Isto je tako razumom opravdano prikazati jednu vrstu tamnovanja drugom, kao to je opravdano prikazati ma koju stvar, koja doista postoji, nekom drugom koja ne postoji. DANIEL DEFOE

PRVI DIO

Neobini dogaaji koji tvore predmet ove kronike dogodie se 194... u Oranu. Prema opemu sudu bijahu pomalo neumjesni, izlazei iz okvira obinog ivota. Na prvi pogled Oran je doista sasvim obian grad, obina francuska prefektura na alirskoj obali. Grad je, valja priznati, sam po sebi ruan. Nije nametljiv pa treba neko vrijeme da bismo uoili ime se razlikuje od drugih trgovakih gradova u drugim zemljopisnim irinama. Kako da, na primjer, zamislimo grad bez golubova, bez drvea i bez vrtova, gdje ne ujemo lepet krila ni utanje lia, grad bezbojan, ime je sve reeno? Promjena godinjih doba odraava se jedino na nebu. Proljee se najavljuje samo drukijom atmosferom i koaricama cvijea koje mali prodavai dopremaju iz gradske okolice. To je proljee koje se prodaje na trgu. Ljeti sunce pali i ari isuene kue i pokriva zidove sivkastim pepelom; ivjeti se moe tada samo u sjeni zatvorenih kapaka na prozorima. U jesen eto naprotiv bujice blata. Lijepi dani dolaze tek zimi. Da bismo se upoznali s nekim gradom, treba da saznamo kako njegovi stanovnici rade, kako vode ljubav i kako umiru. To je zgodan nain. U naem gradiu (je li to uinak podneblja?) sve se to radi zajedno, jednako pomamno i rastreseno. To e rei da se ljudi dosauju i da nastoje stei navike. Nai sugraani mnogo rade, ali samo zato da bi se obogatili. Najvie se zanimaju za trgovinu, a glavni im je posao initi poslove, da se posluim njihovim izrazom. Imaju naravno smisao i za sitne radosti, vole ene, kino i morske kupelji. Ali veoma pametno, oni te radosti uvaju za subotu naveer i nedjelju, nastojei drugih dana u sedmici zaraditi mnogo novaca. Podvee, kad naputaju svoje urede, sastaju se u odreeni sat u kavani, eu istim bulevarom, ili se smjeste na svom balkonu. udnje mlaega svijeta estoke su i kratke, dok poroci starijih ne premauju kuglaka drutva, drugarske veere i klubove, gdje se igra za velike pare, te ovjek gubi ili dobiva kako hoe karta. Kazat e netko da to nije odlika naega grada i da su, openito uzevi, svi nai suvremenici takva soja. Nema sumnje da u nae dane nita nije prirodnije no vidjeti ljude gdje rade od jutra do mraka, da bi zatim potratili na karte, na kavanu i na brbljarije vrijeme koje im preostaje za ivot. No ima gradova i zemalja gdje ljudi od vremena do vremena posumnjaju nema li to drugo. Uglavnom to ne mijenja njihov nain ivota. No oni su posumnjali, a to je uvijek dobitak. Oran je naprotiv grad gdje nitko ne sumnja, to jest grad potpuno moderan. Prema tome nije potrebno razglabati kako se kod nas vodi ljubav. Ili se mukarci i ene prodiru naglo u takozvanom ljubavnom aktu, ili se predaju dugakoj navici udvoje. Izmeu tih krajnosti esto nema sredine. A ni to nije originalno. U Oranu, kao i drugdje, svijet, nemajui vremena da razmisli i prosudi, mora ljubiti a da i ne zna da ljubi.

1

Svakako je originalnije da u naem gradu umiranje moe ovjeku zadati tekoa. Tekoa nije, uostalom, prava rije; bilo bi opravdanije kazati neudobnost. Nikada nije ugodno biti bolestan, no ima gradova i krajeva koji bolesnika tako rei podupiru, podravaju, gdje ovjek moe u neku ruku pustiti maha svojoj slabosti. Bolesniku treba njenosti i blagosti, drago mu je kad se moe o neto osloniti, a to je sasvim prirodno. Ali u Oranu krajnosti podneblja, vanost poslova koji se tu sklapaju, beznaajnost okoline, naglost sumraka i kvaliteta uitaka - sve to pretpostavlja dobro zdravlje. Bolesnik je u tom gradu veoma osamljen. A pomislimo na ovjeka koji je na samrti! Uhvaen je u klopku, opkoljen zidovima koji pucketaju od vruine, a istoga trenutka itavo puanstvo, na telefonu ili u kavani, govori o ratama, tovarnim listovima i odbicima. Svatko e razumjeti da smrt, pa bila to i moderna smrt, moe biti jako neudobna kad nadoe na takovu suhoparnu mjestu. Tih e nekoliko uputa moda dostajati da netko uzmogne zamisliti kakav je na grad. Uostalom ne valja nita preuveliavati. Trebalo je istaknuti kako je lice toga mjesta banalno i kako je banalan ivot koji se tu provodi. No im smo stekli neke navike, provodit emo dane bez tekoa. A kako na grad pogoduje navikama, moe se rei da je sve kako treba. Gledan s toga vidnog kuta ivot zacijelo nije uzbudljiv. Ali u nas nema nereda i smutnje. A nae iskreno, simpatino i radino puanstvo oduvijek pobuuje u putnika primjerno potovanje. Taj grad bez slikovitosti, bez raslinstva i bez due moe nam se uiniti kao neko odmaralite koje ovjeka pomalo smiruje i na koncu uspava. No budimo pravedni i dodajmo da je nakalemljen na pejza kojemu nema premca, usred gole visoravni, okruene blistavim breuljcima, ispred zaljeva savrenih obrisa. Moglo bi se tek poaliti to je izgraen tako da okree lea tome zaljevu, pa ovjek ne vidi more koje uvijek mora traiti ne bi li ga negdje spazio. Nakon svega toga priznat emo lako da nita nije moglo potai nae sugraane da naslute iznenadne dogaaje koji se dogodie u proljee te godine i koji bijahu - kako smo poslije shvatili - predznaci niza tekih nezgoda koje sam ovdje nakanio opisati. Nekima e se fakti koje iznosim uiniti sasvim prirodnim; drugima, naprotiv, nevjerojatnim. No piem kroniku, a kroniar ne moe na kraju krajeva voditi rauna o tim proturjejima. Jedina je njegova zadaa da kae: To se dogodilo, ako zna da li se ovo ili ono zaista dogodilo, da je zahvatilo u ivot itavog puanstva, pa ima na tisue svjedoka koji e u svom srcu prosuditi govori li istinu. Uostalom, pripovjeda (koga emo na vrijeme upoznati) ne bi imao nekih posebnih prava da se dade na taj pothvat, da mu sluaj nije omoguio da prikupi odreeni broj iskaza i da silom prilika nije bio upleten u sve o emu hoe izvijestiti. To ga ovlauje da postupa kao povjesniar. Razumije se, da povjesniar, iako nije strunjak, raspolae uvijek dokumentima. I pripovjeda ove pripovijesti ima, dakle, svoje. To je najprije njegovo vlastito svjedoanstvo, to su zatim svjedoanstva drugih, jer je bio pozvan da primi povjerljive iskaze svih osoba koje se javljaju u ovoj kronici, to su konano tekstovi koji su mu na koncu dopali u ruke. Nakanio je da crpi iz njih kad to bude smatrao shodnim i da ih upotrijebi kako mu se bude svidjelo. Nakanio je jo... No moda je vrijeme da pusti komentare, da prestane govoriti uvijeno, da bi preao na samu stvar. Izvjetaj o prvim danima mora biti neto podrobniji. * * *

Ujutro, 16. travnja dr. Bernard Rieux izae iz svoga kabineta i spotae se o crknutog takora koji je leao usred stubita. Toga asa ne pomisli nita, nego odgurne ivotinju i poe niza stube. No stigavi na ulicu, sjeti se da taj takor nije bio na svome mjestu i on se vrati otkuda je doao, da bi upozorio pa-zikuu. Vidjevi kako stari Michel reagira, osjeti jo jae da je

2

njegovo otkrie zaista neobino. Njemu se prisutnost toga takora bila inila samo bizarnom, dok je pazikua bio naprosto sablanjen. Njegov je stav bio, uostalom, kategorian: u kui nema takora. Doktor je dodue tvrdio da ima jedan na hodniku prvoga kata i da je taj vjerojatno crkao, uzalud! Uvjerenje gospodina Michela ostade neokrnjeno. U kui nema takora, pa mora da je toga donio netko izvana. Ukratko, netko se htio naaliti. Iste je veeri Bernard Rieux, uavi u kuu, traio prije nego to e se popeti, svoje kljueve, kadli spazi u dnu mranoga hodnika krupnog takora, kako se nesigurno kree, a dlaka mu je nekako vlana. Sada je stao kao da trai ravnoteu, ponovno kree prema doktoru, staje, okree se oko svoje osi; sad je cijuknuo i pao, a iz rastvorene gubice iknulo je neto krvi. Doktor ga malko ogleda, a zatim se pope u svoj stan. Nije mislio na takora. Ta izbaena krv podsjetila ga je na njegovu glavnu brigu. Njegova ena koja boluje ve godinu dana ima da otputuje sutra u jedno gorsko ljeilite. Nae je gdje lei u spavaonici, kako je bio naredio. Sprema se tako na tegobe putovanja. Sad se nasmijeila: - Vrlo se dobro osjeam - ree. Doktor je gledao lice koje mu je bilo okrenuto, a na nj je padalo svjetlo lampe koja je stajala na nonom ormariu. Njemu je to lice, usprkos bolesti koja je na njemu ostavila svoje tragove, bilo mlado kao neko, mada je navrila trideset godina. Moda je to bilo zbog osmijeha koji je bio jai od svega ostalog. - Spavaj ako moe - ree on. - Sestra e doi u jedanaest sati, a ja u vas odvesti na podnevni vlak. Poljubi elo koje se bilo malko ovlailo. Smijeak ga otprati do vrata. Sutradan, 17. travnja, u 8 sati, pazikua zaustavi doktora na prolazu i optui derane koji se glupo naalie stavivi nasred hodnika tri crknuta takora. Mora da su ih uhvatili velikim miolovkama, jer su bili raskrvavljeni. Pazikua je stajao neko vrijeme na ulazu, drei takore za ape; mislio je da e se krivci odati kakvom podrugljivom primjedbom. Ali nita! - Neka, neka - govorio je gospodin Michel - uhvatit u ja njih! Mozgajui o tom sluaju, Rieux odlui da pone svoje lijenike posjete vanjskim etvrtima gdje su stanovali njegovi najsiromaniji pacijenti. Sabiranje otpadaka obavljalo se u tim dijelovima grada mnogo kasnije, a doktorov je auto dodirivao, prolazei ravnim i pranim ulicama, kante za smee to stajahu na rubu plonika. U jednoj ulici kojom je tako proao Rieux nabroji dvanaestak takora baenih na otpatke povra i na neke prljave krpe. Prvoga svoga bolesnika nae u postelji; leao je u sobi to je gledala na ulicu, a sluila je kao spavaonica i kao blagovaonica. Bijae to stari panjolac kotunjava lica, izrovana borama. Pred sobom je na pokrivau imao dva lonca, a u njima graak. U trenutku kad je doktor ulazio, bolesnik je, napola sjedei, zabacio glavu, nastojei da uhvati dah. Disao je kao da su mu plua puna ljunka, poput svih starih astmatiara. - Dakle, gospodine doktore - ree za vrijeme injekcije - jeste li vidjeli? Izlaze...

3

- Da - ree ena - susjed je pokupio tri. Stari je trljao ruke. - Izlaze, ima ih u svim kantama, tjera ih glad. Rieux je zatim morao konstatirati da cijela etvrt govori o takorima. Zavrivi posjete, vrati se kui. - Gore vas eka telegram - ree gospodin Michel. Doktor ga upita je li vidio novih takora. - O, ne - ree pazikua - sada ja vrebam, razumijete, pa se one svinje ne usuuju. Telegram je Rieuxa izvijestio da e sutradan stii njegova majka. Dolazi da se brine za kuu dok bolesnica bude odsutna. Uavi u svoj stan, doktor nae njegovateljicu i vidje enu na nogama: obukla je putni kostim i naminkala obraze. Rieux joj se nasmijei. - Dobro je - ree - vrlo dobro. Malo zatim, na stanici, on je smjesti u spavaa kola. Ona je gledala kupe. - To je za nas preskupo, je li? - Mora biti - ree Rieux. - to je to s tim takorima? - Ne znam. udna stvar. No svakog asa... Onda joj ree veoma brzo da je moli za oprotenje; da je morao na nju vie paziti i da ju je mnogo zanemarivao. Ona strese glavom kao da hoe kazati neka uti. No Rieux nato doda: - Sve e biti bolje kad se vrati. Poet emo iznova. - Da - ree ona blistavih oiju - poet emo iznova. Trenutak zatim ona mu okrenu lea i stade gledati kroz prozor. Na peronu se svijet urio i gurao. Huktanje lokomotive dopiralo je do njih. On zovnu enu po imenu, a kad se okrenula, vidje da je njezino lice vlano od suza. - Ne - ree blago. Posmijeh se vrati ispod suza, malko nategnut, grevit. Ona duboko uzdahnu. - Sad idi, sve e biti dobro. On je privinu na grudi, a zatim napolju, s druge strane stakla, ne vidje vie njezin smijeak.

