Naslov originala:

Islamska filozofija 1

Misbh Yazd

Muhammed Taq Misbh Yazd

ISLAMSKA FILOZOFIJA 1 Naslov originala: Contempoarary Philosophical

TheologyNaslov prijevoda: Islamska filozofija 1Priredio: Muhammed Taq Misbh Yazd

S engleskog preveo: hfz. Ensar Karaman

Ureivaki odbor: prof. dr. Munib Maglajli,

Ibrahim Avdi, Nirha Efendi

Redaktor:

Ibrahim Avdi

Ajatollah Misbh Yazd

ISLAMSKA FILOZOFIJA

1

PREVEO S ENGLESKOGhfz. Ensar KaramanSarajevo, 2004

ISBN 9958-9694-6-7Uvod

Historija ljudskog promiljanja protee se sve do ina ovjekovog stvaranja na kolijevci mu Zemlji, i od tog vremena pa do danas, njegova razmiljanja, koja su se ticala poetka i kraja egzistencije, uvijek su bila praena vjerskim ubjeenjima. Meutim, najstarija misao koja se prepoznaje kao cjelovita, ili veim dijelom, osmiljena filozofska struktura, odnosi se na grku filozofiju od est stoljea prije Isaa a.s.

Pojavom Islama i bogatih kur'anskih uenja, kao i predaja od Poslanika, muslimani su bili potaknuti da stjeu znanje. Upravo zbog toga prihvatili su se prevoenja grkog i perzijskog naunog naslijea. Vane stavke tih znanosti upotpunili su svojim stvaralakim promiljanjem i istraivanjima, to je rezultiralo time da su u mnogim naukama, meu njima i u filozofiji, dosegli vrhunac. Uenjaci teolozi svojim kritikama na raun filozofije stvorili su pogodno tlo za razvoj i napredak filozofije. Na taj nain, preko Ibn Farabija, formiralo se prvo filozofsko uenje u okrilju islama, a koje e kasnije upotpuniti Ibn Sina.

Ovo filozofsko uenje, bivi veinski aristotelovsko, nalo se na meti mnogih kritika, a posebno Gazalija, sa jedne strane, i Suhravardija, utemeljitelja iluministike filozofije, sa druge strane. Filozofija je egzistirala u ovim okvirima dok se nije prije tri i po stoljea pojavilo najvaije islamsko filozofsko uenje pod nazivom transcendentalna teozofija ( od srane Sadrul-Muteellihina irazija, poznatijeg kao Mulla Sadra.

Transcendentalna teozofija postepeno je, posredstvom istaknutih mislilaca, kao to je bio i allame Tabatabai, postala osnovom u mnogim filozofskim istraivanjima. Ovo filozofsko uenje, danas poznatije kao islamska filozofija, budui da je osmiljeno u skladu sa temeljnim kur'anskim uenjima, neprocjenjivi je kapital koji danas moe sa potpunom sigurnou i postojanou stajati u odbrani islama od materijalistikih i ateistikih uenja i napada. Naalost, jo uvijek je mali broj muslimanskih i nemuslimanskih mislilaca upoznat sa ovom filozofijom. To nepoznavanje ide dotle da je neki ak, zbog nepoznavanja ili iz neprijateljstva, pripisuju staroj grkoj filozofiji.

I pored svega, mali broj evropskih mislilaca koji su samo do odreene mjere upoznati sa islamskom filozofijom smatra da se ona zavrila sa Ibn Rudom i Ibn Sinom. Oni to izjavljuju, a nisu ak u potpunosti ni upoznati sa njihovim temeljnim uenjima. Profesor Mutahari, uenik allame Tabatabaija na podruju filozofije, vjerovanja je da poznato miljenje Descartesa Mislim, dakle postojim, ne bi bilo prihvaeno kao posebno cijenjenja nova misao u filozofiji da su neke od knjiga Ibn Sine tano i u potpunosti prevedene u Evropi, jer Ibn Sina u treem pristupu knjige Naputaka i opasaka potpuno odbacuje ovakvu tvrdnju, potkrepljujui to jasnim i vrstim argumentima. Naalost, budui da je ovakav pristup islamskoj filozofiji jo uvijek dominantan, to biva razlogom da veina visokoobrazovanih ljudi u Evropi, a i drugdje, svoje poznavanje islamske filozofije stjee jedino preko ovakvih mislilaca, zbog ega biva uskraena za ovu neprocjenjivu filozofsku misao.

Zbog spomenutih razloga, Fondacija Mulla Sadra postavila je sebi cilj da prevede i organizira predavanja kroz koja e se mladi ljudi ovoga podruja upoznati sa nekim djelima i uenjima ove filozofije. Jedno od tih vrijednih djela jeste knjiga Filozofske instrukcije profesora ajatolaha Misbaha Jazdija, iji je prvi dio knjige (nazvan Islamska filozofija 1 ) predavan i preveden s engleskog jezika, u periodu od nekoliko mjeseci, u Fondaciji Mulla Sadra. Vrijedi spomenuti da je profesor Misbah Jazdi, nekadanji uenik allame Tabatabaija, a danas istaknuti mislilac i ekspert u oblasti filozofije, napisao knjigu u kojoj je saeo veinu islamskih filozofskih tema i na jedan lijep nain, potkrijepljen vrstim argumentima u loginom nizu, poredao predavanja i kao ureenu knjigu predao je na koritenje mladom narataju. Nadamo se da e ovaj prijevod ostvariti svoj cilj i zasluiti vrijednu panju profesora i studenata ovog jezikog podruja.

Muhamed Reza Peysepar AUTOROV PREDGOVORU ime Allaha Milostivog Samilosnog.

Hvala Allahu Gospodaru svjetova,

neka su blagoslovi Boiji na naega plemenitog poslanika, Muhammeda, i na njegovo isto potomstvo!

Dugi niz godina bio sam nesretan zbog stanja obrazovnih programa u islamskim naunim centrima, zbog nedostatka obrazovnih materijala i knjiga te nezadovoljavajuega kvaliteta poduavanja, naroito u oblasti filozofije. Prieljkivao sam da okolnosti budu takve da mogu napraviti novo ureenje te reformirati i reorganizirati prilike. Meutim u uasnim uvjetima pod satanskim reimom aha (Pahlavija), pod pritiscima koje je posebno trpjelo sveenstvo te ogranienjima i prinudama nametnutim islamskim naunim centrima, ostvarenje ove elje bilo je iznimno teko. Jedino to smo mogli uraditi u tom periodu bilo je osnivanje obrazovnog odsjeka Dar Rhe Haqq instituta. Uz veoma ograniene mogunosti bili smo u stanju uspostaviti program za srednjoroni period, koji je obuhvatao: studij tumaenja Kur'ana po temama, komparativnu filozofiju, islamsku ekonomiju, strane jezike itd. a sve to radi dopunske poduke skupine mladih studenata islamskog naunog centra. Potom je Uzvieni Bog, nakon nekoliko godina borbe i samortvovanja pod vostvom hazreti Imama Homeinija neka mu se Allah smiluje poastvovao muslimanski narod Irana pobjedom. Antiislamski Pahlavi reim bio je sruen a stvoreni su odgovarajui uvjeti za razvojne aktivnosti.

Poslije pobjede Islamske revolucije u Iranu, snage osloboene iz okova kolonijalizma i nasilja oitovale su se i poele su prepoznavati i otklanjati nedostatke i manjkavosti. Osobito je sveenstvo koje je imalo najvei udio u ovoj politikoj i kulturnoj revoluciji, nakon to je desetinama godina bivalo spreavano da igra svoju temeljnu ulogu u boljem razumijevanju i boljem predoavanju istina Islama, te bivalo spreavano da brani njegova teorijska i praktina stajalita pronalo prikladan teren da pojaa svoje napore.

Meutim smutnje i zavjere neprijatelja Islama, provedene od strane nekih politikih skupina u samom Iranu, nisu dozvolile nikakvu priliku svim vrijednim uenjacima da izvravaju svoje osnovne dunosti. Posebne okolnosti poslije revolucije traile su od njih da uzmu uee u zakonodavstvu, sudstvu, pa ak i u izvrnoj vlasti, kako se ne bi ponovila historija ustavotvornog pokreta, i da Islamska revolucija ne bi skrenula sa svog kursa. Posljedice su bile takve da je, umjesto uprezanja snage sveenstva u otklanjanju nedostataka u islamskim naunim centrima, i umjesto poboljanja uvjeta za obrazovanje iz oblasti vjerskih nauka, veina kvalificiranih snaga bila je privuena novouspostavljenim institucijama, a teret onih koji su ostali u centrima postao je jo tei, a njihova odgovornost jo se uveala. Na savjet velikog voe revolucije uslijedilo je more zahtjeva odane omladine za izuavanjem islamskih nauka, ukljuujui i Boansku filozofiju.

Zbog toga je bilo neophodno propisati kratkorone programe obrazovanja omladine i pripremiti je za preuzimanje odgovornosti u pogledu poduke, vjerskog propagiranja i kulturnog uzdizanja na srednjem nivou. Iz tog razloga obrazovni program Instituta je bio revidiran i ustanovljeni su drugi intenzivni programi, ukljuujui i izbor tema islamske filozofije, koji su sada poduavani modernim metodoma. Neki studenti su tonske zapise prepisali, a potom i objavili. Potom je, na poticaj Szmne tablgte islm (Organizacija islamskog propagiranja) - i uz pomo skupine studenata Instituta (istraivaka skupina i skupina zapisivaa) - taj rad dopunjen, preureen i revidiran, da bi se uobliio u knjigu koja je pred vama. Nadati se da bi ovo mogao biti uinkovit korak ka uklanjanju postojeih nedostataka i nadati se da bi ovo djelo moglo zadobiti naklonost Imama ovoga vremena, neka Allah ubrza njegovo asno pojavljivanje. Molim da ovo djelo bude ugodno dvanaestom Imamu, neka je mir na njega, iji povratak oekujemo pred Kraj vremena (u Ahiri zemanu).

Prvotno stanje poduavanja filozofije

Filozofija je meu svim predmetima, u ovom naunom centru, imala posebne i izvanredne uvjete. Neki od najznaajnijih problema sa kojima se susretala filozofija u ovom periodu jesu sljedei:

Zbog pogrenog shvatanja filozofije u nekim kolama njeno izuavanje je dovedeno u pitanje, ne samo zato to je potreba za njom bila nejasna, nego i zato to su neki pojedinci sklonost ka filozofiji smatrali nepoudnim.

Naravno, u naunom centru u Komu, zahvaljujui nastojanjima takvih velikana kakvi su hazreti Imam Homeini i profesor allame Tabatabai (neka je Allah zadovoljan s njima), situacija se promijenila i nakon toga je bilo manje onih koji su imali ovakvu sumnjiavost. Uprkos tome, ljudi su se jo uvijek odnosili prema filozofiji dosta oprezno. S druge strane, neki od onih koji jesu bili zainteresirani za filozofiju i koji su stali u odbranu filozofije, imali su neku vrstu gorljivog dogmatizma u pogledu sadraja filozofskih knjiga. ini se da su svojom dunou smatrali branjenje ba svega to su izrekli filozofi. Ovaj stav je bio jo vri i izraeniji u odnosu prema Sadrul-Muteellihinu (Mulla Sadri), koji je bio osniva nove faze u filozofiji, te su se prema filozofiji ophodili kao da je ona neto to treba samo oponaati, a kritiki dua, koji je najvaniji inilac napretka i procvata nauka, bio je iezao.

Svrha uenja filozofije nije bila navedena ni u knjigama niti je bila ispravno objanjena na predavanjima, pa je bilo studenata koji nakon godina provedenih u itanju ovih knjiga nisu ispravno razumijevali kakva je potreba za filozofijom, koja se nauna praznina popunjava njenim uenjem i kakvu korist ona prua. Mnogi od njih jedino su bili u stanju uiti filozofiju oponaanjem nekih velikih uenjaka - a poto je ovo metoda gramatiara - i oni su je koristili. Ne treba ni spominjati da ovjek ne moe ba mnogo napredovati ovakvim studiranjem.

Predstavljanje problema i njihovo razvrstavanje bilo je takvo da studenti nisu lahko mogli pojmiti ni motivaciju ovog predstavljanja ni odnose meu problemima, a osim toga, itanjem jednog dijela knjige studenti nisu razvijali elju za itanjem drugih dijelova. Filozofske knjige prepune su zbunjujuih termina koji se mogu ispravno razumjeti tek nakon godina vjebanja. Veina studenata u prvim godinama studija ne moe uspjeno prodrijeti u sr problema. U ovim knjigama, naravno, nije posveena panja problemima o kojim se raspravlja u zapadnim krugovima, a kamoli da su odgovarale na moderne sumnje koje su bile, a i dalje su, postavljene u od strane ateistikih kola miljenja.

