preko Španjolske trebala prebaciti u Sjedinjene Države, daleko od pokolja. No veza je zapravo vodila u tamu Dućana i ondje nestajala. A sad će umrijeti i šesti muškarac, dobavljač djece.— Kada?Pitanje sam ispalio kao iz puške, no u istom sam trenu shvatio da nema toga što bi iz njega izvuklo odgovor.— 24. ovog mjeseca.Gleda me smiješeći se. Veoma staloženo ponavlja.— 24, u 17 sati i 30 minuta, na Odjelu igračaka. I vi ćete doći, mladiću. Kao i okružni komesar Coudrier, pretpostavljam.Zbog mog smo Cvrče šest puta presjedali. Koraci su mu u popločanim hodnicima bili nečujni. Tek

sam tada primijetio njegove papuče. "Starost..." promrmljao je ispričavajući se osmijehom.Odgovorio mi je na sva pitanja. Uključujući i ono glavno, jedino, koje obuhvaća sva ostala:— Zašto ste mene uključili u tu osvetu?Metro se truckao pokraj Goutte d'Or. Crnci su se njihali u noći. Usnule glave na budnim ramenima.— Zašto mene?Dugo me je promatrao, kao da pregledava kakav unutrašnji popis, i naposljetku odgovorio:— Jer ste vi svetac.Uzvratio sam mu telećim pogledom pa je obrazložio svoju misao.— U Dućanu obavljate posao vrijedan divljenja, sveljudski posao. (Ma daj...)— Prisvajajući si sve tuđe pogreške, preuzimajući sve grijehe trgovačkog svijeta na svoja pleća, nastupate kao svetac, čak kao Krist!178(Isus? Ja? Isuse Bože mili...)— Tako sam vas dugo čekao...U očima mu iznenada bijesnu svi plamičci Duhova. Sav se iznutra zažarivši, stane mi objašnjavati zašto su sve bombe grunule meni pod nosom. Prema njegovu mišljenju, apsolutno zlo treba ukloniti pred očima njegove dijametralne suprotnosti, savršenog dobra, Žrtvenog Jarca, simbola progonjene nevinosti: moje malenkosti. Svetac je morao biti svjedokom uništavanja zloduhova.— I svjedočit ćete, mladiću, vi ste jedini čuvar istine, nitko drugi nije dostojan!Ne moram ni reći da sam se, čim sam pustio da mi Cvrčak ot-prhne u parišku noć, bacio u telefonsku govornicu i nazvao Coud-riera. Saslušao me ne pisnuvši, a zatim rekao:— A kad sam vam ja govorio da se bavite opasnim poslom... (Neću dugo, časne mi svetačke!)— Kažete 24-og, u 17 sati i 30 minuta na Odjelu igračaka? To znači u četvrtak. Doći ću, a potrudite se da dođete i vi, gospodine Malaussene.— Ne dolazi u obzir!— Onda se ništa neće dogoditi, a vi ćete mojim agentima ostati omiljeni sumnjivac.Shvaćam. Još ga upitam:— Naslućujete li tko bi mogao biti posljednja žrtva, dobavljač djece?— Nemam pojma. A vi?— Samo je rekao da ću se iznenaditi.— U redu. Pričekajmo iznanađenje.Julius me čekao u podnožju kreveta. Julius, koji je u cijeloj toj priči imao bolji nos od mene. Julius, koji je odgovorio na sva pitanja. Julius, kojeg još nisam okupao. Pomilovao sam mu mudru glavu, a svoju pustio da se odozgo stropošta na jastuk. Ondje ju je dočekala hladna pljuska časopisa sjajnih korica.179Bio je to onaj broj Actuela.Sa Svečevom životnom pričom. Napokon je izišao!Otvorio sam ga na stranicama koje govore o meni i, iskreno rečeno, nisam bio na čistu sam sa sobom. Ako moj stari Zorro s Legijom časti ovo pročita, morat će se zamisliti nad mojim svetačkim kvalifikacijama.S druge me pak strane obuzelo veliko veselje dok sam zamišljao Sainclairovu facu. A neopisiva radost pri pomisli da me čeka otkaz i da ću se napokon riješiti tog smrdljivog posla. Naime, sad me Sainclair bez obzira na istragu mora najuriti!Prvi put nakon dugog vremena (i unatoč onomu što me očekivalo u četvrtak) zaspao sam snom čovjeka kojemu ne gine sreća.18035.Imate li djece, Malaussene? Lice mu je kameno. Primio me u svom uredu, kao prošli put. No ne nudi mi ni viski ni cigaru. čak ni stolac. I ovaj se put ničemu ne veseli, taj Sainclair. Samo pita:— Imate li djece?

