Biblioteka Posebna izdanjaVišnja Starešina

VJEŽBE U LABORATORIJU BALKAN

© Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2004.

Za nakladnika Zdenko LjevakUrednica Nives Tomašević

CIP - katalogizacija u publikacijiNacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 323.1 (497.1)"199"(046)

STAREŠINA, VišnjaVježbe u laboratoriju Balkan / Višnja Starešina. ­

Zagreb: Naklada Ljevak, 2004. - (Posebna izdanja)

ISBN 953-178-617-8

I. Rat II Jugoslaviji - Medijski prikazi

440514065

il,t!

Višnja Starešina

VJEŽBEU LABORATORIJU

BALKAN

~Ll.Lu,aK

Zagreb, 2004.

PREDGOVOR

U zemlji u kojoj se vanjskopolitičko novinarstvo obično'pojavljuje u jednoj od sljedećih dviju formi: (a) nekritičkal

podrška pozicijama onih stranih sila koje su trenutačno umodi, kao da su u njihovim stavovima utjelovljene božanskevrline, ili (b) romantičarsko odbijanje svega što te sile predložeili zatraže, zbog negativnoga povijesnog iskustva koje je jasnojedino samome piscu - Višnja Starešina je rijetkost. Čitatelji

njezinih kolumni u Večernjem listu cijene njezinu usredo­točenost na aktualne nacionalne interese sila o kojima je riječ uobjašnjavanju stvaranja njihovih politika prema regiji.

Ovim djelom, njezinom prvom knjigom, »fanovi« kolumnineće biti razočarani. Gđa Starešina ostaje dosljedna sebi, usre­dotočivši se na ključne interese Velike Britanije, prve sile kojaje imala politički primat u regiji, i SAD-a, koji postaje po­kretačka snaga 1994. godine. Ukazuje kako su interesi prveusmjereni prije svega na Srbiju, produžili patnje i stradanja,dok je snažna volja druge da pokaže sigurnosno vodtsvo uEuropi donijela rješenje. Trajnost toga rješenja ostaje otvorenopitanje, no vjerojatno stoga što autorica stavlja naglasak ponaj­prije na Hrvatsku, u kojoj je rezultat bio uglavnom pozitivan ičini se da će takav i ostati.

Gđa Starešina vodi čitatelja na uzbudljiv put kroz prošlodesetljeće, kombinirajući vlastito iskustvo očevica i vlastitasjećanja sa sjećanjima i djelima koja su o toj temi izrekli ilinapisali vodeći sudionici raspada bivše Jugoslavije i njegovihposljedica. Njezin stil, neopterećen diplomatskom distancomkoja je zajednička većini memoara i akademskih studija,omogućava brzinu i užitak čitanja.

Detaljni prikazi likova velikih igrača i nekoliko naoko ne­bitnih sudionika mogu se nekima učiniti kao najzabavniji dioknjige zbog svoje živopisnosti ili zato što pružaju lagani predahod inače teških tema.

Primjerice, njezin zaključak kako su i Franjo Tuđman i AlijaIzetbegović više voljeli raditi sa Slobodanom Miloševićemnegomeđusobno, neće iznenaditi nijednog sudionika mirovnogprocesa, ali može iznenaditi one koji su bili izvan njega. Na­žalost, autorica ne razrađuje dalje to važno zapažanje. Interesitriju strana u regiji bili su uistinu iza interesa vanjskih sila.

Druga zanimljiva opaska - da je obostrana neiskrenost bilaona pokretačkasnaga koja je održavala međusobni odnos MateGranića i Harisa Silajdžića - vjerojatno ne bi knjigu učinila

vrjednijom da je dalje razrađivana. Ali, ona potiče čitatelja napitanje je li itko od ratnih ličnosti bio heroj, ili je tek bila riječ onovijim tragičnim likovima, zajedničkima toj regiji, koji dolazei prolaze, odigravši jedan za drugim svoje uloge na političkoj

seem.

Mnogima će, bez sumnje, knjiga biti najzanimljivija zbognekoliko ključnih ratnih događaja koji su predstavljeni izpotpuno nove perspektive, na granici senzacionalnoga.

Primjerice, gđa Starešina sugerira da je Ante Gotovina naveoTuđmana da pokrene »Oluju« početkom kolovoza 1995., kaošto je i učinio, odnosno ranije nego što je planirao,

6

upozoravajući ga da njegove trupe ne mogu dugo sjediti bes­posleno na Dinari i ostati efikasne.

Nadalje sugerira da je »Oluja« bila tako efikasna i brza jer jeprije toga Beograd već odlučio odustati od nekih svojih ratnihstečevina i radio na konačnom rješenju kojim će dobiti »maluVeliku Srbiju«, termin koji je prvi upotrijebio Hrvoje Šarinić.

Ukazuje na dva de facto povlačenja Ratka Mladića sa strateškihtočaka do kraja jeseni 1994., s Kupreške visoravni i s brdaGrabež kod Bihaća, kao ključne dokaze.

Potom ide i dalje, navodeći kako se ono što se uobičajeno

smatra snažnim napadom Ratka Mladića na Bihać u srpnju1995. nakon Srebrenice, zapravo uopće nije dogodilo.

Ono što smo zapravo vidjeli, bio je sukob koji je insceniraoAtifDudaković u koordinaciji s Gotovinom. Dudakovićse nijeborio protiv Srba, već protiv sunarodnjaka Muslimana, prista­lica Fikreta Abdića, koji su odgovarali na Dudakovićeveprovo­kacije iz malog džepa oko Velike Kladuše.

Mogućnost da je bihaćka kriza bila inscenirana mogla bi seolako odbaciti kao senzacionalističko žuto novinarstvo kojeZagrebu nije strano, ali gledajući unatrag, to ne bi trebaločiniti. Zasto? Prvi događaj koji je upotrijebljen kao povod zaoperaciju »Bljesak« tri mjeseca ranije - pucnjava na automobilna novootvorenoj dionici autoceste kroz UNPA zonu Zapad,koja je usmrtila dvije osobe - bio je, čini se, insceniran. To je, usvakom slučaju, neizravno potvrdio Hrvoje Šarinić u svomesvjedočenju u Haagu, u Miloševićevu unakrsnom ispitivanju.

Ideja kako je Gotovina imao odlučujuću ulogu u odluciTuđmana da požuri s »Olujom« zaslužuje pomnije propiti­vanje. Prema spoznajama autora predgovora, odluka da sedeblokira Bihać i vrati Krajina već je bila donesena i isplanirana16. srpnja, kada je Gotovina, prema gđi Starešina, poslaoTuđmanu upozoravajući signal. Činjenica je da je hrvatska

7

diplomacija već prije brijunskog sastanka savjetovalaTuđmanau tome smjeru, o čemu pišem u43. svesku »Journal ofCroatianStudies«.

Iz senzacionalnoga autorica nas vodi u nešto što već svidobro znamo, ali se bojimo o tome govoriti - uznemiravajuće

političke dimenzije ICTY-ja. Opisuje neke od aktivnosti Sudai s njima povezane glavne aktere na način koji bi bio komičan,

da nije tragičan. Stupanj amaterizma na svim stranama priICTY-ju ublažen je za javnost samo zahvaljujući apsolutnimovlastima glavnih tužitelja, koji su ranije, kao i danas, diktiralisve Što se tamo događa.

Ona je možda prvi pisac u Hrvatskoj koji upozorava nakrajnje lošu obranu što ju je većina hrvatskih optuženika dobilau Haagu i koja graniči s profesionalnim nemarom i neodgo­vornošću. Ukazuje na potpuni nedostatak strategije obrane nadržavnoj razini. Taj je vakuum političke strategije, nažalost,navodio hrvatske optuženike, aktualne i potencijalne, kao ipripadajuće im lobije, da počnuna druge prevaljivati krivicu zastvarne i proizvedene zločine, misleći kako će time spasitivlastitu kožu.

Jedna od temeljnih tema knjige da je regija, sa svojimsukobima, postala međunarodni »laboratorij« za testiranje no­vih diplomatskih mehanizama: od onih mekih poput pregova­račkih tehnika za rješavanje sukoba i sudova za ratne zločine, dotvrdih mehanizama poput selektivnih sankcija i djelomičnih

vojnih intervencija. Sukob nije riješen ranije, već je produljivani pretvoren u laboratorij, prema gđi Starešina, zbog interesameđunarodne zajednice da vidi neke od tih mehanizama nadjelu.

Regija je uistinu bila - i još je uvijek - laboratorij. Ali,prema mojem iskustvu, manje po »designu«, a više po»defaultu«. Jedino rješenje koje je moglo zaustaviti beogradsku

8

ratnu mašinu bila je odlučna snaga na zemlji, što se napokondogodilo 1995. Nijedna zapadna sila nije to nikad uzela ni urazmatranje. Razlozi su različiti, uključujući i činjenicu da,nakon što je izdvojena na stranu, bivša Jugoslavija, siromašna, istrateški irelevantna po novome svjetskom poretku nije bilavrijedna gubitka života zapadnih vojnika.

Za Zapad je pokretački element politike postala kontrolaskupog priljeva izbjeglica u Europu. Zapravo, upravo zbog togaje Njemačka bila u mogućnosti progurati priznanje onako kakoje to učinila. Kao zemlja koja je bila suočena s najvećim iz­bjegličkim teretom, dokazivala je sa čvrstom vjerodostojnošću

da je međunarodno pravo, putem priznanja novih država,jedino Što može usporiti Beograd u odsutnosti odlučne vojnesile. Zbog toga su Hrvatska i druge države dobile priznanje.Dakle, ne zbog njemačkih imperijalnih namjera, već po»defaultu« - kao druga najbolja opcija nasuprot prvoj, gdje bise Miloševića vojno zaustavilo i Jugoslaviju zadržalo jedinstve­nu.

Angažman Velike Britanije i njen primat na operativnojrazini početkom desetljeća, a SAD-a nakon toga, također sudošli više po »defaultu« nego po ))designu«. I sva rješenja koja supotom bila primjenjivana u regiji nisu bila jaja iz kojih setrebalo izleći nešto sasvim novo, već prije koka koja je snijelauobičajena jaja, primjerena novoj i specifičnoj situaciji.

Velika Britanija igrala je ulogu prvog »peacemakera« jer suSAD imale drugih prečih interesa u Aziji i na Srednjem istoku.Njemačka to nije mogla učiniti iz ustavnih razloga, a Francuskase vjerojatno nije željela suprotstaviti Beogradu zbog simpatijaprema Srbima koje je osjećao Fran~ois Mitterrand. Štoviše,sukob je uistinu eskalirao i krvavi su zločini postali evidentni uvrijeme kada je Velika Britanija predsjedala Europskim vije­ćem, u drugoj polovici 1992. Ta je uloga bila dodatno

9

učvršćena nakon Što je London poslao mnogo vojnika u Bosnu,koju je, naravno, želio zastititi.

Autorica se pita zašto se tako mnogo najkrvavijih događaja

zbilo upravo uoči velikih političkih događaja, poput Lon­donske konferencije u kolovozu 1992. i izvanrednog zasjedanjaUN-ove Komisije za ljudska prava u Ženevi istog mjeseca.Primjećuje kako su se izvještaji o koncentracijskim logorimaneočekivano pojavili u vrijeme tih događaja. Neki su od tihdogađaja, bez sumnje, bili inscenirani, no većina se od njihuistinu dogodila.

Uzmimo primjer priče o koncentracijskim logorima koja jebuknula u srpnju 1992. O tome mogu pružiti osobno svjedo­čanstvo. Tu sam bio jedna od karika u lancu koji je iznio priču

na svjetlo dana. Potpuno slučajno. Prijatelj iz Zagreba, službe­nik za vezu pri UNPROFOR-u, koji je znao da radim zaMuhameda Šaćirbeja, nazvao je jednog jutra rekavši kako jedošao do dva povjerljiva izvještaja UN-a koja detaljno govore ovelikom humanitarnom zlostavljanju u koncentracijskim logo­rima u banjolučkoj regiji i da bi bilo dobro da ih imam. Ja samih dao Šaćirbeju. On ih je proslijedio Royu Gutmanu i nekoli­cini drugih reportera, potom održao konferenciju za novinare iostalo je, mislim, jedan mali dio nedavne povijesti.

Ulazak SAD-a 1994. dogodio se također uglavnom po»defaultu«, nakon Što Europa nije uspjela, a Bill Clinton senašao pod pritiskom svoga budućeg oponenta u izbornoj utrci1996. godine, Boba Dolea, da učini više. Pritisak na Clintonaje s druge strane činila i grupa bliskih suradnika, takozvanamoralistička grupa, koja je u neuspjehu u BiH vidjela paralelu stragedijom u Europi pet desetljeća ranije. Željela je da se SADuključe kako se ne bi ponovila ta povijest. U svakom slučaju,

uloga SAD-a ne bi bila uspješna kao što je bila bez odlukeZagreba da izvede »Oluju« 1995. godine. Zapravo, bez »Oluje« t

10

Bosna bi bila podijeljena na dva dijela, po planu SAD-a izsrpnja 1995., već dvije godine kasnije.

Iako se čitatelji na kraju možda neće složiti s nekim za­ključcima autorice, svi će izvući veliku korist od ove knjige.Ona je obvezno štivo za buduće novinare koji će biti uvučeni ukompleksnu mrežu zapadnih nacionalnih interesa što se nakraju stapaju u interes takozvane međunarodne zajednice. Pov­jesničari će cijeniti nove detalje o nekim ključnim događajima

u bližoj prošlosti, koji zaslusuju dodatna istraživanja. Diplo­mati i politički analitičari mogu je koristiti kao osnovu za onošto bi se moglo dogoditi u regiji ako se SAD uistinu povuku:tko će preuzeti regiju i što će biti motivirajuće političke vari­jable? I sasvim izvjesno, pasionirani čitatelji knjiga rado će seprepustiti užitku pitkog stila gđe Starešine i njenih originalnihinterpretacija.

Vitomir Miles Raguž

11

RIJEČ AUTORA

Da je napisana pet godina ranije, ova bi knjiga bila siromašnijaza mnoge spoznaje koje osvjetljavaju drugu stranu međunarod­

nog mirovnog procesa u Hrvatskoj i BiH i međunarodne poli­tike prema tom području. Da je pisana deset godina kasnije,spoznaja bi još uvijek bila nepotpuna. Napisana je iz kuta dopis­nika koji je desetak godina pratio međunarodno upravljanjekrizom. Nije pisana s namjerom da ustanovi punu i konačnuistinu, već prije svega s namjerom da ukaže koliko je ta istinakompleksna i nedovoljno istražena te koliko je njezino pomod­no svođenjena nekoliko floskula o zaraćenim narodima i miro­ljubivoj i pravdoljubivoj međunarodnojzajednici površno i po­grešno.

Novinar koji dolazi iz male zemlje u prilici je promatrati izprvog reda kako svjetska diplomatska elita rješava akutne ratnekrize jedino ako je njegova zemlja involvirana u krizu. U tomsam smislu bila hrvatski ratni profiter. Ovom knjigom zahva­ljujem svima koji su mi pomogli profesionalnim savjetom i pri­jateljskim odnosom, osobito kolegama dopisnicima iz Palače

naroda u Ženevi, koja je u vrijeme Mirovne konferencije o biv­roj Jugoslaviji bila sasvim posebno dopisničko mjesto. Bezotvorene pomoći koju su mi od prvog susreta pružile Luisa,

13

Carmen, Chitra, Leon, Jean-Michel, Richard, Samar i drugi,trebalo bi mi mnogo više vremena da postanem dio kluba. Po­sebno se zahvaljujem Branku Tuđenu, tadašnjem glavnomuredniku Večernjeg lista, koji mi je omogućio stjecanje toganeponovljivog profesionalnog iskustva, i Branku Lovriću, ta­dašnjem direktoru Večernjeglista, koji je bez otpora pristao fi­nancijski podržati takvu odluku.

I meni i drugim hrvatskim dopisnicima bilo bi mnogo težeobaviti posao da nije bilo susretljivosti tadašnjeg veleposlanikapri UN-u u Ženevi Miomira Žužula i njegova tima. Nevelikahrvatska misija u susjedstvu Palače naroda bila je, u tim uistinuposebnim vremenima, otvorena hrvatskim dopisnicima sedamdana u tjednu: bilo da je trebala informacija vezana za pregovo­re, rezervacija hotela, telefon za brzo slanje izvještaja. Ili je, na­prosto, trebalo pozajmiti novac za hotel jer su se pregovori odu­ljili, zalihe istrošile, a hrvatske kreditne kartice tada nisu vrijedi­le. Zato hvala Miomiru, Tanji, Nevenu, Saši, Tomi, Zrinki,Zvjezdani, baš kao i Stipi, Ankici i Ivici, Andrei i Marini.

Hvala Draženu i Tanji, koji su mi pokazali s koliko se dosto­janstva mogu podnijeti životne nedaće, ne pristajućinikad bitisarajevske izbjeglice u Ženevi, potvrdivši da talent, red i pozi­tivna energija ipak bivaju prepoznati.

U impresivno zdanje Palače naroda ušla sam praktički beziskustva u praćenju međunarodne politike, s naivnim iluzijamai vjerom u dobrohotnost međunarodne zajednice koju trebaslušati i koja čini sve kako bi zaustavila rat. Iz nje sam izišla suvidima u hipokriziju sustava i međunarodnih odnosa, kojimaupravljaju interesi. I samo interesi. Hvala svima koji su mi po­mogli da steknem ta iskustva. Bez obzira na namjere s kojima suto činili.

Višnja Starešina

14

UVOD U LABORATORIJ

To je pravi laboratorij za ono što se može dogoditi drugdje uEuropi. Tako je ledeno hladno, ali i okrutno ročno, sredinomrujna 1991. šeffrancuske diplomacije Roland Dumas definiraoono što su obazriviji europski diplomati nazivali - jugoslaven­ska kriza. Tehnicistički hladan pojam »laboratorij«, osobitookrutan znade li se da vježbe provodi na ljudima, odnosio se uto vrijeme ponajprije na Hrvatsku. Socijalistička FederativnaRepublika Jugoslavija (SFRJ), bivše komunističko, višenacio­nalno mezimče Zapada, postojala je stabilno još samo na EastRiveru. Kao stolica u UN-u. Projekt stvaranja velike Srbije,čiju je ideološku platformu uobličilaSrpska akademija nauka iumetnosti (SANU)l, a kao svoj politički program usvojio srp­ski vođa u ekspanziji Slobodan Milošević2 , ulazio je u svoju

l Memorandum SANU objavljen je u rujnu 1986. godine u beogradskom dnevni­ku Večernjenovosti. Akademici konstatiraju kako je srpski narod najugroženiji usvojoj povijesti i na tezi o ugroženosti postavljaju cilj okupljanja svih Srba u jed­noj državi

2 Milošević je u to vrijeme formalno bio predsjednik Srbije, ali otkako je 1986. go­dine preuzeo kontrolu nad Savezom komunista Srbije, njegova je stvarna poli-

•tička moć uvijek uvelike nadilazila formalne ovlasti koje mu je davala bilo koja ka­snija politička funkcija.

15

osvajačku, ratnu fazu. JNA-vojska raspadajućeSFRJ, u čijem

su zapovjednom kadru Srbi ostvarili potpunu dominaciju, za­jedno sa srpskim paravojnim snagama koje je prethodno nao­ružala po Miloševićeviminstrukcijama-većje tada vrlo otvo­reno ratovala u Hrvatskoj za nove granice. Planski i racionalno.Sustavno su napadali gradove i sela u istočnoj Slavoniji, najsu­rovije Vukovar. Sustavno su protjerivali nesrpsko stanovništvo.T ada još anonimni pukovnik JNA, Ratko Mladić već je poka­zao prvi primjer zločina etničkog čišćenja na hrvatskom seluKijevu u Dalmatinskoj zagori. Taj je rujan bio najkritičniji zaopstanak Hrvatske: JNA i srpske paravojne jedinice su napre­dovale, Hrvatska je tek suočena s napadom stvarala vojsku, di­plomatsko je priznanje odgađano. I možda je sretna okolnostšto u tome kaosu nitko nije osobito analizirao značenje riječi.

francuskog šefa diplomacije: da je sve to zanimljiv laboratorij!Dio vježbi za novi svjetski poredak.

Laboratorij se potom, u još krvavijem obliku, preselio uBiH. I na kraju se vratio Srbiji, na Kosovu, mjestu s kojega jeMilošević krenuo u svoj osvajački pohod. Ovlaš je okrznuo iMakedoniju. Iz perspektive zamoraca bile su to vrlo krvavevježbe. No, u kojem su to laboratoriju važni interesi zamoraca?Njihova je pogreška ako u bilo kojem trenutku povjeruju da suoni ti koji su bitni. Mnogi političari s prostora laboratorija palisu u tu zamku.

Govoreći o balkanskom laboratoriju za buduće događaje,

Roland Dumas samo je javno progovorio ono o čemu su iza za­tvorenih vrata već nekoliko godina razgovarale diplomacije i si­gurnosne službe ozbiljnijih država kada bi se povela riječ o tc\'­dašnjoj Jugoslaviji i njezinoj budućnosti. Ona, naime, nije ima­la budućnost. Ali to, naravno, nitko nije javno izgovarao. Čeka­li su da se dogodi, praveći se da ne znaju. Istodobno se iza diplo­matskih i sigurnosnih kulisa država, koje su imale ambiciju

16

utjecati na političku arhitekturu europskog kontinenta, već

uvelike licitiralo i procjenjivalo: koliko će rat trajati, koliko će

država iz Jugoslavije nastati, koje će od postojećihrepublika op­stati i u kojim granicama? I, dakako, kako se uključiti u kreira­nje raspleta? I kako pouke iz raspada Jugoslavije iskoristiti kaomodel za druge države istočne i srednje Europe, gdje je predslomom bio komunizam kao ideologija koja je držala zajednovišenacionalne države? Prije svega, kako dekomponirati SSSRbez ozbiljnijih sigurnosnih posljedica za ostatak svijeta?

Kad američka i francuska diplomacija razgovaraju o tajna­ma, znači da to više i nisu osobite tajne. Međusobno je nepovje­renje tradicionalno toliko visoko. Godinu dana prije no što jeDumas najavio zanimljiv laboratorij, u Washingtonu su poseb­ni savjetnik francuskoga predsjednika Fran<;oisa Mitterranda,Jacques Attali, pomoćnik američkoga državnog tajnika i bivšiamerički ambasador u Beogradu, Lawrence Eagelberger, raz­mjenjivali procjene o raspadu Jugoslavije. »Vidim kako se Ju­goslavija raspada u pet neovisnih entiteta u potpunom neredu«,prognozirao je Attali (Verbatim III., Fayard, 1995., str. 597).Godinu dana poslije, tijekom cijeloga rata u Hrvatskoj Mitter­rand i Dumas su gorljivo, do posljednjeg daha, javno branili le­galitet i legitimitet nestale SFRJ, odgađajući priznanje Hrvat­ske i Slovenije. Prema Attaliju, Eagelberger nije protuslovioprocjeni o raspadu. Uostalom, i eIA je to predvidjela u svomeizvješću. Unatoč tome, administracija Georga Busha starijegpodržavala je verbalno cjelovitost Jugoslavije i odbijala priznatinove države, čak i kada je francuska diplomacija na to pristala.Prema Attaliju, Eagelberger je u tome razgovoru proširio opas­nost raspada i na države izvan Europe: na Quebec i Kanadu, teiskazao zabrinutost za SSSR. Poruka je proslijeđena diskretno:da, Jugoslavija se raspada, ali ona nije prioritetni američki inte­res - ona je u Europi.

17

Još izravnije, jugoslavenski je rasplet ostavio Europi Eagel­bergerov šef, američki državni tajnik James Baker, u samopredvečerje rata. Svrativši u Beograd s ministarskog sastankaKESS-a, proslijedio je poruke kojih se ni Pitija ne bi postidjela.Poručio je da SAD podržava integritet SFRJ i ne podržava jed­nostrane akte. Time je dao do znanja Hrvatskoj i Sloveniji daSAD neće poduprijeti njihove odluke za osamostaljenje. Mo­glo se to shvatiti kao zeleno svjetlo Miloševiću i Srbiji za osvaja­nje hrvatskog teritorija. Jer sa slovenskim je vodstvom prethod­no dogovorio izlaz iz Jugoslavije. I Milošević je to upravo takoshvatio. Baker je poručio i to da SAD podržava postojeće repu­bličke granice i neće priznati njihovu promjenu silom, osimako se same republike o tome dogovore. Bila je to maglovitanada za Hrvatsku i njezina predsjednika FranjuTuđmanada nisrpska osvajanja neće biti priznata. I blago upozorenje Miloše­viću da bi možda mogao imati problema s priznavanjem ratnihrezultata. Naime, nakon srpske ratne pobjede, koja je premasvim zapadnim procjenama bila očekivana, Hrvatska je moglabiti prisiljena na kapitulanski dogovor. Ili je mogla biti instali­rana vlast koja je bila spremna na takav dogovor. Istodobno,Baker je zatražio od Europljana da ne priznaju republike kojesu proglasile samostalnost, znači Hrvatsku i Sloveniju. To jeznačilo oduzeti Hrvatskoj mogućnost legalnoga diplomatskogmanevra, diplomatske borbe za povrat teritorija. A za europskedržave, koje su se u aktualnom ratu na kraju 20. stoljeća još uvi­jek opredjeljivale na temelju savezništava iz Prvoga svjetskograta, poslao je signal da je američka politika na strani Srbije.Odnosno Velike Srbije. Uza sve to, poručio je tada već potpunoobezvalšćenom premijeru fantomske SFRJ Anti Markoviću:

»Vi očajnički trebate proces. I uskoro ćete ga dobiti. U protiv­nom, republike će nastaviti poduzimati akcije koje ih guraju jošdublje.« Games Baker, The Politics ofDiplomacy, 482)

18

Proces je još na ministarskom sastanku KESS-a dogovornoprepustio Europljanima, među kojima je kontroverznim poru­kama još produbio podjele. Ostavio im je mission impossible.Test na kojem će Europa, blokirana svojim načinom odlučiva­

nja, podijeljenim nacionalnim interesima i nedostatkom vod­stva, pokazati nemoć rješavanja sigurnosnih problema u vlasti­tu susjedstvu. I to baš u doba kada je Europska zajednica podfrancusko-njemačkimvodstvom prerastala u Europsku uniju,ambiciozno zamišljenu kao političku zajednicu koja će imatizajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Pobornice integrira­nije Europe nastojale su otkloniti nedostatak koji je još petna­estak godina ranije, u eri jakog SSSR-a i hladnog rata, tako lu­cidno dijagnosticirao kineski premijer Zhou Enlai. »On nijemogao razumjeti zašto Europa toliko odbija transformirati svo­ju ekonomsku snagu u vojnu moć i zašto bi kontinent koji je ustanju obraniti se, inzistirao na oslanjanju dalekog saveznika«,zapisao je nakon razmjene analiza s kineskim premijerom, maj­stor diplomacije i sigurnosne politike, tadašnji američki držav­ni tajnik Henry Kissinger (Kissinger, Years of Upheaval, str.56).

Bilo je to uistinu nepojmljivo sa stajališta država poput Kineili SAD-a, država s jasnim vodstvom, kojemu je na prvome

mjestu i iznad svega - nacionalna sigurnost. Dok su sve ostalevrijednosti njezini derivati. Europa, koja je tada podrazumije­vala Zapadnu Europu, nasuprot istočnome komunističkom

bloku izrastala je na drukčijoj ideologiji. Ona se osnivanjemZajednice za ugljen i čelik, preteče EZ-a i EU-a, zaštitila odsebe same, odnosno od budućeg rata vlastitih članica. I tako za­štićena iznutra razvijala je ekonomsku snagu, državu blagosta­nja s visokim socijalnim i demokratskim standardima. Činilo

se to kao vrlo lagodan i prosperitetan izbor.

19

Od opasnosti izvana, prije svega od SSSR-a i komunističko­ga bloka, štitio ju je NATO, u kojem su dominantnu uloguimale SAD. SAD su u Europi branile i nju i sebe od sovjetskeopasnosti. I sve je bilo naizgled idealno dok je postojala sovjet­ska opasnost. Dok nije završio hladni rat. Doduše, Francuska,kao država s jakim osjećajem za nacionalnu sigurnost i nacio­nalni interes, prva je uočila da je Europa invalidna bez vlastiteobrane i pokušavala ju je razviti kroz WEU. Ali, nije bila podr­žana i bila je blokirana. I čvršće unutarnje povezivanje EZ/EU,pa i početak rata u Hrvatskoj, Francuska je pokušala iskoristitikao priliku za oživotvorenje ideje o zajedničkoj europskoj obra­ni. Apsolutno nesklona takvoj opciji bila je Velika Britanija,tradicionalna američkasaveznica u Europi, koja je od svoga pri­ključenjaEZ-u često sumnjičenada je američki trojanski konj.I koja je u NATO-u vidjela jedinoga jamca europske sigurno­StI.

SAD su također imale svoj plan za Europu nakon hladnograta. Plan je bio - ostati. I postati gospodar europske sigurno­sti u posthladnoratovskom razdoblju. Ili, kako je doktrinu urazmjeni analiza sa Jacquesom Attalijem još u ožujku 1990. go­dine sažeo tadašnji predsjednik američkog Vijeća za nacional­nu sigurnost Brent Scowcroft: »Treba pronaći politički okvirkoji će opravdavati američkuvojnu prisutnost u Europi bez ne­prijatelja« (Verbatim III., str. 441). Jer bez značajne vojne pri­sutnosti američka uloga u Europi nije uvjerljiva. Trebalo jepronaći i nova odredišta za razmještanje američkih vojnika iztada već ujedinjene Njemačke, u kojoj više nije bilo razloga zanjihovu dugoročnu masovnu prisutnost. Prema Scowcroftu,Amerikanci su željeli »pronaći forum na kojemu ćemo razgova­rati s Europljanima kako bismo pridonijeli političkoj stabilno­sti kontinenta. KESS može biti korišten u tehničkim domena­ma, poput zaštite okoliša, ali i SSSR je članica. Dakle, teško je

20

razgovarati o sigurnosti demokracija. Bolje bi bilo da je toNATO, ali bilo bi opasno učiniti ga isključivo političkim orga­nom, to bi oduzelo opravdanje za prisutnost naših trupa u Nje­mačkoj. Možemo također razmišljati o proširenju NATO-a nadržave istočne Europe, ali opasno bi bilo izolirati SSSR« (Ver­batim JJ!., str. 441).

Tumačiti ratove na područjU bivše Jugoslavije, a ne uzeti uobzir američke ciljeve, koje je tako koncizno iznio Scowcroft, teeuropske i balkanske interese najjačih država EU - znači pro­pustiti bitno. Znači ne razumjeti ono što je u osnovi usmjerava­lo i ratni i mirovni proces. U tu su zamku tumači rata često pa­dali, pretpostavljajući da je zaustavljanje rata i ljudskih strada­nja bio neprijeporni i zajednički cilj onoga što se obično naziva- međunarodna zajednica. A ako je negdje i primjećivana pri­stranost, tumačilo se to povijesnim ljubavima ili poslovnim ve­zama. Tako je, primjerice, američka politika ravnodušnostiprema ratu u Hrvatskoj, koja je izrazito išla u korist velikosrp­skim osvajanjima i Miloševiću dala carte blanche za rat, u lokal­nim analizama često pripisivana osobnim i poslovnim vezamaLawrencea Eagelbergera i Brenta Scowcrofta sa Srbijom. Vezesu, doduše, postojale. No, koliko su bile presudne? Strategijaameričkog o(p)stanka u Europi ipak nije u bitnome ovisila otome hoće li ili neće Eagelberger nešto zaraditi na plasmanu naameričko tržište »juga«, srpskog automobila za niže klase. Pre­sudnije je bilo to što su SAD-u u to doba u bivšoj Jugoslavijimanje odgovarali mir i stabilnost, a više rat i nestabilnost. Do­voljno duboki da Europa ne može njima ovladati.

Bivša Jugoslavija bila je idealan poligon. Država sa šest repu­blika, dvije autonomne pokrajine, pet naroda i jednom broj­nom nacionalnom manjinom (kosovski Albanci), koja je težilastatusu naroda i osamostaljenju, bila je predodređena za raspadčim nestane ideološka, komunistička poveznica. K tome, u sva-

21

koj republici, osim Slovenije, postojale su značajne etničke za­jednice drugih naroda, a BiH je čak bila definirana kao državatriju ravnopravnih naroda - Muslimana, Srba i Hrvata. Da­kle, raspad nije mogao biti jednostavan i bez tenzija. U galopi­rajućem političkom usponu bila je agresivna doktrina stvaranjaVelike Srbije prema načelu: gdje je god i jedan srpski grob, tu jeSrbija! Projekt-menadžer Slobodan Milošević ovladao je već inajvećim dijelom JNA, zajedničkesavezne vojske. Dakle, rat jebio zajamčen.

Uz to, poligon je imao još jednu veliku prednost - dok sezadrži na tlu Hrvatske i BiH, nije postojala opasnost prerasta­nja rata u širi regionalni sukob. Trebalo je samo rat držati daljeod Kosova, gdje se u sukob mogla uključiti Albanija. I osobitoMakedoniju, koja je u sukob mogla uvućiAlbaniju i Bugarsku,tada još uvijek vrlo blisku SSSR-u, ali biti i ozbiljna kušnja zadvije članice NATO-a, Grčku i Tursku. Kosovo, kojim je Mi­lošević već ovladao i držao ga pod nadzorom represijom nadkosovskim Albancima, bilo je jednostavno održati izvan suko­ba: ne dirati ga i prepustiti Miloševiću. I za Makedoniju suSAD u ranoj fazi rata pronašle rješenje. Čim su počele sitneoružane brke uz makedonsku granicu, u Makedoniju je kra­jem 1992. godine upućena preventivna UN-ova misija za nad­zor granice, u kojoj je bilo i tristotinjak američkih vojnika. Bilisu to jedini američkivojnici pod UN-ovim mandatom u bivšojJugoslaviji. I dovoljno jasan signal i Miloševiću i kosovskim Al­bancima da ne bi bilo pametno otvoriti ratište u Makedoniji.

Laboratorij je bio spreman i ograđen. Vježbe su mogle poče-

o ti. U sljedećih desetak godina u tome se laboratoriju, pod uvjer­ljivo američkom upravom, EU pokazala nedoraslom ozbiljni­jem sigurnosnom izazovu na vlastitu kontinentu. Na američku

inicijativu postupno su oduzimani sigurnosni prerogativi Vije­ću sigurnosti i prenošeni na NATO. Poslije toga mnogo su brže

22

preneseni s NATO-a na SAD i ad hoc-saveznice za pojedineoperacije u intervencijama u Mganistanu i Iraku. Rusija je odonemoćalogaprotivnika pretvorena u američkoga saveznika izsjene. Uvjdbavana je upotreba ljudskih prava i međunarodnepravde u kriznom, ratnom i poslijeratnom menadžmentu.

Laboratorij je nadrastao prvotna predviđanja bivšega šefafrancuske diplomacije - da bude primjer za ono što bi se mo­glo dogoditi drugdje u Europi. U njemu su stvoreni okviri zanov svjetski sigurnosni poredak - za američki unilateralizam.Pa i u Europi, i to uz europsku pomoć. Ili, zahvaljujući europ­skoj nemoći. Slobodan Milošević bio je idealan američki spa­ring partner od početkado kraja puta. Regionalni osvajač blo­kirao je EZ/EU još 1991. i pogravao se njome tijekom rata uHrvatskoj. I dao je uvjerljiv povod NATO-ovoj, ali eminentnoameričkojvojnoj intervenciji na Srbiju 1999. godine. Povod jebio - zaštita ljudskih prava na Kosovu.

Promjene su bile suštinske. Najbolje ih ilustrira opet Miloše­vić, odnosno njegov različiti odnos prema mirovnim posredni­cima na početku i pri kraju laboratorijskih vježbi. Krajem kolo­voza 1991. Milošević je podcjenjivački izbjegavao posebnogizaslanika EZ-a Henryja Wynaendsa, koji ga je došao nježnimriječima nagovarati da pristane tek na slanje civilnih međuna­

rodnih promatračau Hrvatsku. Jer i za slanje promatrača u Hr­vatsku trebala je suglasnost srpskoga predsjednika. A on jeupravo ratovao u Hrvatskoj, nisu mu trebali promatrači, pa jedržao posebnog izaslanika EZ-a na čekanju, poigravajući se po­drugljivo s njime. »U srpskom Predsjedništvu su mi odgovorilida je predsjednik otišao na vikend na selo i da nitko ne zna gdjeje i kada će se vratiti«, sjeća se Wynaends (L 'Engrenage, str. 75).U pomoć ambasadoru i u potragu za predsjednikom pristigaoje i tadašnji nizozemski ministar i predsjedavajući Ministarskogvijeća EZ-a Hans van den Broek. Ali, predsjednik je i dalje bio

23

na ladanju i nisu mu mogli ući u trag. Kada se vratio, uzeo je tekpapir na proučavanje.

U listopadu 1998. Miloševićje bio dostupan i u svojem ure­du u Bijelom dvoru vodio posve drukčije razgovore s ame­ričkim generalom Wesleyem Clarkom, tadašnjim zapovjedni­

kom NATO-a za Europu. Američkimu je general nabrojio svesrpske vojne i policijske jedinice koje mora povući s Kosova. A

potom ga je zamolio da popričaju nasamo, dok su ih tadašnji

glavni tajnik NATO-a Javier Solana i njemački general Klaus

Naumann, manje uvjerljivi sudionici iste NATO-ove misije,čekali u susjednoj prostoriji. »Stajali smo licem u lice«, bilježi umemoarima general Clark (W. Clark, Wagging Modern War,str. 148). »Gospodine predsjedniče,vi ćete morati povući savvišak svojih snaga i prestanimo se poigravati s time. Ako ih nepovučete, Washington će mi reći da vas bombardiram i ja ću

vas jako bombardirati. Budite realni, gospodine predsjedniče,

vi ne želite biti bombardirani. Onda recite svojim generalimada budu kooperativni i da pronađunačin izvlačenjaviška snagas Kosova.« Američki mu je general ponudio da bez borbe preda

Kosovo - koje je formalno bilo dio Srbije, koje je u srpskoj mi­tologiji kolijevka srpstva, a u Miloševićevoj biografiji mjesto skojega je počeo osvajački pohod stvaranja Velike Srbije. I, Mi­loševićje pažljivo slušao, bila je to vrlo ozbiljna ponuda. Ni polagodine kasnije Clark je ostvario obećanje. Europa je statirala.

24

EUROPSKA TROJKAZA PROTURATNO DJELOVANJE

Pucnjava u Sloveniji pokvarila je summit EZ-a u Luxembour­

gu. Šefovi država i vlada utirali su put prema Maastrichtu i pre­

obrazbi Europske zajednice u Europsku uniju. Uniju koja će,

za razliku od svoje prethodnice, biti značajan politički subjekt,

imati zajedničku vanjsku politiku i vlastit sustav sigurnosti. I

koja će, dakako, potisnuti američki utjecaj na Starome konti_O

nentu. Jer nakon završetka hladnog rata i nestanka istočnogne­

prijatelja većina je članica EZ-a, uz izuzetak Velike Britanije,

rezonirala kako Europa može sama. Pružali su sigurnost dok je

SSSR bio opasnost. A sada? Sad mogu kući, opasnost je nestala.

A onda se dogodio rat usred sastanka. EZ se poslužila u tome

trenutku svojim najjačim proturatnim sredstvom - ministar­

skom trojkom. Čine je ministri vanjskih poslova države pred­

sjedateljice te bivše i buduće predsjedateljice. Tri šefa diploma­

cija. EZ je dugo nastojala ne primjećivatida se bivša SFRJ ras­

pada, da više i ne postoji osim u kabinetu saveznog premijera

Ante Markovića, čiji je program reformi EZ sveudilj hvalila.

Povremeno, kada je bilo vrlo kritično, EZ bi poslala trojku u

misiju. Trojka je pak veoma pazila da njezine misije ne izgleda­

ju kao miješanje u unutarnje stvari treće države. I to u doba

25

kada je jedino odlučno miješanje u unutarnje stvari zaustavitiosvajački pohod Slobodana Miloševića, kada su sve ozbiljnije

analize, uključujući i analize elA-e, ukazivale da SFRJ ide pre­ma ratnom raspadu.

»Podržavamo integritet SFRJ, protivimo se nametanju rješe­nja silom i pozivamo na dijalog o novom ustavnom rješenju.«Bila je to klasična poruka europske dvanaestorice. Uz to, vrloeuropski, nudili su financijsku pomoć za reforme saveznompremijeru Markoviću- osigura li miran rasplet. Kao da nudenovac za nove cipele pacijentu koji je u metastazama. Jer, u no­vim će cipelama lakše hodati. Ponuda je pristigla baš u vrijeme

kada se u trokutu Milošević-Kadijević-Jovićvrlo živo rasprav­ljalo kako izvesti vojni udar, što je podrazumijevalo i uhićenjesaveznog premijera. Kadijevićev je plan »kombiniranim poli­tičkim i vojnim mjerama srušiti vlast, najprije u Hrvatskoj, po­tom u Sloveniji«, u kojima bi »prva varijanta mogla biti vojnauprava, a potom formiranje institucija od nekompromitiranih

ličnosti« Gović, Poslednji dani Jugoslavije, 276-278).EZ je znala kakvu bi Jugoslaviju željela - mirnu federalnu

državu koja će razvijati demokratske standarde i tržišno gospo­darstvo. l nije dopuštala da joj činjenice pokvare viziju. Gleda­no iz perspektive EZ-a, to odbijanje da se vidi realitet bilo je ra­zumljivo. Ono što se događalo u bivšoj Jugoslaviji bilo je posvesuprotno onome čemu je težila tadašnja stara Europa. l bilo jeuznemiravajuće. Europa se ujedinjavala, bivša Jugoslavija seraspadala. Europa je relativizirala nacionalno kao samorazu­mljivu kategoriju koja pripada prošlosti. U bivšoj Jugoslavijiuoči i nakon kraha komunizma počinje razdoblje jakih nacio­nalnih pokreta - od Srbije, Hrvatske i Slovenije do BiH i Ma­kedonije, pokreta kakve je stara Europa već zaboravila. EZ jetežila brisanju granica izmedu država čineći ih što nevidljivijim.U bivšoj Jugoslaviji bilo je na djelu utvrdivanje novih državnih

26

granica koje će biti vidljive. EZ je počivala na dogovoru i odlu­čivanjukonsenzusom, u bivšoj Jugoslaviji - uz uznapredovaluvelikosrpsku opciju Slobodana Miloševića- bilo kakav dogo­vor postao je nemoguć. Uz to, EZ nije imala nikakve mehaniz­me za djelovanje izvan prostora država članica. A bez unaprijeddogovorenih procedura, ona je nemoćna.

Ali, kad su tenkovi JNA izišli na slovenske ulice, a slovenskavojska zapucala na tenkove, više se nije moglo ne primjećivati.

Trebalo je učiniti nešto. l trojka je ponovno krenula u misi­ju. U rat s mirovnom porukom. Tadašnja je trojka bila pravaparadigma tadašnje EZ. Talijanski ministar vanjskih poslovaGianni de Michelis, punašni bonvivan, uvjerljivi prvak disko­teka medu europskim ministrima, uvijek okružen fotoreporte­rima i ljepoticama, bio je najbolji poznavatelj jugoslavenskogpitanja u trojci. U novinskim je intervjuima, koje je obožavao,već bio dao nekoliko različitih recepata rješavanja jugoslaven­ske krize. l već je prije bio u nekoliko izvidačkihmisija u bivšojJugoslaviji. Kako je dolazio iz susjedne zemlje koja je bila vrlozainteresirana za jugoslavenski rasplet, a uz to iz prilično velikezemlje koja ima razvijenu obavještajnu djelatnost u zemljamaod bitnog interesa, bilo je i logično da bude donekle upućen.

Poslije, kada je misija bila već odavno iza njega, priznao je da jekvalitetnije informacije o jugoslavenskoj krizi prikupio sam unekoliko shuttle-misija, razgovarajući s različitim ljudima, i tone samo u Beogradu, nego što ih je dobivao od talijanske oba­vještajne službe Sismi. Naime, obavještajci Sismija imali su svo­je izvore u JNA. l, prema de Michelisu, prenosili su ono što biim rekli srpski oficiri JNA kao vlastite procjene i spoznaje. Dru­gi član trojke, šefnizozemske diplomacije Hans van den Broek,doktor prava sa Sveučilišta Utrecht, utjelovljenje klasičnoga

europskog birokrata, u to je vrijeme znao o odnosima srpskog,slovenskog i hrvatskog političkogvodstva te njihovoj strategiji i

27

taktici, otprilike onoliko koliko se moglo saznati iz novina. Da­kle, nije znao. Ali, njegovo neznanje konteksta nije moglo doći

do izražaja dok je vođa trojke i njezin glasnogovornik bio šefluksemburške diplomacije Jacques Poos. Bio je doktor ekono­mije koji se posebno bavio modelom ekonomskog razvoja Luk­semburga i mogućnostima njegove primjene na druge države,ali nije znao apsolutno ništa o političkim odnosima u bivšoj Ju­gosIaviji. Uostalom, nije znao mnogo više ni o političkim od­nosima u Europi. A sve je to govorio vrlo glasno, nedvosmisle­no i samouvjereno. Onako kako to mogu jedino ljudi koji neznaju ništa, a misle da znaju sve.

Antologijska je njegova poruka uoči odlaska u ratnu misijuiz Luxembourga u Beograd: »Kucnuo je sat Europe. Ovo je satEurope, a ne Amerike.« I to je bila EZ: ministar najmanje drža­ve članice objavljuje novu europsku epohu jer on trenutačno

predsjeda Zajednicom. No, on niti zna kamo ide, niti u što seupušta, budući da ga u Luxembourgu nema o tome tko kvali­tetno brifirati. Mnogo kvalitetnije informacije imali su ministrivelikih država poput Francuske, Velike Britanije ili Njemačke.Ali, imale su i različite interese i politike. Francuska i VelikaBritanija već su tada očito podržavale srpsku opciju pod pla­štem očuvanjaJugoslaviJe. Njemačka je branila hrvatsko i slo­vensko pravo na osamostaljenje. Medutim, Jacques Poos ni tone vidi. I to ga čini idealnim da bez opterećenja predstavljasnažnu i odlučnu EZ, da zakorači u nepoznato, uvjeren kakočini veliku stvar, i ne znajući koliko je dolje duboko. Štoviše,uvjeren je da stvara povijest. Ne primjećujući da se upućeniji

već u sadašnjosti podsmjehuju tim povijesnim činima.

I tako neokrunjeni kralj diska, birokratski formatirani dok­tor prava i politički pretenciozani teoretičar luksemburškogaekonomskog modela u »misiji posljednje šanse« dolaze na Bal­kan zaustaviti rat. Koji rat? U Sloveniji se već drugi dan vode

28

borbe izmedu njene Teritorijalne obrane i JNA. Slovenski jeparlament 2S.1ipnja donio Deklaraciju o neovisnosti, baš kao iHrvatski sabor. No, za razliku od opreznije Hrvatske koja stre­pi da bi trenutačna provedba deklaracije mogla poslužiti JNAkao povod za intervenciju i otvoreni rat, Slovenija već sljedećeg

dana čini prve korake u demonstraciji neovisnosti. I čini to nanačin koji je otvoreni izazov JNA, Ustavom zaduženoj za oču­

vanje teritorijalnoga integriteta SFRJ: s graničnih prijelaza pre­ma Italiji, Austriji i Mađarskoj uklanja jugoslavenske te postav­lja slovenske simbole, a kontrolu prijelaza preuzimaju slovenskipolicajci i carinici. Zapravo, uglavnom isti policajci i carinicidobivaju nove uniforme i oznake. Tadašnji savezni premijerAnte Marković donosi odluku kojom ovlašćuje saveznoga mi­nistra unutarnjih poslova Petra Gračanina i saveznoga ministraobrane Veljka Kadijevića da na vanjskim granicama SFRJ us­postave kontrolu saveznih institucija te da razmjeste JNA nadržavnim granicama SFRJ kako bi zaštitili granice i graničneprijelaze. To je jedna od rijetkih odluka iz toga razdoblja u koji­ma je Marković, tada već uvjerljivo Premijer bez zemije, dobiopunu suradnju svojih ministara obrane i policije, Veljka Kadi­jevića i Petra Gračanina, srpskih kadrova u saveznoj vladi, vrlobliskih Slobodanu Miloševiću. Marković je poslije tumačio

kako je odluka bila zloupotrijebljena i krivo interpretirana.Teško je procijeniti - je li to uistinu bio slučaj ili je samo onbio iznenaden posljedicama vlastite odluke?

A JNA 27. lipnja izlazi iz vojarni u Sloveniji i kreće premaaustrijskoj, talijanskoj i mađarskoj granici. Nepripremljena,gotovo izletnički. Slovensko vodstvo proglašava taj čin agresi­jom. I donosi odluku da Slovenska teritorijalna obrana odgo­vori na nju »svim raspoloživim mjerama«. Uoči dolaska trojkeu mirovnu misiju, zrakoplovstvo JNA bombardiralo je ljub­ljanski i mariborski aerodrom te kolonu automobila na cesti,

29

što je još ojačalo dojam ozbiljnoga rata. Tih je dana sve to izgle­dalo vrlo uvjerljivo; dosta se pucalo, tenkovi su bili na ulicama,slovensko je vodstvo sjajno vodilo medijski rat šaljući poruku omalom slobodoljubivom narodu kojega napada nadmoćnako­munističkavojska. I, napose, bilo je to prvo ozbiljno pucanje uEuropi nakon Drugoga svjetskog rata. Tek se poslije počelo sa­znavati kako je rat zapravo bio produkt dogovora slovenskog isrpskog vodstva da se Slovenija pusti iz Jugoslavije, nakon štoSlovenija blitzkriegom pobijedi JNA. Dogovor je bio politički

vrlo pragmatičan. Slovenija nije željela, niti je imala razlogaostati u državi koja više nije bila ni federativna ni Jugoslavija,nego se uvjerljivo pretvarala u proširenu Srbiju. Milošević nijeimao razloga zadržavati Sloveniju na silu u SFRJ, koju je ciljanorazarao. Jer Slovenija nije bila uključena u planirane graniceVelike Srbije. A dobrodošla mu je je ratna demonstracija da na­javi kako JNA, koju je uglavnom kontrolirao, Hrvatsku neće

tek tako pustiti. Da je zastraši.

U takvim vatrenim uvjetima trojka počinje proturatnu akci­ju. Najprije je sletjela u Beograd i otišla do saveznoga premijeraAnte Markovića,koji se već prije požalio da jeJNA uvelike pre­mašila instrukcije njegove vlade i zatražio prekid vatre. Marko­vić se ponašao kao da još uvijek ima vladu iako mjesecima rani­je nije bio siguran dolazi li ga njegov ministar obrane VeljkoKadijević uhititi ili samo podnijeti izvještaj o stanju u vojsci. Itrojka se ponašala kao da je Marković još uvijek premijer, daima vladu koja kontrolira dogadaje, diplomatski poštujući for­mu. I ubrzo su našli zajednički jezik: treba dogovoriti prekidvatre, Hrvatska i Slovenija trebaju na tri mjeseca suspendiratiprovedbu deklaracija o neovisnosti, srpsko vodstvo treba pri­stati na izbor hrvatskog predstavnika Stipe Mesića za predsjed­nika Predsjedništva SFRJ, što je blokiralo već mjesec i pol.

30

Time bi vojska dobila legalnoga vrhovnog zapovjednika kojegaza blokade Predsjedništva formalno nije imala.

Zahtjevi da se sve na trenutak zaustavi, bili su zapravo svimaviše-manje prihvatljivi. Suspenzija provedbe Deklaracija o ne­ovisnosti takoder je bila prihvatljiva Sloveniji, koja je praktički

osigurala izlazak iz SPRj. A u tom trenutku i Hrvatskoj, koja sejoš mogla malo nadati da će uz pomoć EZ-a izići iz SPRJ bezrata. Mesićev izbor za predsjednika u tom je trenutku, iako zvu­či paradoksalno, odgovarao najviše Miloševiću. Bilo mu je bit­no da Predsjedništvo SFRJ nema predsjednika, a JNA vrhov­noga zapovjednika u vrijeme kada je trebalo donijeti odluku oratu protiv Slovenije. U predstojećem neproglašenom ratu pro­tiv Hrvatske ili, kako su to vojni analitičari nazivali, »puzajućojokupaciji«, Miloševiću je kao pokriće čak odgovarao Hrvat kaovrhovni zapovjednikJNA, čije zapovijedi vojska, naravno, nećeslušati. No koji će prema vani biti dokaz da savezne institucijejoš funkcioniraju, da Jugoslavija postoji. I umanjit će izglede zameđunarodno priznanje Hrvatske, od kojega su Miloševići su­radnici najviše strepjeli.

Ali što nakon kratkog zaustavljanja događaja? Kako ponov­no otvoriti dijalog o budućem ustrojstvu SFRJ koji je predlaga­la trojka? Do raspada i rata jest i došlo zato što dijalogom nijebilo moguće postići dogovor s Miloševićevom velikosrpskomopcijom. Iako su međusobno imale različite poglede na trans­formaciju pa i na mogućnostopstanka SFRj, političkavodstvaHrvatske, Slovenije, BiH i Makedonije bila su suglasna u jed­nome: nije im prihvatljiv Miloševićev koncept Jugoslavije podsrpskom odnosno njegovom dominacijom. Milošević pak niježelio prihvatiti ništa ispod toga, a učvršćivanjem kontrole nadvojskom bio je u poziciji da u ostvarenju cilja računa i s nedija­loškim metodama. Što bi u tome trenutku Miloševića mogloodvratiti od cilja i vratiti dijalogu, uvjeriti ga da treba podržati

31

tržišne reforme Ante Markovića?Jacques Poos, Hans van denBroek i Gianni de Michelis nisu imali odgovor na to pitanje.Nisu čak ni shvaćali pitanje. Efikasna bi bila uvjerljiva prijetnja,ali ona je bila izvan mandata trojke.

Nakon što su usuglasili vatrogasne mjere s razvlaštenim save­znim premijerom Markovićem, trojka je za svoj plan trebalapridobiti republičke predsjednike - Tuđmana, Kučana i Mi­loševića. Kučana i Tuđmana sreli su u Zagrebu i prijedlozi suglatko prihvaćeni. Šećer je ostao za kraj! Trebalo je još nagovo­riti Miloševića da pristane na ono što i sam želi, ali trojka to nije

znala - na izbor Mesića za predsjednika Predsjedništva SFRJ.Trojka se vratila u Beograd 30. lipnja i više od četiri sata nago­varala Miloševića da dade zeleno svjetlo za Mesićev izbor. T u­mačili su mu kako smjene u kolektivnim tijelima funkcioniraju

u zapadnim demokracijama, primjerice EZ-u. Eto, baš u po­noć toga dana Jacques Poos je trebao predati palicu predsje­davajućeg Ministarskoga vijeća EZ-a nizozemskom ministruHans van den Broeku. Nakon dugog uvjeravanja Milošević jepristao, ali ne bez zadrške. Poslao ih je još da na izbor pokušajuprivoljeti njegova najvjernijeg i najpouzdanijeg glasnogovorni­ka, BorisavaJovića. Trojka nije shvatila da ih Miloševićvuče zanos., niti da nakon Miloševićeveodluke nemaju više o čemu

razgovarati sJovićem.T oliko nisu poznavali odnose u srpskomvodstvu. Jović, koji je slovio kao osoba koja neveliku inteligen­ciju nadoknaduje slijepom odanošću vodi, uživao je u svojojsuperiornosti nad europskom trojkom. Puštao ih je da dugoslamaju njegov otpor Mesićevuizboru. Štoviše, postavio je svojuvjet: pristat će na Mesićev izbor samo ako van den Broek javnoizrazi europsku podršku integritetu SFRJ i izvrši pritisak naMesićada radi na obnovi saveznoga ustavnog poretka i povrat­ku slovenskih graničnih prijelaza pod nadzor saveznih institu­CIja.

32

Jović je odglumio najgorljivijeg branitelja Jugoslavije. Zatrojku - dovoljno uvjerljivo.

Tri dana ranije, kada je JNA počela rat protiv Slovenije, Jo­vić, Milošević i Kadijević vodili su sasvim drukčiji razgovor oostanku Slovenije u Jugoslaviji. Prema Joviću (Poslednji daniSFRJ, str. 343-344), Milošević je inzistirao da vojska više nebrani granice tadašnje Jugoslavije: »Šta mi ima da branimo slo­venačke granice, to je privremeno. Treba da branimo ono što će

biti trajno.« Jović bilježi: »On (Milošević,op. a.) uporno pomi­nje samo Sloveniju, možda i iz taktičkih razloga prema vojscikoja je opijena jedin~tvomJugoslavije koje više nema, ali je zanas jasno da se to odnosi na Hrvatsku bez srpskih teritorija unjoj.« Samo nekoliko sati prije nego što je postavio svoj uvjetvan den Broeku, Jović je na sjednici Vijeća za zaštitu ustavnogporetka prvi put službeno zatražio da se Sloveniju pusti iz Jugo­slavije, da Savezna skupština prihvati slovensku deklaraciju osamostalnosti, da se JNA povuče na »nove granice« jer »mi ne­mamo potrebe ni interesa da taj rat vodimo« (str. 345). Trojkanije znala ni ono što su već objavile novinske agencije. Nakonodređenogopiranja, van den Broek je pristao javno izreći eu­ropsku podršku integritetu SFRJ iako mu to nije bilo izričito

naznačeno u instrukcijama EZ-a. Jacques Poos još je jednombio na antologijskoj razini: »Izvršili smo našu misiju i zaustavilikrizni proces.« Borisav Jović samo ih je vukao za nos.