Obiljeja ove knjigeS obzirom na navedene nedostatke, u ovoj knjizi smo pokuali u granicama mogunosti nadomjestiti ove nedostatke, te je uvrteno nekoliko korisnih obiljeja. meu najznaajnijim od njih jesu sljedei:Knjiga poinje kratkim pregledom historije filozofije i razliitih kola filozofskog miljenja, kako bi studenti mogli u stanovitoj mjeri postati svjesni stanja filozofije u svijetu od njene prve pojave do danas i kako bi se mogli zainteresirati za prouavanje historije filozofije. Vrednovan je lani status koji su empirijske nauke zadobile na Zapadu i koji je, manje ili vie, utjecao i na intelektualce Istoka, a ustanovljen je pravi status filozofije nasuprot njima. Takoer je istraen odnos izmeu filozofije i drugih disciplina i nauka te ustanovljena njihova potreba za filozofijom. Neophodnost izuavanja filozofije je objanjena, a uklonjene su i mnoge sumnje koje je okruuju.

Prije navoenja problema ontologije raspravlja se o epistemologiji, koja joj i logiki prethodi, a koja je predmet mnogih rasprava u dananjem svijetu. Pokuali smo objasniti probleme na nain da motivacija za njihovo predstavljanje kao i njihovu primjenu postane oita studentu. Takoer je knjiga ureena na nain da nisu samo utvreni logiki odnosi meu ovim problemima, nego su studenti motivirani za prouavanje naredne lekcije. Isto tako, pokuali smo iznijeti teme tako da se studenti ne odvedu u neku vrstu skamenjenog miljenja, ve radije da se oivi kritiki dua u njima. Teme su prezentirane u formi odvojenih lekcija od kojih svaka osigurava hranu za razmiljanje za jedan prosjean as. Pored toga, nastojali smo istai najvanija pitanja svake lekcije i povremeno ih ponoviti, kako bi se ona bolje fiksirala u umu studenata.

Na kraju svake lekcije stoji saetak teme i pitanja iz nje, to igra veliku ulogu u poboljavanju razumijevanja problema. Ipak, ne tvrdimo da ova knjiga posjeduje sve neophodne uvjete i optimalnu metodologiju, te da nema nikakvog nesavrenstva; naprotiv, priznajemo njene nedostatke i u pogledu forme i u pogledu sadrine. Smatramo je samo prvim korakom ka uklanjanju postojeih nedostataka korakom ka temeljitoj promjeni u poduavanju islamskih nauka, posebno filozofije. Nadamo se da e drugi vredniji uenjaci naredne korake preduzeti jo odlunije i savrenije.

Na kraju, elio bih izraziti zahvalnost svojim studentima, koji su ujedno i moji prijatelji, a koji su pomogli da utremo put za prireivanje i pisanje ove knjige. Takoer bih elio zahvaliti upravi Szmnee tablgte islm, koji su osigurali sredstva za ovo djelo. elio bih iskoristiti priliku i da izrazim zahvalnost velianstvenim rtvama za Islamsku revoluciju, koji su, da bi uspostavili islamsku vlast, rtvovali svoje nevine ivote i uinili ove kulturne aktivnosti moguim. Moram izraziti zahvalnost i poginulim i invalidima ovog sadanjeg rata, kao i borcima koji se sada bore za ouvanje tekovina Islamske revolucije i za odbranu asti islamske vlasti. I molim za materijalne i duhovne blagoslove Boije. Nadam se da e svi muslimani Irana, meu njima i ovaj ponizni rob, biti uspjeni u izvravanju svojih dunosti i da emo uvijek biti ubrajani u prijatelje Imama Mehdija, neka nae due budu rtvovane za prainu na njegovome putu. Sva naa hvala pripada Bogu, Opskrbljivau, koji nam obdaruje svim ovim nebrojivim blagodatima!

Muhammed Taq Misbh Yazd

Kom

Juni/juli 1984.

Prvi dioUVODNE RASPRAVEPrva lekcijaKRATAK POGLED NA TOK FILOZOFSKE MISLI

(OD POETAKA DO ISLAMSKE EPOHE)

Poetak filozofske misli

Razvoj ljudske misli kao i stvaranje ovjeka poinju prije pisane historije. Gdje god je ovjek ivio, miljenje je bilo od njega neodvojiva osobina. Gdje god je kroio nogom, miljenje i shvatanje je ponio sa sobom.

O nepisanim ljudskim mislima nema tanih i pouzdanih podataka, osim onoga to su na temelju otkrivenih ostataka nasluivali arheolozi. Meutim otkako postoji pisani jezik, zapisana misao je ostajala dok je karavan historije prolazio.

Ljudska misao koja se odnosi na znanje o egzistenciji, njenom poetku i kraju sprva je bila izmijeana sa religijskim uvjerenjima. Stoga bi se moglo rei da se najstarije filozofske misli imaju traiti meu orijentalnim vjerskim mislima.

Historiari filozofije vjeruju da se najstarije zbirke koje su potpuno filozofske ili preteno filozofske vezuju za grke mudrace koji su ivjeli otprilike est stoljea prije Isaa, neka je mir na njega. Spominju se uenjaci toga vremena koji su nastojali spoznati egzistenciju te poetak i kraj kosmosa. Da bi objasnili pojavljivanje i promjene koje se deavaju u egzistentima, oni su izrekli razliita, povremeno i kontradiktorna miljenja, a istovremeno nisu krili injenicu da su njihove misli bile, manje ili vie, pod utjecajem orijentalnih vjerskih uenja i orijentalne kulture.

U svakom sluaju, slobodno ozraje za raspravu i kritiku u Grkoj toga vremena pripremilo je teren za razvoj i napredak filozofske misli. To podruje pretvorilo se u rasadnik filozofije.

Naravno, poetne misli nisu bile ispravno ureene i poredane, dok problemi za istraivanje nisu bili precizno kategorizirani, a kamoli da je svaka kategorija imala posebno ime i svojstvenu metodu. Ukratko, sve ideje nazivane su naukom ('ilm), mudrou (hikmat), spoznajom (ma'rifat) i sl.

Pojava sofizma i skepticizmaU petom stoljeu p.n.e. spominju se uenjaci koji su se na grkom jeziku nazivali sofisti, odnosno mudraci i veoma ueni. No uprkos velikoj koliini podataka koje su imali o tada aktuelnom znanju, oni nisu vjerovali u stalne i nepromjenljive istine, i nita nisu smatrali konano poznatim i pouzdanim.

Kako prenose historiari filozofije, sofisti su po zanimanju bili uitelji koji su poduavali retorici i debati i obuavali su branioce (advokate) za sudove, za kojima je u ono doba bilo mnogo potrebe. Ovo zanimanje zahtijevalo je od branioca da moe dokazati bilo koju tvrdnju, a odbaciti sve njoj oprene tvrdnje. Bavljenje ovakvom vrstom poduavanja koje je esto bilo podlono krivim zakljuivanjima postepeno je izazvalo pojavu miljenja po kojem izvan ljudske misli zapravo i nema istine.

uli ste priu o ovjeku koji je u ali rekao da se u toj i toj kui dijele slatkii. U svojoj prostodunosti ljudi su se pourili iskupiti pred vratima te kue. Malo pomalo, i sam ovjek koji je to izmislio poeo je gajiti nade u istinitost toga, tako da je, ne elei izgubiti priliku da dobije besplatne slatkie, i sam stao u red.

ini se da su i sofisti bili rtve iste sudbine. Poduavajui lanim metodama dokazivanja i poricanja tvrdnji, postepeno su se takve sklonosti poele pojavljivati i u njihovim mislima da zapravo istina i neistina ovise o ljudskoj misli, i zakljuili su da izvan ljudskih misli nema istine.

Poto je izraz sofizam, koji je znaio mudar i uen, bio pripisivan ovakvim ljudima, on je izgubio svoje osnovno znaenje i poeo se upotrebljavati kao simbol i znak za nain miljenja sukladan lanom zakljuivanju. Isti ovaj izraz u arapskom jeziku je uzeo oblik sfist, a iz njega je izveden termin safsatah.

Doba procvata filozofijeNajpoznatiji mislilac koji je ustao protiv sofista i koji je kritizirao njihove ideje i stavove bio je Sokrat. On je bio taj koji je sebe nazvao filozofus, tj. ljubitelj mudrosti. Ovaj izraz u arapskom jeziku poprimio je oblik filsf, iz kojeg je izveden termin falsafah.

Historiari filozofije smatraju da su dva razloga zbog kojih je izabrao ovo ime: prvi je poniznost Sokrata koji je uvijek priznavao svoje neznanje, a drugi je njegov prijekor sofista koji su sebe nazivali mudracima, tj. izborom ovog naziva elio ih je natjerati da shvate: Vi koji radi materijalnih i politikih ciljeva ulazite u rasprave i debate, poduavanje i uenje; vi niste dostojni naziva mudrac. ak ni ja koji sa najvrim razlozima odbacujem vae ideje sebe ne smatram dostojnim tog naziva i sebe nazivam samo ljubiteljem mudrosti.

Nakon Sokrata, njegov uenik Platon, koji se godinama okoritavao njegovim predavanjima, nastojao je ustanoviti temelje filozofije, a poslije je Platonov uenik Aristotel doveo filozofiju do vrhunca procvata i sistematizirao pravila miljenja i argumentiranja u formi nauke logike, kao to je objasnio i greke pri miljenju u obliku dijela logike o sofizmima.

Otkad je Sokrat sebe nazvao filozofom izraz filozofija upotrebljavao se kao oprean sofizmu, a obuhvata sve stvarne nauke, kao to su fizika, hemija, medicina, astronomija, matematika i teologija. ak i danas u mnogim najglasovitijim svjetskim bibliotekama knjige iz fizike i hemije klasificirane su pod filozofijom, a samo konvencionalne discipline, poput leksike, sintakse i gramatike nisu tamo svrstane.

Tako se filozofija smatrala zajednikom imenicom za sve stvarne nauke, a dijelila se na dvije ope skupine: teorijske i praktine nauke. U teorijske nauke spadale su prirodne nauke, matematika i teologija. Prirodne nauke su u sebi obuhvatale podruja kosmogonije, mineralogije, botanike i zoologije, a matematika se dijelila na aritmetiku, geometriju, astronomiju i muziku. Teologija je bila podijeljena na metafiziku ili openitu raspravu o egzistenciji i teologiju u uem smislu. Praktine nauke imale su tri grane: etiku, ekonomiju domainstvo i politiku.

Kraj grke filozofije

Netom nakon Platona i Aristotela, njihovi uenici su se neko vrijeme bavili kompilacijom, ureivanjem i temeljitom obradom djela svojih uitelja, te su trite filozofije ouvali manje-vie svjeim. Meutim nije trebalo dosta vremena da se ova svjeina zamijeni stagnacijom i da rast i napredak pone slabiti. U Grkoj je tada preostalo svega nekoliko muterija za naukom i znanjem. Velikani umjetnosti i nauke nastanili su se u Aleksandriji, gdje su posvetili istraivanju i obrazovanju. Ovaj grad ostao je centar nauke i filozofije sve do etvrtog stoljea n.e..

Meutim kada su se rimski imperatori preobratili na kranstvo i kada su poeli iriti uenja Crkve kao zvanina uenja i ideje, poeli su se suprotstavljati slobodnom carstvu miljenja i nauke, sve dok konano Justinijan, imperator Istonog rimskog carstva, nije 529. god. nove ere izdao ukaz o zatvaranju univerziteta i kola u Atini i Aleksandriji. Uenjaci su pobjegli da bi preivjeli, a utoite su potraili u drugim gradovima i dravama. Iz tog razloga ugaena je svijetla baklja nauke i filozofije u Rimskom carstvu.

Izlazak sunca Islama

Gotovo istovremeno sa maloas spomenutim procesom (u estom stoljeu kranske ere), na drugom kraju svijeta, zbio se najvei dogaaj u historiji. Arapski poluotok bio je svjedok roenja, misije i selidbe asnog Poslanika Islama, neka su mir i blagoslovi Boiji na njega i njegovu porodicu. On je na ui svijesti ovjeanstva proitao poruku Boanskog voenja. Kao prvi korak, on je pozvao ljude da stjeu znanje, i visoko je cijenio itanje, pisanje i uenje. On je zasnovao najveu civilizaciju i najnapredniju kulturu u svijetu. Podsticao je svoje sljedbenike da stjeu znanje i mudrost od kolijevke pa do groba (min al-mahd ila al-lahd), u najbliem ili najudaljenijem mjestu na svijetu (ak i u Kini, wa law bis-sn), i po bilo koju cijenu (wa law bis-safk al-muhaj wa khawd al-lujaj).

