7/23/2019 45940266------

1/51

itije svetog Sergija Radonjekog

Veliki podviznik i svetilnik ruske crkve. Osnovao obitelj svete Trojice u sumamaRadonjesskim. Udostoji se dara cudotvorstva, te je i mrtve vaskrsavao. Viseputa javila mu se Presveta Bogorodica. Blagoslovio kneza Dimitrija Donskog i

predskazao mu pobedu u ratu za oslobodjenje Rusije od Tatara. Prozirao u srcaljudska i u dogadjaje na daljini.

Glava 01 - Sin radosti

Glava 02 - Blagodatni djecak

Glava 03 - Poslusni mladic

Glava 04 - Braca u pustinji

Glava 05 - Mladi postrizenik

Glava 06 - Sam sa Bogom

Glava 07 - Prvi sapodviznici

Glava 08 - Vlast iz poslusanja

Glava 09 - Smireni iguman

Glava 10 - Prorocansko vidjenje i daleki glasnici

Glava 11 - Iznenadna bura

Glava 12 - Briznik zemlje ruske

Glava 13 - Blagodatni starac

Glava 14 - Smrt pravednika

GLAVA I

Sin radosti

Cetiri vrste od Rostova Velikog... na putu u Jaroslav, smjestio se zabitimanastiric Presvete Trojice oblasni Varnicki manastir. Po predanju, prijegotovo sest stotina godina tu se nalazilo selo zaboravljena imena, koje je ostalovazda drago i poznato srcu pravoslavnih ruskih ljudi kao blagosloveni zavicajvelikog zastitnika i pokrovitelja ruske zemlje prepodobnog i bogonosnog oca

1

7/23/2019 45940266------

2/51

naseg Sergija, igumana radonjeskog i vascijele Rusije Cudotvorca. Tu se,naime, nalazilo imanje njegovih roditelja, poboznih i poznatih rostovskih bojara,Kirila i Marije, koji su na njemu zivjeli, dajuci prednost seoskoj jednostavnostinad tastinama gradskog zivota na knezevom dvoru ...

Kiril i Marija bili su dobri i bogougodni ljudi. Njihova pravednost bila je poznata

ne samo Bogu nego i ljudima. Pomno ispoljavajuci ono sto propisuje crkva onisu takodje pomagali i siromasnima, a narocito sveto cuvali su zapovjestApostola: "Gostoljublje ne zaboravljajte, jer iz gostoljublja neki, i ne znajuci,primise Andjele". Tome su i svoju djecu ucili, savjetujuci ih da ne propustajupriliku da u kucu pozovu usamljenog putnika ili umorna hodocasnika ...

Kiril i Marija imali su vec sina Stefana, kada im je Bog podario drugoga sina -buduceg osnivaca Sveto Trojicke Lavre, ukras Crkve Pravoslavne i nesalomnioslonac svoje zemlje. I mnogo prije njegova rodjenja, cudesna Promisao Bozijanaznacila je da ce on biti veliki izabranik Boziji i sveti izdanak blagoslovenogroda.

Jedne nedjelje, naime, njegova pobozna mati bila je dosla u hram nabozanstvenu Liturgiju i smjerno stala, po ondasnjem obicaju, u trijem crkveni,zajedno sa drugim zenama. Sluzba je bila pocela. Otpjevana je vec i Trisvetapjesma, kada se nesto prije citanja svetog Jevandjelja odjednom, usredopste tisine i poboznog cutanja, iz njene utrobe oglasi dijete, privukavsi paznjumnogih. Kada je bila otpjevana Heruvimska pjesma, dijete je iz Marijine utrobekliknulo i drugi put, ovoga puta tako jako da se njegov glas cuo u cijeloj crkvi.Njegova majka se, razumije se, uplasila, a zene u njenoj blizini pocele su danagadjaju sta bi mogao da znaci taj djetinji klik. Liturgija je, pak, tekla dalje.Kada je svestenosluzitelj objavio "pazimo, Svetinje Svetima", dijete je kliknulo

treci put, a zbunjena majka samo sto se nije srusila od straha, pocela je daplace ... Uto je zene koje je okruzise, pocese ispitivati gdje je dijete koje sucule. Uzbudjena, sva u suzama Marija je jedva uspjela da izusti: "Ja nemambebu ... pitajte nekog drugog". Zene se pocnu obazirati naokolo i, ne vidjecidijete, opet je saletehu pitanjima. Tada im ona kaza da je bremenita, a one sejos vise cudjahu: "Kako moze vriskati beba koja je jos u utrobi?"

"Ja se i sama tome cudim", odgovorila je Marija, "u velikoj sam nedoumici istrahu"... zene je onda ostave na miru, ne prestajuci da se iscudjavajuneobicnom dogadjaju.

U nase vrijeme svjedoci takvog dogadjaja vjerovatno bi se potrudili da istraze

razloge, koji su izazvali ovu neobicnu pojavu. Pronicljiviji bi se mozda, osmjelilida doslute da se molitveni zanos pobozne majke u trenucima triju vaznihmomenata bozanstvene Liturgije prenio u vidu cudesnog uzbudjenja i naplod, koji je ona nosila u utrobi. Ali, u ono vrijeme voljeli su ne toliko ljubopitnamudrovanja, koliko bogobojazljivo ispitivanje puteva Promisli i narod je, izlazeciiz crkve, ponavljao ono sto je napisano o Jovanu Preteci u svetom Jevandjelju:"Sta li ce biti ovo dijete? Neka na njemu bude volja Gospodnja!"...

2

7/23/2019 45940266------

3/51

Dostojno je divljenja sto se dijete, iz utrobe, nije oglasilo negdje izvan hrama, uosami kad u blizini nije bilo nikoga, no upravo medju narodom, da mnogi cuju ibudu pouzdani svjedoci dogadjaja. Zanimljivo je i to da se nije oglasilo tiho, noda ga cuje citava crkva, kao da je htjelo da stavi do znanja da ce se njegovaslava pronijeti vascijelom zemljom, i da se nije oglasilo kada mu je majka bilanegdje drugdje, na gozbi, ili dok se odmarala, nego bas u hramu Bozijem i basu vrijeme molitve, kao da je htjelo da ukaze da ce biti stameni molitvenik predBogom, nije se oglasilo bilo gdje nego u crkvi, na mjestu svetom, mjestucistom, gdje su Svetinje Gospodnje i gdje se savrsavaju svestene sluzbe,naznacujuci time da ce i ono samo biti savrsena svetinja Gospodnja u srahuBozijem. Dostojna je paznje i okolnost da se nije oglasilo jednom ili dva puta,no upravo tri puta, ukazujuci time da ce biti istiniti ucenik Svete Trojice, buducida se broj tri pretpostavlja svakom drugom broju, zato sto je uvijek izvor ipocetak svega dobrog i spasonosnog...

Buduci vazda predani volji Bozijoj i pazljivi prema putevima Promisla, Kirilo iMarija shvatise znake Bozije i u skladu sa njima se rukovodjahu. Poslije

opisanog dogadjaja, narocito je pazljiva bila majka. Imajuci stalno na umu da uutrobi nosi mladenca koji ce biti izabrani sasud Duha Svetoga, ona se za svepreostalo vrijeme svoje bremenitosti pripremala za taj susret sa buducimpodviznikom blagocasca i uzdrzanja i zato je i sama cuvala dusu i tijelo u cistotii strogom uzdrzanju u svemu ... uvijek pobozna i usrdna molitvenica, Marija je usrcu sada osjecala jaku potrebu za molitvom i zato se cesto udaljavala odljudskih pogleda i u tisini usamljenosti sa suzama izlivala pred Boga svoju zarkumaterinsku molitvu u vezi sa buducom sudbinom svoga ceda. U srogom postu icestoj molitvi zivjela je bogobojazljiva majka svetoga djeteta, i ono samo, josprije svoga dolaska na svijet, na neki nacin se tako ociscavalo i osvecivalo. Oroditelji, kad biste znali koliko dobra ili, naprotiv, koliko zla mozete nanijetisvojoj djeci jos prije njihova rodjenja! Zacudili biste se tacnosti suda Bozijeg,koji blagosilja djecu kroz roditelje i roditelje kroz djecu i grijehe otaca na djecuprenosi i, pomisljajuci na to, pobozno biste savrsavali roditeljsku sluzbu,povjerenu vam od Onoga od Koga svaki rod na nebesima i na zemlji vuce svojeime.

Kiril i Marija su vidjeli na sebi veliku milost Boziju i njihova poboznost trazila jeda svoje osjecanje blagodarnosti izrazi nekim spoljasnjim podvigomblagocasca, nekim bogobojazljivim zavjetom. I oni dadose obecanje: ako miBog poda sina, posvetice ga na sluzenje Njemu. To znaci da su obecali da ceuciniti sve da se njihovom djetetu u buducnosti ispuniti volja Bozija, o kojoj su

im bila data znamenja ...

3. maja 1319. g. u domu bojarina Kirila nastadose opsta radost i veselje: Bog jeMariji dao sina ... Kada je proslo cetrdeset dana od rodjenja, roditelji donesosemladenca u hram Boziji da obave sveto Krstenje i, istovremeno, ispuneobecanje da ce sina prinjeti kao neporocnu zrtvu Bogu. Svestenik je na krstenjudjetetu dao ime Vartolomej, zato sto se tog dana (11. juna) svetkovao dansvetog apostola Vartolomeja, kako je to zahtijevao tadaslji crkveni obicaj. To

3

7/23/2019 45940266------

4/51

ime je i po svome znacenju - "sin radosti" bilo narocito utjesno za njegoveroditelje ...

Vremenom su oni kod svoga ceda poceli da primjecuju nesto neobicno: kada semajci dogadjalo da jede hranu s mesom, dijete nije htjelo da sisa, a srijedom ipetkom i bez obzira na to sto je postigla uopste nije jelo! I to se ponovilo ne

jednom ili dvared, ponavljalo se stalno. Majka je, naravno, zabrinuta mislila daje dijete bolesno, savjetovala se sa drugim zenama, koje su ga brizljivopregledale, ali na njemu nije bilo nikakvih vidljivih znakova bolesti, niunutrasnjih ni spoljasnjih: naprotiv, malisa ne samo sto nije plakao, nego jeveselo gledao, osmjehivao se i igrao rucicama. Obrativsi paznju na vrijemeovog djetetovog "posta", vidjeli su u tome izraz "prethodnih sklonosti majke idjetetovog buduceg stanja".

Jednom je Marija bila dala sina jednoj drugoj zeni na podoj, ali ono nije htjelo nida okusi od mlijeka tudje majke. Tako je poslije bilo i sa svakom drugomdojiljom. Dobri izdanak dobroga korijena hranio se samo mlijekom one koja ga

je rodila. Tako se ovaj mladenac koji je od majcine utrobe poznao Boga, jos upelenama ucio istini, jos u kolijevci uzdrzanju.

Mnoge majke danas, medjutim, ne smatraju vaznim da same doje svojedijete ... Ali, zbog cega je Tvorac prirode ispunio majcine grudi mlijekom, akone toga radi da u njima pripremi hranu za novorodjence. Sa tom hranom, samlijekom majcinim, u dijete se ulijevaju i njegove buduce sklonosti i narav. Akoje, na primjer, dojilja - tudja majka gnevljiva, neuzdrzana i mrzovoljna, takvoce biti i dijete koje doji. Dijete koje se odgaja na tudjem a ne na majcinommlijeku, nece imati takvu vezu sa majkom i ljubav prema njoj, kao djeca koja sehrane mlijekom sopstvene majke.

GLAVA II

Blagodatni djecak

Kada je Vartolomej napunio sedam godina, roditelji su ga dali da se ucipismenosti. Nasi blagocestivi preci su uvijek gledali na ucenje citanja i pisanjakao na sveto djelo: pismenost je davala kljuc za citanje i razumijevanjeBozanskih Pisama. I skole pismenosti kojih je tada bilo veoma malo, osnivanesu brigom episkopa i uopste duhovnistva. Rostovski episkop je tada bio Prohor,obrazovani i blagocestivi covjek pod njegovim rukovodstvom su, naravno, zaucitelje u skoli odredjivani bogobojazljivi ljudi.

Zajedno sa Vartolomejom su ucila i dva njegova brata, stariji Stefan i mladjiPetar. Braca su sa uspijehom ucila, iako Petru tada nije bilo ni sest godina, dokje Vartolomej za njima daleko zaostajao. Ucitelj je Vartolomeja kaznjavao,drugovi su ga korili i cak mu se smijali, roditelji ga ubjedjivali, a i on sam jenaprezao sve snage svoga djetinjeg uma, provodio noci nad knjigom i cesto,

4

7/23/2019 45940266------

5/51

krijuci se od ljudskih pogleda, negdje u samoci, gorko plakao zbog svojenesposobnosti i vatreno se i usrdno molio Gospodu Bogu: "Daj mi Gospode, darazumijem taj pravopis, Ti me nauci, Gospode, prosvijetli i urazumi!" Ali mucitanje i pisanje, ipak, i dalje nijesu polazili za rukom. "Tesko je covjeku", kazemitropolit Platon, "kada svom dusom zeli da uci, kada osjeca u sebi plamenuprivlacnost prema prosvecenosti a onda na putu ostvarivanja svojih zeljasusretne neke nesavladive prepreke". I dobro dijete je jako tugovalo zbog svojeneuspjesnosti. Tugovali su zbog toga i njegovi roditelji i ucitelj: sve je boljelosto se malisan lisava velikog Bozjeg dara obrazovanja. No ocigledno je bilopotrebno da se djecak, o kojem je Bog pokazao toliko dobrih predznaka,zarana, iz sopstvenog iskustva nauci da niakav uspijeh, nikakvo znanje,nikakvu sposobnost i ne treba pripisivati sebi, no samo Bogu, Ocu svjetlosti odKojega odozgo silazi "svaki dar dobri i svaki poklon savrseni" (Jak.1,17) i da setreba "smiriti pod mocnom rukom" (1.Pet.5,6) Onoga koji "obasjava svakogacovjeka koji dolazi na svijet" (Jov.1,9). Sta sve nepobjedjuju marljivost i trud aiznad svega molitva, a narocito molitva koja dolazi iz cistog srca nezlobivog

djeteta?! I tako je Gospod, Koji je "blizu svih sto Ga prizivaju u istini"(Ps.144,18) uslisio na kraju, i usrdnu molitvu blagorazumnog djecakaVartolomeja i podario mu ono za sto je molio.