Primirje nije poštivano. Iako je puštanje Slovenije iz SFRJbilo tek pitanje dana te premda je o tome postojao prethodnidogovor između slovenskog i srpskog vodstva, rat je još malotrebao Miloševićukao kulisa za pripremu sljedećega.Nastavakborbi u Sloveniji Kadijević koristi kao izgovor da bi poslao po­moć JNA. Kolona od 180 tenkova, koju su deseci tisuća Srbaispratili cvijećem, upućena je početkom srpnja iz Beograda pre- 'ma zapadu. Ali ne odlazi u Sloveniju, već ostaje u istočnoj Sla-

33

voniji, u Hrvatskoj. Upravo onako kako je Milošević zatražio:da se razmjesti na graniCama koje je vidio kao trajne, na grani­cama u okviru kojih je vidio Veliku Srbiju. Milošević i Jović se5. srpnja ponovno sastaju s Kadijevićem kako bi mu rekli štomu je dalje činiti. Prema Joviću, oni traže od Kadijevićada Slo­vencima odgovori svim sredstvima, uključujući i zrakoplov­stvo, da ne dopusti daljnje šikaniranje JNA koja je u Slovenijitrpjela poraze i počela se raspadati. Da time podigne moral voj­sci i ujedno uplaši Hrvatsku. Da potom povučevojsku iz Slove­nije, a glavne snage JNA koncentrira u Hrvatskoj, i to na linijiKarlovac-Plitvice na zapadu, Osijek-Vinkovci-Sava na istokui Neretva na jugu, te da potpuno izbaci Slovence i Hrvate iz voj­ske. »Bili smo kategorični.Veljko bez ikakve diskusije prihvata.Samo, misli da mu treba 6-10 dana. Mi se ne slažemo. Tražimo2-3 dana. Posle toga doći će priznanje Hrvatske od Austrije iNjemačke, a tada bi bila moguća i njihova vojna intervencija«,bilježi Jović (str. 349). Trebalo je još naći samo povod za eskala­ciju sukoba. Milošević koristi činjenicu da trenutačno postojiPredsjedništvo SFRJ kao formalno vrhovni zapovjednik voj­ske, koje je dan ranije, provodeći dogovore s trojkom o tromje­sečnom moratoriju, donijelo odluku da se nadzor savezne gra­nice prepusti JNA. Milošević traži od Kadijevića da predložiPredsjedništvu dvije opcije: da prisili Slovence da poštuju tuodluku Predsjedništva ili da zapovjedi JNA napuštanje Slove­nije. Bilo koju opciju Predsjedništvo izabralo, sukob je nemi­novan. Jer, Slovenci sigurno neće dopustiti JNA da ponovnopreuzme kontrolu granica, niti će joj dopustiti da napusti Slo­veniju s oružjem.

I Predsjedništvo i zahtjevi europske trojke bili su još jednomod pomoći Miloševiću. Predsjedništvo je bilo legalno pokriće

prema svijetu za vojne akcije koje je odredivao srpski predsjed­nik. Sloveniju je dijelilo tek nekoliko koraka od ostvarenja sa-

34

mostalnosti i bila je odlučna da ih prijede. Hrvatska je bila usrpsko-europskoj zamci. Hrvatski predstavnik Stipe Mesić bioje predsjednik Predsjedništva čije su odluke legalizirale okupa­ciju vlastite zemlje. I na temelju kojih je vojska - koja se jošuvijek nazivala JNA, ali je djelovala kao srpska vojska - slala uHrvatsku dodatne trupe iz Srbije. Povlačenje iz takvoga Pred­sjedništva nije bilo oportuno zbog političkih razloga. T o bi, na­ime, značilo suprotstaviti se zahtjevima EZ-a i ponijeti odgo­vornost za razbijanje njezine mirovne inicijative. A upravo jehrvatsko vodstvo uporno tražilo internacionalizaciju krize pro­cjenjujući kako bez medunarodne podrške Hrvatska ne možeostvariti osamostaljenje niti se sa slabo naoružanom vojskom unastajanju može oduprijeti srpskim teritorijalnim pretenzija­ma koje je podupirala tehnički superiorna JNA.

Nakon nastavka oružanoga sukoba u Sloveniji i izvanredno­ga ministarskog sastanka dvanaestorice u Haagu, trojka 8. srp­nja ponovno stiže u misiju. Ovaj put u bivše Titovo ljetovalištena Brijunima. Sastav je nešto izmijenjen: umjesto de Michelisa,čiji je mandat u trojci istekao, van den Broeku i Poosu se pri­družuje portugalski ministar vanjskih poslova Joao Pinheiro.Nakon de Michelisova odlaska, u novoj trojci sada uistinu nit­ko ne zna ništa o događajima u kojima posreduju, niti imaosnovna znanja o vojsci i ratovanju. EZ, u ime koje dolaze,nema ni jedinstveno ni jasano stajalište o daljnjoj politici premaSFRJ. Zapravo nema politike. Borisav Jović ponovno se igra strojkom navodeći je da tijekom dugih pregovora potvrde onošto su predsjednici Kučan i Milošević već dogovorili: izlazakSlovenije izJugoslavije. Uz posredništvo trojke, slovenski pred­sjednik i Savezno predsjedništvo usvajaju deklaraciju premakojoj će se JNA povući u vojarne, Slovenska teritorijalna obra­na povućiće se u svoje baze, a kontrola graničnihprijelaza bit ćeprepuštena slovenskoj policiji. Odluka o konačnom odlasku

35

JNA iz Slovenije ostala je visjeti u zraku i bila je samo pitanjedana. Stipe Mesić je jedini član Predsjedništva koji je bio protivtakvog rješenja. Njime je, uz posredovanje europske trojke, nahrvatskim Brijunima Miloševiću iJNA dano zeleno svjetlo da uHrvatskoj »stvaraju granice koje će biti trajne«.

Hrvatska je bila zaobidena u Brijunskoj deklaraciji jer Jović,razumljivo, nije želio pregovarati o statusu JNA u Hrvatskoj.Trojka ne samo da nije imala mandat to iznuditi, ona uopće

nije shvaćala što znači - povući JNA iz Slovenije, a ostaviti je uHrvatskoj. U Brijunskoj deklaraciji na Hrvatsku se odnosila je­dino obveza da, baš kao i Slovenija, na tri mjeseca suspendiraprovedbu Deklaracije o samostalnosti. Za Sloveniju je nakonisteka toga roka istinsko postizanje samostalnosti bilo osigura­no. Za Hrvatsku, međutim, vrlo upitno. Poruku trojke da EZne želi prejudicirati rješenje i puki apel da se sve strane uzdržeod uporabe sile - srpsko je vodstvo protumačilo kao porukuda je prekrajanje republičkih granica oružjem dopušteno. Ili,barem, da neće biti kažnjeno.

Borisav Jović poigravao se s trojkom kao s pučkoškolcima,

prodajući im kao mirovno rješenje Miloševićevu platformuobjedinjavanja svih područja na kojima žive Srbi nakon što Slo­venija ode iz Jugoslavije. A trojka mu se umiljavala, pronašavšiu njemu ključ mirovnoga rješenja. »Jako sam zadovoljan onimšto sam jučer čuo u izjavi gospodina Miloševića,da on prihvaća

pravo na samoopredjeljenje, da prihvaća mogućnost da tomože sa vremenom dovesti i do odcjepljenja određenih repu­blika J ugoslavije«, hvalio je van den Broek Miloševića pred J0­

vićem (Poslednji daniJugoslavije, str. 351). Jacques Poos laskaojeJoviću izravno: »Najvažnija vaša rečenica, po mom mišljenju,jest da se trebamo koncentrirati na mir, a ne na integritet.Upravo smo i mi to rekli sa svoje strane. Tokom svih diskusijakoje smo ovdje vodili, rekli smo da pregovori treba da počnu

36

bez ikakvih preduvjeta i bez prejudiciranja bilo kakvog rješenja.Mislimo da je moguće u kontekstu tih pregovora da jedna re­publika napusti jugoslavensku federaciju nakon pregovaranja osvim aspektima koji mogu nastati kao posljedica jednoga takovažnog koraka.« Baš onako kako su Milošević i Jović htjeli. Jo­vić im je, doduše, dao do znanja da Srbija neće pustiti Hrvatskuda ode iz federacije jer »ne smije dopustiti da Srbi žive u tuđoj

državi« (str. 357). Ali, trojka to nije shvatila kao osobit pro­blem, a kamoli kao ratnu prijetnju. Tek kao veliku Jovićevu za­brinutost. Trojka je propustila primijetiti da se JNA već raz­mješta na ratne pozicije u Hrvatskoj kako ne bi dopustila »daSrbi žive u drugoj državi«, da je u takvim okolnostima jediniefekt »mirovnih pregovora bez preduvjeta« ostavljanje vremenai prostora Miloševiću i JNA da u meduvremenu oružjem stvore»preduvjete«. Van den Broek je još jednom poručio Joviću

kako treba rješavati međunarodne sporove: »Svoje stavove mo­rate zasnivati na Helsinškom finalnom dokumentu i Pariškojpovelji o ovakvim situacijama, odnosno pregovorima. U tim sedokumentima kaže da je samoopredjeljenje pravo, a da je inte­gritet države princip koji je veoma bitan. U tim dokumentimasu i zalaganja za nenasilje, za miran dijalog, za puno poštivanjeprincipa demokracije, ljudskih prava, a u okviru ljudskih pravai poštivanje prava manjina.« Joviću je ta poruka mnogo značila.

Pet dana poslije nizozemska je vlada izložila pred EZ prepo­ruke za mirovno rješenje. One su gotovo identične mirovnomreceptu koji je Jović iznio van den Broeku na Brijunima. Izme­du ostaloga, predložena je i promjena republičkih granica jer»Srbija i srpski elementi u saveznim organima, kao i JNA, dalisu do znanja kako nikad neće tolerirati pojavljivanje nezavisneHrvatske sa 11 posto srpskog stanovništva unutar njenih grani- .ea. Niti labavo strukturirana Jugoslavija, sastavljena od šest su­verenih republika, neće otkloniti ta srpska strahovanja«. Nijed-

37

na od ostalih 11 članica EZ-a nije podržala nizozemski prijed­log, koji je izgledao kao da ga je pisao Milošević osobno. Vanden Broek je, doduše, nekoliko godina kasnije postao jedan odnajgorljivijih kritičara Miloševića i velikosrpske politike te po­bornik međunarodnevojne intervencije protiv vojske bosan­skih Srba. Nakon što je naučio. No, to je bila i tako je djelovalaEZ u prvoj epizodi Miloševićeva rata za Veliku Srbiju.

Tehnički, tada se mogao vrlo jednostavno osigurati miranraspad SFRJ - međunarodnim priznanjem republika koje želesamostalnost u njihovim republičkim granicama, njihovim ja­kim međunarodnimmonitoringom u domeni poštivanja ljud­skih i manjinskih prava poslije priznanja te neutralizacijom idemontažom JNA. Priznanje bi obeshrabrilo srpska osvajanja,oduzevši unaprijed svaki legalitet velikosrpskoj opciji. Monito­ring bi primorao nove države na izgradnju europskih demo­kratskih standarda. Osiguranjem časnog izlaza u vidu mirovineili prekvalifikacije za oficire JNA, pretežito Srbe, nestao bi mo­tiv ratovanja za Miloševića radi očuvanja vlastite egzistencije.EZ, kao skupina država bez vodstva, to nije ni mogla shvatiti, akamoli nametnuti i provesti. Niti je, gledano kroz prizmu inte­resa pojedinih država, to željela učiniti.

38

EZ I KESS U MISIJI PROMATRANJA

Iako je Jacques Poos okončao jugoslavensku krizu još krajemlipnja, rat u Hrvatskoj bio je u srpnju pred vratima. Nije trebaloimati baš izravne informacije sa sastanaka Milošević-Kadije­

vić-Jović o planovima osvajanja dijela Hrvatske a da bi se pred­vidjelo što slijedi. Moglo se to (pred)vidjeti i iz Bruxellesa. Do­duše, razina spoznaje među državama članicama bila je vrlo ra­zličita, razmjerna snazi njihovih obavještajnih službi. Uz to, EZje imala i ozbiljan zajednički problem. O zajedničkoj obrani ieventualnim preventivnim intervencijama trebala je raspravlja­ti tek nakon konferencije u Maastrichtu, zakazanoj za prosinac.Dakle, u najboljem slučaju, kada bi se članice i mogle usuglasi­ti, tek za šest mjeseci EZ bi se mogla kompetentno očitovati opreventivnoj intervenciji u jugoslavensku krizu. Ali, EZ ipaknije čekala šest mjeseci. Kredibilitet zajednice bio je u pitanjupa je pribjegla lukavstvu.

Postigla je načelnu suglasnost da pošalje promatrače na rat­no poprište. Formalno, da nadgledaju primirje u Sloveniji, jer uHrvatskoj rat još nije bio svima primjetan. Ali, smjestit će ih uHrvatskoj, gdje će svakako ubuduće biti više posla za njih. Ipak,ne mogu se tek tako poslati promatrači. EZ nije imala pravnuosnovu, nikakvo pravilo, nikakvu proceduru po kojima bi mo-

39

gla poslati promatrače u neku drugu zemlju. Čak kada bi ova toi zatražila.

Ali, postojao je KESS. Jedina europska organizacija koja jeimala u opisu nadležnosti sigurnost Staroga kontinenta. No unjoj je, osim europskih država, Amerike i Kanade, bio i tadašnjiSSSR. Deklarativno, neposredno nakon hladnoga rata pridava­no je veliko značenje KESS-u, slijedom Pariške povelje iz stu­denoga 1990. u Beču je osnovan Centar za sprječavanje suko­ba. Ali, odluke se donose konsenzusom. Ironija je htjela da seprvi rat u Europi nakon Drugoga svjetskog rata i pokušaj da segranice, protivno Helsinškom dokumentu KESS-a, izmijenesilom dogodio baš u austrijskom predvorju - u Sloveniji.KESS-ovu sjedištu u Beču trebalo je određeno vrijeme da toprimijeti, potom su zatražili objašnjenje iz Beograda. Nakonšto je slovenski rat već ušao u završnu fazu, nakon što je već

upotrijebljeno ratno zrakoplovstvo JNA, a njezini tenkovi na­veliko vozili i pucali uz austrijsko-slovensku granicu, KESS jestupio u akciju. U Beču su se hitno u noći između 1. i 2. srpnjasastali ambasadori država članica KESS-a u sklopu nove insti­tucije - Centra za sprječavanje sukoba, kako bi učinili nešto.Podijelili su se već oko toga kako nazvati to što se događa u Slo­veniji i uz austrijsku granicu. Na raniji upit iz Beograda im jestigao odgovor da su to »izvanredne vojne aktivnosti zbog unu­tarnjih razloga«. KESS je uspio otići pola koraka dalje i defini­rati to kao »neuobičajene vojne aktivnosti«. Austrija je predlo­žila osudu tih »neuobičajenih vojnih aktivnosti«, ali jugosla­venski se predstavnik usprotivio. I osuda je izostala jer nije bilokonsenzusa.

Austrija je predložila slanje promatrača, kao zemlja iz najbli­žega susjedstva, tada još nije bila članica EZ. Austrija je zapravoiznijela prijedlog o kojemu se EZ načelno već dogovorila. Aučinila je to kako Rusiji ne bi izgledalo da je slanje promatrača

40

isključiva namjera EZ-a, nego šira inicijativa. Jugoslavenski sepredstavnik usprotivio. Iako je prije u sklopu EZ-a načelnodo­govoreno drukčije, podržao ga je tom prilikom i predstavnikFrancuske, »koja nije željela otvoreno zauzimati pozicije protivBeograda«. Članica EZ djelovala je u KESS-u protiv odlukekoju je usvojila u EZ-u. Tako je djelovao Centar za sprječava­

nje sukoba na svome prvom ratnom ispitu. I tako je djelovalaEuropa na ispitu sigurnosti. Na popravnom ispitu, dva danakasnije, na ministarskom sastanku u Pragu, KESS je uspio do­nijeti odluku o slanju promatračau Jugoslaviju. I to zahvaljuju­ći činjenici što je ministar vanjskih poslova u Markovićevoj vla­di bio Hrvat Budimir Lončar, a ne netko od Miloševićevihpi­juna. Organizaciju i vođenje promatračke misije KESS je po­vjerio EZ-u.

EZ je prilagođavala provođenje odluke raspoloženju Slobo­dana Miloševića, puštajući da igru diktira jači. Jer, nisu se mo­gli dogovoriti drukčije. Milošević, odnosno njegov izaslanikBorisav Jović, pristao je da prekid vatre i povlačenje vojske uSloveniji, a potom i iz Slovenije, nadgledaju europski proma­trači. Tuđman je uporno tražio međunarodne promatrače i uHrvatskoj, vjerujući da time može izbjeći rat. Ili, barem, poka­zati istinu o njemu. Milošević nije pristajao, a EZ je tumačila

Jugoslaviju kako joj je kada bilo oportuno. Najprije je tražilazeleno svjetlo saveznih vlasti za odluku o slanju europskih pro­matrača. Jer, J t:lgoslavija je formalno još uvijek imala međuna­

rodni legalitet. Potom, za definiciju i provedbu njihova manda­ta nije više bilo potrebno odobrenje saveznih vlasti, a nije bilodovoljno odobrenje vlasti republike na koju se mandat odnosi.Nego je za proširenje mandata na Hrvatsku EZ tražila sugla­snost predsjednika Srbije. Njemu, naravno, nije bilo u interesuda itko promatra ono što radi u Hrvatskoj, a EZ nije imala sna­ge ni unutarnjeg jedinstva da iznudi njegov pristanak. Miloše-

41

vić je to apsolutno pouzdano znao. Sve informacije jugoslaven­ske diplomacije, sve obavještajne političke i vojne procjene sli­jevale su se u Beograd. Svakoga su dana Milošević i suradniciimali na stolu analize odnosa prema krizi svih relevantnih vladai relevantnih institucija. Tuđman je imao izniman politički in­stinkt, osjećaj za prijetnju, ali niti je imao diplomaciju, niti je uhrvatskom vrhu postojala primjerena razina poznavanja među­narodnih odnosa i diplomacije.

Tek krajem srpnja EZ nekako uspijeva donijeti odluku oproširenju mandata promatračkemisije i na Hrvatsku. Ali, od­luka je vrlo dubiozna. Postoji, naime, dodatak: prethodno Hr­vatska i Srbija moraju potpisati sporazum o »proširenju aktiv­nosti misije za provjeru na hrvatske regije gdje ima neprijatelj­stava«. Taj je kompromis samo jedna mala demonstracija unu­tarnjeg sukoba koji počinje među najvećim državama EZ-aoko bivše Jugoslavije. Naizgled, EZ donosi odluku bez obzirana Miloševića jer je Njemačka gurala odluku o slanju proma­trača. Ali, EZ obvezuje Tuđmana da s Miloševićem usuglasidolazak 'promatrača u tada već ratne zone u Hrvatskoj. Jer, Ve­lika Britanija i Francuska nisu se htjele zamjeriti jačemu. Da­kle, unatoč odluci EZ-a, ništa od promatračadok Miloševićnanjih ne pristane! A on, naravno, neće pristati na promatrače uzonama u kojima JNA i paravojske lokalnih Srba vode ratneoperacije za stvaranje Velike Srbije.

Srpsko je vodstvo proširenje njihova mandata na Hrvatskuokarakteriziralo kao stranu okupaciju. Osim toga, EZ mu jesvojom odlukom poslala poruku da ne drži do republičkih (av­nojevskih) granica samim time što od njega traži suglasnost zaslanje promatrača u ta područja.A Velika Britanija je inzistiralai EZ prihvatila, da se promatrači mogu razmjestiti u kriznimzonama samo nakon efektivnoga prekida vatre. Dakle, odbače­na je svaka primisao da bi promatrači mogli djelovati u ratnim

42

zonama, nalazeći logično obrazloženje u sigurnosti promatra­ča. Odnosno, promatračimogu gledati što radi hrvatska vlast,naoružava li se, ali ne i što radi Milošević u Hrvatskoj.

Doduše, nitko tko vodi bilo kakve ratne operacije ne bi pri­stao, osim pod iznimnom prinudom, na međunarodneproma­trače na područjuoperacija jer zna da time legalno dovodi stra­ne vojne obavještajce u ratnu zonu. Uz one koji su prethodnoveć došli, tajno i bez pitanja. No, Tuđman je uporno pozivaopromatrače u Hrvatsku, i to osobito u ratne zone. Bio je to očaj­

nički pokušaj zasnovan na procjeni da je istina hrvatski najjači

saveznik u tome ratu i da će ubrzati međunarodno priznanje.Puka je istina slab saveznik i u ratu i u međunarodnoj politici.Lekcija je to koju će hrvatski politički establišment tek (sporo)učiti sljedećih godina. Mnogo je pouzdanije računati na snagu iinteres. Doduše, nijednu od tih prednosti Hrvatska tada nijeimala na svojoj strani. Vojsku je tek stvarala, a na međunarod­

noj sceni, na kojoj jači uvijek imaju prednost, bila je uglavnompoimana kao remetilački čimbenik.

Nakon svih peripetija oko odluke, sredinom srpnja u zagre­bački Hotel »1«, smješten u novome dijelu grada, s terasom sekoje se može promatrati cijeli Zagreb, stižu prvi promatrači.

Pedesetak ljudi u bijelim uniformama i bijelim automobilima soznakom EZ. Dolazili su iz država EZ-a, te Kanade, Čehoslo­vačke (poslije Češke i Slovačke) i Poljske. Kasnije se, u razdo­bljima najintenzivnije prisutnosti, njihov broj popeo na 320.EZ ih je na brzinu odjenula u uniforme nizozemske ratne mor­narice, tako da su stigli u suknu predsjedavajućedržave, ali bezikakvih oznaka. Srbi su, naime, inzistirali da je to civilna misija,nikako vojna. Imali su status civilnog službenika, a bili suuglavnom diplomati i vojnici. Zapravo, ~glavnom vojni oba­vještajci. Kako se sjeća jedan od članova prve misije francuskiambasador Jean-Marie Chenu, vojnika je bilo mnogo više (La

43

derniereguerre balkanique, str. 90). Šefmisije bio je diplomat, upravilu ambasador iz trenutačno predsjedavajuće države EZ-a,a pomagao mu je »politički komitet« sastavljen od šefova nacio­nalnih timova. Dakle, EZ u malom. Najznačajnija je, procje­njuje Chenu, bila »radna ćelija«, u nadležnosti koje su bile vezes vlastima, organizacija istraga na terenu te sistematizacija i ko­rištenje njihovih rezultata. »Radna ćelija« odlučivala je kamoposlati promatrače. Bilo je tO mjesto s najvećom koncentraci­jom informacija. Britanci su čvrsto držali radnu ćeliju, primije­tit će J.-M. Chenu (str. 95).

U srpnju i kolovozu JNA ulazi u sve otvoreniji rat protiv Hr­vatske: u istočnoj Slavoniji i Baranji, u zapadnoj Slavoniji, naKordunu, Banovini, Lici, u Dalmatinskoj zagori. U prvim ope­racijama napadaju manja mjesta i sela po vrlo jednostavnomobrascu: paravojne jedinice lokalnih Srba, koje je prethodnonaoružala JNA, isprovociraju sukob s hrvatskom policijom,po'tom se uključuje JNA i postavlja između njih, protjeruje hr­vatsku policiju, a srpskim paravojnim jedinicama ostavlja slo­bodan prostor za djelovanje. Zatim one protjeruju s toga po­dručja Hrvate, ali i ostalo nesrpsko stanovništvo: Mađare,

Čehe, Slovake, Rusine. U pozadini teritorija, koji JNA »čuva«

od hrvatske policije, paravojske lokalnih Srba, često potpomo­gnute paravojnim jedinicama poslanim iz Srbije, čine pokolje uhrvatskim enklavama, nakon čega nerijetko cijela sela sravnjujusa zemljom. Pazeći dobro da unište baš svaku katoličku crkvuna osvojenom i etnički očišćenom području, odnos'no da izbri­šu svako sjećanje da je tu ikada živio netko drugi.

Za to vrijeme europski pr~matrači iz Hotela »1« u Zagrebupr6matraju, sukladno mandatu, poštivanje prekida vatre u Slo­veniji i povlačenfe JNA-vrlo daleko od opasnih zona. I čekajudaim se mandat proširi. U Hrvatskoj ih posprdno zovu sladole­darima koji izlaze samo za sunčana vremena. Što zbog bijelih

44

uniformi, što zbog prirode posla koji obavljaju - na onoj javno'vidljivoj razini. Ipak, ne može se reći da i tada nisu znali što sedogađa u opasnim zonama. Barem oni kojih države imaju ra­zvijeniju obavještajnu djelatnost. Tako se J .-M. Chenu prisjeća

da je jedan Francuz, »koji je imao veze na terenu«, opisao kra­jem srpnja što se zbiva u pet općina istočne Slavonije: »U srp­skim selima nadzor su preuzeli civili i vojnici pristigli iz Srbije iVojvodine, oni proširuju svoju kontrolu i na hrvatska naselja...Iz Vojvodine su također stigli i plaćeni ubojice, koji nemaju ni­kakve veze s lokalnim Srbima (20 posto stanovništva), a koji sepridružuju nasilju nad Hrvatima (60 posto stanovništva). Sva­ki pokušaj Hrvatske vojske da oslobodi sela povlači za sobomintervenciju JNA koja, opremljena teškim oružjem, prisiljavagardiste da se povuku. Minobacački napadi bez upozorenja nahrvatska sela vrlo su smrtonosni. Oduzimaju poljoprivrednestrojeve i odvoze ih u Vojvodinu« (kraj kuziva). Upitan za ra­zloge tome nasilju, naš je sunarodnjak odgovorio bez oklijeva­nja: »osvajanje teritorija« (La derniere guerre balkanique, str.94).

Dakle, oni koju su trebali znati -znali su, bez sumnje! Fran­cuski je obavještajac vrlo precizno i točno definirao cilj rata:osvajanje teritorija. Ipak, Europska zajednica, osobito drž~ve

poput Francuske ili Velike Britanije, nisu nikada htjele javnoizreći tu jednostavnu formulaciju: cilj je osvajanje teritorija.Jer, kada se govori o osvajanju teritorija, stvari su jasne, razot­kriva se napadač i napadnuti. I to nameće barem moralnu obve­zu da se pomogne napadnutom kako bi se obranio od napada­ča. EZ za takvo što nije bila spremna. Ne samo što nije imalamehanizme za djelovanje u takvim situacijama, jer se oni mogustvoriti, bitnije je što je bila politički podijeljena: Njemačka jepodržavala osamostaljenje Hrvatske i Slovenije te njihovo me­đunarodno priznanje u republičkim granicama, argumentira-

45

jući to da bi priznanje obeshrabrilo Srbiju i JNA u daljnjimosvajanjima. Argument je vrlo logičan ako se prihvati »osvaja­nje teritorija« kao suštinski cilj rata. I pogađao je bit. Rekon­strukcija Miloševićevavođenja rata protiv Hrvatske, kojoj izu­zetno dragocjen prilog daju dnevničke bilješke njegova bliskogsuradnika Borisava Jovića, pokazuje da su jedino najava među­narodnog priznanja Hrvatske i izolacija Srbije kao nekoopera­tivne strane mogle navesti Miloševića na ustupke.

Ustupci su, doduše, bili proračunato minimalni. Prihvatiobi u posljednji trenutak tek ono što je bilo nužno za ostanak uigri i kada je god to bilo moguće, prenio bi odgovornost za pro­vedbu na nekoga drugog. A to je značilo - ne provesti! T o jepostao obrazac Miloševićeva ponašanja. Tako je bilo i u slučaju

davanja suglasnosti za promatračku misiju EZ-a u Hrvatskoj.Na nju je pristao tek krajem kolovoza, nakon što je procijenioda bi EZ mogla priznati Hrvatsku. Pritom je nekoliko dana dr­žao u neizvjesnosti posebnog izaslanika EZ-a, ambasadoraHenryja Wynaendsa i predsjedavajućega Ministarskog vijeća

Hansa van den Broeka, koji mu je došao pomoći u uvjeravanju.Nakon što je pristao, provedbu odluke prenio je na JNA, kojanikada nije pustila promatrače u zonu svojih operacija. A sasamo jednim praznim »da« Milošević je osujetio priznanje Hr­vatske i dobio status kooperativne strane.

Međunarodnom priznanju Hrvatske prije konačnog rješe­nja protivile su se osobito Francuska i Velika Britanija. Argu­mentirajući to time da bi priznanje moglo izazvati Miloševića iSrbe te još dodatno ojačati sukobe. Teza je počivala na interpre­tacijama da je rat dio balkanske povijesti, gotovo način življe­nja, da su uzrok stoljetne mržnje i plemenske osvete, da nemaracionalne strukture rata, racionalnog cilja, da nema napadnu­tog i napadača, da sjećanja na hrvatske zločine u Drugomesvjetskom ratu i zabrinutost za budućnost pokreću tenkove

46

JNA po Hrvatskoj. A kada je sve tako iracionalno, kada su svidjelomično u krivu i djelomično u pravu, pitanje je: kako racio­nalno intervenirati u taj rat? Prikazivanje rata iracionalnim za­pravo je vrlo ugodna i pragmatična platforma za nedjelovanje,za puštanje stvari da se dogode. I išla je apsolutno u prilog Milo­ševiću. Teze o iracionalnom ratu, uzrokovanom stoljetnim mr­žnjama, najbolje demantiraju dokumenti i svjedočanstva ljudiiz Miloševićeva ratnog štaba, uključujući i ona iznesena predMeđunarodnimkaznenim sudom u Haagu. Ali, priča o mrze­ćim balkanskim plemenima dovoljno je egzotična da, uz dobrumarketinšku obradu, može i danas biti, bez osobitih propitiva­nja, prihvaćena kao objašnjenje rata i od zapadne javnosti i odzapadnih političara. Ne budi lošu savjest, a potiče osjećaj supe­riornosti.

Unatoč tome što im je mandat bio skroman, unatoč tomešto nisu imali izravan pristup ratu, unatoč tome što su bili ogra­ničeni različitim političkim pozicijama svojih država, proživlja­

vajući barem posredno hrvatski rat u jesen 1991. - promatrači

su krajem studenoga uputili očajnički izvještaj europskim vla­stima (La derniere... , str. 101): »Ratno djelovanje dviju strana jetrenuračno toliko intenzivno da se nikakav prekid vatre nemože održati. Posljednji koji je potpisan 16. studenoga već ima12 presedana... Nadmoć JNA je tolika da će uskoro pasti Osi­jek, Zadar, Sisak i Karlovac. Savezna vojska vodi rat koji krši svavojna i humanitarna pravila civiliziranog svijeta. Put pregovorai uvjeravanja, koji je izabrala Europa, propao je i njegov će na­stavak okrnjiti njezinu sliku i njezinu vjerodostojnost. Naša jemisija iscrpila sve mogućnosti djelovanja. Došao je trenutak daministri odaberu:

- ili nastaviti, ali s uvjerenjem da smo potpuno neefikasni

- ili otići, no to bi bilo sramotno

47

- ili, ipak, poduprijeti misiju sredstvima vojne zaštite iuvjerljivosti koja bi mirovnom procesu dala šansu za uspjeh.«

Europski promatrači iz Hotela »I« nisu nikada dobili službe­ni odgovor iz Bruxellesa na ovo pismo. Misija je nastavljena iposlije proširena na BiH. Nikada više nije imala onoliko znače­

nje kao u ljeto i jesen 1991. u Hrvatskoj. Upravljanje krizom

preuzeli su drugi.

48

EZ - ZAJEDNICA PODIJELJENIH DRžAvA

Ez je bila vrlo kompleksna i duboko političkipodijeljena okojugoslavenske krize. Tri najmoćnijedržave: Njemačka, Fran­cuska i Velika Britanija imale su posve različite politike premaraspadanju bivše Jugoslavije. Uz to, svaka je od njih krizu željelaiskoristiti za vlastito pozicioniranje unutar EZ-a, i to od poli­tičkog utjecaja do utjecaja na budući koncept europske sigur­nosti. Njemačka je zastupala politiku hitnoga međunarodnog

priznanja Hrvatske i Slovenije u republičkim granicama. Argu­mentirala je, vrlo logično, kako jedino međunarodnopriznanjemože obeshrabriti Miloševićevaosvajanja. Snažan angažman ukrizi trebao je tada već ujedinjenoj Njemačkoj dati političku te­žinu u EZ-u, proporcionalnu njezinoj ekonomskoj snazi. NiFrancuska ni Velika Britanija nisu na to gledale sa simpatijama.Naprotiv, ta se opcija nije nimalo sviđalaBritaniji. No kad je okonceptu europske sigurnosti riječ, Njemačka je bila bliža Bri­taniji nego Francuskoj. Doduše, iz europske je solidarnosti po­državala francusku ideju - Europska obrana Europljanima­ali u osnovi je ipak računala s NATO-savezom, respektirajući

američku ulogu u Europi. Uostalom, SAD su najjače vojnebaze u Europi imale upravo u Njemačkoj. Uz to, u politički

kompleksnom procesu vlastita ujedinjavanja našla je u Was-

49

hingtonu ipak saveznika, a u Parizu, s kojim je gradila ujedinje­nu Europu, jednoga od najvećihprotivnika. Osobito iza scene.

Francuska i Velika Britanija imale su na prvi pogled istovjet­ne poglede na jugoslavensku krizu: manje ili više otvoreno po­državale su Srbe i puštale Miloševića da ostvaruje planove. Či­

nilo se kao da za njih krajem 20. stoljeća po drugi put završavaPrvi svjetski rat na Balkanu i opet, po uzoru na prethodni mo­del, kao glavne europske sile pobjedničke Alijanse stvaraju dr­žavu pod srpskom dominacijom, koja će biti brana njemačkomutjecaju na tome prostoru. Ukazivale su kako se duhovi prošlo­sti bude na Balkanu. Međutim, revival početka stoljeća obuzeoje Europu čim se balkanski duh malo pokrenuo. No, u proved­bi svojih politika Francuska i Velika Britanija od početka su sebitno razlikovale. Službena je Francuska otvoreno i s punoemocija govorila o tradicionalnom prijateljstvu sa Srbima, anjezin predsjednik Franc;:ois Mitterrand oponirao je kritičarima

tadašnje srpske politike, onima koji su osuđivali nasilje i ukazi­vali kako ga treba zaustaviti. »Volim Srbe, pa što«, bio je njegovključni argument. Službena Britanija nije nikada javno izraža­vala posebnu sklonost, a kamoli posebnu ljubav prema Srbiji,ali je - kao majstor političkogamenadžmenta - nenametljivoi naoko neutralno bila najpouzdaniji Miloševićev saveznik ustvaranju Velike Srbije.

Francuska je politika bila statična, iščekivala je rezultat, svo­dila se uglavnom na stav utemeljen na povijesnim odnosima.Ili, kako ju je formulirao Mitterrand početkomkolovoza, uočijoš jednog sastanka Ministarskog vijeća EZ-a na kojemu se ba­vilo Balkanom: »Sve povijesne datosti ovog stoljeća nalaze se tuujedinjene na jednom opasnom terenu. Dvanaestorica nemajusnagu za bitku ili intervenciju. SSSR, koji ima svojih nacional­nih problema, neće intervenirati. Mi ne smijemo zanemaritinaša tradicionalna prijateljstva. Za nas, kao i za Rusiju, to je Sr-

50

bija. Slovenija i Hrvatska su više okrenute Njemačkoj.«Dakle,ne možemo utjecati, navijajmo za prijatelje. Najveća francuskapomoć Miloševiću bilo je odugovlačenje priznanja Hrvatske. Iu tome je Francuska najglasnije kočila njemačku inicijativu.No, samo je priznanje efektivno najviše odugovlačila VelikaBritanija.

Od ljeta do kasne jeseni ministri vanjskih poslova RolandDumas i Hans Dietrich Genscher, te predsjednik FrancoisMitterrand i kancelar Helmut Kohl, imali su uz učestale razgo­vore o čvršćem ujedinjavanju EZ-a, čiji su motor bile upravoFrancuska i Njemačka, i stalnu točku spora: priznanje Hrvat­ske i Slovenije. U svojim je memoarima »Sjećanja«Genscher iz­brisao njemačko-francuske napetosti i proturječja iz toga raz­doblja. Tehnički hladno tumačeći kako je Njemačka prije od­luke o priznanju Hrvatske i Slovenije poštovala sva pravila usu­glašavanja unutar EZ-a i KESS-a. Dumas o tim sporovima pišemnogo otvorenije. Već na summitu u Luxembourgu krajemlipnja, dakle istome onom s kojeg je u Beograd i Zagreb upuće­

na povijesna trojka u misiju posljednje šanse, dolazi do sučelja­

vanja francuskog i njemačkog pogleda na rješavanje krize. Mit­terrand iznosi kao prioritet poštivanje teritorijalnog integritetadržava (odnosi se na SFRJ), a potom primjenu Pariške povelje opravu na samoodređenjeu sklopu postojećih država. Kohl po­država oprečnu tezu: na prvo mjesto stavlja pravo na samoodre­đenje. O raspravi koja je nastavljena bez dogovora, Dumas bi­lježi: »Dok kancelar Kohl govori, Mitterrand sastavlja listu dr­žava koje će se u budućnosti raspasti, dijelove država koji će tra­žiti neovisnost. Dodaje mi papir: Moldavija, Lombardija, Slo­vačka i mnoge druge« (Le fil et la pelote, str. 353). Sjednica senastavlja u vrlo napetom ozračju, prisjeća se Dumas. Za veče­

rom ga Genscher pita: »Dakle, Francuska je protiv samoodre­đenja naroda. Za nas Nijemce to je značajno.« A nekoliko dana

51

poslije: »Genscher od mene ozbiljno traži da odmah priznamoHrvatsku i Sloveniju.« Tenzije između dvojice ministara, kojisu privatno bili gotovo prijatelji, onoliko koliko je to u svijetumeđunarodne politike moguće, rastu kako srpski napadi naHrvatsku postaju otvoreniji i okrutniji. Polovicom rujna Gen­scher još otvorenije traži od Dumasa priznanje Hrvatske. »Gen­scher mi otkriva da ga je prethodne večeri nazvao msgr. Soda­no, državni tajnik Vatikana (Papin ministar vanjskih poslova).Telefonirao je u ime Svetog Oca: Priznajte brzo Hrvatsku. Mićemo zadužiti Poljsku i Austriju da vas slijede, a Sveta Stolica će

intervenirati na četvrtome mjestu. Mi to ne možemo učiniti

prvi. Treba, dakle, da prva prizna Njemačka.« »Ja sam mu pre­nio svoje zaprepaštenje. Rekao sam mu da nisam promijeniomišljenje, da bi to rano priznanje bilo neoprezno i da bi ohra­brilo Srbe da postanu još zahtjevniji i ofanzivniji.« Otvorenomiskazivanju ljubavi unatoč, u uvijek dobro obaviještenom Mi­loševićevu štabu nisu mnogo računali na francusku podršku,strahujućida će uskoro popustiti pred njemačkom inicijativomza priznanje Hrvatske. Procjene su bile utemeljene. Francuskaje tražila kompromis s Njemačkom uoči čvršćeg ujedinjenjaEZ-a i našla ga u međunarodnoj arbitraži: neka pravnici odlučeono što političari ne mogu. Ideja je bila Francuska, prihvatila juje cijela EZ. Komisija sastavljena od eminentnih europskihstručnjaka za ustavno pravo trebala je dati pravnu dijagnozuraspada Jugoslavije: je li riječ o secesiji, kao što su tvrdili Srbi, ilio razdruživanju iz savezne države kao što su tvrdili Hrvati i Slo­venci. Predsjedavao joj je tadašnji predsjednik Ustavnog sudaFrancuske Robert Badinter, po kojoj je i nazvana Badintero­vom komisijom. Početkom prosinca Badinterova je komisijaustanovila da se Jugoslavija raspala, da republike koje to želeimaju pravo na međunarodnopriznanje, da se republičke gra­nice tretiraju kao državne i utvrdila je uvjete za međunarodno

52

priznanje novih država, osobito u pogledu zaštite ljudskih i ma­njinskih prava. Zaključke je tehnički formulirao francuski pro­fesor međunarodnog prava Alain Pellee Upitan nekoliko godi­na kasnije je li bilo kakvih političkih sugestija Komisiji, Pelletse najprije pravio da ne razumije pitanje, a potom gotovo uvri­jeđeno uzvratio protupitanjem: »A tko bi se to usudio pred­sjedniku francuskog Ustavnog suda, gospodinu Badinteru, ilipredsjedniku njemačkogUstavnog suda, gospodinu Herzogu,sugerirati kakve zaključke treba donijeti u ustavnom sporu?«(intervju u Večernjem listu 27.09.1997.) To je bila Francuska.Politika je uvijek nastajala u nekom čudnomsuodnosu osobnihsklonosti i racionalnih načela, bila je kontradiktorna u sebi istoga neefikasna. I uvijek je političko stajalište moralo imati po­kriće u nekome višem principu. »Egalite, fraternite, liberte«uvijek je negdje zvonilo u uhu. Badinter je bio Mitterrandovosobni prijatelj, a njegovo pravno mišljenje bilo je potpuno su­protno Mitterrandovim željama i (do)tadašnjoj francuskoj po­litici. Slično se događalo i na terenu. Iako čvrsto prosrpski brifi­rani u domovini, kada bi se našli na poprištu rata u Hrvatskoj iposlije u BiH, francuski su diplomati, vojnici i časnici otvaralioči i mijenjali stajalište. Ne robujući instrukcijama, pretvaraju­ći se nerijetko u najoštrije kritičare Miloševićeve politike. Pa iMitterrandove, koliko im je to pozicija dopuštala.

Dok su Njemačka i Francuska gotovo akademski vodile ra­spravu »za« odnosno »protiv« priznanja Hrvatske i Slovenije,Velika Britanija je nenametljivo, ali uvjerljivo vodila krizniproces. Krajem kolovoza, kada JNA ulazi u otvoreni rat protivHrvatske, EZ saziva Mirovnu konferenciju o Jugoslaviji. Tuđmanje prihvatio odluku bez pogovora, prema sjećanjima svjedokaosobno vrlo razočaran, znajući da ona odgađa priznanje, a nezaustavlja rat. Ali, iz pozicije onoga tko želi pokazati koopera­tivnost da bi se međunarodno afirmirao i ishodio međunarod-

53

no priznanje, on nije imao izbora. Milošević je odugovlačio sprihvaćanjem odluke iako je osobno bio sretan zbog nje. Jer,pružala je mogućnost da samo sudjelovanje na Mirovnoj kon­ferenciji naplati pravom na više-manje nesmetano osvajanje naterenu.

»Polazeći od onoga što je rečeno na prošlom sastanku, oce­njujemo da je za nas mirovna konferencija poželjan i praviput... Sada stvari stoje tako da će i Hrvati prije forsirati rat negošto će konferencija uspjeti«, bilježi BorisavJović 12. rujna, pra­vilno procjenjujući prirodu Mirovne konferencije (str. 383).Na prijedlog predsjedavajuće Nizozemske, koja je (i) u tomerazdoblju pouzdano slijedila britansku politiku, EZ je mirovniproces povjerila britanskom lordu Peteru Carringtonu. Carrin­gton je bio majstor za sigurnosna i politička pitanja u mirovnimprocesima. Servirao je rješenja tako vješto da su ih ministri dva­naestorice više-manje konzumirali bez potpitanja. Većina čak

ni desetak godina kasnije nije bila svjesna što su zapravo progu­tali u jesen i zimu 1991. Ostali su uvjereni da je to bilo neutral­no posredovanje EZ-a, a ne tek početakbritanskog upravljanjakrizom. Tada u ime Europe. Suradnici su bili polaskani Carrin­gtonovim znanjem, aristokratskim držanjem i ujednačenim ci­nizmom prema svim jugoslavenskim stranama. Pokazivao jenadmoć i prijezir kakav se manje iskusni i manje upućeni po­srednici nisu usuđivali niti su mogli pokazati. Oni su bili prete­žito diplomati općeg spektra, koji mogu proizvesti mnogo pa­pira - ne znajući što je njihova bit i kamo oni vode, koji moguizreći mnogo općih floskula - ne znajući što su zapravo rekli.Carrington je bio vrhunski specijalist. Kada je preuzimao mi­rovni proces u bivšoj Jugoslaviji, imao je iza sebe funkcije bri­tanskog ministra obrane, ministra vanjskih poslova, glavnogatajnika NATO-a; bio je posrednik u rješavanju problema najugu Afrike, poglavito II Rodeziji i njezinu pretvaranju u Zim-

54

babve, a završio je elimu britansku vojnu akademiju Sun­dhurst. Recept koji je primjenjivao na jugoslavensku krizu bioje sljedeći: dok srpsko vodstvo i JNA vode osvajački rat protivHrvatske, EZ pod njegovim vodstvom razmatra rješavanje glo­balne jugoslavenske krize, u koje treba uklopiti i Hrvatsku. Teku trenucima kada brutalnost rata dosegne razinu koja se zbogjavnosti više ne može ignorirati, Carrington priprijeti »strana­ma«, u pravilu Miloševiću, izbacivanjem iz Mirovne konferen­cije i zatraži poštivanje primirja, koje će bez sankcija biti prekr­šeno već sljedećegdana. Mirovna konferencija stvarala je prividda EZ nešto čini na zaustavljanju rata, a nije stvaralo nikakveobveze.

U sklopu priprema velike Mirovne konferencije Carringtonu prvoj polovici rujna šalje na terenske razgovore Fitzroya Mac­leana, dobroga poznavatelja i velikoga prijatelja socijalističke

Jugoslavije, u stvaranju koje je poslije Drugoga svjetskog rata isam sudjelovao, i koji je za Drugoga svjetskog rata vodio prvusavezničku misiju na razgovorima s Titom. U Beogradu jeMacleanova poruka sljedeća: »Za rješenje jugoslavenskog pita­nja važna je Francuska jer je kolebljiva. Treba nastojati da Fran­cuska podrži Veliku Britaniju, da zajedno zaustave Nijemce,kako bi Nijemci zaustavili Hrvate, što bi stvorilo uvjete za pre­kid vatre i traženje političkog rješenja« Oović, str. 384). Cilj jedakle: očuvati Jugoslaviju u bilo kojem obliku. U danim okol­nostima to znači: omogućiti uvećanoj Srbiji da se predstavljakao Jugoslavija.

Kada ne želiš riješiti problem, osnuj radnu grupu. To je sjaj­ni recept za nedjelovanje, koji je preporučao još Churchill. Na­kon razgovora sa »stranama«, Carrington osniva stalne radnegrupe Mirovne konferencije: vođenje radne grupe za pregovoreo budućim odnosima među jugoslavenskim republikama po­vjerava britanskom ambasadoru Brianu Croweu; grupu za

55

ljudska prava i manjine njemačkom ambasadoru Geertu Ahren­su; grupu za ekonomsku suradnju francuskom diplomatu Jea­nu Duriexu, a briga o pravnim aspektima pregovora i mogućihdogovora povjerena je britanskom pravniku Henryju Darwi­nu. Formalno, tri su najmoćnije europske države zadovoljene- imaju svoje predstavnike. Radne su grupe usmjerene na općapitanja, irelevantna u vrijeme otvorenoga rata u Hrvatskoj. Aone koje bi, eventualno, mogle imati dodira sa stvarnošću ilibudućim političkim razvojem, poput radnih grupa za buduće

odnose među republikama ili za aktualna pravna pitanja - upouzdanim su britanskim rukama.

U sljedeća dva mjeseca lord Carrington poziva nepostojeće

Predsjedništvo nepostojeće SFRJ, vojne zapovjednike i sve re­publičke predsjednike u Haag, Bruxelles, Strasbourg i Ženevuda bi razgovarali o generalnom mirovnom planu. Dok topoviJNA nesmiljeno tuku po hrvatskim gradovima približavajućiseciljnoj liniji Karlobag-Karlovac-Viro-vitica, u sklopu Mirov­ne konferencije raspravlja se o modelima budućegapovezivanjajugoslavenskih republika i njihovoj ekonomskoj suradnji. Dokparavojne jedinice hrvatskih Srba potpomognute JNA i para­vojskama pristiglim iz Srbije, ubijaju i protjeruju Hrvate, et­nički čisteći područja planirane Velike Srbije - Mirovna sekonferencija najviše bavi time kako u budućnosti zaštititi ljud­ska i manjinska prava lokalnih srpskih zajednica u Hrvatskoj dane bi imale razloga za zabrinutost. Kada se Milošević ili zapo­vjednik JNA Kadijevićuvrijede zbog neke primjedbe, bojkoti­raju sljedeće sastanke posvećujući se radovima na terenu. Ljut­nja ih prođe tek kada procijene da bi njihov bojkot mogao iza­zvati međunarodno priznanje Hrvatske.

Carringtonova čvrsto strukturirana Mirovna konferencijajamčila je da će mirovni pokušaji potrajati barem nekoliko mje­seci. Zapadni vojni analitičari davali su Hrvatskoj šanse samo

56

nekoliko tjedana da izdrži napade neusporedivo nadmoćnije

JNA. Prema prognozama, trebala je pasti prije nego što proceszavrši. Na britansko-američkuinicijativu, Vijeće sigurnosti 25.rujna donosi rezoluciju o embargu na uvoz oružja za cijelu Ju­goslaviju. Rezolucija u tome trenutku pogađa jedino Hrvatsku.Srbi iJNA imali su i viška oružja. Hrvati su imali mnogo elana i- nisu imali izbora. Dolaskom bivšega šefa ratnoga zrakoplov­stva JNA, generala Antuna T usa, na čelo glavnoga stožera HV,Hrvatska vojska postaje sve organiziranija i nastoji se domoći

oružja iz garnizona JNA, smještenih u hrvatskim gradovima,blokirajući ih. Tada ponovno Mirovna konferencija priskače upomoć Srbima. Ioni je znaju koristiti u vlastitu interesu, mno­go bolje nego u međunarodnim poslovima neiskusno hrvatskovodstvo. Kadijević i Milošević nameću deblokadu vojarni u hr­vatskim gradovima kao ključnu temu konferencije i traže da sevojska iz njih izmjesti zajedno s oružjem na krizna područja.

Značilo je to: pustiti JNA zajedno s oružjem iz gradova, u koji­ma je blokirana i nemoćna, na ratna područja s kojih će napa­dati te gradove i učvrstiti dotad osvojeno. Tuđman traži da seJNA potpuno povuče. Carrington saziva konferenciju, fan­tomsko Predsjedništvo fantomske Jugoslavije (Stjepan Mesić,

Branko Kostić, Borisav Jović, Bogić Bogićević, Vasil Tupur­kovski, Jugoslav Kostić i Sejdo Bajramović), uz prisutnostTuđmana i Miloševića, potpisuje naoko kompromisni spora­zum, prema kojemu »treba što prije evakuirati sve blokirane vo­jarne u smjeru evakuacije izvan Hrvatske«. To je jedan od kon­troverznijih sporazuma koje je hrvatski predsjednik ikada pot­pisao. Potpisao je zapravo okupaciju vlastite zemlje. Jer, spora­zum dopušta tumačenje sukladno srpskim zahtjevima: da seJNA, zajedno s oružjem, povuče na već osvojeni hrvatski terito­rij. Dakle, unutar granica budućeVelike Srbije. Hrvatski je voj­ni vrh bio bijesan - u vrijeme najjače srpske agresije Hrvatska

57

je potpisom gubila već osvojeno oružje i dobivala novoga pro­tivnika koji je već bio neutralizirano »Nijedan vojnik ne bi pot­pisao takav sporazum«, komentirao je nekoliko godina kasnijegeneral Imra Agotić, poslije potpisivanja sporazuma glavni hr­vatski pregovarač za izmještanje JNA iz blokiranih vojarni. Do­duše, Tuđman nije nikada osobito pažljivo čitao ono što potpi­sUJe.

Ali i sastav sudionika pregovora bio je takav da je Tuđmanubitno sužavao manevarski prostor.

Bila je to jedna od tipičnih zamki Carringtonove mirovnekuhinje: o pitanju koje se ticalo samo napadnute Hrvatske tre­balo se usuglasiti pet predstavnika napadača (srpski predstavni­ci), dvojica kojima je bilo svejedno (BiH i Makedonija) i dvoji­ca predstavnika napadnutih (Hrvatska). Slovenski su predstav­nici tada već, politički pragmatično, bojkotirali konferenciju.Formalno, takav je sastav legalan jer je SFRJ još uvijek priznatadržava, a Hrvatska nije. Napadnuta i slabija, Hrvatska je - od­lukom predsjedavajućegaCarringtona - u takvom sastavustavljena u najgoru pregovaračkupoziciju. Ne pristanu li hrvat­ski predstavnici potpisati ono o čemu su ostali suglasni, dobiva­ju status nekooperativne strane, strane koja bojkotira dogovor.Njemačka, koja traži međunarodno priznanje Hrvatske, gubiargumente jer Hrvatska bojkotira proces. Takav model mirov­nih pregovora, koji u biti daje mirovnu legitimaciju osvajaču,

poslije je često primjenjivan u Hrvatskoj, a osobito u BiH. Dokna prvi pogled sve izgleda vrlo nepristrano i izbalansirano.

Njemačka, Francuska i Velika Britanija nastojale su pridobi­ti ostale članice EZ-a za svoju političku opciju. Njemačka, kojaje zagovarala priznanje Hrvatske i Slovenije kao politički dopri­nos zaustavljanju rata, još je u rujnu za politiku priznanja pri­dobila Italiju. Hans-Dietrich Genscher uvjerio je Giannija deMichelisa. Na jesen lobirala je među zemljama Beneluxa, od

58

kojih je osobito Nizozemska bila vezana za britansku vanjskupolitiku, i bilo ih je teško odvojiti. Ključni su, čini se, bili izvje­štaji nizozemskih predstavnika s terena, ambasadora Wynaen­dsa, koji je bio posebni izaslanik EU, i ambasadora Van Houte­na, koji je predsjedao europskim promatračimau zagrebačkom

Hotelu »1«. Njemačka je lobirala i kod nečlanica:Svedske, Polj­ske, Islanda, Češkoslovačke... Agilni šefdiplomacije Hans Die­trich Genscher, po kojemu su nakon priznanja u Hrvatskoj na­zivali kafiće, provodio je zapravo politiku saveznoga kancelaraHelmuta Kohla. Imali su podršku i njemačke javnosti i nje­mačkih medija, osobito kako je rat protiv Hrvatske postajao svesuroviji. Njemačka je obavila najveći dio posla političkog lobi­ranja za priznanje Hrvatske. Tehnički precizno, korak po ko­rak, odluku po odluku EZ-a, utirala je put. Izvan EZ-a najgor­ljivija je zagovornica priznanja bila Austrija, osobito njezin mi­nistar vanjskih poslova Alois Mock, koji i vrlo izravno pomagaoad hoc okupljenoj hrvatskoj diplomaciji da se uopće snađe nameđunarodnojsceni, dogovarao im razgovore sa svojim kole­gama u Europi. Iz pozadine je jednu od presudnih uloga, krozutjecaj Katoličke crkve na europske države odigrao Vatikan.Ponajprije papa Ivan Pavao II. i njegov sugovornik u Hrvat­skoj, kardinal Franjo Kuharić.

Među protivnicima priznanja Hrvatske u jesen 1991. našaose i tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović,

koji je apelirao na države EZ-a da ne priznaju Hrvatsku. Naiv­no vjerujući da će se Milošević namiriti na Hrvatskoj i da će

BiH ostati pošteđena rata. Bilo je to Miloševićevo taktičko

umijeće: uvijek je imao samo jednoga protivnika, s ostalima jepregovarao. Tadašnji SSSR u raspadanju, zaokupljen vlastitimbrigama, na čijem je čelu još uvijek bio otac perestrojke i gla­snosti, a poslije njihova žrtva, Mihail Gorbačov, nije se ničim

protivio priznanju, niti je aktivno pomagao Srbe. Stoviše, kako

59

bilježi Mario Nobilo (M. Nobilo, Hrvatski feniks, str. 176),upravo je Gorbačov poslao, kasno u noći 6. listopada, upozora­vajuću poruku predsjedniku Tuđmanu i tadašnjem hrvatskompremijeru Franji Greguriću: »Imamo informaciju da će u naj­skorije vrijeme ONA) napasti velike industrijske centre pa čak iglavni grad Hrvatske - Zagreb... To bi nesumnjivo dovelo donagle oštre svjetske osude i odgovarajuće reakcije u svijetu... Uovom uznemirujućem trenutku sovjetsko se rukovodstvo obra­ća rukovodstvu Jugoslavije i višoj komandi Jugoslavenske na­rodne armije s neodgodivim pozivom da pokažu maksimalnuodgovornost i suzdržanost da se ovaj rat ne proširi, već da se od­mah zaustave vojna djelovanja i da dođe do bezuvjetnog i pot­punog pridržavanja sporazuma o prekidu vatre.« Sljedećeg

dana izvršen je atentat na hrvatskog predsjednika. Lovac JNAispalio je rakete precizno usmjerene na blagovaonicu Banskihdvora, njegova tadašnjeg sjedišta. U Banskim su dvorima u tovrijeme, na sastanku s Tuđmanom, bili i Stipe Mesić i AnteMarković.Bilo je to dan uoči isteka moratorija na hrvatsku De­klaraciju o neovisnosti. To je onaj moratorij koji je potpisan naBrijunima tri mjeseca ranije, pod patronatom europske trojke,a koji je antologijski Jacques Poos prokomentirao antologijski:»Situacija u Jugoslaviji je pod kontrolom. Nikad institucijeEZ-a nisu bile tako brze, odlučne i adekvatne.«

Atentat nije uspio zahvaljujući banalnoj slučajnosti ­Tuđman, Mesić i Marković toga su dana preskočilidesert i po­vukli se na nastavak razgovora u Tuđmanovu radnu sobu. »Dasamo ostali u blagovaonici još samo na kavi, vjerojatno bismosvi bili mrtvi«, procjenjuje osam godina poslije Mario Nobilo.»Bio je to jedan od rijetkih trenutaka kada je Tuđman javnopokazivao emocije. Mislim da ga nikad nisam vidio toliko po­tresenog, na rubu suza, i toliko prkosnog, kao dok je razgledaorazrušene Banske dvore poslije raketiranja«, sjeća se Nobilo.

60

Hrvatski je sabor sljedećega dana, zasjedajući na tajnome mje­stu - za koje su, doduše, znali barem svi informiraniji hrvatskinovinari - jednoglasno skinuo moratorij s Deklaracije o neo­ViSnOSti.