Plodna mladica Islama, zasaena monom rukom Boijeg Poslanika, s.a.v.a., u svjetlu Boanske objave koja ivot daje, i hranjena drugim kulturama, porasla je i dala plod. Islam je sirovi materijal ljudskog miljenja drugih kultura apsorbirao, u skladu sa mjerodavnim Boijim normama, i promijenio ga u korisne elemente u kovanici konstruktivne kritike, te je za kratko vrijeme proirio svoje sjene na sve kulture svijeta.

Bodreni od strane Poslanika, s.a.v.a., i njegovih bezgrenih potomaka, muslimani su poeli usvajati razliita znanja. Nauno naslijee Grke, Rima i Irana prevedeno je na arapski jezik. Muslimani su usvojili korisne elemente tog naslijea i nadopunili ih svojim vlastitim istraivanjima. Uspjeli su doi do znaajnih otkria u mnogim oblastima, u algebri, trigonometriji, astronomiji, fizici i hemiji.

Drugi znaajan inilac razvoja islamske kulture bila je politika. Tlaiteljske Emevije i Abasije, koji su bespravno preuzeli vlast, osjeali su jaku potrebu za opim odobravanjem meu muslimanima, dok su lanovi Poslanikove porodice, Ehlul-bejt, neka su Boiji blagoslovi na sve njih, tj. oni koji su bili pravi zatitnici (awlij') ljudi, bili istinski izvor znanja i riznica Boanske objave. Vladajui reim osim prijetnje i mita nije imao drugog naina da privue ljude. Stoga su nastojali uiniti da njihov reim napreduje bodrei uenjake i sakupljajui naune autoritete oko sebe - a koristei se nauavanjima grke, rimske i iranske nauke - oni su pokuavali otvoriti kolu nasuprot Ehlul-bejtu.

Na ovaj nain, razliite filozofske ideje i razliite vrste znanja i umije, sa razliitim motivacijama, posredstvom prijatelja i neprijatelja, ule su u islamsko okruenje i muslimani su ih poeli istraivati, usvajati i kritizirati. U svijetu nauke i filozofije islamskog okruenja poele su se pojavljivati genijalne linosti svaka od njih je vlastitim neprekidnim nastojanjima razvila neki ogranak nauke, te je islamska kultura tako donijela plodove.

Meu njima, uenjaci islamske teologije i doktrine su sa razliitih stajalita pregledali i kritizirali probleme Boanske filozofije, i koliko god da su neki od njih u svojoj kritici otili u krajnost, ova vrsta kritike i cjepidlaenja, ispitivanja i sumnjienja navela je veinu islamskih mislilaca i filozofa da se jo vie trude, to je dovelo do sveopeg obogaenja intelektualne i filozofske misli.

Razvoj filozofije u islamskoj epohi

irenjem podruja pod islamskom upravom i sklonou ljudi prema ovoj oivljujuoj vjeri, mnogi centri nauke potpali su pod islamsko okrilje. U to doba postojala je velika razmjena ideja meu uenjacima i knjiga meu bibliotekama te prevoenje ovih knjiga sa raznih jezika: indijskog, perzijskog, grkog, latinskog, aramejskog, hebrejskog i drugih, na arapski koji je doista postao meunarodni jezik muslimana. Ovo je pospijeilo korak u razvoju filozofije, nauka i umijea. Mnoge knjige filozofa Grke i Aleksandrije, kao i drugih uglednih centara nauke, prevedene su na arapski.

Poetni nedostatak dogovorenog jezika i strunih termina meu prevodiocima, te razilaenje u pogledu principa istone i zapadne filozofije, inili su poduavanje filozofije tekim, a istraivanje i izbor izmeu filozofskih principa jo teim. Meutim nije dugo potrajalo prije nego to su geniji poput Ebu-Nasr Frbja i Ibn-Sna, zahvaljujui svojim neprestanim nastojanjima, bili u stanju upoznati cjelokupnu filozofsku misao toga vremena. Uz Bogom dane talente, ojaavane bljetavom svjetlou Objave i objanjenjima imama, oni su mogli izvriti pregled i procjenu te izbor meu prikladnim filozoskim principima i predoiti jedan zreo filozofski sistem, koji je pored platonskih i aristotelovskih ideja, neoplatonskih misli iz Aleksandrije, te ideja orijentalnih mistika ('uraf), sadravao i nove misli. Njegov najvei dio bio je aristotelovski obojen, te je stoga njihova filozofija imala aristotelovski i peripatetiki kolorit. Tako je ovaj novi sistem mogao nadmaiti sve filozoske sisteme Istoka i Zapada.

Kasnije je ovaj filozofski sistem doao pod kritiku lupu mislilaca kakvi su bili Gazali, Ebul-Barakt Bagddi i Fahrudin Rz. S druge strane, okoritavajui se djelima mudraca starog Irana i uporeujui ih sa djelima Platona, Aristotela i neoplatonista, Suhravard je osnovao novu kolu filozofije nazvavi je iluministikom filozofijom, koja je bila vie platonski obojena. Na ovaj nain pripremljen je teren za okraj meu filozofskim idejama te za njihov razvoj i sazrijevanje.

Stoljeima kasnije, veliki filozofi, Hde Nsiruddin Ts, Muhaqqiq Dawn, Seyyid Sadruddn Datak, ejh Bah' i Mr Dmd nadopunili su bogaenje islamske filozofije vlastitim genijalnim idejama. A onda se pojavio Sadruddn rz, koji je svojim vlastitim genijem i inovacijom predstavio novi sistem filozofije. Taj sistem sadravao je skladne elemente peripatetike i iluministike filozofije te mistikih otkrovenja, kojima je pridodao dubokoumne misli i vrijedne ideje, i nazvao to transcendentnom teozofijom (hikmate muta'liyyah).

Druga lekcijaKRATAK POGLED TOKA FILOZOFSKE MISLI

(OD SREDNJEG VIJEKA DO OSAMNAESTOG STOLJEA)

Skolastika filozofijaNakon irenja kranstva u Evropi i sjedinjavanja moi Crkve sa mou Rimskog carstva, nauni centri su doli pod utjecaj aparata vlasti do te mjere da su do 6. st. (kao to je ranije navedeno) univerziteti i kole u Atini i Aleksandriji bili pozatvarani. Ovaj period, koji je trajao oko hiljadu godina, zove se srednji vijek, a karakterizira ga prevlast Crkve nad naunim centrima i nad programima kola i univerziteta.

Meu istaknutim linostima ovoga doba bio je Sveti Augustin, koji je pokuao upotrijebiti filozofske principe, naroito stavove Platona i neoplatonista, da bi objasnio dogme kranstva. Nakon njega, nekoliko filozofskih rasprava uvedeno je u kolske programe. Ovo doba bilo je nenaklonjeno aristotelovskoj misli jer je ona smatrana oprenom vjerskim uenjima i njeno poduavanje bilo je zabranjeno. Zahvaljujui vlasti muslimana u Andaluziji (paniji) i prodoru islamske misli u zapadnu Evropu, o idejama islamskih filozofa kakvi su bili Ibn-Sn (Avicena) i Ibn-Rud (Averoes) raspravljalo se manje ili vie svuda pa su se i kranski uenjaci posredstvom knjiga ovih filozofa upoznali sa Aristotelovim stavovima.

Malo-pomalo crkvenjaci vie nisu mogli odoljeti ovom toku filozofske misli i napokon je Sveti Toma Akvinski prihvatio veinu Aristotelovih filozofskih stavova koji se uoavaju i u njegovim knjigama. Postepeno je protivljenje Aristotelovoj filozofiji slabilo, a u nekim naunim centrima ona je ak postala i preovladavujua.

U svakom sluaju, u srednjem vijeku filozofija u zapadnim zemljama ne samo da se nije razvijala, ve je i propadala, i za razliku od islamskog svijeta u kojem su nauke i naobrazba neprestano napredovale i postale iznimno bogate, u Evropi su jedine rasprave kojima je poduavano u kolama pripojenim Crkvi bile one koje su mogle pravdati kranske dogme, koje ni same nisu bile bez zastranjenja. Ovo se nazivalo skolastikom filozofijom. Samo se po sebi razumije da takva filozofija nije mogla imati drugu sudbinu do smrti i izumiranja.

U skolastikoj filozofiji, pored logike, teologije, etike, politike te dijela prirodne filozofije i astronomije koje je Crkva usvojila, u nastavni plan bile su uvrtene i gramatika i retorika, te je tako filozofija ovoga razdoblja bila promatrna znatno ire (nego danas).

Renesansa i temeljita promjena u miljenju

Od 14. stoljea zahvaljujui razliitim iniocima pripremao se teren za temeljitu promjenu. Jedan inilac bilo je jaanje nominalizma (primarnost imenovanja) i poricanje postojanja univerzalija, to se zbilo u Engleskoj i Francuskoj. Ova filozofska tendencija igrala je vanu ulogu u slabljenju temelja filozofije. Sljedei inilac bilo je to to je Aristotelova prirodna filozofija postala predmetom spora na parikom univerzitetu. Nadalje u opticaju su bila govorkanja o nespojivosti filozofije i kranske dogme drugim rijeima, razuma i religije. Uoljiva je bila i pojava neslaganja izmeu tadanjih vladara i crkvenih autoriteta, a i meu samim crkvenim autoritetima bilo je rasprava koje su dovele do pojave protestantizma. Vaan inilac bio je dolazak humanizma do svog vrhunca i sklonost ka bavljenju problemima ljudskog ivota uz zanemarivanje metafizikih problema. Napokon, polovinom 15. st. palo je bizantijsko carstvo i nastale su cjelovite (politike, filozofske, knjievne i vjerske) promjene irom Evrope, a institucije papinske vlasti napadnute su sa svih strana. Na taj nain, slaba skolastika filozofija doivjela je svoj konani krah.

U 16. st. interes za prirodnim i empirijskim naukama postao je veoma snaan. Otkria Kopernika, Keplera i Galilea uzdrmala su temelje ptolomejske astronomije i aristotelovske prirodne filozofije. Rijeju, u Evropi su svi aspekti ljudskih djelovanja bili podvrgnuti uznemiravanju i nestalnosti.

Papinske institucije mogle su se oduprijeti ovim estokim talasima jo neko vrijeme. Naunici su dovoeni pred inkviziciju sa obrazloenjem da su se suprotstavili vjerskim dogmama, a zbog svojih stavova o prirodnoj filozofiji i kosmologiji koji su bile suprostavljeni tumaenju Biblije i uenjima Crkve. Mnogi su izgorjeli u vatri zaslijepljenosti i sebinosti autoriteta Crkve. Ipak, napokon su Crkva i papinske institucije bile primorane da se posramljeni povuku.

Okrutno fanatino ponaanje katolike Crkve nije u ljudima proizvelo nita drugo do negativan stav spram crkvenih autoriteta i vjere uope. Tako je propast skolastike filozofije, odnosno jedine tada prisutne filozofije, prouzrokovala intelektualni i filozofski vakum i pojavu modernog skepticizma. Tokom ovog procesa jedino to je napredovalo bili su: humanizam, elja za prirodnim i empirijskim naukama na kulturnom planu, i sklonost ka liberalizmu i demokratiji na politikom planu.

Druga faza skepticizma

Crkva je kroz stoljea stavove i ideje nekih filozofa rairila kao vjerska uenja, a krani su ih prihvatali kao sigurna i sveta, ukljuujui aristotelovske i ptolomejske stavove o kosmologiji koji su uzdrmani Kopernikovim otkriima. Drugi nepristrasni naunici takoer su uvidjeli njihovu neispravnost. Ve smo naveli da su dogmatski otpor i okrutno ponaanje crkvenih autoriteta prema naunicima prouzrokovali upravo suprotnu reakciju.

Ova promjena u miljenjima i uvjerenjima te ruenje intelektualnih i filozofskih temelja (srednjeg vijeka) prouzrokovali su u mnogim naunicima psiholoku krizu i izazvali u njihovim umovima sumnje kao to su sljedee: Kako moemo biti sigurni da neka druga naa uvjerenja nisu neispravna i da njihova neispravnost nee biti oita jednoga dana? Kako moemo znati da novootkrivene naune teorije nee biti nekad opovrgnute? Naposljetku, veliki naunik Montaigne porekao je vrijednost nauke i znanja i otvoreno je napisao: Kako moemo biti sigurni da Kopernikova teorija nee biti osporena nekad u budunosti? Jo jednom je izrekao sumnje skeptika i sofista, ali na novi nain, i branio skepticizam. Tako je nastala nova faza skepticizma.

Opasnost skepticizma

Sumnja, pored toga to je bolna psiholoka zaraza, povlai za sobom i veliku duhovnu i materijalnu opasnost po drutvo. Poricanjem vrijednosti znanja ne ostaje nimalo nade u napredak nauke i uenja, kao to ne ostaje ni prostora za moralne vrijednosti i njihove velianstvene uloge u ljudskom ivotu, a i vjera takoer gubi svoje intelektualne osnove. Najvei udarci zapravo i jesu usmjereni ka vjerskim dogmama vjerovanjima nevezanim za materijalne i osjetilne stvari. Kada rijeka sumnje potee kroz srca ljudi, logino je da su najranjivija vjerovanja u nadnaravno.