4

- Molim te - ree - pazi na svoje zdravlje. Ali ga ona nije mogla uti. Kraj izlaza na kolodvorskom peronu Rieux naie na gospodina Othona, suca istraitelja, koji je drao svoga djeaia za ruku. Doktor ga upita da li putuje. Gospodin Othon, dug i crn, podsjeao je svojom vanjtinom na finoga gospodina (kako se to nekada zvalo), ali i na slubenika pogrebnog drutva. Odvratio je ljubazno, ali odmjereno: - ekam gospou Othon koja je pola da izrazi svoje potovanje mojoj rodbini. Lokomotiva se oglasi zvidukom. - takori... - ree sudac. Rieux se tre kao da e poi prema vlaku, ali se okrenu prema izlazu. - Da - ree - nije to nita. Uto proe nosa koji je drao ispod ruke sanduk pun takora. To je bilo sve to je doktoru ostalo u pameti kad se sjeao toga trenutka. Istoga dana poslije podne, tek to je poeo ordinirati, Rieux primi nekog mladog ovjeka za koga mu rekoe da je novinar i da ga je ve ujutro traio. Zvao se Raymond Rambert. Niska rasta, pleat, energina lica i bistra pogleda, Rambert je bio odjeven sportski; rekao bi ovjek da se u ivotu dobro snalazi. Nije okoliao. Vodi anketu za velike novine to izlaze u Parizu: zanima ga kako ive Arapi, pa eli obavijesti o njihovu zdravstvenom stanju. Rieux mu ree da to stanje nije povoljno. No prije nego e zai u stvar, htjede saznati da li novinar smije kazati istinu. - Jasno - odvrati mladi doktoru. - Hou rei, smijete li osuditi to stanje u cijelosti? - U cijelosti, ne; to moram priznati. No ja pretpostavljam da bi takva osuda bila neosnovana. Rieux odvrati blago da bi takva osuda bila zaista neosnovana, no da je, stavljajui to pitanje, htio saznati da li Rambertovo svjedoanstvo moe biti izneseno bez ikakve ograde. - Priznajem samo takva svjedoanstva i stoga neu poduprijeti vae informacije svojima. - Tako bi govorio Sain-Just - ree novinar smijeei se. Rieux ree, ne podiui glas, da ne zna o tome nita, no da tako govori ovjek kojem je dodijao svijet u kom ivi, ali mu ipak nisu omrznuli blinji u tolikoj mjeri da bi popustio nepravdi. Rambert je, uvukavi vrat meu ramena, gledao doktora. - Drim da vas razumijem - ree napokon ustajui. Doktor ga isprati do vrata.

5

- Zahvaljujem vam to stvar tako primate. Rambert je odjednom postao nestrpljiv: - Da - ree - razumijem i molim da mi oprostite to sam smetao. Doktor mu stisne ruku i ree da bi se mogla napisati zanimljiva reportaa o mnotvu crknutih takora koji se sada nalaze po gradu. - Ah - oivi Rambert - to me zanima. U pet sati poslije podne, kad je izaao da ponovno obie svoje bolesnike, doktor srete na stubitu ovjeka koga je nekoliko puta sreo kod panjolskih plesaa koji stanovahu u najviem katu njegove kue. Bio je jo mlad, krupan i teak, lice masivno, iarano borama i precrtano gustim obrvama. Jean Tarrou pomno je puio cigaretu, promatrajui posljednje trzaje takora koji je skapavao na stubi, njemu do nogu. Sada podie prema doktoru svoje sivkaste oi, pogleda ga mirno, ali znaajno, zaeli dobar dan i doda da je pojava tih takora zaista udna. - Da - ree Rieux - no postaje pomalo nesnosna. - U neku ruku, doktore, samo u neku ruku. Nikada nismo vidjeli neto slino pa se uzbuujemo. No menije to zanimljivo, bez sumnje vrlo zanimljivo. Tarrou proe rukom preko kose da bi je zabacio, ponovno pogleda takora koji je sada bio nepomian, a onda se nasmijei Riexu: - Uglavnom je to stvar pazikue, zar ne, doktore? Pazikuu nae doktor upravo pred kunim vratima: naslonio se na zid kraj ulaza, a na licu koje bi obino bilo tamnorumeno odraavao se umor. - Da, znam - ree stari Michel doktoru koji ga je izvijestio o svom novom otkriu. - Sada ih nalazim po dva ili tri. Ali u drugim kuama je isto. inilo se da je satrven i zabrinut. Mehanikom kretnjom trljao se po vratu. Rieux ga upita kako se osjea. Nije, dabome, htio rei da se ne osjea dobro. Ali, eto, nije kao prije. On dri da je to stvar raspoloenja. Ti su ga takori razljutili i jo ga uvijek ljute; sve e biti bolje kad budu opet nestali. No sutradan ujutro, 18. travnja, doktor, koji je doveo s kolodvora majku, nae gospodina Michela upalih obraza, tako da je izgledao jo gore. Od podruma do tavana, desetak je takora lealo po stubitu. Kante za smee susjednih kua bile su pune. Doktorova mati nije se udila primivi tu vijest. - To se dogaa - ree. Bijae to mala starica, srebrnaste kose, crnih i blagih oiju. - Sretna sam to te opet vidim, Bernard - govorila je ona -to tu mogu takori?

6

On je odobravao; da, kad je ovjek s njom, sve mu se ini lako i tako je uvijek bilo. Ipak je telefonirao opinskom zavodu za deratizaciju; poznavao je direktora. Je li on uo za takore koji u velikom broju izlaze iz svojih rupa da skapaju napolju? Mercier, tako se zvao direktor, uo je o tom priati; ak je u njegovu uredu koji se nalazi nedaleko od luke pronaeno pedesetak takora. Ipak se pita je li to ozbiljno? Rieux to nije mogao prosuditi, ali je drao da bi zavod za deratizaciju morao uredovati. - Da - ree Mercier - ako dobijem nalog. Ako misli da nije teta truda, mogu pokuati da dobijem nalog za uredovanje. - Daj - ree Rieux - koditi nikako nee. Dvorkinja, koja je vodila kuanstvo, upravo mu je bila priopila da je u velikoj tvornici u kojoj radi njezin mu skupljeno nekoliko stotina takora. Bilo kako mu drago, ali nekako u isto vrijeme nai su se sugraani poeli uznemirivati. Jer od osamnaestog nadalje, tvornice, javna skladita izbacivahu na stotine uginulih takora. U nekim sluajevima trebalo je ivotinje dotui, jer se njihova agonija odvie otegla. Ali od gradske periferije, pa do centra, svagdje kuda je dr. Rieux prolazio, svagdje gdje se nai sugraani skupljaju - takori su ih ekali u hrpama, naslagani na kantama od smea ili u dugim redovima uzdu kanala. Veernja tampa prihvati se tog predmeta istoga dana, pitajui opinsku upravu da li togod namjerava, da ili ne, i kakve hitne mjere kani poduzeti da svoje opinare zatiti od te odvratne najezde. Opinska uprava nije nita nakanila, niti je ita namjeravala, ali je - za poetak - sazvala opinsko vijee, da bi se stvar razmotrila. Zavod za deratizaciju dobi nalog da skuplja uginule takore svakoga dana u zoru. Poto skupljanje bude dovreno, dvoja e kola toga zavoda prevesti crkotine u krematorij za spaljivanje otpadaka, gdje e biti unitene. No iduih dana stanje se pogoralo. Broj glodavaca koje bi pokupili sve je vie rastao, a berba je svakoga jutra bila obilatija. etvrtog dana takori poee izlaziti u grupama da uginu skupno. Iz raznih skrovita, podzemlja, podruma, oni bi se uspinjali u dugim teturavim redovima, na svjetlu bi stali jo jae posrtati, okretati se oko svoje osi i skapavati blizu ljudskih bia. Nou bi se po tijesnim hodnicima i uliicama jasno ulo kako pocikuju u smrtnoj borbi. Ujutro bi ih naao gdje su se pruili u kanalu uz cestu: iz iljaste im njuke viri krvavi cvijet; jedni naduti i truli, drugi ukoeni i tvrdi, a brci im jo stre. I u samome gradu nalazile bi se manje hrpe po stubitima ili dvoritima. Dolazili bi takoer u neke uredske prostorije da uginu pojedinano; dolazili bi na kolska igralita, a katkada i na kavanske terase. Nai sugraani nailazili su na takore na najprometnijim mjestima grada. Stari trg u sreditu grada, bulevari, obalna promenada - bijahu mjestimice oneieni. Oien u zoru od uginulih ivotinja, grad bi se njima kroz dan ponovo napunio. Deavalo se da po koji noni eta osjeti pod svojom nogom gibljivu masu svjee crkotine. Rekao bi ovjek da se zemlja u koju su bile usaene nae kue oslobaa svojih otrovnih sokova te puta da se na njenoj povrini pojave gnojni irovi koji su se dotad razvijali u njenoj nutrini. Zamislite samo kako je na pitomi gradi bio osupnut i zaprepaten, nalik na zdrava ovjeka ija je gusta krv poela najednom stvarati uda. Stvari su dole tako daleko da je agencija Infordok (Informacije, dokumentacija, obavijesti o bilo kojem predmetu) objavila u svojoj besplatnoj emisiji preko radija da je samo dvadeset

7

petoga toga mjeseca pokupljen i spaljen est tisua dvjesta trideset i jedan takor. Ta brojka, potkrepljujui svakodnevne prizore koje je svatko u gradu poznavao, znatno je poveala zabunu. Dotada su to ljudi smatrali nezgodom koja je, istina, neprilina, pa i odvratna, ali nita vie. Sada su pak primijetili da se u toj pojavi kojoj se jo ne moe ocijeniti doseg, ni odrediti uzrok, krije neka prijetnja. Samo je stari astmatini panjolac dalje trljao ruke i ponavljao sa senilnim zadovoljstvom: Izlaze, izlaze! Dana 28. travnja Infordok objavi oko osam tisua takora, a tjeskoba u gradu dosegnu vrhunac. Ljudi su poeli zahtijevati radikalne mjere i optuivati vlasti, a neki koji su imali kue uz more, stadoe govoriti da e se onamo povui. No sutradan je agencija objavila da je fenomen naglo prestao i da je deratizacijska sluba skupila tek neznatnu koliinu uginulih takora. Grad je odahnuo.

Ipak je istoga tog dana u podne dr. Rieux, zaustavivi auto pred kuom, spazio na kraju ulice pazikuu koji je muno hodao: glavu je opustio, ruke i noge rairio, pa je bio nalik na pajaca koji smijeno pokree nogama i mae rukama kad se potegne za konac. Starac je uhvatio ispod ruke sveenika koga doktor prepozna. Bijae to otac Paneloux, ueni i borbeni jezuit koga bi koji put sretao, a bio je veoma cijenjen u naem gradu pa su ga tovali i oni koji ne mare za religiju. Priekao ih je. Starome su Michelu oi blistale, a plua su mu radila poput mijeha. Nije se dobro osjeao pa se htio proetati. Ali osjetivi estoke boli na vratu, ispod pazuha i u preponama, morade se okrenuti kui i zamoliti oca Panelouxa da mu pomogne. - Nadolo mi je kao neki otok - ree on. - Mora da sam se pretegnuo. Pruivi ruku kroz okno automobila, doktor proe prstom oko vrata koji mu je pruao Michel. Na bazi se stvorio neki vor, tvrd kao drvo. - Lezite u postelju, izmjerite temperaturu, posjetit u vas poslije podne. Poto je pazikua otiao, Rieux upita Oca Panelouxa to misli o toj takorskoj aferi. - Oh - ree pater - to mora da je neka epidemija - a njegove se oi nasmijeie iza okruglih naoala. Nakon objeda Rieux ponovno proita telegram ljeilita, koje mu je javljalo dolazak njegove ene. Uto zazvri telefon. To ga je zvao jedan od njegovih bivih pacijenata, opinski inovnik. Dugo je patio od suenja aorte, a kako je bio siromaan, Rieux ga je lijeio besplatno.

