Hrvatsko pravoIli

Nova hrvatska utopija

O Naslovu 1O sadržaju 5O naslovu Nova Hrvatska utopija...............................................................................7

Prethodna napomenaOva verzija koju sada možete naći na internetu proširena je i dopunjena nekim

bitnim stvarima, a kako se već vidi, bit će još dopunjavana i to vrlo skoro. Što se više bavim ovom materijom otkrivam sve važnije i važnije momente prava. Moja prvotna želja da napravim neku malu, kratku knjižicu, pokazala se dugovječnom kao mjehur od sapunice. To je ujedno jedinstven slučaj da se mjehur od sapunice pretvorio u pravu pravcatu «sapunicu». No što se tu može? Ja mislim da moram biti vjeran i poslušan rob predmeta kojim se bavim i da ga izrazim u barem onoj minimalnoj potpunosti koju on sam zahtjeva, pa makar nekome bio i dosadan ili preopširan. Tješim se time da su drugi pisci pravnih knjiga bili puno opširniji od mene, ali se i opominjem spoznajom da je danas knjigu puno lakše napisati nego pročitati pa se tako nastojim držati u što tješnjim granicama.

§ 1

O Naslovu Moj je običaj da najprije kažem koju riječ o smislu naslova kojeg sam

odabrao. Evo, dakle, tih riječi.

Prije svega, moram reći da ovo što ovdje piše nema ama baš nikakve veze sa onim što se u Hrvatskoj podrazumijeva pod sintagmom i političkom orjentacijom «Hrvatsko pravo», niti sa Pravaštvom uopće, jer ono što Pravaši zastupaju sve je prije nego nekakvo pravo. O tome nema potrebe da se više bilo što kaže.

§ 2

Ovo je štivo za munjare, tj. osobe koje još uvijek zanima teorija ili filozofija prava.

Iako je ovaj tekst nedovršen, a možda će takav i ostati, misaonim ljudima mogao bi biti čak puno zanimljiviji nego neki drugi moji tekstovi koje sam imao vremena i snage srediti i dovršiti.

§ 3

Čak i moje, vrlo oskudno, amatersko poznavanje prava i pravne znanosti ukazuje na to da su u pravu oni koje tvrde da, u našim vremenima, pravo gubi potrebnu moć i svoju svrsishodnost, ili pak «efikasnost», kako se to već kaže, i da je osuđeno na svojevrsno jalovo lutanje i batrganje sve dok se na neki ulitmativni način ne postave pitanja o tome: što pravo jest, zašto je nužno, i čemu, in finem služi, tj. koja mu je ključna i krajnja svrha, telos ili finis, te dok se, naravno, ne dade i nekakav svrsishodan - a to ujedno znači - i istinit odgovor na nj.

1

I u prijašnjim vremenima postojala je ova potreba za samorazumijevanjem ili samopoznavanjem prava, ali možda ne u ovako akutnom i neodgodivom obliku.

Prvi je Ciceron postavio zahtjev za tim da se pravo transformira u znanost, po uzoru na filozofiju. Njegov zahtjev pokušali su puno kasnije realizirati humanisti, ali bez ikakvog spomena vrijednog rezultata. Neusporedivo više, tj. veći, i važniji prilog samopoznavanju prava, tj. uspostavljanju pravne znanosti dali su pripadnici Škole Prirodnog, Umnog i Racionalnog prava. No ni to nije uspostavilo pravnu znanost, i pored toga što mišljenja tih mislilaca spadaju u nešto od onog najvrednijeg što je na području racionalnog duha dao ljudski rod. Tek Hegel u Osnovnim crtama filozofije prava eksplicitno uspostavlja nešto što bi se moglo smatrati nekakvom, tj. specifičnom pravnom znanošću – samopoimanjem ili samopoznavanjem prava.

No, dok su tvrdnje teoretičara Škole Prirodnog, Umnog i Racionalnog prava bile izvrsni, ali nedovršeni i nepotpuni pokušaji produbljavanja i osvješćivanja prava, tj. stvaranja pravne znanosti, pa prema tome i svojevrsni podbačaji, Hegelove tvrdnje pokazale su se kao prebačaji ili premašaji, jer su, i pored svoje istinitosti i dubine, bile tek nužno i opravdano proširenje filozofije, i na područje prava.

U vremenima od kraja 18 do početka ili čak sredine 20og. stoljeća, kad je pozitivno pravo bilo vrlo efikasno, i kad se, zahvaljujući također i njemu, zbivao iznimno intezivan i plodan civilizacijski razvitak. Pravna znanost se razgranala i podijelila se na tri glavne struje: interesne teorije, solidarističke, i pozitivističke. One su dale puno materijala pravnoj teoriji, ali sve je to bilo nekakvo epigonsko ponavljanje ili detaljistička pravnoteorijska interpretacija ili variranje onoga što su o pravu i društvu rekli veliki filozofski mislioci ili osnivači sociologije, pa čak a i utemeljitelji teorije biološke evolucije. Pravni pozitivizam koji je sebi stavio u zadatak zasnivanje «čiste pravne znanosti», u djelu najvećeg svog predstavnika H. Kelsena, zapravo je, kroz djela koja sadrže tisuće stranica, ukinuo pravnu znanost.

I mada su pisci tih knjiga bili izvrsni pisci, koje bi bilo dobro pročitati, jer su rekli i mnogo mudrih stvari, trebalo bi ih ipak čitati prvenstveno zbog toga da čovjek vidi kako to o pravu ne treba pisati i kako ga ne treba shvaćati. Oni razvodnjavaju teoriju prava, opterećujući ju brojnim nebitnim stvarima, a i pogrešno shvaćenim pojmovima koje stavljaju u temelje svojih teorija. Npr.: pojam «egoizma», «utilitarizma», ili «funkcionalizma».

Istinska teorija prava, teorija koja bi pravnim riječnikom i pravilno shvaćenim pojmovima, u okviru samoga prava, i na njegovim principima, progovorila o njemu samome, tj, o njegovoj prirodi, izgleda da još ne postoji.

No takva teorija možda i nije moguća, jer, lako je moguće, kako je govorio Hegel, da svijest prava o sebi samom uistinu i nužno «pada izvan područja samoga prava.»

No kako god bilo, čini se da će pozitivno pravo i dalje lutati i biti osuđeno na stanovitu neefikasnost ili nemoć sve dok se ne dade jasan, lakonski kratak, istinit i svrsishodan odgovor na pitanje što je ono sāmo i čemu služi. Mislim na neki odgovor koji bi bio svrsishodniji, određeniji, detaljniji i precizniji od onog što ga je dao Hegel.

Dok se ne nađe taj odgovor, naime, neće kod ljudi biti onog opravdanog i nužnog strahopoštovanja prema njemu. A bez tog strahopoštovanja, ljudi neće slušati njegov pravorijek i služiti mu, tako da zbog toga ni ono samo neće moći efikasno služiti ljudima.

§ 4

2

Čini se da je za ispravan pogled na pravo, pogled koji omogućuje njegovo istinsko razumijevanje i prikaz ili uspješnu primjenu, presudno važno jasno uvidjeti, odnosno točnije, podsjetiti na ona mišljenja koja su ustvrdila; da pravne norme, usprkos svoj svojoj velikoj, vanjskoj raličititosti, gotovo poput matematičkih normi, imaju jedan isti opći, univerzalni temelj, odnosno jedinstven unutarnji identitet, intenciju, metodu djelovanja i cilj.

Danas, pogotovo u našim krajevima, treba biti vrlo pronicljiv, ali još više odvažan da se shvati i prihvati istinitost ove tvrdnje o bitnom identitetu i univerzalnosti temeljnih pravnih normi i ciljeva. Jasno, i u samom pravu treba postojati dovoljan razlog za njeno prihvaćanje, tako da ću u najvećem dijelu izlaganja pokušati ukazati baš na taj «dovoljni razlog», tj. temelj, odnosno pokušati pokazati da je ona tvrdnja doista istinita.

To ću morati učiniti tim više i prije što se moje mišljenje o ovoj stvari suprotstavlja mišljenjima nekih od najvećih mislilaca prava, npr: Aristotelovom, Montesquieovom von Savignyevom, Hegelovom, a i mišljenjima nekih drugih velikih mislilaca.

§ 5

Ali ono «moje» mišljenje o univerzalnosti i permanentnoj valjanosti osnovnih, a i onih relativno «sporednih» pravnih normi, za poznavatelje prava, kao što sam već natuknuo, i nije neki apsolutni novum. Ono ima svoje svoje prethodnike u najvećih pravnika i teoretičara prava, sve od Rimskih vremena, a nastajalo je u krilu i na temelju ius gentiuma, kojeg su zastupali i razvijali pretori peregrinusi. Velik i snažan podstrek razvoju ideje o univerzalnosti i «vječnosti» prava i općih pravnih normi dala je Crkva i posebno skolastičar Toma Akvinski, tvrdnjom da ono potiče iz Božjeg uma i da je Božjom Voljom dospjelo među ljude.

Ideja o univerzalnosti i sveopćoj i vječnoj važnosti pravnih normi najveći doseg i procvat doživljava u 17. i 18 stoljeću, u školama tzv. Prirodnog , Umnog i Racionalnog prava, u djelima, H. Grotiusa, Leibnitza, Spinoze. S. Pufendorfa, Domata i cijelog niza drugih brilijantnih umova i teoretičara prava, od kojih su, neki, pokušali zasnovati i pravni sistem na tzv. euklidskoj ili geometrijskoj, tj. deduktivno-aksiomatskoj metodi, jer su, kako ćemo naknadno pokazati, s pravom smatrali da je pravo proizvod specifične upotrebe uma. Jedan autor, teretičar prava, kaže kako su predstavnici Škole racionalnog prava u osnovi smatrali :»da čovječji um nije samo instrument pomoću kojeg spoznajemo norme prirodnog prava, već je um kreativni instrument, koji – apstrahirajući od svake stvarnosti – može samostalno stvarati «dobre» pravne norme.

To je sasvim točno, a i ne samo to. One takozvane «norme prirodnog prava» koje spominje taj teoretičar, zapravo i nisu ništa drugo do tvorevine onog kreativnog ljudskog uma – temeljne norme koje je sazdao ljudski um i kojima se čovjek, odnosno ljudska vrsta odvajkada rukovodi, a kojima će se u velikoj mjeri rukovoditi i u budućnosti u poslu ostvarivanja svojih krajnjih i najvažnijih, povijesnih, natpovijesnih, a možda i nadbioloških, transempirijskih ciljeva.

I prije nego što je u modu ušla pozitivistička manira u mišljenju prava, malo je bilo stručnjaka koji su bili svjesni toga da je velik dio intencija tih starih pravnika iz doba evropskg racionalizma i prosvjetiteljstva duboko istinit i da je ontogenički ljudski um ili duh odvajkada bio temeljem pozitivnog prava, a i onog «božanskog», kako je to rekao J. J. Rousseau, a i onog prirodnog, i da će to biti i u budućnosti.

3

Također mislim da će tek budućnost pokazati koliko su puno ovi mislioci participirali u istini.

§ 6

Za sada samo napominjem da je do ovog razilaženja u mišljenju oko univerzalnosti i partikularnosti, odnosno regionalnosti ili nacionalnosti, a i permanentnosti i privremenosti, tj. trajnosti i prolaznosti, u važenju pravnih normi došlo zbog toga što je za neke mislioce temeljni, kolektivni pravni subjekt i objekt bio, polis ili pak nacija, odnosno nacionalna država, dok je za druge (iako toga nisu bili svjesni), to bila ljudska vrsta.

Ja sām, osobno, potpuno svjesno, zastupam tvrdnju da je ljudska vrsta - a ne narodi, države niti društva – da je, dakle ona (vrsta) osnovni subjekt i objekt prava, odnosno njegov adresant i adresat, i mislim da u tome ne griješim. Već sam to puno puta rekao, a vjerojatno ću to opet ponavljati, kao kakav papagaj; da je pravo svojevrstan, voljni ili volitivni instrument za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste i da nikad ne bi nastalo kad ne bi bilo tih ciljeva. S druge strane, stvaranje prava, pravnih normi i njihovo trajno uvažavanje je dužnost ljudske vrste, jer se bez toga ne bi mogli ostvariti, ni humani život, ni oni ciljevi, čije ostvarenje, kako smo to već bezbroj puta rekli, daje smisao njenom opstanku.

§ 7

No ima još jedan razlog zbog kojeg je, kako se čini, došlo do razmimoilaženja u mišljenjima permanentne i privremene valjanosti neke pravne norme i mišljenjima o njihovoj univerzalnosti.

Evo toga.Svaka pravna norma, naime, ima svoj trajni, neprolazni unutarnji supstrat,

ratio essendi, te vanjsko tijelo, oblik i elemente koji su privremeni. Neki su mislioci skoncentrirali svoju pažnju na onaj unutarnji supstrat, ultima

ratio iuris neke pravne norme, a neki pak na ono što je vanjsko, odnosno «prvo - proteron - za nas», (Aristotel), na ono neposredno, pozitivno, privremeno.

Eto, zapitajmo se npr. na temelju čega je nastala pravna norma da jedan čovjek treba biti rob, a drugi mu vlasnik i gospodar?

Što je njen trajni unutarnji supstrat?Čini se da je odgovor u tome da je tom odredbom, na specifičan način, umu

data vlast i pravo da gospodari onim ne-umnim dijelom ljudskog bića i ljudske vrste.Kad je, naime, stvaranjem prvih ljudskih, tj. humanih, ili društvenih zajednica

- radi što ekonomičnije i svrsishodnije upotrebe ljudskih snaga i životnog vremena i radi olakšanja života ljudske vrste - došlo do temeljne funkcionalne podjele rada na umni i fizički, tj. na rad i upravljanje, oni koji su bili inteligentniji, spretniji, umniji, i čije je mišljenje stoga bilo svrsishodnije, postali su gospodarima, a oni koji nisu imali takvih sposobnosti ostali su robovima i obavljali su one «niže», «fizičke» poslove potrebne za opstanak društva ili ljudske vrste i napredak, odosno razvoj civilizacije, tj. približavanje ciljevima ka čijem se ostvarenju težilo.

Da li je ta odredba bila dobra i pravedna?To su pitanje vrlo temeljito obradili već Platon i Aristotel i zaključili da bi bilo

vrlo loše kad bi vladao onaj ne-umni element u ljudskoj vrsti, te da bi čak i njihova jednakost bila nepravedna.

4

Ropstvo je bila antička društveno-pravna forma one neophodne vladavine uma nad ne-umnim dijelom ljudskog bića i ljudske vrste.

Ima puno mislilaca koji tvrde da je ropstvo bilo zlo i nepravda, ali, nažalost, u antici koja je obilovala velikim i dubokim umovima i genijalnim pravnicima, nitko nije uspio pronaći nešto bolje.

Normi koja regulira funkcionalni odnos uma i snage, tek je moderno doba, i to prije svega nekoliko stoljeća, dalo neko bolje tijelo, tj. sačinilo ga od boljih faktora.

Ropstvo je ukinuto i više nema gospodara i roba, nego postoji politički slobodan radnik koji se pokorava samo svom poslovođi, manageru ili vlasniku kapitala, odnosno poduzeća, ili pak nekoj politički ili administrativno nadređenoj osobi, i to samo za vrijeme trajanja radnog vremena i u pogledu predmeta na kojem rade, odnosno surađuju. Opća građanska prava su im potpuno jednaka. Oboje su jednako slobodni ljudi, ili jednakopravne «fizičke osobe».

Obojica imaju potpuno jednaka prava na bogatstvo, tj. vlasništvo nad kapitalom i drugim oblicima imovine i na političko upravljanje, tj. »jednake šanse, kako se to običava reći, i takmiče se oko toga, tj. za njih, a sama utakmica dijeli ih na one koji stiču vlasništvo nad kapitalom ili pravo na upravljanje i one koji treba da rade ili izvršavaju naredbe.

I ova, slobodarska odredba, premda izvanjski suprotna onoj prethodnoj koja je uspostavila ropstvo, i ova je, dakle, odredba održala, i. Štoviše, unaprijedila onaj odnos vladavine uma nad prostom snagom ili silom, odnos koji omogućuje opstanak i napredak društva i ostvarivanje ciljeva vrste. Ova, druga odredba naprednija je i razvijenija, između ostalog, i zato što je u nju unesen i moment motivacije, dok je prva sadržavala samo moment prisile.

No, Marx, a i mnogi današnji ljudi i ovakav bitno slobodan i slobodarski odnos smatraju specifičnom nehumanošću i nepravdom - otuđenjem, alienacijom.

No, da skratimo priču, idemo odmah korak dalje.Cilj povijesti bio je stvaranje umjetnog bića. Ono je zapravo već stvoreno, a

stvoreno je radi toga da izvršava ono što od njega traži ljudska vrsta – da bude bićevito sredstvo koje će joj poslužiti za ostvarivanje onih njenih ultimativnih ciljeva.

Ovdje jedno ne-živo biće ima isti zadatak kojeg su nekada imali robovi i radnici. Kad se, u nekom budućem, planetarnom, tj. globalnom društvu, kojeg ja nazivam logoktatskim, ponovo, ali u drugačijem obliku, ozakoni onaj odnos, opet će to biti vladavina onog ontogeničnog, kreativnog, umnog nad ne-umnim, požudnim aspektom bićevitosti – vladavina uma nad snagom.

U svojoj osnovi, dakle, norma koja propisuje vladavinu uma nad snagom je ostala ista, ali je promijenila elemente od kojih se sastoji i njihove akcidentalne odnose.

Gornje izlaganje ide na ruku glasovitoj Papinijanovoj tvrdnji da pravo, ukoliko je konzistentno, a ja bih dodao još i ontogenično, da ono, dakle, ne može propisati nešto nepravedno.

Oni prethodni stupnjevi razvoja spomenute norme, koji su bili proglašavani nehumanima i nepravednima možda su bili samo nužni, nezaobilazni, funkcionalni koraci ka stvaranju umjetnog bića i ka tome da bi se mogla ozakoniti ona zadnja ne-nehumana norma po kojoj bi jedno živo, umno biće vladalo nad ne-živim i, umjesto supripadnika svoje vrste, i drugih živih stvorova koristilo ga kao bićevito sredstvo za obavljanje onih poslova koji su nužni za opstanak vrste i ostvarivanje njenih ultimativnih ciljeva.

Uostalom, ovakav odnos uma i snage i nije neko apsolutno ljudsko iznašašće. Već je priroda odredila da duh vlada nad materijom, um nad tijelom i snagom, glava

5

nad trupom i udovima, razum nad požudom, emocijama itd. Pravo je bila samo svrsishodna reprodukcija i primjena ovog funkcionalnog, ili svrsishodnog odnosa na kolektivne entitete što se sastoje od živih individua i grupa, klasa itd., a u najnovijem vremenu i na odnos čovjeka i umjetnog bića.

§ 8

Ali, vratimo se mi ipak temi ovog odjeljka.I baš zbog toga što je pravo - kako smo gore ustvrdili i kako ćemo još mnogo

puta ponoviti – ospoljena volja ljudske vrste, te je upravo stoga, u svojim temeljima tako jednovito i univerzalno, mi kažemo da je pomalo apsurdno, ili barem nekako nevažno ili neopravdano govoriti o nekom Hrvatskom, Njemačkom, Engleskom, ili čak Rimskom pravu, kod kojeg, njegovo veliko i slavno ime ne označava toliko njegov državni ili nacionalni partikularitet, posebnost, koliko onaj nezaobilazni i univerzalni stupanj razvoja prava, slično kao npr. i izraz «Talionsko pravo» koje mu je prethodilo.

Čak i pravni historicista, ili «nacoinalista», Karl Friderich von Savigny kaže da «Rimsko pravo nije bilo vezano uz neku naciju, nego nadnacionalno pravo, na koje se, jednako kao ni na religiju ili književnost ne može gledati kao na neki nacionalni posjed.» Peter Stein : Rimsko pravo i Europa. 131.

Onim pridjevima, dakle,: hrvatsko, njemačko, englesko itd obično, iskazujemo nebitne specifičnosti tih pravnih sistema i njihove površinske, vanjske različitosti spram nekih drugih.

Ukoliko je opravdan (što će se možda pokazati u glavnini teksta), naslov ovog rada, «Hrvatsko pravo» ne upućuje, dakle, na te vanjske razlike spram drugih pravnih sistema, nego prvenstveno na Hrvatski doprinos razvoju ili razumijevanju samog prava, pa bi možda bolji naslov bio Osnove prava, Prilog teoriji prava, ili pak Prilog filozofiji prava.

Ni važeće pozitivno pravo u Hrvatskoj, uostalom, nije neka originalna, domaća tvorevina, nego kompilat sastavljen od normi najrazličitije provenijencije i utjecaja, pa je i s obzirom na to pridjev “hrvatsko” diskutabilne važnosti. Ta kompilativnost ili eklekticizam, da se razumijemo, sam po sebi ne mora biti ništa loše, jer su čak najveći do sada poznati sistemi pravnih normi; npr. Codex Theodosianus, veliki Justinijanov Corpus iuris civilis, Napoleonov Code civile, i Njemački građanski zakonik također bili svojevrsna kompilacija sastavljena od običajnog i Rimskog prava. Ali, naravno, ne mora svako sastavljanje, odnosno spajanje raznorodnih pravnih normi ili sistema biti tako izvrsno. Neke od tih tvorevina pokreću društva i narode naprijed, a neke pak ometaju njihovo produktivno funkcioniranje ili ih unazađuju.

§ 9

Već smo rekli da je pravo, u svojoj osnovi, nije ospoljena volja nekog naroda, nego ospoljena volja ljudske vrste – instrument kojim ona sebe motivira, ali i prisiljava na to da živi i djeluje u takvim odnosima koji vode ka ostvarivanju ciljeva koji su joj zadani, a čije ostvarenje daje smisao njenom mučnom opstanku. Gledano iz same osnove stvari, narodi, koji su kolektivni entiteti, tek su objekti ili podloga na koju se aplicira nomogenička ili nomotetička volja ljudske vrste.

§ 10

6

Ali, evo još nekoliko riječi u svrhu mogućeg objašnjenja povoda za tvrdnje da je pravo produkt naroda, ili “narodnog duha”.

Neposredni subjekti i objekti prava uvijek su bili nekakvi kolektivni entiteti: plemena ili njihovi savezi ili pak narodi. Oni su definirali i kodificirali različite običaje ili pravne norme i tako ih pretvarali u kakav takav pravni sistem, bez kojega primjena prava ne bi bila moguća, a možda čak ni njegova egzistencija. Norme i sam pravni sistem dugo su sazrijevali u krilu, odnosno «u duhu« nekog naroda, sve dok vlade ili vladari nisu dali nalog za njegovu pismeno objavljivanje i kodifikaciju. Odatle, možda kod pripadnika Historijske škole ideja da je narod, odnosno “narodni duh” izvorni i ključni tvorac prava i pravnog sistema.

Ovdje se međutim radi samo o tome da su različiti narodi samo posredovali u stvaranju kvalitativno različitih, a i različito vrijednih, ili bezvrijednih priloga pravu kojeg je stvarala i stvorila ljudska vrsta, tj. njen ontogenični, ili politogenični, ili pak, ako hoćete, nomogenični ili nomotetički, ali i ontoklastični duh. Neposredni izvor pravnih normi bila je spontana i učestala praksa i odnosi među pripadnicima nekog plemena ili naroda, koja je postala običajem (longa et diuturna consuetudo – dugotrajnim i čestim prakticiranjem neke radnje ili odnosa), a kasnije i ontogenični, odnosno politogenični ili nomogenični duh nekog genija poput Haronde, Likurga ili Solona, ili pak nekog pretora ili pak pravnika poput Gaja, ili nekog drugog, koji je imao pravo ius respondendi ex auctoritate pirncipi, poput Ulpijana, Paulusa ili Papiniana.

I oni dobri vladari, koji su, ili Dei Gratia ili ipse gratia - po vlastitoj “milosti”, kao Napoleon I, bili neposredni i legitimni predstavnici naroda, te njegovi zastupnici i brigobrižnici, imali su goleme zasluge za razvoj pravnog sistema kojim se služi današnja ljudska vrsta, jer oni su i naručivali dobre i pravedne zakone i zapovijedali njihovu kodifikaciju i primjenu. To je još jedan povod za onu tvrdnju predstavnika Historijske škole da je pravo nastalo u krilu naroda – tvrdnju koja, ipak, i pored svega toga, nije u tolikoj mjeri istinita koliko su mislili njeni predstavnici.

Justinijanov zakonik, eto, nije nastao u krilu niti u duhu naroda koje je obuhvaćalo tadašnje Bizantsko carstvo. Kako je poznato, zakoni koje on sadrži nastali su već davno na Zapadu, a na Istoku se nisu održali u krilu naroda, nego u krilu Beritske i Konsantinopolske pravne škole.

Ovdje treba podsjetiti i na to da je u ljudskoj povijesti bilo puno i onih loših i izopačenih vladara i ontoklastičkih naroda i kultura, čak puno više nego onih ontogeničkih, i da su oni stvarali ili samo prakticirali naopake i nepravedne zakone i zakonike koji su sprečavali razvoj civilizacije i suprotstavljali se ostvarivanju ljudskih ciljeva. Pa, ako su, kao što tvrde predstavnici Historijske pravne škole, narodi stvarali zakone, onda se može tvrditi da su se oni zapravo češće, putem loših zakona, suprotstavljali nomogeničkoj ili nomotetičkoj intenciji ljudske vrste. Narod, odnosno njegov duh vrlo je često, a katkada i suviše inertan ili rigidan entitet, pa je veliko pitanje koliko je on, putem prava doprinio ostvarivanju ciljeva ljudske vrste, a koliko je, svojim zakonima, običajima i kulturom ometao njihovo ostvarivanje. Ne bi trebalo samtrati suviše smionom tvrdnju da su neki narodi, pa čak i oni veliki izumrli zato što nisu mogli prihvatiti nove, ontogeničke zakone i zakonske sisteme, nego su se držali onih koje je protok vremena i razvoj civilizacije izopačio i učinio ontoklastičnima.

J. J. Rousseau je u Društvenom ugovoru izričito ustvrdio da je vrlo veliki problem ili teškoća privoliti narod da prihvati čak i one najbolje zakone, te da pri tom ni najveći ljudski autoritet nije dovoljan, nego je često nužno - kao npr. u slučaju

7

Hamurabijevog zakonika ili Mojsijevog Dekaloga - pribjeći tobožnjim zahtjevima ili tobožnjoj volji nekakvog božanskog entiteta i tako aktivirati djelovanje njegovog, neusporedivo snažnijeg autoriteta. A stari ili prestari narodi - kaže Rousseau – plaše se dobrih zakona i diranja u one loše, te promjena na bolje kao što se glupavi bolesnici plaše i odmah zadrhte na pojavu liječnika.

No mora se reći slijedeće: narod je subjekt koji ne može opstati ni živjeti bez zakona, pa je njegova potreba za zakonima bila najvažniji, a često i jedini pokretač razvoja zakonodavstva i prava, pa i onog naopakog.

Pored toga, mora se još istaknuti da prava ne bi bilo da nisu postojali i takvi, kolektivni entiteti kao što su plemena, njihovi savezi, narodi etc. jer oni su neposredna biološka i ontogenička, odnosno politogenička osnova iz koje su, aplikacijom prava, ili podređivanjem pravnim normama, izrastala društva, države i različite kulture.

§ 11

O sadržajuSada, pak, riječ, dvije o onom sadržaju teksta iz kojeg se mogao izvesti gornji

naslov.Rad koji je pred vama nema u svom prioritetu neku neposrednu pragmatičku

svrhu ili cilj. On prije svega, odgovara na pitanja: što su pravo i pravda, iz čega oni proizlaze i koja im je stvarna svrha ili cilj. Prava je važnost tih pitanja, u dosadašnoj pravnoj znanosti, uglavnom bila zanemarivana, ili su pak odgovori na njih bili usputni, površni, promašeni ili nedovoljni. No treba reći da je bilo je i takvih koji su bili preduboki da bi imali nekog značajnijeg utjecaja na dosadašnju pravnu znanost i njene stvaratelje.

Paradoksalno je to da je filozofija ovoj temi posvećivala puno više pažnje nego pravna znanost i da je tek nekolicina najvećih mislilaca dala istinit, ali nažalost i nekako predubok odgovor na to pitanje. Tako da su se mnoge generacije, odnosile prema tim spoznajama uglavnom tako kao da to nikada nije bilo otkriveno, napisano ili izrečeno, pa je ostalo bez nekog većeg i značajnijeg utjecaja na pravna kretanja.

Eto, i pored najvećih blaga ljudi često prolaze «kao pored turskog groblja!»Istinit i dubok odgovor na to pitanje (ako ne spada u društvo onih

«predubokih», filozofskih) ne može ostati bez posljedica ili odjeka u društvenoj, pravnoj i političkoj ili pak nacionalnoj praksi one sredine u kojoj je dat, jer to je zapravo, et in finem odgovor te sredine ili te nacije na jedno pitanje, koje nikako ne može biti plod samovolje ili hira, pa čak niti obdarenosti neke individue, nego se, sàmo to pitanje, svojom vlastitom, unutarnjom nužnošću, odnosno nezaobilaznošću, te silnom potrebom i moći nameće samo od sebe, i nemoguće je da se bilo koje društvo ili bilo koja nacija ogluši ô nj. A individue koje ga tematiziraju ili izgovaraju, i odgovaraju na nj, ili pak narodi samo su živa sredstva ili usta na koja progovara stvaralački, ontogenički,odnosno nomogenički duh ljudske vrste .

Ovo se, dakle, s tog razloga može tretirati i kao Hrvatski odgovor na to pitanje. To je nešto što bi možda moglo opravdati naslov Hrvatsko pravo.

§ 12

Ali, o kojem se to pitanju zapravo radi?Već je rečeno da se radi o pitanju: što je pravo, te posebno: što je pravda i što

je ono pravedno.

8

Pitanje o naravi prava, za sada, ostavljamo po strani. Okrećemo se najprije i prvenstveno pravdi.

Obični ljudi, već od prastarih vremena, smatraju da je pravda najvažnija stvar, ili najvažnija ljudska duhovna, potreba na ovom svijetu, pa je upravo iz tog mnijenja i proizišla ona slavna izreka: «Fiat iustitia, pereat mundus – Neka bude pravde, pa makar svijet propao». Ali, i sa druge, one stručne strane, većina velikih mislilaca daje pravdi najviše mjesto među ljudskim vrlinama, ili pak njeno ozbiljenje smatra jednim od nekoliko najvažnijih, krajnjih ciljeva ljudskih težnji i djelatnosti.

Mi se uglavnom slažemo s tim mišljenjima, ali u ovom tekstu, a i u drugim, prethodnima, govorimo da je pravda, pored toga što je rečeno i što se smatralo do sada, još i najbolji moralni, psihološki, duhovni ili volitivni instrument i motiv za pokretanje razvoja društva i civilizacije koji su opća organizacijska i materijalna sredstva za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.

Stoga se ovdje, pod pitanjem o pravdi krije i praktičko pitanje o tome kako, i pomoću čega, što je moguće ekonomičnije, i bez nekih većih i nepotrebnih žrtava, poteškoća ili potresa izvući se iz nepoželjne povijesne stagnacije, sporosti napredovanja, krize ili zaostalosti i nastaviti daljnji razvoj društva i civilizacije - onako kako se smatra da bi to bilo potrebno na osnovu razumnih očekivanja velike većine ljudi.

Kako se iz gornjeg teksta sasvim jasno naslućuje, to nikako nije moguće bez pravednih društvenih odnosa, i to takvih koji bi bili barem nešto funkcionalniji od onih na kojima su bila utemeljena dosadašnja, a i ova današanja društva.

§ 13

Velika većina dosadašnjih istraživanja uvjerljivo ukazuje na to da ona temeljna pravda, a i nepravda, te funkcionalnost ili disfunkcionalnost društava leži u koncepciji vlasništva i vlasničkim odnosima. Ali, o tome će više riječi biti kasnije.

§ 14

Iako ovdje izneseni odgovor na to pitanje dolazi iz Hrvatske, iz onog što je rečeno u glavnom dijelu teksta, vidi se da to nije neko isključivo Hrvatsko pitanje. Može se, štaviše, mora se reći da je to danas jedno od općih gorućih pitanja suvremenog svijeta, ali, i to da nije tek od jučer, nego da je postavljeno već odavno. Odgovor na njega uvijek se i najintezivnije tražio u onim najrazvijenijim djelovima svijeta, i to već gotovo dvije i pol tisuće godina – od vremena od kojeg je društvo, utemeljeno na privatnom vlasništvu, kroz mišljenja velikih mislilaca, otkrilo neke znatne slabosti u svojoj strukturi i funkcioniranju. Tokom tog istog, dugog razdoblja pokazalo se da famozno društveno vlasništvo nije onaj pravi odgovor na to pitanje, nego je to nešto treće. A što je to, čitatelj će, kako se nadamo, moći vidjeti u glavnini teksta.

Uz teorijski odgovor koji se ovdje nudi, a koji je samo zaključna riječ mnogih istraživanja prethodnih mislilaca, dat je, naknadno i neplanirano i onaj «praktički», i to u formi pozitivnih pravnih, tj. zakonskih odredbi, i to naročito stoga da se nedvojbeno jasno vidi kako takav odgovor može biti funkcionalna osnova društva i kako je na osnovu njega moguć izlaz iz krize u koju je zapalo današnje društvo i današnja civilizacija, utemeljena na već uvelike disfunkcionalnom privatnom vlasništvu.

9

(Kasnije ćemo eksplicitno ukazati na to da se istinska funkcionalnost može utemeljiti isključivo u pravdi.)

§ 15

Mnogi suvremeni ljudi, počev od mislilaca, državnika ili političara, pa do sasvim običnih ljudi, više ili manje jasno ili svjesno uviđaju da je potreban neki novi, ili barem poboljšani duhovni, moralni ili politički temelj za nastavak razvoja civilizacije. Od prijedloga koji se nude, daleko najviše je onih očigledno trivijalnih koji imaju samo neki lokalni značaj i takoreći jednodnevnu važnost. No ima i onih koji se doimaju dubokima i originalnima sve dok analiza ili vrijeme ne pokažu da se radi o iluzijama ili zabludama. Ima glamuroznih zamisli, blistavih, ali samo izvana, alternativnih, duhovitih, zabavnih, luckastih i tko zna kakvih još. Najviše ih, i sa najvećom pompom emitiraju razni političari i stranke. Svijet, pa čak i sama Hrvatska toliko vrve njima, tako da postoji opasnost da baš s njima budu i zagušeni, jer se, umjesto podstrekom za razvoj, ove bezbrojne, raznolike i zanimljive, ali nefunkcionalne zamisli pokazuju velikom i opasnom preprekom. One ne bude nadu niti snagu, nego ih, štoviše, guše, slabe, uništavaju.

Nedostaje jedino ona prava ideja, ona kojoj nema nikakve alternative, a koja će na već odavno uobičajeni, ali ujedno i vječno nov, revolucionaran, kreativan način nastaviti razvijati ovu, jedinu civilizaciju koju je čovjek do sada stvorio na svom matičnom planetu.

Napori koji su se otjelotvorili ili oslovotvorili u ovom radu bili su usmjereni na potragu baš za tim jedinim pravim načinom.

No ako su ti napori i bili uspješni, s tim zapravo još ni izdaleka nije sve riješeno.

Jer...tko će prepoznati istinu, koja je, kako se čini, čak i kad je otkrivena, i vrlo

jasno iskazana, najteže uočljiva i najteže prepoznatljiva stvar na ovome svijetu?A ako ju netko i prepozna hoće li imati snage, volje, strpljenja i hrabrosti

baviti se njome, i to danas kad se ljudi, što iz očaja, ili beznađa, što iz lijenosti rado odaju raznim praznim, laganim idejama ili senzacijama, ili pak nekim drugim vrstama droga ili opijata.

Napredak, ka kojem svi mi težimo, i bez kojeg nam život nema smisla, jer on vodi ka ostvarivanju ciljeva vrste i svrhe njenog opstanka, taj napredak, dakle, ne zbiva se nimalo lako, niti bez velikih poteškoća i savladavanja vrlo velikih prepreka.

Eto, toliko o tim stvarima.

***§ 16Drugi naslov: «Nova hrvatska utopija» izraz je stanovite, prilično velike

skepse, koja je gore već bila nagoviještena. On hoće reći kako bi očekivanje ili nada da bi nešto od onog što je moguće postići dubljim i potpunijim razumijevanjem prava i progresivnim zakonodavstvom o kojem se posebno govori u tekstu - očekivanje nekakvog povijesnog iskoraka ili barem nekog značajnijeg napretka - da bi, dakle, takvo nekakvo očekivanje, ovdje, na Hrvatskom tlu, nažalost, vrlo lako moglo biti jalova nada i nešto neosnovano, jer gotovo svekoliko dosadašnje iskustvo pokazuje da ključne Hrvatske snage i intencije, a i intencije bliskih joj i srodnih zemalja, nažalost, ne teže ka pravdi, niti su okrenute i usmjerene ka napretku i budućnosti, nego više ka prošlosti i ka nazatku.

10

No, pored toga, treba reći da je Hrvatska, i pored opće retrogradnosti i ontoklastičnosti, ipak bila nešto progresivnija od spomenutih zemalja, te da je, usprkos onoj općoj ontokastičnosti, katkada bila i žarište, ili izvorište naprednih ideja u ovom malom učmalom kutku svijeta na jugoistoku Evrope.

Ipak, ono opće dosadašnje iskustvo, koliko god i kakvo god bilo, ne može se smatrati isključivim, a možda ni presudnim faktorom koji određuje budućnost jednog naroda. Opstanak povijesnog svijeta, civilizacije nesumnjivo se zbiva kao nekakva mijena, u čiju narav još nismo sasvim proniknuli. Promjene su, dakle, uvijek moguće, štaviše nužne, a često se događaju i tamo gdje ih, baš zbog nepoznavanja zakonomjernosti povijesne mijene, najmanje očekujemo.

Imajući u vidu znatne prirodne predispozicije Hrvata, neka takva promjena na Hrvatskom tlu mogla bi biti vrlo plodonosna i vjerojatno je da bi imala vrlo velik i progresivan utjecaj i na svijet izvan Hrvatske i izvan regije u kojoj se nalazi. O tome sam iscrpnije i šire pisao u Hrvatskom testamentu.

§ 17

A sada samo nekoliko riječi o nečem što će se možda pokazati najvažnijim.

Ukoliko ovaj rad doista donosi na svijet neku produktivnu ideju, onda mislim da će on imati nekog utjecaja na kretanja u društvenoj zbilji tek kad ga uoče ljudi koji nisu skloni mudrijašenju, tj. oni koji će shvatiti da je to već zgotovljeno oruđe i da ga mogu iskoristiti kao sredstvo za ostvarivanje svojih vlastitih, prvenstveno praktičkih političkih, društvenih ili pak ekonomskih vizija i ciljeva.

§ 18Crtice iz osnova prava

Posvećeno istinskim pravednicima, ljudima koji su se žrtvovali, ili će se žrtvovati za ostvarenje ciljeva ljudske vrste.

§ 19Neophodne prethodne napomene

U ovom tekstu često koristim termine «ontogeničan», «ontoklastičan», «umjetno biće», «umjetni organizam» i druge koji se, barem za sada, ne koriste nigdje osim u mojim radovima. Da bi čitatelj mogao razumjeti o čemu govorim, moram reći nekoliko riječi o tim stvarima.

Povijest smatram ontogeničnim procesom – procesom stvaranja i razvoja umjetnog bića – grč.: το ον - to on, ili lat. ens. Ljudska vrsta je ontogenična – sposobna stvoriti nešto bićevito. Neke druge vrste sposobne su stvoriti tek stvari - τα χρηματα – ta hremata - koje nisu bićevite. Te su vrste – pauci, pčele, ptice, dabrovi itd. - isključivo hrematogenične.

Ontogeničnost se do sada pripisivala isključivo Bogu, za kojeg se tvrdi da je stvorio svijet – prirodno biće. U mojim radovima ontogeničnost se pripisuje i čovjeku, tj. ljudskoj vrsti. No ona ne stvara prirodno biće, nego umjetno. Ono je već odavno znano pod nepravedno ozloglašenim imenom kapital. Ontogeničnost je isto što i kreativnost ili genijalnost. Ili, drugačije, kreativnost ili genijalnost je sposobnost stvaranja nečeg bićevitog - onto-geničnost. (Kreativne individue, a i narodi stvaraju samo neophodne bićevite elemente umjetnog bića. Jedino vrsta može stvoriti cjelovito umjetno biće i to u toku tisuća ili mnogih desetina tisuća govina). Bićevitost

11

čovjekove tvorevine bila je najprije ozbiljena u umjetnosti, a percipirana, uočena, kao nekakva posebna moćna bićevitost tek u novcu, koji je moment kapitala uopće, i to kroz njegovu moć da se odupre nekim čovjekovim težnjama i namjerama i kroz sposobnost da vlada nekim važnim aspektima čovjekova života. Tu moć ne smatramo zlom, kako su na nju gledali utopisti, razni moralisti, filantropi, revolucionari i marksisti, koji su je smatrali otjelotvorenjem čovjekova korjenitog otuđenja. Stvaranje bićevite moći koja bi pouzdano i produktivno vladala povijesnim procesom i vodila ga, bio je «tajni», nesvjesni cilj povijesti i on je uspješno ostvaren dovršavanjem razvoja kapitala tokom nekoliko zadnjih stoljeća. Suvremena Zapadna civilizacija je ime za najpotpunije otjelotvorenje kapitala, odnosno, jasnije i bolje rečeno umjetnog bića.

Ovdje to ističemo zato jer je presudno važno imati na umu da ta civilizacija nije nekakva mehanička cjelina, nego nešto bićevito, nešto što ima dušu, ali ne prirodnu, nego umjetnu. Stvarni zadatak ove, umjetno-bićevite, odnosno oduševljene ili produševljene tvorevine jest da brine o čovjeku (ali i o prirodnom biću); da radi mnoge poslove umjesto čovjeka, te da bude sredstvo kojim će on ostvariti ciljeve radi kojih postoji, jer se oni mogu ostvariti jedino s nekim bićevitim sredstvom.

Društvo je umjetni organizam u kojem opstoji i «živi» umjetno biće, a Liberalno-demokratsko građansko društvo smatram sintezom društvenog razvoja, odnosno zgotovljenim organizacijskim ili političkim instrumentom ili sredstvom za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste. Ovdje, naravno, mislim na epitetičke, tj. samodovoljne i samoodržive oblike društva, na države.

Pod ontoklastičnim tendencijama, intencijama ili aktivnostima podrazumijevam one koje su se suprotstavljale stvaranju i razvijanju umjetnog bića. Zemlja je bila bojno polje ontogeničkih i ontoklastičkih snaga, a povijest vrijeme njihovog intezivnog sukobljavanja. Ove su se snage ili tendencije evidentno nastavile sukobljavati i nakon što je umjetno biće već bilo dovršeno, ali se može očekivati da će one ontogeničke tendencije ili snage s vremenom postajati sve nadmočnije, pogotovo ako se proširi svijest o tome što je zapravo bila povijest i što je rezultat njenog zbivanja, te čemu on treba služiti.

Razvoj civilizacije dijelim na četitri etape, koje proizlaze iz četveročlane dijalektike. To su 1. teza – Neolitska, fiziocentrična ili fiziokratska (ali ne u ekonomističkom smislu ovog termina, nego u smislu vladavine prirode - fizis - nad životom ljudskih zajednica); 2. antiteza - Antička - antropocentrična ili antropokratska – «Čovjek je mjera svih stvari – Protagora; i vladar nad svim stvarima i procesima unutar civilizacije 3. sinteza – Zapadna – logocentrična ili scientocentrična, ili pak tehnocentrična i tehnokratska. To je epoha uspostavljanja neposredne i posvjemašnje vlasti umjetnog bića. 4. epiteza - buduća Antropotehnološka civilizacija, koja će biti logokratske naravi – slično kao i Zapadna, ali puno šire i temeljitije, određena vladavinom znanosti. Logokracija, vladavina znanosti, zapravo nije ništa drugo do onaj nužni napredniji stupanj razvoja liberalne građanske demokracije koji je nužan upravo stoga što bi građanskom društvu (koje je ostvareni cilj razvoja društva) omogućio daljnji i trajni opstanak.

Logokracija je prosta epiteza u razvoju društva i vladanja njime, ili, kako je gore upravo rečeno: usavršeni vid klasične liberalne građanske demokracije. Neće imati nacionalni karakter, niti nekakve nacionalne ili rasne granice, nego će, kao princip opstanka i djelatnosti važiti za cijelu ljudsku vrstu.

Jedan palnet, jedna vrsta, jedan zakon!

