ANĐEO MIRA

Svi čeznemo za mirom. Ali često ne nalazimo puta koji vodi do mira. Tu trebamo anđela mira koji će nas uvesti u tajnu mira, koji će nas nemirne ljude umiriti i darovati nam nutarnji kao i vanjski mir. Mir nije jednostavno ostvariv, nego je uvijek dar s kojim čovjek mora odgovorno postupati. Kad nas prati anđeo mira i našemu životu daruje zadovoljstvo i pomirenje, tada i sami moramo postati anđeli mira za druge. Isus naziva blaženima mirotvorce koji su postali anđeli mira u ovome svijetu.

Kad razmišljamo o tajni mira, tada ima smisla propitati jezik. U hebrejskomu se govori o šalom. Kad se pozdravlja, poželi se drugomu šalom. Šalom izriče sve što čovjek treba za život: mir, puninu života, zdravlje, sreću, zadovoljstvo. Grci prevode hebrejsku riječ šalom s eirene. To znači blagostanje, ali i mir, mir duše. Mir je za Grke stanje spokoja. Nema svađe. U takvu stanju mira i spokoja može čovjek graditi osiguranu egzistenciju i doći do blagostanja. Eirene je povezana i sa skladom. Sve skupa je skladno i sve pristaje zajedno. Ako je sve za čovjeka u skladu, tada može skladno živjeti u suglasnosti sa svojim srcem, ali i u skladu sa svojom braćom i sestrama. Tada nastaje sklad srdaca i skladno suzvučje vanjskih odnosa.

Latinska riječ za mir pax dolazi od pacisci, a znači: voditi rasprave, zaključiti sporazum, sklopiti ugovor. Mir za Rimljane nastaje dok zajedno razgovaraju i usuglašuju zajednička pravila. U savezu koji se sklapa, obvezuju se oba partnera da će se držati zajedničkih dogovora. Ovdje je istaknut važan vidik mira. Mora se međusobno razgovarati da bi nastao mir. Tko potisne svoje osjećaje, može doduše držati vanjski mir; ali njegove će se potisnute agresije kad-tad javiti i ugroziti nutarnji mir. Neizrečeni osjećaji blokiraju nas i međusobno dijele. Mir za Rimljane nikada nije bio idealno stanje koje je jednostavno tu. To se stanje moralo postići sjedinjujući se zajednički na istim principima. Miru je dakle potreban rad i napor. I potrebna mu je jasnoća. Mir nastaje jedino ako jedan drugoga sluša, ako ga čuje i ako u zajedničkome slušanju nastane kompromis s kojim svi mogu dobro živjeti. Nikada nema idealna mira, nego uvijek samo relativan mir koji nastaje između dva čovjeka ili dvije skupine.

Mir (njem. Frieden) povezan je s riječju slobodan (njem. frei). Slobodan se izvodi iz indogermanskoga korijena: štititi, poštedjeti, rado imati, voljeti. Slobodne su one osobe koje se voli i stoga štiti. To su prijatelji oko kojih se postavlja zaštitni bedem, koje se ograđuje. Mir je zaštićeno područje na kojemu se zadržavaju slobodni ljudi i prijateljski susreću jedni druge. Ali mir je povezan i s prijateljstvom i ljubavlju. Germani su imali svoja vlastita iskustva s mirom. Oni su štitili svoje prijatelje braneći jedan prostor u koji ne može prodrijeti nijedan neprijatelj. Ogradili su ga, postavili oko njega ogradu. Ondje su mogli mimo skupa živjeti i jedni druge voljeti. Ni za Germane mir nije jednostavno tu. Mora ga.se zaštititi. Mora se za njega zauzeti. Mora ga se braniti.

Ne postoji samo mir među ljudima, nego i nutarnji mir, mir duše. Ovdje se radi o tome da zaštitimo nutarnji prostor naše duše i ne pustimo da neprijatelji naše duše u njega prodru. Za prve monahe bijaše najvažnija zadaća izboriti nutarnji mir. To se događalo na dva načina: jednom, štiteći prostor duše od provalnika, od strastvenih misli koje hoće zaposjesti čovjeka. Drugi se put sastojao u tome da se strasti doduše pripustilo, ali se s njima pregovaralo i razgovaralo. Htjelo se istražiti njihove namjere i iskoristiti snagu koja se u njima nalazila. Na ovaj su način od neprijatelja nastajali prijatelji. Strasti su služile duši i njezinu nutarnjemu miru. One su ih štitile, umjesto da se protiv njih bore. Monasi su upoznali strasti i sprijateljili se s njima. Na ovaj su način mogli živjeti bez straha. I bili su slobodni od mehanizama projekcija preko kojih nastaju tolika neprijateljstva. Jer su poznavali strasti u svome srcu, nisu ih više projicirali na druge. Tko ne poznaje sama sebe, otkriva svoje nesvjesne emocije i

1

potrebe u drugima i ondje se bori protiv njih. Tako nastaje neprijateljstvo i mržnja. Samo onaj tko živi sa sobom u miru, može stvarati mir i prema van. Tko sama sebe mrzi, širi mržnju i oko sebe. A tko je u sebi podijeljen, dijeli i ljude oko sebe.

Biblija zna da čovjek po sebi nije sposoban za mir sa sobom, sa stvorenjem i s ljudima. Stoga se sam Bog mora umiješati. On šalje svoga Sina, Isusa Krista, velikoga Mironosca. Luka, grčki evanđelist, naviješta Isusa kao onoga koji, drukčije od Augusta cara mira, donosi mir čitavu svijetu, bez oružja, jedino svojom ljubavlju. Kad se rodio, anđeli su navijestili svijetu mir na zemlji. Anđeli su nam otvorili oči za mir koji mi sami ne uspijevamo stvoriti. Ali anđeli nisu samo navjestitelji mira, nego nam i donose mir. Umjetnost je na mostovima i trgovima često prikazivala anđele mira. Da štite grad ili zemlju i osiguraju im mir. Ali anđeo mira odgovoran je ne samo za zemlju, nego se brine i za tvoj nutarnji mir. Želi te sačuvati od toga da sklapaš lažan mir, jeftin kompromis. Anđeo mira ti hoće otvoriti oči za to da je mir moguć jedino ondje gdje svi sudionici dolaze primjereno do riječi i gdje se poštuju njihove potrebe. Mir koji traje, mora voditi računa o istini. On ne poznaje ni pobjednike ni pobijeđene. Anđeo mira hoće da budeš u skladu sa sobom. I on hoće stvoriti mir za sve ljude, mir koji ujedno znači sklad, blagozvučje, dobro osjećanje, zadovoljstvo, slobodu, ljubav i sreću.

Želim ti da vjeruješ anđelu mira, da se dadneš od njega pozvati i razgovarati s neprijateljima svoje duše, razgovarati sa strancima i nepoznatim ljudima oko sebe, da bi mogao zaključiti sporazum koji traje. Samo tako može nastati mir, prostor ljubavi i slobode, u kojemu nastaju blagostanje i dobro osjećanje, u kojemu si u skladu sa sobom i čitavim stvorenjem, u kojemu već odzvanja nešto od sklada raja u tvome svijetu.

ANĐEO SAMOODREĐENJA

Umjetnici su često prikazivali anđele kako pjevaju i sviraju na instrumentima. Sasvim su se pretvorili u glas. Usuglasili su se pjevajući zajedno hvalospjev Bogu. Svaki čovjek ima svoga anđela. A s anđelom ima i sebi prirođeni glas. Anđeo samoodređenja hoće nas najprije poučiti da svatko ima svoj glas. U glasu se može čuti srce čovjeka. Glas nije moguće iskriviti. On otkriva što je u nama. Mnogi se svojim glasom žele prilagoditi drugima. Boje se pustiti svoj glas da zaori. Jer nije tako lijep. Svaki glas je jedinstven. I ako se odvažimo pustiti svoj glas da odjekne, on je uvijek lijep, jer u njemu odzvanja nešto Božjega, nešto što se u ovome svijetu može čuti samo po nama.

U ozdravljenju gluhoga mucavca (Mk 7,31-37) pokazuje Isus u čemu je tajna glasa. On pljuvačkom dodiruje jezik čovjeka koji je zanijemio. Pljuvačka je slika majčinske privrženosti. Kad se dijete povrijedi, majka premaže preko toga malo pljuvačke i tako pokaže djetetu da je sve opet u redu. U atmosferi straha zakaže mi glas. Strah mi stegne grlo i ja ne mogu govoriti. Samo ondje gdje se osjetim sasvim prihvaćenim, mogu pustiti svoj glas. Isus pogleda gore prema nebu. Time izražava da svaka riječ koja dolazi iz našega srca, otvara nebo nad nama. On upućuje na glas koji odzvanja s neba i nad svakim pojedinim čovjekom izgovara riječ bezuvjetne ljubavi: »Ti si moj ljubljeni sin. Ti si moja ljubljena kći. U tebi mi sva milina.« I Isus uzdahe. Otvara svoje srce za gluhoga mucavca da bi taj ušao u nj. Njegov uzdah upućuje na to da se u svome glasu uvijek otvaramo za drugoga. Omogućujemo mu da se složi s nama, da se usuglasi s našim glasom, da zajedno zapjevamo pohvalu Bogu.

Samoodređenje znači: podići vlastiti glas, imati pravo glasa, moći suodlučivati o vlastitoj sudbini, ali i o pitanjima koja nas se svih zajedno tiču. Htio bih sam određivati kako ću živjeti i što činiti. Određivati znači: glasom imenovati i utvrditi, urediti, zapovjediti. Sam uređujem svoj život. Podižem svoj glas da se ne moram podređivati glasovima drugih. Imam pravo živjeti sam, umjesto da drugi izvana određuje moj život. Život koji mi je darovao Bog

2

smijem sam oblikovati i formirati. Ali uz glas ide uvijek i slušanje. Isus ne ozdravlja samo jezik gluhoga mucavca, nego i njegove uši da bi pravilno čuo. Tko ne može čuti, ne može oblikovati ni svoj glas niti ga »usuglašeno« podići. Ne mogu samovoljno određivati stvari. Moje određenje mora biti u skladu s mojom realnošću. O sebi mogu pravo određivati jedino ako slušam Božji glas, ako sam u skladu s jedinstvenom i neponovljivom slikom koju Bog ima o meni. Samo ako čujem tihe glasove koji odzvanjaju u mome srcu i u kojima mi govori sam Bog, moj život postaje »usuglašen«. Samo je tada u redu kako sebe sama određujem.

Želim ti da te anđeo samoodređenja ohrabri da podigneš svoj glas i povjeruješ svomu glasu i njegovu jedinstvenu zvuku. Tvoj anđeo koji te prati hoće u tebi postati glasom da bi se po tebi u ovomu svijetu začula riječ koju Bog može samo u tebi izreći. U višeglasnom zboru ovoga svijeta ne smije nedostajati tvoj glas. Inače bi svijet bio siromašniji. Inače ti mnogi glasovi ne bi tako skladno zvučali. Tvoj anđeo samoodređenja neka te, u svemu što činiš, prati da postaneš osjetljiv kad drugi o tebi određuju i čine da sve više utihne glas tvoga srca. I neka te uvijek iznova izazove da sam o sebi određuješ, da živiš svoj život kako ti ga je Bog namijenio. Anđeo neka stane uza te da sam odrediš što je za tebe u redu, da bi ti život postao »usuglašen«, da bi se uskladio s jedinstvenim Božjim glasom koji želi samo po tebi odjeknuti ovim svijetom.

ANĐEO OPUŠTANJA

Ljudi koji u javnosti imaju nešto reći, često su prenapeti. Na njihovu se licu opaža grčevit osmijeh. Lažno odražavaju nešto što ne odgovara njihovoj nutrini. Mnogi menadžeri u firmama ostavljaju dojam da im je luk neprestano napet. Uvijek su spremni na skok, reagirati na ideje konkurencije ili sami krenuti na novi put. I u duhovnome životu ima mnogo grčevitosti. Poneki ljudi meditiraju svaki dan i ispunjaju svoj duhovni program treninga. Ali leđa su im tvrda kao daska. Mišići su im napregnuti. Na njima se vidi da ih molitva ne vodi u slobodu i povjerenje, nego da mole jedino zato da se osiguraju pred Bogom. Grče sve mišiće iz straha da bi zaista mogli susresti Boga i naći se izvan sebe.

Možda i sam to poznaješ, kako napet ideš na sjednicu. Plašiš se da bi na stol došle neugodne teme ili da bi moglo biti svađe. Grčiš se da se naoružaš protiv neprijateljskih napada. Ili napinješ svoj luk da odapneš svoje vlastite strijele na protivnika. U svakome slučaju usredotočen si na drugoga, na probleme, na sukobe, na argumente drugih. Nisi pri sebi. Anđeo opuštanja želi te pozvati na to da popustiš napetost svoga luka. Ne moraš se boriti. Ne moraš se braniti niti opravdavati. Idi jednostavno na sjednicu, pun povjerenja da će uza te biti anđeo opuštanja. On će ti u pravome trenutku dati ideju koju trebaš i oboružati te snagom kojom ćeš se moći boriti za neku stvar. Ali ne moraš se čitavo vrijeme napinjati i takotrošiti uzalud svoju snagu. Jer ako su ti mišići neprestano napeti, istrošit' će se.

Anđeo opuštanja, uzet će ti s pleća teret koji ponekad osjećaš kad se nalaziš pred teškim susretom ili konfliktnim razgovorom. Ako u razgovor ulaziš napet, teško će se nešto dati riješiti. Usredotočen si na drugoga, na to što on misli ili izmišlja. Ali ako drugoga susretneš opušteno, i razgovor je odmah opušteniji. I problemi se odmah daju lakše riješiti. Pitaš se zašto si sebi zadavao toliko briga. Opušten zračiš bolje. Puno toga ti ide lakše od ruke.

Barok je uvijek prikazivao anđele opuštenima i zadovoljnima. Zrače radosnom osjećajnošću i djeluju slobodni od svakoga nutarnjega pritiska da sve moraju pred Bogom učiniti ispravno. Poznajem ljude koji su i u svome duhovnom životu uvijek pod pritiskom da moraju udovoljiti Bogu i da pred njim ne smiju pogriješiti. Ova usredotočenost na mogućnost vlastita krivog ponašanja čini ih napetima. Anđeli u baroknim crkvama pokazuju ti jedan drugi način življenja pred Bogom. Smiješ biti onakav kakav si. Ne trebaš naborati svoje čelo

3

razmišljanjima činiš li sve ispravno. Trebaš se, naprotiv, igrati pred Bogom. Anđeo opuštanja daje ti pouzdanja de si pred Bogom ispravan. A budući da si ti ispravan, ne trebaš sve ispravno činiti. Barokni anđeli igraju se spontano. Jednostavno čine što ih zabavlja. Dišu slobodu. Odražavaju otkupljenost. Anđeo opuštanja te poziva da ostaviš svoje ozbiljno lice, da opustiš svoje napete mišiće, napustiš sebe i jednostavno vjeruješ onomu što je u tebi, da opušteno izraziš ono što osjećaš. Tada ćeš možda doživjeti istu slobodu, istu radost života kao opušteni anđeli u baroknim crkvama.

ANĐEO MUDROST

Kad za nekoga čovjeka kažemo da je mudar, to uvijek zvuči pomalo tajnovito. Mudar čovjek je upućen u duboke tajne. On sjaji ne zbog mnogo znanja, nego zato što ima osjećaj za ono što je pravo. Prozire. Poznaje krajnje prauzroke života. Zna za dublju povezanost svega bitka. Ima uvid u tajnu Boga i čovjeka. Mudrost je svakako povezana sa znanjem. Znati (njem. wissen) dolazi od gledati (njem. sehen), slično kao što su i Grci znanje dovodili u vezu s gledanjem. Mudrac je vidio kako je s čovjekom. On vidi dublje. Vidi stvarnost, biće, pravi lik svega bitka. Mudrost se može - kažu Grci - naučiti. Ali ona je i Božji dar. Mitovi pripovijedaju o tome da je mudrost u početku bila u posjedu bogova. Atena i Apolon držani su prije svega bogovima mudrosti. Muze su posredovale mudrost pjesnicima. Filozofski smjer sofista zahtijeva mudrost za sebe. Mudrost shvaća kao spretno govorenje. Sofisti su preteče danas nadaleko raširena stava koji znanje shvaća kao posjed. Mogu raspolagati onime što znam. Znanje mogu opozvati. Ono je moć. Protiv toga protestira Sokrat. Za njega je prava mudrost znati da se ništa ne zna. Platon to izražava pozitivnije. Za njega se mudrost sastoji u tome da vidi prauzrok svih stvari, da upozna bit stvari. Mudrac prepoznaje sam bitak. A bitak je za Platona dobro i lijepo. Mudrac je upućen u dobro i lijepo. Mudrost Platonu znači moći ostaviti stvari, diviti se biću ali ne i posjedovati ga.