EZ je donijela odluku o priznanju Hrvatske i Slovenije nadramatičnojsjednici Ministarskog vijeća, na kojoj su ponovnoogoljene političke razlike triju najjačih država. Njemačka jetehnički precizno pripremila argumentaciju i obavila prethod­na lobiranja među članicama u tolikoj mjeri da je za donošenjeodluke o još jednoj odgodi priznanja bilo teško pronaći uvjer­ljiv razlog. »Iznova sam objasnio da je na kocki vjerodostojnostEZ-a, da je očito kako jedino Srbi pokušavaju izbjeći sporazumi da bi daljnje odgađanje zato djelovalo baš kao ohrabrenje danastave osvajački rat protiv Hrvatske. Ali, da se primjena sile nesmije ni u kom slučaju nagraditi. I što bi napokon moglo do­krajčiti rat u Hrvatskoj ako ne priznanje te države i tako inter­nacionalizacija?«, piše Genscher u »Sjećanjima«, minimiziraju­ći dramu koja se događala iza zatvorenih vrata. Napominje tekda su, uza sve više pristaša priznanja, neki kolege ministri bili inadalje »rezervirani«, apostrofirajući posebno tek šefa grčke di­plomacije koji se pribojavao makedonskoga zahtjeva za prizna­nje. T o je bila Njemačka - uporna, organizirana, tehnički pre­cizna, u retorici vrlo samozatajna. Prikrivajući tko su bili uisti­nu najveći protivnici priznanja. U jednom je trenutku Gens­cher otvoreno najavio da će Njemačka priznati Hrvatsku prijeBožića, kako je obećala i odlučila, bez obzira na ostale članice.

Odluka je donesena u zoru sljedećegdana. Bila je to noć u kojojje Njemačka osvojila političku težinu u EZ-u, koja je bila raz­mjerna ekonomskoj snazi.

Iz kuta francuske diplomacije, ta je briselska noć između 16.i 17. prosinca bila gotovo eksplozivna, da bi završila francuskimkompromisom: »Ministri vanjskih poslova su se umalo raspali

61

oko jugoslavenskog dossiera, prije nego što su našli kompromi­snu formulu. Hans Dietrich Genscher, vrlo nervozan, napušta­o je pregovarački stol svakih četvrt sata da bi telefonirao kance­laru Kohlu. Završili smo usvajajući francuski prijedlog proce­dure u dvije faze« (Dumas, str. 355). U prvoj fazi, do 23. pro­sinca republike koje su željele priznanje trebale su podnijeti za­htjeve. Prije svega, trebale su udovoljiti uvjetima zaštite manji­na, koje je uobličila Badinterova komisija. I, budu li uvjeti ispu­njeni, priznanje će uslijediti 15. siječnja 1992. To je ponovnobila Francuska, zadovoljna što je prihvaćen njezin prijedlog.Pokazala je izrazit smisao za dramu i uživala pridonoseći rasple­tu. Kada je trebalo birati, europska budućnost bila joj je bitnijaod povijesnoga prijateljstva prema Srbima.

Velika Britanija došla je na sastanak odlučna spriječiti dono­šenje odluke o priznanju. Kao jasnu poruku, umjesto ministravanjskih poslova Douglasa Hurda, na sastanak Ministarskogvijeća poslali su njegova zamjenika Douglasa Hooga. Britanskaje stajališta pokušao nametnuti lord Carrington, s pretpostav­ljeno neutralne pozicije predsjedavajućega Mirovne konferen­cije. Tumačio je kako već prvi paragraf njegova plana nudi per­spektivu osamostaljenja republikama koje to žele, ali tek nakonšto se postigne opće rješenje. Uvjeravao je ministre da će obeća­

no priznanje uništiti mirovni proces. »Rekao sam vrlo oštrokako osjećam da je tajming za priznanje pogrešan. Naglasiosam kako bi prerano priznanje torpediralo Mirovnu konferen­ciju. Nije bilo načina da se nakon toga nastavi konferencija. Toviše ne bi imalo smisla. I da, ako priznaju Hrvatsku i Sloveniju,moraju pitati i ostale da li žele svoju neovisnost. A ako pitajuBosance žele li neovisnost, oni će, oni će nužno morati reći da ito će značiti građanski rat (u Bosni) ...« (Death ofYugoslavia, str.220).

Carrington ni tada ni godinama poslije nije skrivao ljutnjuzbog toga što je Njemačka isforsirala priznanje:

62

»Činilo mi se da nakon toga više nema smisla nastavljati skonferencijom. Dvije su zemlje dobile neovisnost i nakon togaviše nisu imale interesa za daljnju proceduru, a nisam pretpo­stavljao da bi i Srbi mogli biti zainteresirani. Jedina nagradakoju smo mogli dati bilo kome, da se složi s bilo čime, bilo je ukrajnjoj liniji priznanje njihove neovisnosti. Inače nema mr­kve« (str. 221).

Lord nijednom riječju ne spominje granice, ni njihovu ne­promjenljivost silom. U njega nema mjesta poruci da osvajanjaneće biti nagrađena. Štoviše, uopće nema osvajanja, ni napada­ča ni napadnutog, kao ni etničkog čišćenja - ničega od onogao čemu su tako nedvosmislene i očajničke izvještaje pisali eu­ropski promatrači iz zagrebačkoga Hotela »1«. Ne spominje nizaustavljanje rata u Hrvatskoj. Vrhovni je princip - održatiMirovnu konferenciju i održati sve strane zainteresiranima zasudjelovanje na Mirovnoj konferenciji. Hrvatsku - time što će

možda biti međunarodno priznata jednoga dana, ako bude su­rađivala na Mirovnoj konferenciji. Srbiju - time što je mo­gućnost promjena granica i zadržavanja osvojenoga ostala vrlootvorena. BiH - strahom od rata imogućnošću da ga izbjegne,preda li se Miloševiću.

Carringtonova Mirovna konferencija bila je nedvosmisleneuropski diplomatski okvir za stvaranje Velike Srbije: Hrvatskado linije Karlobag-Karlovac-Virovitica, cijela BiH i cijela Ma­kedonija. A da EZ toga nije bila svjesna. I nakon što je 1992.godine Mirovna. konferencija EZ-a odumrla, uvelike britan­skim zaslugama, i spojena s UN-om u Mirovnu konferencijU obivšoj Jugoslaviji (ICFY) - britanski je model rješavanja jugo­slavenske krize u biti ostao isti.

Apsurdno, ali mnogi političari, novinari i publicisti, koji subili izrazito antimiloševićevski orijentirani i koji su vidjeliuzrok rata u politici stvaranja Velike Srbije, prihvatili su Car-

63

ringtonove teze o preuranjenom priznanju Hrvatske i njegovukritiku njemačkepolitike kao aksiom. Uopće se ne propitujući

što bi se dogodilo da je priznanje izostalo? Zbog upornoga po­navljanja, teza o preuranjenu priznanju postala je istina u kojusu uspjeli uvjeriti čak i dio njemačke lijeve političke scene. Injome su pothranjivali njemački kompleks krivnje u sljedećem

Miloševićevu ratu - u BiH. Genscher je to sažeo u »Sjećanji­

ma«: »Priznanje Hrvatske i Slovenije nije dovelo do eskalacijerata, kako su se pribojavali neki moje kolege. Naprotiv: pred­sjednik Miloševićproglasio je 9. siječnja 1992. završenim rat uHrvatskoj i protiv Hrvatske pa su oružani sukobi prestajali. Tošto je Milošević mogao jednostrano proglasiti rat završenim,koj i je time i završio, pokazuje tko je taj rat poveo. N eprijatelj­stva su počela jedino od Srbije, zbog čega ih je jedino on mogaoobustaviti jer Srbija je u to vrijeme već držala pod okupacijomtrećinuhrvatskog teritorija. Ane obramo.«Ali, većJoschka Fis­cher nije vjerovao Genscherovim, nego Carringtonovim riječi­

ma.

U jesen 1991. EZ, zahvaćena euforijom čvršćeg ujedinjenja,propustila je ono čemu je deklarativno težila - postati jamaceuropske sigurnosti. Bila je to prilika koja se za EZ/EU višeneće ponoviti. I nije bila osobito zahtjevna. »U neformalnimrazgovorima europski promatrači su nas znali pitati što bi mo­gla EZ učiniti«, sjeća se tadašnji glavni hrvatski vojni pregova­rač, generalImraAgotić. »Govorili smo im ono što su i sami do­bro znali: priznajte nas i srušite mostove na Dunavu da Srbijane može slati u Hrvatsku vojnike i vojnu tehniku. U ranu jesen,u jeku napada na Vukovar, možda bi bilo dovoljno samo pri­znanje i nekoliko brišućih letova iznad tog područja, kojima bise demonstrirala odlučnost.«Procjene tadašnjega zapovjednikafrancuskih kopnenih snaga, kasnijeg zapovjednika Unprofora,generala Jeana Cota nešto su zahtjevnije. Prema njemu, u listo-

64

padu 1991. rat se mogao zaustaviti s tri broda, tridesetak avionai 3000 vojnika oko Vukovara i Dubrovnika (La derniere guerrebalkanique, str. 121).

Ali, EZ tada objektivno nije mogla dići nijedan avion. I to nezbog toga što nije bilo unaprijed utvrđenihpravila, niti što nijeimala kerozina, nego zato što nije imala vodstvo. Njezine su čla­

nice bile interesno podijeljene, a odlučivalo se konsenzusom.Očekivati vodstvo od EZ-a jednako je neutemeljeno kao što jebilo očekivati od Ante Markovića da spasi i mirno reformirabivšu Jugoslaviju. Da bi se ta očekivanja ostvarila, trebalo bipromijeniti temelje EZ-a, odnosno bivše Jugoslavije. To su na­prosto kalkulacije s onu stranu realnosti. I SAD su to dobroznale pa su puštale EZ da, uz pouzdanu britansku opstrukciju,sama razbije svoju tadašnju pretencioznu ideologiju - europ­ska sigurnost Europljanima. U tome trenutku Britanci su imbili pouzdani saveznici. Na mala vrata u europsku su krizu već

uvodili UN. Jedino je Jacques Poos ostao entuzijast do kraja.Kada je već bilo posve bjelodano da se EZ slomila na jugosla­venskoj krizi, on je i dalje predano obilazio novinare koji supratili mirovne pregovore u Haagu i Bruxellesu da poruči »ne­što važno« onima koji su imali dovoljno pristojnosti da ga saslu­šaju. Da im on kaže kako je to »europska stvar« i »kako je Euro­pa pokazala da može riješiti krizu«.

65

HRVATSKA U ZRCALU

Sudnica Međunarodnogakaznenog suda za bivšu Jugoslaviju,sedam godina poslije. Sudac Richard May trudio se zadržatisuze. Britanskoga suca Maya zvali su odmila u sudu i sudac zavješanje. Dijelom zbog njegova gotovo neprobojnog lica ­maske, na kojemu se nikad nije mogao vidjeti nikakav osjećaj,

nikakav znak da su ga dirnule stravične priče o mučenjima iubojstvima koje je slušao svakodnevno. Dijelom je nadimakdobio i zbog vlastitoga prezrivog odnosa prema svima koji sudolazili iz tamo nekih balkanskih državica, ma što bili: optuže­nici, svjedoci, odvjetnici ...

Na stolici za svjedoke sjedio je Vladimir Leopold Veber, sre­dovječan gospodin iz Vukovara. Američki tužitelj Clint Willi­amson navodio ga je da priča o svome sinu. I otac je mirno pri­čao: Siniši su bile 22 godine, bio je sportaš, aktivno je treniraoveslanje u vukovarskome veslačkom klubu, pripremali su se zaosvajanje medalje na nekom prvenstvu... Kada je JNA napalagrad, priključio se obrani. Posljednji put otac ga je vidio 19.studenoga 1991. u vukovarskoj bolnici, gdje je ranjen ležao.N akon što ga je JNA odvela iz bolnice, Siniša je nestao. Otac ječuo da je viđen na Ovčari - farmi na kojoj su zarobljenici iz vu­kovarske bolnice mučeni, ubijani i pokapani u masovnu grob-

66

nicu. No, uz neizvjesnost i strepnju, sve do veljače 1997. posto­jala je i nada. »Nadao sam se ipak da mi je sin možda kao zaro­bljenik na prisilnom radu u nekom rudniku u Srbiji.« Tada jepozvan na identifikaciju na patologiju na zagrebačkoj Šalati.Prepoznao je Sinišu po ostacima veste i zubnim plombama. Pa­tolog ga je prilično neočekivano upitao: »Je li vaš sin možda biosportaš?«

»Zašto vas je to pitao? Je li našao nešto neobično?« vodio jepriču tužitelj. »Mišići su mu od intenzivnog treninga bili tolikojaki da su spljoštili kost u predjelu listova«, objasnio je otac, go­tovo nestvarno mirno, kao da je pod jakim utjecajem sedativa.Sucu Mayu drhtala je brada, vidjelo se da se s naporom kontro­lira. »Je li Siniša imao još nešto po čemu biste ga mogli prepo­znati?« vodio je dalje tužitelj. »Da, nosio je oko vrata lančić spločicom, poklon za rođendan tek nekoliko mjeseci prije smr­ti.« Tužitelj je iz vrećice izvadio dokaz i položio ga pred oca­lančić s pločicom. Bio je to Sinišin lančić. Vladimir Lepold Ve­ber izgledao je kao što je mogao izgledati bilo koji urar, učitelj

ili lokalni službenik u u Ujedinjenom Kraljevstvu. Imao je pre­zime koje Europa razumije. Ništa na njemu nije podsjećalo na»les Croates«, riječi koja je prijateljici francuskog jezikoslovcaPaula Gardea još davno prije rata zvučalo tako »graktavo« dajezaključilakako su »sigurno zločesti ti Hrvati« (Paul Garde, Zi­vot i smrtJugoslavije, Ceres, Ziral, 1996., str. 375). Siniša se nijebavio bacanjem kamena s ramena ili kakvim drugim egzo­tičnim balkanskim sportom. Trenirao je veslanje. Baš kao stu­denti s Oxforda i Cambridgea za svoje godišnje nadmetanje. Akad je napadnut Vukovar, pridružio se obrani jer je to u tomtrenutku bio jedini častan izbor. Bila je to priča koju je svakiobrazovaniji Europljanin mogao razumjeti, s kojom se mogaopoistovjetiti i u kojoj je bilo savršeno jasno tko je tko.

U Hrvatskoj ni tada, a ni poslije nitko nije umio uobličiti iposredovati tako jasnu sliku o prirodi rata. Štoviše, uopće nije

67

postojala svijest da je to bitno, zapravo najbitnije. I da bi se timenetko trebao ozbiljno i sustavno baviti. Slučaju i privatnoj ini­cijativi bila su prepuštena tri najvažnija oblika stvaranja slike oratu u Hrvatskoj: odnos prema stranim medijima, odnos pre­ma europskim promatračima i političko lobiranje. A diploma­cija je tek stvarana, i to na prilično osoben način.

U tome je pogledu Hrvatska bila upravo idealan laboratorij,čak vrlo anegdotalan. Nakon slovenskog, medijski izuzetnouspješnoga ratnog projekta, s jasnim napadačem i napadnutim,u kojemu jeJNA bila retrogradni i beskrupulozni Golijat, a slo-ovenska TO David - što baš i nije sasvim odgovaralo istini ­Hrvatsku je rat zatekao bez projekta. I dok su slovenski medij­ski stratezi uspješno plasirali sliku maloga europskog narodakoji se bori za svoju samostalnost protiv komunističkeJNA, smladim i modernim ministrom informiranja Jelkom Kacinomu ulozi glasnogovornika - Hrvatska nije imala ni strategiju, nistratega, ni glasnogovornika, a ni ministra informiranja koji bistranim novinarima mogao dati barem osnovne informacije naengleskom. Strani dopisnici, koji su se nakon slovenskoga rataselili u Hrvatsku, bili su doslovce prepušteni sebi i sklapali suslike prema vlastitu dojmu i izboru. A izbor detalja bio je uisti­nu velikog raspona - od pokolja po selima i otvorenoga rataJNA, do groteskne garde u crvenim kvazipovijesnim uniforma­ma, koja je s puškama s bajunetama dežurala pred predsjed­ničkim uredom, izmjenjivala se uza zvuke bubnjeva i uvijekbila idealan prizor za ismijavanje Tuđmanovapoimanja države.

Rat je već bio u punom jeku kad je Hrvatska dobila ministrainformiranja koji govori engleski - Branka Salaja. Bilo je to ti­pično hrvatsko imenovanje. Prema Salaju, bivšem hrvatskomdisidentu koji je živio u Švedskoj, Tuđman mu je još u ranu je­sen ponudio da bude ministar informiranja, ali on se zahvalio»jer ne zna biti ministar« i vratio se u Švedsku. Tjedni su prola-

68

zili, rat je postajao sve okrutniji, informacije o njemu sve kon­fuznije, pa se Salaj vratio u Hrvatsku i ipak postao ministar. Ali,za razliku od Jelka Kacina u Sloveniji, koji je bio dio projektaslovenske vlade, Salaj je bio sam svoj projekt. Najviše se bavio

stranim dopisnicima i improvizirao u improviziranom press-cen­trn u zagrebačkom hotelu »Intercontinentak Jedina tri kom­pjutora dobili su, sjeća se desetak godina poslije, ljubaznošću

humanitarne organizacije iz Saudijske Arabije, kojoj je dao doznanja da bi mu to bila najdraža humanitarna pomoć. S novi­narima je, bez ikakvih posebnih instrukcija, radio kako je misli­o da bi trebalo. »Princip nam je bio: nikada novinaru svjesno neplasirati laž! Nastojali smo im pomoći da vide što se događa.

Sada vidim da smo pretjerivali puštajući ih svuda na frontove.Mnogo ih je poginulo zbog njihova, ali i našeg neiskustva«,ocjenjuje on s distance od desetak godina.

Prije toga stranim se dopisnicima bavio Tuđmanov glasno­govornik i savjetnik za vanjsku politiku Mario Nobilo. Tako­đer po instinktu, bez neke posebne PR strategije. »Imali smopozitivnu energiju i dobar cause, uvjerenje da se borimo za pra­vu stvar. Vodili smo novinare svuda, nastojeći biti transparen­tni. Mislim da je bitno bilo pokazati im da smo mi žrtve«, sjećase dvanaest godina poslije Nobilo. Ali, biti žrtva nije dovoljnote može čak dosaditi i postati odbojno. Slike masakriranih ljudii seoskih žena koje nariču nad leševima, koje su prvih mjesecidolazile iz Hrvatske na zapadne ekrane i novinske stranice, višesu pogodovale stvaranju slike o okrutnim zaraćenimplemeni­ma nego žrtve s kojom se suvremeni Europljanin mogao poi­stovjetiti. Tek padom prethodno razorenoga Vukovara i napa­dima JNA na povijesnu jezgru Dubrovnika Hrvatska je bilapercipirana kao žrtva, a JNA kao agresor. I to zahvaljujući po­najviše divljaštvu jugoslavenske vojske i srpskih paravojski.

69

Uistinu osobena komedija zabune događala se u zagre­bačkom Hotelu »1«, u kojemu su bili smješteni europski pro­

matrači. U hotel je počela pristizati europska vojno-obavještaj­na elita. Čim su stigli, počeli su montirati vlastite antene poprozorima soba. U istom je hotelu bilo sjedište, upravo zbognjih osnovanog, Hrvatskog ureda za vezu s europskom proma­tračkommisijom. Normalno bi bilo očekivati da je promatrači­ma za pružanje usluga vođenja i prevođenja namještena hrvat­ska obavještajna elita. S klasičnim asortimanom obrade stranihobavještajaca: piće, hrana, zabava, seks. Bilo bi očekivano dameđu prevoditeljicama budu i prevoditeljice s posebnim zada­cima. Očekivati nešto tako normalno jest, dakako, pogrešno.

Prije svega, u hrvatskome državnom vrhu nije uopće biloosviješteno tko su zapravo promatrači, što rade i koliko je nji­hova uloga bitna za kreiranje politike njihovih vlada. A, osobi­to, nikomu nije padalo na pamet da bi se s njima možda trebaloigrati nekih obavještajnih igara. Bili su uglavnom percipiranikao Europljani koji dolaze internacionalizirati krizu pa već

zbog takve misije oni rade gotovo više zaTuđmana nego za svo­je vlade jer mu pomažu u internacionalizaciji. I s kojima se netreba posebno baviti, možda im tek malo logistički pomoći davide što se događa. Malo ih podučiti hrvatskoj povijesti, što jeTuđman držao vrlo bitnim, predočiti im kulturno naslijeđedase uvjere kako su Hrvati star i kulturan narod. Doduše, na hr­vatskoj strani u to se vrijeme i nije imao tko igrati sofisticiraniješpijunske igre s međunarodnim predstavnicima.

U red su, na volonterskoj osnovi, preuzele dvije dame. LjerkaMintas-Hodak, tadašnja Tuđmanovasavjetnica za pomorstvoi turizam, postala je predstojnica ureda. Jer, turizam se u to rat­no doba nešto umrtvio. Verica Varga, brokerica iz Kanade kojase zatekla u Hrvatskoj na ljetovanju, postala je operativna šeficaUreda. Nakon što je ponudila pomoćTuđmanovuuredu, jedi-

70

na provjera koju je gđa Varga prošla prije preuzimanja dužnostibilo je pitanje: može li rano ustati? Rekla je da može i dobila pri­liku besplatno voditi Ured. Ured su ustrojile prema vlastitimzamislima: upućivale su javne pozive građanima koji znaju stra­ne jezike i žele pomoći, testirale potom njihovo znanje jezika,povijesti i zemljopisa. Oni koji su prošli imali su priliku volon­tirati kao prevoditelji i vodiči. U hotelu na kraju grada okupilose tada vrlo šaroliko društvo studenata, njihovih asistenata iprofesora, turističkihvodiča, ali i direktora znanstvenih institu­ta i akademika.!' kako se svi dvanaest godina poslije gotovo snostalgijom sjećaju - gotovo nemjerljiva količina pozitivneenergije. Svi su željeli - učiniti nešto. Već u prvim natječajima

u prevodioce volontere prijavili su se i Miroslav Tuđman, naj­stariji predsjednikov sin, tada profesor informatike na Filozof­skom fakultetu; Ivo Goldstein, tada mlad povjesničar; Ivan Ši­monović, tada asistent na Pravnom fakultetu; studenti koji sukasnije postali uspješni diplomati ili znanstvenici poput MajeBakran, Tomislava Thura. Siniše Petrovića, ali i akademici po­put Vlatka Silobrčića-ljudi koji su poslije bili na dijametral­no suprotnim političkimpozicijama. Upravo je akademika Si­lobrčića gđa Varga zatekla, dolazeći na posao jednoga jutra,kako disciplinirano čeka prevodilačkizadatak sjedeći sam u ho­telskom holu. Večer prije toga nazvali su ga iz Ureda: »Vlatko,možeš doći sutra rano, trebamo hitno prevoditelja!« Onaj tko jezvao, vjerojatno neki student, pojma nije imao tko je Vlatko.Poslije se prevoditeljska jezgra svela na 120-ak studenata i stu­dentica. Bez akademika.

Prva su iskustva bila zbunjujuća.

»Pucalo se na istoku i jugu, a oni su tražili da ih vodimo posjevernoj Hrvatskoj. Dok sam ja pričao o kralju Tomislavu iknezu Višeslavu, oni su bili zainteresirani za mostove, zaustav­ljali se i slikali ih sa svih strana. Zanimale su ih vojarne, zaustav-

71

ljali se i slikali ih sa svih strana«, sjeća se jedan od prvih prevodi­telja - vodiča iz Hotela »1«. Tek puno kasnije shvatio je zaštosu ih mostovi i vojarne zanimali više od kralja Tomislava.

Prava iskušenja za volontere iz Hotela »1« počela su u rujnu,kada je mandat promatračkemisije proširen sa Slovenije na Hr­vatsku, u kojoj se rat rasplamsavao, i kada su počelaprevođenja

u blizini fronte. Znali su se vraćati u šoku. Gđa Varga sjeća seIve Goldsteina koji je, nakon prevođenjapregovora sa srpskomstranom u tada već vrlo razrušenom Turnju kod Karlovca, do­šao sa suzama u očima reći da on to više ne može raditi.

U posebno osjetljivim prigodama na prevodilačke je posloveodlazila i šefica Varga. Tako su je jednoga jutra zamolili da ideprevoditi pregovore s JNA i promatračima na zagrebačkomae­rodromu kako bi se našla pri ruci dan ranije imenovanom po­moćnikuministra policije, Ivanu Jarnjaku, jer će se uz iskusnijuprevoditeljicu neiskusni pomoćnik osjećati sigurnije. Naizgledbezazleno prevođenje pretvorilo se u najuzbudljiviji dan s pro­matračima»Bilo je vrlo toplo jutrO i došla sam na posao u HotelI u svojoj svijetloplavoj svilenoj haljini, i ne sluteći gdje ću zavr­šiti. Nakon kraćeg razgovora na aerodromu dogovoreno je dapredstavnici JNA, promatrača i hrvatske policije zajedno odu uOkučane, gdje je došlo do sukoba.« Helikopter JNA već je če­

kao spreman. »Najprije me brinulo kako ću u haljini u helikop­ter. Kad smo već sjedili unutra, sjetila sam se da nemam svojetablete protiv mučnine, koje uvijek uzimam prije vožnje avio­nom, i razmišljala sam što ću ako mi bude mučno u helikopte­ru. Da ne počnem povraćati po generalima. Kako smo se počelidizati, odjednom se pored mene čulo nekoliko muklih 'tup','rup', 'tup'. General Rašeta je skočio prvi i, povikavši 'Jao, izgi­nusmo svi', bacio se na mene. A za njim i svi ostali muškarci izhelikoptera. Kao, da me zaštite. Ležali smo tako neko vrijemena podu helikoptera u letu: na meni protivnički general, a na

72

njemu svi ostali i čulo se još nekoliko 'tup' 'tup'. Tek kasnijesam shvatila da sam ja zapravo njima bila štit jer meci su dolaziliodozdo.« Poslije su izbrojili tragove šesto metaka koje su na he­likopter rafaIno ispalili hrvatski vojnici. Netko je, navodno,propustio najaviti let.

Anegdotalni nesporazumi bili su dio svakodnevice. Kolikišok kod promatrača može izazvati upoznavanje s hrvatskomkulturom, spoznala je gđa Varga kada je pokušala uvjeriti nizo­

zemskog časnika kako lijep dar može biti - hrvatska kravata.»Čim sam spomenula hrvatsku kravatu, čovjek je smrrno pro­blijedio, lice mu se zgrčilo. Nisam znala što mu je odjednom.«Poslije se razjasnilo: uoči odlaska u Hrvatsku brifirani su o Hr­vatima, mahom ustašama, koji uživaju ubijati Srbe, a omiljenije način »hrvatska kravata«: pretežu vrat i kroz rupu na vratuizvuku jezik. Bila je to klasična srpska propaganda, vrlo uspješnogodinama »plasirana kroz jugoslavensku diplomatsku i obavje­štajnu službu«. I nizozemski promatrači nisu jedini koji su uoči

dolaska prošli brifinge slična sadržaja.

»Tek dva-tri mjeseca nakon njihovog dolaska smo shvatile

da su oni zapravo obavještajci«, priznaje Ljerka Minras-Ho­dak.« Neki to nisu čak ni tajili.« Tako joj je talijanski obavješta­jac nakon upornog ispitivanja što zapravo radi u Italiji, slikovi­to objasnio: »Znaš, ja radim za rimski MUP.« Kada su spoznaleda rade s obavještajcima i vidjele da oni pišu izvještaje, te da Bri­tanci pišu najviše izvještaja i imaju posebne instrumente za ko­munikaciju na vrhu hotela, i šefice Ureda za pomoć promatra­čima počele su pisati dnevne izvještaje o svojem radu s njima.Rukom. U jednu bilježnicu. A i oni su im počeli davati na uvidsvoje izvještaje. Dakako, samo one koje su pisali za EZ, no ne ione koje su slali svojim vladama. Ali, kome to dati? Koga bi uHrvatskoj uopće moglo zanimati što u rarno doba radi stoti-

73

njak elitnih stranih vojnih obavještajaca u Zagrebu? Dakako,nikoga!

»Slale smo te izvještaje u Vladu, ali znale smo da ih nitko nečita. Nagovarala sam tadašnjeg premijera Gregurićada ih malopogledaju jer u njima mogu naći zanimljivih informacija za radVlade. Tek nakon nekoliko mjeseci počeli su ih čitati«, sjeća seMintas-Hodak. Ali, što da Vlada radi s tim, na trenutke uzbud­ljivim štivom? Ministri u tadašnjoj vladi nacionalnog jedinstvabili su, baš kao i Predsjednik i njegovi ljudi, svjesni značenja

međunarodnog priznanja Hrvatske, ali i različitih stavova eu­ropskih država o tome pitanju. No, nisu znali kako utjecati napromjenu tih stajališta. 1nisu prepoznali koliko u stvaranju tihstajališta sudjeluju iZVještaji promatrača, niti su znali kako bimogli na njih utjecati.

Nakon pet godina ratnih iskustava s europskim promatrači­

ma, gđaVarga- koju su ironičnozvali Madame, a njezine pre­voditeljice Varga's Girls -počela je promatrati EU kao prostorrazličitih muškaraca. »Kad sam postala svjesna tih razlika, poprvi put sam posumnjala u mogućnost stvaranja jedinstveneEurope«, vrlo ozbiljno tumači Madame svoja zapažanja. »Ta­ština raste od sjevera prema jugu, najtaštiji su Talijani i Špa­njolci. Najmanje su tašti Skandinavci. Najveći papučari suDanci i Šveđani, najbezličniji Nizozemci, najgrublji su Poljaci iČesi. A najveći džent1meni Britanci. No da biram muža, potra­žila bih ga definitivno među Francuzima jer imaju nešto iskon­sko.« Hrvatsku su poslije opservirale i o njoj izvještavale mnogerazličite misije, izvjestitelji. Nitko tako pozitivno kao europskipromatrači, bez obzira na svoje međusobne razlike i bez obzirana različitost politika zemalja za koje »promatraju«. 1 unatoč

tome što im službena hrvatska vlast nije pridavala gotovo nika­kvo značenje. Ili, možda baš zato. Gospođe Mintas-Hodak iVarga s tugom se sjećaju talijanskog pukovnika Enza Venturi-

74

nija koji je poginuo u helikopteru EU-a što ga je kod NovogMarofa srušio ratni avion JNA. One su znale što drugi ne znaju:pukovnik Venturini zadao si je vlastitu misiju-otvoriti zagre­bački aerodrom i pokazati da je hrvatski zračni prostor siguran.Toga su dana dva helikoptera EU-a imala odobrenje za let naruti Kaposvar-Brnik, ali su samoinicijativno skrenuli premaZagrebu računajući kako ih se JNA neće usuditi zaustaviti, akamoli srušiti bijeli helikopter europskih promatrača. Zapo­vjednici ratnoga zrakoplovstva JNA vjerovali su da je u jednomhelikopteru Josip Manolić, uopće ne računajući da bi netko odeuropskih promatrača mogao samoinicijativno ući u rizik po­kazivanja kako je hrvatski zračni prostor siguran. Promatrači izmanjeg helikoptera gledali su ispred sebe kako je raketa ispalje­na iz »Miga« raznijela helikopter njihovih kolega. Gđe Min­tas-Hodak i Varga živo se sjećaju i ugodnog baritona francu­skog majora Loicka Tachera, koji im je tek nakon nekolikomjeseci priznao da govori hrvatski i koji je najljepše pjevao»Duboko je more«. l više od deset godina poslije povremeno senalaze na kavi s talijanskim abasadorom Fulviom Paulinijem,koji je bio prvi ambasador Europske komisije u Zagrebu i po­sebno se trudio naći način da EK financijski pomogne Hrvat­skoj u jeku ratne i humanitarne krize. Rješenje je pronašao ufondu za katastrofe, proglasio rat u Hrvatskoj katastrofom i do­bio novac za koji je potom kupovana humanitarna pomoć i hu­manitarni su konvoji počeli stizati u Hrvatsku. Ambasador Pa­ulini i dalje redovito dolazi u Zagreb i odsjeda u Hotelu »1«, sta­rom sjedištu promatrača. Ipak, najveći je ljubimac među pro­matračima ostao britanski general David Cranston jer je »biošarmantan, najveći džentlemen, profinjen, volio je crno vino,imao razumijevanja i nastojao pomoći«. Uložio je mnogo višeumijeća i truda no što obični mandat zahtijeva u dogovaranjutehničkih uvjeta za povlačenje vojske iz dubrovačkog zaleđa. A

75

gistrirati ured. Da bude što jeftiniji još nepriznatoj državi kojupredstavlja, nepriznati je ambasador kao rezidenciju iznajmiojednoipolsobni stančić izvan grada, kakav bi možda uzeli tek si­romašniji studenti. A njegova bi supruga tijekom vikenda došlapočistiti ured da ne plaćaju čistačicu. Iz hrvatskog su proračunaza sve troškove ureda, rezidencije, plaće o reprezentaciju dobi­vali 5000 dolara mjesečno. Ostalo je trebalo namaknuti dona-

cijama iseljeništva.Ured bi, po svojoj logici, trebao biti centar koji će koordini-

rati informacijske i lobističke aktivnosti kako bi SAD što prijepriznale Hrvatsku. U jednosobnoj »rezidenciji« izvan grada itrosobnoj »ambasadi« u sumnjivoj četvrti - s 5000 dolara! Uto je doba Hrvatska, iz Zagreba, angažirala neku anonimnu lo­bističku agenciju za neku smiješnu svotu, za koju bi u Americinetko jedva pristao čistiti cipele u ugovorenom razdoblju, a nelobirati za interese države u visokoj američkoj politici. Nije po­znat nijedan rezultat toga lobiranja, niti su u hrvatskom ureduikada vidjeli svoga washingtonskog lobista. Šefu ureda Golemupridružio se potkraj 1991. prvi suradnik, američki postdiplo­mac iz Zagreba, i drugi - američki Hrvat koji je mnogo prido­nio rješavanju prozaičnih administrativnih pitanja. Uspio je re­gistrirati ured i zdravstveno osigurati »diplomate«. Čak uspije­vaju uprogramirati memorandum ureda na faks, registriratiured kao predstavništvo strane vlade. Auto su registrirali zahva­ljujući prethodnim tehničkimznanjima vozača - Hrvata kojije prešao k njima iz jugoslavenske misije pri UN-u u New Yor­ku. Međutim, diplomatski su im kontakti još uvijek na nultojrazini. Još nisu znali kojemu bi važnome u američkoj admini­straciji slali te faksove. A od lobističkih aktiv~osti najviše jeupamćen anegdotalni nastup »ambasadora« Golema na hrvat­skom protestnom skupu ispred Bijele kuće.

Dakle, uz podršku hrvatskog iseljeništva u SAD-u FraneVinko Golem još je ljeti 1991. organizirao velik protestni skup

78

Hrvata pred Bijelom kućom kako bi ukazao službenom Was­hingtonu na krizu koja je klizila u rat i potaknuo ih na razmi­šljanje o priznavanju Hrvatske. Bilo je vruće i vlažno washin­gtonsko ljeto, s četrdesetak stupnjeva u hladu. Nepriznati hr­vatski ambasador, glavni govornik na skupu, učinio je sve što jeumio i pretrpio mnogo kako bi djelovao državnički te predsta­vio zemlju onako kako je vjerovao da je treba predstavljati.Odjenuo je crni frak, u kojem se onako korpulentan znojio nasparini. Preko njega prebacio je veleposlaničku lentu - simboldržave kojim je svoje izaslanike opremio predsjednik Tuđman.Na nogama je imao bijele tenisice jer su mu toliko otekle odvrućineda ništa drugo nije mogao obuti. Bila je to slika Hrvat­ske u Svijetu. Na prvi pogled tragikomična. U biti tako tužnoarhaična, neuka, neefikasna, starački djetinjasta. Frane VinkoGolem istinski se trudio, ali bio je pogrešan čovjek na po­grešnome mjestu.

A SAD 7. travnja 1992. priznaju Hrvatsku, Sloveniju i BiH.Osoblje hrvatskog ureda u Washingtonu za to saznaje iz Zagre­ba. Naime, neke su veze s kongresmenima uspostavili, ali jošnisu uspjeli doprijeti do State Departementa, američkogami­nistarstva vanjskih poslova, institucije koja je stranim diploma­tima u Americi i onima koji se tako nastoje osjećati ključna in­stitucija za vezu. Da je stanje bilo koliko-toliko normalno,Ured je trebao biti taj koji će Zagrebu najaviti priznanje. I na­kon što je Washington priznao tri nove države i nakon što je

~počelo srpsko osvajanje BiH, Frane Vinko Golem još uvijekl nema nikakav kontakt sa State Departememom. A kao da i ne~shvaća što se dogodilo. Krajem svibnja 1992. prvi veliki masakr~.u opkoljenom i ratnom Sarajevu. Granata ispaljena s položaja',- 'ojske bosanskih Srba, koji su opkolili grad i drže ga na nišanu,

gađa Sarajlije koji čekaju u redu za kruh. Vijest o masakru,,ustriranu potresnom fotografijom, objavljuje i Washington

79

Post. Istinski potresen i ne konzultirajući nikoga, Frane VinkoGolem odlučuje napisati svoje prvo pismo američkomedržav­nom tajniku. Pismo počinje s »Dir Mister Bejker«. Neslužbenihrvatski ambasador skreće pozornost Mister Bejkeru na tužnedogađaje u svojoj zemlji. Istinski potresen tragedijom u Saraje­vu, hrvatski je predstavnik zaboravio da je BiH sada već drugadržava. Srećom, imao je tek broj faksa State Departemenra iztelefonskog imenika pa vjerojatno James Baker nije nikad upo­znat sa sadržajem pisma. Frane Vinko Golem nije nikada dobioslužbenu titulu hrvatskog ambasadora u Washingtonu, povu­čen je prije uspostave diplomatskih odnosa. S anegdotama kojesu pratile njegov mandat, Frane Vinko Golem je bio istinskaslika međunarodnoga djelovanja Hrvatske u to doba: mnogo

dobre volje i bezgranično neznanje.Vdo je specifično bilo i hrvatsko vanjskopolitičkodjelovanje

iz Zagreba. Franjo Tuđman volio je pisati pisma svjetskim dr­žavnicima, koja bi onda bila objavljivana u hrvatskim novina­ma i čitana na Hrvatskoj televiziji. Tako je hrvatska javnostimala dojam žive vanjskopolitičke aktivnosti. Ali - nitko više.Dok su, primjerice, europski promatrači, koji su mogli prenije­ti poruke svojim vladama, bili od hrvatskih vlasti ignorirani,hrvatsko im je vodstvo te poruke pokušavalo proslijediti putem

domaće televizije.Dojam izuzetne vanjskopolitičke aktivnosti u lobiranju za

priznanje Hrvatske ostavljao je i agilni i kontroverzni ministarvanjskih poslova Zvonimir Separović. Kako otkriva njegov ta­dašnji šef kabineta Marijan Kostrenčić, razgovore s europskimministrima najčešće im je dogovarao austrijski vanjskopolitičkiministar Alois Mock. Iz perspektive bilo kakve države, s bilo ka­kvom diplomacijom i bilo kakvim starim vezama, gotovO je ne­zamislivo da je uopće moguće iz pozicije autsajdera i nepriznatedržave bez diplomacije organizirati jedan za drugim susret s mi-

80

nistrima europskih država. Mock je pritom bio dragocjena po­moć. I na tim je turnejama bilo mnogo više improvizacije nošto bi se po medijskim iZVještajima moglo zaključiti. Nakonpada Vukovara Separović i Kostrenčić dobili su iznenada nalogda odu iz Hrvatske kako bi netko bio vani u slučaju najgorega.A to je mogla biti potpuna okupacija, pad vlasti ili oboje.

I spremili su na brzinu stvari i sjeli u Inin, avion kojim su tejeseni putovali po Europi. Ali, kamo krenuti? Najjednostavnijeje bilo - Aloisu Mocku. »Mock nas je odmah primio. Završilismo razgovor, on nas pita kamo ćemo dalje, mi sliježemo rame­nima. Onda je Mock nazvao svog kolegu s Islanda pa smo kre­nuli na Island uvjeravati ministra da prizna Hrvatsku«, sjeća seKostrenčić. T ako su u sljedeća dva tjedna, uglavnom u Mocko­vu aranžmanu, obišli gotovo cijelu Europu - iz baze u Beču.

Preciznije, u kavani nasuprot Ministarstvu vanjskih poslova, ukojoj su ponekad imali i konzultacije s austrijskim šefom diplo­macIJe.

Mnogi su hrvatski političari važno odlazili na takozvane lo­bističke turneje po europskim prijestolnicama, upisujući ih po­slije velikim slovima kao svoje zasluge za priznanje: kako su raz­govarali u britanskom Foreign Officeu, pa što su rekli u Quai d'Orsayu. Dojmovi koje su neki od njih ostavljali baš i nisu bilitako sjajni. Primjerice, hrvatski iseljenici u SAD-u, koji su po­magali organizirati razgovore hrvatskih političara, pa i minista­ra s važnim ljudima iz američke administracije, znali su se naći

u čudu kada bi hrvatski »politički lobisti« zatražili da ih se slikas»važnom osobom« i - nestali. Bez razgovora! Poslije su shvatilipravi razlog slikanja, nakon što bi vidjeli slike s »uspješnih raz­govora« u hrvatskim novinama. Bila je to tako tipična hrvatskamanira. Glavni cilj diplomatskih i lobističkih djelovanja ipak jebio pružiti hrvatskoj javnosti i Tuđmanu »dokaz« o vlastituuspješnom radu. Pokazati se kod kuće.

81

UN PREUZIMA KRIZU - BRITANIJAPOBIJEDILA EUROPU

Ez je pala na ratnom ispitu u Hrvatskoj baš u jeku maštanja oujedinjenoj Europi, s zajedničkom vanjskom i sigurnosnompolitikom. Nedostajalo joj je vodstvo. Dvanaest država, i to dr­žava stare Europe, trebalo je postići političku suglasnost po­trebnu za upravljanje krizom i usporedno konsenzusom stvara­ti nova pravila za djelovanje. Praktički, nemoguća misija. T eo­rijski, EZ je tada bila u jedinstvenoj prilici da se nametne kaovjerodostojan sigurnosni čimbenik u Europi. T akva se prilika

više nikada nije ponovila.Pred vratima je bio UN, međunarodnaorganizacija dizajni­

rana za očuvanje statusa qUQ. UN je imao pravila i procedure zadjelovanje u sigurnosnim i ratnim krizama. Ali kada se kriza

podvede pod UN-ove mehanizmime, nastaje efekt »rep vodipsa«, odnosno pravila vode krizu. A pravila čuvaju status quo.Krizni je menadžer Vijeće sigurnosti, u kojem pet stalnih člani­

ca ima pravo veta. Osim što su mu odluke po definiciji visokokompromisne, Vijeće sigurnosti nema ih čime provesti jer UNnema ni svoju vojsku ni policiju. Može ih prikupiti od državačlanica, koje su ih spremne dati tek za niskorizične operacije ču­

vanja mira. Samo teroretski i za njegovo nametanje. Nova kriza

82

izazov je i za Vijeće sigurnosti. U doba hladnoga rata ono je slu­žilo, prije svega, očuvanju balansa između dviju supersila,

SAD-a i tadašnjega SSSR-a, uz koje su Francuska, Velika Bri­tanija, pa i Kina, bile u sporednim ulogama. Nakon završetkabipolarnog sustava došao je trenutak i za novo pozicioniranjestalnih članica. Novi je izazov za njih bio prilično bezbolan: ras­pad Jugoslavije, rat u Hrvatskoj, a potom i u BiH, nisu biliistinska prijetnja ni širem regionalnom, a kamoli svjetskommiru. Izravni i kratkoročni ekonomski interesi nijedne od stal­

nih članica Vijeća sigurnosti nisu bili ugroženi. U samouprav­noj socijalističkoj Jugoslaviji strani kapital nije bio bitnije pri­sutan. A bilo je to područje na kojemu su se susretali još prastaripolitički interesi, pobjede i porazi europskih sila, sukobljenih uPrvome, pa zatim u Drugome svjetskom ratu: Francuske i Veli­ke Britanije na pobjedničkoj i Njemačke na poraženoj strani. I

na kojemu su se premafifthJfifthy podjeli s Jalte sudarali nešto

recentniji interesi SSSR-a i SAD-a u hladnoratovskoj podjeli.Upravo idealno igralište.

Nisu svi regionalni akteri jednako željeli uključivanje UN-au krizu, niti su svi bili jednako sretni zbog dolaska plavih kaci­ga. Milošević ih je poželio u studenome 1991. Planirana osvaja­nja u Hrvatskoj privodio je kraju, bližio se trenutak kada će muodgovarati primirje i netko tko će čuvati osvojeno, da možeosloboditi snage za sljedeći rat u BiH. Uz to, iako podijeljena,EZ je popuštala njemačkim argumentima za priznavanje Hr­vatske i Slovenije, što je podrazumijevalo otvaranje šireg proce­sa priznavanja, uključujući i članstvo u UN-u. Miloševićje tre­bao mirovni plan i plave kacige prije nego što UN prizna Hr­vatsku. Jer, ako bi sporazum o mirovnim snagama bio potpisans Hrvatskom, on formalno ispada iz igre, a plan stvaranja Veli­ke Srbije počinje se rastakati. Naime, uz izvjesnu budućnost

83

ostanka u hrvatskim granicama, čak i slabašna UN-ova misijamogla bi polučiti, s vremenom, rezultate i lokalni srpski pobu­njenici koje je Milošević instrumentalizirao mogli bi se, uz me­đunarodno posredovanje, dogovoriti o zaštititi svojih manjin­skih prava s hrvatskim vlastima i oblike nadzora te zaštite. A hr­vatske bi se vlasti moglo tada vrlo efikasno kontrolirati u pro­vedbi dogovora o zaštiti srpske manjine ako bio on bio vezan zauspostavu pravnoga poretka u međunarodno priznatim grani­cama, njezina političkog prioriteta.

Ali, Milošević nije napao Hrvatsku da bi zaštitio ljudska imanjinska prava hrvatskih Srba, već da bi uzeo dio teritorija.Njemu nije trebao UN koji će u Hrvatskoj pomagati provedbimodela manjinske zaštite, nego UN koji će u Hrvatskoj pono­viti ciparski model- zaleđivanjapostojećeokupacije. Trenu­tak je za njega bio idealan, a formula jednostavna. Po pravilimaUN-a: plave kacige čuvat će njegove ratne stečevine u Hrvat­skoj sve dok se ne postigne sporazumno rješenje srpskog pitanjau Hrvatskoj. A on može putem instrumentaliziranoga lokalnogsrpskog vodstva u Hrvatskoj osigurati da se sporazumno rješe­nje nikada ne postigne. Borisav Jović predstavlja ideju o dovo­đenju mirovnih snaga UN-a u Hrvatsku kao svoju. »Smatramda postoje svi razlozi da sada, kada srpski narod na tim teritori­jama ima vlast, zatražimo od Ujedinjenih nacija da ih one zašti­te svojim mirovnim snagama do političkog rešenja jugoslaven­ske krize«, navodno je Jović predložio Miloševiću 2. studenoga1991. (str. 407). Imajući u vidu razinu njegove »samostalnosti«i znajući tko je istinski master-mind provedbe velikosrpskogplana, razumno je sumnjati u Jovićevo autorstvo nad prijedlo­gom. Ali, argumenti koje iznosi ne ostavljaju dilema namjera­ma. Ideja se ubrzano i koordinirano ostvaruje. Na istome sa­stanku dogovaraju da upute pismo Vijeću sigurnosti sa zahtje­vom za slanje međunarodnih snaga u Hrvatsku. I pismo stiže

84

pred Vijeće 26. studenoga. Želja je istovremeno proslijeđena

Cyrusu Vanceu, kojega je glavni tajnik UN-a Perez de Cuellaru međuvremenu imenovao UN-ovim posrednikom za krizu ikoji je u studenome već istraživao u Beogradu i Zagrebu mo­gućnosti angažmana UN-a.

Početkom rata u Hrvatskoj Franjo Tuđman izražavao je eu­ropskim mirovnim posrednicima želju za plavim kacigama.No, bilo je to prerano - za sve osim za njega. Milošević se tadaopirao svakoj internacionalizaciji. Hrvatska nije bila međuna­

rodno priznata država pa je za poziv trebala, među ostalima, iMiloševićeva suglasnost. A on je tada tek započinjao ratna osva­janja. U vrijeme kada Milošević predlaže mirovne snage UN-a,Tuđmanviše na njih ne gleda s entuzijazmom. Strahuje od ci­prizacije - gotovo trećina Hrvatske bila je pod srpskom oku­pacijom. I ne samo to: hrvatska je komunikacijski presječena i usmjeru sjever-jug i u smjeru istok-zapad. Ili, slikovitije, iz Za­greba se samo vrlo zaobilazno moglo do Dalmacije i do Slavo­nije. Ali, igrajući na kartu međunarodnogapriznanja države unjenim republičkim granicama kao politički prioritet i glavniformalno pravni argument za kasniji povrat okupiranoga po­dručja, Tuđman se nije smio suprotstaviti daljnjoj internacio­nalizaciji krize koju je sam tražio. U protivnome stječe atributnekooperativne strane i daje za pravo Miloševiću.

Tuđmanu bi najviše odgovaralo da mirovni proces u Hrvat­skoj ostane u nadležnosti EZ-a. Njenoj se efikasnosti može pri­govarati, ali ma koliko razjedinjena bila oko tajminga priznanjanovih država, EZ je uvijek bila protiv mijenjanja granica silom.U vrijeme kada su se JNA i srpske paravojske približavale plani­ranoj zapadnoj granici Velike Srbije, liniji Karlobag-Karlo­vac-Viro-vitica, to je bilo izuzetno bitno, jer je ostavljaloizglednim povratak okupiranih teritorija. No, i Njemačka,

glavni advokat hrvatskog priznanja, tada ultimativno traži od

85

I'

'It"

Tuđmana prihvaćanje Vanceova plana, koji on oklijevanjempokušava izbjeći. U nekoliko telefonskih razgovora njemački

šefdiplomacije Genscher požuruje ga da prihvati plan koji uvo­di UN u krizu. U protivnome, on ne može braniti argumenteza priznavanje pred ostalim članicamaEZ-a, koje su ionako nato nevoljko pristale. Hrvatska se nalazi u zamci.

Tuđmanova sumnjičavost prema UN-ovim mirovnim sna­gama rasla je kako se Vanceova misija ispitivanja uvjeta za nji­hov dolazak produbljivala.

Iako u to vrijeme distancirane i istinski nezainteresirane zadetalje rješavanja krize u bivšoj Jugoslaviji, SAD bile su vrlo za­interesirane da EZ padne na europskom sigurnosnom ispitu ida UN preuzme krizu. A to se i događalo bez njihova osobitogangažmana. EZ je padala sama i razjedinjavala se iznutra. ZaSAD bilo je dovoljno u ključnim trenucima podržati britanskastajališta. Britanija je pak vrlo suvereno i uspješno vodila krizu

pod okrilje UN-a. SAD su u tome razdoblju pasivnosti izrazitopodržale dvije britanske inicijative. Zajedno s Britanijom inici­rale su rezoluciju Vijeća sigurnosti o embargu na uvoz oružja začitavo područje bivše Jugoslavije, koji je išao izrazito u koristMiloševiću i JNA, a na štetu Tuđmana i poslije Izetbegovića.

Napadnutoj i nenaoružanoj Hrvatskoj i poslije BiH uskratio jepravo na obranu, primoravši ih da žele li opstati, kupuju oružjepo mnogo višoj cijeni - na crnome tržištu. SAD su također ak­tivno podržavale britanski, odnosno Carringtonov zahtjev oodgodi međunarodnog priznanja Hrvatske i Slovenije. Kla­sična Europa poslije je voljela tražiti krivca za svoj mirovni neu­spjeh i nemoć preko Oceana, kao alibi. SAD su joj pomogle dane uspije, ali nisu joj zabranile da bude jedinstvena i efikasna.

Tako njemačkiambasador Michael Libal, od samih početa­

ka sudionik mirovnog procesa, ističe kako se na famoznomenoćnomministarskom sastanku EZ-a 16. prosinca 1991. upra-

86

vo Vance najviše protivio priznavanju Hrvatske i Slovenije, po­državajućibritanski i francuski zahtjev za odgodu priznanja docjelokupnog rješenja. I tek su se nakon nekoliko telefonskihrazgovora Genscher-Kohl, kada se vidjelo da Njemačka neće

popustiti, Britanija i Francuska priklonile njemačkom stajali­štu kako bi sačuvale ugroženo jedinstvo Europe (M. Libal, Li­mits ofPersuasion, Praeger, str. 82). No tko je tu ugrožavao eu­ropsko jedinstvo? Je li to uistinu Vance, kao bivši američki dr­

žavni tajnik i aktualni posebni izaslanik glavnog tajnika UN-aPereza de Cuellara, tada već na kraju mandata? Ili su ga ugroža­vale Britanija i Francuska, gledano s tadašnje njemačke ili tali­janske pozicije? A može i obrnuto, gleda li se s francuske i bri­tanske pozicije. Vance je, doduše, podupirao nejedinstvo, SADje ono veselilo, ali EZ se razjedinjavala sama. Da je bila jedin­stvena u vođenju Mirovne konferencije koju je sama osnovala,Vanceov bi stav o (ne)priznanju bio irelevantan. Za razliku odeuropskih država, čija je politika umnogome bila određenapo­viješću, SAD u to vrijeme uistinu nisu bile zainteresirane za tokuda će prolaziti granice novih država, niti za stupanj autono­mije koju trebaju dobiti hrvatski Srbi. Kriza ih je zanimala po­najprije kao sredstvo i mogućnost za definiranje nove američke

uloge u Europi.

I dok je Vance često bio sumnjičen za europski neuspjeh uHrvatskoj, a osobito za propust sprječavanjerata u BiH, ulogulorda Carringtona malo je tko od njegovih europskih kolegapropitivao. A upravo je on, preuzevši kormilo Mirovne konfe­rencije uime EZ-a, vodio krizu prema UN-u. Europski sanjario zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici u početku nisu točak ni primjećivali. Štoviše, imponirali su im Carringtonovasuverenost, cinizam i kompetencija, a tih je osobina lord imaoviše nego cijelo ministarsko vijeće. Kao što je i britanska politi­ka imala više spoznaja i umijeća upravljanja krizom od ostatka

87

bove, zalagao se da Hrvatska vojska prekrši primirje, baš kao štoje to redovito radila JNA dok je bila u prednosti, i da oslobodiokupirana područja. Tuđman je to odbijao. Čija je opcija bilabolja, ostat će kontroverza. Jer, nikada neće biti poznato bi liHrvatska vojska uistinu uspjela osloboditi sve okupirane terito­rije. U tom slučaju, međunarodna zajednica zasigurno bi na­kon određenogvremena priznala rezultat, a Hrvatska izbjeglakasniju neizvjesnost ciprizirane države. Ali što ako je procjenabila pogrešna, ako vojska ne bi uspjela vratiti sve okupirane teri­torije? Hrvatska bi izgubila ono malo europskih saveznika,uključujući Njemačku koja je, potrošivši mnogo političke

energije u međunarodno priznanje, ultimativno zahtijevala odHrvatske da nastavi surađivati i prihvati plan. I vjerojatno biprokockala šansu da ikada poslije postane država u svojim av­nojevskim granicama. Tuđman se u toj dilemi odlučio za put- uz međunarodnu zajednicu.

Je li Tuđman mogao ishoditi za Hrvatsku povoljniji Vance­ov plan? Vjerojatno u nekim nijansama, da je imao više među­narodnog iskustva, bolju pregovaračku taktiku i da su europskipredstavnici uložili neki napor da UN-ov mirovni plan ne de­gradira dotadašnje europske odluke i osnovni duh europskogamirovnog rješenja. Uza sve svoje podijeljenosti, gotovo sve dr­žave EZ-a istinski su bile protiv priznavanja sile kao legitimnogsredstva za promjenu granica. Vanceov je plan upravo to impli­cirao. Doduše, i Tuđmanovo shvaćanje načela da se granice nemogu mijenjati silom bilo je vrlo dubiozno. Smatrao ga je valja­nim za Hrvatsku, ali baš nije bio siguran vrijedi li načelo i zaBiH. I to je otvoreno iznosio pred svojim stranim sugovornici­ma- od Genschera do Vancea. Ostavljajući ih često bez riječi.

Imajući na umu tadašnju hrvatsku poziciju i interes, Tuđmanje bio posljednja osoba na svijetu koja je smjela otvoreno izraža­vati sumnje u opstojnost granica BiH.

94

Za razliku od Miloševića,koji je bio briljantan taktičar te ko­ristio svaku slabost protivnika i podijeljenost mirovnih posred­nika, Tuđman praktički nije imao pregovaračku taktiku. Pone­kad je olako prihvaćao prijedloge, ne znajući točno - ni on, ani njegovi suradnici, posve neiskusni u diplomaciji i međuna­rodnim pregovorima - koje su posljedice prihvaćenih prijed­loga. Potom bi pokušavao izmijeniti ili reinterpretirati ono našto je već pristao, a to je tada već bio uzaludni posao. T akoMario Nobilo, tadašnji Tuđmanov savjetnik za vanjsku politi­ku, opisuje u svojim sjećanjima kako je Marack Goulding»objašnjavao hrvatskim sugovornicima kako funkcionira kla­sično mirovno posredovanje« i primjećuje in retrospect »umje­sto da se pokuša uklopiti u uvjete UN-a kako bi dobio sugla­snost Vijeća sigurnosti za slanje mirovnih snaga koje je nabrojioGoulding, Tuđman je opet najviše vremena potrošio objašnja­vajući genezu srpske imperijalne politike« (Hrvatski feniks, str.239). Nobilo je tada bio jedan od tih »hrvatskih sugovornika« iGoulding je zapravo radio njegov posao. Loš u taktici, a upravokatastrofalan u prezentaciji svoje politike, Tuđman je ipakimao jasnu ideju o tome što želi - hrvatsku državu. I instinkt- više nego plan i spoznaju - kako to postići.