12

***

Neolitska i Antička civilizacija, kultura i mentalitet nisu nestali, nego su se održali kod jako velikog broja naroda u formi neo-neolitske i neo-antičke civilizacije. Održavaju se ontoklastičnošću - ugrožavanjem opstanka onih (manjih), naprednijih djelova svijeta, koji pripadaju Zapadnoj civilizaciji, a koji razvijaju umjetno biće, te, s druge strane, sprečavanjem svog unutrašnjeg napretka, koji im uništava i rastače njihov neo-neolitski i neo-antički mentalitet ili duh, što je baza njihovog opstanka i kojeg svakako žele održati, jer im se čini nekakvom svetinjom, važnijom čak i od biološkog opstanka.

***§ 20Ovaj rad nastaje u vremenu post-revolutivnog razvoja i postojanja

umjetnog bića - vremenu, nakon izvođenja sinteze, njegova razvoja, kad je već otpočela njegova epiteza, upotreba u svrhu ostvarivanja ciljeva vrste. U tom vremenu, tj. vremenu epiteze, pri upotrebi - načelno gledajući – u glavnim momentima, već zgotovljenog umjetnog bića - otpočinje etapa njegovog epitetičkog ili evolutivnog razvoja.

No, s obzirom na to da kroz moj rad, umjetno biće postaje potpuno svjesno samog sebe kao umjetnog bića, odnosno svjesno svoje bićevitosti, nije zapravo jasno, da li je ovo neki zakašnjeli moment sinteze u razvoju umjetnog bića, ili pak neki od prvih značajnijih momenata njegovog epitetičkog postojanja.

Toliko ukratko o ovim novim pojmovima koje koristim. Šire se čitatelji o tome, i o četveročlanoj dijalektici kojom se služim, mogu informirati u drugim mojim knjigama, naročito u Hrvatskom testamentu i Tajnoj povijesti svijeta.

Toliko, ukratko o ovim pojmovima pa se vraćamo pravu.

§ 21

Što je pravo?Najprije nekoliko uvodnih riječi o stvarima koje nekako prethode pravu, a koje

sam opširno opisao u prethodnim radovima.Već smo na drugom mjestu rekli da je politika «nijema volja umjetnog

organizma (društva)». Političari su ljudi koji tu nijemu volju dovode do jasne riječi i ozbiljuju u formi društvenog realiteta. politička praksa, pak, je djelatnost uspostavljanja produktivnih, odnosno funkcionalnih društvenih odnosa i institucija - organā tog umjetnog organizma – onih koji vode ka ostvarivanju ciljeva vrste, ali isto tako i ukidanja onih koji su postali nesvrsishodni, te tako ometaju njihovo ostvarivanje.

Kako je već bilo rečeno u prethodnim radovima, društvo je umjetni organizam, a sociologija bi se mogla definirati kao znanost o društvu, ili, možda bolje, samosvijest društva, tj. samosvijest umjetnog organizma. Rekli smo također da je društvo bićevit i autopoietičan entitet i da stoga može imati i samosvijest, tj. biti svjesno samog sebe.

Ekonomija (ekonomska znanost) je opća svijest o svrsishodnosti, tj, o funkcionalnim i produktivnim momentima u funkcioniranju umjetnog bića - kapitala – onaj stupanj razvoja umjetnog bića na kojem mu postaju znani principi i način njegovog kretanja, odnosno njegove djelatnosti neophodne za njegov vlastiti opstanak i razvoj, ali također i za opstanak i razvoj ljudske civilizacije, koja je zapravo potpun

13

tjelesni oblik postojanja tog, umjetnog bića (kapitala). I na kraju, da kažem ono što mi se čini najvažnijim. Postojanje istinske ekonomske znanosti je jedan od nekoliko najvažnijih uvjeta ili sredstava za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste, tj. slobodan i smislen opstanak čovjeka.

§ 22

Ali, što je s pravom?Hegel, prvi i jedini misliac koji je, koliko mi je poznato, doveo pravo do

samorazumijevanja, u “Osnovnim crtama filozofije prava”, u § 4 kaže:“Tlo je prava uopće ono duhovno, a njegovo pobliže mjesto i ishodište volja,

koja je slobodna, tako da sloboda čini njegovu supstanciju i određenje, a pravni je sistem carstvo ozbiljene slobode, svijet duha proizveden iz njega samoga kao druga priroda.”

Iako Hegel govori samo o ishodištu prava i njegovoj vanjskoj posljedici ili manifestaciji, ovo što je gore, rečeno više je nego točno i izvrsno. No upravo ta jasnoća i izvrsnost zahtjevaju jednu malu digresiju.

Najprije, da kažem kako i sam Hegel uviđa da to malo tko razumije, te napominje da čak i obrazovani ljudi najčešće misle da je sloboda to da se čini što se kome prohtije. To se nerazumijevanje u Hegelovom vremenu možda moglo smatrati i donekle opravdanim???!!!

Ali, kako je moguće, pitam se, s velikim čuđenjem, da se nakon Kanta, Fichtea, Schellinga i Hegela, čije su misli o ovim stvarima tako kristalno jasno izražene i tako očigledno istinite, kako je, dakle, moguće da se čak i nakon njih i među obrazovanim ljudima, opet, i dan danas, tako često čuje ona misao da je sloboda to da svatko radi što mu se prohtije.

Dalje.Iz onoga što Hegel kaže najnužnije proizlazi da je država ozbiljena sloboda. To je istina. Onaj ko nešto razumije ove stvari, neće nimalo dvojiti o tome.Ali danas se, i među obrazovnim ljudima, opet, sve češće čuje ona tvrdnja: da

je država negacija slobode????!!!!!!!Teško Hegelu, ako poslije njega dolazi Bakunjin. A ni za ljudsku vrstu to mi

se ne čini nimalo lakim niti dobrim.Eto, samo toliko. Vraćamo se pravu.

§ 23

Čini se da bi se pravo - govoreći našom terminologijom, i gledajući ove stvari sa našeg stanovišta - moglo shvatiti kao instrument svjesne, ali ospoljene voljne samoprisile ljudske vrste kojim ona sebe motivira, a s druge strane, sama sebi nameće određenu dužnost, i prisiljava se da živi i radi na takav način; u takvim organizacijskim odnosima, i takvim institucijama koje vode ka stvaranju umjetnog bića i ostvarivanju već spominjanih ciljeva vrste.

Ljudska vrsta je opći subjekt i objekt prava, odnosno njegov opći adresant i adresat.

Moje shvaćanje “objekta prava” ponešto je drugačije nego što obično biva u pravno-teorijskim djelima. Pod “objektom prava” ja, npr. podrazumijevam i kažnjenika koji služi neku zatvorsku kaznu, zato što je na njega primjenjena neka “pravna sankcija”. “Subjekt prava” je onaj ko stvara pravne norme, “izvor prava”, a

14

objekt onaj na koga se pravne norme odnose ili primjenjuju, bilo da se radi o zakonskim dispozicijama ili sankcijama.

Kod B. Perića, a i drugih teoretičara prava, npr. "subjekti prava” su pravne i fizičke osobe, a “objekti”su “radnje i vrijednosti” zbog kojih se sučeljavaju ljudske volje i ulaze u neki “pravni odnos” ili “pravni posao”.

Ovo je shvaćanje osnovano i izvrsno, aristotelovski jasno i znalački izraženo (kod Perića), ali za potrebe našega “filozofskog” rada neophodno je da, kao što je netom navedeno, pod “pravnim objektom” podrazumjevano i “pravne subjekte”, adresate na koje se odnose pravne norme i koji im se moraju podvrgavati. I zakonodavac, koji je “subjekt prava” par exellance može se smatrati “objektom prava”, jer se pravna norma koju on propisuje može odnositi i na njega. On je, kako smo već rekli, adresant i ujedno adresat prava.

Možda se ovdje može otići i korak dalje. Nije, naime, nelogično niti besmisleno i sāmo pravo smatrati samodovoljnim umjetno-bićevitim subjektom. Jer ono je, kako smo rekli, ospoljena, ontogenična ljudska volja, nešto bićevito, a oni tzv. “subjekti prava”, “objekti”, te “radnje i vrijednosti”, uistinu su tek puki objekti ili pak prosta materija koju ono (pravo) obrađuje i daje joj humanitet i određeni smisao i svrhu, cilj.

§ 24

Za razliku od Hegela koji govori o slobodnoj volji, mi u daljnjem, a i u prethodnim tekstovima, radije i češće govorimo o ontogeničnosti koja je ustvari isto što i slobodna volja, i, u krajnjoj liniji, kreativnost, a manifestira se - kako smo već rekli i kako ćemo još naknadno pokazati - kao sposobnost stvaranja umjetnog bića, odnosno elemenata koji ga tvore.

Jedan od nekoliko tih ključnih elemenata je i pravo.S druge strane gledano, sposobnost stvaranja umjetnog bića je sposobnost ili

volja ka oslobođenju od prirode i prirodne nužnosti, a volja koja je, putem stvaranja umjetnog bića, sposobna osloboditi se carstva prirodne nužnosti, jest zbiljska slobodna, ili, samooslobođena volja.

Sāmo pravo, kako, na svoj način, primjećuje i Hegel, ne proizlazi neposredno iz opće ontogeničnosti, nego iz politogeničnosti, koja je jedan moment opće čovjekove ontogeničnosti, a manifestira se kao sposobnost za stvaranje organizacijskih ili političkih momenata umjetnog bića, odnosno umjetnog organizma. Iz politogeničnosti proizlaze također i politika, društvo i država i ostali srodni entiteti. To su sve organizacijski instrumenti za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste. Oni sačinjavaju umjetni organizam.

Pravo je, dakle, politogenička, nomogenička ili nomotetička manifestacija ljudske ontogeničnosti.

§ 25

Eto, još samo jedan konzekventan korak dalje i Hegel bi morao progovoriti koju riječ o onome o čemu mi govorimo: o stvaranju umjetnog bića, globalnoj državi i ostvarivanju ciljeva vrste, jer se sloboda volje ili slobodna volja najpotpunije i istinski ozbiljuje upravo u njima.

Moram, međutim, reći i to da je Hegel istovremeno bio i vrlo daleko od onog o čemu mi govorimo, jer je njegov misaono-spoznajni aparat bila krnja, tročlana dijalektika, dok se ovdje misao razvija i obistinjava na osnovu četveročlane. Kod

15

njega je nacija odnosno narod ključni i najopsežniji subjekt ili adresant prava, a kod nas je to ljudska vrsta. I svjesna individua, i nacija su - kako nedvojbeno pokazuje četveročlana dijalektika - nepotpuno razvijeni, prolazni oblik postojanja bića čovjeka, a ljudska vrsta je potpuno razvijeni, apsolutno samoodrživ i stoga beskonačni entitet, a kao takav bitno je savršeniji, i od individue, i od naroda ili rase. (O četveorčlanoj dijalektici, vidi moju knjigu Nacrt za kritiku dijalektike, Zagreb 1985.)

Kada, dakle, promišljamo čovjeka, njegovu djelatnost i njegov način opstanka, ne možemo ga promatrati samo kao “čovjeka uopće”, individuu, niti narod, a niti kao neko apstraktno i bezlično čovječanstvo, nego, mišljenje o njemu treba utemeljiti prvenstveno u njegovom postojanju kao specifične vrste.

§ 25

Za Hegela, sloboda je cilj svekolike ljudske djelatnosti i svih ljudskih nastojanja i poduhvata. Za nas, pak, ona je samo opća predispozicija za stvaranje nužnog bićevitog sredstva za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.

U “Osnovnim crtama filozofije prava”,§ 5. i § 11. Hegel kaže da volju na samoodređenje i samoozbiljenje pokreću “instinkti” i svrha.

To se ne može poreći, ali po tom mišljenju čovjek se ipak ne razlikuje bitno od životinje. Po našem mišljenju, kod čovjeka, volju na samoodređenje i samoozbiljenje odnosno samooslobađanje pokreće jedan “instinkt” kojeg životinje nemaju - ontogenički instinkt – “instinkt” ka stvaranju nečeg bićevitog. Na nizu drugih mjesta već sam pokazao da je upravo to ono što ljudsku volju čini slobodnom, te ono po čemu se čovjek razlikuje od drugih životinja, a ujedno biva sličnim Bogu. Možda bi bilo dobro reći da čovjekova volja, u osnovi i nije ništa drugo do “ontogenički instinkt”.

Također sam pokazao da je ta sloboda, koja se ozbiljuje stvaranjem umjetnog bića, isto što i čudotvornost. Pod čudotvornošću podrazumijevamo ono isto što su podrazumijevali teolozi, Rousseau, Kant, Fichte, Schelling, Hegel, a i cijeli niz drugih mislilaca – “sposobnost suspendiranja prirodnog kauzaliteta, ili carstva prirodne nužnosti i uspostavljanje kauzaliteta utemeljenog u slobodi”. Ona Hegelova, gore spomenuta, tj. citirana “druga priroda”, nije ništa drugo je produkt najistinskije čudotvornosti, jer je, kako najbolje pokazuje I. Kant, nastala upravo suspendiranjem prirodne nužnosti ili prirodnih zakona i uspostavljanjem kauzaliteta utemeljenog u slobodi ili slobodnoj volji. Tu Hegelovu “drugu prirodu”, koja je zapravo svrsioshosni drugobitak prirode, ili, anti-priroda, ili, možda najbolje i najtočnije: sebe svjesna, ili sebi znana, samoreflektirana priroda, mi nazivamo umjetnim bićem. U živim subjektima ona opstoji prvenstveno kao moralitet i obrazovanost, a u tzv. objektivitetu kao civilizacija. Ali nećemo dalje o tome.

Vratimo se matici izlaganja.

§ 26

Da bi stvorila umjetno biće i ostvarila svoje ciljeve, ljudska vrsta mora odnose među svim (kolektivnim i individualnim) subjektima ili adresatima koji ju čine utemeljiti na dobro provjerenoj, čvrsto određenoj i neopozivoj svrsishodnoj zakonitosti - pravu. Time se ujedno u potpunosti uspostavlja i društvo, umjetni organizam, koji je, kako smo već rekli organizacijski ili politički organon, instrument, ili organum ostvarivanja ultimativnih čovjekovih ciljeva.

16

§ 27

Nastavljamo sa još nekim središnjim i neposrednim pitanjima prava.Rimljani su govorili: Ubi societas, ibi ius – tamo gdje je društvo tamo je i

pravo. Možda bi bilo točnije reći obrnuto: Ubi ius, ibi societas - tamo gdje je pravo, tamo postoji i društvo, jer pravo uspostavlja društvo, a ne obrnuto, a to je težak, krvav i zapetljan posao.

“Kod uspostavljanja prava ili zakona – kaže Rousseau, u Društvenom ugovoru – ljudi, paradoksalno, moraju nekako već biti ono što će na osnovu prava kojeg uspostavljaju tek postati”.

Pravo treba da bude instrument ozbiljavanja pravde. A njime uspostavljeno društvo mora biti ozbiljena pravda, jer jedino kao takvo, tj. kao pravedno, društvo može poslužiti kao dovoljno funkcionalno organizacijsko sredstvo za stvaranje i zgotovljavanje umjetnog bića i ostvarivanje ciljeva vrste.

No ovdje bi smo, i mi, i Rimljani, a i svi ostali koji govore o tome, trebali biti još nešto precizniji. Etabliranjem pravnih normi, naime, bilo u usmenoj, običajnoj, bilo u pisanoj formi ne nastaje baš sāmo društvo, nego prvenstveno država – epitetički, čvrsti i trajni, samodovoljni i samoodrživi oblik društva. Društvo i država, kako je poznato, nisu jedno isto, no njihovu zbiljsku razliku može točno pokazati samo četveročlana dijalektika. Ali ovdje se ne možemo time baviti. Recimo još samo to da društvo, samo po sebi, ne sadržava ospoljenu voljnu prisilu, niti samoprisilu, a nema niti organe prisile, dok ih država ima.

Kad je riječ o pravu, Hegel - s najpotpunijim pravom. - nigdje ne kaže da je ono moment društva, nego baš države. I ne govori o etici, niti moralu, nego o “običajnosti”, Sittlichkeit, koja je već i prije njega opstojala u formi pisanih državnih zakona.

Doista, pravo je zbiljska i bitna, realna i duhovna anatomija države – epitetički oblik volje jednog ontogeničnog kolektivnog entiteta.

§ 28Može se reći kako je Marxova misao da je država “instrument prisile”

uglavnom je točna, ali ona nije instrument prisile ili prinude isključivo “u rukama vladajuće klase”, kako je on mislio, nego, prije svega, instrument samoprinude same ljudske vrste, instrument kojim ona, kako smo već rekli, putem prava i odgovarajućih institucija zadužuje i prisiljava samu sebe, tj. svoje pripadnike da među sobom stvaraju i održavaju takve odnose i prakticiraju isključivo takve djelatnosti i činidbe koje vode ka ostvarenju njenih ciljeva, a onemogućava ono što ne vodi ka tome ili sprečava njihovo ostvarivanje.

Za razliku od politike i morala. ethos ili mos – koji - isto kao ni društvo, nemaju moć prisile, a niti pravo na prisilu – sâmo pravo - ius - ju ima. Slikovito rečeno, pravo je zapravo politika koja, poput one mitske, ikonografske ili heraldičke Pravde ima batinu u ruci (ili mač) i dozvolu, ili pak dužnost, da ju upotrijebi tamo gdje su narušeni oni produktivni, ontogenični ili politogenični, tj. pravedni odnosi, ili, pak, oni odnosi koji su bili dogovoreni «društvenim ugovorom».

Politika uspostavlja društvo, ili ga pak mijenja. Pravo ga prvenstveno održava, reproducira.

Svako pravo stvorila je neka politika, i to u svrhu ostvarivanja određenih ciljeva, koji bi trebali biti ontogenični. Stoga, nasuprot općeraširenoj predrasudi, tvrdimo da pravo, zakoni i sudovi uvijek moraju služiti politici. Dobro je dok oni

17

služe nekoj ontogeničnoj politici, a loše ako služe ontoklastičkoj političkoj doktrini ili isključivo partikularnim, ne-ontogeničnim ili ne-pravednim interesima neke individue ili društvene grupe.1

***§ 29

Gledajući prirodu stvari, a ne vanjski sjaj i prostu, kvantitativnu veličinu, vidi se da je pravo jedna veličanstvena institucija, kojoj bi se ljudi trebali više čuditi i diviti nego svim svjetskim čudima zajedno, - institucija koja je tokom mnogih milenija privlačila mnoge genije da ju dograđuju usavršavanju i razvijaju. Možda bi se ono trebalo smatrati najsistematičnijom i najkoherentnijom, a ujedno i najfunkcionalnijom čovjekovom tvorevinom na ovom planetu, ali, sasvim sigurno i jednom, od, vrlo uskog kruga, najvažnijih.

Za razliku od znanosti filozofije, koja je, kako se čini, nastala iz raznorodnih disparatnih ideja raznih mislilaca, pravo je, izgleda, nastalo tako što su njegovi graditelji svoje misli podređivali općoj ideji cilja ili svrhe prava (kao nužnog organizacijskog sredstva za ostvarivanje ciljeva vrste), koju nisu sasvim jasno vidjeli niti razumjeli, nego više naslućivali. Stoga se sveukupna današnja znanost filozofije čini kao nekakav labirint kojem još nitko nije proniknuo strukturu, a pravo kao građevina odnosno zgrada kojoj se već izdaleka jasno nazire struktura, konstrukcija raspored i svrha prostorija.

No usprkos tim vrlinama, sustavnosti, dugovječnosti prava i njegovoj velikoj razvijenosti, ipak se mora reći da ono, za razliku od filozofije, sve do Hegela nije imalo vlastite definicije, tj. onakve samosvijesti o vlastitoj naravi kakvu smo mi gore izrazili, a koja je neophodna da bi ga učinila istinski cjelovitim. Filozofija je, suprotno, imala nekakvo samopoimanje već na počecima svog postojanja.

Evo nekih od najboljih i najuspješnijih pokušaja prije Hegela, koji su išli za tim da se shvati i definira pravo, pokušaja koji su nastali u zlatnom dobu njegova razvoja i života.

Klasični Rimski pravnik Ulpijan definira, dakle, pravo kao: Honeste vivere, alterum non laedere, suum quique tribuere – pošteno živjeti, drugoga ne vrijeđati i svakom priznati ili dati njegovo. A Celsus kaže da je pravo Ars boni et aequi – umijeće dobrog i pravednog.

Problem i velika slabost ovih i ovakvih definicija je to što tek treba objasniti sve pojmove s kojima se one služe – dobro, pravedno, pošteno itd. Ove definicije, naime, uopće ne definiraju sāmo pravo, niti otkrivaju što je ono, nego ukazuju tek na neke načine života koji proizlaze iz prava i u skladu su s njim. Kasniji pokušaji shvaćanja i definiranja prava (izuzimajući, dakako, Hegelovo), nisu se ni koraka približili ovim shvaćanjima, a kamo li odmakli nekamo naprijed ili dalje od njih.

Suvremeni teoretičari prava, čak i oni najizvrsniji, koji su mahom sveučilišni profesori teorije prava, ne pokušavaju dati odgovor na pitanje što je pravo, a čini se da tako postupaju stoga što pretpostavljaju da je on već dat u mišljenjima koja smo spominjali, a za koja smo rekli da nisu sasvim adekvatna. Njihov se rad sastoji u tome da se otkrije ratio essendi važnijih pravnih normi i ukaže na njihovu svrsishodnu sistemnost ili sistematičnost. Tako se teorija prava svodi na nekakav vodič kroz pravo, koji bi trebao opravdati i učvrstiti vjeru pravnika u smislenost i svrsishodnost već postojećeg prava.

Evo primjera kod jednog iznimno nadarenog, možda najboljeg, profesora teorije prava kod nas, primjera koji pokazuje da teoretičari (ali, i ne samo oni)

18

osjećaju potrebu za dubljim, potpunijim razumijevanjem prava, što ne mogu postići, jer se i ne znajući, oslanjaju na mišljenja onih velikih prethodnika. Slijedećim citatom pokušat ću pokazati da su točne i one tvrdnje na samom početku ovog teksta u kojima sam ustvrdio da je krajnji, opći izvor prava, njegov subjekt ili adresant ontogenični i nomogenični duh ljudske vrste, i da mu ono služi kao instrument za ostvarivanje njenih vitalnih, ultimativnih ciljeva. koji su, kako se čini, još vrlo daleko od svog ostvarenja.

«Naročito treba i ovom prilikom imati u vidu da je pravo, kao instrument socijalnog života j e d i n s t v e n o po svom i s h o d i š t u i krajnjem cilju. Ishodište su mu određene društvene snage, klase, grupe, koje putem svoje državne organizacije uspostavljaju određeni p o r e d a k. Taj poredak je p r a v n i, a njegov je krajnji cilj održavanje onog sistema društvenih odnosa za koje vladajuće društvene snage smatraju da odgovara njihovim interesima.» (potcrtavao sam autor : B Perić.) Struktura prava, Liber, Zagreb 1988., str. 113.

Eto, g. Perić osjeća istinsku i gotovo isntinktivnu, te apsolutno opravdanu i nužnu potrebu da pojmi onaj krajnji i «jedinstveni» izvor prava, ali navodi nekoliko njih, sasvim različitih. Pokušava zatim ukazati i na to da bi nužno trebao postojati i krajnji cilj prava, ali kad ga treba navesti, on opet navodi samo one prolazne i privremene. Mišljenje g. Perića tipično je za naše vrijeme.

§ 30Pravo je, kako smo već nagovijestili, u najužoj i najnužnijoj vezi sa pravdom.

Rimljani su govorili: «cilj prava jest pravda», aequitas ili isutitia. In omnibus quidem, – govorahu - maxime tamen in iure, aequitas spectanda sit – U svemu, a najviše u pravu treba gledati na pravdu. Prema tome, a i prema istini, pravo je ključno sredstvo ozbiljavanja pravde.

Ona (ozbiljena pravda) je causa finalis prava i njegov neposredni ratio nascendi et essendi. No sami pravnici, kojima je pravda barem «drugi glavni predmet», vrlo su malo pridonijeli njenom razumijevanju, a njeno je razumijevanje, kako ćemo naknadno pokazati, istovremeno i ključ za razumijevanje samog prava, tako da oni, i pored neosporive genijalnosti i neviđene kreativnosti na području praktičnog, pozitivnog prava, nisu nimalo doprinijeli niti razumijevanju samog prava, kao da im to uopće nije bilo važno.

Paradoksalno je to da se Aristotel, koji je živio puno ranije od velikih rimskih pravnika i koji nije bio pravnik, više približio razumijevanju pravde nego čak i najveći rimski pravnici.

U početku svog istraživanja pravde, u N. Etici, Aristotel ju je shvatio kao pojavu kad netko «dobiva prema zasluzi i dostojanstvu». No ubrzo je uvidio da u ljudskoj praksi nije uvijek tako i da sudovi često moraju intervenirati radi uspostavljanja pravde, pa je ubrzo, u nešto kasnijim djelovima teksta počeo razlikovati distributivnu i korektivnu pravdu. Distributivna je ona koju smo već definirali Aristotelovim navodom, a korektivna bi bila ona koju uspostavljaju sudovi tamo gdje je došlo do neke nepravde. Ovog shvaćanja, on se pridržava i u Politici. Može zazvučati malko čudno mišljenje da je to do sada najbolje, tj. najistinitije ili najdiskurzivnije razumijevanje pravde.

No Aristotelovo shvaćanje pravde kao «dobivanja prema zasluzi i dostojanstvu», iako blizu istine ima znatnih nedostataka, jer on ne navodi jasno o kakvom se dostojanstvu radi i ne daje nikakav dokaz ili naputak koji bi ukazivao na to

19

da ono doista može biti mjerilo razmjera u distribuciji dobara, a ne navodi niti to o kakvim se zaslugama radi. Što se tiče onog «dostojanstva», čini se da je to bila naprosto jedna «samorazumljiva» predrasuda starog antičkog, aristokratskog društva. Ali, ono «prema zasluzi» vrijedno je najveće pažnje i razmatranja.

Značajan korak bliže istini, premda na jedan grublji način, učinio je tek K. Marx. On je s pravom zanemario ono «dostojanstvo», a skoncentrirao se na «zasluge», tj. na rad kojeg je smatrao ključnom «zaslugom», odnosno ključnim faktorom koji stvara tražene i potrebne vrijednosti, civilizaciju i humani život uopće. Pravedno bi, po njemu bilo da više dobija onaj koji više i bolje radi ili privređuje.

Budući da Marx, po svojoj osnovnoj edukaciji nije bio ekonomist, ni filozof nego pravnik, i to pravnik vrlo misaonog, filozofskog duha, i da je k tome bio veoma pravdoljubiv, nije ni čudo da se toliko interesirao za pravdu i da ju je, općenito gledajući, tako dobro shvatio, te da joj je poklonio najveću pažnju u svojim radovima. Jedna od ključnih, ako ne i najvažnija, tema u njegovim radovima je ideja uspostavljanja opće socijalne pravde. I pored stanovite sklonosti egalitarizmu, smatrao je da bi tzv. radnička klasa trebala biti najbolje nagrađivana društvena klasa, jer ona stvara sva dobra i humani život, te da bi ona trebala imati i vlast u društvu.

Ono veliko u Marxovoj teoriji, po čemu on bitno nadilazi Aristotela, ali i sve ostale mislioce, jest to što je otkrio da je upravo rad, odnosno njegova veličina (količina), što se mjeri «radnim vremenom», mjerilo ili ključ za razmjer u distribuciji dobara i ozbiljenje one distributivne pravde. Pod radom, Marx je prije svega mislio na tzv. «društveno potrebni rad» i na «produktivni rad» – «rad koji se razmjenjuje za kapital»

Na drugim mjestima mi smo pokazali da je to upravo onaj rad koji stvara umjetno biće i ustvrdili da se, baš takvim poimanjem rada, Marx najviše približio istini o ovim stvarima, jer doista je produktivan samo onaj rad koji «koji se razmjenjuje za kapital» i tako stvara i razvija umjetno biće - kapital - i jedino je taj rad, načelno gledajući, vrijedan interesa pravde i prava, a i nagrade i priznanja. Pravda se zbiva onda kad se taj rad i njegova djela adekvatno vrednuju i nagrađuju.

No veliki nedostatak njegova mišljenja je u tome što je on pod radom podrazumijevao uglavnom one najniže vrste rada. Doista je istina je to da veličina i vrijednost rada trebaju biti ključ pravedne distribucije dobara i sredstvo ozbiljenja pravde. Ali, onaj rad o kojem govori Marx nije ključni rad, odnosno neposredni izvor iz kojeg nastaje umjetno biće, koje je od početka povijesti bilo krajnji cilj svekolike ljudske djelatnosti, a nije to niti onaj rad bez kojeg je nemoguće ostvariti ultimativne ciljeve ljudske vrste. Za stvaranje umjetnog bića - što je bila čovjekova povijesna misija - i za ostvarivanje onih ciljeva vrste, važnije je nešto kao što je onaj Hegelov «rad pojma», tj. točnije ontogenički, kreativni rad – pri tome se može misliti na samorazvoj umjetnog bića i na čovjekov kreativni rad na njegovom stvaranju i razvijanju, jer su to samo dvije različite strane jedne iste ideje. Marx, međutim, govori uglavnom o reproduktivnom radu, argatovanju, labour-u. Tek se pokatkad, tu i tamo, osvrne i na kreativni rad, ključni rad kojim je stvoreno umjetno biće, i najozbiljnije, čak oduševljeno, uvjerava da su «čak i pisanje,izumiteljstvo, komponiranje, slikanje» itd. nekakav rad ili posao??!!

???!!!Istina, umjetno biće i ciljevi vrste ne mogu se ostvariti niti bez onog ropskog,

reproduktivnog rada, argatovanja, na kojeg se skoncentrirao Marx, ali to ipak nije ono bitno, niti to može biti najadekvatniji ključ ili mjera za ozbiljenje distributivne pravde.

No usprkos ovim i drugim, ne malim nedostacima, Marxov je koncept bitni korak naprijed u shvaćanju pravde i u otkrivanju pravca kojim bi trebalo ići

20

zakonodavstvo kojem je stalo do ostvarenja pravde, bez koje se, kako smo rekli, ne bi mogli ostvariti ključni ciljevi vrste.

No, kao ni veliki pravnici prije njega, ni Marx nije ni pokušao dati nekakav dublji doprinos razumijevanju samog prava, a koliko mi je poznato, i kako sam već naveo, to nije učinilo ni novije vrijeme, što je uistinu čudno.

Kao da napor usmjeren na temeljito razumijevanje ili poimanje prava nema nikakve važnosti ni smisla!?

Možda je odgovor na ovu nedoumicu dao Hegel, i to tvrdnjom: da «...pojam prava po svom nastajanju pada izvan znanosti prava...» Osnovne crte filozofija prava

§ 31

Mi smo već pokazali da bi razumijevanje prava i pravde, kao instrumenata za ostvarivanje ciljeva vrste, moglo biti i od vrlo velike važnosti, i vjerujemo da će se to potvrditi daljnjim razvojem događaja. Mislim na daljnji razvoj civilizacije i samoga prava.

§ 32

No da ukratko rekapituliramo one bitne stvari koje su rečene o pravdi. Prema nekom takvom mišljenju kao što je Aristotelovo, pravda se zbiva onda

kad društveni subjekti bivaju nagrađivani srazmjerno svom doprinosu dobrobiti polisa i robovlasničke aristokracije koja je njime upravljala.

Po Marxovom mišljenju pravda se ozbiljuje onda kad oni koji stvaraju humani i civilizirani život (a to je prvenstveno radnička klasa) dobivaju srazmjerno svom doprinosu u ostvarivanju takvog života.

Po našem mišljenju - budući da je, stvaranje umjetnog bića imperativ ljudske vrste - jer to, umjetno biće je bićevito sredstvo bez kojega ljudska vrsta ne može ostvariti svoje ciljeve, te da joj u nemogućnosti njegova stvaranja i ostvarivanja onih ciljeva opstanak ne bi imao smisla, i budući da umjetno biće može stvoriti samo cijela ontogenična vrsta, a ne samo jedan ili nekolicina naroda, niti pak jedna klasa, ili tek nekolicina generacija - pravda se zbiva tada kad ljudi, grupe, narodi i generacije bivaju nagrađivani srazmjerno veličini i vrijednosti vlastite ontogeničke djelatnosti i svoje žrtve, odnosno srazmjerno svom doprinosu u stvaranju umjetnog bića i ostvarivanju ciljeva vrste, ali također i adekvatno kažnjavani za sprečavanje, ometanje ili opstruiranje njihovog ozbiljavanja.

Aristotel i Marx gledali su na pravo i pravdu sa stajališta interesa individue, građanina ili pak određene klase ili ključnih, ali specifičnih vrijednosti određenog društva. Mi na te stvari gledamo sa stajališta metode ili načina opstanka ljudske vrste i njenih općih, bitnih, ontogeničkih interesa i ontogeničke djelatnosti, te sa stajališta njene djelatnosti na ozbiljavanju onih njenih ciljeva bez čijeg joj ostvarenja opstanak nema smisla.

Čini se da je važno promatrati stvari baš sa tog, našeg stajališta, jer onda imamo uvid u pravu narav, širinu, funkciju i važnost pravde i vrlo je vjerojatno da će zbog takve svijesti o njoj, iz legislative lakše proizići zakoni koji će ju točnije, jednostavnije, bolje i trajnije propisivati, te uspješnije i efikasnije korigirati nepravedne postupke.

21

U Nikomahovoj Etici, Aristotel, sasvim točno kaže da je pravednost najveća i najvažnija od svih ljudskih vrlina. Ali, kako on ništa ne govori o ciljevima ljudske vrste, za čije je ostvarenje ona ključno sredstvo, ne vidi se onaj pravi i presudni ratio essendi postojanja pravde i prava, niti njene, tako velike važnosti.

Nadalje iz naše definicije jasno se vidi da zakoni pravde ne važe samo za individue, kako je proizilazilo iz mišljenja naših prethodnika, nego da mogu, i, štaviše, trebaju, sasvim egzaktno, važiti i za narode, generacije, rase, države i kontinente (kao geopolitičke entitete), što možda ima presudno veliku važnost i značaj.

§ 33

Shvaćanje pravde, sa aspekta ljudske vrste kao ključnog općeg subjekta (a i objekta) prava i pravde, tj. sa aspekta metode njenog opstanka i njenih ontogeničkih interesa i djelatnosti na ostvarivanju vitalnih ciljeva, također je značajna teorijska potpora Grotiusovoj ideji o velikoj važnosti prirodnog i međunarodnog prava (ius intergentes) i aktualnom međunarodnom pravu uopće, a i danas, s najvećim pravom, vrlo aktualnim Pravima čovjeka. Također je podrška ideji koju su zastupale Škole tzv. Prirodnog, Umnog ili Racionalnog prava, jer smatramo da se pravo i zakoni mogu racionalno deducirati (i da su deducirani), i to iz predodžbe ili pretpostavke određenih ciljeva ljudske vrste i nužnosti postojanja najadekvatinih, najracionalnijih, odnosno najekonomičnijih, ili najsvrsishodnijih metoda njihovog ostvarivanja.

Pravo kojeg mi ovdje zastupamo zapravo i nije ništa drugo do razvijeni, sebe-svjesni oblik ius gentium-a – prava koje zna ratio essendi sebe samoga i metodu svog ozbiljavanja. Sam ius gentium – tj. njegove odredbe koje predstavljaju «prirodno pravo» ljudskog roda i njegovih pripadnika – su ustvari najsvrsishodnija, i stoga, obavezna, metoda ozbiljavanja tih ultimativnih ljudskih ciljeva – dužnost. Ovdje ne mislimo na onakav ius gentium kakvog se zastupali pretori peregrini i puno kasnije predstavnici Škole prirodnog prava, nego na onakav ius gentium kakvog zastupa ovaj rad, a koji je, kako smo već rekli u početku, ospoljeni instrument svjesne samoprisilne moći ljudske vrste, pomoću kojeg ona sebi otkriva metodu ostvarivanja svojih krajnjih ciljeva, a samim tim također nameće dužnost i primorava se da na optimalni način ostvaruje one svoje ciljeve koje treba da ostvari radi osmišljavanja svog postanka i opstanka.

Riječ dvije o terminu ius gentium. Obično se prevodi sa «pravo nāroda». No to mi se, već u samom, izvornom, latinskom obliku čini, nespretnim, nepreciznim, a i pogrešnim, jer izraz «gentium» je genitiv plurala. Tu je, dakle, riječ o narodima (svim narodima). No ovdje se ne radi o pravu ovog ili onog naroda - ius civile - (niti svih naroda), nego o metodi kojom ljudski rod ili ljudska vrsta ostvaruje svoje ciljeve, pa bi potpun, korektan naziv trebao biti «ius generis» (subjektivno) pravo roda (ljudskog), tj. točnije dužnost cijelog ljudskog roda da živi upravo po tom principu, (principu prava), jer jedino tako može ostvariti ciljeve zbog kojih je nastao i koje je pred njega, ili u njegove gene možda postavio univerzum, sam bitak, ili možda nekakav Bog. Pravni odnos među individuama, kolektivima, poduzećima, institucijama, klasama, narodima, generacijama, prirodi i svim ostalim subjektima je i instrument i metoda, tj. način na koji se ozbiljuje istinska volja ka ostvarivanju ciljeva vrste. Toliko o ovom terminu pa se vraćamo matici izlaganja.

Što se tiče nomotetskog ili legislativnog posla i njegovih produkata, možemo reći da su nevaljali, tj. ne-ontogenični, ili ontoklastični oni zakoni koji škode ili ometaju stvaranje i razvijanje umjetnog bića i ostvarivanje ciljeva društva ili vrste, a

22

dobri,oni koji im pogoduju ili ih omogućuju. Njih možemo nazivati ontogeničnima, ali i politogeničnima, jer neposredno kreiraju one društvene odnose pomoću kojih je moguće stvarati ili razvijati umjetno biće i ostvarivati ciljeve vrste. Od takvih, pak, vredniji, i dugovječniji su oni pomoću kojih neka epoha, civilizacija, društvo ili država ostvaruje svoje vlastite interese na način kojim daje značajnije, tj. važnije, vrednije i dugotrajnije doprinose ostvarivanju ciljeva vrste. A od takvih su, opet, vredniji oni koji mogu važiti za cijelu vrstu, od onih koji mogu važiti samo za neku klasu, grupu, pleme, ili samo za jedan narod itd.

§34

A sada nekoliko najnužnijih riječi o znanosti o pravu i nomotetičkoj djelatnosti.

Pravna znanost je, hegelijanski, a ujedno i najtočnije rečeno, samorazumijevanje ili samopoimanje prava, probuđena i potpuno razvijena svijest prava o sebi samom – pravo koje je znāno samo sebi.

Ova se znanost prava sastoji, prije svega od znanja prava o vlastitom štastvu, quiditas, tj. o vlastitoj naravi, zatim, od poznavanja metoda pomoću kojih se ono uspostavlja i od znanja o tome na koji način ono služi ostvarivanju ciljeva vrste. Jedan od ključnih momenata znanosti o pravu, ili nekakve filozofije prava, trebalo bi biti i znanje o tome koji i kakvi zakoni uspostavljaju takvu pravdu koja ljude motivira na ostvarivanje ciljeva vrste. To bi, eto, ukratko bili osnovni momenti pravne znanosti.

§ 35

A što se tiče pravne prakse, jasno je, da su u neposrednom praktičkom, svakodnevnom životu vrste, društva ili neke države potrebniji dobri specijalistički zakoni, npr, zakon o pravednom plaćanju rada, zakoni o tome kako spriječiti društveno štetno stvaranje profita ili takvo stvaranje profita koji šteti prirodnom okolišu i prirodnom biću ili pak zakonitim interesima i pravima budućih generacija, nego sama pravna znanost. Ali i do dobrih zakona ove vrste lakše će se doći ako se zna metoda kojom se oni uspostavljaju i koja je njihova krajnja svrha, tj. da oni ne smiju služiti isključivo rješavanju onih problema u vremenu u kojem nastaju i kojem su urgentno potrebni, nego također i ozbiljenju neke poželjne budućnosti. Vrlo su loši oni zakoni koji dobro služe i koriste jednoj generaciji ljudi, ali tim istim služenjem već slijedećoj učine štetu.

No vratimo se još nakratko mišljenjima naših prethodnika – njihovom shvaćanju pravde.

§ 36

Na prvi pogled, Aristotelovo i Marxovo shvaćanje pravde mogu se učiniti pogrešnima. Ali za takvo mišljenje nema nikakvog osnova. I jedan i drugi shvatili su pravdu neposredno onako kako se ona zbivala u njihovo vrijeme.

Podjela ljudi na robove i gospodare i život unutar aristokratskog, ili aristokratsko-demokratskog robovlasničkog polisa, i kasnije, podjela ljudske vrste na radničku i vlasničku (kapitalističku) klasu, bili su, u svoje vrijeme, optimalni ili ključni organizacijski, društveni ili politički doprinosi metodi ostvarivanja ciljeva vrste. Stoga se, i u tim vremenima, kad je mjerilo pravedne nagrade bila «zasluga i dostojanstvo» ili «doprinos u proizvodnji humanog života» pravda nužno zbivala, i

23

kao nagrađivanje srazmjerno doprinosu u ostvarivanju ciljeva ljudske vrste. Vrijedni doprinosi dobrobiti polisa bili su također i doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste. Npr.: stvaranje Solonovih ili Likurgovih zakona, Atenskih ustavā, ili pak Zakonika dvanaest ploča i Ius civile, te život u skladu s njima; zidanje piramida, Akropole ili Partenona; pisanje Ilijade, Odiseje ili Antigone itd., a kasnije: otkriće automatske predilice, parnog stroja, benzinskog motora, električnog generatora; tiskarskog stroja; nukleane tehnologije, objavljivanje Fausta, Levijatana, Bogatstva naroda, Ricardovih Načela, i Marxovog Kapitala i drugih velikih djela.

Mišljenje starih, dakle, u svojoj osnovi, evidentno nije ni u najmanjoj suprotnosti s pravnim nazorom novog doba, a niti s našim mišljenjem, koje možda ne bi trebalo smatrati drugačijim, nego razvijenijim.

Pravo je oduvijek bilo ospoljeni voljni instrument za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste. Nedostajalo je samo svijesti o tome. Naše mišljenje stvara tu svijest, i to prvenstveno tako što otkriva zajednički temelj starog i novog prava i njihove zajedničke intencije, zatim i time što je njegova najdublja narav nešto šire, općenitije, a i preciznije izražena, te tako ujedno smanjuje manevarski prostor onim tendencijama koje bi htjele relativizirati istinsko pravo, pravdu, dobro i slične stvari.

§ 37

Kad smo već kod dobra, evo nekoliko riječi i o tome.Najopćenitije govoreći:( naravno, samo u okviru teme ove rasprave), dobro je

ono što na neki neposredno pogodan ili vrlo svrsishodan način vodi ka ostvarivanju ciljeva vrste. Zlo je ono što sprečava ili ometa njihovo ostvarenje. Pravda se zbiva onda kad se ta dobra nagrađuju srazmjerno njihovoj vrijednosti i veličini, a po istom ključu, tj. proporcionalno štetnosti, nepravednosti i veličini zla, kažnjava i učinjena šteta ili zlo.

No, da bi se uvidjelo što je istinsko dobro, treba imati znanja i pronicljivosti, ali to i nije toliko teško ako se polazi od pretpostavke da je dobro ono što doprinosi ostvarenju ciljeva vrste.

Tako je, nasuprot općem uvjerenju, uspostavljanje privatnog vlasništva i ropstva nekada bilo nešto dobro, veliko, ključno dobro. Nekadašnje, antičko ropstvo, naime, i današnja građanska sloboda samo su nužni društveni, ili organizacijski instrumenti za ostvarivanje ciljeva vrste. Građanska sloboda samo je viši i funkcionalniji stupanj razvoja društvene organizacije i, naravno, bolja je produktivnija, funkcionalnija, i čovjeka dostojnija nego ropstvo.

Danas se, međutim, neke od stvari koje su nekada bile dobre, više ne mogu smatrati tako dobrima. Neke pak više nikako nisu dobre. Pri tom mislim prvenstveno na ropstvo, koje, na ne baš malom broju mjesta, nažalost, i dalje postoji, u prikrivenim oblicima. Današnje je ropstvo, naime, zlo i sramota, jer tamo gdje je već stvoreno umjetno biće i gdje ono može raditi, ili već radi umjesto čovjeka, neljudski je i zlo teškim radom kinjiti čak i životinje, a kamoli ljude. Bilo koji element umjetnog bića, naime, može bjesomučno i neprekidno, bez odmora raditi puno duže i od cijelog životnog vijeka bilo kojeg živog stvora i sve dok se ne pokvari ili raspadne, a da pri tome ne osjeti nikakve patnje, poniženja, frustracije, umor ili bol.

A što se tiče potpune obespravljenosti, koja je društvena, politička i pravna katakteristika robova u ropstvu, ona, danas, gotovo svim ljudima puno teže pada nego i najteže muke koje uzrokuje rad ili kakva pravedna kazna.

Neka čitatelj dopusti još riječ, dvije o dobru i zlu na drugim područjima čovjekove djelatnosti.