U latinskome mudrost je sapientia. A to dolazi od sapere - »kušati, okusiti«. Mudrac nije samo pogledao u prauzrok svijeta. On je i mnogo kušao. Stekao je iskustva. Ima okus za dobro, za ono što čovjeku koristi. I zna za okus zla koje čovjeka čini ogorčenim i nanosi mu štetu. Mudrac je onaj koji može okusiti sama sebe, koji je u suglasju sa samim sobom. Iskusio je i okusio uspone i padove ljudskoga bića. Sada zna što se krije u čovjeku. Ništa ljudsko više mu nije strano. Ali iako je mudrac pogledao u ponore ljudskoga bića, nije se predao sudbini. On je duboko u sebi sporazuman s ovim svijetom. Jer je upoznao temelj svijeta, Boga, Stvoritelja svega što postoji.

Biblija veliča mudrost divnim pjesmama. Stari zavjet poznaje vlastite Mudrosne knjige, kao što i sve religije navještaju nauk o mudrosti. Najdublja spoznaja židovskih mudraca sastoji se u rečenici: »Gospodnji strah početak je mudrosti a razboritost je spoznaja Presvetog« (Izr 9,10). Mudrac zna za Boga, za Božju uzvišenost i svetost. Zna razlikovati između Boga i čovjeka. Prigiba se pred tajnom Boga. Pušta da ga ona pogodi. Pavao je otkrio pravu mudrost u križu Isusa Krista. Isus je na križu stekao najdublje iskustvo svoga života da se smrt preobrazuje u novi život, da tama postaje svjetlost a napuštenost zajedništvo s božanskim Ocem. Već Evanđelja govore o Isusu kao Mudracu koji uvodi u tajnu Boga i čovjeka. Isus je na križu iskusio što je život i smrt. Tako križ naviješta drugačiju mudrost nego što je tajno znanje ezoterijskih krugova kakvo je bilo tada rašireno u Korintu i kakvo je i danas nadaleko rasprostranjeno.

Mudrost ne možemo postići s mnogo učenja. Za Pavla je Duh Božji taj koji uvodi u mudrost. Sam Bog nam šalje svoga Duha da bismo naučili mudrost. Za Grke su Apolon ili Atena ili muze bili ti koji su ljudima darivali mudrost. Za nas je to anđeo koga nam Bog šalje da nas nauči mudrost. Anđeo nam ne daje ništa za učenje napamet. On ne želi umnažati naše ukupno znanje. Anđeo mudrosti nas uči dajući dam da puno toga vidimo, otvarajući nam oči

4

za ono pravo, dajući nam gledati u prauzrok svijeta, onamo gdje je sve povezano, gdje se sve temelji u samome Bogu.

Zato ti želim da te prati anđeo mudrosti, da ti otvori oči da uz toliko toga što vidiš ne zalutaš i ne zapleteš se, nego shvatiš o čemu se zapravo radi. Anđeo mudrosti te neće sačuvati od pogrešaka. On odgaja pokušajima i zabludama, da ti razvije okus za ono što ti zaista čini dobro. A okus života ćeš upoznati jedino ako ga možeš razlikovati od okusa smrti. Želim ti anđela koji će ti dati da postaneš mudar, koji će dati da budeš sporazuman sa životom, koji će ti otvoriti oči za temelj svega što postoji, za Božju ljubav. Ondje, u Božjoj ljubavi, možeš prihvatiti svoj život sa svim njegovim protivštinama. Ondje je nevažno sve što inače prijeti da te rastrga. Ondje kušaš što znači život, ondje vidiš ono pravo, ondje znaš kako je sve povezano.

ANĐEO SAMOSPOZNAJE

Na hramu u Delfima stajala je riječ koja je obilježila svu zapadnu misao: Gnothi seauton što znači »Spoznaj sama sebe«. Početak svake grčke mudrosti sastoji se u samospoznaji. Grčka riječ gignoskein znači gledati. Trebam dakle sebe pravo gledati, gledati onako kakav jesam. Za to se moram osloboditi iluzija koje o sebi imam. Često stavljam naočale kojima vidim samo jako obojeno. Neki nose ružičaste naočale kojima previđaju sve negativno i u sebi vide samo ono zdravo i dobro. Drugi gledaju kroz crne naoča1e. Sve vide crno. Obezvrjeđuju sebe i smatraju se lošijima od svih. Naočale svakoga od nas su obojene našom životnom poviješću s njezinim povredama i ranama. Obojene su i našim željama i potrebama. U sebi vidimo samo ono što hoćemo vidjeti. Tu trebamo anđela samospoznaje koji će uvijek iznova očistiti stakla na našim naočalama da bismo jasno vidjeli što je zaista u nama i tko smo uistinu.

Spoznati (njem. erkennen) izvorno znači shvatiti, duhovno razumjeti, sjetiti se. Sebe spoznajem ako sebe shvaćam, ako uđem u sebe i otkrijem svoju najdublju jezgru. Spoznaja je povezana s time da budem u dodiru sa svojom nutrinom, da primijetim ne samo svoj vanjski oblik, nego i svoje nutarnje »ja«, ono što čini moju pravu bit. Ovo razumijevanje povezano je s duhom. Svoju bit ne mogu napipati rukama. Potreban je duh koji shvaća pravo »ja«, koji uranja u nj da ga obuhvati i razumije. Spoznati sama sebe znači uvijek iznova »sjetiti« se, poći u nutrinu, doći u dodir sa sobom, s izvornom Božjom slikom, o meni. Vlastito »ja« nije nešto što je nastalo mojom životnom poviješću. Ono je naprotiv nešto izvorno, neiskrivljena Božja slika o meni.

Postoji izreka »spoznati ženu«. Time prevodimo hebrejski izraz Biblije za spolni odnos. I ovdje postaje jasno da samospoznaja nije u velikome znanju o meni, nego u tome da postanem jedno sa samim sobom, da se stopim sa svojim pravim »ja« kao što se muškarac i žena stapaju jedno s drugim u spolnome činu i u njemu spoznaju svoju najdublju bit. Sebe mogu spoznati jedino onda kad sam spreman ući u svoje pravo »ja«. Ne mogu ga promatrati izvana. Moram prodrijeti u svoju jezgru, ondje boraviti, s njome doći u dodir.

Za monahe samospoznaja je bila preduvjet za spoznavanje Boga. Samospoznaja za njih znači promatrati misli i osjećaje, strasti i emocije, potrebe i želje koje se neprestano javljaju i dosta često nas određuju. Samo ako sebe ispravno gledam, moći ću spoznati druge. Bez iskrene samospoznaje ja ću sve, što kod sebe potisnem, projicirati na druge. Svoj ću potisnuti bijes vidjeti u drugome, umjesto da ga spoznam u sebi. Samospoznaja je bolna. Trga nam masku s lica. Daje nam gledati u ponore naše duše, čak i u područje nesvjesnoga. Razumljivo je da se mnogi ljudi plaše puta samospoznaje. On za njih u sebi krije previše opasnosti. Zato je potreban anđeo samospoznaje koji će nas ohrabriti da siđemo, u dubine svoje duše i u sebi zapazimo sve što se nudi našemu duhovnomu pogledu. Anđeo nas

5

oslobađa straha od tmina naše duše. Uzima nas za ruku i ide s nama. Pokazuje nam sve što je tu u našoj duši skriveno. Ali on to ne procjenjuje. Ujedno nam govori: »To si ti. Ali i smiješ biti takav. Stavi sve što vidiš na svjetlo i u Božju ljubav. Tada će se to preobraziti. Tvoja će ti samospoznaja oduzeti strah od tebe samoga. I učinit će te skromnim da možeš prihvatiti i ljude oko sebe, ne osuđujući ih. Mladi monah pitao je iskusna monaha zašto neprestano sudi o drugima. Starac odgovori: »Jer ne poznaješ sebe. Tko poznaje sebe, ne sudi o drugima.« Kao što mlad monah treba starca, tako ti trebaš anđela koji će te obzirno dovesti do samospoznaje. Tada nećeš osuđivati ni sebe, ni druge ljude.

ANĐEO ZABORAVA

»Zaboraviti« je višeznačna riječ. Kad je neki čovjek zaboravan pa zaboravi sve što mu je naređeno, tada nas to ljuti. Ne možemo se u njega pouzdati. Zaboravlja sve. Ponekad zaborav može biti i jedina mogućnost da se odupremo previsokim zahtjevima. Zaboravljamo jednostavno što pretpostavljeni ili bračni drug od mene hoće. Zaboraviti u ovome smislu znači: »izgubiti iz duhovnoga posjeda, ne moći nešto shvatiti«. Ali ako netko može zaboraviti uvrede koje smo mu nanijeli, tada smo zbog toga veseli. Tada imamo osjećaj da drugi nije zlopamtilo. S njime možemo uvijek iznova opet započeti. Staro ne opterećuje naš odnos. Ovo drugo značenje poznavao je već jezik srednjega vijeka. Tu se govorilo o »razveseliti«, a mislilo se zapravo: »zaboraviti, nadoknaditi štetu, naplatiti«. Kad zaboravim krivicu, mogu se odmoriti i veseliti. Zaboravljanje postaje dakle uzrokom odmora i radosti. Stari teret više ne pritišće. Možemo ga se osloboditi i zaboraviti ga. Zaboravljanje stvara veselost.

Anđeo zaborava sigurno nas ne želi. ohrabriti za to da zaboravimo imena svojih prijatelja ili da zaboravimo obveze koje smo preuzeli. Anđeo nas hoće, naprotiv, uvesti u zaborav koji vodi do veselosti i radosti. Anđeo nas želi uputiti na to da zaboravimo nepravdu koju su nam drugi nanijeli. Tko se uvijek iznova vraća na uvrede koje su mu nanijeli drugi, daje drugima mnogo moći. Pušta da i dalje bude određivan uvredama. Uvredljive riječi ranit će njegovu dušu, usidriti se u njegovoj duši i polako ju nagrizati. Tu je potreban anđeo zaborava koji će zaštititi dušu od takvih povreda. Zaboraviti znači napustiti nepravdu koju mi je drugi nanio. Ali napustiti mogu jedino ono što sam prihvatio, ono s čime sam se pomirio. Ne smijem zaboraviti prebrzo. Inače bi uvrede bile potisnute. Moram najprije pripustiti srdžbu. Ali zatim je važno pustiti da prošlo prođe i zakopati ga i zaboraviti. U ovome smislu zaborav je najviši oblik praštanja. Anđeo zaborava osposobljava me za to da pokopam prošlo i ostavim da miruje. Ali kako se anđeo sjećanja odnosi prema anđelu zaborava? Bore li se jedan protiv drugoga? Kad sam oprostio i zaboravio nepravdu, tada se mogu sjećati prošloga a da ne provale bijes ili gorčina. Sjećanje je slobodno od emotivnoga uzbuđivanja. Moja duša nije sjećanjem zaprljana, nego dovedena unutra, k svojoj najnutarnijoj jezgri.

Pravi cilj zaborava sastoji se u tome da zaboravim sama sebe. Velika je milost moći prihvatiti sama sebe. Poznajem ljude koji se neprestano vrte oko sebe. Kad su na godišnjemu odmoru, ne mogu se prepustiti ljepoti krajolika jer. se pitaju, jesu li izabrali pravi godišnji odmor, nisu li ondje kamo su inače htjeli, bolje vremenske prilike. Kad susretnu nekoga čovjeka, razmišljaju što taj o njima misli. Tako su blokirani i ne mogu ga pravo susresti. Kad mole, pitaju se što će im to donijeti. Pri svemu što čine, na njihovu putu stoji njihov ego. Drugi stoje pod prisilom da se neprestano moraju kontrolirati. Ne mogu se istinski radovati jer se boje da se neće ispravno ponašati, da bi drugi mogli nešto na njima kritizirati. Tako su zaključani svojom prisilom za kontroliranjem i zbog toga isključeni iz života. Zaboraviti sebe umijeće je stvarno biti nazočan, biti sasvim u trenutku, potpuno se prepustiti onomu što upravo jest. Samo ako sebe zaboravim, ja sam uistinu tu. Samo ako prestanem neprestano razmišljati i o sebi i svome djelovanju prema van, mogu se upustiti u susret i u razgovor. Tada mogu uživati u onome što tu među nama nastaje.

6

Želim ti anđela zaborava koji će te osloboditi tebe sama, koji će ti oduzeti potrebu da sve gledaš u odnosu na sebe, da se pri svemu moraš pitati što ti to koristi. Anđeo zaborava želi te uvesti u pravu slobodu, u slobodu od okova vlastitoga ega. Kad te anđeo nauči umijeće zaborava, osjetit ćeš koliko intenzivno opažaš sve oko sebe, kako odjednom postaješ sposoban uživati i kušati trenutak, kušati sam život, biti sasvim u kušanju i tako naslutiti bogatstvo bića. Anđeo zaborava dovest će tvoju dušu do njezina pravog određenja, da nadiđe samu sebe u Bogu, da zaboravi sebe i uroni u Boga.

ANĐEO HRABROSTI

Hrabrost spada u stožerne kreposti. Izvorno je to bila krepost vojnika. Ali filozofi su u njoj gledali stav koji treba svaki čovjek da bi mogao autentično živjeti svoj život. Hrabrost je ne samo neustrašivost pred opasnostima i ne samo snaga provođenja, nego prije svega odvažnost dosljedno slijediti ono što se spoznaje kao ispravno. Hrabri se ne da odmah odvratiti sukobima. Ne prilagođuje se trendu da bi bio omiljen kod svih. Vjeran je sebi i kad drugi ustanu protiv njega. Hrabar (njem. tapfer) izvorno znači »čvrst, težak, važan, svadljiv, smion, junačan«. Hrabar čovjek nije nasrtljivac. On je smion. A smion (njem. kuhn) dolazi od znati (njem. wissen) i mudar (njem. weise). Tako je potrebna hrabrost da se pravilno ocijeni situacija i zatim smiono učini ono što se spoznalo kao ispravno. Hrabrost je nešto drugo nego odvažnost. Odvažnost se ima, hrabrost se stječe. Odvažnost je nešto aktivno. Hrabrost se pokazuje i u pasivnosti, u podnošenju boli. Suprotno od odvažnosti je obeshrabrenost, a od hrabrosti kukavičluk. Hrabrost se mora uvijek iznova stjecati. Jer svatko od nas zna i za kukavičluk. U svima nama se krije tendencija popustiti strahu i uzmaknuti pred opasnošću. Anđeo hrabrosti stoji uz nas kad nadvladavamo svoju prirodnu sklonost i izdržimo upravo ondje gdje smo potrebni.

U svagdašnjemu govoru kažemo djetetu koje se ne tuži na svoje bolove da je hrabro. Hrabar je onaj koji se ne plaši boli, koji ju, naprotiv, prihvaća i pokušava je što bolje podnositi. Hrabar je tko se ne povlači kad ga zadesi nesreća. Ostaje na nogama. Izdrži situaciju i kad ga ona boli. Ne uzmiče pred bolju nego prolazi kroz nju. Bolest i žalost ga ne slamaju. Ali nije neosjetljiv. Vidi gubitak draga čovjeka, jasno uviđa da njegova bolest vodi u smrt. Ali ipak ostaje uspravan. Ustrajava u onome što Bog od njega traži. A u toj hrabrosti čovjek raste. Postaje mudar i jak. Ne trebaš sebi dokazivati svoju hrabrost. Ne moraš ni u svakoj situaciji biti hrabar. Ima ljudi koji obiluju samosviješću, ali onda u opasnosti ipak gube glavu i pokažu se kao slabići. Drugi su plašljivi. Ali čim ih zadesi izazov, izdrže. Postaju hrabri u situaciji u koju ih, oni to znaju, postavlja Bog. Vjeruju da će ih, upravo kad to bude potrebno, okrijepiti i pomoći anđeo hrabrosti.

