Liturgijske posljedniceod 17. svibnja do 11. lipnja 2015.

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXII. • CIJENA: 13 KN

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list52015

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji 

živoživoHrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji 

vrevreHrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji 

živoživovrevre

God. XXXII. (2015.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: hilp@hilp.hr

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

živo vrelo

urednikova riječ 1 Liturgijska poetika

naša tema: Liturgijske posljednice 2 Raspjevana tišina, A. Crnčević

Uskrsna i duhovska posljednica, I. Šaško

Pohvale iz supatnje s Kristom, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 20 Biblijska razmišljanja:

A. Crnčević, A. Vučković, I. Raguž, S. Slišković, I. Šaško

Sedma vazmena nedjelja

Pedesetnica. Duhovi

Presveto Trojstvo

Presveto Tijelo i Krv Kristova

Deseta nedjelja kroz godinu

pisma čitatelja 40 Misna čitanja na spomendane

MOTIV NA NASLOVNICI:

Krist u slavi Očevoj i »vječnoj mladosti«.Detalj mozaika nad apsidalnim lukom u Eufrazijevoj bazilici u Poreču, 6. st.

Foto: Shutterstock

ISSN 1331-2170 – UDK 2825 • 2015 

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO   5–2015.

živo vrelo 1

SLiturgijska poetika

Slaveći u liturgiji Božja spasenjska djela Crkva se izručuje njegovu naumu spasenja. Liturgija aktualizira, posadaš-njuje i odjelotvoruje slavljena Božja djela. Ona u životu Cr-

kve pronalaze uvijek novi izraz, obojen životnom zbiljom, preo-bražavajući ju u mjesto spasenjskoga događaja i dajući joj predo-kus života u Božjoj vječnosti. Liturgija je spasenjem djelotvorna, preobrazbena – pojetična (grčki poieo znači: činim, radim). Ona tvori i oblikuje Crkvu, zajednicu spasenja.

U odgovoru na Božju pojetičnost, Crkva svojim liturgijskim slavljima daje ruho poetičnosti, odijevajući svoju hvalu i molitve-ni govor u svečani izričaj, poklik, pjesmu, ili pak u lirsku uronje-nost koja zahvaća neobuhvatljivu zbilju Boga. Liturgijska poezija izrasla je iz Božje pojetičnosti, ozbiljene u slavlju Crkve. U nizu liturgijskih poetskih tekstova najčasnije mjesto pripada Hvalo-spjevu uskrsnoj svijeći Exsultet. Vrijedni divljenja su i Prijekori u klanjanju Kristovu križu u slavlju Muke Gospodnje na Veliki petak te himni kojima Crkva svakodnevno iskazuje hvalu Bogu. Vjernička je osjetljivost stvorila i poseban književni rod, poznat u imenu sequentiae ili posljednice, kojima je vjernička zajedni-ca izricala svoju sraštenost sa slavljenim otajstvom, a liturgijska književnost u drugoj polovici srednjega vijeka broji više od pet stotina posljednica. U obnovljenoj liturgiji sačuvane su samo četi-ri: Svetoj žrtvi uskrsnici (na dan Vazma); Dođi, Duše Presveti (na Pedesetnicu), Hvali, Sion (na svetkovinu Tijelova) te Stala plačuć (na spomendan Blažene djevice Marije žalosne). Kraćim razmi-šljanjima nastojimo svratiti pozornost na ispravno vrjednovanje tih lirski uistinu jedinstvenih tekstova, podarenih nam za milosno izručenje pojetičnosti slavljenih djela spasenja.

Poezija, likovnost, glazba, kao i sva umjetnost, kadre su unije-ti nas u iskustvo Božjega Duha, darujući nam predokus njegove vječnosti koja neprolaznošću pomlađuje naše živote. Motiv na naslovnici našega lista, uzet s mozaika u Eufrazijevoj bazilici u Poreču (6. stoljeće), prikazuje Krista u slavi, s licem mladića. On je nadvremen, »vječno mlad«, kadar dati novi život svemu što je u nama ostarjelo grijehom i ranjeno smrtnošću.

Urednik

NAŠA TEMA Liturgijske posljednice

2

P

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

Posljednice ili ‘sekvence’ jedinstven su oblik litur-gijske lirike, prodahnute

predajom Crkve i osjetlji-vošću vjerničke pobož-

nosti. Njihova se ljepota, međutim, ne iščitava

samo iz teksta, nego i iz lirskoga ustroja te melo-

dije s kojom su nastajale i koja »glazbeno razmatra«

otajstvo koje Crkva slavi u liturgiji svetkovine. Sekvenca nosi mjesto jedinstvenoga susreta

sa slavljenim otajstvom, unosi u zajedništvo s Kri-stom i omogućuje izruče-nje dinamici slavljenoga otajstva, po glazbi koja

uobličuje riječ vjere i molitvenoga predanja.

Povijesni razvoj glazbenih oblika u liturgiji Crkve stasao je na leđima same liturgije i njezinoga hoda kroz kulturalna razdo-blja. Glazba zrcali misao o liturgiji i dubinu uronjenosti Crkve

u slavljeno otajstvo. Liturgija se otvarala glazbenom izričaju kako bi otajstvo bilo doživljeno i slavljeno. Mjera u kojoj je liturgija pružala i određivala mjesto glazbenome izričaju u obrednome ustroju otkriva povjerenje zajednice vjerujućih u snagu glazbe, ali oprez da glazba ne zatomi one osjećaje koje duša može iskusiti i izreći samo šutnjom, ispunjenom divljenjem i poklonstvom. Glazba je stoga uvijek u di-jalogu s obrednim govorom i njegovim ustrojbenim trenutcima ko-ji izriču pozdrav, molitvu, vapaj, kajanje, hvalu, radost, zahvalnost, predanje… Proniknuti u vlastitosti pojedinih glazbenih oblika nije moguće a da ih se ne promatra unutar obrednoga konteksta kojemu pripadaju te unutar misaonoga i vremenskoga okvira u kojemu su nastajali i koji nosi vlastitost povijesnoga trenutka u razumijevanju liturgije Crkve.

Nakon što je na početku srednjega vijeka rimska obredna matri-ca prihvaćena (dijelom i nametanjem) i izvan rimskoga kulturalnoga kruga, osobito u franačkim krajevima, razvoj liturgije ulazi u raz-doblje stanovitoga fiksiranja obrednih elemenata opirući se uvelike daljnjoj kreativnosti i inventivnosti koje su pratile život liturgije rani-jih stoljeća. U misli franačkih vladara liturgija je bila prepoznata kao dragocjeno sredstvo povezivanja carstva i čuvanja njegova jedinstva pa je obredna uniformnost mogla jamčiti ostvarenje takvih politič-kih ciljeva. U takvome je razmišljanju širenje rimskoga obreda na krajeve sjeverno od Alpa stvaralo sliku novoga povezivanja narodâ i kulturâ, tim više što su franački vladari kanili uspostaviti novo Rim-sko carstvo i naslijediti moć koju je Rim nekoć imao u životu svijeta. Može se reći da je ‘seoba’ rimskoga obreda preko Alpa u izvjesnoj

Raspjevana tišinaO nastanku i mjestu posljednicâ u liturgiji

Ante Crnčević

Sekvenca nosi mjesto jedinstvenoga susreta

sa slavljenim otajstvom, unosi u zajedništvo s Kri-stom i omogućuje izruče-nje dinamici slavljenoga otajstva, po glazbi koja

uobličuje riječ vjere i molitvenoga predanja.

sko carstvo i naslijediti moć koju je Rim nekoć imao u životu svijeta. Može se reći da je ‘seoba’ rimskoga obreda preko Alpa u izvjesnoj

2živo vrelo 3

mjeri sačuvala sami obred od propadanja i zatvaranja u urušavajuću kul-turu Rima s početka srednjega vijeka, ali je jednako istinita tvrdnja da je njegovo susretanje s drugim kulturama i obrednim tradicijama potisnulo u zaborav mnoge krajevne obrede, posebice galski, te, u stanovitoj mjeri, zaustavilo njegov organički razvoj. U rimsku liturgiju ugrađivane su tek vlastitosti krajevnih kalendara, dok se rimska obredna matrica nastojala čuvati nepromijenjenom. Ipak, prilagodbe su bile nužne, posebice u litur-gijskoj glazbi koja je uvijek nositelj kulturalnoga pečata jednoga naroda i pokazatelj ucijepljenosti slavljenoga otajstva u njegovo tkivo.

Budući da su u tim vremenima političkih previranja i kulturalnih raz-mjena nositelji odgovornosti za liturgiju Crkve bili neskloni stvaranju novih oblika i daljnjemu organičkome razvoju rimske liturgije – što i nije bilo mo-guće izvan rimskoga kulturalnoga kruga – potreba za prikladnijim glazbe-nim izričajima premošćena je interpolacijama u postojeće obredne obras-ce, ne stvarajući naizgled ništa novo, pri čemu se i dalje nastojalo čuvati ne-taknutim naslijeđeno rimsko (grgurovsko ili gregorijansko) pjevanje. Plod tih interpolacijskih zahvata u liturgijske tekstove jesu glazbeni oblici koje poznajemo pod imenima trop i sequentia i conductus. Na sličan se način interpolacije unose i u obredni ustroj, čuvajući njegovu izvornu strukturu, pa se slavlja ubrzo pretvaraju u obredne amalgame koji ujedinjuju rimsku liturgijsku tradiciju s krajevnim predajama i duhovnim vlastitostima onoga vremena, uskoro do mjere neprepoznatljivosti izvornoga obreda, posebice zbog dramatskih elementa i »svećeničkih apologija« (molitava koje sveće-nik izgovara sam za sebe u liturgijskome slavlju) te zbog pojednostavljenih tumačenjâ, izrađenih po modelima alegorije (Amalar iz Metza).

Umješnost interpoliranja u naslijeđene glazbene oblike stvorila je, i nehtijući, nove glazbene forme koje se, u to doba, rese ne toliko melodič-nošću koliko sugestivnošću i dojmljivošću (V. Sanson). Lionski nadbiskup Agobard († 840.), protiveći se unošenju takvih elemenata u liturgijsku glazbu, navodi sv. Jeronima koji je svojevremeno pisao protiv ispraznosti ondašnje kazališne (svjetovne) umjetnosti (PL 104, 338). Kulturalne raz-mjene na području liturgijske glazbe dale su prostor novomu stvaralaštvu koje će obilježiti pjevanje u rimskoj liturgiji kroz čitavi srednji vijek. Iz te glazbene baštine izdvajamo posljednice ili sekvence (sequentiae) kao jedan od najraširenijih oblika liturgijske pjesme onoga doba.

Posljednice ili ‘sekvence’ u razvoju liturgijskoga pjevanjaPoetski liturgijski tekstovi koje pod imenom posljednicâ ili sekvencâ na-lazimo danas kao vlastitost četiriju slavlja u liturgijskoj godini (Nedjelja Gospodinova Uskrsnuća, Pedesetnica, Tijelovo, spomendan Blažene Dje-vice Marije Žalosne) samo su blijedi ostatak nekoć vrlo brojnoga spektra liturgijskih poema koje su resile mnoga slavlja tijekom godine. Liturgijska književnost srednjega vijeka broji preko pet tisuća takvih tekstova, a Misal s kraja srednjega vijeka navodio ih je čak stotinu pedeset. Obnova liturgi-je poslijetridentskoga doba (Missale Romanum iz 1570.) odlučila je osta-viti samo četiri najrasprostranjenije, vlastite velikim slavljima: Victimae paschali laudes (Svetoj žrtvi uskrsnici), Veni Sancte Spiritus (Dođi, Du-

NAŠA TEMA Liturgijske posljednice

4

še Presveti), Lauda Sion (Hvali, Sion, Spasitelja) i Dies irae (U dan onaj). Godine 1727. u liturgiju je ponovno uvrštena posljednica Stabat Mater (Stala plačuć). Liturgijska obnova Drugoga vatikanskoga koncila ispustila je posljednicu Dies irae (nekoć vlastitu slavlju Spomena svih vjernika po-kojnika), stavivši ju kao alternativu himnima liturgije časova u zadnjemu tjednu »kroz godinu«, a kao obvezatne ostavila je posljednice na svetkovine Uskrsnuća Gospodinova i Pedesetnice, dok su neobvezatne one za svetko-vinu Tijelova i za spomendan Blažene Djevice Marije Žalosne. Osim njih, u vlastitim misalima franjevačkoga i benediktinskoga reda nalazimo posljed-nice za svetkovine svetoga Franje Asiškoga i svetoga Benedikta.

Gdje su početci književne vrste poznate pod imenom sequentia? Po-trebno je vratiti se na misli o prenošenju rimske liturgijske i glazbene tradi-cije u nerimski kulturalni krug, onaj galski. Poklik Alleluia prije navještaja evanđelja resio se u rimskome grgurovskom pjevanju dugim nizom meli-zama nad završnim slogom -ja. Riječ je o pjesmi koja nosi radosni poklik hvale, pjesmi koja »ozvučuje radost« iskazivanja hvale Bogu. U tom je vidu poklik Aleluja u liturgiji glazbeno oblikovan kao iubilatio, pjevanje kojim se izražava radosno stanje duše koje riječju ne umije izreći. Zato se pjevanje cum iubilatione iz »nemoći riječi« povjerava melodijski raspjevanom mo-duliranju glasa. Sv. Augustin s pravom kaže da jubilus kao pjesma najviše pristaje pjevanju o Onomu koji je neizreciv. »Neizreciv je onaj koga tvoje riječi ne mogu obuhvatiti. Ako ga ne možeš izreći, a o njemu ipak ne smiješ nikada šutjeti, što ti preostaje nego klicati? Što ti preostaje doli da se tvoje srce raduje bez riječi i da nemjerljivo obilje tvoje radosti prekorači sve gra-nice slogova.« (Ennar. in Ps 32, 1,8).

Liturgijska je tradicija pjesmu koja prati procesiju prije navještaja evan-đelja uresila poklikom Aleluja, karakterističnim po glazbenoj formi iubi-latio na završnome slogu -ja. Taj je slog oglazbljen razvijenim i svečanim melizmom, tj. nizom neuma različite visine kako bi se pjesma ‘utapala’ u zvučnu hvalu ispjevanu Bogu. Liturgijski melizam nije, dakle, samo razvi-jena glazbena forma, nego glazbeni izričaj »teologije slavlja« kao teologije radosti, izrasle iz susreta s Uskrslim. Melizmatski razvijena skladba na riječ Aleluja svojom zvučnošću postaje prolomni izričaj onoga što skromno ka-zuje sama riječ: hvala iskazana Uskrslomu. Amalarije iz Metza o melizmat-ski oblikovanome pokliku Aleluja u rimskoj liturgiji govori rabeći pojmove melodiae, sequentia, neuma. Pokliku Aleluja pridodaju se odabrani versi psalama ili drugi poklici pa Amalarije svjedoči da se taj poklik pjeva »cum omni supplemento et excellentia versum et sequentiarum«.

Rimski melizmatski završetci poklika Aleluja za glazbenu baštinu fra-načke kulture predstavljali su izvjesnu poteškoću. Razvijena melodija nad jednim slogom tražila je riječi na koje bi se oslanjala i koje bi ju nosile. Doskora se to i događa: unose se tekstovi na način da svakoj neumi (noti) odgovara vlastita silaba (slog) teksta. Kako je tekst prilagođavan »zadanoj« melodiji, oblikuju se tekstovi bez ustaljenih metričkih formâ, pa su takve interpolacije nerijetko rezultirale estetski manje uspjelim ostvarenjima. Poetski tekstovi, oblikovani da daju »značenja blagdana« bogato razvijenoj melodiji alelujatskog poklika, nazivaju se sequentiae, »veluti sequela et ap-

4živo vrelo 5

pendix cantici alleluia« – kao slijed i dodatak pokliku Aleluja – (A. Berga-mini). Nadahnuće za unošenje nebiblijskih tekstova u navještaj Božje riječi moguće je gledati i u bizantskoj liturgijskoj tradiciji koja je imala stanoviti utjecaj na razvoj galske liturgije, a ovdje bi bila riječ, kako tvrdi Peter Wa-gner, o pjesmama na istoku poznatima pod imenom akoluthia (istoznačno sekvencama).

Notker Balbul (Notcerus Balbulus, † 912.), benediktinski monah iz opa-tije Sankt Gall, prikupio je poetske tekstove, tada već poznate kao sequan-tiae, u zbirku Liber sequentiarum (844.-855.), gdje svjedoči o poteškoćama u pamćenju iznimno dugih melodija koje su »raspjevavale« poklik Aleluja. U tu je opatiju jedan monah iz samostana u Jumiègesu donio antifonarij u kojemu su pod melizmatske skladbe bili potpisani stihovi koji su nosili vla-stitost pojedinih blagdana ili svetkovina u liturgijskoj godini. Nezadovoljan dijelom tih uradaka, Balbul je sâm pristupio sastavljanju tekstova u istu svrhu. Od brojnih koji se njemu pripisuju ipak su, čini se, tek neki njegovo djelo. Unatoč tomu, općenito se prihvaća da je Balbul začetnik toga novog književnog roda u rimskoj liturgijskoj tradiciji. Notker zvan Balbulus, Mu-cavac, ostavio nam je tako divni srok liturgijske poezije koja jedinstveno sa-žimlje i povezuje predaju vjere, zanose vjerničke pobožnosti i pronicljivost misli velikih teologa srednjega vijeka.

Najstarije sekvence nisu bile sastavljene po tada ustaljenim ritmičkim i naglasnim pravilima, nego u »slobodnome stilu«. Brzo širenje takvih poe-ma, vezanih uz ‘zadane’ melodije, otvorilo je put stvaranju i novih silabičkih melodija, oblikovanih za tekstove sastavljene u nekoj od redovitih metrič-kih forma. Tako dolazimo do sekvenca ili posljednica kao novoga književ-no-glazbenoga oblika koji se unosi u liturgiju, a koji od staroga melizmat-skoga jubilus-a čuva samo ime: sequentia.

Kako pokazuje V. Sanson taj se oblik ustalio kroz 11. stoljeće, a karakte-rizirala ga je naglasna metrika; stihovi su sročeni u stalnome broju slogova (izosilabizam), redovito s rimovanim završetcima. Slijed stihova ne slijedi himničku strukturu; strofe ne slijede istu formu, a počesto ni istu melodiju. Kroz 12. stoljeće novi književni oblik zadobiva ustaljeniju formu i pravila sastavljanja, a među najpoznatijim autorima sekvenci spominje se Adam iz opatije sv. Viktora († 1192.).

Sekvence su imale značajnu ulogu u razvoju liturgijske glazbe u zapad-noj tradiciji. One su, na stanovit način, začetak popijevki u pravome smislu riječi; iz njih se razvija liturgijska polifona pjesma, a orgulje se u liturgi-ju uvode upravo za pratnju svečano pjevanih sekvenci. Silabičko pjevanje, jednostavan i ‘živahan’ ritam te rimovan tekst pridonijeli su njihovu brzom

Posljednice (sequentiae) izrasle su iz svečane melizmatske vokalizacije završnoga sloga poklika ‘Aleluja’. Posljednica, stoga, nosi pjesmu kojom zajednica uranja u naviješteno i slavljeno Božje otajstvo.