24

Aleksandrova i Rimska osvajanja bila su nešto dobro i pored toga što su pri tom izginuli mnogi ljudi. Teutonski i križarski pohodi nisu bili nešto dobro. Ubojstvo Cezara, načelno gledajući, nije bilo nešto dobro, niti pravedno, dok, npr. ubojstvo Komodijana ili Heliogabala jest.

Interniranje Napoleona I na Svetu Helenu - bez obzira na njegovu tešku i opasnu narav, a i vrlo jak i opasan utjecaj na druge ljude - bila je velika nepravda i zlo. Tamo, na tom jadnom, polupustom otoku trebalo bi podignuti spomenik dostojan čovjeka koji je bio jedan od nekolicine najvećih duhova što ih do sada je dao ljudski rod. Njegov Code civilie - premda ne tako impresivan kao Justinijanov Corpus iuris civilis, a niti kao njegova osvajanja, koja su ga zasjenila - dao je veći i presudniji doprinos razvoju, odnosno uspješnom dovršavanju razvoja civilizacije na ovom planetu, nego ona druga njegova, netom spomenuta vojna ili ratna djela i podvizi.

Dalje, o nečem drugom, ali sličnom. Ono strašno jakobinsko giljotinjiranje, odnosno, eksplicitnije: klanje, istaknutijih feudalaca i njihovih pristalica - pristalica ancient regimea - te, puno kasnije, nemilosrdan obračun sa nacistima i fašistima i njihovim saveznicima i pristalicama ne mogu se smatrati zlodjelima, i doista se nikad nisu tako ni tretirali, jer je to bio obračun s onim maligno ontoklastičnim, anticivilizacijskim momentima ljudske kulture. No Bartolomejska noć ili Noć dugih noževa, genocid nad Židovima i Slavenima, ili pokolj Armenaca to svakako jesu.

Kapitalistički imperijalizam redovito se smatra nečim vrlo lošim, velikim zlom. No treba imati u vidu da je on ovu vrijednosnu kvalifikaciju dobio od ontoklastičkih tendencija i snaga u ljudskoj kulturi i to prvenstveno onih koje su se raširile na područjima neo-neolitske i neo-antičke civilizacije. Imperijalizam je, sam po sebi, nešto dobro, jer je to, načelno gledajući, snažna i iznimno efikasna i ekspanzivna, te u velikoj mjeri autokratska i čak automatska, vladavina (imperium) izrazito vrijednih ontogeničkih ideja - vladavina koja se temelji na evidentno velikoj unutarnjoj vrijednosti i snazi tih ideja, za koje je poželjno da prožmu cijeli svijet, odnosno da ovladaju njime. Ove, ontogeničke tendencije ili ideje u ljudskoj kulturi i kretanja koja se na njima zasnivaju doista trebaju težiti ka tome da se prošire na cijeli svijet i da formiraju svoj imperij, i bilo bi veliko zlo kad se to ne bi zbivalo.

Već spomenuta Aleksandrova i Cezarova osvajanja u Starom vijeku, te Engleska, Holandska ili Francuska kolonijalna osvajanja u Novom su primjeri manifestacije pravog, istinskog imperijalizma. Isto važi i za Rimsko-Vatikansko pokrštavanje i pokoravanje evropskih barbara, tj. pogana, jer je stvaranje Zapadnog kršćanskog duhovnog imperija bio preduvjet za izvođenje sinteze u razvoju ljudske civilizacije i uspješno i plodno okončanje povijesnog, odnosno ontogeničkog procesa. Čak i širenje Romanike, Gotike i renesansnih ideja na cijeli Stari svijet možemo smatrati nekom vrstom «kulturnog imperijalizma»

No, nažalost, nije svaki «imperijalizam» ontogeničan. Već spomenuti Križarski ratovi, ili Američko i Francusko ratovanje u Vijetnamu, u Africi i na Bliskom Istoku, ekspanzija komunističke Ruske vlasti putem tzv. Proleterske intrenacionale, ontoklastičke su naravi i mogu se smatrati samo nekakvim izopačenim imperijalizmom i zlom. U odnosu na te pojave, Džingis-kanova i slična osvajanja bila su izraz proste mladalačke, dionizijske obijesti jednog naroda – nešto što nije ni dobro ni zlo.

Genocid nad veličanstvenom crvenom rasom – Američkim Indijancima – ne može se upisati u grijeh, niti bijeloj rasi, niti kapitalizmu. Divljenja dostojna crvena rasa gotovo je iščezla zbog toga što se nije uspjela slijediti brzinu ontogeničkog procesa kojeg su donijeli bijelci i savladati jaz koji ih je dijelio od civilizacije koja se bila razvila u Evropi, a u Americi dobila neviđen, dodatni razvojni zamah.

25

Sve su ljudske grupe ili rase - uključujući i Indijance i Crnce, pa čak i Eskime - bile krenule istim, ontogeničnim putem. Neke ranije, neke kasnije. Neke sa više ontogeničke sposobnosti, snage i sreće, a neke sa manje. Neke su izvršile svoje ontogeničke zadatke, a neke u tome nisu uspjele, ili pak jesu, ali tek djelomično, a njihov posao nastavili su drugi.

Značajnija antropološka istraživanja u drugoj polovici prošlog stoljeća i početkom ovog ukazuju na to kako je vrlo vjerojatno da se onaj herojski začetak stvaranja umjetnog bića zbio dosta davno, na područjima koja nastavaju crna, žuta i druge obojene rase, dakle, u Africi i Aziji, a možda i u Južnoj Americi. Bijela je rasa, puno kasnije, obavila i još uvijek obavlja, tek jedan od nekoliko ključnih poslova u dovršavanju razvoja umjetnog bića.

Onaj najopsežniji dio posla, koji tek predstoji neće, a niti može obaviti ni jedna određena rasa, nego cijela ljudska vrsta, a za obavljanje tog posla bit će joj potrebni pripadnici svih rasa i nacija, ukoliko ih uopće ima dovoljno, i sve sposobnosti obaju spolova. No vratimo se razlikovanju dobra od zla.

Osim po savjesti, dakle, dobro i zlo, možemo istinski razlučivati i na upravo opisani, diskurzivni ili analitički način, ali jedino ako doista znamo: što je ustvari povijest; tko je ključni subjekt ljudske djelatnosti; što je umjetno biće i što su ciljevi vrste, čijem bi ostvarenju trebali služiti, i ljudi, i umjetno biće. Ako nema istinskog znanja o tome, onda sam razum ne može razlikovati dobro od zla, a sama povijest, ali također i svekolika ljudska djelatnost doista moraju izgledati «kao mutan san, maglovit i bez reda, lud i pobrkan» (Eshil – Okovani Prometej).

Svaka pravda je nešto dobro, ali svako dobro nije ujedno i nešto pravedno. Biti bogat, mudar, zdrav ili darežljiv je svakako nešto dobro, ali to nema veze s pravednošću i pravdom. No u nekim stvarima ono dobro mora biti i nešto pravedno. Taj je identitet naročito važan kad ono pravedno i dobro vrednujemo kao takvo sa aspekta doprinosa ostvarivanju ciljeva vrste, jer su ovi ciljevi ono neposredno najviše dobro ka kojemu čovjek teži. Činidbe i društveni, odnosi, npr. koji su zbiljski doprinosi ostvarivanju tih ciljeva jesu nešto dobro, ali nužno i nešto pravedno To je važno, jer se ciljevi vrste, ono najviše dobro ka čijem ostvarenju težimo, može ostvariti jedino na osnovu pravednih postupaka, pravednih zakona i pravednih društvenih odnosa. Pravda je, naime, kako smo već rekli, jedno od ključnih i neophodnih sredstava za njegovo ostvarivanje. U ključnim momentima ovog posla, dakle, ono dobro mora biti i nešto pravedno.

Možda bi bilo dobro da se distributivnim i korektivnim momentima pravde, koje je opisao i definirao Aristotel, ovdje doda još i refleksivni ili spekulativni. Na osnovu njega mi donosimo sud o tome što je tokom ljudske povijesti bilo pravedno i dobro, a što nije. Ovo nije sasvim nevažno, jer ljudima očito pričinjava stanovito zadovoljstvo kad razumiju povijesna zbivanja i njihov smisao, a njihovo nerazumijevanje rezultira nekom vrstom duhovne izgubljenosti i tjeskobom. Pored toga, ako imamo koliko, toliko pouzdan racionalni kriterij razlikovanja dobra i zla, i, na drugoj strani, pravde i nepravde, to je kao da u rukama imamo nekakvo kormilo kojim određujemo smjer kretanja, pa je vjerojatno da bi proces ostvarivanja ciljeva ljudske vrste mogao biti, nešto brži, lakši i sa manje pogubnih zastranjivanja.

Jasno, ne treba imati iluzija o tome da bi s tim sve teklo glatko, jer i danas ljudi imaju pouzdan kriterij razlikovanja dobra i zla, pa ipak se često, potpuno svjesno čini nešto što nije ni dobro, ni pravedno. Ali, ipak, jedno su ljudi kao individue, a drugo je ljudska vrsta. Njihovo se ponašanje znatno razlikuje u mnogim momentima.

26

Na kraju krajeva, nije nevažno niti to da što je moguće točnije i pravednije ocijenimo djela minulih ljudi i naroda i da se tako pravedno odužimo i onima koji su se nekad davno žrtvovali za naše današnje dobro.

§ 38

Pravda, δίκη – dike, ili aequitas, kako su govorili i Rimljani, uistinu treba biti neposredni cilj prava, ali općenitije gledajući, kako smo upravo rekli, ona ne može biti krajnji cilj, nego je tek jedno od ključnih duhovnih ili moralnih ili pak psiholoških, odnosno volitivnih sredstava za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste – onog najvećeg dobra kojeg čovjek može stvoriti - jer ona ljude i narode motivira, a katkada (pomoću prava, zakona i državnih organa), i prisiljava na njihovo ostvarivanje. Nepravda demotivira, ali također i obesmišljava ljudski život. Ne treba se čuditi tome da mudri i karakterni ljudi radije biraju smrt, nego nepravedan život, jer ovog zadnjeg smatraju gorim od smrti. A sam takav izbor afirmira pravdu kao nešto bolje od pukog biološkog preživljavanja «pod svaku cijenu». Takav je izbor, uostalom, i između ostalog, također i izbor između onog ljudskog i onog životinjskog, ili, možda nešto oštrije; izbor između dobra i zla.

Kako su rekli već Rimljani, pravo ide za tim da uspostavi pravedne odnose u društvu, pravdu, a mi smo dodali da ona služi kao neophodno motivacijsko sredstvo za ostvarivanje ciljeva društva ili vrste.

Zasluge koje istinska distributivna pravda mora nagrađivati nisu samo one koje se mjere radnim vremenom i vrijednošću rada, ili pak hrabrošću u bitkama, koja se nagrađuje počastima, nego također i ontogeničnost i politogeničnost ili nomogeničnost, a i druge vrste kreativnosti što stvaraju neophodne elemente umjetnog bića.

Bilo bi to uistinu lijepo kad bi neko buduće društvo promptnije nego dosadašnja nagrađivalo kreativnu djelatnost, koja stvara neophodne elemente od kojih se sastoji umjetno biće. Ali teško da će se to ikada ostvariti, jer prava se vrijednost, a i bezvrijednost nekih novih elemenata umjetnog bića ili umjetnog organizma katkada pokaže tek stoljećima nakon smrti onih ljudi koji su ih stvorili. Sreća ljudske, a možda i drugih ontogeničnih vrsta, je u tome što ontogenične individue, istinski geniji, poput onog mitskog Erosa, sina Porosa i Penije (Platon – Symposion), stvaraju, svoja djela, ne samo bez adekvatne nagrade, i u velikoj bijedi, nego čak i usprkos okrutnim kaznama i prijetnjama smrću... mitski Prometej, Isus Nazarećanin, Sokrat, Kopernik, Gallileo, Bruno, Ciolkovski, Saharov... Tu pravda često dolazi s velikim zakašnjenjem i može, ovim besmrtnicima odati samo posmrtne, odnosno postbiološke ili postvitalne počasti.

Ali za to nitko nije kriv. Takva je narav povijesnog razvitka, odnosno, kako mi kažemo, ontogeničkog procesa. I najnadarenije individue i narodi, uključujući i «one odabrane ili izabrane» - i to prvenstveno, i baš njih - samo su živa ontogenična sredstva za ozbiljenje ciljeva vrste. Oni koji su snažno vođeni ontogeničnim «instinktom» žrtvuju se za njihovo ostvarenje, bez obzira na nepovoljne okolnosti, prijetnje, kazne, ili prepreke.

Ovdje treba istaknuti da su na ovom polju narodi u bitno povoljnijoj situaciji nego individue, jer ih intezivna ontogenička aktivnost uvijek jača, bogati, i čini dugovječnima i uglednima.

Korektivna pravda, s druge strane, kako smo već rekli, treba kažnjavati ontoklastičnost, socioklastičnost, običan kriminal, zločine, razne vrste nepravdi (iniuria) (unjustnesses) a i sve druge, slične pojave koje, ovako ili onako, posredno

27

ili neposredno, sprečavaju ili ometaju ostvarivanje ontogeničkih ciljeva društva ili vrste.

Tu stvar stoji nešto povoljnije. Korektivna pravda je brža i stigne kazniti dosta velik broj ontoklastičkih ili politoklastičkih divljaka. Npr. kažnjavanje nacističkih zločinaca za vrijeme i odmah poslije Drugog svjetskog rata. No i ovdje pravda, koja je vrlo moćna, baš zbog svoje težnje ka pravednosti i zbog mudrog opreza pokazuje, uz veliku snagu, pokazuje i neke svoje slabosti. To se dobro vidi i iz izreke: »Bolje osloboditi stotinu krivih, nego kazniti jednog nevinog.»)

Pored toga, ontoklastičnost i politoklastičnost i zlo uopće rijetko kada, i vrlo nerado, pokazuju svoje pravo lice. Radije se maskiraju u nekakvu dobronamjernost, moralnost, revolucionarnost i slične maske, pa često zbunjuju i usporavaju pravdu, te tako dosta uspješno i dugo izbjegavaju kazne.

S druge, opet suprotne, strane, sreća je i to što ontoklastične ljude, grupe ili pokrete upropasti najprije njihova vlastita ontoklastička djelatnost, jer je naopaka, antiproduktivna. Svojom djelatnošću, ontoklastički ljudi ili pokreti zapravo «režu granu na kojoj sjede». Ali, tu se ne radi samo o pukoj sreći, nego također o indirektnom djelovanju prava i pravde, ali i ekonomskih zakona, tako da ove nesretnike kazni nešto blisko onome što je Schopenhauer nazivao kozmičkom pravdom, a što je zapravo povijesna ili opća civilizacijska pravda.

No ovdje, nasuprot vrlo raširenom općem mnijenju, treba imati na umu da mnogi narodi ne žive u bijedi zbog «izrabljivanja od strane bogatih» ili neke opće nepravde, nego zbog svoje opće ontoklastičnosti. Tu, prije svega, mislim da tzv. neo-neolitske i neo-antičke narode čiji se mentalitet sustavno opire dovršenju stvaranja umjetnog bića i ostvarivanju ciljeva povijesti, te ključnih, natpovijesnih ciljeva ljudske vrste. Njihovo siromaštvo koje im je sredstvo za održavanje primitivnog mentaliteta istovremeno je i kazna za njihov ontoklastički mentalitet i ontoklastičku djelatnost. No o tome sam više i detaljnije pisao u ekonomističkim i politološkim radovima, pa to sada mogu izostaviti.

Onaj istinski, pravi put, sam po sebi, kažnjava sve one koji idu krivim putem, natrag ili pak nekakvom nastranom stranputicom. Ali, to dragocjeno i veličanstveno svojstvo ili moć pravog puta ili općeg prava nije nešto samoniklo, nego nešto što je, kako je rekao veliki Rousseau, stvorio sam čovjek, a što su, iz praktičnih razloga, deificirali ili divinizirali obični, prosti ljudi, ili pak sami zakonodavci, kako bi, tobožnjim božanskim autoritetom lakše i efikasnije nego svojim vlastitim pokrenuli proste ljude na primjenu prava i zakona, odnosno njihovo etabliranje i uvažavanje.

Još nekoliko riječi o važnosti pravde: Veliki filozof, matematičar i teoretičar prava, G.W. Leibniz, ukazujući na važnost prava i pravde, navodi slijedeće.

«Pravni nauk, koji je već po naravi zatvoren u uske granice, za ljudski se duh pruža neizmjerno široko. Ne znam da li postoje dostatno jasni pojmovi o važnosti prava i pravednosti, premda su se time bavili premnogi slavni pisci.» Peter Stein: Rimsko pravo i Europa, str. 121.

Platon je npr. u Državi vrlo jasno izložio tvrdnju da je država realizacija ideje pravednosti. Razuman i misaon čovjek, usprkos svim nepravednim državama i režimima koji su ikad postojali na ovome svijetu, a kojih nipošto nije bilo malo, nikad neće moći posumnjati u najdublju istinitost te Platonove tvrdnje.

Aristotel, U Nikomahovoj etici uz izvrsne definicije pravde kaže da je ona «temeljna potreba države» i da je «u žiži, najveća od svih ljudskih vrlina. Ni Večernjače ni Zornjače - kaže - nije ravan joj sjaj.»

28

Nažalost, on ništa ne kaže o tome iz čega izvire tolika njena važnost i veličina. Mi kažemo da je to zbog toga što je ona jedno od vrlo malog broja ključnih sredstava za ozbiljavanje ciljeva vrste. Oni se ne mogu ozbiljiti bez pravde. Ona motivira, a s druge strane, pomoću prava i zakona, također i prisiljava one ontoklastične, loše ili destruktivne ljude i narode na njihovo ozbiljavanje.

Rimski pravnici, bez izuzetka, slažu se s izrekom da je pravda cilj prava i da ono postoji samo radi njenog ozbiljenja, te da, bez pravde, opstanak svijeta ne bi imao nikakva smisla – Fiat isustitia, pereat mundus! – neka bude pravde, pa makar svijet propao!

Rim. Nije postao najvećim i najdugotrajnijim svjetskim carstvom zbog velike moći svojih legija i strateških sposobnosti careva i vojskovođa, nego prvenstveno zbog toga što je, nasuprot barbarima ili polubarbarima nudio bolji život s više pravde, pravne sigurnosti i zakonitosti. A ako ropstvo i nije bilo pravedno, barem je bilo funkcionalnije od odnosa i života u plemenskim zajednicama i donosilo bolji život i robu i gospodaru. Otpor barbara Rimskim legijama bio je slab, jer je velika većina njih željela postati sastavnim djelovima Rimskog carstva ili rimskim građanima.

Danas se u školama uči i hvali to što su neka barbarska plemena koja su živjela žiovotom neolitskih zajednica «radije išla u smrt nego u Rimsko ropstvo». To, prije svega, nije istina, a i smiješno je i budalasto.

Istina, dio ljudstva poraženih plemena postajalo je Rimskim robovima, ali samim tim, kao što je već nagoviješteno, nije živio ništa lošije nego prije. Štaviše, većina ih je, kako smo već rekli, iako su bili potpuno obespravljeni, živjela bolje i sigurnije. Činjenica je i to da državni robovi uglavnom nisu živjeli tako dobro kao njihovi privatni kolege. Ali činjenice; da nije bilo puno pobuna robova, i da su sami robovi pružali velik otpor ukidanju ropstva i vlastitom oslobađanju, ukazuju ne to da stvarni status robova i nije bio tako loš kakvog nam u školama prikazuju.

No u školama se to radi s dobrim pedagoškim namjerana – da nas nauče cijeniti slobodu i prezirati ropsko ponašanje. Sloboda je ipak nešto veličanstveno u donosu na ropstvo.

(Odreći se slobode za račun asketske discipline i poslušnosti umjetnom biću i tržištu u poslu ostvarivanja ciljeva vrste.

Hoće li se to, jednom, u budućnosti moći smatrani nečim veličanstvenim?)

Ono rimsko «porobljavanje» tadašnjeg svijeta bilo je ustvari širenje i razvijanje civilizacije, a to nije nikakvo porobljavanje, ni pokoravanje, nego baš obrnuto, oslobađanje ili barem iskorak prema oslobađanju svijeta i ljudske vrste.

Istina je da je dio ljudske populacije time padao u ropstvo, ali ropstvo i robovlasnička ekonomija (o čemu svjedoči i mudri i pravedni Aristotel) (pored boljeg života kojeg su omogućavali), bili su tada jedini način da se učini korak naprijed, korak koji je vodio u smjeru ostvarivanja onih ciljeva ljudske vrste. Stvarajući, održavajući i šireći svoje društvo zasnovano na specifičnom (robovlasničkom) pravu i pravnim odnosima, Rimljani su izvršavali dužnost koju je pred njih stavila ljudska vrsta i njihov se svijet stoga, usprkos tome što je bio utemeljen na robovlasničkoj ekonomiji, nikako ne bi smio nazivati svijetom nepravde.

Još jedan dokaz o vrijednosti, pravednosti i humanosti rimskog prava.Bilo je vladara koji su - radi toga da bi svoje dobro uređene, bogate i kulturne

kraljevine (polise) sačuvali u dobrom stanju, a nisu imali direktnih nasljednika – testamentom, nakon svoje smrti, predali svoja kraljevstva Rimljanima, koji, ne samo da su ih sačuvali u dobrom stanju, nego su ih još i unapredili.

Dalje.

29

Rimsko pravo opstalo je i nakon propasti carstva. Prvi ga je sustavno obnovio Justinijan, zatim Zapadni Evropljani – Leges Romana barbarorum - koji su na njemu, kao na temelju, uz neke izmjene i dodatke ponovo izgradili neviđeno velik i moćan imperij – Zapadnu civilizaciju, koja se zajedno s raznim modifikacijama Rimskog prava proširila po cijelom svijetu. Olvo, Novo Rimsko carstvo nije nimalo Sveto, ali je zato apsolutno svjetsko, globalno i čak puno šire od toga.

Rimsko pravo, kako sam već rekao na mnogo mjesta, prestalo je de iure važiti tek 1. 1. 1900., a de facto živi i važi i danas u mnogim paragrafima i strukturi građanskih zakonika.

Ja često govorim da se svijet istinski ne osvaja vojskom, nego ponudom boljeg načina života, a takvo osvajanje nije pokoravanje, nego oslobađanje svijeta. To se odnosi na minula vremena i na današnjicu, a važit će još više i u budućnosti.

Justinijan, čovjek sa neusporedivo najmoćnijom vojskom i administracijom svog vremena nije se pouzdavao u njihovu snagu, nego je dao obnoviti Rimsko pravo i postaviti ga u temelje svog carstva. Mislim na Corpus iuris civilis. U jednom svom ediktu; Constitutio Tanta on eksplicitno ukazuje na važnost pravde, neophodnost njenog postojanja i njenu nenadmašivu moć. Dobri , pravedni i funkcionalni zakoni, a ne moćne armije i lukava administracija bili su ono što je Istočno Rimsko Carstvo održalo u životu još punih tisuću godina nakon propasti Zapadnog, jer bez dobrih zakona i pravde, ni najmoćnije armije, ni najlukavija administracija nemaju prave moći i propadaju skupa sa državama koje pokušavaju održati.

Ni Napoleon nije vjerovao da će pomoću vojske i osvajanja učiniti nešto vrijedno, veliko i trajno, pa je, poput Justinijana, oformio komisiju koja je imala zadatak da kodificira postojeće pravne norme kojima se koristila Francuska i ostali dio svijeta. Kroz taj rad nastao je Code civile, koji je čak i Napoleonovu vojnu i ratnu djelatnost učinio civilizatorskim pohodom, te trajnim i neizmjerno vrijednim civilizatorskim aktom ili civilizacijskim aktefaktom.

Gotovo svi značajniji državnici ili vladari učinili su nešto značajno na polju prava, a može se reći i to da im je baš ta, pravna djelatnost osigurala dobar glas i trajnu slavu. Nema smisla nabrajati te vladare, jer bi popis bio dugačak i dosadan.

Aleksandar veliki nije izuzetak, nego potvrda tog mišljenja. Čini se da se njegovo veličanstveno carstvo brzo raspalo, jer je prerano umro da bi ga mogao učvrstiti nekim zakonskim sistemom. No ono što nije pošlo za rukom njemu, pošlo je Rimljanima. Oni su helenizaciju, tj civiliziranje svijeta nastavili putem romanizacije, i tako ostvarili i ovjekovječili ono što je on bio započeo i o čemu je sanjao.

Tim istim putem i danas idu oni državnici, političari i mislioci koji svoje nacije stavljaju u službu ostvarivanja ciljeva vrste. Taj put je, kako se čini, onaj pravi put. On je utemeljen na pravdi, a istovremeno ju i ostvaruje. Narod koji ne ide tim putem, ili ga barem ne slijedi, ne ide nikamo, i pitanje je ima li njegov opstanak istinskog smisla.

Narod kojem nije stalo do pravde i koji živi po principu «daj što daš» i nije nekakav narod. Takav «narod» ne živi niti po principu prava, iako se, paradoksalno, baš tu najčešće mogu čuti fraze kako bi trebali «pravnu državu», «demokraciju» itd.

Sijećam se jednog hrvatskog kandidata za predsjednika republike, Richarda Morrisa, koji se bio vratio iz Amerike gdje je, iznimno uspješno, vodio velike industrijske, uslužne i trgovačke tvrtke. On je znao za važnost i funkcionalnost pravde i uviđao i to koliko nam ona nedostaje, pa je predsjedinčku kampaju utemeljio upravo na ideji uspostavljanja i održavanja pravednih društvenih odnosa.

Velik dio nacionalnog biračkog tijela mu se smijao zbog toga.

30

***

Čini se veoma važnim reći nekoliko riječi i o pravnoj osobi jer, kako ću pokušati pokazati, razvoj prava u najvećoj mjeri koincidira sa razvojem pravne osobe, ali i države i njene unutarnje strukture.

Pod pravnom osobom najčešće se misli neka institucija ili poduzeće. A nasuprot njoj živa individua obično se naziva «fizičkom osobom». Treba, međutim, istaknuti da je živa individua, u razvijenom društvu, prije svega pravna, pa tek onda tzv. fizička osoba. Živa, fizička osoba opstoji na osnovu bioloških zakonā (logos-ā), a pravna na osnovu pravnih, društvenih, političkih ili, kako ih već želimo nazvati. Grci su ih nazivali nomos-ima – pravilima – lat. regula – mjerilo, pravilo, upravljalo, ravnalo. Latinski izraz lex koji se često prevodi kao zakon novijeg je porijekla došao je od glagola legere - čitati – dakle, tek nakon što su regulae, odnosno norme ponašanja u društvu bile zapisane, pa su se mogle ili morale pročitati.

U nekim prethodnim radovima pokazao sam da je naš prijevod «pravilo» vrlo dobar, jer zakoni su neka vrsta duhovnog alata - nečega s čim se nešto pravi, stvara, upravlja u pravi smjer– specifična duhovna oruđa za stvaranje ili pravljenje nečeg dobrog.

Pravna znanost smatra da se pravne osobe susreću tek u kasnijem razdoblju Rimskog carstva i Rimskog prava. Pri tome se misli prvenstveno na municipije i neka profesionalna udruženja. (Rimska država, imperij, obično se ne smatra pravnom osobom, što mi se čini diskuktabilnim, jer mnogi autori navode da ostale, manje pravne osobe nastaju po uzoru na državu i njena prava. Pored toga iz originalnih zapisa koje je pronašla papirologija nedvojbeno je poznato da su aerarium i fiscus – državni (republikanski ili senatski ) i carski novčani fondovi ili blagajne - nastupale kao pravne osobe i imale svoje pravobranitelje.)

No te rimske vrste pravnih osoba nisu ni izdaleka istinski prvi susret s ovom pojavom. Sasvim jasno definiranu pravnu i fizičku osobu nalazimo već kod Aristotela. On, doduše, ne govori strogo baš o pravnoj i fizičkoj osobi, nego izvanredno jasno razlikuje «čovjeka» od «građanina» i kaže da su vrline i dužnosti građanina različite od vrlina i dužnosti čovjeka. Ovi Aristotelovi termini: «čovjek» i «građanin» su termini kojima su se kasnije u pravu označavali fizički i pravni aspekti ljudske osobe.

Ovdje će biti najprije biti više riječi baš o toj pravnoj osobnosti žive fizičke osobe, ljudske individue, a kasnije o pravnoj osobnosti nežive, umjetne pravne osobe. Pokušat ćemo pokazati da je razvoj prava težio ka stvaranju što cjelovitije nežive, odnosno umjetne pravne osobe i da je to ustvari bio cilj prava. Pokazat ćemo i to da se kroz proces ostvarivanja tog cilja razvilo i sâmo pravo i društvene institucije, odnosno sâmo društvo, tj. država, kako smo već u početku rekli da je točnije govoriti.

Treba istaknuti da su npr: pripadnici različitih kastą u Staroj Indiji; bramani, kšatrije, vajšije i šudre, ili parii, zapravo različite vrste pravnih osoba, jer su imali različita prava i dužnosti. Isto važi i za babilonske avilume, muškenume i vardume iz vremena Ešnunskog i Hamurabijevog zakonika, ili pak za patricije i slobodne plebejce, koji su postojali davno prije Aristotela i njegovog jasnog teorijskog razlikovanja «čovjeka» i «građanina», odnosno fizičke i pravne osobe. Toliko u prilog gornjoj tvrdnji da je pravna osobnost počela postojati i razvijati se zajedno, tj. istovremeno sa pravom i državom.

Ovdje treba još napomenuti da pravna znanost pod pravnom osobom uglavnom podrazumijeva nekakvu «neživu osobu» kao nosioca određenih prava. No smislenost strogo ovakovog shvaćanja pravne osobe više je nego diskutabilna. Što bi

31

npr. bio onaj gore spomenuti municipij bez ijednog živog građanina ili stanovnika, bez ijedne žive duše tj. žive, ljudske osobe, ili, pak, poduzeće bez živog vlasnika i ijednog živog zaposlenika. Ni jedno društvo do sada nije groblja tretiralo kao pravne osobe, iako su već davno postojali zakoni i pravo – ius sepulchri - koje se odnosilo na tu vrstu sakralnih stvari – rerum religiosae – mislim na grobove i groblja.

***

Pravna osobnost žive osobe u najužoj je vezi s pravdom. To se vidi i već iz latinskog izraza kojeg je koristilo Rimsko pravo – aequitas – znači pravdu, ali i jednakost. Misli se na jednakost individua ili osoba pred zakonom, tj. u odnosu na zakon – ravnopravnost (ali i srazmjernost, proporcionalnost). (Kod Grka je to δίκη – dike).Ta pravedna jednakost, aequitas, ravnopravnost je jedna od ključnih osobitosti u odnosu jedne pravne osobe prema svima ostalima i prema zakonu. Fizičke osobe međusobno se razlikuju kao lišće u šumi i na osnovu tih njihovih prirodnih razlika nije moguće odrediti koja je od njih dala veći doprinos ostvarivanju ciljeva grupe, društva ili vrste. Upravo radi toga da bi bila moguća komparacija tih doprinosa, i pravedno nagrađivanje, stvoren je zakon, grčki - nomos) , ili latinski lex, ili regula, a i pravna osoba – tj. živa, je, fizička osoba dobila neka pravna svojstva – društveno potrebne standarde, tj. kriterije, prava i dužnosti - i tako postala persona iuridica – cives – kvirit – πολίτης – polités - citoyen – citizen - građanin.

Sve pravne osobe određene vrste podređene su istim društvenim standardima, te imaju, ili bi barem trebale imati jednaka pravna svojstva ili mogućnosti - capacitas iuridicae – tj. trebaju biti ravnopravne u odnosu na zakon. Djelatne sposobnosti - capacitas agendi - po prirodi, su im različite. Stoga jednakopravnost u odnosu na zakon, koji je također i opći kriterij efikasnosti, daje stanovitu prednost onim osobama koje imaju i manifestiraju veću ili bolju capacitas agendi – djelatnu sposobnost. Bolji, dakle, bivaju bolje nagrađeni, idu naprijed i vode druge, a lošiji ih slijede. To je od velike važnosti za cjelokupno društvo, jer je, zahvaljujući baš tome, u mogućnosti da bude pravedno, da bolje funkcionira; da bude bogatije, naprednije, ostvaruje svoje ciljeve itd. Ne treba ni govoriti da je to jako važno za ostvarivanje ciljeva vrste.

Jedna arapska poslovica kaže: «Više vrijedi tisuću magaraca predvođenih lavom nego tisuću lavova predvođenih magarcem.»

Marxisti i komunisti su te odnose nazivali socijalnim darvinizmom i tretirali kao nekakv animalizaciju humaniteta ili neko slično zlo. !!!!???

S druge strane, postojanje živih pravnih osoba je uvjet zbivanja pravde, jer se ona ne odnosi na nežive pravne osobe, ili barem za njih nema neku direktnu, neposrednu važnost. Zbog moguće nepravde, naime, ne pati poduzeće, nego njegov vlasnik ili zaposlenici. No, nepravda može poduzeću učiniti štetu, ili mu pak priskrbiti nezakonitu i nepravednu dobit ili korist, zbog ćega će opet patiti vlasnici ili zaposlenici oštećenih poduzeća. Nije, dakle, samo motivacija ka materijalnim probicima i civilizacijskom napretku cilj pravde, nego možda još više sreća, zadovoljstvo i odavanje počasti onima koji hrane ljudsku vrstu, vode ju, podižu njenu civillizaciju i ostvaruju njene ciljeve. « ...ne živi čovjek o kruhu, nego o Riječi Božjoj...» kaže Biblija.

Pravo je djelatnost kojom se, između ostalog, uspostavljaju i profiliraju pravne osobe, a i država, koja je fizičko-pravna institucija koja čuva njihova pravna svojstva, prava, ali ih također tjera i na izvršavanje njihovih dužnosti, ukoliko se zanemaruju.

U interesu je društva, a i ljudske vrste da bude što manje vrsta pravnih osoba, odnosno da prava i dužnosti što je moguće većeg broja pravnih osoba budu

32

unificirana. Ali to zahtjeva mudrosti, pronicljivosti i vremena da se ustanovi u čemu sve treba vladati ta jednakost, jer ona nipošto ne smije vladati baš u svemu. Dobra je, npr. odredba da su svi ljudi trebaju biti ravnopravni. No sva prava i dužnosti djece, koja su mladi ljudi, ipak ne smiju biti jednaka pravima i dužnostima odraslih ljudi. Ili, jedan drugačiji primjer: Dva radnika radila su jednako vremena, svaki po osam radnih sati. No jedan je radio dobro a drugi loše. S obzirom na to zadnje, oni ne bi smjeli biti jednako plaćeni, jer bi se jednakim plaćanjem činila nepravda i šteta onom koji je radio dobro, a istovremeno nepravedna korist i nagrada onom koji je radio loše - drugim riječima: kažnjavalo bi se ono što je dobro, a nagrađivalo ono loše. Nesvrsishodna ili nasilna jednakost, egalitarizam može, dakle, biti poguban po društveni i civilizacijski život i napredak jednako kao i anomija ili anarhija ili kao očigledno nepravedan zakon. Uostalom, već je Aristotel govorio da je jednakost nejednakih nepravedna, a to je, na svoj lapidarni način, puno kasnije rekao i Peter Drucker – «Jednakost nejednakih = nepravda».

Ali, ovdje nikako ne bi smo smjeli jednakost poistovijetiti s ravnopravnošću, jer istinska ravnopravnost nejednakih je pravedna i dovodi do pravednih nejednakosti.

***

Zbog onog, gore spomenutog marksističkog zgražanja nad tzv. «socijalnim darvinizmom», čini se neophodnim direktno odgovoriti na pitanje što je ustvari zakon – nomos - na kojem se temelji svaka društvena organizacija, društvenost uopće, pa i onaj «socijalni darvinizam», a mogla bi se reći još i koja kratka riječ o tome koje su posljedice djelovanja zakona.

Možda bi bilo dobro i pravilno reći da je zakon pozitivna, ontogenična pravna odredba prilagođena osobama što imaju prosječno veliku ili prosječno razvijenu capacitas agendi – djelatnu sposobnost. Ova odredba kaže da je svaka osoba dužna djelovati, ili pak trpjeti nečije neprotupravno djelovanje onoliko koliko to ona (odredba) propisuje. Nadalje, ta ista odredba propisuje ili određuje i to kolika je nagrada, odnosno protuvrijednost za ispunjavanje ili ostvarivanje onog što ona propisuje, a također i kazna za neispunjavanje.

Svaka osoba koja uviđa osnovanost zâhtjeva one odredbe, i pravednost nagrade koju ona nudi, te pristane pokoravati joj se, postaje pravna osoba.

Budući da su mjerila i kriteriji one odredbe prilagođeni prosječno velikoj capacitas agendi, ona može i treba potpuno jednako važiti za sve pripadnike nekog društva ili države Odatle ona pravna, društvena ili politička «jednakost», odnosno ravnopravnost svih pravnih osoba.

One osobe, međutim, koje imaju natprosječno razvijenu capacitas agendi, bolje prolaze u odnosu na spomenutu odredbu, jer lakše postižu svoje, a i opće ontogenične ciljeve i čak s lakoćom ostvaruju više nego što odredba traži, pa napreduju u svom bogatstvu, društvenom statusu, vlasti i ugledu u odnosu na one koji imaju tek prosječno ili potprosječno razvijenu capacitas agendi, i koji, s obzirom na to, teško, ili u smanjenom opsegu, izvršavaju zahtjev one odredbe, pa bivaju «kažnjeni» stanovitim «siromaštvom» i podređenošću.

Dobar i pravedan zakon, dakle, direktno pogoduje boljim ili sposobnijim ljudima, ali, indirektno i onima koji su manje sposobni, i to zato jer su oni sposobniji dužni ostvarivati svoje ciljeve na način kojim istovremeno daju doprinos ostvarivanju ciljeva grupe, društva kojem pripadaju, ili vrste, a samim tim i onim individuama sa manje razvijenom capacitas agendi.

33

Kad se, dakle, malo bolje pogleda, vidi se da se dobrim i pravednim zakonom - uz onu svrsishodnu selektivnost («socijalni darvinizam»), koja stvara potrebne funkcionalne odnosno motivacijske društvene, statusne i imovinske razlike neophodne za civilizacijski napredak - istovremeno stvara i subsidijarni sistem ili odnos, jer su oni najbolji ili najsposobniji pripadnici društva prinuđeni da – specifičnim načinom borbe za ostvarivanje onih svojih vlastitih (ontogeničnih) ciljeva – istovremeno, upravo tim posebnim, društvenim načinom, pomažu i onim manje nadarenim i manje sretnim, siromašnijim ljudima i društvenim slojevima. Ovdje valja da se opet prisjetimo one arapske: da «više vrijedi tisuću magaraca predvođenih lavom...»

Onaj «socijalni darvinizam», dakle, nije nešto čega bi se društvo trebalo sramiti, nego, dapače nešto čime se, i društvo i čovjekov kreativni duh mogu ponositi.

Ovaj se sistem, baziran na zakonima, odnosno pravu, služi čak i ljudskim slabostima kao motivom za ostvarivanje ciljeva vrste. Mnoga su, naime, vrijedna i korisna iznašašća, koja su ponos ljudskog roda, nastala baš radi toga da se kompeziraju, otklone ili ublaže razne ljudske, bilo individualne, bilo grupne ili vrsne, slabosti ili nedostaci u području capacitas agendi, tj da se pomogne onima koji su manje nadareni ili nenadareni, a iznašli su ih upravo oni koji su bili iznimno nadareni ili obdareni baš sa capacitas agendi. Mane i nedostaci su, dakle, bili iskorišteni kao poticaji za djelovanje vrlina. Zar to nije neko vrhunsko, gotovo božansko umijeće?

I samo umjetno biće nastalo je kao svojevrsna kompezacija za neke bitne slabosti bića ljudske vrste, slabosti koje nesumnjivo imaju i bića mogućih drugih ontogeničnih vrsta.

U društvu koje živi na osnovu dobrih, i pravednih zakona, oni njegovi najsposobniji, najbogatiji i najugledniji pripadnici, ako su doista ontogenični, onda, radeći na ostvarivanju svojih ciljeva, poput protestantskih Weberovih kapitalista, upravo zbog ontogeničkog načina ostvarivanja tih svojih ciljeva, zapravo rade za one ljude sa manjim, prosječnim i potprosječnim sposobnostima. Ustvari, oni rade za ljudsku vrstu, koju, pak, ne predstavljaju nekakvi geniji, a niti slaboumnici, nego baš ljudi prosječne sposobnosti i osrednjeg imovinskog stanja, koji nisu samo najtipičniji, nego ujedno i najbrojniji predstavnici vrste, i zbog kojih, na kraju krajeva, postoje, i zakoni, i države, i oni geniji koji rade za njih i brinu o njima, a i samo umjetno biće. Bogatstvo i ugled spomenutih društvenih prvaka i lidera su samo nagrada za doprinos ostvarivanju ciljeva društva ili vrste.

Eto, samo tih nekoliko direktnih riječi o tome što mislim da je ustvari zakon, odnosno pravo, te koji su opći načini i koje su posljedice njegovog djelovanja.

A sada nekoliko riječi o jednoj vrsti prava koje nadilazi ovo naše «zemaljsko» ili ljudsko pravo.

Oni izuzetni ljudi, o kojima je gore bilo riječi, a koji se na spomenuti način žrtvuju za onu većinsku populaciju, lišenu lijepih i vrijednih darova sudbine, ne postaju uvijek bogati i ugledni za svog života. Katkada završavaju na križu ili lomači. No, po volji nekih vrlo dubokih i moćnih, a i apsolutno pravednih zakona - zakona Svjetskog duha, kako bi rekao Hegel - tek nakon što neka teška nepravda okonča njihov život, dobijaju status sličan božanskom. Postaju, naime, učiteljima i vodićima ljudskog roda. Dio njih vjerojatno će zadržati taj svoj status sve dok god čovjek bude postojao. I bit će sve božanstveniji i božanstveniji.

Kao što smo gore nagovijestili, ovo ne spada baš u ono pravo kojim se ovdje bavimo, nego više nekakvo nebesko, božansko ili kozmičko, ali nije loše da smo i to spomenuli. Na kraju krajeva, to «nebesko» pravo i nije tako daleko od «zemaljskog»

34

ili ljudskog prava i pravde. Uostalom, mi ga i primjećujemo tek kad se, i jedino ako se pojavi i ovdje na zemlji, u našem ljudskom svijetu i životu.

Govoreći u drugačijim, pretežno sociološkim terminima, ja sam prikazao neke bitne momente umjetnog organizma (društva, odnosno države) i funkcije raznih tipova ljudi i institucija u njemu. Taj je umjetni organizam, kako smo već rekli, organizacijsko ili političko sredstvo za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste, odnosno uspješnu realizaciju čovjekove misije.

Većina će čitatelja ovdje pomisliti da je gornji tekst samo nekakva platonistička ili hegelijanska idealizacija društva i države. No, to nije ni blizu istine. Ja sam opisao djelovanje zakona i sāmo ljudsko društvo u njegovom realitetu, onakvo kakvo postoji već tisućama godina, i govorio sam samo o onim momentima koji su uvijek bili takvi kakve sam ih prikazao, dakle: i u neolitskoj civilizaciji, tj. u prvobitnoj, plemenskoj zajednici, i u robovlasništvu, i feudalizmu, i kapitalizmu, odnosno demokratskom građanskom društvu, a bit će zasigurno i u budućem, logokratskom, ili, možda točnije: logokratsko-nomokratskom društvu.

Jasno, zbog djelovanja ontoklastičkih tendencija i mnogih drugih stvari, ono (društvo) nigdje i nikad nije postojalo niti postoji u tako čistom obliku kakvim ga prikazuje gornji opis. Ovdje je slika, ili, bolje, skica zbiljskog društva očišćena o svih onih nebitnih stvari samo radi lakšeg razumijevanja, i nikome ne pada na pamet da tvrdi kako je to neki iscrpan i detaljan odraz realnog društva. Onome ko hoće prikazati ili razumjeti bit zakona, zakonitosti, te društva i same društvenosti nije ni stalo do detalja, nego do jasnog uvida u bitne momente tog realiteta i njihove međusobne odnose.

Vraćamo se historijskom materijalu ili temama.

***

Napredak u razvitku pravne osobe išao je ka unifikaciji pravnih osoba; ka povećavanju broja i specifikaciji njihovih prava i dužnosti i ka povećanju broja samih pravnih osoba. Jedan rani primjer široke unifikacije pravnih svojstava živih pravnih osoba i njihovog velikog povećavanja je Karakalin edikt: Constitutio Antoniniana iz 212. n.e. On je dao jednako pravo građanstva svim slobodnim osobama Rimskog imperija. Tako se umnogostručio broj istovrsnih pravnih osoba, što je za samo Carstvo bilo od iznimno velike važnosti i koristi. Puno kasnije, u građanskom društvu, broj živih pravnih osoba povećao se davanjem jednakih prava ženama kao i muškarcima, te sniženjem dobne granice u kojoj se postaje punopravnom pravnom osobom.