Jednom Vartolomeja otac posalje u polje da trazi konje, i taj zadatak narocitoleze na dusu djecaku, koji je volio da se osamljuje od ljudi. Upravo ovdje se idogodi sa njime nesto slicno onome sto se desilo sa Saulom, kojeg je isto takootac poslao da pronadje izgubljene magarce, pa je susreo proroka Samuila kojimu je objavio da ce on biti car nad Izrailjem.

Na polju, ispod jednog duba, Vartolomej ugleda nepoznatog starca crnorisca,po cinu prezvitera. Smjerni i na andjela nalik starac prinosio je ovdje svoje

molitve sveprisutnome Bogu i pred Svevidecim izlivao suze srdacnog umilenja.Poklonivsi mu se, skromni djecak se sa postovanjem odmace u stranu, nezeleci da prekida monahov razgvor sa Bogom, te stade u blizini, cekajucizavrsetak molitve. A starac, kad zavrsi molitvu, sa ljubavlju pogleda na krotkodijete i, prozrijevajuci u njemu izabrani sasud Duha Svetoga duhovnim svojimocima, umiljato ga pozva k sebi, blagoslovi, ocinski poljubi i upita: "Sta ti treba,cedo?"

Iako su ga poslali da trazi konje, Vartolomejeva dusa koja je tugovala, i sada jebila potpuno obuzeta tuznim mislima o svojoj nesposobnosti za ucenje. Djecakje bio zaboravio u taj mah na konje i sa djetinjom prostodusnoscu poce da prica

starcu o jadu svoga srca - "Dali su me da se ucim pismenosti" rekao je krozsuze "i dusa moja bi najvise od svega zeljela da nauci da cita slovo Bozije. Ali,ma koliko se trudio nikako ne mogu da naucim, ne razumijem sta miobjasnjavaju, i mnogo sam nesrecan zbog toga. Pomoli se Bogu za mene, svetioce, - umoli Gospoda da mi otkrije da razumijem knjigu: ja vjerujem da ce Bogprimiti tvoje molitve".

Raznjezi se starac od ovih rijeci malisanovih. Vidjeci njegovo usrdje i diveci seljepoti djetinje duse koja se odrazavala na njegovom krotkom licu, podize ruke,

5

7/23/2019 45940266------

6/51

pogled uzvede k nebu, uzdahnu k Bogu iz dubine srca i poce se moliti, trazeciza dijete prosvjetljenje odozgo... O, kako je vatrena bila ta molitva tajanstvenogstarca pod otvorenim nebom, u sjenci duba i sa kakvim je trepetom nadesjedinjavao s njom svoju cistu djetinju molitvu blazeni Vartolomej! U tomdirljivom jedinstvu dviju dusa duse sjedovlasog starca i duse malog djecaka njihova zajednicka molitva, kao cisti tamjan uzvijala se u nebo do prestolaSvevisnjega.

Starac zavrsi svoju molitvu svetom rijecju "amin" i pazljivo izvuce iz njedaraskrinjicu. Otvorivsi je, s tri prsta uze otuda malu cesticu svete prosfore, iblagosiljajuci njome Vartolomeja, rece: "Uzmi ovo, cedo, i pojedi, ovo ti se dajekao znak blagodati Bozije radi razumijevanja Svetoga Pisma. Ne gledaj nasto jecestica svetoga hljeba tako mala: velika je sladost od nje kad je jedes".

Treba li govoriti s kakvim je ushicenjem primio sveti djecak ovaj blagodatnidar! Suze radosnice sijale su u njegovom djetinjem pogledu. Sastrahopostovanjem je jeo sveti hljeb ... O, kako mu je bila slatka ta tajanstvena

hrana!

"Zar o ovome nije receno u psalmima" rekao je on starcu, "kako su slatkejeziku mome rijeci Tvoje, sladje od meda ustima mojima, i dusa moja zavolje ihveoma!" (Ps.118,103). Obratimo paznju na to da je mladi Vartolomej po svojojradoznalosti i usrdnosti, naucio napamet od svojih poboznih roditelja mnogopsalama, i naravno, ponavljao ih za usamljenih setnji po poljima i lugovimasvoje zemlje. Zato su mu i sada pale na pamet navedene rijeci Psalmopjesnika.

"Ako vjerujes, cedo" odgovorio mu je starac, "vise od ovoga ces vidjeti. A zapismenost se ne brini: znaj da ce ti od sada Gospod dati razumijevanje knjigevise nego sto ga imaju tvoja braca i drugovi, tako ces i drugima koristiti".

Radujuci se od sveg srca sto mu je Bog dao da se sretne sa takvim svetimstarcem, Vartolomej je sa nasladjenjem upijao njegove svete pouke kaosjeme na dobru zemlju, tako su i blagodatne rijeci starceve padale na njegovodobro srce.

Kada ga je dovoljno poucio o spasenju duse, starac je vec htio da ode svojimpute. Ali se pametni djecak nije htio rastati sa svetim nastavnikom, pao mu jepred noge i sa suzama ga preklinjao da podje u kucu njegovih roditelja. "Mojiroditelji", govorio je Vartolomej, "mnogo vole takve kao sto si ti, oce! Ne ostaviih bez svog svetog blagoslova!"

Koliko se djetinje jednostavnosti ogleda u tim rijecima dobrog djecaka! U njimase razotkriva sva dusa svetog djeteta punog ljubavi, i kako su srecni roditeljikoje Bog blagoslovi takvom djecom! Zaista su takva djeca Boziji blagoslov.Ona ne nose taj nebeski blagoslov samo u sebi, no ga sakupljaju, takoreci,odasvud, da bi ga privukli na roditeljski dom.

Sa osmjehom ljubavi, starac je slijedio svoga mladog gostoljupca, a roditeljiVartolomejevi su ga casno docekali. Za pobozne ljude takav starac inok

6

7/23/2019 45940266------

7/51

uvijek je pozeljan gost i Kiril i Marija su narocito voljeli da primaju u svojoj kucina pocinak monahe. Primivsi blagoslov od starca oni su mu predlozili da jede.No, gost nije zurio da sjedne za trpezu: " Prvo treba okusiti duhovnu hranu",rekao je i krenuo u odaju za molitvu, koja je u staro dobro vrijeme postojala usvakoj kuci poboznih knezeva i bojara. Tamo je sa sobom pozvao Vartolomeja,blagoslovivsi pocetak treceg casa, zapovjedio mu da cita psalme ... Uzalud jeizbezumljeni djecak izgovarao da ne zna: starac mu je sam dao u ruke knjigu iuporno govorio da neizostavno cita rijec Boziju. I sta se dogodilo? Djecak jeuzeo blagoslov od starca, pobozno se prekrstio i poceo da cita stihove Psaltirasasvim skladno i razgovjetno! ... On koji je do tada tako slabo ucio i maloshvatao! ... Kako je kasnije o tome pricao i sam Prepodobni, nad njim seispunila, primjecuje blazeni Epifanije, rijec proroka: "Tako govori Gospod: dajucirijeci Svoje ustima tvojim" (Jerem.1,9).

Poslije toga, sveti gost je objedovao. Kada je na kraju, zavrsivsi, blagoslovioobradovane domacine, htio je da se udalji, ali je smjernim bojarima bilo zao dase tako brzo rastanu s njim: htjeli su da jos porazgovaraju sa starcem koji je bio

iskusan u duhovnom zivotu i kod kojeg su vec primjetili dar prozorljivosti.Izmedju ostalog, ispricali su mu kako se njihov sin, buduci jos u utrobi matere,triput oglasio u crkvi, i htjeli su da znaju sta o tome misli starac, koji ih jesvojom silnom neobicnoscu prisiljavao da se nehotice zamisle o njemu.

"O dobri supruznici!" rekao im je na to starac, "to vas je Gospod udostojiovelike milosti, - dao vam je takvog sina!" Zasto se bojite tu gdje nema mestastrahu? Vi treba da se radujete Sto vas je Bog blagoslovio takvim djecakom: Onje izabrao vasega sina jos prije njegovog rodjenja. A da govorim istinu dacuvam znak: od sada ce djecak dobro razumijevati svu mudrost iz knjiga islobodno ce citati Slovo Bozije. Znajte, da ce zbog svojeg smjernog zivota vas

sin biti velik pred Bogom i ljudima! Starac je vec bio ustao da podje, kada se napragu kuce jos jednom obratio Vartolomejevim roditeljima i izrekao uprorocanskom duhu, ove zagonetne rijeci: "Jednom ce vas djecak biti umanastiru Presvete Trojice, on ce k sebi privesti mnoge da razumiju Bozijezapovijesti".

Gostoljubivi domacini ispratise gosta do vrata svoga doma. Ali on tu odjednompostade nevidljiv, tako da Kiril i Marija nehotice pomislise nije li to bio AndjeoBozji k njima poslat da daruje premudrost njihovom sinu? I oni duboko u svojapobozna srca urezase njegove tajanstvene rijeci.

Medjutim, kako je starac rekao tako se i dogodilo: sa djetetom se zbila cudesnapromjena. Bilo koju knjigu da je otvorio istoga casa bi pocinjao da cita bezikakvih teskoca i shvata smisao onoga sto je citao. Tako je dar Boziji, koji mu jetako neocekivano poslat s neba djelovao na malog Vartolomeja i prosvijetlionjegov um.

I u nase vrijeme se cesto mogu sresti primjeri vatrene poboznosti djece,dugotrajnih plamenih molitava, sa suzama, ljubavi prema Bogosluzenju,usrdnog stremljenja ka podrazavanju podviga svetih Otaca. To se dogadjaobicno u onim blagocestivim porodicama, u kojima se deca vaspitavaju u srahu

7

7/23/2019 45940266------

8/51

Bozijem, na tekstovima zitija svetih, pod okriljem hrama Bozijega. A u drevnojRusiji se svekoliko vaspitanje djece izvodilo u strogo crkvenom duhu. Takvaosjecanja i ta cista, sveta stremljenja djece, ne unose u njihovu mladu dusutugu i mrak, no radosni mir, vedrinu i spokojstvo. Odatle djeca crpu duhovnucvrstinu, u njihovoj dusi se slazu svijetli likovi svetog zivota, zivota po HristovuJevandjelju, likovi svetinja za citav zivot, kojoj se, sa toplim osjecanjemobracaju i kasnije, u dubokoj starosti. I sto su jaca u djetinjstvu ta svetastremljenja, ona kasnije sve mocnije osvjetljavaju tamu zivota u ovoj dolinizemaljskoj, mire gosta na zemlji, umornog od zivotnih nedaca, sa njegovomneveselom sudbinom i sokole ga, ukrepljuju i tjese za preteskog stranstvovanjana putu ka nebeskoj otadzbini.

Tako je bilo i sa djecakom Vartolomejem. Rano se u njegovoj dusi, vaspitavanojprimerima poboznosti i vjerskim knjigama, javilo osjecanje ljubavi za molitvu ispremnosti za podvige, gotovosti da u svemu ugodi Bogu. Jednostavno, dobrodjetinje srce predstavlja vrata za Boziju blagodat, pa je i Gospod s toga rekaodjeci: "Takvih je Carstvo Nebesko" (Mat. 19,14). Rano je sisla blagodat Bozija i

u srca djecaka Vartolomeja i njime ovladala. Svom dusom je Vartolomej zavoliocrkveno bogosluzenje i nijednu crkvenu sluzbu nije propustao ...