Želim ti anđela hrabrosti da se uistinu možeš nositi sa svojim životom, da ne uzmičeš kad ti u uši bude puhao protivan vjetar, da ne bježiš kad te zadesi nesreća. I želim ti hrabrost u ophođenju sa svakodnevnim sukobima, da budeš slobodan od potrebe da si posvuda omiljen. Neka uza te bude anđeo hrabrosti kad si u opasnosti da popustiš pred mišljenjem drugih, kad bi najradije napustio borbu radi blažena mira. Ako je uza te anđeo hrabrosti, moguća su rješenja koja će na kraju biti dobra za sve. Tko je hrabar izbjegava svaki lažan kompromis. On se zauzima za život. Bori se za život. Anđeo hrabrosti bori se na njegovoj strani. Želim ti anđela hrabrosti ne samo pred neprijateljem, nego i pred prijateljem.

Anđeo neka te sačuva od toga da se dadneš podmititi i prilagoditi se kako ne bi izgubio prijatelja. Anđeo hrabrosti opire se i prijatelju ondje gdje je to potrebno. To učvršćuje prijateljstvo, umjesto da ga razara.

7

ANĐEO POSLUŠNOSTI

Mnogi danas s anđelom poslušnosti imaju dosta teškoća. Treći Reich je poslušnost previše doveo do apsurda. Tu je ljudska naredba apsolutno prihvaćana. No mi ne dugujemo poslušnost u prvome redu ljudima, nego Bogu. Već Petar govori Velikim svećenicima: »Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima« (Dj 5,29). Poslušnost dolazi od slušati, čuti, pozorno slušati. Poslušnost traži da slušam Božji glas u sebi. Bog mi govori u mojim osjećajima i strastima, u mojim sukobima i problemima, u mojim snovima, u mome tijelu i u mojim odnosima. Tu mi mora u pomoć doći anđeo poslušnosti da bih čuo Božji glas u mojim snovima.Ali san nije dostatno samo čuti. Moram i odgovoriti na Božji glas i poslušno učiniti ono što sam prepoznao kao Božji glas. Ili što mi Bog hoće reći po mojim bolestima, mojim bolovima u kralježnici, mojim čirevima na želucu, mojoj glavobolji? Poslušnost znači ne samo da slušam, nego da iz toga povlačim i zaključke. Bog me u bolesti poziva da promijenim stil svoga života, da bolje slušam svoje tijelo i svoje osjećaje i da živim u skladu s nutarnjim glasom. Ima ljudi koji doduše slušaju autoritet Crkve i vrlo pomno slijede sve štoCrkva propisuje. Pa ipak nisu poslušni. Jer.odbijaju čuti Božji glas u svojoj vlastitoj stvarnosti i živjeti u skladu sa svojom pravom biti.

Poslušnost nema ništa s time što vršim zapovijedi. Ja ne mogu slušati zapovijed, nego uvijek osobu. A prava osoba kojoj dugujem poslušnost jest Bog. Ali s Bogom dugujem poslušnost i samomu sebi. Moram čuti sebe, svoju životnu povijest, svoje jake i slabe strane da bih živio sliku Božju o meni. Poslušnost znači da živim u skladu sa svojom vlastitom istinom, da nisam u neprestanoj opoziciji prema svojoj stvarnosti, nego da se mirim sa sobom takvim kakav sam postao. Poslušnost stoga znači reći DA samomu sebi, prihvatiti sebe i stvarnost svoga života.

Poslušnost najčešće definiramo kao slušanje drugih ljudi, osoba od autoriteta. Ali poslušnost prema drugima konačno je samo slušanje zajednice u kojoj se nalazim. Na svijetu nisam sam. Da bih mogao živjeti autentično, moram slušati i ljude koji su oko mene. Ne radi se o tome da slijedim sve što čujem. Odlučujuće je slušati one koji imaju odgovornost za zajednicu. Ali ni njima ne dugujem tek slijepu poslušnost. I kod njih moram, naprotiv, osluškivati, služi li to što govore zaista zajednici ili oni traže samo svoje vlastite interese. Neki autoritet nije nikada apsolutan. Samo Bog je apsolutan. Svaki autoritet smijem propitati. Ali moram ujedno računati s time da mi Bog upravo i u odgovornima ima nešto važno reći. Oni mi mogu otkriti nešto u meni što sam bio prečuo.

Anđeo poslušnosti neka te osposobi da dobro čuješ sebe i u sebi osluškuješ Božji glas, kako bi mogao živjeti onako kako to odgovara tvojoj pravoj biti. Anđeo poslušnosti želi te osloboditi ovisnosti od užitka i hirova. Ne smiješ se naprosto prepustiti, nego moraš točno osluškivati što je za tebe ispravno i kako se trebaš ponašati i živjeti. Za to trebaš anđela koji će izoštriti tvoj sluh i tvoju volju pripremiti za to da činiš ono što su čule uši tvoga srca.

ANĐEO PROMIŠLJENOSTI

Promišljenost dolazi od misliti, razmišljati, umovati (njem. sinnen). Izvorno ovo znači: »ići, putovati, težiti, žudjeti«. Germani su očito iskusili da se putovanjima i šetnjama uče promišljenosti. Tu se mora imati pravu procjenu da se ne bi od sebe previše tražilo. Tek pod utjecajem latinskoga sentire dobiva riječ sinnen značenje »osjećati, usmjeriti misli na nešto, razmišljati«. Promišljen (njem. besonnen) je onaj tko razmišlja (sjeća se, podsjeća), tko misli svojim osjetilima, a ne samo svojom glavom. Grčka riječ koju prevodimo s promišljenost, sophrosyne, znači da netko ima zdrava osjetila (saos iphrenes). Promišljen je dakle netko tko

8

je u svojim osjetilima, tko sve oko sebe opaža svojim osjetilima. U Grka se promišljenost može uporabiti u smislu umjerenosti i samosvladavanja, razbora i suzdržanosti,čednosti, stege i mudrosti. Sophrosyne je centralni pojam grčka nauka o kreposti. Platon ju naziva prvom od četiriju stožernih kreposti.

Promišljenost je suprotna nepromišljenosti i lakomislenosti. Nepromišljen je čovjek koji djeluje već na prvi poticaj i ne uzima si vremena za razmišljanje. Lakomislen je netko tko se prepušta struji, koga ne muče brige ni misli. Za njemačkoga filozofa Herdera promišljenost je odlučujuće obilježje koje čovjeka čini čovjekom. Promišljenost se sastoji u sposobnosti zastati na trenutak između izazova i odgovora. Stanka između poticaja i čina daje nam prostora da promislimo. A promišljanje vodi do slobodne odluke. Inače bi nas određivao poticaj. Anđeo promiš1jenosti te poziva na promišljanje kad god hoćeš smjesta reagirati. Čuva te od toga da izgubiš promišljanje i nepromišljeno bjesniš uokolo. Podiže prst i podsjeća te na to da najprije mirno udahneš da bi osjetio sebe, da bi postao svjestan svojih osjetila, svojih vanjskih osjetila kao što su sluh i njuh, ali i svojih nutarnjih osjetila. Anđeo te hoće ohrabriti za to da vjeruješ svojim osjetilima. Ako pravilno osluhneš, čut ćeš ne samo riječi koje te provociraju, nego i međutonove koji u njima titraju, čežnju i krik za naklonošću. Tada ćeš reagirati drukčije. Ako kritičke riječi odmah primijeniš na sebe i hoćeš se opravdati i obraniti, već si izgubio. Tada ne čuješ pravilno. Nisi promiš1jen. Nisi u svojim osjetilima, nego u svojim emocijama. I tada te određuje drugi. Biti u svojim osjetilima također znači zaista gledati ono što vidiš. Možda iza vesele fasade vidiš duboku žalost. Ili vidiš osmijeh, iako drugi pripovijeda o svojim razočaranjima i ranjenostima. To što vidiš pruža ti mogućnost da primjereno reagiraš.

Biti promiš1jen znači također: slušati nutarnja osjetila. Dođeš na razgovor i osjećaš se ne1agodno. Susrećeš čovjeka koji ti daje komplimente. Ali se osjećaš loše. Drugi ti predlaže neki posao koji zvuči jako razborito. Ali ti u svome želucu osjećaš da tu nešto ne može biti u redu. Tada vjeruj svomu nutarnjem osjetilu. Ne iz1aži se pritisku da sebe drugomu tumačiš argumentima. Uopće ne moraš tumačiti niti išta opravdavati. Vjeruj svomu nutarnjem osjetilu. Ondje, u tvojoj nutrini je anđeo promiš1jenosti koji ti točno pokazuje što je za tebe ispravno. Tvoj osjećaj govori ti više od argumenata razuma koji nikada nisu sasvim objektivni, koji su uvijek pomiješani s často1jub1jem, potrebom da blistaš, željom da se dokažeš, potrebom da budeš u pravu. Tu, gdje je u tebi anđeo promiš1jenosti, možeš bolje osjetiti što je za tebe u redu. Ali moraš slušati anđela. Potrebno ti je promišljanje da bi mogao biti promiš1jen. Ako paziš na anđela promišljenosti u sebi, on će te uvijek povesti na pravi put. Sačuvat će te da ne nagaziš na stupicu koju ti drugi postavljaju. Predložit će ti pravu odluku. U anđelu promiš1jenosti imaš jasna i sigurna pratitelja. On će paziti na to da tvoj život uspije, da te krepost promiš1jenosti učini sposobnim za život.

ANĐEO DISKRECIJE

Diskreciju pridajemo čovjeku koji može za sebe zadržati ono što smo mu povjerili. Suzdržava se. Ne izbrblja ono što smo mu rekli u povjerenju. Takva diskrecija ima nešto otmjenoga. Uz diskretna čovjeka osjećamo se sigurni. On nam neće postavljati neugodna pitanja. Nikad nas neće pred drugima osramotiti. Indiskretan čovjek je netaktičan i nametljiv. Prodire u područja u nama na koja nema pravo. U svojih prijatelja cijenimo diskreciju. Znamo, uz njih je siguran i onaj nutarnji prostor u koji ne bismo nikoga pustili da uđe. Oni neće uporno navaljivati: I kad pokažemo da ne želimo o tome razgovarati, oni će to poštovati.U svakome od nas postoji potreba da to što nam je povjereno kažemo barem najboljemu prijatelju. Ili to prenesemo nekima pod »pečatom šutnje«. No pečat šutnje je ono najlomljivije što se može zamisliti. Jer ako nešto pripovijedam dalje uz ovaj uvjet, već sam slomio pečat. Zato moramo moliti anđela diskrecije da nas sačuva od toga da izbrbljamo ono što su nam

9

drugi ispripovjedili. Inače kad-tad nećemo više znati tko nam je što ispripovjedio i pod kojim okolnostima. Dijalog mora ostati unutar obaju partnera, inače će postati talkshow. Dijalog treba zaštitu da će riječi ostati među nama. Jedino tada može uspjeti. Inače se moramo neprestano bojati da će drugi pripovijedati dalje ono što mu kažemo u tajnosti.

Diskrecija dolazi zapravo od discernere, a znači: razlikovati. Za svetoga Benedikta i za prve monahe bila je stoga diskrecija dar razlikovanja i dar prave mjere. Anđeo diskrecije želi nas stoga uvesti u umijeće razlikovanja duhova, dolaze li od Boga ili od Zloga. Prvi monasi razvili su kriterije da bi razlikovali dolazi li neka misao od Boga ili od demona. Kad misao dolazi od Boga ona uvijek stvara nutarnji mir i jača vlastitu životnost. Ali ako misao dolazi od demona, proizvodi u nama strah i tjeskobu i sapinje nas. Ali ne treba razlikovati samo vlastite misli. Anđeo diskrecije želi nas senzibilizirati i za to da mognemo razlikovati ono što je sada potrebno od onoga što samo ispunja očekivanja nekih ljudi. Što je sada Božja volja, a što moje vlastito častohleplje? Gdje je nutarnji poticaj od Boga, a gdje mi dolazi samo od moga strogoga »nad-ja«? Je li moja reakcija na ovoga ili onoga čovjeka primjerena, ili odgovara samo mojim starim modelima života? Trebamo uvijek iznova anđela diskrecije da osjetimo što je sada u ovome trenutku primjereno. On nam pokazuje kada pravilno opažamo drugoga, a kada ga gledamo samo kroz naočale svojih projekcija.

Želim ti da uza te uvijek bude anđeo diskrecije, da primjereno reagiraš, govoriš i tako se odlučiš da iz toga proizađu životnost i radost. I želim ti anđela diskrecije u svim razgovorima. On te osposobljava da se sasvim posvetiš svojem sugovorniku ne dopuštajući da na tebe utječe znanje o njemu koje si preko drugoga primio. Anđeo diskrecije će ti dovesti mnoge ljude koji će u tebe imati povjerenja. Jer u svima nama krije se čežnja za diskretnim ljudima, za ljudima koji mogu razlikovati što nam govore, a što ne.

ANĐEO ŠUTNJE

»Govoriti je srebro, šutjeti je zlato« kaže poslovica. Možda si već i sam iskusi o da si mogao šutjeti kad ti je netko nanio nepravdu. Postoji, naravno, i šutnja koja ne dolazi od anđela šutnje. Kad šutiš iako bi morao govoriti, tada možeš time ljude uvrijediti. Ili kad šutiš u nekoj grupi, možeš pokazati moć. Drugi ne znaju na čemu su. Postoji šutnja koja tišti kad nitko u grupi ne kaže ništa.' Tada nastaje hladna atmosfera iz koje bi svatko najradije pobjegao. Poneki kažu tada nešto nevažno da prekinu ovu sumornu šutnju. Neki u razgovoru prešute ono najvažnije. Ima se dojam da se govorilo o mnogočemu. Ali ne i o onome pravom. Postoji očito ne samo anđeo šutnje, nego i demon koji nas šutnjom pritišće iznutra i razdvaja jedne od drugih. Elie Wiesel ima pred očima ovo dvostruko iskustvo šutnje kad piše: »Šutnja je miroljubiva, puna blagozvučja, puna obećanja, puna snova i puna istine. Ali isto tako snažno može izazvati strah, čak srdžbu.«

Anđeo šutnje želi te uvesti u šutnju koja ozdravlja, koja ti čini dobro, koja postaje blagodat i za ljude oko tebe. To je šutnja o onome što ti je povjereno. Ako si šutljiv, ljudi će ti rado pripovijedati o svojim problemima. Mogu se u tebe pouzdati da to nećeš pripovijedati dalje. Ili si se na nekoga razljutio. Ali znaš da bi tvoje govorenje bilo nepravedno. jer drugi je u tebi podigao i srdžbu, koja se u tebi već bila nataložila od drugih. Šutiš da bi se tvoje uzburkane emocije smirile. Tek kad se sve mutno u tebi sleglo, počinješ govoriti. Tvoje govorenje dolazi iz šutnje i pročišćeno je šutnjom. Možda također poznaješ ljude koji moraju izbrbljati sve što im dođe u glavu. Oni su vrlo naporni. Ne mogu ništa zadržati za sebe. Ne mogu mirovati ni trenutka. Očito se plaše šutnje. U njima ništa ne može rasti. Ne dolaze u svoje središte, ne osjećaju svoju dušu. Žive samo na površini brbljanja. Kad se sastaneš s takvim ljudima, raduješ se vremenu šutnje kad ne moraš ni s kime razgovarati. Uživaš šutnju. Nitko od tebe ne traži ništa. Možeš jednostavno samo bivstvovati, u šutnji osluškivati ono što

10

se u tebi hoće javiti.

Šutnja u monaštvu ima tri značenja. Najprije je ona put do iskrena susreta sa samim sobom. U šutnji se u meni javlja sve preko čega inače prijeđem u buci svakodnevice. Ovaj prvi vidik šutnje nije uvijek ugodan. Drugi korak šutnje jest ostavljanje za sobom. Kad uvijek iznova o nečemu govorim, u meni ponovno bujaju emocije. Ima ljudi koji neprestano govore o prošlim povredama. Jedva ih se još može slušati. Jer se sve to već čulo. Tu je ostavljanje za sobom važno. U šutnji - kažu monasi - može se ono mutno razbistriti, kao kod vina, koje mora dugo odležati da bi se sve mutno sleglo. Treće značenje šutnje je za monahe sjedinjenje s Bogom. Monasi vježbaju šutnju da svoju dušu otvore za Boga, da bi Bog mogao ući u nju. Pritom postoje dva načina šutnje pred Bogom. Jednostavno sjedim pred Bogom i uživam to da me on s ljubavlju gleda. To je kao kod ljudi koji se vole. Međusobno razgovaraju da se jedno drugomu približe. Ali zatim zajedno šute, ne zato jer si nemaju što reći, nego jer bi se razvodnilo zajedništvo koje je nastalo razgovorom. Zajedno šute i tako na jedan dublji način postaju jedno. Drugi se način šutnje pred Bogom sastoji u tome da uđem u nutarnji prostor šutnje, u kojemu Bog već u meni prebiva. U ovome prostoru šutnje postajem jedno s Bogom a ujedno i sa samim sobom. Tu mogu doživjeti što je Kierkegaard jednom nazvao kupanje duše u šutnji. Šutnja je blagotvorna za moju dušu. Šutnja postaje tada kao ležanje u kadi. S mene otpada stara prljavština. Mogu se posve opustiti. Osjećam se uvijen u Božju ljubav. Želim da te u ovu šutnju pred Bogom uvede anđeo šutnje.