— Ne znam.— Preporučio bih vam da se raspitate jer ću vam sjesti za vrat s parnicom koju ćete izgubiti, a obitelj će vam ispaštati do sedmoga koljena. Pa bi bilo pošteno da upozorite moguće nasljednike.Pred njim je otvoreni primjerak Actuela, no on gleda mene.— Mogli ste pljunuti u ruku koja vas hrani. To se često događa. I skupo bi vas stajalo. No vi ste istresli punu vreću govana...U sebi na brzinu računa...— To si nećete moći priuštiti, gospodine Malaussene. Osmijeh koji sam htio zbrisati vraća mu se na lice savitljivomlakoćom famozne prilagodljivosti koju propali svetac poput mene nikad neće postići.— Naime, vidite, potpisali ste ugovor koji jasno određuje zadaću tehničkoga kontrolora. Pa ćete se, kad za to dođe vrijeme, sučeliti s 855 zaposlenih koji će svi odreda savršeno čiste savjesti181potvrditi da svoj posao nikad niste obavljali kako treba, da ste radije preuzeli sramnu ulogu mučenika koja se ispilila iz vašeg bolesnog mozga, a jedina je eventualna pogreška Kuće u tome što vas je zadržala na svom platnom popisu. Stanka.— Otkako sam prije tri godine preuzeo mjesto ravnatelja Dućana, nijedan namještenik nije dobio otkaz, gospodine Malaussene.Dok cvate s istim osmijehom na usnama, ponavlja:Nijedan.(Ma zapravo drugi osmijeh ni nema.)— Eto zašto vas nismo otpustili.Sad mu se u glasu javlja još nešto. Najjači adut svih Sainclaira na ovome svijetu: on u to vjeruje. Nepokolebljivo vjeruje u verziju koju je upravo smislio. Nije to njegova istina nego prava istina. Istina koja puni dućanske blagajne. Jedina.— No to nije sve. (Da, Sainclair?)— Na vašem bih se mjestu pritajio. Da sam ja jedan od kupaca koji su vas u posljednjih šest mjeseci imali priliku sresti, mislim da bih se potrudio da vas pronađem... Ma koliko mi vremena trebalo.(Doista, već vidim kako se preda mnom uspravljaju neka leđa. Mogla bi pomračiti Sunce. "Ne daj da te smradovi žderu, dečko. Pokaži im!")— To je sve. (Što sve?)— Možete ići. Otpušteni ste.Tu zeznem stvar, promrmljavši hineći bezazlenost:— Ta vi ste mi rekli da policija tijekom istrage zabranjuje promjene osoblja...On prasne u ugodan direktorski smijeh:— Šalite se! Lagao sam vam, Malaussene. Jednostavno sam vam slagao, naravno, u interesu Kuće. Sjajno ste igrali svoju ulogu i nisam htio da podnesete ostavku.(Krasno. Krasno, krasno, krasno... Drugim riječima, popušio sam. Popušio sam mu foru.)182Ljubazno me prateći do vrata, dodaje:— Uostalom, nećemo vas posve izgubiti: uštedjeli ste nam mnogo novca, a sad ćemo na vama i zaraditi.Eto ti ga na. Pripremaš se na slast stoljeća, a na kraju ispadne da ima okus pelinkovca. Julija je, kao i u nekim drugim stvarima, imala pravo: obećani užici nisu vrijedni truda. Sada ili nikada. Pitajte istočne susjede koji šljakaju za Svijetlu Budućnost...Tako sam filozofirao praćen posljednjim Lehmannovim pogledom. Ah! Taj pogled izdanoga čovjeka što mi ga dobacuje iz svoje prozirne kabine dok pokretnim stubama ponirem u najdublji bezdan... Srami se! I sramim se, a trebao bih biti u sedmome nebu!Tako sam smućen da zamalo Ijosnem kad pokretne stube stignu do nepokretnog tla. I dok hvatam ravnotežu (a malene prodavačice s Odjela igračaka hihoću), čujem kako se glas Miss Ha-milton isparava novim novcatim osmijehom:

— G. Cazeneuvea traže na Reklamacijama.U životnom bi rasporedu trebalo postojati točno određeno doba dana u kojem bi se čovjek mogao sažaliti nad svojom sudbinom. Neki posebni trenutak. Kad se ne bismo bavili ni poslom, ni klopom, ni probavom, posve slobodan trenutak, pusta plaža na kojoj pokajnički možemo odrediti razmjere katastrofe. Kad bismo ih jednom sagledali, dan bi nam bio bolji, tlapnje bi nestale, a krajolik se jasno ocrtavao. No kad svoju nesreću promišljamo između dva zalogaja hrane, dok nam obzor zastire skori povratak na posao, pobrkaju nam se lončići, pogrešno procjenjujemo i zamišljamo da nam je gore nego što zapravo jest. A katkad čak mislimo da smo sretni!Upravo sam o tome sanjario ispružen na krevetu, a Julius me grijao svojim tijelom, kad je prije dvije sekunde zazvonio telefon. Bilo mi je dobro. Baš sam pomno mjerio dubinu kaše koju sam si zamutio, naslađujući se jedinstvenim okusom poraza što ga je poprimila moja pobjeda nad Sainclairom. Bio sam na najboljem putu da sagledam točne razmjere svog rasadnika nesreće183kad mi je prokleto zvono u trenu pomrsilo sve račune, nagnavši me na vrhunski samoobmanjivački potez: javljanje na telefon.