Nasi preci nijesu poznavali i nijesu voljeli da citaju bilo kakve knjige svjetskogsadrzaja: zitija Svetih, svetootacka literatura, zbornici, ljetopisne povijesti ominuloj sudbini rodne zemlje to su knjige, koje su bile omiljeno stivo onogavremena. Naravno, ni u kuci blagocestivog bojara Kirila njih nije nedostajalo,djecak Vartolomej ih je citao i citao, pa je mozda, ko zna, i neke rukopise iz XII XIV vijeka, koji su se sacuvali u biblioteci Sergijeve Lavre iz vremena njenogosnivaca, on sam i prenio u pustinju, kao jedino drago nasljedstvo od svojihroditelja. Crpeci iz knjiga pouke duhovne mudrosti, on se trudio da ih odmah

primjeni na svoj zivot "ne onako", kaze mitropolit Filaret - "kao mnogi ucenicikoji dugo uce i, cije ucenje cveta na rijecima ali na djelu ne sazreva". On je brzoshvatio da jos u djecackom uzrastu strasti pocinju da ispoljavaju svojupogibeljnu moc i da je za uzdrzanje potreban veliki trud, shvatio je vec tada dase onaj ko se od mladosti preda njihovom uticaju i popusti im, vezuje zaporocne sklonosti, i da ih potom veoma tesko savladava. I eto, blagorazumnidjecak preuzima sve da bi se ogradio od njihovog uticaja, i odsijeca sve putevekojima strasti obicno nalaze pristup k srcu covjekovom. Tako se on, prije svega,potpuno kloni djecijih igara, sala, smijeha i praznoslovlja, imajuci u vidu da "zlirazgovori kvare dobre obicaje"(1Kor.15,33), i da "sa svetima postupas sveto, scovjekom vjernim vjerno" (Ps.17,27). Zatim, saznavsi da je uzdrzanje u svemu

najbolje sredstvo da se savladaju strasti, i da su duh, koji je slobodan od strasti,i njima nepomracena misao uvijek spsobni da osjecaju blagodat Boziju - svetidjecak na sebe nalaze strogi post: srijedom i petkom on ne jede nista, a ostalimdanima se hrani samo hljebom i vodom. O bilo kakvoj drugoj sladokusnoj hrani,o vinu da i ne govorimo, on ne dozvoljava sebi ni da pomisli cijelog svog zivota.

Brizna mati se trudila da ublazi strogost njegovog posta: "Ne iznuruj sebepretjeranim uzdrzanjem, sine moj", govorila je ona, - "da se ne razbolis odiznurenosti, tada ces i nama napraviti veliku nevolju. Ti si jos dijete, tjelesno jos

8

7/23/2019 45940266------

9/51

uvijek rastes. Pogledaj: nijedan tvoj vrsnjak ne nalaze sebi takav post, ni tvojabraca, ni drugovi, tako ne poste kao ti. Druga djeca i po sedam puta dnevnojedu, a ti, dijete moje, jedes samo jednom dnevno, i to svaki dan tako; prestanida tako cinis, nije to u tvojoj moci: svako dobro je dobro ako je sa mjerom i usvoje vrijeme. Jedi barem zajedno s nama".

Ali, blagorazumni djecak je krotko odgovarao na te savjete premile matere: "Neogranicavaj me u tome, rodjena moja, kako ne bih radio protiv tvoje volje. Neodvracaj me od uzdrzavanja koje je tako omiljelo mojoj dusi! Zasto savjetujessvome sinu ono sto nije korisno? Pa vi ste mi rekli da sam ja jos u kolijevcipostio srijedom i petkom! Kako mogu da ne prinudjavam sebe da ugodim Bogu,kako bi me On izbavio od mojih gijeha?"

"Nemas jos ni dvanaest godina," prigovarala je majka: "a ti vec govoris osvojim grijesima! Mi smo nad tobom vidjeli ocigledne znake blagodati Bozije.Dobar si dio izabrao, koji ti se nece oduzeti, - kakve ti grijehe imas?!"

"Prestani, majcice", zalostivo bi joj odgovarao sin, "sta to govoris?! Ponela te jemajcinska ljubav prema djeci, sto je i prirodno, ali cuj sta kaze Sveto Pismo:"Niko nije cist pred Bogom, makar pozivio i jedan dan na zemlji" (Jov.14,5).Niko nije bezgresan, samo jedini Bog, a bozanstveni David govori o nasojslabosti: "U bezakonjima se zaceh i u grijesima rodi me mati moja ... (Ps.50,7)Zato neka se ne hvali nijedan covjek!" "A jelo nas, naravno, "ne postavlja predBogom"(Kor.8,8).

Mati se cudila razumnim rijecima svoga sina, i ne zeleci da smeta njegovojslobodnoj zelji da ugadja Bogu, obicno mu je govorila: "Ako tako rasudjujes,onda radi kako hoces! Gospod s tobom, ja te necu ometati u dobru, dijetemoje"... i sveti djecak nikada nije dozvolio sebi cak ni da okusi kakvo slatko jeloili pice, slijedeci mudri savjet Vasilija Velikog: "Ako hoces uci u raj, uzdrzistomak, bjezi od pijanstva". Tako kroteci svoje mlado tijelo uzdrzanjem i trudecise da cuva svoju dusevnu i tjelesnu cistotu, on ni u cemu nije povredjivao voljusvojih roditelja: kao krotki i poslusni sin, bio im je istinska utjeha.

"U njemu se vidio savrseni inok jos prije primanja inockog obraza" kaze blazeniEpifanije, njegov razvoj je bio sav od skromnosti i cistote. Niko ga nije vidjao dase smije, a ako bi ponekad na njegovom prekrasnom licu za kratko i zalebdioosmijeh, i on bi bio uzdrzan. Njegovo lice, medjutim, pocesto je bilo zamisljeno iozbiljno, a u ocima su mu se mogle vidjeti suze svjedoci njegovog srdacnogganuca. Vartolomejeve usne nikada nijesu ostavljale bogonadahnute psalme

Davidove. Uvijek tih i cutljiv, krotak i smiren, on je sa svima bio ljubazan isrdacan, ni na koga se nije ljutio, od svih je sa ljubavlju prihvatao slucajneneprijatnosti. Hodio je u staroj odeci, a kada bi susreo siromaha, rado bi mudavao sto je imao. Pobozno nazidavanje sopstvene mlade duse nagonilo ga jeda trazi osamu, gdje bi prebivajuci nasamo s Bogom, mogao pred Njim u suznojmolitvi izliti sva sveta osjecanja svoga nezlobivog srca, i u tomesamopredavanju Bozijoj volji traziti okrepljenje duhovno za put koji mupredstoji. Narocito je volio da se moli nocu, ponekad je i citave noci provodiobez sna, brizljivo se trudeci da to skrije od ukucana. A kakvom je djetinjom

9

7/23/2019 45940266------

10/51

iskrenoscu i plamenom ljubavlju k Bogu, kakvom, tako treci mudrackomprostodusnoscu odisala njegova cista molitva! "Gospode! prizivao bi usrdacnom umilenju ako je istina ono o cemu su mi pricali moji roditelji; ako siprije moga rodjenja na svijet Ti blagoizvolio da na meni ubogom objavis divneznake Svoje blagodati, onda neka bude volja Tvoja, Gospode! Neka bude,Gospode, Milost Tvoja na meni! I daj mi da Te od mladosti zavolim svim srcemsvojim i svom dusom svojom, i da posluzim samo Tebi, jer sam Ti privrzen odutrobe matere moje! Od utrobe, od grudi matere moje, Bog moj jesi Ti! I kaosto me je blagodat Tvoja posjetila dok sam jos u utrobi majcinoj bio, tako mene ostavi ni sada, Gospode! Doci ce vreme, ostavice me otac moj, i mati moja,a Ti primi me, ucini me Svojim, pribroj me izabranom stadu Svome! Za Tebesam predodredjen ja, zlehudi, od samih povoja, izbavi me, Gospode, od svakenecistote, od svake nevolje dusevne i tjelesne! Udostoj me da tvorim svetinju ustrahu Tvome, Gospode! K Tebi jedinome neka tezi moje srce; da mi ne omilinijedna sladost ovoga svijeta, da me ne zanesu ljepote zivota! Neka samo uzTebe prione dusa moja, i neka me sacuva desnica Tvoja. ... Nemoj mi nikada

dopustiti da se radujem radoscu ovoga svijeta, no me ispuni, Gospode,duhovnim radovanjem i neizrecenom Bozanskom sladoscu! Duh Tvoj blagi,neka me upravi na put pravi!"

I nehotice, svako ko je video Vartolomeja, divio mu se, govoreci u sebi sacudjenjem: sta ce biti od ovog djeteta, kojeg je Bog udostojio takve blagodatiod ranog djetinjstva?

...I djecak je vremenom postao mladic. Odrastajuci godinama odrastao je i upoboznosti, i sam po sebi, u njemu se zacinjala zelja za monaskim podvigom isvakim danom je sve vise i vise rasla i sazrijevala dok se na kraju nijeprometnula u plamenu zedj duse.

Ali tim zavjetnim snovima nije bilo sudjeno da se ispune u rostovskoj zemlji.Njima je bilo predodredjeno, Bozijim Promislom, da se ostvare u mracnojpustinji, usred neprohodnih suma radonjeskih, da bi otuda ziva svetinja sijalasvjetloscu svog svetog zivota i blagodatnog ucenja gradu Moskvi, koji sepripremao da bude prva prestonica vascijele Ruske zemlje.

Pogledajmo sada, kako je prenesena ova blagodatna svetiljka iz predjelaRostova Velikog u krajeve nepoznatog Radonjeza kako je prenesenanevidljivom rukom Bozijeg Promisla, koji upravlja obicnim putevima djelaljudskih.

GLAVA III

Poslusni mladic

Ovdje treba reci nekoliko rijeci o tome u kakvom se polozaju nalazila ruskazemlja u to vrijeme, da bismo znali u kakvim su uslovima zivjeli Vartolomejeviroditelji i u kojim se uslovima vaspitavao sam Vartolomej. Otvorimo na trenutak

10

7/23/2019 45940266------

11/51

nesrecne sranice ruske istorije, da bismo jasnije vidjeli kakvog je velikog muzaBog poslao mnogostradalnom ruskom otacastvu u liku smirenog Svojegizabranika, pustinjaka radonjeskog, u ona teska vremena. Na tamnim slikamaistorijskih zbivanja, njegov svijetli lik blista pred nama u svoj svojojnezemaljskoj ljepoti.

Zaista su tada bila teska vremena. Kao najgrdje breme na plecima ruskognaroda, lezalo je tatarsko ropstvo. A o zbacivanju tog omrznutog ropstva sasebe, niko nije smio ni pomisliti. Knezevi su zato i odlazili u Ordu, prestonicutatarsku, ili da se poklone groznim mongolskim kanovima, ili da se sude inadmecu medjusobno. Koliko je samo blagorodne krvi ruskih knezeva tadaproliveno u zlatnoj Ordi zbog zavisti i bratoubilacke mrznje vlastoljubivihsuparnika! Istoriograf Karamzin opravdano primjecuje da je stara ruskaposlovica "blizu Cara blizu smrti" nastala onda, kada su nasu otadzbinusapinjali mongolski lanci. Knezevi su dolazili u Ordu kao na strasni sud"... Onisu tamo cesto i svoju dusu polagali za vjeru pravoslavnu i svetu Rusiju. Polazeciu Ordu, obicno su pisali zavjestanja, oprastajuci se zauvjek sa svojom

porodicom. Narod je stradao od samovolje grubih i gordih tatarskih vojnika ibisaka (cinovnika) koji su se bili razmiljeli po svim gradovima. Nikoga oni nijesustjedeli, sto su htjeli to su i radili: gradove i sela su palili i pljackali, Bozijehramove rusili ili skrnavili, a ljude ubijali ili odvodili u ropstvo. Cak i trgovci, iproste mongolske skitnice su se ophodili prema nasim precima kao premaprezrenim robovima. U takvom haosu, u nedostatku jedne jake vlasti, postojaoje povoljan prostor za strasti nevaljalaca, kojih uvijek ima mnogo, narocito uzlim vremenima. Tatarsko ropstvo je ostavilo traga i u narodnoj dusi.Zaboravivsi narodni ponos, mi smo se naucili niskim ropskim lukavstvima kojaslabima zamenjuju moc: obmanjujuci Tatare, jos vise smo obmanjivali jednidruge. Otkupljujuci se novcem od nasilja varvara, postali smo koristoljubiviji ibezosecajniji prema uvredama, stidu, skloni bezobzirnosti inoplemenih tirana.Od vremena Vasilija Jaroslavica do Jovana Kalite (najnesrecniji period!) ruskootacastvo je vise licilo na mracnu sumu. Nego na drzavu: sila je postala pravo.Ko je mogao, grabio je, ne samo od tudjina, nego i od svojih. Nije bilo sigurnostini na putu, ni u kuci, lopovluk je postao uopste izvor bogacenja.

Da, tesko je bilo ruskoj zemlji u tim nesrecnim vremenima. Tesko je bilo inemoguce, savladati jakog neprijatelja, a upravo zato, sto su se ruski knezevisve vise medjusobno svadjali, jedinstva nije bilo, na komadice je bilarazdijeljena prostrana ruska zemlja. I da na kraju nijesu shvatili neophodnosttog jedinstva ko zna? mozda bi sasvim propala pravoslavna Rusija, pavsi

pod vlast jos opasnijih neprijatelja, kakvi su u to vrijeme bili Litva, Poljska,Madjarska i Svedska ...

Ali, Bog nije dopustio da se dogodi takva nesreca. Prije svih, opasnost sushvatili crkveni pastiri: oni su knezevima vazda govorili da je za spas Rusije odkonacne propasti neophodna njihova sloga. Kad god je bilo moguce, pastiriCrkve bivali su izmiritelji u medjusobnim knezevskim zavadama, djelujuci iubjedjivanjem, i silom duhovne vlasti. A prozorljivi mitropolit Petar bio jepolozio cvrst temelj ujedinjenju ruske zemlje, preselivsi se zauvijek iz Vladimira,

11

7/23/2019 45940266------

12/51

7/23/2019 45940266------

13/51

imanja. Tesko je bilo Kirilu poslije svega sto je iskusio u Rostovu da tamoostane, a mozda su mu upravo moskovski namjesnici naredili da se udalji izRostova, i zato je odlucio, cim se ukaze prilika, da napusti rodni grad i predje usluzbu kod drugog kneza.