Otuda je skepticizam izuzetno opasna zaraza koja svim aspektima ljudskog ivota prijeti unitenjem; njegovim irenjem nijedan etiki, pravni, politiki i vjerski sistem ne ostaje vrst i on daje opravdanje za sve vrste zloina, nepravde i ugnjetavanja.

Upravo je iz tog razloga borba protiv skepticizma dunost svih naunika i filozofa. Ta borba spada u odgovornost vjerskih voa, i o njoj moraju voditi brigu savjetnici, politiari i drutveni reformatori.

U 17. st. poduzete su razliite aktivnosti kojima bi se obnovile ruevine renesanse, ukljuujui borbu protiv skepticizma. Crkva je teila ukidanju ovisnosti kranstva o razumu i nauci, jaajui vjerska uenja kroz srce i vjerovanje. Meutim filozofi i naunici traili su vrstu i nepokolebljivu osnovu za znanje i vrijednost, kako ih ne bi unitila ni intelektualna kolebanja ni drutveni preokreti.

Moderna filozofija

Najvanije nastojanje za spaavanje od skepticizma i oivljavanje filozofije u ovome periodu bilo je nastojanje Renea Descartesa, francuskog filozofa koji je nazvan ocem moderne filozofije. Nakon dugotrajnog istraivanja i meditacije, on je skovao plan kojim bi se ojaala polazita filozofskog miljenja. Njegovo naelo moglo bi saeti u njegovoj poznatoj izreci: Sumnjam, dakle postojim, ili: Mislim, dakle postojim, tj. ako neko sumnja u egzistenciju svega, on ipak nikad nee moi sumnjati u svoju vlastitu egzistenciju. Poto je sumnja besmislena bez onoga ko sumnja, ljudska egzistencija sumnjalaca i mislilaca takoer je neosporna. Potom je pokuao formulirati posebne zakonitosti miljenja sline matematikim zakonitostima i na temelju njih rijeiti probleme filozofije.

U tom periodu intelektualnog metea, misli i stavovi Descartesa bili su za mnoge filozofe izvor povratka povjerenja. Drugi veliki mislioci, Leibniz, Spinoza i Malebranche, takoer su nastojali ojaati osnovu moderne filozofije. Uprkos svemu, ova nastojanja nisu bila u stanju proizvesti skladan filozofski sistem koji bi imao pouzdane i vrste temelje. S druge strane, panja veine naunika usmjerila se ka empirijskim naukama, a mnogi od tih naunika nisu pokazivali nikakav interes za istraivanje filozofskih i metafizikih problema. Zbog toga se jak, vrst i dobro podran filozofski sistem nije pojavio u Evropi. Iako su skupine filozofskih stavova i ideja povremeno iznoene u formi posebnih kola filozofskog miljenja, koje su u odreenim granicama mogle privui manje ili vie sljedbenika, nijedna od njih nije mogla postati trajno uspostavljena, a takav je sluaj i danas.

Primarnost iskustva i moderni skepticizam

Dok je u veem dijelu Evrope oivljavana racionalna filozofija i dok je razum bio na putu da pronae svoje mjesto u razumijevanju istine, u Engleskoj je napredovala druga struja, zasnovana na primarnosti ula i iskustva, a zvala se empirizam.

Poeci ove struje vezuju se za kraj srednjeg vijeka i Williama od Ockhama, engleskog filozofa koji je bio zagovornik primarnosti imenovanja a poricatelj primarnosti razuma. U 16. st. Francis Bacon i u 17. Hobbes, takoer Englez, oslanjali su se na primarnost ul i iskustva, no kao empiristi bila su poznata druga trojica engleskih filozofa: John Locke, George Berkeley i David Hume, koji su o problemima znanja raspravljali od kraja 17. do pred kraj 18. stoljea. Kritizirajui stavove Descartesa o priroenom znanju, oni su ula i iskustvo smatrali izvorom sveg znanja.

Meu njima, John Locke je bio najumjereniji i najblii racionalistima. Berkeley je bio otvoreni zagovornik primarnosti imenovanja, tj. nominalist, ali je (moda nesvjesno) pribjegao zakonu kauzaliteta, to je racionalni princip, a imao je i neke druge stavove nespojive sa primarnou ul i iskustva. Hume je ostao potpuno odan primarnosti ul i iskustva i onome to ona za sobom povlae. Opredijelio se za skepticizam u pogledu metafizikog i za prihvatanje zbiljnosti prirodnih pojava. Na ovaj nain uobliila se trea faza skepticizma u historiji zapadne filozofije.

Kantova kritika filozofija

Humeove misli su meu onim mislima koje su stvorile osnovu za Kantove filozofske ideje. Sam Kant je rekao: Upravo me je Hume probudio iz dogmatskog drijemea. Kantu je posebno leglo na srce Humeovo objanjenjeo zakona kauzaliteta, koje se zasnivalo na ideji da iskustvo ne moe dokazati nuni odnos izmeu uzroka i posljedice.

Dugi niz godina Kant je razmiljao o problemima filozofije i napisao je mnogo eseja i knjiga. Ponudio je posebna filozofska gledita koja su u usporedbi sa slinima bila prihvatljivija i dugotrajnija. Na kraju je ipak doao do zakljuka da teorijski um nema mo da rijei probleme metafizike i da racionalnim principima u ovoj oblasti nedostaje nauna vrijednost.

Kant je izriito ustvrdio da pitanja kao to su egzistencija Boga, vjenost due i slobodna volja ne mogu biti racionalno dokazana, nego da uvjerenje i vjera u njih jesu nuni za prihvatanje etikog sistema; drugim rijeima, u pitanju je prihvaeno naelo praktinog uma, i etika je ta koja nas poziva da vjerujemo u proivljenje, a ne obratno. Iz ovog razloga Kant se ima smatrati oivotvoriteljem etikih vrijednosti, koje su nakon renesanse bile izloene nestalnosti i opasnosti od blijeenja i iezavanja. S druge strane, Kant se mora smatrati i jednim od unitavaa temelja metafizike filozofije.

Trea lekcijaKRATAK POGLED NA TOK FILOZOFSKE MISLI

(U POSLJEDNJIM DVAMA STOLJEIMA)

Objektivni idealizam

Kao to je ranije navedeno, poslije renesanse nije nastao nijedan stabilan filozofski sistem, nego su razliite filozofske kole i stavovi nastajali i nestajali. Od 19. st. broj i raznolikost kola i izama jo se poveao. U ovom kratkom pregledu neemo ih imati priliku sve spomenuti, ve emo se ukratko dotai samo nekih.

Nakon Kanta (od konca 18. do polovine 19. st.), postalo je poznato nekoliko njemakih filozofa ije su ideje, u manjoj ili veoj mjeri, nale izvorite u Kantovim mislima. Oni su koritenjem mistikih izvora nastojali nadomjestiti slabe take njegove filozofije. Iako je meu njihovim stavovima bilo razlika, zajedniko im je bilo to to su polazili od individualne take gledita te su pridavali panju objanjavanju bitka i pojave mnotva iz jedinstva, ali na poetian nain. Ovi filozofi nazvani su romantiarskim filozofima.

Meu njima se Fichte, koji je bio Kantov uenik, posebno zanimao za slobodnu volju i meu stavovima Kanta isticao je primarnost morala i praktinog uma. Fichte je rekao: Teorijski um (ilme nazari) posmatra sistem prirode kao nuan, no mi unutar sebe pronalazimo slobodu i elju za slobodnim djelovanjem, a nae savjesti skiciraju sistem koji moramo nastojati ostvariti. Zato moramo smatrati da je priroda podreena egu, a ne neovisna o njemu i nepovezana s njim.

Upravo ova tenja ka slobodi navela je njega i druge romantiare poput Schellinga da prihvate neku vrstu idealizma i primarnost duha (ijom je karakteristikom smatrana sloboda). Ovu kolu miljenja dodatno je razvio Hegel i ona se uobliila u relativno koherentan filozofski sistem, nazvan objektivnim idealizmom.

Hegel, bivi Schellingovim savremenikom, zamiljao je svijet kao odraz misli i idejae Apsolutnog duha, meu kojima (duhom i njegovim mislima i idejama) postoje logike prije negoli kauzalne veze, kako su to smatrali ostali filozofi.

Prema Hegelu, put pojavljivanja ideja ide od jedinstva ka mnotvu, od opeg ka posebnom. Na prvom nivou postavljena je najopenitija ideja - ideja bivanja, a iz nje izranja njena suprotnost - ideja nitavila. Potom se ove ideje meusobno mijeaju i uzimaju oblik ideje postajanja. Zatim se postajanje, koje je sinteza bivanja (teze) i nitavila (antiteze), postavlja kao teza, a iz nje se pojavljuje njena suprotnost, i iz njihovog mijeanja nastaje nova sinteza. Ovaj proces se suava sve dok ne dosegne najue i najspecifinije pojmove.

Hegel je ovaj trostruki proces (trijadu) nazvao dijalektikim i zamiljao je da je ovo univerzalni zakon pojave svih umskih i objektivnih pojava.

Pozitivizam

Poetkom 19. st. Francuz Auguste Comte, kojeg nazivaju ocem sociologije, zasnovao je ekstremnu formu empirizma nazvanu pozitivizmom, koji se temelji na onome to se izravno dobija ulima. Iz jednog ugla gledano, pozitivizam je smatran oprenim idealizmu.

Komte je ak i apstraktne pojmove nauke, koji nisu dobijeni izravnim posmatranjem, smatrao metafizikim i nenaunim. On je otiao tako daleko da je metafizike sudove smatrao rijeima bez smisla i znaenja.

Auguste Komte je drao da postoje tri stadija ljudske misli.

Prvi stadij je Boanski i vjerski, koji dogaaje dovodi u vezu sa nadnaravnim uzrocima.

Drugi je filozofski stadij, koji uzroke dogaaja trai u nevidljivim supstancama i prirodi stvari.

Trei stadij je nauni, koji se, umjesto traenja razloga zbog kojih pojave nastaju, bavi time kako one nastaju i njihovim meusobnim odnosima. Ovo posljednje je stadij pozitivne nauke.

udno je da je Comte na kraju priznao da je vjera ovjeku neophodna, ali je on ovjeanstvo postavio svojim predmetom oboavanja. Sebe je smatrao vjesnikom ove vjere i ak je izmislio rituale za pojedinano i skupno oboavanje.

Ova vjera - oboavanje ovjeka koja je savren primjer humanizma - nala je neke sljedbenike u Francuskoj, Engleskoj, vedskoj, te u Sjevernoj i Junoj Americi. To su bili sljedbenici koji su i formalno preli na ovu vjeru i podigli hramove za oboavanje ovjeka. Ova vjera indirektno je utjecala i na druge, ali o tome za sad toliko.

Racionalizam i empirizam

Zapadne filozofske kole mogu se podijeliti u dvije openite skupine racionalne i empirijske. Oit primjer predstavnika prve skupine u 19. st. jeste Hegelov idealizam, koji je imao sljedbenika ak i u Britaniji, dok je primjer za drugu skupinu pozitivizam, koji je i danas aktuelan. Wittgenstein, Carnap i Russell mogu se smatrati zagovornicima ove kole miljenja.

Veina filozofa - teologa bili su racionalisti, a veina ateista empiristi. Meu rijetkim izuzecima je McTaggert, koji je bio britanski hegelist i ateist.

Proporcionalan odnos izmeu empirizma i poricanja, odnosno skepticizma u pogledu metafizike je oit. Taj odnos je bio takav da je napredak pozitivistikih filozofija bivao praen materijalistikim i ateistikim sklonostima. Nedostatak jakih takmiara na strani racionalista pripremio je teren za prevlast materijalizma i ateizma.

Kao to je ve spomenuto, najznaajnija racionalna kola miljenja u 19. st. bio je Hegelov idealizam. Uprkos privlanosti ove kole, koja je bila posljedica njenog relativno koherentnog sistema, njene irine i njene sposobnosti da na probleme gleda iz razliitih uglova, nedostajala joj je snana logika i vrsto rasuivanje, i nije trebalo dugo vremena da postane predmet kritike, ak i od strane svojih sljedbenika. Pojavile su se dvije istovremene, ali razliite reakcije protiv nje. Jedna je reakcija Srena Kierkegaarda, danskog klerika, osnivaa egzistencijalizma, a druga Karla Marxa, njemakog Jevreja i osnivaa dijalektikog materijalizma.