Monasi govore o tome da možemo doduše šutjeti usnama, ali da nam srce katkad neprestano govori. Ono neprestano razmišlja o drugima i sudi o drugima. Tada vanjska šutnja ništa ne koristi. Radi se o šutnji srca. A ona se sastoji prije svega u tome da ne sudimo o drugima. U ovoj šutnji jenjava i buka naših misli. Mi smo odjednom slobodni za trenutak. Želim da ti anđeo šutnje podari takve trenutke u kojima ćeš biti sasvim pribran i otvoren za prisutnoga Boga. Samo ako šutiš, možeš biti sasvim u trenutku. Čim počneš razmišljati, razmišljaš o nečemu, i napuštaš sadašnji trenutak. Uživaj šutnju koju ti daje tvoj anđeo i osluškuj Boga koji tvoju šutnju hoće ispuniti svojom ljubavlju.

ANĐEO PRAVEDNOSTI

Pravednost je složena krepost koja povezuje sve druge. U Platona se pravednost sastoji u prvome redu u tome da čovjek uspostavi pravu uravnoteženost između tri dijela duše. Pravednost za njega dakle nije toliko socijalni stav koliko svojstvo duše. Pravednost čini duši dobro i pribavlja svim trima područjima, razumu, osjećaju i želji pravo koje im pripada. Aristotel je pak shvaćao pravednost kao socijalnu krepost. Pravedan je čovjek koji nepristrano posreduje između dviju suparničkih grupa. U srednjemu vijeku se lik iustitiae: »pravednosti« uvijek predstavljalo s vagom i mačem i povezom na očima. Pravednost se sastoji u tome da sve dobro odvagnemo, zatim donesemo i pravorijek, odlučimo, te tu odluku i provedemo. A pravednost se mora dogoditi bez obzira na ugled osobe. Pravedan čovjek pokušava ne obazirati se na osobne veze i sklonosti. On želi pravednu stvar. Ali ako smo pravedni samo prema stvari a ne i prema čovjeku, pravednost može biti i nemilosrdna. Latinci kažu: Fiat iustitia, pereat mundus: »neka se dogodi pravednost, makar svijet propao.« Pravednost se tada shvaća kao provedba prava ne mareći za čovjekovo dobro. Pravo je važnije od čovjeka. A pravednost se shvaća kao sud. Tko prekrši zakon, biva suđen i kažnjen.

Anđeo pravednosti želi nam pred oči staviti jedan drugi stav duše. Prava se pravednost sastoji u tome da svakomu dadnemo njegovo i svakomu osiguramo pravo. To je, na kraju krajeva, pravo na stvarni život koji pravednost priznaje svakomu pojedincu. Tko je pravedan, živi ispravno, pravo. Uspravio se. Korijenu riječi pravo (njem. Recht) pripada i latinski regere: »upravljati, voditi, pravo suditi, vladati«. Upravljanje pripada kralju (rex). Tako je pravednost krepost kraljeva. Pravedan čovjek je uspravan čovjek koji je u sebi ispravan,

11

pravedan u svojim različitim potrebama, ali pravedan i pravedno postupa i prema bližnjima. Biblija shvaća pravednost u ovome smislu: hvali pravednika i uvijek ga stavlja nasuprot zlikovcu. Pravedan čovjek je ujedno dobar čovjek koji živi u skladu s Bogom i Božjim zapovijedima. Josip, Marijin muž, uzor je pravedna čovjeka. On je čist pred zakonom, a ujedno dobar prema ljudima. Ne ustrajava na svome pravu, nego je pravedan prema svojoj zaručnici i ne postiđuje ju javnom optužbom. Tema pravednosti zauzima središnje mjesto u Pavla. Pavlu je do pitanja je li čovjek sam po sebi pravedan, može li svoju pravednost postići dobrim djelima ili Bog opravdava čovjeka. I Pavao pledira za to da naša pravednost dolazi od Krista, da nas Bog opravdava u Isusu, oblikuje nas u prave ljude, u lik koji vodi računa o našoj duši. Jer smo pravi po Bogu, ne moramo se više opravdavati, mi smo slobodni od prisile da sve moramo činiti ispravno. Tako je pravednost za Pavla slika spasenja koje nam je darovao Krist. Krist nas je oslobodio od naše nepravednosti i učinio nas spašenima i cjelovitima.

Anđeo pravednosti hoće ti pokazati kako možeš živjeti ispravno, kako možeš biti pravedan prema samome sebi i kako ćeš biti pravedan prema ljudima u svojoj blizini da bi živjeli ispravno. Pravedan prema sebi i svojim potrebama bit ćeš ako ih čuješ i uvažavaš i ako između dužnosti i želje nađeš put koji vodi računa o tim dvama polovima. Biti pravedan povezano je također s usklađivanjem. Ja moram pravedno uskladiti različite interese, suprotstavljene u mojoj vlastitoj nutrini. I moram dopustiti da zavlada pravednost između suprotstavljenih interesa ljudi u društvu ili u čitavu svijetu. Pravedno je rješenje koje služi svačijem dobru, s kojim svi mogu dobro živjeti.

Anđeo pravednosti neka bude uvijek uza te kad tražiš usklađenost između različitih težnja svoga srca, između tvoje želje za slobodom i tvoje obveze prema tvojoj obitelji, između čvrsta pristajanja uz svoje mišljenje i otvorenosti za želje drugih, između tvoga prava na život i prava drugih, između tvoje mjere koja je za tebe u redu i očekivanja koja na tebe postavljaju drugi. I neka te prati anđeo kad tražiš rješenje za neku grupu u sukobu koji se na prvi pogled čini nerješivim. Anđeo neka i tebe pritom uspravi da živiš ispravno, autentično, da budeš pravedan prema sebi i bližnjemu, prema svojoj vlastitoj volji i volji Božjoj.

ANĐEO ČESTITOSTI

Reći za nekoga čovjeka da je čestit, znači: da je do dna pošten i uljudan. Možemo mu vjerovati. Čestit dolazi izvorno od: ispirati, čistiti, pročistiti, očistiti, opravdati, razbistriti, učiniti boljim, oplemeniti, popraviti. Tko je čestit, očišćen je od svih nutarnjih i vanjskih mrlja prljavštine. Prošao je kupelj samo spoznaje i sa sebe sprao sve što smućuje njegovu izvornu sliku. Kad govorimo o »čistome zlatu« mislimo na zlato koje je slobodno od svih stranih primjesa. Čisto je i nepatvoreno. Čestit čovjek je dakle slobodan od zadnjih namjera, intriga, zakulisnih čina i laži. Slobodan je i od utjecaja drugih. Ne da se određivati očekivanjima drugih. Živi u skladu sa svojom čistom dušom. Čini upravo ono što mu kaže vlastita duša. Živi prema svojoj biti i ne da se saviti ni izgledom za karijeru niti mogućnošću da u drugih bude omiljen. Živi svoj život. Jednostavno je takav kako odgovara njegovoj duši.

Anđeo čestitosti srodan je anđelu istinitosti. Istinitost je još nešto drugo nego poštenje (njem. Ehrlichkeit). Patvoreno nije lažljivo, neiskreno. Ono je, naprotiv, izvještačeno, prilagođeno. U nekih ima se dojam da svojim govorom kopiraju drugoga. Ne nastupaju onako kako odgovara njihovoj nutrini, nego onako kako su vidjeli kod drugoga. Pravo je, ponašanje ono koje izvire neposredno iz nutrine. Istinitost je izvornost. Nietsche je volio ovaj stav istinitosti. Iz njega je Heidegger izveo pojam istinskost (pravost, njem. Eigentlichkeit). Sartre i Gide preveli su ga s »autentičnost« (authenticite). Biti autentičan za današnjega je čovjeka uzvišen ideal. Autentičan je onaj koji je »sam« (autos), koji je začetnik sama sebe (auth-

12

entes). Čestit je onaj koji je sasvim svoj, koji je slobodan od svih onečišćivanja, prilagođivanja, od svega izvještačenoga i usiljenoga. Čestit čovjek je autentičan. Ne živi prema tuđim predodžbama. Dijete je po prirodi čestito. Živi jer živi. Jest jer jest, bez zadnjih namjera i iskrivljenosti. U nama je čežnja vratiti se natrag ovoj čestitosti djeteta i ponovno biti u skladu s našom izvornom i neiskrivljenom slikom.

Kad sebe iskreno pogledamo, otkrivamo puno neiskrenoga u sebi. Ovdje smo u svojim riječima ovisni o očekivanjima drugih. Ondje ne kažemo ono što osjećamo. Želimo, naprotiv, nešto postići. Govorimo tako da dobijemo ono što hoćemo. Imamo namjere, koje povezujemo sa svojim riječima i svojim postupcima, a one često nisu čestite. U svojoj ljubavi prema bližnjemu otkrivamo potajne namjere. Želimo i mi ispasti dobri pred drugima. Shvaćamo da se i pred samima sobom želimo prikazati dobri. U sve naše govorenje i činjenje ušuljavaju se zadnje namjere, tu se umiješa nešto što proturječi našemu čestitome biću. A ujedno je u nama čežnja za ovom čestitošću, čežnja za tim da sve što kažemo bude u skladu s našim bićem, da sve što činimo proistječe iz naše ljubavi, a ne iz naše proračunatosti. Neki su razočarani samima sobom kad iskreno pogledaju u sebe. Anđeo čestitosti želi nam pokazati da su u nama ne samo mnoge strane primjese, nego da je u nama čestita jezgra. Ima u nama jedno područje u kojemu smo već čestiti. Tu se sve slaže s našom pravom biti. Tu smo u skladu. Tu govorimo i djelujemo bez zadnjih namjera. Anđeo čestitosti neka te očuva od toga da sebe predstavljaš samo lošim. Tvoja najnutarnija jezgra je dobra. Čestita je i čista. Vjeruj u svoju čestitost i raduj joj se kad osjetiš da su neke tvoje riječi zaista shvaćene iskreno, da su neke tvoje namjere čiste i da neke stvari činiš ne pitajući za učinak.

I moli anđela čestitosti da te uvijek iznova očisti i oslobodi zadnjih namjera i smućenosti. Tada ćeš se radovati svojoj nutarnjoj jasnoći.

ANĐEO NEPODMITLJIVOSTI

Bestechen je izvorno bila stručna riječ rudara. Oni su šiljastim alatom zabadali u zemlju da ispitaju nalazi li se ondje nešto željena metala ili ugljena. Od ove provjere preko zabadanja u tlo (njem. Bestechen) izvedeno je zatim naše značenje: nekoga iskušati darovima, staviti ga na kušnju, je li čestit ili se dade podmititi (njem. bestechen), dade li ga se pridobiti za vlastite namjere. Novcem se može čovjeka iskušati je li zaista čestit ili se dade savinuti, hoće li se podrediti mojim namjerama i učiniti upravo ono što ja hoću ili će učiniti ono što mu kaže vlastita savjest. Danas trpimo zbog toga što su mnogi političari i privrednici očito podmitljivi. Samo im treba ponuditi dosta novaca. Tada će se zauzeti za naše interese. Tada ne govorimo samo o podmitljivosti, nego i o korupciji. Korupcija dolazi od latinskoga corrumpere »pokvariti, uništiti«. Tko je podmitljiv, na kraju krajeva iznutra je pokvaren. Više nije čovjek. On je kao čovjek uništen i razoren. Još je jedino olupina, ali ne čovjek u koga se može pouzdati.

Stoga čeznemo za anđelom nepodmitljivosti. On stoji uz nas kad nas ljudi ponudom novca ili nekim drugim obećanjima žele podmititi. Hrabri nas da učinimo ono što odgovara našoj biti, da se ne prignemo i ne savijemo, nego da se uspravno opredijelimo za ono što smo i tko smo. U svakome od nas postoji tendencija popustiti napasti ponude novca i atraktivnih mjesta. Postoji u našoj duši i podmitljiva strana. Ali u našoj duši je istodobno i jedan nepodmitljiv dio. Katkad je zapretan jer smo previše zarobljeni svojim željama za imetkom i priznanjem. Stoga nam je potreban anđeo nepodmitljivosti da osnaži ovaj nježni dio naše duše. Kad nas je anđeo jednom ojačao tamo gdje nas je netko htio potkupiti, u nama tada raste osjećaj zahvalnosti i slobode. Tada ponovno vjerujemo svojoj duši i svomu nutarnjem osjećaju. Tada znamo da je anđeo nepodmitljivosti jači od svih koji nas hoće saviti, potkupiti i upropastiti.

13

Možeš čitav jedan dan točno promatrati gdje slijediš svoga anđela nepodmitljivosti, a gdje u sebi osjećaš napast da se dadeš od drugih potkupiti. Možda u svojoj grupi baš ne kažeš ono što osjećaš. Najprije se propituješ koje je mišljenje grupe. A zatim se ravnaš prema njoj. Već si se dao podmititi. Ili tvoj šef hoće nešto od tebe. Trebaš obaviti neki posao. Osjećaš da tu nešto nije u redu, da te šef hoće iskoristiti. Ali se bojiš suprotstaviti se. Inače ćeš izgubiti njegovu naklonost. Ako ispuniš njegovu volju, možda čak možeš računati s napredovanjem na položaju. Ili barem kod njega imaš dobru kartu. Tada si izložen napasti podmićivanja. Ili želiš nešto reći svomu ocu, nešto što ti se ne sviđa u njegovu ponašanju, nešto što te vrijeđa. Ali on ti obećava da će te u baštini imati u vidu više od tvoje braće i sestara. I ti mu laskaš. Tada si podmitljiv. Kad god ne slijediš svoj nutarnji glas, nego se dadneš zavesti ponudom naklonosti, nagrade, odlikovanja, izdaješ anđela nepodmitljivosti. Moli ga da te učini osjetljivim kad si u opasnosti da upropastiš sebe i svoju dušu. Moli ga da te učini još nepodmitljivijim, jasnijim i nedvosmislenijim. Tada ćeš ići uspravan kroz život.

ANĐEO VELIKODUŠNOSTI

Riječju velikodušnost prevodimo grčku riječ makrothymia. Grci s makrothymia označuju strpljivost, izdržljivost, postojanost, ustrajnost. U Bibliji se makrothymia pripisuje prije svega Bogu. Kod Boga ona znači strpljenje koje ima s nama. Jer je Bog strpljiv, treba to biti i čovjek prema bližnjemu i oprostiti mu njegove pogreške. S thymos označuju Grci emocionalno čovjekovo područje. Kad netko pokazuje veličinu i širinu, neće odmah reagirati ljutito ako mu nešto ne odgovara. Neće planuti kad ga netko uvrijedi. Osjetljivi ljudi koji odmah eksplodiraju, često imaju malo hrabrosti. Uskogrudni su, skučeni. Njihov mali lonac lako prekipi. Čim ih netko kritizira, postanu bijesni. Tko ima široko srce, u njemu je puno prostora, pa i za kritiku. Ona ga ne izbacuje lako iz ravnoteže.

Velikodušnost znači i plemenitost. Tko ima veliko i široko srce, velikodušan je u davanju, ali isto tako i dobar u prosuđivanju. Ne sudi samo po normama i principima, nego dopušta da čovjek uđe u njegovo široko srce, gleda ga pronicavo i ispituje. Oprostit će mu njegove pogreške. Vjeruje mu da može rasti, da se dobro može u njemu još razviti. Jer je velik po svojoj duši, misli i osjeća veliko i o ljudima. Vjeruje u veličinu koja se krije u svakome pojedincu. Ne pripisuje drugomu zauvijek uskoću i skučenost, nego vidi u njemu onoga kakav još može postati.