I u pregovorima o Vanceovu planu Milošević je potvrdio re­nome majstora igre i briljantnog taktičara iako je shema bilaprilično jednostavna. U pregovorima je uvijek koristio više-ma­nje isti obrazac: prihvatio bi prijedlog tek kada bi bio potpunostjeran u tjesnac i kada bi mu prijetilo ispadanje iz igre zbog ne­kooperativnosti. Nakon vlastita pristanka koristio je drugestrukture vlasti da dodatno razblaži efekte prihvaćenoga prijed­loga. Iako je efektivno usmjeravao i kontrolirao srpsku pobu­nu, kod Vanceova je plan, primjerice, tražio da mirovni posred­nici Vance i Goulding dobiju suglasnost vlasti pobunjenih Srbakako bi ishodili dodatne povlastice. U drugim slučajevima

95

upućivao je mirovne posrednike da ishode suglasnost vojske ilivodstva bosanskih Srba. Međunarodni su posrednici u praviluprihvaćali tu igru. Iako su uglavnom znali ili brzo naučili daMiloševićmože dobiti suglasnost svojih povjerenika, ljudi kojeje sam stvorio i održavao na vlasti, mnogo lakše nego oni. Ali,nitko se tada nije usuđivao tako razgovarati s Miloševićem, gos­podarom rata. Da ga ne izgubi kao suradnika u mirovnom pro­cesu. Osobito nije bilo u interesu Vanceu i Gouldingu ulaziti unapetosti s glavnim akterom krize koji je jamčio dug, komplek­san i slojevit mirovni proces, baš kakav je i njima odgovarao.

Nakon što je njemački šefdiplomacije Genscher slomio po­sljednji Tuđmanov otpor operacionalizaciji Vanceova plana,Vijeće sigurnosti donosi 21. veljače rezoluciju o stvaranju Un­profora, vojno-civilne misije koja će čuvati mir na »području

bivše Jugoslavije«. Hrvatska još nije članica UN-a. Dvanaestbataljuna plavih kaciga, s lakim oružjem koje mogu upotreblja­vati tek u samoobrani, čuvat će tri područja - UNPA zone. UUNPA zonu Istok, koja obuhvaća okupirana područja istočne

Slavonije i Baranje, uključujući i razrušeni Vukovar, područjeu kojemu Srbi nikada nisu bili većina stanovništva i koje izrav­

no graniči sa Srbijom, dolaze belgijsko-Iuksemburški i ruskibataljun, koji posebno brine hrvatsku javnost zbog tradicional­

noga rusko-srpskog prijateljstva. U zonu Zapad, koja obuhva­ća zapadnu Slavoniju, dolaze argentinski, nepalski, jordanski ikanadski bataljun. U sektor Sjever, koji obuhvaća Kordun i Ba­niju, dolaze Francuzi, Čehoslovaci i Kenijci, a u sektor Jug, napodručjeoko Knina, iz kojega je krenula pobuna, dolaze nige­rijski, poljski i danski bataljun. Mrički plavci stižu kasnije odostalih. Prema neslužbenim verzijama Unproforove admini­stracije, kasnili su zbog pogrešno procijenjene klime - čekali

su uniforme s dugim hlačama.

96

Pet dana nakon odluke o slanju Unprofora, Milošević i vod­stvo pobunjenih Srba vuku nov politički potez - proglašavajudržavu Republiku Srpsku Krajinu na području triju UNPAzona. Srpske vlasti nisu zadovoljne zaokruženošću teritorija dr­žave koju su proglasili, a koju im čuva Unprofor. Ali, tu je Ma­rack Goulding, koji im izlazi ususret i uvodi u plan takozvaneružičaste zone, područja koja su izvan administrativnih granicaopćina obuhvaćenih UNPA zonama. Ružičasta su uglavnompodručja koja su Srbi okupirali, a na kojima u principu nikadanisu imali većinu. Sve to ulazi naknadno pod zaštitu UN-a, od­nosno ostaje pod srpskom kontrolom. N a hrvatsko protivljenjeGoulding se ljuti i prijeti jer, po njemu, to vraća pregovore napočetak i čini operaciju nemogućom.Hrvatske je predstavnike,odlučne da ostanu kooperativni, u to vrijeme bilo lako zaplašiti.

Hrvatska javnost dugo nije imala pravu percepciju o prirodiUnproforove misije. Doduše, iznenađenje i nerazumijevanjebilo je obostrano. Novine su bilježile kako su danski vojnici naproputovanju bili iznenađeni hladnim bojkotom djevojaka uzagrebačkim diskotekama. Oni su očekivali klasičnu zemljumirovnih misija u kojima kaciga i kruna djeluju kao čarobni

ključić. Tradicionalno prezrive prema uniformama, one suočekivale da su ih Danci i Nigerijci pod plavom kacigom došlibraniti i oslobađati, da to njihovi dečki ne bi morali činiti. Pri­lično je dugo u hrvatskoj javnosti vladalo uvjerenje da su plavekacige došle osloboditi zemlju od srpske okupacije. Sredo­vječna gospođa koja je u Radićevoj ulici, usred Zagreba. ručnomtorbicom počela prijetiti plavokosom unproforcu, glasno jeizrazila svoja očekivanja: »Hajde, na frontu, na frontu! Nismovas zvali da sjedite po gostionicama.« Šok je uslijedio kada supočele stizati vijesti da se plave kacige vrlo lijepo druže sa srp­skim pobunjeničkim vlastima. Ni hrvatsko vodstvo u prvo vri­jeme još nije shvaćalo pravu dimenziju i prirodu Unproforova

97

mandata. Uza sumnjičavost u rezultate misije, EZ je bila krat­koročno zadovoljna. Jedan veliki problem koji ju je zamarao iuznemiravao cijelu jesen - rat u Hrvatskoj - prebacila je dru­gIma.

98

RAT U BIH - »AMBULANTE« DOLAZE

Alija Izetbegovićje krajem 1991. i početkom 1992. očajničkitražio plave kacige. Apelirao je više puta kod Cyrusa Vancea iMaracka Gouldinga, koji tome nisu bili skloni. Pisao je uzaludpisma glavnom tajniku UN-a u odlasku, Perezu de Cuellaru, inovome glavnom tajniku Boutrosu Ghaliju, koji stupa na duž­nost početkom 1992. Izetbegović je imao izuzetne razloge zazabrinutost i strah. Milošević je završio posao u Hrvatskoj,UN-ova mirovna misija dolazila mu je čuvati osvojeno, te je uostvarivanju projekta Velike Srbije na redu bila BiH. BosanskeSrbe prethodno je organizirao i naoružao, kao i hrvatske. JNAse nakon okončanja posla u Hrvatskoj povlačila u BiH s veli­kim dijelom teškog oružja koje je izvukla iz hrvatskih vojarnipod okriljem mirovne konferencije EZ-a. Rat je bio pred vrati­ma. Pitanje je bilo samo kada i s kojim povodom.

Ako je rat u Hrvatskoj i bio iznenađenje za one koji baš nisuvjerni konzumenti analiza ozbiljnijih obavještajnih službi, do­lazeći rat u BiH nije mogao iznenaditi. Svi koji su se bavili rješa­vanjem jugoslavenske krize to su znali ili imali razloga znati.Unatoč tome, Izetbegović dobiva odbijenicu za odbijenicom.U svojem prvom izvješću Vijeću sigurnosti o postjugoslaven-

99

skoj krizi novi glavni tajnik Ghali odbija poslati preventivnumirovnu misiju u BiH, uz obrazloženje koje in retrospect izgledakao cinično proročanstvo. »Što se tiče zahtjeva predsjednikaBiH Izetbegovića,da se u Republici odmah razmjesti supstan­cijalna mirovna misija UN-a, koncept dokumenta od 11. pro­sinca već predviđa razmještanje UN-ovih vojnih promatrača uBiH. I ja sam također uvjeren da bi pitanje koje je pokrenuopredsjednik Izetbegovićzasad trebalo biti tretirano u kontekstusveobuhvatne mirovne operacije koju predviđa taj dokument«(Izvješće glavnoga tajnika Vijeću sigurnosti 5. siječnja). Dakle,nije još vrijeme. Veća misija za očuvanje mira bit će upućena uBiH tek kada dođe vrijeme za širu mirovnu operaciju. Ima li,uoči novoga rata, ljepše poruke za Miloševića od poruke da UNudovoljavaju njegovoj želji?

Milošević se, naime, tada žestoko protivio slanju plavih kaci­ga u BiH, baš kao što je to činio početkom rata u Hrvatskoj.Mirovne su mu snage trebale tek kada završi osvajanje, a nekada ga počinje. Kao i u hrvatskom slučaju, njegova je želja po­štovana. Nakon što je rat u BiH počeo, i obrazloženje odbijanjase promijenilo. Na zahtjev Vijeća sigurnosti da razmotri mo­gućnost slanja plavih kaciga u BiH, glavni tajnik izvještavakako ni tada nije trenutak za slanje mirovne misije jer je nesi­gurnost pojačana, a tri strane dijele različita mišljenja o prisut­nosti mirovne misije (Izvješće glavnoga tajnika VS 24. travnja).Sintagma »pojačananesigurnost« znači da srpski napadi jačaju.A formula o različitim mišljenjima triju strana znači da Musli­mani i Hrvati žele mirovne snage, no Srbi se, iz vrlo razumljivihrazloga, protive. A mirovne snage u pravilu dolaze tek kada jesigurno i kada se sve strane slože. To je bio bosanski peh: u si­ječnju je bilo prerano, u travnju više nije bilo sigurno i nikadnisu bili svi suglasni. U svibnju je to postalo krajnje »neprak­tično rješenje«. Štoviše, slijedeći savjete Maracka Gouldinga,

100

Ghali preporuča i preseljenje zapovjedništva Unprofora iz Sa­rajeva zbog sigurnosnih razloga. Goulding, glavni arhitektUN-ove mirovne opdracije u Hrvatskoj, ujedno ga obavještavada je ona u opasnosti jer se bosanski Srbi odbijaju demobilizira­ti i razoružati. I tako sredinom svibnja Unproforovo zapovjed­ništvo odlazi iz ratnog Sarajeva u sigurni i mirni Beograd - daMilošević, Karadžić i Mladić mogu spokojnije osvajati BiH.Glavni tajnik tada već raspoznaje strane, zaključuje da JNA ko­risti pregovore za provođenje politike etničkog čišćenja. Ali,Izetbegovićev zahtjev za interventnim snagama smatra »ne­praktičnim rješenjem« i preporuča da Unproforov mandat uBiH bude osiguravanje humanitarnih koridora, ako se straneslože. A strane se i dalje ne slažu jer se Srbi protive, pa su uvjetiza misiju i dalje nesigurni.

Je li to uistinu samo rep vodio psa, ili je netko vodio rep daodvede psa u ponor? Je li ono što se obično naziva međunarod­na zajednica uistinu bespomoćnogledalo kako pravilima ogra­ničen inertni UN te ničim ograničeni i poduzetni Milošević

vode BiH u ratnu katastrofu? Ili su neke države članice Vijeća

sigurnosti namjerno puštale, čak gurale BiH u ratnu katastrofu,pokrivajući ciljanu politiku ograničenim pravilima inertnogaUN-a? Tek Bosna - sastavljena od triju konstitutivnih naro­da: Muslimana koji su kao vjerska zajednica pretvoreni u Tito­voj Jugoslaviji u narod, te Srba i Hrvata, a nijedan narod nemanatpolovičnuvećinu- može biti pravi laboratorij za ono što bise moglo ikada dogoditi u Europi i svijeru, kako je to upozora­vao šef francuske diplomacije Dumas.

Nitko nije nikada otvoreno priznao: da, ja sam želio rat uBiH i učinio sam mnogo da tu želju ostvarim. Čak ni SlobodanMilošević nije to nikad tako rekao. Ali, načinna koji je vođen

takozvani mirovni proces uoči rata u BiH sadrži mnoge kontro­verze. Osobito nakon što je Predsjedništvo BiH 20. prosinca

101

1991. donijelo odluku o početku postupka za osamostaljenje,za koju su glasali muslimanski i hrvatski članovi Predsjedništva,a srpski su bili protiv. Zaključcima Badinterove komisije kojuje stvorila EZ, početkom prosinca definirani su i pravo i put re­publika do međunarodnogpriznanja, kao i uvjeti glede zaštiteljudskih i manjinskih prava koje moraju ispuniti za međuna­

rodno priznanje. Izetbegović je, uz podršku muslimanskih i hr­vatskih političkih predstavnika, krenuo tim putem koji je, baškao prije u Hrvatskoj i Sloveniji, vodio preko raspisivanja i odr­žavanja referenduma, te na temelju njegovih rezultata, budu lipozitivni, do proglašavanja neovisnosti. Alternativa neovisno­sti jest postati dijelom Velike Srbije jer Jugoslavije više nema,ustvrdio je toga dana Izetbegović obrazlažući bosanskoherce­govačkoj javnosti »osjetljivu odluku Predsjedništva«. »Osjetlji­vost« nitko nije dovodio u pitanje.

T o su čudniji sljedeći potezi lorda Carringtona. Početkomsiječnja nije voljan nastaviti Mirovnu konferenciju iako su svi,osim srpskih predstavnika, izrazili želju za nastavkom. Ta odlu­ka tako podsjeća na njegovu raniju suspenziju mirovne konfe­rencije u doba Miloševićevih najintenzivnijih osvajanja u Hr­vatskoj, a uz obrazloženje da srpska strana ne želi sudjelovati.Ne skrivajući nezadovoljstvo odlukom EZ-a o međunarod­

nom priznanju Hrvatske (i Slovenije), Carrington tumači dadaljnji proces nema smisla jer mu ta odluka uništava mrkvu,odnosno nagradu za sudjelovanje. Nije više imao čime motivi­rati Srbe. Nitko i ne postavlja pitanje o kakvoj to mrkvi Carrin­gton govori! Što još može motivirati Miloševića u Hrvatskoj,nakon što je osvojio gotovo trećinu teritorija i dobio mirovnumisiju da mu je čuva? U tom slučaju, mrkva može biti jedinoobećanje da će osvajanje ubrzo legalizirati. Kad je riječ o BiH,oduzimanje mrkve Miloševiću moglo bi biti upozorenje da musrpska osvajanja ni u toj državi, nakon međunarodnogprizna-

102

nja, neće biti priznata. Mrkva je, dakle, nagrada za osvajanje, aosvajača valja nagraditi kako bi bio kooperativan u mirovnomprocesu.

Carrington nastavlja mirovnu konferenciju tek 29. veljače,

nakon što je Tuđman - na njemačko inzistiranje - pismenoizvijestio Boutrosa Ghalija da bezuvjetno prihvaća Vanceovplan. Vanceovi i Carringtonovi suradnici nalaze razumijevanjei za takav neobični tajming. Carrington navodno nije želio pro­tivljenjem Miloševiću ugroziti Vanceovu mirovnu misiju. Ar­gument se ne doima uvjerljivo: upravo je Milošević želio tu mi­rovnu misiju i Vanceov plan je napravljen po njegovoj mjeri.Pitanje je: zašto iskusni pregovarači, kao što su bili Vance i Car­rington, nisu zaigrali na tu kartu i barem pokušali povezatiUN-ovu mirovnu misiju u Hrvatskoj, koju je Milošević pri­željkivao, s preventivnom misijom u BiH i sudjelovanjem naMirovnoj konferenciji, koje je odbijao? Miloševićeva je taktikai tada i poslije bila: uvijek imati otvorenu samo jednu frontu.Nije tada ni vojno bio spreman imati otvorenu frontu u Hrvat­skoj i otvarati novu u BiH. Zašto su mu tada Carrington i Van­ce omogućili upravo ono što je želio? Stavili su BiH na dnevnired tek nakon što je UN-ova misija u Hrvatskoj bila neupitna?Ili, zašto je Carrington, kombinirajućiu pregovorima elementesveobuhvatnog i parcijalnih rješenja, prihvatio stajališta iden­tična Miloševićevim: da se međunarodno priznanje novih drža­va odgodi do sveobuhvatnog rješenja, a pitanja unutarnjegustrojstva i zaštita manjina rješavaju parcijalno, jedna po jedna.Onako kako su dolazile na red u Miloševićevu ostvarivanjuprojekta Velike Srbije. Carrington je, bilježi njemački ambasa­dor Libal, od samoga početka Mirovne konferencije, od rujna1991., uporno odbijao zahtjeve dase na pregovaračkistol stavi iunutarnje ustrojstvo BiH (str. 92). A kada je to početkom velja­če 1992. prihvatio, na Libalovo iznenađenje, zaobišao je dota-

103

dašnja tijela Konferencije kojima su jugoslavenska problemati­ka i Miloševićeva taktika već bile bliske, poglavito radnu grupuza manjine koju je vodio njemački ambasador Geert Ahrens.Nego je pregovore o unutarnjem ustrojstvu povjerio portugal­skom ambasadoru Joseu Cutilheiru, koji je bio potpuni autsaj­der u tim pitanjima. Postoji formalno objašnjenje: Portugal je

početkom 1992. godine preuzimao predsjedanje EZ-om. Po­stoji i uvjerljivije objašnjenje: ubacivanjem u pregovore neisku­snoga Cutilheira, mirovni proces EZ-a bio je potpuno u Car­ringtonovim rukama.

Cutilheirovim imenom nazvan je i prvi propali mirovni planza BiH, koji nitko nije osobito ozbiljno shvaćao i ubrzo je zabo­

ravljen. Najambicioznije države EZ-a poput Francuske i Nje­mačke, koje su imale pretenzije davati ton budućoj zajedničkoj

vanjskoj i sigurnosnoj politici, praktički su izbačene iz igre. I to

formalnim argumentom Zajednice - predsjedao je Portugalkao nova članica, prvi put, bez vanjskopolitičke težine i beziskustva u strukturama EZ-a. U zagrebačkom Hotelu »1«, umisiji europskih promatračaBritanci su praktički vodili poslo­ve predsjedavajućega umjesto neiskusnih Portugalaca (razgo­vor Mintas-Hodak, Varga). Na obostrano zadovoljstvo, a i ar­gument je bio logičan: Britanija je predsjedala EZ-om u sljede­ćem polugodištu. U UN-u u New Yorku, Njezino KraljevskoVeličanstvo bilo je dobro predstavljeno na ključnim mjestimaoperativne pripreme mirovnih operacija - u Maracku Goul­dingu i Sashiju Tahooru. Ukratko: Velika Britanija osigurala je1992. godine monopol na mirovni proces međunarodne zajed­nice. Njegova je osnovna značajka bila: prepustiti inicijativuMiloševiću, čak ga ohrabriti, pustiti da se stvari dogode, a po­tom pokrenuti mirovne procese. A SAD, u izbornoj godini, pu­štale su da Britanija vodi. EZ je ispala iz igre.

104

Početkom ožujka 1992., nakon što su se na referendumuMuslimani i Hrvati mahom izjasnili za samostalnost, a Srbi gabojkotirali; nakon što su donošenje parlamentarne deklaracijeo neovisnosti Srbi dočekali barikadama oko Sarajeva, zlokob­nom najavom događaja, uz zlokobna proročanstvaMiloševiće­

va povjerenika za BiH Radovana Karadžićada će Bosna grcati ukrvi - EZ i SAD usuglašavaju politiku priznavanja BiH. Da sene bi ponovilo nesuglasje iz hrvatskoga slučaja. Začudo, najveći

oponenti priznavanja Hrvatske, SAD i Britanija, postaju advo­kati priznanja BiH u trenutku kada je vrlo vjerojatno da će onoposlužiti kao povod za već pripremljeni srpski napad. Još za­čudnije, podupiru ga i Carrington i Vance, nevoljko navodno,ali pozivajući se na principijelne razloge. Ne bi bilo korektno,argumentirali su, ne udovoljiti bosanskohercegovačkojdeklari­ranoj želji za samostalnošću nakon što su priznate Slovenija iHrvatska. Začuđujuća je tolika principijelnost od posrednikakoji su nekoliko mjeseci otklanjali Izetbegovićeve zahtjeve zapreventivnom mirovnom misijom, uz obrazloženje da bi timenaljutili Miloševića. Sam je Milošević, odgovarajući na Karad­žićevu uznemirenost, grubo i točno definirao efekte međuna­

rodnog priznanja BiH, podsjećajući da je i Kaligula imenovaosvoga konja senatorom, ali konj nije nikada postao senator (La­ura Silber, Death ofYugoslavia, Penguin Books, str. 241).

Priznanje BiH - 6. travnja 1992. od strane EZ-a, a dan ka­snije od strane SAD-a - imalo je efekt povlačenja obarača.

Bilo je povod srpskom ratu protiv BiH. Puška je bila namješte­na ranije, mnogo ranije. Milošević se čak i formalno pripremioza opciju priznanja. Još u siječnju naredio je da se svi oficiriJNA koji su podrijetlom iz BiH premjeste u matičnu republikukako bi u svibnju mogao formalno povući JNA iz BiH i formal­no se distancirati od rata. Jer, povučene su samo oznake na uni­formama. Ostalo je oružje JNA, dovučeno i iz Hrvatske, ostale

lOS

su lokalne srpske jedinice, naoružane i organizirane nekolikogodina ranije, presvukli su se oficiri JNA i nastala je - vojskabosanskih Srba. Kojoj su, baš kao i u Hrvatskoj, u pomoć pri­skakali iz Srbije Arkanovi Tigrovi, mahom brutalni specijalci,te Šešeljevi Beli orlovi, psihopati-koljači. I jedni i drugi formal­no izvan Miloševićevih kompetencija, ali su stvarno bili vrločvrsto uvezani u projekt stvaranja Velike Srbije. Pretjerano bibilo tvrditi da su SAD i EZ međunarodnimpriznanjem izazva­le rat u BiH jer je rat pripremljen i ciljevi određeni mnogo rani­je. Ali, čudno je ipak da u moru različitih teza o ratu praktički

nikad nije propitivano djelovanje međunarodnog priznanja napočetak srpskoga rata u BiH, koje Milošević jest iskoristio kaopovod. Nakon što su SAD i Velika Britanija isforsirale prizna­nje BiH, a odbile je zaštititi prethodno od tempiranoga rata.

No, zato i zapadni političari, ali i vrlo ozbiljni autori i analiti­čari ratova u bivšoj Jugoslaviji, često ponavljaju tezu kako jepreuranjeno međunarodnopriznanje Hrvatske ubrzalo i pota­knulo rat u BiH. Znači da Hrvatska nije priznata, odnosno daje priznata aneksija njena teritorija, Milošević bi odustao odBiH - glavnoga plijena za stvaranje Velike Srbije? Zvuči pri­lično stupidno. Ili bi, možda, bilo prihvatljivo da je etničko či­

šćenje i anektiranje BiH proveo tiše, bez aktivne upotrebe ten­kova i granata, samo hladnim oružjem i koncentracijskim logo­rima? To je, naime, bila realna alternativa priznanju Hrvatske,zahtjevu za osamostaljenje BiH i njenu međunarodnom pri­znanju. Tiši teror! Razlika između međunarodnog priznanjaHrvatske i priznanja BiH bila je u tome što je prvo predvodilaNjemačka, uz jaku podršku Vatikana i Austrije, dok su drugopredvodile SAD i Velika Britanija, uz veliku zabrinutost Nje­mačke i Austrije za posljedice priznanja bez zaštite. Prvo je pri­znanje, vođeno u okrilju EZ-a, zaustavilo Miloševićev rat uHrvatskoj i počelo uvoditi pravila koja su ga zabrinula. Drugo

106

je priznanje poslužilo kao izravan povod za rat. Ključna je razli­ka u umijeću predstavljanja svoje politike i prodavanja svoje ar­gumentacije. Velika Britanija i SAD imale su ga mnogo više noNjemačka i Austrija. Uspjele su uvjeriti čak i kasnijega nje­mačkog šefa diplomacije Joschku Fischera da su Genscher iKohl, odnosno Njemačka, forsiranjem međunarodnog prizna­nja Hrvatske gotovo proizveli rat u BiH. Njemačka nije ni po­kušala nikoga uvjeriti da su Velika Britanija, a i SAD, vodećimirovni proces u intermezzu izmeđudva rata - uskraćivanjem

zaštite BiH prije priznanja i ohrabrivanjem Miloševićaslijedeći

njegove želje - propustile i pokušati spriječiti rat.

Svi koji su trebali znati vrlo su dobro znali što slijedi u BiHnakon što je Hrvatska pacificirana. Opovrgavajući teze da jeCIA nepripremljena dočekala rat u BiH, njezin tadašnji direk­tor James Woolsley tvrdi kako je CIA čvrsto vladala događaji­

ma i razvojem (Wiebs, str. 74). Još iz doba hladnoga rata, kadaje Jugoslavija bila značajan igrač, CIA je imala poseban interesza to područje. Imala je kvalitetne informacije i dovoljno anali­tičara te jezičnih specijalista na raspolaganju kada je sukob po­čeo. I uvijek zna tko, kada, s kim i o čemu razgovara. Tako kaženjezin šef. Uvjerljivost mu daju raniji izvještaji CIA-e, koja jepredvidjela raspad Jugoslavije te rat i nastanak novih država.Potvrđuju to i američki obavještajni analitičari koji su, raspola­žući informacijama prikupljenim špijunskim satelitima, pri­sluškivanjem radija i telekomunikacija, informacijama teren­skih agenata i praćenjem medija, u svakome trenutku znali štose događa i mogli su predvidjeti svaki sljedeći korak Srba u vrloracionalnom projektu etničkog čišćenja, ali njihovi nadređeniu američkoj administraciji nisu bili zainteresirani za to. To vrlouvjerljivo argumentira Samantha Power u knjizi A Problem.from Hell, opsežnoj analizi američkog odnosa prema genocidi~

ma u 20. stoljeću. (Autorica je za tu knjigu nagrađena Pulitze-

107

rovom nagradom 2003.) SAD su sve do polovice 1993. godinebile vrlo rezervirane prema ratu, obrazlažući to nepostojanjemnacionalnog interesa.

Europa je u to doba djelovala kao tri vodeće države - Brita­nija, Francuska iNjemačka- koje su na tlu Bosne vodile bitkuO) za obavještajni prestiž. Pokazalo se to već kod promatrača

EZ-a iz zagrebačkog Hotela »I«. Nova su prilika za dodatnoupoznavanje s BiH bile mirovne i humanitarne misije. Francu­ski bataljun, pristigao u proljeće 1992. u hrvatski Gračac služ­beno, kako bi pridonio provddbi Vanceova plana, imao je ne­službeno i posebne zadatke. Njegovi su pripadnici često odlazi­li na tajne i nelegalne »izlete« u BiH, u kojoj još nisu imali ni­kakav mandat, te slali spoznaje u centralu ORM-a (Departe­ment de renseignement militaires), francuske vojne obavještaj­ne službe. »Bosna počinje gorjeti«, izvještavali su višekratnocentralu, ali kako je nekoliko godina poslije, pod pseudoni­mom, opisao ogorčeni sudionik misije, Commandant Fran­chet, »u proljeće 1992. Bosna nikoga nije zanimala« (Com­mandant Franchet, Casque bleupour rien, JCLattes, 1995., str.ll). Tek šte su pod plaštdm UN-ove misije, a za potrebe fran­cuske vojne obavještajne službe počeli inkognito istraživati Bos­nu, susreli su se s neugodnim iznenađenjem:posebni izaslaniciNjezina Kraljevskog Veličanstva već su bili tamo. Kako se sta­nje usijavalo, britanske su vlasti pokazale izuzetno humanu ge­stu uputivši kao pomoć svoje ambulante s pripadajućim oso­bljem: tristotinjak liječnika, medicinskih tehničara i drugogmedicinskog osoblja.

Prostor je bio gotovo premalen za sve špijune koji su se slije­vali u BiH od 1992. godine. I anegdotalni susreti bili su ne­izbježni. Francuski narednik na špijunskom zadatku s iznena­đenjem je na nekoj bosanskoj cesti prepoznao svojega britan­skog kolegu po struci, obavještajca dakle, s kojim se gotovo

108

sprijateljio nekoliko godina ranije na zajedničkim manevrima.Ali, nekadašnji britanski obavještajac bio je u Bosni doktor.Štoviše - šef medicinskog tima. Nelagoda je bila obostrana(isto, str. 279). Usred oštre bosanske zime francuski su plavci,tada već s mandatom u BiH, ali samo za čuvanje humanitarnihkoridora, primijetili britansku ambulantu koja je sletjela u pro­valiju. Međunarodna zajednica zatekla je međunarodnu zajed­nicu u nevolji u ratnoj Bosni i, logično, ponudili su im pomoć

da ih izvuku iz provalije. Cupkaj ući oko oštećenih ambulan­tnih kola, dva su promrzla britanska bolničara molila Francuzeda ne prilaze jer će uskoro doći njihovi koji će im pomoći. Zgo­da je imala i nastavak. Francuzi su je pretočili u internu špijun­sku uzrečicu. »Ne daj bože da budeš ranjen blizu britanskogamedicinskog tima jer u ambulantama pretrpanim instrumenti­ma za elektronsku špijunažu više nema mjesta ni za jedna nosi­la!« (Franchet, str. 28) I još, k tome, za operacijskim se stolommože naći šef medicinskog tima koji je nakon niza obavještaj­nih prošao i brzi kirurški tečaj. Do kraja rata britanske su am­bulante krstarile Bosnom, pojavljujući se neočekivano na naj­bizarnijim mjestima, tamo gdje bi transporteri bili suviše upad­ljivi. Bio je to dio humanitarne pomoći. Posebno je zabilježenonjihovo intenzivno krstarenje bihaćkim džepom, u enklavi od­metnutoga Fikreta Abdića.

Kako potvrđuju i opsežna istraživanja Ceesa Wiebsa (autorknjige Intelligence and the War in Bosnia, predavač na amster­damskom Sveučilištu, stručnjak za obavještajna pitanja), oba­vještajci su djelovali ponajprije kao državni obavještajci, a nekesu informacije prosljeđivane NATO-u i mogle su ih koristitidržave članice. UN, odnosno Unprofor, dobivali su ostatke. Itu se pokazalo da samo najveće države mogu imati prave infor­macije za vođenje autentične međunarodne politike, dok sumale ili manje moćne države vođene tuđim obavještajnim služ-

109

bama. Prvi zapovjednik Unprofora, indijski general SatishNambiar bio je i izvan drugoga kruga informiranja, nije dobi­vao čak ni informacije NATO-a jer Indija nije članica. I privat­no se često žalio da ne kontrolira jedinice kojima formalno za­povijeda, te da je informativno zaobiđen i izoliran. Napustio jefunkciju, navodno, iz privatnih razloga.

Službeno, Unprofor je u to doba bio mirovna i neopremlje­na misija koja nije mogla intervenirati u rat u BiH. Niti je dorane jeseni imala mandat uopće ulaziti u BiH. Neslužbeno,stvari su izgledale bitno drukčije. S promatračkog mjesta blizuhrvatsko-bosanske granice francuski plavci 10. lipnja proma­traju, s udaljenosti od nekoliko stotina metara, kako bosanskiSrbi započinju etničko čišćenje većinski muslimanskoga mjestaKulen Vakufa. Prvo opkoljavaju mjesto. Poslije podne im dola­zi jedan od prognanih i ispriča kako su Srbi dali ultimatum gra­donačelniku da Muslimani predaju oružje i napuste mjesto.Gradonačelnik oklijeva s odgovorom. Sljedećega jutra Srbi po­činju granatirati mjesto, a pod kišom granata Muslimani bježe ipred večer stižu do susjednoga Orašca. Francuzi tada još samopromatraju (Franchet, str. 12). Orašac je sljedeća meta. Et­ničko čišćenje Orašca Laura Silber opisuje kao model etničkogčišćenja bez otvorenog sukoba (Silber, str. 269). Srpske para­vojne jednice opkoljavaju mjesto, stežu obruč, ulaze u mjestoblokirajući ulaze, idu od kuće do kuće, tjeraju stanare van, odu­zimaju im novac i nakit, odvajaju žene i djecu od muškaraca izadržavaju muškarce nekoliko dana. Odvajaju elitu: političke

aktiviste, lokalne uglednike i imućnije te ih šalju u već pripre­mljene logore u kojima prolaze mučenje i ponižavanje, prijesljedeće destinacije u izbjeglištvu. Za elitu su pripremljeni logo­ri iz kojih se ne vraća. Jedan od onih koji su uspjeli pobjeći dola­zi do francuskoga promatračkog mjesta i obavještava ih da suŠešeljevi Beli orlovi zauzeli mjesto te da nastavljaju progoniti

110

izbjeglice koji pokušavaju pobjeći preko Une u Hrvatsku. Aonda miroljubive plave kacige pokazuju što mogu. Bez manda­ta čak i za ulazak u Bosnu, francuski plavci odlučuju potražitiizbjeglice i nalaze oko 3000 opkoljenih ljudi, uz uski prijelazpreko U ne, koji s bosanske strane kontroliraju Beli orlovi, a shrvatske paravojska hrvatskih Srba. Francuski vojnici, posta­vivši blindirane transportere ispred Belih orlova, osiguravajuprolaz izbjeglicama i ispaljuju nekoliko upozoravajućih plotu­na koji odvraćaju šešeljevce od daljnjih pokušaja maltretiranja.I zbrinjavaju izbjeglice na hrvatskoj strani, u UNPA zoni, zakoju imaju mandat i u kojoj čuvaju srpske ratne stečevine. Beliorlovi se ne protive. Mandat za UN-ovu misiju u BiH, i tadasamo humanitarni, dobivaju četiri mjeseca kasnije, kada suSrbi već etnički očistili to područje. Prije nisu imali mandat jerse protivio Milošević.

Američki novinar Roy Gutman otkriva 19. srpnja u Newsda­yu postojanje srpskoga logora za Muslimane i Hrvate, zatočeneu neljudskim uvjetima u kojima umire šest do deset ljudi nadan. Ušao je u nj s predstavnicima Međunarodnoga crvenogkriža. Televizijska ekipa britanskog ITN-a i Ed Vuillamy, no­vinar Guardiana, uspijevaju početkom kolovoza ući u logorOmarsku. Televizijske snimke izgladnjelih logoraša iza bodlji­kave žice, koje su prenijele sve svjetske televizije, podsjećaju naholokaust. Užas je postao javan, dospio je u dnevne boravke za­padnih građana, javno je mnijenje zgranuto.

Obavještajni analitičari znali su to davno prije. Jon Western,tadašnji obavještajni analitičar State Departementa za BiH, po­vjerio je Samanthi Power (Power, A Problem from Hell, A NewReublic Book, str. 266):

»Mogli smo vidjeti napade koji predstoje gledajući ekranenaših kompjutorskih terminala, skenirajući satelitske snimkeili, često, tek gledajući televiziju. Mi smo točno znali svaki slje-

111

deći potez bosanskih Srba, a nismo mogli učiniti ništa. Zamisli­te da možete reći 'Za dva dana ovo će selo umrijeti', a ne možeteučiniti ništa da to spriječite. Samo sjedite, čekate da se to dogo­di i revnosno izvijestite nadređene u hijerarhiji.« Američki oba­vještajci znali su za srpske logore još od svibnja. Iako međusob­

no u stalnome nadmetanju, iako je u obavještajnim krugovimana terenu bila poznata praksa da Anglosaksonci taje sve bitnespoznaje od Francuza i obrnuto, obavještajci zapadnih državana terenu i obavještajni analitičari dijelili su istu frustraciju ­sve su znali, a nadređeni u hijerarhiji to nisu željeli čuti. »Slalismo izvještaje gore, ali nije bilo nikakva odjeka. Odgovor bi­smo dobili jedino ako bi taj događaj pokrili mediji«, primijetioje Western (str. 270).

Na prvi pogled opet izgleda kao da je rep vodio psa u među­

narodnom angažmanu u BiH, kao da su televizijski i novinskiizvjestitelji vodili politiku svjetskih centara moći. No, njih su izpozadine navodili ogorčeni terenski obavještajci i desk-officerianalitičari, shvativši da oni koji donose odluke reagiraju jedinona slike s televizije. Neki čudan komunikacijski lanac: oni koji

-donose odluke najprije su od Bosne učinili jedan od obavještaj­no najpokrivenijih kutaka svijeta, da bi potom sa svojim oba­vještajcima komunicirali putem televizije, koristeći ih ponaj­prije kao novinarske vodiče. No komunikacija je čudna samoako pretpostavimo da međunarodnuzajednicu čini skup do­bročinitelja kojih je prioritet i istinski cilj spriječiti rat i huma­nitarnu katastrofu u Bosni. Vrlo je pak logična - pretpostavi­mo li da je rat u BiH korišten ponajprije da bi se pokazalo umi­jeće upravljanja ratom i mirovnim procesom, da bi se izgradiomodel za buduće lokalne i regionalne sukobe. U BiH se od1992. do 1995. godine dokazivalo tko je tko u tome šarolikomskupu država i međunarodnih organizacija, koji se prilično ne­adekvatno nazivao međunarodnom zajednicom. Bio je to -

112

istinski laboratorij! Da bi se moglo vježbati, trebali su i rat i zlo­čini, a ne mirna Bosna.

Zločini, razaranja i ljudska stradanja davali su značenje, teži­nu i razlog mirovnom posredovanju - aureolu spasitelja. U če­

tiri godine rata i paralelnoga mirovnog procesa u Bosni ponav­ljao se isti koncept: zločin ili njegovo (namjensko) otkrivanjeprethodili su gotovo svakoj međunarodnoj mirovnoj inicijativiili konferenciji, gotovo svakoj odluci značajnoj za stvaranje mo­dela novoga kriznog menadžmenta. Mediji su u tome imali izu­zetnu ulogu. Zločin koji nije bio na televiziji ili u novinama,

kao da se nije dogodio. Pozornost je najlakše mogla privući ­krv, divljaštvo, asocijacije na holokaust. I koncept je obilatoupotrebljavan i zloupotrebljavan. Stanovnici Sarajeva, koje jebilo u okruženju i pod stalnom topovskom paljbom i snajperi­ma bosanskih Srba, strahovali su od dolaska CNN-ove ekipe ugrad. Jer, to je u pravilu značilo više granata i aktivnije snajperi­ste. Bosanskim je Srbima tada bilo najmanje u interesu aktivi­rati snajperiste. Interes im je bio nešto drukčiji: držati pozor­nost medija na Sarajevu dok ne osvoje i etnički ne očiste ostatakBosne! Pošiljatelj svih triju smrtonosnih granata ispaljenih najavna mjesta u Sarajevu vrijeme kada je tamo najviše ljudi, osta­o je dubiozan. Prema općem uvjerenju ispalili su ih bosanskiSrbi s obronaka iznad grada. Prva je ispaljena na ljude koji sučekali u redu za kruh 27. svibnja 1992. godine. Tadašnji zapo­vjednik plavih kaciga u BiH, kanadski general Lewis McKenziezabilježio je u svome dnevniku (Peacekeeper, The road to Saraje­vo) da su plave kacige primijetile nekoliko čudnih detalja: ulicaje blokirana prije eksplozije, a nakon što se stvorio red, pojavilisu se predstavnici bosanskih medija i stajali sa strane kako biodmah nakon eksplozije potrčali na mjesto događaja. McKen­zie nije nikad ostavljao dojam da se najbolje snalazi u tome ratu,niti da je sasvim nepristran. Nikada se ne zna ni koje je sve »am-

113

bulante« imao pod plavim kacigama. No, zanimljivo je ipak dase masakr dogodio dan nakon što je WEU (Zapadnoeuropskaunija) u Londonu raspravljala o mogućnostima vojne interven­

cIJe.Druga granata sumnjiva podrijetla, ispaljena 5. veljače 1994.

na tržnicu Merkale, ubila je 67 ljudi. Snimljena je gotovo kakopada, stjecajem okolnosti CNN-ova reporterka bila je na tržni­ci odmah poslije granate. Ali nikad nije sa sigurnošću utvrđeno

tko ju je ispalio. Balističari plavih kaciga odbili su potvrditi tezeIzetbegovićeve vlade i opće uvjerenje da je granata ispaljena sasrpskih položaja, navodeći kako je bila riječ o teledirigiranoj ek­sploziji (Franchet, str. 107). Srbi su tada imali najmanje razlogapočiniti masakr jer su SAD inzistirale na odluci o intervencijiNATO-a, a i u nalaze britanskih balističara ima se razloga po­sumnjati, imaju li se u vidu tadašnja britanska politička nasto­janja da tu odluku spriječe. Bilo kako bilo, gotovo sedamdese­tak ljudi bilo je mrtvo, a četiri dana poslije NATO je dao ulti­matum bosanskim Srbima za povlačenje teškog oružja iz zoneisključenja oko Sarajeva. I povijesna granata ispaljena na Saraj­lije koji su čekali u redu za vodu 28. kolovoza 1995. godine, akoja je poslužila kao izravni povod NATO-ove zračne inter­vencije protiv vojske bosanskih Srba, bila je, prema balističari­

ma pod kapom UN-a, ispaljena s položaja Armije BiH. Istinaje ostala nepoznata, a motivi govore u prilog nalazu UN-ovihbalističara.

Ratni su dopisnici prepričavali kako su neki fotoreporteri upotrazi za efektnom fotografijom bili spremni platiti ubijanje;da su muževi dovodili žene kako bi uvježbano i slikovito opisalepredstavnicima međunarodnih humanitarnih organizacija dasu silovane, nakon što su shvatili da time osiguravaju izbjeglički

status u nekoj od zemalja zapadne Europe. Osim što je biookrutna stvarnost, zločin je način da se privuče pozornost i kupi

114

spas. Priče o masovnim silovanjima, granatiranju i batinjanjupostajale su s vremenom suviše monotone da bi polučile željeniefekt. Egzotično divljaštvo imalo je bolju prođu. Tako je u vri­jeme prve srpske opsade Srebrenice bosanski ambasador priUN-u Muhamed Šaćirbej, inače vrlo uspješan promotor Bo­sne na međunarodnojsceni, otišao korak predaleko. I izvijestiou New Yorku kako su zbog gladi među stanovništvom zabilje­žene i pojave - kanibalizma.

I postojanje srpskih koncentracijskih logora otkriveno je ujeku velike mirovne inicijative. U Londonu se pripremala veli­ka Mirovna konferencija. Doduše, prvi su u mirovnu ofenzivuušli Francuzi, pokušavši učiniti Pariz središtem povijesnog sku­pa. Ali, Britanci su opet bili vještiji, iskoristivši činjenicu štopredsjedaju EZ-om. Srbi još uvijek nisu osvojili i etnički očisti­

li sve što su planirali, a dobili su u međuvremenu ekonomske

sankcije UN-a. No, sve su glasniji bili i zahtjevi za oružanomintervencijom. Osobit Je pritisak u UN-u provodila Organiza­cija islamske konferencije (OIK). Objavljeno je kako je od svib­nja do kolovoza u BiH poginulo oko 35.000 ljudi, a pokazanisu i srpski logori. Hitno se sastala UN-ova komisija za ljudskaprava i imenovala bivšega poljskog premijera Tadeusza Mazo­wieckog specijalnim reporterom za ljudska prava u bivšoj Jugo­slaviji. Idealan kontekst za velebni mirovni skup, kakav je bilaKonferencija na kojoj je sudjelovalo tridesetak država okuplje­nih po različitim kriterijima: EZ, SAD, Rusija, Jugoslaviji su­sjedne zemlje, predstavnice OIK-a i širok krug aktera iz BiH,Srbije i Crne Gore spojenih u novu Jugoslaviju, i Hrvatske.

Iako je izgledao velebno, tako širok skup u jeku rata možeposlužiti tek kao međunarodno pokriće za nedjelovanje i time-outjačem. T ako je i bilo. Britanska je diplomacija unaprijed pripre­mila čitav niz sjajnih dokumenata koje je samo trebalo potpisa­ti. No, izostale su sankcije za neprovođenje potpisanoga. Milo-

115

šević je imao razloga za zadovoljstvo: vratio se iz izolacije na jav­nu scenu, a živopisni instant-premijer nove Jugoslavije, kali­fornijski biznismen Milan Panić, širio je duh miroljubive i koo­perativne Srbije te stavljao potpise na dokumente koji Miloše­vića nisu obvezivali i na javnu je scenu kao politički predstavnikbosanskih Srba izveden Radovan Karadžić. Milošević je ra­zvodnio odgovornost i mogao nastaviti tamo gdje je prije stao.Jedna od rijetkih odluka konferencije koje su ostvarene jest pre­tvaranje Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji u stalno tije­lo, u sklopu kojega će se ubuduće voditi mirovni proces, a ko­jim će supredsjedati UN i EZ. U ime UN-a supredsjedatelj jepostao Cyrus Vance, a lorda Carringtona je, kao predstavnikEZ-a, zamijenio lord David Owen. Britanija, koja je željelaosujetiti i pokazati nerealnim njemačko-francuskevizije o pre­rastanju Zajednice u politički i sigurnosni subjekt, ponovno senametnula kao tumač politike EZ-a. Odnosno, kako se to po­slije pokazivalo, EZ nije imala supredsjedatelja. Preko lordaOwena Britanija je još čvršće nego dotad preuzela mirovni pro­ces na područjubivše Jugoslavije. Tek Što su se svjetla london­ske mirovne predstave ugasila, Srbi su nastavili osvajanja uBiH. A u Ženevi je 3. rujna, pod predsjedanjem Vancea i Owe­na, počeo jedan od najgrotesknijih i najperverznijih mirovnihprocesa.

116

LIKOVI MIROVNE SAPUNICE

Lord David Owen dočekan je s reputacijom šarmantnog, pu­blicitetu uvijek sklonog političarabez posla, nekada najzgodni­jeg šefa britanske diplomacije. U nepune tri godine mirovnogposredovanja stekao je atribute lašca, zlotvora i kralja manipu­lacije. Bio je to omraženiji što je njegova mirovna misija odmi­

cala. Kod svih - osim kod Miloševića, njegovih satelita i sim­patizera. I bio je intelektualno superioran. Nije bilo pitanjakoje ga je moglo dovesti u nelagodu i ostaviti bez odgovora, uvi­jek je imao inicijativu i bio korak ispred. Bio je elokventan,ubojito ciničan, nije mu se mogao poreći šarm i bio je tako lede­

no proračunat. Gotovo beskrupulozan - sa smiješkom.

Kada je želio impresionirati, umio je biti izuzetno šarman­tan. Nije se trudio da ga svi vole, nastojao je biti iznad svih.Kada je u usponu, imao je nepogrešiv osjećaj za priliku, za tre­nutak. Zaslijepljen vlastitim manipulacijskim moćima, nijeznao prepoznati jedino trenutak kada treba stati. Ponekad jebio neočekivano iskren i otvoren: »Uvijek sam držao da je tvr­doglavo inzistiranje na internim granicama šest republika unu­tar bivše Jugoslavije: Srbije, Hrvatske, BiH, Slovenije, Make­donije i Crne Gore, kao granicama neovisnih država, prije nego

117

što je uopće bilo u pitanju priznanje tih republika, bila veća lu­dost nego samo preuranjeno priznanje« (David Owen, BalkanOdyssey, Victor Gollancz, 1995., str. 33). To nisu riječi Slobo­dana Miloševića, već Davida Owena. I 3. rujna 1992. u Ženevi,slijedom zaključaka Londonske konferencije, pokrenuo je vrloneobične mirovne pregovore, jedne od najneobičnijihu povije­sti ratovanja i mirenja. Pravu mirovnu sapunicu!

Doduše, kada ga je EZ imenovala za svojeg predstavnika uMeđunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji, nije se zalagaoza promjenu republičkih granica. Niti je ludošću nazivao za­ključke Badinterove komisije, od pretvaranju republičkih gra­nica u državne, na kojima je počivao EZ-ov model rješavanjakrize. Naprotiv, nekadašnji britanski ministar mornarice, po­tom vanjskih poslova, kasnije šef neuspjeloga projekta britan­ske Socijaldemokratske partije, govorio je sasvim drukčije ­prije izbora za europskog supredsjedatelja u Međunarodnoj

konferenciji. Poslije otkrivanja srpskih logora, a uoči London­ske konferencije, David Owen postao je iznenada jedan od naj­žešćih kritičara međunarodne pasivnosti i zagovornika bom­bardiranja bosanskih Srba u britanskim medijima. Govorio jeuvjerljivo i odlučno ono što je europska politička javnost željelačuti. I posustala EZ uspjela se suglasiti da ga imenuje za svogapredstavnika. Ili, Britanija joj je još jednom uspjela nametnutisvojega kandidata, izvukavši iz zaborava tada besposlenog Owe­na i nametnuvši ga kao obećavajućeg i autentičnog mirovnogposrednika. EZ je progutala još jedan britanski prijedlog kaorješenje jer boljega nije imala.

Koji je lord Owen zapravo bio pravi? Onaj koji je u ljeto1992. zagovarao bombardiranje Karadžićevih snaga? Ili onajkoji je poslije pred kamerama ugodno ćaskao s doktorom Ka­radžićem na terasi zvorničkog restauranta u vrijeme srpskeofenzive na istočnobosanskeenklave te koji je poslije javno di-

118

jelio Miloševićeve teze o rješenju jugoslavenskog pitanja i s nji­me provodio zajedničke obiteljske vikende u Miloševićevu be­ogradskom domu? Koji nije skrivao svoje divljenje prema Mi­loševiću i opisivao ga u svojim sjećanjima na pregovaračkedaneu tako pastelnim bojama da su mu redaktori savjetovali maloumjerenije tonove. Tek kao svjedok u procesu protiv Miloševi­ća, optuženoga za genocid pred Međunarodnimkaznenim su­dom, Owen se donekle distancirao i opravdavao kako - nijeznao. Lord Owen nije znao!

David Owen i Slobodan Milošević bili su zapravo nevjero­jatno slični: inteligentni, britki, beskrupulozni, ambiciozni,umješni u pretvaranju istine u laž i obrnuto, sjajni taktičari koji(se) izgube pred ciljem. Da je Milošević rođen u Plymouthuumjesto u Požarevcu, možda bi i on jednoga dana bio međuna­

rodni mirotvorac. Jedan i drugi bili su - lovci na priliku zauspjeh. I zapravo nije presudno koji je lord bio pravi: onaj kojije iz Londona tražio bombardiranje bosanskih Srba ili onaj kojise godinu dana kasnije u Ženevi kladio s Karadžićem u viskioko postotaka podijeljene Bosne. Obojica su bila jednako vri­jedna u službi Njezina Kraljevskog Veličanstva. I prvi koji jeprivlačnim porukama osvojio željeno supredsjedanje i drugikoji je nakon toga praktično i suvereno provodio britansku po­litiku, koja je bila promišljena, konstantna i konzistentna. Noako se baš traži istinski lord Owen, možda to ipak bio onaj kojibi tumačeći svoje mirovne inicijative sa superiornim smi­ješkom podsjećao: »But, the devil is in detail.« Čak potičući natraženje vraga - one koji su dorasli igri.

Uz Owena, supredsjedatelj Mirovne konferencije ispredUN-a postao je dotadašnji izaslanik glavnoga tajnika UN-aCyrus Vance, bivši američki državni tajnik, s bogatim isku­stvom u ratu, diplomaciji i mirovnim pregovorima. Formalnikarijerni vrhunac doživio je u administraciji Jimmyja Cartera,

119

koji ga je imenovao državnim tajnikom. No najveća iskušenjaprošao je mnogo prije, još početkom šezdesetih kada je kao član

mlade Kennedyjeve administracije poveo SAD u vijetnamskirat, branio i vodio rat kao zamjenik ministra obrane u admini­straciji LyndonaJohnsona, da bi nakon ostavke na dužnost po­stao gorljivi zagovornik kraja rata i, po Johnsonovu izboru, uzAverella Harrimana, jedan je od glavnih pregovarača na Pa­riškoj mirovnoj konferenciji. Kao državni tajnik odigrao jeključnu ulogu u postizanju egipatsko-izraelskog mirovnogsporazuma u Camp Davidu, radio je na postizanju ugovoraSALT II o kontroli naoružanja sa Sovjetskim Savezom. Čak je iOwen, koji nije baš često izražavao divljenje prema drugima,iskazivao poštovanje prema Vanceu. Vance je bio posrednik snajjačom biografijom i istinski fenomen u četverogodišnjim

ratno-mirovnom maratonu. Svi su ga poštovali, na neki načinsimpatizirali. Iako nikomu nije učinio nikakvu posebnu usluguizvan zadanoga mandata. Štoviše, svatko je, gledajući iz pozicijevlastitih interesa, imao razloga ljutiti se na Vancea: Tuđmanzbog vrlo nepovoljnoga Vanceova mirovnog plana, a Milošević

jer je Vance poslije u pregovorima nastojao ublažiti ciparskiefekt toga plana. Prema izvoru tada bliskomTuđmanu (Povjer­ljivi intervjui - op. a.), upravo je Vance za jednoga razgovora shrvatskim predsjednikom na Brijunima, u berbi mandarina nabivšoj Titovoj plantaži, obećao da sankcija Vijeća sigurnostineće biti ako Hrvatska vojno preuzme kontrolu nad Masleni­com. Tom je vojnom akcijom, u siječnju 1993. godine, Hrvat­ska stvorila preduvjete za ponovno prometno povezivanje sje­vera i juga zemlje te počela »nagrizati« ružičaste zone pod UN­ovom kontrolom. Vance je bio u Vukovaru u vrijeme njegovapada. Dok su ga zapovjednici JNA vodili po vukovarskoj bolni­ci, ranjenici - koji su odvezeni iz nje i poslije pogubljeni naOvčari - još su bili živi. Nitko, međutim, nije optuživao Van-

120

cea da je propustio alarmirati međunarodnu javnost i povećatipritisak, koji bi možda spasio ubijene i nestale nakon pada gra­da. Izetbegoviću je odbijao apele za preventivnom UN misi­jom, ali iskazivao je prema njemu razumijevanje, gotovo suo­sjećanje. A prema svima neko temeljno poštovanje.

Bio je sušta suprotnost prvomu europskom mirovnom po­sredniku, lordu Carringtonu. Za razliku od ostalih posrednika,Vance nikada nije ostavljao dojam da ima neke zadnje namjere.Bio je kao poštanski sandučić u koji bi svi ubacivali svoje ideje,a koje bi on poslije podveo pod UN-ova pravila i uobličavao unajboljoj tradiciji umijeća mogućega. Izgledao je dobrodušno ipristupačno pored prvoga europskog mirovnog partnera lordaCarringtona, koji se prema svim akterima iz bivše Jugoslavijeodnosio s neskrivenim ciničnim prijezirom kao prema nižimbićima. Čak i Miloševića, čija je politika išla ruku pod ruku sbritanskom i kojemu je kao mirovni posrednik napravio mno­go usluga, Carrington je pred stranim diplomatima navodnouvijek nazivao Slob, što je engleski ekvivalent slinavcu ili balo­nji (Warren Zimmerman, Izvori jedne katastrofi, Globus ­Znanje, str. 192). Uz ekstrovertiranog i sebeljubivog Owena,Vanceova diskrecija, nenametljivost, jednostavnost i skromnost- tako oprečna njegovoj bogatoj karijeri - još je više dolazilado izražaja.

No, zato je njegov zamjenik bio vjerojatno najživopisniji za­padni lik u balkanskoj mirovnoj sapunici. Ambasador HerbertOkun izgledom je podsjećao na penzionera iz središnje Ameri­ke na turističkom putovanju po Europi: narančasto obojenekose, često s velikim kaubojskim šeširom na glavi. Kao da seslučajno zaustavio u Ženevi, ušao u Palaču naroda i odlučio

neko vrijeme ostati u njezinim hodnicima. Okun je bio majstorkuloara s istinskim darom Šeherezade. Intimistički bi po hod­nicima tapšao diplomate ili novinare da im u povjerenju kaže

121

neku tajnu. Tajnu su, u pravilu, čuli barem nekoliko dana rani­je. Mogao je pričati o bilo čemu, beskonačno dugo, i u svakoj jepriči nalazio zametak nove. Znao je ruski jer je kao diplomatbio specijaliziran za Rusiju i Istočni blok. Ali bio je uvjeren dazna li ruski, govori sve jezike bivše Jugoslavije, što ni približnonije odgovaralo istini. No, mogao je shvatiti ako ga sugovorniciiz bivše Jugoslavije počaste nekom uvredom ili psovkom, što seznalo dogoditi kada bi pregovaračka razina s druge strane bilaniža, a ekipa veća. I Okun je imao posebna imena za pregova­račke partnere kada ga ne čuju, barem za glavne likove. Tako jezapovjednika vojske bosanskih Srba Ratka Mladića nazivaoJungman, njegova političkog šefa Karadžića - Blackman, Mi­loševića- Dearman, aTuđmana - Strangeman. I već činjeni­

ca da ih naziva izmišljenim imenima vrlo ga je veselila. Novina­ri koji su pratili kasnije maratonske mirovne pregovore, Okunusu pak nadjenuli konspirativno ime - Sweety. I to nakon što gaje supruga pokušala odvesti kući s jednog prijama i prekinutijednu od njegovih Šeherezada-sapunica. Ona je uporno i ner­vozno dozivala: »But sweety, our car is waiting for us!« A nakonposlušnoga »1 am coming sweety«, ambasador Okun našao bipovod za novu priču. Bio je zapravo neuobičajeno zabavan i ne­formalan za dužnosti koje su resile njegovu profesionalnu bio­grafijU. Ambasador Okun je, naime, u diplomatskom miljeuvrlo cijenjen sovjetolog, s dugogodišnjim diplomatskim stažemu Moskvi i bivšem DDR-u, gdje je bio i ambasador. Bile su todužnosti koje su podrazumijevale jaku sigurnosno-obavještaj­nu diplomatsku profilaciju. Ali, on se usput sjajno zabavljao umirovnim posredovanjima na račun ostalih likova opterećenih

.. . . '.pOVIJeSnIm mIsIJlma.