8

- Da - ree - znam da me se sjeate. No radi se o nekom drugom. Doite brzo; kod moga susjeda neto se dogodilo. Zadihao se govorei. Rieux pomisli na pazikuu i odlui da ga posjeti kasnije. Nekoliko minuta nakon naziva ue u nisku kuu Faidherbove ulice, na gradskoj periferiji. Na stubitu koje bijae hladovito i smrdljivo srete Josepha Granda, opinskog inovnika, koji mu je silazio u susret. Bijae to ovjek pedesetih godina, dugaak, pognut, uskih ramena i mravih udova; imao je ute brkove. - Bolje je - ree stigavi do Rieuxa - no mislio sam da e preminuti. Useknuo se. Na drugom i posljednjem katu, na lijevim vratima, Rieux proita napisano crvenom kredom: Uite, ja sam objeen! Uoe. Nad prevaljenim je stolcem visilo ue, poto je stol gurnut u kut. No ue je visilo prazno. - Skinuo sam ga na vrijeme - govorio je Grand, koji kanda uvijek bijae u potrazi za rijeima, premda se izraavao nadasve jednostavno. - Upravo sam izlazio kad zauh tropot. Kad sam vidio natpis, kako da vam kaem, mislio sam da je to neka ala. No on je zajauknuo tako udno, a moglo bi se rei i strano. Poeao se po glavi. - Drim da to mora biti bolno... Onda sam uao, naravno! Zatvorili su vrata i zastali na pragu svijetle i zrane sobe, koja je bila siromano namjetena. Omalen ovjek okrugla lica leao je na mesingastu krevetu. Snano je disao i gledao ih zakrvavljenim oima. Doktor se ne mae. Izmeu udisaja i izdisaja kao da slua smrtnu ciku takora. No nigdje se nita nije micalo. Rieux poe prema postelji. ovjek nije pao svisoka, ni odvie naglo: kraljeci su izdrali. No malo asfiksije, dabome. Trebat e rendgenski snimak. Dade mu injekciju kamforova ulja i ree da e za nekoliko dana sve biti u redu. - Hvala, gospodine doktore - ree pacijent priguenim glasom. Rieux upita Granda je li obavijestio policiju, a inovnik se smete, kao da je kriv: - Ne - ree - ne! Mislio sam da je najpree... - Jasno! - prekinu ga Rieux. - Ja u se pobrinuti. No u taj as bolesnik se tre i sjede u postelji, uvjeravajui doktora da to nije potrebno. - Umirite se - ree Rieux. - Nije to nita, vjerujte, ali ja moram podnijeti prijavu. - Oh! - odvrati bolesnik. I spusti se natrag u postelju, zabaci glavu i stade grevito plakati. Grand, koji je za to vrijeme natezao svoj brk, sada mu se prikui.

9

- Hajde, gospodine Cottard - ree on - morate shvatiti. Doktor je tako rei odgovoran. Kad bi vam dunulo u glavu da pokuate iznova... No Cottard ree, obliven suzama, da nee vie nikada, da ga je bila uhvatila panika i da sada eli samo da ga puste na miru. Rieux je pisao recept. - Dobro - ree. - Pustimo sada te stvari. Doi u opet za dva-tri dana. Ali nemojte praviti gluposti. Napolju ree Grandu da mora izvijestiti policiju, no da e rei komesaru da ne poduzme istragu prije dva dana. - Ove noi treba na nj pripaziti. Ima li rodbine? - Ne znam da li je ima. No mogu ja. Stresao je glavom. - A vidite, mogu rei da ga i ne poznam. No moramo pomagati jedni drugima. Prolazei hodnikom, Rieux je mehaniki pogledao kutove i zapitao Granda jesu li takori potpuno nestali iz njegove etvrti. inovnik nije znao o tome nita. Priali su mu dodue o toj stvari, ali on ne pridaje mnogo vanosti takvim glasinama. - Imam druge brige - ree. Rieux mu je ve stiskao desnicu. urilo mu se k pazikui pa da onda napie eni pismo. Kolporteri veernjih novina izvikivahu da je najezda takora zaustavljena. No Rieux nae svog bolesnika gdje se nagnuo iz kreveta, samo to nije ispao, i silno se napinje, bacajui ruiastu u u limenu posudu za smee. Nakon dugotrajnih napora, pazikua je, sav usopljen, ponovo legao. Temperatura je dosegla 39,5, a limfne lijezde na vratu veoma su mu natekle, natekli su i udovi a dvije tamne mrlje irile su se po slabinama. Tuio se da ga sada boli iznutrica. - Pali - govorio je - taj me gad pali! Jezik mu je bio aast i odebljao pa je vakao pojedine rijei, a izbuljene, okrugle oi, to ih je podigao prema doktoru, caklile su se od suza to ih je izazvala glavobolja. Njegova je ena tjeskobno pogledala Rieuxa koji je uporno utio. - Doktore - ree ona - to mu je? - Moglo bi biti svata. Zasada nije sigurno. Do naveer dijetna hrana i neto za ienje. Neka mnogo pije. Pazikuu je upravo morila e.

10

Vrativi se kui, Rieux telefonira kolegi Richardu; to je bio jedan od najvienijih lijenika u gradu. - Ne - ree Richard - nisam primijetio nita izvanredno. - Groznica s lokalnom upalom? - E jesam, jesam, dva sluaja s jako upaljenim limfnim lijezdama. - Abnormalno jako? - Hm - odvrati Richard - normalno i abnormalno, to su, znate i sami... No bilo ovako ili onako, pazikua je naveer bulaznio i grdio takore. Temperatura se popela na 40 stupnjeva. Rieux pokua fiksacijski apsces. Kad ga je zapekao terpentin, pazikua je zaurlao: Svinje! lijezde su se jo poveale, a bile su na opip tvrde kao drvo. ena se bolesnikova silno prepala. - Ostanite budni - ree joj doktor - i zovnite me ako ustreba. Sutradan, 30 travnja, mlaki je vjetri puhao s modro-vlanog neba. Donosio je miris cvijea koji je dopirao s najudaljenije periferije. Jutarnji se amor po ulicama inio ivlji i veseliji no obino. itav je na gradi, osloboen mukle zebnje koja ga je muila prole sedmice, osjeao taj dan kao dan obnove. I Rieux, koga je umirilo pismo to ga je primio od ene, sie laka srca k pazikui. I doista, temperatura je izjutra spala na 38 stupnjeva. Delirantno je stanje prestalo. Bolesnik se, oslabljen, smjekao u svom krevetu. - Bolje je, zar ne, gospodine doktore? - ree ena. - Poekajmo. No u podne se groznica ponovo javi, a temperatura se u jednom mahu pope na 40. Bolesnika je ponovo zahvatio delirij, a vratilo se i bacanje. Vratne lijezde bijahu veoma osjetljive na opip, a bolesnik kao da se trudi da dri glavu to dalje od tijela. Njegova je ena sjedila na podnoju kreveta, ruke je poloila na pokriva i drala njeno bolesnikove noge. Gledala je Rieuxa. - ujte - ree ovaj - moramo ga izolirati i pokuati posebno lijeenje. Telefonirat u u bolnicu; otpremit emo ga bolnikim kolima. Dva sata kasnije, u kolima, doktor i ena naginjahu se nad bolesnika. Iz njegovih usta, koja su bila obloena fungoznim izraslinama, izlazile su nepotpune rijei i reenice: takori, ree, takori... Zelenkast, usne kao od voska, vjee kao od olova, dah isprekidan i kratak, razapet oteklim lijezdama, uronjen u svoj leaj, kao da ga hoe za sobom zatvoriti i kao da ga neto, doavi iz dubine zemlje zove i doziva bez prestanka - pazikua se guio pod nevidljivom morom. ena je plakala. - Zar vie nema nade, gospodine doktore?

11

- On je mrtav - odvrati Rieux. Moe se rei da je smrt pazikue obiljeila konac perioda koji bijae ispunjen nejasnim i udnim znakovima te poetak jednog drugog, razmjerno teeg, kad se zbunjenost prvog doba pretvarala pomalo u paniku. Nai graani nisu nikada pomislili - sada im je to bilo potpunu jasno - da bi njihov gradi mogao biti naroito podesno mjesto gdje e takori ugibati na suncu i pazikue umirati od udnih bolesti. S toga gledita oni su bili u zabludi, a njihove je nazore trebalo podvri reviziji. Da je sve stalo pri tome, navike bi zacijelo prevladale i nikome nita. No drugi meu naim sugraanima koji nisu uvijek bili ni pazikue, ni siromasi, morali su poi putem kojim je prvi poao gospodin Michel. Toga asa poee se ljudi plaiti, a potom i razmiljati. Ipak prije nego to ue u potankosti, razmatrajui ove dogaaje, pripovjeda smatra korisnim da o periodu koji je netom opisan dade svjedoanstvo drugoga jednog svjedoka. Jean Tarrou, koga smo sreli ve na poetku pripovijesti, nastanio se u Oranu nekoliko sedmica prije, boravei u velikom jednom hotelu u gradskom centru. Bio je oito dosta imuan da ivi od svojih prihoda. No premda se grad priuio na nj, nitko nije znao otkuda dolazi, ni zato je ovdje. ovjek bi ga sretao na svim javnim mjestima. Otkako je poelo proljee, viali su ga mnogo na plai: esto je plivao i vidjelo se jasno kako u tom uiva. Dobriina, uvijek nasmijeen, on je, rekao bih, volio sve prirodne uitke, ali im nije robovao. Doista, ljudi su primijetili samo to: da se mnogo drui sa panjolskim plesaima i sviraima koji su dosta brojni u naem gradu. To mu je bila jedina navika. Svakako i njegove biljeke tvore neku vrstu kronike o tome tekom razdoblju. No ta je kronika neto posebno jer kao da najradije biljei stvari beznaajne i sitne. U prvi mah, ovjek bi mogao pomisliti da se Tarrou dovijao, gledajui stvari i bia kroz debeli kraj dalekozora. U opoj pometnji on se, openito uzevi trudio da bude povjesniar onoga to nema povijesti. Tu bismo mogli poaliti, zakljuujui odatle da taj ovjek nema moda dovoljno srca. Ipak je sigurno da te biljeke pruaju kronici toga razdoblja mnotvo sporednih pojedinosti koje su takoer vane; a njihova e bizarnost sprijeiti da tu zanimljivu osobu olako osudimo. Prve biljeke to ih je Jean Tarrou unio u svoje papire, datiraju od njegova dolaska u Oran. One pokazuju, odmah s poetka, udno neko zadovoljstvo to se, eto, naao u gradu koji je sam po sebi tako ruan. Potanko opisuje oba bronana lava koji rese gradsku vijenicu, a zatim se daje na dobrohotna razmatranja o pomanjkanju drvea, o nezgrapnim kuama i apsurdnome planu grada. Tarrou umee i dijaloge to ih je uo u tramvaju ili na ulici, ne dodajui nikakav komentar, osim za jedan razgovor, koji se odnosio na nekoga Campsa. Tarrou je prisustvovao razgovoru dvojice tramvajskih konduktera: - Ti si poznavao Campsa? - rekao je prvi. - Campsa? Onoga dugonju s crnim brkovima? - Jest. Bio je skretniar. - Tako je. - I, eto, umro.

12

- Ah, a kada? - Nakon one zgode sa takorima. - Vidi vraga! A to mu je bilo? - Ne znam, groznica. I onda, zna, nije bio snaan. Imao je pod pazuhom irove. Nije bio dosta otporan, eto. - A ipak mi se inilo da je kao svi drugi. - Ne, ne; bio je slab na pluima, a svirao je u limenoj glazbi. A puhati uvijek u trubu troi plua. - Ah - odvrati drugi - kad je ovjek bolestan, neka ne pue u trubu. Nakon tih primjedbi Tarrou se zapitao zato je Camps pristupio glazbenom drutvu kad su se tome protivili njegovi najoitiji interesi. Pitao se koji su ga duboki razlozi potakli, da stavi ivot na kocku samo da u nedjelju moe obilaziti gradom kao lan limene glazbe? Tarroua se zatim dojmio, rekao bih povoljno, prizor koji se esto odigravao na balkonu, suelice njegovu prozoru. Njegova je soba gledala, naime, na malu poprenu ulicu, gdje su spavale make u sjeni zidova. Svakoga dana, nakon objeda, u doba kad cijeli grad drijema, jedan bi se stari pojavio na suprotnom balkonu. Njegova je kosa bila bijela i pomno zaeljana, a drao se uspravno i strogo u svom odijelu vojnikoga kroja. Takav bi stao na balkon i poeo dozivati make, govorei: Mic! mic! Srdano i rezervirano u isti mah. Make bi dizale glavu i onako sanene, blijedo pogledavale, ali se ne bi odmah makle. Stari je, meutim, razdirao komadie papira i sputao ih na ulicu, a ivotinje, privuene ovom kiom bijelih leptira, uzee se primicati, pruajui kolebljivo apu prema posljednjem komadiu papira. Tada bi stari pljunuo snano i precizno na maku, a kad bi jedan od njegovih ispljuvaka pogodio cilj, on bi se nasmijao. Tarroua je definitivno predobio trgovaki karakter grada, jer vanjtina, ivost, pa i same radosti i zabave - sve je to rekao bih, diktirano potrebama trgovine. Ta osebujnost, to je izraz kojim se slui u svojim biljekama, njemu se veoma svidjela, a jedna od njegovih pohvalnih napomena zavrava ak uzvikom: Napokon! To je jedino mjesto gdje putnikove biljeke poprimaju neko osobno obiljeje. No teko je presuditi to to znai i je li to ozbiljno. Tako, na primjer, iznijevi da je otkrie jednoga crknutog takora potaklo hotelskog blagajnika da pogrijei u raunu, Tarrou dodaje nesigurnijom rukom, tako da je rukopis -inae veoma itljiv - na tome mjestu manje jasan: Pitanje: kako da ovjek postigne da ne gubi vrijeme? Odgovor: osjetiti ga u svoj njegovoj duljini. Sredstva: provoditi dan u ekaonici zubara, na neudobnoj stolici; ivjeti na svom balkonu nedjeljom poslije podne; sluati predavanja na jeziku koji ne razumijemo; odabirati eljeznike veze koje su to dulje i to nezgodnije i putovati, naravno, stojei; stajati u repu pred kazalinim alterima, a ne uzeti karte itd. itd. No odmah nakon tih zastranjivanja, biljeke donose toan opis naih tramvajskih kola koja imaju oblik amca, koja su neodreene boje i obino prljava. A ta razmatranja zavrava primjedbom: To je vano i spomena vrijedno, to ne objanjava nita. No evo za svaki sluaj Tarrouove obavijesti o takorima:

13

Danas je stari od preko puta zbunjen i razoaran. Nema vie maaka. One su zaista nestale: uzbuuju ih crknuti takori koji se nalaze u velikom broju po ulicama. Drim da make nikako ne jedu crknute takore. Sjeam se da to moje nisu mogle ni smisliti. Ipak se moraju vrsti po podrumima, a stari se zbunio. Nije tako pomno oeljan i nije tako krepak. Osjea se da je nemiran. Nakon nekoliko trenutaka vratio se u kuu. No jednom je pljunuo, uprazno. U gradu je danas zaustavljen tramvaj, jer je u kolima naen uginuli takor koji je onamo stigao bog bi znao kako. Dvije ili tri ene izaoe. takor je izbaen. Tramvaj je krenuo dalje. U hotelu mi je noni uvar, ovjek dostojan povjerenja, rekao da ti takori slute na zlo i da oekuje neku nesreu. Kad takori naputaju brod... Rekao sam da je to istina za brodove, no da nije provjereno to se tie gradova. Ipak je njegovo uvjerenje nepokolebljivo. Zapitao sam ga kakva se nesrea - po njegovu miljenju - sprema. Nije znao odgovoriti, jer da se nesrea ne moe nikad predvidjeti. Ali ne bi se udio kad bi kakav potres ispunio njegova predvianja. Priznao sam da je to mogue, a on me upitao da li me to uznemiruje. Jedina stvar, koja me zanima, rekoh mu ja, jest kako u nai nutarnji mir. On me potpuno shvatio. U hotelskom restoranu ima itava jedna obitelj koja je vrlo zanimljiva. Otac je visok i mrav, odjeven u crno s tvrdim ovratnikom. Sredina mu je lubanje elava, a s obje strane ima uperke prosijede kose, zdesna i slijeva. Male, okrugle oi koje imaju tvrd izraz, sitan nos, vodoravna usta - sve mu to daje vanjtinu sove kukuvije koja je dobro odgojena. Dolazi uvijek prvi do ulaza, onda se ugiba, izmie i puta pred sobom sitnu enicu, koja je nalik na crnoga mia, a onda tek ulazi on, vodei za sobom djeaia i djevojicu koji su odjeveni kao cirkuski psii. Stigavi do stola, eka da se najprije smjesti supruga, onda sjeda on, a konano se mogu popeti na stolicu i oba pudlia. Svojoj eni i djeci kae vi; njoj kazuje uglaene zlobnosti, a svojim batinicima priopuje konane sudove protiv kojih nema priziva: Nicole, vi se vladate savreno antipatino! A djevojica je spremna da zaplae. To i treba. Jutros je djeai, uzbuen takorskim zgodama, htio za vrijeme objeda kazati koju: Kod stola se ne govori o takorima, Philippe. Zabranjujem vam da ubudue izgovorite tu rije ree on. Va otac ima pravo - ree crni mi. Pudlii su zaboli nos u kaicu, a sova je zahvalila jedva primjetljivim kimanjem glave. Usprkos tome lijepom primjeru, u gradu se mnogo govori o tim takorima. Umijeale se i novine. Mjesna kronika, koja je inae raznolika, ispunjena je sada kampanjom protiv gradske uprave: Jesu li nai gradski oci uoili opasnost koja prijeti od crkotina glodavaca kad one ponu trunuti? Direktor hotela ne moe govoriti ni o emu drugom. Nai takore u liftu pristojnog hotela, tu ovjeku staje pamet. Da bih ga utjeio, rekoh mu: Ma svi drugi istu muku mue! Tono odvratio je on mi smo sada kao svi drugi. On mi je prvi govorio o prvim sluajevima te udne groznice koja poinje ljude zabrinjavati. Jedna je od njegovih sobarica oboljela od te bolesti.

14

No sigurno nije priljepivo istakao je urno. Rekao sam mu da mi je to svejedno. Ah, vidim da je gospodin kao i ja; gospodin je fatalist. Nisam rekao nita takvo, a osim toga nisam fatalist. To sam mu i priopio... Od tog vremena Tarrouove biljeke otkrivaju potanje to je i kako je s tom groznicom koja je poela uznemirivati javnost. Zabiljeivi da je onaj stari pronaao opet make, poto nestade takora, pa sada strpljivo niani i otro puca, Tarrou je dodao da se pojavilo desetak sluajeva spomenute groznice i da je veina tih oboljenja zavrila smru. Kao neku vrstu dokumenta moemo na koncu prenijeti ovdje portret Rieuxa, kako ga je nacrtao Tarrou. Koliko pripovjeda moe prosuditi, taj je portret vjeran: ini se, da mu je trideset i pet godina. Srednjeg stasa. Pleat. Lice gotovo etverouglasto. Oi tamne i ravne, ali eljusti izboene. Nos velik, ali skladan. Crna kosa, kratko iana. Usta zavinuta, usne pune i uvijek stisnute. Neto je nalik na sicilijanskog seljaka: na nj podsjea svojom tamnom puti, crnom kosom i tamnim odijelima, koja mu svojim tonom dobro pristaju. Hoda brzo. Silazi s plonika ne mijenjajui brzinu, no dva puta od tri uspet e se na susjedni plonik, poskoivi malko. Rastresen je za volanom automobila i esto strelicu, koja oznauje smjer, ostavlja dignutu, premda je zaokret izvren. Uvijek gologlav. Izraz lica pametan i obavijeten. Tarrouove su brojke bile tone. Dr. Rieux dobro je to znao. Poto je tijelo pazikue izolirano, on je telefonirao Richardu da se raspita o tim ingvinalnim upalama (*). * Ingvinalna upala - oticanje lijezda u preponama. - Ja to naprosto ne razumijem - odgovorio je Richard. - Dva mrtva; jedan za etrdeset i osam sati, drugi za tri dana. Drugoga sam ostavio ujutro kao rekonvalescenta. - Javite mi ako budete imali jo takvih sluaja - ree Rieux.

Nazvao je jo nekoliko lijenika. Anketa koju je tako proveo iznijela je najavu dvadesetak slinih sluajeva u nekoliko dana. Gotovo svi su bili smrtni. Onda zatrai od Richarda, koji je bio tajnik lijenike komore u Oranu, neka poradi oko toga da novi sluajevi budu izolirani. - Ne mogu ja tu nita - ree Richard. - To moe odrediti samo via upravna vlast. Uostalom, tko vam kae da postoji opasnost zaraze? - Nitko mi to ne kae, no simptomi su alarmantni.

15

Richard je ipak drao da nije kompetentan. Jedino to moe jest da govori s prefektom. No dok su tamo voeni razgovori, vrijeme se pokvarilo. Sutradan nakon smrti pazikue, gusta je magla zastrla nebo. Diluvijalni pljuskovi survali su se na grad; olujna zapara zavlada nakon tih proloma oblaka. I smo je more izgubilo svoju tamnu modrinu i, pod tmurnim nebom, poprimalo srebrne i eljezne odraze od kojih bi ovjeka zaboljele oi. Vlana vruina toga proljea poticala je elju za ljetnom egom. Grad koji se dizao u spirali, a prema moru je bio gotovo zatvoren, kao da je obamro. Vladalo je sumorno mrtvilo. Usred obukana zida, meu ulicama s pranim izlozima, na prljavoutim tramvajima, ovjek se svuda osjeao kao suanj atmosfere. Samo se stari Rieuxov bolesnik radovao tom vremenu, jer ga je morila astma. - Pee, pee - govorio je on - to je dobro za bronhije. Peklo je doista, ali ni vie ni manje nego to pee groznica. itav je grad bio grozniav, tako se bar inilo dr. Rieuxu onoga jutra kad se uputio u Faidherbovu ulicu da prisustvuje istrazi o Cottardovu pokuaju samoubojstva. Ipak mu se taj dojam inio nerazuman. Objanjavao ga je time, to je on -Rieux - iznerviran, to je zaokupljen brigama i poslom pa je zakljuio da je krajnje vrijeme da se malko sredi i prikupi svoje misli. Kad je stigao, komesara jo nije bilo na licu mjesta. Grand je ekao na hodniku; odluie da najprije uu k njemu, ostavivi vrata otvorena. Opinski je inovnik stanovao u dvjema sobama koje su bile oskudno namjetene. Isticala se samo polica od sirova drva, a na njoj dva ili tri rjenika te jedna crna ploa na kojoj su se jo mogle itati napola izbrisane rijei cvjetne aleje. Po Grandu, Cottard je dobro proveo no. No ujutro se probudio s glavoboljom, nesposoban da bilo kako reagira. Grand bijae vidljivo umoran i nervozan; hodao je gore-dolje, otvarajui i zatvarajui debeli fascikl koji se nalazio na stolu, a bio je pun ispisanih listova. Ipak je priopio doktoru da Cottarda jedva poznaje no dri da isti ima neto imetka. Cottard je udan svat. Dugo su se njihovi odnosi ograniavali na uzajamno pozdravljanje, kad bi se sreli na stubama. - Samo sam dva puta s njime razgovarao. Ima nekoliko dana to mi je na hodniku ispala kutija sa arenim kredama, koju sam nosio kui. Bilo je tu crvenih i modrih kreda. Uto je Cottard izaao na hodnik i pomogao mi skupljati krede. Pitao me emu slue te raznobojne krede. Grand mu je tada rastumaio da kua osvjeiti svoje znanje latinskog jezika. Otkako je izaao iz srednje kole, njegovo je znanje izblijedjelo. - Da - ree doktoru - uvjeravaju me da je to korisno, ako hoemo dobro poznavati smisao francuskih rijei. Stoga ispisuje na ploi latinske rijei. Modrom kredom biljei onaj dio rijei koji se mijenja prema deklinaciji i konjugaciji, a crvenom onaj koji se nikad ne mijenja. - Ne znam je li me Cottard dobro shvatio, ali mi se uinilo da ga zanima. Onda je zatraio jednu crvenu kredu. Ja sam se malko iznenadio, ali napokon... Nisam dabome mogao predvidjeti da e to posluiti njegovu... naumu.

16

Rieux upita o emu su drugi put razgovarali. No praen svojim tajnikom, doao je uto komesar i zaelio da najprije saslua Grandovu izjavu. Doktor primijeti da Grand, govorei o Cottardu, zove svoga susjeda oajnikom. Jednom je, tovie, upotrijebio izraz kobna odluka. Raspravie motive samoubojstva, a Grand se pokaza sitniav cjepidlaka u biranju izraza. Konano se sloie, kazujui intimne brige i tegobe. Komesar upita je li to u Cottardovu dranju dalo naslutiti da je - kako ree -stvorio odluku. - Juer je pokucao na moja vrata - ree Grand - traio je ibice. Dadoh mu svoju kutiju. Ispriao se, rekavi, da meu susjedima... Onda me stao uvjeravati da e mi kutijicu vratiti. Rekoh mu neka je zadri. Komesar zapita svjedoka je li mu se Cottard uinio neobian. - Neobino mi se uinilo to to je, rekao bih, htio zapodjeti razgovor. No ja sam bio ba u poslu. Obrati se Rieuxu i doda kao da se stidi: - Privatan posao! Komesar htjede meutim vidjeti bolesnika. No Rieux bijae miljenja da Cottarda valja najprije pripraviti. Uavi u sobu, nae ga u krevetu: bio je odjeven u sivkasti flanel, trup je drao uspravno, a tjeskobno je pogledavao prema vratima. - Policija, je li? - Da - ree Rieux - nemojte se uzrujavati. Dvije-tri formalnosti i imat ete mira. No Cottard odvrati da to nema smisla i da ne voli policiju. Rieux postade nestrpljiv. - Ni ja je ne oboavam. Radi se o tom da brzo i tono odgovorite na njihova pitanja, i bog! Cottard zauti, a doktor se okrene da e izai. No mali ga je ovjek stao dozivati, a kad se pribliio postelji, uzeo ga je za ruke: - Ne smiju dirati bolesnika, ovjeka koji se objesio, zar ne, gospodine doktore? Rieux ga askom promotri, a onda mu ree da o tome nije bilo nikada govora i da je, osim toga, ovdje i on da titi svoga pacijenta. Njemu kao da je odlanulo, a Rieux uvede komesara. Cottardu bude proitan Grandov iskaz, a onda ga komesar upita moe li potanje odrediti to ga je nagnalo na taj in. Cottard odvrati, ne gledajui komesara, da su to bile intimne brige i tegobe, da, upravo tako. Komesar je stao navaljivati, ne bi li se izjasnio hoe li jo jednom pokuati. Cottard, koji se uzbudio, ree da nee i da hoe samo da ga puste na miru. - Moram vas upozoriti - ree komesar gotovo ljutito da ste zasad vi onaj koji drugima ne da mira. Ali na Rieuxov znak ostadoe pritom.