Da bih mogao pokazati velikodušnost, moram najprije iskusiti velike stvari. Moram doživjeti da su mi velike stvari darovane. Tada neću sitničavo ustrajati na onome što imam ili što znam. Tada široko srce može širokogrudno prelaziti preko pogrešaka ljudi. Velikodušan čovjek ne visi o svome imetku. On može darivati bez računice. Ali velikodušnost je više od širokogrudnosti. Velikodušnost je uvijek izraz nutarnje veličine. Tu se unutarnjost proširila. Tu je veliki prostor u kojemu za sve što izvana ulazi u mene, ima mjesta. Velikodušnost je ujedno strpljivost. Velikodušni je izdržljiv. Može čekati dok se u drugome ne dogodi promjena. Ostavlja si vremena. Ne mora on mijenjati drugoga. Može čekati sve dok Bogu u njegovu životu ne učini ono odlučujuće.

U svakome od nas j e istodobno i velikodušnost i malodušnost, široko i usko srce. Vjerujemo li anđelu velikodušnosti, naša uskoća će se raširiti. Anđeo velikodušnosti će raširiti nad nama svoja široka krila. To će nas sačuvati od toga da ne promatramo sve svojim uskim pogledom. Anđeo velikodušnosti neka te dovede u dodir s tvojom vlastitom širinom, s velikom hrabrošću koju u sebi imaš. Ti imaš široko srce. U svome si životu već iskusio velike stvari. Dopusti anđelu velikodušnosti da te uvijek iznova podsjeti na tvoju izdržljivost, na tvoju širokogrudnost, na tvoje široko i veliko srce. Drukčije ćeš doživljavati sebe. I vidjet ćeš kako će ljudi oko tebe rado ulaziti u tvoju veliku dušu, u tvoje široko srce.

14

ANĐEO SMIJEŠKA

Nasmiješiti se možemo na različite načine. Postoji podmukao osmijeh. Netko je naizvan srdačan, ali zapravo snuje zlo. Postoji fasadni osmijeh kako ga opijeva jedna opereta: »Uvijek samo smiješak, nikada turobnost, ali kako je u duši, nikoga se ne tiče.« Ili ljudi se smiješe dok pripovijedaju o svojim najtežim povredama. Tada je osmijeh obrana protiv boli, koju zapravo osjećaju. Ili je to pobožan smiješak koji katkad postaje maska. Takvi oblici osmijeha najčešće su nam odbojni. I njima također želimo anđela smiješka.

Što nas anđeo smiješka želi naučiti, pokazuje nam umjetnik arkanđela na katedrali u Bambergu. Prikazuje anđele koji se smiješe lukavo, a ujedno blaženo. Njihov je smiješak izraz nutarnjega iskustva. Ovi anđeli očito još osjećaju raj iz kojega dolaze i na kojemu i sada imaju udjela. To je smiješak nutarnje nadmoći. Svijet svojim nemirom i svojom bukom ne može nikako naškoditi anđelima na portalu katedrale u Bambergu. Oni dolaze iz drugoga svijeta: i, premda su ovdje nama vidljivi, ipak su uronjeni u jedan drugi svijet, u svijet ljubavi Božje. Moramo poći u školu ovim anđelima smiješka. Od njih bismo mogli naučiti važne stavove naše duše. Oni nas žele dovesti u dodir s našom dušom koja u se,bi ima nešto lakoga, jer, doduše, jest u ovome svijetu, ali ipak potječe iz jednoga drugog svijeta.

Od anđela smiješka mogli bismo, kao prvo, naučiti nasmiješiti se samima sebi. Tada sebe ne bismo uzimali pretjerano ozbiljno. Ako učinimo pogrešku, nemojmo sebe zbog toga grditi, nego se tomu osmjehnimo. Ponovno smo se možda zatekli u našem starom modelu. Smiješak razoružava. Uzima nam iz ruke oružje kojim se inače ljutimo na sebe. U smiješku smo sporazumni sa samima sobom. Tada blago postupamo prema sebi. Smiješak odaje naše poznavanje dubljih stvari. Ne ostajemo na površini našega zatajenja ili naših mučnih osjećaja, nego gledamo dublje. Ne radi se o našemu vanjskom ugledu, ni o častohleplju da ostavimo dobar dojam. Mi u osmijehu osjećamo da se zapravo radi o drugome, o tome da smo bezuvjetno od Boga voljeni, o našoj nutarnjoj usklađenosti i našoj utemeljenosti u Bogu.

Ako je uz nas anđeo smiješka, mi i na ljude reagiramo srdačnim smiješkom kad nam dolaze neraspoloženi. Prodavačica se nasmiješi nezadovoljnome kupcu, umjesto da se na njega ljuti. Nije to ismijavanje ni iznuđeni smiješak jer ona kao prodavačica ne smije pokazivati ljutnju; nije to ni smiješak iz računice da više proda. To je, naprotiv, osmijeh koji dolazi iz dubine, iz duboka razumijevanja za drugoga. Drugi smije biti tako nezadovoljan. Pokušavam ga razumjeti. Možda je izgubio svoje radno mjesto. Možda ima poteškoća u svojoj obitelji. Ili mu pak postaje pomalo jasno da novcem nije moguće sve kupiti, da izvanjsko bogatstvo ne čini zadovoljnim. Prodavačica koja reagira nasmiješeno daje neraspoloženu kupcu mogućnost da zauzme odmak od nezadovoljstva koje ga je obuzelo. Ona mu ništa ne predbacuje. Ne želi ga promijeniti. Samo mu nudi da svoj život pogleda pod jednim drugim vidikom. Kad kupac opazi prodavačičin smiješak i dopusti da bude njime dodirnut, i njegovo lice će se tada razvedriti. Osjetit će da je sve gledao samo crnim naočalama.

Medicinska sestra, koja smiješeći se uđe u sobu k pacijentima, stvara ozračje u kojemu se bolesnici osjećaju ugodno, u kojemu znaju da su prihvaćeni. Neki tada spontano kažu: »Vi ste anđeo. Uvijek ste dobro raspoloženi. Zračite toliko radosti.« Smiješak je aktivna reakcija. Medicinska sestra se ne da određivati osjetljivošću pacijenta ili njegovim pretjeranim zahtjevima. Ona aktivno prilazi bolesnicima. Svojim smiješkom nudi im nove mogućnosti odnošenja prema vlastitoj bolesti. Pokazuje im da se rado za njih brine, da su ljudi koji zaslužuju ljubav. Kad smiješeći se prijeđe preko zajed1jivih primjedaba ili provala nezadovoljstva, njezin se smiješak ne zaleđuje u masku. Ona shvaća i prihvaća da bolesnici mogu biti i nezadovoljni. Ali njih same ne svodi na njihovo mrmljanje i pogrde. Ona gleda

15

dublje. Prepoznaje njihovu čežnju da budu ljubljeni. Svojim smiješkom ona budi ovu čežnju za ljubavlju i radošću.

Želim ti anđela smiješka da prema sebi postupaš s više razumijevanja i nježnije, pa ćeš tako i ljude oko sebe zaraziti novom radošću prema životu. Anđeo smiješka neka te dovede u dodir s dubinom tvoje duše u kojoj neke stvari koje se oko tebe događaju više nećeš smatrati tako važnima. Neka ti pokaže da kao anđeo već sada pripadaš jednome drugom svijetu koji relativizira sve što ti se ovdje događa. I anđeo smiješka neka i tebe učini anđelom za mnoge koji su zaokupljeni samima sobom. Anđeo će se zadovoljno s tobom smiješiti kad tu i tamo uspiješ mrzovoljna i nezadovoljna čovjeka potaknuti na osmijeh.

ANĐEO DOBRA SNA

Nesanica muči danas mnoge ljude. Neki jednostavno ne mogu zaspati. Ne mogu se isključiti, ne mogu ostaviti svoje brige, ne mogu odložiti probleme. Oni uvijek kopkaju jesu li sve ispravno učinili, kakve bi posljedice mogle imati njihove odluke. Brinu se za svoju obitelj, za svoje zdravlje, za svoju financijsku budućnost. Drugi tvrdo zaspu. Ali već oko dva sata izjutra noć je pri kraju. Probude se ljutiti zbog toga što više ne mogu zaspati. Vrte se u postelji i počnu mozgati. Tada se tu ponovno pojavi šef koga se boje, koji ne može podnijeti drugoga. Ili pred oči dođe ispitna situacija i ugrabi san. S nesanicom se povezuje strah da nismo oboružani za svakodnevicu, da ćemo neispavani dolaziti na posao i da kad-tad više nećemo moći. Tko godinama trpi od nesanice, više nema rezervi. Od života je iscrpljen i postaje bolestan.

Drugi su izgubili zdrav ritam. Najradije bi noć učinili danom. Tek su navečer svježi. Rade stoga duboko u noć. Često je to izraz njihove vlastite važnosti. Misle kako još uvijek imaju toliko posla. I ne mogu poći u postelju. Oni to što dnevno spavaju samo četiri ili pet sati smatraju dokazom da se bez njih ne može. Monasi su oduvijek držali do zdrava ritma spavanja i budnosti. Tko spava previše, postaje pospan. Tko spava premalo, postaje nervozan i razdražljiv. Širi oko sebe užurbanost i stres. Upravo u naše vrijeme, kad učinak i produktivnost stoje na prvome mjestu, potrebno je upozoriti daje spavanje zdravo i da pravilan ritam spavanja i budnosti trajno čini dobro našoj duši i našemu tijelu. Možda nas anđeo na ovo upućuje.

Ljudi su oduvijek vjerovali u to da ih anđeli prate u snu i da uz njih bdiju dok oni spavaju. Crkvena večernja molitva moli Boga: »Gospodine, svrati u ovu kuću i neka se u njoj nastane tvoji sveti anđeli da bismo počivali u miru. « Jedna dječja molitva zna za 14 anđela koji stoje oko djetetove postelje i paze da medvjedi, zmije i psi koji se u snu javljaju ne naškode djetetu. Anđeo sna nas u snu ljulja. Dijete zaspi kad se osjeća zaštićenim na majčinim rukama. Spavanje je povezano s majčinim krilom. Mi se spuštamo u majčinske Božje ruke, u božansko majčinsko krilo u kojemu smo zaštićeni. Anđeli nam daju blaženo zaspati i pritom ostaviti svoje brige i probleme. Tko bezuvjetno hoće zaspati, nikada mu to neće uspjeti. Jer ne može ostaviti sebe. Samo onaj tko sebe zaboravi, tko napusti kruženje oko sama sebe, jer se osjeća zaštićen majčinskim rukama, može zaspati.

Anđeo dobra sna bdije nad nama da se dobro naspavamo. Ljudi koji se obično noću često bude, pripovijedaju katkad ujutro jako sretni da su spavali čitavu noć, da se osjećaju dobro odmoreni. Oni to, što su dobro spavali, doživljavaju kao dar. Znaju da sami to ne mogu učiniti niti time ravnati. Zatim ponekad kažu da im je anđeo omogućio dobar san. Umjesto da sebe svaki trenutak promatramo jesmo li dostatno umorni da zaspimo, umjesto da se ljutimo zbog svakoga buđenja, trebali bismo zamoliti anđela dobra sna da bude uz nas, da nas uljulja u san i čuva naš san. A kad se usred noći probudimo, ne bismo smjeli kopkati zašto smo se ponovno probudili. Ne bismo smjeli sa strahom razmišljati o tome jesmo li dorasli zahtjevima sljedećega dana. Nego bismo se trebali pomoliti anđelu dobra sna. Možda nas je on svjesno

16

probudio. Možda smo preko dana bili previše zaokupljeni brigama svakodnevice da više uopće nismo bili u dodiru sa svojom dušom, da smo živjeli mimo sebe i mimo Boga. Anđeo će nas tada podsjetiti na to da je u nama i jedna druga dimenzija, da i duša u nama želi doći do svoga prava.

Anđeo dobra sna neka svake noći dođe k tebi i čuva tvoj san. Neka k tebi pošalje i anđela snova, da te u snu uputi kako da oblikuješ svoj život. Želim ti da nad tobom bdije anđeo dok spavaš i dadne ti da se svaki probudiš odmoren i pun pouzdanja, te ustajući osjetiš što je tajna života. Želim ti da danas u ovome svijetu smiješ i ti ostaviti svoj trag anđela.

ANĐEO ŽIVOTNE RADOSTI

Duhovni se život za svetoga Benedikta sastoji u tome da naučimo ljubiti život. U prologu svojih Pravila pita čitatelje: » Tko je čovjek koji se raduje životu«? I ako netko odgovori potvrdno, Bog će mu tada pokazati put kako će naučiti ljubiti život. Put koji tu pokazuje Benedikt, čini nam se na prvi pogled pomalo stran. Tu stoji: »Želiš li posjedovati istinski i vječni život, onda jezik svoj oda zla suspreži i usne svoje od riječi prijevarnih. Zla se kloni i čini dobro, traži mir i idi za njim!« (PB=»Pravilo sv. Benedikta« u: Redovnička pravila, KS, Zagreb 1985., Prol17=Ps 34,14 ss). Životnu radost nećemo naći tražeći mnoge užitke, nego izbjegavajući zlo i čineći dobro. Tko zaista hoće uživati život, mora se moći i odreći. Potrebna je askeza kao trening u nutarnju slobodu. Samo onaj tko ima osjećaj da je svoj život uzeo sam u svoje ruke i oblikuje ga, osjeća radost u tome. Ako je netko sasvim ovisan o svojim potrebama i svakoj potrebi mora smjesta udovoljiti, nikada se neće radovati svomu životu. Više će imati prigušen osjećaj da je izvan življenja, umjesto da sam živi. Volja za životom nema nikakve veze s današnjom kulturom uživanja i zabave. Mnogi mladi ljudi misle danas da moraju imati što je moguće više od života. I uvijek to hoće imati odmah. Žele uživati, ne brinući se za budućnost. Ali postaju sve nesposobniji istinski živjeti i uživati. Nastaje užurbanost uživanja i prividne punine života, koja onemogućuje svaku pravu životnost.

Anđeo životne radosti želi nas uvesti u umijeće istinskoga života. Radost življenja, to može značiti da sam sasvim u stvarnosti, da u jesen šećem šumom i svim osjetilima opažam što mi se tu nudi. Promatram igru svjetla, kako sunce sja kroz lisnatu šumu i daje da zeleno i šareno lišće sja u obojenu svjetlu. Puštam da blage sunčane zrake prodru u moju kožu. Upijam miris šume koji se mijenja svaki trenutak. Tu se radujem življenju, tu kušam okus života. Anđeo, koji ide sa mnom, upozorava me na ljepotu prirode. Uvodi me u umijeće da sve drugo zaboravim i budem jedino u sadašnjemu trenutku, da opažam samo ono što jest. To je intenzivan život. Tu život prija.

Anđeo životne radosti oslobađa me od mojih sapetosti kad slavim neko slavlje. Dopušta mi da se, slobodan od svih proračunatosti, upustim u slavlje. Za nekoga je najveća životna radost u tome da dosta pleše, za drugoga u tome da s ljubavlju uživa u pripravljenoj hrani, da ima vremena za objed, za razgovore, za zajedništvo. Poneki se može opustiti kad muzicira. Drugomu uspije čitavo slavljeničko društvo razigrati. Kad pogledamo neka slavlja, kakva se danas slave na vjenčanjima, rođendanima i jubilejima, poželimo da se na tom blagdanskom okupljanju nađe anđeo životne radosti. Poneki životnu radost zamjenjuju sa što je moguće većom raskoši. Ali samim novcem ne da se kupiti radost slavlja. Tu su potrebni nutarnji uvjeti: uvjet da se mogu radovati maštovitosti domaćina, ljudima s kojima zajedno slavim, ljepoti svečane dvorane, okusu jela. Poneko slavlje djeluje ukočeno. Tu svi pokušavaju ući u umjetnu radost. Ali nedostaje životnosti, nedostaje radosti življenja.

Anđeo životne radosti ne želi me uvoditi u radost življenja samo u nedjelje i blagdane. On mi već izjutra počinje otvarati oči za tajnu ovoga dana, za male radosti koje me čekaju, za

17

svježi zrak koji struji kroz otvoren prozor, za moje tijelo pri tuširanju, za svjež kruh pri doručku, za svaki susret s ljudima koji me danas čeka. Anđeo životne radosti uzima me za ruku i pokazuje mi da je život po sebi lijep. Lijepo je biti zdrav, pokretati svoje tijelo. Užitak je slobodno disati. I radost je svjesno opažati svakodnevna iznenađenja života. Ali tko nevoljko ide kroz dan, neće se ni divnim zalaskom sunca osloboditi svoga mrzovoljna raspoloženja. Tada mu čak ni slavlje neće darovati istinsku životnu radost. Želim ti da te anđeo životne radosti uvede u umijeće potpuna uživanja života, da budeš sasvim u sadašnjemu trenutku, da živiš intenzivno i da se raduješ svemu što ti se dariva iz dana u dan.