Čudni dvojac Vance-Okun zapravo se odlično upotpunja­vao. Umirovljeni američki specijalist za Rusiju, iz hobija preru­šen u kauboja, i decentni gospodin - pravnik pred mirovinom

122

s Wall Streeta, koje je uposlio uoči kraja mandata glavni tajnikUN-a Peres de Cuellar, bili su prava slika tadašnje američke

politike prema krizi u Jugoslaviji. U trenutku kada su se SADpočele aktivno uključivati u mirovni proces, negdje sredinom1993. godine, Vance i Okun nisu više bili mirovni posrednici.Poslije su se pojavljivali u nekim sporednim ulogama, poputinicijative za traženje nestalih »Plava vrpca« (Blue Ribbon). S vi­šegodišnjom vremenskom distancom tražili su istinu o tisuća­

ma onih koji su nestali, u pravilu ubijeni, u Hrvatskoj i BiH udoba dok su njih dvojica bili mirovni posrednici. Nitko imzbog toga nije predbacivao licemjerje ili barem našao taj noviangažman malo kontroverznim.

Vancea je na supredsjedateljskome mjestu kao predstavnikUN-a naslijedio bivši norveški političar, međunarodni funkci­onar i diplomat golema iskustva - Thorvald Stoltenberg. Bioje srdačan i drag čovjek, i to su ujedno i glavne kvalitete koje jepokazao za višegodišnjega mirovnog posredovanja. Toliko jebespogovorno puštao da ga Owen vodi kako želi i kamo želi, daje ostavio dilemu je li imao i zrnce vlastite volje. Iskustvo naku­pljeno u dugoj diplomatskoj karijeri nije nikada došlo do izra­žaja u tome mirovnom posredovanju, ili nije bilo primjerenopotrebama. Stoltenberg je pripadao onoj grupi međunarodnihdiplomata okupljenih oko mirovnih pregovora o bivšoj Jugo­slaviji koji se, bez pogrdnog prizvuka, mogu nazvati ćevap-di­plomacijom. Proveli su nekada u karijeri mandat ili dva u Beo­gradu, znali su jezik, lijepo su se provodili među beogradskimprijateljima, upili priču o idiličnoj Jugoslaviji, držeći kako surepubličke granice samo formalnost iz atlasa i u nevjerici gledališto se događa. Još su se sjećali koraka narodnih plesova i riječi

omiljenih pjesama koje su naučili za lijepa mandata u Beogra­du, sjećalisu se ljetovanja na »jugoslavenskoj obali«. Ali, nikadanisu naučili ništa izvan službene beogradske priče. I nisu znali

123

ništa, ili vrlo malo, o ratu i ratnoj logici, o njegovim uzrocima iciljevima, o tome kako se vodi i kako završava. Ponašali su sekao da je rat stvar etnologije i prouzrokovan bukom u komuni­kacijskom kanalu. Držeći velikim uspjehom što dovode različi­

te ljude za isti stol, što ponekad razgovaraju međusobno, štoratni protivnici ne skaču jedni na druge s isukanim sabljama uPalači naroda. Uz ćevap-diplomacijuopćega tipa, diplomaci­jom specijaliziranom za sigurnosna pitanja popunjavali su or­gane Mirovnih konferencija uglavnom Britanci. I to im je osi­guravalo prednost. A poslije, kada su vodstvo preuzele SAD, pi­tanjima uspostave mira bavili su se mahom diplomati specijali­zirani za sigurnosna pitanja, preciznije za NATO i europsku si­gurnost. Tko je od njih tko, nije čak ni trebalo provjeravati ubiografijama. Bilo je to vidljivo nakon prvih nekoliko rečenica:

jednima je bilo jasno sve, a drugima gotovo ništa.

Baš kao međunarodni mirotvorci, tako su i predmeti miro­tvorstva u ženevskoj mirovnoj sapunici ili, kako su ih zapadnimediji često nazivali - ratni vođe, bili vrlo različiti tipovi. Većsu njihovi hoteli mnogo govorili o njima.

»Des Bergues« je bio najprestižniji hotel u gradu koji je svo­jim idiličnim položajem uz jezero, s pogledom na Alpe, dosad­no mirnom elegancijom, poduprtom švicarskom političkom

neutralnošću i tada još važećom bankovnom tajnom, mamiocijele godine klijentelu koja drži do establišmenta. Gledan navečer sa suprotne, lijeve strane jezera, »Des Bergues«, smještenuza sam spoj jezera i Rhone, izgledao je kao zamak. Mistično,gotovo prijeteći. Taj je hotel, gledan iz daljine, pod svjetlima,uistinu podsjećao na Miloševića. I Milošević je uvijek u njemuodsjedao. Nakon što bi otišao u dizalo i ušao u svoj apartman,nitko ga više od nezvanih gostiju ne bi viđao, niti je ikoga pri­mao. O njemu se više ništa nije znalo, ni što radi na večer, kadapregovori završe. Moglo ga se vidjeti tek pri dolasku i odlasku iz

124

Palače naroda. Svaka je njegova izjava bila odmjerena, na od­ličnom engleskom, i u svakoj bi rečenici barem jednom spome­nuo mir. Nije bilo moguće primijetiti ikakvu emociju na nje­govu licu. Bilo je kao maska, s uvijek istim osmijehom, čudesnobez ijedne bore, iako je bio u zrelim pedesetim godinama. Jedi­no, kao da su mu oči s vremenom postajale sve manje.

Govorilo se da tijekom pregovora obilato pije viski iz sveveće čaše, ali to se na njemu ne primjećuje. Izvjesno je da su svibili opčinjeni' njime, njegovom sposobnošću manipulacije,otvorenom nadmoćikoju je imao i demonstrirao. Time što onsve može i sve mu je dopušteno. Međunarodni diplomati, makoliko ga prethodno kritizirali kao beskrupuloznoga zločinca,

bili su počašćeni svaki put kada bi pristao razgovarati s njima,ponašali su se kao naivni školarci, uvjereni da je baš s njima Mi­loševićbio iskren, da je baš njima otvorio srce. A Slobo je imaonebrojeno verzija svake priče i mogao ih je mijenjati kada godzatreba. Ali, nikada nije pristajao razgovarati sa svakim, napro­

tiv - brižljivo je birao samo one za koje bi procijenio da imajumoć. A to je procjenjivao nepogrešivo. Od svih glavnih likovaiz bivše Jugoslavije Milošević je nesumnjivo imao najviše za­padnoga duha. Dugogodišnje iskustvo u partijskom vrhu, ukombinaciji s bankarskim iskustvom iz SAD-a i iznimnom in­teligencijom, ostavilo je trag. A imao je još jednu prednost predostalima: njemu istinski nije bilo stalo ni do čega osim do(nad)moći.Mogao je hladnokrvno, bez emocija, pregaziti sve iodreći se svakoga, prema potrebi. Jedino argumenti moći odre­đivali su njegovo ponašanje. Bio je arogantan prema međuna­

rodnim predstavnicima u vrijeme svoga uspona i početka osva­janja kada su ga puštali da čini što želi. A umilno je pjevušioprebirući po klaviru »Strangers in the Night« u Daytonu, kad jeizgubio rat i bio stiješnjen, pokazujući šarmantnu Slobinu stra­nu američkimdomaćinima.

125

Radovana Karadžića, najmračniji lik mirovne sapunice, Mi­lošević je držao u susjedstvu. Ekstrovertirani psihijatar, koji ni­kada nije pristao biti pacijent, najprije je odsjedao u »Richmon­du«, neuobičajeno kičastom za kalvinističku Ženevu, da bi seposlije preselio korak dalje, u uniformni »Hilton«, u kojemumu je bliže bio poznati kasino. Neshvaćeni pjesnik, koji je jošprije rata opjevao Sarajevo što gori, predano je kockao u ženev­skom »Hiltonu« - u vrijeme kada je vojska bosanskih Srba sva­kodnevno granatirala s okolnih brda kako bi ostvarila proro­čansku pjesmu, te kada je ubrzano etnički čistila od Muslimanai Hrvata planirani teritorij srpske države, otimajući im novac inakit. Kako bi se Predsjednik mogao strasno posvetiti svomehobiju - kocki. Karadžiću je bilo veoma stalo to predsjed­ničkog statusa, a za dovoljnu količinu švicarskih franaka i to semoglo dobiti. Uhodani je scenarij izgledao ovako: nekoliko mi­nuta prije njegova dolaska u restaurant stiže njegov Sveto, nje­gov »diplomatski« predstavnik u Ženevi i nećak njegove ta­dašnje bliske političke partnerice Biljane Plavšić, te najavljujedolazak Predsjednika koji ne bi volio biti uznemiravan. Tadakonobari diskretno zamole goste da se presele u drugi dio resta­uranta kako bi se predsjednik Karadžić, u pratnji osobnih čuva­

ra i predsjedničke svite, mogao ušetati u državničkom stilu iuživati punu pažnju posluge. Kada je i »Hilton« postao nedo­voljno reprezentativan za predsjednika Karadžića, preselio se uvilu uz jezero, zajedno sa suprugom, koja ga je povremeno pra­tila na ženevskim pregovaračkim seansama. U predsjedničkoj

su vili primali novinare, davali intervjue, komplimentirali ugod­nosti života u Zenevi. U to su doba o Karadžiću svi relevantnisvjetski mediji pisali kao o ratnom zločincu i zabranjen mu jeulazak u SAD. A obični su građani bilo koje od država s po­dručja bivše Jugoslavije dobivali ulazne vize za Švicarsku samona nekoliko dana, i to poslije procedure kao da se u svakome

126

skriva opasni terorist. Karadžić je poslije ipak napustio vilu iponovno se preselio u »Hilton«.

U početku je izgledao kao luđak koji bez kompleksa govoriengleski iako ga ne zna, a poslije kao luđak koji govori bitno bo­lji engleski. Ali, od izgovorenoga sadržaja podilaze trnci. Na pi­tanje kakve će posljedice život pod njegovim granatama ostavitina djeci Sarajeva. bez krzmanja je odgovorio: »Najbolja bi bilaamnezija. Djeca to mogu.« Njegovi bivši znanci, kasniji ratniprotivnici iz Sarajeva, zlobno su se sprdali s predsjednikovimpelenama jer je navodno piškio u gaće. Nije kontrolirao nitikreirao srpsku ratnu politiku u BiH, bio je tek dovoljno zalu­đen izvršitelj. I u samim pregovorima Karadžić nije imao osobi­tu težinu, bio je ponajprije suludi glasnogovornik, a ključne jeodluke, barem u prvoj fazi rata, donosio Milošević. No najveću

je političku težinu unutar vodstva bosanskih Srba uvijek imaosamozatajniji Momčilo Krajišnik.

Jedino je Franjo Tuđman odolio smještaju uz jezero: uvijeku »Imercontinemalu«, standardno uniformnom, najbližem Pa­lači naroda, u kojemu su u pravilu odsjedali međunarodni

funkcionari i uvijek američka izaslanstva, te u kojemu se katkadodržavao i neslužbeni dio pregovora. To mu je bilo najbliže,kao da je uvijek želio sve završiti na brzinu. Nastojao je da pre­govori traju što kraće, otvoreno je pokazivao iziritiranost razgo­vorima koji su se svodili na duge priče bez rezultata. Imao jepotpun nadzor nad hrvatskom delegacijom. Sam je vodio pre­govore, uvjeren da to umije najbolje, i nije baš bio sklon dijelitiinformacije o pregovorima sa suradnicima, tako da su ih oni če­sto saznavali od drugih. Od svih sudionika mirovne sapunicebio je apsolutno najnetalentiranij i za odnose s medijima. Goto­vo da je fenomen negativnoga PR-a, to što Hrvatska - koja jeu pravilu bila najkooperativnija strana u mirovnoj sapunici,spremna na ustupke i koja je odmah podržala sve mirovne pla-

127

nove, ma kakvi oni bili - nikada iz toga nije izvukla pozitivanpoen. Umjesto da promovira svoju spremnost na suradnju,Tuđman bi prozivao krivce i uvijek s ljutitim izrazom na licudržao lekcije, kao da je on supredsjedatelj Mirovne konferenci­je. I više od toga, kao da je on gospodar mira. I kao da su sviostali neznalice kojih je jedini problem - što ne shvaćaju. Ujavnom istupu iz njega je virio Titov general i bivši disident kojije praktički iz izolacije došao u Predsjednički ured, te koji nijeimao prilike vidjeti i naučiti kako funkcionira Zapad. Odno­sno - da politika nije samo stvar znanja i razumijevanja, većiznad svega prezentacije i pakiranja. Za razliku od Miloševića

koji je Karadžića, politički mudro, držao na distanci, Tuđmanje Matu Bobana, vođu delagacije bosanskih Hrvata, vodio stal­no sa sobom, u istom avionu, u isti hotel. Ne videći u tome ni­šta neobično ni štetno.

Boban je bio samo figura - kako u politici i pregovorima,tako i na terenu. U politici su ključne odluke bile Tuđmanove,a njihova provedba i stvarna moć na terenu pripadale su policij­sko-vojnim strukturama hercegovačkihHrvata, nerijetko kri­minalne provenijencije. Teško je razumjeti zašto je Tuđmanbaš Bobana odabrao za političku figuru koja će predstavljati bo­sanskohercegovačke Hrvate, odnosno bosanskohercegovački

HDZ. Jer, ako je bila riječ samo o poslušnosti, mogao je naći

mnogo jednako poslušnih, a manje problematičnihtipova. Bo­ban je očito mrzio Muslimane, to je naprosto izbijalo iz njega.Bio je neupečatljiv i doimao se bolesno. I kad bi javno izgovorioneku frazu o miru, to bi zvučalo kao laž. Prva figura koja je sklo­njena s političke scene kada su SAD preuzele vodstvo u mirov­nom procesu, bio je Mate Boban.

Mali turistički hotel »Mon Repos« (tri zvjezdice), smještenuz jezero, blizu sjedišta Svjetske trgovinske organizacije, nijebaš često ugošćivao predsjednike država. Doduše, Alija Izetbe-

128

gović baš i nije bio predsjednik države, već predsjednik tročla­

nog Predsjedništva, protiv kojega je ratovao drugi član Pred­sjedništva - Karadžić, dok je treći, hrvatski predstavnik FranjoBoras, bio u službenim prilikama uz predsjednika tročlanogor­gana, ali ne baš punim srcem. I BiH je u to doba bila više ratištei prostor etničkogčišćenja nego država. Groteskno, bila je višedržava u Zenevi ili New Yorku nego u samoj Bosni. Kad je Mi­rovna konferencija pod Owen-Vanceovim supredsjedanjempočinjala, Srbi su već bili vrlo blizu željenih 65 posto osvojeno­ga teritorija. Bosna se, naime, cijelo vrijeme mirovne sapunicemjerila postocima. Srpsko etničko čišćenje bilo je u punomjeku. Na putu od skromnoga »Mon Reposa« do luksuznoga»Richmonda«, preko (u to vrijeme) za nijansu manje reprezen­tativnog»Presidenta«, mijenjali su se i Izetbegović i njegova de­legacija. I slika o njima. I na početku i na kraju opisivati Izetbe­govića bez šire pratnje, dalo bi nepotpunu sliku.

U »Mon Reposu« bili su uistinu čudnovata, ali vrlo dojmlji­va i živopisna ekipa. Zemlju ili, možda je preciznije reći, Saraje­vo divljački su im granatirali vojnici drugoga člana Predsjed­ništva, Karadžića, s okolnih brda. Oni su svi bili urbani, bili suintelektualci i više ili manje naivno vjerovali u humani svijet,tražeći pomoć i razumijevanje. Izetbegović nije istupao niti jebio percipiran kao vođa, već više kao djed obitelji u nevolji, ko­jemu bi prirodnije okruženje bili unuci kojima priča priče ne­goli ratovanje. Glavna je zvijezda bio ministar vanjskih poslovaHaris Silajdžić, lice koje je na CNN-u i drugim televizijskimmrežama u to doba bilo simbol Bosne, uvjerljiv i upečatljiv gla­snogovornik njene tragedije, koji je mnogo učinioda Muslima­ni budu percipirani kao žrtve, ali i kao jedini branitelji Bosne.Kao neka anacionalna ili višenacionalna grupa koja je jediniistinski branitelj građanske države u BiH, a to baš nije odgova­ralo činjenicama. Silajdžić je zamućivao bit problema, ali je na-

129

pravio sjajnu promociju Izetbegovićevoj politici. Umio je slo­ženo prikazati jednostavnim. Dramatičnim je glasom na be­sprijekornom engleskom govorio o pokolj u u svojoj zemlji i po­ručivao da je Bosna kao leopardova koža koju je nemoguće et­nički podijeliti. Bio je tu Ivo Komšić, Hrvat iz Sarajeva, te Mir­ko Pejanović i Miro Lazović, sarajevski Srbi. Nosili su porukumultikulturalizma i ostavljali dojam da je on iskren, izazivali susućut i bijes zbog bešćutnosti svijeta.

Kako se povećavala financijska pomoć islamskih država kojesu iskupljivale lošu savjest prema bosanskim muslimanima, ra­stao je i broj zvjezdica na hotelima u kojima su odsjedali Izetbe­gović i njegova pratnja. Ali, pratnji je rapidno padala multikul­turalnost. Umjesto Karadžića i Krajišnika uvijek bi, doduše,imali nekoga zamjenskog sarajevskog Srbina, koji je sve očitije

imao ulogu dekora, čak i bez truda da bude uvjerljiv. Silajdžić

se uživio u ulogu neodoljiva zavodnika s bosanskom tugom uočima, ali dojam je svremenom hlapio. Dvije godine gotovo dai nije osvježavao televizijsku priču iz 1992. pa se izlizala od upo­trebe. U međuvremenu i nije bio u Sarajevu pa je nestajala vje­rodostojnost. Kad je u ekipi bio Ejup Ganić, također čest gostCNN-a - poznat po tome što je mogao pričati neprekidno natečnom engleskom o bilo čemu, koliko dugo treba, a da ne zna­te što je rekao - prostrani su hotelski lobiji bivali pretijesni zadvojicu rivala. Silajdžić i Ganić otvoreno se nisu podnosili, oso­bito otkako je Ganić, koji je cijelo vrijeme bio u Sarajevu, počeodobivati više prostora na CNN-u. S vremenom je pukla i goto­vo sinovsko-očinska veza mlađega idinamičnoga Siladžića, ko­jemu je Izetbegović postajao prepreka.

Ponekad bi se ekipi priključio Muhamed Filipović, koji senije mogao složiti ni s kim, tumačeći kako pojma nemaju čim

bi okrenuli leđa. Bili su jedinstveni u ljutnji kada bi ih se nazva­lo na stari Titov način Muslimani, inzistirajući na novom koji

130

se tek stvarao - Bošnjaci. Bili su još jedinstveni oko toga da kaoBošnjaci svakog nemuslimana koji je još imao ideju o višenaci­onalnoj i multikulturalnoj Bosni drže na distanci, izvan povla­štenoga kruga. Tko je, zapravo, bio stvarni vođa Izetbegovićeve

ekipe, bilo je pitanje za milijun dolara. Jedni su tipovaIi na Ed­hema Bičakčića,drugi na Rusmira Mahmutčehajića,a treći naIzetbegovićevasina Bakira, ali oni uglavnom nisu dolazili napregovore. U svakom slučaju, vodstvo je izgledalo nevidljivo. AIzetbegovićeva nesposobnost da donese odluku postajala je po­slovična. Inzistiranje na imidžu jednostavnoga narodnog pred­sjednika, kojemu su nane - izbjeglice u Ženevi, u hotel s petzvjezdica, nosile toplu bosansku pitu »da se nađe babi«, gubiloje na uvjerljivosti i prelazilo u pozu. Ili, kako je to jezgrovitoprokomentirao jedan anacionaIni Sarajlija: »Jebo predsjednikaza kojega nema hrane u hotelu u kojem se hrani i Michael Jac­kson.« Carmen, koja je od početkapratila mirovnu sapunicu uŽenevi i 1992. iskreno simpatizirala Izetbegovića i njegovu eki­pu dvije-tri godine kao izgubljene i istinske žrtve rata, poslije jenjegove molbe svijetu - usporedne s odbijanjem mirovnihplanova - često uspoređivala s posljednjim arapskim vladaromGrenade iz 16. stoljeća Baobdil el Chicom. El Chico je, nakonporaza protiv trupa katoličkihkraljeva, gorko plakao gledajući

po posljednji put Grenadu, koju je morao napustiti. Na što muje majka spočitnula: »Sada plačeš kao žena za onim što nisi znaobraniti kao muškarac.« Priča se s vremenom potrošila, a likovikoji su se uživjeli u svoje uloge u mirovnoj sapunici izgubili suosjećaj za stvarnost, zaboravljajući često da režija sapunice nijeu njihovim rukama.

131

OWEN U AKCIJI: »THE DEVIL IS IN DETAIL«

Ambasador Vincente Berasategui bio je prvih mjeseci najza­posleniji diplomat Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji(ICFY). Argentinskom karijernom diplomatu, specijalizira­nom za pitanja razoružanja, povjereno je slijedom odluka Lon­donske mirovne konferencije vođenje radne skupine za obnovupovjerenja. Ion ga je shvatio ozbiljno. Kako i ne bi, vijesti o srp­skim napadima u BiH i etničkom čišćenju bile su sve jezovitije.U Ženevu je pozivao političare, svećenike, vojnike, te predstav­nike društvenih elita Hrvata, Srba, Muslimana, Makedonaca,da bi razgovarali, svi za istim stolom. I ispitivali je li moguće ikako obnoviti izgubljeno povjerenje. Rezultati su bili odgova­rajući: oni su sjedili za istim stolom, razgovarali međusobno inisu potezali oružje jedni na druge. Bio je to, za međunarodne

posrednike, pozitivan signal da i u budućnosti mogu zajedno.Intenzivno je krenula i skupina za ekonomsku suradnju, naj­prije u Ženevi, a potom u Bruxellesu. U njoj su službeni pred­stavnici država nastalih iz bivše Jugoslavije, koje su bile u vrlorazličitom statusu ostvarenja vlastite državnosti, razmatralimogućnosti budućega povezivanja. Kako ponovno obnovitiJugoslaviju koja se upravo raspadala u ratu, pod Miloševićevim

velikosrpskim projektom? I kako je učiniti sličnom EU? Slove-

132

nija, koja je osigurala i svoju državnost i svoje granice, ubrzo jepočela izbjegavati grupu jer je za bivšu Jugoslaviju više ništa neveže. Hrvatska je grupu, s razlogom, shvaćala kao zamku zastvaranje Velike Srbije pod novojugoslavenskom egidom nakraju mirovnog procesa. Ali, nije si mogla priuštiti otvorenibojkot i atribut nekooperativnosti jer je imala trećinu teritorijacipriziranoga UN-ovom misijom. A bila je i aktivna sudionicamirovnoga procesa u BiH. Srbiji i Crnoj Gori, ujedinjenima unovu SR Jugoslaviju, grupa je bila idealna za stvaranje dojma okooperativnosti, a bila je i na tragu njihove koncepcije male Ju­goslavije ili Velike Srbije. BiH u tome trenutku realno nije po­stojala kao država. Bosanski su se Srbi približavali cilju osvaja­jući i etnički čisteći teritorij. Za vitalno ugrožene Muslimane iHrvate grupa je bila duboko irelevantna, više kao izrugivanje.N o, slali su doduše svoje predstavnike koji su podržavali sve kaoi Hrvatska i sve kontra Srbima. Makedonija je u strahu iščeki­

vala rasplet događaja.Postojala je i radna grupa za sukcesiju bivše Jugoslavije koja

se trebala baviti utvrđivanjem i raspodjelom zajedničke imovi­ne bivše države. Zajednički je novac Milošević za to vrijemetrošio ili na vrijeme prebacio na tajne inozemne račune. On jeipak bio profesionalni bankar. Zajedničko streljivo aNA) vra­ćao je iz zajedničkih aviona, tenkova, snajpera najprije u Hrvat­skoj, a potom u BiH. A oko načela raspodjele naslijeđa nisu semogli dogovoriti jer su srpski predstavnici imali koncept dija­metralno suprotan od ostalih. Nisu prihvaćali ni temeljne za­ključke Badinterove komisije da se Jugoslavija raspala na državesljednice, nego su se držali teze da su oni Jugoslavija, dakle legi­timni nasljednici, a da su se druge države odcijepile, pa im jošduguju obeštećenje.

U sklopu Mirovne konferencije i dalje je nastavila djelovatistara grupa za manjine, koju je vodio neumorni njemački am­basador Geert Ahrens. On se veoma trudio pokazati da je jed-

133

nako popustljiv prema svima i da nema nikakve veze s Gens­

cherom i Kohlom, već slijedi logiku Mirovne konferencije. Doprije kraja rata nije želio, čak ni offthe record, priznati kako pri­mjećujeda lord Owen vodi neku drukčijupolitiku od one o ne­

mijenjanju granica silom, iza koje je stajala EZ/EU. A tada sumu već i poslovično ograničene, ali na gravitaciju moći uvijeksenzibilne sekretarice počele odbijati zahtjeve za rezervacijuavionske karte. Uz njega je vjerno po terenima novih država

bivše Jugoslavije hodao mladi portugalski diplomat SanchoCoutinho, koji je vrlo brzo učio. A Ahrens je u pravilu dobivao

britanske ili skandinavske zamjenike, kao kontrolne mehaniz­me, da ne skrene iz logike mirovnog procesa. Mogli su voditirazgovore o približavanju između hrvatskih vlasti i Srba ostalihna teritoriju pod hrvatskom kontrolom, što i nije bio problem

osobite razine. Ne takav da bi ga trebala rješavati Međunarodnakonferencija. Milorad Pupovac i Milan Đukić s jedne, te JosipManolić i Slavko Degoricija s druge strane, mogli su uvijek raz­govarati i bez Ahrensa. Mogli su, doduše, prići i pobunje­

ničkimsrpskim vlastima u UNPA zonama jer je to ipak bilo po­

dručje pod mandatom UN-a.

Samoproglašene srpske vlasti i dalje su bile vrlo odlučne dastvore državu. I nije bilo načina nagovoriti ih na razmatranjebilo kakve zaštite prava srpske manjine u Hrvatskoj. Oni sumanjinom smatrali Pupovca i ostale u Zagrebu, a sebe drža­vom. Bosna nije bila Ahrensova domena jer su i Muslimani iSrbi i Hrvati bili konstitutivni narodi, pa grupa za manjine nijeimala posla. Na Kosovo i Sandžak nisu mogli jer Miloševićnije

želio paralelizam između rješenja prava manjina za Hrvatsku iza Srbiju. Povremeno su krišom pozivali predstavnike Musli­

mana iz Sandžaka u Ženevu. Predstavnike Kosova nisu se niusudili pozvati jer bi naljutili Miloševića. Posao je bio intenzi­van, ali duboko uzaludan. Baš kao i poslovi drugih radnih gru-

134

pa. Bila je to farsa od mirovnog procesa dok Miloševićne dovršiosvajanja u Bosni. Isti model koji je godinu ranije primijenjen uHrvatskoj. Ali, ovaj put nije ga više vodila EZ, koju je vodilaBritanija, već zajednički UN i EZ, koje je vodila Britanija.

Tko se još sjeća ambasadora Berasateguija? Nitko ga se nijeni nakon godinu dana više sjećao, kada su na stolu bile karte po­djele BiH. Čak ni njegov šeflord Owen nije ga se više sjetio usvojim memoarima »Balkan Odyssey«, napisanima tri godine

kasnije. Među stotinama imena kojih se prisjeća nema Vincen­tea Berasateguija, koji je bio najaktivniji diplomat na početku

Owenove Mirovne konferencije. Što samo potvrđujeduboku

uzaludnost njegove radne grupe i misije koja mu je povjerena.Diplomati koji su s njime surađivali sjećaju se da je došao neznajući ništa o problemima koje je trebao rješavati, ali je brzoučio i brzo shvatio da je trebao poslužiti kao pokriće za nedjelo­vanje. Da su u pasteIne tonove boj ili crijepove s krova BiH, čija

se konstrukcija rušila pred njihovim očima i pred očimamiliju­na televizijskih gledatelja. Nakon prvog uzleta, radna grupa za

obnovu povjerenja odumrla je prirodnom smrću.

Vojsci bosanskih Srba, s oružjem i preodjevenim oficirimabivše JNA, Vijeće sigurnosti UN odgovaralo je rezolucijama.Tako je još u kolovozu odobrilo uporabu sile u zaštiti svojih hu­manitarnih misija, koja nije mogla zaživjeti na terenu. U rujnuje ojačalo prisutnost plavih kaciga za još 6000 vojnika. Ali, Srbiih nisu puštali na teritorij pod svojom kontrolom dok ne dovrše

»posao«. UN-ov visoki komesarijat za izbjeglice (UNHCR)bio je očajan jer nije mogao dostaviti pomoć ratom ugroženimcivilima. Letovi za Sarajevo suspendirani su na mjesec dana na­kon što je početkom rujna oboren talijanski zrakoplov s huma­nitarnom pomoći za Sarajevo. Netom imenovani specijalni iz­vjestitelj za ljudska prava Tadeusz Mazowiecki piše sve drama­tičnija izvješća.

135

Zapovjednik Unprofora Satish Namibiar nastoji ishoditidopuštenje bosanskih Srba da se razmjeste i na teritoriju podnjihovom kontrolom. Prvotno je čak bilo planirano da jednood sjedišta Unprofora bude u Banjoj Luci. I, po uzoru na Milo­ševićevu taktiku kupovanja vremena u Hrvatskoj, godinu danaranije, general Mladić upućuje ga na Karadžića jer je to poli­tičko pitanje. A Karadžić ga vraća Mladiću jer mu treba vojnasuglasnost. I tako u krug. Istodobno dok Berasateguija zadužu­je za jačanje povjerenja među »stranama«, lord Owen, zajedno sVanceom, piše pismo Karadžiću (15. rujna, dokumenti - op.a.) u kojemu mu pažljivo daje do znanja da snage bosanskihSrba bombardiraju Bihać, Cazin, Sokolac, Doronicu, jer jedi­no one imaju ratno zrakoplovstvo nakon (formalnog - op. a.)povlačenja JNA iz BiH. Svi užurbano rade na miru od rujna dokraja prosinca 1992., ali u širokom krugu zaobilaze bit, uzroke ilogiku rata. I bave se marginalijama.

Milošević je u tome razdoblju iznimnih mirovnih naporapuštao i klaunovskoga premijera Panića da promovira koope­rativnu Srbiju i traži njegovu smjenu. Da bi u prosincu Skup­ština SRJ naprosto smijenila Panića i pomela ga sa scene. Igra jezavršena, srpski su »poslovi« u BiH privedeni kraju, Bosna jemogla biti stavljena na pregovaračkistol.

Početkom 1993. lord Owen i Cyrus Vance predstavili suplan, u mirovnim pregovorima o BiH poznat kao Vance-Owe­nov plan. Na prvi je pogled bio sjajan, svakomu je u nečem

udovoljavao, nikomu potpuno: BiH je ostala država, ali podije­ljena u 10 autonomnih provincija, uglavnom iscrtanim premanačelimavećinske etničke zastupljenosti; predviđeni su visokistandardi zaštite ljudskih prava, a Sarajevo, eventualno i cijelaBiH, bili bi demilitarizirani. Dotad bi se tri vojske - vojska bo­sanskih Srba, koja je već kontrolirala oko 60 posto teritorija, tedotadašnji saveznici (uglavnom muslimanska) Armija BiH i

136

(uglavnom hrvatski) HVO - povukle u granice svojih većin­

skih provincija. Na drugi pogled, plan je izgledao kao da je ra­đen za neku izmišljenu ili barem prijeratnu Bosnu. Ili, moždasamo zato da lijepo izgleda na papiru. Zašto bi se bosanski Srbipovukli s već osvojenoga u znatno uže provincije? Po Oweno­voj računici, trebali su se povući s otprilike 40 posto teritorijakoji su već kontrolirali, a u korist Muslimana, koje su već veli­kim dijelom protjerali. Doduše, te igre s postocima u Bosniuvijek valja uzeti s rezervom jer ih je na papiru uvijek bio višak,a na terenu manjak. Ali, izvjesno je da bi se znatno morali povu­ći u trenutku kada su bili vojno superiorni. Dakle, plan je ustvarnim okolnostima neostvariv. I Karadžić odbija potpisati.

Izetbegoviću je bio nezanimljiv jer priznaje rezultate et­ničkoga čišćenja, a ne daje mu muslimansku državu, što je bionjegov istinski politički cilj, čak ni u mini verziji. Daje mu teknekoliko provincija. Uz to, SAD iako u nezgodnom razdobljupromjene administracije (umjesto Busha starijeg dolazi BillClinton), ipak ne žele britanski mir na Balkanu, ni UN kao eu­ropskoga sigurnosnog menadžera, a ni prigovore islamskog svi­jeta za napuštanje bosanskih muslimana. I podupiru Izetbego­vića u odbijanju plana.

Hrvati su bili prezadovoljni: dobili su 20 posto teritorija,previše da bi bilo realno. Boban je, naravno - uz Tuđmanovusuglasnost, odmah veselo potpisao plan i dizao ruke u znak po­bjede pri povratku iz Zeneve. Još nisu naučili čitati planove:svidjelo im se da im je planom vraćenau ratu izgubljena Posavi­na i dobili su, očekivano, zapadnu Hercegovinu. Ali, kako birekao lord Owen: The devil is in detail. Dobili su mirovno upa­kiranoga vraga kojega nisu prepoznavali - desetu provinciju.Deseta provincija je mješovita, hrvatsko-muslimanska i obu­hvaćadijelove srednje Bosne i visoke Hercegovine, formalno bitrebala biti pod hrvatskom upravom, ali u nju su se najprije tre-

137

bale povući dvije vojske, ABiH i HVO. »Znali smo da bi to U

nekim provincijama moglo predstavljati poteškoće između

muslimanskih i hrvatskih snaga. Ipak, kako je ustavnim princi­pima Vance-Owenova plana predviđeno da cijela BiH budeprogresivno demilitarizirana, nadali smo se da bi Hrvati i Mu­slimani mogli prihvatiti da u tim provincijama obje strane ima­ju razmještene svoje vojne snage«, obrazlaže Owen, ne bez ci­nizma, zamku desete provincije (Balkan Odyssey, str. 90).

Četiri mjeseca poslije, Vance-Owenov plan bio je mrtav. Alizato je deseta provincija postala poprište novoga rata: hrvat­sko-muslimanskog. Britanski je bataljun Unprofora, naravno,već bio tamo. Službena istina o tome ratu bila je istina viđena iznjihovih transportera, oplemenjena tadašnjom britanskom po­litikom: Hrvati napadaju i etnički čiste Muslimane kako biosvojili prostor i pripojili ga Hrvatskoj, u sklopu dogovora Mi­lošević-Tuđman o podjeli Bosne. Pakiranje je bilo uvjerljivo:Muslimani su dotad bili percipirani kao najveće žrtve rata, štoje i odgovaralo istini, a Hrvati su sami vrlo uspješno radili nasvojem imidžu osvajača. Do početka međusobnograta - po­najviše zapaljivim riječima i razvijenim zastavama, te aroganci­jom prema stranim novinarima. Prostu logiku nitko nije propi­tivao: primjerice, kako to Hrvati iz srednje Bosne, izolirani uenklavama, napadaju i žele protjerati brojčano i vojno nad­moćnije Muslimane koji ih okružuju?

Možda je pretjerano tvrditi da je Vance-Owenov plan proi­zveo hrvatsko-muslimaski rat. Ali, zasigurno ga je ubrzao i pru­žio mu izravan povod - osvajanje desete provincije. K novom,hrvatsko-muslimanskom ratu za osvajanje ostatka BiH vodioje neminovno dotadašnji krizni menadžment, koji nije pozna­vao nametanje rješenja jedinom uvjerljivom prijetnjom - pri­jetnjom vojnom silom. I koji je u biti nagrađivao osvajača bo­ljom pregovaračkompozicijom u budućim pregovorima o spo-

138

razumnom rješenju. Bio je to jasan znak i Muslimanima i Hr­vatima da se isplati ići srpskim putem. Rat je mogao biti izbje­gnut jedino u slučaju da su u tome trenutku muslimansko i hr­vatsko vodstvo, odnosno IzetbegovićiTuđman, imali izgrađenodnos povjerenja i da su mogli ostvariti, na temelju čvrstoga

kompromisa, zajedničku politiku prema Miloševiću, takvukoja neće dugoročno štetiti obojici. I da su mogli usuglasitineki kompromisan pogled na političku budućnost BiH te po­drediti vojno savezništvo tom cilju. No, Izetbegovićje BiH vi­dio prije svega kao islamsku državu - bilo dugoročno u repu­bličkim granicama, što je s početkom rata postala utopija, bilokratkoročnije u što je moguće širim granicama. I prilično jeuspješno svoju političku platformu pakirao u Zapadu omiljenuformulu - građanske države. Tuđman je pak osobno bio uvje­ren da BiH ne može dugoročno opstati ako se Jugoslavija ras­padne i Srbi uzmu svoj dio, pa mu je takav razvoj u kojem bi ion uzeo dijelove koje naseljavaju Hrvati, bio intimno najdraži.Ali, bio je spreman prihvatiti i model decentralizirane BiH ukojoj će Hrvati, realno najslabiji i najmalobrojniji, biti zaštićeniod majorizacije teritorijalnom autonomijom. I nikako nije želi­o da cijela BiH bude srpska pa je početkom rata, zahvaljujući

ponajprije Hrvatskoj vojsci i HVO-u, pripremljenijim od Izet­begovićeve vojske, BiH obranjena od totalne okupacije. Izetbe­gović je pak, bude li se BiH morala dijeliti, smatrao da ju je naj­racionalnije podijeliti sjačim Srbima, a istisnuti slabije Hrvate.I još k tome - kao krivce.

Takvi kakvi su bili, Tuđman i Izetbegović bili su nemoguća

kombinacija za bilo kakav autohtoni i trajni interesni savez.Negativna se energija osjećala kada bi se god njih dvojica našlau istoj prostoriji. Da treba birati dva apsolutno karakterno ne­kompatibilna aktera iz toga razdoblja, teško bi bilo naći boljiprimjer. Tuđman je uvijek bio korak ispred i izlijetao sa spo-

139

znajama koje promišljeni političari javno ne izgovaraju. Pri­mjerice, dok su svi de facto dijelili Bosnu, jedino je on javnoproblematizirao njezinu opstojnost. Činio je to u maniri nervo­znog učiteljakoji mora rastumačiti,kako je on to volio reći »po­vijesne silnice« učenicima koji sporo shvaćaju. I time je beskraj­no iritirao Izetbegovića. Oni su shvaćali silnice, ali on nije shva­ćao umijeće suvremenoga političkognastupa i govora. Svi su sedrugi tada deklarativno »borili« za cjelovitost Bosne. Uključu­jući i lorda Owena, koji je još prije predstavljanja Vance-Owe­nova mirovnog plana s kartom inkognito obilazio Fikreta Ab­dića nudeći mu teritorije pod srpskom kontrolom za njegovu»državicu« u zapadnoj Bosni, uz određene uvjete. »eilj je bio:napraviti od Velikog vezira Kladuše poslušnijeg kalifa nego štoje kalif Izetbegović«, zaključio je svjedok susreta, zapovjednikfrancuskih plavaca Franchet (Casque Bleu pour rien, str. 65).

Izetbegović je uvijek bio korak iza događaja, zalagao se za op­ciju koja je baš prije mjesec dana skinuta s pregovaračkog stola,koju je apsolutno odbijao pet mjeseci ranije, a gotovo prihvatiodva mjeseca ranije. Izetbegović nije bez čvrstoga vanjskog priti­ska prihvatio nijedan mirovni plan, a za svakim je prethodnim.poslije žalio jer je sa svakim sljedećim više gubio. Tuđman jebio za akciju, brze dogovore i odluke, ne gledajući osobito štopotpisuje, shvativši nakon hrvatskoga ratnog iskustva da mu jevlastita (vojna) snaga najpouzdaniji oslonac. Izetbegović je bioza čekanje, nije bio u stanju donijeti odluku, odugovlačio je sasvakim potpisom, da bi ga se nakon potpisivanja odrekao ili garelativizirao jer je računao da će naposljetku uloga žrtve, uz pri­tisak islamskog svijeta, navesti međunarodnu zajednicu na dje­lovanje u njegovu korist. I jedan i drugi bolje su se slagali s Mi­loševićem nego međusobno, iako su određeno vrijeme Izetbe­gović i njegova delegacija odbijali javno sjesti za zajednički stols agresorom Miloševićem. Ali, odbijanje je trajalo sve dok ihlord Owen nije poželio uistinu vidjeti za istim stolom.

140

Tuđman je Miloševića cijenio kao pragmatičnog protivnikakoji je dijelio njegove teze o (ne)opstojnosti Bosne i s kojim semože dogovoriti. Doduše, osobito u BiH, i to na račun Musli­mana, dok je bilo kakav dogovor u Hrvatskoj izbjegavao. Izet­begović je poštovao Miloševića kao jačeg, nedostižno jakog icijenio njegovu spremnost da se dogovori o muslimanskojmini-BiH na račun Hrvata i s izlazom na more na račun Hrvat­ske. Miloševića je Tuđman zabavljao sa svojim povijesnim sil­nicama i spremnošću za brze dogovore, koliko se moglo raza­brati iz šturih informacija koje su dolazile iz njegova okružja.Jer, on je bio uistinu najizoliraniji. Navodno ga je osobito za­bavljala Tuđmanova neotpornost na alkohol, kojim je Miloše­vić nutkao sve sugovornike i sam ga, prema očevicima, konzu­mirao iz velikih čaša. A Izetbegović mu je bio naporan.

Trojac Izetbegović - Milošević - Tuđman, pod posred­ničkom palicom lorda Owena, trebao se u sljedećoj fazi mirov­nog procesa dogovoriti o novom mirovnom planu za BiH.Vance-Owenov plan je spontano odumirao, tako da više nijemogao poslužiti ni za prekrivanje pregovaračkog stola. Više suga puta odbili bosanski Srbi, uz nekoliko živopisnih dramoleta.U jednom navratu u Ateni ga je potpisao Karadžić. Potpis je,navodno, bio iznuđen praznom Vanceovom prijetnjom kakoje, ne potpiše li, američko ratno zrakoplovstvo spremno pretvo­riti Bosnu i Srbiju u pustoš (Silber, str. 313). No, odbio ga je sa­moproglašeni srpski parlament s Pala, pri čemu je presudnuulogu odigrala Biljana Plavšić, tada najradikalnija političarka uvrhu bosanskih Srba. A i prijetnja se ubrzo razotkrila kao izmi­šljena. Teško je sa sigurnošću reći je li ga Izetbegović ikada ui­stinu prihvatio ili nije jer i njegovi su pristanei uvijek bili uvjet­ni. Izvjesno je da je Izetbegović imao američku suglasnost zaodugovlačenje i odbijanje plana. SAD nisu bile spremne slatisvoje vojnike u misiji UN-a u provedbu dubioznog i neprove-

141

divog, te još k tome - britanskoga mirovnog plana. Owen jekrivio SAD da su mu uništile plan, više nego što je krivio Ka~

radžića.

A u međuvremenu je počeo i planom potaknuti hrvat~

sko-muslimanski rat za osvajanje i etničko čišćenje ostatkaBiH. Hrvati su »čistili« Muslimane iz zapadne Hercegovine, aMuslimani Hrvate iz srednje Bosne. »Hrvatsko-muslimanskadinamika«, kako je to sofisticirano nazivao lord Owen, brisalaje razlike između napadača i napadnutih, te svodila stanje uBiH na željenu britansku formulu svih ratova u bivšoj Jugosla~viji: građanski rat, gotovo plemensku borbu triju zaraćenih

strana za teritorij, u kojoj nitko nije nevin i u kojoj nema isklju~

čivih krivaca. I stalno je težila izjednačavanju krivnje Srbije iHrvatske, Miloševića i Tuđmana za rat u BiH. Dogodilo se togodinu dana nakon početka rata. Ima li se u vidu da je svojimnedjelovanjem i odlukama koje kaskaju za događajima, ta~

dašnja međunarodna politika davala zeleno svjetlo srpskimosvajanjima i poticala osvajanje teritorija kao način jačanja pre­govaračke pozicije, te ima li se u vidu karakterna i politička

inkompatibilnost Tuđmana i Izetbegovića, godina dana ka­kvog-takvog savezništva zapravo i nije loš rezultat. Prilično sudugo odolijevali iskušenju - uzmi od slabijega kad ne možešod jačeg, što je tadašnji mirovni proces poticao kao najsigurnijemirovno rješenje. A tada, kad su svi postajali jednaki, Srbi suveć osvojili mnogo više nego što su bilo kakvim planom moglidobiti pa su se mogli primiriti i promatrati kako ratuju bivši sa­veznici. Bio je to trenutak za novi mirovni ciklus. UmjestoVancea, koji se povukao iz Mirovne konferencije, bio je uzOwena novi supredsjedatelj Thorvald Stoltenberg. On je biobitan utoliko što je Konferencija trebala dva supredsjedatelja ion je bio taj drugi.

Owen je bio istinski majstor od ceremonije i sljedeći mjeseciintenzivnog pregovaranja bili su njegova životna predstava.

142

Način na koji je vođen proces bio je uistinu bizaran. Rat nije za­vršio. Naprotiv, ni primirje, ili barem potpisivani prekidi vatrenisu mogli izdržati dok se osuši tinta na potpisima. Žrtve pri­marnog rata, velikosrpskoga, postale su međusobni agresori,»hrvatsko-muslimanska dinamika« je eskalirala. Ratom su seubrzano formirale i druge dvije, u velikoj mjeri etnički očišćenejedinice. A lord Owen je stavio Bosnu na pregovarački stol i tra­žio tri zaraćene strane dase dogovore, bez ijednog unaprijed da~

noga čvrstog elementa. Trebali su se dogovoriti o budućem

ustavnom uređenju BiH te o unutarnjem razgraničenjunjenihsastavnih jedinica i uređenju tih jedinica. A mogli su se dogovo­riti i o njihovu povezivanju, odnosno priključenjudrugim dr­žavama. Dakle o svemu o čemu se prije rata ti isti akteri nisumogli dogovoriti, sada su trebali postići dogovor s pozicija oja~

čanih ratnim rezultatima.

Pregovori su bili gotovo javni, a to ih je činilo još bizarnijim.Praktički su cijelo ljeto 1993. različite i raznorodne pregova~

račke ekipe dolazile u Palaču naroda u Ženevi razgovarati naiz­mjence o ustavnim aranžmanima i kartama koje su s vreme­nom gotovo svi akteri pregovora, pod engleskim utjecajem, po­čeli zvati »mapama«. Osim Tuđmana, koji je dosljedno inzisti­rao na »zemljovidima«. Kao što su i provedbu tih dogovora ob­vezno zvali - implementacija. Do implementacije, doduše, ni­kada nije došlo. Ali, to se sredinom lipnja, kada je Owen pokre­nuo novu pregovaračku rundu, nije moglo znati.

Koncept je bio njemu svojstven: đavolski! S time da vragaovaj put čak i nije trebalo tražiti u detalju, bio je očigledan. Mi­rovno je rješenje zasnivao na nužnosti dogovora Miloševića iTuđmana, kako im je komplimentirao - »dva ključna igrača ureglJl«.

Tragovi novoga plana mogu se pratiti od polovice srpnja1993., kada je lord Owen pozvao Tuđmana i Miloševića na

143

razgovore u ženevsku Gradsku vijećnicu. Službeni je povod ­bilo ponovno otvaranje privremenoga pomonskog Masleničkog

mosta, koji će opet povezati kominentalnu Hrvatsku s Dalma­cijom. Izgledalo je to kao pozitivan korak u imegraciji hrvat­skih okupiranih područja.Doduše, korak je iznuđen pet mjese­ci ranije hrvatskom vojnom akcijom na Maslenici, no i dok su

dvojica predsjednika - pod pokroviteljstvom lorda Owena i

Thorvalda Stoltenberga - u Ženevi obilježavala pozitivan ko­rak, srpski su pobunjenici pucali oko Maslenice. Owen je za­molio Tuđmanada HV ne odgovara na provokaciju. Ovaj muje to obećao ako srpski napadi prestanu, a Milošević je džem­Imenski ponudio uslugu primirivanja Srba, nazvao Knin i ­pucnjava je prestala. Tako su reguliranjem vatre na daljinu, izženevske Gradske vijećnice, predsjednici pokazali da se hrvat­sko-srpski sporovi postupno rješavaju. No, to je bila velika var­ka. Doduše, Hrvatskoj je otvaranje Masleničkog mosta bilovrlo bitno, danima su hrvatski mediji pratili kako pomon putu­je i putuje do Maslenice. Ali, i ciparski efekt na područjimapodkomrolom UN-a bio je sve izrazitiji. Upravo je Maslenica bilaprimjer da se sporazum može postići tek oko onoga što se uzmevojnom silom.

Ipak, pravi je razlog toga aranžiranog susreta bila zapravoBiH, koju je Owen uoči razgovara okarakterizirao kao »zabri­njavajući problem«, a raniji trostrani pregovori s Izetbegovićemnisu se micali s mrtve točke. Sa sastanka su Milošević iTuđmanizišli sa zajedničkom izjavom u kojoj je naznačena bit budućegamirovnog plana za BiH. Nakon što u prvoj točki stoji kako suposve neutemeljene spekulacije o podjeli BiH između Srbije iHrvatske, u drugoj piše: »Jedini način za postizanje trajnogamira u BiH nalazi se u afirmaciji imeresa svih triju konstitutiv­nih naroda i postizanju suglasnosti o uspostavljanju triju repu­blika u okviru konfederacije«. Priča je neodoljivo podsjećalana

144

njihov sastanak u Karađorđevu i poruka koja je odaslana s togasastanka bila je ista: Milošević iTuđman dijele Bosnu. U igri sdva ključna igrača, koju je poveo Owen, Tuđmanje bio predo­dređeni gubitnik. U pregovorima o ustavnom uređenju dijelioje Miloševićeve stavove i javno je percipiran kao njegov save­znik u podjeli BiH. Na terenu HVO je gubio bitke, Izetbegovi­ćeva A BiH zauzimala je u započetoj ofenzivi sve više teritorijakoji je trebao pripasti toj budućoj hrvatskoj republici u BiH.

Pristati na razgovore o budućem uređenju Bosne s Miloševi­ćem, a bez Izetbegovića, bila je jedna od ključnihTuđmanovih

pogrešaka u tome razdoblju. Iako je Owenova ponuda bila na­oko primamljiva. Godilo je Tuđmanovoj taštini da ga Owensmatra ključnim regionalnim igračem, kao što se i sam smatrao,i što ga je stavio uz bok Miloševićuda zajedno s njime pokušariješiti bosansko pitanje. Owen je, kao malo tko, pokazivao ra­zumijevanje za »povijesne silnice« na Balkanu i za mijenjanjegranica. Doduše, uključujući i Hrvatske! Naravno, nakon štosu Milošević i Tuđman izišli sa zajedničkim prijedlogom ure­đenja BiH kao tri republike, međusobno labavo povezane, Izet­begović se usprotivio takvom modelu i tražio da se provede stari

Vance-Owenov plan. Iako je u tom trenutku i Izetbegović

istinski želio tek maksimirati prostor za buduću muslimanskurepubliku, koju je taktički mudro i dalje nazivao BiH. A njego­vo javno odbijanje Milošević-Tuđmanovamodela uređenjata­kođer je bila taktički mudra odluka. Bila je to kupovina vreme­na.

U ljemom pregovaračkommaratonu, koji je afirmirao pravojačega, Miloševićeva je pozicija bila apsolutno najjača. Bili su topregovori po njegovoj mjeri. Imao je višak teritorija i mogao gaje po malo otpuštati, opravdavajućise kako mu Karadžićne do­pušta da bude širokogrudniji. Zarađivao je potom bodove zasuradnj u kada bi nagovorio Karadžićada M uslimanima otpusti

145

»nešto vukojebina«, što je bio Miloševićev omiljeni izraz zabrda kojima su željeli namiriti teritorijalne postotke za musli­mansku republiku. Izetbegović je imao jaku kartu za iznuđiva­

nje koncesija. Tvrdeći da mu je konfederalno rješenje namet­nuto, postavljao je teritorijalne zahtjeve: tražio je da njegova re­publika objedini sve prostore na kojima su Muslimani činili iličine većinu. Podrazumijevalo je to i istočnobosanske enklaveSrebrenicu, Žepu i Goražde: ili ih dobiti, ili ih dobro utržiti. Uzto, supredsjedatelji su Muslimanima, kao najvećim žrtvamarata, obećali opstojnu državu s izlazom na Savu i na more. Bo­sanski Hrvati, kao najmalobrojniji narod, bili su predodređeni

gubitnici u takvome modelu. Tuđman je Miloševiću poklonioželjeno ustavno uređenje, od Izetbegovića su bosanski Hrvatigubili teritorij u srednjoj Bosni. Owen je izvukao Tuđmana

kao ključnog igrača uz bok Miloševiću,a britanska je diploma­cija koristila svaku priliku da pred Vijećem sigurnosti potakneraspravu o hrvatskoj vojnoj prisutnosti u BiH, o nametanjusankcija i da u konačnici Hrvatsku izjednači sa Srbijom. Isto­dobno, četvrtina je hrvatskoga teritorija bila pod srpskom oku­pacijom i UN-ovom misijom. Pregovori o tome mirovnomplanu - poznatom kao Owen-Stoltenbergov plan, koji jeOwen, vrlo lukavo, radije nazivao Tuđman-Miloševićevim

planom - bili su Tuđmanovanajgora taktička partija. Umaloje za stolom izgubio sve, nakon Što je promoviran u ključnog

igrača.

Sami su pregovori, uz čvrsto Owenovo vodstvo, bili čisti na­drealizam: red ustavnih aranžmana, red karata. Kada bi trojicapredsjednika, Milošević, Tuđman i Izetbegović, zapela na ustav­nim aranžmanima, na stol bi dolazile karte. Kada bi se iscrpilina kartama, u igru su ubacivani Karadžić, Boban i različiti ek­sperti svih strana da pokušaju dogovoriti detalje. Za zadovolja­vanje početnih zahtjeva Bosnu bi bilo trebalo uvećati za 30 po-

146

sto. Karadžić je tražio 65 posto, Izetbegović 45 posto, a Boban20 posto. Potom su se našli negdje na 30 posto teritorija za mu­slimansku republiku, uz izlaz na Savu i na more. Svi su sudioni­ci dolazili sa svojim kartama, a najveće je karte u rolama pono­sno nosio Karadžić. Owen je pak osigurao britanske mjerače te­ritorija koji su, opremljeni posebnim spravama, precizno utvr­đivali jesu li traženi postoci namaknuti. Kada bi došlo do spora,na tim su kartama iscrtavane najčudnije infrastrukturne tvore­vine: mostovi, tuneli, nadvožnjaci, podvožnjaci. Owen je ustankama znao ironično prokomentirati pregovarače: kadadođu do brda i ne mogu se dogovoriti, samo nacrtaju tunel. Ili,kako je to nekoliko godina kasnije opisivao bivši Izetbegovićev

stručnjak za prometnice: »Tražili su da presiječem cestu. Znaosam koliko je to glupo, ali što ću, svi sijeku, ubodem prstom ukartu i kažem - tu je reži.« Na papirima su nastajale i isprepli­tale se čudesne tvorevine pruga kojima Muslimani idu na Savu,a iznad srpski nadvožnjak kojim Srbi putuju u smjeru istok-za­pad; bilo je tunela više nego u Alpama, zatim koridora crvenih,zelenih, plavih, te veliki most preko Neuma... I svi su se pravilikao da rade vrlo ozbiljan posao.

Kada bi Izetbegović postavljao nove teritorijalne zahtjeve,Owen bi ga neumoljivo podsjećao da kontrolira samo desetak

.posto teritorija. Kada bi Izetbegović pokušao pregovarati uimecijele BiH, podsjećaobi gada mu je mandat predsjednika Pred­sjedništva već odavno istekao i da nema legitimitet. Izetbegovićje uzvraćao dovođenjem cijeloga ratnog Predsjedništva, s adop­tiranim srpskim članovima, i posavske Hrvate koji su tada opo­nirali Tuđmanu i Bobanu. Ali, i Owen je imao adut iz rukava:uvodio bi u pregovore muslimana i bivšega člana Predsjed­ništva, Fikreta Abdića - Babu, koji je sklapao tajne dealove sOwenom, koketirao s Hrvatima, surađivao sa Srbima i do istr­jebljenja ratovao jedino s Izetbegovićevom Armijom BiH. Za

147

razliku od ostalih sudionika, koji su koristili službeni prijevoz iosiguranje švicarske policije, Babo se osjećao sigurnije bez osi­guranja. I u Palaču naroda stizao je, s posebnom dozvolom, uobičnom taksiju. A po završetku dnevne pregovaračke runde,kada su nekoć mali ljudi s Balkana u maniri velikih državnikasvakodnevno izvještavali svjetsku javnost koliko su uznapredo­vali prema miru, znao bi umjesto Abdića odgovoriti njegovosobni čuvar. Jer, valjda je brže svladao tih dana najčešće po­navljanu ocjenu: no progress.

Stigla je jednom i brojna crnogorska delegacija koja je treba­la demonstrirati da je nova, međunarodno nepriznata Miloše­vićevajugoslavijauistinu savez Srbije i Crne Gore. Ali, Momči­lo Bulatović i drugovi pokazali su više interesa za šernju Žene­vom nego za pregovore o kartama. Dovikivali su se preko uliceuspoređujući bankovne tečajeve i računajući gdje je i za kojuvalutu povoljnija kupnja.

Najosjetljivija je točka pregovora bio Neum. Muslimanskojsu republici supredsjedatelji obećali izlaz na more. Jedini bo­sanskohercegovački izlaz na more bio je Neum, a on je vodiodolinom N eretve kroz buduću hrvatsku republiku Herceg-Bo­snu. Ali, to nije sve. U tadašnjoj konstelaciji odnosa to je znači­

lo muslimanskom republikom odsjeći od Hrvatske Dalmacijujužno od Neuma, a postupnim čišćenjemoko koridora za izlazna more svesti hrvatsku zajednicu u BiH na nekoliko općina uzapadnoj Hercegovini. Može se to onda zvati i republika. I nemora opstati u BiH. U vrijeme tih pregovora Izetbegović jeTuđmanu u više navrata nudio da »uzme zapadnu Hercegovi­nu sutra«, o čemu je Tuđman odbijao razgovor (potvrđuje tonekoliko svjedoka takvih razgovora, među kojima i bivši bo­sanski i hrvatski diplomat Miles Raguz). Bile su to posljedicevelikodušne Owenove ponude šest mjeseci ranije: 20 posto te­ritorija i vlast u desetoj provinciji, te taktički nesmotrene

148

Tuđmanove platforme s Miloševićem, a bez Izetbegovića, o trikonfederalne republike u BiH.