17

- Shvatit ete - ree komesar izlazei - takve su nam stvari deveta briga otkako se pojavila ta groznica... Upita doktora je li stvar ozbiljna, a Rieux odgovori da ne zna. - To je samo vrijeme - zakljui komesar. Da, bijae to zacijelo vrijeme. Tokom dana sve se ovjeku ljepilo u rukama, a Rieux je pri svakome lijenikom posjetu osjeao kako njegove bojazni rastu. Naveer istoga dana, na periferiji, jedan se susjed staroga astmatiara hvatao za prepone i povraao u deliriju. Limfne su lijezde bile mnogo krupnije nego u pazikue. Jedna se zagnojila i doskora se otvorila kao gnjili plod. Vrativi se kui, Rieux telefonira oblasnom skladitu lijekova. Njegove profesionalne biljeke toga dana spominju samo: Negativan odgovor. I ve su ga svi zvali drugamo poradi slinih sluajeva. Apscese je trebalo otvoriti, to je bilo oigledno. Dva zareza kirurkim noiem, na kri, i lijezde izbacie gnojnu materiju sa sukrvicom. Bolesnici su krvarili, u tekim bolovima. No zatim bi se na trbuhu i na nogama pojavile mrlje, jedna bi se lijezda prestala gnojiti, da bi zatim ponovo otekla. U veini sluajeva bolesnik bi umro, irei uasan vonj. tampa, koja je u pitanju takora bila tako glagoljiva, sada je utjela sasvim. takori, naime, ugibaju na ulici, a ljudi umirahu u svojim kuama. A novine se brinu samo za ulicu. No prefektura i opinska uprava stadoe se pitati to je? Dok je svaki lijenik znao za dva ili tri sluaja, nikome nije palo na pamet da togod poduzme. No bilo je samo dovoljno da se netko sjeti i zbroji sve sluajeve. Zbroj bijae porazan. Za samih nekoliko dana smrtni se sluajevi umnoie, a oni koji su se bavili tom udnom boleu moradoe priznati da je rije o pravoj pravcatoj epidemiji. To je vrijeme odabrao Castel, Rieuxov kolega, ali mnogo stariji od njega, da bi ga posjetio. - Vi, naravno, znate to je? - ree. - ekam rezultat analiza. - Ja znam i bez analiza. Jedan dio svoje karijere proveo sam u Kini, a prije dvadesetak godina vidio sam nekoliko sluajeva u Parizu. Samo to se tada nisu usudili nazvati ih pravim imenom. Javno je miljenje nepovredivo. Samo da ne bude panike! I onda, kako ree jedan kolega: To nije mogue, svatko zna da je sa Zapada nestala. Da, svi su to znali osim onih koji su umrli. Hajde, Rieux, vi znate, kao to znam i ja. Rieux je razmiljao. Kroz prozor svoje radne sobe gledao je kamenito rame morske hridi koja je u daljini zatvarala zaljev. Nebo je, iako plavo, zrailo tupim sjajem koji je sve vie blijedio to je popodne odmicalo. - Da, Castel - ree napokon - gotovo je to nevjerojatno. No ini se zaista kao da je kuga. Castel ustade i poe prema vratima. - Znate to e vam odgovoriti: Iz umjerenog podneblja nestala je prije mnogo godina. - ta znai nestala? - odvrati Rieux slijeui ramenima.

18

- Da! I ne zaboravite: u Parizu prije dvadeset godina. - Dobro. Nadajmo se da sada nee biti gore nego je bilo onda. No ipak je to nevjerojatno. * * *

Prvi put je pala rije kuga. Na tome mjestu nae pripovijesti gdje smo Bernarda Rieuxa ostavili kako gleda kroz prozor, neka pripovjedau bude doputeno da opravda neizvjesnost i zbunjenost doktora, to vie to je lijenik reagirao veoma slino kao veina naih sugraana. Elementarne su nepogode doista obina pojava, no ljudi u njih teko vjeruju kad ih snau. Svijet je doivio toliko kug koliko ratova, a ipak kuge i ratovi zateknu ljude uvijek nepripravne. Dr. Rieux bijae zateen, kao i nai sugraani, pa tako valja shvatiti njegovo kolebanje. Tako valja shvatiti i injenicu da je bio podijeljen izmeu tjeskobe i pouzdanja. Kad bukne rat, ljudi kau: To nee trajati, to je preglupo! Rat je zacijelo preglup, ali to ne smeta da ne bi trajao. Glupost je uvijek uporna, svijet bi to primijetio kad ne bi uvijek mislio samo na sebe. Nai su sugraani bili u tome kao ostali svijet: miljahu na sebe, bijahu - drugim rijeima - humanisti. Nisu vjerovali u spomenute nepogode. Elementarno zlo nije po ljudskoj mjeri, pa ovjek dri da je to neto irealno, ruan san koji e proi. Ali uvijek ne prolazi nego se nastavlja, a prolaze ljudi i to ponajprije humanisti, jer nisu poduzeli mjere opreza. Nai sugraani ne bijahu vie krivi nego ostali svijet: zaboravili su biti skromni! Mislili su da je njima jo uvijek sve mogue, to bi pretpostavljalo da su katastrofe o kojima je rije nemogue. Bavili su se dalje svojim poslovima, spremali se na put i stvarali zakljuke, imajui svoj sud o ovome ili onome. Kako da misle na kugu, koja ukida budunost, mijenjanje mjesta i diskusije? Vjerovali su da su slobodni, a nitko nee biti slobodan dok bude elementarnih zala. Pa i poto je dr. Rieux priznao pred svojim kolegom da je aica bolesnika, rasijanih kojekuda, umrla od kuge bez ikakve predobjave, opasnost mu se jo uvijek inila irealnom. Samo kad je netko lijenik zna to je bol, jer ima veu mogunost predoivanja. Dok je Rieux gledao kroz prozor na svoj grad koji se nije promijenio, jedva da mu se pri pomisli na budunost malko stuilo, to bi znailo da je nemiran i tjeskoban. Pokuao je skupiti u pameti ono to je znao o toj bolesti. U pamenju uskrsnue brojke, i on pomisli da je tridesetak velikih epidemija kuge to ih biljei povijest pokosilo blizu sto milijuna ljudskih ivota. No to je sto milijuna mrtvih? U ratu ovjek vie ne zna to je mrtvac. A kako mrtav ovjek nema konzistencije, nije konkretan ako ga nismo vidjeli, pa sto milijuna mrtvaca, rasijanih diljem povijesti, nije nita. Magla koju ne moemo oblikovati. Doktor se sjea da je za kuge u Carigradu umiralo - kako biljei Prokopije - deset tisua dnevno. Deset tisua mrtvih, to je opinstvo velikoga kinematografa pomnoeno pet puta. Evo, to bi trebalo uiniti: skupiti svijet, kad izlazi iz kina, odvesti ljude na gradski trg da ondje umru na kupu. Pet puta... . Onda bi stvar postala malo jasnija. Onda bi se bar mogla staviti poznata lica na te anonimne hrpe. No to se, naravno, ne da izvesti, a zatim, tko pozna deset tisua lica? Uostalom, ljudi kao to je Prokopije, nisu znali brojiti, to je poznata stvar. U Kantonu je prije sedamdeset godina uginulo od kuge etrdeset tisua takora prije nego to se kuga zainteresirala za stanovnike. No 1871. nije bilo mogunosti da se prebroje takori. Raunalo se priblino, naveliko, pa se pogreke nisu mogle izbjei. Ipak, ako je takor dugaak trideset centimetara, etrdeset hiljada takora koje smo poredali jednoga do drugog, bilo bi... No doktor je postao nestrpljiv. Gotovo se naljutio. Prepustio se mislima, a to ne valja! Nekoliko sluajeva ne ini epidemiju, dovoljno je poduzeti mjere opreza. I drati se onoga to

19

je uglavljeno: stupor i opa malaksalost, krvave oi, prljava usta, glavobolje, buboni*, strahovita e, delirij, pjege na tijelu, nutarnje boli kao da e se raskinuti, i na kraju svega toga... na kraju svega toga Rieux se sjeti jedne reenice kojom se u njegovu udbeniku zavravalo nabrajanje simptoma: Blo postaje veoma sitno (pulsus filiformis), a smrt nastupa u povodu neznatne kakve kretnje. Da, na kraju svega toga puls je sitan i tanak poput konca, a ljudski ivot visi o koncu. Dvije treine bolesnika - to je toan postotak - dovoljno je nemirno da uini tu neznatnu kretnju koja e ih survati u propast. * Bubon (med.) - poveani limfni vor, karakteristini simptom tzv. bubonske kuge. Doktor je jo uvijek gledao kroz prozor. S jedne strane stakla svjee proljetno nebo, s druge rije koja jo odjekuje odajom: KUGA. Ta rije ne sadri samo ono to hoe u nju staviti znanost nego i dugaak niz izvanrednih slika koje nikako nisu u skladu s tim utim i sivim gradom koji u to vrijeme nije odvie ivahan, koji sada ne bui nego tiho bruji, koji je, ukratko reeno, sretan, ako je mogue biti sretan i turoban u isti mah. Ta mirnoa, nehajna ta spokojnost nijekala je gotovo glasno stare slike o kugi: kuna Atena koju napustie ptice, kineski gradovi, puni utljivih ljudi koji su na samrti; robijai u Marseilleu koji slau u jamu iznakaene mrtvace s kojih se cijedi gnoj i sukrvica; gradnja velikog zida u Provansi koji je imao zaustaviti kuni vihor kuge; Jaffa i tamonji odvratni prosjaci; vlani i truli leajevi na zemljanom podu carigradske bolnice; bolesnici hvatani kukama; maskirani lijenici za vrijeme crne smrti, bludnienje ivih na milanskim grobljima; mrtvaka kolica u prestravljenom Londonu, pa noi i dani, ispunjeni uvijek i svagdje beskrajnim krikovima ljudskim. Ne, sve to nije dosta snano da ubije mir toga dana. S druge strane stakla odjeknulo je najednom zvonce nevidljiva tramvaja i zaas opovrgnulo okrutnost i bol. Jedino je more, tamo iza posljednjih kua koje su odavle nalik na ahovsku dasku, podsjealo da na svijetu ima stvari koje uvijek prijete jer nikad ne miruju. Dr. Rieux koji je gledao zaljev, sjeti se lomaa o kojima govori Lukrecije; loma to su ih Atenjani, pogoeni epidemijom, dizali na obali mora. Nou bi tamo donosili mrtve, no kako nije bilo dosta mjesta, ivi se borahu zubljama da bi smjestili svoje mile i drage, lijui radije krv nego da napuste svoje mrtvace. ovjek bi mogao zamisliti crveni odraz lomaa u mranim i mirnim vodama, none borbe zubljama koje prte iskrama, a gusti se otrovni dimovi diu prema nebu koje ih paljivo prima i doekuje. Mogao bi se i pobojati... Ali to asovito ludilo nije odolijevalo razumu. Samo trenutak... Da, izgovorena je rije kuga; istina je da toga asa trese i obara jednu ili dvije rtve. No zar se to ne moe zaustaviti? Treba priznati jasno i glasno ono to se priznati mora; otjerati ve jednom beskorisne sjene i poduzeti mjere koje su u takvoj situaciji potrebne. Onda e kuga stati, jer se kuga ne da zamisliti ili je zamiljena krivo. Ako se zaustavi (a to je najvjerojatnije) sve e biti dobro. U protivnom sluaju, znat e se to je, i nema li naina da se ovjek s njome nekako pogodi, da joj se najprije prilagodi, e da bi je poslije svladao. Doktor otvori prozor, a gradski amor odjednom se nadme. Iz radionice u susjedstvu dopirao je kratak i ritmiki zviduk mehanike pile. Rieux se strese. Tu je sigurnost, tu je istina: u svakidanjem poslu. Ostalo visi na nitima, ovisi o neznatnim pokretima; na to se ovjek ne moe osvrtati. Glavno je da dobro obavljamo svoj posao.

* * *

20

Dr. Rieux bijae dopro dotle u svom razmiljanju, kad mu najave Josepha Granda. Mada je bio opinski inovnik i mada su njegovi poslovi bili veoma razliiti, uposlili bi ga od vremena do vremena i u statistikom uredu za osobne podatke. Tako je sada dobio u zadatak da zbraja smrtne sluajeve. A kako je bio od prirode usluan, pristao je da donese doktoru jednu kopiju svojih podataka. Doktor ga vidje gdje ulazi sa svojim susjedom Cottardom. inovnik je mahao listom papira. - Brojke rastu, gospodine doktore - ree on - jedanaest mrtvih u etrdeset i osam sati. Rieux pozdravi Cottarda i zapita ga kako se osjea. Grand uze objanjavati kako je Cottard elio da zahvali doktoru i da se ispria to mu je zadao posla. No Rieux je gledao statistiki popis: - Bilo bi moda vrijeme - ree Rieux - da tu bolest nazovemo pravim imenom. Do sada smo tapkali ne miui se s mjesta. No doite sa mnom, moram u laboratorij. - Da, da - odgovorio je Grand dok su silazili stubama - stvari treba nazvati njihovim imenom. No koje je to ime? - Ja vam to ne mogu rei, a ne biste imali nikakve koristi da vam i kaem. - Vidite - nasmijei se inovnik - nije to tako lako. Krenue prema Starome trgu. Cottard je cijelim putem utio. Ulice su se poele puniti svijetom. Kratkotrajan sumrak, kakav je u naim stranama, ve je uzmicao pred nonim mrakom, a prve se zvijezde stadoe javljati na obzorju koji je jo bio jasan. Za nekoliko trenutaka planule su uline svjetiljke i potamnjele nebo, a agor glasova kao da se podigao za jedan ton. - Oprostite - ree Grand na uglu Staroga trga - moram sjesti u tramvaj. Naveer sam uvijek zauzet. A kako se kae u mome kraju: Ne odgaaj za sutra... Rieux je ve primijetio kako Grand, roen u Montlimaru, rado citira rijei i uzreice svoga zaviaja, dodajui banalne izraze koji nisu niotkuda, kao bajno vrijeme ili arobna rasvjeta. - Ah - klikne Cottard - iva je istina. Poslije veere ne moe ga izvui iz kue. Rieux upita Granda radi li za opinu. Grand odvrati ne; radi za sebe. - Ah - ree Rieux da bi neto rekao - a stvar napreduje? - Na toj stvari radim godine i godine, pa mora da napreduje, premda u drugu ruku napredak nije velik. - O emu se zapravo radi? - upita doktor, zaustavivi se.