Romantizam, pak, koji se pojavio da bi opravdao ljudsku slobodu, na kraju se, u Hegelovom idealizmu, uobliio u obuhvatan filozofski sistem. On je historiju predstavio kao veliki temeljni proces koji napreduje i usavrava se na osnovu dijalektikih principa. Na ovaj nain romantizam je skrenuo sa svog osnovnog puta, jer, po ovom vienju, sloboda pojedinca gubi svoju temeljnu ulogu. Stoga je postao predmetom mnogih kritika.

Jedan od onih koji su otro kritizirali Hegelovu logiku i filzofiju historije bio je Kierkegaard, koji je isticao linu odgovornost i ovjekovu slobodnu volju u procesu samoizgradnje. On je smatrao da ovjekova ovjenost poiva na svijesti o pojedinanim odgovornostima, a posebno odgovornosti prema Bogu. Kierkegaard je rekao: Blizina sa Bogom i odnos prema Njemu ovjeka ini ovjenim.

Ova tendencija, podrana od strane fenomenologije Edmunda Husserla, dovela je do pojave egzistencijalizma. Mislioci poput Heideggera i Jaspersa u Njemakoj, te Marcela i Jean-Paul Sartrea u Francuskoj priklonili su se ovoj vrsti filozofije iz razliitih perspektiva, teistikih i ateistikih.

Dijalektiki materijalizam

Nakon renesanse, dok su filozofija i vjera u Evropi prolazile kroz krizu, ateizam i materijalizam su, manje ili vie, doli u modu. U 19. st. neki biolozi i fiziari, kao to su Vogt, Buchner i Ernst Haeckel, isticali su primarnost materije i poricali metafiziku, no najznaajnija materijalistika filozofska kola bila je ona koja su utemeljili Marx i Engels. Marx je preuzeo dijalektiku logiku i primarnost historije od Hegela, a materijalizam od Feuerbacha. On je ekonomski inilac smatrao temeljnim iniocem drutvenih i historijskih promjena, za koje je drao da poprimaju oblik u skladu sa dijalektikim principima, a posebno na temelju opozicije i kontradikcije. On je ekonomski inilac predstavio kamenom temeljcem svih aspekata ljudskog ivota, a sve ostale aspekte kulture i drutva smatrao je njemu podreenim.

Marx je drao da historija ovjeka ima razliite stadije, koji poinju prvom fazom primitivnog komunizma, zatim se prolazi kroz stadij robovlasnitva, feudalizma i kapitalizma, dok se ne doe do socijalizma i uprave radnik, to napokon dovodi do komunizma - tj. stadija u kojem vlasnitvo u potpunosti iezava i u kojem vie nee biti nikakve potrebe za bilo kakvom dravom ili upravom.

Pragmatizam

Zakljuujui ovaj kratki pregled, jo emo baciti pogled na jedinu filozofsku kolu miljenja nastalu meu amerikim misliocima na pragu 20. st. Najpoznatiji od tih mislilaca je William James, glasoviti psiholog i filozof.

Ova kola, koja se naziva pragmatizmom (temelji se na primarnosti djelovanja), valjanim smatra sud koja ima praktinu korist. Drugim rijeima, istina je znaenje koju je izumio um da bi postigao vee i bolje praktine uinke. Ovaj stav nije eksplicitno prihvatila nijedna druga filozofska kola, iako se njeni korijeni mogu nai u rijeima Humea, po kojima se razum smatra slugom ljudskim strastima i ograniava vrijednost znanja na puki praktini aspekt. Primarnost djelovanja u spomenutom smislu prvo je predstavio Amerikanac Charles Peirce, da bi je potom u filozofsku teoriju razvio William James, a potom je pristae nala u Americi i Evropi.

James, koji je svoj put nazivao radikalnim empirizmom, razlikovao se od ostalih empirista u nainu odreivanja podruja iskustva. Pored vanjskih ulnih iskustava, on je tu uvrstio i psiholoko i vjersko iskustvo. On je vjerska uenja, posebno vjerovanje u Boiju mo i milost, smatrao korisnim za duevno zdravlje te iz tog razloga tanim. Sam James je doivio modani udar kada je imao 29 godina i bio je izlijeen zahvaljujui vezi sa Bogom te Njegovoj milosti i moi da promijeni ljudsku sudbinu. Iz tog razloga on je naglaavao znaaj molitve i moljenja, ali Boga nije smatrao potpuno savrenim i beskonanim, ve je prije mislio da i za Boga postoji napredovanje, i da izostanak napredovanja, pa makar se to ticalo i Boga, zapravo je jednak stagnaciji i kao takav znak je nesavrenosti.

Korijen ovog ekstremnog agresivnog progresivizma moe se nai u nekim rijeima Hegela, ukljuujui njegov uvod u Fenomenologiju uma. Ipak, vie nego iko drugi, nedavno su ovo naglaavali Bergson i Whitehead.

William James je naglaavao bitnost slobodne volje i njene kreativne uloge - i u tome je imao slinost sa egzistencijalistima.

Kratka usporedba

Iz ovog kratkog pogleda na tok ljudske filozofske misli, pored toga to smo se upoznali sa kratkom historijom filozofije, postalo je oito i kako je nakon renesanse zapadna filozofija prolazila kroz uspone i padove i kako je krivudav bio njen tok, a i danas je prepun kontradikcija. Premda su s vremena na vrijeme neki filozofi na Zapadu imali otroumna otkria i postavljali veoma precizne teze, posebno u pogledu znanja i sl., i premda su prosvjetljujue iskre isijavale iz nekih njihovih umova i srca - ipak tamo nije nastao nijedan vrst i koherentan filozofski sistem. Osvjetljujui intelektualni proplamsaji nisu mogli oblikovati dobro potkrijepljen pravac za mislioce, ve su neredi i pometnje uvijek vladali i vladaju nad filozofskim ozrajem Zapada.

Ovo se bitno razlikuje od stanja koje karakterie islamsku filozofiju, koja je ona uvijek slijedila ravni i napredni put, a uz postojanje sklonosti koje su se s vremena na vrijeme pojavljivale, ona nikad nije zastranila sa svog glavnog kursa. Razne njene sporedne tendencije poput su grana nekog drveta koje rastu u razliitim smjerovima i pospjeuju njegov rast i procvat.

Nadamo se da e se ovaj napredni kurs zahvaljujui nastojanjima vjerskih mislilaca nastaviti na ovaj nain, kako bi mrana okruenja mogla biti osvijetljena zrakama njenog svjetla, ne bi li se ivoti oslobodili besciljnih tumaranja.

etvrta lekcijaZNAENJA TERMINA NAUKA I FILOZOFIJA

Uvod

U prvoj lekciji naznaeno je da se izraz filozofija od poetka primjenjivao kao openit termin za sve stvarne (egzaktne) nauke - nasuprot konvencionalnim naukama. U drugoj lekciji naveli smo da je u srednjem vijeku opseg filozofije proiren i obuhvatio je i neke konvencionalne nauke kao to su knjievnost i retorika. U treoj lekciji nauili smo da su pozitivisti empirijsko znanje postavili nasuprot filozofskom i metafizikom znanju i jedino su empirijsku nauku smatrali dostojnom pridjeva nauna.

Prema prvom znaenju, koje je preovladavalo i u islamskom periodu, filozofija ima razliite diobe. Svaka od tih grana nazivala se posebnom naukom. Naravno, nije bilo sukoba izmeu nauke i filozofije. Drugo znaenje pojavilo se u Evropi u srednjem vijeku, a naputeno je do njegovog kraja.

Prema treem znaenju, koje je danas aktuelno na Zapadu, filozofija i metafizika su postavljene nasuprot nauci. Poto je ovo znaenje do odreene mjere dolo u upotrebu i u istonim zemljama, nuno je dati objanjenje nauke, filozofije i metafizike te njihovih meusobnih odnosa. Pored toga, bit e navedene dioba i klasifikacija nauka.

Poslije rasprave o ovoj temi, dat emo napomene i o nekim posebno znaajnim pitanjima u vezi sa dvosmislenou, razlikama u znaenju i strunom znaenju rijei, a ije zanemarivanje uzrokuje mnoge zabune i zablude.

Homonimija

U svim jezicima (koliko je poznato) mogu se pronai rijei koje imaju doslovno, opeprihvaeno i struno znaenje. Ova pojava naziva se homonimija (itirk al-lafz). Naprimjer, u perzijskom jeziku termin d ima znaenja: sino, rame i tuiranje, a termin r upotrebljava se za lava, mlijeko i slavinu.

Postojanje homonimije igra znaajnu ulogu u knjievnosti i poeziji, ali u nauci, a posebno u filozofiji, uzrokuje mnogo potekoa, posebno zato to su razliita znaenja neke rijei esto tako bliska jedna drugima da njihovo razlikovanje postaje veoma teko. Mnoge greke poinjene su zbog ove vrste homonimije, a ponekad ak i autoriteti upadaju u ovu zamku.

Iz ovog razloga neki velik filozofi, poput Ibn-Sna, obavezali su se da razjasne znaenja raznih termina i razlike u njihovim strunim znaenjima prije nego pristupe preciznoj filozofskoj raspravi, kako bi time sprijeili zabune i greke.

Primjera radi, navest emo sluaj homonimije koja se mnogo primjenjuje, a esto vodi u nesporazume. To je primjer termina dabr.

Doslovno znaenje dabra je nadomjestiti ili ukloniti neki nedostatak. Kasnije je je termin koriten u znaenju namjetanja slomljenih kostiju. Moda je poprimio ovo znaenje jer je namjetanje slomljenih kostiju nain da se nadomjesti neka vrsta nedostatka. Mogue je i da je dabr prvo koriten u znaenju namjetanja kostiju, a da je kasnije uopen na nadomjetanje bilo koje vrste nedostatka.

Tree znaenje rijei dabr jeste prisiliti ili staviti pod pritisak. Moda je poprimila ovo znaenje kao rezultat uopavanja uvjeta namjetanja kostiju, tj. poto namjetanje slomljene kosti obino zahtijeva da se slomljeni dio stavi pod pritisak kako bi se kost mogla dobro spojiti, ovo znaenje je uopeno ukljuivi tako bilo koji pritisak izvren od strane nekog na nekoga drugog, koji drugoga prisiljava da neto ini nehotino. Moda je ovo prvo koriteno u sluajevima fizikog pritiska, a potom i u sluajevima umskog pritiska, a na koncu je ovaj pojam proiren pa ukljuuje svaku vrstu osjeaja pritiska, ak i kad pritisak nije prouzrokovala druga osoba.

Dovdje smo se upoznali sa pojmom dabra iz ugla njegovih doslovnih i opeprihvaenih znaenja. Sada emo predstaviti i struno znaenje ovog izraza u nauci i filozofiji.

Jedno od naunih znaenja dabra koristi se u matematici, za vrstu rauna u kojem se mjesto brojki koriste slova. Mogue je da je ovo znaenje skovano zato to u algebarskim raunima pozitivne i negativne veliine nadomjetaju jedne druge, ili zato to nepoznata veliina s jedne strane jednaine postaje poznata obraanjem panje na drugu stranu te jednaine ili premjetanjem njenih lanova, to je neka vrsta nadomjetanja (odatle potie i ope poznati pojam al- dabr, algebra).

Jo jedno struno znaenje dabra odnosi se na psihologiju, gdje se ovaj termin u znaenju prisile upotrebljava nasuprot slobodnoj volji. Slian ovome je i problem razgranienja slobodne volje i determinizma o emu se raspravlja u teologiji. Ovaj termin koristi se i u etici, zakonu i fikhu. No pojanjenje svega toga trajalo bi predugo.

Jo od daleke prolosti pojam dabra (nasuprot slobodnoj volji) mijean je sa odreenou, nunou i filozofskom nunou (wudb falsaf). Zapravo, termin je pogreno koriten za odreenost i nunost, kao to je u stranim jezicima determinizam smatran ekvivalentnim njemu. Na kraju, stvorena je iluzija da ne moe biti slobodne volje ni u jednom sluaju u kojem je prihvaena nunost uzroka i posljedice, i obratno, smatrano je da poricanje nunosti i odreenosti implicira slobodnu volju. Posljedica ove iluzije oitovala se u nekoliko filozofskih teza. Naprimjer, rani teolozi su negirali uzrono-posljedinu nunost u sluaju slobodnih agensa i slijedei ovo optuili su filozofe da Uzvienoga Boga nisu smatrali slobodnim. S druge strane, dabriyyni (deterministi) su postojanje odreenja sudbine smatrali razlogom svoje vlastite neslobode. Nasuprot njima, mutezilije, koji su vjerovali u ovjekovu slobodnu volju, potpuno su poricali da postoji unaprijed odreena sudbina. Iako je predodreenost sudbine nevana za dabr, ove rasprave, koje imaju dugu historiju, zapravo su se pojavile zbog mijeanja pojma dabr sa pojmom nunosti.