Prilika se brzo ukazala. Na 12 vrsta od Trojicke Lavre, na putu za Moskvu,

nalazi se selo Gorodiste, ili Gradic, koje se prije zvalo Radonjez. 1328. god.putujuci u Ordu, Veliki Knez Jovan Danilovic je napisao oporuku, u kojoj je,izmedju ostalog, selo Radonjesko" dodjelio Velikoj Kneginji Jeleni sa "malomdjecom". Uskoro poslije toga, selo je preslo u potpunu svojinu mladjegJovanovog sina Andreja. Veliki Knez je zbog maloljetnosti Andrejeve, uRadonjez postavio za namjesnikaTarentija Rtsica, koji je u zelji da privuce vecibroj stanovnika u taj skoro nenaseljen kraj, proglasio razne olaksice na imanjuknezevom. Cim se to proculo u Rostovu, mnogi njegovi zitelji su sa nadomkrenuli u Radonjez. Sa njima se preselio i blazeni Kiril sa svom svojomporodicom i nastanio se u Radonjezu blizu crkve Hristova Rodjenja.

Po tadasnjem obicaju Kiril je tamo imao da dobije posjed, ali on sam nije mogaoda obavlja poslove zbog starosti pa je tu obavezu preuzeo na sebe njegovstariji sin Stefan, koji se vjerovatno jos u Rostovu ozenio. Najmladji Kirilov sinPetar je takodje izabrao bracni zivot a Vartolomej je u Radonjezu nastavio svojepodvige. Razmisljajuci o tastosti svega zemaljskog blazeni junosa je cesto sebiponavljao Prorokove rijeci: "Koja je korist mojoj krvi, kada ce otici u trulez?"(Ps.29,10). Istina, svijet i sve sto je u svijetu, Bog je stvorio za dobro ljudima, alisve to je izopaceno ljudskim strastima, nasiljem i nepravdom, tako da se ljudskizivot sveo na rad i bolest, a duh koji zeli da gradi svoje spasenje u miru svugdjenailazi na prepreke i sablazni. Razmisljajuci na taj nacin, Vartolomej je poceoda moli svoje roditelje za blagoslov da se opredjeli za monaski put. Cesto je

govorio ocu: "oce, podaj blagoslov, i ja cu otici u manastir". - "Pricekaj cedo",odgovarao bi mu otac, "sam vidis; ostarili smo i onemocali, treba jos nekomeda sluzimo. Tvoja braca imaju mnogo briga o svojim porodicama. Nama jedrago sto se ti trudis kako da Gospodu Bogu ugodis. To je dobro djelo ali vjeruj,sine moj, blagodat ti se nece oduzeti, samo nam jos malo pomogni, dok Bog nanama ne javi Svoju milost i ne uzme nas odavde. Isprati nas do groba i tada tiniko nece braniti da ostvaris svoju zavjetnu zelju".

I blagodatni sin se povinovao. Ulagao je sav svoj trud da ugodi svetimroditeljima i olaksa im starost, kako bi zasluzio njihov blagoslov i molitve.Nesputan porodicnim brigama, on se sav posvetio roditeljima, a shodno svom

krotkom i njeznom karakteru bio je za to izuzetno sposoban.

Kakav predivan, poucan primjer i roditeljske razumnosti i sinovske poslusnosti Kiril i Marija nijesu nastojali da utrnu u sinu rasplamsalu Bozju zelju, nijesu gaprinudjivali da se veze bracnim vezama za svjetsku sujetu, kako cine mnogiroditelji ovoga svijeta: oni mu samo ukazivahu na svoje potrebe i nemoci apotajno, vjerovatno, vise imahu u vidu njegovu mladost i davahu mu priliku dajos preispita samoga sebe i da se ucvrsti u svojoj svestenoj namjeri, da se nebi, polozivsi ruku na plug, obazreo natrag. Ali ni Vartolomej nije slijedio primjer

13

7/23/2019 45940266------

14/51

7/23/2019 45940266------

15/51

njegova cista dusa, sva obuzeta plamenom Bozanske ljubavi? Podviznici koji suiskusni u duhovnom zivotu kazu da u pocetku podviga dusa obicno gorineiskazanom zedji za podvigom: sve joj izgleda moguce, svaki trud lak, svakolisavanje nistavno. Blagodat Bozija, kao njezna mati koja voli daje pocetnikuda okusi od onih neizrecenih blaga, koja ga cekaju poslije ispunjenja podviga,daje mu to bez ikakve zasluge sa njegove strane, da bi znao sta ce dobitiposlije ociscenja srca svoga od strasti i da ne bi malaksavao u borbi saneprijateljima covjekovog spasenja. I blazen je onaj ko nije bio rob svojihstrasti, ko je sacuvao neporocnost djetinjstva od mladosti, i od mladosti uzeosvoj krst da bi isao za Gospodom! Dok drugi podviznici obicno provode savzivot u teskoj borbi sa svojim strastima, te blagodat Bozija djeluje u njimaskriveno, tek ponekad ih tjeseci slatkim osjecanjem svoga prisutva, pa se opetskriva kako ne bi pali u visoko misljenje o sebi ovaj izabranik blagodati, zasvoju djetinju jednostavnost, za cistotu svoga srca koje nije znalo za gnusobuporoka, brzo se udostojio blagodatnog spokojstva bestrasca. Na takve seprevashodno, moze odnositi rijec Ljestvicnika: "Onaj koji izidje iz svijeta iz

ljubavi prema Bogu, u samom pocetku dobija oganj koji kad se uvede u dusubrzo rasplamsa silan pozar" i istrijebi strasti. U takve izabranike blagodatispadao je i Vartolomej. Odavno je u njegovoj dusi gorio taj blagodatni oganj, asada je prozeo i cijelo njegovo bice. Njegova masta je vec bila u pustimneprohodnim sumama ...

U Hotkovu se u blizini tri draga groba smireno podvizavao Vartolomejev bratStefan. K njemu je upravo hitao blazeni junosa. Skroman, od djetinjstva naucenda svoju volju potcinjava volji starijih, on se i sada bojao da se osloni na sebe, inadao se da ce u bratu inoku imati vjernog saputnika i iskusnog vodica nanovom preteskom zivotnom putu. Nije imao namjeru da ostane u Hotkovu,njegova dusa je bila zedna tihovanja u pustinji: sto je tezi bio usamljenicki zivotsamotnika, sto je vise u njemu bilo odricanja, to mu je izgledao privlacniji.

I eto, Vartolomej je u Hotkovom manastiru. On podstice brata da ide sa njim datraze mjesto za usamljenicki zivot. Stefan se za takav zivot ne odlucujeodjednom. Do nedavno mirjanin koji je dosao u manastir ne toliko iz cisteljubavi prema Bogu koliko zato sto je njegovo srce slomljeno porodicnomzaloscu trazilo lijeka u tisini svete obitelji, on nije mislio da prihvati podvigiznad svoje mjere i zelio je da prodje obican put monaskog zivota medjumanastirskim zidovima. Ali Vartolomej moli, preklinje i dobrodusni Stefan nakraju popusta pred neprestanim molbama voljenog mladjeg brata i - "prinudjenrijecima blazenoga" pristaje. Braca napustaju gostoljubivo bratstvo i odlaze u

najzabitije sume u okolini ...

U to vrijeme je svako ko je zelio usamljenicki zivot, mogao je slobodno da odesam ili sa prijateljem u sumu i da na bilo kom mjestu gradi sebi kolibicu ili dakopa pecinu i naseli se tu. Bilo je mnogo slobodne zemlje koja nije pripadalalokalnim vlasnicima. Kada bi se oko pustinjaka okupilo nekoliko ljudi, onda sugradili crkvu, trazili kod Kneza pravo da vladaju mjestom, a kod mjesnogsvestenika dozvolu da se crkva osveti, i bratstvo se osnivalo. Ali, Vartolomejnije mislio da stvara bratstvo, nije zelio da oko sebe okuplja bratiju, imao je

15

7/23/2019 45940266------

16/51

samo jednu zavjetnu zelju: da zauvijek pobjegne od svijeta u dubinineprohodnog sumskog cestara, da se od njega skrije, da svijet sasvim zaboraviotselnika.

Dugo su braca hodila okolnim sumama. Na kraju im se svidjelo jedno mjestokoje je bilo udaljeno ne samo od naselja nego i od puteva. To mjesto im je Sam

Bog naznacio za podizanje manastira: i ranije su ljudi toga dostojni nad njimvidjali jedni svjetlost, drugi vatru, a neki su osjecali miomiris. Mjesto senalazilo na deset vrsta od Hotkova jedna nevelika zaravan, koja se uzdizalanad okolinom u obliku makove glavice, zbog cega je dobila naziv Makovec iliMakovica. Duboka, neprohodna suma je sa tri strane okruzivala Makovicu:gusta suma do koje nikada nije dopirala ruka ljudska, pokrivala ju je sa svihstrana gustim krosnjama, koje su visoko k nebu podizale svoje tiho sumecevrhove ... U obliznjim cestarima koji su okruzivali uzvisicu, moglo se naci i malovode, iako je trebalo ici po nju daleko. Mi ne mozemo zamisliti ushicenje koje jetada ispunjavalo dusu i srce mladog otselnika! Konacno, ostvaruju se njegovezavjetne zelje, njegovi iskreni snovi: evo nje davno zeljene pustinje, evo

neprohodne sume! ... Svijet je, daleko iza Vartolomeja! Otselnik se vise tamonece vratiti ovdje ce on naci svoj spokoj, ovdje ce se nastaniti zauvijek,razgovarace sa Jednim Bogom, dijeleci breme sa rodjenim bratom, nesamo potijelu vec i po duhu! ...

Vatreno su se braca pomolila na izabranom mjestu za pustinjski zivot. Predajucise u ruke Bozije oni su prizvali Boziji blagoslov i na samo mjesto svojih buducihpodviga. Zatim su poceli da krce sumu. Sa velikim naporom su prenosili teskabrvna na svojim, iako naviknutim na rad, ali ipak plemickim plecima. Malopomalo, proredjivao se sumski gustis, otkrivajuci mjesto na kojem je kasnijebilo Bogom predodredjeno da procvjeta slavna Sergijeva Lavra. Otselnici su u

pocetku sebi sagradili kolibicu od granja a zatim ubogu keliju. Na kraju, poredkelije su podigli i malu crkvicu. Sve je to bilo napravljeno rukama same brace zato sto je tjelesni rad bio neophodan uslov za podviznicki zivot.

Kada je crkva bila spremna za osvecenje Vartolomej je rekao Stefanu: "Po tijelusi mi stariji brat a po duhu umjesto oca i zato mi reci: u ime kojeg Sveca trebaosvetiti nasu crkvu? Koji ce biti njen prestolni praznik?"

"Zasto pitas mene o tome kad sam bolje od mene znas?" odgovorio mu jestariji brat. "Ti naravno pamtis kako su ti, ne jednom, nasi pokojni roditelji doksam bio tu, govorili: Cuvaj se cedo ti vec nijesi nase vec Bozije dijete, Sam

Gospod te je izabrao jos prije tvog rodjenja i dao ti dobar znak kada si se triputoglasio u utrobi matere, za vrijeme Liturgije". I prezviter koji te je krstio ineobicni starac koji nas je posjetio govorili su tada da je to trostruko tvojeoglasavanje znacilo da ces biti ucenik Presvete Trojice i zato neka nasa crkvabude posvecena Presvetom Imenu Zivotvorne Trojice. To ce biti ne nas izumvec volja Bozija: neka se ovdje blagosilja ime Gospodnje od sada pa do vijeka!"

Zatim oba brata odu u Moskvu da izmole blagoslov od sveruskog mitropolitaTeognosta za osvecenje crkve. On blagonaklono prihvati molioce i sa njimaposla svestenosluzitelje koji su uzeli sa sobom sveti antimins sa mostima svetih

16

7/23/2019 45940266------

17/51

7/23/2019 45940266------

18/51

7/23/2019 45940266------

19/51

Na kraju svoje besjede Mitrofan je rekao Sergiju da ce na mjestu njegovogpustinjskog zivota Gospod rasprostraniti veliki i poznat manastir, iz kojeg ce sepronijeti slava imena Bozijeg daleko na sve strane. Zatim je ocitao kratkumolitvu, blagoslovio svog postrizenika i otisao!

GLAVA VI

Sam sa Bogom

Oprosti nam, prepodobni oce Sergije ako se sada drznemo da mislima udjemou tvoju pustinju, u tvoju ubogu keliju da bismo se svojim gresnim umompriblizili skrovitom svetilistu tvoje duse i utjesili sebe sagledavanjem tvojihpodviga koji su nepoznati svijetu! ...

Radosno na svoj podvig stupa pustinjski otselnik: na to ga niko ne prisiljava, upustinju ga vuce zarka revnost prema podviznistvu. Sve tjeskobe i lisavanja sam prizeljkuje, njegova molitva se izliva u suzama, on sav gori plamenomBozanskom zeljom ... Tako je u pocetku podviga ali prvi zanos brzo prolazi.Dane kada je srce puno zarke revnosti i umilenja i kada su podvizisamosavladjivanja tako laki, smjenjuju dani malodusnosti i nepodnosljive tuge:misli se ne pokoravaju razumu i lutaju posvuda, molitva dira srce, srce spava,dusa se otima da pobjegne ispod krsta i postaje hladna prema svemuduhovnom ...