6

NAŠA TEMA Liturgijske posljednice

6

prihvaćanju među pukom te njihovu pjevanju i izvan li-turgije. Nerijetko su tekstovi sekvenci tematski »razvija-li« sadržaj blagdanskoga slavlja, oslanjajući se na pučke predaje, utjecaje pučke pobožnosti, a katkada se u njima susreće i ono što je plod vjerničke mašte i slobodnoga poetskoga izričaja, pa su svojom dužinom i narativnošću zasjenjivale navještaj Božje riječi, zbog čega mnoge po-sljednice doživljavaju nestalnost u liturgiji Crkve. One, pak, koje su ostale nose iznimno dragocjene sažetke teo-loške misli i vjere Crkve u otajstvo koje se slavi svetkovi-nom u koju se unose.

Posljednice i Predaja CrkveOstatci bogate baštine sekvenci u današnjoj liturgiji ipak ne nose onu raskoš poklika i raspjevanosti koju su ne-koć unosile u slavlje Crkve. Za razliku od doba kada su nastale, one gotovo da više i nisu pjesme koje bi pjevala cijela zajednica vjernika. Prepušta ih se zboru ili solistu, a nerijetko ih se samo recitira ili »slobodno« ispušta, razumijevajući ih kao poetski dodatak (ili suvišak) koji, kao takav, biva doživljen kao opterećenje i zasjenjenje

naviještene Božje riječi. Valja, međutim, zamijetiti da se njihov smisao ne iščitava samo iz teksta, nego i iz melodije s kojom su nastajali i koja »glazbe-no razmatra« otajstvo koje Crkva slavi u liturgiji svetkovine. Sekvenca nosi mjesto jedinstvenoga susreta sa slavljenim otajstvom, unosi u zajedništvo s Kristom i omogućuje izručenje dinamici slavljenoga otajstva, po glazbi koja uobličuje riječ vjere i molitvenoga predanja.

Sequentia, kao pojam, ne govori o onomu što je nekoć slijedilo iz (ili iza) raspjevanoga poklika, nego i ono što nakon navještaja Božje riječi sli-jedi i razvija se u i po vjeri Crkve. Posljednice nose poetski zgusnut sažetak Predaje te mogu biti izvrsno polazište homiletskomu, meditativnomu i te-ološkomu razmatranju Kristovih otajstava. Njihova teološka dubina poziv je i našemu vremenu koje kao da se ne usuđuje poetski se upustiti u tako uzvišene zbilje vjere Crkve. Ne bi nas smjela smesti ni smjelost kojom autori posljednica poniru u dubinu otajstva koje razmatraju. Doista, »kada bi jezik kojim govorimo bio sveden na jednu jedinu riječ, i tada bi se dobar pjesnik razlikovao od manje nadarenoga« (G. Seferis). Vjernicima okupljenima u slavlju Kristova otajstva pristaje ne samo slušanje Božje riječi nego i pje-vanje koje izvire iz zajedništva vjere jer, kako zapisuje Dionizije Areopagit, »anđeli manje govore što su više u nebeskoj hijerarhiji; oni pri samome vr-hu izgovaraju jedan jedini slog«.

Liturgija je čin zajedništva. Glazba u liturgiji produbljuje naše eklezijalno zajedništvo, pokazuje ljepotu njegove mnogolikosti i ujedno nas unosi u »jed-noglasje i jednozvučje« otkupljenikâ koji pjevaju radosnu hvalu nebeskomu Ocu. Posljednice, izrasle iz poklika Uskrslomu Gospodinu, prisutnu u navi-ještenoj riječi, dragocjeno su mjesto zajedništva i jednoglasja vjere Crkve.

Monah Notker Balbul († 912.) iz opatije Sankt Gallen autor je brojnih

liturgijskih poetskih tekstova i posljednica.

6živo vrelo 7 6

PUskrsna i duhovska posljednicaVictimae paschali laudes (Svetoj žrtvi uskrsnici) i Veni, Sancte Spiritus (Dođi, Duše Presveti)

Ivan Šaško

Premda je od posljednica (sequentiae) u sadašnjoj liturgiji ostao tek trag, poznata je njihova povijesna vrijednost. Možda najčvršća hipoteza o nastanku posljednica ostaje ona koja upućuje na razve-

denost i obilatost melizmatičkih melodija poklika ‘Aleluja’, ponavljanoga nakon što je prvi put intoniran prije navještaja evanđelja. Vokalizacija na glasu ‘a’, što je tvori jubilus, odnosno melodiju bez riječi, pokrivena je riječima. O tome svjedoči Amalarije iz Metza kada spominje da usklik ‘Aleluja’ dira pjevača u njegovoj nutarnjosti, vodeći ga u razmatranje o tome kako treba izraziti davanje hvale Gospodinu ili pak osobnu radost. Nastavlja: »Ta iubilatio koju pjevači nazivaju sequentia dolazi nam u svi-jest svaki put kada nije nužna uporaba riječi i kada pjevač očituje vlastitu misao samomu sebi, u sebi.« (Liber Officialis, III, 10)

Tomu treba dodati i promijenjenu liturgijsku osjetljivost koja je bila usmjeravana prema narativnosti i dramatizaciji, dobivajući naglašenije značenje u okvirima stvaranja veće svečanosti. Tekstovi sekvencija/po-sljednica tiču se tema pojedinih svetkovina i blagdana, pružajući lirski izražaj o otajstvima Isusa Krista ili prizivajući živote svetaca. Ovdje se u razmišljanju posvećujemo samo dvjema posljednicama koje su jedine ostale obvezne u liturgijskome slavlju: Victimae paschali laudes i Veni Sancte Spiritus.

Zanimljivo je da u br. 8 Reda pjevanja mise (Odro cantus Missae, 1972.), kao odredba nakon Drugoga vatikanskog koncila, stoji propis da se posljednica pjeva nakon zadnjega poklika ‘aleluja’. Međutim, u praksi se (u lekcionaru) nalazi prije poklika ‘aleluja’ i njemu pripadno-ga retka. To je stanovita anomalija u odnosu na liturgijsku predaju koja govori o razvoju posljednice iz ‘Aleluja’. Ovako nije razumljivo nakon čega to po-sljednica slijedi, čega je ona sljednica (sequentia). Time, da-kle, ostaje čudno i samo njezino ime, a ne samo položaj u tijeku slavlja.

Vjerojatno se sadašnjim odredbama željela ispraviti drevna smje-štenost, budući da ju je poslijetridentski mentalitet smatrao nekom vrstom ‘uljeza’ nakon pjevanja poklika ‘Aleluja’. Gledajući sadašnje stanje ostaje dojam da je stvorena glazbena dvojnost u odnosu na po-klik Aleluja prije evanđelja. Možda bi se rješenje moglo naći u tome da posljednica bude shvaćena kao razvijeni redak (pjesme prije evanđe-lja), odnosno da se posljednica završi razvijenijim poklikom ‘Aleluja’. Svakako bi trebalo sačuvati njezino pripadno mjesto, to jest sraštenost s poklikom prije evanđelja. Ona bi trebala ostati »sequela et appendix cantici alleluia« – slijednica i dodatak pjesmi ‘Aleluja’.

Posljedica je danas istinska pjesma-obred, vezana uz najsvečani-

ja liturgijska slavlja. Ta činjenica iznimno-

sti pokazuje da je i njezino glazbeno izvo-

đenje zahtjevno te da treba pokazivati lje-

potu iznimnosti. Kao i drugdje, poželjno je uključivanje vjerničke

zajednice, ali ne i nuž-no. Svakako je važno

naglasiti da pastoralno treba učiniti sve što je

moguće da se posljed-nica pjeva, kako ne bi

bila prepuštena čitanju koje – jer se nije uvi-

djela važnost – obično biva svedeno na ba-

nalnost koja je daleko od poetičke snage.

NAŠA TEMA Liturgijske posljednice

8

Posljednica je danas istinska pjesma-obred, vezana uz najsvečanija li-turgijska slavlja. Ta činjenica iznimnosti pokazuje da je i njezino glazbeno izvođenje zahtjevno te da treba pokazivati ljepotu iznimnosti. Kao i himan Slava Bogu na visini, posljednica može biti povjerena samo pjevačkoj sku-pini (schola) ili zboru. Kao i drugdje poželjno je uključivanje vjerničke za-

jednice, ali ne i nužno. Svakako je važno naglasiti da pasto-ralno treba učiniti sve što je moguće da se posljednica pjeva, kako ne bi bila prepuštena čitanju koje – jer se nije uvidjela važnost – obično biva svedeno na banalnost koja je daleko od poetičke snage. Ovdje iznosim, u sažetome obliku, raz-mišljanja Augusta Bergaminija o dvjema posljednicama, iz rada u kojemu je on predstavio deset posljednica s kratkim povijesnim, teološkim i duhovnim naznakama.

Svetoj žrtvi uskrsniciLiturgija Crkve rođena je iz otajstva i slavlja Kristova vazma u kojemu je sažeto Božje djelo spasenja. To je kršćansko sre-dište iz kojega sve izvire, a tako i kršćani u njemu i iz njega promatraju svaku stvarnost. U vazmenome smo otajstvu, snagom Duha Svetoga, djeca u Gospodinu, sinovi u Sinu. Ono je vrelo Crkve, što se očitovalo od njezinih početaka i što se kroz sve vjekove očituje u slavlju nedjelje, dana Gospod-

njega. Tako je i središte liturgijske godine u slavlju vazma, koje ima vrhunac u Gospodinovu uskrsnuću.

Posljednicu Svetoj žrtvi uskrsnici (Victimae paschali) tre-ba promatrati u kontekstu vazmenoga slavlja Crkve, a naročito u ozračju navještaja Božje riječi iz Poslanice sv. Pavla Kološanima (3, 1-4: »Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.«) ili Korinćanima (1Kor 5, 7: »Očistite stari kvasac da budete novo tijesto, kao što i jeste beskvasni jer već je žrtvovana Pasha naša, Krist.«).

Tekst Posljednice pisan je elegantnom formom, punom lir-skoga oduševljenja. Autorstvo teksta pripisano je Wipu (umro oko 1050.), kapelanu na dvoru Konrada II. i Henrika III. Primjet-ljivo je da u prvome, za razliku od drugoga dijela Posljednice, ne-ma rime, nego samo suzvučje, što upućuje na zaključak da je prvi dio stariji od pripisanoga autorstva.

Tekst započinje pozivom na davanje hvale vazmenoj žrtvi, a zatim se prelazi na dijalog u kojemu zajednica pita, a odgovara Marija Magdalena koja je susrela uskrsloga Gospodina. Njezini su odgovori u povezanosti s evanđeoskim tekstovima (usp. Mt 28, 1-10 i Iv 20, 1-2.11-18), a sama razgovorna forma slijedi tipičnost istočnoga crkvenog pjesništva. Primjećuje se i to da se u sadašnje-mu tekstu ne nalazi nekada postojeća peta kitica: »Credendum est magis soli Mariae veraci quam Iudeorum turbae fallaci.« (»Vjero-

Svetoj Žrtvi uskrsnici dajte slavu krštenici!Janje ovce oslobodi, Krist nas grešne preporodi.Sa životom smrt se sasta i čudesna borba nasta:Vođa živih pade tada i živ živcat opet vlada.Marijo, o reci što je? Što ti oko vidjelo je?»Grob ja vidjeh Krista Boga, svijetlu slavu uskrsloga,anđele i platno bijelo u kom bješe sveto tijelo.Ufanje mi uskrslo je, Krist, moj Gospod i sve moje;pred vama će tamo gdje je cvjetna strana Galileje.«Znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine;Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan!Amen, aleluja!

8živo vrelo 9

vati treba više samoj istinoljubivoj Mariji, negoli prijevarnomu mnoštvu Ži-dova.«) Taj tekst u današnjoj osjetljivosti može djelovati neprimjerenim, ali je njegova kontekstualizacija podloga za zadnju kiticu: Znamo da si doistine uskrsnuo Božji Sine. Naime, neistini onih koji su vršili pritisak na stražare kraj groba da lažno svjedoče da su učenici ukrali Isusovo tijelo suprotstav-ljena je vjerodostojnost Marijina iskustva na grobu i susreta s Uskrsnulim. I izraz: praecedet suos, promijenjen je u: praecedet vos (»pred vama će tamo gdje je cvjetna strana Galileje«). Teško je reći je li tomu razlog namjerna iz-mjena ili pogrješka u prepisivanju. ‘Amen’ i ‘aleluja’ na kraju kasniji su do-datak. Posljednici je u danome trenutku dodan i sljedeći tekst u ritmiziranoj prozi: »Fulgens praeclara rutilat per orbem / hodie dies, in qua Christi / lu-cida narrantur ovantes praelia.« (»Danas po svem svijetu prejasno odsijeva dan u kojemu se – međ’ zvucima hvale – naviješta Kristova pobjeda slavna.«)

Vrijednost je Posljednice višestruka. Premda je veoma kratka, u njezi-nim su pojmovima na implicitan način sažete velike teološke teme: obredne pashalne/vazmene žrtve, povijesnosti uskrsnuća, svjedočanstvo učenika, otajstvo Kristova uskrsnuća i druge.

Velika je tema koja se vidi iz Posljednice ‘žrtveno janje’. Ono se izrije-kom ne spominje, ali je ‘vazmena žrtva’, ‘žrtva uskrsnica’, kako je prevedeno na hrvatski, poveznica sa Starim zavjetom i njegovom bitnom sastavnicom – slavljem Gospodinova prolaska, vazma, i izlaska iz egipatskoga ropstva. Spomen-čin koji slavi oslobađanje naroda zapravo je obredno posadašnje-nje, povezano s krvlju janjeta. Ona je znak pripadnosti, a beskvasni kruh i gorčina bilja, blagovani u žurbi, obnavljaju spremnost za put prema zemlji obećanja. To vazmeno janje za evanđelista Ivana je pralik, slika (figura) Isu-sove žrtve. Ivan Krstitelj ga predstavlja upravo riječima: Evo Jaganjca Bož-jeg, a daljnje poveznice su još izričitije (usp. Iv 19, 31-37), sežući do Knjige Otkrivenja (usp. Otk 5, 11-14). Posljednica poziva na davanje hvale Kristovoj žrtvi, očitujući da je to istinski moguće samo ako se život daruje Bogu. Kr-šćanska je hvala sudjelovanje na Kristovoj žrtvi kojom se je predao Ocu. On ga je proslavio na zemlji, a mi smo pozvani prinositi duhovnu žrtvu koja je mila Bogu, uvijek ‘po Kristu’ (usp. 1Pt 2, 5)

Druga je velika tema pitanje povijesnosti uskrsnuća i svjedočanstvo apo-stola. Iz evanđeoskih izvješća znamo da nitko nije bio svjedokom ‘trenutka’ Isusova uskrsnuća. Marija Magdalena i druge žene pohodile su grob. Po-sljednica upravo Magdaleni stvara prostor za iznošenje onoga što je vidjela, parafrazirajući evanđelja. Vjerodostojnost je, dakle, povjerena evanđeoskoj snazi u novome književnom obliku.

Iako prijeporan u svojoj vrijednosti, element koji pripada ‘dokumentira-nju’ događaja uskrsnuća svakako je prazan grob. Njegova vrijednost može biti viđena različito, jer je podvrgnuta interpretiranjima. No, zanimljivo je da samo Evanđelje navodi moguća osporavanja. Prvo je Marijino istinsko iznenađenje koje govori o tome da je netko uzeo Isusovo tijelo, a drugo ospo-ravanje dolazi iz Sinedrija, a koje nije bilo iskreno. Isusovo uskrsnuće nije se moglo naviještati bez praznoga groba, ali taj argument nije nikada bio ključni temelj za vjeru u uskrsnuće. On je ostao poveznicom između Krista raspetoga i uskrsloga. Vjera se širila svjedočanstvom žena i apostola. Oni su više puta

Liturgijske posljednice

10

»Dođi Oče ubogih,djelitelju dara svih,

dođi srca svjetlosti.«Josip Biffel: Silazak Duha

Svetoga na apostole, vitraj; crkva sv. Martina, Dugo Selo.

sebe predstavljali kao svjedoke. Važno je vrjednovati njihovo svje-dočanstvo koje govori o jednoj stvarnosti koju je teško ili nemo-guće dokumentirati. Običava se reći da su naše misli stvarne, ali ne možemo za njih podastrijeti dokumente. Ni Kristovo uskrsnuće ne može biti svjedočeno tim kategorijama, tim više što je Isusov povratak u život preobražena zemaljska stvarnost. Povijesnost te stvarnosti živi samo u svjedočanstvu učenika koji su prošli put od nevjere do vjere. Njihov život nakon susreta s Uskrslim svjedoči neuobičajenu snagu koja ih vodi do mučeništva.

Apostolska su svjedočanstva sažeta u dva smjera: Isus je uskri-šen i Isus se objavio, očitovao se. Oni koji su ga vidjeli ne dvoje o podudarnosti identiteta raspetoga i uskrsloga Isusa. Njihovo je iskustvo toliko snažno da ne mogu o tome šutjeti. Isto se susreće u povijesti Crkve i u njezinim svetima, što potvrđuje Istinu da je za iskustvo susreta s Uskrslim potreban dar vjere. Ne radi se o iskustvu koje je dohvatljivo ‘empirijskim metodama i znanstve-nim dokazima’ onoga znanstvenog pristupa koji je prevladao u suvremenosti. No, u toj tvrdnji nije isključena razborita tvrdnja puna vjerodostojnosti. Može se reći da o toj vjerodostojnosti go-vore posljedice.

Treća velika tema Posljednice tiče se otajstva spasenja koje nije svedivo na Kristovo trpljenje i smrt. Kršćanstvo se bez uskr-snuća i dara Duha Svetoga ne može razumjeti (usp. 1Kor 15, 17). Ne radi se samo o uskrsnuću, nego o Kristovu vazmu, prjelasku iz smrti u život. Otajstvo Krista nedjeljiva je cjelina koja obuhvaća sljedeće istine: Božji se Sin utjelovio i postao poslušan do smrti na križu; u uskrsnuću je toliko uzvišen da može svijetu darovati

svoj božanski život, kako ljudi ne bi više živjeli sebi(čno), nego Onomu koji je umro i uskrsnuo za njih (usp. 2Kor 5, 15). Isus je svojim vazmom postao jedinim posrednikom, jedinim svećenikom, po kojemu se ostvaruje vječni život s Bogom i po kojemu se obnavlja sav svijet. Zbog toga Posljednica i pjeva: Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan!

Dođi, Duše PresvetiOno što je započela pjevati posljednica Uskrsa zaokružuje posljednica Pede-setnice: Dođi, Duše Presveti. Svetkovina uz koju je vezana nije slavlje Duha Svetoga, kao božanske osobe u sebi, nego je slavlje događaja spasenja, Bož-jega zahvata u ostvarivanju otajstva Božjega plana. Taj se događaj osobito očituje u daru Duha Svetoga koji boravi u Crkvi i u srcima vjernika (usp. LG 4) Toga dana Crkva pjeva o ispunjenju, o pojavku Duha nad apostolima u obliku ognjenih jezika, o poslanju apostola i naviještanju koje, prihvaćeno vjerom, dovodi do spasenja.