Jo jedan nesrean primjer jeste to to su neki fiziari potakli sumnje ili porekli uzrono-posljedinu nunost u sluaju nekih pojava mikrofizike. Nasuprot njima, neki zapadni teisti pokuali su dokazati egzistenciju Boije volje na osnovu poricanja nunosti za ove pojave, zamiljajui da e poricanje nunosti i odbacivanje determinizma u ovim sluajevima podrazumijevati dokaz slobodne moi.

Da zakljuimo, postojanje homonimije, posebno u sluajevima kada su znaenja bliska ili slina jedna drugima, proizvodi probleme u filozofskim raspravama. Ove tekoe su udvostruene kada neki termin ima vie strunih znaenja u jednoj nauci, kao u sluaju izraza razum (aql) u filozofiji i termina esencijalni (dht) i akcidentalni (arad) u logici. Zato se osjea oita potreba da se objasne znaenja i odredi namjeravano znaenje termina u svakoj raspravi.

Struno znaenje termina nauka

Meu terminima s razliitim i zbunjujuim primjenama je i termin ilm (nauka, znanje). Doslovno znaenje ove rijei i njenih sinonima u drugim jezicima (poput dne ili dnestan u perzijskom) je jasno i ne trai objanjenje. Meutim ilm ima razliita struna znaenja, od kojih su najznaajnija sljedea:

1. Sigurno uvjerenje koje odgovara stvarnosti, nasuprot jednostavnom i sloenom neznanju, ak i ako je upotrijebljeno u jednoj premisi (sudu).2. Skupina sudova (premisa) kod kojih je uzeta u obzir odreena povezanost, ak i ako su sudovi pojedinani i posebni. Upravo u ovom smislu termin ilm se primjenjuje na nauke: historiju (poznavanje odreenih historijskih dogaaja), geografiju (poznavanje specifinih uvjeta razliitih podruja planete), nauku o ridl (studija o prenosiocima hadisa) te pisanje biografija.3. Skup univerzalnih sudova koji se u nekim oblastima smatraju centralnim, a svaki od njih je primjenjiv na brojne primjere, ak i ukoliko su ovi sudovi konvencionalni. U ovom smislu terminilm primjenjuje se na konvencionalne (a ovdje spadaju leksika i gramatika) - nasuprot stvarnim (haqq) naukama. Ipak, pojedinane i specifine premise, kao to su one maloas spomenute, ne smatraju se ilmom u ovom smislu.4. Skup univerzalnih stvarnih (haqq) sudova (tj. onih koji nisu konvencionalni), koji su centralni u nekoj oblasti. Ovaj smisao obuhvata sve teorijske i praktine nauke, ukljuujui teologiju i metafiziku, ali se ne primjenjuje na pojedinane i konvencionalne sudove.5. Skup stvarnih sudova koji se mogu potvrditi ulnim iskustvom. Ovo je upravo onaj smisao u kojem pozitivisti koriste termin ilm, a na ovoj osnovi neempirijske nauke i znanja ne smatraju se ilmom (naukom).Ograniavanje izraza nauka (ilm) na empirijske nauke nije sporno pitanje dok god se tie samoga kovanja termina i fiksiranja terminologije. Meutim fiksiranje ovog termina od strane pozitivista temelji se na njihovom partikularnom gledanju, tako da oni zamiljaju da je opseg pouzdanih i stvarnih ljudskih znanja ogranien samo na ulno i empirijsko. Oni miljenje koje ide izvan granica ovoga smatraju besmislenim i neplodnim. Naalost, ovakvo gledanje je preovladalo u svijetu - tako je nauka postavljena nasuprot filozofije.

Opseg pouzdanog znanja, opovrgavanje pozitivizma i dokazivanje da postoji stvarno znanje koje je izvan dometa ula i iskustva bit e odloeno do rasprave o epistemologiji. Sada emo se posvetiti objanjenju pojma filozofija i metafizika.

Struno znaenje termina filozofija

Dosad smo se upoznali sa trima strunim znaenjima filozofije. Prvo znaenje obuhvata sve stvarne nauke, drugo znaenje dodatno uvrtava i neke konvencionalne nauke, a tree se odnosi na neempirijsko znanje i upotrebljava se kao neto opreno nauci.

U ovom smislu filozofija obuhvata logiku, epistemologiju, ontologiju (metafiziku), teologiju, teorijsku psihologiju (nasuprot empirijskoj psihologiji), estetiku, etiku i politiku - ak i kad u ovo podrazumijeva izvjesne razlike u miljenjima. A nekad se termin filozofija koristi samo za prvu filozofiju ili metafiziku, te bi se, prema tome, ovo moglo smatrati etvrtim strunim znaenjem filozofije.

Izraz filozofija ima i drugih strunih upotreba, a obino dolazi u pridjevskoj ili genitivnoj konstrukciji, npr. nauna filozofija ili filozofija nauk.

Nauna filozofija

Izraz nauna filozofija koristi se na razliite naine:

A) U pozitivizmu. Nakon to je osudio filozofsku misao i metafiziku te porekao univerzalna racionalna naela, Auguste Comte je podijelio osnovne pozitivne nauke u est temeljnih grana. Svaka od njih ima svoje karakteristine zakone. Te grane su sljedee: matematika, astronomija, fizika, hemija, biologija i sociologija. On je napisao knjigu Kurs pozitivne filozofije u est tomova i raspravljao je o cjelini est spomenutih nauka u skladu sa svojom takozvanom pozitivnom metodom. Tri toma knjige posvetio je sociologiji. Ipak, osnova ove pozitivne filozofije lei u nekim dogmatskim nepozitivistikim tvrdnjama!U svakom sluaju, sadraj ove knjige, koja je ustvari program istraivanja nauka, a posebno drutvenih nauka, naziva se pozitivnom filozofijom ili naunom filozofijom.

B) U dijalektikome materijalizmu. Nasuprot pozitivistima, marksisti naglaavaju neophodnost filozofije i postojanje univerzalnih zakona. Meutim oni smatraju da se ovi zakoni dobijaju uopavanjem zakona empirijskih nauka, a ne iz racionalne i metafizike misli. Zato su oni filozofiju dijalektikog materijalizma nazvali naunom filozofijom jer je, prema njihovim vlastitim tvrdnjama, ona dobijena iz postignua empirijskih nauka, ak i ako ona nije nita naunija od filozofije pozitivma. U sutini, nauna filozofija (ako se uzme da nauna znai empirijska) je oksimoron kao i glatko izbrijani ovjek sa bradom. Njihove tvrdnje bile su predmet kritika.

C) Jo jedno znaenje naune filozofije jeste sinonim metodologiji. Jasno je da svaka nauka ovisi o vrstama svojih problem te zahtijeva vlastite specifine metode istraivanja i verifikacije. Naprimjer, problemi historije ne mogu se rijeiti u laboratoriji analizom i sintezom razliitih elemenata. Takoer, nijedan filozof ne moe na osnovu filozofske i umske analize te zakljuivanja utvrditi godinu u kojoj je Napoleon napao Rusiju ni da li je pobijedio ili je bio poraen. Ovakvi problemi trebaju biti rijeeni pregledom relevantnih dokumenata i procjenom njihove pravovaljanosti.

Openito, nauke se prema metodama istraivanja i ispitivanja koje su koritene pri rjeavanju njihovih problema mogu podijeliti na tri vrste: racionalne, empirijske, te pripovjedne i historijske nauke.

Nauna disciplina koja se zove metodologija pojavila se s ciljem ustanovljavanja vrste i razine nauka te utvrivanja ope i specifine metode svake od gornjih triju vrsta nauka. Iako se metodologija pokatkad naziva naunom filozofijom, ona se nekad naziva i praktinom logikom.

Peta lekcijaFILOZOFIJA I NAUKE

Filozofija nauk

U prethodnoj lekciji spomenuli smo da se ponekad termin filozofija koristi u genitivnim konstrukcijama kao to su filozofija etike, filozofija prava itd. Sada emo objasniti ovakvu upotrebu.

Ovu vrstu izraza ponekad koriste oni koji termin nauka ograniavaju na empirijske nauke i koji termin filozofija upotrebljavaju za ona podruja ljudskih znanosti koja nisu podlona dokazivanju pomou ulnih iskustava. Umjesto da, naprimjer, kau nauka teologije, oni kau filozofija teologije. Upotreba termina filozofija u genitivnoj konstrukciji je samo radi ukazivanja na vrstu materije o kojoj se raspravlja i na njene teme. Isto tako, oni koji pitanja nauke i vrijednosti ponekad smatraju nenaunim, i koji dre da takva pitanja nemaju objektivne osnove u stvarnosti, ve ih smatraju proizvodom elja i sklonosti ljudi, misle da ova vrsta pitanja pripada filozofiji. Tako, umjesto da govore o nauci etici, oni kau filozofija etike, ili umjesto nauka o politici, oni upotrebljavaju sintagmu filozofija politike.

Ponegdje se ovakav izraz upotrebljava u drugom smislu da objasni naela drugih nauka. Usto se i o pitanjima poput historije, pronalazaa, ciljeva, metoda istraivanja, kao i toka razvoja neke nauke takoer raspravlja u ovoj oblasti.

Ovakav izraz nije svojstven samo pozitivistima i onima koji misle poput njih, nego i onima koji uenja filozofije i vrijednosti smatraju naukom, i koji metode prouavanja i istraivanja ovakvih znanja poimaju naunim. Katkad, radi izbjegavanja mijeanja sa prethodnom upotrebom oni ovoj genitivnoj konstrukciji dodaju i rije nauka. Primjera radi, oni kau filozofija nauke historije, nasuprot pojmu filozofija historije, ili vele filozofija nauke o moralu, nasuprot pojmu filozofija morala u preanjem smislu.

Metafizika

Jedan od termina koji se koristi nasuprot nauci jeste termin metafizika. Otuda je neophodno dati stanovito objanjenje ove rijei.

Termin metafizika izveden je iz grkog metataphysica kom je oduzeto drugo ta te se dobio oblik metafizika. Na arapski je preveden kao m ba'd at-tab'ah (ono to je iza prirode).

Prema onome to su prenijeli historiari filozofije, ova rije je prvi put upotrijebljena kao naziv jedne od Aristotelovih knjiga, koja se pojavila nakon njegove Fizike, a ukljuivala je openite rasprave o egzistenciji. U islamskom periodu ovo podruje nazivalo se umr 'mmah (opa pitanja), a neki islamski filozofi smatrali su da je ovdje prikladno koristiti izraz m qabl at- tab'ah (ono to je prije prirode - fizike).

Oito, ova rasprava razlikuje se od rasprave u teologiji (uthldiyyah). Meutim one su u knjigama islamskih filozofa sjedinjene i dat im je zajedniki naziv teologija (ilhiyyt) u openitom smislu, a sama teologija poblie je odreena nazivom teologija u posebnom smislu.

Neki su smatrali da je termin metafizika identian transfizikom, u znaenju onoga to je iza, s onu stranu fizike. Oni upotrebu ovog naziva za ovaj dio antike filozofije uzimaju kao primjer upotrebe openitog naziva za neto specifinije, jer se u teologiji, u openitom smislu, raspravlja i o Bogu i o apstraktnim pitanjima (koja su iza fizike). Ipak, ini se da je prvo znaenje ispravno.

U svakom sluaju, termin metafizika upotrebljava se za skup teorijskih intelektualnih problema koji su dio filozofije (u opem smislu). Danas se ponekad termin filozofija ograniava na ove probleme i jedno od novih znaenja filozofije jeste metafizika. Razlog zbog kojeg su pozitivisti smatrali ovu vrstu problema nenaunim jeste to to oni nisu podloni potvrivanju pomou ulnih iskustava. Tako je i Kant teorijski um (ilme nazari) smatrao nedovoljnim za potvrivanje ovih problema i nazvao ih je dijalektikim ili spornim sa dvaju stanovita.

Nauka, filozofija, metafizika i odnosi meu njima

Imajui na umu spomenuta razliita znaenja nauke i filozofije, postaje jasno da odnos izmeu nauke, filozofije i metafizike varira dosljedno ovim razliitim znaenjima. Ako se termin nauka, u grubljem smislu, upotrijebi za spoznaju, ili u znaenju povezane skupine sudova (premisa), onda ona biva openitijom od filozofije jer bi u tom sluaju obuhvatila pojedinane sudove i plus - konvencionalne nauke. Ako se pod naukom podrazumijevaju stvarni univerzalni sudovi, onda je nauka identina filozofiji u prvotnom (antikom) smislu. Ukoliko se, pak, nauka upotrebljava u smislu skupine empirijskih sudova, onda je ona ueg opsega od filozofije u prvotnom smislu i protivrijei modernom znaenju filozofije (tj. filozofiji kao nizu neempirijskih sudova). Isto tako, metafizika je dio filozofije kakva je bila shvaena u antikom dobu, a identina joj je prema jednom od modernih znaenja filozofije.