A tu su jos glad i zedj, hladnoca, opasnost po zivot od divljih zivotinja ili odsiromastva i bespomocnosti i opsta raslabljenost duse i tijela ... Cak i bezazleni,kao sto se vidi, odmor i prirodni san postaju neprijatelji podvizniku, sa kojimase on mora boriti ... a i svijet ga mami sjecanjima na proslost: ipak je on tamo utoplini prijatno zivio, ni u cemu on kao sada oskudicu nije trpio! Pa i tamo se

moze spasti! Cemu taj podvig mimo moci, cemu ta strasna pustinja sa svimnjenim lisavanjima? ... Otisao bi u neki manastir, gdje bi dobra braca sa njimbar dijelila tugu, pomagala mu u borbi i dobrim savjetom i bratskommolitvom ... Tako se svijet i tijelo namecu otselniku sa svojim zahtjevima, a dane govorimo o gresnim kretnjama srca, kada se kao bura podizu strasni porivi igone pustinjaka u svijet, sazizuci ga unutrasnjim ognjem ... i da nema blagodatiBozije koja povremeno daje utjehu podvizniku dodirujuci njegovo stradalnosrce, da nije sile Hristove koja se u nemoci javlja, niko od pustinjaka ne biizdrzao u toj teskoj i za covjeka nepodnosnoj borbi! Ali ovo jos nijesu sveteskoce pustinjackog zivota. Cak i tada kada se blagodatne utjehe izlivaju nadusu otselnika u njegovom srcu se pripremaju pomisli samozadovoljstva

podvizima, pomisli gordosti, koje ponekad dovode nepazljive podviznike dogrubog pada, ili do pomracenja uma. Na taj nacin se za revnitelja duhovnogzivota, po mjeri njegove zrelosti, borba otkriva kao borba ne samo sa tijelom ikrvlju, nego i sa dusima zlobe u podnebesju.

Sveti Oci podviznici, nauceni iskustvom svoga trudnog zivota, ostavili su nam usvojim pismima bogomudra pravila koja cine "nauk nad naucima" monaskogzivota, na primjer, pravila velikog nastavnika monaskog zivota, svetog Vasilija

19

7/23/2019 45940266------

20/51

Velikoga, za one koji se podvizavaju u pustinjskoj osami, ovim savjetima serukovodio, naravno i nas podviznik, prepodobni Sergije:

Neka ti je milo da slusas ili citas slovo Bozije, zitija i pouke Svetitelja: u njimaces naci pravila i primjere svetoga zivota koji je Gospodu Bogu ugodan.

Neprestano se preispituj, svake noci, preispituj misli i zelje koje su se javile utebi, rijeci koje su kazao i djela koja si tokom dana ucinio i usrdno se moli Boguda ti oprosti sve sto si ucinio protiv Njegovih zapovijesti i na svaki nacin hitaj dase ispravis, svako jutro poslije molitve, pomno razmisli o svojoj situaciji zanaredni dan i preduzmi odgovarajuce mjere da ne bi sagrijesio.

Sto je moguce cesce, pazljivije i duze razmisljaj o smrti, o tome kako je onaneizbjezna, neocekivana, da su zemaljska blaga nepotrebna za buduci zivot,razmisljaj o drugom dolasku Gospoda na sud svijetu, o mucenju gresnika iblazenstvu pravednih.

Voli molitvu i stalno se bavi njome.

Voli post, zato sto se bez njega ne mogu izbeci zle pomisli, a sa pomislima nizla djela.

Ma gdje bio, ma sta radio, uvjek nepokolebno imaj na umu da te Gospod gleda ividi sve sto mislis i sta radis.

Uporedjuj sve svoje misli i zelje, rijeci i djela sa Hristovim Jevandjeljem,najbrizljivije ispunjavaj sve zapovjesti Hristove i sav budi Hristov. Da bi zavolioBoga, cesce razmisljaj o velicini Bozijoj, o Njegovoj blagosti, o svojoj ubogosti igrjehovnosti, svetu misao o Bogu nosi svuda sa sobom, kao neizbrisiv pecat.

Takav je preteski podvig otselnika. S radoscu je Sergije stupio na ovaj uzaniput, kako bi dostigao mirne predjele bestrasca ...

Uzdizuci svoj duh mislima o Bogu on je jacao i svoje tijelo neumornim naporima nije jeo gotov hljeb, gotovio ga je u znoju lica svoga. Zimi, kada je i zemljapucala od zestokih mrazeva, Sergije bi, kao bestjelesan, hodio u jednoj obicnojodezdi i trpeci studen, mislio samo o tome kako da izbjegne buduci oganjvjecni. Nikada se on nije zalio ni na sta, citavog svog zivota, ni na sta nijeroptao, ni zbog cega nije tugovao, ni patio, ne! O je uvijek i svime biozadovoljan, u svakoj svojoj oskudici i siromastvu, u svemu je bio spokojan, usvim iskusenjima i ljudskim nevoljama. Zaista je mogao smjelo ponoviti rijec

Apostola: "Kojim se meni razape svijet i ja svijetu blagodacu Bozijom ja takozivim kako ne bih imao nista zajednicko sa svijetom". To je bio istinski vojnikHrista Boga, naoruzan oruzjem Bozijim protiv svih slabosti ljudskih i iskusenjademonskih.

Narocito mnogo teskoca i iskusenja on je pretrpeo od demona i samom pocetkusvoga pustinjskog podviga. Nevidljivi neprijatelji su cesto uzimali oblik strasnihzvijeri i odvratnih gmizavaca, da bi ustrasili podviznika. Uz prodorno siktanje izvjersku svirepost i jeziv skrgut zuba, jurisali su na Sergija ali se hrabri

20

7/23/2019 45940266------

21/51

7/23/2019 45940266------

22/51

7/23/2019 45940266------

23/51

Najzad je doslo vrijeme kada je Gospodu bilo ugodno da ovu svjetiljku Svojeblagodati postavi na svijecnjak, da iz svoje pustinje svijetli citavoj PravoslavnojRusiji, i da se od nje uzizu i druge svjetiljke i raznesu svjetlost Boziju siromrodne zemlje ... Smjerno se trudio Sveti u pustinji za Gospoda svoga a sada jedoslo vrijeme da smjerno radi Gospoda posluzi bliznjima.

"Ne moze se grad sakrivati kad na gori stoji" (Mat.5,14)

Ne moze se mirisni cvijet sakriti u divljoj travi: njega ce naci po miomirisu. Takose nije mogao sakriti ni Sergije u neprohodnoj sumi, u svojoj miloj osami.Miomir njegovog svetog zivota sa nadaleko sirio i culi su, srcem su osjetili ljuditaj miomiris, osjetili su ga oni koji su imali ocisceno duhovno culo ili u krajnjemslucaju, oni koji su trazili ociscenje.

Nije proslo vise od dvije-tri godine otkako se naselio u gluhim sumamaradonjeskim, kada su u Radonjezu i okolnim selima poceli govoriti o mladompustinjaku. "Jedni su", pise Pahomije Logotet, "govorili o njegovom strogom

uzdrzanju, trudoljublju i drugim podvizima; drugi su se divili njegovojjednostavnosti i nezlobivosti; neki su pricali o njegovoj vlasti nad zlimduhovima; a neki su se divili njegovom cudesnom smirenju i dusevnoj cistoti". Itako su, jedan za drugim, poceli dolaziti k njemu u pocetku radi dusekorisnograzgovora i duhovnog savjeta u cemu ih pustinjak, preobilan ljubavlju, nijeodbijao a zatim su se nasli oni koji su zeljeli da zive sa njim. Nekada sudolazila po dva, po tri covjeka i padajuci mu pred noge molili ga da se tunastane ...

"Sve smo spremni podnijeti, casni oce", odgovarale su pridoslice, "sve cemopodnijeti uz pomoc Boziju, tvojim svetim molitvama! Samo za jedno molimo: neodbijaj nas od sebe, ne tjeraj nas da idemo od ovog svetog mjesta".

Ganuto je bilo dobro srce podviznikovo njihovom odlucnom zeljom i jakomvjerom u pomoc Boziju i sjecajuci se rijeci Spasiteljeve - "onoga koji dolazi kmeni necu istjerati napolje" (Jov.6,37), on odluci da ih primi. Ali kako jeiskustvom spoznao svu tezinu usamljenistva, upozoravao ih je na nedacepustinjastva i unaprijed hrabrio za podvig trpljenja ...

I dosljaci pocese da grade kolibice oko usamljene Sergijeve kelije i sa djetinjomljubavlju ucahu se od njega pustinjskim podvizima. U pocetku se kod Sergijabilo okupilo ne vise od dvanaestoro brace i taj broj se zadugo nije mijenjao:kada bi otisao jedan, na njegovo mjesto je dolazio drugi, otuda su se neki pitali:

zar se sa brojem dvanaest Apostola ili isto toliko plemena Izrailjevih sam posebi ne izjednacuje broj Sergijevih ucenika?

... Kada je bilo sagradjeno 12 kelija, Prepodobni ih je ogradio visokom drvenomogradom zbog opasnosti od zvijeri i postavio za vratara Onisima, cija je kelijabila do samog ulaza u manastir. Gusta suma je okruzivala manastir sa svihstrana, stogodisnje drvece nadvijalo se nad samim kelijama, duboko ihzaklanjajuci i sumeci svojim vrhovima. Cak i oko crkve su se mogli uvijek vidjeti

23

7/23/2019 45940266------

24/51

7/23/2019 45940266------

25/51

medju otselnicima je vladala puna jednodusnost i bratska ljubav ... Ali takav jezakon koji je sam Bog ispocetka ustanovio za ljudsko drustvo da na njihovomcelu obavezno bude vlast, u poslusnosti kojoj bi se odrzavalo poslusanje ljudisamom Bogu Tvorcu i Vladaocu svih. Istina, Sergije je u stvarnosti bio pravirukovodilac u duhovnom zivotu svojih ucenika; ali ipak, on jos nije bio, a bezsvestenickog cina nije ni mogao biti njihov "duhovni otac" u tajni pokajanja a toje obaveza cesto u starim manastirima bila povezana sa duznoscu igumana ilinastojatelja manastira. Pri tome je bilo nezgodno svaki put pozivati najblizegsvestenika radi bogosluzenja manastir je morao imati lice koje bi imalosvestenicku vlast da veze i razresava one koji su sagrijesili.

Potreba za svestenosluziteljem narocito se pokazala u vrijeme kada se nadruskom zemljom razbuktala teska nesreca smrtonosna epidemija kuge,poznata u istoriji pod imenom "crna smrt". Ona se u ovim krajevima Rusijepojavila oko 1348. god. i harala je nekoliko godina, prelazeci iz oblasti u oblast,iz grada u grad.

Prepodobni Sergije pak, po svome smirenju, nije htio ni da cuje za prihvatanjetakve duznosti. On je uvijek govorio da je zelja za igumanstvom pocetak i korenvlastoljublja, tim prije sto je i sam bio svjestan potrebe za duhovnim pastirom usvom manastiru. Jednom se uplasio da bratija ne ustraje u svojoj zelji da im onbude iguman, pa je usrdno molio Gospoda da im On Sam da nastavnika, koji bimogao da usmjeri njihov duhovni brod od talasa potopa ka luci spasenja. AGospod koji je uvijek spreman da ispuni volju onih koji Ga se boje uslisio jemolitvu Svojega ugodnika i posto niko nije mogao da na ovom mjestu proslaviNjegovo ime od samog molioca pokazao se blagonaklon prema njemu i daoupravo njega za igumana bratiji.

Evo kako je to bilo.

U srcima bratije se vec odavno rodila zelja da za igumana postave svogavoljenog avvu a u teskim okolnostima koje smo sada spomenuli ta sejednodusna zelja jos vise pojacala ...

"Zasto ti oce odbijas da ispunis nasu zajednicku zelju? Pa ti si osnivac ovogmanastira, pa budi i njegov iguman. Tvoje nas je dobrocinstvo i skupilo ovdje:neka ono i upravlja nama. Ti si zasadio ovaj vinograd: ti nas i hrani svojimucenjem i plodovima primjera tvoga. Evo nase zadnje rijeci: ili nam budiiguman ili ako neces idi, izmoli nam igumana kod mitropolita; ako ne tako ondacemo se mi svi razici odavde."

Jos jednom je ugodnik Bozji pokusao da otkloni od sebe visoku cast; jos jednomje rekao bratiji: "oci moji! Uzalud me primoravate a ja se uzalud branim: Zastoto?" ali sve je bilo uzalud: bratija je ostala pri svome i bratoljublje je pobjedilo.

"Zelim, rekao je Prepodobni, vise da se ucim nego da ucim, vise da sepokoravam nego da upravljam ali bojim se suda Bozijega. Ne znam sta je Boguugodno, neka bude sveta volja Gospodnja!"

25

7/23/2019 45940266------

26/51

Smireni Sergije je bio pobjedjen ljubavlju bratije ali nikako nije htio da odstupiod uobicajenog reda a moze biti da jos nije gubio nadu da se visa crkvena vlastnece sloziti da ga postave za igumana. "Oci i braco", rekao je svojimsapodviznicima u pustinjskom podvigu, necu vam vise protivurjeciti ali nije nanama da rjesavamo tu stvar: neka to rijesi mitropolit i zato podjimo k njemu"...