Autorstvo te ‘zlatne posljednice’, kako se običava zvati, veže se uz Stje-pana Langtona, nadbiskupa canterburijskoga (+1228.). Posljednica je žarka molitva koja zaziva Duha Svetoga, životnu snagu koja dolazi odozgor, po-bjeđuje sve slabosti i istodobno izražava štovanje i tipičnu srednjovjekovnu pobožnost prema Duhu Svetomu. Ona je razlog da se u to vrijeme puno

10živo vrelo 11

crkava i bolnica posvećuje baš njemu. Pučka je pobožnost na tu svetkovinu iznjedrila slikovite običaje kao što su: a) bacanje cvi-jeća, stvarajući 'kišu latica', dok se pjevala Posljednica; b) paljenje plamičaka kojima se uprizorivalo plamene jezike; c) puštanje golu-bova ili drugih ptica da polete u crkvi.

Sam tekst je mala riznica atributâ pripisanih Duhu Svetomu: Otac siromaha/ubogih, djelitelj darova, svjetlost srca, tješitelj, ne-beski Gost duše, tihi hlad, umornima odmor, lahor, snaga i potpo-ra u žalosti, sjaj svjetla u srcu. Nakon tih obilježja, navode se zazivi koji mole Duha da svojim svjetlom prodre u srca, jer bez njegova božanstva nema života, štoviše: ostaje posvemašnja praznina. Mo-li se pročišćenje, životna snaga i svježina, a nabrajaju se životne okolnosti, nastale zbog grijeha, u kojima je potreban zahvat sedam svetih darova Duha.

Duh Sveti predstavljen je osobito slikom svjetla. U kršćanstvu se svjetlo vidi u raznolikosti osvjetljavanja i prosvjetljavanja ljud-skoga života. Tako postoji svjetlo razuma, svjetlo vjere, svjetlo milo-sti. Tim svjetlom, kao darom, dohvaćamo ‘sjaj istine’. Svjetlo vjere i milosti vodi u svjetlo slave u kojoj postajemo bogoliki, jer ćemo ga vidjeti kao što jest (usp. 1Iv 3, 2). Bez toga svjetla ne može se razu-mjeti Božja riječ. To je Isus govorio svojim učenicima na Posljednjoj večeri (usp. Iv 14, 25-26). Svjetlo Duha pomaže nam ući u Božje dubine i otajstva, u ono što ljudsko oko nije vidjelo, ni uho čulo, ni srce osjetilo (usp. 1Kor 2, 9-12). Tako će sv. Atanazije Duha Sveto-ga nazvati snagom posvećivanja i prosvjetljenja. Puno je predivnih slika u spisima crkvenih otaca i u raznim predajama koje govore o Duhu Svetome. Pravoslavna tradicija u sjajnome oblaku koji je zakrilio apostole na brdu Preobraženja vidi Duha Svetoga, što se odražava u liturgiji Pedesetnice. I latinska je predaja, premda skro-mija u razradbi slika, sačuvala predivne tekstove o kojima svjedoči i Posljednica. Kada se pjeva o blaženome svjetlu (lux beatissima), koje se moli da uđe u našu dušu, možemo se prisjetiti drevne moli-tve koja se i danas može čuti: »Bože, koji si poučio srca vjernih…«, a u kojoj se moli osjetljivost za istinu (recta sapere) i za trajnu utjehu. U Misi bdjenja Pedesetnice predviđena je zborna molitva s lijepim tekstom koji govori o svjetlu: »Svemogući Bože, daj da nam zabli-sta sjaj tvoje slave, Krist, svjetlo od svjetla; i darom Duha Svetoga utvrdi srce onih koje si milošću nanovo rodio.« Snaga teološkoga sadržaja vidljiva je i u drugim molitvama iste svetkovine.

Apostoli su svjesni da se njihovo naviještanje i njihovi plodovi temelje i izrastaju iz snage Duha, a ne iz ljudske mudrosti (usp. 1Kor 2, 4-5; 1Sol 1, 5). Sveti Grgur Veliki tumači da je riječ propovjednika uzaludna ako nije u stanju upaliti oganj ljubavi. Sveti Augustin je svjestan da zvuk riječi dodiruje uši, ali je istinski Učitelj u čovjekovoj nutrini. Prosvjetljenje Duha tiče se i našega vječnoga života: »Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u ba-

Dođi, Duše Presveti,sa neba nas posjeti zrakom svoje milosti.

Dođi, oče ubogih, djelitelju dara svih,dođi srcâ svjetlosti.

Tješitelju tako blag, ti nebeski goste drag, pun miline, hlade tih.

Umornima odmore, u vrućini lahore, razgovore žalosnih.

Sjaju svjetla blaženog, sjaj u srcu puka svog, napuni nam dušu svu.

Bez božanstva tvojega čovjek je bez ičega, tone sav u crnom zlu.

Nečiste nas umivaj, suha srca zalivaj, vidaj rane ranjenim.

Mekšaj ćudi kamene,zagrij grudi ledene,ne daj nama putem zlim.

Svim što vjeru imaju, što se u te ufaju, sedam svojih dara daj.

Daj nam krepost zaslužnu i smrt lijepu, blaženu, daj vjekovit svima raj.

12

NAŠA TEMA Liturgijske posljednice

12

štini njegovoj među svetima i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove koju na djelu pokaza u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima.« (Ef 1, 17-20)

Posljednica je puna zanimljivih izraza, od prvih stihova. Tako se već u dru-gome zazivu spominje ‘Otac ubogih’ (pater pauperum), što upućuje na prvo Isusovo blaženstvo i na čovjeka koji živi samo od dara. Radi se o siromaštvu koje je raspoloživo za prihvaćanje i nije oholo, a to je prva odlika ljubavi. Isus je došao navijestiti svoje kraljevstvo baš takvima (usp. Lk 4, 14-21). Njegovo tumačenje teksta proroka Izaije ima precizno značenje: navještaj prestaje, jer je prisutna naviještena stvarnost: Krist-Siromah. Njegovo će siromaštvo dobiti ispunjenje na križu i s križa će darovati Duha Svetoga (Iv 19, 30).

Posljednica zaziva Duha kao slatkoga gosta duše (dulcis hospes animae). U tome se izrazu vidi trag govora o čovjeku kao o hramu Duha Svetoga (usp. Iv 14, 23; Ef 2, 19-22; 1Kor 3, 17). No, ta je istina oslonjena ponajprije na Krista u kojemu boravi sva punina božanstva (Kol 2, 9), u čemu je vidljiv odnos prema Hramu. Isus je došao pročistiti hram i vratiti mu izvorno do-stojanstvo, da ponovno bude Božje boravište među ljudima. Evanđelisti pri-mjećuju da se hramska zavjesa razdvojila u trenutku Isusove žrtve na križu, a od Krista, umrloga i uskrsloga, proistječe novi hram Duha, Crkva.

Osim toga, Duha Svetoga se zaziva imenom Tješitelja (Consolator), koje prevodi riječ Paraklet. Doslovno se radi o odvjetniku (grč. para-kaleo = lat. ad-vocare). Ime Paraklet ne govori o naravi božanske osobe Duha Svetoga, nego o njegovu djelovanju. On je pozvan biti blizu, pokraj nekoga, te je kao takav: pratitelj, potpora, branitelj. Isus je naš prvi ‘advokat’, odvjetnik kod Oca, on nas brani i zagovara: »Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijeha naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta.« (1Iv 2, 1-2) Isus obećaje Drugoga Branitelja, Duha Svetoga, koji ostaje s nama zauvijek. Ne tumači u čemu se sastoji njegovo bra-njenje, njegovo praćenje, utjeha, nego se oslanja na čuvanje Riječi i na uvođe-nje u istinu. Čini se da je upravo istina, vjernost zapovijedima zapravo najveća obrana i utjeha. To ime za Duha Svetoga otkriva specifičnu terminologiju po-vezanu sa sudskim procesuiranjem. Kao da napominje da će postojati trajna napetost između onih koji prihvaćaju i onih koji ne prihvaćaju Krista. Ujedno su naznačene i strane u tome procesu: grijeh kao krivac koji ne prihvaća vjeru u Krista; potpuna pravednost koja je u Kristovoj svetosti; osuda protiv Božje-ga neprijatelja koja se očituje kao spasenje svijeta u ljubavi.

Zadnji dio Posljednice govori o djelovanju Duha koje pročišćuje, umiva, zalijeva, vida, mekša, grije, ne dopušta ići pogrješnim putem. Dar i djelovanje Duha, koje mijenja ljudska srca, odlika je novoga Saveza, oslanjajući se na tekst proroka Ezekiela: »Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših. Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe.« (Ez 36, 25-27) Samo vođeni Duhom Svetim možemo živjeti životom djece Božje. Krist je umro za sve »da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu« (2Kor 5, 15).

12živo vrelo 13 12

NPohvale iz supatnje s KristomTeološke slike posljednicâ »Hvali Sion Spasitelja« i »Stala plačuć«

Ante Crnčević

Naizgled se čini da nije teološki sretno povezivati razmišljanja o otajstvu euharistije i o liku Blažene Djevice Marije. Tako i svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Gospodinove (Tijelova) sto-

ji sadržajno daleko spomendanu Blažene djevice Marije Žalosne, koju Crkva slavi petnaestoga dana u mjesecu rujnu. No, ta dva slavlja ima-ju i kalendarskih i sadržajnih poveznicâ. Ponajprije, riječ je o dvama slavljima koja pripadaju nizu »idejnih blagdana« ili »blagdana idejâ«, a koji u središtu slavljenja i razmatranja nemaju neki povijesno-spa-senjski događaj nego neku istinu vjere ili neki vidik vjerničke pobož-nosti koja je produbljivala vjeru Crkve. Tako svetkovina Tijelova slavi otajstvo Kristove prisutnosti u euharistijskim prilikama kruha i vina, a spomendan Blažene Djevice Marije Žalosne Presvetu Bogorodicu u njezinoj boli i patnji. Oba su slavlja izrasla iz vjerničke pobožnosti isto-ga misaonoga okvira, u kojemu su – kroz trinaesto stoljeće – cvjetale pobožnost prema euharistijskim prilikama te pobožnost prema trpe-ćemu Kristu, odakle i pobožnost njegovoj Majci, supatnici u njegovim bolima. Liturgijska je predaja sačuvala posljednice ili sekvence kao vlastitost tih dvaju slavlja. Korisno je stoga o tim slavljima razmišljati upravo na temelju tekstova posljednicâ »Hvali Sion Spasitelja« (Lauda Sion) i »Stala plačuć« (Stabat Mater).

Posljednica »Hvali, Sion, Spasitelja« Razvoj kršćanske pobožnosti i duhovnosti kroz srednji vijek u zapadnoj je crkvenoj tradiciji ostavio vidljiv trag na oblikovanju i razumijevanju otajstva euharistije. Pozornost se postupno premještala sa zajedničko-ga slavlja euharistije kao spomen-čina Kristova vazmenoga otajstva na misao o Kristovoj prisutnosti u euharistiji, po prilikama kruha i vina. Tomu je, zacijelo, doprinijelo i nastojanje da se u teološkim raspravama o euharistiji prevladaju kriva učenja, posebice ona u kojima se pogrješ-no interpretirao odnos između Kristova euharistijskoga tijela i njegova povijesnoga tijela te govor o Kristovoj prisutnosti u euharistijskim pri-likama (Berengar iz Toursa, +1088.). U vjerničkoj osjetljivosti za »vid-ljivoga«, to jest zemaljskoga Krista, nastaju oblici pobožnosti prema Isusovu tijelu, pri čemu osjećaj vjere biva osobito usmjeren prema otaj-stvu Isusova utjelovljenja i događajima njegova djetinjstva – nastanak jaslica na početku 13. stoljeća valja promatrati u tome kontekstu – te prema trpećemu Kristu, posebice kroz rane oblike pobožnosti križnoga puta. U pobožnosti prema zemaljskome Isusu ili »Isusu u tijelu« ra-zvija se i pobožnost prema euharistijskim prilikama, navlastito prema

Svetkovina Tijelova i spomendan Blažene

djevice Marije žalo-sne, kao »blagdani

idejâ, izrasli su iz duhovnosti i vjernič-ke pobožnosti istoga

misaonoga kruga, a povezuju ih i po-

sljednice (sequentiae) sročene u jednakome

ritmičkome ustroju i s bliskom poetskom

osjetljivošću. Otajstve-no uzbiljenje Kristova spasenjskoga djela u euharistiji i poziv na

udioništvo u Kristovim patnjama mogu biti

razmatrani povjerava-jući se ljepoti lirskoga

ispovijedanja vjere ovih dviju posljednica.

NAŠA TEMA Liturgijske posljednice

14

posvećenim hostijama. Sveti Franjo Asiški svjedoči: »u ovo-me svijetu od samoga svevišnjega Sina Božjega ne vidim ništa tjelesno doli presveto tijelo i presvetu krv njegovu« (Oporuka, I, 10). Gledanje posvećene hostije u slavlju euharistije i moli-tveno poklonstvo pred hostijom nakon slavlja mise susreću se kao nov izričaj euharistijske pobožnosti. Iz te je osjetljivosti u red mise unesena gesta podizanja hostije: na riječi »Ovo je ti-jelo moje« u euharistijskoj molitvi svećenik bi visoko podigao hostiju i tako vjerničkomu udubljenju u otajstvo euharistije omogućio gledanje Isusova tijela. Kalež se tada, u početcima te geste, nije podizao jer se podizanjem nije mogao vidjeti sve-ti sadržaj kaleža, Kristova krv. Doskora je trenutak podizanja postao središnjom gestom i »najsvetijim trenutkom mise«, što je nadahnulo i praksu zvonjenja unutar mise.

Srednjovjekovna euharistijska pobožnost pružila je okvir nastanku vrijednih tekstova u kojima se razmatra otajstvo Kristove prisutnosti u euharistiji. Vrijedno je spomenuti hi-man »Klanjam ti se smjerno« (Adoro te devote), molitve »Du-šo Kristova, posveti me« (Anima Christi), »O sveta Gozbo« (O, sacrcum Convivium) ili »Zdravo Tijelo porođeno« (Ave verum). Ipak, najsnažniji odjek srednjovjekovne euharistij-ske pobožnosti pokazuje uvođenje svetkovine Tijelova, koja se iz Liègea u Belgiji (1246.) proširila na cijelu Crkvu (1264.). Na zamolbu pape Urbana IV., teološki učitelj Toma Akvinski imao je zadaću prirediti liturgijske tekstove za tu svetkovinu (za slavlje mise i liturgiju časova), ali danas ne možemo sa sigurnošću potvrditi jesu li svi od sačuvanih tekstova uistinu njegovo djelo. Posljednica »Hvali Sion Spasitelja« (Lauda, Sion, Salvatorem) nesumnjivo je nastala iz pera Anđeoskog naučitelja. Kratko ćemo zaviriti u tekstualni ustroj i u teološke slike te jedinstvene liturgijske poezije.

Poetski ustroj posljednice. Posljednica »Hvali Sion Spasi-telja« satkana je od dvanaest strofnih parova. Sukladno uo-bičajenomu »progresivnom ustroju« sekvenci i ova takvom strukturom vodi njezinoga molitelja u sve dublje poniranje u razmatrano otajstvo: prvih devet strofnih parova imaju po 3+3 stiha; deseti i jedanaesti par imaju po 4+4, a završni dvanaesti par ustrojen je u formi 5+5 stihova. Strofe su obli-kovane u trohejskom dijametru, a zaključuje ih katalektički (nepotpuni) stih. Stoga su stihovi pisani u osmercu, a završni stih svake strofe u sedmercu. Izuzetci su samo u dvije strofe: druga strofa trećega para (3b) pisana je u očitoj hipermetriji (desetercu), dok su svi stihovi druge strofe četvrtoga para (4b) u katalektičkome stihu (sedmercu).

Rima također čuva povezanost strofa u parove: stihovi se unutar svake strofe rimuju, osim zadnjega koji se, pak, rimu-je sa zadnjim stihom iz druge strofe iz istoga strofnoga para.

1a Hvali, Sion, Spasitelja,Vođu svog i Učiteljapjesmama i popijevkom.

1b Uzdiži ga iznad svega,nećeš preveć hvalit njeganiti kojom pohvalom.

2a Slava evo velika je:živi kruh što život daječastit nam je ovaj dan.

2b Kruh što bî kod svetog stolameđu dvanaest apostolapodijeljen i blagovan.

3a Pojmo punom, jasnom riječi,neka milo klikće, ječisrdaca nam skladan glas.

3b Blagdan slavni svetkujemo,ustanovu spominjemoGozbe što je dade Spas.

4a Novog Kralja stol je ovo, na njem evo Janje novo,starom Vazmu dođe kraj.

4b Nesta slika toga trena,ispred zbilje minu sjena,tminu progna sunčan sjaj.

5a Što sâm stvori ono veče,Krist to isto tvorit rečedovijeka na spomen svoj.

5b Poučeni kako trebaprinosimo dare nebau žrtvi spasonosnoj.

6a Nauke nam svete glase:kruh u tijelo pretvara se,vino u krv Gospodnju.

6b Ne shvaćamo, ne gledamo,al’ po jakoj vjeri znamošto van reda biva tu.

7a U dva lika tu se dajesilne stvari kojima jetek vanjština razlikom.

7b Tijelo hrana, krv je piće,Kristovo je ipak bićesve pod svakom prilikom.

14živo vrelo 15

Tako rimovani završetci strofâ vode molitelja uvijek korak naprijed. Šteta je što povezanost strofa u parove nije u litur-gijskim knjigama grafički oblikovana na zamjetniji način, što bi, bez sumnje, pomoglo ispravnijemu čitanju sekvence, ja-snijemu razumijevanju te lakšoj misaonoj i glazbenoj prohod-nosti kroz tekst. Zadivljujuće je koliko je hrvatski prijevod p. Milana Pavelića vjerno sačuvao srok, ritam i ustroj sekvence, katkada na uštrb vjernosti teško prevedivim svetopisamskim slikama i skolastičkim izrazima sekvence.

Odabrani teološki naglasci. Pomno oblikovani ustroj posljednice zrcali bogatu riznicu vjere Crkve, zanesene u ra-dosnoj hvali pred otajstvom euharistije. U pjesmi progovara dubokoumni učitelj svetoga nauka; on je ujedno »svetac koji ljubi i ljubeći pjeva« (C. Angelini). Pomni odabir riječi i lirska napetost vode molitelja u divno iskustvo susreta s Otajstvom. Tu neobuhvatljiva istina vjere postaje pjesmom, punom mi-stičnoga poniranja, održavanoga na valovima preobražajne milosti, lirskoga divljenja i poniznoga poklonstva.

Posljednica započinje pozivom: »Hvali, Sione, Spasite-lja…« Sion je Sveta gora; na njoj je izrastao grad Jeruzalem, pa poziv upućenoj Svetoj gori jest poziv Jeruzalemu, svemu Božjemu narodu. Prve dvije strofe razvijaju i osnažuju po-ziv na hvalu, očitujući da nijedna ljudska hvala nije dostatna pred uzvišenim otajstvom onoga koga nazivamo Spasiteljem, Vođom i Pastirom (Salvator, Dux, Pastor, uz napomenu da je briga za metriku u hrvatskome prijevodu riječ Pastir zami-jenila riječju Učitelj). On je postao otajstveno vidljiv, povje-ren našemu životu, iskustvu gledanja i, zadivljujuće, našemu blagovanju: »živi kruh što život daje« (panis vivus et vitalis, 2a). Smisao posljednice čita se u strofi 3a koja opisuje klica-nje duha i naših srdaca (mentis iubilatio); naša hvala vjere treba biti plena, sonora, iucunda i decora (potpuna, glasna, ugodna i dostojna), što je u hrvatskome dobilo nešto drukčiji značenjski prizvuk.