Treba zapaziti da se oprenost nauke i filozofije, u njenom modernom znaenju, kako su to smislili pozitivisti i njima slini, koristi s ciljem umanjivanja vrijednosti filozofskih sudova i s ciljem poricanja plemenitosti i poloaja razuma te vrijednosti intelektualnih shvatanja, to svakako nije ispravno. Kroz rasprave o epistemologiji bit e pojanjeno da vrijednost intelektualnog shvatanja nije tek jednaka vrijednosti osjetilnog i iskustvenog znanja nego je i vea od potonjeg. ak e se pokazati da vrijednost samog iskustvenog znanja poiva na vrijednosti intelektualnog shvatanja i filozofskih sudova.

Zbog toga je svoenje termina nauka na empirijsko i termina filozofija na neempirijsko znanje prihvatljivo tek kao puko terminoloko oznaavanje, ali se ne smije zloupotrebljavati oprenost ovih termina da bi se krivo prikazivali sudovi filozofije i metafizike kao beskorisna spekulacija. Takoer, atribut nauno ni jednom vidu filozofskog promiljanja ne donosi nikakvu prednost. U sutini, ovaj atribut je poput zakrpe koja se ne podudara sa materijalom filozofije i moe se smatrati znakom neznanja i demagogije onih koji je priljepljuju. Tvrdnja da su naela filozofije, poput naela dijalektikog materijalizma, dobijena iz empirijskih zakona je pogrena, jer zakoni nijedne nauke nisu toliko openiti i nisu prenosivi ni na jednu drugu nauku, a kamoli na svu egzistenciju. Naprimjer, zakoni psihologije i biologije ne mogu biti openiti i za fiziku, hemiju ili matematiku, a ni i obrnuto. Zakoni ovih nauka ne pruaju korist izvan svojih podruja.

Podjela i klasifikacija nauka

Ovdje se postavlja pitanje ta zapravo motivira odvajanje nauka jednih od drugih. Odgovor je da prepoznatljivi problemi tvore irok spektar naunih disciplina. Iako unutar ovog spektra neki problemi imaju tijesnu povezanost, drugi su potpuno strani jedni drugima.

S druge strane, stjecanje nekih vrsta znanja ovisno je o stjecanju nekih drugih znanja. U najmanju ruku, usvajanje nekog znanja moe pomoi u usvajanju nekog drugog znanja, dok u sluaju nekih drugih vrsta znanja ovakav odnos ne postoji.

injenica je da je za jednog studenta stjecanje svih vrsta znanja nemogue, a sve i da je mogue, svi ljudi nemaju motivaciju za znanjem. Takoer su i talenti i sklonosti jedinki za usvajanjem razliitih vrsta znanja razliiti. Poto su neke vrste znanja meusobno povezane te iz tog razloga usvajanje nekih znanja ovisi o drugim znanjima, uitelji su jo davno odluili da tijesno povezane teme svrstaju zajedno i da utvrde specifine nauke i vrste znanja. Kategorizirane su razliite nauke i razjanjena potreba svake nauke za drugim naukama. Prema tome je utvreno prethoenje jedne nauke drugoj, da bi tako, prvo, posjednik nekog posebnog talenta i sklonosti mogao u nepreglednoj masi pitanja i problema pronai ono to trai te put kojim e dosegnuti svoj cilj, i drugo, da bi onaj ko eli osvojiti neku drugu oblast znanja mogao znati odakle da pone, ime bi se utro put ka znanju ove druge oblasti i olakalo njeno dosezanje.

Na ovaj nain nauke su podijeljene u nekoliko skupina. Svaka skupina je, opet, svrstana u posebnu kategoriju i na zaseban nivo, a ukljuuje opu podjelu na teorijske i praktine nauke. Teorijske nauke podijeljene su na prirodne nauke, matematiku i teologiju, a praktine na etiku, ekonomiju domainstva i politiku. O ovome je ve ranije bilo govora.

Norma razlikovanja nauka

Nakon to je postala jasna neophodnost klasificiranja nauka, moe se postaviti drugo pitanje: Koji su kriteriji i norme kategorizacije nauk i njihovog razlikovanja? Odgovor je da se nauke mogu klasificirati prema razliitim normama od kojih su najvanije sljedee:

1. Prema metodama i nainima istraivanja. Ranije smo ukazali da svi problemi ne mogu biti predmet prouavanja i istraivanja na osnovu jedne metode. Takoer smo istakli da se sve nauke, s obzirom na njihove ope metode istraivanja, mogu podijeliti u tri skupine:

a. Racionalne nauke, koje se mogu istraivati iskljuivo putem racionalnih dokaza i umskih zakljuivanja, kao to je sluaj sa logikom i Boanskom filozofijom.

b. Empirijske nauke, poput fizike, hemije i biologije, koje se mogu potvrditi iskustvenim metodama.

c. Pripovjedne nauke, koje se mogu istraivati na temelju pripovijedanih i historijskih dokumentacija. Takve nauke su historija, biografija ('ilm ar-ridl nauka o ljudima, prenosiocima predaja) i islamska pravna nauka ('ilm al-fiqh).

2. Prema cilju i svrsi. Drugo mjerilo na temelju kojeg se mogu klasificirati nauke jesu koristi i posljedice koje proizlaze iz njih. Materijalni i duhovni (pojedinani i drutveni) ciljevi i rezultati su ti koji motiviu studenta da krene u izuavanje odreene nauke. Oito je da onaj ko eli pronai put ostvarenja svog duhovnog savrenstva mora prouavati razliita pitanja, za kojima nema potrebu neko ko se eli obogatiti poljoprivredom ili industrijom. Isto tako i predvodnik drutva ima potrebu za nekim drugim vidom znanja. Stoga se nauke mogu klasificirati prema razliitim ciljevima.

3. Tree mjerilo prema kojem se mogu razlikovati i razdvojiti nauke jeste njihov subjekt. S obzirom na injenicu da svaki problem ima subjekt, a niz problema sakuplja se pod obuhvatnom temom, ova obuhvatna tema moe sluiti kao osovina oko koje se razliita manje vana pitanja okreu. Naprimjer, brojevi su subjekt aritmetike, zapremina subjekt geometrije, a ljudsko tijelo je subjekt medicine.

Klasifikacija nauka prema subjektu priskrbljuje bolji nain da se osiguraju cilj i motivacija za odvajanje razliitih naunih disciplina, poto se upotrebom ove metode bolje uvaju unutranji odnosi i harmonija meu problemima, kao i njihov red i poredak. Upravo su je iz ovog razloga veoma davno uoili veliki filozofi i naunici. Ipak, u niim podjelama mogu se razmotriti i druga mjerila. Naprimjer, neko moe uspostaviti nauku zvanu teologija u kojoj se problemi tiu subjekta, tj. Uzvienog Boga. Potom je moe podijeliti u ogranke koji su filozofski, gnostiki ili vjerski, a svaki od njih moe se istraivati na zaseban nain. Ustvari, mjerilo ove potpodjele ticalo bi se metoda istraivanja. Na isti nain subjekt matematike moe se podijeliti na niz ogranaka. Na svaki ogranak moe ukazivati poseban cilj, npr. fizika matematika ili ekonomska matematika. Ovako smo proizveli kompoziciju razliitih normi.

Cijelo i univerzalno

Obuhvatna tema, koja se razmatra u vezi sa subjektima nekog problema i na temelju koje se nauka pojavljuje u znaenju skupa meusobno povezanih problema, nekad je univerzalna tema i ima mnogo pojedinanih primjera, a drugi put je u formi cjeline i ima brojne dijelove. Primjer za univerzalno je tema broja ili koliine tema koja ima razliite vrste i skupine, a svaka od njih sastoji se od subjekta nekog posebnog problema. Primjer za to je cijelo jeste ljudsko tijelo koje ima brojne organe i udove, a svaki od njih subjekt je neke grane medicine.

Osnovna razlika izmeu ovih dvaju vrsta subjekata lei u tome to je u prvoj vrsti (gdje se tretira univerzalno) tema subjekta nauke pojedinano primijenjena na subjekte njenih problem, koji su njene partikularije, za razliku od druge vrste gdje se tema subjekta ne primjenjuje pojedinano na subjekte problem, ve se predicira skupu dijelova.

Grane nauka

Iz onoga to je dosad objanjeno vidi se da se klasifikacija nauka vri radi olakavanja uenja i ispunjavanja ciljeva obrazovanja do najvee mogue razine. U poetku, kada je ljudsko znanje bilo ogranieno, sve znanje moglo se razvrstati u nekoliko skupina. Tako se zoologija mogla smatrati kao samo jedna nauka, koja je mogla prouavati i neka pitanja vezana za ovjeka. Meutim kada se proirio opseg pitanja i problema, a naroito nakon to su proizvedeni razliiti nauni instrumenti za istraivanje emprijskih problema, postepeno su se empirijske nauke, vie nego druge, dijelile na razliite grane, a svaka nauka na jo ue nauke. Ovaj proces jo uvijek je u porastu.

Openito gledano, nauke se dijele po nekoliko obazaca:

1. Jedan sluaj je kada se manji dijelovi uzimaju iz subjekta kao cjeline i svi oni postanu subjekti nove grane izvedene iz osnovne nauke, kao to je sluaj sa endokrinologijom i genetikom. Jasno je da je ova vrsta diobe svojstvena naukama u kojima izmeu subjekta nauke i subjekta problem vlada odnos cjeline i njenog dijela.

2. Drugi sluaj je onaj u kome se partikularnije i ogranienije podpodjele izvode iz univerzalne teme, npr. entomologija i bakteriologija iz biologije. Ova vrsta podjele pojavljuje se u naukama u kojima je odnos izmeu subjekta nauke i subjekta problem odnos univerzalnog i partikularnog, a ne cijelog i njegovih dijelova.

3. Sljedei oblik biva tamo gdje se razne metode istraivanja smatraju sekundarnim kriterijima, i pri kojima nastaje novi ogranak, dok se zadrava jedinstvo subjekta,. Ovo se deava u sluajevima kada se problemi neke nauke mogu istraivati i rjeavati na razliitim metodama. Primjer za ovo jesu filozofske, mistike i vjerske teologije.

4. Jo jedan oblik je onaj u kojem se razliiti ciljevi mogu smatrati podkriterijima, i u kojem su problemi svojstveni svakom cilju predstavljeni kao poseban ogranak osnovne nauke, kao to je to ranije navedeno na primjeru matematike.

esta lekcijaTA JE FILOZOFIJA?

Odnos izmeu subjekata i problem

Mi smo se dosad upoznali sa razliitim filozofskim terminima, a sada emo razjasniti predmet rasprave ove knjige, objasnit emo ta podrazumijevamo pod filozofijom te o kojim problemima emo raspravljati u knjizi. Prije samog definiranja filozofije i kratkog uvoda u njene probleme, dat emo dodatna objanjenja pojmova subjekta, problema i princip nauka i odnosa meu njima.

U prethodnim lekcijama istakli smo da se termin nauka, u skladu sa etiri od pet navedenih znaenja, primjenjuje na skup premisa (sudova) koje se smatraju meusobno povezanim. Nadalje, postalo je jasno da razliiti meusobni odnosi razdvajaju nauke. Takoer je postalo oito da najbolji odnos meu razliitim problemima, kojeg bi se smatralo normom razdvajanja nauka, jeste povezanost izmeu njihovih subjekata, tj. problemi iji subjekti ine dijelove neke cjeline ili patikularije univerzalije koji se uobliuju u jednu nauku.

Prema tome, problemi neke nauke sastoje se od sudova iji subjekti potpadaju pod obuhvatnu temu (kao cjelinu ili univerzaliju). A glavni subjekt (predmet) neke nauke, pak, jeste upravo ta obuhvatna tema koja u sebi sadri subjekte pojedinanih problema te nauke.

Ovdje bi bilo dobro napomenuti da neka tema moe biti subjekt dviju ili vie nauka, a razlike meu njima mogu biti zbog njihovih ciljeva ili metoda istraivanja. Ipak, ne smije se previdjeti sljedea injenica: naime, ponekad tema koja se smatra subjektom jedne nauke nije u potpunosti subjekt te nauke. Tema zapravo ima odreena ogranienja, a razlike meu ovim ogranienjima vezanim za jedan subjekt uzrokuju pojavu nekoliko nauka i razliitosti meu njima. Naprimjer, materija s obzirom na svoje unutranje ureenje i karakteristike koje se odnose na sintezu i analizu elemenata, postaje subjektom hemije. S obzirom na njene spoljanje promjene i njima svojstvene karakteristike, materija postaje subjektom druge nauke fizike. Drugi primjer je rije koja je prema promjenama u tvorbi subjekt morfologije, a prema promjenama koje nastaju u nizanju rijei i sl. subjekt sintakse.