— Bene? Louna je postala majka."Postala je majka"... samo je Therese u stanju izustiti takvu frazu. Kad ja otegnem papke, moja je smrt neće potresti, nego će reći da je "ožalošćena odlaskom svoga starijeg brata".Dobro. Louna je "postala majka". Zapisao sam snježnobijelu adresu klinike, skotrljao se u metro, zgrabio rukohvat i sad čekam da i to pregrmim. Nešto u meni zatreperi pri pomisli na susret s novim novcatim lišćem blizanaca (jedno za oboje?). Treperenje se uskoro pretvara u snažno lupanje, kao kad se prije pet godina pojavio Pikavac, prije njega Jeremv, a još prije njega Clara - nju sam osobno dočekao (primalja je bila zatrpana poslom, a liječnik digao lovu i zbrisao), pa sam sam svojoj Clari prerezao maleno sidreno uže i priredio joj svečani doček, a mama je u pozadini već ponavljala: "Dobar si sin, Benjamine. Oduvijek si bio dobar sin."Da, obuzima me sreća. Bar nešto tome slično. Sva mjerenja koja sam obavio ležeći na krevetu definitivno su se pobrkala. Ipak, potrudimo se trijezno razmisliti. "Louna je postala majka": sra-mežljiv optimizam zapravo označava uvod u nove katastrofe. Nemojmo se zavaravati, blizanci znače još dvoja usta koja treba hraniti, četvore uši koje treba zabaviti, dvadesetak prstiju nad kojima treba bdjeti i bure osjećaja koje vječno trebaju tješitelja. A uza sve to prijeti Sainclairova tužba, na pomolu mije stečaj, možda zatvor, a svakako sramota i (evo me, Zola!) poniranje u alkoholizam. Malo sutra! Blizance bacam na ulicu čim navrše pet godina. Baš tako! Amputacija, pa neka prosjače! Zarađujte ako ne želite lizati prazne tanjure!Zašto mi "stvarnost" uvijek pokvari planove? Zašto život radi protiv mene? Pitam se dok stojim uz Louninu postelju u klinici prepunoj cvileža i cvijeća i promatram Laurenta koji grli moju sestru "ljubavi moja jedina, ljubavi moja jedina", a zatim lijepi njušku184na staklo aseptičnog akvarija koji djecu štiti od proždrljivih očeva i riče:— Imam tri Loune, tri Loune, Bene! Imao sam jednu, a sad imam tri!(Nije ti to platiš jednu, dobiješ tri, vjeruj mi!) Slavlje završava u Koutoubiji. Amar nas sve časti kuskusom, kao uvijek kad donesem vijest o prinovi.— Otkrio sam nešto važno, Bene — (Laurent filozofira uz snažnu potporu 16-postotnog vina iz Mu'askara). Naime, stvarnost je redovito podnošljivija od onoga što si zamislio, makar bila i go-ra. Nisam htio djecu, a sad imam dvoje. No to nije strašno, Bene. Strašno je što sam se toliko bojao te divote. — (Uzdasi...) — O, Bene, kako sam samo mogao biti takav prema Louni? — (Jecaji...) — Razbij mi njušku, Bene, preklinjem te, razbij mi njušku, učini to za sestru! — (Samokažnjavanje, razderana košulja...)— Malo muaskarca?— Može, ove je godine sasvim pristojan.— Bene?Julijini mi se prsti oviju oko bedra.— Clara mi je rekla za tužbu. Ne boj se, Sainclair te prešao. Bude li parnice, tužit će novine, a

ako doista naletimo na opaka suca, dosudit če nam jedan franak odštete s kamatama.— Stari franak, preddegolistički, mikrofranak — pojašnjava Theo dok mu pogled miluje Hadouchovu stražnjicu.Večer spokojno odmiče. Clara Jeremvu reže meso, Therese se prikovala za video i neprestano pušta pogreb Umm Kulthum, Pi-kavac Juliusa upućuje u obred ispijanja čaja od metvice, a Amar nam već stoti put najavljuje da će mu radi gradnje New Bellevil-lea uskoro srušiti restoran.— Žao mi je, Amare.— Zašto? Odmor je sjajna stvar, sinko.I opet mi pripovijeda kako će iskoristiti mirovinu i poći liječiti kostobolju ukopavši se u južnosaharski pijesak. (Amarova sijeda glava, Sahara oko vrata...)185I na samome kraju (Laurent mrtav pijan spava u tanjuru, Je-remy i Pikavac sklupčali su se u gnijezdu Juliusova krzna, Theo je već odavno nestao s Hadouchem, Therese se preobrazila u ras-plesana derviša, Julijina se ruka priprema za odlučujući napad) Clara, moja Clara, objavljuje veliku vijest:— Imam iznenađenje za tebe, Benjamine.18636.Iznenađenje (jesam li siguran da još volim iznenađenja?) stiglo je u obliku brzojava. Brzojav, koji odašilje prestižna nakladna kuća (ne navodim ime, neka se međusobno počupaju...) sročen je jezgrovito poput opomene i glasi ovako:"VEOMA ZAINTERESIRANI. DOđITE ODMAH."Otkriće da si genijalac, htio-ne htio, i nije tako neugodno. Godi ti pomisao da nekoliko mjeseci nedosljedna brbljanja namijenjena čoporu besane djece i psu padavičaru, koje je u prijepisu zadrte tajnice odaslala neodgovorna povjerenica, mame sline na usta nakladničkog zmaja.To sam si rekao kad sam se probudio. To sam si rekao i u podzemnoj željeznici. Govorim si to i dok šetkam ovim nepreglednim (uredom? salonom? predavaonicom? trkalištem?) gdje pozlaćene zidne oplate bremenite Poviješću očijukaju s izazovnom geometrijom namještaja budućnosti. Aluminij i štukatura, dinamika i tradicija, kuća je dupkom puna prošlosti, a progutat će budućnost. Mogao sam i gore proći.Gorljiva ljubaznost šminkera koji me primio potvrđuje moje uvjerenje da samo mene čekaju. Otkako su poslali telegram nitko oka nije sklopio. Nešto mi u zraku govori da su prestali disati.187"A što ako Malaussene odbije?" Dvoranu za sastanke zahvaća val panike. "Ako je dobio i druge ponude?" "Učetverostručit ćemo iznos, gospodo..." (IMPLOZIJA... Clarin naslov i nije tako loš.)