ANĐEO PROCJENE

Uvijek iznova doživljavam ljude koji obole jer prekoračuju svoju mjeru. Jedni previše rade i ne poznaju pritom mjeru. Premalo spavaju i postaju sve nemirniji. Drugi žive iznad svoje mjere jer imaju preidealnu sliku o sebi. Hoće sve činiti savršeno i bolesni su zbog toga što su prosječni. Doživio sam mlade ljude koji su postali psihotični jer su bezuvjetno htjeli studirati. Ponovno su ozdravili tek kad su ponovno pronašli svoju mjeru. Za jednoga je to bilo vrtlarstvo, za drugoga stolarstvo. Da bi ozdravili trebali su kontakt sa zemljom i s drvetom. Kad su mislili da svojim razumom mogu osvojiti svijet, doživjeli su brodolom. Poneki su toliko očarani religioznim idejama da više ne nalaze mjere, da bi stalno željeli meditirati, a zaboravljaju zahtjeve života. Poneki si umišljaju da moraju ispuniti sva očekivanja koja drugi pred njih postavljaju. Puštaju da im se nametne mjera izvana, umjesto da osluškuju svoju nutarnju mjeru.

Sveti Benedikt naziva osjećaj za pravu mjeru majkom svih kreposti. On strogo nalaže opatu » nek sve uredi umjereno tako da jaki budu time zadovoljni, a slabiji da ne odbjegnu« (PB 64,19). Kad god prekoračim mjeru, osveti mi se. Ako previše postim, narušavam svoje zdravlje. Ako previše radim, postajem neosjetljiv za ljude. Ako se, planinareći, previše junačim, upadam nepotrebno u opasnost. Ima ljudi koji previše poduzimaju za svoj osobni razvoj. Misle moraju postati svetac ili uspješan poduzetnik ili velik asket. Postoji i mjera za dušu. Neki prelaze tu mjeru. Ne žele prihvatiti daje njihova duša baš tako sazdana. Prepoznati pravu mjeru traži ponajprije poniznost, odvažnost prihvatiti vlastite granice. Zatim, traži se i velikodušnost da se zahvalno prihvate vlastita nadarenost i jake strane. Ima i ljudi koji unaprijed sebi odmjeravaju premalenu mjeru. Ne vjeruju samima sebi. Neprestano se ograđuju da njihova mjera ne bi nikad bila premašena. Ali tako nikada neće shvatiti koliko je velika njihova mjera. Moram iskoračiti preko svojih granica da bih otkrio gdje se one prostiru. Mjera dolazi od »mjeriti«, a povezana je s »iskoračati, hoditi, označiti koracima«. Moram iskoračati svoju punu mjeru da ju prepoznam. Moram pješačiti da vidim dokle mogu stići u jednome danu.

Anđeo procjene želi te pratiti u tvome iskoračavanju i pješačenju da bi propješačio čitavo područje svoje duše i da ne bi prerano prestao koračati. Ali te želi i sačuvati od toga da ne prekoračiš svoju mjeru. Anđeo procjene dobro bi ti došao kada danas utvrđuješ mjeru svoga rada, kada moraš odlučiti hoćeš li se upustiti u neku obavezu. Trebaš anđela procjene u razgovoru sa svojim suradnicima da spoznaš koliko im možeš povjeriti, u ophođenju sa svojom djecom, da ih potičeš ali ne preopterećuješ, i u susretima da osjetiš koliko se intenzivno možeš upustiti s ovim čovjekom i koliko dugo hoćeš uz njega ostati. No anđeo procjene želi te također pratiti i na tvome nutarnjemu putu, na putu tvoga samoostvarivanja. Pokazuje ti što od sebe možeš tražiti, a što ne. Čuva te od toga da posjećuješ sve moguće tečajeve koji obećavaju porast tvoje inteligencije, tvojih sposobnosti i tvoga raspoloženja. Anđeo procjene uči te kako da se raduješ vlastitoj mjeri. Kad si našao svoju mjeru, tada se s potpunim povjerenjem možeš upustiti u život. Tada ćeš izbjeći opasnosti mnogih reklama koje ti obećavaju nešto što nadilazi tvoje obzore. Mnogi danas upadaju u zamku takvih

18

obećanja. Jer žele previše, ne dobivaju ništa. Uvijek iznova nasjedaju na gurue koji im obećavaju da su nešto sasvim osobito. Spotaknu se, da bi zatim vrlo bolno morali priznati svoju mjeru. Anđeo procjene želi te sačuvati od takvih zamki. Hoće ti podariti radost tvoje mjere te sposobnost da prihvatiš svoju mjeru i umakneš napasti prekomjernosti.

ANĐEO SMIRENJA

Svi čeznemo za mirom. Ali čim imamo vremena da se smirimo, osjećamo da mir ne dolazi automatski. Naprotiv vanjski mir čini nas iznutra nemirnima. Tada se javljaju misli koje inače potiskujemo. Tada se sjećamo kolegice s posla koja nas je uvrijedila. Zamišljamo šefa kao onoga tko nas neprestano želi poniziti. Tada se u nama diže razočaranje zbog svega neproživljena života. Tada osjećaji krivnje nagrizaju naš nutarnji mir. Mudrujemo i sa svojim se mislima jednostavno ne smirujemo.

Tada nam je potreban anđeo smirenja koji daje da se smirimo. On nam daje osjećaj da mnoge probleme koji nas zaokupljaju ne trebamo sada riješiti. Stoji uz nas kad nas razdiru osjećaji krivnje. Govori nam: »Dobro je tako kako jest. Uza te sam. Unatoč svim tvojim pogreškama ja sam ipak tvoj anđeo koji te ne napušta.« Anđeo smirenja nas tješi kad nas zadesi razočaranje zbog našega promašena života. Poziva nas da sve ostavimo kako jest. A u sjeni njegovih krila možemo se smiriti. Tada nas više ne progoni sjena od koje bez prestanka bježimo. Anđeo pokriva sjenom svojih krila našu sjenu. I ona smije postojati. Ne isplati se bježati pred njom.

Mir je za Grke bio nešto sveto. Oni govore o anapausis, o prekidu svakodnevice, o miru i počivalištu. Stanka koju sebi uzimamo prekida žurbu rada da bismo se smirili i odmorili. Ali mir za Grke nije samo čisti nerad, nego laka djelatnost i stvaralački čin. Latinci slave mir kao dokolicu (otium). Mir nije samo prekid života, nije samo stanka, nego jedna posebna kvaliteta života, kvaliteta dokolice, apsolutne potvrde bića. U dokolici uživam život, opažam što je oko mene, radujem se stvorenju, umjetnosti, samomu sebi i zajedništvu. U dokolici sam sasvim u sebi, živim iz svoga središta.

Anđeo smirenja ne želi te samo dovesti do odmorišta da na trenutak zaustaviš svoj život. Želi ti, naprotiv, darovati nutarnji mir, da bi živio iz svoga središta. Ako si u svome središtu kod kuće i ondje počivaš, možeš učiniti mnogo, a da ne juriš. Njemačka riječ hetzen: »goniti« dolazi od hassen=»mrziti«. Tko neprestano juri, mrzi sama sebe. Anđeo smirenja želi te sačuvati od toga da mrziš sebe. Mir možeš naći ako ljubiš, ako prihvatiš sebe takva kakav jesi. Pravo se umijeće života sastoji u tome da usred meteža ostaneš iznutra miran, da ne izgubiš središte kao umirujući pol u sebi. Poslanica Hebrejima govori o tome da smijemo ući u Božji počinak. To je cilj našega života. Ali već sada, usred nemirne i burne plovidbe našega života, učvrstili smo sidro svoje duše u Božji mir. Sidro naše duše pruža nam mir, makar je oko nas sve uskomešano.

Želim ti da uza te uvijek bude anđeo smirenja, da ti dadne počinuti kad ponovno upadneš u jurnjavu. Ali ti sam moraš pronaći odmorište na mnogim odsjecima puta svoje svakodnevice, da bi te anđeo mogao uvesti u nutarnji mir. Ako tako juriš da previdiš anđela smirenja pokraj sebe, tada on nema nikakva izgleda. Duša će ti se smiriti ako dobro postupaš sam prema sebi, ako prestaneš osuđivati sama sebe, ako dobrostivim i blagim okom gledaš na sebe i svoju uzburkanu dušu. A treba ti odvažnosti da siđeš u tamne ponore svoje duše. Kada i ondje nađeš svjetlo Božje ljubavi, više ti neće biti potrebno bježati od sama sebe. Tada možeš ostati pri sebi i uživati mir. Anđeo smirenja će ti tada potvrditi: » Opusti se. Smiješ biti onakav kakav jesi. Najprije se dobro odmori. Tada ćeš moći ponovno proći komadić puta koji si poduzeo. Ali sada uživaj mir. U njemu dolaziš u suglasje sa sobom. Kad si u suglasju sa sobom, ništa te više neće izbaciti iz mira.«

19

ANĐEO LJUBAVI PREMA BLIŽNJEMU

Novine izvješćuju o anđelima ljubavi prema bližnjemu, koji se dokraja zauzimaju za bolesne, siromašne, za one koji trpe. Prije svega u Trećemu svijetu susrećemo takve anđele ljubavi prema bližnjemu koji čitav svoj život stavljaju u službu siromaha. Ali i u nas ima dostatno anđela ljubavi prema bližnjemu.

Nekoj ženi krene loše. Ne vidi više izlaza i zaključi da okonča svoj život. Neki čovjek ju oslovi i uđe s njom u razgovor. To je za nju bio anđeo koji ju je oslobodio njezine zapletenosti u samoj sebi. Tu je starac komu je teško izići iz tramvaja. Mlada žena ga uzme za ruku i pomogne mu. Čovjek ju doživi kao anđela. Takvi anđeli ljubavi prema bližnjemu otvoreni su za ljude oko sebe. Zapaze gdje netko treba pomoć. I odmah su tu ne razmišljajući mnogo o svojim dobrim djelima. Spremni su zahvatiti gdje je potrebno. Pretpostavka za njihovu spremnost pomoći jest odvažnost dopustiti da te drugi dodirne, a i rani. Jer nije uvijek jednostavno pomoći nekomu koji je pun gorčine i gnjeva. Tu pomagača pogađa puno negativne energije. Ali ako vjeruje anđelu ljubavi prema bližnjemu, onda je pozitivna energija koju mu daje anđeo jača.Kad u nas svećenik propovijeda o ljubavi prema bližnjemu, mnogi na to reagiraju prilično alergično.Predugo se u kršćanstvu uvijek samo tražilo ljubiti bližnjega. A zaboravljalo se Isusov dodatak, da ga trebamo ljubiti kao same sebe. Bližnjega možemo ljubiti jedino ako se dobro odnosimo prema samima sebi. Poneki svojom ljubavlju prema bližnjemu žele samo umiriti svoju nemirnu savjest. Drugi sebi ništa ne priušte. Plaše se priznati i živjeti svoje potrebe. U njih ljubav prema bližnjemu postaje samo ideologiziranje njihova auto agresivna stava da si baš ništa ne smiju priuštiti. Takvi oblici ljubavi prema bližnjemu istinski ne pomažu drugomu. Tko postane žrtva takve ljubavi prema bližnjemu, osjeća se zaposjednutim, s njim se postupa kao s objektom. Ima osjećaj da kroz cijeli svoj život mora biti zahvalan, da ostaje ovisan o onome koji mu je jednom pomogao.

Anđeo ljubavi prema bližnjemu hoće nas uvesti u jednu drugu vrstu ljubavi prema bližnjemu. To nije ljubav prema bližnjemu koju mi sebi zadajemo, koju navečer možemo knjižiti kao odradu. Anđeo nas, naprotiv, želi u tren oka učiniti osjetljivima za bližnjega koji nas treba. Tu je starica koja jedva može nositi svoj kovčeg. Jednostavno joj priđem i pomognem joj, ne zato da bih danas pri ispitu savjesti mogao pokazati dobro djelo, nego jer je to potrebno. Naravno da u sebi osjećam i poticaj ne htjeti vidjeti i ići dalje svojim putem. Anđeo ljubavi prema bližnjemu daje mi poticaj da priđem. Ali ako pomognem, ne činim to zato da sebi izgledam bolje, nego jer potreba žene jednostavno za tim vapije. To je pomaganje koje Isus ima u vidu kad kaže: » Kad daješ milostinju, neka ti ne zna ljevica što čini desnica«(Mt 6,3). Desna ruka, svjesna ruka pomaže, ne razmišljajući o tome, ne dajući to do znanja lijevoj ruci, nesvjesnoj strani. Moje dobro djelo ne utiskuje se u moju podsvijest kao osjećaj moralnoga dobra ili čak ponosa, da sam nešto posebno.

U našim velikim gradovima starci su od desnoradikalnih mladih prostački napadani, i svi odvraćaju pogled. U podzemnoj se željeznici nekoga udara, i nitko ništa ne poduzima. Netko se sruši na ulici, i svi prolaze mimo. Tada čeznemo za anđelima ljubavi prema bližnjemu koji neće nepažljivo previdjeti što se oko njih događa, koji jednostavno djeluju kad je netko u nevolji, koji prilaze ako netko treba pomoć. Anđeo ljubavi prema bližnjemu je na našoj strani kad vidimo kako si netko ne zna pomoći. Ali mi mu često ne dajemo priliku. On nam daje poticaj da priđemo drugomu. Ali mi ga prečujemo. Idemo dalje, hoćemo sa sebe stresti anđela ljubavi prema bližnjemu da nas ostavi na miru. Kad slijedimo anđela i učinimo ono na što nas on hrabri, imamo osjećaj slobode i radosti. Tada osjećamo da ljubav prema bližnjemu i nama čini dobro. Zahvalan pogled starice, na zemlju srušena čovjeka, bespomoćna djeteta dostatan je dar. Tada sebi ne umišljamo velika djela. Ali možemo sa zahvalnošću iskusiti da ljubav prema bližnjemu i nas obdaruje.

20

Želim ti mnoga pozitivna iskustva s tvojim anđelom ljubavi prema bližnjemu. Neka ti on otvori oči da vidiš gdje se baš od tebe nešto traži. Anđeo ljubavi prema bližnjemu dovest će te u dodir s onom stranom tvoje duše koja ti čini dobro. On daje da ti duša procvjeta. Ispunja je ljubavlju. Nećeš se osjetiti premorenim niti potrošenim ako slijediš anđela ljubavi prema bližnjemu, nego ćeš osjetiti kako ti duša oživljuje, kako se širi i puni radošću. Ali ti također želim da i onda, kad si ti u potrebi, nađeš anđele ljubavi prema bližnjemu koji imaju hrabrosti prići ti, ući u tvoju nevolju i poći s tobom komadić puta.

ANĐEO PRIJATELJSTVA

U razgovorima s mladima doživljavam uvijek iznova koliko čeznu za prijateljem ili prijateljicom. Djevojka želi prijateljicu s kojom može podijeliti sve, kojoj može pripovijedati kako joj je bilo u školi ili kod kuće s roditeljima. Mladić želi prijatelja koji će s njime ići kroz sito i rešeto. Kad nemaju prijatelja ili prijateljicu, osjećaju se osamljenima, isključenima, odsječenima od života. I odrasli muškarci i žene čeznu za prijateljima, u koje se mogu pouzdati, koji će s njima podijeliti njihove radosti i njihovu sreću, ali koji će uz njih stati i onda kad im ne ide dobro. Za mnoge je sreća imati intimnoga prijatelja ili prijateljicu. Uz njih osjećaju da su na istoj valnoj dužini, da među njima jednostavno struji, da se uzajamno obogaćuju i nadahnjuju. Čovjek u razgovoru s intimnim prijateljem bolje razumije svoju vlastitu dušu, tu tek pravo postaje svjestan bogatstva svoje vlastite duše.