Stol Gospodnje večere (in sacrae mensa cenae, 4a) stol je istinske novosti zajedništva s Gospodinom: »Nesta slika toga trena / Ispred zbilje minu sjena / tminu progna sunčev sjaj.« (Vetustatem novitas / Umbram fugat veritas / Noctem lux eliminat, 4b). Ono što na svetom stolu Večere bi ustanovlje-no, predano je Crkvi za trajan i živ spomen samoga Gospodina (Quod in cœna Christus gessit / Faciendum hoc expressit / In sui memoriam, 5a). Kruh koji biva Tijelo i vino koje postaje Krv ne podliježu ni jasnoći gledanja ni mudrosti razumijeva-nja; tek hrabra vjera rasvjetljava i osnažuje (animosa firmat fides) ono što izmiče krhkosti ljudskoga razumijevanja i gleda-nja (6b). Krist se daje »u dva lika«, pod različitošću »prilika« (sub diversis specibus, 7a), ali je tek vanjština razlika jer i u

1a Hvali, Sion, Spasitelja,Vođu svog i Učiteljapjesmama i popijevkom.

1b Uzdiži ga iznad svega,nećeš preveć hvalit njeganiti kojom pohvalom.

2a Slava evo velika je:živi kruh što život daječastit nam je ovaj dan.

2b Kruh što bî kod svetog stolameđu dvanaest apostolapodijeljen i blagovan.

3a Pojmo punom, jasnom riječi,neka milo klikće, ječisrdaca nam skladan glas.

3b Blagdan slavni svetkujemo,ustanovu spominjemoGozbe što je dade Spas.

4a Novog Kralja stol je ovo, na njem evo Janje novo,starom Vazmu dođe kraj.

4b Nesta slika toga trena,ispred zbilje minu sjena,tminu progna sunčan sjaj.

5a Što sâm stvori ono veče,Krist to isto tvorit rečedovijeka na spomen svoj.

5b Poučeni kako trebaprinosimo dare nebau žrtvi spasonosnoj.

6a Nauke nam svete glase:kruh u tijelo pretvara se,vino u krv Gospodnju.

6b Ne shvaćamo, ne gledamo,al’ po jakoj vjeri znamošto van reda biva tu.

7a U dva lika tu se dajesilne stvari kojima jetek vanjština razlikom.

7b Tijelo hrana, krv je piće,Kristovo je ipak bićesve pod svakom prilikom.

8a Kad ga primaš, nije dio,nije kriška, nego cioljudima se predaje.

8b Jeo jedan, jelo trista,svaki prima svega Krista,nit ga jelom nestaje.

9a Dobar, opak, blaguju ga,kob je ipak svakom druga:život ili smrtni mrak.

9b Smrt je zlima, dobrim žiće,gledaj: isto kruh i piće,plod tako nejednak.

10a Kad je tajna razlomljena,znaj, da čest joj odijeljenako cjelina vrijedi njenajer u svakoj sav je dar.

10b Nit se manje što pri tomestas il’ stanje sakritome:prilike se lako lome,ne trga se sama stvar.

11a Anđeoske eto hrane,putnici se njome hrane;to je kruh za odabrane,ne daje se svijetu zlom.

11b Davno mu je spominjanjeIzakovo žrtvovanje,izraelskog Vazma Janje,mâna, hrana pustinjom.

12a Dobar Pastir, pravo jelo,smiluj nam se, Janje bijelodaj nam hranu, svoje Tijelobrani, vodi stado cijelok strani žića blaženog.

12b Silni Bože što nam jestina zemaljskoj daješ cesti:daj nam gore s tobom sjesti,među svece ti nas smjestiu nebu kod stola svog.Amen. Aleluja.

NAŠA TEMA Liturgijske posljednice

16

jednom i u drugome »liku« biva darovan čitav i nepodijeljen Krist (Christus totus… integer accipitur, 7b-8a). Kruh s Gospodinova stola dar je svima, kao što je i Krist predao sebe za mnoge, to jest sve koji su voljni primiti pruženu ruku spasenja: »Dobar, opak blaguju ga / Kob je ipak svakom druga: Život ili smrtni mrak (vitae vel interitus, 9a). Pisac divno preriče drevnu predaju koja prije pričesti poziva: Sancta sanctis!, »Sveto svetima«, kako umjesto spasenja ne bismo blagovali vlastitu osudu.

Kruh anđeoski (Ecce panis angelorum…) biva čudesno darovan ljudima, još putujućima Zemljom (11a). Prijelaz s trostiha na četverostih preusmjera-va misao s razmatranja nedohvatljiva otajstva na zbilju darovanosti. Riječi povezane rimom u strofi 11a (angelorum – viatorum – filiorum) uzdižu zemaljske putnike u dostojanstvo anđela, po snazi darovanoga sinovstva. (U hrvatskome prijevodu rimom su manje sretno povezane riječi hrane – hra-ne – odabrane, čime je naglasak premješten na ovdje manje važne slike.)

Na završetku, u predzadnjoj strofi, hvala udivljenja prerasta u molitveni vapaj: »Dobri pastir(u), pravo jelo, smiluj nam se…« (Bone Pastor, panis vere, Jesu, nostri miserére). Peterostih tvori vrhunac i razrješenje cijeloga himna. Molitva je zbijena u tri prošnje: ti nas pasi (tu nos pasce), ti nas brani (nos tuere), daj nam vidjet dobra u zemlji živih (Tu nos bona fac vidére / In terra vivéntium). Naposljetku, u zadnjoj strofi, rima povezuje tri riječi koje govore o preobrazbi naše naravi: mortales, commensales, coheredes, sodales, a zaziv je upućen Onomu koji sve znade i sve može (qui cuncta scis et vales). Po hrani anđela, mi smrtnici postajemo sustolnici, subaštinici i članovi »građana nebeskih«. Poziv s početka teksta, upućen »Sionu« – ho-će reći svim Božjim slugama – kroz posljednicu prerasta u molitvu da svi budemo žitelji Novoga grada i zajedništva svetih. Sion je uzrastao u Novi grad, Sveti Jeruzalem u kojemu je mjesto pripravljeno svima koji dostojno i radosno blaguju kruh života.

Otajstvo euharistije u Posljednici je rasvijetljeno pojmovima i slikama: kruh živi i živodajni; razdijeljeni kruh; kraljevska gozba; nova Pasha; jelo i piće; prilike; čitavi Krist; sakrament; kruh anđeoski; hrana putnika (umi-rućih); vazmeno janje; mana; kruh istinski. Razmišljanje o euharistiji s osloncem na misli i slike posljednice Lauda Sion, može poslužiti kao izvrsna kateheza o euharistiji, ali i o sveukupnomu Kristovu djelu otkupljenja, daro-vanu našemu, potpuno ljudskomu i prolaznomu iskustvu – blagovanju. Pun udivljenja pred tim uzvišenim Darom, Augustin u jednome drugom spisu priznaje: »Nitko nije kadar opisati slast ovoga sakramenta kojim se duhov-na slatkoća kuša u njenom izvoru i slavi spomen one najuzvišenije ljubavi koju je Krist u svojoj muci pokazao.« (Opusculum 57)

Posljednica »Stala plačuć«Liturgijska pjesma Stabat Mater dolorosa (Stala plačuć tužna Mati) danas je ponajviše poznata kao pjesma koja prati postaje korizmene pobožnosti križnoga puta. Tekst posljednice izvorno je i pisan za korizmeno razmatra-nje Marijine boli u Kristovu trpljenju. Već od 11. stoljeća uz razmišljanje o Marijinim radostima oblikuje se pobožnost koja u središte stavlja Marijine nutarnje boli, posebice krunica. U kasnijemu razdoblju, po uzoru na pobož-

16živo vrelo 17

nost Via crucis, nastaje i pobožnost Via Matris dolorosae, s razmatra-njem uz sedam postaja Marijinoga trpljenja: Šimunovo proricanje nje-zine boli; bijeg u Egipat; nestanak dvanaestogodišnjega dječaka Isusa; susret s Isusom na križnome putu; bol iskušena podno križa; bol kod primanja mrtvoga Isusova tijela te bol kod Isusova polaganja u grob.

Liturgijski dan Blažene Djevice Marije od sedam boli (ili žalostî) mlađi je od same posljednice Stabat Mater. Blagdan je najprije uvela po-krajinska sinoda u Kölnu 1423. go-dine i bio je smješten u petak nakon treće vazmene nedjelje, a papa Be-nedikt XIII. proširio je njegovo slav-ljenje na cijelu Crkvu (1721.) i pre-mjestio ga na petak prije Cvjetnice, od čega među pukom dobiva naslov »Žalosni petak«. U 17. stoljeću re-dovnici Reda slugu Marijinih (ser-viti), po odobrenju pape Inocenta XI., slave treću nedjelju u rujnu kao vlastiti blagdan Blažene Djevice Ma-rije od sedam žalostî, a Pio VII. pro-širuje ga na cijelu Crkvu. Papa Pio X. odredio mu je stalan nadnevak: 15. rujna, na osminu blagdana Rođenja blažene djevice Marije, dan nakon blagdana Uzvišenja svetoga Križa. U najnovijoj liturgijskoj obnovi naslov slavlja je pojednostavljen: Blažena Djevica Marija žalosna.

Za posljednicu blagdana već je kod njegova uvođenja u 18. st. odabrana poema Stabat Mater, izrasla iz srednjovjekovne pobožnosti. Premda se u slavljenju blagdana u Marijine žalosti ubrajalo boli koje se tiču cijeloga nje-zinoga života, za posljednicu je odabran spjev koji tematizira Marijinu bol pri Isusovoj muci i smrti. Osim kao posljednica za misu, tekst je, u formi himna, ušao i u liturgiju časova toga blagdana: prvi dio (Stabat Mater) po-služio je kao himan u Večernjoj; dio od 11. do 14, strofe postao je himnom u Noćnoj službi (Sancta Mater, istud agas), dok je ostatak (Virgo virginum praeclara) našao mjesto u Jutarnjoj molitvi. U razmišljanju o ustroju i sadr-žaju Posljednice oslanjamo se poglavito na prikaze koje su dali Augusto Ber-gamini (Le sequenze nella liturgia della parola, Cinisello Balsamo 2004.) i Anthony M. Buono (The Greatest Marian Prayers, New York 1999.).

Autorstvo posljednice Stabat Mater dolorosa pripisivalo se papi Inocen-tu III. (+1216.), a ponajčešće franjevcu Jakoponeu iz Todija (+1306.). To se pak pokazuje nesigurnim, ali su istraživači suglasni da je spjev u 13. st.

1a Stala plačuć tužna Mati,gledala je kako patiSin joj na križ uzdignut.

1b Dušom njenom razboljenom,rastuženom, ražaljenom,prolazio mač je ljut.

2a O koliko ucviljenabješe ona uzvišena,Majka Sina jedinog!

2b Bol bolova sve to ljućiblaga Mati gledajućimuke slavnog Čeda svog.

3a Koji čovjek ne bi plakoMajku Božju videć takou tjeskobi tolikoj?

3b Tko protužit neće s Čistom,kada vidi gdje za Kristomrazdire se srce njoj?

4a Zarad grijeha svoga pukagleda njega usred mukai gdje bičem bijen bi.

4b Gleda svoga milog Sina,ostavljenog sred gorčina,gdje se s dušom podijeli.

5a Vrelo milja, slatka Mati,bol mi gorku osjećatidaj, da s tobom procvilim.

5b Neka ljubav srca mogagori sveđ za Krista Boga,da mu u svem omilim.

6a Rane drage, Majko svetaSpasa za me razapetatisni usred srca mog!

6b Neka dođu i na menepatnje za me podneseneSina tvoga ranjenog.

7a Daj mi s tobom suze livat,Raspetoga oplakivat,dok na svijetu budem ja.

7b U tvom društvu uz križ stati,s tobom jade jadovatiželja mi je jedina.

8a Kruno djevâ, Djevo divna,budi meni milostivna,daj mi s tobom dijelit plač.

8b Daj mi nosit po sve daneIsusovu smrt i raneosjećati muke mač.

9a Neka rane izrane me,neka svega opoje meSina tvoga križ i krv.

9b Ti na sudu za me zbori,Djevo sveta, da ne moripakleni me vječni crv.

10a Kada dođu smrtni časi,Kriste Bože, nek me spasiMajke tvoje zagovor.

10b Kad mi zemlja tijelo primi,dušu onda uzmi ti mi,u nebeski blažen dvor.

18

Bol bolova sve to ljućiblaga Mati gledajući

muke slavnog Čeda svog. Misal iz Weingartena,

oko 1216. (The Morgan Library, New York)

litur

gijs

ki k

alen

dar

iznikao iz franjevačke škole i duhovnosti te neki autorstvo pripisuju sv. Bonaventuri. Ustroj je kao i kod sekvence Lauda Sion: ustrojena je u strofnim parovima trostiha, s trohejskim metrom, s rimom po matri-ci AAB AAB (treći stih nije u rimi s prva dva, nego s trećim stihom druge strofe). Po

ustroju i tematskome pristupu slični su joj neki poetski mari-janski srednjovjekovni tekstovi: Stabat mater speciosa (svoje-vrsna imitacija posljednice Stabat Mater dolorosa, vezana uz božićno vrijeme); Stabat iuxta crucem Christi te Stabat virgo Mater Christi. Posljednica je tematski podijeljena u dva dijela: prva četiri strofna para razmatraju Marijine boli podno Kristova križa, a ostalih šest nose vapaje Presvetoj Djevici da i sami, za-jedno s njom, budemo dionici Kristova spasonosnoga trpljenja. Marija je pod križem, u boli i suzama (dolorosa, lacrimosa), a dušu joj, »razboljenu, rastuženu, ražaljenu« (gementem, con-tristatam et dolentem«, razdire »mač boli«. Slika mača ovdje

nosi ispunjenje Šimunova proroštva, izrečena kod Isusova prikazanja u hramu (usp. Lk 2, 35). No, u istome se proroš-tvu govori da će Marijin Jedinorođenac biti »na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan«. Riječ uzdignuće, u grčkome izvorniku izrečena je pojmom anásta-

sis, koja se u Vulgati prevodi resurrectio, uskrsnuće. Na križu na koji je Isus »podignut« (u Posljednici stoji: »dum pendebat Filius«; Petar u Jeruza-lemu svjedoči da je Isus bio »’obješen’ na stup«, usp. Dj 10, 39), nudi se znak naviještenoga »uzdignuća«. Vrhunac boli jest trenutak umiranja, kad se Isus »s dušom odijeli«; u izvorniku je opet jasniji izraz »ispusti duh« (emisit spiritum) jer izravno preuzima evanđeoski opis Kristove smrti (usp. Mt 27, 50). Marija poznaje i razlog Njegova trpljenja: »zarad grijeha svoga puka« (pro peccatis suae gentis). Marija oplakuje »ne samo smrt svoga ne-dužnoga Sina, svoje vrhovno dobro, već i izgubljenost svoga naroda te grijeh čovječanstva« (Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, 145).

Početak drugoga dijela u latinskome izvorniku označen je uzvikom Eia, Mater (Oj, Mati; v. 5a), iznoseći moliteljevu želju da i sam osjeti snagu boli (vim doloris) koju Ona osjeća. U tome trenutku Posljednica mjesto zbivanja premješta na samoga molitelja: on želi da mu »srce gori za Krista Boga« (ut ardeat cor meum…, 5b) i da sâm osjeti »rane Raspetoga«. Dvostruka rima u strofi 6b kao da služi da sam molitelj bude unesen u Kristove patnje: »Tui Nati vulnerati / tam dignati pro me pati…). Vjernik svojom supatnjom »dopunja što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu« (Kol 1, 24).

Zadnje dvije strofe (10a-b) nose vapaj upućen Kristu. I ovdje je latinski izvornik izravniji i bogatiji: dva glagola exire i venire otkrivaju da je smrt izlazak iz ove zbilje i ulazak u novost, oslikanu »pobjednom palmom« (ad palmam victoriae). Ona se zadobiva, također, per Mariam, nasljedujući njezin primjer vjere i učeći od nje sutrpjeti s Kristom.

iznikao iz franjevačke škole i duhovnosti te neki autorstvo pripisuju sv. Bonaventuri. Ustroj je kao i kod sekvence ustrojena je u strofnim parovima trostiha, s trohejskim metrom, s rimom po matri-ci AAB AAB (treći stih nije u rimi s prva dva, nego s trećim stihom druge strofe). Po

ustroju i tematskome pristupu slični su joj neki poetski mari-janski srednjovjekovni tekstovi: janski srednjovjekovni tekstovi: vrsna imitacija posljednice vrsna imitacija posljednice božićno vrijeme); božićno vrijeme); Stabat iuxta crucem Christi Mater ChristiMater Christi. Posljednica je tematski podijeljena u dva dijela: prva četiri strofna para razmatraju Marijine boli podno Kristova križa, a ostalih šest nose vapaje Presvetoj Djevici da i sami, za-jedno s njom, budemo dionici Kristova spasonosnoga trpljenja. jedno s njom, budemo dionici Kristova spasonosnoga trpljenja. Marija je pod križem, u boli i suzama (dušu joj, »razboljenu, rastuženu, ražaljenu« (tristatam et dolentem

nosi ispunjenje Šimunova proroštva, izrečena kod Isusova prikazanja u hramu (usp. tvu govori da će Marijin Jedinorođenac biti »na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan«. Riječ uzdignuće, u grčkome izvorniku izrečena je pojmom

18živo vrelo 19

SVIBANJ 17 N SEDMA VAZMENA NEDJELJA 18 P Svagdan; ili: Sv. Ivan I., papa i mučenik

Dj 19,1-8; Ps 68,2-7b; Iv 16,29-33 19 U Svagdan: Dj 20,17-27; Ps 68,10-11.20-21; Iv 17,1-11a 20 S Svagdan; ili: Sv. Bernardin Sijenski, prezbiter

Dj 20,28-38; Ps 68,29-30.33-36c; Iv 17,11b-19 21 Č Svagdan; ili: Sv. Kristofor Magallanes, prezb., i drugovi, muč.