Na prvom katu Palače naroda u Ženevi, u pregovaračkim

odajama, muslimanski su predstavnici već gradili luku u Neu­mu, najprije ratnu i komercijalnu. Potom, kako se ratna nijeuklapala u mirovni plan - samo komercijalnu. Haris Silajdžić

je uporno tumačiozapadnim novinarima kako je Bosna povije­sno pomorska zemlja. Jedino je on mogao Tuđmana izbaciti iztakta više nego Izetbegović. Osobito kada bi se pozvao na po­morsku tradiciju Bosne. No, muslimanski izlaz na more u Ne­umu bio je točka na kojoj je Tuđmanu ponovno proradio poli­tički instinkt. Na Neumu je - u mirovnoj opciji kakva je tadabila na stolu - gubio Dubrovnik, Cavtat, Ston i hrvatske su segranice pokazivale kao vrlo elastične i promjenljive. I tu nijebilo odstupanja. Unatoč tome što je Neum u susjednoj BiH išto je Tuđmanovo odbijanje podrazumijevalo formalno odlu­čivanje o teritoriju druge države te je odmah upotrijebljeno kaonovi argument pritiska - Tuđman se nije ni pokušavao pretva­rati da odluku o Neumu donosi Boban. Kao što bi to, primjeri­ce, učinio Milošević. Volio je da se zna kako upravo on odluču­

je o svemu bitnom. I ne razmišljajući da bi ga i koliko bi ga toposlije moglo koštati.

Kako se Neum pretvorio u nerješiv spor, netko se ipak sjetioda bi trebalo prethodno proVjeriti može li se tamo uopće izgra­diti luka. I tek nakon više od dva mjeseca intenzivnoga prego­varanja formirana je ekipa stručnjaka EZ-a koji će pogledatineumski zaljev. Stručnjaci su obavili posao. Nalaz je bio negati­van. Zatim se tražilo novo zemljište za luku. Nađeno je na pu­stome prostoru kod Višića, u plovnom dijelu Neretve, iznadMetkovića, koja bi opet bila na prostoru hrvatske republike uBiH. Ali osim luke trebalo je naći i teren za cestu kojom će lukabiti povezana s muslimanskom republikom. BiH je prije rata

149

imala svoju luku: Ploče u Hrvatskoj. Bila je i opremljena i pro­metno povezana i jedino logično rješenje. Tuđman je nudioIzetbegovićudogovor o korištenju luke Ploče, ali Izetbegovića

to nije zadovoljavalo. Iz čisto taktičkih razloga tražio je gradili­šte za svoju luku. I svi su onda tražili gradilište, a logika je bilamanje bitna. A kada je teren između Višića i Čeljeva, Hrvati suzatražili da muslimanska republika izgradi nadvožnjak kod Če­

ljeva i novu cestu koja će zaobilaziti hrvatska naselja uz Nere­tvu. I to je papir podnio.

No, za svaki slučaj, uz te projektantsko-graditeljske ekshibi­cije, sporazumima je uvijek dodavana i jedina realna opcija ­korištenje luke Ploče. Oblici su korištenja varirali - od prego­vora do pregovora.

Izetbegović je s vremena na vrijeme postavljao i nove terito­rijalne zahtjeve Srbima za proširenje istočnobosanskih enklavaSrebrenice, Žepe i Goražda. Za njih su također isprojektiranikoridori koji će ih povezivati sa Sarajevom. Općenito, BiH,koja tada nije imala nijednu normalnu modernu cestu, po mi­rovnim planovima bila je sva u koridorima, nadvožnjacima itunelima. Istinski, Izetbegovićvi zahtjevi za Srebrenicom i Že­pom tada više nisu bili realna opcija. Tek način da se skrene po­zornost od Neuma, da bi se poslije toga opet vratili na Neum.Područje istočne Bosne, u kojoj su odumirale dvije okupiranemuslimanske enklave - Srebrenica i Žepa, bilo je strateški važ­no i Miloševiću i Karadžiću kao zona koja izolira Kosovo i mu­slimanski Sandžak od muslimanske republike u BiH. Izetbego­vić se pak zbog javnog mnijenja nije mogao odreći Srebrenice iŽepe za pregovaračkim stolom. A vojno ih nije ni pokušavaouzeti iako su mu vojnici sugerirali da je to moguće. U svojojknjizi »Lukava strategija« bivši zapovjednik Armije BiH SeferHalilović bilježi: »Mi smo pokušali preduhitriti četnike: Pred­sjedništvu države upućen je prijedlog o formiranjU Osmog,

150

istočnobosanskog korpusa, koji bi obuhvatio kompletan ovajprostor, formacijski povezao obrambene snage i čiji bi zadatakbio čuvanje postojeće i svaranje nove slobodne teritorije. Pred­sjedništvo nije reagiralo. Na sve naše zahtjeve odgovor je bio:šutnja. A kada su pritisnuti 'baražnom vatrom' direktnih pita­nja, slijedilo je samo: vidjet ćemo! Rat je završen - Osmi kor­pus nije formiran« (str. 105, Maršal d. o. o., 1997.).

Uz to, druga je akcija tada već bila pripremljena za kasno lje­to 1993. - »Neretva 93«. Na zahtjev poitičkog vodstva, vojnivrh A BiH planira osvajanje širega teritorija od Bugojna doMostara, o čemu također piše Halilović (str. 113-120), procje­njujući kako »operativno taktički raspored snaga HVO, snagakojima mi raspolažemo, uz minimalno ojačanje sa jedinicamaiz Sarajeva (sve zajedno do jednog bataljuna), manevarsko ze­mljište i kanalizirani pravci djelovanja omogućuju planiranjeobimnije operacije koja bi obuhvaćala prostor od Bugojna doMostara, s veoma izvjesnim rezultatima« (str. 114). Ohrabrenovojnim uspjesima, muslimansko je vodstvo vrlo racionalnoizbjegavalo potpisivanje »mirovnog paketa«, kako su čudesnu

zbirku ustavnih aranžmana, karata odnosno mapa odnosno ze­mljovida i posebnih sporazuma nazivali i nutkali na potpisOwen i Stoltenberg.

I kada je izgledalo da je paket, koji su Owen i Stoltenberg do­tjerivali izletima u regiji, dogovoren i usuglašen, Izetbegović jepočetkom rujna u Ženevi ponovno rekao - NE. Tražio je opetizlaz na more u Neumu i još dva posto teritorija od Karadžićauistočnoj Bosni. Krah konferencije izgledao je prilično izvjestan.I tko je o tome prvi iZVijestio? Naravno, Franjo Tuđman! Izjuri­o je ljutito na glavni izlaz Palače naroda, sjurio se niza stube, acijela delegacija nužno za njim, i ljutitim se tonom obratio no­vinarima: »Muslimansko je vodstvo iznova postavilo zahtjeveza daljnju raspravu i nema razloga za nastavak razgovora.« I do-

151

pregovori uoči prihvaćanja mirovnog paketa s kojim je trebaloizići pred Glavnu skupštinu UN-a na njenu redovitom go­dišnjem zasjedanju, što bi bio dodatni pritisak na SAD da dajuvojnike za provedbu. I organizacija je bila posebna. Nosač zra­koplova »Invincible«, ramo plovilo Njezina Kraljevskog Veli­čanstva, već je bio pri ruci, u Jadranu. Izgledalo je kao da su sedogovorili, novi se »paket« čak i zvao »Paket Invincible«. Samoje trebalo upriličiti potpisivanje. Ali, došavši u Sarajevo, s plovi­la Njezina Kraljevskog Veličanstva, Izetbegović je (još jednom)relativizirao dogovor. SAD nisu imale ni cilj ni namjeru davativojnike za provedbu toga plana i služiti kao vojni serviser bri­tanske politike i britanskog mira. A bez SAD-a u provedbimira, plan nije uvjerljiv. Paket s »Invinciblea« nikada nije pot­pisan. Iako ni Izetbegoviću, ni Tuđmanu, ni Miloševiću utome trenutku sam »paket« uistinu nije bio mrzak.

156

UN U HRVATSKOJ - TAOCIBOSANSKOGA RATA

Izgledalo je to kao dosadni slow motion bez kraja. Stanje uJuž­nom sektoru i nadalje je napeto. Zabilježeni su teroristički akti,zastrašivanja i nekoliko ubojstava u općini Benkovac, pa je oko300 Hrvata zatražilo od Unprofora da ih preveze na teritorijpod hrvatskom vlašću. U Sektoru Istok situacija je teška, česte

su redukcije struje, prisutno je zastrašivanje, hrvatske i ostalenesrpske obitelji i dalje traže da ih Unprofor preveze na teritorijpod hrvatskom kontrolom. U Sjevernom sektoru situacija jestabilna, a u Zapadnom je postignut najveći napredak: unatočpovremenim napetostima nastavljaju se susreti obitelji razdvo­jenih linijom sukoba. Najveći je problem u svim sektorima­nedostatak povjerenja. Tako je sanjivim glasom iz tjedna u tje­dan Unproforova glasnogovornica u Zagrebu Shannon Boydopisivala stanje na okupiranim hrvatskim područjima. »Nemapovjerenja, uništeno je povjerenje«, ponavljali su njezini nadre­đeni, vojni zapovjednik operacije, indijski general Satish Nam­biar i civilni zapovjednik Cedrie Thornberry. Učinilo bi se iznjihovih dijagnoza - nekoliko desetaka psihologa i psihijataramoglo bi riješiti pitanja reintegracije i ostvariti Vanceov plan­kao da je bila riječ tek o psihološkim barijerama, da politika nijes time imala ništa.

157

Što su zapravo bili sektori: Istok, Zapad, Sjever, Jug? I što subili u okolnostima Mirovne konferencije o BiH koja je Hrvat­sku potpuno potisnula u drugi plan, kao slučaj koji nije hitan?Sektor Istok bile su okupirane istočna Slavonija i Baranja,uključujući i razoreni Vukovar. Prije rata bio je to najbogatijikraj ne samo Hrvatske već i cijele bivše Jugoslavije, u kojemuSrbi nikad nisu bili većinsko stanovništvo. Kao UNPA, odno­sno Sektor Istok, bilo je to područje koje je potpuno etnički

očišćeno od Hrvata i ostaloga nesrpskog stanovništva, ali tu

kvalifikaciju Unprofor još nije upotrebljavao, nego samo: tor­tura, zastrašivanje, ponižavanje. Naime, UN-ova je misija mo­rala čuvati dobre odnose i s domaćinima, tamošnjim srpskimvlastima. Možda najbitnije, ta je UNPA bila izravno naslonjenana Srbiju i do nje je Miloševiću bilo najviše stalo. Znalo se,bude li ikada prisiljen otpuštati UNPA-e, posljednju bi otpu­stio istočnu Slavoniju. U dvije godine rata i okupacije teUN-ove misije, ta je UNPA pretrpjela i pravi civilizacijski šok.»Tamo su dućani prazni, nema struje i piju toplo pivo«, jezgro­vito je opisao stanje u Istočnom sektoru mladi portugalski di­plomat Sancho Coutigno, pomoćnik i stalna terenska pratnjanjemačkog ambasdora Ahrensa na mirovnim turnejama kojesu se bavile manjinskim pitanjima. Ambasador Ahrens ne bi ni­kad tako jednostavno opisao »UNPA stanje«.

Jer, bilo je to protivno službenoj UN-ovoj misiji, prema ko­joj je rješavanje manjinskih pitanja Srba bilo bitan uvjet za rje­šenje problema. Ali, u UNPA-ma nisu pili toplo pivo zato štosu smatrali da im nedostaje manjinskih prava u Hrvatskoj, većkao privremenu žrtvu za priključenje Srbiji. Sljedeća UNPA,Sektor Zapad, bila je najranjivija - otok u Hrvatskoj. I znalose, bude li Milošević prisiljen popuštati, nju će najprije otpusti­ti. Sjever je bio neuspješna kordunsko-banijska UNPA, nisuuspjeli zauzeti ni Karlovac ni Sisak. I bude li trebalo popuštati,

158

bila bi sljedeća na redu. Južna UNPA ili Sektor Jug bila je sim­bolična: tu je bilo jezgro pobune i Knin, glavni grad samopro­glašene Srpske Republike Krajina. Prije rata bila je to želje­znička postaja s jednom od države financiranom tvornicom,vojnim garnizonom i nekoliko provincijskih gostionica za put­nike prema moru, koji su baš morali zastati. Kad je ušao uUNPA i postao »glavni grad«, Knin je postao mit, neosvojivasrpska tvrđava, kako su ga opisivali zapadni mediji. Nakon trimitske godine bijedu je jezgrovito razotkrio talijanski ambasa­dor Alfredo Matacotta, nakon što se vratio iz Knina zajedno sjoš četvoricom ambasadora koji su tamošnjem srpskom vod­stvu pokušali predati mirovni plan »Z 4«: »Bila je to povijesnapljusketina. Nakon što su nam zalupili vrata, izišli smo van nakišu. Otišli su i vozači ... U tome malom, skoro pustom mjestukakav je Knin, ostavili su nas neobavljena posla. Za zapadni jementalitet neshvatljivo odbiti na takav način jedan ozbiljanprijedlog sporazuma. Oni su me podsjetili na komunističke ru­kovoditelje pedesetih godina« (La Stampa, 1. veljače 1995.).Plan »Z 4« nudio im je, praktički, državu u državi Hrvatskoj.Odbili su ga i pogledati i primiti. Jer nisu željeli ni državu, niautonomiju, a kamoli manjinsku zaštitu - u Hrvatskoj.

Ta »povijesna pljusketina« bila je dodatni dokaz koliko su sviraniji pregovori hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba bili farsa.Iako je Vanceovim planom bilo predviđeno dogovorno poli­tičko rješenje, vođe srpskih pobunjenika nisu prvo vrijemeuopće imali motiva pregovarati. Što se dulje ništa ne događa, tose pojačava efekt ciprizacije, koji im je odgovarao.

Motiv je stvoren tek nakon hrvatskih vojnih akcija Masleni­ca i Medački džep, koje su počele »nagrizati« ružičaste zone iUNPA područja.Ali, pregovori koji su potom vođeni pod po­kroviteljstvom Owena i Vancea, a poslije i Stoltenberga, vođe­ni su kao izbjegavanje razgovora o bitnome. Na dnevnom su

159 :~

vu poruku o tadašnjim hrvatskim pozicijama, barem ne daljeod lokalnih medija. Nije bio u stanju izreći dvije razumljive re­čenice a da u njih ne uplete pet rezolucija Vijeća sigurnosti i triizvještaja Boutrosa Ghalija. Niti je to itko od njega tražio, a ka­moli ga upozorio da bi trebao urediti zube prije nego što idepredstavljati državu izvan njenih granica, kojoj je pozitivan imoderan imidž tada izuzetno nedostajao. Hrvatska je porukabila: što se koga tiču naši zubi!

Kako su SAD od početka 1994. godine čvrsto preuzimalekrizni menadžment u bosanskohercegovačkom ratu, učinile suMeđunarodnu konferenciju o bivšoj Jugoslaviji i njezine su­predsjedatelje prilično besposlenima, gotovo bespotrebnima.A Vdiku Britaniju postupno su lišavale presudnog utjecaja,osobito nakon Što su ustanovile kontaktnu skupinu, neformal­nu grupu od pet država-SAD, Rusija, Njemačka, Francuska iVelika Britanija - koja će aktivnijim pristupom pokušati ubr­zati mirovni proces. Američko je vodstvo u kontaktnoj skupinibilo neprijeporno. Paralelno je, na poziv predsjednika Tuđma­na, Peter Galbraith, tadašnji američki ambasador u Hrvatskoj,okupio krajem ožujka 1994., prema sličnom modelu, minikontaktnu skupinu, poslije nazvanu Z4, koja bi pokušala po­krenuti s mrtve točke pregovore o integraciji okupiranih po­dručja. Sastav je određen vrlo lukavo: uz američkoga u skupinije bio i ruski ambasador Leonid Kerestedžijanec te predstavniciUN-a i EZ-a, zastupljeni zamjenicima supredsjedatelja Kai­jem Eidom (naslijedio Knuta Vollebecka) i Geertom Ahren­som. Njemačka je ponovno dobila predstavnika u ambasadoruAhrensu, kojega su Srbi, uz Owenovu pomoć, uspjeli potpunomarginalizirati. Eide je kao klasični Skandinavac slijedio onekoji vode, a Velika Britanija ostala je bez predstavnika. Rusija jeizvučena u prvi red kao glavni partner koji je u prilici pokazatisvoj utjecaj na Srbe. A SAD su, naravno, bile majstor ceremoni-

164

je. Izgledalo je kao da će pregovori dobiti novi momentum i dalokalni srpski vođe neće moći do beskonačnostiizbjegavati raz­govor o bitnome. Uostalom, već nakon prvih razgovora podpokroviteljstvom Z4, ambasador Galbraith objavio je da na­kon sporazuma o prekidu vatre te razgovora o ekonomskoj su­radnji i obnovi povjerenja dolaze na red razgovori o političkom

rješenju. Uz jači tempo, svi su pregovori trebali biti vođeni uHrvatskoj, kao jasna poruka da je riječ o unutarnjopolitičkom

pitanju.

Lokalno je srpsko vodstvo bilo stiješnjeno. I, naravno, po­zvalo u pomoć Owena i Stoltenberga, izrazivši želju da prego­varaju, ali u nekoj »trećoj i neutralnoj« zemlji. To je barem služ­bena verzija. Nije, međutim, isključeno da je prijedlog išao odsupredsjedatelja, koji su tražili novi posao, prema srpskom vod­stvu - iz Ženeve prema Kninu. Jer nakon BiH, Owenu (i Stol­tenbergu) izmicala je i Hrvatska. U svakom slučaju, supredsje­datelji su izrazili veliko razumijevanje za srpske želje da razgova­raju u stranoj državi i, ponajprije, da miniraju američki prego­varački koncept. Odmah im je ponuđeno da nastavak pregovo­ra održe u Norveškoj. Domaćin je bio Thorvald Stoltenberg.

I, po uzoru na izraelsko-palestinske pregovore koji su se go­dinama tajno održavali u Norveškoj, pozvao je, posve tajno,pregovarače najprije u Oslo. A potom su trebali pregovarati uLillehammeru, norveškom gradiću u kojem su baš te zime odr­žane Zimske olimpijske igre. Domaćini su nastojali da se pre­govarači osjećaju rasterećeno i relaksirano, vozili su ih brodompo fjordovima. Uvjereni kako im se ne može dogoditi ono Štoim se redovito događalo u Ženevi: da uoči svakih pregovoraTa­njug i Reuters dobiju, točnije - da im Srbi daju, dokument okojem bi trebali pregovarati, izazovu raspravu o njemu i takounaprijed unište svaki dogovor. U Norveškoj dopisnika nijebilo, ni na kopnu ni na brodu. Ali, tajnost je potrajala sve dotle

165

dok se u pregovore vraćeni »predsjednik« Hadžić nije dočepao

telefona i javio srpskim medijima da je u Norveškoj te da neće

izdati srpske interese i odustati od RSK. Tu je, naravno, biokraj. Srpsko je vodstvo ostvarilo željeni cilj. Stoltenberg, odno­sno Međunarodnakonferencija, izgubio je dodatno na uvjerlji­vosti, a američko vodstvo nije zaustavio. Hrvatska delegacijamalo se provozala po fjordovima.

No, bio je to tek prvi, ne i posljednji put da supredsjedatelji,uz prepoznatljiv britanski rukopis lorda Owena, pokušavajuosujetiti pregovore pod pokroviteljstvom Z4 i da rade međuna­rodni public relation »državnosti« Republike Srpske Krajine.

Toga kasnoga proljeća i ranog ljeta supredsjedatelji su otvo­reno pokazivali gotovo idilu u odnosima s novim srpskim vla­stima u okupiranim dijelovima Hrvatske. Vlasti su se opet za­rotirale, vratili su se stari vođe pa je Milan Babić postao »mini­star vanjskih poslova«, a bivši policajac Milan Martić »pred­sjednik države«. N ovim američkim angažmanom i jedni i drugis razlogom su se osjećali ugroženima, iz različitih razloga dodu­še, i međusobno su se podupirali. Tako je šefdiplomacije Babić

pismeno molio Owena i Stoltenberga da sazovu neke pregovo­re u Ženevi, na neutralnom terenu. Doduše, kada se govori onjihovoj međunarodnoj komunikaciji, uvijek valja imati uvidu Miloševićev lik u pozadini, jer ni bivši krajiški zubar Ba­bić, a još manje bivši policajac Martić - nisu baš bili vični me­đunarodnim odnosima. Ali, Owen i Stoltenberg više nisu mo­gli dobiti hrvatsku vladinu delegaciju u takve pregovore, niti suje zbog toga mogli ucjenjivati statusom nekooperativne stranejer su SAD vodile paralelni mirovni proces. N o, činili su što sumogli.

Takav otvoreni PR samoproglašenoj i nepriznatoj državi,kakav je u lipnju 1994. u Palači naroda pod UN-ovim amble­mima upriličen pod Owen-Stoltenbergovim pokroviteljstvom,

166

nije vjerojatno zabilježen u toj organizaciji koja živi na pravili­ma i od pravila. Bez ikakvih posljedica! To također pokazujekoliku su stvarnu međunarodnu težinu imale države i »države«,državnici i »državnici« s područja bivše Jugoslavije. U dobakada je posebni izaslanik glavnoga tajnika za BiH Yasushi Akas­hi sazivanjem novih bosanskohercegovačkihpregovora poku­šavao reanimirati UN-ov mirovni menadžment u BiH, Owen iStoltenberg pozvali su u Ženevu Milana Martića. Tajming jevrlo bitan. Jer, kada se pregovaralalo o BiH, bez obzira na to ko­liko uzaludno to bilo, Palača naroda bila je opsjednuta novina­rima, bila je to glavna medijska vijest. I sve što se događalo utome kontekstu imalo je šanse za dobru medijsku promociju.Upravo u tom kontekstu supredsjedatelji su aranžirali pred­stavljanje Milana Martića kao državnika. Doduše, nikada tonisu tako rekli, ali sve što se događalo tih dana upućujeda su in­strukcije mogle doći samo s najviše razine Međunarodne kon­ferencije. U protivnom, vjerojatno bi sljedećih dana ostala bezposla Owenova službenica koja je tih dana vodila po Palači na­roda - državnika Milu Martića. Omogućeno mu je da držikonferenciju za novinare u glavnoj konferencijskoj dvorani, dase ispod UN-ove zastave predstavlja kao predsjednik Republi­ke Srpske Krajine, što nikada nije dopušteno nijednom pobu­njeničkomvođi. Owen i Stoltenberg organizirali su razgovore snjime baš u vrijeme kada je najviše novinara čekalo pred glaso­vitim Izlazom četiri na rezultate bosanskih pregovora. Službe­nica Konferencije pratila je kao sjena samoproglašenoga pred­sjednika koji se šetao UN-ovim zdanjem ponosito kao BoutrosGhali, dolazio do mikrofona i iza UN-ova loga, predstavljajućise kao predsjednik RSK, poručivao da mu je posebni izaslanikglavnoga tajnika UN-a Yasushi Akashi jamčio kako u budućimpregovorima neće poštivati rezolucije Vijeća sigurnosti koje seodnose na UNPA područja.U tri je dana omogućenoMartiću

167

I~iiill"ll;(HI;lj!~

~!'l!!!~::;i,~

!~1!

i"lr,~,t

:,I"j

':1'ii:!

""'!

ii:1

da čak četiri puta istupi kao predsjednik u zdanju UN-a. Da seto dogodilo s nekim drugim vođom pobunjeničkog pokreta,bio bi to velik skandal i netko bi bio sankcioniran za propuste.»Predsjednika« Martića potjerali su sami dopisnici kad im jepeti put pokušao nešto reći. Promotivni je nastup propao. Ali,lord Owen je pokušao. Martićev predsjednički marš UN-omostao je pribiljden tek u pokojem dopisničkom notesu kao ne­što marginalno i nebitno. No, lord Owen i Stoltenberg u to suse vrijeme bavili samo nebitnim stvarima, pokušavajući ih uči­

niti bitnima.

168

RATNICI IZ PRESS-BARA

Mali, dotrajali barski stolić bio je prekriven skicama BiH.Samo su vanjske granice bile identične: unutarnje se uređenje

veoma razlikovalo i u razgraničenjima entiteta i u koridorima,izlazima na more i na Savu, u povezanosti s Drinom... Desetakdopisnika, obuzetih bosanskom pričom bilo je nagnuto nadpapire, kao mali karadžići, izetbegovići, bobani, raspravljajući

sasvim ozbiljno kamo idu pregovori i kakva bi mogla biti final­na karta. Dnevna finalna karta, dakako! Jer sutra je novi dan. Iiz izvora »bliskih pregovorima« stizat će nove, svježe skice. Ko­nobar, naš Monsieur, donio je naručene kave, ~acio pogled nastolić pokriven kartama, pogledao tužnim pogledom male ka­radžiće, bobane, izetbegovićeobuzete skicama, pitajući gotovosažaljivo: »A nemate li vi nekoga pametnijeg posla?« Taj kono­bar, naš Monsieur, najbolje je pogodio bit tadašnjega mirovnogprocesa. Mislili smo, dakako, da nije na povijesnoj razini situa­cije. On se bavio crnom i bijelom kavom, croissantima ideliceau.fromagge, a mi visoko intelektualnim stvarima: granicama ikoridorima. Gotovo svaki dan faksirane su u redakcije, mahomeuropske, ali i šire, nove skice razgraničenja i koridora, kao do­kazi da se marljivo radi na miru u Bosni. I svi su se pravili neka­ko da su te skice važne i da nešto znače. Primjerice, otkad je Ya-

169

!r.~.~

U,I~J'

~I..Ui'!i'i;

"ri'l

tf

",l

sushi Akashi postao visoki dužnosnik Međunarodnekonferen­cije i japanski su se novinari počeli baviti kartama, ali im nijebilo osobito bitno imaju li baš najsvježiju.

Press-bar Palače naroda, nevelik novinarski kutak za osvje­ženje u prizemlju, samo kat ispod pregovarača, smješten izme­đu toaleta i ureda AFP-a, bio je u to vrijeme jedinstveno infor­macijsko mjesto na svijetu. Tamo su dolazili svi (pre)nositeljiinformacija »zaraćenih strana«, svi (pre)nositelji poruka tako­zvane međunarodne zajednice, svi lideri i lideri u pokušaju kojinisu stali u aktualni pregovaračkikoncept. I, naravno, dopisni­ci. Bila je to neponovljiva mješavina diplomata i kvazidiploma­ta, špijuna, neshvaćenihvođa, poremećenih osoba, običnih bi­rokrata... I vijesti gladnih dopisnika. U udarnom terminu, odjedanaest ujutro do tri poslije podne, za barem sedam od dese­tak barskih stolića bila je servirana - bosanska priča. Bilo poli­tička, bilo humanitarna. Kada bi se održavali top-pregovori, iz­među Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića, Bosna bi potpunookupirala ne samo press-bar već i cijelo prizemlje Palače naro­da, pa i dio dvorišta.

Tih bi dana u press-bar ujutro ciljano zasjeo SulejmanUgljanin, tadašnji vođa Muslimana iz Sandžaka, da skrene po­zornost na sandžačkopitanje. Nije imao pristup službenom di­jelu Konferencije. Mogao je tek doći na privatni razgovor s am­basadorom Ahrensom i na kavu. Milošević je, naime, držao dasu ljudska prava u Sandžaku unutarnje pitanje Srbije i nije želiootvarati ga u sklopu Mirovne konferencije. Pa pitanje i nijeotvarano jer se tada očekivala njegova kooperativnost u Bosni.Ugljanin je imao problem objasniti svoje pitanje jer nije govori­o nijedan strani jezik. Mogao ga je tečno objasniti tek predstav­nicima Radovana Karadžića, uvijek dobro zastupljenima upress-baru. Imao je uza se, doduše, svojevrsnoga glasnogovor­nika i šefa Ureda s pečatom građevinske tvrtke, nekoga san-

170

džačkog gastarbajtera u Švicarskoj, no koji je radio u nje­mačkom kantonu pa je znao tek nešto njemačkoga. U engle­sko-francusko govorećem press-baru to i nije bilo od osobitekoristi. Ali je zato jezično hendikepirani Ugljanin bio vrlo vještu body-fanguageu. Kad je god imao pred sobom zainteresirano­ga za okrutnost srpske represije u Sandžaku, vještim bi potezomruku podigao majicu i gol do pojasa pokazivao tragove mučenjaiz srpskih zatvora. Prvi je put bilo šokantno vidjeti tragove bati­nanja, a poslije je postalo tragikomično. Tko o čemu - Uglja­nin je uvijek bio spreman skinuti majicu. Ali, kako je splašnja­vao interes za polugolog Ugljanina i tragove mučenja iz njego­vih zatvorskih dana, i on je s vremenom prestao dolaziti.

Svoj priključak pregovorima bezuspješno su u to doba upress-baru tražili i kosovski Albanci. Milošević nije želio otva­rati kosovsko pitanje dok ne »riješi« i Bosnu i Hrvatsku. A prin­cip Međunarodne konferencije bio je sačuvati Miloševićevu

kooperativnost. No, već su tada u baru bile vidljive različite

struje kosovskih Albanaca. Jedan diskretan, gotovo bezličan za­stupnik Rugovine kompromisne politike, vodio je diplomat­sku kvazimisiju kosovskih Albanaca pri UN-u, svraćao je po­vremeno do bara kada nije mogao do pregovora, ali bez osobi­tih učinaka. Borbenija je struja bio Visar, mladi albanski inte­lektualac, koji se zalagao za radikalnija rješenja, smatrajući ratna Kosovu neminovnim i držeći da nema rješenja bez Miloševi­ćeva vojnog poraza. Kako se u to doba u press-baru stvarao mir,a ne rat, Visar se sa svojim stajalištima doimao vrlo radikalnim.U vrijeme rata na Kosovu, 1999. godine, pojavio se na alban­skoj političkoj sceni kao visoki politički dužnosnik i svojevrsni.glasnogovornik Oslobodilačkevojske Kosova (OVK), stvoreneu albanskoj dijaspori u inozemstvu. Tada je obznanio da suogranke OVK počeli formirati u emigraciji od 1993. godine(Glas Amerike). Treći Albanac, nenadmašni Maliqui, rijetko je

171

Iii!:~

:1

I~;;!';,j;le11

I~

.~'ii

zalazio u press-bar, a i djelovao je kao sam svoja struja, gotovonenavođena raketa. Radio je za sve kosovske novine i za sve ser­

vise međunarodnih radio-postaja na albanskom jeziku. Bio jesmješten u press-sali II., službenom obitavalištu dopisnika izbivše Jugoslavije (koju su u to vrijeme zbog dopisničkogasasta­va zvali i jugoslavenska soba), okružen srpskim dopisnicama, sdva neizbježna ženska deodoranta Rexona na stolu, kojima seobilato špricao kada bi god osjetio potrebu za svježinom. Iz nje­govih, ponekad djetinjastih reakcija teško je bilo odgonetnuti

- je li moguće da Maliqui uistinu ništa politički ne razumije?Ili, je li moguće da se Maliqui tako uspješno pretvara da ništa nerazumije? Engleski nije govorio, francuski je natucao, ali mu touopće nije smetalo da se uklopi u model po kojem su tada djelo­vali svi kosovski dopisnici na mjestima značajnim za albansku»stvar« - uvijek pitati za Kosovo. Pa bi i na press-konferencijio zaštiti krokodila i drugih reptila Maliqui upitao što misle o

krokodilima na Kosovu. Ili bi nakon već završene press-konfe­rencije spontano i neopterećeno zaskočio Madeleine Albrightna hodniku, ignorirajućiosiguranje i doviknuo preko body-gu­arda: »Što mislite o Kosovu?« Na francuskom! I na opće čuđe­

nje, Albright je stala i počela odgovarati na francuskom, ispri­čavši se potom MiIiquiju što mora prijeći na engleski. Ali, Mali­qui nije znao prevesti odgovor. I dok smo tako prevodili Al­bright, pokušala sam mu sugerirati da nauči malo engleskoga,jer nas je već sve sludio sa svojim zahtjevima za pomoć u prije­vodu. A Maliqui se zamislio i sam se sebi obratio u trećem licu:»E, moj Maliqui, da znaš još i engleski, gdje bi ti bio kraj?«Kombinacijom amaterizma i naivne prodornosti, koja je često

iritirala ostale dopisnike jer su stalno i uporno po~tavljali istopitanje, kosovski su dopisnici do kraja devedesetih ipak bitno

pomogli ostvarenju cilja - skretanju pozornosti na Kosovo. Itu su bili, po prisutnosti, daleko ispred hrvatskih dopisnika, ko-

172

jih tada na bitnim mjestima uglavnom nije bilo, pa i bošnjačkih,koje su njihovi političari, faktički vlasnici medija, također poi­mali kao suvišan trošak.

Srbi su počeli gubiti medijsku bitku već s ratom u Hrvatskoj,a osobito u prvoj godini rata u BiH, brutalnim napadima na Sa­rajevo, otkrivanjem logora i etničkog čišćenja. Njihova je me­dijska slika bila uglavnom nepopravljiva. Ali, nisu se prestalitruditi. Sveto Plavšić, bivši asistent na Pravnom fakultetu u Sa­rajevu i nećak tadašnje političke hardlinerice Biljane Plavšić,

svakodnevno se trudio u press-baru prodati pozitivnu sliku Ra­dovana Karadžića i njegove politike. Objašnjavajući upornodopisnicima kako su svi zaluđeni muslimanskom propagan­dom. Malo ga je tko slušao, a kamoli vjerovao u priču o Rado­vanu Krasnom. No Sveto se i dalje trudio, glumio diplomataRepublike Srpske. I zaista, za razliku od nekih likova koje je po­vremeno dovodio kao goste s Pala, nije djelovao kao neki čet­

nik. Bilo je teško procijeniti je li i sam vjerovao u ono što govo­ri, iii je to bilo posljedica tetkina utjecaja. Sredinom devedese­tih, nakon što su Amerikanci preuzeli igru a »predsjednik« op­tužen za ratne zločine, Sveto se s obitelji odselio u Kanadu.

Iako se otvorena obrana srpske politike tada baš nije moglaotvoreno prodati, i u Palači naroda tih se godina vidjelo da jeSrbija bila država s tradicijom. Vidjelo se, zapravo, koliko jebivša Jugoslavija prema vani funkcionirala kao Srbija pod za­jedničkim imenom. Kao što se vidjelo da Hrvatska i Bosna tonisu bile, i ne znaju kako se to radi. Tek što je ustanovljena stal­na Mirovna konferencija u Ženevi, Tanjug je tamo poslao do­pisnicu, Natašu. Unatoč sankcijama, unatoč besparici. Cijelovrijeme pregovora Nataša je bila jedina stalna agencijska dopi­snica iz država nastalih iz bivše Jugoslavije. Kolege su je pamtilipo izljevima ekstremno srpskih stajališta u trenucima kada bipukla uvijek ljubazna i građanska površinska glazura. Bili su

173

IIJ!nliI;rI:lil'I:11

Hi;!:

uvjereni da nije samo novinarka već da se bavi i nekim dodat­nim poslovima. Da je barem onoliko bliska režimu koliko su tošefovi ureda ozbiljnih državnih novinskih agencija koji vode in­formiranje s politički najosjetljivijih mjesta. Čak su neki služ­benici Konferencije diskretno upozoravali dopisnike da joj nevjeruju. Ali, nitko nije mogao poreći da je Nataša bila vrlo inte­ligentna, vrlo profesionalna i izuzetno sposobna novinarka.Kako se projekt Velike Srbije počeo raspadati, tako se i onaudaljila od projekta, otišla iz Tanjuga (koji je odmah poslao na­sljednika) i ostala kao novinarka raditi u Ženevi u privatnimprodukcijama. Uz Natašu tamo su bila i dva penzionirana do­pisnika srpskih dnevnih listova - Momo i Borko - koji suumirovljeničkedane provodili uz jezero Leman, USput dopisu­jući i naglašavajući kako nisu ekstremisti, te lobirali za srpskustvar kod svojih starih prijatelja. Ali, to nije bilo sve: gotovo usvakom odjelu UN-a mogli ste naći ponekoga višegodišnjegslužbenika Srbina koji se zaposlio još kao predstavnik Jugosla­vije. Neki su bili postiđeni onime što čini Milošević, a neki suga i otvoreno podržavali, ali svi su iza nekih površinskih razlikapromovirali srpski interes. I šef tima koji je osiguravao Mirov­nu konferenciju, dakle i svu trojicu predsjednika- Tuđmana,Izetbegovićai Miloševića-zvao se Zoran Milošević.Njegov jebrat bio jedan od najagilnijih Miloševićevih lobista u Švicar­skoj. Pamtim prvi susret sa Zoranom Miloševićem,koji je biovrlo simboličan: došli smo pred Palaču naroda uoči pregovora,autom Hrvatske televizije, sa zagrebačkim registracijskim tabli­cama. Vidjevši tablice, Milošević je na čistom srpskom podvi­knuo svojim ljudima: »Goni te ustaše!« Iako je vozač uistinu natrenutak stao na prostoru predviđenom za diplomatske auto­mobile, bio je to vrlo neobičan doček pred Palačomnaroda. Toipak nije bio Knin, već Ženeva, i nije izgovoreno pod kokar­dom, već pod UN-ovom plavom zastavom. Zoran Miloševićse

174

cijelo vrijeme Mirovne konferencije brinuo o osiguranju sudio­nika. Vjerojatno nitko nije ni prosvjedovao, ni pitao zašto, jerbilo je uobičajeno da Srbi imaju svoje ljude u svim međunarod­

nim organizacijama - kao dio naslijeđa. A ostali nigdje jer subez naslijeđa. Ipak, teško je zamisliti da bi u istom UN-u ikadaizraelskog premijera osiguravao službenik otvoreno blizak Ara­fatu, ili obrnuto. Ali, za likove iz bivše Jugoslavije uobičajena

pravila lijepog ponašanja nisu vrijedila. Oni su bili tek - zara­ćene strane koje su razorile divnu Jugoslaviju. A ponašanju bi seprigovorilo tek ako se oni neprilično ponašaju.

Hrvati su se, osobito kako je mirovni proces odmicao, pri­lično dobro držali na bojnom polju press-bara. Zahvaljujući

osobnoj inicijativi i intuiciji, a ne nekom ciljanom projektu.Diplomacija ga je često pohodila. MlađahniTomo Thur, s većtada izlizanom velikom, smeđom kožnatom torbom, punomslužbenih hrvatskih biltena, pet-šest tečno govorećih stranihjezika, osvajao je svojom gotovo dječačkom neposrednošću, a inaivnošću. Poslije je maksi torbu zamijenio kožnatim fasci­klom, nošenje biltena prepustio vozaču, ali nikad se nije poku­šavao praviti da je upućen u visoku mirovnu politiku, ni da znaviše od onoga što pročita u novinama, niti je bilo koga o biločemu namjerno i namjenski brifirao. Za organiziranu promo­ciju to baš i ne bi bio neki rezultat, ali zbog otvorenosti i sr­dačnosti bio je omiljeno društvo za kavu i među dopisnicima imeđu diplomatima. I sasvim spontano i neplanirano predstav­ljao je modernu građansku i neopterećenu Hrvatsku, drukčijuod ostalih »zaraćenih strana«. No, nije se držao ni političkih

prioriteta, nastojeći se svidjeti najutjecajnijima, već je zbogosobnih sklonosti najviše vremena posvećivao predstavnicima,osobito ženama španjolskoga govornog područja.

Čest gost press-bara bio je i Neven Madey, karijerni diplo­mat iz bivše jugoslavenske diplomacije, vrhunski profesionalac,

175

I.I~ i'

il

u to doba vjerojatno među deset najboljih diplomata akrediti­ranih pri ženevskom UN-u. Neven je bio sjajan analitičar, znaoje argumentirano, poentirano i nenametljivo predstaviti te za­stupati hrvatske stavove a da to ne izgleda kao propaganda. Idopisnici i diplomati izuzetno su cijenili njegove brifinge i ana­lize, uvjereni da im Neven prezentira službeno hrvatsko stajali­šte. To je bilo prilično logično očekivati od zamjenika ambasa­dora na tome mjestu i u to vrijeme, no bila je to uglavnom var­ka. U to doba Hrvatska uglavnom nije imala osviješteno služ­beno stajalište. Informacijski sustav jednostavno nije postojao.Primjerice, Owen i Stoltenberg otišli bi na razgovor Tuđmanuivratili se s razgovora, a svi su ambasadori EU bili preko Owenabrifirani o sadržaju razgovora, naravno - u njegovoj verziji. Au hrvatskoj misiji pri UN-u nisu znali ništa o tome. Jer, nikadanije postojala sustavna komunikacija predsjedničkog ureda idiplomatske mreže. Nakon toga ide sljedeći krug - diplomati,a potom i dopisnici koji prate Mirovnu konferenciju, raspitujuse kod hrvatske diplomacije za hrvatsko mišljenje o tim razgo­vorima i nastoje doznati sljedeće aktivnosti. No, hrvatska di­plomacija ne samo da nema mišljenje, već ne zna ni sadržaj okojem bi trebali imati mišljenje. Ipak, doskočili su problemu:ponekad, ako se činilo vrlo bitnim, Miomir Žužul nazvao biTuđmana da se raspita, a češće bi se Madey diskretno raspitao osadržaju razgovora u Zagrebu kod kolega od povjerenja. U pra­vilu kod Nijemaca. Pa bi onda u misiji o tome stvorili stajalištekoje bi poslije tumačili kao službeni hrvatski stav. A i bio je valj­da službeni jer drugoga nije bilo.

Tadašnji šef diplomacije Mate Granić također bi rado dola­zio među »ratnike« i osobito »ratnice« iz press-bara, ne mareći

što viši dužnosnici poput ministara, pa čak ni ambasadori, upravilu tamo nisu svraćali. Granić je volio novinare i znao ih jepridobiti. Sjedio bi u baru okružen novinarima, osobito novi-

176

narkama, i zavirujući katkad prenaglašeno u dekoltee, uživao uulozi zavodnika i šarmera. Radije nego da sjedi negdje u sobici,takozvanom salonu za čekanje, s političarima iz regije čuvajući

hijerarhijski status. I novinari su njega voljeli zbog te pristu­pačnosti. Posebno je srdačan bio njegov odnos s Luisom i Car­men, s kojima bi se uvijek nalazio na brifinzima, uz otvoreno ibezopasno obostrano koketiranje. No ponekad u žaru brifinga,ministar bi odao i informaciju koja još nije bila za javnost jer jetek bila predmet tajnih pregovora. Naravno, omiljene bi dopi­snice, profesionalno, odmah provjerile ministra i ubrzo bi sepokazalo da Granić trči ispred vlaka. Tako je gubio uvjerljivost.No, ta njegova bliska komuinikacija i pristupačnost imali suefekta: Granić se (i) u stranim medijima profilirao se kao netkodrukčijiod ostalih. Ali, to je bila njegova, a ne sustavna politika.

Da je postojao bilo kakav informacijski sustav, ne bi se dogo­dilo da barem hrvatska državna agencija Hina od samoga po­četka nema dopisnika iz sjedišta Međunarodne konferencije obivšoj Jugoslaviji i iz UN-a u New Yorku. I da hrvatski mediji omirovnom procesu i za Hrvatsku i za BiH izvještavaju po Reu­tersu i AP-u. Ili čak po Tanjugu, kada se radilo o detaljima kojivelike svjetske agencije nisu zanimali. Ili da s dvodnevnim od­makom prepričavajukomentare velikih svjetskih novina. Do­pisnici hrvatskih medija dolazili bi najčešće tek na pregovore, ito onda kada bi u njima sudjelovao Tuđman. I kada bi se upress-baru našli Mirjana s televizijskom ekipom, Tihomir zaradio, Mirko za Vjesnik, autorica ove knjige za Večernji list, aponekad bi stizali i dopisnici državne agencije - hrvatska je po­stava bila prilično brojna. A i izdržljiva za stolom. Ali tih sudana predsjednici zasjenjivali proces, sve se vrtjelo oko njih.Kada bi spektakl završio i kada bi se mogao dobiti bolji uvid uono iza površine procesa, hrvatskih dopisnika više nije bilo. Ahrvatski su mediji s visine prepričavali što o tome javlja Tanjug.

177

tiljkom. Uvijek nasmijan, malo umjetno srdačan, ali s informa­cijama uvijek prema Reutersu, Tanjugu i Itar-TASS-u. Za hu­manitarne apsekte bila je zadužena britanska Mala Ambulanta.Mladi diplomat u usponu, obrazovan i ambiciozan, s dobrimizgledima da jednoga dana postane prava Velika Ambulanta.Kada bi se god pojačaoameričkipritisak za zračne napade polo­žaja bosanskih Srba, Mala Ambulanta pristigla bi u press-barna chat s nebritanskim novinarima. I svesrdno bi tumačila kakosu i bosanski Srbi ljudi, kako je nehumano gađati jedne ljude dabi se pomoglo drugima te kako u BiH nema nevinih. Ukratko- ne treba bombardirati! Kada su Amerikanci preuzeli vod­stvo, sve je postalo jednostavnije, pa i informiranje.

Za dio dopisnika mirovni proces u Bosni nije bio samo pro­fesionalna obveza. Bosna je postala opsesija, a njeno očuvanje

kao države misija. Carmen, dopisnica španjolske agencije EFE,bila je rekorderka u skupljanju informacija koje nisu bile diobritanskoga informativnog lanca. Kombinacijom andaluzijskeprodornosti, erotičnosti i šarma osiguravala je kooperativnostmeđunarodnih vojnih i političkih izvora. A i nije bilo trača uPalači naroda za kojega Carmen nije znala. Nikad se nije punobavila strukturom i strategijom rata, ali je vrlo predano nabav­ljala svježe skice mirovnih rješenja i predano objašnjavala novepomake u crtanju karata svojim korisnicima u Španjolskoj i La­tinskoj Americi. Iako njima zasigurno nisu mnogo značili deta­lji čudesne strukture nadvožnjaka i koridora u Brčkom, kojesmo cijelo poslijepodne »skidale« s velike karte i pretvarale ujednostavniju skicu, zaključane u njezinu uredu i pazeći da neuđe Phil iz Reutersa, da ne vidi skicu. Phil je uvijek znao nanju­šiti vijest. I već je znao da je skica zastarjela. Luisa, koju smo od­mila ponekad zvali Majka Bosna, dopisnica švicarskih listova ifrancuskoga katoličkog »Le Croix«, doživljavala je spašavanjeBosne kao pitanje obrane osobne časti. Nije bilo toga stanovni­ka Bosne koji je njoj bio nezanimljiv, za kojega ne bi našla vre-

180

mena - bio on političar ili izbjeglica. Čak me uvjeravala damože prepoznati svakoga Bosanca po hodu. I nekoliko joj jeputa to uistinu uspjelo. Luisa je najbolje izvore imala u Izetbe­govićevoj delegaciji i najviše razumijevanja za nju. Bilo joj jestalo do romansirane verzije Bosne zapravo više nego bilo komeod njih. Ali imala je i vrlo dobre kontakte s hrvatskom delegaci­jom, te bila gorljiva pobornica hrvatsko-muslimanskog save­zništva. Ma koliko se trudila biti jednaka prema svima, sa Srbi­ma nije mogla dugo zadržati ton ljubaznosti kada bi oni počelipriču o tome kako su svi jednako krivi ... A ni Britancima nijeopraštala tu tezu. Andreas, dopisnik nekoliko njemačkih i au­strijskih novina, bio je definitivno najtemeljitiji. Kada bi An­dreas nešto istraživao, onda bi problem bio ogoljen do kraja, te­meljito i višestruko provjeren. Redovito je provjeravao svojeteze i s Velikom Ambulantom. Kada je već rat završio, a VelikaAmbulanta bio pred povratkom u London, Andreas je bioistinski zaprepašten opaskom da je VA zapravo vrhunski oba­vještajac. »Misliš?!« upitao je zabezeknuto. I nakon nekolikotrenutaka razmišljanja konstatirao: »Zvuči zanimljivo!« Nakonnekoliko je dana zaključio: »Možda si u pravu.« To je bio An­dreas, kojemu u istraživanju nije mogao promaknuti nijedandetalj, ni sitan, koji nitko drugi ne bi primijetio. Promicale sumu samo očigledne stvari, koje su svi ostali primjećivali. S vre­menom se događalo da ekipa koja se u press-baru intenzivnobavila Bosnom, s desetak-petnaestak stalnih dopisnika, ima iizvan bara problem razgovarati o bilo čemu drugome osim oKaradžiću, Bosni, granicama, nadvožnjacima... Bosna je posta­la opsesija, očuvanje njezine cjelovitosti misija. Kao da je Bosnaiznad ljudi, iznad politike, iznad svega. Dan nakon što su Izet­begović i Krajišnik potpisali deklaraciju koja predviđa izlazakRepublike Srpske iz BiH, uglavnom su se svi - pokazala suistraživanja - u osami napili.

181

voga kata, kao da želi ostati što dulje, kao da predosjeća kraj.Vrijeme je protjecalo, no on nije silazio. Iz protesta, a i zbogprocjene da su dionice sarajevskog psihijatra naglo pale na me­đunarodnoj političkoj burzi, dopisnici, čak i oni najuporniji,agencijski, napustili su predvorje Izlaza 4, ostavivši dio opreme.Neki su ostali promatrati iz prikrajka. Blizu ponoći sišao je Ka­radžić. Sam. Čekao ga je tek jedan grčki dopisnik. Karadžić,

koji se u UN-u ponašao sigurno, gotovo kao da je vlasnik, pri­šao je mikrofonu i u sablasno praznom holu počeo držati govor,kao da govori pred krcatim auditorijem. Psihopat, opsjednutvatrom, krvlju i zločinom, napuštao je međunarodnu pozorni­cu na kraju etape licemjernoga međunarodnogmirotvorstva naBalkanu, koje je od lokalnog bolesnika napravilo najpoznatije­ga svjetskog negativca. Doktoru Karadžiću,kako ga je oslovlja­vao lord Owen, pripisivane su moći da bi njegova napuhananegativna snaga služila kao alibi za nedjelovanje. Negativac jepostao medijska zvijezda. Tada već prononsiranoga ratnog zlo­činca budili su CNN ili BBC oko podneva, dok se oporavljaood večeri uz kockarski stol, tražeći od njega izjave. A Doktor biim preko svog »ureda« poručio da se do poslijepodneva neće

javno uprizoriti jer se ne osjeća dobro. Pa izjave mogu dobitikasnije, kad se Predsjednik razbudi i priključi pregovorima.Noćni nastup u praznom holu Palače naroda bio je jedan odnjegovih posljednjih istupa na međunarodnojpolitičkoj sceni.I više nikada Karadžić nije aktivno pregovarao o mirovnomsporazumu za BiH.

U gradnji budućega mirovnog rješenja Redman je imaosnažnu potporu Washingtona, dream-team Clintonove admi­nistracije, odlučan pokazati i potvrditi američkovodstvo u Eu­ropi nametanjem mira na Balkanu. Bili su to Madeleine Al­bright, ambasadorica u Vijeću sigurnosti i članica Clintonovakabineta; Anthony Lake, Clintonov savjetnik za nacionalnu si-

184

gurnost; John Shalikashvili, zapovjednik Združenog stožera;Peter Tarnoff podtajnik State Departementa za Europu, i, na­ravno, ministar obrane William Perry. SAD su preuzimale vod­stvo u svim segmentima. Početkom siječnja pod američkim jevodstvom NATO donio odluku o osnivanju Partnerstva zamir, programa kroz koji će se bivše države Istočnog bloka pri­premati za ulazak u Savez. Da bi uvjerili buduće istočne partne­rice kako je članstvo u NATO-u jamac sigurnosti, valjalo je po­kazati uvjerljivost u ratom i mirovnim pokušajima izmučenoj

Bosni. Mjesec dana kasnije dogodio se povod: pala je granatana sarajevsku tržnicu Merkale, u subotu, 5. veljače, nešto posli­je podneva, i usmrtila 69, a ranila dvjestotinjak građana. Ispalj i­vanje granate koja je pokrenula odluku NATO-a automatski jepripisano bosanskim Srbima koji su držali grad u okruženju.SAD su započele novi pressing među članicama NATO-a zadonošenje ultimatuma i odluke o zračnoj intervenciji bez kon­zultacija s UN-om, ne povuku li Srbi teško oružje iz zone is­ključenja, dvadeset kilometara od Sarajeva. No put do odlukenije bio jednostavan. Tadašnji zapovjednik Unprofora za BiH,britanski general Michael Rose trudio se ne samo dokazati dagranatu nisu ispalili bosanski Srbi već, kako to opisuje LauraSilber, i pokazati da oni surađuju te da bombardiranje neće bitipotrebno: »Večerprije zakazane sjednice (VijećaNATO-a, op.a.) Britanci su pokušali otkazati raspravu, izvijestivši da generalRose radi na sporazumu o demilitarizaciji i da je na rubu njego­va postizanja. Ultimatum NATO-a, argumentirali su Britanci,samo će omesti sporazum, naljutiti Srbe i potaknuti njihov ne­posluh. Glavni tajnik NATO-a Manfred Werner konzultiraose s drugim ambasadorima i ustanovio da su Britanci usamljeniu otporu akciji NATO. Kao što se prisjeća jedan zapadni diplo­mat: »Britanski je predstavnik rekao kako nema potrebe držatisastanak jer Rose ima sporazum. Provjerili smo to kroz naše ne-

185

ovisne izvore i utvrdili da nije točno« (Silber, The Death o/Yu­goslavia, str. 347/348). Četiri dana nakon masakra na tržnici,Vijeće NATO-a donijelo je odluku o ultimatumu vojsci bo­sanskih Srba. Nikada nije pouzdano utvrđeno tko je ispaliogranatu. Ali je ona, izvjesno, dovela do ultimatuma. NATO-ovultimatum upućen je tek nekoliko dana prije Redmanove naja­ve o pojačanu američkom angažmanu u balkanskoj krizi. I da­vao je njegovim riječima dodatnu uvjerljivost.

Pod američkimvodstvom započet je posve drukčiji mirovniproces: jasan, efikasan i pragmatičan. Sve ono što je prije bilokomplicirano, odjednom je postalo jednostavno. Sve što je pri­je bilo nemoguće, postalo je moguće. Prvi je zadatak bio obno­viti hrvatsko-muslimansko savezništvo, te time stvoriti jasneodnose i demistificirati rat u BiH kao rat bosanskih Srba,upravljan i potpomognut iz Srbije za osvajanje i etničko čišće­

nje teritorija BiH i njegovo pripajanje Velikoj Srbiji. Cilj jeostvarivan dotad nezabilježenom brzinom. Već na marginamaprekretničkesesije u Ženevi, tijekom koje su Hrvati i Muslima­ni bili još uvijek međusobno zaraćene strane, dogovoreno je dase za tjedan dana sastanu zapovjednici A BiH i HVO, generaliRasim Delić i Ante Rosso, te dogovore primirje. Zadatak jeostvaren. S obzirom na dotadašnja iskustva provedba je bila narazini čuda. Tek što je objavljena vijest o potpisanom primirju,vojnici su naprosto stali i oružje je utihnulo. Nikada poslije pri­mirje nije ozbiljnije prekršeno. Pokazalo se koliko je hrvat­sko-muslimanski rat bio zapravo rat koji su derivirala srpskaosvajanja i međunarodni krizni menadžment koji je nagrađivaoosvajača. Ali i koliko su SAD uvjerljivpeace-maker. Dva tjednaposlije, u Washingtonu, političkasu izaslanstva bosanskih Mu­slimana i Hrvata potpisala preliminarni sporazum o uspostavimuslimansko-hrvatske Federacije BiH. »Atmosfera je bila vrlokonstruktivna i nisu nas puštali iz Washingtona dok ne potpi-

186

šemo«, prokomentirao je nakon povratka iz Washingtona Kre­šimir Zubak, novi predstavnik bosanskohercegovarčkihHrva­ta u pregovorima. Tu formulu brzog i efikasnog sporazumije­vanja, uz minimalističko uključenje javnosti sve do objave re­zultata, SAD su nastavile u Beču. U američkoj ambasadi, ame­rički su pravnici napravili Ustav buduće Federacije, uz blagosudjelovanje i očekivani konačni pristanak i muslimanskih i hr­vatskih predstavnika. Bez medijske pompe, bez dostavljanjaskica dopisnicima. Objavili su, ponosno, samo rezultat.

I, točno pet tjedana nakon što je Redman najavio jači ame­rički angažman, usred ženevskih pregovora koji su se vrtjeli ukrugu nesuvislosti, u Bijeloj kući - uz pokroviteljstvo ame­ričkog predsjednika Billa Clintona - Hrvati i Muslimani pot­pisali su Washingtonski sporazum o Federaciji BiH. Amerikaje na prvome koraku pokazala što znači vodstvo. »Ovaj je doku­ment samo prvi korak, ali korak u pravom smjeru«, prokomen­tirao je Clinton.