Zbog toga treba paziti da li je obuhvatna tema subjekt odreene nauke apsolutno ili sa odreenim ogranienjima i preduvjetima. Veoma esto obuhvatna tema postaje subjektom openite nauke apsolutno, a potom usljed dodavanja odreenih ogranienja postaje subjektom neke posebne nauke. Naprimjer, u poznatoj antikoj klasifikaciji filozofije tijelo je predstavljalo subjekt svih prirodnih nauka. Dodavanjem odreenih ogranienja ono postaje subjektom mineralogije, botanike, zoologije itd. U vezi sa kakvoom grana nauka reeno je se da su neke diobe nastale suavanjem opsega subjekta i dodavanjem ogranienja temi osnovnog subjekta.

Meu odrednicama koje se mogu dodati temi subjekta jeste i pravilo apsolutnosti (qayde itlq), to znai da se diskutovani problemi dokazuju za bit (zat) subjekta apsolutno, bez uzimanja u obzir njegovih bilo kakvih specifinih karakteristika. Znai, ovim (absolutnou) e biti obuhvaene sve jedinke subjekta. Ovim bi, naprimjer, principi i karakteristike mogli biti dokazani za apsolutno tijelo -pa bilo ono organsko ili anorgansko, vegetativno, ivotinjsko ili ljudsko. Na ovaj nain mi moemo subjekt postaviti kao apsolutno tijelo, a problem dalje moe biti razlagan na pripadajue mu specifine nauke. Tako su mudraci odredili da prvi dio fizike pokriva principe nazvane sama tabii (osnovna opa fizika) i sama al-kiyan (osnovna opa astronomija), a zatim su odredili skupine tijela za pojedinane nauke kao to su kosmologija, mineralogija, botanika i zoologija.

Ovaj isti postupak moe se primijeniti i na partikularnije podjele nauka. Naprimjer, problemi vezani za sve ivotinje mogu se uzeti kao posebna nauka iji je subjekt ivotinja apsolutno, ili ivotinja kao ivotinja specifino. Potom se o specifinim problemima vezanim za svaku vrstu ivotinja moe raspravljati u specijaliziranijim naukama.

Na taj nain, tijelo predstavlja subjekt dijela antike filozofije nazvanim prirodnom naukom, a apsolutno tijelo ini subjekt prvog dijela fizike sam tab (osnovna opa fizika). Sva posebna tijela, poput kosmikih, anorganskih i ivih, subjekt su kosmologije, mineralogije, odnosno biologije. Isto tako, openito ivo bie predstavlja subjekt ope biologije, a apsolutno ivo bie predstavlja subjekt nauke koja raspravlja o principima svih ivih egzistenata. Spomenute vrste opih ivih egzistenata tvore subjekte pojedinanih grana biologije.

Ovdje se moe postaviti pitanje: ta ako je neki princip zajedniki za nekoliko vrsta univerzalnih subjekata, ali ne za sve? U kojoj bi se nauci takav princip istraivao? Naprimjer, ako je neto zajedniko za nekoliko vrsta ivih bia, to se ne moe smatrati akcidentalnim vlasnitvom apsolutnog ivog bia jer ne obuhvata sva iva bia. S druge strane, raspravljanje o tome u bilo kojim partikularnim naukama bilo bi ponavljanje iste rasprave. Gdje ga onda svrstati?

Odgovor je da se o ovom problemu obino raspravlja i u nauci iji je subjekt rasprave apsolutno, a principi apsolutnih subjekata (awaride dhtiyyah, esencijalni akcidenti) definirani su kao neto ta je ustanovljeno za sutinu nekog subjekta prije nego li budu ogranieni od strane pojedinanih nauka. Ustvari, labavost ove definicije je bolja od ponavljanja problema. Kao i u sluaju prvotne filozofije ili metafizike, neki filozofi su rekli da se o pravilima i akcidentima raspravlja kao neem dokazanom za apsolutno bie (ili bie kao bie), radije nego to mu je dodana odrednica prirodni ili matematiki.

Principi nauka i njihovi odnosi sa subjektima i problemima

Uvidjeli smo da u svakoj nauci niz valjano povezanih sudova za direktan cilj i motivaciju za uenje i izuavanje te nauke imaju analiziranje tih sudova, tj. dokazavanje da su njihovi predikati tani za njihove subjekte. Tako se u svakoj nauci smatra da subjekt postoji, a da se predikati mogu dokazati tanim za dijelove ili pripatke tog subjekta.

Zbog toga, prije nego se neko uhvati ukotac sa predstavljanjem i analizom problema bilo koje nauke, on treba imati predznanje o nekoliko stvari:

1. znanje o tastvu (mahijetu) i pojmu (mafhumu) subjekta,

2. znanje o postojanju subjekta,

3. znanje o principima pomou kojih se rjeavaju problemi odreene nauke.

Ovakvo znanje nekad je po sebi oito i nema potrebe za pojanjenjem ni stjecanjem i u tom sluaju nemamo nikakvih potekoa. Meutim ponekad ovo znanje nije po sebi oito i zahtijeva pojanjenje i dokazivanje. Naprimjer, mogue je da postojanje subjekta, kao to je ovjekov dua, bude predmet nesuglasica i da se smatra prizvodom mate i nestvarnim. U takvom sluaju njegova stvarna egzistencija mora biti dokazana. Isto tako, mogue je da bude stanovitih sumnji o principima na temelju kojih se rjeavaju problemi neke nauke. Tu je neophodno prvo dokazati principe; u suprotnom, zakljuci koji se izvedu iz njih nee imati naunu vrijednost i pouzdanost.

Ovakve vrste pitanja nazivaju se principima nauka (mabdye ulm), a oni se dijele na pojmovne (tasawwur) i potvrdne (tasdq) principe.

Pojmovni principi, koji se sastoje iz definicija i objanjenja mahijeta stvari o kojima se raspravlja, obino se iznose u samoj nauci u obliku uvoda. S druge strane, potvrdni principi nauke su drugaiji. O njima se esto raspravlja u drugim naukama. Kao to je ve ukazano, filozofija svake nauke je zapravo druga nauka koja se bavi objanjavanjem i ustanovljavanjem principa te nauke. O najopenitijim principima nauk se raspravlja i oni se istrauju u prvoj filozofiji, odnosno metafizici.

Meu tim principima neko moe spomenuti princip kauzaliteta, na koji se oslanjaju naunici svih empirijskih nauka. U osnovi, nauno istraivanje vri se uz prethodno prihvatanje ovog principa jer se istraivanje temelji na otkriu kauzalnih veza meu pojavama, ali sam ovaj princip nije dokaziv ni u jednoj empirijskoj nauci, ve se rasprava o njemu vodi u filozofiji.

Subjekti i problemi filozofije

Iz dosada reenog slijedi da najbolji nain da se definira neka nauka jeste da se poblie odredi njen subjekt, a ako ima nekih ogranienja, njima (ogranienjima) treba posvetiti posebnu panju. Tada problemi te nauke mogu biti predstavljeni kao sudovi koje krue oko navedenih subjekata.

S druge strane, odreivanje subjekta (mevu) i njegovih odrednica ovisi o utvrivanju problema koje treba objasniti neka nauka, to znai da je do izvjesne mjere sve ovisno o konvenciji i dogovoru. Naprimjer, ako razmotrimo pitanje egzistenta (mevdud), to je najopenitiji pojam za stvarno bie, uvidjet emo da svi subjekti stvarnih problema potpadaju pod njega. Takoer, ako razmotrimo subjekt nauke, on e ukljuiti sve probleme stvarnih nauka, a ta nauka je sama filozofija u znaenju koje je imala u antikom dobu.

Uvoenje ovako obuhvatne nauke nije u skladu sa ciljevima klasifikacije nauka. Jedini je nain da se subjekti razmotre neto ue, s ciljem ispunjavanja spomenutih ciljeva. Antiki uitelji prvo su razmatrali dvije skupine teorijskih problema, a svaka od njih bavila se svojim posebnim nizom pitanja. Jedna skupina zvala se fizika, a druga matematika. Potom se svaka od njih dijelila na ue nauke. Takoer je postojala i trea skupina teorijskih problema, o Bogu, koja se zvala teologija (marifet ar-rubbiyyah). Meutim jo jedna skupina teorijskih intelektualnih problema ostaje izvan dosega dosad navedenih subjekata i ona nije svojstvena nijednom pojedinanom subjektu.

ini se da oni za ove probleme nisu pronali prikladno ime, a budui da se o njima raspravljalo iza fizike, nazvali su je metafizikom (ma bad at-tabah). Poloaj problema metafizike u odnosu na druge probleme teorijskih nauka je kao poloaj elementarne fizike u odnosu na prirodne nauke, i kao to je subjekt potonjih apsolutno tijelo, subjekt metafizike je Apsolutni egzistent, ili Egzistent sam po sebi, pa tako jedini problemi koji nisu svojstveni subjektima nijedne pojedinane nauke bivaju predstavljeni u njoj (metafizici), iako ovi problemi (metafizike) ne obuhvataju sve egzistente. Na ovaj nain nastala je posebna nauka nazvana metafizikom, a koja je kasnije nazivana univerzalnom naukom (ilme kull) ili prvom filozofijom (falsafaye l).

Kao to smo ve pokazali, u islamskoj eri, problemi metafizike prispodobljeni su problemima teologije koja je nazvana teologijom u openitom smislu (ilhiyyt bi al-man al-m). Povremeno su drugi problemi, kao to su pitanja proivljenja ili sredstava za ostvarenje ovjekove vjene sree, pa ak i neka pitanja vezana za poslanstvo i imamet uvrtavani u ilhiyyt, kao to se vidi u poglavlju o teologiji u Ibn-Snovom ifu. Ako bi se svi ovi problemi smatrali glavnim problemima jedne nauke, a nijedan od njih ne bude poiman kao nametnut ni kao digresija, u tom sluaju subjekt ove nauke morao bi se razmatrati veoma iroko. Odreivanje jednog subjekta za ovako raznovrsne probleme ne bi bio nimalo lahak zadatak. Upravo iz ovog razloga bilo je razliitih pokuaja da se odredi subjekt i objasni da su svi ovi predikati esencijalni akcidenti (awrid dhtiyyah) subjekta, iako se za ove pokuaje ne moe rei da su bili posebno uspjeni.

U svakom sluaju, postoje tri opcije: ili da se teorijski problemi koji ne pripadaju fizici i matematici smatraju jednom naukom sa jednim subjektom, ili da se norme i kriteriji njihove povezanosti i jedinstva uzmu kao jedinstvo njihovih ciljeva i rezultata, ili da se svaka skupina problema koja ima specifian subjekt uzme kao zasebna nauka, ukljuujui i univerzalne probleme egzistencije, o kojima se raspravlja u prvoj filozofiji, u skladu sa jednim od posebnih znaenja filozofije.

ini se da je ova posljednja opcija najpogodnija i da se otuda razliiti problemi u islamskoj filozofiji, koji su predstavljeni kao filozofija i mudrost (hikmet), uzimaju kao nekoliko zasebnih nauka. Drugim rijeima, imat emo itav niz filozofskih nauka koje dijele racionalni metod, ali emo primjenjivati termin apsolutna filozofija za prvu filozofiju, a glavna namjera ove knjige i jeste predstavljanje problema prve filozofije. Ipak, poto rijeenje ovih problema ovisi o problemima znanja, prvo emo predstaviti epistemologiju, a onda emo ispitivati probleme ontologije i metafizike.

Definicija filozofije

Uzimajui da je filozofija identina prvoj filozofiji ili metafizici i da je njen subjekt apsolutni egzistent (ne egzistent apsoluno), filozofiju moemo definirati na sljedei nain: Filozofija je nauka koja raspravlja o stanjima apsolutnog egzistenta; ili nauka koja govori o openitim stanjima egzistencije; ili niz sudova i problema vezanih za egzistenta u onoj mjeri u kojoj je on egzistent.

Spomenuli smo nekoliko karakteristika filozofije, a meu najvanijim su sljedee:

1. Za razliku od empirijskih i pripovjednih nauka, filozofija se oslanja na racionalni metod metod rjeavanja problema, iako se isti koristi i u logici, teologiji, filozofskoj psihologiji i u nekim drugim naukama poput etike, pa ak i matematike. Zbog toga ova metoda nije svojstvena samo prvoj filozofiji.

2. Filozofija nastoji dokazati postulate koji su principi drugih nauka i ovo je jedno od polja u kojima ostale nauke imaju potrebu za filozofijom. Stoga se filozofija zove majkom nauka.

3. Filozofija pribavlja kriterij razlikovanja stvarnog stanja stvari od imaginarnog i patvorenog, te se zato osnovnim ciljem filozofije ponekad uzima znanje stvarnog stanja stvari i njihovo razlikovanje od iluzija, premda je to bolje smatrati ciljem epistemologije.

4. Karakteristika filozofskih pojmova je da se oni ne dobijaju iz ul ili eksperimenata, npr. pojmovi uzrok