— Mogu li vas nečim ponuditi?Šminker je s dna police s knjigama izvukao mini-bar.— Viski? Porto?(Pravo vrijeme za čašicu porta, zar ne? Da.)— Kavu.Ne opterećujte se: kava. Značajan tajac. Križanje nogu. Dug šminkerov pogled. Moja žličica srebrno miješa.— Doista sjaajno, gospodine Malaussene. (Sjajno nema dva a.)— No ništa vam više ne smijem reći. Smjehuljak.— To zadovoljstvo moram prepustiti našoj glavnoj urednici. Smijuljak.— Sjaajna osoba, vidjete ćete... (I ona?)— Mi domaći među sobom je zovemo Kraljica Žabo. (Može, sad sam i ja domaći.)— Mudro procjenjuje i nema dlake na jeziku. Tračak kolebanja, pa za pola tona tiše:— Upravo je u tome problem. (Problem? Koji problem?)Smiješak, kašljucanje, izvanjski znaci neugode sa stilom, a onda odjednom:— U redu, reći ću joj da ste stigli.Šminker izlazi. Otad je prošlo pola sata. Već pola sata čekam da se pojavi Kraljica Žabo. Prvo sam

pomislio da će mi knjige prikratiti vrijeme. Pun poštovanja pružio sam ruku i oprezno izvukao neki svezak: prazne korice. Unutra nema knjige.Pokušao sam drugdje. Ista stvar.188U cijeloj prostoriji nema ni jedne jedine knjige! Samo police ovitaka drečećih boja. Nema dvojbe, Malaussene, kod pravog si nakladnika.Za utjehu računam koliko bih mogao zaraditi ako objavim bestseler. Uključim li sve, što znači filmska prava, televizijska prava i radioadaptaciju, svotu je nemoguće izračunati. čak i ono najos-novnije premašuje moje aritmetičke sposobnosti. U svakom sam slučaju ispravno postupio riješivši se smrdljivog posla Žrtvenog Jarca. U trideset godina službe ne bih zaradio ni desetinu!Upravo u tom blaženom trenutku svečano ulazi Kraljica Žabo. Kraljica Žabo!— Ah! Dobar dan, gospodine Malaussene! Visoka suha ženska kojoj su nakalemili tustu glavu. (Dobar dan, gospođo...)— Ne, samo vi sjedite, ionako vas neću zadržavati. Kreštav glas koji se ne opterećuje pristojnostima.— Onda?To je "onda" dreknula, pa sam poskočio.(Onda što, Veličanstvo?) Sigurno je gledam prilično zblenuto jer joj bucmasto lice prasne u grohotan smijeh. Nevjerojatno, kao da je ta glava doista slučajno završila na njezinu tijelu.— Ah, ne, gospodine Malaussene! Da ne bi bilo nesporazuma: nisam vas pozvala zbog vaše knjige. Takve bedastoće ne objavljujemo.Šminker, koji glumi paža, zakašljuca. Kraljica Žabo okrene se cijelim tijelom.— Pa bedastoće, zar ne? Sami ste rekli, Gauthier! A onda opet meni:— Slušajte, gospodine Malaussene, to vam nije knjiga. Estetski je neosmišljena. Luta na sve strane i nikamo ne vodi. I nikad nećete napisati ništa bolje. Slobodno odmah odustanite, stari moj, nije to vaš poziv.189Paž Gauthier najradije bi bio nevidljiv. Meni pak Kraljica Žabo počinje ići na jetra.— Eto vašeg pravog poziva!Na koljena mi baca Actuel. Nemam pojma odakle ga je izvukla. Zar nije došla praznih ruku?— Ne možete ni zamisliti koliko su jednoj nakladnoj kući potrebni ljudi poput vas. Žrtveni Jarac! Upravo mi to treba. Vidite, gospodine Malaussene, meni je već navrh glave da sama pijem jezikovu juhu!Slijedi dugi kričavi smijeh koji se doima poput nekog nezadrživog izljeva. I prestaje u hipu.— Pisci početnici smatraju se neshvaćenima, neiskusni tvrde da ih je nakladnik izigrao, stari lisci viču da su potplaćeni: svi me ribaju, gospodine Malaussene! U dvadeset godina otkako se ba-vim ovim poslom nisam upoznala ni jednog pisca, ni jednog jedinog pisca koji je bio zadovoljan svojom sudbinom!Kraljica Žabo doima me se poput pedesetogodišnjeg čuda od djeteta koje se još ne može načuditi svojoj okretnoj inteligenciji. No nije to sve. Ta ishitrena veselost skriva neku postojanu žalost. Da, nešto žalosno počiva ispod naelektrizirane mase tog mesnatog lica.— Na primjer, gospodine Malaussene, prošlog se tjedna pojavio neki kandidat kojeg je zanimalo što mislimo o rukopisu koji je poslao prije dva mjeseca. Bilo je devet ujutro. Ovdje nazočni Gauthier (Jeste li nazočni, Gauthier?) prima ga u svom uredu. Još pospan, u mojim spisima traži recenziju koja je zapravo bila u njegovima. Dok on izbiva, čovjek očito počinje kopati po papirima. Nalazi recenziju u kojoj sam napisala: "čisto sranje." Da, među sobom smo jezgroviti. Gauthierov se posao sastoji upravo u tome da taj zaključak uvije. Ukratko, autor dotičnog rukopisa nije smio pročitati recenziju. I što mislite kako je reagirao, gospodine Malaussene?(E, pa sad...)— Bacio se u Seinu. Ondje, preko puta.190Munjevitim pokretom ruke pokazuje dvokrilni prozor koji gleda na rijeku.