Dj 22,30; 23,6-11; Ps 16,1-2a.5.7-11; Iv 17,20-26 22 P Svagdan; ili: Sv. Rita iz Cascie, redovnica

Dj 25,13b-21; Ps 103,1-2.11-12.19-20ab; Iv 21,15-19 23 S Svagdan: Dj 28,16-20.30-31; Ps 11,4-5.7; Iv 21,20-25 24 N PEDESETNICA. DUHOVI 25 P Svagdan; ili: Bl. Dj. Marija Majka Crkve;

ili sv. Beda; Sv. Grgur VII.Sir 17,24-29; Ps 32,1-2.5-7; Mk 10,17-27

26 U Sv. Filip Neri, prezbiter, spomendanSir 35,1-12; Ps 49,5-8.14.23; Mk 10,28-31

27 S Svagdan; ili: Sv. Augustin Kenterberijskiod dana: Sir 36,1.4-5a.10-17; Ps 79, 8-9.11.13;Mk 10,32-45

28 Č Svagdan: Sir 42,15-25; Ps 33,2-9; Mk 10, 46-52 29 P Svagdan: Sir 44,1.9-14; Ps 149,1-6a.9b; Mk 11,11-25

30 S Svagdan: Liturgija kvatri Prigodna čitanja, str. 119-130;2Sol 3,6-12.16; Ps 90,2-4.12-14.16; Mt 25,14-30

31 N PRESVETO TROJSTVO

L IPANJ 1 P Sv. Justin, mučenik, spomendan

Tob 1,1a.2; 2,1-9; Ps 112,1-6; Mk 12,1-12 2 U Svagdan; ili: sv. Petar i Marcelin, mučenici

Tob 2,10-23; Ps 112,1-2.7b-9; Mk 12,13-17 3 S Sv. Karlo Lwanga i drugovi, mučenici, spomendan

Tob 3,1-11.24-25; Ps 25,2-5ab.6.7bc-9; Mk 12,18-27 4 Č PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA. TIJELOVO 5 P Sv. Bonifacije, biskup i mučenik, spomendan

Tob 11,5-17; Ps 146,1b-2.6c-10; Mk 12,35-37 6 S Svagdan; ili: Sv. Norbert, biskup

Tob 12,1.5-15.20; Otpj. pj.: Tob 13,2.6-8; Mk 12,38-44 7 N DESETA NEDJELJA KROZ GODINU 8 P Svagdan: 2Kor 1,1-7; Ps 34,2-9; Mt 5,1-12 9 U Svagdan; ili: Sv. Efrem, đakon i crkveni naučitelj

2Kor 1,18-22; Ps 119,129-133.135; Mt 5,13-16 10 S Svagdan; 2Kor 3,4-11; Ps 99,5-9; Mt 5,17-19 11 Č Sv. Barnaba, apostol, spomendan

vl.: Dj 11,21b-26; 13,1-3; Ps 98,1-6; Mt 10,7-13

litur

gijs

ki k

alen

dar

Kao što je otajstvo Marijine supatnje bilo nadahnućem mnogim likov-nim i skulptorskim ostvarenjima (motivi Pietà, ili pak Blažene Djevice Ma-rije pod križem), tako je i posljednica Stabat Mater pružila potku mnogim glazbenim promišljanjima i izričajima. Povjesničari glazbe nabrajaju preko četiri stotine skladbi na ovaj tekst. Mnoge od tih skladbi ne uglazbljuju čita-vi tekst posljednice nego, u formi moteta, samo njezine odabrane dijelove, osobito početne strofe. Već od 15. st. susrećemo uglazbljenu prvu strofu kao antifonu. Ti početci doživjet će punu raspjevanost cijele posljednice, pri-mjerice u skladbi A. Scarlattija, pisanoj za deset glasova (početak 18. st.). Skladali su je također Palestrina, Vivaldi, Haydn, Rossini, Schubert, Liszt, Dvořák, Perosi, Penderecki… Ipak, jedno od najslavnijih i najdojmljivijih uglazbljenja ove posljednice dao je Giovanni Battista Pergolesi. Skladao ju je sa samo dvadeset i šest godina, na bolesničkome krevetu, zadnjih nekoliko mjeseci svoga života. Bila je to, čini se, njegova zadnja skladba, u kojoj se isprepliću supatnja s Marijom pod križem i vlastito trpljenje pred smrt. Šesti stavak, arija za sopran, koja započinje riječima Vidit suum dulcem natum, pruža jedinstveni glazbeni doživljaj Marijine supatnje pod križem.

Posljednica, poniranjem u njezin sadržaj, pruža Crkvi jedinstven put su-patnje s Marijom Supatnicom u Kristovoj otkupiteljskoj patnji.

OTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: Slušaj, Gospodine (ŽV 5/2012)Otpj. ps.: Gospodin u nebu postavi (ŽV 5/2009)Prinosna: XIV Evo nas, OčePričesna: 136.3 Jedno smo tijelo ili: 260 O da bude radostZavršna: XIX Radujte se, kršćani ili: 561-562 Kraljice neba

17. svibnja 2015.

Sedma vazmena nedjeljaUlazna pjesmaSlušaj, Gospodine, glas moga vapaja. Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!« Da, lice tvoje, Gospo-dine, ja tražim.

(Ps 27, 7-9)

Zborna molitvaGospodine, mi vjerujemo da je Spasitelj ljudskog roda sada s tobom u slavi. Usliši nam molitvu: daj da iskusimo njegovu prisutnost s nama do svršetka svijeta, kako je obećao. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine, žrtvene prinose i molitve svojih vjernika. Daj da po ovoj svetoj službi i mi prijeđemo u nebesku slavu. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 1, 15-17.20a.20c-26

Čitanje Djela apostolskihU one dane ustade Petar među braćom –– a bijaše sakupljenog naroda oko sto i dva-deset duša – i reče: »Braćo! Trebalo je da se ispuni Pismo što ga na usta Davidova prore-če Duh Sveti o Judi koji bijaše vođa onih što uhvatiše Isusa. A Juda se ubrajao među nas i imao udio u ovoj službi. Pisano je doista u Knjizi psalama:

’Njegova kuća nek opusti, njegovo nadgledništvo nek dobije drugi!’

Jedan dakle od ovih ljudi što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Go-spo din Isus – počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bî uzet od nas – treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća.«I postaviše dvojicu: Josipa koji se zvao Bar-saba a prozvao se Just, i Matiju. Onda se po-moliše: »Ti, Gospodine, poznavaoče svih sr-daca, pokaži koga si od ove dvojice izabrao da primi mjesto ove apostolske službe kojoj se iznevjeri Juda da ode na svoje mjesto.« Onda baciše kocke i kocka pade na Matiju; tako bî pribrojen jedanaestorici apostola.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 103, 1-2.11-12.19-20ab

Pripjev: Gospodin u nebu postaviprijestolje svoje.

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai sve što je u meni, sveto ime njegovo!Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai ne zaboravi dobročinstava njegovih!

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,dobrota je njegova s onima koji ga se bojeKako je istok daleko od zapada,tako udaljuje od nas bezakonja naša.

Gospodin u nebu postavi prijestolje svojei kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,vi jaki u sili što izvršujete naredbe njegove.

Drugo čitanje 1Iv 4, 11-16Tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu.

Čitanje Prve poslanice svetog Ivana apostolaLjubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. Po ovom znamo da ostajemo u njemu i on u nama: od Duha nam je svoga dao. I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta. Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu, i on u Bogu. I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu.Riječ Gospodnja.

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

20živo vrelo 21

Ujedinjeni snagom Kristova Duha, uputimo svoje molitve Ocu nebeskom, proseći snagu istinskoga zajedništva za cijelu Crkvu i za sav svijet.1. Za Crkvu, zajednicu vjernika:

rasvijetli ju svojom milošću da u protivštinama i izazovima svijeta čuva čistoću vjere i žar ljubavi prema tebi, molimo te.

2. Za papu, biskupe i svećenike: prodahni ih Duhom mudrosti da budu vjerni tvome nauku i životom svjedoče zbilju Kristove prisutnosti u svijetu, molimo te.

3. Za sve koji su preporođeni milošću krštenja: obnovi ih u predanju tebi kako bi svojim zajedništvom bili snaga obnove svijeta po tvome spasenjskome naumu, molimo te.

4. Za braću i sestre koji žive u oskudici i bez sigurnosti vlastitoga doma: vrati im radost života, a kršćane nadahni da im djelotvornom ljubavlju posvjedoče ljepotu tvoje blizine, molimo te.

5. Za preminule sestre i braću: obraduj ih vječnom radošću u kraljevstvu svoje ljubavi, molimo te.

Primi, nebeski Oče, molitve svoje Crkve. Obnovi nam pouzdanje u tebe da naše zajedništvo s ljudima raste iz zajedništva s tobom. Po Kristu.

Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu: da budu jedno kao i mi. (Vladimir Blažanović)

Pričesna pjesmaMolim te, Oče,da budu jedno kao što smo mi jedno, aleluja!

(Iv 17, 22)

Popričesna molitvaUsliši nas, Bože, naš Spasitelju,i po ovim nam svetim otajstvima učvrsti nadu da će se na svemu tijelu Crkve dovršiti što je počelou Kristu, našoj Glavi. Koji s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Pjesma prije Evanđelja Iv 14, 18Neću vas ostaviti kao siročad,govori Gospodin: idem i doći ću k vama, radovat će se srce vaše.

Evanđelje Iv 17, 11b-19Neka i oni budu jedno kao i mi!

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i po -moli se: »Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svi-jeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«Riječ Gospodnja.

MOLITVA VJERNIKA

22

Jedno u Kristu

ma utemeljeno je na zajedništvu njega i njegova Oca: »Oče sveti, sačuvaj ih u svome imenu koje si mi dao – da budu jedno kao i mi.«

Po mjeri jedinstva Oca i SinaMolitva Ocu i poziv učenicima da »budu jed-no« u Kristu, ponajprije progovara o životu koji je postavljen na drukčije temelje od onih na kojima počiva svijet. Ljudsko zajedništvo, pa i među kršćanima, možemo stvoriti sami, vođeni težnjom za skladom svijeta, nadilaže-njem granicâ i podijeljenosti, ali takvo zajed-ništvo ne će nikada ispuniti želju Isusove mo-litve »da svi budu jedno«. Jedinstvo Isusovih učenika nije »svjetovni fenomen«, pa ni samo ljudski, jer jedinstvo o kojemu govori Isus ne teži za svijetom pravednosti i jednakosti, nego za novošću koja u potpunosti nadilazi svijet i njegovu mjeru zajedništva.

Crkva, živeći u svijetu odnos s Uskrslim Gospodinom, odnos koji je »jedno s njim«, nastoji unijeti u zbilju svijeta ono zajedništvo koje svijet sâm ne može dati. Iz jedinstva s Kri-stom Crkva prepoznaje svoje poslanje i zadaću u svijetu. U mjeri u kojoj je jedno s Kristom, pronalazi pravi odnos prema svijetu, blizinu s potrebitima i onima koji su na marginama društva, odgovornost za vrjednote i kulturu, mjeru zauzetosti za izgradnju svijeta.

Biti jedno s Ocem, znači biti u Ocu, »u nje-govu imenu«. To je temelj jedinstva koje preo-bražava ljude i svijet. Vidljivo jedinstvo kršća-na u svijetu nije, stoga, preduvjet da bi se bilo u Ocu, da bi se živjelo jedinstvo s Ocem i Si-nom. Biti jedno s Ocem i Sinom jest temelj da bi se prevladavale razlike i podjele koje su plod svijeta i posljedica ranjenosti svijetom. »Sve dok je svijet djelotvoran u Crkvi, u kršćanstvu, dolazi do raskolâ. Jedinstvo može doći samo od Oca po Sinu.« (papa Benedikt XVI.) Jedin-stvo o kojemu govori Isus nije tek ustrojbeno ili organizacijsko pitanje odnosâ među kršća-nima, nego način življenja odnosa s Bogom ko-ji se objavio u Kristu. Upravo taj dar jedinstva, dar da možemo biti jedno u Kristu, nosi snagu obnove i preobrazbe svijeta i njegovih krhkih zajedništava.

odje

ci r

iječi

Z a stolom posljednje večere Isus upućuje molitvu nebeskomu Ocu. Moli za svoje učenike »da budu jedno«, jedno u mjeri

i na način kako su on i Otac jedno. Moli dok su svi okupljeni oko stola. Stol je mjesto zajedniš-tva i blizine. Sustolništvo omogućuje okrenu-tost osoba licem u lice, susret pogledâ i dioniš-tvo života, a razlomljeni kruh i zajedništvo čaše potvrđuju i produbljuju blizinu koju sustolnici međusobno dijele. Prije riječî molitve za jedin-stvo učenika, od stola zajedništva odstupio je onaj koji je u srcu već bio podijeljen. Juda. Iza-šao je u noć, kako bilježi evanđelist, jer je noć bila u njemu. Nije bio rasvijetljen i preobražen Isusovom prignutošću pred njim u gesti pranja nogu. Ostali su oni do čije je nutrine doprla snaga njegove riječi i očitovane ljubavi.

No, stol, zajedništvo kruha i čaše, nisu do-statni da bi se razumjelo jedinstvo o kojemu Isus govori. On za učenike moli dar zajedništva, moli »da budu jedno«. Upravo molitva za jedinstvo otkriva da je jedinstvo među kršćanima Bož-ji dar, dar koji izvire iz zajedništva s nebeskim Ocem. Riječi Kristove molitve rasvjetljuju narav zajedništva koje se uspostavlja među njegovim učenicima. On ih ne želi ostaviti u zabludi glede njihove povezanosti i zajedništva u svijetu. Pri-je nego će biti »uzet« i raspet, ne hrabri ih da se »drže zajedno« ili da »čuvaju jedni druge«. Mnoga su ljudska zajedništva propala, pokazala se kratkovjekima, nepouzdanima i neodrživima. I učenici će se doskora razbježati, zatajit će Uči-telja i skriti se »iza zatvorenih vrata« u strahu da ne dožive njegovu sudbinu. Zajedništvo za koje Isus moli i koje uspostavlja među učenici-

22živo vrelo 23

Izbor za službu apostola Dj 1, 15-17.20-26Judin je lik intrigantan. U Novome zavjetu postoje dva izvješta-ja o njegovu skončanju. Matejevo evanđelje izvješćuje o tome u 27, 3-10, a Djela apostolska u 1, 18-19. Juda se redovito pojavljuje u popisu Isusovih učenika. Uvijek je opisan kao izdajnik. Luka ga opisuje kao onoga koga je opsjeo Sotona (usp. Lk 22, 3). Juda ne ide samo k velikim svećenicima, nego i zapovjednicima i savjetuje se s njima kako bi im mogao predati Isusa. Napustio je svoju službu i otišao »na svoje mjesto« (Dj 1, 25). Onima koji su ustrajali u kuš-njama Isus je obećao: »Ja vam stoga u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac: da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu i sjedite na prijestoljima sudeći dvanaest ple-mena Izraelovih.« (Lk 22, 29-30). Obećao im je kao Uskrsli i Duha Svetoga, kojega se ne može kupiti za novac (usp. Dj 8, 20). Stoga je bilo potrebno izabrati nekoga za apostolsku službu umjesto Jude.

Mario Cifrak

Zrnje…

Prije nego što bude »uzdignut« sa zemlje i odijeljen od svojih učenika, Krist moli za njih – – da budu »jedno s njim«. U jedno s njim povezuje ih njegova riječ, ona riječ u kojoj se posvećuju i koja će ih i dalje dijeliti od svijeta. U taj su svijet poslani da, upravo »odijeljenošću od njega«, budu znak svijetu. Ostati u svijetu i biti mu znak, može samo onaj tko »ostaje u Bogu«.

Pronaći sebe u KristuPo »nutarnjemu jedinstvu« koje uobličuje naš osobni odnos s Bogom utire se put življenju istinskoga zajedništva s ljudima. Upoznati Boga, prihvatiti objavu njegove ljubavi i ući u njegov život, znači izručiti se služenju Ljuba-vi koja se po našim životima razlijeva i daru-je svijetu. U Bogu nema razdijeljenosti. Biti s Bogom ne razdvaja nas od ljudi i od izgrađi-vanja »kraljevstva ljubavi« u svijetu. Štoviše, tko živi istinsko zajedništvo s Bogom, postaje graditeljem jedinstva među ljudima, jedinstva koje očituje preobražajnu Božju blizinu. Naši susreti s ljudima obojeni su snagom našega susretanja s Bogom. Ako u mome životu pone-stane zajedništva s Bogom, u drugome mogu vidjeti samo ‘drugoga’; on za mene nije nosi-telj Božjega očitovanja (Benedikt XVI., Deus caritas est, 18). Iskrenost zajedništva s Bogom pokazuje se plodnom u preobrazbi našega od-nosa prema ljudima i prema svijetu. »Biti jed-no« mogu samo oni koji su jedno u Bogu, jer nema nijedne druge snage koja bi premostila i ujedinila razlike i težnje osobâ i otkrila im za-jedništvo Božjega poziva.

Isus moli za svoje učenike da nastave u svijetu njegovo poslanje: objavljivati ljepotu obnovljenoga zajedništva ljudskoga roda s Bo-gom. Obnova stvorenoga svijeta ne događa se bez obnovljene životne veze sa Stvoriteljem, s Ocem nebeskim. Utjelovljenjem u ljudsku zbi-lju i povratkom Ocu, Isus je postao put novoga jedinstva ljudi s Bogom i ljudi međusobno. Ob-novio je raskinutu vezu sinovskoga zajedništva u Bogu. Biti jedno onako kao što su Isus i ne-beski Otac jedno, znači priznati se sinom, Bož-jim djetetom. Boga može nazvati Ocem samo onaj tko se priznaje njegovim djetetom. Ocem ga nazivamo iz sinovskoga posluha i vjernosti.

Ljepota našega življenja i zajedništva među ljudima »ovisna« je o Božjoj ljubavi, o zajed-ništvu s njim. Naša »ovisnost o Bogu« osloba-đa nas zarobljenosti samima sobom i iskušenjâ lažne slobode te nas čini »kreativnima u Božjoj ljubavi« u kojoj se drugi otkriva kao Božja sli-ka i mjesto izgradnje Božjega kraljevstva. Bož-je kraljevstvo jesu ljudi, ujedinjeni otvoreno-šću njegovu daru sinovstva, u kojemu su »svi jedno«. To kraljevstvo raste – po nama – sve dok Bog ne bude »sve u svemu« (1Kor 15, 28).

Ante Crnčević

odje

ci r

iječi

OTAJSTVO I ZBILJA

24

24. svibnja 2015.

Pedesetnica. DuhoviUlazna pjesmaLjubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji prebivau nama, aleluja.

(Rim 5, 5; 10, 11)

Zborna molitvaBože, ti otajstvom današnje svetkovine posvećuješ u svakom plemenu i narodu cijelu Crkvu. Izlij na sav svijet darove svoga Duha: što si svojom dobrotom učinio na počecima Crkve to i danas izvrši u srcu svojih vjernika.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 2,1-11Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti.

Čitanje Djela apostolskihKad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto izne-nada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I poka-žu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti dru-gim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobo-žni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad na-sta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materin-skom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezo potamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 104, 1ab. 24ac 29b-31.34Pripjev: Pošalji Duha svojega, Gospodine,

i obnovi lice zemlje!Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!Gospodine, Bože moj, silno si velik!Kako su brojna tvoja djela, Gospodine,puna je zemlja stvorenja tvojih.

Ako dah im oduzmeš, ugibajui opet se u prah vraćaju.Pošalješ li dah svoj, opet nastajui tako obnavljaš lice zemlje.

Neka dovijeka traje slava Gospodnja:nek se raduje Gospodin u djelima svojim!Bilo mu milo pjevanje moje!Ja ću se radovati u Gospodinu.

Drugo čitanje Gal 5, 16-25Plodovi Duha.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo: Po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete. Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom.A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već, rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti. Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona.

Darovna molitvaIspuni, Gospodine,obećanje svoga Sina:nek nas Duh Sveti uvedeu otajstvo ove žrtve i otvori nam svu istinu. Po Kristu.