Čežnja za prijateljstvom provlači se kroz svu zapadnjačku povijest. Već su Grci pjevali pohvale prijateljstvu. Augustin je živio iz prijateljstva. Tek je to davalo smisao njegovu životu. Ovako on govori o prijateljstvu: Sine amico nihil amicum, »bez prijatelja ništa nije prijazno.« Aelred iz Rievaulxa napisao je u srednjemu vijeku posebnu knjigu o prijateljstvu. Prema njemu, u prijateljstvu prema nekom čovjeku doživljavamo ujedno prijaznost Isusa Krista koju susrećemo na licu prijatelja. Uz prijatelja smijem biti takav kakav jesam. Nisam procjenjivan. Sve u meni smije biti, sve je moje prihvaćeno i voljeno. Prijateljstvo je uvijek uzajamno. Ljubiti mogu i čovjeka koji ne uzvraća moju ljubav. Ali prijateljstvo uvijek traži uzvraćanje drugoga. U prijateljstvu ne želim drugoga posjedovati. Dopuštam mu da bude drukčiji. I ostavljam mu prostor slobode koji mu je potreban.Prijateljstvo je za Tomu Akvinskoga krepost. Stoga zli ljudi ne mogu jedni drugima biti doista prijatelji. Prijateljstvo uvijek pretpostavlja vjeru u dobro u drugome. Prijateljstvo traži i da se pročišćavam, kako bi odnos prema prijatelju ili prijateljici postajao sve dubljim. Sve što sprječava moje čovještvo, kao zlopamćenje, predrasude, mržnja, neljubaznost, sebičnost, škodi i prijateljstvu. Stoga prijateljstvo traži da radim na sebi. Jer u prijateljstvu uvijek želim doći bliže drugomu, razumjeti ga sve bolje i ujedno se pokazati dostojnim njegova prijateljstva. Tako se u prijateljstvu krije poticaj za rastom u vlastitoj čovječnosti. Samo tako može procvasti ljubav između dva prijatelja i prožeti sva područja duše.

Mnogi se žale da nemaju prijatelja. Prijateljstvo nije moguće načiniti. Ono je uvijek dar. Zamoli svoga anđela prijateljstva da uza te stavi ljude s kojima prijateljstvo može rasti. I zamoli ga da budeš sposoban za prijateljstvo, da smogneš hrabrosti prići onomu tko te privlači i za koga osjećaš da bi te mogao obogatiti. Možda već imaš dobra prijatelja ili prijateljicu. Ali se plašiš da njega, odnosno nju, ne izgubiš. Možda misliš da si kompliciran za svoga prijatelja ili svoju prijateljicu, da nisi vrijedan prijateljstva jer ih previše opterećuješ svojim problemima. Potreban ti je anđeo prijateljstva koji će ti podariti povjerenje da će tvoje prijateljstvo i unatoč sukobljavanjima i nesporazumima, postajati sve dubljim, da će opstati makar prolazilo i kroz napetosti. Anđeo prijateljstva želi te sve dublje uvesti u umijeće ljubavi i u tajnu prijateljstva. I želi te naučiti zahvalnosti, kad si našao prijatelja, u čijoj blizini ti sve izgleda prijazno.

21

ANĐEO USTRAJNOSTI

Ustrajan je tko tvrdokorno ustraje u nečemu i žilavo se i izdržljivo za nešto bori. Ponekad nam tako uporni ljudi mogu ići na živce. Oni ne popuštaju tako lako. Kad ustrajnost postane tvrdoglavost, tada na nas već odbojno djeluje. Ipak ustrajnost ima veze s »dugo čekati« (njem. harren), s čekati, strpljivo ustrajati. Ustrajanje tko može čekati, tko ne odustane odmah. Ustrajan se čovjek ne da smesti protivljenjima. On vjeruje u dobar ishod. Zna da se isplati čekati. Ustrajnost treba vjeru da i prividno nemoguće postaje moguće.U Matejevu Evanđelju Isus učenicima dvaput govori: »Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen« (Mt 10,22 i 24,13). Grčka riječ za ustrajati (ostati postojan, njem. beharren) glasi: hypomenein. Ima različita značenja: čekati, ustrajati, izdržati, ostati i pričekati na neprijateljski napad, biti postojan, pretrpjeti, podnijeti. Ustrajnost je dakle povezana sa postojanošću i stalnošću. Ustrajan čovjek se ne da lako pokolebati kad dođu protivljenja. On je u sebi čvrst. Čvrsto se drži jednom donesene odluke. Dokazuje se u kušnjama i osporavanjima. Postojan čovjek je čvrsto usidren u svojoj duši. Ne da se izbaciti iz kolotečine ćudljivošću i nutarnjim i vanjskim kolebanjem. Postojanost daje naslutiti čvrstoću duše. Latini ovaj stav nazivaju constantia. To je za Rimljane velika krepost. Toma Akvinski ju usko povezuje s perseverantia, ustrajnost. Ustrajan čovjek ostaje pri svome činu. Makar podnio i mnoge lomove, on ipak nastavlja svojim vlastitim putem. Ide dalje makar morao i preko brda poteškoća. Ostaje na svome putu. Vrijeme za njega ne igra nikakvu ulogu. On može čekati. Ima cilj pred očima, telos: konac, svršetak«, o kojemu govori Isus. Tko gleda na cilj i izdrži do konca, dok ne dođe do cilja, spasit će se, njegov život će uspjeti, njegov će život biti spašen i cjelovit, makar je u međuvremenu i posrtao i slomio se.

Želim ti anđela ustrajnosti kad si u opasnosti da previše lako popustiš, kad stojiš pred brdom posla i ne znaš s čime da započneš. Anđeo ustrajnosti neka te prati kad započinješ studij, a ne snalaziš se u vrevi sveučilišta, kad nastupaš na svoje radno mjesto, a ne znaš kako postići tražene vještine. Neka bude uza te kad se uvijek iznova budeš sudarao sa svojim granicama. Upravo u naše vrijeme kad vrlo lako kapituliramo pred protivljenjima i kad sve treba postići što je moguće brže, dobro bi nam došao anđeo ustrajnosti. Ne daj se zaraziti duhom »odmah«. Nauči čekati, ustrajati, ostati. Duša će ti tada dobiti nutarnju čvrstinu. A tvoj život će biti uspješan.

ANĐEO POUZDANOSTI

Blagodat je moći se pouzdati u svoje suradnike ili suradnice, znati da oni pouzdano obavljaju svoj posao. Tada se ne moramo brinuti je li posao već obavljen. Ne moramo neprestano kontrolirati je li sve učinjeno. Pouzdanost suradnika nas rasterećuje. Štedi mnogo energije. Mi se možemo opustiti i odmoriti. Ne trebamo neprestano razmišljati čini li to suradnica dostatno dobro, misli li i na ovu ili onu komplikaciju. Možemo se pouzdati da to radi dobro i solidno, da razmišlja o svim posljedicama i ispravno reagira kad nadođe nešto nepredviđeno. Takvi suradnici i suradnice su za nas anđeli pouzdanosti. Olakšavaju nam posao i život.

No nije dosta pouzdati se samo u anđele pouzdanosti u svojoj blizini. Anđeo pouzdanosti želi i nas učiniti anđelom za druge. Mi u sebi nosimo sklonost da neki posao svršimo što je moguće brže, jer nam je nešto drugo važnije. Željeli bismo biti brzo gotovi da bismo mogli poći kući. Tada ne mislimo na sve posljedice. Činimo što nam je naređeno. Ali mi smo. svojim mislima kod drugih stvari. Zaboravljamo što je još povezano sa zadatkom. Anđeo pouzdanosti želi nas potaknuti na to da sasvim prionemo poslu, da ostavimo naše razmišljanje o drugim stvarima, da se oslobodimo svojih vlastitih problema. Samo smo tada

22

slobodni savjesno i brižno ispuniti svoju zadaću. Pouzdanost je nešto drugo nego što je strah od pogrešaka koje bi se mogle potkrasti pri poslu. Pouzdanost je povezana sa slobodom i povjerenjem. Slobodan sam za posao koji upravo radim. Njemu se predajem. Ja sam pri poslu svim svojim razmišljanjem i osjećanjem. Rad me veseli. Obavljam ga dobro. Tada se i sam osjećam dobro. A u onoga koji mi je povjerio posao raste povjerenje. On se osjeća i slobodnim. Ne mora istraživati je li mi je sve točno objasnio i upozorio me na sve probleme. Zna da se može u mene pouzdati.

Svi računamo s anđelom pouzdanosti kod vozača autobusa, pismonoša, obrtnika, prodavača. Željeli bismo se pouzdati u one o čijemu pouzdanu radu ovisimo. Ako moramo kontrolirati sve što električar instalira u našemu stanu, ili što održavatelj grijanja popravlja, ljutimo se. To iscrpljuje. I ostavlja za sobom nepovjerenje. Moramo provjeriti račun nije li zaračunato previše. Moramo potražiti moguće nedostatke da bismo pravodobno reklamirali. Nažalost, u mnogim se poduzećima danas više ne cijeni anđela pouzdanosti. Tu je važnije obaviti posao što je moguće brže. Za pogreške je tada mjerodavan pravni odsjek. A on nas može i poštedjeti toga da moramo platiti svoju nepouzdanost. U jednome takvu poslovnome ozračju čeznemo za anđelom pouzdanosti. Htjeli bismo se moći pouzdati u obrtnika i njegov račun, u mljekara, pekara, mesara. Zato radije kupujemo kod onih kojima vjerujemo, kod kojih smo sigurni da imaju dobru robu.

Želim ti u tvojoj blizini mnoge anđele pouzdanosti. Tko je pouzdan, ulijeva povjerenje. Njemu možeš vjerovati. Tko svoj posao obavlja savjesno, u' njega se možeš pouzdati. Kod njega se osjećaš siguran. Anđeo pouzdanosti neka i tebe sama uvede u skromnu krepost pouzdanosti. Tada će ti se ljudi radovati. A i sam ćeš mirne savjesti obavljati savjesno svoj posao znajući da to drugima čini dobro i da za to tebi zahvaljuju. Ako se drugi mogu u tebe pouzdati, proizvest ćeš ozračje povjerenja, u kojemu će se ne samo oni, nego i ti sam osjećati ugodno.

ANĐEO ISKRENOSTI

Riječju »iskrenost« prevodimo grčki pojam parrhesia. Za Grke je parrhesia tečevina njihove demokracije. To je značilo slobodu govorenja, otvorenost, odvažnost reći ono što misliš. Za nas je pravo na slobodu govorenja po sebi razumljivo, ali nam unatoč tomu često nedostaje dostatno iskrenosti. Nismo slobodni izraziti ono što osjećamo. Mi se u svome govorenju ravnamo prema očekivanjima drugih. Zamišljamo si što bi drugi mogao misliti ako kažemo ovo ili ono. Diplomati smo i razmišljamo potanko koje bi posljedice mogle naše riječi imati. Tako nećemo reći ono što nam duša govori, nego ono što drugi od nas očekuju. Nismo slobodni, nego ovisimo o očekivanjima i reakcijama drugih. Ali time sebe ponovno činimo podložnicima kojekakvih kraljeva i careva, ne političkih kraljeva, nego ljudi kojima dajemo vlast nad sobom.

Ljutim se na svoga suradnika. Ali nemam hrabrosti slobodno mu reći što mi na njemu smeta. Radije o njemu razgovaram s drugima, grdim ga kako je nemoguć, kako mi otežava život. Tu bih morao poslušati anđela iskrenosti koji mi daje poticaj da otvoreno progovorim o onome što je između nas. Iskrenost se, dakako, ne sastoji u tome da nekontrolirano pustim sav svoj gnjev i drugomu na glavu istresem sve što se u meni nakupilo. Jer to ne bi bio znak slobode.Iskrenost znači biti slobodan od straha pred reakcijom drugoga, ali i biti slobodan od nutarnjega pritiska koji je u meni narastao. Ja moram u nutarnjoj slobodi odlučiti što želim reći, što je primjereno našemu odnosu i sukobu. Ako drugomu sve što je u meni bacim na glavu, ja nisam slobodan za drugoga. Naprotiv, određuje me zlopamćenje koje se u meni nakupilo. Tada ne govorim svomu suradniku, nego u njemu vidim sve ljude koji su me ikad naljutili: oca, majku, učitelja, župnika, školske kolege, prijatelje, neprijatelje, itd. Nemam slobodna pogleda za drugoga, nego ga gledam kroz svoje, povredama zamućene naočale.

23

Osjećam da se neki prijatelj, neka prijateljica nalaze u duševnim nevoljama. Nešto ih blokira. Nije im dobro. Vidim kako žive mimo svoje istine. Ali se ne usuđujem razgovarati s njima. Mislim, kako možda već idu na terapije. Ondje će sigurno razgovarati o svemu što ih opterećuje. Možda im je neugodno ako ih tako otvoreno upozorim na njihovu situaciju. Možda ću ih time povrijediti. I već me napušta moja hrabrost i ja radije šutim. Tu bih trebao anđela iskrenosti koji će me ohrabriti da izreknem riječi koje su mi na jeziku. Moram i za vrijeme razgovora uvijek iznova kontaktirati s anđelom iskrenosti da ne bih odustao već pri prvoj odbijajućoj reakciji. Anđeo iskrenosti pokazuje mi daje otpor prijatelja samo izraz njegove čežnje da zaista jednom otvoreno razgovara o svojoj situaciji. Anđeo iskrenosti dariva mi dug dah koji može čekati dok drugi prekorači prag svoga straha. Anđeo na mojoj strani dovodi me u dodir s nutarnjom slutnjom moje duše da vlastita sloboda izmamljuje i slobodu drugoga. I tako anđeo iskrenosti omogućuje razgovor kojega smo se oboje plašili, ali koji iza toga ostavlja u nama osjećaj slobode, radosti i zahvalnosti.

ANĐEO OBVEZANOSTI

Kad treba obnavljati kuću, zamolimo neke tvrtke za neobvezatnu ponudu. Bojimo se da tvrtka iz želje za ponudom već iščita obvezu. Kako to izgleda u našemu vlastitom životu? Opasnost se sastoji u tome da u vrijeme neobvezatnih ponuda i sami živimo neobavezno. Svoju vlastitu ponudu življenja želimo dati samo neobvezatno. No neobvezatne ponude ne donose još narudžbe. Neke tvrtke odlaze u stečaj jer uvijek pišu samo neobvezatne ponude, ali nikada ne dođu do poteza. Da bi nam život uspio, moramo živjeti obvezano. Moramo se vezati uz neki koncept života. Ne možemo uvijek ostati samo u stanju eksperimentiranja. Potrebno je obvezujuće obećanje da kažemo »Da« svomu životu i da ovaj život oblikujemo i formiramo prema svojim mogućnostima.

Mnoge se udruge žale danas na to da se ljudi više ne žele vezati. Neobvezatno žele ponekad pogledati i surađivati će onoliko koliko to njih veseli. Ali nitko se ne želi vezati odgovornošću. Obveza traži spremnost vezati se uz zadaću, uz zajednicu, obvezati se, biti spreman stati uz ovu zadaću i stati uz ovu zajednicu. Ali to mogu jedino ako sam shvatio važnost te zadaće ili vrijednost neke zajednice. Mnogi se boje čvrstih obveza. Žele ostati otvoreni, a novo što bi se moglo pojaviti u njihovu životu. Obvezatnost nije suprotnost otvorenosti. To su dva pola, koja oba trebamo da bismo živjeli primjereno. Ali ako se jedan pol isključi, gubimo svoju ravnotežu. Ako želim samo ostati otvoren za novo, nikada neću proći kroz neka vrata. I kad-tad ću stajati pred zatvorenim vratima. Ako se zatrpam samo obvezama, one će me ugušiti. Trebam oboje: obvezatnost i slobodu da započnem nešto novo kad to zaista treba učiniti. Ali tko iz puka straha od skučenosti izmiče s puta svakoj obvezanosti, nikada neće rasti. No prije svega mi kao zajednica ne možemo preživjeti, ako se ljudi više ne daju obvezati.

Anđeo obvezatnosti želi te ohrabriti da se vežeš uz neku zadaću kad si shvatio njezin smisao. Prati te kad se vežeš uz nekoga čovjeka. Pokazat će ti da te obvezujući odnos u koji si ušao s nekim čovjekom neće skučiti nego uvesti u nutarnju slobodu. Jer unutar obvezanosti steći ćeš mnoga vrijedna iskustva. Očekuje te trenje i trvenje s partnerom ili partnericom. Ali ćeš kroz te sukobe sazreti i postati širok. Znaš kako tebi samom čini dobro kad se neki čovjek prema tebi pokaže obvezanim ili kad se čak čitav život uza te veže. Ti se osjećaš siguran i nošen, ali ujedno i izazvan i primamljen k životu. Želim ti da ti anđeo obvezanosti daruje odvažnost da se vežeš i dadneš se vezati. I želim ti da za druge postaneš anđeo kad se vežeš uz njih i njihove ciljeve, darivajući im tako nadu i pouzdanje za budućnost.