— Kad su ga izvukli, sa sobom je imao recenziju potpisanu mojim imenom. Veoma neugodna stvar.Tu smo, shvatio sam što kod nje zapinje. Kraljica Žabo nekoć je bila osjećajno biće, djevojčica koja je suosjećala s jadima cijelog ljudskog roda. Tinejdžerka na mukama. Tako nešto. Zagonetna nositeljica boli bivanja. Kad se muka prometnula u kalvariju, nakon premnogih je kolebanja pozvonila pomodnom psihiću. Profesionalni je Slušatelj odmah skužio da to živahno dijete zapravo žulja čovječnost pa ju je seansu za seansom do posljednjeg kor-jenčića strpljivo čupao i na njezino mjesto posadio društvenost. Eto što ti je Kraljica Žabo: uspio proizvod psihoanalize. Kad klopa, sve ide u glavu. Tijelo ostaje po strani. Upoznao sam još takvih ljudi: svi su isti.— Zaposlit ću vas da bih se poštedjela takvih neugodnosti, gospodine Malaussene.(Mene? Ja se ne zapošljavam!) Tajac. Rendgenski pogled Njezinog Veličanstva. Pa:— Pretpostavljam da vas je Dućan nakon ovakva članka otpustio, zar ne?Ultravioletni pogled. Tračak osmijeha.— Možda ste ga upravo zato objavili? A zatim kategorički:— To vam je glupo, gospodine Malaussene. Rođeni ste za taj posao i nijedan drugi. Po prirodi ste Žrtveni Jarac.Otpravljajući me po kratkom postupku, dodaje:— Ne zavaravajte se, svi će se otimati za vas. To je gotova stvar. No ma koliko vam nudili, sjetite se da ćemo vam mi platiti dvostruko.19137.A onda dolazi kobni četvrtak. Nastojao sam obuzdati protok vremena usredotočujući se na svaku pojedinu sekundu, no uzalud. Ipak je procurilo kroz pukotine moje svete duše. (Menije duša napukla... baš je tu Clara Ijosnula na usmenom dijelu maturalnog ispita...)Na Odjelu igračaka najblaže rečeno nema gužve. Sigurno je pala direktiva, neki tajni znak kupce drži podalje. Ja sam došao. I shvaćam da od podzemnog noćnog izleta s Cvrčkom Cvrčom nisam prestao misliti na ovaj trenutak. Iza svake mi se misli skrivala opsjednutost zadanim rokom. Bojim se. Bože mili, kako se bojim! Sedamnaest je sati i trideset minuta. Cvrčo još nije stigao. Ni Coud-rier. Kao ni njegovi agenti.Moja je malena prodavačica vjeverica smršavila. Iz obraza su joj nestale zimske zalihe: Dućan... umorna je od Dućana. Njezina frendica lasica uvodi red na police koje je ispremetao plimni val dječurlije u četiri sata. Cvrčo nije došao.Ja jesam.A žrtva? Je li žrtva tu? "Pravodobno ću vam je pokazati. Vidjet ćete, iznenadit ćete se..." Zašto bih se iznenadio? Zapravo sam baš na to cijelo vrijeme mislio. (Zašto bih se iznenadio? Znači,192poznajem žrtvu? Je li neka javna ličnost? Medijska faca?) Na to i na sve ostalo. U paketu. Na naš razgovor u metrou. "Zašto ih ubijate u Dućanu? Privlačite ih? Kako?" Moj se starčić milo nasmiješio. "Pročitate li katkad kakav roman?" "Pročitam" odgovorio sam, "i to ne tek katkad". "Onda znate da u fikciji ne smijete odjednom ispucati sva iznenađenja." Pomislio sam da je "ispucati" prava riječ njegove generacije. No također sam se upitao: fikcija? "Fikcija?" "Baš tako. Zamislite da ste u nekom romanu. To će vam pomoći da pobijedite strah." I doda: "A možda i da u njemu uživate." Tu mi se učinilo da nije sasvim pri zdravoj. I ustrtario sam se. Otad me drži podmukla frka. A nuspojave da ispustiš dušu. "Gaćotres", rekao bi Rabelais. (Drugim riječima, sraćka.) Još sam se pitao odakle mi. Strah čini svoje... A Therese? Kako ju je uspio uočiti i pre-poznati? "Od sve vam braće i sestara ona najviše sliči." (Znači tako! Poznaje i ostale?) Da, da, Pikavca i Ljudoždere Mrazove, Jere-myev dar za eksperimentalne znanosti, Clarino oko... "Nije to nikakva zagonetka, mladiću. Vaš vas prijatelj Theo veoma voli." Naravno, Theo. Istina. Theo mu je govorio o nama. "U određenom ste smislu vi njegova obitelj. A on naša." Naša? Ah, da, starčići iz Dućana. Danas me ovamo ipak nije dovelo Coudrierovo telefonsko upozorenje, nego baš to. Osjećaj da mi, ako se slučajno pokušam izvući, obitelji prijeti neka neobična opasnost. A mitski mi je djedica koji napucava ljudoždere ipak ostao drag, ma kako šašav bio. Metro nas je šamarao kao

život pa se morao oslanjati na dlanove da mu pozadina održi ravnotežu na sjedalu. Sličili su pomoćnim kotačićima na dječjem biciklu.Da, staroga bih rado bio poveo da mi doma glumi djeda da nije bilo priče o bombi i nesretnog sastanka. Jer ipak me, zasjevši na svoje dupence, pozivao na ubojstvo...