Ulazna: 525.5 ili 526.8 Ljubav je Božja razlivenaOtpj. ps.: 537 Pošalji Duha svojega (www.hilp.hr) ili: Pošalji Duha svojega (ŽV 6/2011)Posljednica: 540 (541) Dođi, Duše presvetiPrinosna: 234 Kad navrši se ili: VI Izvore vode živePričesna: 542.5 Svi se napušišeZavršna: 260 O da bude radost

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

24živo vrelo 25

Braćo i sestre, u poslušnosti Božjoj riječi i u zajedništvu ispovijedanja vjere s pouzdanjem se utecimo nebeskomu Ocu, djelitelju svakoga dara, i zajedno molimo:

Oživi nas svojim Duhom, Gospodine.1. Čuvaj u svojoj Crkvi dar Duha Svetoga

kako bi mogla svim narodima vjerodostojno naviještati velika djela tvoje ljubavi, molimo te.

2. Prodahni svojom mudrošću papu našega Franju i sve pastire Crkve i pomozi im da svetošću života i nesebičnošću služenja uvijek očitujuda tvoj Duh ravna Crkvom, molimo te.

3. Prosvijetli svojim Duhom sve koji upravljaju narodima i državama: probudi u njima odgovornost za zajedničko dobro i ispuni ih brižnošću za siromašne i nemoćne, molimo te.

4. Čuvaj nepovredivost obiteljskoga života u našemu narodu; daj nam spoznati da smo u obitelji dar jedni drugima i pomozi da se međusobno podupiremo u življenju vjere i u poslanju koje nam povjeravaš, molimo te.

5. Obnovi u svima nama sve što je grijehom ranjeno; nek tvoj Duh oživi u nama žar vjere te budemo nositelji tvoje ljubavi prema svima koje stavljaš na naš životni put, molimo te.

Bože, izvore svakoga dobra, usliši nam smjerne prošnje. Ispuni nas svojim Duhom da zajedništvo s tobom uvijek rasvjetljuje i obnavlja sva naša zajedništva s braćom ljudima. Po Kristu Gospodinu našemu.

Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama. Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo!Riječ Gospodnja.

Pjesma prije EvanđeljaDođi Duše Sveti, napuni srca svojih vjernika; i oganj svoje ljubavi u njima užezi!

Evanđelje Iv 20, 19-23 (ili: 15,16-27; 16,12-15)Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas: Primite Duha Svetoga.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuUvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovo reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaSvi se napunišeDuha Svetoga, razglašavajući veličanstvenadjela Božja, aleluja.

(Dj 2, 4.11)

Popričesna molitvaBože, ti svojoj Crkvi dijelišdare nebeske; čuvaj u nama milost koju si dao, da dar Duha Svetoga vazda u nama djeluje a duhovna hrana unaprijedi djelo vječnog otkupljenja. Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKA

Plodovi su Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost. Vladimir Blažanović: Duhovsko rađanje Crkve, 2002.

26

odje

ci r

iječi

ne znamo jesu li bile žene s učenicima, poseb-no Isusova majka Marija i Marija Magdalena ili jesu li bili, recimo, Nikodem i Josip iz Arima-teje. Jedino što Ivan pomno navodi jest vrije-me. Uvečer onog dana kada je Isus uskrsnuo. To je njegov način da kroz tekst dade naslutiti liturgijsko ozračje zajednice nakon uskrsnuća. Zajednica se okuplja na dan Isusova uskrsnuća i uvečer je Isus s njima.

Učenici su zajedno iza zatvorenih vrata. Vrata su zatvorili u strahu od Židova. To je također osjećaj Ivanove zajednice nakon uskr-snuća. Osjećaju se izbačenima iz sinagoge, a zatvaranjem vrata reagiraju na odbačenost i progon. Isus dolazi među njih i staje u sredinu. Isusovi učenici nisu okupljeni oko neke ideje, nekog programa ili neke moralne norme. U njihovoj sredini stoji ubijeni, pokopani i uskr-sli Učitelj. To je slika liturgijskoga okupljanja prve Crkve.

Učenici se, kada prepoznaju Učitelja po njegovim ranama, raduju. I ovdje se sluti važ-no obilježje nedjeljne liturgije u prvoj Crkvi: radost. Nedjelja je dan za radost. To je važno obilježje za nedjeljni susret s Uskrslim i ono se ovdje pojavljuje ujedno i kao zadaća za pripre-mu slavlja i kao način slavljenja nedjeljnoga euharistijskog susreta s Uskrslim.

Identitet UskrslogaIsus im pokazuje ruke i bok. Na njemu su znakovi ranâ koje je dobio na križu. One osta-ju njegovi znakovi. Nosi ih na svome tijelu i nakon uskrsnuća. Uskrsnuće nije zbrisalo prošlost i podnesenu nepravdu. Ono je sve preobrazilo u život. Isus ima probodene ruke i probodeni bok. Bok je ovdje važan. Isus je već ranije navijestio da će iz njegove utrobe poteći žive vode. Ivan to izravno povezuje s Duhom kojega će učenici primiti. Uz to, Ivan je izvije-stio da je na križu, kada mu je kopljem probo-den bok, iz njega potekla krv i voda. Voda je simbol Duha Svetoga, a krv je simbol Isusove muke i smrti. Od Golgote Duh Sveti i Isusov križ idu zajedno. Nema jednoga bez drugoga. Isus će upravo kao ubijeni i probodeni donijeti Duha Svetoga svojim učenicima.

Izvještaj o primanju Duha Svetoga u četvr-tome evanđelju naoko je sasvim drukčiji od Lukina izvještaja. Kod Luke se sve događa

na Pedesetnicu i time se silazak Duha Svetoga povezuje sa židovskim blagdanom. Božje se dje-lo nastavlja. Sve se događa vani, događaj je izni-mno jak i ima velike učinke. Neposredno nakon silaska Isusovi se učenici šire po svijetu i s njima se širi njegova radosna vijest. Ivan drukčije opi-suje primanje Duha Svetoga. Učenici su zatvore-ni i nakon što su primili Duha, ostaju na istome mjestu. Uskrsli im ponovo dolazi nakon tjedan dana. U razlikama Luke i Ivana bilo bi dobro opaziti upotpunjavanje, a ne sukob.

Ivan je događaj Duhova smjestio na isti dan kada se dogodilo i uskrsnuće. Isus je uskrsnuo rano ujutro, a Duha im je udahnuo istoga dana navečer. Ivan, za razliku od Luke, opisuje doga-đaj iznutra. Začuđuje da su učenici sabrani na jednome mjestu. Kada je Isus uhvaćen, oni su se razbježali i raspršili. To da su na uskrsni dan zajedno, valja zahvaliti Mariji Magdaleni koja je rano ujutro prva išla na grob i javila Isusovim učenicima da je grob prazan. Ivan ne opisuje precizno ni mjesto gdje su učenici sabrani niti nabraja tko je sve nazočan. Tako, primjerice,

Duh iz Isusova daha

V. Blažanović, 2004.

26živo vrelo 27

odje

ci r

iječi

Isus svojima još jednom kaže: »Mir vama!«. Potom ih šalje. Poslanje učenika isto je kao i njegovo poslanje. Kao što je on svoje poslanje primio od Oca, tako njegovi svoje poslanje pri-maju od njega, Uskrsloga. Tamo gdje je Isusu stajao Otac, učenicima stoji Isus. Nema ni jedne riječi o sadržaju poslanja. Poslanje je isto. Crkva nema neko drugo ili drukčije poslanje od Isuso-va. Ona nastavlja njegovo poslanje.

Isus je svoje poslanje započeo nakon što je na njega na Jordanu sišao Duh Sveti. Učeni-ci počinju svoje poslanje nakon što od Isusa prime istoga Duha. Isus svojima daje Duha Svetoga tako da dahne u njih. Dah podsjeća na Očev životvorni dah na početku stvaranja. Ivan time pokazuje kako Uskrsli svoje čini no-vim stvorenjima. Oni primaju životni princip od Isusova daha.

Moć opraštanjaZajedno s Duhom primaju i moć opraštanja grijeha i moć zadržavanja grijeha. U prvi mah ova se moć čini kao proizvoljna moć. Kojima Isusovi otpuste grijehe otpušteni su, a kojima zadrže zadržani su. Kao da sve ovisi samo o nji-hovoj volji. Ipak, izvornik je suptilniji i zrcali stanje prve Crkve. Onomu tko povjeruje Isusu i odluči se poći za njim, učenici jednim činom otpuštaju grijehe i oni su im otpušteni. Koji po-

Dar ispunjenja Dj 2, 1-11Već prva rečenica odlomka govori o ispunjenju. Duhovi su događaj ispunjenja. Židovi su taj blagdan slavili kao završnicu žetve. Možemo reći da učenike i one s njima ponovno nalazimo zajedno, na istome mjestu: i eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar i ispuni čitavu kuću, »podijeljeni jezici«, siđu po jedan na svakoga i svi se napune Duha Svetoga i počeše zboriti drugim jezicima. Vjetar i Duh u hebrejskom i grčkom su ista riječ. Božji pojavak u Starom zavjetu često je praćen vjetrom (usp. 1Kr 19,11), ali i vatreni pojavci upozoravaju na Božju prisutnost (usp. Izl 3, 2; Br 9, 15s; 21,6; 2Kr 2, 11). Sve je bilo dostupno i zamjetljivo osjetilima sluha i vida. Nije riječ o pojavi prirodnog elektriciteta, jer ispunjeni Duhom počeše zboriti u drugim jezicima. Pritom nije riječ o materinjem jeziku, ali ni o nera-zumljivom ‘blebetanju’, jer bijahu ispunjeni Duhom Svetim.

Mario Cifrak

Zrnje…Apostoli, okupljeni iza zatvo-renih vrata gdje su se skrili, nisu jedno. Razjedinjeni su. U sebi su podijeljeni strahom, jer je Isusova smrt razdijelila njihova očekivanja od stvarnosti koju kušaju. Isus dolazi i »dahne u njih«. Udahnjuje im život. Onako kao što je Otac, na početku, udahnuo život u neživu materiju. Duh nas stvara za novost života. Dar duha je dar novoga stvaranja.

đu za njim prelaze iz vladavine grijeha i smrti u vladavinu Isusa živoga i njegova Duha. Oni koji ne naprave taj korak, ostaju pod vladavinom grijeha i smrti. Učenici to samo potvrđuju. Slu-ti se da je zadaća i poslanje učenikâ prihvatiti sve one koji se odluče za Isusa, izvesti ih iz vla-davine smrti i grijeha i uvesti u prostor života i Duha. Ujedno im je zadaća znati razlikovati krštene od onih koji ostaju pod vladavinom gri-jeha i smrti. Dok prvi prelaze iz jednoga stanja u drugo, drugi ostaju trajno u svome stanju od-vojenosti od Uskrsloga.

Kada se zajednica vjernika nedjeljom sabi-re oko euharistijskoga stola, ona je svjesna da je povezana s Isusom koji je »u sredini« i da iz njega i od njega prima Duha Svetoga kojim vrši svoje poslanje u svijetu i otvara vrata svi-ma koji žele za Isusom. otpuštajući im grijehe, prevodeći ih sakramentom krštenja iz vlasti smrti i grijeha u svijet spašenosti i slobode. Ivanov nas tekst o Duhu Svetom, kojega je Uskrsli dahnuo u svoje, dovodi u veliku blizinu s prvom Crkvom i njezinim iskustvom. Unatoč strahu i zatvorenosti, unatoč protivnostima i odbačenosti od svijeta, učenici primaju Duha i znaju da su poslani svijetu naviještati da je Uskrsli živ i da je svakome tko u njega povje-ruje otvorena vrata u život i radost.

Ante Vučković

OTAJSTVO I ZBILJA

28

31. svibnja 2015.

Svetkovina Presvetoga TrojstvaUlazna pjesmaBlagoslovljen budiBog Otac, i jedinorođeni Božji Sin, i Sveti Duhza milosrđe kojenam je iskazano.

Zborna molitvaBože Oče, poslao si na svijet svoga Sina, Riječ istine, i Duha posvetitelja, da ljudima objaviš tajnu svoga života.Udijeli nam da ispovijedamo pravu vjeru, priznajemo slavno i vječno Trojstvo te se klanjamo tebi, svemo gućem i jedinom Bogu. Po Kristu.

Prvo čitanje Pnz 4, 32-34. 39-40Gospodin je Bog na nebu i ovdje na zemlji – drugoga nema.

Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije reče narodu: »Ispitaj samo prijašnja vremena što su protekla prije tebe, sve otkad je Bog stvorio čovjeka na zemlji: je li ikad, s jednoga kraja nebesa do drugo-ga, bilo ovako veličanstvena događaja? Je li se što takvo čulo? Je li ikad koji narod čuo glas Boga gdje govori isred ognja kao što si ti čuo i na životu ostao? Ili, pôkuša li koji bog da ode i uzme sebi jedan narod isred drugog naroda kušnjama, znakovima, čudesima i ratom, jakom rukom i ispruže-nom mišicom, uza silne strahote, kao što je sve to, na vaše oči, učinio za vas Gospodin, Bog vaš, u Egiptu?Danas, dakle, spoznaj i zasadi u srce svoje: Gospodin je Bog gore na nebu i ovdje na ze-mlji – drugoga nema. Drži njegove zakone i njegove zapovijedi koje ti dajem danas da dobro bude tebi i tvojoj djeci poslije tebe; da dugo poživiš na zemlji koju ti Gospodin, Bog tvoj, daje zauvijek.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 33, 4-6.9.18-20.22Pripjev: Blago narodu koji Gospodin

odabra sebi za baštinu!Prâva je riječ Gospodnjai vjernost su sva djela njegova.On ljubi pravdu i pravo:puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Gospodnjom su riječju nebesa sazdanai dahom usta njegovih sva vojska njihova.On reče – i sve postade,naredi – i sve se stvori.

Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:da im od smrti život spasi,da ih hrani u danima gladi.

Naša se duša Gospodinu nada,on je pomoć i zaštita naša.Neka dobrota tvoja, Gospodine,bude nad nama,kao što se u tebe uzdamo!

Drugo čitanje Rim 8, 14-17Primiste Duha posinstva u kojem kličemo:Abba! Oče!

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kli čemo: »Abba! Oče!« Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji,

Darovna molitvaGospodine Bože naš, zazivamo tvoje sveto ime da posvetiš ove darove. Učini da i mi postanemo vječni prinos tebi.Po Kristu.

Ulazna: 75.2 Blagoslovljen budi BogOtpj. ps.: Blago narodu (ŽV 5/2009)Prinosna: 165 Oče naš dobriPričesna: 273-274 Ja sam s vamaZavršna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod ili: XXIV.1 i 4. Jubilejski himan

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

28živo vrelo 29

U zajedništvu ljubavi, koja nam je objavljena u trojednome Bogu, s pouzdanjem zazovimo nebeskoga Oca da nas pohodi svojom milošću. Molimo zajedno:

Gospodine, učvrsti nam vjeru!1. Gospodine, budi svojoj Crkvi svjetlo

na putu kroz svijet. Čuvaj ju u istini vjere i nadahnjuj za djela ljubavi koja objavljuje tvoju dobrotu, molimo te.

2. Gospodine, budi vrelo mudrosti pastirima kojima si povjerio svoj sveti narod: pomozi im da propovijedanjem i svjedočanstvom života budu živi glas tvoje riječi, molimo te.

3. Gospodine, budi bliz svima koju su u vjeri posustali: mudrošću svoga Duha okrijepi im pouzdanje u tebe i vrati ih na put spasenja, molimo te.

4. Gospodine, izliječi nas od sumnji u vjeri; nek nas tvoj Duh uvede u svu istinu i čuva u trajnome zajedništvu s tobom, molimo te.

5. Gospodine, daj da, nahranjeni riječju i tijelom Kristovim, iz ovog slavlja u život kročimo s novom snagom vjere, molimo te.

Svemogući Bože, ti si nam radi našega spasenja poslao svoga Sina, Otkupitelja, i darovao Duha Svetoga, kao trajni znak tvoje blizine. Pomozi nam trajno rasti u zajedništvu s tobom te zavrijedimo biti dionici tvoje nebeske slave. Po Kristu Gospodinu našemu.

a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo,da se zajedno s njime i proslavimo.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja usp. Otk 1, 8Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu,Bogu koji jest, koji bijaše i koji dolazi!

Evanđelje Mt 28, 16-20Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Jedanaestorica pođoše u Gali-leju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – – do svršetka svijeta.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaBudući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče!

(Gal 4, 6)

Popričesna molitvaGospodine Bože naš,daj da nam bude na spasenje tijelu i duši ova pričest i vjera u tvoje vječno Trojstvo i jedinstvo koju smo ispovjedili. Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKA

Svi koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji. Inicijal iz antifonara, Padova 1380.–1390.

OTAJSTVO I ZBILJA

30

Trojedina duša kao spužva Trojedinoga Boga

U teološkoj i duhovnoj tradiciji za razu-mijevanje otajstva Trojedinoga Boga veliku je ulogu imalo Augustinovo pro-

mišljanje koje se obično naziva »psihološ kim pristupom« Trojstvu. Ono je danas, nažalost, zapostavljeno, premda se u njemu krije golem teološki i duhovni poticaj za vjeru u Trojstvo.

Budući da je čovjek slika i prilika Trojedi-noga Boga, Augustin uviđa da je čovjek slika i prilika Trojedinoga Boga u svojemu nutar-njem duhovnom životu. Naime, svaki je čovjek »trojstvo«, u sebi ima tri djelatnosti: memoria (sjećanje), intellectus (spoznaja) i voluntas (volja). Svaki se čovjek sjeća, spoznaje i želi. Premda su sve tri djelatnosti različite i takvim ih čovjek doživljava, one ne ugrožavaju jedin-stvo čovjeka, one su jedno u jednome čovjeku. Ako je tako u čovjeku, onda na sličan način tre-ba biti i u Bogu, jer je čovjek slika Trojedinoga Boga. I Bog mora u sebi imati tri djelatnosti ko-je vjera naziva Ocem, Sinom i Duhom Svetom. Tako se Otac može razumjeti kao memoria, Sin kao intellectus, a Duh Sveti kao voluntas.

OtacOtac je memoria, sjećanje, ali ne sjećanje shvaćeno kao spomen na prošlo, nego sjećanje kao samosvijest, kao sebeprisutnost. U svojoj djelatnosti sjećanja, samosvijesti i sebeprisut-nosti čovjek je tako slika Oca. No, ako je čovjek slika i prilika Oca, iz toga slijedi da se čovjek treba »upriličiti«, suobličiti Ocu, odnosno da njegova samosvijest i sebeprisutnost budu prožeti prisutnošću Oca. Drugim riječima, vjernik je pozvan neprestance živjeti u prisut-nosti Oca, da Otac prožima sve svijetle, ali i tamne kutove njegove samosvijesti. Nažalost, mi činimo suprotno. U našoj memoriji do-miniraju razne misli. Bernard iz Clairvauxa navodi tri vrste misli: požudne, opterećujuće i dokone. Te i mnoge druge negativne misli is-punjaju našu memoriju, prate ju i opterećuju danju i noću. Zato vjera u Oca čisti te misli, donosi higijenu memorije, ukoliko nas poziva

Presveto Trojstvo

da se stavljamo u prisutnost Očevu, da naša svijest uvijek bude su-svijest, naša prisutnost su-prisutnost, Otac u nama i mi u Ocu.