21

Grand progovori brzo i nejasno, namjetajui svoj okrugli eir nad svojim velikim uima. Rieux shvati vrlo mutno da se radi o razmahu neke linosti, to li? No inovnik se ve opratao i, krenuvi sjenovitim bulevarom Marne, vrsto zagrabio sitnim korakom. Na pragu laboratorija Cottard ree doktoru kako bi ga elio posjetiti da ga upita za savjet. Rieux, koji je guvao u depu statistiki izvjetaj, ree mu neka doe u ordinaciju, ali se onda predomisli; sutra e ionako u njegovu etvrt pa e ga sam posjetiti i to potkraj popodneva. Ostavivi Cottarda, doktor primijeti da misli na Granda. Zamisli ga usred kuge, ne ove ovdje koja zacijelo nee biti ozbiljna, nego jedne od velikih kuga o kojima pria povijest. To je vrsta ljudi koji u takvim sluajevima bivaju poteeni. Sjetio se da je itao kako kuga tedi ljude slabe konstitucije i razara najradije snano ustrojstvo. I dok je ovako mislio, njemu se uini da je inovnik pomalo tajnovit. Na prvi pogled Joseph Grand bijae mali opinski inovnik, kakvim se priinjao. Visok i mrav, on je plutao unutar odijela, koje bi uvijek bilo preveliko, obmanjujui se da e mu tako korisnije posluiti. Sauvao je, dodue, veinu zubi na donjim desnima, ali je zauzvrat, gornja eljust bila potpuno prazna. Njegov podsmijeh koji je najee podizao gornju usnu inio je njegova usta sjenovitima. Dodamo li tome portretu hod i dranje sjemenitarca, umijee da hoda uza zid, kao da e ga ostrugnuti, i da klizne neujno u veu, pa vonj podruma i dima, sve znakovi kojima se oituje neznatnost i neznaajnost - priznat emo da tog ovjeka nije mogue zamisliti drugdje nego pred pisaim stolom, gdje pomno ispituje opinsku tarifu za gradska kupalita ili prikuplja (za nekog mladog referenta) podatke o novoj taksi za odvoz kunog smea. I ovjek nepristran morao bi pomisliti da je Joseph Grand roen zato da vri skromne i nevidljive, ali neophodne funkcije niega opinskog inovnika koji radi privremeno za ezdeset dva franka i trideset santima dnevno. To je prema njegovim izjavama - pisalo na njegovu slubenikom listu nakon rijei: kvalifikacije. Poto se prije dvadeset i dvije godine, postigavi diplomu koju zbog siromatva nije mogao nadopuniti viim sveuilinim astima, prihvatio slube, njemu su obeali da e biti u najkrae vrijeme sistematiziran. Trebalo je samo da se neko vrijeme iskae u poslu, bavei se osjetljivim pitanjima koja bi se nametala opinskoj upravi. Onda e bezuvjetno biti imenovan referentom, to e mu omoguiti da ivi kao imuan ovjek. Tako su ga uvjeravali. Joseph Grand nije bio karijerist, o tome je svjedoio i turoban osmijeh kojim bi potkrepljivao tu izjavu. No perspektiva da e na poten nain osigurati svoju egzistenciju i da e se, prema tome, moi posvetiti svojim privatnim poslovima, a da ga pritom ne treba pei savjest ta mu se perspektiva inila veoma zavodljiva. Spomenutu je ponudu bio primio zbog asnih razloga, a moe se rei da ga je na to nagnala i vjernost prema njegovu idealu. No taj provizorij traje, evo, godine i godine, ivot je nerazmjerno poskupio, a plaa je Grandova usprkos nekim opim poviicama, smijeno malena. Bio se potuio Rieuxu, no kao da nikoga za to ne boli glava. Tu se oitovala Grandova originalnost ili bar jedan od njenih simptoma. Mogao se on pozvati, ako ne ba na pravo (u koje se nije mogao pouzdati), a ono na usmena jamstva i obeanja to ih je primio kad je stupio u slubu. No prvo i prvo, ef ureda, koji ga je bio namjestio, odavno je umro, a inovnik se, uostalom nije tono sjeao, to mu je neko obeano i u kojoj formi. A napokon (i to je bilo glavno) Joseph Grand nije nalazio potrebne rijei.

22

Ta je osobina naega sugraanina najbolje oznaavala, to je Rieux mogao zapaziti u vie navrata. Ona ga je sveudiljno spreavala da napie albu o kojoj je snovao ili da poduzme korake koje su okolnosti zahtijevale. Ako mu smijemo vjerovati, njemu je bilo osobito muno upotrijebiti rije pravo, jer bi se odatle moglo zakljuiti da trai to mu pripada ime bi stvar dobila neki smioni karakter koji ne bi nikako bio u skladu sa skromnim funkcijama to ih je obavljao. U drugu ruku nije se htio posluiti izrazima: dobrohotnost, umoljavati, harnost, jer je drao da nisu u skladu s njegovim linim dostojanstvom. I tako, ne mogavi nai pravi izraz, na je sugraanim obavljao dalje neugledne funkcije i doao tako u godine. Pritom je - sudei uvijek po onome to je govorio dr. Rieuxu - primijetio u svakodnevnoj praksi da je njegov materijalni ivot osiguran, jer je - na kraju krajeva - dovoljno da uskladi svoje potrebe sa svojim sredstvima. Morao je stoga priznati da je istinita ona omiljela fraza naelnika, velikog industrijalca, u naem gradu, koji bi energino znao ustvrditi, da napokon (a na toj rijei bijae teite umovanja), da napokon nitko jo nije umro od gladi. Bilo kako mu drago, asketski ivot to ga je provodio Joseph Grand liio ga je svake brige te vrste. Nastavljao je traiti rijei kojima e se izraziti. U nekom je smislu njegov ivotopis bio doista egzemplaran. Pripadao je meu one ljude koji su rijetki u naem gradu, kao to su rijetki i drugdje, meu ljude koji se ne stide svojih dobrih svojstava. Ono malo to je iznosio o sebi, svjedoilo je o dobroti i odanosti koju dan-danas nitko nee priznati. Nije se rumenio priznavajui da voli svoje neake i svoju sestru, jedinu roakinju koja mu je preostala, i kojoj bi svake druge godine iao u pohode u Francusku. Priznavao je da nije prealio roditelje koji su umrli dok je jo bio mlad, pa mu sjeanje na njihovu smrt zadaje bol. Nije poricao da voli vie od svega neko zvono u svojoj gradskoj etvrti koje bi se blago oglasilo svakoga dana u pet sati poslije podneva. No da bi ocrtao te emocije koje su u biti tako jednostavne najmanja ga je rije stajala tisuu muka. Ah, gospodine doktore, govorio bi on, kako bih elio da se nauim izraavati. O tom je govorio Rieuxu svaki put kad bi se s njime sastao. Doktor je te veeri, gledajui inovnika gdje odlazi, shvatio odjednom to je Grand htio kazati: pisao je zacijelo knjigu ili neto slino. Ta ga je misao pratila sve do laboratorija kamo se najzad uputio; hrabrila ga je i inila mirnijim. Znao je da je to glupo, no ipak se nije mogao oteti pomisli da se kuga ne moe ugnijezditi u gradu, gdje se mogu nai takvi skromni inovnici koji gaje tako asne manije. Tonije reeno, Rieux ih nije mogao zamisliti usred kuge, pa je zakljuio da meu naim graanima kuga nema, tono rije, nikakve budunosti. * * *

Sutradan je svojom upornou koja je smatrana neumjesnom, Rieux postigao da je u prefekturi sazvana zdravstvena konferencija. - Istina je da se puanstvo uznemiruje - bijae priznao Richard. - A mnogo se brblja i pretjeruje. Prefekt mi je rekao: Hajde brzo, ako hoete, ali u diskreciji. Uvjerenje, uostalom, da se radi o lanoj uzbuni. Bernard Rieux uze Castela u svoja kola da bi ga odvezao u prefekturu. - Znate li - ree Castel - da zdravstveni odsjek nema seruma?

23

- Znam. Telefonirao sam u spremite lijekova. Gradski fizik kao da je pao s oblaka. Moraju naruiti iz Pariza. - Nadajmo se da e uskoro stii. - Ve sam telegrafirao - odvrati Rieux. Prefekt je bio ljubazan i nervozan. - Ponimo, gospodo - ree. - Treba li da rezimiram? Richard je drao da je to suvino. Lijenicima je stanje poznato. Pitanje je samo kakve mjere treba poduzeti. - Pitanje je - ree grubo stari Castel - je li to kuga ili nije? Dva-tri lijenika stadoe glasno prosvjedovati. Ostali kao da krzmaju. A prefekt se stresao i nehotice pogledao prema vratima, kao da se hoe uvjeriti da ta monstruozna primjedba nije prodrla u predsoblje i proirila se po kuloarima. Richard je izjavio da - po njegovu miljenju - ne valja popustiti panici: radi se o groznici s komplikacijama u preponskoj regiji; to je sve to se moe ustvrditi; ostalo su hipoteze, a budui da su hipoteze uvijek opasne, kako u znanosti tako i u ivotu... Stari Castel, koji je mirno griskao svoj poutjeli brk, podie glavu i pogleda Rieuxa svojim bistrim oima. Onda se dobrohotnim pogledom obrati ostalima i ree kako on vrlo dobro zna da se radi o kugi, ali da uvia da bi - priznaju li to slubeno - morali poduzeti drakonske mjere. Zna i to da u biti samo to potie kolege da budu rezervirani, pa e stoga za njihovo umirenje rado priznati da to nije kuga. Prefekt se nato uzvrpolji i ree da bilo ovako ili onako, nain kako dr. Castel gleda na stvar, nije najbolji. - Nije vano kakav je to nain gledanja - odvrati stari lijenik - nego je vano da nas potakne da se zamislimo. Kako je Rieux utio, upitae ga to on misli. - Radi se o tifoznoj groznici koja je popraena bubonima i povraanjem. Incidirao sam bubone i zatraio laboratorijski pregled. Analizom poslanog materijala ustanovljen je Yersinov bacil koji uzrokuje kugu. Oni u laboratoriju dre da su ga prepoznali. Ipak moram dodati da se neke osobine toga mikroba ne poklapaju s klasinim opisom uzronika kuge. Richard nadoveza da to opravdava injenicu to se gospoda kolege nee da odlue napreac; valja priekati dok budu zavrene serijske analize koje su poete prije nekoliko dana. Tek onda, na temelju statistikih rezultata... - Kad se radi o mikrobu - ree Rieux nakon kratke utnje - koji ima sposobnost da u tri dana poetvorostrui volumen slezene, da limfnim lijezdama dade obujam narane i kaastu konzistenciju, onda treba neto poduzeti, makar to bilo napreac. arita infekcije bivaju sve brojnija, a njihova povrina sve vea. S obzirom na tempo kojim se bolest iri prijeti opasnost da e za nepuna dva mjeseca umrijeti pola grada, ako epidemiju ne zaustavimo. Prema tome prilino je svejedno da li bolest zovete kugom ili groznicom. Glavno je da sprijeite da ne pomori polovicu grada.