Ujedno su promovirani novi lideri na budućem putu u mir,oni s kojima računa američka administracija: Haris Silajdžić,

tada u funkciji premijera BiH, i Krešimir Zubak, novi pred­stavnik bosanskohercegovačkihHrvata, koji su i potpisali Was­hingtonski sporazum. Silajdžić je bio najsvečaniji, na povije­snoj razini. Jači angažman SAD-a bila je njegova opcija, a bilaje to i njegova pobjeda nad Izetbegovićem. Zubak je bio naj­spontaniji, pokazao je izuzetan komunikatorski dar, umio je ja­sno i uvjerljivo u dvije rečenice izreći ono za što su drugi koristi­li mnogo kićenih i nerijetko praznih fraza. Iako je bio sasvimneiskusan na međunarodnoj političkoj sceni, ili upravo zbogtoga. Zubaku ni desetak godina poslije nije bilo posve jasno za­što je baš on odabran da zamijeni Bobana, tko ga je odabrao, nitko ga je preporučio. Dolazili su k njemu i prije neki ljudi iz me­đunarodne zajednice, dok je bio u Vladi HVO-a u Mostaru.

187

Bio je više na terenu, kao zapovjednik, negoli u vladi. A postaoje šefpregovaračabosanskih Hrvata tako što ga je na jednom sa­stanku HVO-a u Livnu, na koji je došao s terena, Boban pozva­o iz auditorija na stranu te mu rekao da sutradan mora u Žene­vu na pregovore, da će dobiti omotnicu u kojoj sve piše i da gaza tri sata u Splitu čekavladin zrakoplov koji će ga odvesti u Za­greb. Nisu pomagala njegova obrazloženja da on ne zna ništa opregovorima, ni kako se pregovara, da nema što obući i danema s čime ići jer mu je sva imovina 300 njemačkihmaraka,uz obitelj u izbjeglištvu. Uspio je tek dogovoriti kompromis daga odvezu u Mostar po odijelo i da avion krene malo kasnije.Takva je to bila organiziranost.

Tuđman i Izetbegović, koji su tada potpisali nikada realizira­nu izjavu o budućoj Konferederaciji Hrvatske i Federacije BiH,ni u Bijeloj kući nisu se lijepo gledali. Izetbegović je održao go­vor kao da je promašio skup, kao da hrvatsko-muslimanski ratjoš traje i kao da je upravo Washingtonski sporazum platformaza njegovu opciju centralizirane BiH. Tuđmanje otišao u povi­jesne silnice. Owen i Stoltenberg, odjednom pretvoreni u bivšeigrače, biIi su u publici. Europska ministarska trojka - KlausKinke1, Willy Claes i Karolos Papulias - došli su svjedočiti

sporazumu koji je podcrtavao neefikasnost EU. U pet tjedanaSAD su dovele ratne protivnike do sporazuma o zajedničkoj

(praktički) državi. U pet tjedana EU jedva da bi mogla sazvatisastanak idogovoriti se o dnevnom redu. A onda bi im »strane U

sukobu« poremetile dnevni red jer bi se članice podijelile oko»strana«.

Ni Sporazum o Federaciji, kakav je potpisan, nije bio željenorješenje, ni s hrvatske ni s muslimanske strane. I u njegovoj po­zadini bilo je pravih drama. Ali, za razliku od Owenovih ženev­skih pregovora, kada je svaka drama odmah bila na »žici« i naekranu, u novoj pregovaračkoj formuli one su ostale skrivene

188

od javnosti. Političko vodstvo Hrvata moralo se odreći ranijimplanom predviđenevlastite republike u BiH i pristati na kanto­ne u federaliziranoj BiH, koju bi Srbi tek trebali prihvatiti. Mu­slimansko vodstvo, kojega je osnovna ideja bila stvaranje musli­manske države na što većem teritoriju, s izlazom na more iSavu, moralo se odreći već obećane države i pristati na Federa­ciju s Hrvatima. Konfederacija je bila usputna i prolazna idejakoja jeTuđmanu olakšavala objašnjenje Hercegovcima zašto ihje utopio u Federaciju iako on nije dao naslutiti da je tako shva­ća. Tek što je najavljena, Tuđman nije skrivao svoju nesklonosthrvatsko-muslimanskoj Federaciji, BiH kao unija tri republikebila mu je istinski draža. Ali, također je naglašavao kako je ame­rički pritisak snažan i da se to mora prihvatiti, želi li se zadržatiSAD u mirovnom procesu. Mirni i racionalni Zubak, koji jedugo bio zagovornik cjelovite Bosne, koji je kao zapovjednikHVO-a u dolini Usore u vrijeme hrvatsko-muslimanskog ratauspio očuvati savezništvo s Armijom BiH, odbijao je u Beču

potpisati preliminarni sporazum o Federaciji, procijenivši daide na štetu Hrvata u situaciji kada je BiH već ratom etnički po­dijeljena. I bojao se da je Hrvati iz BiH neće prihvatiti. Kada jesve već smatrano završenim, kada je svečana ceremonija potpi­sivanJa u Bijeloj kući već zakazana, a avionske karte rezervirane,izvijestio je Zubak predstavnike Hrvatske, Matu Granića i Mi­omira Žužula, da on to ne potpisuje. Najprije ga je pokušao na­govoriti Granić, uvjeravajućiga da se to mora. Bez uspjeha. Zu­bak je bio nov u pregovorima, nenavikao na (o)lake pogodbe.Prema Žužulu: »Krešo je problijedio, ukočio se, počeo govoritida radije ide u BiH poginuti nego se vraćati u Bosnu kao izdaj­nik svoga naroda, jer takav sporazum za Hrvate nije dobro rje­šenje. Shvatili smo da tu više ne pomažu uvjeravanja, da on zai­sta neće potpisati. Posljednja karta bio jeTuđman.« I, večer pri­je nego što su u Beču trebali parafirati Sporazum o Federaciji i

189

najaviti veliku ceremoniju u Washingtonu, iz Zagreba je u Beč,

sasvim neplanirano i vrlo hitno stigao Tuđmanov predsjed­nički avion da odveze ZubakaTuđmanu- na posljednju run­du uvjeravanja. Sljedeći je dan parafirao. Tuđman mu je, sjećase Zubak deset godina kasnije, obećao poslati ljude koji će Hr­vatima u BiH objasniti da je sporazum o Federaciji dobar i u in­teresu Hrvata. I poslao je kasnije, među ostalima, za Hercegov­ce najuvjerljivije - Gojka Šuška i Ivića Pašalića. Na pripre­mnom sastanku VONS-a u Zagrebu pokazao je kartu Federa­cije, još uvijek bez preciznih razgraničenja, uz opasku: »Vidite likako je lijepa ova karta!« Nitko nije imao primjedbi. Otpor jeslomljen, barem dok ne odu s Pantovčaka.

Izetbegoviću nije bio suviše drag američki angažman u ta­dašnjoj fazi rata. Vidjelo se to već pri njihovu posredovanju udonošenju zajedničkedeklaracije Tuđman-Izetbegović nekoli­ko mjeseci ranije, kada je dan poslije uskočio pod Owenovimvodstvom u sličnu deklaraciju s Krajišnikom i suglasio se s mo­delom raspada Bosne. No, nije bila riječ samo o bojazhi da će

mu SAD nametnuti neželjeno rješenje. Bila je riječ i o neskladu»karaktera«. Izetbegovićev način vođenja politike - s puno fi­lozofije, puno promišljanja i oklijevanja, bez jasnih odluka ­bio je upravo suprotan američkome:bez puno filozofije, ali s ja­snim i brzim odlukama. Uz to, SAD su tada iz vrlo pragma­tičnih razloga istiskivale iz prvoga plana Izetbegovića i uvlačile

Silajdžića, koji je prepoznavao trenutak i s kojim je dogovor biojednostavniji. Tuđman, sklon brzim odlukama i uvijek spre­man za akciju, s dobrim procjenama odnosa snaga, bio im jemnogo jednostavniji sugovornik od Izetbegovića.

Hrvatska, koja je nekoliko mjeseci ranije bila pod prijetnjommeđunarodnih sankcija zbog sudjelovanja u hrvatsko-musli­manskom ratu, postajala je ubrzano zemlja-partner u ame­ričkome mirovnom procesu. Ali, na sam dan svečane ceremo-

190

nije pod Clintonovim pokroviteljstvom, Tuđman je bio povri­jeđen i duboko nesretan zbog američkog postupka i neshvaća­nja hrvatske borbe za slobodu. Ne zbog Federacije, već zbogJu­lie. Julienne Eden-Bušić radila je kao press-officer u hrvatskojambasadi u Washingtonu. Dvadesetak godina ranije, tada vrlomlada Amerikanka iz dobrostojeće obitelji, zaljubljena prekoušiju u Hrvata Zvonka Bušića, pridružila se njemu i partnerimau otmici putničkogaviona TWA u New Yorku 1976. godine.Naivno revolucionarni, namjeravali su time poslati poruku iskrenuti pozornost na stradanje Hrvatske u bivšoj jugoslaven­skoj federaciji. U otmici je poginuo jedan policajac, a otmičari

su uhićeni i osuđeni za terorizam. Zvonko i Julie dobili su ka­znu doživotne robije. Julie je pomilovana i izišla je iz zatvoranakon 13 godina, ali je zauvijek ostala na američkoj listi osobaosuđivanih za terorizam. Zvonko nije pomilovan. Julie je bilavrlo draga, otvorena, spontana, srdačna i, ljudski gledano, žrtvavlastita mladenačkog revolucionarnog zanosa i avanturizma.Njezina je životna priča priča za roman (koji je poslije sama inapisala) ili za film. Gledano sa stajališta političkog pragmatiz­ma, ambasada u Washingtonu posljednje je mjesto na kojemubi bilo koja država zaposlila osobu njezine biografije. Još k tomeu razdobij u kada je Hrvatska na međunarodnojsceni stalno tre­bala dokazivati da nije nastavak NDH i da Hrvati nisu ekstre­mni teroristi. Washington je imao razloga da takav postupakshvati kao provokaciju, ali o zapošljavanju u hrvatskoj ambasa­di nije odlučivao. Ipak, pokazao je stav: Julie, kao osobi s listeosuđenih terorista, uskraćena je dozvola za ulazak u Bijelu kuću

na ceremoniju potpisivanja Sporazuma. Bila je to poruka spljuskom. Umjesto da izvuče pouku i skloni Julie iz Washin­

gtona-Tuđmanje, ljutit i vidno potresen američkim nerazu­mijevanjem za povijesnu borbu za hrvatsku stvar, odlučio po­slati svoju poruku Clintonu i rehabilitirati JuHe na svoj način.

191

novom mirovnom procesu. Jer, plan je implicirao da hrvat­sko-muslimanski savez postane realna prijetnja silom koja ćeuspostaviti novi odnos snaga i, prema potrebi, nametnuti rješe­nje. Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak uspješno je Penta­gonu prodavao hrvatsku vojsku kao rješenje.

U Šušku - koji je u Hrvatskoj percipiran kao politički har­dliner, izravno odgovaran za radikalizaciju Hercegovaca i ta­mne strane hrvatske politike u BiH, što on nikada nije opovr­gnuo - Pentagon je pronašao dragocjenog suradnika. Zašto,nikada nije potpuno razjašnjeno. Dijelom vjerojatno i zato Štoje bio jezgrovit i jasan u izričaju, prepoznavao je priliku te preu­zimao i izvršavao zadatke. Washington je to cijenio. Njegov od­nos s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem bio jeviše od puke suradnje dvaju ministara iako to nikada nije samisticao. Kasniji memoari i R. Holbrookea i W. Clarka pokazujuda je upravo Šušak u to doba bio najpouzdaniji američki surad­nik u Hrvatskoj. Tako Wesley Clark bilježi: »Šušak je bio čestposjetitelj u Pentagonu i smatrao je sebe dobrim prijateljem se­kretara Perryja. SAD su blisko surađivale s hrvatskom vladomod prethodnog proljeća (1994. - op. a.), kada je pomogla po­stizanju sporazuma o Federaciji, koji je zaustavio borbe izmeđubosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana, a Sušak je pridoniotom naporu. On je uvijek donosio ključne uvide u situaciju naterenu« (Wagg-ing Modern War, str. 44).

Američko preuzimanje vodstva obavještajni su starosjediociu Bosni počeli primjećivati kao pojačani priljev američkih kole­ga, ili suparnika, koji su zauzimali pozicije u UN-ovim civil­nim strukturama. Istražujućiobavještajni rat u BiH, Wiebs bi­lježi i zapažanja tadašnjega šefa osoblja u Unproforovu sarajev­skom zapovjedništvu: »General Van Baal bio je izravno zabri­nut zbog američkog uključivanja u Sarajevo i pripadajućih ten­zija između Amerikanaca i Britanaca. Vidio je mnogo takvih

194

primjera, katkad vlastitim očima, jer je američka ambasada bilau susjedstvu bosanskohercegovačkog zapovjedništva (Unpro­fora - op. a.). »Odjednom se počelo pojavljivati mnogo Ame­rikanaca, uključujući i bivšeg zapovjednika združenog zapo­vjedništva NATO-a za Europu generala Galvina, koji je bio za­dužen za izgradnju vojske mulismansko-hrvatske Federacije.Moji britanski obavještajni kontakti su govorili da su ostaliAmerikanci iz CIA-e. Neki su bili u civilnoj odjeći, drugi u uni­formama« (Wiebs, str. 43). Prema istom autoru, američka jeobavještajna prisutnost (i) kroz UN-ove strukture jačala i uTuzli i u Zagrebu.

U Hrvatsku je stigao MPRI. Već na marginama potpisivanjasporazuma o Federaciji u Washingtonu, ministar Šušak je pot­pisao u Pentagonu sporazum o hrvatsko-američkoj vojnoj su­radnji. Službeno, ona je trebalo pomoći u pripremi HV zaNATO standarde. Uistinu, trebala je pomoći da se HV pripre­mi za promjenu vojnog odnosa snaga u regiji i, bude li trebalo,za konačni obračun. Prema preporuci Pentagona, ministar Šu­šak obratio se za pomoć MPRI-u (Military Professional Resour­ces Incorporated). MPRI je formalno privatna konzultantskatvrtka za vojna i sigurnosna pitanja sa sjedištem u Virginiji, kojaokuplja umirovljene prije visokopozicionirane generale ame­ričke vojske i umirovljene visoke obavještajne dužnosnike. Pre­ma pošalicama obavještajnih znalaca, MPRI ima više generala sčetiri zvjezdice nego Pentagon. General Carl Vuono, bivši za­povjednik združenoga stožera američkevojske; general Crosbie»Butsch« Saint, bivši zapovjednik američke vojske u Europi;Harry (Ed) Soysster, bivši direktor vojne obavještajne agrencijeDIA - često su nakon toga boravili u Hrvatskoj, poglavito uministarstvu obrane i glavnom stožeru. Formalno, MPRI je bioneovisan o američkoj administraciji. Realno, bio je njena pro­dužena ruka. Početkom svibnja, uz prešutnu suglasnost dijela

195

žrtava; bila je visokopozicionirana država EU i stalna članica

Vijeća sigurnosti, imala je »svojega« glavnog tajnika UN-a Bo­utrosa Ghalija - dakle bila je u vrhu institucija koje su formal­no vodile krizni menadžment u BiH. I unatoč tome, bila je po­litički neprimjetna i nevidljiva u rješavanju krize. Velika Brita­nija je uz pomoć Owena privatizirala EU, a dobrim raspore­dom resursa u UN-u ostvarila je i tu dominaciju, te putem me­đunarodnih institucija provodila svoju politiku. Ona je jedinagubila osnivanjem kontaktne skupine. Priključila se, naravno,novom modelu američkogamirovnog procesa, ali ga je od po­četka, od pripremne faze u jesen 1993., uporno pokušavalaosujetiti. U pregovaračkom procesu britansko se suprotstavlja­nje američkoj inicijativi očitovalo već u Owenovoj odbojnostiprema zajedničkoj deklaraciji Tuđman - Izetbegović, koja jebila tek nagovještaj ponovnoga savezništva. Kao i u brzini ko­jom je aranžirao deklaraciju Izetbegović-Krajišnik, koja je prviput dala model raspada BiH. Vidjelo se to i po forsiranju potpi­sivanja Owen-Stoltenbergova plana na britanskom nosaču avi­ona »Invincible«, koji nikada nije potpisan. Potom, kao da suponovno otkrili da postoji EU koja bi se trebala jače angažirati.Učinjeno je to krajem 1993. u njemačko-francuskoj inicijativi,kojoj se pridružila Velika Britanija, i u konzultacijama je nastaotakozvani Akcijski plan EU koji je predviđao teritorijalnu po­djelu BiH u omjeru 51 posto za Muslimane i Hrvate, a poslijedugog vremena, na njemačko su inzistiranje u mirovni procesponovno uključena i hrvatska okupirana područja kroz »mo­dus vivendi« koji su trebale dogovoriti hrvatske vlasti i pred­stavnici lokalnih srpskih vlasti na okupiranim područjima.

Ministri, tada još europske dvanaestorice, okupili su se u Že­nevi da podupru svoj plan, a Britanci su već planirali veliku Mi­rovnu konferenciju u Londonu potkraj godine. Niti su ministribili uvjerljivi i suglasni mirotvorci, niti je ta velika mirovna

200

konferencija u Londonu ikad održana. A pregovori podOwen-Stoltenbergovim pokroviteljstvom, koje su ministri po­držali i potaknuli, gubili su se u besmislu: kako podijeliti Sara­jevo da kućaKrajišnikove rodice ostane u srpskome dijelu... Sa­dako Ogata, tadašnja šefica UNHCR-a, žena s najvećom koli­činom energije i najboljim izborom suradnika u UN-ovu su­stavu, očajnički je okupljala vojne zapovjednike kako bi se ob­vezali na zaštitu humanitarnih koridora tijekom zime. I, kakosu prenosili izvori s pregovora, onako sima i odlučna unosila seu lice čak i zapovjedniku vojske bosanskih Srba, ozloglašenomgeneralu Ratku Mladiću, tražeći da poštuje međunarodno hu­manitarno pravo. Sve to kako bi osigurala da ljudi u BiH preži­ve već treću zimu mirovnoga procesa. Ali taj mirovni procesnije obećavao mir.

Nakon što je američko preuzimanje krize postalo otvoreno,Owen užurbano traži prostor za sebe. Pokušava se vratiti u mi­rovni proces u Hrvatskoj, koji se dotad vrtio oko nebitnog,ostavljajući ključno, političko rješenje nedodirnutim. Ali, mje­sto je već zauzela takozvana grupa Z4 pod vodstvom američkog

ambasadora Galbraitha. Ponovno uz Rusiju kao partnera iadoptiranje pomoćnika Međunarodne konferencije za bivšuJugoslaviju, Nijemca Ahrensa i Norvežanina Kaija Eida, VelikaBritanija je eliminirana iz kombinacije. I koncept rješavanjakrize je drukčiji. Reintegracija hrvatskih okupiranih područja

više nije eventualni cilj nakon mirovnoga rješenja za BiH, već,deklarativno, zadatak jednakog prioriteta. Doista, Hrvatskapostupno postaje glavni američki regionalni partner u rješava­nju krize. Za razliku od prethodnog koncepta, koji je iz najne­stabilnije BiH gradio stabilnost regije, sada se sigurnost, mno­go realnije, planira graditi iz stabilnije Hrvatske. Umjesto idea­lističke i u Hrvatskoj često ponavljane maksime kako bez cjelo­vite Bosne nema cjelovite Hrvatske, na terenu se počinje pri-

201

što je kartu držao zadovoljavajućom ruski izaslanik Vitalij Čur­kin, prenijevši kako ni Milošević nije protiv, već prebacuje od­govornost bosanskim Srbima jer je to njihova stvar (Odyssey,str. 279, 280). Posljedica: lord Owen nije dobio argumente zaminiranje novoga mirovnog procesa tamo gdje ih je najvišeočekivao. N e zbog toga što Mladić ili Čurkin nisu mogli naći

argumente za oponiranje, već zato što je Owen postao nebitan.Charles Redman najavio je istodobno kako će sljedeća dva tjed­na biti ključna za budući mirovni proces. Tako je i bilo premdase na prvi pogled to ne čini tako. Nakon što su popustile uomjeru razgraničenja, SAD su trebale pridobiti ostale članice

kontaktne skupine ne samo za preciznu kartu razgraničenja iustavne aranžmane jedne naizgled gotovo nemoguće države već

i za posve nov model postizanja mira. Ultimativni.

Karta i ustavni aranžmani predstavljeni su službeno federal­nom izaslanstvu i izaslanstvu bosanskih Srba početkom srpnjau Ženevi. Učinili su to ministri kontaktne skupine, što je doga­đaju dalo težinu. Sastanak je održan u ruskoj misiji pa je to ima­lo višestruku simboliku. Rusija je istaknuta kao najznačajniji

partner jer nakon što su se prvi put ministri sastali u američkoj

misiji, sada su domaćini bili Rusi. I tako naizmjenično. Bio jeto i način da se omogući pristup Karadžićukoji u američku nijeimao pristupa. Tako je izgledalo na površini, no sloj ispod­bilo je to zrcalo ruske slabosti na Balkanu. Na ruskom je terito­riju i uz rusku suglasnost ponuđena karta koja znači početak

kraja projekta Velike Srbije. Karta je predViđala da Federacijipripadne širok pojas u istočnoj BiH, koji spaja tada opkoljene iizolirane istočnobosanske enklave Goražde, Srebrenicu i Žepu,izlaz na Drinu te u tada okupiranom Višegradu, koji su Srbibrutalno očistili početkom rata, i prelazak na istočnu obalu. Aponuđena je po načelu: uzmi ili ostavi! To je bila ključna novi­na u procesu. Radovan Karadžić izišao je iz ruske misije bez rije-

206

či, bljeđi nego ikad. Alija Izetbegović, razočaran kartom, bio jeiskren i neoprezan izjavivši nakon sastanka: »Nismo zadovoljnikartom, ali smo je prihvatili samo zato što znamo da će je Srbiodbiti.« Američki su diplomati bili bijesni. A još više turski, za­duženi u novom procesu za čvrsto diplomatsko pokroviteljstvonad muslimanskom stranom, poglavito Izetbegovićem. Sljede­ćeg je dana Izetbegović popravljao nesmotrenu izjavu koja jeotkrila samu bit novoga mirovnog modela.

Bila je to karta koju bez izmjena Srbi nisu mogli prihvatiti.Nakon što su početkom rata brutalno etnički očistili zapadnuobalu Drine i džepove na istočnoj obali, učvrstivši prvi krug ši­renja Srbije, uza samu srpskocrnogorsku granicu i time presje­kli vezu bosanskim Muslimanima sa Sandžakom i Kosovom,koje su se plašili, sada je, prema ultimativnoj karti, trebalo tovratiti. Ali uistinu vratiti, a ne tek potpisati. Jer je američka po­litika nametanja mira, a ne cjenkanja o njemu, zvučala uvjerlji­vo, osobito uz strategiju »li.ft and strike« koju su promovirali.Bilo je to samo pitanje vremena. Ultimativni zahtjev pogađao

je u samo srce projekt Velike Srbije. Ako vrate teritorije uz Dri­nu, kako će zadržati udaljeni Knin? Ili Prijedor? Ili čak BanjuLuku? Nitko iz tadašnjega srpskog vodstva nije mogao potpisa­ti takvu kartu i politički, pa čak i fizički, preživjeti. A nitko nijesmio reći »ne« jer ga to isključuje iz igre. Zato je Milošević i pre­pustio odluku velikodušno bosanskim Srbima. A oni nisu rekliizričito »ne«, nego su pokušavali kasnije s uvjetnim prihvaća­

njem. Dolazio je Karadžić s nekom ružičastom omotnicom ukojoj je, navodno, bilo čarobno rješenje. Ali, u novom ame­ričkom modelu pitanje je postavljeno jasno - uzmi ili ostavi.Nije više bilo mjesta za ružičaste omotnice, barem ne u toj fazimirovnog procesa. Bosanski su Srbi postali nekooperativnastrana, strana koja ne prihvaća mirovni sporazum. Miloševiće­voj su Srbiji (odnosno SRJ) ostale na snazi sankcije koje su sve

207

,;;.'

lI

gora kriza u Savezu nego 1956 zbog invazije Sueza. S drugestrane, čineći ono što smo činili, a to su bili stalni pokušaji da sezajedno s Europljanima dođe do ruba s kojeg ćemo moći napra­viti proboj, kao što smo učinili 1995. - pridobivši ih da idu za­jedno s nama - bila je mnogo pravilnija politika.«

Bihaćka enklava bila je u jesen 1994. kost razdora među

NATO saveznicama. Dramatična medijska izvješća upozora­vala su da bihaćki džep može pokleknuti pred srpskim napadi­ma. Bihaćki je džep bio jedno od najsimboličnijihmjesta me­đunarodne politike prema BiH, u kojem se medijska prezenta­cija zbivanja drastično razlikovala od onoga što su svakodnevnoviđali obavještajci na terenu. Stereotipna je slika: nakon što jeFikret Abdić, od Izetbegovićaodmetnuti Babo Velike Kladuše,proglasio Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna, Izetbegovi­ćev Peti korpus Armije BiH slomio je autonomiju i odbacioAbdićeve snage. One se ponovno vraćaju u jesen 1994. i, pot­pomognute vojskom krajinskih i bosanskih Srba, pokušajupreuzeti kontrolu nad cijelom bihaćkom enklavom.

Komandant Franchet (obavještajni) pripadnik francuskihplavih kaciga u Bihaću, otkriva mnogo kompleksniju sliku bi­haćke enklave. Još prije Božića 1992., dakle prije predstavljanjaVance-Owenova plana, lord Owen je pod zaštitom francuskihplavih kaciga stigao u Bihać, zajedno s tadašnjim zapovjedni­kom Unprofora za BiH generalom Philipeom MorilIonom inovinarima. I dok su, prema Franchetu, novinari bili zaoku­pljeni MorilIonom koji je s francuskim plavcima u Bihaću prijeBožića, za potrebe televizije, simulirao proslavu Nove godine uSarajevu, obavještajci su primijetili da se nekoliko koraka daljelord Owen bavi drugim poslovima. Stigao je s kartama, sastaose sAbdićem i dogovarali su teritorijalne aranžmane. Owen muje, prema Franchetu, obećavao teritorije koje su trenutačno

kontrolirali bosanski Srbi. Kasniji razvoj događaja navodi na

210

zaldjučakdaje Owen dogovorio sAbdićem stabilnost u ratnomokruženju, autonomiju koja sadrži i teritorije pod srpskomkontrolom u zamjenu za diskreditiranje Izetbegovića i za lojal­nost Owenovu mirovnom procesu. I da je zapravo Owen bioarhitekt ili pokrovitelj Abdićeve kvazidržavice, koja je nakontoga funkcionirala kao otok usred rata. Ni hrvatski ni bosanskiSrbi nisu dirali Abdićevu enklavu, Unprofor ju je održavaoekonomski živom snabdijevajući je preko hrvatskih okupiranihpodručja. Svi su se pravili da ništa ne znaju. Abdićeva pokrajinabila je srpska saveznička tampon-zona koja je osiguravala kon­tinuitet Velike Srbije prema Zapadu, odnosno prema hrvat­skim okupiranim teritorijima. U sljedeće dvije godine postao jeto trgovački, točnije - švercerski raj, u kojemu su plave kacigezatjecale srpske pukovnike kako pod zaštitom noći prodaju ar­tiljeriju muslimanima ili kerozin s bihaćkoga vojnog aerodro­ma kao nadomjestak benzinu. Ali, i Tuđman je držao Abdića

svojim saveznikom, otvorenije nego Milošević, očekujući kakoće njegova kvazidržavica jednoga dana gravitirati Hrvatskoj. Je­dini je postojani neprijatelj bio Izetbegović kojega je Abdić

ugrožavao. Od jeseni 1993. do ljeta 1995., s većim ili manjimzatišjima i s različitim uspjehom traje muslimansko-musli­manski rat u bihaćkom džepu - rat izmeđuAbdićevih pristaša,koji često ratuju uz pomoć hrvatskih ili bosanskih Srba, i Izet­begovićevih pristaša, Petoga korpusa koji je vodio jedan od naj­pouzdanij ih Izetbegovićevih generala Atif Dudaković.

Ali, međunarodni se posrednici mijenjaju. Tako potkraj ko­lovoza 1994., u pokušaju uspostave primirja između Abdića iIzetbegovića, među pregovaračima francuski plavci primjećujui američkog ambasadora u Zagrebu, Petera Galbraitha. PremaFranchetu, Galbraith daje bezrezervnu podršku Izetbegovićevu

generalu Dudakoviću: »Morate znati da smo mi s vama i izavas.« A kod Dudakovićevihmomaka zamjećujunove američke

211

puške M-lG. Politički rivali tet između Izetbegovića i Abdićaubio je sporazum ionemogućio da se ranije protjerani Abdićevipristaše, koji su privremeno bili smješteni u improviziranim lo­gorima na rubovima okupiranih dijelova Hrvatske, vrate na­trag kući u Kladušu i Cazinsku krajinu. Usred pregovora Izet­begović (iz Sarajeva) tražio je na telefon Abdića koji se, premasjećanju francuskih obavještajaca, vratio blijed, odbivši spora­zum. Izetbegovićevje uvjet bio da se Abdić ne može vratiti i natome je sporazum pukao. Je li u tome Izetbegović imao ame­ričku podršku? Sljedećeg dana na konferenciji za novinare Gal­braith indirektno potvrđuje da SAD podržavaju Izetbegovićev

zahtjev: »Također sam skrenuo pažnju (Abdiću - op. a.) kakomožemo pogledati primjere suvremenih svjetskih vođa i vidjetida su mnogi u nekom trenutku bili suočeni s najozbiljnijim op­tužbama u njihovim vlastitim zemljama. Neki od njih su, pri­mjerice, u nekom trenutku bili čak optuživani za izdaju. Dakle,ohrabrivali smo ga da to pitanje gleda dugoročnije.« Abdić tonije želio gledati dugoročno, sporazum je propao, a on se u Ca­zinsku krajinu vratio na jesen s oružjem, potpomognut hrvat­skim Srbima.

Razlika između lorda i ambasadora: lord Owen je podržava­jući i potičući Abdićeve predsjedničke ambicije krajem 1992.montirao i učvršćivao Veliku Srbiju. Ambasador Galbraith jepodržavajući Abdićev odlazak u egzil u jesen 1994., demonti­rao Veliku Srbiju na zapadnim rubovima. Ali, i sličnost njiho­vih misija je velika, no u pojednostavljenim medijskim i poli­tičkim prezentacijama rata, koje su često operirale sa stereotipi­ma i manipulacijama, ostale su potpuno neprimijećene.Stere­otip je bio uvijek isti: Srbi su napadali ili ugrožavali Bihać, ameđunarodna zajednica, bila ona utjelovljena u lordu Owenuili ambasadoru Galbraithu, pokušavala ga je obraniti.

Prizori kojima svjedoče francuski obavještajci ljeti i u jesen1994. ruše mnoge stereotipe. Ratna srećaAbdićevihi Izetbego-

212

vićevih pristaša bila je promjenljiva. U kolovozu Dudaković

odbacuje abdićevce, a u studenome abdićevcise vraćaju potpo­mognuti hrvatskim (krajinskim) Srbima i nastoje ponovno vra­titi kontrolu nad što većim dijelom enklave. Prema spoznajamafrancuskih obavještajaca, Abdić je iznajmljivao srpske tenkoves osobljem, streljivom i uslugom za 1500 njemačkih maraka nadan. U to se doba NATO lomi oko vojne intervencije za spaša­vanje Bihaća, koju pokušavaju isforsirati SAD, a opiru se po­najviše Britanija i Francuska. Prema medijskim i političkim iz­vješćima Srbi divljačkim napadima ugrožavaju Bihać.

»Bilo je jasno da Clintonova administracija mora napravitiizbor: ili će Washington ići naprijed sa zračnim napadima (uni­lateralno, bude li potrebno) da podrži bosanske Muslimane uobrani 'zaštićeneUN zone' u Bihaću, ili će morati napustiti op­ciju daljnjeg inzistiranja na zračnimnapadima kako bi izbjegaopožurivanje Europljana i ostalih UN snaga na povlačenje iz Bo­sne. Inicijalno, zračni napadi mogu spasiti Bihać od srpskogpokolja, ali prijete potkopavanju ne samo najuspješnijega voj­nog saveza u povijesti već i saveza koji je pružao supstancijalnupoveznicu za vojnu prisutnost SAD-a u Europi i njegovo vod­stvo u NATO-u.« Tako opisuje dramu iz službene američke

perspektive Ivo Daalder, viši politički savjetnik (Getting to Day­ton, str. 33). On propušta primijetiti da u vrijeme dok hrvatskiSrbi s abdićevcima napadaju dudakovićevepristaše i uistinu sunadmoćni, vojska bosanskih Srba vuče sasvim drukčije poteze.

Franchet i prijatelji promatraju u samom Bihaću prizor kojinaizgled djeluje kao science fiction: general Ratko Mladić, načelu kolone od nekoliko desetaka tenkova, mirno prolazi Biha­ćem, Dudakovićevim gradom. Dok zapadni mediji pišu o div­ljačkoj ofenzivi bosanskih Srba na Bihać, Armija BiH osvajaGrabež, strateško brdo iznad Bihaća. Zapadni se analitičari

čude kako to da je vojska bosanskih Srba tako olako i bez otpora

213

'1-:. i: .i..,

,~

ilillI

pustila Armiju BiH na brdo Grabež. To je brdo s kojega se kon­trolira Bihać i šira enklava te koje su bosanski Srbi kontroliraliod početkarata. Brdo je teško osvojiti ako ga onaj tko ga je pret­hodno držao prije ne napusti. A kad se napusti brdo, odustaje seod svega što se s njega nadzire. Je li se upravo to tada događalo uBihaću? Je li to, U pozadini drame, vojska bosanskih Srba podMladićevim zapovjedništvom već potiho napuštala zapadnegranice Velike Srbije da bi sačuvala istočne? U to su vrijeme hr­vatski, krajinski Srbi uistinu ratovali s Dudakovićevim Petimkorpusom.

Nekoliko epizoda iz susjedstva govori u prilog toj tezi. Ope­racija Kupres 1994. Britanski vojni analitičar James Gow držije »krucijalnom kopnenom vojnom operacijom koja je utjecalana ishod rata na zapadu«, praktički operacijom koja je srušilazapadne granice Velike Srbije (Gow, The Serbian Project anditsAdversaries, str. 17I). »Jedan britanski general, koji je inače da­vao sjajne strateške analize rata, usudio se pošteno priznati urazgovoru u proljeće 1998. godine kako je propustio primijetitiznačenje te operacije (str. 83). Gotovo je nitko nije primijetio.Operacija je bila mnogo manje impresivna od njezina stra­teškog značenja. Zapravo, to je ilustracija kako su se neki preo­kreti događali stjecajem okolnosti.

Kako se desetak godina kasnije sjeća Krešimir Zubak, ta­dašnji novi politički predstavnik bosanskohercegovačkihHr­vata i predsjednik hrvatsko-muslimanske Federacije, HVO jebio gotovo u rasulu, demoraliziran nakon poraza protiv ABiH,a i iznutra razoren kriminalnim djelovanjima. U vrijeme traže­nja novih vođa za potporu američkommirovnom procesu, naZubakov je prijedlog postavljen za zapovjednika stožera HVO-ageneral Tihomir Blaškić, bivši zapovjednik operativne zonesrednja Bosna. I to je, prema Zubaku, jedino imenovanje nakoje je mogao utjecati. Ambiciozni i mladi Blaškić u to se vrije-

214

me pokušao uhvatiti ukoštac s kriminalom unutar vlastite voj­ske pomoću operacije »Pauk«, koja je uvelike bojkotirana. Onje stalno nagovarao Zubaka da pokušaju uzeti Kupres jer je unjegovoj bilježnici izJNA ostalo zapisano da je to strateška viso­ravan s koje se kontrolira i jugozapadna i sjeverozapadna Bo­sna. A procjenjivao je da će Kupres zauzeti ABiH ako HVO za­kasni, te da bi tada Izetbegović mogao iskočiti iz savezništva jermu je put prema Dalmaciji otvoren. Zvučalo je zanimljivo, alitrebalo je dobiti dozvolu. Još ljeti 1994. Zubak i Blaškić otišlisu izvidjeti mogućnosti zauzimanja kupreške visoravni. Poka­zalo se da je već tada ona gotovo napuštena od vojske bosanskihSrba. Zubak je za akciju zainteresirao Tuđmana, osobito nakonšto mu je nagovijestio da bi u protivnom stratešku visoravanmogla zauzeti ABiH. I dobili su zeleno svjetlo. Pri čemu je, sje­ća se Zubak, Gojko Šušak zatražio od njega da o namjeramaizvijesti Aliju Izetbegovića kako ne bi došlo do nesporazuma.Izetbegović se složio s akcijom i poštovao dogovor da Kuprespreuzme HVO. Blaškić i Zubak dobili su i dopuštenje i auto­nomiju u planiranju i izvedbi operacije, s kojom do posljednjegtrenutka nisu bili upoznati ni drugi zapovjednici HVO-a. A nišefstožera Hrvatske vojske, koji je baš u to vrijeme poslan međuiseljenike u Kanadu, pa kada se vratio, bio je ljutit što se sve do­godilo bez njega. Blaškić drži kako mu to Bobetko nikada nijemogao oprostiti. Krajem listopada 1994. godine Zubak je na­zvao Blaškića: »Tiho, Gazda je rekao da možemo ići na ono Br­kino mjesto.« Zubak je pobrkao šifre. »Brkino mjesto« je bioKiseljak po »Brki« Ivici Rajiću, koji je tamo bio gospodar rata, abio je obuhvaćen i akcijom borbe protiv kriminala u HVO,»Paukom«. Kupres je bio »Rajićevo mjesto«, po Boži Rajiću bezbrka, koji je bio iz Kupresa. Tako je umalo došlo do zabune ukodificiranoj komunikaciji. Ali nesporazum je odmah prepo­znat i na dan Svih svetih započela je invazija HVO-a na ku-

215 I

preško polje. »Napredovali smo polako, zbog opreza, jer to jeogroman prostor, bojali smo se zamke«, sjeća se Zubak, koji je isam bio na čelu jedne brigade. Ozbiljnijega vojnog otporapraktičkinije bilo. Prema evidenciji T. Blaškića: jedan je vojnikpoginuo, a dvojica ili trojica ranjena. Tako je osvojena visora­van na kojoj su, prema procjeni vojnih stratega, pale zapadnegranice projekta Velika Srbija.

»Tek kad smo stigli na Kupres, shvatili smo u potpunosti za­što je to strateška točka«, priznaje Zubak. Put prema Kninu iKrajini, baš kao i prema zapadnoj Bosni, bio je otvoren.

Vojska bosanskih Srba, koja je zauzela Kupres početkom

rata i otad ga držala pod kontrolom, učila je iz istih JNA biljež­nica. Oni su vidjeli s Kupresa koja sve vrata otvara ta strateškavisoravan. A tiho su povukli glavninu snaga još prije nego što jeHVO i planirao operaciju, još dok se nije znalo tko će prije pre­uzeti visoravan - HVO ili ABiH. Zašto? Nisu li to već napu­štali zapadne provincije Velike Srbije da bi se posvetili učvršće­nju istočnih? Jer, za obranu zapadnih granica više nisu imalivojne snage. Jedan od onih koji znaju odgovor svakako je gene­ral Mladić.

Gotovo istodobno, nešto južnije od Kupresa Hrvatska jevojska - tada pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine­diskretno osvajala Dinaru, zaleđe Knina. Teško je procijenitikoliko su i jesu li sve tri operacije bile unaprijed koordinirane.Ali, Dudakovićeve težnje da ovlada cijelom bihaćkom enkla­vom, koje je podupirala SAD, preuzimanje Kupresa od straneHVO-a i postupno osvajanje Dinare od strane HV-a, bile su usvakom slučaju prepoznate kao prilika i prednost. Krajina jedolazila gotovo u potpuno vojno okruženje hrvatskim snagamabilo HV-a ili HVO-a, a zapovjedništvo je preuzeo Gotovina.Kao spona srpskih teritorija u BiH i u Hrvatskoj ostala je samoturbulentna bihaćkaenklava, u kojoj je »sponu« stalno ugroža-

216

vao Dudakovićev Peti korpus, koji, kako izgleda, nakon što jeMladić išetao s tenkovima, više nije imao za protivnike vojskubosanskih Srba, već samo hrvatskih Srba iabdićevaca.

Počevši od zime 1995. godine, hrvatske su snage iz glavnogastožera počele dobivati drukčije instrukcije za uvježbavanje na­pada od dotadašnjih, prisjeća se general Ante Kotromanović,

tadašnji zapovjednik operativne zone Sinj i blizak Gotovininsuradnik. Prije su uvježbavali akciju frontalnoga napada izsmjera Sinja i Drniša, a od tada počeli su vježbati akciju osloba­đanja Knina s dinamičnijim akcijama iz zaleđa. Istina, to je po­stajalo logično s pozicija na kojima su tada bili. Ali i umirovljenigenerali iz MPRI-a - poput Carla Vuona, bivšega zapovjedni­ka združenoga stožera američke vojske, te Crosbieja »Butcha«Sainta, bivšega zapovjednika američkih snaga u Europi, ili EdaSoysstera, bivšega šefa DIA-e - bili su česti i redoviti gosti uhrvatskom ministarstvu obrane i glavnom stožeru, a imali su nauvid svu dokumentaciju, sve pripreme i zapovijedi. Aktivni nižičasnici američke vojske, osobito pripadnici Rangera, obilazilisu često na terenu pripadnike hrvatskih gardijskih brigada. Pre­ma Kotromanoviću, bili su osobito impresionirani njihovimakcijama na Dinari zbog visine i nepristupačnosti terena. A hr­vatski su zapovjednici imali zapovijed - ništa im ne tajiti. Du­binu američkogangažmana u završnim vojnim operacijama uHrvatskoj i BiH gotovo je nemoguće precizno rekonstruiratiupravo zbog kombinacija formalnih i neformalnih veza. Nitkonikada nije znao sve. Pokazalo se poslije, pred senatskom istra­gom, da ni ClA, a kamoli State Departement nisu znali kako jeamerički ambasador u Zagrebu Galbraith, uza suglasnost An­thonyja Lakea, Clintonova savjetnika za nacionalnu sigurnost,i samog Clintona sudjelovao u naoružavanju Bosne preko Hr­vatske iz Irana.

Rekonstrukcija američkogudjela u vojnim operacijama oso­bito je problematična u Hrvatskoj, u kojoj ministarstvo vanj-

217

1'1I ~,,.

1'1l,;

;!it

H'>1

i' ~'

il!f'i'ill~~fi;

:jj::~!fill,:ii:i,'~,:1\:~;:8,t\,.~:;(iI:(f

:~~:~~,šil,'Ik

l~:,~

'1:

1

~i

:1I:',I,.e

"Ir,ri

!"l~L'

I~

I,',:~

I

~:-,;;,~

j~

\~~

fi!

t

'l..I

.,;~

;1

J~

'\

,I:;

~'~'

I,tJ!

~

dII:,1

~h.Ir'et

il'(4ilI~

219

»Nikad ranije njih trojicu nije bilo moguće okupiti zajednona razgovorima. Mogao ih je okupiti jedino Milošević, koji jepreko svakog od njih pojedinačno igrao različite igre premameđunarodnimposrednicima. Mi koji smo imali iskustva s nji­ma znali smo da će njihov odgovor biti Miloševićev odgovor,znali smo da su dan ranije bili u Beogradu. I, vidjevši ozbiljnalica, znali smo da će odgovor biti 'ne'«, povjerio je nekolikodana poslije jedan od sudionika pregovora (povjerljiv razgovor- op. a.). Procjena se obistinila. Srpsko vodstvo, okupljenoprvi put pred međunarodnimposrednicima, nije željelo ni po­gledati plan. »Galbraith je pocrvenio. Pokušavao im je uguratiknjigu u ruke, listao ju je pred njima ponavljajući: 'Pogledajtemalo, pročitajte, vidite što vam se sve nudi!' Ali, oni su samo ne­pomično sjedili, potpuno ga ignorirajući«, opisao je susret tajsudionik. Ne skrivajući podsmijeh zbog Galbraithova poraza,vjerujući kako je njegov osnovni cilj bio da se budući mirovniplan zove njegovim imenom. Nakon neuspjele prezentacijeplana, ujedinjeno ih je srpsko vodstvo, kako je to slikovito opi­sao novinarki »La Stampe« talijanski ambasador Alfredo Mata­cotta, izbacilo na kišu u Kninu, u središtu ničega.

Naš sugovornik, s višegodišnjim iskustvom u pregovorima skrajinskim Srbima, nije bio iznenađen njihovim »ne«. Čudiloga je više što je Galbraith očekivao da će oni prihvatiti plan kojiih, barem formalno, ostavlja u hrvatskoj državi. Jer, takvo što zavodstvo krajinskih Srba nije dolazilo u obzir. Naš sugovorniknije znao ono što je ambasador Galbraith tada zasigurno znao,ili imao razloga znati - da su krajinski Srbi već napušteni odvojske bosanskih Srba, da se general Mladić povukao premagranicama manje Velike Srbije i da Hrvatska vojska polako ste­že obruč oko njih, i to sa strateških točaka koje je Mladić napu­stio. Slobodan Milošević, koji je sasvim izvjesno, usuglasio nji­hovo jednoglasno »ne« planu Z4, vrlo je vjerojatno i zapovijedi-

218

skih poslova nije znalo što radi ministarstvo obrane i obrnuto.Tuđman je uglavnom znao što rade, ali nije znao niti sve štoradi Granić, niti, što je za ovaj slučaj mnogo bitnije, što sve radii dogovara Šušak. A pritom je postojao stalni sukob izmeđumi­nistra obrane i glavnog stožera. I povrh svega, svi su zapovjedni­ci sve zasluge uvijek voljeli pripisivati sebi, a propuste drugima.Simptomatična je reakcija jednoga zapovjednika, koji opisujehrvatska osvajanja strateških točaka u zapadnoj Bosni, na pri­mjedbu da ih bosanski Srbi i nisu branili. Prvo je bio osupnut, apotom konstatirao: »Ali, mi smo ih ipak osvojili i učinili smoveliku stvar.« Tako su i zasluge američkih savjetnika i svu ame­ričku vojnu potporu Hrvati voljeli pripisivati sebi. A i zbog du­bioznog statusa, američki su konzultanti inzistirali na diskrecijii niskom profilu. Ali, zapadni su vojni analitičari primjećivali

da se od druge polovice 1994. godine Hrvatska vojska počinje

ubrzano mijenjati u američkom duhu.

Hrvatski Srbi u Krajini, odnosno u UNPA sektorima Jug iSjever, koji su početkom devedesetih bili jezgra srpske pobuneu Hrvatskoj, već su bili napušteni s bosanskohercegovačke stra­ne kada im je američki ambasador Galbraith, na čelu mini kon­taktne skupine došao ponuditi mirovni plan - zvan Plan Z4.Bio je to prvi prijedlog političkoga rješenja za hrvatska okupira­na područjaotkad su ona bila pod nadzorom UN-a. Dakle, go­tovo četiri godine političko rješenje nije ni dotaknuto. No, plankoji je skupina Z4, pod vodstvom američkogambasadora, toga30. siječnja 1995. došla predstaviti predsjedniku Tuđmanu­bio je za hrvatsko vodstvo gorka pilula. Predviđao je za Srbe uokupiranim područjimagotovo državu u državi. Ali Hrvatskaje bila u mirovnoj igri iTuđman si nije mogao dopustiti odbija­nje. Prihvatio je plan - kao osnovu za daljnje pregovore. Istogaje dana ambasadorska grupa otišla u Knin. Dočekali su je MilanMartić, Boro Mikelić i Milan Babić.

cesu... Godinu dana poslije Clinton je imao izbore i kao vanj­skopolitički uspjeh dobro bi mu došao američki mir u Bosni tenjime osigurano američko vodstvo u Europi, putem NATO-akao instrumenta. Njegova je administracija uporno krčila putprema vojnoj intervenciji NATO-a, pokušavajući kroz kon­taktnu skupinu slomiti otpore i pridobiti suglasnost europskihsaveznica. Usporedno, javno je inzistirala na ukidanju embargana uvoz oružja za BiH, a ispod žita poticala i pomagala naoruža­vanje Armije BiH da bi se uspostavila ciljana ravnoteža snaga.Iza sebe uvijek je imala verbalnu podršku Organizacije islamskekonferencije koja je, kopirajući američki model, osnovala svojukontaktnu skupinu zemalja islamske konferencije. Deklaraci­jama koje su vjerno pratile deklaracije »američke« kontaktneskupine, s vokabularom za nekoliko nijansa oštrijim u prilogbosanskim Muslimanima. Islamske su zemlje tada naglašenopodupirale američkupolitiku i američki angažman u BiH. Ratse bližio svome racionalnom kraju. I bilo je sve izvjesnije da će ikraj rata biti ratni. Ratna je završnica ponajviše trebala samomeMiloševićujer se mirno nije mogao odreći projekta Velike Srbi­je i opstati na vlasti. Za njega je spasonosno rješenje u tom tre­nutku bilo da njegovi pijuni izgube Veliku Srbiju, a on se sampretvori u mirotvorca. Lucidni i beskrupulozni Milošević, op­sjednut jedino željom za vlašću, nenadmašni majstor političkogpreživljavanja, bio je gotovo idealan Clintonov sparing-par­tner.

Kako se završnica približavala, počela je još jedna utrka zanajbolja mjesta u mirovnome vlaku. Živnuo je već zaboravljenisupredsjedateljski dvojac Owen-Stoltenberg i počeo ponovnokružiti regijom. S nešto skromnijim ambicijama, tražili su po­sredničku ulogu u mirovnom procesu u Hrvatskoj. Bez uspje­ha, jer je grupa Z4 čvrsto držala zauzeto mjesto. Lord kao da jeponovno otkrio da je on zapravo EU-ropski, a ne britanskipredstavnik u Međunarodnoj konferenciji, zaredao je posjete

222

europskim metropolama. No, bez rezultata! Kontaktna je sku­pina, doduše, bila u unutarnjem nesuglasju, ali Međunarodnakonferencija o bivšoj Jugoslaviji bila je mrtva.

Razbudio se i Boutros Ghali, glavni tajnik UN-a, predloživ­ši formiranje interventnih jedinica koje bi davale i uvježbavaledržave koje to žele, a koje bi u slučaju potrebe mogle biti brzoupućene na krizna žarišta. Naravno, pod kapom UN-a. Bio jeto Ghalijev izazov SAD-u i NATO-u, u kojem se razabiraofrancuski rukopis. Veoma je živnula Francuska, osobito nakonšto je za predsjednika izabran Jacques Chirac. Upravo je on po­novno aktualizirao Ghalijevu ideju o interventnim jedinicama,naravno - kao francusku, predloživši stvaranje kopnenih sna­ga za brzo djelovanje (RRF, Rapid Reaction Forces) za BiH. Ra­zlika između opcije zračnih napada NATO-a i jačanja spre­mnosti hrvatske i muslimanske vojske, koju su forsirale SAD, iopcije jačanja međunarodnih kopnenih snaga u BiH, koju supočelezagovarati Francuska i Britanija, bila je bima i za Bosnu iza pozicioniranje članica kontaktne skupine u Bosni. Prva jeopcija na terenu značila uspostavu vojne ravnoteže i put u mirnovim vojnim akcijama. Druga je značila pojačano čuvanje sta­tusa quo na terenu novim robusnim snagama, primirivanje su­koba, ali i odgodu mira. Prva je donosila američki mir i po­drazumijevala američki nadzor mira. Druga je jačala francu­sko-britansku komponentu u postizanju mira, a podrazumije­vala je i njihovu ključnu ulogu u njegovoj izgradnji i nadzorumira. Američka inzistiranja na zračnim napadima NATO-aodbijali su, obrazlažući to zabrinutošćuza sigurnost svojih voj­nika na terenu. Američkom inzistiranju na što jednostavnijem ikraćem vojnom zapovijedanju akcijama NATO-a suprotstav­ljali su ideju da operaciju u konačnici odobrava europski diplo­mat na terenu. General Wesley Clark, pregovarač o zapovjed­nom lancu NATO-operacija bio je iznenađen kada mu je po-

223

dršku uskratila i britanska predstavnica u kontaktnoj skupiniPauline Neville-Jones, u to doba direktorica Foreign Officea,ali i koordinatorica svih britanskih obavještajnih službi (Clark,Wagg-ingModern War, str. 64). Očekivao je da će se naći na istojfrekvenciji zbog tradicionalnoga britansko-američkogsavezni­šta, a i kao bivši oksfordski studenti. Naivno. Jednako je izne­nađen bio njezinom reakcijom nakon što je dan kasnije obavi­jestio članove kontaktne skupine kako je (pojednostavljeni) za­povjedni lanac dogovoren s francuskim i britanskim ministri­ma obrane. »Ja to ne vjerujem«, odvratila je britanska predstav­nica. »Osim toga, oni ne razumiju o kojem je ulogu u ovoj igririječ. Idem odmah nazvati London« (str. 64). Clark je bio voj­nik, no ni on, izgleda, nije shvaćao o kojem je ulogu u toj igribila riječ.

U svibnju su Francuzi i Britanci dobili potvrdu da je njihovstrah za sigurnost vlastitih vojnika na terenu opravdan. Nakonšto je vojska bosanskih Srba otela topničko oružje uskladištenou zoni isključenjaoko Sarajeva, zapovjednik Unprofora za BiHgeneral Rupert Smith dobio je podršku civilnih šefova UN-ovemisije da pozove NATO u pomoć. Dao je srpskoj vojsci ulti­matum od 48 sati da vrati oružje. Po isteku ultimatuma NATOje prilično nježno bombardirao dva skladišta municije, a vojskabosanskih Srba uhitila je oko 400 pripadnika plavih kaciga za­državši ih kao taoce. Baš kao što su to prije najavljivali. Malo ječudno da su, najavama unatoč, pripadnici plavaca, među koji­ma je bilo mnogo komandosa, vojnih obavještajaca i drugihposebno obučenih specijalista, tako olako pali u srpsko zaro­bljeništvo, odnosno da nisu povučeni s najisturenijih pozicijaprije isteka ultimatuma. Ali, nakon što su postali taoci, nitkonije postavljao pitanje je li se, uz malo opreza, to moglo izbjeći,

nego se pratio rasplet talačke krize. Europa je bila postiđena i ušoku. Televizija bosanskih Srba, koja je imala ekskluzivni pri-

224

stup taocima, opskrbljivala je svijet snimkama različita ugođa­

ja: europski vojnici pod plavim kacigama vezani za mostove ilidrveće, drugi put europski vojnici na tečaju srpskoga jezika,treći put europski vojnici uče kod bosanskih Srba kako ispeći

pizzu... General Smith zatražio je nastavak NATO-napada, alidobio je crveno svjetlo od UN-ovih civilnih i vojnih šefova.Prilično očekivano. Nakon što su pokazani europski komando­si kao pizza-šegrti kod Karadžićevih Srba, na hitno sazvanojsjednici Vijeća sigurnosti čak ni SAD nisu tražile nastavakzračnih udara. Europska je opcija bila privremeno ojačana iakoje Europa bila osramoćena. Ali, što je to sramota u politici? »Svisada ponavljaju kao papagaji: to je sramota, to je poniženje. Ka­kve gluposti! U politici nema ni sramote ni poniženja. Postojisamo interes«, tumačio je stariji britanski diplomat, zvan Veli­ka Ambulanta, u jeku talačke krize novinarima u Ženevi u le­žernom ozračju na prijamu. Bio je malo pripit ili se takvim pra­vio. I nije želio ništa više reći o tome koji su to interesi važni, po­ručivši tek zagonetno: »Pokušajte malo misliti.«

Francuzi su poslije optuživani da su riješili talačku krizu ne­principijelnom koalicijom sa Srbima, da je zapovjednik Un­profora. francuski general Bertrand Janvier u zamjenu za oslo­bađanje talaca obećao generalu Mladiću da ubudućenećedava­ti zeleno svjetlo za zračne napade NATO-a. Težina Janvieroveriječi, bez obzira na to da li ju je dao ili nije, u tom se slučaju

često preuveličava i koristi kao objašnjenje za nedjelovanjeNATO-a nešto kasnije, kada su bosanski Srbi osvajali Srebre­nicu. Slučaj Srebrenica bio je ipak mnogo kompleksniji od jed­nog obećanja Mladiću.

No, izvjesno jest da je francuski predsjednik Chirac iskoristi­o talačku krizu za, obnovu ideje o osnivanju snaga za brzo dje­lovanje - RRF. Agilni je Chirac, osobito u svibnju i lipnju,preuzeo diplomatsku inicijativu. Za svoga prvog predsjed-

225

ničkog posjeta SAD-u pokušao je i Clintona ozbiljnije zainte­resirati za sudjelovanje u RRF-u. Prijedlog nije naišao na oso­bito oduševljen prijam preko Oceana, ali Europljani su pokaza­li interes. Javno se debatiralo o mogućnosti povlačenja mirov­nih snaga iz BiH zbog njihove vlastite sigurnosti. No na drugojstrani, Francuska i Britanija odjednom su se iz dana u dan poče­

le nadmetati koja će poslati više vlastitih elitnih jedinica II Bo­snu. Tako su snage za brzo djelovanje u kratkom roku naraslena 5000 najuvjdbanijih vojnika, opremljenih blindiranim vo­zilima, artiljerijom i helikopterima. Tadašnji britanski ministarobrane Malkolm Rifkind procijenio je da bi 10. 000 vojnika uRRF-u mogla biti optimalna brojka. Bilo je to čudno nadmeta­nje: nakon što su Francuzi lansirali inicijativu, Britanci su ihpočeli pretjecati u broju vojnika a da uopće nije bio definiranmandat tih novih snaga. Iza njih bila je tek priča da idu ojačati

sigurnost plavih kaciga već raspoređenih u BiH.