Aktualni napredak, a i onaj u budućnosti, mogao bi se sastojati u tome da sve postojeće, žive i nežive vrste pravnih osoba u svim, ili barem velikom broju država podrede istim pravima i dužnostima, tj. da se prava i dužnosti pravnih osoba unificiraju, i da jednako važe u što većem broju postojećih država. Time bi već u velikoj mjeri bio ozbiljen i jedan važan element globalne države, a današnje lokalne države izgubile bi svoj sadašnji pravni temelj koji, još od rimskih vremena, nosi naziv ius civile, i utemeljile se na ius gentium, ili, točnije iuri generis – pravu koje bi trebalo važiti za cijeli ljudski rod. (Ius gentium nije isto što i tzv. današnja «Prava čovjeka», ali imaju dosta dodirnih točaka.)

Ima još nešto što se čini važnim, a što se tiče odnosa živih i neživih pravnih osoba – npr. odnosa nekog običnog čovjeka koji živi od svog rada i nekog poduzeća. I ovdje je, radi jednostavnosti i elementarne funkcionalnosti, potrebna stanovita unifikacija njihovih prava. Taj hipotetski čovjek i neko poduzeće moraju imati neka

35

ista prava u odnosu na iste zakone, inače ne bi mogao biti moguć nikakav ekonomski ni pravni promet ili posao (negotio). Npr: ni jedna od tih pravnih osoba ne smije, krasti, varati, lažirati rezultate itd. No capacitates agendi - djelatne sposobnosti - živih i neživih pravnih osoba kvalitativno se razlikuju - jer je to razlika između djelatne sposobnosti živog čovjeka i umjetnog bića - pa je ovdje bitno teže izvršiti dobru, svrsishodnu unifikaciju njihovih prava, ili ih učiniti što kompatibilnijima.

Naknadno izneseni Zakon o kontroli efikasnosti rada managera i Zakon o kontroli efikasnosti vlasti čine to na taj način što kapitalu, odnosno poduzećima, administrativnom aparatu i državnim ustanovama, koje su nežive pravne osobe, daju neka svojstva živih – sposobnost samoočuvanja, «želju», tj. intenciju ili tendenciju ka dobrohotnosti, pravednosti, bogaćenju tj. samouvećavanju, samousavršavanju. itd.

Ako to nije neka moja samoobmana, tj. ukoliko naprosto ne laskam samome sebi, onda izgleda da bi se stvaranjem takve umjetne pravne osobe, koja ima svojstva što su analogna svojstvima živih osoba, privela kraju sinteza u razvitku prava i razvitku pravne osobe, a sāmim Zakonom o kontroli efikasnosti vlasti, također i sinteza u razvoju državne organizacije. Ova sinteza razvoja prava, pravnih osoba i države otpočela je već prije nekoliko stoljeća.

§Opet jedna nužna i korisna napomena. U ovom radu, u početku nije bilo

planirano da se iznose zakoni na koje se pozivam, jer se rad trebao ograničiti samo na filozofiju ili teoriju prava. No moji pogledi na pravo nisu se mogli cjelovito prikazati bez uvida u ona dva zakona na koje se pozivam, a pored toga, kad sam rad proširio dodatkom koji se odnosi prvenstveno na Hrvatsku i po kojem je dobio naslov, pokazalo se nužnim prikazati ta dva zakona, pa je to učinjeno time što su oni dodani tekstu na kraju brošurice. Tako da ih čitatelj može tamo vidjeti.

Ima još jedna važna stvar koju treba reći o ovim zakonima. Oni već nekoliko stoljeća postoje i važe u nepisanom obliku, u obliku dobrih običaja. I zahvaljujući upravo i najviše njima, ljudska je civilizacija doživjela neviđeno i neslućeno brz i dobar razvitak i rast blagostanja. Upravo je na osnovu tih običaja izvedena sinteza u razvitku umjetnog bića. Ja sam te običaje samo zapisao i dodao im egzaktne standarde i kaznene odredbe, jer ih običaji nisu sadržavali.

Danas ti običaji više ne utječu nimalo povoljno na stvaranje bogatstva. Štaviše, često se lukavo abuzivno upotrebljavaju kao izvrstan instrument za činjenje štete, i to upravo zbog nepostojanja onih standarda i nedostatka kaznenih odredbi. Standardizacija i kaznene odredbe trebale bi biti brana protiv abuzivne upotrebe ovih izvrsnih običaja, a i element koji bi ih trebao učiniti funkcionalnijim nego što su ikada bili.

Naglašavam da sam ja, u formi pozitivnih zakonskih odredbi, samo zapisao postojeće običaje. To naglašavam zato jer mi se čini da je to tokom cijele ljudske povijesti bio dobar način nastajanja dobrih i pravednih pisanih zakona, koji su veoma pomogli razvoju civilizacije, te da je ta skromnost mog priloga i uobičajeni način postupanja jedan od razloga za iskazivanje povjerenja u efekte njihovog djelovanja u društvu.

Eto, samo toliko. Naknadno će o tome biti šire, i još više govora.

***§Sada, samo još riječ, dvije o razvoju prava tokom povijesti.

36

Prve pisane pravne tvorevine, poput Ešnunskog, Hamurabijevog, Mojsijevog i sličnih zakonika i Šerijatskog prava ovdje nas ne zanimaju, naprosto zato što su suviše općenite. Zanimaju nas pravne tvorevine u kojima su se počeli izdvajati i pokazivati neke bitni elementi putem kojih je kasnije išao razvoj prava.

Prvu takvu zanimljivu pojavu srećemo kod starih Grka. Čini se da su oni inzistirali na tome da formiraju opći pravni, ili državno-pravni sistem, a onda je sam taj sistem određivao narav, prava i dužnosti svog najmanjeg, ali i najvažnijeg elementa – žive pravne osobe – građanina. Platonova Država je dobra ilustracija tog manira Starih Grka. Ni Aristotel nije postupao bitno drugačije, premda se njegova «idealna država» veoma razlikuje od Platonove.

Kod Rimljana je bilo obrnuto. Oni su gledali da definiraju živu pravnu osobu, prava žive individue - a onda je ona – u zakonitim interakcijama sa drugim živim i neživim pravnim osobama - odredila narav društvenog i državnog sistema. Justinijanov Corpus iuris civilis išao je istim putem, samo što je postojeće, tj. naslijeđene pravne norme iz prethodnih razdoblja prilagođavao svojim društvenim prilikama, tj. mijenjao profile pravnih osoba.

Bizantske pravne tvorevine Ekloge, Proheiron, Epanagoge i Bazilike ne možemo smatrati prilogom razvoju prava, nego prije prilozima njegove ontoklastičke degradacije jer je u tim djelima, kako se slažu svi stručnjaci, došlo do erozije onih dobrih svojstava pravne osobe ili osobnosti. Ove su tvorevine bile pod jakim utjecajem islamskih pravnih pogleda i talionskog prava, ali su, s druge strane, što je manje poznato, imale iznimno jak utjecaj na humanizaciju Šerijatskog prava. Donekle slično stoji stvar i s brojnim Lex Romana barbarorum između 6. i 11. sloljeća, a i sa ranijim fazama razvoja kanonskog prava.

Glosatori, kako izgleda, nisu stvorili nikakvo novo pravo, tj. nisu ga unapredili, ali su omogućili korištenje i specifičan nastavak života klasičnog Rimskog i Justinijanovog prava. Glosatorska i Komentatorska škola imale su , čini se, sudbinu sličnu sudbini svog glavnog predstavnika, Bartolusa de Sassoferrata koji je, jadan, prerano umro. U toj se školi, naime, puno i dosta dobro radilo, ali na kraju ipak ništa nije bilo do kraja napravljeno – glosatori nisu bili konkluzivni.

No ima nešto veliko što su učinile Glosatorska škola, Komentatori i sveučilište u Bologni. Oni su bili nosioci renesanse prava u Evropi. Stvorili su živu, knjišku i institucionalnu infrastrukturu na kojoj su se utemeljila prva pravna društva i države novoga doba.

Nakon teorijskog upoznavanja s Rimskim pravom, ponovni razvoj civilizacije zahtjevao je sve veću i sve širu njegovu upotrebu u pravnoj praksi. Tu se Rimsko pravo pokazalo takoreći apsoltno funkcionalnim, pa su Evrpoljani počeli sticati utisak da je Rimsko pravo i univerzalno i da može važiti kao regulator međuljudskih odnosa i odnosa prema vlasništvu, bez obzira na vrijeme i bez obzira na to u kojoj civilizaciji se primjenjuje. Ovo se mišljenje i danas pokazuje opravdanim u vrlo velikoj mjeri – možda zato što je «rimska civilizacija», kako se to uvijek pogrešno i površno kaže. bila vrlo «racionalna». Hoće se, naime, kazati funkcionalna, svrsishodana, a takva je i današnja, Zapadna, s tom razlikom što mi se Zapadna čini manje konzervativnom i kreativnijom. Ali, to je možda samo privid. Quid quid est, s obzirom na svoju funkcionalnost, tj. svrsishodnost za ostvarivanje ciljeva ontogenične vrste, neke od temeljnih odredbi rimskoga prava, a i sam sistem mogli bi važiti na bilo kojem planetu i za bilo koju ontogeničnu vrstu. To je, kako je rekao Toma Akvinski, pojava božanskih odredbi, ili pak odredbi tzv. «prirodnog prava», koje su doista vječne i posvudne, jer tako naprosto funkcionira ontogeničnost konačnih i smrtnih bića odnosno ontogeničnost ontogeničnih vrsta bića

37

Ontogeničnost se može i treba smatrati pojavom onog božanskog u ljudskoj djelatnosti i životu tj. u prostom empirijskom svijetu. Pojava odredbi «prirodnog prava» za koje se također tvrdi da su vječne i posvudne je također pojava ontogeničnosti, koja možda i nije transcendentna koja se pripisuje božanskoj, ali koja je postojala i prije nego je nastao ljudski rod, koji, najvjerojatnije, nije jedina ontogenična vrsta u univezumu. Uostalom, mislim da su ono vječno, «božansko» i «prirodno pravo» jedna ista stvar samo mi to ne shvaćamo i ne znamo joj pravo ime.

Ius Comune koje je bilo spoj Rimskog prava s nešto malo odredbi običajnog prava evropskih naroda poslije pada Rimskog carstva nije ništa izgubilo od one funkcionalnosti koju je imalo izvorno Rimsko pravo.

Iako se smatralo da Ecclesia vivit Lex Romana – tj. da Crkva opstoji na temelju Rimskog prava, ona je razvila svoje vlastito kanonsko pravo. Ono se odnosilo prvenstveno na crkvene stvari, ali je, sasvim prirodno težilo je onakvoj univerzalnosti kakvu je imalo Rimsko pravo. No, i usprkos tome što je njegova uniformnost, u velikoj mjeri povezivala različite evropske zemlje, ono je, zbog svoje usredsređenosti na ono sakralno, ipak ostalo sporedna stvar za taj period razvoja civilizacije, a i kasnije, pa mu ne moramo posvećivati posebnu pažnju.

Građansko je društvo posredstvom recepcije rimskog prava preuzelo i glavnu intenciju Rimskog prava (pretklasičnog, klasičnog i Justinijanovog) i usvojilo gotovo sve Rimske pozitivne pravne norme. Rimsko je pravo - doduše u obliku justinijaniziranog i naknadno okcidentalno kristinijaniziranog pandektnog prava - neposredno važilo u Njemačkoj sve do 1. 1. 1900 godine. Ali, indirektno i kasnije, a tako važi i danas, jer su u građanskom pravu golemog broja država ostale važiti mnoge njegove pozitivne norme – velikim dijelom i posredstvom Napoleonovog Code civile-a .

Humanisti su pokušali realizirati Ciceronovu namjeru da pravo pretvore u znanost po uzoru na filozofiju. No to je ostalo samo na pukom pokušavanju ili drugačijoj razdiobi sveukupnog prava kojeg je već Gaj izvrsno podijelio na personalno, stvarno i procesno i koja se razdioba i danas pokazuje najboljom.

Tek je Hegel učinio pravo znanim sebi samome, tj. pretvorio ga u istinsku znanost. No to što je Hegel napisao je, kako smo već rekli, stroga filozofija prava.

Pored tog, zasluženog komplimenta, kako smo već nagovijestili, Hegel je bio daleko od pomisli da je ljudska vrsta ključni subjekt i objekt prava, te da je ono specifičan instrument za ostvarivanje njenih ciljeva. Taj se previd može smatrati vrlo velikim nedostatkom u razumijevanju prava ili, ako hoćete, samorazumijevanju prava. No sam Hegel nije toliko «kriv» zbog toga, jer je uvid u ove stvari omogućila tek četveročlana dijalektika, a taj se misaono-spoznajni aparat, koji se kroz induktivnu logiku počeo razvijati u Engleskoj, potpuno razvio i sazrio više od dva stoljeća nakon Hegelove smrti.

§Ovdje sam prinuđen napraviti jednu malu digresiju, kako bih demistificirao

pojam one «četveročlane dijalektike» Točno je to da se ta dijalektika već odavno počela razvijati kroz induktivnu logiku, ali sama četveročlana dijalektika nije nešto što spada u etablirane tekovine znanosti filozofije, jer sam ju sačinio ja sam. Onoj tročlanoj djalektici, čije je momente Hegel nazvao: tezom, antitezom i sintezom, ja sam dodao još moment epiteze. Filozofski mislioci uglavnom su odbacili tu ideju i, koliko mi je poznato, od 1985 do danas nije dobila ništa osim podsmijeha. No to ništa ne znači, pogotovo ne u ovim našim ontoklastičkim, zacivilizacijskim krajevima. Meni je najvažnije od svega to da se ona pokazala izvrstan misaono-spoznajni instrument za shvaćanje prirodnog i povijesnog razvitka, puno, neusporedivo

38

adekvatnija od tročlane, «Hegelove», koju bi, po mom mišljenju, trebalo smatrati nekakvom krnjom dijalektikom, koja mišljenje dovodi u velike i kobne zablude.

Samo toliko.§Vraćamo se matičnoj temi.Bitna novost koju je građansko društvo uvelo u pravo, a i u ekonomsku

znanost i praksu je specifična umjetna pravna osoba – poduzeće. Intencija je bila da se obiteljsko imanje pravno odvoji od obitelji i da se učini što samostalnijim i bićevitijim. No o tome ćemo govoriti na posebnom mjestu.

Kako sam već rekao, piramide i ostala svjetska čuda doista su beznačajne sitnice čak i u odnosu na sāmo Rimsko pravo, koje je bilo kičma civilizacije sve od vremena vladavine Nume Pompilija, pa do poslije smrti Otta Bismarcka, a i danas je to u vrlo velikoj mjeri, iako ne de iure, nego, de facto.

{Suvremena Prava čovjeka rukovode se istom intencijom kao i Rimsko pravo – definiranjem žive pravne osobe i zasnivanjem pravno-državnog sistema na njenim određenjima. U slučaju mogućeg razvijanja ovih «Ljudskih prava», te njihovog stvarnog jačanja i širenja, poslijedica bi mogla biti formiranje nekog totalnog (ali nipošto totalitarnog) pravno-državnog sistema, odnosno nekakve svjetske ili globalne države, u koju bi nužno i potpuno ravnopravno bile uključene sve nacije i rase, odnosno svi pripadnici ljudske vrste, pa čak i nerođeni i još nezačeti pripadnici dalekih budućih generacija. Treba posebno naglasiti da se onaj pravni sistem koji ne štiti prava tih, još-ne-začetih i još-ne-rođenih pripadnika budućih generacija, odnosno budućih pripadnika ljudske vrste, ne može smatrati potpuno razvijenim pravom, a niti odgovarajućim ili potpunim izrazom pravde}- pravom ljudskog roda, Iuris generis.

Ovdje moram skrenuti pažnju na to da je već Rimsko pravo jasno definiralo prava začetih, ali još-ne-rođenih osoba – nasciturus – i da su ona (premda u mirovanju) bila jednaka pravima ostalih pravnih osoba one vrste pravnih osoba kojima je budući čovjek trebao pripadati nakon rođenja i stjecanja punoljetnosti. I danas u suvremenim građanskim zakonicima, što je sasvim logično i za očekivati, postoje slične odredbe.

Ali ovdje se ne radi o tome. Prava još-ne-začetih i još-ne-rođenih pripadnika budućih generacija o kojima mi ovdje govorimo proizlaze iz pretpostavke da je ljudska vrsta temeljni subjekt i objekt prava i da ona neće izumrijeti, nego će morati nastaviti svoj život u pripadnicima budućih generacija koji još nisu ni začeti, ali se mora računati na to da će jednog dalekog dana ili dalekog stoljeća sasvim sigurno biti začeti i zaživjeti. Njihovo (buduće) vlasništvo, ili možda bolje: materijalna tehnološka i duhovna osnova njihovog vlasništva, in nuce postoji već danas u posjedu i vlasništvu živućih ljudi koji ju mogu i upropastiti, a da za to ne moraju nikome odgovarati. To se ne smije dopuštati. Stoga zakon već danas mora zaštititi vlasništvo tih, još-ne začetih i ne-živućih pripadnika budućih generacija od njegovih aktualnih, živućih posjednika i vlasnika. Ne smije se, naime, dozvoliti da se njihovo vlasništvo može upropastiti bez odgovarajuće kazne. Živući bi ljudi, dakle, trebali, u stanovitom smislu, biti samo čuvari, tj. posjednici i korisnici (usus-fructus) vlasništva budućih generacija i živjeti toliko dobro koliko velik doprinos daju razvitku i uvećanju tog vlasništva. Ne bi smjeli imati pravo ius abutendi - pravo nekažnjivog uništenja ili oštećivanja «svoje» imovine. S obzirom na ovo moglo bi se reći da bi tako koncipirano vlasništvo bilo zapravo opće vlasništvo ljudske vrste, a sami živući ljudi bili bi njegovi privremeni posjednici i korisnici, koji bi, kako sam upravo rekao, prema slovu onog zakona, mogli imati samo prava ius utendi i ius fruendi i koji

39

bi mogli živjeti toliko dobro ili loše koliko bi ga dobro ili loše, odnosno produktivno ili neproduktivno koristili.

To je u velikoj mjeri određeno sa ona dva zakona koje često spominjemo, pa bi bilo dobro da se taj princip zaštite vlasništva budućih generacija, na odgovarajući način, aplicira i na neke od onih domena ljudskog života i djelovanja koje ti zakoni ne spominju, a koje su pogodne za njihovu primjenu.

Buduća dobra i potrebni razvitak civilizacije koji će ih ostvariti, tj. učiniti zbiljskima i raspoloživima mogu se zaštititi jedino sprečavanjem abuzivne upotrebe postojećih, današnjih.

To mi se za sada čini jedinom funkcionalnom i efikasnom zaštitom sadašnjeg i budućeg čovjekovog vlasništva i nekakvom pravnom odredbom koja bi mogla pomoći da se i u civilizacijskoj stvarnosti u što većoj mjeri, i to u obliku nekakvog dobra ozbilji istinski smisao čovjekovog zagonetnog, upitnog i teškog življenja. Jasno, ovakvo pravo, odredbe ili zakoni neće stvoriti nekakvu idiličnu, beskonfliktnu ili utopijsku, pravnu i društvenu situaciju, niti će biti garancija ostvarenja ciljeva vrste, ali ona može, u velikoj mjeri, osigurati i olakšati i otkloniti mnoge patnje, teškoće i bijede sa čovjekovog puta ka ostvarenju njegovih ultimativnih ciljeva.

Treba, pored toga, imati na umu i to da one ontoklastičke tendencije i snage u ljudskoj populaciji i kulturi nikad neće mirovati. Ali, njihove su šanse i efekti njihovog djelovanja uvijek to slabiji što su bolji zakoni po kojima se živi. Ona Aristotelova «korektivna pravda» uvijek će, nažalost, imati nekog posla i uvijek će morati biti jaka i što je moguće odlučnija i brža. To je, na svoj način i vrlo uvjerljivo pokazao i E. Durkheim. Dobri zakoni, dakle, jačaju ontogeničke, a oslabljuju ontoklastičke tendencije i snage u društvu. Za razumnog i trezvenog čovjeka, to je vrlo jak motiv za unapređivanje zakona i prava uopće.

No, vratimo se korak unatrag. Evo, naime, još jednog razloga koji podupire onaj, gore prikazani stav o pravima i vlasništvu budućih generacija, razloga koji je vrijedan da se spomene.

Sve generacije sudjeluju u radu na ostvarivanju ciljeva vrste. Stoga pripadnici svih generacija, i pored toga što obavljaju bitno različite poslove (uostalom, kao što zbog podjele rada, čine i pripadnici jedne, iste, živuće generacije), dakle, i pored toga što obavljaju različite poslove, moraju imati ista, odnosno jednaka prava – jednaku društvenu i pravnu osnovu za jednako dobar život u odnosu na jednako velik doprinos ostvarivanju ciljeva vrste. Tako bi pravda i ravnopravnost doprli i do onih još-ne-zaćetih i još-ne-rođenih ljudi. Po današnjem zakonodavstvu, do njih dopire jedino nepravda, kojom čovječanstvo, odnosno ljudska vrsta i samoj sebi čini veliku štetu te usporava i otežava proces ostvarivanja onih svojih ultimativnih ciljeva.

Drugo. Kao što današnji zakoni ne dozvoljavaju nekažnjeno činjenje štete drugim, živućim osobama ili grupama, ili protuzakonito sticanje koristi na njihovu štetu, i kažnjavaju takve činidbe, tako ni budući zakoni ne bi smjeli dozvoljavati nekažnjeno činjenje štete budućim generacijama od strane živućih. Ta se šteta najčešće čini poticanjem inflacije, deficitarnim financiranjem budgeta, a s druge strane privatnim obiteljskim rasipništvom, nebrigom za osobno ili obiteljsko vlasništvo, nebrigom za školstvo i drugim srodnim činidbama ili propustima, kojima se ustvari nezakonito uzima novac i ostala materijalna, a i duhovna dobra od budućih generacija.

Još riječ dvije o ovom važnom problemu, problemu općeg međugeneracijskog naslijeđivanja – problemu međugeneracijskog intestatnog prava.

Mada se svi pripadnici jedne generacije ne rađaju u isto vrijeme, ipak svi oni uredno i neizostavno naslijeđuju dobra od generacije koja im je prethodila. Samo

40

nasljedstvo ima više svojih vrsta ili oblika, a ključni su: 1. materijalna dobra, odnosno tehnologija, 2. novac i 3. znanost.

Za individue, najpoželjnije od svih ovih vrsta nasljedstava je gotovina, novac, jer on omogućuje dobar i lagan život i uživanja. Zatim dolaze materijalna dobra, jer i ona, mada ne tako elegantno kao gotov novac, omogućuju lagan i ugodan život. Poželjno je da nasljedstvo u obliku novca i ostalih vidova materijalnih dobara bude što veće ili što razvijenije.

Ipak, najvažniji i najveći od svih oblika nasljedstava nije novac, nego znanost. Bez nje ne bi bio moguć nikakav napredak, niti ostvarivanje ciljeva vrste.

No nasljeđivanje znanosti nije nimalo ugodno, jer se zbiva putem učenja, koje je prava i velika muka. Pored toga pravo, istinsko učenje moguće je samo tamo gdje su djeca ili mladi ljudi koji trebaju učiti oslobođeni svih briga i obaveza. Stoga je dužnost aktualnog društva da svim mladim ljudima stvori uvjete za učenje – sagradi udobne internate u kojima bi oni stanovali i korjenito reformira školu, kako bi ona davala bolje veće i svrsishodnije znanje svojim polaznicima itd.

Suvremenu školu stvorio je još F:M: Kvintilijan oko 60. te godine Nove ere i ona se, nažalost, nije bitno mijenjala sve do današnjih dana. Ovdje moram istaknuti da ta postojeća škola uopće nije adekvatno sredstvo za prijenos znanja ili znanosti na mlađe generacije, a kako bi ju trebalo reformirati i u kom smjeru, o tome sam pisao u ekonomskim spisima, poglavito u Sumi ekonomije. No u ovom tekstu mogu reći samo to da nastavnik nikako ne bi smio ispitivati i ocjenjivati one učenike koje podučava, jer on ne može dati objektivnu ocjenu znanja kojeg su oni usvojili niti svog didaktičkog rada. Nemo idoneus iudex in re propria – nitko nije dobar sudac u vlastitoj stvari. Ispitavanje i ocjenjivanje učenika trebao bi provoditi specijalizirani computor, a prosječna ocjena onih učenika koje neki nastavnik podučava trebala bi također biti i ocjena vrijednosti i kvalitete njegova didaktičkog rada. O toj ocjeni ovisila bi visina njegove plaće, ugled, napredovanje ili nazadovanje u službi, te ostala dobra, kazne, nagrade ili počasti.

Ovdje samo mogu reći da zakonodavac ne može propisati to da svi polaznici škole moraju dobro učiti, jer neki to naprosto ne mogu, nego je potrebno, zakonima koji se odnose na to područje stvoriti dobru motivaciju za učenje, i za podučavanje, te sa druge strane, dobre i egzaktne selekcijske kriterije i metode koje bi eliminirale slabije učenike i učitelje, a onima boljima omogućavali da postignu uspjehe ili plaće ravne svojim prirodnim sposobnostima, odnosno didaktičkim rezultatima, učincima –stvarnim uspjesima učenika.

Aktualno društvo i njegovi zakonodavci morali bi, dakle, u okviru općeg i posebnog intestatnog međugeneracijskog prava, svojim propisima, pored zakona o zaštiti materijalnog vlasništva budućih generacija, osigurati djeci i svima koji moraju učiti također i optimalne materijalne, odnosno životne uvjete za učenje i optimalne školske, tj. didaktičke metode za prijenos znanja i znanosti s jedne generacije na drugu, te optimalnu selekciju, koja bi najvišu razinu školovanja trebala davati samo onima koji imaju najbolje prirodne dispozicije za usvajanje znanja i znanosti i njihovu produktivnu upotrebu, odnosno primjenu u životnoj praksi ili djelatnosti.

Kod političkih i društvenih lidera sklonih nemisaonom i vulgarnom idealizmu, utopističkim idejama, lošoj demagogiji ili šarlatanstvu uvriježio se običaj tvrditi da bi reforma školstva trebala stvoriti školu koja bi bila nekakva institiucija što bi stvarala kreativne ljude. To lijepo zvuči u ušima onog donekle obrazovanog, pa čak i onog obrazovanijeg, ali nekritičkog dijela naroda, ali kad se te fraze podrobno, kritički razmotre, vidi se da je to nešto nalik na Platonovu Državu, tj. da takvo što nije moguće, a ako bi se čak i ostvarilo, ne bi vodilo ka dobru, nego prije ka zlu, i

41

pokazalo bi se kao svojevrstan put u barbarstvo. «I put u pakao popločan je najboljim namjerama», kaže ona stara izreka.

Mi smo već istakli presudan značaj kreativne (ontogeničke) djelatnosti, i to da se upravo po njoj ontogenične vrste razlikuju od ostalih živih prirodnih vrsta, kao i to da prvenstveno o njoj ovisi stvaranje umjetnog bića i ostvarenje ciljeva vrste, čije ostvarenje daje smisao ljudskom opstanku. Ovdje želimo reći još samo to da se o njoj, tj. o toj, kreativnoj djelatnosti, ne može raspravljati na način onih pučkih demagoga, ili doktrinarnih pedagoga, koji ne znaju čak ni što je ona, a niti što su i kakvi su zapravo njeni produkti.

Ako bi netko danas doista mogao stvarati kreativne ljude ili genijalce onda bi to prije mogla biti genetika ili eugenika, nego škola. No možda to i nije potrebno u tolikoj mjeri, jer kreativnih ljudi ne treba biti puno. Jedan istinski kreativan čovjek stvara elemente umjetnog bića za milijune ili milijarde drugih ljudi, ili čak za cijelu populaciju ljudske vrste kroz mnoga stoljeća. Ova, mnogobrojna populacija primjenjuje, odnosno upotrebljava njegovo otkriće, i tim, ne-kreativnim, reproduktivnim radom stvara nova dobra i tako opet, na svoj način sudjeluje u općoj kreativnoj, ontogeničkoj djelatnosti vrste, odnosno ostvarivanju njenih ciljeva.

No, o ovoj sam problematici detaljnije i sa više objašnjenja i argumenata pisao na drugim mjestima - u ekonomskim spisima.

***

U nekom takvom pravno-državnom sistemu, kakav je gore grubo skiciran, zaštita prirodnog bića - za kojeg ekolozi duhovito kažu: da ga «nismo naslijedili od minulih, nego posudili od budućih generacija» - zaštita, dakle, prirodnog bića ne bi bilo ljudsko pravo, nego ljudska dužnost, a ujedno, i nužno – pravo prirodnog bića na zaštitu njegova integriteta. Tako bi, eto, nasuprot Hegelovom mišljenju u Osnovnim crtama filozofije prava i općoj logici stvari, čak i samo prirodno biće postalo svojevrsnom pravnom osobom, što je doista potpuno suprotno njegovoj naravi. No to nije nikakav apsurd, niti sideroksilon, nego nužna antiteza u razvojnom procesu prirodnog bića, odnosno u procesu njegovog vlastitog samoprevladavanja – manifestacija njegove bićevitosti ili autopietičnosti. Dijalektika, dijalektika.

Da se prirodno biće počelo pretvarati u svojevrsnu pravnu osobuNo vraćamo se onim najvažnijim stvarima i malko bliže pravnoj i socijalnoj

realnosti, odnosno onome što je već realizrano.Građansko društvo izvršava potpunu i vrlo detaljnu unifikaciju živih pravnih

osoba. (To se obično izražava riječima: da su svi dobili političku slobodu) Ustvari, svi pripadnici građanskog društva dobijaju ista temeljna prava i dužnosti i postaju ravnopravni u odnosu na zakone. No kvalitativno i kvantitativno različite capacitates agendi - djelatne sposobnosti - podijelile su društvo na dvije osnovne vrste ili klase: 1. ljude koji su privatni vlasnici isključivo svoje radne sposobnosti – capacitas agendi – i, naravno, svoje zarade ušteđevine i osobne imovine, te 2. bogate vlasnike takozvanih, sredstava za proizvodnju - kapitaliste. (Postoje, naravno, i međuklase, koje, u sretnim okolnostima, imaju najveću moć, i čine društvo vrlo produktivnim, ali to sad nije važno. Njihovi su pripadnici potpuno ravnopravni ostalima.)

Na prvi pogled ovdje se radi o različitim vrstama pravnih osoba, ali to su ustvari samo različiti tipovi jedne, iste pravne osobe, izdiferencirani na osnovu različitih urođenih djelatnih sposobnosti – capacitates agendi – i njihovog učinka. Radnici su najbrojniji i najmasovniji tip jedne jedinstvene pravne osobe građanskog društva, a postali su naročito masovni onda kad su i žene dobile građanska prava.

42

No glavni prilog građanskog društva, mislim na priloge razvoju prava, bilo je uspostavljanje samoodržive nežive ili umjetne pravne osobe – poduzeća. Poduzeće je neživa, ali bićevita pravna osoba ili pravni entitet. Ono, kako je već prije bilo rečeno, ima capacitas iuridicae i specifičnu capacitas agendi. Upravo ovaj zadnji moment čini ga samoodrživim, jer mu namiče sredstva za opstanak i razvoj. Stvaranje poduzeća je golemi korak naprijed u razvoju pravne osobe i prava uopće, jer se tu takoreći čak i neživa priroda počinje ponašati po načelima svrsishodnih zakona, nomos-a, a i pravde i dužnosti.

No mi smo već na drugim mjestima rekli da je ova vrsta pravne osobe, tj. poduzeće ipak ovisno o svom živom vlasniku i da stoga nije bićevito u potpunom smislu te riječi. Od svog živog vlasnika, ono dobija volju za opstankom i volju za razvojem. No pokazali smo i to da ova živa volja, naročito u zadnje vrijeme, sve češće i u sve većoj mjeri biva nepouzdanom, neekonomičnom, a i nedoraslom zadatku koji pred nju postavlja naše vrijeme i proces ostvarivanja ciljeva vrste. Stoga se u samu umjetnu, tj. neživu pravnu osobu - poduzeće - mora ugraditi umjetna volja za opstankom i razvojem. To se čini pomoću ona dva zakona. Kroz njih kapital postaje potpuno bićevit ili autopoietičan; dobija neke karakteristike živog stvora. S druge strane gledano, ono što je bilo podređeno isključivo logosu – prirodnom zakonu, počinje se podređivati nomosu – zakonu, odnosno pravilu kojeg je stvorio čovjek i koje određuje život društva.

Tako, eto, prāvo završava krug svog razvoja činom specifičnog životvorstva, a, istovremeno, i specifičnim samooživljavanjem, buđenjem i samoosvješćivanjem. Ono prirodno postaje svjesno svog društvenog, svjesno-duhovnog ili umjetnog temelja, temelja koji ima apsolutne razmjere. «Čini se da Minervina sova - kako je govorio Hegel - doista i uvijek - polijeće tek u suton.».

U tom samoosvješćivanju i samooslobađanju, odnosno buđenju duha ne sudjeluje, naravno, samo prāvo, nego i filozofija i ekonomija i druge znanosti. No dok filozofija govori o onome što je vječno, ili ukazuje na ono što je vječno u ovom prolaznom svijetu, dotle prāvo govori upravo o nekim elementima same te prolaznosti. Ono pokazuje koji su to odnosi među ljudima i koje činidbe koji toj prolaznosti daju nekakav smisao i pomoću kojih se baš sama ta prolaznost koristi za vlastito osmišljavanje i ostvarivanje zadanog cilja, koji je neprolazan. I ne samo to. Prāvo otkriva koji su optimalni ili najsvrsishodniji odnosi za ostvarivanje onih ciljeva i obavezuje na njih.

Zašto?Zašto obavezuje?Tko zna?Možda zato što niti ontogenične vrste, isto kao ni kratkovječne individue,

nemaju na raspolaganju beskonačno mnogo vremena i beskonačno mnogo energije za njihovo ostvarivanje, pa prijeka potreba i sigurnost opstanka nalažu kao dužnost prakticirati upravo one najsvrsishodnije odnose, kako bi se ti ciljevi doista i navrijeme ostvarili. Ni zvijezde nisu vječne, kako se nekad mislilo. I one, čini se, imaju neku svoju funkciju i neke ciljeve koje trebaju ostvariti prije nego se ugase i nestanu u vječnoj mijeni.

Pored toga što je upravo rečeno, može se također reći da definiranjem prava umjetni organizam, odnosno, točnije, sama država postaje neposredno svjesna svoje bićevitosti, svrsishodnosti i metoda pomoću kojih ozbiljuje svrhe ili ciljeve radi kojih nastaje – postaje svjesnom same sebe. Onim, malo rigidnijim čitateljima napominjem da država nije prosta stvar, mrtvi sistem ili neka mehanička interakcija, mehanički sistem, nego da je ona uistinu nešto bićevito. A što je bićevito, nužno ima i

43

mogućnost, barem mogućnost, samosvijesti, mogućnost koja se i ne mora ozbiljiti, barem ne uvijek i svugdje.

A sada još nekoliko riječi o samoj državi.Rekli smo da je pravo instrument samoprisile čovjeka na takve međuljudske i

stvarne odnose (stvarne u smislu ius ad rem ) i takovo djelovanje koje može ostvariti ciljeve ljudske vrste, te da se pravo ozbiljuje kao određena društvena struktura, odnosno, puno točnije, kao određeni tip države, jer «država je epitetički, čvrsti, samoodrživi oblik postojanja društva». Država je, dakle, doslovno, utjelovljenje prava, realni ili realizirani umjetni organizam – «potpuna i samodovoljna» (Aristotel) pravna osoba. Budući da je puno šira i bitno kompleksnija od poduzeća, država je u bitno većoj mjeri i samodovoljna i samoodrživa nego što je to poduzeće.

Također smo se složili s Marxovim mišljenjem da je država «instrument prisile», ali smo njegovo mišljenje korigirali dodatkom da država nije isključivo «instrument prisile u rukama vladajuće klase», nego također instrument samoprisile ljudske vrste, na - kako smo upravo rekli - «na takve odnose i takvo djelovanje koje može ostvariti ciljeve vrste». S obzirom na to, potpuno razvijena država, mora imati i moć samoprisile ili samoprinude.

Čini se da razvoj države konicidira s njenom transformacijom, od statusa proste prisilne društvene institucije u pravnu osobu - institucije koja je, u početku, mogla izvršiti prinudu samo nad subjektima koji su ju sačinjavali, ali ne i nad sobom samom, što ima presudnu važnost, jer je ona najviša, najmoćnija, najcjelovitija, i, što je naročito važno - a što, na svoj način, uviđa već Aristotel - najvažnija umjetna ili neživa pravna osoba. «Onaj ko je prvi osnovao državu začetnik je najvećeg dobra .».

Od početaka svog postojanja pa sve donedavno, do uspostavljanja liberalno-demokratske građanske države, prema svim subjektima koji su ju sačinjavali, država se mogla odnositi, i odnosila se, jedino kao despot - osoba koja propisuje zakone, tj. način ponašanja, ali ga sama ne poštuje - propisuje zakone za druge, ali najčešće u svoju neposrednu, dnevnu korist. Takva država, iako je doista, za tadašnje doba, bila istinsko «najveće dobro», nije ni izdaleka dovoljno dobro mogla služiti kao sredstvo za ostvarivanje ciljeva vrste, pa je morala nekako (r)evoluirati.

Njen unutrašnji razvoj donio je na svijet pravne odredbe i institucije koje su mogle izvršiti prinudu i nad samom državom, tako se ona, kao pravna osoba, u nekim svojim pravima i dužnostima izjednačila s prostim individuama kao pravnim osobama.

Današnja, razvijena država može biti tužena sudu jednako kao i neka individua koja je drugome učinila štetu, a neke od državnih institucija mogu izvršiti naplatu, plijenidbu ili ovrhu nad imanjem opće države i predati ga oštećenoj osobi, ako je ova dobila sudski spor.

Još u vijeme Rimskog prava država se nije smatrala pravnom osobom, a nije to doista ni bila i to baš stoga što nije mogla izvršiti nikakvu prinudu nad samom sobom – nije imala nikakvih dužnosti. Njena volja, predstavljena nekim osobnim suverenom, senatom, ili demokratskom skupštinom, načelno gledajući, bila je ustvari prosta samovolja, koja je, iako često, čak vrlo često, ali ipak više slučajno ili «instinktivno» nego planski ili intencionalno pogodovala ostvarivanju ciljeva društva ili ciljeva vrste.

Ono veliko u pravu jest upravo ona moć koja je otkrila i ozbiljila norme i metode pomoću kojih je država mogla izvršiti prinudu nad samom sobom, te što je pokazala u čemu su: obična živa individua i cijela država jednake - ravnopravne u odnosu na važeće zakone - a koja je također smislila i propisala takve zakone u

44

odnosu na koje bi svi umni i volitivni subjekti mogli biti svrsishodno ili funkcionalno i produktivno jednaki – tvoriti jednakost (ravnopravnost) koja motivira na brigu, rad i napredak, tj. koja je produktivna, i ... pravedna.

Da nema ove mogućnosti samoprinude države, ne bi bilo moguće ostvariti ciljeve ljudske vrste. Država je, naime – kako smo već puno puta rekli – «čvrsto i samoodrživo političko ili organizacijsko sredstvo ostvarivanja ciljeva ljudske vrste», ali ukoliko ona ipak ne bi mogla nikako korigirati samu sebe i učiniti se svrsishodnim za ostvarivanje tih ciljeva, tj., ako bi bila suviše rigidna, onda bi ih, kako smo upravo rekli, bilo nemoguće i ostvariti.

Pravo je prinudilo najmoćniju pravnu osobu na svijetu - državu - da vrši prinudu nad samom sobom i da se svako malo korigira, u-pravlja, ili po-pravlja, o-pravdava čini-pravednom i svrsishodnom, jer jedino ako je pravedna može poslužiti kao sredstvo ozbiljavanja onih ultimativnih ljudskih ciljeva.

To nije samo triumf pravde, nego i onog suptilnog stvaralačkog ljudskog duha, jer ovdje se ne radi o prostoj mehaničkoj, nego svrsishodnoj ili svrhovitoj svrsishodnosti, a ne radi se također niti o egalitarističkoj jednakosti, nego takvoj koja je produhovljena i vrlo suptilna, organična, svrsishodna, kako smo upravo rekli, i koja jedino kao takva može poslužiti kao instrument za postizanje ili ostvarivanje ciljeva ljudske vrste, ali istovremeno, i materijalnih, emotivnih, moralnih, duhovnih i drugih ciljeva živih, odnosno živućih individua, njihovih obitelji, udruženja itd.

Pored toga, time se ostvaruje nešto uistinu božansko – pravda – poredak koji vodi ka onome što je najviše, sveto – svjesnom postojanju univerzuma, koji je svjestan sebe, ili zna samog sebe, kao dobro, nešto dobro, možda čak najviše dobro.

To je apsolutni triumf pravde, jer čini se je da o njenom pojavljivanju na ovom svijetu, u velikoj mjeri, ovisi i opstanak onog najvišeg, apsolutnog, koje je možda transcendentne naravi.

***

Unutrašnji razvoj države u znatnoj se mjeri podudara sa razvojem društva koji se prikazan onim trokutom u nekoliko prethodnih knjiga. Ali ti nas aspekti njenog razvoja ovdje ne zanimaju. Zanimaju nas unutrašnji momenti onog subjekta A koji predstavlja vlastodršca ili vlast.

Sociologiji, politologiji i pravnoj znanosti već je poznato da je, s vremenom, unutar njega došlo do trihotomije, trodiobe na zakonodavnu, sudsku i izvršnu. Ovim momentima vlasti u zadnje se vrijeme dodaje i četvrti - monetarna vlast – a možda će doći i do daljne podjele. To ovisi o potrebama umetnog organizma – društva.

Svrha ove unutarnje diobe je međusobna kontrola momenata vlasti i mogućnost da se država u svojstvu tužitelja suprotstavi sama sebi u slučaju kršenja zakona, a samim tim, i mogućnost državne samoprinude. To je otvaranje prostora za djelovanje one Aristotelove, korektivne pravde na najvišoj i najvažnijoj razini.

Svaki od ovih momenta vlasti trebao bi se rukovoditi prvenstveno motivacijom: dobra plaća, ugled i priznanja za dobar rad, ali, s druge strane, i mogućnošću promptnog kažnjavanja, te, lakog gubljenja dobro plaćenih društvenih funkcija, i, naravno, male plaće i otkaza za loš, odnosno nedovoljno dobar rad.

No usprkos trihotomiji ili tetratomiji i unutrašnjem suprotstavljanju momenata vlasti i njihovih interesa, država može biti korumpirana i loše, čak vrlo loše funkcionirati. To se nažalost često i dešava čak i među najrazvijenijima. U takvim situacijama ljudi se često uzdaju u nekakvu moralnu obnovu ili reformu, pomoć od strane razvitka tehnologije, religijskih institucija ili dobronamjernih karizmatičnih

45

individua. No takva se očekivanja gotovo uvijek pokažu jalovima ili pogrešnima, a nerijetko se događaju i sušte suprotnosti onome što se očekivalo - zlo.

Odatle potreba za jednim tako egzaktnim zakonom kakav je Zakon o kontroli efikasnosti vlasti - zakonom koji bi onemogućavao, neefikasnost, korupciju i slične pojave, a vlast i državu trajno i kontinuirano i motivirao i prisiljavao na permanentno samousavršavanje i na dovoljno efikasno služenje ostvarivanju ciljeva vrste. odatle i ona često spominjana potreba sa samopodvrgavanjem administracije tom zakonu, odnosno potreba za samoprinudom administracije na pokoravanje rečenom zakonu.

Gore smo već nekoliko puta rekli da je pravo, prije svega instrument samoprinude ljudske vrste. Iz toga, premda ne s apodiktičkom nužnošću, ali kao optimalno uvjerenje ili rješenje, proizlazi da bi trebalo uspostaviti globalnu državu – državu ljudske vrste – a ne državu jedne ili nekolicine nacija, koja bi se već danas trebala smatrati reliktom prošlosti. Suvremena nacionalna država postala bi tako jedna lokalna pravno-politička tvorevina – jedna od nekoliko stotina sličnih istovrsnih pravnih osoba unutar svjetske ili globalne države. Ova bi pak, mislim na globalnu državu, bila jedan apsolutno samodovoljan i samodrživi umjetni entitet. Čiji bi se unutarni i vanjski razvoj temeljio na svim, svrsishodno tj. organički ujedinjenim snagama ljudske vrste.

Zašto se ovo čini potrebnim?Uspostavljanjem globalne države, došlo bi do velike i posvemašnje unifikacije

prava i dužnosti svih vrsta pravnih osoba koje su uopće moguće. To bi moglo biti sveopće carstvo pravde, a i slobode. S druge strane pak ova unifikacija organizirala bi i angažirala sve ljudske potencijale i tako bi znatno povećala stvaralačku i radnu moć ljudske vrste i umjetnog bića kojeg je ona stvorila, te olakšala i ubrzala proces ostvarivanja onih ultimativnih ljudskih ciljeva.