GLAVA IX

Smireni iguman

Tako je poceo upravljati Prepodobni svojim manastirom. Poucavajuci bratiju onje izbjegavao da mnogo prica a njegove rijeci su otkrivale duboko poznavanjeSvetog Pisma, ciji je on duh i smisao dokucivao ne samo razumom no i srcemprosvecivanim blagodacu Bozjom i rukovodjenim iskustvom duhovnog zivota.Otuda su sve njegove pouke, u svojoj jednostavnosti i kratkoci, bile prozetenarocitom silom, odisale blagodatnim pomazanjem i snazno djelovale na srceslusalaca. U jednom od rukopisa iz 17. vijeka, koji pripadaju Sofijskoj biblioteci

u Novgorodu a sada se nalaze u biblioteci Duhovne akademije u Petrogradu,postoji ova pouka prepodobnog Sergija:

"Strazite nad sobom, braco, molim vas: najprije imajte strah Boziji i dusevnucistotu i ljubav nelicemjernu; uz ovo i gostoljublje i smirenje s poslusnoscu, posti molitvu. Jelo i pice po mjeri, cast i slavu ne ljubite, najvise od svega se bojte iopominjite smrtnog casa svoga i drugog Dolaska Hristovog". To je sva pouka.Da li ju je zaista napisao sam prepodobni Sergije ili ju je samo zapisao njegovucenik ne zna se, tek, ona nesumnjivo odise duhom Sergijevog smirenja(smjernost) i zato je citamo u malo skracenom obliku, na mnogim starimikonama ovog ugodnika Bozijega, napisanu na svitku.

Igumanstvo prepodobnog Sergija je u mnogome podsjecalo na igumanstvoprepodobnog Teodosija Kijevo-Pecerskog: ista strogost prema sebi i ljubavprema bratiji, isti neumor u radu, besane noci, izoblicavanje lijenih, tihe, krotkerijeci, natopljene suzama ocinske ljubavi. U svome odnosu prema bratiji i u cinuigumana on se nimalo nije promjenio.

Kao i ranije, ucio je ne toliko rijecima koliko licnim primjerom. Na veliku utjehubratiji svakodnevno je sluzio Boziju Liturgiju. Nikakav umor, nikakvi poslovi ibrige, nijesu mu mogli zasmetati da se prvi pojavi u crkvi na svakombogosluzenju, i izlazio je iz crkve uvijek poslednji. Tokom cijele Bozije sluzbestajao bi kao svijeca i niposto nije sebi dozvoljavao da se prisloni na zid. Nikadanije dozvoljavao da se u crkvi sjedi ... Sjecajuci se rijeci Gospodnjih "i koji hocemedju vama da bude prvi, neka bude svima sluga" (Mar.10,44), on je i u cinuigumana nastavljao da kao i ranije sluzi bratiji u domacim poslovima: sam jesavijao svijece, kuvao zito i koljivo, koje se tada prinosilo u crkvu o pomenusvim velikim Svetiteljima, narocito je prosfore uvijek sam pravio, nedozvoljavajuci nikome od bratije da u tome ucestvuje iako su, naravno, mnogito i zeljeli, cak je za to i psenicu sam mljeo. A potom je ova cista djela svojih

26

7/23/2019 45940266------

27/51

ruku, dostojnih dubokog postovanja, prinosio na Bozji oltar kao beskrvnu zrtvuGospodu Bogu.

Jedno od pravila poretka koje je ustanovio prepodobni Sergije u svommanastiru, zahtijevalo je da poslije povecerja bratija ne idu iz kelije u keliju i nerazgovaraju jedan s drugim, osim iz krajnje potrebe, kada je naprimjer, trebalo

da se ode zbog necega k samom igumanu. Svako je u svojoj keliji morao da sebavi molitvom i rukodelijem (rucni rad). Sam Prepodobni se strogo pridrzavaoovog pravila. Dogadjalo se da kasno nocu, narocito za dugih jesenjih i zimskihnoci, brizni iguman, zavrsivsi svoju kelijsku molitvu, tiho obidje sve kelije i krozmali otvor za dim gleda da li se ko cime bavi. Ako monah stoji na molitvi ili jezauzet svojim rukodelijem pise, cita svestenu knjigu ili je pak pogruzen urazmisljanje o svojim grijesima sveti iguman bi se radovao, blagodario Boguza njega i molio se da Gospod ojaca trudbenika u podvigu spasenja. A ako bicuo nedozvoljen i razgovor, udarao bi u vrata ili prozor i odlazio. Ujutru bipozivao praznoslovce k sebi, mirno s njima zapocinjao razgovor o monaskimobavezama i, ne razoblicujuci ih odmah vec govoreci o drugima navodio ih tako

na mirno priznanje greske. Bivalo je da krotki i poslusni monah to uvidi i sasmirenjem zaiste i dobije oprostaj od svoga avve ali, dogadjalo se i to danerazumni monah krivicu odbije da prizna i tada bi ga Prepodobni krotko i saljubavlju razoblicavao, po rijeci Psalmopjesnika "kaznjava me pravednikmiloscu i oblici me" (Ps.140,5), a ako bi monah bio tvrdoglav, nalagao bi nanjega neku epitimiju. Tako je voljeni otac pruzao ruku pomoci svojim nemocnimcedima ...

... Vrlinama bogata Sergijeva pustinja, cesto je oskudjevala u najpotrebnijem.Za cim god da posegnes nicega nema, kako kaze blazeni pisac Sergijevogzitija. Cesto se, naime, dogadjalo da niko od bratije nije imao ni komadic hljeba,

ni saku brasna, cak je nedostajalo i soli, a o ulju i drugim namirnicama nije biloni govora. I pustinjaci su morali da trpe mnogo nemastine u takvom surovomporetku pustinjskog zivota ali sveti Sergije je Bogu vjerovao nepokolebljivomvjerom, prekaljen nevoljama, i Bog je cinio po njegovoj vjeri. Svetitelj se nadaoi nada ga nikad nije posramila!

Dogadjalo se da nije bilo vina za savrsavanje Liturgije, psenice za prosfore,tamjana za kadjenje i tada su pustinjaci morali da se lisavaju BozanstveneLiturgije. Nije bilo voska za svijece, jeleja za kandila, pa su palili brezov ili borovluc, koji je pucketao i dimio pri citanju i pojanju. Pri toj su svjetlosti i pratilijutarnju ili svenocnu sluzbu.

Po svedocenju prepodobnog Josifa Volokolamskog u Sergijevom manastiru jevladala takva oskudica, takva nemastina da su i same knjige ponekad pisanene na hartiji vec na brezovoj kori zato sto pustinjaci nijesu imali sredstava danabave pergament. Sama svetinja tada nije blistala zlatom. I danasnjiblagocestivi poklonici sa divljenjem punim strahopostovanja, razgledaju uriznici Lavre sacuvane zavjetne uspomene tog siromastva: drvene sasude kojeje prepodobni Sergije upotrebljavao pri savrsavanju Bozanstvene Liturgije, ijednostavnu odezdu koju je sam bojio ...

27

7/23/2019 45940266------

28/51

7/23/2019 45940266------

29/51

vrata neko bijase dovezao mnogo hljeba. Iako je i sam bio veoma gladan, odradosti nije otvorio vec je otrcao k Prepodobnom.

"Oce", rekao je, "dovezli su mnogo hljebova. Blagoslovi da donesem! Evo, potvojim svetim molitvama, oni su pred kapijom!"

"Otvori im, neka udju", rekao je iguman.

Manastirska kapija se otvori i udjose nekoliko kola natovarenih pecenimhljebom, ribom i drugim namirnicama za monasku trpezu! Svi na to proslaveBozje milosrdje a prepodobni Sergije rece veselo: "A sada, vi gladni, nahranitesvoje hranioce, pozovite ih da sa nama podjele zajednicku trpezu, ugostite ih iodmorite kako dolikuje". Tu odsluzi blagodarni moleban Gospodu Bogu kojimiluje i hrani sluge Svoje i tek poslije ovoga blagoslovi bratiju da sjednu zatrpezu. Svi su sjeli i sam iguman ih je darivao dovezenim hljebovima. Ovi su bilitopli i meki, kao da su tek ispeceni i neobicno prijatnog ukusa, kao da su bilipeceni s maslom ili s medom ili s nekakvim mirisljavim zeljem. Tako je nekada

mana, taj andjeoski hljeb, kako kaze Psalmopjesnik, imala za Izrailjce narocitoprijatan ukus. I prepodobnom Sergiju za njegovo divno trpljenje, umjesto tvrdihkora pljesnivoga hljeba, Bog posla ovu neobicnu hranu, jer, po rijeci Davidovoj"nada nevoljnicima nece nigda poginuti" (Ps.8,19).

Za trpezom sveti iguman rece: "Gdje je onaj brat sto je roptao na pljesnivehljebove? Neka dodje ovamo i proba, kakvu nam je hranu poslao Gospod! Nekase pritom sjeti cara i proroka Davida koji je "pepeo kao hljeb" jeo, "i picesuzama rastvarao" (Ps.101,10).

Zatim Prepodobni upita: "A gdje su nasi dobrotvori?" - no, niko mu nije mogaoodgovoriti na to pitanje, svi su samo gledali jedan u drugoga.

"Zar vam nijesam rekao", rece iguman, "da ih pozovete za trpezu. Zasto ihnema?"

"Zvali smo ih, oce, po rijeci tvojoj", odgovorise monasi "mi smo ih cak pitali koje to poslao? No oni su samo rekli da ih je jedan hristoljubac, bogat covjek,poslao izdaleka, da bi tebi predali te namirnice a da jedu su odbili, rekavsi daim je dat jos jedan zadatak koji moraju isto tako brzo da ispune i zato se zurena put".

Moze li se samo zamisliti opste cudjenje kada su shvatili da su hljebovi izdalekadovezeni a da su bili jos topli kao da su tek izvadjeni iz pecnice!

Prepodobni iguman iskoristi ovaj slucaj za pouku bratiji. "sada vidite sami",rece, "da Gospod ne ostavlja ovo mjesto i sluge svoje koji mu ovdje sluze svjerom dan i noc i sa blagodarnoscu trpe svaku oskudicu"...

Ne samo jednom no, uostalom i u drugim prilikama, kada je god ovo bilopotrebno ili za nauk bratiji ili uopste iz covekoljublja Bozijeg, vjera PrepodobnogSergija pokazivala se onom snagom koju joj daje Hristos Spasitelj kada kaze: "Isve sto uzistete u molitvi vjerujuci, dobicete (Mat.21,22)". Dogodio se, na

29

7/23/2019 45940266------

30/51

primjer, i ovaj slucaj koji je u pocetku izazvao roptanje a zatim se obratio uslavu Boziju, po molitvama ugodnika Bozijega. Kada je Prepodobni birao mjestosebi za tihovanje pustinjacko, on se uopste nije zabrinuo za to da ima u blizinivodu. Trudoljubivom podvizniku je cak bilo prijatno da je donosi izdaleka da bi,tako jos vise morio svoje tijelo. Tako je bilo citavih sedam godina po osnivanjumanastira. Ali sa umnozenjem bratije nedostatak vode je postajao sve bolnijiproblem. Nekoliko puta bratija mu se zalila kako se mora ici daleko po vodu aneki, manje strpljivi cak su mu govorili s prekorom "zasto si na takvom mjestusagradio manastir?" na to je Prepodobni odgovarao: "Ja sam htio ovdje da samtihujem. Bogu je bilo ugodno da se podigne manastir u slavu NjegovogPresvetog Imena tu. Osmjelite se u molitvi i ne ocajavajte! Ako je Gospod ubezvodnoj pustinji iz kamena dao vodu nepokornom jevrejskom narodu, pa zarce ostaviti vas, koji sluzite Njemu na ovome mjestu dan i noc?"

Jednom, poslije takvih zalopojki bratije, on uzme sa sobom jednog monaha i sanjim podje do sumske jaruge ispod manastira. Tu nadje malo kisnice, prekloninad njom koljena i ovako se pomoli: "Boze, Oce nasega Isusa Hrista, Koji si

stvorio nebo i zemlju i sve vidljivo i nevidljivo, koji si sazdao covjeka i koji nezelis smrti gresnika! Molimo Te, mi gresni i nedostojni rabi Tvoji, uslisi nas uovom casu i javi slavu Tvoju! Kako je u pustinji cinila cuda Tvoja jaka desnica, izkamena vodu istocivsi, tako i sada javi silu Svoju daruj nam vodu na ovomemjestu, i neka razumiju svi da Ti slusas one koji Te se boje i koji imenu Tvojemuslavu uznose Ocu i Sinu I Svetome Duhu, sada i uvijek i u vijekove vijekova,amin!"

Tako se pomoli ugodnik Bozji i tek sto zavrsi molitvu i zakrsti mjesto gdje jestala kisnica, kad odjednom ispod zemlje, izbi obilni istocnik hladne izvorskevode i ona potece potokom po dolini ...

Otada mnogoljudno Sergijevo bratstvo nije vise oskudijevalo u vodi. PrepodobniEpifanije, Sergijev ucenik, svjedoci da su od ove vode i iscjeljenja bivala, pa sucak i izdaleka slali po nju za bolesne, tako da je taj potok dobio naziv "Sergijevarijeka" i u tom nazivu se ogledalo osjecanje blagodarnosti prema Bozijemugodniku. Ali smjerni cudotvorac, kada je cuo za to pozvao je najstarije odbratije i rekao im: "Braco moja, pa ja vam nijesam dao vodu, to je milosrdniGospod nas nedostojne utjesio Svojom miloscu. Zasto nazivate izvor mojimimenom? Sta cu tu ja grijesni?" I od tada su se bratija iz poslusanja premazapovjesti svoga svetoga avve, malo po malo odvikli od tog naziva.