SinSin je intellectus, spoznaja. Bog sebe spozna-je i izriče Sinom, Logosom, Riječju. Bog se u Riječi pokazuje kao Bog suprotnosti. Bog ni-je dosadan, uvijek isto i uvijek jedno u sebi. Ne, Bog je Bog suprotnosti različitih polova, Oca i Sina. Bog se u Sinu, Riječi, samomu se-bi suprotstavlja u pozitivnom smislu riječi. Ta suprotstavljenost jest uvjet ljubavi, jer gdje nema suprotstavljenosti, gdje je sve isto, tamo nema ni ljubavi. Ljubav zahtijeva suprotstav-ljenost. Upravo zato što je jedino u kršćan-stvu, za razliku od ostalih religija, Bog supro-stavljen samomu sebi, on je objavljen kao Bog ljubavi. Kako je čovjek slika i prilika Božjega Intellectus-a, Razuma, treba se ‘upriličavati’ Božjemu Razumu. Nažalost, i tu griješimo. Naš razum bludi, spoznajemo pogrješno sebe i druge, ovaj svijet. Ili pak svoj razum, svoju spoznaju smatramo apsolutnom, zatvaramo

odje

ci r

iječi

30živo vrelo 31

se onomu što nadilazi naš razum i njegovu spoznaju. Na neki način svojom spoznajom uvijek sve izokrećemo, i Boga i sve stvari u ovome svijetu. Zato vjera u Trojstvo, vjera u Sina, u Razum koji je postao tijelom u Isusu Kristu, zacjeljuje naš izokrenuti razum, nje-gove pogrješne spoznaje, otvara ga istinskoj spoznaji nas samih, spoznaji drugih i spoznaji svih stvari u ovome svijetu te ga dovodi u spo-znaju samoga Boga. Tko se daje zahvatiti bo-žanskim Razumom, taj već sada i ovdje dobiva udjela u Božjoj sebespoznaji. U vjeri u Isusa Krista naš razum biva zacijeljen, uzdignut i preobražen božanskim Razumom.

Duh SvetiDuh je Sveti, pak, voluntas, volja. Volja je kretnja, usmjerenje. Dakle, Bog se u samomu sebi kreće i usmjerava. To je kretnja Oca pre-ma Sinu i Sina prema Ocu, Sjećanja prema Spoznaji, Spoznaje prema Sjećanju. Bog se po volji u svojim suprotnostima kreće prema sa-mome sebi, tako da se suprotstavljenost u Bogu uvijek događa kao zajedništvo, a ne kao razdva-janje. Zato je božanska volja zajednička (volun-tas communis), a takva volja nije ništa drugo doli ljubav. Jer, ljubav je zajednička volja, ona je kretnja koja ne razdvaja, nego spaja i stva-

ra zajedništvo, jedinstvo Oca i Sina. Bez Volje, bez Duha Svetoga, Bog bi u sebi bio podijeljen, nepokrenut i jalov. Tako vjera u Duha Svetoga razotkriva Boga u kojemu postoji zajednička volja, ljubav, zajedništvo. A naša volja? I ona je također često izokrenuta, ona je egoistična, traži samo svoje (voluntas propria), razdva-ja i ne stvara zajedništvo, ne okreće se dobru, istini. Takva nas volja čini osamljenima. Tko pak vjeruje u Duha Svetoga, taj se ‘upriličava’ božanskoj, zajedničkoj volji, Duhu Svetomu, otvara se Božjoj ljubavi, ulazi u zajedništvo Oca i Sina. S Božjom voljom, Duhom Svetim, čovjek nije osamljen, nalazi se u Božjemu zajedništvu i zajedništvu s drugim ljudima.

Tako uviđamo kako vjera u Trojedinoga Boga nije nešto što nema veze s našim živo-tom. Naprotiv, ona je nešto najživotnije, ona mijenja i treba mijenjati naš unutarnji život, naše sjećanje, našu spoznaju i našu volju. Vjera u Trojedinoga Boga treba suobličava-ti naš unutarnji trojedini život sa Životom Trojedinoga Boga te tako preobražavati i naš izvanjski život. Stoga, neka danas naša trojedi-na duša bude »poput spužve«, neka se napaja vodom Trojedinoga Boga i neka uživa u trima božanskim osobama (sv. Terezija Avilska).

Ivica Raguž

Nevidljivost i snaga Saveza Pnz 4, 32-34.39-40Stvaranje čovjeka jedinstven je i veličanstven događaj. Božje djelovanje nastavlja se u njegovu govoru narodu »ispred ognja« (Pnz 4, 33). Ovu sintagmu susrećemo nešto ranije gdje je riječ o susretu Boga i njegova naroda na brdu Horebu (4, 12), to jest Sinaju. Taj je susret bio sasvim poseban, jer narod nije vidio nikakva lika, već je samo čuo glas. Ponovljeni zakon time donosi ponešto izmi-jenjenu sliku susreta s Bogom u odnosu na Knjigu Izlaska (19, 18), jer želi izbjeći svaku pomisao da bi Bog bio prisutan u vatri. Tu je samo njegov glas, ali ne i lik. Ipak, taj glas označuje Božju pri-sutnost i blizinu, kakvu nije iskusio nijedan drugi narod (Pnz 4, 33). Drugi događaj vezan uz izlazak jest izabranje naroda (4, 34). U nastavku sveti pisac objašnjava da iz istine o Bogu slijede i obve-ze naroda koji mora prihvatiti da nema drugih bogova (Pnz 4, 39).

Darko Tepert

odje

ci r

iječi

Zrnje…Učenici dolaze na Goru, u Galileju, kamo ih je Isus poslao i gdje je sve počelo. Odande su nekoć krenuli za njim. Upravo iz »Galileje poganske« sada kreću po čitavome svijetu, naviještajući njegovo ime i pridružujući sve ljude njegovu spasenju. Galileja je stalna opomena Crkvi da umije prepoznati sve zakutke svijeta i bude spremna upravo stvarati zajedništvo njegovih učenika, ne plašeći se protivljenja svijeta.

OTAJSTVO I ZBILJA

32

4. lipnja 2015.

Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi KristoveUlazna pjesmaNarod svoj hranipšenicom najboljom,siti ga medomiz pećine.

(Ps 81, 17)

Zborna molitvaGospodine Isuse Kriste,u divnom otajstvu ostavio si nam spomen svoje Muke. Daj da tako slavimo svete tajne tvoga tijela i krvi da vazda uživamo plod tvog otkupljenja. Koji živiš.

Prvo čitanje Izl 24, 3-8Ovo je krv Saveza koji Gospodin s vama sklapa.

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Dođe Mojsije i kaza narodu sve riječi Gospodnje i sve odredbe. A sav puk odgovori u jedan glas: »Sve riječi što ihGo spodin reče vršit ćemo.« Tada Mojsije popi -še sve riječi Gospodnje. A ujutro pod-rani te podigne žrtvenik na podnožju brda i dvanaest stećaka za dvanaest plemena Izraelo vih. Zatim naloži mladim Izraelcima da prinesu žrtve paljenice i da žrtvuju Gos-podinu junce kao žrtve pomirnice. Mojsije uhvati krv; polovicu krvi ulije u posude, a polovicu izlije po žrtveniku. Prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: »Sve što je Gospodin rekao izvršit ćemo i poslušat ćemo.« Mojsije potom uzme krvi te poškropi narod govoreći: »Ovo je krv Saveza koji Gospodin sada s vama sklapa na temelju svih ovih riječi.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 116, 12-13.15.16b-18Pripjev: Uzet ću čašu spasenja

i zazvati ime Gospodnje.Što da uzvratim Gospodinuza sve što mi je učinio?Uzet ću čašu spasenjai zazvati ime Gospodnje.

Dragocjena je u očima Gospodnjimsmrt pobožnika njegovih.Tvoj sam sluga, sin službenice tvoje:ti si razriješio okove moje.

Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,zazvat ću ime Gospodnje.Izvršit ću Gospodinu zavjete svojepred svim pukom njegovim.

Drugo čitanje Heb 9,11-15Krv Kristova očistit će savjest našu.

Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo: Krist se pojavi kao veliki svećenik budućih dobara pa po većem i savršenijem šatoru – nerukotvorenu, koji nije od ovoga stvorenja – i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj uđe jednom zauvijek u svetinju i nađe vječno otkupljenje. Doista, ako već poškropljena krv jaraca i biko-va i pepeo juničin posvećuje onečišćene, daje tjelesnu čistoću, koliko će više krv Krista – koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu – očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu! A radi ovoga je posrednik novoga saveza: da po smrti za ot-kupljenje prekršajâ iz starog saveza pozvani zadobiju obećanu vječnu baštinu.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti jedan kruh od mnogo zrnja i vino iz mnogo grozdova. Molimo te, obdari svoju Crkvu jedinstvom i mirom što ih ovi darovi tajanstveno označuju. Po Kristu.

Ulazna: 77 Narod svoj hrani Otpj. ps.: V Uzet ću čašu spasenja (ili ŽV 6/2006)Posljednica: 202 Hvali, SionPrinosna: 228 Po obećanjuPričesna: 135.1 Tko jede moje tijeloili: 247 Uzmite, jediteZavršna: 259 Krist nas je sobom hranioili: 848 Veselo, braćo

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

32živo vrelo 33

Braćo i sestre, Krist Gospodin je po svome križu i smrti predao sebe za život svijeta. S pouzdanjem mu se utecimo da u ovome sakramentalnom zajedništvu obnovi u nama ljepotu božanskoga života koji je u nas pohranio. 1. Za Crkvu kojoj se daruješ u otajstvu

euharistije: da se svakodnevno obnavlja tim darom i te sama bude kruh koji se lomi za život svijeta, molimo te.

2. Za svećenike, služitelje svetih otajstava: okrijepi ih svetošću života i predanom ljubavlju za sve ljude te uvijek budu dostojni služitelji sakramenta ljubavi, molimo te.

3. Za sve koji osjećaju duhovnu glad: pohodi ih svojom dobrotom i pomozi da se odazovu tvojoj riječi te u njoj pronađu put života i spasenja, molimo te.

4. Za nas okupljene oko stola tvoje riječi i stola euharistije: daj da nas ovo blagovanje okrijepi za novo zajedništvo s tobom i s braćom ljudima, molimo te.

5. Za sestre i braću koji u vjeri usnuše: udijeli im dioništvo u nebeskoj gozbi, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, u slavlju euharistije krijepiš nas svojom riječju i hraniš svojim tijelom i krvlju. Daj da blagovanje svetih otajstava obnavlja naše živote na hvalu tebi. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Pjesma prije evanđelja Iv 6, 51Ja sam kruh živi koji sam s neba sišao, govori Gospodin; tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.

Evanđelje Mk 14,12-16.22-26Ovo je tijelo moje. Ovo je krv moja.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuPrvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: »Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?« On pošalje dvojicu učenika i rekne im: »Idite u grad i namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim pa gdje on uđe, recite domaćinu: ‘Učitelj pita: Gdje mi je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima?’ I on će vam pokazati na katu veliko blago-valište, prostrto i spremljeno. Ondje nam pripravite.«Učenici odu, dođu u grad i nađu kako im on reče te priprave pashu.I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: »Uzmite, ovo je tijelo moje.« I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: »Ovo je krv moja, krv Sa-veza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, ka-žem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.«Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaGospodine, pričest tvoga dragocjenog tijela i krvi predokus je buduće slave. Molimo te, privedi nas uživanju tvoga božanstva u vječnosti. Koji živiš i kra ljuješ u vijeke vjekova.

MOLITVA VJERNIKA

Razlomljeni i darovani Kruh života.Vladimir Blažanović: Posljednja večera, 2010.

OTAJSTVO I ZBILJA

34

Isus Krist nam je »u divnom otajstvu osta-vio spomen svoje muke«. Svoje tijelo i krv darovao nam je u prilikama kruha i vina.

»Kruh od mnogo zrnja i vino iz mnogo grozdo-va… otajstveno označavaju« jedinstvo Crkve, dok je »pričest dragocjenoga tijela i krvi pre-dokus buduće slave«. Ulomci su to iz Zborne, Darovne i Popričesne molitve današnje svet-kovine, a krasno oslikavaju njezin smisao.

Spomen mukeKršćanstvo je izrazito tjelesna religija. Za razliku od svih drugih, mi vjerujemo da je Bog »postao tijelom i nastanio se među na-ma« te za nas prolio svoju krv. U odlomku iz Poslanice Hebrejima o Isusu se govori kao o Velikom svećeniku koji je »po većem i savršenijem Šatoru«, imajući na umu pri-nošenje ranijih žrtava – kada je starozavjetni svećenik škropljenjem krvlju jaraca i junaca vršio obred pomirenja između Boga i nje-gova grješnog naroda – svojom vlastitom krvlju očistio »savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu«. Prvo predslovlje o euharistiji veli: »Njegovo nas žrtvovano tije-lo u pričesti krijepi, a krv prolivena od svih grijeha čisti.« On je svjesno prihvatio svoju sudbinu i nerazdruživo je vezao uz povjereno

Sveta gozba

mu poslanje. Što je riječi-ma navješćivao, životom i smrću je potvrdio. U se-mitskom govoru tijelo je oznaka cjelovite osobe, a krv je znak njezina života. Žrtvujući svoje tijelo i krv Isus je dao cijeloga sebe, cijeli svoj život, u naumu da »pozvani zadobiju obe-ćanu vječnu baštinu«.

Žrtva, krv, tijelo! Riječi su to koje podsjećaju na tragediju. Obično označa-vaju nasilje i bol. No, s dru-ge strane, one mogu biti i znak ljubavi, međusobne povezanosti i života. Krvne i tjelesne veze čine obiteljsko

zajedništvo. Žrtva i prolijevanje krvi za neko-ga simbol suneizmjerne ljubavi. Darovati krv ili dio svoga tijela omogućuje spašavanje živo-ta drugoj osobi. Stoga govor o Kristovu tijelu i krvi nije prije svega govor o patnji, nasilju i boli koju je podnio za nas, nego o njegovoj spremnosti da nas uvede u obitelj djece Božje, o beskrajnoj ljubavi prema nama i daru punine života.

Jedinstvo CrkveU čitanju iz Knjige Izlaska navodi se kako je krvlju žrtvovanih životinja sklopljen Savez između Boga i njegova naroda. Taj je Savez ujedno bio znak jedinstva izabranoga naroda. Umirući, Isus je u krvi utemeljio novi Savez i ustanovio novi Božji narod. Njegova krv je »krv Saveza koja se za mnoge prolijeva«. Budući da su Isusovo tijelo i krv, koje je prikazao »za vas i za sve ljude«, identični euharistijskoj hrani, u euharistijskome činu pod vidljivim prilika-ma kruha i vina polazište je i središte Crkve, a njihovo blagovanje čuva i stvara njezino je-dinstvo. Pogrešno bi bilo vjerovati da samo pojedinac po euharistiji prima individualno udioništvo na životu Isusa Krista i milost za ostvarenje toga udioništva. Naprotiv, u euha-ristiji spasenjska volja Božja postaje vidljivom

odje

ci r

iječi

Svetkovina Tijelova

34živo vrelo 35

i prisutnom svim ljudima tako što se po njoj oblikuje i stvara vidljivo zajedništvo Crkve.

Isus Krist nam se daje u jednostavnosti hrane i pića, kao što je i došao među nas u jed-nostavnosti naše ljudske egzistencije. Dati ne-komu kruh u ruke znači osposobiti ga za život ili ga vratiti na stranu života. Pružajući učeni-cima kruh na Posljednjoj večeri, opisanoj u da-našnjem evanđelju, Isus ih je osposobio da ne klonu u događajima koji će se uskoro dogoditi i dao im snagu za život i naviještanje nakon nje-gova uzašašća na nebo. Znakovito je da samo Judi zasebno pruža komad kruha, pokušavaju-ći ga tako s puta smrti vratiti na stranu života. Vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost u euhari-stiji mi potvrđujemo također jednostavnom riječju: »Amen.« Tako ispovijedamo da je u hostiji sami Krist koji se s nama sjedinjuje i od nas brojnih čini jedno Tijelo, zajednicu Crkve, obitelj djece Božje. Ta činjenica ima za poslje-dicu da se osjećamo dijelom njegova Tijela te da smo povezani sa svakim drugim djelom to-ga istoga Tijela. Ni prema jednome ne možemo biti indiferentni. Pozvani smo snažiti ga, ob-navljati, podupirati kada je slabo i ozdravljati kada je bolesno, a pričest nas za to osposoblju-je i uvijek vraća na stranu života.

Obećanje vjernosti Savezu Izl 24, 3-8Mojsije prenosi narodu »riječi Gospodnje i sve odredbe«, gdje se pod pojmom »riječi« misli na Deset zapovijedi (usp. Izl 20, 1-17), a pod pojmom »odredbe« ostatak propisa, o kojima Bog kaže: »Ovo su propisi koje treba da im izložiš« (Izl 21, 1). Nakon toga upoznati smo s reakcijom naroda: »Sve riječi što ih Gospodin reče, vršit će-mo« (Izl 24, 3). Upravo »vršenje riječi i propisa« ostaje konstanta kroz cijeli Stari zavjet. Mojsije zahvaća krv žrtava te njome polijeva žrtvenik. Narod potom prihvaća sve što je čuo iz Knjige saveza ri-ječima: »Sve što je Gospodin rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo«. Nakon takvog svjedočanstva naroda, Mojsije krvlju koju je izlio na žrtvenik sada škropi i narod. Ovo krvno zajedništvo žrtvenika i naroda znak je zajedništva naroda s Bogom, što predstavlja savez kojemu je Mojsije posrednik. Stoga on i izgovara: »Ovo je krv Save-za koji Gospodin sada s vama sklapa«.

Darko Tepert

odje

ci r

iječi

Zrnje…

Predokus buduće slaveBirajući ozračje gozbe za utemeljenje euhari-stije Isus je naznačio da je njezin konačni cilj sve one koji ju slave dovesti do vječne radosti, a već ovdje na zemlji biti im njezin predokus. Stoga, dajući učenicima kruh i vino, Isus na-javljuje nove prilike koje će biti u »kraljevstvu Božjemu«. Taj put od zemlje do neba znako-vito je oslikan u samom euharistijskom činu. Tijekom misnoga slavlja svećenik tri puta u ruke prima prilike kruha i vina. Ponajprije kod priprave darova, kada po njima Bogu pri-nosi »plod zemlje, trsa i rada ruku čovječjih«. U njima su sabrana sva ljudska nastojanja, že-lje, trud, strepnje i patnje, teškoće i radosti. Po njima čovjek Bogu prinosi svoj život, uz molbu da ga blagoslovi kako bi njegov zemaljski trud posto »kruhom života« i »pićem duhovnim« te ga doveo do nebeske slave. Drugi put je to za vrijeme pretvorbe. Kruh i vino postaju istinsko tijelo i krv Kristova. Bog odgovara na čovjekov prinos i potpuno mu se daru-je. Napokon, u pričesti se čovjek ujedinjuje s Bogom. Prima tijelo i krv Uskrsloga Krista i s njim se povezuje već na zemlji – dok je na pu-tu prema »budućim dobrima«.