Globalna država imala bi ista prava i dužnosti kao i druge pravne osobe, npr. obične individue, ali bi njena snaga apsolutno nadilazila snagu svih lokalnih država od kojih bi se sastojala, a i svih drugih vrsta pravnih osoba. Ovdje se nužno nameće misao o mogućnosti zloupotrebe te silne moći i o potrebi da se posjeduje oruđe za njenu kontrolu i zauzdavanje. Jedan od instrumenata kontrole te moći su neki takvi zakoni kakav je Zakon o kontroli efikasnosti vlasti. Ali to, vjerojatno, neće biti dovoljno. Živi duh morati će, i pored pouzdanog vodstva umjetnog bića, i izvrsnih zakona, uvijek bdjeti nad svojom sudbinom i putem kojim ide, i pitati se vodi li on doista kao ostvarenju ciljeva vrste ili ne i, naravno, upirati se u što jasniju i razgovjetniju viziju ili spoznaju naravi tih ciljeva.

***

Evo još samo riječ, dvije o postanku i razvoju prava i pravnih osoba, odnosno pravnih subjekata ili entiteta, pa ćemo ovu raspravu o pravu privesti kraju. Možda je najbolje prikazati to u obliku pojednostavljenog i idealiziranog procesa njihovog razvoja, onako kako bi ga prikazala (četveročlana) dijalektika – ukazati na sāmu zakonomjernost razvoja prava i pravnih subjekata.

1. Teza. Pravno stanje ili pravna situacija nastaje onda kad kod pripadnika ontogenički obdarenih vrstā «sazru» «ontogenički instikti» pa «odluče» pristupiti stvaranju umjetnog bića. Time prihvaćaju obavezu ili dužnost živjeti po načelima ontogeničnosti, odnosno nomotetičnosti ili nomokratičnosti, odnosno pak najjednostavnije, po društvenim zakonima koji omogućuju stvaranje i razvoj tog

46

umjetnog bića. Za uzvrat dobijaju pravo da žive toliko dobro koliko doprinose njegovom stvaranju ili razvijanju.

Taj čin - čin prihvaćanja one ontogeničke obaveze – je čin posredstvom kojeg nastaje pravo, ali istovremeno i čin posredstvom kojeg se proste prirodne individue transformiraju u pravne osobe ili subjekte prava, a i u njegove objekte.

Biološki ili biogenični zakoni – logos-i – na kojima se zasniva i održava život, padaju tada u sasvim drugi plan, postaju nešto nebitno, a bitnim i važnim postaju, nomos-i, društveni ili politički zakoni, ili pravila koja proizlaze iz ontogeničnosti, što omogućuje stvaranje umjetnog bića, koje je neophodno bićevito sredstvo za ozbiljenje ključnih i krajnjih ciljeva vrste.

Živuće individue koje žive po zakonima što proizlaze iz ontogeničnosti (po normama prava) su najjednostavniji, najmanji ili najuži vid postojanja pravne osobe. Posjeduju capacitas iuridicae – sposobnost da svjesno stupaju u ontogenične odnose, te sposobnost za ontogenično djelovanje (djelovanje u skladu sa svojim pravima i dužnostima), te određenu capacitas agendi – sposobnost da vrši određeni ontogenični posao koji je koristan za njih same, te kojim daju doprinos ostvarivanju ciljeva grupe, društva ili vrste.

2. Antiteza. Na određenom razvojnom stupnju nastaje mogućnost da se neki kolektivi, a i ne-živi, umjetni entiteti, momenti umjetnog bića, počnu ponašati po načelu ontogeničnosti. Zakonskim aktom koji ih obaveže da se tako i ponašaju nastaju ne-žive, ili tzv. ne-fizičke, umjetne pravne osobe. Obično su kolektivne naravi.

Kolektivne pravne osobe su, dakle, antiteza u procesu razvoja pravne osobe.Svaka od ovih pravnih osoba sastoji se od neživih, materijalnih momenata i

živih ljudi. Čini se da postoje tri vrste takvih pravnih osoba, koje se, u razvijenom pravu razlikuju prvenstveno po capacitas agendi.

a) Prva po redu nastajanja je obitelj, odnosno, puno točnije, domaćinstvo. Obitelj, sama po sebi nigdje ne postoji, osim naravno kao apstrakcija, jer, u stvarnosti ne postoji obitelj bez svog staništa i imanja. Domaćinstvo se, dakle, sastoji od ljudi povezanih krvnim srodstvom; kuće, Grč:οίκος - oikos), Lat. domus-a (ognjišta), te imanja kojeg obrađuju pripadnici obitelji, odnosno domaćinstva i od kojega žive. Ova se pravna osoba može smatrati samodovoljnom, jer posredstvom biološke samoreprodukcije, tj. stvaranja potomstva, može nastavljati život kroz mnogo generacija, ili se pak kvantitativnim širenjem i razgranavanjem transformirati u narod, natio. Pored toga, pripadnici obiteljskog domaćinstva radom stvaraju sredstva za svoj život, tj. opstanak, a i stanoviti «višak vrijednosti», koji domaćinstvu omogućuje i unutarnji razvoj.

Obitelj ili obiteljsko domaćinstvo može se smatrati nekom vrstom «prirodnog poduzeća», prirodnog zato što je prirodan sāmi temelj obiteljske zajednice krvno srodstvo. No oni ne-krvni odnosno ne-rodbinski, ekonomsko-funkcionalni odnosi unutar članova obitelji umjetne su naravi, jer su uređeni ljudskim zakonima, nomos-ima.

b) Ono pak što danas nazivamo poduzećem može se smatrati nekom vrstom «umjetne obitelji», jer je to kolektivna pravna osoba koja nije nastala na osnovu krvnog srodstva, nego na osnovu interesnog i funkcionalnog povezivanja ljudi sa različitim profesijama, i to u zajednicu kojoj je svrha da posredstvom proizvodnje određenih proizvoda i stvaranja profita profita postigne samoodrživost. Kao i obitelj, odnosno domaćinstvo, poduzeće se, dakle, sastoji od živih individua (zaposlenika) i neživog imanja, posjeda, ili vlasništva – kapitala.

47

Ono što je zajedničko obitelji ili domaćinstvu i suvremenom poduzeću jest, dakle, to što se sastoje od živih i neživih elemenata i da su samodovoljni, tj. da sami svojim radom stvaraju sredstva neophodna za opstanak i specifičan razvitak.

No dok su, npr. u antičkom domaćinstvu, tj. «prirodnom poduzeću» morali raditi i mučiti se živi članovi obitelji (zajedno sa robovima), u modernom poduzeću, ili «umjetnoj obitelji» rade oni ne-živi njegovi momenti (elementi umjetnog bića), a živi članovi, tj. zaposlenici samo nadgledaju njihov rad ili upravljaju njime, i tim poslom stiču dohodak od kojeg žive.

Obje ove pravne osobe, u suvremenim zakonicima imaju ista prava capacitas iuridicae, ali se bitno razlikuju u capacitas agendi – djelatnoj sposobnosti, jer jedna proizvodi humanizirani život, a druga materijalna dobra.

c) Ovu treću vrstu kolektivne pravne osobe obično nazivamo institucijom, udruženjem, zajednicom, klubom, ili tako nekako. I ona se sastoji od živih i neživih, umjetnih elemenata, ali nije samodovoljna kao prve dvije, tj. ne stvara sama sredstva na osnovu kojih opstoji, i ne proizvodi nikakav «višak vrijednosti», nego, najčešće, manjak, a opstaje na osnovu nekakvog budgeta. Ova vrsta pravnih osoba obično ne postoji radi sebe, nego radi drugih pravnih osoba i usluga koje im treba pružati.

Pravo koje se odnosi na kolektivne pravne osobe nužno uključuje u sebe i pravo koje se odnosi i na žive, individualne pravne osobe i šire je od onog koje se odnosi isključivo na te individue, ali nije u koliziji s njim.

3. Sinteza. Država. Govoreći krajnje, gotovo neprimejreno pojednostavnjeno, ovaj vid pravne osobe nastaje kad se više obiteljskih domaćinstava, poduzeća i raznovrsnih institucija odluči staviti pod vladavinu jednog jedinstvenog zakona. Time ova tvorevina postaje bitno više samodovoljna nego što bi to mogla biti bilo koja obitelj, poduzeće ili korporacija. Važno je podsjetiti na ono što je rekao već Aristotel, da država, za razliku od današnjeg poduzeća, ili antičkog obiteljskog domaćinstva, može zadovoljiti sve potrebe svojih pripadnika, ali i ono najvažnije, što mi sami često naglašavamo: da je ona adekvatno društveno, političko ili organizacijsko sredstvo za stvaranje i razvijanje umjetnog bića i ozbiljavanje ciljeva vrste, dok poduzeća i domaćinstva to nikako nisu, između ostalog i zbog toga što te pravne osobe nisu politički, organizacijski, nego isključivo bioreproduktivni i ekonomski entiteti. Jedino je država kompletan ontoproduktivan entitet.

Država je takva pravna osoba ili tvorevina koja može svrsishodno organizirati narode, a i cijelu ljudsku vrstu u poslu ostvarivanja njenih ciljeva. Bez ove, svrsishodne organiziranosti, ciljevi vrste bili bi apsolutno nedostupni, i zavladala bi onakva situacija kakva je bila zavladala pri gradnji one mitske Babilonske kule, nakon što je Jahve graditeljima pomutio jezike, pa se više nisu mogli razumjeti i nastaviti gradnju.

(Kako smo već rekli na drugim mjestima, Država zapravo, načelno gledajući objedinjuje u sebi obitelji i poduzeća, ili, «prirodna i umjetna poduzeća», ili pak «prirodne i umjetne obitelji».) i one «institucije». Naravno, država u sebi objedinjuje i razne druge pravne osobe koje (danas) imaju pretežito ista prava capacitas iuridicae, kao i sve one do sada spomenute, ali se, kako smo već rekli, bitno razlikuju po svojim capacitates agendi.)

Jasno, u državi postoje i neravnopravne, povlaštene pravne osobe – one koje imaju nekakve monopole ili privilegije. Ali, ovakve su pravne osobe izuzeci, iznimke. Ipak, budući da one naširoko kvare posao drugim, nepovlaštenim pravnim i ekonomskim subjektima, bilo bi bolje da ih uopće nema ili da ih ima što je moguće manje.

48

Iako je suvremena država, kao pravna osoba, ravnopravna svima ostalima, uključujući ravnopravnost čak i u odnosu na proste ljudske individue, tj. tzv. fizičke osobe, pravo koje je nužno za opstanak i funkcioniranje države bitno je šire od prava koje se odnosi na prethodno opisane pravne osobe. No ovdje, zbog kratkoće, ne možemo čak ni nabrajati aspekte tog prava, a nekmoli opisivati ih. Potrebno je samo reći da, pored prava koje se odnosi na sve ostale pravne osobe unutar nje - ad res, ad personae i ad actiones - država ima još i svoje unutarnje upravno pravo po kojem se upravlja u svom djelovanju. U rimskim vremenima ono je nosilo naziv Ius publicum.

4. Epiteza. Globalna država. Kad smo gore govorili o državi onda smo mislili na neku takvu državu kakve postoje već duže vremena u tzv. razvijenom svijetu. No takva država ne sadrži sav kreativni i radni potencijal što ga posjeduje neka ontogenična vrsta, pa je nužno da dođe do nastajanja Globalne države. Ona nastaje odlukom ovih, postojećih, lokalnih država da se podvrgnu istim zakonima. Globalna država nije nikakav novi tip države, nego, totalna, epitetička reprodukcija suvremene liberalno-demokratske građanske države. Globalna država je najopsežnija, odnosno najšira ili najveća pravna osoba, a sastoji se neposredno od lokalnih država, koje, činom uspostavljanja globalne države, ne bivaju ukinute, nego integrirane u Globalnu državu, kao nekakvi njeni politički suborgani, ili elementi, koji neke od ključnih momenata svog suvereniteta prenose na Globalnu državu.

I individue, i poduzēća, i država moraju, u što je moguće većem broju bitnih momenata svoje egzistencije, imati jednaka prava u odnosu na postojeće zakone, npr. pravo vlasništva. Zakon koji regulira oblik vlasništva, njegovu upotrebu, stjecanje, otuđivanje itd. samo općenito propisuje ono što je dozvoljeno, i zabranjuje neke druge, nepoželjne stvari, opet na jedan općeniti način, koji mora jednako važiti za individue, poduzeća, državu i sve ostale vrste pravnih osoba. Npr.: da je zabranjeno i kažnjivo sticati vlasništvo otimanjem, krađom, prijevarom itd.

Jednakost odnosno ravnopravnost mora vladati samo sferom capacitas iuridicae – sposobnosti za pravni posao ili pravnu aktivnost. Sve vrste pravnih osoba trebaju imati jednaka prava za upotrebu i pri upotrebi svoje capacitas agendi, tj. djelatne sposobnosti koja je osnova egzistencije, a također i osnova za davanje doprinosa ostvarivanju ciljeva grupe, društva ili vrste.

U sferi capacitas agendi, pak, poželjno je da vlada što veća svrsishodna raznolikost i potrebna nejednakost. Raznolikost u ovoj sferi omogućuje i čini smislenom podjelu rada, koja povećava produktivnost ljudskog rada. Nejednakost u sferi capacitas agendi daje mogućnost da stroj, robot, ili automatizirani pogon – umjetni radnik , u brojnim vrstama djelatnosti, imaju neusporedivo veću capacitas agendi i produktivnost nego živi radnik, a poduzeće veću nego najvrsnija individua ili automat. Capacitas agendi bilo koje postojeće države neusporedivo je veća šira i univerzalnija od capacitas agendi bilo kojeg poduzeća, i čini državu potpuno i trajno samodovoljnim i samoodrživim entitetom, što je, kako smo već rekli, primjetio još Aristotel.

No capacitas agendi jedne jedine, pa čak ni one najrazvijenije današnje države nije dovoljno velika da bi mogla poslužiti kao neophodno organizacijsko ili političko sredstvo za ostvarivanje ključnih ciljeva ljudske vrste, pa je to jedan od razloga da svi narodi na svijetu žive u nekakvom državnom uređenju, a još više razlog za ustanovljavanje globalne države, koja bi u sebe uključila sve lokalne države, odnosno cijelu ljudsku vrstu i optimalno ju organizirala u poslu ostvarivanja njenih ciljeva. Tako bi pravo, u svom potpuno otjelotvorenom obliku, obliku Globalne države, doista postalo ono što smo za njega rekli na samom početku ove rasprave;

49

naime da je ono «instrument svjesne, ali ospoljene voljne samoprisile ljudske vrste kojim ona sebe prisiljava da živi i radi na takav način; u takvim organizacijskim odnosima, i takvim institucijama koje vode ka ostvarivanju... ciljeva vrste.»

No ovdje mi se čini najvažnijim istaknuti da je globalna država ustvari država ljudske cijele ljudske vrste, a to znači također i država onih još-ne-rođenih i još-ne-začetih, budućih generacija. Pravo te države trebalo bi već danas štititi zakonite interese onih dalekih budućih generacija i njihovu ravnopravnost u odnosu na živuće, a samim tim bi i njih, na jedan potpuno posredan način, već dugo prije nego budu rođene, učinilo svojevrsno svrsishodnim, sudionicima u ostvarivanju ultimativnih ljudskih ciljeva. To je, kako smo već nagovijestili, možda baš ono najvažnije po čemu se epitetička, svjetska, gobalna ili država ljudske vrste razlikuje od današnje, nacionalne, građanske koju shvaćamo kao već ozbiljenu sintezu razvoja društva i države.

No Iako je sinteza razvoja, klasična, nacionalna liberalno-demokratska građanska država je vremenita, prolazna. Globalna će biti vječna, odnosno, točnije, dugovječna koliko i ljudska vrsta.

Današnje pravo, u današnjim, lokalnim ili nacionalnim državama regulira prvenstveno odnose među subjektima koji žive istovremeno, odnosno u istom vremenu. Globalna će država morati će se temeljiti i na ius intergenerationibus – međugeneracijskim zakonima, tj takvim koji će dobro, snažno i pravedno regulirati odnose među subjektima što će živjeti u sasvim različitim vremenima i koji će možda biti i tisuću godina udaljeni jedni od drugih. Ova, globalna država moći će se održati tek ako zakoni koji budu regulirali odnose među njima budu pravedni i funkcionalni za ostvarivanje ciljeva vrste.

Ovo što sam govorio o Globalnoj državi i što govorim već više od četrdeset godina mnogi, ili gotovo svi moji suvremenici smatraju nekakvom utopijom. S obzirom na to i ja bih trebao biti nekakav utopista ili barem neka naivna i nektritična osoba.

Ne znam da li će to pomoći, ali ovdje ću se pozvati na mišljenje najkritičnijeg, a možda i najstrožeg mislioca u ljudskoj povijesti, mislioca koje je svojom kritikom napravio radikalni i sveopći kopernikanski obrat u ljudskom mišljenju. Ciljam na Imanuela Kanta. U kratkom spisu «K vječnom miru» on eksplicitno i vrlo jasno i razložno pokazuje da razvoj prava vodi ka uspostavljanju svjetske države.

Da li je i Kant zbog toga bio utopista ili nekakva naivna, nekritična dobričina, čije se mišljenje rukovodilo pukim lijepim željama?

Dalje. Ako netko kritički promatra svjetske integracijske tokove u politici, pravu i ekonomiji – mislim naročito na one tokove koji su nastali poslije Drugog svjetkog rata - taj će zaključiti da oni nesumnjivo vode upravo ka stvaranju svjetske države. Proces stvaranja te, svjetske ili globalne države, iako je apsolutno nužan, nije nimalo svjestan.

Pitam se; da li bi aktivnost koja stvara tu državu bila bitno efikasnija ako bi oni koji ju stvaraju bili svjesni toga da je upravo ona tajni cilj njihove djelatnosti.

Ja vjerujem da bi.No možda lukavstvo Svjetskog duha neće dozvoliti da ljudi progledaju sve

dok svjetska država ne bude stvorena. Tada će historičari prionuti na opisivanje procesa njenog nastanka, a mi ćemo, zahvaljujući njima i njihovim knjigama, s nekoliko stoljeća zakašnjenja, shvatiti što smo to stvarali i stvorili.

§Čitatelj je sigurno već vidio da je ovaj prikaz razvoja prava, koji je shvaćen

kao istovremeni razvoj pravnih osoba i institucija krajnje pojednostavljen,

50

shematiziran. Tu se ne razglaba detaljno ni obitelj, ni poduzeće i država, a niti bilo koja druga vrsta institucije. Ne razglabaju se ni razna područja prava, koja su se razvijala zajedno sa spomenutim vrstama pravnih osoba i ostalim društvenim institucijama, a niti mnoge druge stvari. Spominjanje svega toga zamaglilo bi sliku kojom smo htjeli oštro i jasno pokazati da je razvoj prava i pravnih odredbi, normi bio samo jedan ili prvi moment u razvoju cjelokupnog pravnog svijeta ljudske vrste. Drugi važan moment bila je živa, a treći neživa, umjetna pravna osoba, odnosno institucija koja, poput one žive ima capacitas iuridicae i odgovarajuću capacitas agendi, a koju smo najprije predstavili obiteljskim domaćinstvom, zatim poduzećem, a na kraju, državom kao najvećom pravnom osobom, a koja je, među ostalima samo prima inter pares – prva među jednakima. (Nešto detaljnije i drugačije o ovim stvarima bit će riječi malo kasnije.)

No, gledano s ovakve točke gledišta, i na ovakav način, i pravne norme, i žive individue, koje su se transformirale u pravne osobe, su nekakve institucije. Razvoj prava je, dakle, razvoj specifičnog umjetnog entiteta sastavljenog od normi, živih (fizičko-pravnih) osoba i ne-živih elemenata umjetnog bića [te institucija (u užem smislu te riječi)], koje se razvijaju istovremeno, istim pravnim aktima ili činidbama.

Ali to možda i nije toliko važno, jer to zna svatko ko se imalo razumije u pravo i narav razvojnog procesa. Važnijim mi se čini skrenuti pažnju na to da je pravo (zajedno sa ostalim znanostima, vještinama i političkom praksom) tendiralo ka stvaranju i razvoju ne-živog, umjetnog, potpuno samodovoljnog bićevitog entiteta koji bi funkcionirao na temelju ontogeničkih, tj. pravnih, društvenih ili političkih zakona – nomos-a – a koji bi imao potpunu capacitas iuridicae i što širu, po mogućnosti potpuno univerzalnu, i nadljudski ili božanski snažnu capacitas agendi. Taj entitet je potpuno razvijena pravna osoba. Njen najuži vid je živa ljudska individua, a najširi bi trebala biti globalna država, koja bi zapravo bila potpuno ozbiljeni umjetni organizam, a koji, pak ne bi bio ništa drugo do organizam potpuno razvijenog umjetnog bića, kojemu je zadatak da radi umjesto čovjeka i brine o slobodnom opstanku ljudske vrste, te da bude sredstvo pomoću kojeg će ona ostvariti svoje vitalne ciljeve i izvršiti svoju, još-ne-potpuno-poznatu i ne-baš-jako-jasnu misiju.

***

Sada kad su rečene te bitne stvari, tj. kad su prikazani bitni momenti razvoja pravne osobe prava uopće, države i općenito umjetnog bića, dobro bi bilo osvrnuti se nešto podrobnije na obitelj, poduzeće i društvene ili političke institucije, jer su oni vrlo važni momenti predmeta o kojem govorimo. Mislim da je vrlo važno posvetiti malko više prostora razumijevanju obitelji.

Već prvi zakonici i filozofska shvaćanja obitelji ukazuju na to da je ona jedna vrsta kolektivne pravne osobe. Obzirom na to da je temelj obitelji krvno srodstvo, mora se istaknuti da ona u samom svom temelju nije pravna nego prirodna kolektivna «osoba», entitet kojem su društvo i država kasnije narinuli neke nužne aspekte ontogeničnosti, društvenosti ili pravna svojstva – capacitates iuridicae.

Općenito govoreći, obitelj se sastoji iz živih individua povezanih krvnim srodstvom i neživih elemenata – kuće ili kućišta), Grč:οίκος - oikos), Lat. domus-a (ognjišta), te imanja koje se obrađuje i od kojeg se živi (Grč. ta hremata, ili Lat. res - gen.pl. rerum i instrumentarum). To imanje obično je neživo, a u antičkim vremenima sastojalo se i od živih, ljudskih osoba - robova - instrumenta vocalia. Članovi obitelji i pripadna im imanja čine domaćinstvo. Kasnije ćemo pokazati da je to je neka vrsta «prirodnog poduzeća».

51

Iako je temelj obitelji prirodan biološki - krvno srodstvo – odnosi u njoj društvene su naravi. O tome svjedoče i najraniji antički običaji i zakonici, a i filozofski prikazi i razumijevanje obitelji, naročito ono Aristotelovo. U N. Etici i Politici Aristotel pokazuje kako je država, iako je nastala po uzoru na obitelj, ovoj zadnjoj nametnula njene unutrašnje odnose i hijerarhijski poredak. Najprije su običaji, a potom pisani zakoni odredili granice i vidove očeve vlasti u obitelji - patrikē, gamikē, despotikē i hrematistikē – očinska vlast nad djecom, muževljeva nad ženom, i gospodarska nad robovima te pravna i ekonomska nad imanjem – a zatim i prava i dužnosti podređenih članova obitelji, ali također i prava i dužnosti jedne obitelji prema drugima i prema državi, a i svim ostalim pravnim osobama.

U ranijem razdoblju postojanja Rimske države očinska vlast u obitelji bila je takoreći apsolutna, tako da se i danas to uzima kao primjer obiteljskog despotizma, i samovolje. No već Zakonik dvanaest ploča, a kasnije i Ius civile i Ius honorarium prilično radikalno interveniraju u prirodnu vlast pater familias-a – oca ili glave obitelji i ograničavaju njegovu patria potestas - očinsku vlast, naročito na području intestatnog – nasljednog prava. Ius vitae necisque- pravo na odlučivanje o životu i smrti članova obitelji ukinulo je već pretklasično pravo, a isto tako ograničilo i noxae deditio – davanje članova obitelji i djece u privremeno ropstvo, i mogućnosti prodaje djece. Iz toga se vidi u kojoj su mjeri, već u antičkoj obitelji, odnosi bili utemeljeni na pravnoj osnovi. Već je Rimsko pretklasično pravo do u detalje razradilo capacitates iuridicae obitelji prema svim drugim pravnim osobama što je presudno važno za tretiranje domaćinstva odnosno obitelji kao (kolektivne) pravne osobe.

Suvremena obitelj i suvremeno domaćinstvo bitno su manji od antičkog ili srednjevjekovnog. Obitelj obuhvaća samo dvije generacije koje žive pod zajedničkim krovom. Imanje današnje obitelji, načelno gledajući nije toliko materijalne naravi koliko duhovne, tj. ne sastoji se toliko od stvari, nego od specifičnih znanja i sposobnosti za rad – capacitates agendi. Materijalno Imanje na kojem se zapošljava i radi ta capacitas agendi - kapital – obično je u vlasništvu neke druge, vanobiteljske osobe ili druge obitelji.

Antičku obitelj i domaćinstvo danas zamjenjuje poduzeće koje se kako smo već rekli, može smatrati nekom vrstom umjetne obitelji što nije izrasla iz krvnog srodstva, nego neposredno iz životnih potreba i interesa, te organički svrsishodno odabranih capacitates agendi – djelatnih sposobnosti, odnosno struke zaposlenika.

Ono bitno što je zajedničko antičkoj obitelji odnosno domaćinstvu i modernom poduzeću jest to da se sastoje od živih i ne-živih, umjetnih elemenata i da stvaraju sredstva za život i tzv. «višak vrijednosti», odnosno da su samodovoljne, kako bi to rekao Aristotel. Obje ove tvorevine imaju potpuna vlasnička prava, tj. sve bitne momente tog prava: Ius utendi, Ius fruendi i Ius abutendi – pravo upotrebe, pravo plodouživanja i pravo zloupotrebe ili uništenja imanja.

No tu postoje i neke vrlo značajne, bitne razlike, odnosno suprotnosti koje su produkt jednog potpunog preokreta nastalog tokom ontogeničkog razvitka – povijesti.

U antičkoj obitelji (domaćinstvu) radili su i mučili se živi elementi, ljudi, članovi obitelji, dok u nekom razvijenom poduzeću radi prvenstveno ne-živi, umjetni subjekt – što se sastoji od nekih elemenata umjetnog bića, a živi članovi poduzeća, zaposlenici nadgledaju njegov rad ili upravljaju njime i uživaju plodove njegove proizvodnje. Naravno, ne direktno i naturalno, nego posredstvom plaće ili dohotka kojeg dobivaju.

S obzirom na ovo što je upravo rečeno, antička bi se obitelj i njeno domaćinstvo moglo smatrati nekakvim pra-korjenom današnjeg poduzeća - prirodnim poduzećem, a današnje poduzeće, pak, nekakvim meta-izdankom antičke obitelji -

52

umjetnom obitelji, nastalom na osnovu produktivnog ili sretnog, ili pak spretnog ontogeničkog dijalektičkog preokreta ili metamorfoze u (vrlo svrsishodnu) vlastitu suprotnost u kojoj radi i «muči se» ono što se ne može umoriti, niti osjetiti kakve patnje, frustracije ili boli.

S obzirom na ciljeve povijesnog, tj. ontogeničkog razvoja, «umjetna obitelj», odnosno suvremeno poduzeće može se smatrati jednim od njegovih ostvarenih ciljeva, jer opći cilj je i bio stvoriti neko takvo biće koje će funkcionirati na osnovu ontogeničkih zakona, te raditi i «mučiti se» umjesto čovjeka. Jasno ovaj sretni preokret nije nastao samo na osnovu kreativnosti i napora poduzimanih na polju prava, nego također i na polju ekonomije, prirodnih znanosti, filozofije, te, političke i društvene prakse ili djelatnosti. No, mi smo već pokazali da je razvoj umjetnog bića išao i dalje od razine bićevitosti poduzeća.

Danas simultano postoje i obiteljsko domaćinstvo – «prirodno poduzeće» - i ona «umjetna obitelj» – poduzeće. Oba ova entiteta imaju potpuna vlasnička prava: Ius utendi, Ius fruendi i Ius abutendi i samodovljne su, tj. svaka od njih stvara specifičan višak vrijednosti - poduzeća profit, a domaćinstva obiteljsku ušteđevinu, koja je višak novca nad troškovima života ili «troškovima proizvodnje radne snage», kako bi se izrazio K. Marx.

Domaćinstva su kako sam već rekao na drugim mjestima, pogoni za proizvodnju radne snage, a prostori i postrojenja poduzećā pogoni za proizvodnju materijalnih dobara kojima se proizvodi radna snaga. Iako su i obitelji, odnosno točnije, domaćinstva, i poduzeća samodovoljne pravne osobe ili samodovoljni entiteti, oni su ipak ovisni jedno o drugome, jer poduzeće ne može bez radne snage kojom ju snabdjeva domaćinstvo a samo domaćinstvo ne može bez stvari koje su nužne za othranjivanje i odgoj novih ljudi, tj. nužne za onu Marxovu «proizvodnju i reprodukciju radne snage». I domaćinstvo (prirodno poduzeće) i poduzeće (umjetna obitelj) su samo dva tipa jedne iste vrste pravne osobe. Capacitates iuridicae su im jednake. Razlikuju se samo po capacitates agendi. Jedna, kako smo već rekli, proizvodi život, a druga materijalna dobra. O još nekim presudno važnim aspektima postojanja domaćinstva i njegovom unutarnjem razvoju pisao sam u drugim tekstovima, no ta materija nije pravne naravi, pa sada ne bih htio o tome.

U pravnom prometu, kako je već rečeno, oba su ova entiteta – domaćinstvo i poduzeće - potpuno ravnopravne pravne osobe, a supsumirane su nekoj trećoj, široj - koja je proizišla neposredno iz društveno-političke djelatnosti – supsumirane, dakle, državi, republici, općini ili pak nečem trećem.

Ovdje je još važno istaknuti stanovite sličnosti između države i obitelji. Te su sličnosti uočili već mislioci antičke epohe, a i oni kasniji. Po našem mišljenju, sličnost je u tome što, i obitelj, i država omogućuju: 1. bioreprodukciju, tj. stvaranje novih generacija potomaka koji nastavljaju život vrste i 2. ekonomsku aktivnost. Oba su ova faktora neophodna i ključna za opstanak vrste i ostvarenje njenih ciljeva. Stoga su mnogi mislioci državu tretirali kao neku veliku obitelj tj. veliko domaćinstvo a obiteljsko domaćinstvo kao «državu u malom». Kao što smo upravo pokazali, u tome ima i nešto istine, ali važno je imati na umu i one razlike između obitelji i države koje je izvrsno opisao Aristotel, a koje mi nećemo ponavljati.

Za razliku od prethodnih, upravo opisanih entiteta, ona «umjetna obitelj», tj. poduzeće ne omogućuje jednu od onih neophodnih aktivnosti – spolnu ili bioreprodukciju i neposredno nastavljanje života. To je sasvim normalno, jer «umjetna obitelj - u kojoj zaposlenik ima funkciju oca, a mašina majke - ne proizvodi prirodne, nego umjetne stvari.

53

***

Mislim da neće škoditi ako se ovdje učini jedna mala rekapitulacija, radi toga da se što jasnije pokaže u čemu su najvažnije kolektivne pravne osobe: obitelj, država i poduzeće slični a u čemu se razlikuju. Velik broj mislilaca, pa čak i oni koje smatramo najvećima, govore o njihovoj vrlo tijesnoj povezanosti, a neki čak i o njihovom identitetu, naročito o tijesnoj povezanosti i identitetu obitelji i države, što, kako smo već pokazali, nikako nije bez stanovitog osnova.

Evo nekoliko kratkih riječi o tome.I obitelj, i poduzeće i država su samodovoljne ili samoodržive kolektivne

pravne osobe. 1 Obitelj - prirodno poduzeće - proizvodi naturalna materijalna dobra za

vlastito preživljavanje i stanoviti naturalni višak vrijednosti koji joj omogućuje proširenje i unutarnji razvoj. Pored toga obitelj generira i nove generacije svojih potomaka, što joj omogućuje takoreći beskonačno nastavljanje života.

2. Poduzeće - umjetna obitelj - također stvara materijalna dobra, ali novčana, a novčani i višak vrijednosti na osnovu kojeg se može razvijati. No ova, umjetna obitelj ne stvara nikakav novi život.

3. Država – stvara materijalna dobra i nove generacije potomaka radi nastavljanja života. Stvara i onaj «višak vrijednosti», ali taj «državni» «višak vrijednosti» nema isključivo neku naturalno-materijalnu ili novčanu formu. On se više sastoji u aktivnosti iznalaženja i uspostavljanja raznih političkih, pravnih, moralnih, duhovnih, tehnoloških, umjetničkih, , i drugih, sve savršenijih elemenata umjetnog bića. Takav «višak vrijednosti» može se slobodno nazivati ontogeničkom aktivnošću i produktima ontogeničnosti. Državu se, dakle, može shvatiti i kao sredstvo, ili pravnu osobu koja omogućuje djelovanje kreativnosti i daje joj smisao i svrhu.

Upravo je zbog toga društvo ili država jedina kolektivna pravna osoba koja može direktno poslužiti kao potpuno zgotovljeno i adekvatno sredstvo razvijanja umjetnog bića i ostvarivanja ciljeva vrste (pogotovo kao globalna država), pa je stoga, iako izvanjski vrlo slična obitelji ili domaćinstvu, sasvim pravo da se smatra najvišim dosegom u razvoju kolektivnih pravnih entiteta.

Čini se da je u pravu Aristotel kad ukazuje na to da se varaju oni koji tvrde da je država samo velika obitelj da bi dobar domaćin mogao biti i dobar vladar. Slično i danas mnogi smatraju ljudi da bi manager koji dobro upravlja poduzećem mogao biti također i dobar državnik. I mi smo, ukazivanjem na bitne razlike ovih kolektivnih, političko-pravno-ekonomskih entiteta, poput Aristotela, pokušali pokazati da to ne mora biti tako.

A sada još nešto kao egzatan, matematički prikaz prava ključnih, odnosno najvažnijih kolektivnih pravnih osoba: obitelji, poduzeća i države.

Iznimno je važno pitanje koliko dobro, udobno, ili raskošno mogu živjeti pripadnici neke obitelji, poduzeća, ili države. To je pitanje pravde, a i pitanje smisla ljudskog života, napora, patnji odricanja itd, ali također i pitanje funkcionalnosti metode kojom se ostvaruju ti ciljevi, jer ako neki subjekti budu demotivirani u njihovom ostvarivanju, oni se možda neće ostvariti ili će se ostvariti uz prevelike napore i žrtve i sa velikim, možda čak i fatalnim zakašnjenjem.

Opće načelo koje bi ovdje trebalo važiti za sve njih jest: da bi njihovi pripadnici trebali živjeti toliko dobro ili udobno koliko doprinose ostvarivanju ciljeva one kolektivne pravne osobe kojoj pripadaju ili pak ciljeva društva ili vrste.

54

To se čini dobrim i opravdanim načelom, i nije ga nimalo teško izreći niti proklamirati, ali problem je u tome kako, što je moguće pravednije i preciznije, odrediti koliko ko uistinu doprinosi ostvarivanju tih ciljeva.

U ona dva zakona koje će čitatelj vidjeti naknadno, već smo, u drugim knjigama, pokazali kako bi se određivala vrijednost doprinosa ili rada unutar poduzeća ili države, pa ćemo ovdje o tome samo ovlaš.

U poduzeću, dohodak svakog pojedinog radnika ovisi o QPK – kvocijentu produktivnosti kapitala koji ga zapošljava, broju odrađenih radnih sati i kvalitetu osobnog rada.

realizacija QPK = ---------------------------

Troškovi proizvodnje

U državnoj administraciji dohodak zaposlenika ovisi o visini QEAD-a – kvocijentu efikasnosti administrativne djelatnosti, broju odrađenih radnih sati i opet o kvalitetu osobnog rada.

ušteđevine + profitiQEAD = ------------------------------------------------------

Troškovi uzdržavanja administracije

A sada, o obitelji moramo nešto šire. Životni standard članova neke obitelji trebao bi ovisiti o QEŽ-u – kvocijentu efikasnosti življenja.

Pod QEŽ-om podrazumijeva se razlika, odnosno omjer između prosječnog godišnjeg dohotka pripadnika obitelji (dohotka po glavi obitelji) i prosječnih godišnjih životnih troškova.

Prosječni dohodak člana obiteljiQEŽ = -------------------------------------------------

Prosjećni troškovi života po članu obitelji

Npr: Prosječni dohodak po glavi obitelji neka bude 100 novčanih jedinica, a troškovi života neka budu 80.

100QEŽ = ------- = 1,25

80

Visina QEŽ-a pokazivala bi koliko neka obitelj ekonomično ili štedljivo živi. Veći QEŽ bio bi index ekonomičnijeg i funkcionalnijeg života.

Motivacija na što ekonomičniji život postizala bi se time što bi se za veći QEŽ dobijala veća novčana premija, i to po načelu

Ukupnom godišnjem prihodu obitelji dodavala bi se premija koja bi se izračunavala na slijedeći način

Premija = ukupni godišnji prihod obitelji pomnožen sa (QEŽ – 1)

Znači: (prema gornjoj jednadžbi) QEŽ premija iznosila bi 25% vrijednosti godišnjeg prihoda obitelji.

55

Davanjem ove premije, obitelji bi se stimulirale na štedljiv i ekonomičan život.

Obiteljima čiji bi QEŽ bio 1, ili manji od toga ne bi se isplaćivala nikakva premija.

Ovdje se valja prisjetiti učenja Engleskog ekonomista J. M Keynes-a i njegovih pojmova «sklonost ka potrošnji» i «sklonost ka štednji» i to da zbog prevelikih QEŽ premija ne bi smo suviše povećali sklonost obitelji ka štednji, što bi škodilo potrošnji i cjelokupnoj ekonomiji, jer kod drastično smanjene potrošnje, u gospodarstvu se zbiva zlo i propadanje. U suprotnom, kod premalenih premija, ne bi se podsticala «sklonost ka štednji», nego «sklonost ka potrošnji» pa bi se lako moglo dogoditi da živuće generacije nezakonito žive na račun dobrobiti i dobara onih budućih, pa bi iz toga opet proizišo zlo.

Ovdje je, dakle, potrebna ravnoteža, dobra, prava mjera.No, nju će biti možda najteže postići, a treba računati i na to da će se možda

radikalno promijeniti i način i sadržaj čovjekove potrošnje.Intencija je ove odredbe da se ukupna suma isplaćenih premija za obiteljske

ušteđevine (koja bi se držala u bankama) investira u stvaranje dobara koje bi koristile buduće generacije ili one koje još nisu ekonomski aktivne, koje se školuju itd. To bi bio još jedan način zaštite interesa, prava i ravnopravnosti još ne rođenih ili još ne začetih generacija ljudske vrste sa onim živućima, a također i zaštita ekonomičnosti procesa ostvarivanja ciljeva vrste.

Da bi ova odredba djelovala, nije potrebna nikakva druga odredba koja bi zapovijedila ponašanje u skladu s njom.

Proizvodnja, naime, ne bi imala interesa koristiti se fondom nastalim na osnovu QEŽ premija, jer i sama proizvodi profit kojeg joj se više isplati koristiti za razvojne svrhe nego bilo kakav kredit za kojeg mora otplaćivati kamate. Pored toga bila bi destimulirana u uzimanju novca iz tih fondova samom željom za što većim QPK i što većim dohotkom koji iz njega proizlazi.

Sa administracijom i državom stvar stoji slično. Oni bi bili destimulirani na korištenje tih fondova željom da im QEAD bude što veći, odnosno viši. Pored toga, administratori žive u obiteljima i željeli bi također da im i QEŽ bude što viši.

Stvarno zainteresirani za korištenje gotovine sadržane u QEŽ fondovima bili bi samo oni društveno-ekonomski subjekti koji svojim radom ne stvaraju direktno gotovinu, kao npr: Znanost, školstvo, zdravstvo, ekologija i donekle poljoprivreda, čiji je profit neizvjestan i nesiguran.

Što se tiče štednje, mislim da je potrebno istaknuti da je, za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste najbolji oblik štednje investiranje gotovine u znanstveno-istraživački rad, jer taj oblik štednje odbacuje najveće i najbolje, odnosno najfunkcionalnije kamate. Ovaj vid štednje podrazumijeva također i ulaganje u poboljšavanje i proširivanje obrazovanja novih generacija, tj. mladih pripadnika ljudske vrste, i podizanje njihovog životnog standarda, te udobnosti, vedrine i sigurnosti življenja. Već smo na drugim mjestima rekli da bi se dio te ušteđevine morao investirati i u zaštitu i obnovu, revitalizaciju, prirodnog bića jer ono je vlasništvo ili dobro bez kojeg se ne može, a koje u podjednakoj mjeri i s podjednakim pravima pripada svim generacijama čovječanstva.

Potrošnja? Za nadati se je da ovakav pravno-ekonomski sistem ne bi smanjio potrošnju,

nego bi ju učinio funkcionalnijom. Grčki mislilac Diogen Kinik i njegova poslovična skromnost ili asketizam ne bi smjeli biti uzorom širokim narodnim masama, jer tamo gdje bi se ljudi ponašali poput njega ne bi bilo nikakve civilizacije niti njenog razvoja.

56

Diogen je ideal neonelolitske civilizacije i neoneolitskog duha, a sasvim slučajno može biti uzorom samo nekolicini kreativnih ljudi koji naprosto nemaju vremena za potrošnju, čak ni onda kad raspolažu golemim bogatstvima, jer se zbog svoje kreativne djelatnosti, a i zbog kratkoće života, htjeli, ne htjeli, moraju posvećivati kreativnom radu, stvaranju, i odricati od trošenja i užitaka koje ono pruža.

Velika potrošnja je poželjna, ali bilo bi dobro da ona, kako smo gore već natuknuli, bude što funkcionalnija, tj. da užitak kojeg ona pruža što je moguće više pogoduje oplemenjivanju ljudi, razvoju umjetnog bića i ostvarivanju ciljeva vrste. To je, čini se, ono ka čemu treba barem težiti i onda ako se ne može u potpunosti i ostvariti. O važnosti i neophodnosti potrošnje više smo govorili u ekonomskim spisima.

***

Ovdje samo nekoliko riječi o arhitekturi i domaćinstvima, jer oni proizlaze iz čovjekove potrošnje.

Arhitektonsko djelo, kuća je, kako je govrio Le corbusier, «mašina za stanovanje» - uređaj koji služi za regeneraciju životne snage čovjeka. Ona ga čuva, naročito dok spava, jer spavanje je ključni oblik regeneracije životne energije, a čuva ga i od zime, kiše, snijega, razbojnika, zvijeri itd. Bez tog uređaja, tj. bez kuće, čovjek ne bi mogao obnavljati svoju životnu energiju niti preživjeti, naročito za vrijeme spavanja, kad je potpuno nemoćan u odnosu na bilo koje zlo ili nevolju ovog svijeta.

No kuća ne služi samo za to. Dok je budan i dok se bavi, npr. pisanjem, ona mu mora pružati svu udobnost potrebnu za taj posao. Nekad su tu udobnost stvarali robovi i sluge, ali ih je razvoj umjetnog bića oslobodio tog posla i zaposlio kućne automate da ga obavljaju, tj. neke elemente umjetnog bića. To je dobro, ali treba imati na umu da će se ti automati morati još dugo usavršavati.

Ovdje je važno još jednom istaknuti da funkcija kuće nije samo to da štiti čovjekov život kad ga on sam ne može zaštititi, nego takođe da mu boravak u kući učini što produktivnijim, a, naravno, i udobnijim. Zbog toga je potrebno stalno razvijati ovu «mašinu za stanovanje». I to ne samo kuće u kojima se obitava i spava, nego i sve druge vrste kuća, ili arhitekture. To je, neizbježan, ali vrlo skup posao. Predstavlja najveću stavku u ljudskoj potrošnji, jer, pojednostavnjeno govoreći, stambeni objekti, u kojima se proizvodi radna snaga i obnavlja njena istrošena energija, zapremaju takoreći pola cjelokupne materijalne civilizacije. Druga polovina su objekti u kojima se radna snaga troši proizvodeći razne potrebne stvari. Njihovo usavršavanje financira se profitima i ušteđevinama – raspoloživom gotovinom, a usavršava ih znanost i kreativna tehnologija.

Ovu malu digresiju učinio sam radi toga da pokažem da je od iznimne važnosti paziti na to da se ne ugrozi veličina potrošnje a možda je još važnije da se ona što je moguće više stavi u funkciju sredstva pomoću kojeg se odgajaju i oplemenjuju ljudi i ostvaruju ciljevi vrste. Upravo i najviše ka ostvarivanju tih ciljeva usmjeren je onaj zakon o nagrađivanju obiteljskih ušteđevina. To je njegov ratio iuris ili svrha. Svi zakoni koje sam spominjao u svojim knjigama proizlaze iz principa: ostvaruj svoje vlastite ciljeve, ali uvijek to čini na način kojim daješ doprinos i ostvarivanju ciljeva vrste. To je princip egzistencije ontogeničnih vrsta.