— Svjedočit ćete, mladiću, nitko drugi nije dostojan!Evo ga. Stigao je. Ponovno je odjenuo sivu kutu Theovih staraca. Na lice si je nakalemio njihovu senilnost. Opet je slinavi starac sa samog početka. Starčić s tenkom AMX 30. Ne mogu odrediti je193li me vidio. Stoji na suprotnoj strani Odjela. Prtlja po robotu King Konga s onesviještenom ženom u rukama, onom koji me definitivno ubio u pojam nakon što sam preveslao podmorskog ronioca. Izvlačim periskop i gledam ima li u Dućanu traga muriji. Sipak. Raštrkani kupci tu i tamo nešto pabirče i nemaju pojma što se zbiva. A žrtva? Nema ni žrtve. Bar ni jednog meni poznatog lica. Coudrier, vrag te odnio! Napoleon, malo sutra: nemoj mi prodavati Grouchveve fore! Da si se odmah stvorio! Crkavam od straha. Ne želim biti svjedok ubojstva! Ne želim da ubojice ginu i nikad to nisam želio! Ja sam protiv! U vražju mater, Coudrier, nacrtaj se! Murjak si, obavi svoj posao! Pokupi Zorroa i njegov plijen. Prvoga odlikuj, drugoga pošalji k vragu, no mene ne miješaj! Ja sam pošteni obiteljski brat! Nisam produžena ruka pravde, a bogme ni oko! COUDRIER! GDJE SI! (Da mi je netko rekao kako ću se jednog dana tako usrdno nadati muriji!...)Cvrčo me vidio.Nasmiješi mi se.Pod okriljem pantomime ishlapjela starca, daje mi znak da čekam i da ne budem nestrpljiv. I dalje se poput balavca igra s crnim majmunom koji na rukama nosi prebijelo tijelo onesviješte-ne Clare. Postavlja ga do sebe i šalje prema meni. Zli se majmun pokrene. Fino, igrajmo se. Baš je pravi čas! Samo strpljivo...(Brišem odavde. Nema teorije da ostanem. Brišem! Ako se Car i njegovi gardisti ne pojave u roku od pet sekundi, ja gibam!)Jedan...Dva...Tri...Iznenada mi sine. ZNAM TKO JE ŽRTVA! Onaj smrad Risson! Knjižar mojih snova. Sve se podudara, i godine i bolesni mozak, a prije četrdeset godina bio je u dućanu. Dobavljač! On je dobavljao djecu. On ih je mamio, varao ugrožene obitelji hineći da će im dječicu izbaviti od ratne opasnosti, a pritom je samo punio Ijudo-ždersku velesmočnicu. Među ljudima koje poznajem nitko drugi ne bi mogao odigrati tu ulogu. Risson. Svaki će se čas pojaviti, zagonetno privučen mirisom vlastite smrti. I preda mnom odletjeti194u zrak! Ako zbrišem, isto mu se piše. Potpuno sam uvjeren. Trebao sam samo znati sat i mjesto da bi ubojstvo imalo moje sveto jamstvo. Zorro se prošli put zadovoljio Theresinom nazočnosti. Više ne mogu otići. Ja nisam ubojica. Ne bih imao ništa protiv da jesam, to ti sigurno olakša život, no svetačka mi narav ne dopušta. Moram ostati. Igrat ću se s ushodalim gorilom koliko god bude trebalo. čekat ću. Izdržati. I čim se Risson pojavi, skočit ću na njega i izbaciti ga s minskog polja. Neka se poslije s njim bakće pravosuđe. Nisam Zločin, ali nisam ni Sudac.Usijani se gorila gega simpatično, poput pingvina. Ta ga lažna nevinost čini još zlokobnijim. Crvene oči. Vatrena usta. Clara u naručju. Dosta zavitlavanja, Malaussene, nije sad vrijeme za to. Kad dođe do tebe, okreni mu ga. I ta debilna igra mora trajati. Trajati! U tome je štos. Dok se nešto ne dogodi. Dok se ne pojavi Coudrier, ili se na obzoru pokretnih stuba ocrta visoka i otmjena Rissonova prilika. Majmunova je dlaka posve crna. A djevojčino tijelo posve bijelo. Crno i bijelo. Bljesak bijelog mesa na pozadini gluhe noći. Plamen iz usta i zlokobno svjetlucanje očiju...Odjednom s druge strane vidim njegove, Cvrčine oči. Gleda me. I smiješi mi se. Moj mitski djed...I shvatim.Koliko mi je samo trebalo!Do kraja života.

Ništa manje.Pogled je isti Leonardov! Ima oči Zvjeri!I šalje mi moju smrt.Iznenađenje i strah tako su siloviti da mi kroz glavu ponovno prođe vatreni mač. Iz lubanje mi se iščupa cijeli ražnjić krvavih kamenica.Opet sam gluh. I naravno, ugledam Coudriera. Deset metara dalje. Pokraj krojačke lutke, odjeven poput nje, jednako ukočeno nepomičan. Coudrier. Caregga je među kožnim jaknama. Još ih je nekolicina. Policijska nazočnost odjednom postaje očita.Gorila je prevalio još dobar metar puta.195Zašto mene?A kakva tek radost blista u očima onog zlikovačkog kepeca!Shvatio je da sam shvatio!I shvaćam.On je šesti, posljednji, on je dobavljač! Iz nekog je meni nepoznatog razloga uklonio sve ostale.A sad će mene dići u zrak.Zašto?Njegovo se Veličanstvo Kong još više približilo. Caregga Coud-rieru dobaci upitan pogled, a desna mu ruka sklizne u jaknu. Coud-rier žustro odmahne glavom.Ne? Kako ne? Ma da, za Boga miloga, Da! Potegni pištolj, Caregga! Goriline su iskrice plavičaste. Plavičaste i žute, a to žutilo ističe krvavu boju crvenila.Izbezumljen pogled prema Coudrieru.Gluhonijema molitva Careggi.Okamenjen zamah.Nitko se ne odaziva.I neizreciva naslada na starčevu licu.Užitak izazvan pogledom na moj užas. Orgazam! Uzbuđenje života! Da cijeli život čeka samo ovaj trenutak, vrijedilo je izdržati i sto godina!Coudrier se neće umiješati.To superprisebni gluhonijemi u meni tvrdi hipervidovitomu.Svi će pustiti da odletim u zrak!Kad već letim, odletjet ću u velikom stilu!Skok života. Ravno na majmuna djecokradicu! Jasno sam vidio svoje tijelo u zraku, usporedno s podom, kao da pripada nekomu drugom. Bacio sam se na majmuna, ali netremice gledajući onog podrugljivog ljudoždera. A kad sam se obrušio na plijen...Kad sam pritisnuo prekidač...On je odletio u zrak.Ondje.Na drugom kraju pulta.Siva se kuta napuhnula.196Na licu mu se na tren ocrtao vrhunski ushit.Zatim se iz kute izlila krvava kaša.Koja mu je nekoć bila tijelo.Implozija.A kad sam stao na noge, shvatio sam da me pretvorio u ubojicu.Zašto mene?Zašto?Odvela me murija.19738.Ovaj mi se put sluh ne vraća satima. Provodim ih sam u bolničkoj prostoriji koja je sigurno bučna.