Francuski ministar obrane Charles MiHon ponavljao je kakoće RRF-snage »moći izvoditi borbene misije kako bi dopustileplavim kacigama da izvrše svoju mirovnu misiju«. Gledano sgotovo desetogodišnje distance, takva definicija mandata izgle­da priličnopitijski. Tada je zvučala samo konfuzno. Kontaktnaskupina, koja nije bila nikakvo formalno tijelo, odobrila jeosnivanje RRF-a krajem svibnja: NATO, koji nije imao nika­kve ovlasti za to, odobrio ih je početkom lipnja; raspravljalo sehoće li im zapovijedati glavni zapovjednik Unprofora - fran­cuski general BertrandJanvier, ili će ovlasti delegirati zapovjed­niku Unprofora u BiH - britanskom generalu Rupertu Smit­hu. Dakle, generalima koje je zapovjednicima UN-ove misijeimenovalo Vijeće sigurnosti, trebale su pristići neodređene ko­ličine elitnih snaga, uglavnom britanskih i francuskih, u BiH, ito u svojim nacionalnim uniformama, a naknadno bi se trebaloodlučiti koji će mandat imati i tko će njima zapovijedati. I prije

226

bilo kakve odluke Vijeća sigurnosti, sredinom lipnja RRF-voj­nici počeli su se iskrcavati u splitskoj zračnoj luci. U Hrvatskojse tada takođermogao iskrcati bilo tko ako kaže da ide u mirov­nu misiju. I počeli su se koncentrirati oko Tomislavgrada, gra­dića u zapadnoj Hercegovini s uvjerljivom hrvatskom veći­

nom, pod kontrolom HVO-a, daleko od bilo koje aktivne bo­jišnice uz koju bi plave kacige tada raspoređene u BiH, moglebiti ugrožene. Njihov je razmještaj bio u potpunom neskladu sprocjenama koje je britanski general Rupert Smith početkom

lipnja iznio svojim višim civilnim i vojnim dužnosnicima:))Naše analize srpskih namjera pokazuju da Srbi namjeravajuzavršiti rat do kraja ove godine i da će poduzeti svaki rizik da to iostvare... Oni će ove godine razoriti istočne enklave. Ili su imnamjere bile drukčije od deklariranih (Gutman, The UN's De­adly Deal, str. A3).

Na summitu EU u Cannesu krajem lipnja, francuski pred­sjednik Chirac nije skrivao osjećaj europskog trijumfa na krajušestomjesečnoga francuskog predsjedanja. Prvi su se put sum­mitu pridružili predsjednici i premijeri bivših država komuni­stičkog bloka, kandidata za priključenje i pozirali su za familyphoto. ))Kad sam vidio tu sliku velike dolazeće Europe, vodemog srca počele su mi navirati na oči«, izrazio se vrlo slikovitoPredsjednik. Na istome je summittu našao i posao RRF- snaga­ma: osiguravati koridore za Sarajevo, oko kojega je tada ponov­no pojačana srpska opsada, a humanitarna se situacija pogorša­vala. Agilni Chirac svojim je inicijativama održavao živim mi­rovni proces koji se iscrpio i počeo zamirati uoči očekivanoga

vojnog raspleta. Sredinom lipnja lord Owen je napustio mjestosupredsjedatelja Međunarodnekonferencije o bivšoj Jugoslavi­ji, koja je potpuno izgubila i ulogu i sadržaj. Za lorda nisu bileepizodne uloge. Prethodno je, prema izvorima Konferencije,očistio i odnio sa sobom svu bitnu dokumentaciju o svojim po-

227

prema mirovnom sporazumu u Daytonu moglo se pratiti kakoMilošević, vođen vrlo racionalnim interesom, postaje surad­nik, pomažući da se Velika Srbija, kad već nema izbora, de­montira na najbezbolniji način. Dakle, bez mnogo krvi. Nezato što je iznenada postao human, već zato što bi mu to mogloštetiti. To je bio način da se i kao praktični gubitnik priključi

pobjedničkomvlaku i sačuva vlast, kao da nikada nije imao ni­šta s Velikom Srbijom. Dopisnici iz Beograda potvrđivali su uto doba kako vožd odjednom otvara vrata američkim diploma­tima, a potpuno ih je zalupio britanskom otpravniku poslovakoji je dotad imao ekskluzivan pristup. Uz uobičajeni komen­tar: »Gazda zna tko deli karte.«

Kako i zašto je pala Srebrenica, izolirana enklava u istočnoj

BiH, proglašena zaštićenom zonom UN-a, u kojoj je poslijepada počinjen najveći pokoij poslije Drugoga svjetskog rata?Kome su sve smetale istočnobosanske enklave - mala Žepa,nešto veća Srebrenica? Smetale su svakako Miloševiću. Etnički

čista istočna Bosna, pojas uz rijeku Drinu, bio je jedan od pre­duvjeta projekta Velike Srbije. U pravo na tome području poči­

njena su najbrutalnija etnička čišćenjaMuslimana 1992., upra­vo tu je sintagma »etničko čišćenje« ušla u međunarodni poli­tički jezik. Uz to, Srebrenica je bila i akutni sigurnosni problemu istočnoj Bosni: iz sigurnosne zone UN-a muslimanski su voj­nici pod vodstvom Nasera Orića napadali okolna srpska sela,počinivši više zločina nad srpskim stanovništvom. Srebrenica jesmetala i Izetbegoviću. Nikada nije planirao doista spojiti izoli­ranu srebreničkuenklavu s ostatkom teritorija pod musliman­skom kontrolom, o čemu svjedoči i njegov prvi zapovjednikABiH Sefer Halilović. (»Predsjedništvu BiH upućen je prijed­log o formiranju Osmog, istočnobosanskog korpusa koji biobuhvatio kompletan ovaj prostor, formacijski uvezao obram­bene snage i čiji bi zadatak bilo čuvanje postojeće i stvaranje

230

nove slobodne teritorije. Predsjedništvo nije reagiralo. Na svenaše zahtjeve odgovor je bio: šutnja. A kad su pritisnuti 'baraž­nom vatrom' direktnih pitanja, slijedilo je samo: 'Vidjet ćemo'.Rat je završen. Osmi korpus nije formiran iako je i narodistočne Bosne to tražio. Je li za tu teritoriju još u Lisabonu do­govorom utvrđeno čija je?« (Lukava strategija, str. l 05) Ali, Sre­brenica je postala simbol obrane opstojnosti bosanskih musli­mana. A od simbola Izetbegović nije mogao odustati za prego­varačkim stolom. Srebrenica je još prije 1995. postala jedna odglavnih zapreka bilo kakvom mirovnom sporazumu. UN-u,kao birokratskom mehanizmu, Srebrenica je bila teret, izolira­na enklava, tri godine na rubu humanitarne katastrofe. Progla­šena je sigurnosnom zonom koje će sigurnost, kako je to lapi­darno definirao Boutros Ghali, »jamčiti plava zastava UN-a«.Zastava nije bila dovoljna, a i bataljun nizozemskih plavaca,izoliran i nemoćan, nije mogao obraniti enklavu od okruženja,niti okruženje od terorističkih izleta iz enklave, a bio je za sveodgovoran. Velikoj Britaniji, kao političkom mozgu UN-oveoperacije, Srebrenica je bila samo gnjavaža koja je logično tre­bala pripasti Velikoj Srbiji i koja je bila realno neobranjiva.Francuskoj, kao drugome značajnom sudioniku UN-ove ope­racije, Srebrenica je bila nebitna. Francuska, a osobito novipredsjednik Chirac, bila je usredotočena na Sarajevo, tamo subile kamere... Clintonu (kao personifikaciji američkoga mirov­nog angažmana) Srebrenica je bila nezgodna jer se za stolomMilošević i Izetbegović oko nje nikad nisu i ne bi mogli dogo­voriti. Zašto onda ne zažmiriti i ne dati Miloševiću da uzmeSrebrenicu?

Za osvajanje Srebrenice Mladić je dobio na raspolaganje trisvježe brigade, uključujući i motoriziranu tenkovsku brigadu,iz Srbije. Jer, brigade koje su dotad opkoljavale Srebrenicu,ustrojene praktički kao Teritorijalna obrana, mogle bi imati

231

osvetnički poriv. Mjesecima nakon pada, kao supervizor opera­cije osvajanja enklave često se spominjao tadašnji Miloševićevšefvojske, general Momčilo Perišić. Nekoliko mjeseci poslije unovinama se spekuliralo kako CIA ima elektronske snimke nje­gova glasa dok zapovijeda akcijom, no zahtjev glavnoga tužite­lja Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju Richar­da Goldstonea da mu dostave vrpce, poslije je naglo stišan.Momčilo Perišić »nestao(( je iz dosjea Srebrenica, nikada nijebio optužen pred Haškim sudom iako je i prije Srebrenice imaoznačajnih ratnih uloga. Zapovijedao je bombardiranjem Zadra1991., poslije toga Mostara 1992. i bio je jedan od glavnih Mi­loševićevihvojnih oslonaca u projektu stvaranja Velike Srbije.Poslije se distancirao od Miloševića,postao je pobornik demo­kratskih promjena, uhitila ga je srpska policija pod sumnjomda je američki špijun, ali je ubrzo pušten.

Baš kao što je to predvidio general R. Smith dva mjeseca ra­nije, ili CIA u lipnju, bosanski su Srbi najozbiljnije planiraliosvojiti Srebrenicu. Prema informacijama CIA-e već krajemlipnja (Wiebs, str. 410). Naser Orić i najbliži suradnici, pripad­nici Armije BiH, povukli su se iz enklave neposredno uoči na­pada. Haris Silajdžić, tada premijer, ali gurnut u sjenu, bez oso­bitog utjecaja na političke dogovore i na vojsku, pokušavao jeod početka napada animirati strane dopisnike da upozore nakritično stanje u Srebrenici. Osobito 9. i 10. srpnja, kada su već

srpski tenkovi bili na domak grada, telefonirao je dopisnicimapri UN-u u Ženevi i tamošnjem bosanskom ambasadoru dapokušaju animirati javnost i politiku, da učine nešto. Muha­med Šaćirbej, tadašnji ministar vanjskih poslova i ambasadorpri UN-u u New Yorku, blisko povezan s Izetbegovićem, odkojega je vjerojatno dobivao i informacije, uvjeravao je dopi­snike koji su kod njega pokušavali provjeriti realnost prijetnje,da su upozorenja preuveličana i da nema razloga za paniku. Pri-

232

padnik britanskog SAS-a, koji je u to vrijeme bio u u Srebreni­ci, pet je godina poslije, pod pseudonimom Nick Cameron,ispričao kako je, već gotovO suočen sa srpskim tenkovima, slao

njihove koordinate UN-ovu zapovjedništvu u Sarajevo, oče­

kujući da će ih avioni NATO-a bombardirati. Uzalud! U ranoposlijepodne ll. srpnja nadletjela su dva nizozemska avionaF-16, ispalila rakete i poslije... ništa! Cameronu je poslije nje­gov zapovjednik iz SAS-a otkrio da u UN-u nitko nije imaonamjeru boriti se za Srebrenicu (ST, 7. 7. 2000.). No, tko je tobio UN? Poznato je da je general Smith više puta tražio zračne

napade i da su suglasnost odbijali civilni izaslanik UN-a Yasus­hi Akashi i glavni zapovjednik Unprofora general Janvier.Smith je također bio, barem formalno, UN. No, razumno je pi­tanje: jesu li oni imali iste informacije o stanju na terenu kojimaje raspolagao Smith, kojega su iz Srebrenice izvještavali pripad­nici SAS-a? Nizozemsko ministarstvo obrane, čiji su vojnicibili u enklavi, provelo je poslije pada istragu o obavještajnim in­formacijama koje su njihovi NATO-partneri imali o stanju uSrebrenici. I pokazalo se da su američki i britanski obavještajniizvještaji iz lipnja u kojima se govori o pripremi napada, kao iizvještaji o stanju, dani - tek nakon što je Srebrenica pala (Wi­ebs, str. 410). Jesu li Akashi i Janvier, koji su odbijali zahtjeve za

bombardiranje, imali ažurnije informacije?

Zahvaljujući radioamaterima, sarajevska je vlada uvijek ima­la prilično kvalitetne informacije iz Srebrenice. Na dan pada, uvijestima u tri sata poslije podne, kada se general Mladić već še­tao Srebrenicom, a dva nizozemska bombardera nadletjela en­klavu ispalivši, gotovO simbolično, rakete prema srpskim ten­kovima - sarajevski je radio umirujuće pozvao stanovnike dase osjećaju sigurnima, da se vrate svojim poslovima jer će ihNATO štititi, bude li potrebno. I stariji muškarac (sudeći po

233

glasu) - koji je prilikom saslušanja dokaza protiv optuženih ubijegu, Karadžića i Mladića, svjedočio kao zaštićeni svjedok»A« - ispričao je kako je poslije umirujućih vijesti otišao sa že­nom mirno skupljati sijeno. Svjedok »A« jedan je od desetakMuslimana koji su preživjeli pokolj pred srpskim streljačkim

vodom pet dana poslije. Spasio se jer ga je metak promašio, a onje pao s ostalima praveći se mrtvim. U planiranom i organizira­nom pokolju, pod izravnim zapovjedništvom generala Mladi­

ća, ubijeno je više od 7000 Muslimana (ICTY - saslušanje do­kaza za optužnice protiv Mladića i Karadžića po pravilu 61).

Što bi se dogodilo da general Mladić nije na svoj način »pre­uzeo brigu« o Muslimanima, stanovnicima enklave, nakon nje­zina osvajanja? Da su, baš kao što je u početku izgledalo, nizo­zemski plavci, zajedno s UN-ovim humanitarnim organizaci­jama, preuzeli brigu o prijevozu stanovnika iz osvojene enkla­ve? Srebrenica bi bila više-manje zaboravljena za nekolikodana. Bilo bi kritika UN-u što nije obranio UN-ovu sigurno­snu zonu i što je sudjelovao u njenu etničkomčišćenju, te bi sespekuliralo kako je sve to bio politički dogovor. Vjerojatno spravom, premda se takvi dogovori u politici rade mnogo dis­kretnije nego što su javne predodžbe o njima. Nije baš vjerojat­no da je Izetbegović sjeo za stol s Miloševićem i dao mu Srebre­nicu. Ili da je neki američki izaslanik došao Miloševiću i ponu­dio mu da sam uzme Srebrenicu te ukloni taj kamen spoticanjau mirovnim pregovorima, obećavši zauzvrat da zbog toga neće

biti ozbiljnije politički sankcioniran. Benevolentno promatra­nje srpskog napredovanja prema enklavi, povlačenja NaseraOrića prije napada, kao i buduća sudbina Žepe, koja je osvoje­na uz organiziranu i od UN-a nadgledanu evakuaciju stanovni­ka, pokazuju kako je neki diskretan »džentlmenski« dogovorpostojao. Vrlo pragmatičandogovor u trenutku kada je osnov­ni izbor: završiti rat odustajanjem od onoga što je dugoročno

234

neobranjivo ili ga nastaviti znajući da se kad-tad od neobranji­voga mora odustati. Tražiti sukrivce za Mladićev masakr u (na­mjernim ili nenamjernim) propustima prije pada enklave pri­lično je licemjeran posao. Je li Izetbegović prodao Srebrenicu?Jesu li je Janvier ili Akashi propustili spasiti odbijajući zahtjeveza zračnim udarima NATO-a? Jesu li se uplašeni i neopre­mljeni nizozemski plavci te nekoliko uvjdbanijih pripadnika

SAS-a mogli suprotstaviti Mladiću? Je li to bila uistinu moral­na (su)krivica nizozemske vlade, koja je zbog Srebrenice dalaostavku? Dugoročno, Srebrenica nije imala šanse.

Ali, čudno je što nitko nije tražio sukrivce za zbivanja nakon11. srpnja, dakle nakon pada enklave, kada je počela pripremaza pokolj. Te je večeri, već kasno, oko 23 sata, Mladić preuzeo»skrb« o civilima od zapovjednika nizozemskoga bataljunaKarremansa, zgrozivši ga svojom sirovom brutalnošću. Petdana poslije toga trajao je put prema gla,:noj, pomno organizi­ranoj egzekuciji, uz torture i povremena ubojstva iz zado­voljstva. Dva dana poslije pada enklave, kada su razdvojenimuškarci od žena i kada su ih Mladićevi ljudi počeli razvoziti u(predlikvidacijske) sabirne centre, nije više bilo ni trunke sum­nje kamo to vodi. Cijelo su vrijeme tamo bili pripadnici SAS-a,vjerojatno i CIA-e, te su zasigurno o tome izvještavali, a postojei snimke srebreničkihMuslimana s ujednačenom, trodnevnombradom na putu do stratišta. Put do streljačkogvoda, organiza­cija zločina tako je podsjećala na zločin koji je započeo nepunečetiri godine ranije u vukovarskoj bolnici i završio na Ovčari. Inezainteresiranost međunarodne politike za daljnju sudbinuonih nad kojima je Mladić preuzeo skrb bila je ista. Jedino jebrojka bila tridesetak puta veća. Nepripremljeni, šokirani iuplašeni pripadnici nizozemskih plavih kaciga bili su ostavljeniu nemogućoj misiji, zajedno s civilima Srebrenice. Srebrenicaje izgubila političko značenje, a balkanska je krv uvijek bila i jef­tina i nebitna.

235

diskreciju. Ljubavna priča na Brijunima ima nastavak sljedećeg

dana. Bračni je par Gotovina na jednodnevnome medenommjesecu, a Predsjednik vodi goste i suradnike na izlet na Van­gu. Ali, tamo je romantici kraj: Tuđman odvodi Gotovinu uvilu i oni ne izlaze do poslijepodneva. Pred večer Dunja i Goto­vina napuštaju Brijune.

Dan poslije je počelo. »Izetbegovićev američki savjetnik nasje na sastancima, kada se razgovaralo o vojnim akcijama, uvijekpodsjećao - ali morate imati razlog«, kaže naš federalni sugo­vornik. Razlog je stvoren, master-plan je mogao početi. AtifDudaković, zapovjednik Petoga korpusa ABiH, napadom naAbdićevepristaše ponovno je aktivirao bihaćku fromu. Propa­ganda radi, ABiH plasira vijest o općoj ofenzivi srpske vojske naBihać, zaštićenu zonu UN-a. Uz to, »otkrivaju« povjerljive in­formacije prema kojima su Karadžić i Mladić naredili da Bihać

padne u srpske ruke do 15. kolovoza. Doduše, Mladić je jošprethodne jeseni napustio strateške uzvisine oko Bihaća, čime

je strateški napustio taj dio BiH i kninsku Krajinu. Ali, to joštada nitko ne primjećuje. Dakle, Bihać treba spasiti prije 15.kolovoza. Pokolj u Srebrenici je upozorenje koje zove na uzbu­nu. Spasiti ga može jedino Tuđman, odnosno Hrvatska vojska.Baš kao što je Šušak nekoliko mjeseci ranije obećao u Pentago­nu, neće se dopustiti da Bihać padne. Kakve su šanse da Izetbe­gović, bez čvrstog američkog sponzorstva, pošalje svojega omi­ljenoga generala Dudakovića u ofenzivu koje uspjeh ovisi oTuđmanovoj pomoći? Nikakve. Jer takvo je međusobno po­vjerenje. Ali, obećanje je obećanje! Akciju pružanja pomoći for­malno počinje HVO, a vodi je Gotovina. To su upravo onidani kada brigadir Pringle na sastanku s hrvatskom komponen­tom federalne vlade gotovo prijeti da će, ne dođe li uskoro dokonačnoga dogovora o razmještaju snaga RRF-a, one morativojno djelovati, a ne bi htio da to učine protiv krivih ljudi (služ-

bene bilješke - op. a.). Združene snage HV-a i HVO-a zauzi­maju Glamoč i Grahovo, otvarajućiprilaze Kninu. Zahvaljuju­ći Miloševićevu osjećaju za realan odnos snaga, otpor je mini­malan, područja u koja ulaze dobrim su dijelom napuštena.Tuđman i Izetbegović, pod američkimpokroviteljstvom, pot­pisuju Splitsku deklaraciju o vojnoj pomoći. Iz Bihaća Duda­kovićšalje apele za pomoć. A bez oslobađanja Knina i hrvatskihokupiranih područjane može se spasiti Bihać. To se zove stvo­riti »razlog«, rekli bi diskretni američki konzultanti. To su vje­štine političkog i medijskog pokrivanja vojnih operacija valja­nim i uvjerljivim obrambenim razlozima, kakve Izetbegović, aosobito T uđman, nikada prije, a ni poslije nisu demonstrirali.

243

t~"i

.~

7i

KONAČNI OBRAČUN

Bio je to najbrži i najuporniji Yasushi Akashi u cijelome man­datu: danas u Kninu, sutra u Zagrebu, pa na Brijunima i opet uZagrebu... Gotovo je susretao sam sebe odlazeći i vraćajući se izposredničkih misija. Akashi je u posljednjim danima srpnja iprvim danima kolovoza činio sve da zaustavi »Oluju«. Nakonšto jeAtifDudaković aktivirao fro ntu u Bihaću i zove u pomoć,

aTuđman i Izetbegović u Splitu su potpisali Deklaraciju o me­đusobnoj vojnoj pomoći, pomoć je počela stizati kroz zajed­ničku operaciju HV-a i HVO-a koji zauzimaju Glamoč i Gra­hovo jer su na putu prema Bihaću,ali i u zaleđu Knina, koji je uokruženju. Tuđman je još uvijek na ljetnom odmoru na Briju­nima, kamo žurno odlazi Akashi pokušavajući ishoditi nekupregovaračkurundu. Ali, sada Tuđman diktira uvjete: traži odlokalnih srpskih vlasti s okupiranih područjada priznaju i inte­griraju se u hrvatski pravno-politički poredak, te nudi zaštitusrpske manjine i pravo na autonomiju u skladu s Ustavnim za­konom, koji je napisan po preporuci Badinterove komisije.Dakle, sadrži najviše standarde manjinske zaštite. Kao dokaz daoni misle ozbiljno, traži otvaranje ceste i pruge Zagreb-Split.Ponuda je bila vrlo principijelna: podrazumijeva uspostavu hr­vatskog suvereniteta na cijelome području, Srbima osigurava

vrlo visoke standarde zaštite manjinskih prava i ne prihvaća re­zultate etničkoga čišćenja ni srpske ratne stečevine, što deklara­tivno nitko u međunarodnoj zajednici nije prihvaćao. Ali, po­nuđena je na take it or leave it osnovi. Tuđman više o njoj niježelio pregovarati. Podsjećalo je to na model koji je Charles Red­man primijenio predstavljajući kartu kontaktne skupine zaBiH. S tom razlikom - da jeTuđman svoju ponudu mogao i utome trenutku bio spreman vojno provesti. Srpski lokalni vođemogli su teorijski zaustaviti »Oluju« prihvate li ponudu. Ali, toje značilo prihvatiti svoj vojni i politički poraz. Akashi i Stolten­bergjoš su pokušavali organizirati neke pregovore, neki izravansusret hrvatskih i lokalnih srpskih vlasti. Organiziran je u Žene­vi 3. kolovoza. Tuđman je već sastavom izaslanstva dao do zna­nje da to nije izaslanstvo za pregovore: službenici njegova uredaIvić Pašalić i Vesna Škare-Ožbolt, šef tajne službe Smiljan Re­ljić i general Petar Stipetićdošli su samo prenijeti poruku. I srp­sko je izaslanstvo bilo specifično, bez ijednoga lokalnog poli­tičkog autoriteta. Milivoj Vojnović, Ilija Prljić, Lazar Macura igeneral Mile Novaković nisu imali mandat bilo Što prihvatiti.Jedino je Thorvald Stoltenberg shvatio da su »došli bliže spora­zumu«, ali nije mogao objasniti odakle mu taj osjećaj.

Razlaz bez dogovora u Ženevi značio je da vojna akcija poči­

nje. Tuđmana su toga dana posjetili američki ambasador PeterGalbraith i njemački Horst Wiesel. BBC je već toga poslije­podneva zatražio sugovornika iz ministarstva vanjskih poslovaza kontakt-emisiju u ponoć. Prihvaćena je ponuda, koju bi pri­hvatila malo koja vlast uoči vojne operacije, a na vrućoj se stoli­ci, suočen s Fitzroyem McCleanom iz londonskog studija i sbritkim voditeljem, našao zamjenik ministra vanjskih poslovaIvo Sanader. »Bilo je dosta neugodno, oni su ispitivali što se do­gađa, a ja sam ih pokušavao uvjeriti da se ne događa ništa. Onisu se raspitivali planiramo li vojnu akciju, a ja sam odgovaraokako je ne planiramo. A onda me vrlo izravno pitao: 'Što onda

nu sudioništva, strani su vojni analitičari otpočetkau operaciji

iščitavali američki rukopis. Procjenjivali su da su upravo ame­

rički generali, angažirani preko MPRI-a, u godinu i pol napra­

vili od HV-a suvremeni »ratni stroj«, vojsku koja odjednommože uspješno manevrirati pjdaštvom, artiljerijom i oklopnim

jedinicama te brzo mijenjati pravce napada unoseći nered i ra­

sulo u neprijateljske redove. Tako UN-ovi analitičariu Zagre­

bu dva mjeseca poslije akcije povjeravaju britanskom novinaru

Robertu Foxu da su u operaciji prepoznali taktička razmišljanja

dvojice umirovljenih američkihgenerala s četiri zvjezdice, koji

su često boravili u Hrvatskoj u formalnom okviru MPRI-a:

Carla Vuona, bivšega zapovjednika američkogazdruženog sto­

žera i posebnoga stručnjakaza artiljerijske napade, čiji se ruko­

pis navodno vidi u operaciji ovladavanja Kninom, i Crosbieja

»Butcha« Sainta, bivšega zapovjednika NATO-a za Europu,

koautora američke doktrine LandAir 2000, koju su saveznici

koristili u Pustinjskoj oluji. Fox ujedno procjenjuje da su čak i

američki službenici u sklopu Unprofora namjerno manipulira­

li novinarima šaljući ih uoči akcije u pogrdnom smjeru i suge­

rirajući kako će glavni napad krenuti sa sjevera. A krenuo je s

juga (Sunday Telegraph, 15. 10. 1995.).

Šest godina poslije, američki novinar Roy Gutman elaborira

kako je hrvatsko-američka vojna suradnja u »Oluji« bila istin­

sko partnerstvo (Newsweek, srpnja 2001.). James Gow ipakpodsjećada performanse Hrvatske vojske nisu do kraja testira­

ne u »Oluji«, kao ni u kasnijim operacijama u zapadnoj Bosni,

jer Srbi praktički nisu pružali organizirani otpor. Veći su pro­blem bili kasniji džepovi otpora zaostali po šumama. I zaklju­

čuje kako je Milošević poslao generala Milu Mrkšića toga pro­

ljeća iz Beograda u Krajinu - ne da bi pripremio obranu, kakose to službeno tumačilo, već da bi pripremio srpsko povlačenje

iz Hrvatske (The Serbian Project and Its Adversaires, str. 169).No, on ne osporava sjajno planiranu i izvedenu akciju.

Medijskom prezentacijom operacije kroz međunarodneor­ganizacije otklonjena je opasnost reprize »slučaja Gunness« izhrvatskoga blickriga »Bljesak«, početkom svibnja iste godine,kojim je reintegrirana zapadna Slavonija. I nakon koje su prika­zane izuzetne mogućnosti britanskoga negativnog spina. Ope­

racija je bila brza, efikasna i - s povodom. Ubojstvo putnika na

autocesti kroz UNPA-zonu iskoristio je Tuđman za pokretanje

vojno-policijske akcije za preuzimanje kontrole nad cijelimZapadnim sektorom. No i reakcija je bila brza. Lord Owen,tada još u funkciji supredsjedatelja, odmah oštro osuđuje akci­ju, i prije nego što su se o njoj izjasnile EU ili Vijeće sigurnosti,osuđujući Hrvatsku i optužujući je za započinjanje rata širihrazmjera te za napad na »srpsku enklavu« koju »smatra svojimteritorijem«. Formulacije su bitne jer govore o Owenovu odno­su prema granicama. Odmah potom na scenu stupa Chris

Gunness, bivši dopisnik BBC-ja, trenutačno na funkciji za­mjenika glasnogovornika Unprofora u Zagrebu, i jezikom ap­

solutno neuobičajenimza UN-ov vokabular puni svjetske me­dije izvještajima o zlodjelima koje je počinila Hrvatska vojskanad srpskim civilima, o pijanim vojnicima koji organiziranopale i pljačkaju napuštene srpske kuće u Pakracu, o odvođenju

1000 muškaraca u nepoznatom smjeru... Citirajući Gunnesso­ve izvještaje, u istome je duhu Vijećesigurnosti izvijestio i indij­

ski general-diplomat i britanski prijatelj Chinmaja Gharek­han. Dojmljivim je istupom njegov izvještaj podupro britanskiambasador pri UN-u David Honney, citirajući takođerGun­nessove izvještaje. Pod tim je uvjetima lord Owen pokušao uŽenevi sazvati pregovore o političkom rješenju okupiranih hr­vatskih područja. Ili, njegovim rječnikom, »područja koja Hr­vatska smatra svojim«. Što je bio cilj? Budući da Tuđman nije

------ .2~t8 i 249

imao namjeru ponovno prepustiti zapadnu Slavoniju UN-u, jeli cilj bio pokušaj da se istočna Slavonija stavi na pregovarački

stol i otvori pitanje istočnih granica? Bilo bi to sukladno Owe­novim mirovnim inicijativama, no pregovori nisu nikad održa­ni. Europski promatrači pobili su sve navode Gunnessa, Gha­rekhana i Honneya, zaključivši da je akcija izvedena po najvi­šim vojnim profesionalnim standardima. Glavni je ton izvješću

dao francuski ambasador Albert Turot (Izvor: intervju Varga iMintas-Hodak - op. a.). Provjera je pokazala da su sve Gun­nessove optužbe lažne. Njegov tadašnji šef, Amerikanac FredEckhard, neuvjerljivo ga je pokušao opravdati, objašnjavajući

da je o zlodjelima izvještavao preventivno. Hrvatskoj se nitkonije ispričao. Ali, Britanija je još jednom pokušala osujetitiameričku završnicu rata. I još je jednom u tome osujećena.

U »Oluji« se »slučaj Gunness« nije ponovio. UNHCRje pre­ko svoje glasnogovornice u Zagrebu, Alemke Lisinski, već ranoujutro otklonio pretpostavke da je riječ o etničkom čišćenju,

ukazujući da se srpski vojnici i civili povlače pred drugom voj­skom. Takvu je ocjenu potom potvrdio i glavni glasnogovornikUNHCR-a Ron Redmond. UN-ovi glasnogovornici uglav­nom prenose činjenice o tijeku vojne operacije, o kolonamaizbjeglica koje se kreću prema Banjoj Luci, koje zvuče potresnou onoj mjeri u kojoj je položaj civila i poražene vojske u bilo ko­joj vojnoj operaciji potresan, ali ovaj put nema tendencioznihkrivotvorina.

A onda se na hrvatskoj strani, ispred »Oluje«, kao zaštitniznak koji bi trebao pred javnošćupersonificirati samu akciju, uulozi njena glasnogovornika uprizorio Ivan Tolj. General-boj­nik Ivan Tolj - koji ne zna engleski, a hrvatski loše govori, kojije prije nego što je postao general, bio neuspješni pjesnik iuspješni prijatelj čašice, benevolentno rečeno - zagrebački

boem, te koji je posve nekompetentan i za vojsku i za komuni-

250

kaciju. Govori o akciji rječnikom srednjovjekovnog osvajača,

koji nevješto i bahato pokušava prikriti pred novinarima onošto se dogodilo (korištenje danskih vojnika Unprofora kao ži­voga štita od strane Hrvatske vojske), a izmišlja ono što se nijedogodilo (raketiranje Velike Gorice). Tadašnja Tuđmanova

glasnogovornica Nataša Rajaković još se sjeća svoje zgroženosti»informacijskom strategijom za koju se opredijelilo tadašnjedržavno vodstvo«, smatrajući je »u promidžbenom smislu po­gubnom za daljnja zbivanja«. Nikad nije točno saznala »podri­jetlo instrukcija generala T olja«, čije djelovanje smatra »pogub­nim za istinu«. Ne osporavajućipravo ministarstva obrane dakao resorno ministarstvo tumači »Oluju«, no smatra nenor­malnim da nitko drugi nije ni o čemu bio obavještavan, da kaoglasnogovornica Predsjednika prva tri dana operacije nije imalapristup Tuđmanu, a relevantne informacije »povjerljivo« sa­znavala od hrvatskih novinara. Uz Tolja su se na konferencija­ma za novinare često pojavljivali, osim N. Rajaković, i zamje­nik ministra vanjskih poslova Ivo Sanader te bivši ministar in­formiranja Branko Salaj. No, general-bojnik bio je nezaustav­ljiv. A kada je, zbog prigovora ali i logikom završetka vojne ope­racije, informiranje povjereno ministarstvu vanjskih poslova,šteta je već bila nepopravljiva.

I politički su odjeci operacije bili očekivani. Clinton i njegovministar obrane W. Perry objašnjavaju akciju frustracijama hr­vatske vlade zbog srpskih napada na Bihać, tumačeći kako suhrvatske akcije usmjerene, prije svega, na zaštitu Bihaća i izra­žavaju nadu da će u tome biti uspješni. Oni blago pozivaju hr­vatsku vladu da »ne proširuje ofenzivu izvan toga cilja«. Rječnikje biran, ali poruka podrške je jasna. I ostale četiri članice kon­taktne skupine, Britanija, Rusija, Francuska i Njemačka, usu­glašeno pozivaju Hrvatsku da zaustavi ofenzivu, no u ocjeni se,očekivano, razlikuju. Pri čemu šefnjemačkediplomacije Klaus

251

i posljednji Hrvati. Sve je to uz hrvatsku vojnu akciju i srpskeizbjegličke kolone prošlo gotovo neprimijećeno. Milošević sejoš jedino nadao sačuvati ekonomski najvrjedniji dio paradrža­ve koju je stvorio u Hrvatskoj - Istočnu Slavoniju i Baranju.

No nakon briljantne i vojnički čiste operacije, izvedene povisokim vojnim standardima, Hrvatska je pokazala mnogo nižestandarde u nadzoru i upravljanju reintegriranim područjem,

kao i političku nedoraslost trenutku. S terena su dolazile infor­macije o pljački i paležu napuštenih srpskih kuća, o maltretira­nju kolona srpskih izbjeglica. Američki ambasador Peter Gal­braith pokušao je javno uputiti poruku: sjeo je na traktor sa srp­skim izbjeglicama na putu prema Srbiji, koje je maltretirala ivrijeđala masa Hrvata u Sisku, a policija ih je propustila zaštiti­ti. Ali poruka nije shvaćena, a on je zaradio atribut traktor-am­basadora. Hrvatske su se vlasti u pobjedi ponašale bahato i poli­tički autistično, i ne pokušavajući prikriti veselje što Srbi odla­ze. Požurile su ukinuti autonomni status kotareva koji su nekadimali srpsku većinu. Da su tada umjeli kontrolirati sirove bal­kanske porive i uspjeli doseći razinu europske političke zrelosti,uključujući i uglađeno licemjerje, kasnije restrikcije na povra­tak iz sigurnosnih razloga bile bi mnogo uvjerljivije. Miloševićje sam organizirao preseljavanje Srba u Srbiju i bliže Srbiji jer sumu sada tu trebali. Opijena vojnom pobjedom, hrvatska vlastkao da se sama gurala preuzeti dio Miloševićeve odgovornosti.Je li to bila organizirana politika, ili posljedica neorganizirano­sti iTuđmanovamodela vladanja? O tome je sedam godina po­slije tadašnja Tuđmanova glasnogovornica Nataša Rajaković

napisala: .

»Nekoliko tjedana nakon 'Oluje', za vrijeme radnog ručka uUredu Predsjednika, započet je razgovor o navodnim zločini­

ma i kršenju ljudskih prava na područjuKnina, o kojima su vi­jesti sve više punile inozemne medije te prigovore europskih di-

254

plomata. I dok su ga neki od Predsjednikovih savjetnika uvjera­vali kako su to sve zlonamjerene izmišljotine stranih novinara,član vojnog kabineta u Uredu Predsjednika, koji je sjedio po­kraj mene, šapnuo mi je u uho kako su te vijesti istinite i kako se'tamo događaju strašne stvari'. Na moj upit zašto o tome neizvijesti Predsjednika, slegnuo je ramenima u znak nemoći.

Previše je bilo onih koji su Tuđmana uvjeravali u ono što je že­lio čuti.

Presjednik Tuđman je u potpunosti negirao samu mo­gućnost ratnih zločina, dok se nitko od njegovih savjetnika nitipripadnika MORH-a nije usudio progovoriti o stvarnim zbi­vanjima na terenu. Da li je Predsjednik znao za njih, a glumioda ne zna, da li jednostavno nije mogao to priznati, ili je njego­va 'kamarila' to sakrivala dok već nije bilo prekasno, još danda­nas ne znam.«

Vijeće sigurnosti punih tjedan dana nije uspjelo usuglasitirezoluciju o hrvatskoj vojnoj akciji. Iz tijeka konzultacija Drob­njak zaključujeda su SAD odugovlačile s usvajanjem rezolucijedok vojna operacija ne završi. No, kako su vojne operacije je­njavale, tako su iz Hrvatske stizale vijesti sve nezgodnije po njusamu, a u Hrvatsku su upućivana upozorenja da paze što rade scivilima. Napokon, 10. kolovoza Vijeće sigurnosti usvaja rezo­luciju kojom osuđuje hrvatsku vojnu akciju. »Nešto prije ručka

Vijeće sigurnosti je konačno usvojilo rezoluciju prilično oštrogsadržaja. N o ono što se tog dana posebno izdvajalo bilo je pona­šanje SAD-a. Usporedno s usvajanjem rezolucije, Albright jesazvala konferenciju za novinare, u hodniku ispred Vijeća si­gurnosti, te predstavila satelitske fotografije masovne grobniceu Srebrenici. Jednim je potezom medijska pažnja sasvim skre­nuta s 'Oluje' i kolone srpskih izbjeglica. Srbi su opet vraćeni uoptiku ratnih zločinaca«, sjeća se Drobnjak.

Američkaambasadorica uspjela je na neko vrijeme zaustavitištetu koju su pobjedničkoj vojnoj akciji učinili neprimjereno

255

ponašanje prema srpskim civilima, te pljačke i ubojstva nakonzavršetka vojnih operacija. Hrvatska vojska, preciznije - njezi­ne specijalne jedinice bile su potrebne za ostvarenje američkogaplana u Bosni. Gotovina i jedinice koje su sudjelovale u osloba­đanju Knina već su bili s druge strane granice na novim zadaci­ma. Ali dugoročno Albright nije mogla štititi Hrvatsku od vla­stite autodestruktivnosti, niti joj je to bio interes i prioritet.

Gledajući unatrag, gotovo je nevjerojatno da je ista vlast, dasu praktički isti ljudi osmislili i napravili gotovo savršenu poli­tičku platformu za operaciju »Oluja«, a potom sve upropastiliprimitivnim i nezrelim političkim improvizacijama. Da su isteglave osmislile nužan međunarodni alibi za akciju (pomoć Bi­haću), normativni okvir (Splitska deklaracija), posljednju prin­cipijelnu ponudu (Tuđmanoviuvjeti preneseni Akashiju), po­sljednju šansu da se ona prihvati (ženevski razgovori uoči akci­je), a istodobno propustile vlastite diplomatske i medijske pri­preme za predstavljanje akcije, postavile generala Tolja da je tu­mači, likovale javno nad odlaskom Srba, ukinule brzopoteznosrpsku autonomiju zajamčenuUstavnim zakonom, propustilezaštititi civile... Ili to možda nisu bile iste glave? Politička pri­prema operacije tako podsjeća na model koji su SAD počele

primjenjivati u BiH, poslije ga koristile kao uvod u intervencijuna Kosovu, nešto modificiranoga u Afganistanu, potom u Ira­ku. Suština je: stvoriti povod koji će dati legitimitet intervenci­ji, stvoriti uvjerenje da je to jedino rješenje i osigurati neki lega­lan okvir. Logično je pretpostaviti da je i sinopsis političke pri­preme »Oluje« bio washingtonskog podrijetla. To više što je iprije i poslije hrvatska vlast pokazala da je daleko ispod tako so­fisticiranoga vođenja politike. Zanimljivo da ni u kasnijim po­kušajima obrane legitimiteta operacije i dokazivanja da ona nijebila planirano etničko čišćenje, uglavnom nitko na hrvatskojstrani nije posezao za tim argumentima, koji daju »Oluji« mno-

256

go uvjerljiviji legitimitet od klasičnogahrvatskog obrazloženjakako je imala pravo osloboditi svoja okupirana područja, akoja, primjerice u Londonu, nisu nikad vrijedila - ni pola fun­te! Odnosno, bilasu područjakoja »Hrvatskasmatra svojim«.

Razlog koji će opravdati zračne udare NATO-a kao jedinoprimjereno rješenje dogodio se 28. kolovoza: novi masakr u Sa­rajevu. Granata je pogodila ljude koji su čekali u redu za vodu.Bila je to jedna od onih famoznih granata koje su uobičajeno

padale kao povod svakome novom koraku NATO-a prema in­tervenciji, i to u trenutku kada su odluke već pripremljene. Ikada se čekao samo uvjerljiv povod za postizanje političke su­glasnosti. Ta je granata odmah pripisana vojsci bosanskih Srba inikada poslije nije nedvosmisleno utvrđeno tko ju je ispalio.Racionalno, bosanski su Srbi u tome trenutku imali najmanjerazloga da je ispale. Prema obavještajnim izvorima Ceesa Wieb­sa, UN-ovi vojni promatrači imali su indicije da su napad izve­le snage bosanskih Muslimana, ali su sve dokaze koji to potkre­pljuju gurnuli u stranu američki dužnosnici u Sarajevu, nakončega je britanski pukovnik SAS-a koji je istraživao slučaj, zajed­no s višim dužnosnikom vojnih promatrača, suprotne nalazepropustio kroz jedan britanski dnevnik (str. 40). Komu vjero­vati? Britanskim obavještajcima koji su cijelo vrijeme nastojalispriječiti zračne udare? Ili američkim, koji su ih nastojali ispro­vocirati? Istina je, zapravo, irelevantna. Kontroverze oko grana­ta koje pokreću vojni stroj NATO-a tek su ilustracija nužnoglicemjerja u pozadini mirovnoga procesa: nekoliko desetakamrtvih da ~i odluka imala pokriće. Jer, deseci tisuća mrtvih odsrpskih granata nisu bili dovoljno uvjerljivi.

Koncentracija za intervenciju bitnih ljudi koja se toga danadogodila u Parizu bila je golema. Kao da nije bila slučajna. Izet­begović sa širim izaslanstvom trebao je toga dana doći u posjetfrancuskom predsjedniku Chiracu, poborniku oštrijih poteza

257

dvostrukom ulogom generala Joulwana: zapovjednik NATO-aza Europu i zapovjednik američkih snaga u Europi. Rusija jepodcrtavala američko vodstvo.

Pregovori koji su zaključeni mirovnim sporazumom bili sukruna američkemirovne inicijative, vođeni na američki način

- bez dvoraca i desetaka kuhara, u američkoj zračnoj baziWright Peterson pokraj Daytona u Ohiju, i bez razlaza dok sene potpiše sporazum. Europljani su imali status statista koji supredstavljani kao saveznici. Bill Clinton objavio je postizanjesporazuma 21. studenoga. Bosna je dobila američki mir, nepra­vedan ali pragmatičan i održiv jedino u formi međunarodnogprotektorata. Milošević je nagrađen time što je Republika Srp­ska, državna tvorevina nastala na zločinu i etničkom čišćenju,

postala konstitutivni dio BiH, gotovo država u državi. Očito

nije uzalud svirao klavir i pjevušio Sinatrine evergrine domaći­

nima u baru vojne baze. Uistinu, priznavanje Republike Srpskevrijeđalo je elementarne osjećaje pravde i humanosti. Ali, Milo­šević je bio bitan američki suradnik u postizanju mira: dao seporaziti bez suviše krvi, osim srebreničkog masakra koji je posvim indicijama bio izvan njegove kontrole. Istina, činio je totek kada više nije imao izbora, kada se Velika Srbija urušavala.No da je bio manje racionalan, proračunat i beskrupulozan, i»Oluja« i operacije u BiH mogle su biti mnogo krvavije. Uz to,Amerika (još) nije željela poraziti Miloševića. Uostalom, tek sudva balkanska cilja bila pred ostvarenjem: integracija hrvatskihokupiranih područja i mir u BiH koji će (više-manje) zadovo­ljiti Muslimane. Preostalo je još uspostaviti vladavinu ljudskihprava na Kosovu.

Hrvatski je doprinos mirovnom sporazumu bio ključan.

Vojnim je operacijama, uz NATO-ovu zračnupotporu, najve­ćim dijelom stvorila preduvjete za mirovnu inicijativu. Tuđmanse pokazao izuzetno kooperativnim: prihvatio je mirnu integra-

264

ciju Slavonije, uime bosanskih Hrvata odrekao se počcdmm .rata okupirane bosanske Posavine kako bi Republika Srpsbdobila kompaktan teritorij, a bosanski Muslimani dovoljno te­

ritorija, bosanskohercegovački Hrvati prihvatili su Federacijuiako je bilo predvidivo da će doći do majorizacije i da će s vre­menom biti istisnuti. Doduše, pitanje je da li je u tako furioznojameričkoj završnici Tuđman i mogao išta od toga odbiti. Ali,mogao je barem pokušati naplatiti suradnju, ishoditi neku na­gradu. Nikada prije i nikada poslije Hrvatska nije bila u prilicibarem pokušati iskoračiti ispred BiH i Srbije. Američka admi­nistracija nije skrivala zadovoljstvo hrvatskim vojnim i poli­tičkim partnerstvom iTuđmanovom ulogom u postizanju day­tonskog mira. U hrvatskoj je delegaciji, nakon konzultacija sameričkom diplomacijom, dogovoreno da prigodom razgovo­ra s američkim državnim tajnikom Warrenom Christopheromhrvatski predsjednik zatraži američku podršku za ulazak u pri­premni program NATO-a »Partnerstvo za mir«. I uistinu,Christopher mu je servirao lopticu. »Možemo li što učiniti zaVas?« upitao je Tuđmana zahvaljujući mu na suradnji. »Vratitenam Zvonka Bušića«, odgovorio je Tuđman zbunjenom Chri­stopheru (povjerljivi intervju sa sudionikom razgovora - op.a.).

265

<t'J1':

PRAVDA IZ LABORATORIJA

Tko je prvi predložio da se za zločine počinjene na tlu bivše Ju­goslavije osnuje Međunarodni kazneni sud? Barem je desetakkandidata koji pretendiraju na autorstvo nad tim prijedlogom.Medijski izvještaji o ratnim zločinimau BiH i neefikasnost me­đunarodnih pokušaja zaustavljanja rata učinili su ideju o me­đunarodnom sudu za ratne zločine - svačijom idejom. Među­narodni je sud bio višestruko korisna institucija. Međunarodnazajednica dobila je novu iskupiteljsku moralnu poruku: odgo­vorni za zločine bit će kažnjeni. Osnivanje Suda (Sud je osno­van rezolucijom Vijeća sigurnosti 827, 25. svibnja 1993.) ulije­valo je kakvu-takvu nadu da će počinitelje i naredbodavce naj­težih zločina sustići kazna. Gledano iz pragmatičnijeg kuta: onikoji se najbolje pozicioniraju u Sudu dobili su moćno sredstvopolitičkog upravljanja regijom najmanje desetak godina nakonrata. Uz to, na jednom vrlo ograničenom uzorku pomalo egzo­tičnih i potpuno nebitnih likova s Balkana uvježbat će i ispitatimogućnosti međunarodnoga kaznenog sudovanja. Čim je re­zolucija izglasana počela je trka država za utjecaj i nadzor nadSudom. Činilo se da će Francuska biti najbrža. Vrsni francuskimeđunarodni pravnik Alain Pellet dao je pečat nacrtu Statutakoji je grupa pravnih stručnjaka pripremala za Vijeće sigurno-

266

sti. Sud bi bio zasnovan na europskom kontinentalnom pravu..a njega karakterizira kratak, čvrst i pregledan dokazni POStU­pak. Izgledalo je to primjereno i s obzirom na to da se slična

procedura primjenjuje u državama iz kojih dolaze budući optu­ženici. A i rat se vodio u Europi, zar ne? »A onda su dan prijeusvajanja Statuta američki pravnici uništili sve što smo dotadnapravili«, ispričao je nekoliko godina poslije profesor Pellet,još uvijek žaleći za propuštenom prilikom.

Prvi suci Međunarodnog kaznenog suda izradili su Pravilapostupka, ali procedura je već bila zadana Statutom. »Takosmo dobili jedan sustav 'a la americaine' , u kojem dominira an­glosaksonska krivična procedura s pasivnom ulogom sudaca ivelikim ovlastima tužitelja. Osobno nisam sklon takvom susta­vu. Osobito ne na međunarodnom planu, jer nalazim ga pre­teškim, a pravdu presporom, preskupom i nepravednom« (Ve­černji list, 21. lipnja 1997.), prokomentirao je proceduru novo­ga Suda jedan od njegovih prvih sudaca Georges Abi-Saab, kojije dao ostavku prije isteka mandata. (G. Abi-Saab, podrijetlomEgipćanin, profesor je međunarodnog prava na Institutu za vi­soke međunarodne studije u Ženevi.)

Podjela moći u Sudu zapravo prati podjelu moći u UN-u.Skupština UN-a bira suce koje predlažu države, a koji premaAbi-Saabu »imaju ovlasti sudaca na nogometnoj utakmici« ­gledaju da li tužitelj i obrana igraju po pravilima i sami ne moguutjecati na igru. A tužitelja, koji diktira politiku Suda i u čijem

je Uredu koncentrirana moć, imenuje Vijeće sigurnosti. Iza­bralo je južnoafričkog borca protiv apartheida Richarda Gold­stonea. Njegov zamjenik, Australac Graham Blewitt, koji se uprethodnoj karijeri bavio potragom za ustaškim zločincima uAustraliji, već je bio tamo. U ekipiranju tužiteljstva mogla se ra­zabrati ova formula: Britanija plus bivše kolonije. Europa je iz­gubila ulogu (i) u Sudu sa sjedištem u nizozemskom Haagu,koji u državama bivše Jugoslavije odmila zovu Haški sud.

267

f';f

Početke rada Haškog suda obilježila je posvemašnja impro­vizacija. I ukupno ozračje baš nije podsjećalo na ozbiljnu insti­tuciju međunarodnepravde. Svoj prepoznatljivi pečat Sudu uzačecima dale su dame.

Američku sutkinju Gabrielle Kirk McDonald prvi su suciMeđunarodnoga kaznenog suda gledali istodobno sa simpati­jama i s visine. Nekoliko predstavnika elite međunarodnoprav­ničkog ceha, koji su u prvome mandatu izabrani za suce i koji suradili na pravilima postupka, doživljavali su Gaby, sutkinju izTeksasa, kao neurokirurzi liječnicu opće prakse kad je o profe­sionalnim kompetencijama riječ. »Jednom sam joj rekao: '­Gaby, ali nikad ne smiješ zaboraviti da si sutkinja Međunarod­nog suda, da radiš s državama', na što je ona bez dileme odgovo­rila: 'Ja sam samo sutkinja', povjerio je kasnije, s dozom užasa,jedan od sudaca (povjerljivi intervju - op. a.) koji joj je nasto­jao skrenuti pozornost na suverenitet država, komunikacijuprema njima sukladnu dotadašnjem državnom pravu. Među­tim, McDonald je bila neposredna, samopouzdana Amerikan­ka, koja je prije dolaska u Haag bila srčani borac za prava ame­ričkih Crnaca, postala je -kao prva žena crnkinja - sutki­njom Saveznog suda u Teksasu i nije se zaustavljala pred kon­vencijama međunarodnogprava. I ne konzultiravši se sa svojim

, kolegama sucima, upotrijebila je američki instrument sub poe­na, naloga pod prijetnjom kazne, u Međunarodnom sudu, po­zvavši njome hrvatskoga ministra obrane Šuška da u funkcijisvjedoka donese tražene dokumente. Međunarodnisu pravniciostali zatečeni upotrebom »lokalnoga pravnog instrumenta« odstrane Međunarodnogsuda. Rasprava, pred Žalbenim vijećem,

koju je potaknula Hrvatska, nije dala zeleno svjetlo nalogu podprijetnjom kazne za državne dužnosnike u Međunarodnom

sudu. Ali, isti je sadržaj prepakiran u obvezujući nalog, a kaznau pritužbu zbog nesuradnje Vijeću sigurnosti. To je za države

272

bio ekvivalent kazni, ali su ipak glavni tužitelj i predsjednikSuda morali biti oprezniji te pažljivije osluhnuti političko bilodržava članica Vijeća sigurnosti. McDonald je istinske proble­me dostave tražene dokumentacije Sudu, odnosno tužiteljstvu,rješavala instrumentima koje je poznavala, ne mareći puno niza granice ni za međunarodno pravo. Promovirala je ideje pre­ma kojima bi radi efikasnosti Suda trebalo sucima dati veće

ovlasti kako bi svoje reakcije mogli prilagoditi potrebama situa­cije. Europski profesori prava užasavali su se nad tim idejama.Kome bi od njih moglo pasti na pamet tražiti za suca ad hoc za­konodavne ovlasti, jer o tome se radilo? Nikomu, naravno! Ali,svi su uglavnom šutjeli, iz dubokog respekta prema dolaru, ču­deći se potiho, iza leđa, kako to McDonald zamišlja Sud. Kadsu suci birali novog predsjednika Suda, prethodni predsjednik,vrsni talijanski međunarodni pravnik Antonio Cassese, predlo­žio je McDonald kao jedinog kandidata i u studenome 1997.izabrana je jednoglasno za predsjednicu. »Sutkinja McDonaldza mene predstavlja ono najbolje što Amerika može ponuditi«,komplimentirao je javno Cassese. Može to netko poslije tuma­čiti i kao kompliment staroga europskog cinika, no bio je to jošjednom klasični odnos Europa-SAD, naoko na detalju: Euro­pa je mudrovala, podsmjehivala se i ostajala izvan igre, a SADsu stvarale pravila i djelovale. I, naposljetku, McDonald uistinunije marila za međunarodno pravo, brkala je čak u sudskim od­lukama SPRJ i SRJ, kao - slovo više ili manje, ali imala je isku­stva u vođenju kaznenog postupka, radila je prethodno s uboji­cama i poštivala je činjenične dokaze. Mnogo više nego neki vr­sni međunarodni pravnici.

Cynthia Sinatra bila je najdojmljivija među braniteljima uprvom razdoblju Haškoga suda. Motivi zbog kojih je stavilasvoje ime na listu službenih odvjetnika Suda bili su paradigma­tični. Poželjela je »biti dio nove ere humanitarnog prava, pri-

273

I'~t:~l';!I

j,1

~

, l

j

,ji;r

. ,;t

je SAD, koji ju je legalizacijom Republike Srpske propustio su­očiti s ratnim porazom velikosrpske koncepcije i tako stvorititemelj za izgradnju moderne Srbije. Kada će Kosovo postati dr­žava, tek je pitanje vremena i izvedbe.

BiH je međunarodni protektorat koji se formalno zove drža­va, ali sporo napreduje u tome smjeru. Dok je tamo NATO,neće biti rata, ali pitanje je kada će i hoće li biti države. Četiri dopet vikenda u godini britanski i američki specijalci održavaju uRepublici Srpskoj vježbu lova na Radovana Karadžića. RatkoMladić je, prema njihovim informacijama, u Srbiji pa nemavježbi.

Makedonija sa strepnjom čeka rasplet u Srbiji, odnosno osa­mostaljenje Kosova, jer strahuje od odcjepljenja teritorija s al­banskom većinom i gubitka države. Albanci se pak tome nada­ju. No, i jedni i drugi znaju da odluka neće biti njihova. Bit ćeto još dugo laboratorij, ali sve manje zanimljiv. Možda s neštopucnjave, ali bez ozbiljnog rata. I možda tek da se, ubiranometrenutku, opet pokaže Europi kako nije u stanju upravljati niugašenom krizom.

290

BILJEŠKA O AUTORICI

Od 1992. godine Višnja Starešina pratila je međunarodno

upravljanje krizom u Hrvatskoj i BiH - kao dopisnica Večer­

njeg lista s Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji uŽenevi i, prema potrebi, posebna izvjestiteljica sa značajnijih

međunarodnih skupova koji su se bavili tom temom. Posebnoje pratila rad Međunarodnogakaznenog suda u Haagu u prvimgodinama njegova postojanja. Dvadesetogodišnju novinarskukarijeru vezala je za Večernji list, u kojem je od 1994. godine ­bila stalna kolumnistica, vanjskopolitička komentatorica, ured­nica vanjske politike i zamjenica glavne urednice. Njezin profe­sionalni interes bio je u posljednjih desetak godina usredotočen

na međunarodnu politiku prema područjU bivše Jugoslavije,poglavito prema Hrvatskoj. Ovo joj je prva knjiga.

291

152539496682

99117132157169182198221244266286

Uvod u laboratorij . . . . . . . . . . . .Europska trojka za proturatno djelovanjeEZ i KESS u misiji promatranja . .

EZ - zajednica podijeljenih država . . .Hrvatska u zrcalu . . . . . . . . . . . .

UN preuzima krizu - Britanija pobijedila Europu

Rat u BiH - »Ambulante« dolaze . . . . . . . . .Likovi mirovne sapunice . . . . . . . . .Owen u akciji: »The devil is in detail« ...

UN u Hrvatskoj - Taoci bosanskoga rata

Ratnici iz press-bara . .Put u američki mir . . .SAD privode saveznike .Godina raspleta. . . .Konačni obračun. . .Pravda iz laboratorija.Epilo"g .

KAZALO

Bilješka o autorici. . . . .. . . .. 291Bilješka o piscu predgovora. .... 292

Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5Riječ autora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12

292. 293

Raspad Jugoslavije, rat i međunarodno priznanje novih državaodveli su 1992. godine mladoga njujorškog bankara VitomiraMilesa Raguža u diplomaciju. Najprije se pridružuje Muhame­

du Šaćirbeju i Misiji BiH pri UN-u u New Yorku, potom radi

u Hrvatskoj misiji pri UN-u u New Yorku, a diplomatsku kari­

jeru nastavlja (i završava) kao veleposlanik BiH pri NATO-u uBruxellesu. Od 2000. godine je bankar u Austriji. Povremenopiše vanjskopolitičke kolumne za »Wall Street Journal«.

BILJEŠKA O PISCU PREDGOVORA