Evo jedne priče koja će, na paradoksalan način potvrditi moć i vrijednost tog principa.

Danas se novac u velikoj mjeri investira u proizvodnju šunda i sličnih stvari, zato što se to dobro prodaje i donosi vrlo visoke profite. Budući da se novac dobiven

57

tim poslovima drži u bankama i da se njime mogu kreditirati i znanstveno-istraživački poduhvati, i proizvodnja šunda može se, barem na kratak rok, smatrati produktivnom, za ostvarivanje ciljeva vrste. (Potrošnja novca na predmete šunda i druge bezvrijedne ili izopačene stvari kod nas se često zove «porezom na glupost».). Upravo iz toga (poreza na glupost) proizlazi ona slaba strana ove proizvodnje. Šund, doduše stvara novac, ali zaglupljuje ljude, a na zaglupljivanju se ne može graditi istinski i dugotrajan napredak, tako da se uz šund mora proizvoditi i nešto vrijedno, nešto što će ublažavati ono zaglupljivanje i oplemenjivati pripadnike ljudske vrste.

Vrlo je vjerojatno da proizvodnja šunda i drugih bezvrijednih stvari nikad neće biti iskorijenjena, no trebamo se radovati tome što se novac zarađen njime može iskoristiti i što se uistinu i koristi za stvaranje vrijednih stvari. Eto, dakle, kod dobro, svrsishodno uređenih društava, u kojima se napredak ttemelji na tome da se vlastiti ciljevi ostvaruju na način kojim se također ostvaruju i iciljevi vrste, napredak se može zbivati i iskorištavanjem ljudskih mana i nastranosti. Vrlo je vjerojatno da bi bilo bolje da je svijet bez toga, ali čak ni pripadnici izuzetno obdarenih, ontogeničnih vrsta nisu anđeli, nego samo ljudi. Sreća da je bilo genija koji su već odavno otkrili kako se budale, glupani, te ljudi niskih strasti mogu učiniti korisnim i čak dragocjenim suradnicima u poslu ostvarivanja ciljeva vrste. No, vratimo se malo bliže matičnom toku naše teme.

Mi se ne obaziremo na one tobože mudre izreke: kako čovjek ne bi trebao robovati umjetno stvorenim potrebama, jer je to jedan vid otuđenja itd. Jedna anegdota priča kako je neki grčki filozof: Diogen, Antisten ili možda Sokrat došao na tržicu i kad je vidio silno bogatstvo i raznolikost ponuđenih stvari, uzviknuo:

«Sad tek vidim što mi sve nije potrebno!».Da je bio mudriji i manje sebičan i samoživ zamislio bi se i zabrinuo nad tim

koliko je stvari potrebno ljudskoj vrsti da bi ostvarila svoje ciljeve.Luksuzno udobna kuća i svi kućanski automati u njoj – klima uređaji, video,

TV, telefon, internet i sve ostalo produkt je umjetno stvorene potrebe, odnosno potrebe za što svrsishodnijim umjetno stvorenim stvarima. I da čovjek nije udovoljio toj potrebi još bi i danas, kao kakav troglodit, živio i spavao po nekakvim spiljama, brlozima ili jazbinama, i ne bi bilo nikakve civilizacije.

Na kraju se vraćamo onim egzakno-matematičkim izrazima za društvene zakone, iako tu zapravo više i nemamo što reći.

Za same generacije, naime, rekao bih samo to, kako je teško da bi se mogao naći nekakav, određen, pozitivan propis koji bi ih prinudio da žive toliko dobro koliko doprinose ostvarivanju ciljeva vrste. No oni propisi koji se odnose na obitelji, poduzeća i državnu administraciju, uključujući i one koji se odnose na školstvo, a koji ovdje nisu spomenuti, ionako obuhvaćaju cijelu i svaku generaciju, pa takav propis za same generacije možda neće biti niti potreban. A i veliko je pitanje može li se uopće generacija smatrati nekakvom pravnom osobom, tako da je doista veliko pitanje može li se na generacije odnositi neki ovakav zakon koji može važiti samo za pravne i tzv. «fizičke» osobe.

***

A sada još nekoliko riječi o onome što obično nazivamo institucijom, tj. o umjetnoj, ne-živoj ili ne-fizičkoj tvorevini koja je pravna osoba što ne stvara profit ili «višak vrijednosti», nego živi na osnovu nekakvog budgeta, kako se izjasnio Weber .

Prvi poznati oblici ove vrste pravne osobe nisu, kako se čini, municipiji i razna profesionalna ili karitativna udruženja, nego predmeti antičkog javnog vlasništva -

58

prvenstveno kultni objekti - hramovi i njihova imovina. Oni koji su radili, tj. upravljali s njima nisu imali pravo Ius fruendi, niti Ius abutendi, nego samo Ius utendi. To je više neka vrsta dosta strogo uvjetovanog i vremenski ograničenog posjeda, tj. posjedovanja neke funkcije. Kasnije je ovu vrstu pravne osobe nastavila razvijati Zapadna kršćanska crkva. Kanonsko pravo velikim se dijelom usredotočilo na razvoj upravo te vrste pravne osobe. Izolacija isključivo na pravo Ius utendi, tj. na privremeno posjedovanje neke funkcije unutar crkve uvelike je bila potpomognuta institucijom celibata svećenika, jer je time ujedno bilo riješeno pravo (ne)naslijeđivanja crkvenih imanja ili njihovog drugačijeg oblika mogućeg (ne)otuđivanja od strane (ne)postojeće obitelji svećenika.

Čak ni crkva kao cjelina ne može se smatrati nekakvom profitotvornom ili samodovoljnom pravnom osobom, nego - kako se pravom i obično smatra - neprofitnom i nesamodovoljnom institucijom, koja, usprkos stanovitim poslovima koje obavlja, ipak živi od donacija, odnosno milodara svoje pastve. Budget crkve su srca vjernika.

Danas postoji bezbroj vrsta svjetovnih pravnih osoba ovoga tipa (institucija, udruženja, zaklada itd.) i bave se najrazličitijim poslovima, od koji su neki doista potrebni društvu, a neki pak postoje samo zato da bi razni lukavci drpili nešto novca iz državnog ili kojeg drugog budgeta. Ima i takvih koje bi trebale biti samodovoljne, profitotvorne pravne osobe ali to nisu, možda zbog konformizma ili prevelikog rizika, odnosno vrlo velike mogućnosti neuspjeha u poslovanju i propadanja, koje nužno slijedi u poslovnom svijetu. No mi se nećemo baviti ovim problemima.

***

Gore smo izložili jedno shvaćanje razvoja pravnih osoba koje se čini zakonomjernim. Doista, ono izgleda kao da nema nekih očiglednih i velikih slabosti. No historijski redoslijed razvoja političke znanosti ili filozofije politike, koja u sebe uključuje i pravo, zatim, razvoj i istinski nastanak prava, te razvoj ekonomije i ekonomske znanosti i specifičnih pravnih normi na osnovu kojih funkcionira građansko društvo i njegovo gospodarstvo upućuju na to da bi se razvoj pravne osobe mogao shvatiti i nešto drugačije.

Već smo nešto rekli o tome da najranije, predrimsko zakonodavstvo ide za tim da projektira državu, pa se stoga ona može shvatiti kao pravna osoba koja je prva postala predmet pravnog mišljenja. To se naročito jasno vidi kod Grka. Haronda, Klisten, Solon, Likurg i drugi zakonodavci, a kasnije i filozofi, Platon i Aristotel trude se oko projektiranja države kao savršene ili barem što savršenijeg i funkcionalnijeg pravnog, ali i političkog i ekonomskog entiteta.

Iako je ovaj posao dao divljenja dostojne rezultate, sudeći po zaokretu kojeg je napravilo Rimsko pravo, a i po kasnijem razvoju državne organizacije, on nije bio dobro usmjeren. Oni najljepši projekti bili su, paradoksalno, potpuno promašeni i ostali su postojati isključivo na papiru. Realni, tj relizirani projekti te vrste bili su dovoljno uspješni tek za neko kraće samoodržavanje, ali daleko od nekog savršenstva i toka kojim se kasnije kretao zbiljski razvoj društva, i civilizacije, te onih ključnih pravnih i političkih entiteta koje je on iznjedrio.

Rimljani su se odrekli projektiranja savršene države i okrenuli transformaciji žive prirodne individue u pravnu osobu. Nastojali su postepeno projektirati što je moguće funkcionalniju pravnu osobu na temelju žive ljudske individue koja je bila i subjekt prava i jedan od njegovih objekata. S obzirom na to moglo bi se, suprotno

59

gore već iznesenom stavu, tvrditi da je historijski prvi stupanj u razvoju pravne osobe, teza bila država, a individua antiteza.

Zašto je došlo do ovog radikalnog, ili, ako se hoće točnije, revolucionarnog zaokreta, kojeg su izveli uglavnom Rimljani, a koji, nekom filozofu ili nekom površnom promatraču, na prvi pogled može izgledati kao nekakav pad ili posrtanje kreativnog ljudskog duha?

Zašto je došlo do ovog zaokreta?Možda zato što je ljudska individua najadekvatniji predstavnik ljudskog roda

ili vrste, ili pak najpogodniji subjekt posredstvom kojeg je moguće dobre zakone propisati za cijeli ljudski rod. Neka opća pravila koja važe za jednu individuu, važe i za sve ostale pripadnike ljudske vrste, a to je zapravo cijeli ljudski rod.

Mislim da je do tog zaokreta došlo i zbog razlike u odnosima ovih pravnih osoba prema predmetu vlasništva.

Čovjek, bilo kao društvo ili individua, ovisan je o predmetu svog vlasništva. I što je ta ovisnost oštrija i osjetljivija, to je funkcionalnija i to je bolje i funkcionalnije zakonodavstvo ili pravo koje se temelji na njoj.

Država, npr. nije nekako vitalno, strogo i osjetljivo ovisna o svom, tj. o ukupnom vlasništvu, pa može donekle i zanemarivati brigu o njemu i njegovim djelovima i usprkos oštrim zakonima koji bi trebali spriječiti to zanemarivanje. To, naravno, vodi ka propadanju ili pak onemogućuje ili usporava opći napredak. Individua je, naprotiv, vrlo osjetljivo ovisna o svom vlasništvu, a društvo, pak ili država u kojem se individue dobrim i pravednim zakonima motivirane i prisiljene da na zakonit način brinu o vlasništvu mora obilovati mnogim dobrima i imati veliku budućnost, što je jedan od nekoliko ključnih ciljeva zakonodavaca, a i cijelog ljudskog roda.

To su možda neki od razloga koji su rimske pravnike naputili da stvaraju pravni sistem transformajcijom prirodnih živih ljudi u umjetne, tj. u pravne osobe i da na osnovu tog elementa profiliraju društvo i državu u kojoj će one živjeti.

No vratimo se časkom predrimskim društvima i državamaIako su ona bila utemeljena na privatnom vlasništvu, država je imala

dirižistički, nadvlasnički odnos prema individuama kao privatnim vlasnicima, što je, s jedne strane bilo kljaštrenje njihove slobode, a s druge, smanjivalo je motivaciju vlasnika za brigu o vlastitom vlasništvu, jer je državama, pa bile one despotske, aristokratske, oligarhijske ili demokratske dozvoljavalo samovoljnu eksproprijaciju vlasništva i ostrakizam. To se naročito često događalo baš u demokratskim državama.

Teško je ukazati na najvažniji razlog zbog čega su se oni Grčki zakonodavci nisu bavili živom individuom, nego državom kao pravnom osobom i razvijali baš nju. Jedan od mogućih odgovora jest da je to bilo zbog velikog utjecaja tradicije i običaja koji su vladali u plemenskoj zajednici, u kojoj je pleme imalo veliku moć nad individuama i njihovim vlasništvom, koje je, stoga imalo prvenstveno zajednički ili društveni karakter. Iz utjecaja iste tradicije proistekla je, kako se može pretpostaviti, i Platonova Politeia – idealna država zasnovana na zajedničkom vlasništvu, Aristotelovo bavljenje dobro uređenom državom i projekti Grčkih zakonodavaca koji su se ozbiljili u političkoj praksi Starih Grka.

Jedan od razloga mogao bi biti i to što se država smatrala «najvećim dobrom», kako je navodio Aristotel, a usavršiti to «najveće dobro» rezultiralo bi velikom društvenom korišću i dobrobiti, te velikom slavom i ugledom samog «projektanta». No ovdje valja naglasiti da ljude koji su se okušali u ovom poslu nije vodila tašta želja za slavom, nego više neka vrsta filantropije ili sociofilije (politofilije), odnosno snažan ontogenički «instinkt», ali pogrešno usmjeren. Jasno, možda su oba ova

60

faktora utjecala na pojavu spomenutih projekata, a možda još i neki drugi o kojima uopće nismo govorili.

Slična je kob, mnogo kasnije, zadesila i Marxa i njegov sljedbenike. Marx je imao vrlo snažan ontogeničan duh, ali pod jakim utjecajem ideja neoneolitske kulture i njenih retrogradnih vizija. Odatle i njegova sklonost društvenom vlasništvu.

Vraćamo se glavnoj temi.Individua je, kao što je već rečeno, puno osjetljivije ovisna o svom vlasništvu.

Čim prestane voditi brigu o njemu ili nekom njegovom dijelu, odmah to osjeti kao smanjivanje svog bogatstva, pad životnog standarda, pad statusa i prijetnju siromaštvom i nevoljama koje ono donosi. Stoga je bilo sasvim logično očekivanje da će se živa pravna osoba, individua puno više i bolje brinuti o svom vlasništvu, i to ne samo zbog straha od siromaštva ili propasti, nego i zbog dobrobiti i blagostanja u slučaju efikasne brige o njemu.

Ovo su iskoristili rimski pravnici i na tome zasnovali ius civile. Ono, najopćenitije govoreći, polazi od pretpostavke nepovredivosti privatnog vlasništva i sadrži prava i dužnosti individua kao privatnih vlasnika i pravnih osoba, te njihovih, zakonitih međusobnih odnosa. Iz zakona koji su regulirali sve to proizišao je pravni temelj na kojem je opstojalo Rimsko carstvo, a kasnije Bizant, i, napokon, Evropske države, od kraja jedanaestog pa sve do početka dvadesetog stoljeća. Mnoge odredbe Rimskog prava de facto važe i danas i nisu ništa manje funkcionalne nego u onom vremenu u kojem su bile nastale.

Govoreći na najopćenitiji način, ove odredbe propisivale su da pošteni rad, zakonita razmjena itd. može biti isključivi zakoniti ili dopušteni način sticanja sredstava za život individua i njihovih obitelji, te da personalni, imovinski pravni i ekonomski odnosi među tim pravnim entitetima također moraju biti zasnovani na poštenju i pravdi. Ius civile nehotično se pridržavao one izreke koju često navodim: brini se samo o svojim stvarima, ali možeš to činiti jedino tako da tom brigom daješ nekakav doprinos i općem društvenom bogatstvu i blagostanju. Zadatak zakonodavaca bio je da otkrivaju kako se mogu definirati načini na koji se to postiže, te da također vrlo precizno utvrđuju odstupanja od tog principa i propisuju odgovarajuće kazne. S obzirom na ovakav pravni temelj koji je stimulirao rad, te poštenje i pravdu u svim vrstama djelatnosti, nije nimalo čudno da je ekonomija Rimskog carstva bila tako produktivna i da je ono postalo najvećim, najsolidnijim i najmoćnijim svjetskim imperijem do današnjih dana.

Ono što je ovdje važno uočiti i zapamtiti da je temelj ove legendarne moći bila pravda. In omnibus quidem, maxime tamen in iure, aequitas spectanda sit – u svemu, a najviše u pravu treba gledati na pravdu.

I ovdje se pravda sastojala u tome da bolje živi onaj ko, ostvarujući svoje vlastite ciljeve, daje veći doprinos ostvarivanju ciljeva društa ili vrste. Uostalom, tim mjerilom, premda toga nismo svjesni, služimo se i svi mi danas kad vrednujemo zasluge živih, a i onih davno preminulih ljudi, društava ili civilizacija, a njime se služi i tržište, i to puno bolje nego mi sami.

U prethodnim radovima više sam govorio o temeljnoj pravdi privatnog vlasništva, a ovdje mogu reći samo to da se ta pravda sastoji u tome da dobro živi onaj tko se dobro i pošteno brine o svom vlasništvu. A ako se netko ne brine o njemu (vlasništvu), ili se brine na nezakonit, nepravedan ili nedruštven način, onda propada on sam, a ne netko drugi. Onaj ko želi, može o tome više i detaljnije pročitati u nekim drugim mojim spisima. Mi se vraćamo našoj temi.

Nekakvo posebno pravo koje je trebalo ustrojiti strukturu Rimske države nije postojalo. Ius publicum bilo je ono što danas zovemo upravnim pravom, a bilo je u

61

službi provedbe onih odredaba koje je sadržavao ius civile, koje pak, kako je općepoznato, nije ništa drugo do privatno pravo utemeljeno na živoj individui kao nositelju tih (prvenstveno vlasničkih) prava, odnosno na živoj pravnoj osobi. O njegove odredbe nisu se smjeli ogriješiti niti constitutiones, niti edicta, a niti carska mandata, i decreta koja su određivala baš upravno-provedbene postupke unutar cijelog carstva.

Čak i onaj dio ius civile koji se odnosio na obavezno pravno postupanje – ius ad actiones, a koji se također mogao smatrati i nekakvim javnim pravom – ius publicum – bio je samo instrument u službi zaštite privatnopravnih interesa građana - živih pravnih osoba, odnosno «fizičkih osoba», po današnjoj terminologiji.

Eto, dakle. Razvoj pravnih osoba ili pravnih entiteta ipak nije tekao putem neposrednog usavršavanja društva ili država - kako su to očekivali i željeli predrimski antički zakonodavci i mislioci, a i mnogi kasniji umnici i revolucionari, uključujući i velik broj suvremenih - nego putem afirmacije žive ljudske individue kao pravnog entiteta i to u formi privatnog vlasnika, živog privatnog vlasnika.

Već smo rekli da je novo doba počelo dovršavati razvoj umjetne pravne osobe, što je bio i cilj ovog razvoja. Reprezentativna umjetna pravna osoba je poduzeće. Ono je i ključna pravna osoba građanskog društva, jer daje najvažnije priloge za razvoj civilizacije i ostvarivanje ciljeva vrste. Iako je poduzeće kolektivni entitet, ono u pravnom i ekonomskom prometu nastupa kao individua. O njemu smo već dosta govorili u prethodnom tekstu.

Još samo riječ, dvije o općim razlozima koji su doveli do stvaranja poduzeća. Ljudska individua, kao pravna osoba imala je nedovoljno veliku i nedovoljno razvijenu capacitas agendi. Da bi se to kompeziralo, stvoreno je poduzeće, koje ima neusporedvo veću i raznolikiju i funkcionalniju capacitas agendi, a capacitas iuridicae identičnu individuama i ostalim vrstama pravnih osoba.

Etabliranjem Zakona o kontroli efikasnosti rada managera poduzeće bi se pretvorilo u vlasnika koji bi o svom vlasništvu - sebi samom - puno oštrije, osjetljivije, stimulativnije i preciznije bio ovisan nego živa individua, živi privatni vlasnik, te koji bi stoga bio i puno bolji i uspješniji, tj. produktivniji vlasnik i poduzetnik.

Već smo u drugim knjigama više puta istaknuli da se Zakonom o kontroli efikasnosti rada managera, u sam kapital, umjetno biće, odnosno njegovu konkretnu česticu, poduzeće, koja ima status pravne osobe, pored želje za samouvećavanjem i bogaćenjem ugrađuje i sposobnost, odnosno volja za pravednim plaćanjem rada.

Ovo ima veliku važnost, a evo zbog čega.Kapital se najbrže i najbolje razvija i uvećava ako motivira radnike na rad, a to

može učiniti samo ako pravedno plaća rad. Potplaćeni rad demotivirati će radnike i oni će slabo raditi, od čega će štetu trpjeti i sam kapital, odnosno poduzeće. Preplaćivanje rada imati će iste posljedice – demotivaciju radnika i direktno kljaštrenje supstancije kapitala, koja mu služi za proširivanje i razvoj. Stoga je presudno važno da kapital pravedno plaća rad kojeg zapošljava, odnosno proporcionalno doprinosu kojeg on daje uvećanju ili razvoju poduzeća, kapitala ili, ako netko već hoće, umjetnog bića. Pravedno plaćanje rada zbiva se onda kad se poštuje ona tablica koja deklarira cijenik radnih sati.

Ovim zakonom, kapital je prinuđen da se, podvrgava onoj istoj općoj normi koja važi i za žive pravne osobe - pripadnike ljudske vrste:

brini se isključivo o ostvarivanju vlastitih ciljeva, ali dopušteno ti je i poželjno ostvarivati ih samo tako da drugima činiš nešto dobro i da doprinosiš ostvarivanju ciljeva vrste!

62

Po ovom zakonu, dakle, umjetno biće kapital je programiran da ostvaruje vlastite interese, i to isključivo tako da služi ljudima, i što im bude bolje služio, to će brže, bolje i lakše ostvariti svoje interese i ciljeve ljudske vrste. To je značajno proširenje područja na kojem vlada svrsishodna funkcionalnost i pravda.

Ona druga tablica, iz Zakona o kontroli efikasnosti rada administracije, koja se odnosi na kontrolu efikasnosti administracije, također prisiljava na motivaciono i pravedno plaćanje rada, ali ne onih radnika koje zapošljavaju poduzećā, nego onih koje zapošljava cijela država. No o tome nećemo dalje.

***

Zakoni na osnovu kojih se razvilo poduzeće.Bankarska aktivnost, Medici, Colbert - Savary - «Ordonannce du

commerce iz 1673. Englezi – zakoni o industriji.Ova mi je materija uglavnom nepoznata. Jedino što sam vidio jest to da su prvi

pravni akti kojima se uspostavljalo neko poduzeće bile razne psefizme ili pak kraljevske odredbe: dozvole ili darovnice. Možda je to bilo tako zato što su poduzeća bila kratkovječna. Trajala su dotle dok je trajao neki poslovni poduhvat. Tek kasnije su ove odredbe bile sistematizirane i standardizirane, pa se osnivanje poduzeća, načelno gledano, sastojalo u tome da se potpiše saglasnost s postojećim odredbama. Posao razvijanja zakonskih odredbi kojima se regulira osnivanje i rad poduzeća traje i danas. No taj se posao, kako se čini, sveo na krpanje rupa u postojećim zakonima, koji, bez tih zakrpa, ne bi bili dovoljno funkcionalni.

***

A sada nekoliko riječi o nečem što mi se čini dosta važnim držati na umu.Prošlo stoljeće pokazalo je da je vlasnikovanje živog privatnog vlasnika

nedvojbeno postalo suviše kompleksno ili komplicirano i neunosno, te da s druge strane više ne može zadovoljiti društvene potrebe, niti potrebu za razvojem civilizacije. To je u najvećoj mjeri do sada ponovo aktualiziralo neoneolitsku ideju o tobožnjem unapređenju vlasništva putem uspostavljanja društvenog vlasništva. Države koje su to učinile, propale su. Ne, doduše, tako brzo kao Platonova država na Siciliji, ali jednako nužno.

Nasuprot dosadašnjim mišljenjima, mi smatramo da privatno vlasništvo ne treba ukuinuti, nego živog privatnog vlasnika treba zamijeniti umjetnim. To se čini etabliranjem ona dva zakona koje tako često spominjem – Zakona o kontroli efikasnosti rada managera i Zakona o kontroli efikasnosti vlasti ili administrativne djelatnosti. Etabliranjem onog prvog zakona kapital odnosno poduzeće, pretvara se u svog vlasnika, koji će - kako se nadam da će pokazati buduća praksa – bolje odgovoriti zahtjevima koje pred njega postavlja daljnji razvoj civilizacije i ostvarivanje ciljeva vrste.

Transformacijom poduzeća, tog ključnog oblika današnje ljudske imovine, iz prostog vlasništva u vlasnika sebe samog završava se razvoj pravne osobe ili, ako hoćete, pravnog entiteta. Etabliranjem onog drugog zakona, sličnu sudbinu slijedi i država.

Uspostavljanje cjelovite umjetne pravne osobe, odnosno umjetnog privatnog vlasnika nije bilo moguće prije nego se samo umjetno biće razvilo do razine koja to omogućuje. Bolji, viši, pravedniji oblik vlasništva nije moguće postići ukidanjem ili uništenjem umjetnog bića, i privatnog vlasništva kako su htjeli mislioci, reformatori, i

63

revolucionari sve od Platona pa do Marxa i Lenjina, nego štaviše njihovim daljnjim razvijanjem i korištenjem kao sredstva za ostvarivanje onih ultimativnih ljudskih ciljeva.

Kad i ako umjetno biće, kapital, u formi poduzeća konačno postane sam svoj vlasnik, ostvarit će i puno više od onoga o čemu su sanjali entuzijasti od Platona do Lenjina. To proizlazi iz pretpostavke postojanja onih dalekih ciljeva vrste, o čemu spomenuti entuzijasti nikad nisu razmišljali, jer im njihova logika ili tročlano dijalektički misaono-spoznajni aparat nije omogućavao da uoče su postojanje vrste, niti to da je ona viši, nužni i ključni stupanj razvoja bića.

Još nešto. U prethodnim radovima rekao sam da je nešto takvo kao društveno vlasništvo moguće samo tamo gdje se sāmo vlasništvo može brinuti o sebi i čovjeku. U neolitskoj civilizaciji to je bila priroda. Ona je imala sposobnost samoodržanja, a svojim nusproduktima održavala je u životu tadašnjeg čovjeka i druge životinje.

Kad se umjetno biće razvije dotle da može brinuti o svom samoodržanju, te da, pored toga, svojim specifično humanim proizvodima može održavati ljudsku vrstu u životu i slobodi, nastati će novi oblik vlasništva kojeg mi zovemo umjetnim, a koji će u velikoj mjeri biti sličan onom društvenom.

Jasno, kako sam već rekao, to se ne može postići ukidanjem ili uništenjem umjetnog bića (kapitala), niti privatnog vlasništva - kako su mislili oni, gore spomenuti entuzijasti, revolucionari, reformatori ili moralisti - nego njihovim usavršavanjem.

***

Evo sada onih zakona koje sam obećao. To je ovamo ušlo metodom: copy – paste, iz Hrvatskog testamenta, i to bez ikakvih izmjena i prilagođavanja pa mjestimično ima nekih ponavljanja. Suviše sam lijen da bih to izmijenio, a i tješim se uvjerenjem da će ta ponavljanja nekim čitateljima pomoći da se podsjete na neke moje važnije tvrdnje.

Prethodna napomenaVeć sam obećao da ću svoje teorijske poglede ostaviti po strani. No da čitatelj

ne bi pomislio da je "umjetni privatni vlasnik", o kojem se govori u ovom zakonu, nekakva šala ili znanstveno-fantastična ludorija, moram toj stvari posvetiti barem nekoliko jednostavnih riječi.

A radi što bržeg sticanja čitateljevog povjerenja , napominjem da sam upravo za koncept umjetnog privatnog vlasnika dobio izuzetne komplimente od najvećih svjetskih ekonomista, a i nekih pravnika.

Što je, dakle, taj, "umjetni privatni vlasnik"?Ne radi se, naravno, ni o kakvoj novoj vrsti robota. Umjetni vlasnik nastaje

onda, kad se nekim ovakvim zakonom, prirodni interes živog vlasnika kapitala zamijeni umjetnim. Po tom zakonu kapital postaje vlasnik sebe samoga - umjetni vlasnik. Umjetno stvoreni interes ima znatnih prednosti pred prirodnim interesom živih vlasnika. Pod interesom se ovdje, prosto rečeno, misli na želju za bogatstvom. Stvaranje "umjetnog interesa" zapravo je ugrađivanje "želje za bogaćenjem" u sam kapital. Ta njegova umjetna "želja za bogaćenjem" omogućuje mu da se sam čuva (čak i od svojih vlasnika i managera, koji ga rado drpaju kad god mogu), te da se stalno uvećava, usavršava, zapošljava nove radnike, olakšava im posao itd.

Zašto nastaje umjetni privatni vlasnik?

64

Naprijed sam već govorio o nekim bitnim funkcionalnim nedostatcima postojećih oblika privatnog vlasništva koje je otkrio već Platon, te pokretima koji su ga pokušavali zamijeniti društvenim, za koje su vjerovali da je funkcionalnije i pravednije. Također smo pokazali da društveno vlasništvo nije rješenje tih problema, pa s tim više ne trebamo gubiti vrijeme

Sada bih ukazao na nekoliko neposrednijih razloga zbog kojih nastaje umjetni vlasnik

Nasuprot misliocima utopističke orijentacije i mišljenju običnih ljudi, koji na vlasništvo redovito gledaju očima čežnje ili zavisti, moram najprije istaknuti da se vlasnikovanje ne sastoji isključivo od slasti i uživanja., nego puno više od briga, glavobolja, strahova, nemira, danonoćnog rada na nadziranju vlasništva, pa opet: briga, strahova, mōra i nemira, od kojih se i najbogatiji i najmoćniji vlasnici kapitala mogu osloboditi tek kad umru. Frustracije koje stvara vlasnikovanje nad velikim bogatstvom katkada mogu biti i veće od onih koje stvara velika bijeda. Tko ne vjeruje meni, znanstveniku, teoretičaru, neka se onda raspita o tome kod bilo kojeg vlasnika nekog zamašnijeg komada kapitala.

Razvoj vlasništva, o kojem sam govorio u ekonomskim spisima, proizišao je iz težnje za tim da se otklone, ili barem ublaže oni neugodni aspekti vlasnikovanja. To je na kraju dovelo i do stvaranja "umjetnog interesa" i umjetnog privatnog vlasnika. On može preuzeti velik dio poslova i briga o vlasništvu (kapitalu) i obavljati ih brže i bolje od živog vlasnika, a da pri tome ne doživljava one frustracije, koje proživljava živi vlasnik, niti pak može dobiti infarkt, ili završiti u ludnici.

Drugi važan razlog zbog kojeg je nastao umjetni privatni vlasnik jest sve veće usložnjavanje vlasnikovanja. U ovom stoljeću ono je postalo toliko kompleksno da je u najrazvijenijim zemljama na svijetu, baš zbog te složenosti i zamršenosti došlo do vrlo velikog pada interesa za posjedovanjem kapitala i padom dohotka od vlasništva nad njim. Dohodak je, iz ruku vlasnika prešao u ruke managera, koji su bili obučeni za rad i upravljanje njime.

No s vremenom su se manageri, koji su čuvali i razvijali poduzeća kojima su upravljali, kao što obično i biva, iskvarili i pretvorili u stručnjake koji ih pljačkaju i uprošpašćuju. Ne, doduše, svi, ali jedan vrlo velik dio jest, jer ne postoji zakonska mogućnost kontrole i kažnjavanja njihovog abuzivnog upravljanja.

Te činjenice, koje su poznate svakom ekonomistu, a i velikom broju pravnika, bile su ujedno i glavnim razlogom što su se u zakonodavstvima tih zemalja, nakon drugog svjetskog rata, počeli razvijati rudimentarni oblici umjetnog privatnog vlasnika. Ja sam, dugi niz godina proučavao te pojave i radio na zakonima pomoću kojih bi se mogao uspostaviti cjeloviti umjetni vlasnik.

Toliko, unaprijed i ukratko o sadržaju ovog zakona čiji tekst upravo slijedi.

NACRT ZAKONA O KONTROLIEFIKASNOSTI RADA MANAGERA

I DIOČlan 1.

Ovim zakonom dozvoljava se postojanje dvije vrste vlasnika. Prvi je živi privatni vlasnik, odnosno ljudska, fizička osoba, a drugi je umjetni. Taj, »umjetni« vlasnik je ustvari kapital, koji se usvajanjem ovog zakona transformira u specifičnu pravnu osobu vlasnika sebe samog. Obje vrste vlasnika: živi, prirodni i umjetni - kojeg u pravnom prometu zastupa manager ili korisnik vlasničkog prava (funkcije) -

65

imaju jednaka prava pred zakonom, te slobodu da stupaju u sve moguće poslovne odnose, koji nisu protivni odredbama ovog zakona. Vlasništvo i jedne i druge vrste vlasnika je ekskluzivno i nepovredivo - privatno.

napomena 1Kapital već odavno funkcionira kao pravna osoba – npr. neko poduzeće - i to

nije nikakva novost. Novost je u tome što se ovoj pravnoj osobi, sad, putem ova dva zakona, dodaju neki momenti fizičke, žive osobe – već spomenuta želja za bogaćenjem, tj unutrašnja tendencija ka samousavršavanju i samouvećavanju, koje ga također čuvaju i od rasipanja i štite njegovu supstancu od nesavjesnih živih subjekata s kojima dolazi u dodir. To je radikalni zaokret u usavršavanju pravne osobe, koji kapital čini neovisnim o živom vlasniku, a ujedno i ona bitna prednost pred svim dosadašnjim, nižim, manje razvijenim oblicima kapitala kao pravne osobe. Naprijed smo već rekli nekoliko riječi o tome da bi ovaj zakon prisilio kapital na pravedno plaćanje rada.

Općepoznata je stvar da se živi privatni vlasnik, na osnovu svoje subjektivne volje, odnosi prema svom vlasništvu. Također je poznato i kako se on obično odnosi prema njemu, pa o tome ovdje neće biti govora. Predmet ovog zakona je volja umjetnog vlasnika, te njegov odnos prema sebi kao vlasništvu i prema živim osobama s kojima dolazi u neki od poslovnih ili radnih odnosa. Ovaj zakon je, dakle, izraz volje i zakonitih interesa umjetnog vlasnika.

Ukoliko se ne bi odredilo drugačije, ovaj bi se zakon odnosio na poduzeća u državnom vlasništvu, tzv. javna poduzeća, mješovita, dionička društva itd., a ne mora se nužno odnositi i na ona poduzeća koja već imaju ili će imati personalnog, osobnog odnosno živog privatnog vlasnika tj. tzv. fizičku osobu.

Član 2.Kapital je isključivi i neotuđivi vlasnik svih prava (funkcija) u odnosu na sebe

samoga, tj. u odnosu na sebe kao svoje vlasništvo. Ta prava (funkcije) - pravo na rad, pravo na upravljanje i pravo na poslovni promet - on iznajmljuje živim subjektima, i to pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Čim živi subjekti prestanu ispunjavati propisane uvjete, automatski gube pravo na daljnje korištenje iznajmljenih prava (funkcija). Svako korištenje tih funkcija, tj. prava, koje se ne temelji na ispunjavanju propisanih uvjeta, jest krivično djelo.

II DIO

Član 3.Funkciju i titulu vlasnika nacionalnog financijskog kapitala, nacionalni kapital

iznajmljuje, npr.: investicionim bankama ili fondovima, odnosno osobama koje su zaposlene kao investitori.

Član 4.Svrha investiranja je profit, dobit.

Član 5.Osobe koje su zaposlene kao investitori (manageri II i manageri III - vidi

tablicu) imaju pravo na korištenje te funkcije sve dok kvocijent produktivnosti kapitala (QPK-a), s kojim raspolažu, nije manji od, npr.: 2.

66

Član 6.Veličina dohotka osoba zaposlenih kao investitora, odnosno korisnika

vlasničke funkcije, određuje se tablicom (cjenikom radnih sati), po istom principu po kojem se određuje i dohodak svih ostalih zaposlenih osoba, odnosno vrsta radne snage.

Član 7.Svako poduzeće dužno je svoju netto dobit deponirati u investicionom fondu

ili banci koja ga je osnovala, ili je nekim drugim, zakonitim načinom došla u funkciju njegovog vlasnika.

Član 8.Manager koji upravlja poduzećem ima pravo, kad god to zatraže potrebe

poslovanja, koristiti se cijelom sumom koju je njegovo poduzeće deponiralo u investicionoj banci.

III dio

Član 9.Svaki oblik kapitala može se slobodno prodavati i kupovati.

Član 10.Manager koji samo upravlja poduzećem može prodati najviše, npr: 60% od

vrijednosti poduzeća, ili, sve osim tzv. idealnog dijela.

Član 11.Cijelo poduzeće može prodati samo onaj tko je u funkciji njegovog vlasnika -

aktualni korisnik vlasničke funkcije, odnosno prava - titular

IV dio

Član 12.Cijene radnih sati zaposlenih osoba ovise o njihovoj kvalifikaciji i kvocijentu

produktivnosti kapitala (QPK-a) koji ih zapošljava.

Član 13.QPK se izračunava tako da se dobit na tržištu (realizacija) podijeli sa ukupnim

troškovima proizvodnje te robe koja je prodana.

dobit na tržištu 300 $QPK= -------------------------------------, QPK = 3 troškovi proizvodnje 100 $

Član 14.Cjenik radnih sati za sve vrste kvalifikacija i za svaki QPK, od najmanjeg

dozvoljenog do najvećeg mogućeg, ispostavlja nadležni državni organ u dogovoru sa sindikatima i ostalim zainteresiranim subjektima, i to u obliku slijedeće tablice, koja prikazuje cijene radnih sati za raspon QPK-a od 1 do 10. QPK je izražen samo u cijelim brojevima, a vrijednosti na tablici i odnosi među njima nisu realni nego pojednostavljeni.

67

TABLICA 1QPK CIJENE RADNIH SATI RADNE SNAGE

RAZLIČITIH KVALIFIKACIJA U $ NKV KV VKV MNG 1 MNG 2 MNG 3

1 2 3 4 5 6 7 8 910

1,3 1,7 2,2 2,9 3,7 4,8 6,2 8,010,413,5

1,7 2,2 2,9 3,7 4,8 6,2 8,010,413,517,5

2,2 2,9 3,7 4,8 6,2 8,010,413,517,522,7

4,1 6,2 8.010,413,517,5 22,729,538,349,7

6,2 8.010,413,517,522,729,538,349,764,6

8,010,413,5 17,522,729,538,349,764,683,9

Kratica MNG znaći manager, a kratice NKV, KV, VKVoznačavaju stupanj kvalificiranosti, tj. stručne osposobljensti

Član 15.Ukupni sedmični, mjesečni ili godišnji dohodak svake pojedine zaposlene

osobe ovisi: o njenoj kvalifikaciji, visini QPK-a koji ju zapošljava, broju odrađenih sati i efikasnosti osobnog rada.

napomena 2.Apsurdno bi bilo primjenjivati tablicu tako da se svakom radniku radni sat

plaća točno prema njegovoj kvalifikaciji i visini QPK-a koji ga zapošljava, bez obzira na to radi li on dobro ili loše. Tablica se, dakle, ne odnosi direktno na radnika, nego na kapital koji ga zapošljava. Taj kapital, odnosno njegov predstavnik - manager - mora pred zakonom, na kraju obračunskog razdoblja (tromjesečja, šestomjesečja ili godine), iskazati da je ukupni živi rad, kojeg je zapošljavao, platio točno onoliko koliko propisuje tablica. Ovo je nužno zbog toga što svi radnici ne rade jednako dobro, pa je neke potrebno nagrađivati, a druge kažnjavati manjim dohotkom. Ono što se oduzme lošijem, da se dade boljem.

Član 16.Povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata u pojedinom poduzeću,

kompaniji, investicionoj banci itd., dozvoljeno je isključivo na osnovu prethodno povećanog ili smanjenog QPK-a, tj. na osnovu boljeg ili lošijeg poslovanja, odnosno rada. Svako drugo smanjivanje ili povećavanje cijene radnog sata je krivično djelo koje zastarjeva npr. tek nakon 25 godina.

V dio

Član 17.Osobe koje upravljaju pojedinim poduzećima (npr. manager I) imaju pravo na

korištenje te funkcije sve dok visina QPK-a poduzeća kojim upravljaju nije manja od npr. 2.

Član 18.

68

Najniži dozvoljeni QPK može biti onaj koji bi hipotetskom živom vlasniku omogućio da ubire dohodak koji je, recimo, najmanje 3,5 puta veći od dohotka kojeg bi imao da je novac deponirao u nekoj banci koja daje prosječno velike kamate.

ObrazloženjeNajniži dozvoljeni QPK određen je, dakle, na osnovu hipotetskog interesa

živog vlasnika. To je onaj QPK koji bi mu mogao donijeti najniži dohodak kojeg bi on prihvatio kao naknadu za brige i rizik od investiranja svog novca u neki poslovni poduhvat. Ako bi živi vlasnik procijenio da mu namjeravani poslovni poduhvat ne bi mogao donijeti barem toliki dohodak, onda bi on radije deponirao novac u banci i živio od kamata, koje bi, dakako, bile znatno manje, ali zato lišene poslovnih briga, rizika, straha i glavobolja. Bilo bi također u skladu sa njegovim prirodnim poslovnim interesima da otpusti managera koji bi s njegovim poduzećem upravljao tako da mu donosi dohodak koji je manji od razumno očekivanoga i prihvatljivog sa stajališta njegovih interesa.

Ni umjetni privatni vlasnik ne može, niti smije postupati drugačije.Kad nadležni državni organ propiše da je najniži dozvoljeni QPK = 2 onda on

time zapravo određuje kolika je minimalna profitna stopa koju umjetni privatni vlasnik može prihvatiti i koju mu manager mora osigurati. Osiguranjem barem tolikog QPK manager ujedno osigurava, tj. stvara razloge za svoje zapošljavanje.

Ostaje još da se obrazloži zašto visina dohotka i zaposlenje ovise o visini QPK, odnosno o visini profitne stope, a ne o stopi kvantitativnog uvećavanja (mase) kapitala.

Profitna stopa je index razvijenosti kapitala, a samim tim i njegove korisnosti. Što vrijedi imati basnoslovno velik kapital, koji ne daje nikakav profit, nego čak posluje s gubitkom? Takav se kapital može održavati samo na štetu društva. Njegovo održavanje proizlazi, ili iz ljudske gluposti, ili iz nekog posebnog razloga koji je državi veoma važan. Sam u sebi, on ne sadržava nikakav razlog za opstanak, pa je nužno da propadne.

Da ne bi dolazilo do stvaranja takvog, velikog ali neproduktivnog kapitala, tj. velikih ali neproduktivnih poduzeća koja su stalno izložena opasnosti propadanja, managerov dohodak, zaposlenje i egzistencija ovisni su o visini QPK. Time je manager prinuđen da prvenstveno razvija, usavršava, modernizira poduzeće, odnosno kapital kojim upravlja, tj. podiže njegov QPK, a ne da ga samo kvantitativno uvećava.

Ovdje još treba napomenuti da je društvu korisniji kapital koji ima viši QPK, te da je visina QPK istovremeno i index društvene korisnosti kapitala, a ne samo njegove neposredne produktivnosti i razvijenosti.

I zaposlenicima je u interesu da njihovo poduzeće ima što viši QPK, jer im on omogućuje veći, a i sigurniji dohodak.

Član 19.Prikrivanje istinitih podataka o visini QPK, ili produžavanje korištenja

funkcije managera i nakon što je QPK pao ispod najniže dozvoljene vrijednosti jest krivično djelo koje zastarjeva tek nakon, npr. 25 godina.

Član 20.Manager koji upravlja poduzećem ima isključivo pravo odlučivanja o

poslovanju i organizaciji poduzeća, te isključivo pravo primanja i otpuštanja radnika, koje može prenijeti i na šefove pogona ili poslovođe.

69

VI dio

Član 21.Za sklapanje radnog odnosa potreban je pristanak obje stranke - poslodavca i

(budućeg) radnika - a za raskidanje dovoljna je odluka samo jedne stranke - bilo poslodavca, bilo radnika.

Član 22.Kapital je dužan plaćati samo onu kvalifikaciju koja mu je potrebna, a ne

svaku koja mu je ponuđena.

napomena 3.Sa stajališta zakonitih i opravdanih interesa kapitala, koje on zastupa i

objavljuje ovim zakonom, protivno je njegovim interesima da npr. inženjera plaća prema njegovoj kvalifikaciji, ako taj inženjer obavlja posao običnog, nekvalificiranog radnika.

Član 23.Svako poduzeće ukida se ako mu QPK padne ispod onog kojeg je tablica

propisala kao najniži dozvoljeni. Neukidanje takvih poduzeća je krivično djelo koje zastarjeva npr. tek nakon 25 godina.