24

Richard primijeti kako ne valja gledati odvie crno i da zaraznost jo nije dokazana budui da su roaci bolesnika ostali dosad poteeni. - No drugi su oboljeli i umrli - nato e Rieux - a znamo da priljepivost nije nikada apsolutna, inae bismo imali matematiki porast u beskonanost i veoma naglo opadanje puanstva. Ne gledam crno, nego zahtijevam mjere opreza. Richard je pak drao da moe obiljeiti situaciju ovim rijeima: da bi se zaustavilo irenje bolesti, ako se bolest ne zaustavi sama, potrebne su ozbiljne profilaktine mjere, koje predvia zakon; da bi se te mjere mogle primijeniti trebalo bi konstatirati slubeno da se radi o kugi, a kako se to zasad ne moe ustvrditi s apsolutnom sigurnou, treba o stvari temeljito razmisliti. - Nije pitanje u tome - uporno e Rieux - jesu li mjere koje predvia zakon ozbiljne i teke, nego jesu li nune da bi se sprijeio pomor puanstva. Pitanje jest: hoe li polovica grada izginuti? Ostalo je stvar dravne uprave, a nai zakoni predviaju zato prefekta koji ima potrebne ovlasti. - Dakako - ree prefekt - no vi morate najprije ustanoviti da se radi o epidemiji kuge. - Ona bi mogla zatrti polovicu grada, ako mi to i ne priznamo slubeno - ree Rieux. Richard upade poneto nervozno: - Radi se o tome da na kolega vjeruje da je kuga. Njegov opis sindroma jasno to pokazuje. Rieux odvrati da nije opisao sindrom, nego je iznio to je vidio. A vidio je bubone, pjege, groznice s delirijem koje svravaju za etrdeset i osam sati eksitusom (*). Moe li gospodin Richard preuzeti odgovornost i rei da e se epidemija zaustaviti bez najstroih mjera profilakse? Richard je oito kolebao. - Budimo sasvim iskreni - ree gledajui Rieuxa - jeste li zaista uvjereni da se radi o kugi? - Problem nije dobro postavljen. Nije to pitanje terminologije, nego pitanje vremena. - Vaa je misao - ree prefekt - da valja primijeniti profilaktine mjere koje su predviene za vrijeme kuge, ako to, u naem sluaju, moda i nije kuga. - Ako moram po svaku cijenu imati neku misao, onda je doista tako kako ste rekli. Lijenici uzee vijeati, a Richard na koncu ree: - Moramo, dakle, preuzeti odgovornost da se vladamo kao da je ova bolest neka vrsta kuge. Formula bude srdano pozdravljena. - I vi se s time slaete, dragi kolega? - upita Richard.

25

- Meni je svejedno kako emo kazati - odvrati Rieux. - Kaimo samo da se ne smijemo vladati kao da polovici grada ne prijeti opasnost da izgine, jer bi onda doista izginula. Rieux ode usred sveopeg negodovanja. Za nekoliko trenutaka naao se na periferiji koja je zaudarala na prenu ribu i mokrau; naao se do uzglavlja ene koja je urlala kao da je kolju, pokazujui mu krvave prepone. * Exitus (lat.) - izlaz, u lijenikom govoru: smrt, tj. exitus latalis. Sutradan nakon konferencije groznica je opet poskoila. Doprla je ak i u novine, ali u blagom obliku, jer se tampa zadovoljila kratkom napomenom. No prekosutra mogao je Rieux itati male bijele plakate to ih je prefektura dala nalijepiti po najdiskretnijim uglovima, nastojei da ne budu odvie upadljivi. Na temelju tih plakata nije bilo lako zakljuiti da su vlasti uoile situaciju. Mjere nisu bile drakonske, a mnogo se - rekao bih - pazilo na to da se javno mnijenje ne uznemiri. I doista. Najprije je u naredbi konstatirano da je u oranskoj opini zabiljeeno nekoliko sluajeva perniciozne groznice za koju jo nije ustanovljeno je li zarazna. Spomenuti sluajevi nisu dovoljno karakteristini da bi opravdali istinsku bojazan, a nema sumnje da e puanstvo znati sauvati hladnokrvnost. Ipak je sigurnosti radi, to e svatko razumjeti, prefekt poduzeo neke preventivne mjere. Ispravno shvaene i primijenjene kako valja, te su mjere u stanju da sprijee opasnost bilo kakve epidemije. Prema tome prefekt ne sumnja ni zaas da e puanstvo njegovu linu inicijativu svesrdno potpomoi. Plakat je zatim objavljivao ope mjere, meu njima znanstvenu deratizaciju utrcavanjem otrovnih plinova u kanale i pomni nadzor nad opskrbom grada pitkom vodom. Stanovnicima se preporuuje krajnja istoa, a imaoci buh pozivaju se da dou u opinske dispanzere. U drugu ruku, obitelj mora pod prijetnjom zakonskih posljedica prijaviti svaki po lijeniku ustanovljeni sluaj i pristati na izolaciju i smjetaj bolesnika u posebne bolnike odaje. Te su odaje proviene, uostalom, svim potrebnim pomagalima da bi bolesnik za kratko vrijeme to sigurnije ozdravio. Nekoliko dopunskih paragrafa podvrgavalo je obvezatnom raskuivanju bolesnikovu sobu i prijevozno sredstvo. Inae su se vlasti zadovoljile time da preporue ukuanima da se podvrgnu zdravstvenom nadzoru.

Dr. Rieux naglo se okrene od plakata i poe kui, kamo se bio uputio. Joseph Grand, koji ga je ekao u ordinaciji, podie ruku im ga je ugledao. - Da - ree Rieux - znam. Brojke rastu. Prolog je dana umrlo u gradu desetak bolesnika. Doktor ree Grandu da e ga moda naveer pohoditi, jer ide - ionako Cottardu. - Imate pravo - ree Grand. - Ugodit ete mu. Sve mi se ini da se promijenio.

26

- Kako to? - Postao je uljudan. - Zar prije nije bio? Grand je krzmao. Nije mogao rei da je Cottard bio neuljudan: izraz ne bi bio toan. Cottard je zatvoren i utljiv, a svojim dranjem podsjea malko na vepra. Njegova soba, skromna gostionica i etnje koje su dosta tajnovite, to je, eto, itav ivot toga ovjeka. Slubeno je zastupnik vin i liker. U veim razmacima prima posjete dvojice-trojice ljudi koji su valjda njegove muterije. Naveer ide katkad u kino koje se nalazi preko puta; Grandu se ini da je primijetio kako najvie voli gangsterske filmove. Inae je u svakoj prilici osamljen i nepovjerljiv. Sve je to prema Grandovim opaanjima postalo sada drukije. - Ne znam kako da kaem, no imam dojam da bi se htio pomiriti s ljudima, da bi svakoga htio predobiti. esto sa mnom progovara, zove me da s njim izaem, a ja ne umijem uvijek odbiti. Najzad, taj me ovjek zanima, a mogu rei da sam mu spasio ivot. Nakon pokuaja da se skona, Cottard nije primio nikakav posjet. Na ulici, u duanu - svuda je traio simpatije. Tko je ikada razgovarao tako milo s trgovcem peceraja, tko je tako paljivo sluao trafikanticu? - Ta je trafikantica - priao je Grand - prava zmija. Rekoh to Cottardu, a on mi odvrati da se varam, da ona ima dobrih strana i da ih treba znati pronai. Konano je dva ili tri puta odveo Granda u luksuzne restorane i kavane. Poeo je, naime, polaziti te javne lokale. - Tu je udobno i fino - govorio je on - a ovjek je osim toga u dobrome drutvu. Grand je opazio da osoblje susree Cottarda veoma paljivo, a shvatio je zato vidjevi kakve napojnice dijeli. inilo se da je nadasve osjetljiv na ljubazan postupak kojim bi mu uzvraali. Jednoga dana, kad ga je ef sale ispratio i pomogao mu da obue ogrta, trgovac vinom ree Grandu: - To je valjan momak. Mogao bi svjedoiti. - Svjedoiti, a to? Cottard je bio neodluan. - E pa to da nisam zao ovjek. Bijae, uostalom, muiav. Jednoga dana, kad je trgovac mjeovitom robom bio manje ljubazan, vratio se kui upravo bijesan. - Preao je na njihovu stranu, gad prokleti - ponavljao je Cottard.

27

- Na iju stranu? - Onu gdje su svi drugi. Grand je ak prisustvovao udnom prizoru kod trafikantice. Usred ivahnog razgovora ona je spomenula neko nedavno hapenje koje da je u Aliru uzvitlalo dosta praine. Radilo se o mladome trgovakom inovniku koji je na plai ubio nekog Arapina. - Kad bi sav taj olo strpali u zatvor - rekla je trafikantica - poteni bi ljudi mogli odahnuti. Nije mogla nastaviti jer se Cottard odjednom silno uzrujao i jurnuo iz trafike bez ijedne rijei isprike. Grad i trafikantica ostadoe zapanjeni. Tokom vremena Grand se naao ponukan da izvijesti Rieuxa o drugim promjenama u Cottardovu znaaju. Potonji je, naime, uvijek bio liberalnih nazora. To je dovoljno otkrivala njegova omiljela fraza: Veliki uvijek guraju male. Ali od nekog vremena kupovao je samo klerikalno glasilo Orana, a ovjek se ne bi mogao oteti dojmu da on to istie, itajui list na javnim mjestima. A nekoliko dana poto je bio ustao, zamolio je Granda, koji je iao na potu, da bude ljubazan i da preda sto franaka to ih je svakoga mjeseca slao sestri koja je boravila negdje daleko. U trenutku kada je Grand krenuo on ga zaustavi i ree: - Poaljite joj dvjesta franaka, ugodno e se iznenaditi. Ona dri da ja nikada na nju ne mislim. No ja je ipak volim. Konano je imao s Grandom udan razgovor. Grand je, naime, morao utaiti radoznalost Cottarda, kome nije dalo mira to to on - Grand - radi svake veeri. - Dobro - rekao je Cottard sasluavi Granda - vi piete knjigu. - Ako ba hoete, no stvar nije tako jednostavna. - Ah - povie nato Cottard - i ja bih volio da mogu kao vi. Grand se iznenadio, a Cottard je promucao da biti umjetnik nije mala stvar i da to moe tota poravnati. - Zato? - upitao je Grand. - Zato to umjetnik ima uvijek vie prava nego drugi, to je opepoznato. Njemu gledaju vie kroz prste. - Hajde - ree Rieux, a bilo je to onoga jutra kad se pojavie plakati - zgoda sa takorima zavrtjela mu je mozgom. A moda se boji i groznice. Grand odvrati: - Ne vjerujem, gospodine doktore, i ako elite uti moje miljenje...

28

Kola zavoda za deratizaciju prooe ispod prozora uz estoki prasak motora. Rieux zauti, ekajui dok buka ne utihne, a onda upita rastreseno kakvo je to miljenje. inovnik odgovori sveano: - To je ovjek koji ima neto na dui. Doktor slegnu ramenima. Kako ree komesar: to mu je deveta briga. Poslije podneva Rieux se porazgovorio s Castelom. Serumi nikako da stignu. - Uostalom - upita Rieux hoe li biti djelotvorni? Taj je bacil tako udan. - Oh - ree Castel - tu se ja s vama ne slaem. Naoko su te ivotinje uvijek originalne, no u sutini je to jedno te isto. - Vi to pretpostavljete, je li? Zapravo ne znamo nita. - Jasno da pretpostavljam. No svi tako postupaju, svi. Tokom dana doktor je osjeao da ona mala vrtoglavica, koja ga je hvatala svaki put kad bi pomislio na kugu biva sve to jaa. Napokon morade priznati da se boji. Dvaput je uao u kavane koje su bile dupkom pune. I on je, kao i Cottard, htio osjetiti ljudsku toplinu. Njemu se to uinilo glupim, ali ga podsjeti da je agentu obeao da e ga posjetiti. Naveer ga nae u blagovaonici gdje stoji pokraj stola. Kad je doktor uao, spazi na stolu rasklopijen kriminalistiki roman. No veer je ve bila odmakla, pa je zacijelo bilo teko itati. Minutu prije Cottard je zacijelo sjedio u mraku i neto razmiljao. Rieux ga upita kako mu je. Cottard, sjedajui, promrmlja da mu je dobro i da bi se osjeao jo bolje kad bi bio osiguran da nitko o njemu ne vodi rauna. Rieux primijeti da ovjek ne moe biti uvijek sm. - Oh, ne mislim na to. Ja mislim na ljude koji vode o nekome rauna da bi ovjeku zadali neprilika. Rieux je utio. - Moram vas upozoriti da se ne radi o meni. No itao sam taj roman. Evo nesretnika koga iznenada jednoga jutra uhapsie. Vodili su o njemu rauna, a on to nije znao. Govorilo se o njemu po raznim uredima, njegovo su ime biljeili u kartoteke. Zar vam se ne ini da to nije pravo? Mislite da se to smije initi? - Kako kada - ree doktor. - U jednu ruku nema nitko pravo da se mijea u tui ivot, dabome! No to je sve sporedno. Ne valja ostajati predugo u sobi. Morate izai. Cottard se oito nervirao. Ree da stalno izlazi; drugo tako rei i ne radi, a itav gradski predjel u kom stanuje mogao bi, ako ustreba, za nj svjedoiti. Pa i drugdje, izvan ove gradske etvrti, ima on znanaca. - Poznate li gospodina Rigauda, arhitekta? To je jedan od mojih prijatelja.