Slavko Slišković

Kršćanska je egzistencija pozvana na »euharistijsku dosljednost«. Bogu ugodno bogoslužje nije nikada bez posljedica za naše živote i za naše poslanje u svijetu. Kao što euharistija anticipira vrhunac Isusova poslanja, tako i naša slavlja zahvaćaju svu zbilju života, čineći ju mjestom očitovanja Božje sebedarne ljuba-vi. Euharistija je sakrament lju bavi i zajedništva. Zajednica nije tek pretpostavka slavlja euharistije, nego i »prilika« Kristove prisutnosti – za nas i za svijet.

OTAJSTVO I ZBILJA

36

Prvo čitanje Post 3, 9-15Čitanje Knjige Postanka Pošto je Adam jeo s drveta, zovne ga Gospo-din, Bog: »Gdje si?«, reče mu. On odgovori: »Čuo sam tvoj glas u vrtu; pobojah se jer sam gol pa se sakrili.« Nato mu reče: »Tko ti otkri da si gol? Da nisi jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?« Čovjek odgovori: »Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.« Gospodin, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena. Nato Gospodin, Bog, reče zmiji: »Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi poljskom! Po trbuhu svome puzat ćeš i prašinu jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 130, 1-8Pripjev: U Gospodina je milosrđe

i obilno je u njega otkupljenje.Iz dubine vapijem tebi, Gospodine:Gospodine, usliši glas moj!Neka pazi uho tvojena glas moga vapaja!

Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati?Al u tebe je praštanjeda bismo ti služili.

U Gospodina ja se uzdam, duša se moja u njegovu uzda riječ.Duša moja čeka Gospodina više no zoru straža noćna.

Drugo čitanje 2 Kor 4, 13 – 5,1Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima Braćo: Budući da imamo isti duh vjere kao što je pisano: Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato i besjedimo. Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti. A sve je to za vas: da milost – umno-žena – zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu. Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izva-nji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. Ta ova malenkost naše časovite ne-volje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog, nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a ne-vidljivo – vječno. Znamo doista: ako se razru-ši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima. Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 12, 31b-32Sada će knez ovoga svijeta biti izbačen, govori Gospodin. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.

Ulazna pjesmaGospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim? Protivnici moji i dušmani posrću i padaju.

Ps 27, 1-2

Zborna molitvaBože, sve što je dobro od tebe dolazi. Udijeli nam dar svoga Duha, da mislimo što je pravo i to u djelo provedemo. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine,usavrši naše služenje,da ovaj prinos budetebe dostojan a namauveća ljubav. Po Kristu.

Deseta nedjelja kroz godinu

7. lipnja 2015.

Ulazna: Gospodin mi je svjetlosti spasenje (ŽV 5/2012)

ili: 167.1 O Stvoritelju ljudiOtpj. ps.: U Gospodina je milosrđe

(ŽV 2/2005) Prinosna: XVI Nosimo darePričesna: 189-190 O Oče skrajnje blagostiZavršna: 167.5 O Stvoritelju ljudi

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

36živo vrelo 37

Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.

Foto: Shutterstock.

Popričesna molitvaGospodine, po ljekovitim otajstvima koja smo primili daj da ozdravimo od svoje zloće i hodimo putempravednosti. Po Kristu.

Evanđelje Mk 3, 20-35Sotoni je došao kraj.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku U ono vrijeme: Dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!« I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: »Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.« A on ih dozva pa im u prispodobama govo-raše: »Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdije-li, ona ne može opstati. Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplije niti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti! Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječ-noga.« Jer govorahu: »Duha nečistoga ima.« I dođu majka njegova i braća njegova. Osta-nu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu: »Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!« On im odgovori: »Tko je majka moja i braća moja?« I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: »Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.« Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaBog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu.

1Iv 4, 16

Bogu, pobjedniku grijeha i svakoga zla,s pouzdanjem iznesimo svoje molitve: 1. Prati, Gospodine, svoju Crkvu na putu

kroz svijet: daj da vjernošću tvojoj riječi i svjedočanstvom života donosi ljudima svjetlo koje razbija tamu zablude i grijeha, molimo te.

2. U svojoj mudrosti čuvaj, Gospodine, papu našega Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve:pomozi im da svojim služenjempromiču ljepotu zajedništvau tvojoj Crkvi, molimo te.

3. Budi bliz, Gospodine, svima koji trpe,a sve koji se nalaze u tami grijehaobasjaj svjetlom svoga spasenja,molimo te.

4. Čuvaj u nama, Gospodine, dar vjere; otkloni iz našega srca sve što ranjava ljepotu zajedništva s Kristomte budemo dostojni zvati se njegovom braćom i sestrama, molimo te.

5. Primi, Gospodine, u nebesko blaženstvo sve naše pokojne, molimo te.

Svemogući Bože, izvore zemaljskogai nebeskoga života, usliši nam molitvei naš zemaljski hod upravi na put vječnosti. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

OTAJSTVO I ZBILJA

38

‘Izvan sebe’ kao nesebičnostKada njegova rodbina kaže: »Izvan sebe je!«, trebali bi zapravo reći: »Izvan nas je!«, izvan naših modela, izvan naših predviđanja, izvan naših neplodnih uravnoteženosti. U opasnosti smo voljeti ljude na način na koji to čini Isuso-va rodbina po krvi, ne po slušanju njegove rije-či. Nije nam strano druge pokušati smjestiti u svijet svojih kriterija. Pronalazimo izgovor da se brinemo za drugoga, toliko puta ne primje-ćujući da zapravo odlučujemo umjesto drugih, da zaokupljamo mjesto koje nam ne pripada. Da bi se nekomu pokazala ljubav, potrebno je žrtvovati se, a žrtvovati se znači ne toliko dru-gomu dati svoj prostor, već prihvatiti drugoga koji je »izvan nas«, izvan naših planova, ambi-cija i interesa.

Pismoznanci koji dolaze iz Jeruzalema zabrinuti su zbog glasa koji se širi oko Isusa. On je ‘izvan pravovjerja’. Međutim, na njego-voj su strani čudesni znakovi. Jedino što im preostaje kao zaključak i napadaj jest: ima đavla, opsjednut je. Isus im odgovara neizrav-no. Zapravo, osvrće se na njihovu nelogičnost. Kraljevstvo zla dolazi u krizu ne zato što bi u sebi bilo razdijeljeno, već zbog jačega, koji je sposoban nadvladati zlo. Kristova ljubav bez interesa, koja ga odvodi na križ, koja razapinje zlo i egoizam, krši okove đavla.

»Đavla ima.« Donose se sveti spisi, stavlja se pred ljude kodificirana mudrost te sve ono čega nema u tim zapisima postaje predmetom optužbe; sve ono što ne pripada već viđenomu, doživljenomu i zapisanomu prijeti sigurnosti i promatra se kao nezakonito. Sve što prijeti uhodanomu tijeku lako se pripiše neprijatelju i neprijateljstvu.

‘Izvan sebe’ kao vršenje Božje voljeMožda i ne čudi ovakva reakcija ako se svemu nadoda čudno Kristovo pitanje: »Tko je moja majka i braća moja?« Krist se uzdiže na drugu razinu, tamo gdje ne postoje pravâ na temelju zemaljskih veza, pa čak niti na temelju najdu-

U evanđeoskome navještaju nalazimo dva načina neprihvaćanja, dva vidika odbijanja, dvije suprotnosti u odnosu

na Isusa: onaj na koji to čini Isusova rodbina i onaj na koji to čine pismoznanci. Prvi sude prema obrascima uobičajenih ponašanja, u matrici onoga što je prihvaćeno kao redovito, a tu, čini se, Isus ne ulazi sa svojim riječima i djelima. Stoga rodbina, oni koji su mu najbliži, zaključuju: »Izvan sebe je!« Druga ga skupi-na – oni koji predstavljaju ‘teološki autoritet’ – optužuje sofisticiranije, odnosno s teološkim predznakom: »Belzebula ima, poglavicu đa-volskoga!« Dakle: ili je lud ili opsjednut. Što osjećamo kada smo i sami, kao kršćani, stav-ljeni pred takve stavove? Trebamo li se tomu

čuditi ili ljutiti? Trebamo li reći da Isus ipak nije izvan sebe?

‘Biti izvan’ Isusu nije strano. Nije li čitav njegov život, od trenutka kada je ušao u naš svijet, ujedno i izvan redovito ga? Ni on ni njegovo kra ljevstvo nisu od ovoga svijeta. Isus se rađa izvan svoga grada, čak i izvan kuće, izvan redovitoga ljud-skoga boravišta; dopušta da ga pronađu mudraci koji su u njegovu zemlju došli izvana; sâm Isus mora bježati izvan svoje zemlje; čak i umire izvan grada, izvan gradskih zi-dina na kalvarijskome br-

du. U trenutku kada je netko siguran da će ga naći u njegovu grobu, tamo gdje su ga stavili, on je već ‘izvan’. Čini se da je lakše reći gdje ga ne pronalazimo, negoli gdje ga nalazimo. Sva-kako ga ne nalazimo u očekivanim okvirima, a najmanje tamo gdje bi ga čovjek htio zadržati. Bog iznenađuje i svojom prisutnošću i svojom neprisutnošću.

Biti izvan

odje

ci r

iječi

Deseta nedjelja kroz godinu

Curt Ehrardt, oko 1920.

38živo vrelo 39

bljih odnosa koji se izriču u rodbinstvu. Prava su tek mogućnosti prihvaćanja. Svi možemo postati najbliži članovi Kristove obitelji, ute-meljene na otkupiteljskomu darivanju iz lju-bavi koja nadilazi vrijeme i prostor.

To Isusovo pitanje ne vrijeđa Marijino bogo-majčinstvo, već upozorava da rodbinstvo u krš-ćanstvu nije običan događaj za matice, registre, statistike. Riječ je o putu. Više negoli polazište, događaj prihvaćanja Krista je dolazište. Ta se nova obitelj prepoznaje: »Evo moje majke!« Ta je nova obitelj vidljiva po nečemu drugom, a ne po nasljedstvu. Kršćanstvo progovara životom, vezanošću uz Kristovu riječ.

Glagol koji je odlučujući u prepoznavanju kršćanstva i pripadnosti Kristu je činiti, vrši-ti (Božju volju). U takvoj je Isusovoj obitelji teško biti na mjestu; teško je ne izići iz okvira. Štoviše, zahtijeva se da kršćanin izađe izvan sebe, izvan svoje sebičnosti, izvan pravila igre u društvenim zbivanjima u kojima čovjek, htio to ili ne, mora biti omeđen da bi se uspio odr-žati. Ta omeđenja gospodarskih i socijalnih zahtjevâ ili jednostavno život u kojemu se na-lazimo, toliko je puta izvan kršćanske odušev-ljenosti i čovjekoljublja da se može slobodno reći da je i izvan okvira ljubavi.

Kršćanin se ne treba iznenaditi ako će bi-ti optužen da je izvan sebe, da nije navezan na ono na što su navezani ljudi iz današnjega evanđelja. Kršćani koji su svoje kršćanstvo za-ustavili na nejasnim obrisima podataka u kr-snome listu, koji ne žele prihvatiti da kršćanski identitet traži prepoznavanje i da je za to pre-poznavanje potreban glagol ‘činiti’, ti će kršćani tražiti prava na Isusa, neku vrstu monopola, ali ne će uspjeti dosegnuti puni smisao kršćansko-ga rodbinstva.

Kršćanin koji je »izvan sebe« uspijeva po-maknuti okvire, uspijeva dosegnuti željenu nutarnjost o kojoj govori sveti Pavao: »Ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja.« (2Kor 4, 16) To je mjera koja uvodi u novu domovinu vječnosti. Bog nas želi vratiti u okvire raja, u onaj prostor izvan koje-ga smo se našli u trenutku neposluha, onda ka-da smo postavili svoje kriterije koji ne poštuju razliku Boga i čovjeka.

Molimo Boga da budemo kršćanski izvan sebe, jer je to jedini put iskrenoga sebedarja ko-je čovjeka vraća čovjeku i daje mu nove okvire u kojima će znati odgovoriti na Božja pitanja: »Čovječe, gdje si?« i: »Što si učinio?« – vršeći Božju volju.

Ivan Šaško

uz Prvo čitanje:Stvorenje – izvor zla i grijeha Post 3, 9-15Nakon što su muškarac i žena jeli od ploda sa stabla spoznaje do-bra i zla, Bog ne napušta čovjeka, nego s njime ulazi u dijalog iz kojega proizlazi da je ‘zmija’ prvi uzročnik zla (Post 3, 13). Tek će u kasnijoj predaji ova zmija biti poistovjećena sa Sotonom. Ovdje je jasno da je riječ o jednome od stvorenja, jer je ubrojena među živo-tinje (3, 1.14). Time je najprije naglašeno da Bog, koji je sve stvorio dobrim, nije uzročnik zla u svijetu, ali i da uzročnik zla nije neki drugi, zli bog, nego stvorenje. To je stvorenje ipak različito od živo-tinja, jer je zmija »lukavija od sve zvjeradi što je stvori Bog« (3, 1). U nastavku Bog se obraća najprije zmiji (3, 14-15), potom ženi (3, 16) i na koncu muškarcu (3, 17-19). I dok žena i muškarac moraju sno-siti posljedice svoje odluke, samo je zmija izravno prokleta (3, 14) i naviješteno joj je trajno neprijateljstvo s ljudskim rodom, koji će na koncu dovesti do njezina uništenja (3, 15).

Darko Tepert

Zrnje…

odje

ci r

iječi Isus ulazi u kuću. Po svoj prilici

u Petrovu kuću u Kafarnaumu. Premda je u kući, s njime je mnoštvo. Izvan kuće je nekolicina, oni koje prepoznahu kao njegovu »majku i braću«. Isus i s jednima i s drugima uspostavlja novi o d-nos. Ključna riječ koja uspostavlja novost odnosa jest: »Sotoni/neprijatelju je došao kraj.« I protivljenje jednih i ‘bliskost’ onih koji su »obitelj«, može unositi neprijateljstvo u novi odnos s Bogom. Vršenje Božje volje postaje »krvna veza« nove Božje obitelji koja sve povezuje u jedno.

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK Pisma čitatelja

živo vrelo40

Obnovljeni ustroj navještaja Božje ri-ječi u liturgiji Crkve vodio se, između ostaloga, brigom da se u svetim slavljima vjernicima po-nudi »obilnije, raznovrsnije i prikladnije čitanje Svetoga pisma« (abundantior, varior et aptior; SC 34,1). Raznovrsnost i veća zastupljenost sve-topisamskih odlomaka ostvarena je stvaranjem dvogodišnjega niza svagdanjih čitanja. Taj se niz bez valjana razloga ne bi smio prekidati, tim više što se čitanja u svagdane naviještaju »susljed-no« (lectio continua): tematske cjeline iz sveto-pisamskih knjiga naviještaju se susljedno ili po-lususljedno, dakle u nastavcima, kroz određeni broj dana ili tjedana u liturgijskoj godini. Time se vjernicima, osobito onima koji svakodnevno sudjeluju u slavlju euharistije, omogućuje lakše praćenje i razumijevanje naviještenih odloma-ka, s ciljem da Riječ naviještena u liturgiji bude vjernicima »kruh svagdašnji«.

Svagdanji niz čitanja prekida se slavlje-njem svetkovina, blagdana ili nekih drugih važnih slavlja u životu kršćanske zajednice. Slavlje spomendana svetaca, u načelu, ne pre-kida niz svagdanjih čitanja jer spomendani re-dovito nemaju vlastita čitanja. Stoga je temelj-no načelo da se na spomendane naviještaju čitanja iz svagdanjega niza. Štoviše, ako se taj niz iz nekog opravdanoga razloga prekine (pri-mjerice slavljem blagdana ili svetkovine), pa-stiri, imajući pred očima raspored čitanja cije-loga tjedna, vodit će brigu da se »propušteni« odlomak navijesti spajanjem u jedno čitanje s odlomkom prethodnoga ili sljedećega danom, ukoliko ga se smatra važnim za cjelovitost mi-sli i jasnoću razumijevanja naviještene Božje riječi (usp. Ordo lectionum missae, 82).

U Lekcionaru svetačkih slavlja za spomen-dane su naznačena »moguća čitanja« iz Za-

Misna čitanja na spomendane

jedničkih slavlja svetaca ukoliko za to postoji opravdan razlog ili razborit pastoralni zahtjev. Tim se naznakama samo htjelo pomoći u stva-ranju mogućega izbora, kada se s razlogom želi svetopisamskim čitanjima rasvijetliti lik sveca ili neku osobitost njegova života (usp. Ordo lectionum missae, 83).

Za neke spomendane svetaca u Lekciona-ru su, ipak, donesena vlastita čitanja. Riječ je, poglavito, o spomendanima svetaca koji su bili dionici nekih spasenjskih događaja ili života Prve Crkve, a zapisani su u novozavjetnim spi-sima. Stoga priliči na dane njihova spomena navijestiti upravo te odlomke. To su sljedeći spomendani: sv. Timotej i Tito (26. siječnja); sv. Josip Radnik, ukoliko se slavi (1. svibnja); sv. Barnaba, apostol (11. lipnja); sv. Marija Magdalena (22. srpnja); sv. Marta (29. srp-nja); Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja (29. ko-lovoza); Bl. Dj. Marija žalosna (15. rujna); sv. Anđeli Čuvari (2. listopada).Iznesena načela treba slijediti također u pri-ređivanju godišnjih liturgijskih »direktorija« pojedinih mjesnih Crkava ili redovničkih zajed-nica. Potrebno je, naime, paziti da se slavlja spo-mendana ne pretvaraju u slavlja višega stupnja (blagdanska), osobito ako ona nemaju posebne važnosti za vjernički život okupljene zajednice. Slaveći misu s narodom svećenik treba »gleda-ti na duhovno dobro vjernika, a ne im nametati svoje naklonosti«; zato će naročito paziti »da se ne bi češće i bez dostatnoga razloga izostavljalo čitanja što su u svagdanjemu lekcionaru nazna-čena za te dane« (Ordo lectionum missae, 83). Zajednica, izručena svagdanjemu vodstvu Bož-je riječi kroz liturgijsku godinu, ponire u Božje otajstvo i postaje sudionicom njegova otkupitelj-skoga djela koje se ostvaruje u svijetu..

Zamjećujem da se u slavljima spomendanâ svetaca òdabiru misnih čitanja pristupa neujednačenim kriterijima; katkada se uzimaju čitanja iz Zajedničkoga slavlja sveta-ca, a katkada ona iz svagdanjega niza. Postoje li zadana načela za »odabir« čitanja na spomendane svetaca?

s. Katarina R.

Mape za liturgijska slavlja

Namijenjene svećenicimai drugim liturgijskim služiteljima.

A4 – bijela, plava i crvena • A5 – crvena

Mape su izrađene od visoko kvalitetnoga skinplastai podstavljene spužvom sa satenskom razdjelnom trakom

u boji mape. Boje su usklađene s bojama liturgijskih slavlja. Za veće količine odobravamo popust!

NARUDŽBE

e-mail: narudzbe@hilp.hrtel: +385 (0)1 5635 050 faks: +385 (0)1 5635 051

više

na

ww

w.h

ilp.h

r

3500

5500

5500

4500

Preporučujemo i naša ostala izdanja:

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: pretplata@hilp.hr • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR8823400091110174994

Foto: Marc Chagall