Član 24.U slučaju ukidanja poduzeća, zaposleni nemaju pravo ni na kakvu naknadu od

strane poduzeća, vjerovnika ili institucije koja je dužna ukinuti poduzeće.

napomena 4.Na tablici nisu posebno naznačeni investitori, odnosno korisnici vlasničke

funkcije, jer oni su ustvari samo druga vrsta managera - manageri koji ne upravljaju poduzećem, nego financijskim ili kakvim drugim oblikom kapitala. Razlikuju se po rangu, tj hiherarhijskoj visini. Što je viši rang kojem pripadaju, to je viša cijena njihovog radnog sata.

napomena 5.Zakonodavac mora odrediti vrlo oštre kazne za slučajeve kršenja zakona, i to

svakako kazne zatvorom, jer je to vrlo težak oblik kažnjavanja, kojeg se većina ljudi naročito plaši. Strogost u kažnjavanju je nužna zbog toga što se njome rizik, u slučaju kršenja zakona, čini stvarnim i velikim. Ako manager, s jedne strane, velikim dohotkom, ugledom, mogućnošću napredovanja itd., bude motiviran na što efikasnije i unosnije poslovanje, te ako s druge strane, mogućnošću oštrog kažnjavanja bude odvraćen od kršenja zakona ili njegovog izigravanja, može se očekivati da će se on truditi da stvarno razvija poduzeće kojim upravlja.

Dugačak rok zastare prekršaja služi istom cilju. Naime, ako netko bude znao da zbog prekršaja može odgovarati čak 25 godina nakon učinjenog prekršaja, nikako mu se neće isplatiti da krši zakon te da nemirno spava i strepi cijelih 25 godina. Dugačak rok zastare prekršaja ima, dakle, preventivno djelovanje - zadatak da potencijalne prekršitelje odvrati od činjenja prekršaja.

Moguće posljedice primjene ovog zakona

70

Sam zakon dovoljno jasno pokazuje da ne bi izazvao nikakve turbulencije i revolucionarna previranja u društvu. Nakon stupanja na snagu, on bi, mirno i tiho, veličinu dohotka počeo usklađivati sa sposobnostima zaposlenih. Nesposobne bi također tiho i postepeno eliminirao, počinjući sa najnesposobnijima. Djelovao bi kao filter koji propušta samo ono što je vrijedno i sposobno, a odstranjuje, postepeno, ono što ne valja.

Jedna od posljedica, koje bi se u slučaju njegove primjene mogle očekivati, jest smanjenje broja promašenih investicija, i opći porast njihove unosnosti, pogotovo ako bi se investiranjem bavile specijalizirane, granske banke. Logično je, naime, očekivati da će stručnjaci za neku granu privrede bolje investirati u njoj nego nestručnjaci. Općenito govoreći, čini se da bi ovakav zakon upotrebu nacionalnog kapitala učinio racionalnijom, ekonomičnijom i produktivnijom.

Prije svega, može se očekivati porast radne discipline, porast produktivnosti rada, bolje korištenje strojnog parka i radnog vremena. To je očekivanje realno, zato jer će radnik, s jedne strane, biti motiviran na rad i racionalno ponašanje sigurnim povećanjem svog dohotka, a s druge strane, prijetnjom otkazom, u slučaju lošeg rada, nerada ili činjenja štete. »Čovjek - kaže A. Smith - najbolje radi onda kad ne žanje samo nagrade za dobar, nego i kazne za loš rad.« Produktivniji rad važan je faktor povećavanja QPK-a ka kojemu se teži.

Već smo govorili o tome kako su se manageri uvježbali u tome da, u okviru postojećih pravnih normi, svoju osobnu dobit i korist stiču upropaštavanjem poduzeća kojima upravljaju. Jedan od ključnih zadataka ovog zakona je i to da iskorijeni ili barem reducira tu pojavu na neku minimalnu, ne odveć škodljivu mjeru.

Odnos živog i umjetnog vlasnika

U zakonu je već rečeno da bi umjetni vlasnik imao vlast samo nad državnim i sličnim poduzećima. Ali, zar bi se neki posjednik tvornica protivio tome da kontrolu nad efikasnošću rada u svojim tvornicama i kontrolu nad radom managera, te kontrolu nad svrsishodnošću i stimulativnošću isplaćivanja dohodaka prepusti umjetnom vlasniku, pa da se, oslobođen gnjavaže, briga i straha koji dolaze sa te strane, može slobodno posvetiti smišljanju novih poslovnih poduhvata. Ili, zar neki privatni vlasnik koji je ostario i onemoćao ne bi htio imati nekog umjetnog pomagača koji bi mu obavljao velik dio poslova i koji bi vjerno čuvao njegove interese. Pretpostavimo, nadalje, da neki ostarjeli tvorničar koji nema nasljednika otkrije da će uskoro umrijeti. On voli svoje poduzeće i brine se o sudbini radnika koje zapošljava, pa bi želio biti siguran da će se ono dobro razvijati i nakon njegove smrti. Zar u tom slučaju neće biti najbolje da ga prepusti umjetnom vlasniku?

Gore navedeni primjeri nesumnjivo pokazuju da bi umjetni vlasnik mogao funkcionirati i kao pomoćnik živih vlasnika, koji bi im obavljao rutinske poslove, tako da bi oni mogli bolje iskorištavati svoje poduzetničke sposobnosti. Umjetni vlasnik zapravo i ne može raditi nikakve poslove koji nisu rutinirani ili standardizirani, ili se pak ne mogu standardizirati i automatizirati. Umjetni vlasnik nije kreativan. Ali on se, bolje od živih vlasnika, može koristiti managerovom kreativnošću. Pored toga, manager ga ne može varati, kao što često vara žive vlasnike.

Uzimajući umjetnog vlasnika za partnera, bilo bi poželjno da živi privatni vlasnik precizira način određivanja visine svog dohotka (dohotka od vlasništva nad kapitalom). Možda bi bilo dobro da se vlasnikov dohodak određuje po formuli:

netto profit x QPK

71

dohodak = ----------------------- 100

Ovim načinom određivanja svog dohotka vlasnik bi bio stimuliran da - radi povećavanja svog dohotka - i uvećava svoj kapital i usavršava ga. Dohodak od vlasništva nad kapitalom mogao bi se tada smatrati kamatom, rentom ili nagradom za uvećavanje i usavršavanje kapitala. A ako bi vlasnik radio u svom poduzeću kao manager, onda bi mu, naravno, pripadala još i plaća čija bi se visina određivala onom tablicom.

Iz onog što je rečeno, jasno se vidi da bi umjeni privatni vlasnik spriječio grabež u procesu privatizacije, te da se privatizacija ne bi trebala odvijati navrat-nanos, jer bi manager koji upravlja poduzećem - dok se ne nađe živi vlasnik - račune o svom poslovanju morao polagati pred umjetnim vlasnikom. Umjetni vlasnik pogodan je pravni subjekt za sve zemlje u tzv. tranziciji. Toliko, ukratko o umjetnom vlasniku i reprivatizaciji.

Ima još jedna vrlo važna stvar. Velika većina naših poduzeća, a i poduzeća u drugim tranzicijskim zemljama, posluje na rubu rentabilnosti. Osim što stvaraju plaću za radnike, ona vlasnicima donose vrlo mršav ili nikakav profit. Iz straha za osobnu socijalnu sigurnost i egzistenciju, koju bi mogli ugroziti mogući gubitci, vlasnici zatvaraju takva poduzeća, a radnici moraju na ulicu. Umjetnom privatnom vlasniku ne treba nužno profit, ako nadležni državni organ (u kriznim vremenima) snizi najniži dozvoljeni QPK na 1, pa on može takva poduzeća održati u pogonu i zadržati radnike, a dobrim upravljanjem i uz pomoć sreće popraviti stanje u poduzeću (QPK) i tako povećati i dohotke zaposlenih, i osigurati im bar dio budućnosti.

NACRT ZAKONA O KONTROLI EFIKASNOSTI VLASTI

prethodno obrazloženje zakona

Nema društva koje bi moglo opstati bez administracije, odnosno upravnog aparata, jer administracija je stožer ili "nervni sistem" razvijenog društva. To su već odavno ustanovili Durkheim, Spencer, Comte, Hegel, Weber i drugi sociolozi i mislioci.

No, s druge strane, treba istaknuti da nema niti takvog društva koje bi moglo opstati kad ga počne pljačkati njegova vlastita administracija, a ne može se stvoriti niti toliko visoko razvijena proizvodna tehnologija koja bi mogla zajaziti apetite prekomjerno nabujale i otuđene administracije.

Baš je administracija pokopala mnoge velike civilizacije prošlosti. Malom je broju lucidnih i dalekovidnih pripadnika tih civilizacija bilo sasvim jasno da ih uništava vlastita administracija, ali nisu znali način, kako da ju zauzdaju i prinude na to da bude produktivan element društva, pa su isto kao i mnogi današnji ljudi, s razdirućim osjećajem nemoći, morali gledati opće propadanje.

Takav, tragičan završetak mogao bi se dogoditi i današnjoj, svjetskoj civilizaciji. Visoko razvijena tehnologija nije nikakva garancija civiliziranog opstanka. Dapače, to može biti i podlogom neviđenog barbarstva i uzrokom velike bijede.

Evo jednog paradoksalnog primjera iz suvremenog svijeta.Tehnološki najrazvijenija i najbogatija zemlja na svijetu, USA, razvila je u

sebi, pored ostalog i detonator vlastite propasti, kojeg ekonomisti zovu unutrašnjim državnim dugom. On se sada primiče brojci od trideset tisuća milijardi dolara.

72

Toliko su, naime, današnji, živući Amerikanci dužni svojim potomcima, i to je dug kojeg im ni sam Bog ne može otpisati ili oprostiti. Ovaj dug napravila je američka administracija - pomoću inflacije, deficitarnog financiranja državnog budgeta i sličnih metoda.

Naročito nezgodna osobina ovog duga jest to što se novac koji je tim postupcima posuđen od budućnosti, tj. od budućih generacija ne može vratiti pravim vlasnicima ili korisnicima. Zbog toga danas u USA ima cca 16 milijuna nezaposlenih, od kojih su cca 12 milijuna beskućnici. Ovi su siromasi, naime, postali takvima zato što im njihovi preci nisu vratili novac, koji su već odavno, posredstvom spomenutih administrativnih postupaka, “posudili” od njih. No to je tek stidljivi početak pokazivanja posljedica unutrašnjeg duga što ga je napravila administracija - zato jer voli lagodno živjeti na račun budućnost, odnosno na štetu budućih generacija.

Sličan proces i slična sudbina uskoro čeka i EU i druga administrativna carstva, ukoliko u vlastite temelje ne ugrade neki ovakav zakon. U knjizi "Apokalipsa" pokazao sam da nije nimalo presmiono tvrditi da se bez nekog takvog zakona neće moći održati niti nekakva "normalna", tj. zdrava ili produktivna civilna civilizacija na ovom planetu.

No mi smo u govnima dublje nego Ameri, Evropljani ili Japanci i ne možemo se brinuti o njima. Moramo spašavati sebe. Pored toga imamo i administraciju koja je daleko bezočnija, sebičnija i pokvarenija, ne samo od Američke, nego možda i od svih drugih. Toliko o tome.

Ovdje sam, opet u formi zakona, pokušao predstaviti instrument obuzdavanja administracije, ili vlasti, ako već hoćete, jer administracija je onaj sloj ili dio naroda koji ima vlast - moć.

I DIO

Član 1.Članovi vlade, županijske ili lokalne (općinske) uprave, tj. sve osobe koje

obavljaju upravne funkcije, odnosno vladaju na temelju zakona, u institucijama državne, odnosno, društvene vlasti, biraju se putem slobodnih demokratskih izbora.

Član 2.Osobe koje putem slobodnih demokratskih izbora dobiju vlast u nekoj

administrativnoj jedinici (općini, republici ili saveznoj državi) imaju isključivo pravo odlučivanja o organizaciji upravljanja tom administrativnom jedinicom, poslovanju, te primanju i otpuštanju službenika itd.

Član 3.Mjerilo kompetentnosti za obavljanje administrativne djelatnosti, odnosno

vršenje vlasti, mjerilo kojim se ujedno određuje granica legitimnosti vlasti osoba i timova koji su putem izbora došli na vlast, jest visina kvocijenta efikasnosti administrativne djelatnosti - QEAD-a.

Član 4.QEAD se dobije tako da se ukupna ušteđevina građana zbroji s ukupnim

profitom kojeg stvaraju poduzeća na teritoriju na kojem važi neka vlast, i podijeli s troškovima funkcioniranja administracije, odnosno vlasti ili upravnog aparata koji vlada tim teritorijem.

73

ukupna ušteđevina građana + ukupni profit QEAD = ------------------------------------------------------

troškovi funkcioniranja administracije

Obrazloženje Ovaj zakon sačinjen je na osnovu pretpostavke da se opća ljudska proizvodnja

dijeli na dvije velike grane: proizvodnju materijalnih dobara i proizvodnju humanog života, koju sam u ekonomskim radovima nazivao »proizvodnjom radne snage«. Ona prva odvija se u tvorničkim pogonima, a ova druga u domaćinstvima. Materijalna dobra proizvode se kroz potrošnju radne snage, a radna se snaga proizvodi potrošnjom materijalnih dobara. Obje ove vrste proizvodnje odbacuju višak vrijednosti. Onaj višak koji se ostvari u tvorničkim pogonima zove se profit, a onaj koji nastaje u domaćinstvima (višak dohotka nad troškovima života, koji su zapravo troškovi proizvodnje radne snage) obiteljska ušteđevina - »ukupna ušteđevina građana«. Obje ove vrste "viška vrijednosti" su osnovne komponete BNP- a - brutto-nacionalnog-dohotka.

QEAD - kvocijent efikasnosti administrativne djelatnosti je brojka koja pokazuje kolikog dohotka stvaranje omogućuje administracija produktivnim društvenim subjektima za svaku novčanu jedinicu koja se troši na njeno održavanje i funkcioniranje. QEAD se može shvatiti i kao index koji pokazuje kolika je stopa proizvodnje nacionalnog dohotka.

Član 5.Osobe koje su na vlast došle putem legalnih demokratskih izbora imaju

neosporivo pravo na vršenje vlasti, u skladu sa zakonom, sve dok visina QEAD-a nije manja od npr. 2. Ako visina QEAD-a padne ispod te razine, vlade ili osobe koje su odgovorne za taj pad visine QEAD-a, dužne su automatski dati ostavku na svoje položaje.

Član 6.Svako produžavanje mandata, nakon što je visina QEAD-a pala ispod najniže

dozvoljene razine (npr. 2) smatra se krivičnim djelom uzurpacije vlasti, koje će se kazniti zatvorom, a zastarjeva tek nakon npr. 25 godina.

Član 7.Prikrivanje istinitih i davanje neistinitih podataka o visini QEAD-a smatra se

krivičnim djelom obmane, koje će se kazniti zatvorom, te koje zastarjeva tek nakon npr. 25 godina.

Član 8.Dohodak osoba zaposlenih u državnoj administraciji određuje se na osnovu

cjenika radnih sati, kojeg u obliku slijedeće tablice ispostavlja nadležni državni organ.Vrijednosti na tablici i njihovi odnosi samo su pojednostavljeni primjer. Vidi tablicu. 2.

Tablica 2

QEAD

CIJENE RADNIH SATI RAZLIČITIH KVALIFIKACIJA I HIJERARHIJSKE VISINE U $

KOMUNA REGIJA DRŽAVA

NKV

KVVKV

MN1 MN2 MN3NKV

KVVKV

MN1 MN2 MN3NKV

KVVKV

MN1 MN2 MN3

74

12345678910

1,0 1,3 1,7 2,2 2,9 3,7 4,8 6,2 8,010,4

1,3 1,7 2,2 2,9 3,7 4,8 6,2 8,010,413,5

1,7 2,2 2,9 3,7 4,8 6,2 8,010,413,517,0

3,7 4,8 6,2 8,010,413,517,022,729,538,3

4,8 6,2 8,010,413,517,022,729,538,349,7

6,2 8,010,413,517,022,729,538,349,264,6

1,0 1,3 1,7 2,2 2,9 3,7 4,8 6,2 8,010,4

1,3 1,7 2,2 2,9 3,7 4,8 6,2 8,010,413,5

1,7 2,2 2,9 3,7 4,8 6,2 8,010,413,517,0

4,8 6,2 8,0 10,413,517,022,729,538,349,7

6,2 8,010,413,517,022,729,538,349,764,6

8,010,413,517,022,729,538,349,264,683,9

1,0 1,3 1,7 2,2 2,9 3,7 4,8 6,2 8,010,4

1,3 1,7 2,2 2,9 3,7 4,8 6,2 8,010,413,5

1,7 2,2 2,9 3,7 4,8 6,2 8,010,413,517.0

6,2 8,0 10,413,517,022,729,538,349,764,6

8,010,413,517,022,729,538,349,764,683,9

10,413,517,022,729,538,349,264,683,9109,

Kratice NKV, KV, i VKV označavaju stupanj kvalificiranosti, a MN 1, MN 2, i MN 3 označavaju managerovu hijerarhijsku visinu.

Član 9Cijena radnog sata osobe zaposlene u administraciji ovisi o kvalifikaciji ili

rangu zaposlene osobe, te o visini QEAD-a koji je postignut u administrativnoj jedinici u kojoj je ta osoba zaposlena, a ukupni sedmični, mjesečni, ili godišnji dohodak ovisi o cijeni radnog sata, broju odrađenih radnih sati i efikasnosti njenog osobnog rada.

Član 10.Povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata u pojedinoj administrativnoj

jedinici dozvoljeno je isključivo na osnovu prethodno povećanog ili smanjenog QEAD-a, odnosno na osnovu povećane ili smanjene efikasnosti. Svako drukčije povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata je krivično djelo.

Član 11.Svaka administrativna jedinica dužna je na kraju obračunskog razdoblja javno

iskazati troškove svog funkcioniranja, kao i visinu, QEAD-a. Također je dužna pokazati da li je sav živi rad kojeg je zapošljavala platila točno toliko koliko propisuje tablica.

Član 12.Za zapošljavanje u administrativnoj službi, onih osoba koje se ne zapošljavaju

na osnovu izbora, nego na osnovu proste potražnje za radnom snagom, potrebna je suglasnost obiju stranki - vršioca vlasti (managera) i (budućeg) službenika - a za raskidanje radnog odnosa dovoljna je odluka samo jedne stranke; ili poslodavca (vršioca vlasti - managera), ili službenika.

Posljedice primjene ovog zakona

Visina QEAD-a ovisi o tome koliko su efikasne one dvije vrste proizvodnje (proizvodnja radne snage i proizvodnja raznih roba, usluga etc.), jer o njihovoj efikasnosti ovisi veličina brojnika one formule (ukupna ušteda + ukupni profit), a što je veći taj brojnik veći je i QEAD.

Budući da je glavni interes administracije što veći QEAD, administracija će nesumnjivo stalno htjeti biti na usluzi onim dvjema vrstama proizvodnje i donositi će takve propise koji će im omogućiti što veću profitabilnost.

Općenito govoreći, ako bi dužina mandata administracije, njena moć i ugled ovisili o visini QEAD-a, onda bi ona uvijek nastojala smanjiti troškove svog funkcioniranja (koje namiruje porezima, prirezima, carinama itd.), do one granice,

75

nakon koje bi svako daljnje snižavanje troškova smanjivalo njenu efikasnost. Posljedica te težnje za smanjivanjem troškova vlastitog funkcioniranja bilo bi permanentno pojavljivanje novih rješenja, racionalizacija i inovacija koje bi sve više snižavale granične troškove funkcioniranja administracije. Time bi se konačno i administracija, iz društvenog subjekta koji troši nacionalni dohodak, pretvorila u subjekta koji sudjeluje u njegovom stvaranju. Naime, kad se administracija svede na najmanju moguću mjeru (pod uvjetom da ostane efikasna), onda izdaci za njeno funkcioniranje društvu donose korist, dobit.

Ovisnost o visini QEAD-a prinudila bi administraciju da se ograniči samo na bavljenje onim djelatnostima koje mu povećavaju visinu. Bavljenje ostalim djelatnostima ne bi joj se isplatilo, niti bi ona mogla imati interesa za njih. Administracija bi se, dakle, koncentrirala isključivo na ekonomsku politiku i što funkcionalnije uredjivane društva. To bi, s jedne strane, omogućilo veću specijaliziranost i stručnost administracije, pa stoga i veću efikasnost, a s druge strane, to bi dalo više slobode ostalim ne-privrednim subjektima u društvu.

Osvrt na osvrtČesta reakcija na ove zakone bila je žalba: Da ćemo - ako se oni usvoje -

morati nešto raditi. To je sasvim točno. A ako se i ti plašiš toga, mogu ti reći da češ raditi čak manje nego sada, a živjeti češ puno bolje, mirnije i sigurnije. U državi u kojoj najveći broj njenih građana radi neki koristan posao, ima svega u obilju, sve je jeftino i ne živi se teško i nesigurno.

Ovo, naravno, nisu svi zakoni koji su potrebni nekom društvu, nego samo oni temeljni, na osnovu kojih se društvo organizira, i o kojima ovisi hoće li ono biti bogato ili siromašno. Eto, toliko.

Da li su ovi zakoni nekakva utopistička tvorevina itko može biti zainteresiran za njihovu primjenu?

Da li je neki ovakav projekt istinski svrsishodno sredstvo za razvoj društva ili puka utopija, može se vidjeti iz toga koliko bi subjekata u društvu moglo imati interesa za njegovo etabliranje.

Za etabliranje onog prvog zakona, Zakona o kontroli efikasnosti rada managera najviše bi mogla biti zainteresirana državna administracija, jer ona bi njime dobila puno izdašniji i pouzdaniji izvor prihoda za vlastito izdržavanje, i to takav izvor o kojem bi morala puno manje brinuti nego o ovome što postoji sada. Stoga neće biti nikakvo čudo ako se ona bude intezivno trudila oko etabliranja tog zakona. Uostalom, već sam pokazao da je ona, u Zapadnim društvima, već poslije Drugog svjetskog rata, pristupila izradi nečeg vrlo sličnog.

Zbog stalne kontrole efikasnosti i ekonomičnosti poslovanja, pravednog plaćanja rada i sigurnosti zaposlenja, za taj zakon bili bi zainteresirani gotovo svi zaposleni, osim stanovitog broja managera, jer on gotovo svu odgovornost za poslovanje poduzeća stavlja na njihova leđa. No ako bi kriteriji efikasnosti bili umjereni, kao što bi stvarno i trebali biti, onda bi on pružao sigurnost i velikoj većini managera, a bio bi neprihvatljiv tek za jedan manji dio njih - za one koji svoju karijeru grade na tome što vrlo spretno, lijepim izgovorima i frazama prikrivaju slabe rezultate i one koji bi se osjećali nesposobnima da zadovolje i te, umjerene kriterije.

Pored ovoga, manageri bi više preferirali ovaj zakon, tj. umjetnog vlasnika, nego živoga, jer on ne može biti uvredljiv, bezobrazan, nervozan, nepouzdan ili prevrtljiv u svojim zahtjevima, što je vrlo čest slučaj sa živim vlasnicima.

76

Što se tiče zainteresiranih za primjenu drugog zakona, Zakona o kontroli efikasnosti vlasti, stvar je malo škakljivija.

Onome ko pažljivo pročita ovu raspravu biti će sasvim jasno da je već i današnjem društvu potreban neki zakon koji bi omogućio pouzdanu kontrolu vlasti i tako osigurao produktivno funkcioniranje društva i, u krajnjoj liniji, normalan razvoj civilizacije. Ali to uvjerenje, u politici, znači vrlo malo, pa makar ga dijelio i vrlo velik broj ljudi, jer to uvjerenje neće automatski rezultirati i etabliranjem tog zakona. Njegovo etabliranje ovisi o tome da li u društvu postoje, ili bi se mogle izdiferencirati i formirati dovoljno velike interesne grupe, tj. takve skupine ljudi kojima bi bilo u neposrednom interesu da se on primjeni. Ovdje ćemo ogledati postoje li takve grupe, odnosno: da li se one mogu formirati.

To možemo vidjeti iz ove formule :

ukupne ušteđevine + ukupni profiti--------------------------------------------------- = Q E A D troškovi funkcioniranja administracije

Brojnik formule ukazuje na dvije velike grupe. Faktor “ukupne ušteđevine” reprezentira potrošače, grupirane u obitelji, a i one izvan nje, a ukupni profiti“ sve vlasnike kapitala i sve zaposlene (izvan administracije). Faktor “troškovi funkcioniranja administracije” reprezentira sve zaposlene u administraciji.

Za primjenu zakona zalagali bi se vlasnici kapitala, poduzetnici i gotovo svi zaposleni koje predstavlja faktor “ukupni profiti” i to zbog toga što bi povećao njihove dohotke, smanjio poreze i ostale takse, a i zato što bi se, na razini cijelog društva rad pravednije plaćao, a samo zaposlenje bilo bi sigurnije.

Među zainteresirane spadaju i “ukupne ušteđevine”, tj. potrošači: žene koje vode domaćinstva zaposlenici i umirovljenici, te nezaposleno stanovništo. Oni bi bili zainteresirani zbog toga što bi taj zakon pogodovao povećavanju ušteđevine i životnog standarda općenito, i to prvenstveno snižavanjem troškova održavanja života, tj. putem snižavanja cijena namirnica i svega ostalog bez čega se ne može živjeti.

Posebna grupa zainteresiranih bili bi znanstvenici svih profila, jer bi primjena onog zakona znatno povećala njihov dohodak i društveni ugled. Ova grupa ne bi dala velik broj glasova za primjenu zakona, ali ona je vrlo utjecajna, pa bi znatan broj ljudi, zbog njihovog snažnog utjecaja glasao za njegovu primjenu.

Protiv primjene zakona glasali bi gotovo svi oni koje predstavlja nazivnik, “troškovi funkcioniranja administracije”, i to zbog straha da bi zakon utjecao na smanjenje njihovog dohotka i na povećanje efikasnosti rada. No ovaj strah ne mora nužno biti opravdan, jer bi primjena našeg zakona, iako bi, u početku vjerojatno smanjila dohodak zaposlenih u administraciji, ipak povećala njen ugled i društvenu moć, a kasnije, sasvim sigurno i dohotke administratora. No ovo bi mogli shvatiti samo oni lucidniji i obrazovaniji pripadnici administracije, tako da bi vrlo rijetki iz tog tabora glasali za primjenu zakona.

Prethodna kratka analiza pokazuje da je ona interesna grupa koja bi glasala za primjenu ovog, drugog zakona ipak dovoljno velika da bi mogla odnijeti pobijedu na izborima ili nekakvom referendumu i čini se da je problem samo u tome što nedostaju ljudi koji bi širu javnost upoznali sa samim zakonom i njegovim prednostima pred postojećima, i, naravno, u otporu administracije koja bi najradije da takvog zakona uopće nema, i koja će vjerojatno učiniti sve što je potrebno da on ostane nepoznat. To

77

je pokazala i dosadašnja politička praksa, tj. dosadašnji odnos političara i državne administracije prema ovom zakonu.

Mislim da je upravo to ono što će uspješno sprečavati etabliranje nekog ovakvog zakona, sve dok širi slojevi administracije ne počnu shvaćati da on može ojačati njen društveni položaj. Ne postoji, naime, niti će ikada postojati takva sila koja bi administraciji mogla nametnuti neki takav zakon. Stoga njegovo etabliranje ovisi o tome koliko će se ona brzo prosvjećivati.

No, da bi ste još jasnije uvidjeli razliku između onog zakona i utopističkih projekata, pokušajte otkriti da li su postojale i da li postoje interesne grupe koje bi htjele osnovati neko društvo na osnovu Platonove Države, Morusove Utopije ili Campanellinog Grada Sunca. Baš zbog nepostojanja neke takve interesne grupe, Platon je otišao na Siciliju gdje je sam pokušao osnovati državu po svojoj zamisli.

Utopističnost takvih projekata kao što su Platonov, Morusov, Marxov i drugi bila je u očekivanju da će oni funkcionirati, a utopističnost ovog, mog projekta jest, čini se, u očekivanju da bi on mogao biti uspostavljen.

Govoreći ozbiljno, prava slabost ova dva zakona možda je u tome što su oni suviše egzaktni. Današnje društvo, naime, nije toliko egzaktan entitet, pa ih ono odbija. No, s druge strane, društvo teži ka sve većoj svojoj, unutarnjoj egzaktnosti, pa tom svojom težnjom izlazi ususret etabliranju ovakvih zakona.

Toliko o utopističnosti i realističnosti, odnosno stvarnoj svrsishodnosti ovog projekta. To smo bili dužni trezvenosti, poštenju i istini.

***

A sada još nešto podrobnije o administraciji. To mi se čini vrlo važnim.Opet copy- paste iz Tajne povijesti svijeta.«Gornja se moja strahovanja i očekivanja u pogledu nužnosti i mogućnosti

kontrole efikasnosti administrativne djelatnosti ne temelje samo na nekim mojim patološkim strahovima ili lijepim i plemenitim željama, nego na stvarnim potrebama suvremenog čovjeka i na opravdanim i promišljenim očekivanjima i zahtjevima sociologa i državnika, koji su i sami pokušali otkriti kako bi se kapitalistički sistem rada i građansko društvo (ali i komunističko) mogli učiniti što funkcionalnijim i humanijim, a djelatnost birokracije boljom i...podnošljivijom.

Auguste Comte govorio je o nekoj novoj, »pozitivnoj religiji« koja bi utjecala na humanizaciju odnosa u društvu i povećanje njegove funkcionalnosti i progresivnosti.

U «Društvenoj podjeli rada», Durkheim je govorio da će kapitalizam morati iznaći neki «novi moralni konsenzus» ili kodeks po kojem će se uistinu pravedno plaćati individualni i profesionalni doprinosi općem društvenom bogatstvu i napretku, a koji će ujedno, individuama i zajednicama, vrlo jasno pokazivati što one, na osnovu razuma i opravdano, mogu očekivati od svog rada, kako bi se izbjegle nerealno velike želje, te razočaranja, depresije, i društvene anomije koje ih redovito prate. Taj bi «novi moralni konsenzus» urodio bržim i harmoničnijim, ali i lakšim društvenim, odnosno civilizacijskim napretkom. On bi trebao biti tako projektiran da sprečava tiraniju države i društvenih organizacija nad individuama, ali i ekstremni individualizam, koji redovito vodi ka društvenim anomijama, duhovnom regresu i raznim vrstama suicidnih ponašanja koji mogu zahvatiti i cijele nacije ili društva.

Za razliku od Marxa, Durkheim je vjerovao da se taj «novi moralni konsenzus» (kojeg smatra neophodnim) može ugraditi u kapitalistički sistem i građansko društvo, te da je to jedan od nezaobilaznih uvjeta njegovog opstanka.

78

S druge strane, Marxov učenik i sljedbenik V. I. Lenjin, koji je bio državnik i «praktičar» često je govorio da revolucionarna promjena od kapitalizma ka socijalizmu nije dovoljna i naglašavao da socijalizam ima potrebu za nečim takvim kao što je Durkheimov «novi moralni konsenzus». Na uspostavi tog novog konsenzusa nije doduše napravio ništa, ali je izoštrio viđenje problema i ustanovio da ih uglavnom stvara administracija, koja bi ih trebala rješavati. Prvi je poveo sustavnu borbu protiv nje. Nažalost, s potpuno promašenim sredstvima i strategijom. Pokušao je posao administracije učiniti tako jednostavnim «da ga može obavljati svaki seljak» Jedini rezultat bio je još slabije funkcioniranje administracije i cijelog društva.

Drugi značajan čovjek koji je pokušao zauzdati administraciju bio je veliki Američki predsjednik F. D. Roosevelt. Team od kojeg je trebalo početi zauzdavanje administracije bila je direkcija TWA – uprava za izvođenje javnih radova u dolini Tenneseya. Administracija je prilično glatko izigrala ovaj Rooseveltov pokušaj i sve napore njegovih brojnih suradnika koji su se entuzijastički i nesebično borili za njegove (i svoje) ciljeve (a i ciljeve cijelog društva).

Mao Ze Dong pokušao je u Kini, tokom Kulturne revolucije, provesti akciju vrlo sličnu Lenjinovoj. Ustvari, cijela se Kulturna revolucija, što otvoreno, što prikriveno ustremila na obračun s administracijom i pokušaj podvrgavanja njenih interesa interesima društva. Nije postignut nikakav napredak u tom pravcu, nego, štaviše, samo nazadak, što je i logično, jer se djelatnost administracije ne može popraviti njenim unutarnjim kvarenjem, unazađivanjem, sakaćenjem ili devastacijom.

Od brojnih praktičnih pokušaja ovdje je vrijedno spomenuti još i dugotrajne pokušaje cijelog niza Kanadskih vlada, koje su htjele administraciju učiniti poslušnim i korisnim društvenim instrumentom koji bi surađivao na društvenoj dobrobiti. Jedini rezultat bio je javno sprdanje kanadske administracije sa političarima na vlasti i hvalisanje da oni od političara prave budale i sve drugo što god zažele, a da njihove odluke koje bi škodile interesima administracije lako i jednostavno izigraju i ne provedu ih u stvarnost.

Max Weber je, poput Durkheima, naglašavao neophodnost jednog novog instrumenta ili institucije koja bi omogućila racionalnije funkcioniranje građanskog društva, što je takodjer smatrao uvjetom njegovog opstanka. No, za razliku od Durkheima, koji je govorio o novom moralu, Weber je bio puno bliže istini i izvorištu problema, pa je govorio o nužnosti parlamentarne kontrole administracije. Parlament bi, po njegovom mišljenju, morao sadržavati još i nekakav odbor posredstvom kojeg bi zastupnici mogli kontrolirati rad administracije. Ova njegova ideja nije nigdje provedena u praksu, a i da jest, prošla bi puno gore nego one, netom spomenute akcije Kanadskih vlada, jer bi lukavi, stručni, i cijelog života uvježbavani administratori puno lakše izlazili na kraj sa sirotim parlamentarnim zastupnicima, političarima amaterima, koji nemaju nikakve moći, i o upravno-pravnim postupcima redovito nemaju gotovo nikakvog pojma, a u politici su tek privremeno, dok im traje zastupnički mandat.

Čitatelj koji je čitao moje ekonomske spise vidi da dosadašnja borba protiv administracije u mnogim svojim crtama sliči na borbu protiv kapitala – borbu koju su tokom mnogih stoljeća vodili moralisti, religiozni i društveni reformatori, utopisti, «revolucionari», «humanisti» i drugi subjekti koji nisu znali što je zapravo kapital i stoga su, nehotično nastupali s antipovijesnih i anticivilizacijskih, ontoklastičkih pozicija. Kako je poznato, kapital je pokopao i nadživio sve njih, a administracija ili birokracija već je pokazala da će na sličan način obračunati sa onima koji pokušavaju obračunati s njom.

Što dakle s administracijom?

79

Inspiracija za dopunu i preciziranje našeg odgovora na ovo pitanje dolazi sa jednog, pomalo neočekivanog mjesta i neočekivanog mislioca, F. Bacon-a

On je svojevremeno rekao da «prirodu pobjeđujemo pokoravajući se njenim zakonima.»

Slično se može reći i o tiraniji administracije. Njenog se terora možemo osloboditi pokoravajući se zakonima njenog unutrašnjeg razvoja, a i zakonima razvoja samog društva – umjetnog organizma.

Naprijed izloženi Zakon o kontroli efikasnosti vlasti (ili administracije) stimulirao bi administraciju upravo na njen unutrašnji razvoj, koji bi ju trebao učiniti i funkcionalnijom, uglednijom i udobnijom za rad njenih pripadnika, a također i unosnijim izvorom osobnih prihoda. Taj bi zakon, dakle, direktno, velikim nagradama, stimulirao administraciju na to da povećava svoju funkcionalnost, vlast, ugled i dohodak, ali da ih povećava samo na takav način koji bi doprinosio ostvarenju ciljeva društva Pored toga taj zakon ima i vrlo egzaktno i vrlo precizno mjerilo njene funkcionalnosti odnosno efikasnosti ili društvene korisnosti, mjerilo koje se ne može lako izigravati.

U državi koja bi ozakonila neki takav zakon kao što je izloženi Zakon o kontroli efikasnosti vlasti (ili administracije) bilo bi svejedno da li bi na položaje današnjih političara dolazili ljudi iz redova administracije ili odnekud drugdje, jer onaj bi zakon tražio samo dovoljnu efikasnost. Njegove zahtjeve mogli bi ispunjavati samo najbolji među najboljima, nezavisno od svog profesionalnog ili društvenog porijekla, i to samo jedno kratko vrijeme, dok su u optimalnom naponu svojih sposobnosti.

Eto, za razliku od svojih prethodnika, koji su se okušali u kroćenju administracije, ja ne vjerujem da bi za te svrhe bila dobra neka nova religija ili moral, a ne vjerujem niti to da bi se to moglo postići nasilnim postupcima nad administracijom niti njenom devastacijom. Kao što sam već, više nego jasno izložio, to bi se moglo postići etabliranjem nekog takvog zakona kao što je već izloženi Zakon o kontroli efikasnosti vlasti (ili administracije). Taj zakon uvukao bi administraciju u onaj krug motiviranih društvenih subjekata i tako joj omogućio da, ostvarujući svoje vlastite, najviše i najveće interese, ostvari i one ultimativne interese društva i živih ljudi uopće, odnosno, da joj isključivo ostvarivanje ciljeva društva bude sredstvom ostvarivanja vlastitih interesa.

Najparadoksalnije od svega što bi se moglo reći o suvremenoj administraciji jest to da je ona, u odnosu na društvo kojim upravlja, u istom položaju kao i Rimski robovi u vrijeme kasnog Rimskog carstva – niti je dobro plaćena ako dobro radi, niti slabo u slučaju lošeg rada. Stoga ona, poput onih kasnoantičkih robova, može biti samo prisiljena na upravljanje društvom. A budući da se bez nje ne može, više joj se, kao što sam već rekao, isplati opstruiranje vlastitog posla nego produktivno bavljenje njime. I to tim više što taj posao, posao upravljanja, za golemu većinu administrativnog osoblja, nije nimalo ugodan ni smislen, a niti dovoljno plaćen. Kamo vodi takav odnos, može se vidjeti i iz sudbine Rimskog carstva.

Ovo što sam upravo rekao čini se kao nekakav lukavi sofizam, ali podsjetite se, molim vas, na činjenicu sve češćih i masovnijih štrajkova državne administracije. Pa ne bi administratori štrajkali da im je dobro!

Aktualni odnos administracije i društva mogao bi se, sažeti na slijedeće: Nit je administracija zadovoljna društvom, a niti društvo administracijom. To mi se čini dovoljnim razlogom za razmišljanje o njegovoj promjeni.

Etabliranjem Zakona o kontroli efikasnosti vlasti i Zakona o kontroli efikasnosti rada managera ne bi se izvela nikakva krvava revolucija, ali bi društvo,

80

koje bi u svoj ustav ugradilo takva dva zakona, postalo približno toliko produktivnije od ostalih, koliko je npr. robovlasničko društvo bilo produktivnije od plemenske zajednice, ili toliko koliko je kapitalizam bio produktivniji i progresivniji od feudalizma, kojeg je srušio i na čije se mjesto postavio.»

Pokušat ćemo to razjasniti na još jedan, slijedeći način.

Suverenitet?

Ono što je vlasništvo u okviru privatnog, stvarnog prava, to je suverenitet u sferi politike ili pak, bolje, javnog ili državnog prava, jer svaka politika i politička funkcija traže legitimitet i potvrdu svoje valjanosti baš u pravu. To su tražili čak i pape i najmoćniji carevi. A i danas se netko može smatrati legitimnim vladarem ili državnikom tek ako su njegova funkcija i način na koji je došao do nje u skladu sa ustavom i ostalim zakonima. No da se vratimo našem problemu.

Vlasnik, dominus ili proprietarius je onaj ko nad nekom «tjelesnom» ili «bestjelesnom» stvari, res ima sva tri prava: ius utendi, ius fruendi i ius abutendi.

Ako netko nema i ovo zadnje pravo, ius abutendi, nego samo onda dva prva; ius utendi i ius fruendi, onda nije vlasnik nego samo posjednik.

Slično stoji stvar i u politici.Suveren može biti samo onaj ko nad državom ili narodom također ima

neograničenu vlast, odnosno sva tri ona prava; ius utendi, ius fruendi, i ius abutendi.

Suverenitet je nekakvo političko vlasništvo.Ako netko ko obnaša nekakvu vlast nema i ono treće pravo, ius abutendi,

onda nije suveren nego samo nekakav funkcioner, dužnosnik - politički ili društveni posjednik - posjednik nečeg, neke «bestjelesne stvari», res, koja je političke ili društvene naravi.

Već od najranijih vremena vode se diskusije o tome može li jedna osoba, vladar biti istinski suveren.

Mišljenja su, naravno, oprečna, dijametralno suprotna.Neki smatraju da je vladar istinski suveren, a neki pak da je on samo zastupnik

naroda koji mu je povjerio svoju vlast, te da jedino narod može biti istinski suveren i da jedino on može imati i pravo ius abutendi koje omogućuje neograničenu vlast.

Te su prepirke počele već davno prije nastanka Grčke civilizacije, a traju još i danas.

Mi ćemo spomenuti samo dva vrlo poznata zakona koja se odnose na tu stvar. Prvi je rimski Lex de imperio ili Lex regia Navodno je nastao negdje oko

60.te godine naše ere, u vrijeme Vespazijanove vladavine. Tekst tog zakona - na kojeg su se pozivali rimski carevi i neki od velikih pravnika - ili nekakav drugi dokument o njegovom nastanku ili postojanju još nije pronađen. Ovaj zakon navodno je cara smatrao suverenom. Na njega se oslanjao i Justinijan kad je u Digesta proklamirao da «ono što odredi car ima snagu zakona.»

Nasuprot ovome zakonu stoji, također rimski, Lex digna vox , što ga je 429. naše ere proklamirao i etablirao Theodosius II, a koji stoji na stanovištu da jedino narod može biti suveren, ali da svoj suverenitet može privremeno povjeriti i jednom čovjeku, koji tim pravno-političkim činom postaje vladar, ali da je taj vladar samo zastupnik naroda i njegovih interesa.

Među značajnijim misliocima, ovo je mišljenje mnogo kasnije zastupao, i T. Hobbes, koji je još izričito naglasio da narod ima pravo, i čak dužnost svrgnuti vladara u slučaju abuzivne upotrebe vlasti.

81

Ovdje nećemo dalje nastavljati polemiku oko suvereniteta koja traje već tisućama godina, nego ćemo samo kroz prizmu tog problema, tj. s pravnog aspekta ogledati današnji državni, pravni, politički i društveni položaj položaj administracije, o kojem smo se gore već dosta jasno izrazili.

Administacija koja upravlja današnjim državama, od sva ona tri prava koja čine vlasništvo i suverenitet ima samo ius utendi. Nema čak ni pravo ius fruendi.

Tako, dakle, gledano strogo pravno, administracija doista ima ista prava i isti položaj kojeg su imali i antički robovi.

Ako dobro radi i trudi se oko dobrobiti društva, ona nema pravo na dio boljitka kojeg je ostvarila. Stoga joj je najekonomičnije i najracionalnije ili najmudrije da, poput antičkih robova, radi što je moguće manje i lošije, i to tim više što je svjesna toga da će ju država morati plaćati, jer inače neće moći nastaviti niti s tim, lošim radom pa će sve propasti u kaosu.

Eto, toliko na najstroži i najpraviji, odnosno najobjektivniji način o stvarnom položaju današnje administracije. Misli li netko drugačije, ili suprotno, neka to pokaže i dokaže.

Ako bi, međutim, administracija prihvatila onaj Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti, bitno bi proširila svoja prava, jer bi dobila bi još i pravo ius fruendi, tj. pravo na korištenje dijela društvenog boljitka kojeg je pomogla ostvariti svojim zalaganjem. To je veoma važan razlog da se administracija, upravo radi ostvarivanja svojih interesa, podvrgne onom zakonu.

S druge strane, također radi ostvarivanja svojih interesa i radi što boljeg društvenog statusa i ugleda, ona bi sama, iz svojih redova izbacivala loše upravljače, službenike ili štetočinje, a također bi nastojala što je moguće više pojednostaviti svoje poslove te olakšati i smanjiti potreban rad. Time ne bi smanjila svoje dohotke, nego ih, štoviše, povećala.

Eto, samo toliko, da gledajući kroz prizmu prava i pravde, ukažemo na to kakav je stvarno položaj današnje administracije i kako bi ga ona mogla poboljšati. Ne treba posebno govoriti o tome da bi se time znatno poboljšalo i stanje u cijelom društvu.

Sada kad smo to pokazali, bilo bi dobro da se opet, nakratko vratimo problemu suvereniteta.

Jasno je da administracija ne može imati suverenitet, ma koliko bila velika, moćna i dobra vlast koju obnaša. Prije će biti da bi suverenitet mogao imati narod koji joj je povjerio funkciju vlasti.

No zapitajmo se: Ima li bilo koji narod pravo abuzivno se odnositi prema vlastitom ljudstvu i dobrima kojima raspolaže, i očekivati da ga u tome nitko ne sprečava ni ometa, a niti kažnjava?

?????!!!!!Odgovorimo na to jednim drugim pitanjem.Ima li pravo svjetska zajednica postaviti embargo i izolirati neki narod i

ugroziti mu opstanak ako se ontoklastički i nehumano odnosi prema svom ljudstvu i dobrima kojima raspolaže.

Evo nekoliko pitanja o naravi, odnosno o ontogeničnosti stvarnih političkih akata iz novije povijesti.