Narocito su k Prepodobnom ljude privlacile glasine o cudesima, preko kojih jeprojavljivala sebe blagodat Bozija koja je obilno pocivala na Svojem izabraniku.Ova blagodatna znamenja nijesu se otkrila samo izbijanjem izvora u pustinjskojjaruzi pod manastirskim zidom po molitvi sv. Sergija, prepodobni Epifanijepripovjeda i o drugim cudesima Bozijeg ugodnika. Cujmo sada o njima priceblazenog ucenika Sergijeva.

Zivio u okolini njegovog manastira jedan pobozan covjek koji je imao velikuvjeru u Prepodobnog. On je imao jednog sina malisana koji se bio opasnorazbolio. Zalostivi otac sa vjerom ga odnese na svojim rukama u manastir. "Da

30

7/23/2019 45940266------

31/51

mi ga je samo donijeti do Bozijeg covjeka", razmisljao je blagocestivi covjek, "atamo vjerujem, on ce ga sigurno iscijeliti". I on tako donese sina zivoga dokelije Prepodobnoga ali dok je sa suzama preklinjao smirenog igumana da sepomoli za iscjeljenje djeteta, dok se Sergije pripremao da ocita molitvu,djecacic od zestokog napada ispusti dusu ...

Izgubivsi posljednju nadu, zalosni roditelj s placem stane koriti prepodobnogSergija sto je, umjesto da ga utjesi, samo uvelicavao njegovu nevolju. "Sta sadda radim?", ridao je on, "bolje bi mi bilo da je djecak umro kod kuce tada bar,ne bih oslabio u vjeri koju sam do sada imao prema tebi, covjece Bozji!"

I neutjesni otac ostavi svojeg umrlog sincica u tijesnoj keliji podviznikovoj asam otide da pripremi sanduk za voljenog djecaka ...

Ugodnik Boziji, pak, sazali se nad nesrecnim roditeljem, pa kad je ostaonasamo sa umrlim djecakom, prekloni koljena i poce se moliti ...Jos nije bio nizavrsio svoju molitvu kad odjednom dijete ozivje, otvori oci i ispruzi rucice ka

prepodobnom molitveniku ...Otac se uto vrati, donijevsi sve sto je bilo potrebno za pogreb. Ali sveti igumanga srete na pragu kelije rijecima: "Uzalud si se covjece, ne pogledavsi takouznemirio duhom! Vidis, tvoje dijete uopste nije umrlo".

Izbezumljeni roditelj mu ne htjede povjerovati ali kada vide sina zivog, padepred noge covjeku Bozijem ...

"Ti se varas, i sam ne znas za sta zahvaljujes", govorio mu je smireni podviznik."Kada si ovamo nosio bolesnog djecaka on je iznemogao od jake studeni iobamro; a tebi se ucinilo da je umro. Vidis li, on se, eto, zagrijao kod mene u

toploj keliji a tebi se opet ucinilo da je vaskrsao"...

Srecan otac je uporno tvrdio, da je njegov sin zaista ozivio molitvamaPrepodobnog ali Sveti mu strogo zabrani da o tome govori: "Ako se usudis dabilo kome o ovome pricas", rekao je, "onda ces se sasvim lisiti sina". Ovaj zatoobeca da ce cutati i uzevsi djecacica sada vec potpuno zdravog, vrati se kuci,slaveci Boga koji tvori cudesa preko Svojega ugodnika. Bojeci se da ne izgubisina, on naravno, nije smio da razglasava o cudu koje se dogodilo. Ali, zar je onmogao da ima snage da od svih skrije radost svoga roditeljskog srca? Prvi je turadost primjetio kelejni ucenik Prepodobnoga, preko kojeg je kasnije i postalopoznato ovo cudo, koje je na osnovu njegovih rijeci zapisao i blazeni Epifanije.

Od mnogih cudesnih iscjeljenja, koja su se dogodila molitvama PrepodobnogSergija, Epifanije govori o sledeca dva.

Jedan covjek iz okoline se razbolio od teske bolesti: tokom tri nedjelje nijemogao ni da zaspi, ni da jede. Njegova rodjena braca zato odluce da se zapomoc obrate ugodniku Bozijemu. "Toliko cudesa tvori Gospod rukamablazenog Starca", govorili su oni, "mozda ce se smilovati i na nas". I tako onidonesose bolesnoga u manastir i polozivsi ga pred noge Sergiju, usrdno gazamole da se pomoli za nemocnoga. Prepodobni sa molitvom pokropi bolesnika

31

7/23/2019 45940266------

32/51

svetom vodom i ovaj u tom casu osjeti olaksanje i cvrsto zaspa a kad seprobudi, zahtede da jede i Prepodobni mu ponudi hranu i otpusti ga potpunozdravoga.

Drugi slucaj iscjeljenja bio je sa djavoimanim velmozom kojeg su doveli kPrepodobnom sa dalekih obala Volge. Taj ugledni covjek je bio na rubu pameti:

mucen zlim duhom on se ujedao i udarao takvom nadcovjecanskom snagom,da ga deset ljudi nije moglo zadrzati. Cak su ga smirivali gvozdenim verigamaali je i njih cesto rastrzao. Slicno gadarinskim bjesomucnicima koji se pominju uJevandjelju, on je od ljudi bjezao na pustinjska mjesta i tamo lutao kaobeslovesna zivotinja, dok ga ne bi nasli njegovi ukucani. I tako, kada je glas oradonjeskom pustinjaku cudotvorcu stigao do tog dalekog kraja, najbliziodluce da nesrecnog velmozu odvezu k Bozijem covjeku. Mnogo je trebalotruda da ostvare svoju dobru namjeru. Bjesomucnik se svim silama protivio idivljim glasom vikao: "Kuda me vucete? Ne samo da vidim, no i da cujem necuo Sergiju". Ali oni ga okuju u verige i povezu. Kada su bili vec na domakmanastira, djavoimani se odjednom trze s takvom snagom, da je raskinuo

okove sa sebe i bacajuci se na sve koji su ga okruzivali, vikao: "Nemoj! Necu! ...vraticu se tamo otkuda sam dosao!" Njegov glas je bio toliko strasan, da jeizgledalo da ce nesrecnik samog sebe rastrgnuti na djelove i njegovi divljackivapaji mogli su se cuti unutar manastirske ograde. Ispricaju to Prepodobnom aon odmah zapovjedi da udare u klepalo i da se bratija sabere u crkvu. Pocemolebno pojanje za bolesnoga i ovaj se poce, malo po malo smirivati. Njegoviuspiju da ga uvedu u manastir. Prepodobni Sergije tada izadje iz crkve sakrstom Gospodnjim u rukama. Tek sto ugodnik Boziji njime prekrstidjavoimanoga, kad ovaj s divljim jaukom odskoci u stranu. U blizini je bila voda,koja se bila sakupila od kise. Vidjevsi je, bolesnik se baci u lokvu sa uzasnimkrikom: "Gorim, gorim strasnim ognjem!... i od toga casa postade zdrav,blagodacu Hristovom i molitvama prepodobnog Sergija. Razum mu se povrati ana pitanje zasto se bacio u vodu kada je vidio Sergija, on je mirno odgovorio:"Kada su me doveli Prepodobnome i kada je htio da me prekrsti ja sam vidioveliki plamen koji je izlazio iz krsta i koji me obuhvatio sa svih strana. Eto, zatosam se i bacio u vodu, da ne bih izgorio".

Nekoliko dana iscijeljeni velmoza provede pod blagodatnim krovom Sergijevogmanastira, slaveci Bozije milosrdje i onda se u miru vrati u svoj dom.

Po mjeri u kojoj je Gospod proslavljao Svojega voljenog slugu predivnomslavom blagodatnih iscjeljenja i darom prozorljivosti, ovaj neobicni covjek je sve

vise i vise nizlazio u dubinu smirenja. "On je bjezao", kaze moskovski mitropolitPlaton,, "od sujetne slave ljudske kao od propasti, i smatrao je za uvredu onosto inace cesto sa takvim naporom traze, ne libeci se nicega, gordi zemaljskimocnici: ove na sve pokrece iskljucivo gordost, koja ide do slijepog zanosa augodnika Bozjeg samo plamena cista sveta ljubav prema Bogu i bliznjem".

GLAVA X

Prorocansko vidjenjei daleki glasnici

32

7/23/2019 45940266------

33/51

Svetom igumanu bilo je pedeset godina. Oko trideset godina se podvizavao na"Makovici". Odasvud su se k njemu sticali trazioci bezmolvija (tihovanja), podnjegov krov pribegavali su i monasi, napustajuci svoje ranije manastire, uverenida je korisnije da zive u poslusanju kod takvog avve. Takav je bio smolenjskiarhimandrit Simon, takav je bio brat prepodobnoga, Stefan, koji je ostaviomjesto igumana u Bogojavljenskom manastiru i sada, zajedno sa svojim sinomTeodorom zivio u Sergijevom manastiru. I kad je nad svojim manastirom vidioblagoslov Boziji, prepodobni Sergije se sa jos vecom usrdnoscu i smjeloscu,molio za duhovni napredak bratije. I tako jednom, kasno uvece, kada jeobavljao svoje uobicajeno molitveno pravilo i sav bio pogruzen u srdacnumolitvu za svoja duhovna ceda, odjednom cu glas koji ga zove po imenu:"Sergije!" Zacudi se Prepodobni tako neobicnom zovu u nocnoj tisini a kadazavrsi molitvu, otvori prozor svoje kelije i ugleda predivan prizor: na nebeskojvisini blista neobicna svjetlost i razgoni nocnu tamu, tako da je postalo svijetlijeod dana, a nevidljiv glas mu opet govori: "Sergije! Ti se molis za svoju djecuduhovnu: Gospod je uslisio molitvu tvoju. Pogledaj unaokolo vidis li kakvo si

mnostvo monaha sabrao pod svoju upravu u ime Zivotvorne Trojice!"I Sergije vidje pred sobom mnogo prelijepih ptica kakve nikad prije nije vidio,kako lete ne samo po cijelom manastiru, vec i oko njegove ograde, lete ipjevaju neiskazivo umilno ...

A onda opet zacu tajanstveni glas s nebeske visine: "Tako ce se umnoziti stadoucenika tvojih i poslije tebe oni nece propasti. I oni ce takodje biti ukraseniraznim dobrodjeteljima, samo ako budu isli stopama tvojim!" ...

Nebeska radost je ispunila srce smirenog Sergija. Prorocansko vidjenje se ticalone njega samoga vec i njegovog voljenog bratstva, svih njegovih dragih ceda

po duhu i on je pozelio da podjeli svoju duhovnu radost sa nekim od svojihprisnih ucenika. U keliji do njegove zivio je smolenjski arhimandrit Simon injega je Prepodobni pozvao da bude ucesnik neobicnog vidjenja.

Zacudjen neocekivanim pozivom igumana u sred noci, Simon pozuri na njegovglas ali se ne udostoji potpunog vidjenja i samo uspije da vidi jedan diocudesne svjetlosti. Tada mu Prepodobni isprica sve sto je vidio i cuo i obojicase, po rijecima Psalmopjesnika, s trepetom uzradovase Gospodu ...

... Sada se prepodobni Sergije svesrdno zauzeo oko ustrojstva potpunogopstezica u svom manastiru. Mnogo je novih poslova i briga palo na njega zboguvodjenja novog reda u manastir. Do tada se nije morao starati o zivotnim

potrebama svoga bratstva, zato sto se svak starao sam za sebe. K njemu sudolazili vise radi duhovnog savjeta, radi otkrivenja pomisli, ispovjedanja zalostii duhovnih potreba. A sada je morao misliti na hranu i odjecu i brinuti se osvemu sto je bilo neophodno bratiji. Monahu je bilo strogo zabranjeno daposjeduje imovinu i da ista naziva svojim i zato je svak zbog svoje potrebe isaoigumanu. Svi koji su bili sposobni za rad morali su raditi, iskljucujuci, naravnoprestarele i bolesne kojima su bili dodjeljeni poslusnici. A primjer trudoljublja jesvima davao sveti iguman.

33

7/23/2019 45940266------

34/51

Opstezice je zahtijevalo izgradnju narocitih prostorija za trpezu, za pecenjehljebova, za ambare, za skladista i sl. I sve to je bilo sagradjeno.

Kada se zavrsilo blagoustrojavanje manastira jos vise se povecao broj monaha ion je vec imao svega u izobilju. A da izobilje ne bi dovelo do nerada ili dalopovoda za zavist i osudu, da bi, naprotiv posluzilo za umnozenje blagoslova,

mudri organizator je zaveo u manastiru obicaje gostoljublja. On je njih smatraotoliko vaznim za manastir, da je svoju zelju ojacao narocitim obecanjem Bozjegpokroviteljstva u prorocanskom duhu:

"Ako vi, djeco", ovako je govorio bratiji, "ovu moju zapovijest sacuvate bezroptanja i poslije moga odlaska iz ovog zivota, manastir ce procvjetati i namnoge godine ce stajati nerazrusiv, Hristovom blagodacu".