29

Mrak je u sobi postajao gui. Ulica je oivjela, a mukli uzvik, kao da je ljudima odlanulo, pozdravi trenutak kad su planule uline svjetiljke. Rieux ode na balkon, a Cottard poe za njim. Iz svih okolnih etvrti, lagani je vjetri, kao svake veeri u naemu gradu, donosio mrmor glasova, vonj peena mesa, radosno i mirisavo brujanje slobode koje pomalo nadima ulice kamo se natisla buna mlade. No, glasni krikovi nevidljivih brodova, agor koji dopire s mora ili iz gomile to se razlijeva - o, kako je Rieux poznavao taj as i kako ga je neko volio! No danas je s obzirom na sve to je saznao, djelovalo na nj depresivno. - Moemo li upaliti? - upita Cottarda. Kada se vratilo svjetlo, ovjeuljak pogleda Rieuxa mirkavim oima. - Recite, doktore - ako obolim, biste li me primili na svoj odjel? - Zato ne? Onda Cottard upita je li se dogodilo da bi nekoga koji lei u klinici ili u bolnici uhapsili. Rieux odgovori da se to zna dogoditi no da sve ovisi o stanju bolesnikovu. - Ja se, eto - ree Cottard - pouzdajem u vas. Onda jo zamoli doktora da bude tako dobar da ga svojim autom odveze u grad. U gradskom centru ulice su bile manje napuene, a svjetla rjea. Djeca su se jo igrala pred kunim vratima. Na elju Cottardovu doktor zaustavi kola pred skupinom djece. Igrahu se kole i glasno vikahu. No jedan meu njima (crna kosa glatko zaeljana, besprijekorna stazica i prljavi obraz) fiksirao je Rieuxa svojim bistrim i drskim oima. Doktor odvrati pogled. Cottard, stojei na ploniku, stiskao mu je ruku. Govorio je hrapavim i tegobnim glasom. Dva-tri puta pogleda iza sebe. - Ljudi govore o epidimiji. Je li to istina, gospodine doktore? - Ljudi uvijek govore, to je prirodno - ree Rieux. - Imate pravo. Kad budemo imali desetak mrtvih, to e biti konac svijeta. A nama bi trebalo... Motor je ve radio. Doktor je dohvatio mjenja brzine. No ponovo se zagledao u dijete koje ga je jo uvijek mjerkalo, ozbiljno i mirno. I najednom, bez ikakva prijelaza, dijete mu se nasmijei svim zubima. - to bi nam to trebalo? - upita doktor smijeei se djetetu. Cottard se uhvati grevito za vrata automobila i, prije nego to e odmagliti, povie glasom koji bijae pun suza i bijesa: - Trebao bi nam potres. Pravi pravcati potres! Potresa nije bilo, a doktor je sutranji dan proveo obilazei gradom na sve etiri strane, pregovarajui s obiteljima i nateui se s pacijentima. Nikada se Rieuxu njegovo zvanje nije

30

uinilo tako tegobnim. Dosad su mu bolesnici olakavali zadau, jer su mu se predavali; sad ih je doktor prvi put viao rezervirane i nepovjerljive. Oni su mu izmicali uranjajui, osupnuti i nepovjerljivi, u svoju bolest. Bila je to borba, na koju jo ne bijae navikao. I stigavi oko deset sati pred kuu starog astmatiara koga je pohaao posljednjeg, Rieux se tekom mukom otkinuo od sjedala. Zadrao se gledajui mranu ulicu i zvijezde to se javljahu i nestajahu na crnome nebu. Stari je astmatiar sjedio u postelji. inilo se da bolje die; bodro je brojio grakova zrna koja bi premetao iz jednoga lonca u drugi. Doeka doktora veoma raspoloen: - Dakle, moj doktore, je li kolera? - Gdje ste to pokupili? - U novinama; radio javlja takoer. - Ne, nije kolera. - Bilo ovo ili ono - ree stari ugodno uzbuen - ljudi su pomahnitali; kao da je vrag u njih uao... - Nemojte nita vjerovati - ree doktor. Pregledao je staroga, a sada je sjedio usred bijedne blagovaonice. Da, bojao se. Znao je da e ga samo u tom dijelu grada sutradan ekati desetak bolesnika, ogledavajui prignute glave svoje bubone. Samo u dva-tri sluaja incizija je kako-tako pomogla. Veina e morati u bolnicu, a on zna to znai bolnica za siromahe. Neu da im slui za njihove eksperimente, rekla mu je ena jednog bolesnika. Nee posluiti ni za kakve pokuse, nego e naprosto umrijeti. Propisane mjere nisu dovoljne, to je jasno kao sunce. to se tie bolnikih odaja sa specijalnim ureajima, doktor je znao to je i kako: dva bolnika paviljona iz kojih su dotadanji bolesnici hitno iseljeni, otvori zaepljeni kuinom, a naokolo zdravstveni kordon. Ako epidemija ne prestane sama, mjere to ih je zamislila uprava nee je nipoto svladati. Ipak je slubeni komunike koji je naveer objavljen, zvuao optimistiki, kao i svi dosadanji. Sutradan je agencija Infordok javila da su prefektove odredbe primljene sa zadovoljstvom, te da se ve trideset bolesnika prijavilo vlastima. Castel je bio telefonirao Rieuxu: - Koliko kreveta imaju paviljoni? - Osamdeset. - U gradu ima zacijelo preko trideset bolesnika? - Jedni se boje prijaviti, a drugi - brojniji - nisu jo stigli da se prijave. - Pogrebe nitko ne nadzire? - Nitko. Telefonirao sam Richardu da su potrebne ozbiljne mjere, a ne fraze i da protiv epidemije treba podii istinsku barijeru ili nita. - A on?

31

- Odgovorio mi je da nije vlastan. Ja oekujem da e dalje rasti. I doista za tri dana oba paviljona bijahu puna bolesnika. Richard je predviao da e vlasti isprazniti jednu kolu i urediti pomonu bolnicu. Rieux je ekao cjepivo i otvarao bubone. Castel se vratio svojim starim knjigama i esto zalazio u biblioteku. - takori su uginuli od kuge ili od neega to je na kugu veoma nalik - zakljuivao je on. - Pustili su u promet desetke tisua buha koje e zarazu prenositi u geometrijskoj progresiji, ako je na vrijeme ne zaustavimo. Rieux je utio. U to se doba vrijeme ini se ustalilo. Sunce je ispilo mlake koje ostadoe od posljednjih pljuskova. Lijepo plavo nebo, prepuno ive svjetlosti, um avionskih motora u rano ljeto, sve je u to godinje doba poticalo ljude da budu vedri i zadovoljni. Ipak je za etiri dana groznica etiri puta poskoila, tako da su ti skokovi svakoga zapanjili: esnaest mrtvih, dvadeset i etiri, dvadeset i osam i trideset i dva. etvrtoga dana javljeno je otvaranje pomone bolnice u jednom djejem obdanitu. Nai sugraani koji su dosad sakrivali svoj nemir dosjetkama i alama hodali su sada ulicama utljivi i pokunjeni. Rieux odlui da telefonira prefektu. - Mjere su nedovoljne. - Raspolaem podacima - ree prefekt - moram priznati da zabrinjuju. - Nisu zabrinjavajui nego jasni. - Zatrait e naloge od sredinje vlade. Rieux objesi slualicu i obrati se Castelu. - Naloge! Bogzna to bi trebalo naloiti. - A serumi? - Stii e ove nedjelje. Posredstvom Richardovim prefektura zatrai od Rieuxa izvjetaj koji e biti poslan u glavni grad kolonije da bi se izdali shodni nalozi. Rieux stavi u svoj izvjetaj kliniki opis i brojke. Istoga dana nabrojeno je oko etrdeset umrlih. Prefekt uze na sebe da e - kako ree - pootriti propisane mjere. Bude potvreno da je prijava svakog oboljenja obvezatna i da bolesnika treba izolirati. Kue bolesnika bit e zatvorene i raskuene, ukuani podvrgnuti sigurnosnoj karanteni, pogrebe e organizirati opina, a potankosti e se utvrditi naknadno. Dan kasnije stigoe avionom serumi. Dostajali su samo za bolesnike koji su tada bili na lijeenju. Ako se epidemja proiri nee nikako dostajati. Na Rieuxov telegram stie odgovor da je sigurnosna rezerva iscrpljena i da je nova proizvodnja upravo zapoela. Za to vrijeme proljee je iz itave okolice stizalo na gradska trita. Na tisue rua venulo je u koarama prodava uzdu plonika, a njihov slaani miris lebdio je nad itavim gradom.

32

Naoko se nita nije promijenilo. Tramvaji su uvijek bili puni u doba kad svijet ide na posao ili se vraa kui, a prazni i prljavi danju. Tarrou je promatrao maloga staria, a mali je stari pljuvao na make. Grand je svake veeri odlazio kui da bi nastavio svoj tajanstveni posao. Cottard se vratio i vrzao bez cilja i svrhe, a gospodin Othon, sudac istraitelj, vodao je sveudilj svoju menaeriju. Stari je astmatiar premjetao graak iz jedne posude u drugu, a na ulici ovjek bi sretao novinara Ramberta koji je uvijek bio budan i sabran. Veerom bi ista gomila ispunila ulice, a pred kinematografima izduljili bi se repovi. Epidemija je, uostalom, poela opadati, pa je nekoliko dana nabrojeno samo desetak umrlih. Onda je najednom naglo poskoila. Onoga dana kad je broj mrtvih dostigao opet tridesetak, Bernard Rieux ogledavao je telegram koji mu je prefekt bio pruio rekavi: Prepali su se. Telegram je glasio: Proglasite izvanredno stanje. Zatvorite grad.

DRUGI DIO

Moe se rei da je od toga asa kuga bila stvar svih nas. Dosad je, usprkos uenju i nemiru to su ga izazvali neobini ovi dogaaji, svaki od naih sugraana iao za svojim poslom, kako je znao i mogao. A tako e naravno biti i ubudue. No im su vrata od grada bila zatvorena, ljudi primijetie da su svi odreda, pa i sam pripovjeda, baeni u isti ko i da se valja snai. Tako je, na primjer, posve osoban osjeaj kao to je rastanak od ljubljenog bia, postao odjednom, prvih sedmica, neto openito, jer je zahvatio cjelokupno stanovnitvo. To je - osim straha - bila i najtea muka toga dugog progonstva. Jedna od najznaajnijih posljedica zatvaranja grada bijae u stvari nagla rastava bia koja na to nisu bila spremna. Majke i djeca, brani drugovi i ljubavni parovi koji su se prije nekoliko dana bili rastali na krae vrijeme; koji su se na kolodvorskom peronu bili poljubili, poprativi taj cjelov s nekoliko povrnih uputa i preporuka, uvjereni da e se za nekoliko dana ili tjedana opet vidjeti. Ogrezli u glupom ljudskom povjerenju, tako da ih je taj odlazak jedva odvratio od njhovih obinih poslova, ti su se ljudi nali sada najednom odvojeni, a da toj odvojenosti nije bilo lijeka, jer nisu mogli jedan do drugoga, a prekinut je gotovo i svaki drugi dodir. Zatvaranje je, naime, izvreno nekoliko sati prije nego to je objavljena prefektova naredba, a pojedinani sluajevi nisu se, dakako, mogli uzimati u obzir.

33

Moe se rei da je ta brutalna najezda bolesti prisilila nae sugraane da se vladaju kao da nemaju osobnih osjeaja. To je bila prva posljedica invazije. Prvih sati onoga dana kad je naredba stupila na snagu, u prefekturu je nagrnulo silno mnotvo: svi su uvjeravali inovnike, telefonom ili osobno, da je njihov sluaj neto posebno, a svi su ti sluajevi bili podjednako vani i zanimljivi, jer nisu mogli biti ni razmotreni. Stvarno je trebalo nekoliko dana da bismo postali svjesni toga da se nalazimo u poloaju gdje nema kompromisa i da su rijei: nagodba, povlastica, iznimka izgubile dotadanji smisao. I neznatno zadovoljstvo pisanja nama je uskraeno. Grad vie nije bio povezan s ostalim dijelom zemlje redovnim prometnim sredstvima, a u drugu ruku novom je naredbom zabranjeno svako dopisivanje, kako se tim putem ne bi irila zaraza. U poetku je nekolicini sretnika uspjelo uhvatiti vezu sa straama koje su bile postavljene na ulazima, a neki su straari pristali da dostave poruku vanjskome svijetu. Pa i to je bilo prvih dana epidemije, kad su straari smatrali prirodnim da popuste svome dobrom srcu. Ali nakon nekog vremena, kad su i oni shvatili kako je poloaj ozbiljan, ne htjedoe preuzeti odgovornost kojoj se nije moglo odrediti domaaj. Meugradski telefonski razgovori koji su isprva doputeni potakoe takvu navalu na javne govornice i takav zastoj na pojedinim linijama da su za nekoliko dana obustavljeni, a zatim strogo ogranieni na takozvane hitne sluajeve, kao to je smrt, roenje ili enidba. Preostadoe nam jedino telegrami. Stvorenja koja su bila povezana umom, srcem i tijelom, moradoe sada tragati za tom zajednicom itajui velika slova depee koja nije smjela brojiti vie od deset rijei. I kako su faktino izrazi koje moe upotrijebiti u telegramu brzo iscrpljeni, dugotrajne ivotne zajednice ili bolne strasti spadoe na povremenu izmjenu gotovih formula kao: Dobro sam stop mislim na te stop tvoj... Neki meu nama bijahu uporni: ipak su pisali i stalno se dovijali kako e odrati vezu s vanjskim svijetom, premda se svako rjeenje pokazalo iluzornim. A kad bi se neko sredstvo koje smo smislili i pokazalo uspjenim, mi to ne bismo znali jer nije bilo odgovora. Dugih sedmica bijas