Da li je intervencionistička akcija protiv Sovjetskog saveza i Sovjetske vlasti bilo nešto dobro, pravo i pravedno?

Da li je svjetski savez i rat protiv naroda koji su bili prihvatili nacizam i fašizam bilo nešto opravdano, a isto tako i plaćanje ratne odštete i kažnjavanje ratnih zločinaca na kraju rata. To je, posebno napominjemo, bio svjetski savez i rat ljudske

82

vrste protiv nekolicine nacija koje su bile krenule ekstremno, i maligno ontoklastičkim putem.

Embargo i izolacija Kube, Grenade, Hrvatske, Srbije...???Ova pitanja ukazuju na to da narod možda i ne može biti suveren, nego bi to

prije mogla biti ljudska vrsta.Također ukazuju i na to da pravo nije proizvod naroda, kako su mislili pravni

historicisti, nego proizvod jedne ontogenične, ili, ako hoćete, nomogenične, nomotetičke ili politogenične vrste.

To je u skladu i s našom definicijom prava kao: ospoljenog voljnog instrumenta kojim ljudska vrsta sebe motivira i prisiljava na ostvarivanje svojih ciljeva.

Uspostavljanje prava i pravde je, kako smo već rekli također i temeljna dužnost svake takve, ontogenične vrste.

Dužnost, obaveza????U odnosu na koga, ili što???Ove zadnje riječi, odnosno pitanja upućuju na to da možda ni ljudska vrsta nije

nekakav apsolutni suveren.Ali, nećemo dalje.

NapomenaIako ovi zakoni koje sam gore izložio, kako se i izrijekom kaže, ozbiljuju

bićevitost kapitala ili pak dovršavaju razvitak njegove bićevitosti do potpunosti, i, kao takvi, naizgled, uspostavljaju neki novi pravno-ekonomski odnos ili poredak, ipak tu se radi samo o nekakvoj mikro ili minikodifikaciji ili prostom zapisivanju onih normi pravno-ekonomskih odnosa koji su bili pravno-ekonomski i politički temelji kapitalizma, odnosno građanskog društva. To su bile norme kojer su zapovijedale stimulativno ili motivacijsko plaćanje rada - nešto vrlo pravedno - čime nažalost, kako sam gore upravo rekao, nije bila obuhvaćena i državna administracija. No klasa tzv. neposrednih proizvođaća, Nad čijom je sudbinom plakao Marx, usprkos povremenim epizodama stvarne neimaštine, nikad nije tako sigurno i dobro živjela kao tada, naročito nakon 1890 pa sve do današnjih dana, kad to dobro stanje počinje pokazivati znakove degeneracije i propadanja.

Paradoksalno je to da ovi, najpropulzivniji zakoni u cjelokupnoj ljudskoj povijesti, nisu postojali kao državni zakoni, nego samo kao prosto običajno pravo, običaj, kojeg je svaki vlasnik kapitala, poduzetnik ili manager primjenjivao kako je najbolje znao i mogao. Rezultat primjene i pridržavanja normi tog običaja bio je napredak kakvog do tada još nitko nije mogao ni sanjati.

U Komunističkom manifestu, već spomenuti radikalni protivnik kapitalizma, zagovornik pravde i branitelj radničke klase, Karl Marx govori čistu, neosporivu istinu kad kaže da je kapitalizam, u deset godina, ostvarivao takav napredak kakvog prijašnja vremena nisu ostvarivala niti kroz desetine tisuća godina.

No s vremenom se praksa «iskvarila». Običaj je ostao isti, ali su se «pokvarili» ljudi, ili, točnije, vremena, odnosno svjetskopovijesna, ekonomska i kulturna situacija. «Svijet se veoma obogatio» i više nije bilo toliko potrebno stvarati bogatstvo i blagostanje. Onima koji su bili zaposleni na dobrim, unosnim mjestima lakše je i ekonomičnije bilo drpati od već postojećeg bogatstva, nego stvarati novo, koje i nije bilo toliko potrebno kao nekada. Tako su manageri počeli upropaštavati poduzeća kojima su upravljali. Plaće su im bile to bolje što su poduzeća lošije stajala, A i vlasnici su nalazili načina da opljačkaju vlastita poduzeća i tako kapital pretvore u

83

prostu privatnu imovinu namjenjenu potrošnji, oslobođenu oporezivanja i deponiranu u nekoj od sigurnih banaka.

Zakon o kontroli efikasnosti rada managera samo je pisani oblik ovog, već dosta starog običaja koji je stvorio opće blagostanje i tako visoko podigao i razvio ljudsku civilizaciju. A ako bude propisan i od nekog zakonodavnog državnog organa, postat će, nakon toliko stoljeća, i pravi državni zakon kojeg se, zbog njegovih egzaktnih, brojčanih kriterija, neće više moći izigravati. Manageri više neće moći nekažnjeno varati i pljačkati poduzeća, vlasnike, dioničare, državna poduzeća ili zaklade. To neće biti moguće niti zbog toga što zakon - a što je možda od presudne važnosti - za razliku od običaja - predviđa i kazne za abuzivnu upotrebu kapitala. Običaji, naime, nisu predviđali nikakve takve, egzaktne kazne. Njih su zamjenjivali entuzijazam, osjećaj da je potrebno stvarati bogatstvo i strastvena volja da se ljudi žrtvuju tom cilju. Sada te volje više nema i potreban je pravedan zakon kao instrument motivacije, i još više prisile. Taj zakon mora sadržavati i kaznene odredbe, jer bez njih bio bi prosto strašilo i ruglo sebi samome i onome ko ga je stvorio.

Eto transformacijom onog dobrog običaja u pisani zakon, ponovo će se moći stvarati bogatstvo, i to puno vrednije, veće bolje, izdašnije i lakše nego ikada prije.

Čini li se to neupitnim i nedvojbenim??????E, ovdje valja biti krajnje oprezan. Treba se upitati.Što će bogatstvo svijetu koji je već vrlo bogat?I može li, u takvom, već bogatom svijetu, stvaranje bogatstva biti cijenjen, tj.

ugledan i vrijedan posao?«Debelu gusku - kaže jedna narodna poslovica – ne treba šopati».Što dakle?Treba li doista ponovo početi stvarati i uvećavati bogatstvo, ili je bolje da se

vratimo nekakvom neolitskom siromaštvu?A?Evo, da odmah kažem što mislim o tome u čemu leži rješenje. Nije problem u stvaranju i uvećavanju bogatstva, nego u načinu i oblicima

njegove upotrebe i potrošnje. Već sam na drugim mjestima govorio o tome da treba promijeniti i usavršiti ljudsku potrošnju.

Kako? U kom smjeru?Ono što se proizvede, mora biti svrsishodno potrošeno ili upotrebljeno. Uz

zadovoljavnje potreba, još jedan od razloga potrošnje je uživanje. Ne treba ga se ni najmanje odricati, ali treba paziti da popratna pojava tog uživanja ne bude nekakva šteta. Užitak je prolazan, a šteta koja se njime može učiniti je trajna i vrlo ju je teško i skupo otklanjati. Suvremene generacije obično uživaju tako da čine veliku štetu, no nju ostavljaju u nasljedstvo slijedećim generacijama.

Treba se ponovo sjetiti toga da ljudska vrsta ima neke natpovijesne ciljeve, i da joj opstanak nema nikakvog smisla ako ih ne ostvari. Nove generacije pripadnika ljudske vrste su ključni subjekt za njihovo ostvarivanje. No, ako se one budu bavile uglavnom otklanjanjem šteta koje su učinile prethodne generacije, boga mi ćemo se načekati dok ti ciljevi budu ostvareni. To je jedan od glavnih razloga za mjenjanje načina potrošnje, uživanja i zadovoljavanja potreba, i za ponovno i puno intezivnije stvaranje bogatstva.

Dalje.Ako imamo u vidu veličinu i razmjere onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste,

shvatit ćemo da ona nije nimalo bogata, nego još uvijek vrlo siromašna, a i to da joj

84

bogatstvo kojeg posjeduje baš i ne odgovara jako ostvarenju njenih najvažnijih ciljeva, potreba ili prohtjeva.

I ne samo to. Dok god opstojimo isključivo na jednom planetu, u opasnosti smo da u jednom jedinom trenu zauvijek nestanemo, i to prije nego smo se uistinu pojavili u univerzumu. Osiguranje opstanka vrste zahtjevan je, hitan i vrlo skup posao za kojeg treba angažirati enormno puno novca i općenito puno veće i puno drugačije materijalno bogatstvo, nego što ga vrsta sada posjeduje. Zamislite koliko će samo koštati neophodna obnova života prirodnog bića kojeg smo, po nekoj nezdravoj umjetničkoj sklonosti gotovo pretvorili u mtrvu prirodu.

Dalje, za stvarni uspjeh u tom poslu potrebno je svrsishodno ujediniti ili zaposliti najbolje i najmoćnije snage cijele ljudske vrste. To je pak, kako sam već često govorio na drugim mjestima, moguće samo pomoću jednog naprednijeg ili razvijenijeg, globalnog prava koje bi važilo za cijelu ljudsku vrstu.

«Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon!»Kad ljudska vrsta postane svjesna svoje ontogeničnosti i svoje misije, te

nesigurnosti sadašnjeg načina opstanka shvatit će da opet mora prionuti na posao stvaranja bogatstva, i to takvog koje će joj pored još većeg užitka i blagostanja osigurati prvenstveno trajni opstanak i omogućiti ostvarivanje onih njenih ultimativnih ciljeva.

***

Ali ovdje bi smo trebali biti puno precizniji u izjašnjavanju, pa je nužno da bitno točnije i preciznije izrazimo ono što je gore bilo rečeno o stvaranju bogatstva i opstrukciji njegova stvaranja.

Najprije bi smo se morali zapitati: o kakvoj je to «svjetsko-povijesnoj, ekonomskoj i kulturnoj promjeni riječ», promjeni koja je dovela do «kvarenja» poslovne prakse i oseke u stvaranju bogatstva

Da bi smo mogli odgovoriti na to pitanje, moramo pokazati što je zapravo ljudsko bogatsvo.

Po našem shvaćanju, svaki element i oblik ljudskog materijalnog i duhovnog bogatstava nije ništa drugo do neki od elemenata umjetnog bića kojeg je ljudska vrsta započela stvarati prije mnogo tisuća godina a završila u toku nekoliko zadnjih stoljeća. Iz tog, posljednjeg razdoblja datiraju oni zakoni, tj. točnije običaji stimulativnog ili motivacijskog plaćanja rada, koji su ljudskoj stvaralačkoj djelatnosti dali onaj veliki polet i euforički karakter.

Povijest je, po našem sudu ontogenički proces, proces stvaranja umjetnog bića.Načelno gledajući, umjetno biće je stvoreno, njegovo stvaranje uspješno je dovršeno, a s njim i svjetska povijest. Sada je potrebno prvenstveno upotrebljavati ga kao sredstvo za ostvarivanje ciljeva vrste.

Prije nego je ono bilo dovršeno radio je sam čovjek, a nakon njegovog dovršenja radi sāmo umjetno biće, je je bilo i stvarano radi toga da čovjeke zamjeni u radu. Sada čovjek, načelno gledajući, samo kontrolira njegov rad te raspodjeljuje i troši proizvode koje ono proizvede.

Ta je situacija bitno različita od onog stvaralačkog odnosa i one stvaralačke i radne euforije koja je vladala prije dovršenja stvaranja umjetnog bića. Novi odnos zahtjeva čak i stanovitu stvarlačku pasivnost, barem na području onih fundamentalnih istraživanja i djelatnosti.

U prvi plan dolazi raspodjela i potrošnja.

85

Trošeći ono što stvara umjetno biće, pored uživanja, i zadovoljavanja potreba, čovjek otkriva svojstva, nedostatke i vrline njegovih proizvoda i daje mu sugestije, u kom ih pravcu mora razvijati kako bi oni što bolje, rafiniranije i svestranije zadovoljavali čovjekove potrebe.

Što se tiče budućeg ljudskog rada, tj. čovjekove kontrole rada umjetnog bića, tu opet mogu u nepromijenjenom obliku važiti oni izvrsni običaji, ali sada ne više u formi prostog običaja, nego u formi zakona, Zakona o kontroli efikasnosti rada managera i Zakona o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti i još nekih drugih.

Kakve bi bile posljedice njihovog važenja?Prije svega, treba teći da bi ovi zakoni spriječili pretvaranje raspodjele u

grabež i pljačku, jer, jednostavno rečeno, oni bi dozvoljavali samo to da onaj ko bi efikasnije i produktivnije kontrolirao rad kapitala, da bi, dakle, taj, u skladu da pravdom, imao i veći dohodak, koji bi mu omogućio i veću, bolju i ugodniju potrošnju ili pak šire i rafiniranije uživanje i zadovoljavanje potreba i prohtjeva, a ko bi ga svjesno i namjerno abuzivno upotrebljavao i činio štetu, bio bi kažnjen.

Zakoni bi omogućili svakoj individui, grupi, poduzeću, klasi, profesiji ili državi da se bori za ostvarivanje isključivo svojih interesa, ali bi zauzvrat tražili to da načinom ostvarivanja tih svojih interesa ili ciljeva doprinose i ostvarivanju ciljeva grupe, društva ili pak ciljeva vrste. Veličina nagrade bila bi proporcionalna veličini doprinosa ostvarivanju ciljeva grupe, poduzeća društva, države ili vrste.

Zaposlenici bi imali pravo ius utendi i ius fruendi, ali ne i pravo ius abutendi. Kako smo već rekli, svjesna zloupotreba položaja ili funkcije ili činjenje štete bi se kažnjavalo.

Neki pak zakoni, koji ovdje nisu navedeni, sprečavali bi trošenje dobara koja bi trebala pripadati i budućim generacijama i zadiranje u njihova prava.

Čini se da bi upravo ovi zadnji zakoni najviše pridonijeli tome da se promijeni sadržaj i oblik ljudske potrošnje i da se ona učini svrsishodnijom za ostvarivanje ciljeva vrste. Takva bi potrošnja učinila svrsishodnom i smislenom i ponovno stvaranje specifičnog, svrsishodnog bogatstva i blagostanja - specifičnog i svrsishodnog po tome što bi puno više nego dosadašnje omogućavalo ostvarivanje interesa i ciljeva ljudske vrste, te razvedravalo i razveseljavalo srca živućih individua.

Ne mogu ljudi biti sretni dok god osjećaju da puno toga što rade, rade suprotno onome kako bi trebalo i čine više štete nego koristi. Ta pogledajte samo do kakvog je stanja dovedeno prirodno biće. Od pogleda na njegovo jadno stanje, na prljave rijeke i oceane, u srcu svakog čovjeka širi se mrak i čemer.

To bi, eto u najopćenitijim crtama bio ultima ratio iuris ona dva, a i drugih srodnih zakona.

Razvoj prava

Znanstvenici koji prikazuju povijest pravne znanosti i prava uopće, tj. Razvitak prava najčešće konstatiraju i ističu da je to uglavnom kontinuirani razvitak u kojem je rimsko pravo malo funkciju kičme ili čak možda nekog nacrta po kojem se i kasnije pravo detaljnije razvijalo. Ističe se i to da je Rimsko pravo bilo pravo robovlasničkog društva i da ima i radikalnih razlika između novog i starog, antičkog rimskog prava.

86

1Obitelj2Poduzeće i imanje 3Država4Vrsta

MementoOvi su zakoni vrlo moćno oruđe. Mnogi su sanjali o posjedovanju nečeg

takvog, ali im se snovi nisu ostvarili.Možeš ih pročitati, pomisliti da doista i nisu tako loši i ostati i dalje sjediti i

mudrovati uz čašicu lošeg pića i kukati kako su na vlasti sami lupeži i nesposobnjakovići, kako svi kradu itd. Neću se ni najmanje začuditi ako postupiš baš po tom, našem starom običaju.

Ali, možeš ih uzeti u ruke i osnovati neku novu stranku koja će ih zastupati; tražiti od stranke u koju si već učlanjen da ih uvrsti u svoj program, da se bori za njih (što joj neće nimalo škoditi): tražiti od Sabora da ih usvoji, objaviti ih, ili pak učiniti s njima nešto treće, što smatraš da bi moglo biti najbolje. To možda znaš bolje nego ja, koji nisam političar, nego znanstvenik. Ja stvaram oruđe koje ćeš ti upotrebljavati. To oruđe je zgotovljeno i držiš ga u rukama.

Veliko će ime steći onaj ko ga bude upotrebljavao ili se borio za njegovu upotrebu.

Ono o čemu bi sada trebalo reći nekoliko riječi

Pozor!

Slijedeće opaske ne spadaju u ovaj rad ali mogu pomoći da se lakše shvate neke od prethodnih tvrdnji.

Četiri definicije čovjeka:1. Kao prvu, najpoznatiju, a možda i najtočniju navodimo Aristotelovu koja

kaže da je čovjek Zoon logon ehon, ili, animal rationale – životinja koja ima razum, a možda bi bolje bilo reći: biće koje ima razum, a ne «životinja».

2. Druga je ona B. Francklina što kaže da je čovjek : «a tool making animal» -životinja koja pravi alat, oruđe.

3. Mi predlažemo da se čovjek shvati kao ontogenično biće – biće koje je sposobno stvoriti nešto bićevito – umjetno biće. Druge vrste bića sposobne su stvoriti isključivo razne stvari.

(O četvrtoj će definiciji biti riječi nešto kasnije.)Pod bićem podrazumjevamo Nešto određeno što ima moć samorazvoja i

samoodržanja, a stvar, iako je Nešto određeno, nema tih moći. Pod moći samorazvoja podrazumijevamo sposobnost postizanja ili

ozbiljavanja moći samoodržanja. A pod moći samoodržavanja mislimo prvenstveno na sposobnost stvaranja vlastite vrste, jer vrsta je besmrtan, ili beskonačan oblik egzistencije bića, nešto što u samom svom pojmu ili definiciji, et in subiecto sadrži beskonačnu samoodrživost. Moć samoodržanja, ili »samodovoljnost», kako ju naziva Aristotel, je - i po njegovom mišljenju - najviši doseg i konačni cilj u razvoju bića.

Toliko o osnovnim pojmovima. Vraćamo se materiji koja pomaže u shvaćanju čovjeka.

87

Eksperimentalna je psihologija na bezbroj primjera dokazala da i brojne razvijenije životinje imaju nekakav razum, te da čak i insekti znadu praviti alate. Na prvi pogled, ta bi činjenica trebala oboriti i Aristotelovu i Francklinovu definiciju, odnosno njihovo shvaćanje čovjeka. No to bi bio potpuno nemisaon odnos prema ovim - velikog poštovanja dostojnim – shvaćanjima čovjeka. Stoga bi ovom problemu trebalo pristupiti nekako drugačije.

Onakvo shvaćanje čovjeka, kakvo smo mi gore predložili pod rednim brojem 3., a koje kaže da je čovjek ontogenično biće, uključuje u sebe, i Aristotelovo i Francklinovo shvaćanje, a ne proturječi spoznajama egzaktne psihologije, jer je onaj Aristotelov «razum», kojeg on pripisuje čovjeku, zapravo i upravo ona ontogenička sposobnost intelekta, koju druge, nekakav-razum-imajuće-životinje nemaju. Ontogeničnost je sposobnost stvaranja umjetnog bića.

Što se tiče Francklinova shvaćanja, treba istaknuti da onaj alat ili oruđe kojeg stvara čovjek nije prosta stvar, nego umjetno biće - bićevito oruđe koje je sposobno raditi umjesto čovjeka. (Ovo, umjetno biće najpoznatije je - kako smo već bezbroj puta rekli - pod nazivom kapital.) Ovakvo tumačenje ne proturječi onome što je Francklin rekao, nego, štoviše daje širi, precizniji i potpuniji, ili čak onaj pravi smisao njegovim riječima i namjerama. Kad bi Francklin poznavao definiciju čovjeka - kao bića koje može stvoriti umjetno biće - mislim da bi se bez oklijevanja i dvojbi složio i sa samom tom definicijom i sa netom izrečenim tumačenjem njegove vlastite izreke. A i Aristotel bi se složio s našim mišljenjem ili shvaćanjem čovjeka, jer bi i on, na temelju današnjih egzaktnih spoznaja, koje bi sigurno uvažavao, uvidio da i životinje imaju nekakav razum, i da se čovjekov razum, kako smo već rekli, razlikuje od njihovog upravo po ontogeničnoj sposobnosti, sposobnosti stvaranja nečeg bićevitog.

G. W. F. Hegel je po svojim shvaćanjima vrlo blizak Francklinu. U «Enciklopediji filozofskih znanosti» on kaže da pravi cilj ljudske djelatnosti nije stvaranje potrošnih proizvoda, nego stvaranje oruđā. Mi se slažemo s tim, i vjerujemo da bi se i Hegel složio s našom tvrdnjom da čovjek ne stvara razna stvarna oruđa nego ono bićevito, o kojem smo već na puno mjesta rekli puno riječi.

Ovdje moramo reći još samo to da: one svoje ciljeve, koji daju smisao njenom postojanju, ljudska vrsta može ozbiljiti isključivo pomoću nekog bićevitog oruđa – umjetnog bića. To je onaj, neophodni dovoljni razlog njegovog nastanka.

Ostaje nam da se osvrnemo na još jedno od onih nekoliko najvažnijih i najdubljih shváćànja čovjeka, shváćànja koja dominiraju ljudskom kulturom i u kojima se čovjek najjasnije i najpouzdanije, odnosno najočiglednije prepoznaje. Ovo, zadnje koje ćemo navesti, međutim, ne potiče iz filozofije, niti mišljenja, nego iz vjere, ali i iz iskustva, odnosno općeljudskog osvjedočenja o tome da je čovjek bitno superioran ostalim živim bićima koja nastavaju zemlju, vodu i zrak.

4.definicijaBiblija kaže da je Bog stvorio čovjeka «na svoju sliku»«Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,na sliku Božju on ga stvori,...»Gen. 1. 27 Ovakvo iskazivanje naravi čovjeka nije pojmovno, racionalno ili diskurzivno

pa zahtjeva korjenito tumačenje, takoreći nekakvo prevođenje na jezik logike, pojmova i racionalnosti. Najprije treba protumačiti Božje biće, da bi se iz toga onda mogao razumjeti sam čovjek, a to je vrlo škakljiv posao.

Prema Bibliji, te mnogim drugim svetim knjigama i religijskim sustavima, Bog je stvoritelj bića svijeta, odnosno stvoritelj svijeta – prirodnog bića - koje nije

88

prosta mehanička stvar, niti nekakav ne-bićeviti mehanički sustav, nego nešto bitno bićevito. Bog je, dakle, ontogeničan.

To što je On, za razliku od mnoštva drugih bića, čovjeka stvorio «na svoju sliku» može se shvatiti i tako kao da mu je dao stvaralačku moć - ontogeničnost – moć da stvori nešto bićevito. No čovjek ne stvara prirodno, biće, kakvog je, po vjerovanjima, stvorio Bog, nego... nešto umjetno - umjetno biće. To je Nešto što, uvjetno govoreći, ima «dušu», ali ne onu prirodnu, nego umjetnu.

O tome kakvo je to, umjetno biće, te što je i kakav je proces njegovog stvaranja, već smo puno govorili na drugim mjestima.

Eto toliko.Vjerujem da gornji tekst, onaj koji ukazuje na čovjekovu ontogeničnost, u

velikoj mjeri ukazuje i na istinitost i veliku dubinu prethodnih definicija ili shvaćanja čovjeka. S druge strane, on pokazuje i što je to što je božansko u čovjeku, o čemu se do sada mnogo pisalo, ali i ono po čemu je čovjek sličan životinjama i u čemu se bitno razlikuje od njih.

DodatakStvaralačka moć, ontogeničnost je sposobnost da se stvori nekakvo biće.

Božja ontogeničnost stvara biće iz ničega. To se shvaća kao sposobnost činjenja čuda. Tim je načinom, po religijskim vjerovanjima nastao svijet. Za razliku od Božje, čovjekova ontogeničnost je sposobnost da se suspendiraju zakoni već postojećeg bića - prirode - i na njihovo mjesto stavi «lanac kauzaliteta s pomoću slobode» kako se izrazio I. Kant. Teolozi smatraju da je i to jedan oblik činjenja čuda, i tako ga i definiraju.

Mi kažemo da suspendiranjem zakona prirode i uspostavljanjem tog «lanca kauzaliteta s pomoću slobode», odnosno utemeljenog u slobodi, nastaje umjetno biće – nešto potpuno drugačije, štaviše, suprotno prirodi – nešto što opstoji na sasvim drugačijem temelju, kakvog u prirodnom svijetu nigdje nema. I čovjekova ontogeničnost može se, ili, točnije, treba smatrati svojevrsnom čudotvornošću. Produkt ove vrste čudotvornosti nije nikakva cirkuska niti mađioničarska supermajstorija, kako ju, nažalost, predočava velika većina mislilaca, te učenih i neukih ljudi, nego je to ljudski svijet, civilizacija. Ona je potpuni tjelesni oblik postojanja umjetnog bića.

Stvaranje raznih stvari, hrematogenezu, ne bi trebalo smatrati čudom, jer takvo stvaranje ne suspendira, nego, štaviše, neposredno afirmira i aplicira, zakone prirode.

Samorazvoj i samoodržanje - vijednostCilj samorazvojnog procesa je moć samoodržanja. Održati se pak može samo

ono što se pravilno i dovoljno, tj. potpuno razvilo, te što, upravo stoga ima stanovitu vrijednost. Pod vrijednošću, za razliku od aksiologa, mi podrazumjevamo svrsishodnost, sposobnost da se nečemu služi, a ovdje pod svrsishodnošću podrazumijevamo onu koja služi samoodržavanju.

Održava se, dakle, i može se održati, samo ono što je vrijedno toga da se održi – što ima neki cilj kojem može služiti.

Vrijednost je, dakle, dovoljan razlog samoodržavanja.U prethodnim radovima pokazali smo da se ono što se nastoji održati,

uspješno održava tako što iznalazi sve efikasnije ili bolje načine samoodržavanja i to smo nazvali epitetičkim razvojem ili evolucijom. Evoluciji je prethodio revolutivni

89

razvoj, onaj što se ozbiljuje kroz tezu, antitezu i sintezu. Taj tip razvoja mi smo obično nazivali samorazvojem.

Čudotvornost – sloboda U temelju čuda zapravo i nije ništa drugo do sloboda, Čudo je čin

samooslobađanja za bivanje u formi specifične, svrsishodne bićevitosti, čin samoodređivanja. Čovjek se može shvatiti i kao instrument tog samoodređivanja.

I upravo po sposobnosti stvaranja nečeg bićevitog------------------------------------------

Prije A. Augustina i filozofije povijesti nije se znalo za nešto takvo kao što su ciljevi ljudske vrste. Istinit i potpun sud o ljudskim stvarima, moralu, sreći, smislu postojanja, itd. nije uključivao i slaganje ili kompatibilnost, a niti nekakvu svrsishodnost u pogledu zamišljenih ili pretpostavljenih ciljeva vrste, ciljeva povijesti ili pak ciljeva opstanka uopće. Mislim na one ciljeve koji se mogu ostvariti nekom sustavnom aktivnošću cijele vrste tokom dugog vremena. Aristotelova teleologija bila je prorodni temelj carstva prirode.Od Augustina, međutim, pa do Hegela, ili do današnjih dana, postojanje nekakvih povijesnih ciljeva ili ciljeva vrste čini se kao nešto nužno i samorazumljivo.

Iz ovoga proizlazi jedno vrlo teško pitanje:Da li je moralno ponašanje čovjeka cilj i ispunjenje njegova opstanka, ili pak

čovjekovo ponašanje mora biti svrsishodno i ontogenično da bi bilo smisleno, i, u krajnjoj liniji, istinonosno. Pri tome je moralno ponašanje samo jedan moment ontogeničnosti – dakle – prosto sredstvo ostarivanja onih ciljeva.

Iz navedenog mogu se derivirati slijedeća pitanja:1. Da li je čovjek samo medij, sredstvo pomoću kojeg neko «više biće»

posredstvom moralnog života čovjeka održava svoje postojanje smislenim, i nečim dobrim, a čovjek, pri tom trpi isključivo teškoće i sve one druge ružne strane tog samoozbiljavanja, odnosno samoafirmacije postojanja onog Nečeg kao dobrog, ili pak postojanja uopće, nasuprot nepostojanju?

2. Ako je čovjekova ontogenična, povijesna djelatnost sredstvo samoozbiljavanja smisla postojanja vrste u nekom budućem vremenu, onda se moramo zapitati kakav bi bio život vrste kad bi ona ozbiljila svoje ciljeve, ili, u što bi se ona transformirala, jer ovakva kakva jest, teško da bi mogla ozbiljiti one ciljeve koji bi joj trebali podariti smisao postojanja?

3. Da li bi se ljudska vrsta, u tom slučaju trebala odreći života – biološke egzistencije?

Ovo, treće pitanje zahtjeva jedno objašnjenje.Život je, po svemu sudeći, samo jedan od više vidova bićevite egzistencije.

Možda čak onaj najniži, ukoliko taj, najniži oblik nije neživo biće. Kad smo gore upitali: da li bi se ljudska vrsta morala odreći života, htjeli smo samo upitati da li bi ona mogla osvojiti ili postići neki viši oblik bićevite egzistencije, tj. nastaviti svoje postojanje, samo u nekom drugom višem i savršenijem, ne-živom, ili možda čak ne-materijalnom obliku.

Ovdje, naravno, potpuno automatski, iskrsava i slijedeće pitanje:Da li je to uopće moguće?Umjetna bićevitost i umjetno biće o kojem mi govorimo, usprkos nekim

prednostima koje ima pred živim bićima, za sada ne izgleda kao neki oblik bićevite egzistencije koji je općenito i u svemu viši od života. Ali ono je tek rođeno i tko zna

90

kako će izgledati na vrhuncu svoje evolucije, i da li će u sebe moći inkorporirati i život ljudi, bilo kao mnoštva individua, bilo kao cijele vrste.

Stari spisi na kojima se zasnivaju velike religije tvrde da će nekakav takav oblik egzistencije ili nekakvo takvo biće, u sebi, na neki, nama još nepoznat način, ponovo aktualizirati čak i živote već davno preminulih individua?

Ne treba potcjenjivati te stare spise, a niti stara pretpovijesna tj. preaugustinovska mišljenja, pa makar su stara i suprotna današnjima, a katkada se doimaju i bajkovitima. Ta ona spadaju i zauvijek će spadati među ono malo od najmudrijeg i najdubljeg što je čovjek stvorio sve od svog postanka i što će stvoriti dok god bude boravio na ovom planetu, a možda i poslije toga.

Možda nije pretjerano reći čak ni to da bi i sam svijet mogao propasti, ali takva učenja... ne... jer... su ona istina, ne samo čovjeka, nego i samoga svijeta.

Istina je, naime, to da uvijek nekako mora biti istine, a nikako ne može biti istinom to da je nema. Tako bi i na kraju, isto kao i u početku, bila samo Riječ, No to bi onda vjerojatno bila ona Hegelova Apsolutna Riječ.

Hegel – Filozofija prava:...ishodište prava je volja, koja je slobodna, tako da sloboda čini njegovu

supstanciju i određenje, a pravni je sistem carstvo ozbiljene slobode, svijet duha proizveden iz njega samoga kao druga priroda.

Fil. Prava.Porodica - građansko društvo - državaApsolutno pravo – pravo Svjetskog duha

Drugo, pored želje za samouvećavanjem i bogaćenjem u kapital se ovim zakonom ugrađuje i sposobnost, odnosno volja za pravednim plaćanjem rada. Kapital se najbrže i najbolje razvija i uvećava ako motivira radnike na rad, a to može učiniti samo ako pravedno plaća rad. Potplaćeni rad demotivirati će radnike i oni će slabo raditi, od čega će štetu trpjeti i sam kapital. Preplaćivanje rada imati će iste posljedice – demotivaciju radnika i direktno kljaštrenje vlastite supstancije kapitala, koja mu služi za proširivanje i razvoj.

Ovim zakonom, kapital se podvrgava onoj istoj općoj normi koja važi i za pripadnike ljudske vrste- brini se o ostvarivanju isključivo vlastitih ciljeva, ali ih možeš ostvarivati samo tako da drugima činiš nešto dobro.

Po ovom zakonu, dakle, kapital ostvaruje vlastite interese tako da služi ljudima, i što im bude bolje služio, to će brže, bolje i lakše ostvarti svoje interese.

Efikasnost zakona i pravnih pravila uopće.

Pretpostavlja se da da će se većina ljudske populacije pokoravati pravnim pravilima ili zakonima a da će tek manjina biti sklona njihovoj povredi to je pretpostavka ekonomičnosti zakona i njihova postojanja uopće,

Nadalje, pretpostavlja se da će pravedni i funkcionalni zakoni biti efikasniji nego nepravedni ili nefunkcionalni i da če u slučaju pravednih zakona biti manja potreba za zakonskim, odnosno kaznenim sankcijama, pa je stoga pravedan zakon poželjniji nego nepravedan. Kod njega je «primarna efikasnost» – poštovanje odredaba zakonskih dispozicija znatno veća nego «sekundarna efikasnost» primjena kaznenih sankcija. Stoga pravedan zakon više motivira nego kažnjava adresate na

91

koje se odnosi, tj. na objekte prava. I to se može, ali samo vrlo općenito, smatrati «dovoljnom efikasnošću» zakona.

Interesi i prava ne-živih pripadnika ljudske vrstePripadnike još nerođenih i više ne živih genercija lakše je opljačkati nego one

žive, ekonomski aktivne i pravno sposobne individue, koje katkada mogu već uanprijed vidjeti ili naslutiti ili pak prozreti lukavstva pomoću kojih bi netko htio protuzakonito posegnuti za njihovim dobrima ili pravima.

Naročito je lako opljačkati pripadnike budućih generacija, jer, oni, budući da još nisu ni začeti, ne mogu nikako braniti svoja prava, a u sadašnjosti nema još nikakvog zakona koji bi štitio ona dobra koja bi im trebala pripasti.

Dopuna

Prilog diskusiji o autonomiji i heteronomiji pravnih normi.

Pravni pisci vode dosta česte diskusije i polemike o autonomiji i heteronomiji volje.

Neki kategorički imperativ je proizvod autonomije, ili, ako se hoće, slobode volje. To je isto što i reći da je proizvod specifične djelatnosti i iznašašća koje kreira međuljudske odnose, činidbe i djela. Obično se stoji na stajalištu da je moral proizvod autonomije volje, a pravo i pravna norma proizvod heteronomije. To se može smatrati točnim, ali učesnici diskusije doživljavaju takve stavove kao nekakvu antinomiju, jer obično misle da pravo potiče neposredno iz morala što je opet sasvim točno.

Kako je to moguće?Da bi se uvidjelo da tu nema ničeg diskutabilnog, nužno je prizvati u pomoć

četveročlanu dijalektiku.Neki kategorički imperativ - bezuvjetna zapovijed za nekakav čin ili propust-

zapovijed da se nešto čini na takav način da bi se moglo poželjeti da upravo taj način djelovanja, postane općim zakonom, koji bi vrijedio za sve ljude je produkt kreativne djelatnosti ljudskog praktičkog uma jest produkt kreativnosti, ontogeničnosti – sinteza i rezultat jednog misaonog rada ili procesa, autonomne djelatnosti ljudskog duha. Sam kategorički imperativ, jasno i kratko formuliran, odnosno maksima koja ga izražava, jest sinteza specifičnog misaonog procesa, kojim neka osoba određuje sebi, tj. svojoj volji što joj je i kako činiti. Njeno je djelovanje autonomno.

No ako se, na zahtjev te osobe autonomnog ponašanja, i druge osobe počnu tako ponašati, njihovo ponašanje bit će heteronomno – nametnuto «izvana», ali jednako dobro, i moralno kao i ponašanje one «autonomne» osobe. «Heteronomno ponašanje», u ovom, a i bezbrojnim drugim slučajevima, samo je epitetički. reproducirani oblik onog kategoričkog imperativa koji je nastao autonomijom praktičkog uma i volje. (Epiteza je, u četveročlanoj dijalektici, etapa reprodukcije sinteze, etapa njenog samoodržavanja.) Slobodna volja je volja čije je djelovanje određeno autonomnim radom i oformilo se u nekom iznašašću praktičkog uma. Slobodna volja i autonomna volja su sinonimi.

Evo jednog primjera koji bi mogao baciti više svjetla na ovaj problem.

Neki spretan znalac fizike i fizikalnih zakona otkrije kako se vodena para može iskoristiti da pokreće neke radne strojeve i da, umjesto čovjeka i životinja obavlja neke radnje. On, dakle, izumi parni stroj, koji nije ništa drugo do produkt ili sinteza autonomne ili kreativne djelatnosti njegovog duha. Nakon što je on izumio taj parni stroj, više nema potrebe da i duhovi drugih ljudi troše vrijeme i muče se s tim

92

problemom i kreativni, izumilačkim radom, nego oni naprosto reproduciraju, kopiraju iznašašće odnosno sintezu rada onog izumitelja i koriste se njome. Rezultati njihove «heteronomne» reproduktivne djelatnosti isti su kao i rezultati »autonomne» djelatnosti samog izumitelja.

Isto biva i na području prava i morala. Moralne maksime su «prototipovi», tj. izvorni primjerci ili oblici, matrice ili paradigme ljudskih društvenih odnosa, činidbi i djelovanja. Njih uspostavljaju običaji - consuetoudo longa temporis - ili genijalni, kreativni i karizmatični narodni vođe, a i sami pravnici. Oni sami, ali puno češće neki drugi ljudi vide da bi bilo veoma dobro kad bi se svi pripadnici društva, plemena ili grupe pridržavali tih mormi i zahtjevaju to, a one pak ljude koji ne uviđaju vrijednost tih normi prisiljavaju na život u skladu s njima. Tako nastaje pravo. Ono je epitetički oblik morala, reproducirani moral. Heteronomno je, jer je nastalo prostom, dobrovoljnom ili prisilnom reprodukcijom onog što je autonomnog porijekla.

Eto, zahvaljujući tome što razvitak nužno ima i moment, ili etapu epiteze (što Hegel i ostali dijalektičari nisu imali u vidu), ne moramo se mučiti ponovnim otkrivanjem onoga što je jednom već otkriveno, nego to bez muke kopiramo i primjenjujemo. Zamislite što i kako bi bilo da nema, ili nije moguća epiteza.

Moralna maksima propisuje da način djelovanja mora biti takav da se može poželjeti da važi kao opći zakon za sve ljude, a zakon, koji važi za sve svoje adresate, mora određivati da je svatko od njih dužan ostvarivati svoje interese isključivo na način kojim istovremeno daje doprinos ostvarivanju društva grupe ili vrste.

Krajnji cilj morala i prava je isti, premda je moral autonoman, u odnosu na pravo, a samo pravo i zakoni heteronomni. Dalje, moral ne uključuje prisilu, a pravo i zakon ju uključuju.

Ima još nešto vrlo važno.Ako se ljudska vrsta uzima kao krajnji subjekt ili adresant prava, onda je i

pravo produkt autonomije, odnosno, tvorevina potpuno i apsolutno autonomne djelatnosti. Pravo, naime, ne postoji nigdje u prirodi, a ne postoji niti nekakvo prirodno pravo. Pravo postoji samo u tzv. ljudskom svijetu, u krugu civilizacije i to kao jedan od njegovih temelja. Život na osnovu pravnih principa je posljedica djelovanja prava, a to je apsolutno autonoman, i, što je, in finem, isto, slobodan oblik postojanja svojstven isključivo ontogeničnim vrstama i njihovim pripadnicima.

Sposobnošću imitacije, ili svojevrsnog mimezisa, oni ne-kreativni ljudi, «reproduktivci», svojom reproduktivnom djelatnošću, tj. oponašanjem njihove djelatnosti umnožavaju djela kreativnih, koriste ih za ostvarivanje planiranih svrha i time i sami postaju kreatori ili ostvarivači ciljeva vrste. Budući da je ovaj epitetički mimezis, tj oponašanje nešto potpuno nužno i da cijela vrsta, putem njega sudjeluje u ostvarivanju svojih vitalnih ciljeva, može se reći da je i djelatnost onih ne-kreativnih individua ili naroda ipak, na stanovit način kreativna, i da cijela vrsta živi kao biće slobode.

To je možda jedan od ključnih faktora koji je činio to da i privremeno postojanje ropstva i kmetstva, a i ona famozna «eksploatacija radnika» (slobodnih) imaju smisla i nekakav raison ď etre.

Ovdje nedostaje izlaganje o naravi epiteze i četveročlanoj dijalektici. Da ja ne bih ta izlaganja ubacivao i u ovu knjigu, neka čitatelj pogleda druge moje spise: Apokalipsu, Uvod u sociologiju, Tajnu povijest svijeta, Nacrt za kritiku dijalektike i neke druge. Mislim da se najsažetiji i najinformativniji prikaz nalazi u Tajnoj povijesti svijeta.

93

Evo nekih odnosa morala, politike, prava i države prikazanih u dijalektičkom odnosu. Taj odnos nije svjugdje isti, jer ni u stvarnosti polazište društvenog djelovanja nije svudje i uvijek isto, a niti cilj.

1. teza - moral2. antiteza – politika 3. sinteza – pravo4. epiteza – država

ili:1. moral 2. pravo 3. nac. Država 4. glob. država

Ili pak.1. politika2. pravo3. nac. država 4. glob.

Kao što se vidi, negdje se pretpostavlja da moral sadrži u sebi i politiku, ili pak da politika u sebi sadrži i moral, odnosno moralne pretpostvke.

Moral, mos ili ethos, takvo činjenje koje je u skladu sa dobrim običajima. Dobar običaj ili dobra djelatnost ili pak dobar način činjenjenja nečega jest ono što vodi ka ostvarivanju ciljeva društva ili vrste.

Ako se pretpostavi da je pravo ozbiljena volja ljudske vrste, redoslijed može biti i slijedeći:L

1. pravo 2. nac. država 3. politika4. glob. država

Politika bi se ovdje sastojala u tome da se carstvo prava unificira, proširuje i primjenjuje na sve narode i države, odnosno na sve pripadnike ljudske vrste.

Sposobnošću imitacije, ili svojevrsnog mimezisa, oni ne-kreativni ljudi, «reproduktivci», svojom reproduktivnom djelatnošću, tj. oponašanjem njihove djelatnosti umnožavaju djela kreativnih, koriste ih za ostvarivanje planiranih svrha i time i sami postaju kreatori ili ostvarivači ciljeva vrste. Budući da je ovaj epitetički mimezis, tj oponašanje nešto potpuno nužno i da cijela vrsta, putem njega sudjeluje u ostvarivanju svojih vitalnih ciljeva, može se reći da je i djelatnost onih ne-kreativnih individua ili naroda ipak, na stanovit način kreativna, i da cijela vrsta živi kao biće slobode.

To je možda jedan od ključnih faktora koji je činio to da i privremeno postojanje ropstva i kmetstva, a i ona famozna «eksploatacija radnika» (slobodnih) imaju smisla i nekakav raison ď etre.

Ovdje nedostaje izlaganje o naravi epiteze i četveročlanoj dijalektici. Da ja ne bih ta izlaganja ubacivao i u ovu knjigu, neka čitatelj pogleda druge moje spise: Apokalipsu, Uvod u sociologiju, Tajnu povijest svijeta, Nacrt za kritiku dijalektike i

94

neke druge. Mislim da se najsažetiji i najinformativniji prikaz nalazi u Tajnoj povijesti svijeta.

Kantovo mišljenje da razvitak prava nužno vodi ka uspostavljanju svjetske države...

Kako je moguće da sve do današnjih dana ovo njegovo mišljenje nije ostavilo jači trag i utjeca na pravna i politička kretanja u svijetu, pogotovo u vremenima nakon Drugog svjetskog rata i osnivanja UN !!!!????

J. J. RousseauNjegova glasovita rečenica:«Čovjek se rađa slobodan a posvuda je u okovima».

Hm.Krasno zvuči. Danas bi za to dobio možda i Nobelovu nagradu za mir ili

književnost. Ali nakon klasičnog njemačkog idealizma i posebno Kanta i Hegela koji su jasno definirali problem i pojam slobode, ova Rousseauova misao postaje manje privlačna.

Iako je biće slobode, niti jedan čovjek se ne rađa slobodan nego to tek postaje kroz cjeloživotnu borbu za slobodu, za samooslobađanje. Točno govoreći, čovjek se rađa kao rob, a život mu je prilika za samooslobođenje. I kraljevi i carevi i svi ostali vladari, pa i oni najsamovoljiniji rađaju se kao robovi, robovi svojih instikata, prirodnosti, želja itd.

No kako god bilo, ona Rousseauova rečenica je vrlo efektna kao literarno djelo. Ali nije samo to Rousseauova zasluga. Pojam slobode, kojeg su potuuno izrazili prestavnici klasičnog njemačkog idealizma, i koji predstavlja jedan od najvećih dosega ljudskog duha počeo se rađati upravo u Rousseauovom mišljenju, u Društvenom ugovoru.

95