Sam sam izuzmem li tridesetak studenata medicine što pobožno upijaju riječi meštra u bijelome dok on razmatra moju povremenu gluhoću. Smješka se znalački. Oni su učenički ozbiljni. Jednog će se dana međusobno pobiti da mu otmu mjesto. On će se grčevito držati za Asklepijev štap. No ja ću tada biti daleko. Sa šest ubojstava na grbači u buk-si ću odbrojavati jedinice vječnosti.— Zašto? Zašto mene?Zašto je baš meni smjestio? Cvrčo mi više ne može odgovoriti.Kako se moj djed iz snova zapravo zvao? Ni ime mu ne znam. Kad bar do kraja više ništa ne bih čuo. Ali meštar u bijelome pošteno je zaradio svoje diplome. I hoćeš-nećeš, otčepi mi uši.— Nije bila riječ o oštećenju u pravom smislu, gospodo. Piraje gladne znanja zadivljeno žamore.— Nema bojazni da će se simptomi ikad više pojaviti. A meni će mirisnim glasom koji se topi od ljubaznosti:— Izliječeni ste, dragi moj. Preostaje mi još samo da vas pustim na slobodu.198Sloboda mi se odmah ukaže u liku inspektora Caregge. Koji me bez riječi odveze na Quai des Orfevres. (Vrate mi sluh i onda me predaju njemaku!)Lupaju automobilska vrata. Stube. Dizalo. Hodnikom lupaju potpetice. Pa uredska vrata. I kuc, kuc, kuc, stigli smo kod okružnoga komesara Coudriera.Upravo je telefonirao. Spušta slušalicu. Dugo odmahuje glavom i gleda me. Upita:— Jeste li za kavu? (Zašto ne?)— Elisabeth, molim vas... Kava.— Hvala vam. Slobodni ste.(Samo idite... Ali ostavite kavenik. To.)U cijeloj se zgradi samo vrata okružnoga komesara Coudriera kroz koja je izašla Elizabeth nisu zalupila.— I jeste li napokon shvatili, momče? (Baš i nisam.)— Slobodni ste. Upravo sam nazvao vaše da se ne brinu.Slijede objašnjenja. Ona konačna. Dakle, ovako: ja nisam ubojica. No pakleni kepec kojega sam digao u zrak je bio. Ne samo da je izazvao vlastitu smrt natjeravši me da se bacim na gorilu, nego je također zbrisao svoju cijelu Ijudoždersku bratiju.— Kako ih je mamio u Dućan?Nametnulo mi se pitanje koje je Coudriera dugo mučilo.— Nije ih mamio. Dobrovoljno su dolazili.— Molim?— Samoubojstva, gospodine Malaussene. Iznenada se nasmiješi i rastegne u naslonjaču:— Ovaj me slučaj pomladio za trideset godina. Jeste li za još jednu šalicu?U paklu Drugog svjetskog rata takve su petparačke sljedbe nicale na sve strane. A nakon potpisivanja primirja, jedan je od prvih zadataka komesara Coudriera bio da očisti sve te vražje kodove.199— Prilično jednoličan posao, momče. Sve su te nesretne sljedbe iz četrdesetih godina međusobno sličile kao dvije kapi krvi.Da, sve su bile na isti kalup. Neobična pojava odbacivanja morala i ideologija u korist svojevrsne mistike Trenutka. Sve je dopušteno jer je sve moguće. Eto što im se otprilike motalo po glavama. A razuzdanost vremena u kojem su živjeli bila im je dodatan poticaj. Nešto je u zraku tako reći nukalo na oponašanje. Tomu treba pridodati i radikalnu kritiku materijalizma, koji čovjeka čini marljivim i dalekovidnim - trgovanje stvarima očituje slijepu vjeru u sutrašnju isplativost. Dolje sutra! Živio Trenutak! I slava Slado-strasnome Mamonu, Knezu Vječnog Trenutka! I to je bilo to. Otprilike. Onodobne su se lude tu i tamo povezivale u kratkovječne, uživalačke i ubilačke sljedbe, među kojima je bila i naša Kapela stotinu jedanaestorice, simpatična banda šestero ljudoždera, pristaša Zvjeri 666.— Moram priznati da sam isprva lutao. No Coudrier je brzo pohvatao konce.