Ruka Sergijeva je bila ispruzena ka siromasnima, kako krasnorjecivo kazeblazeni Epifanije, kao siroka, vodom obilna rijeka koja tiho tece. I ako bi se nekou toku zime, zbog jake studeni ili dubokih snijegova ili jake snijezne oluje,

zadrzao u manastiru duze no sto je uobicajeno, onda bi za sve vrijeme svogaboravka u njemu dobijao sve sto bi mu bilo potrebno. A poklonici, sirotinja ibolesni, dugo bi se odmarali tu, uzivajuci u potpunom blagostanju i spokoju, pozapovjesti Starca. Dotada osamljen, Sergijev manastir kao da je odjednomiskrsnuo iz neprohodnih suma na raspucu ljudskih zivota: kroz njegovegostoljubive kapije su prolazili knezevi i vojvode sa svojim pukovima i on je sveprimao radosno, sa cascu koja dolikuje i otpustao ih sa darovima. A bivale su igodine koje su za svu rusku zemlju bile obiljezene u ljetopisima teskimnevoljama: tako je 1357. godine "nastala velika nevolja za ruske Knezeve" odglasnika tatarskog Kosana, 1364. godine je bio pomor posvuda, tako da je odnjega u Smoljensku ostalo svega 15 zivih ljudi; 1368. godine Moskva je

pretrpjela pustosenje od Olgerda; 1382. godine rusku zemlju je opustosioTohtamis. Te godine je bio udaren "veliki danak, pretezak za svekolikuknezevinu i to za svakoga bez izuzetka". Nema sumnje da je tih godina mnogosirotinje dolazilo u Sergijev manastir i da je on sa njima dijelio sve sto je imao.Dijeli on sve svoje sa onima koji ga pohode i do danasnjeg dana, brizljivoispunjavajuci sveti zavjet gostoljublja, kojim ga je obavezao utemeljitelj, i kakotada, tako i sada, u izobilju svega sto mu je potrebno treba vidjeti narociti Bozijiblagoslov po molitvama starca.

GLAVA XI

Iznenadna bura

Ali ocigledno je da od opasnosti i iskusenja nikuda ne mozes uteci: "Opasnostiu gradu, opasnosti i u pustinji" (2.Kor.11,26), opasnost od lazne brace,opasnost od svoga roda ...

Stefan je dosao u pustinjski manastir svoga brata, vjerovatno, zbog teznje kastrozijem zivotu od onoga sto je vodio u Moskvi. Ali i pored te zelje, kad jeostavio igumanstvo u Bogojavljenskom manastiru, on nije mogao da u sebipobjedi strast vlastoljublja. On je bio stariji brat Prepodobnoga, koji je zajedno

34

7/23/2019 45940266------

35/51

7/23/2019 45940266------

36/51

Moze se dogoditi da ces ponijeti krivicu zbog samovolje. Od zla, putem svojetvrdoglavosti neces uteci i neces dostici spokoj za kojim si tezio".

"Ali ako sveti Sergije iz poznatog slucaja nije postupao po ovim uobicajenimpravilima, po kakvim jeste?" Jer Sveti po svetim pravilima treba da cini. Njegovpostupak shvaticemo uz pomoc pravila Apostolovog: "Nego se vise o tome

starajte da ne postavljate bratu spoticanje i sablazan" (Rim.14,13). Vidio jeprozorljivi Sergije da ne bi bilo zgodno da razoblici vlastoljupca, zato sto bi uovom slucaju razoblicavanje izgledalo kao prepirka oko nastojateljske vlasti ikao licna raspra izmedju igumana i njegovog starijeg i pri tom, rodjenog potijelu brata (koji je takodje imao cin igumana) i sto to ne bi proslo bezspoticanja i za drugu bratiju u manastiru".

"U ovim teskim okolnostima premudri Starac je nasao sredstvo ne samo da nepostavi kamen spoticanja sa svoje strane, vec i da srusi sablazan koju je drugipostavio. On nikome nije kazao za bratovljev postupak i svojim napustanjemnastojateljstva dao je jaci lijek protiv strasti vlastoljublja. Bog je, opravdavajuci

put Svojega ugodnika kroz njegovo dobrovoljno izgnanstvo, vise no ranije,utvrdio u ljubavi prema njemu bratiju njegovog manastira i vratio ga je k njimavlascu mitropolita Aleksija".

Na putu u Kinel, Prepodobnog je zatekla i noc, koju je proveo u gustoj sumi umolitvi i kratkom snu. Ujutru je nastavio svoj put i stigao u Mahrisski manastir.

Ovdje je bio iguman njegov duhovni prijatelj i sabesjednik, prepodobni Stefan.Kao postrizenik Kijevo-Pecerske Lavre, on se sklonio od progona Latina u oblastmoskovskog knezevstva i ovdje na 35 vrsta od manastira prepodobnog Sergijaosnovao svoj pustinjski manastir, isto kao i Sergije u ime Presvete Trojice.Prepodobni su posjecivali jedan drugoga radi duhovnih razgovora i uzajmneutjehe a sada kada je saznao za Sergijev dolazak, Stefan je zapovjedio daudare u klepalo i sa svom bratijom mu je izasao u susret.! Oni su se jedandrugome poklonili do zemlje moleci jedan drugoga za molitvu i blagoslov, i nijedan ni drugi nije htio da ustane prvi: tako je bilo veliko njihovo smirenje! Nakraju je popustio sveti gost: on je ustao, blagoslovio svetog domacina iprijatelja sa njegovom bratijom i svi zajedno posli su u crkvu na kratku molitvu.Zatim je gostoljubivi Stefan ponudio Sergiju pustinjsku trpezu i oni su dugobesjedili o spasenju duse.

Prepodobni Sergije je nekoliko dana bio gost Stefanov. Obilazio je sa njimpustinju i radovao se procvatu njegovog manastira. Na kraju mu je rekao: "Ja

bih zelio, oce, da uz pomoc Boziju nadjem sebi neko osamljeno mjesto, gdje bihmogao tihovati. Tvoji ucenici dobro znaju ovdasnja pustinjska mjesta i zatomolim tvoju milost: daj mi jednoga od njih u pratnju".

Stefan, ne samo sto je s ljubavlju ispunio tu molbu, da sa Sergijem otpustisvoga ucenika Simona, nego ga je i sam ispratio oko tri vrste od manastira gdjesu se kod jednog izvora odmorili i oprostili. Kraj tog izvora kao uspomena nanjihov prijateljski rastanak i do danas stoji kapelica i ka njoj svake godine idelitija od Mahriske Sergijeve parohijske crkve.

36

7/23/2019 45940266------

37/51

7/23/2019 45940266------

38/51

Taj povratak je bio pobjeda dobra nad zlom, praznik uzajamne ljubavi ucenika inastavnika.

... a sta se dogodilo s njegovim bratom Stefanom, koji je svojim nepazljivim igrubim rijecima uvrijedio smirenog igumana i dao mu povod da ode izmanastira?

Na doceku prepodobnog Sergija mi ga ne vidimo. Mozda se on sam ili po odlucimitropolita Aleksija, u to vrijeme udaljio iz Lavre ili u Bogojavljenski manastir iliu Simonov k svome sinu Teodoru, ali kasnije poslije smrti Sergija, ponovo gavidimo da zivi u manastiru i pripovjeda piscu Sergijevog zitija istoriju njegovogdetinjstva.

Ubrzo poslije opisanih dogadjaja, bas 1375. godine, prepodobni Sergije je biotesko bolestan, tako da su se bili zabrinuli za njegov zivot. Prelezao je nabolesnickoj postelji od druge nedelje Velikog posta "do Semjonova dana", tj. do1 septembra. Zivot pravednika je bio tako dragocjen u ocima savremenika, da

je ljetopisac smatrao neophodnim da vijest o tome unese u svoj ljetopis. "Nekase ne cude tome", kaze pisac, "sto se pravednicima salju "nevolje i bolesti: krozmnoge nevolje treba uci u Carstvo Bozije. A sto gresni ljudi zive zdravi i veseli ine trpe na ovom svijetu nikakvu nevolju, za to im se priprema vjecno mucenjeu buducem zivotu. A za pravednike koji straze, Gospod Bog priprema mnogovijenaca i neizrecene slave na nebesima".

GLAVA XII

Briznik zemlje ruske

Svijet u pustinjacima vidi nekorisne ljude za gradjansko drustvo, misleci da on

sam (tj.svijet), sa svojom voljom, sa svojim umom, bas on sa svojim bucnimzakonima i jeste jedini dobrotvor ljudske zajednice. Ali svijet ne poznaje znacajnjihovih bogolikih moci za nju, ne zna ni za snagu molitve, ni za sirinu duhovnihobzorja. U blagocestivim pustinjacima koji su se odrekli svijeta, ne vidi aktivnesinove otadzbine i drzave, on ih cak prezire i mrzi. A da li je u pravu svijet kadamrzi ljude koji su se, ostavljajuci ga zauvjek, zavjetovali da se neprestano moleza njegovo istinsko dobro, i ne samo da se mole vec da mu i svojim djelom cinedobro? Sveti podviznici, podvizima poboznosti i cistim molitvama odvracaju odnjega gromove razdrazenog neba i nizvode silne i djelotvorne blagoslove, dokim svijet ova dobrocinstva ne priznaje! Ako svijet o njima sudi jedino ponekakvoj trenutnoj koristi i ako ih smatra potpuno nekorisnim, onda je jasno da

on ne poznaje ni svoju sopstvenu korist.

Velikog izabranika Bozijeg Sergija, darovao je Bog zemlji Ruskoj upravo u onotesko vrijeme kada su Tatari osvojili skoro sve njene krajeve, kada sumedjusobne zadjevice knezeva dovodile do krvavih bitaka, kada su svadje,bezakonje, tatarska nasilja i grubost tadasnjih obicaja prijetili ruskom narodupotpunom propascu. Gotovo sto pedeset godina se mucila mnogostradalnaRusija pod teskim jarmom tatarskim. I eto, na kraju, pogledao je Gospod Bogna molitve Pravoslavne Rusije, priblizavase se cas oslobodjenja u kojem se

38

7/23/2019 45940266------

39/51

sveti Sergije pokazao kao istinski briznik rodne zemlje. "Primjerom svog svetogzivota, visinom svoga duha, on je razumio pali duh svoga naroda, probudivsimu vjeru u sebe, i svoju moc i vjeru u pomoc Boziju ... Prepodobni Sergije jesvojim zivotom omogucio zabrinutom narodu da osjeti da se u njemu jos nijeugasilo i zamrlo svako dobro, pomogao mu da zaviri u svoj unutrasnji mrak i datamo ugleda iskre koje su jos tinjale, iskre onog istog ognja kojim je samgoreo". I tako je "narod koji se navikao da sto godina drhti pri pomenu imenatatarskog, na kraju dosao k sebi, ustao na zavojevaca i ne samo da je nasaohrabrosti da ustane vec je i posao da trazi tatarsku vojsku u sirokoj stepi i tamonavalio na neprijatelja svom zestinom, potpuno ga slomivsi. Kako se todogodilo? Kako su dosli do toga, kako su se vaspitali ljudi koji se odvazise naovako djelo a kojem njihovi djedovi nijesu smijeli ni da pomisle? ... Mi znamojedno, da je prepodobni Sergije blagoslovio za ovaj podvig glavnog vodju ruskenarodne vojske i taj mladi vozd je bio covjek onog narastaja koji je rastao na ociprepodobnog Sergija", pod njegovim blagodatnim vaspitanjem ... Evo sta otome kaze istorija.

Jedan od gordih tatarskih kanova, Mamaj, podigao se na Rusiju sa svojommnogobrojnom vojskom. Uzalud je Veliki Knez Dimitrije Jovanovic pokusavao daga umilostivi darovima i pokornoscu. Mamaj nije htio ni da cuje za milost. Makako bilo tesko Velikom Knezu da se poslije nedavnih ratova sa Litvancima idrugim nemirnim susjedima ponovo priprema za rat, morao se odluciti:tatarska mnogobrojna vojska se, slicno olujnom oblaku, nadvijala nadoblastima tadasnje Rusije.

Spremajuci se za pohod, Dimitrije Jovanovic je najprije zelio da posjeti manastirZivotvorne Trojice, kako bi se tamo poklonio jedinome Bogu koji se u Trojicislavi, i kako bi uzeo oprostajni blagoslov od prepodobnog igumana Sergija. Sa

sobom je pozvao brata Vladimira Andrejevica, sve koji su tada bili u Moskvipravoslavne knezeve i ruske vojvode sa odabranom druzinom vojske i poslijeUspenja izasao iz Moskve. Drugog dana su stigli u Trojicki manastir. Smireno sepoklonivsi Svemogucem Gospodu, Veliki Knez je rekao svetom igumanu: "Tivec znas, oce, kakva me je velika nevolja snasla i ne samo mene vec svepravoslavce: ordinski knez Mamaj je podigao svu hordu bezboznih Tatara i etoih gdje idu na moju ocevinu, na zemlju Rusku, da razaraju svete crkve i ubijajuhriscanski narod ... Pomoli se, oce, da bi nas Bog izbavio od ove nesrece!"

Sveti starac je umirio Velikog Kneza nadom na Boga i kako je ovaj zurio da sevrati, zamolio ga je da odslusa Boziju Liturgiju i poslije zavrsetka, pozvao ga

zajedno sa drugim knezevima i vojvodama da blaguju hljeb i so manastirsku.Veliki Knez je odbijao: glasnici su jedan za drugim stizali s vijestima opriblizavanju Mamaja ruskim krajevima.

Ali ljubavlju preizobilni starac je preklinjao Dimit