— Prvo, izraz naslade na licima svih mrtvaca.Da, prvomu je bio otkopčan rasporak, dvoje staraca su se ljubili, tip iz populacijskog pokreta carski se izdrkao netom prije nego što je eksplodirao, goli Nijemac u skandinavskom zahodu...— Nekako nije bilo normalno. (I nije, istina.)Komesaru je kombinacija smrti i seksa zvučala poznato. Death and sex smrdjeli su po vragomoljcima, a njih je u poslijeratnim istragama naučio prepoznavati.— No zašto su za svoje... obrede odabrali baš Dućan?— Rekao sam vam. Dućan je za njih bio hram materijalističkog ufanja. Trebalo ga je oskvrnuti prinoseći nevine žrtve koje su privlačili zamamni predmeti. Nijemac Helmut Kiinz volio se preru-šavati u Djeda Mraza, što vidimo i po njegovoj zbirci fotografija. Tijekom misnog slavlja dijelio je igračke...Tajac. Duša mi se sledila. (Kavu, molim vas! Vruću kavicu!)— Zašto su izvršili samoubojstvo?200Dobro pitanje. Oči mu zaiskre.— Što se njihova samoubojstva tiče, upravo su astrološki zaključci vaše sestre Therese potkrijepili moje sumnje. Ta su gospoda slušala govor zvijezda. čvrsto su vjerovali da je u njima zapisan dan kada će umrijeti. Digavši ruku na sebe dotičnoga dana, ispoštovali su zvjezdanu presudu ne lišivši se osobne slobode.— Na neki su način prisvojili ulogu sudbine.— Tako je. A odletjevši u zrak pred svima, baš ondje gdje su u životu najviše uživali, priuštili su si posljednju veliku slast. Svojevrsno posvećenje.— Odatle zanos na mrtvim licima.Kimanje glavom. Muk. (Zapravo, jednostavni ljudi...)— A kako sam se ja našao u svemu tome? (Pa da, istina!)— Vi?Svjetlo se blago pojača.— Siroti moj momče, bili ste im najljepši dar providnosti: svetac. Na vlastita ste pleća preuzimali sve grijehe trgovačkog svijeta, umjesto kupaca ronili suze, izazivali mržnju svih nečistih savjesti u Dućanu, ukratko, nevjerojatnim ste darom na svoja prsa privlačili sve zalutale strelice pa su vas naši ljudožderi doživjeli kao sveca! Tako su vam počeli raditi o glavi. I ne samo o glavi: o aureoli! Okaljati pravog sveca, dokazati da je ubojica, javno ga proglasiti krivcem: kakva je to krasna napast starim vražićcima bila! Kolege su vas pod njihovim utjecajem zamalo linčovali. Na sreću, ondje se našao Caregga, sjećate se...— Ali ja nisam svetac, Boga mu poljubim!— O tome će za dvjesto do tristo godina odlučivati Vatikan, točnije Kongregacija za proglašavanje svetih, ako vas požele kanonizirati... U svakom slučaju, naš je posljednji ljudožder otišao korak dalje. Vaš mu je prijatelj Theo vjerojatno mnogo o vama govorio, posve bezazleno i pun divljenja. U ulozi starijeg brata i zaštitnika siročadi udeseterostručili ste njegov gnjev. U vama je vidio Svetog Nikolu koji je nevinu djecu spasio iz salamure. No ova je salamura201bila njegova. On ju je punio. A vi ste mu tako reći otimali kruh iz usta. Taj vas je čovjek mrzio kao što vas nikad nitko neće mrziti. Navevši vas da ga ubijete pred policajcima, uredio je da vas uh-vatimo na djelu i to vam je trebalo doći glave. A kao vrhunac pre-predenosti, potrudio se da vas prethodno očara. Naime, one vas je noći u metrou doista očarao, zar ne? (Jest.)— Možete zamisliti kako je presretan bio kad je shvatio da upadate u zamku. Umro je u uvjerenju da vam je prišio šest ubojstava.(...)— Kako se zvao?Pogled bez riječi. Svjetlo se prigušuje.— To je povjerljiv podatak. Bio, je kako se to već kaže, ugledna osoba.(Imao si ti pravo, stari moj Theo...)

Stoga će ishod istrage ostati tajan. U Dućanu više neće eksplodirati bombe. No Sainclair će murjake zamijeniti zaštitarima koji će i dalje pretraživati kupce da bi promet nastavio rasti. Zaštitari će glumiti spomenik Palim Žrtvama. (Osnovna je zadaća spomenika Palim Žrtvama da sam bude živ.)I još dvije sitnice. Pitam Coudriera zašto se nije umiješao, zašto je dopustio da skočim na gorilu, a on odgovara u De Gaulleovu stilu:— To se moralo dogoditi.I malo poslije, prateći me do vrata:— Pogriješili ste natjeravši Dućan da vas otpusti, gospodine Malaussene. Bili ste sjajan Žrtveni Jarac.Izišavši iz zgrade Istražne policije, na tren sam se ponadao da me čeka limun-žuti 4CV, parkiran ispod znaka za zabranjeno parkiranje. Spopala me silna potreba da se sklupčam među obline nje-gove vlasnice i zaspim u njezinoj sjeni. Ali ništa od toga. Samo crno grotlo metroa. Neka. Bit će to noć bez Julije. Juliusova noć.20239.Kod kuće me čeka nekoliko iznenađenja. Prvo, gomila ponuda za zaposlenje. Završile su u košu čim sam ih pročitao. Sva bi poduzeća u zemlji rado omastila brk na Žrtvenom Jarcu.Šipak, zaboravi, "nikhad vise", kao što je povodom nekog rata rekao neki papa.Posljednja je omotnica stigla iz Ministarstva prosvjete. Otvorio sam je iz čiste znatiželje da vidim koliko mi Ministarstvo nudi da me u njegovo ime cipelare.Ništa mi nije nudilo. Samo traži nadoknadu štete u Jeremve-voj školi. Račun u privitku.Dok sam brojao ništice, zakrčao je interfon.— Bene? Brzo dođi dolje, imamo iznenađenje za tebe. Naravno, sjurio sam dolje.Iznenađenje je bilo poveliko. (čak dvaput veće u odnosu na standardnu veličinu!)Mama! Bila je to mama.Bila je ljupka kao mama. Bila je još mlada kao mama. I imala je trbuh do zuba kao mlada i ljupka mama.Rekao sam:— Mama! Mama!203Ona je rekla:— Benjamine, miško moj!Pokušala me zagrliti, no onaj iz trbuha već je stajao između nas. Rekao sam:— A Robert? Odgovorila je:— S Robertom je gotovo. Pokazao sam malenu oblinu.— A ovo? Odgovorila je:— To mi je posljednje, Bene, časna riječ.Podigao sam telefonsku slušalicu i nazvao Kraljicu Žabo.