24

ANĐEO SLUŽENJA

Mnogi danas više ne žele služiti. Neću služiti, sam ću o sebi slobodno odlučivati. Hoću da mi život uspije, da budem posve svoj i da mogu ostvarivati sebe. Ali tko ne služi, ne čini sebe zaslužnim. I bez služenja neće zaslužiti dostatno da bi podmirio svoje životne potrebe. Grčka riječ koju Biblija najčešće prevodi sa »služiti«, glasi diakonein. A zapravo znači posluživanje kod stola. Tko poslužuje kod stola služi životu, hrani, izmamljuje život. To je zacijelo pravo značenje služenja: buditi život, izmamiti u ljudima život. Služenje je dakle nešto aktivno. Kad nekomu služim ne činim sebe malenim, nego služim životu, aktivan sam, kreativan i tražim ključ da u drugomu izmamim život. Isus govori da u nas onaj koji vodi, onaj koji ide naprijed mora biti poslužitelj. Tko vodi druge ljude služi im, budi u njima život.U latinskome služenje znači: biti sluga (servus i servire). Germani su preuzeli ovo značenje. Služiti dolazi zapravo od trčati. Sluga je trkač koji trči od jednoga gospodara do drugoga da mu prenese zadatak ili poruku svoga gospodara. Ova je riječ tijekom vremena dobila više negativno značenje. Njemačka fraza Diener machen (nakloniti se) znači: pokorno se prignuti pred gospodarom, učiniti sebe malenim. Ali ako ozbiljno uzmem germansko značenje, tada je sluga kao trkač i nešto aktivno. On međusobno povezuje dva čovjeka. Pomaže da oni mogu međusobno komunicirati. Služi razgovoru, zajedništvu. Promiče razmjenu među ljudima. Omogućuje da se odvija u oba smjera. Ako informacije dobro kolaju, uspijeva neka zajednica, poduzeće tada dobro surađuje, a imati će i vanjskog uspjeha.

Anđeo služenja je anđeo koji u nama budi život i omogućuje naš razgovor. Što to konkretno znači? Nitko od nas nije uvijek u ulozi sluge u smislu čovjeka koji je drugima podređen. Anđeo služenja želi nas naprotiv od slučaja do slučaja ohrabriti, da svojim služenjem u čovjeku budimo život i promičemo među sobom razmjenu. Vidim da je na mome odjelu nešto zapelo. Mogu ne osvrnuti se na to ili zadaću prebaciti na šefa. Ako slušam anđela služenja, poći ću k ljudima koji se međusobno blokiraju. Ponudit ću se da zajedno s njima razmotrim problem i o njemu razgovaramo Zato ti želim da uza se imaš anđela služenja. On će ti izoštriti pogled da vidiš gdje u nekom čovjeku možeš probuditi život i gdje možeš učiniti da ponovno proteče zarđala komunikacija među ljudima i grupama. I želim ti ljude koji će za tebe postati anđeli služenja, koji će u tebi probuditi život i omogućiti da tvoj razgovor ponovno teče.

ANĐEO BUDNOSTI

Izmicati zahtjevima života i pribjegavati snu - tko ne poznaje ovo nastojanje? Mnogi uzmiču pred izazovom trenutka iluzijama koje stvaraju o životu ili omamljujući se alkoholom ili drogom. Isus poznaje čovjekovu sklonost da jednostavno životari, ne razmišljajući. On uvijek iznova poziva na budnost »Zato budni budite!« (Mk 13,35). Budnost na koju Isus poziva ima tri vidika. Tu je kao prvo budnost u danome trenutku. Bog u svakome trenutku kuca na naša vrata. To su tihi poticaji kojima nas hoće upozoriti na ono što je upravo zapovijed toga trenutka. Tada u nutrini osjećamo da trebamo poći ovomu čovjeku i s njim razgovarati. No odmah potiskujemo ovaj tihi glas. Ili činimo ono što psiholozi nazivaju »racionaliziranje«. Nalazimo mnoge razloge zašto nije zgodno učiniti ono na što nas potiče nutarnji glas. Budnost u danome trenutku znači da sam sasvim nazočan, da se mogu nepodijeljeno upustiti u sadašnji trenutak, ne razmišljajući o prošlome niti planirajući buduće.

Drugi vidik budnosti jest bdjeti nad zlom, nad destruktivnim mislima i osjećajima koje nas hoće obuzeti. Isus nas uspoređuje s čuvarima na vratima, čija je najvažnija zadaća »bdjeti« (Mk 13,34). Slika čuvara na vratima bila je omiljena u ranome monaštvu. Moramo

25

sjediti na vratima svoje nutarnje kuće i svaku misao koja želi ući k nama pitati, pripada li nama ili našim protivnicima. Budnost, dakle, znači paziti na ono što u nas ulazi. Ne smijemo svakoj misli i svakoj emociji dati pristupa. One bi se inače vrlo brzo pokazale kao vlasnici kuće koji nam otežavaju život u kući našega života i sve nas više potiskuju iz našega središta. Ako nismo budni, u nas će se ušuljati mnogo toga što nas odvlači od našega svjesnog puta. I tada ćemo odjednom primijetiti da više uopće ne živimo sami, nego da nama upravljaju nesvjesne sile. Ili ćemo osjetiti da nismo sami gospodari u svojoj kući, nego da nama gospoduje nezadovoljstvo i gorčina, strah i depresija koji su se uvukli k nama kao podstanari a sada prigrabili vlast u našoj kući.

Isus nas poziva na budnost jer bi gospodar kuće mogao u svakome trenutku doći. Prvi su kršćani svakoga trenutka računali sa svršetkom vremena. Ali ne radi se o tome da mudrujemo o svršetku svijeta. U smrti Gospodar će doći k tebi. Za tebe će tada doći kraj vremena. Vrijeme će za tebe tada biti dovršeno i za tebe će nastupiti vječnost. Iako znamo da će naše vrijeme kad-tad svršiti, mi se uljuljavamo u iluziji kao da će uvijek trajati. Budnost znači: probuditi se za stvarnost, probuditi se iz sna iluzija da se možeš izložiti realnosti. Mistik je »budni, probuđeni«. On je u dodiru sa stvarnošću. Ima osjećaj za to što znači živjeti, disati, govoriti, slušati, gledati, susretati ljude i kušati tajnu svakoga trenutka.

Anđeo budnosti neka te prati da bi svakoga trenutka bio spreman čuti tihe glasove svoga srca i učiniti ono što upravo sada trebaš učiniti. I anđeo budnosti neka bude uza te kad se tvoje razmišljanje i djelovanje počne mutiti mutnim vodama koje žele prodrijeti u tvoju kuću. Želim ti anđela budnosti da svaki trenutak smatraš u neku ruku posljednjim i najvažnijim trenutkom svoga života, da uzmogneš biti sasvim u ovome trenutku, posve prisutnom. Tada ćeš biti ne samo u ovome trenutku, nego i u Bogu koji je uvijek prisutni Bog.

ANĐEO URAVNOTEŽENOSTI

Kažemo daje čovjek uravnotežen kad se ne da tako lako izbaciti iz mira, kad je uvijek jednako dobro raspoložen, kad zrači mirom. Ne daje dojam razdrtosti lica. Ne da se razvlačiti tamo-amo. U suglasju je sa samim sobom. Uvijek je jednak, uvijek ima isti lik, isto raspoloženje, isto zadovoljstvo. Možeš s njim računati i u njega se pouzdati. Ne trebaš se bojati da će ti svojim lošim raspoloženjem sve pokvariti. Kad s njim razgovaraš, znaš da neće eksplodirati nego sasvim mimo saslušati što mu govoriš. Iz njega zrači nešto smirujuće. U njegovoj blizini i ti se sređuješ. Tvoja uzburkana duša se smiruje i ti pokraj njega i sam postaješ uravnotežen.

Mi čeznemo za takvom uravnoteženošću. Ujedno znamo kako nas se lako izbaci iz ravnoteže. Netko nas samo treba kritizirati. Već se želimo opravdavati i braniti. Gubimo vlast nad sobom i počinjemo plakati ili vikati. Uravnoteženost je nešto drugo od hladna (coa!) reagiranja. Mladi danas vole biti coa!, ne pokazivati osjećaje, pustiti neka sve ide kako ide. Ali ovo biti coa! plaća se hladnoćom i ukočenošću. Oko sebe podiže se oklop od betona kroz koji nitko ne može prodrijeti. Beton je uvijek isti, ali i jednako hladan, bez života, odbojan, zatvoren. Latini označuju uravnoteženost s aequo animo. Biti aequo animo, biti ravnodušan, ideal je stoičke filozofije. Ravnodušan čovjek je opušten, slobodan od afekata. Ne dopušta da bude rastrgan svojim emocijama. Zrači nutarnju smirenost. Duša je u njega u harmoniji, u suglasju sa samim sobom. Ima uvijek isto obličje. Ima u sebi čvrsto ću i jasnoću i ne prilagođuje se vanjskim utjecajima. Počiva u sebi. Latini govore o duši ne samo kao anima, nego i kao animus. Anima više znači dušu kao disanje i dah, dok animus podrazumijeva dušu kao sjedište osjećaja, afekata i strasti. Duša je aequus, jednaka, ista, opuštena, slobodna od afekata. Duša nije određivana izvana, nego ima svoju.vlastitu kvalitetu, kvalitetu mira,

26

vedrine, lakoće. Aequus znači također: »pravedan, prijazan, pravi«. Uravnotežen čovjek je prijazan čovjek, netko tko uvijek zrači vedrinu i prijaznost. Tu je duša u skladu sa samim sobom. Tu je duša kao mimo jezero. U njemu možeš s užitkom plivati. Možeš ga promatrati i ono te smiruje. Ako u mirnu vodu nešto padne, ima doduše valova. Ali valovi se već nakon nekoga vremena ponovno smire. Nemir jenjava u miru jezera.

Uravnoteženi čovjek će poravnati i velike val ove koji se oko njega nagomilavaju. On će djelovati uravnoteženo u sukobu između dva čovjeka ili dviju grupa. Neće dolijevati ulje na vatru, nego gasiti plamen. Gledat će kako se ponovno može uspostaviti ravnoteža da bi se potrebe obiju strana u jednakoj mjeri ispunile i odbile. Uravnoteženost je sposobnost koju nije moguće jednostavno postići disciplinom. Tu već mora djelovati anđeo u našoj duši da smiri nemire u našoj nutrini. Anđeo mora uspostaviti ravnotežu između naših zadovoljenja i frustracija, između uživanja i odricanja, između blizine i odmaka, između veselja i žalosti.

Moli anđela uravnoteženosti da bdije nad tvoj om dušom, da pomogne tvojoj duši doći do pravoga obličja, da poravna neravnosti tvoje duše da bi uravnotežen išao kroz život, ravnodušno (aequo animo) i s nutarnjim mirom. Tada ćeš uravnoteženo i djelovati gdje god bio. Nećeš razdvajati nego povezivati, nećeš raspaljivati, nego gasiti, nećeš stvarati razlike, nego uspostavljati ravnotežu.

ANĐEO TOLERANCIJE

Tolerancija dolazi od tolerare: »nositi, podnijeti, nositi teret, trpjeti«. Tolerantan čovjek spreman je drugoga nositi i podnositi i kad misli drukčije od njega. Tolerantnost stoga znači spremnost podupirati ljude koji nisu na našoj valnoj dužini. Misli se na širokogrudnost i poštovanje čovjeka koji zastupa drukčije mišljenje i vjerničko uvjerenje nego mi. Lessing je u svome »Mudrome Nathanu« veličao tolerantnost, snošljivost prema drugim ispovijedanjima vjere, kao znak prosvijećena i mudra čovjeka. Ona je u našemu shvaćanju oznaka prave humanosti. Kad se izgubi, čovjek se vraća u barbarstvo. Ograničeni fanatik vidi zla čovjeka u svakome tko misli drukčije. Tolerantni čovjek poštuje svakoga s njegovim mišljenjem. Tolerantnost se kao krepost čovječnosti traži upravo u našem pluralističkome društvu. Bez tolerantnosti naše društvo ne bi bilo sposobno preživjeti. Ne radi se o slaganju s drugim, nego o stavu koji nastoji razumjeti drugoga. Tolerantnost ne znači ni ravnodušnost, nego zanimanje za drugoga, za ono što mi na prvi pogled izgleda strano. Tolerantnost nikako ne znači ne imati stajalište, upravo obratno. Ona, traži jasan i čvrst stav. Samo ako imam čvrst stav, mogu podržati drugoga. Inače bismo obojica propali u vrtlogu samovolje. Ono što ovaj stav svakako traži, jest poštovanje drugoga. Tolerantan čovjek pokušava razumjeti drugoga, ostaviti ga takva kakav jest. On odbacuje svoje predrasude kojima često druge nesvjesno sputava tako da se ne mogu više micati.

Religije danas rado optužuju paušalnom sumnjom netolerantnosti. Ali u svim se religijama uvijek iznova slavila tolerancija. Ako je u islamu gostoprimstvo prema strancu i davanje prednosti gostu postalo religioznom zapovijedi, onda je to još i danas model kako, recimo, različite religije mogu postupati u međusobnom dijalogu, ne preopterećujući se uzajamnim zahtjevima za istinom. U dijalogu smo gosti drugoga i prije svega zahvalno primamo ono što nam on kao domaćin nudi. Svoje misli usmjerujemo najprije na dobro drugoga i nastojimo vidjeti i ono zajedničko. Tada se kao sami po sebi stvaraju mostovi na kojima je moguće susresti se. Tko je tolerantan, taj različitost ne gleda kao prijetnju, nego kao milost i kao poticaj da priđe drugima. »Obogatimo se uzajamno svojom različitošću« rekao je francuski pjesnik Valery. I u kršćanstvu od samoga početka postoji ovaj poticaj na tolerantnost. Isus nas je na to pozvao. Nasuprot pretjerano strogima, koji bi najradije iz crkvenoga zajedništva izbacili sve koji nisu u suglasju s njihovim normama, opominje nas da

27

pustimo da kukolj i pšenica rastu do žetve. Tek će tada biti odvajanje (usp. Mt 13,24-30). Nije na nama da ljude prosuđujemo ili čak osuđujemo. Čovjek može čekati. On se nada da će drugi pronaći svoj put, makar on bio drukčiji od njegova vlastita. On vjeruje u to da će bližnji i preko stranputica i zaobilaznica pronaći put koji će ga dovesti u život. Isus navodi samoga Boga kao primjer tolerancije koju trebamo iskazivati jedni drugima. Bog »daje da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada nad pravednima i nepravednima« (Mt 5,45). Tako i mi moramo pustiti da sunce naše blagonaklonosti sjaji nad svim ljudima. Tada i u naoko zlima može niknuti dobro sjeme. Jer odakle znamo zašto drugi čini zlo? Možda to čini iz očaja. Možda ranjava druge jer je i sam ranjen i svoje povrijeđenosti može podnijeti jedino tako da ih prenosi dalje.

Nije lako biti tolerantan. Prije nego što bi čovjek očekivao već stvorimo predrasudu jedni o drugima. Netko nam je nesimpatičan. Gledamo ga svojim tamno obojenim naočalama i u njemu otkrivamo samo neugodne stvari. Ne gledamo ga onakva kakav jest. Naprotiv, u tome nesimpatičnu čovjeku gledamo sve muškarce koji su nas povrijedili u našoj životnoj povijesti: oca, djeda, brata, učitelja, župnika, susjeda, pretpostavljenoga. Nismo krivi što se u nama javlja takva predrasuda. Prije nego razmislimo, ona je već tu u nama. Tolerancija dakle znači da drugomu, unatoč našim iskustvima, dadnemo priliku, da ne vrednujemo. Predrasuda je tu. Ja ju vidim, ali se zbog toga ne ljutim. No istodobno se od nje distanciram. Zabranjujem sebi suditi o drugome. Dajem mu prostora koji mu je potreban da se pokaže kakav je uistinu.Duša je puna predrasuda i zlopamćenja, uskoće i osude. Stoga trebamo anđela tolerancije koji će našu dušu osloboditi od svih naoblaka naše životne povijesti. Želim ti da se uza te brzo pojavi anđeo tolerancije kad god se u tebi javi negativna slika; o tvome bližnjemu. Anđeo neka te podsjeti na njegovo nedodir1jivo dostojanstvo. On neka te potakne tako da i nad tim čovjekom sja sunce tvoje blagonaklonosti i pada kiša tvoje ljubavi, kako bi i u njemu mogao procvasti Božji život.

ANĐEO SLAVLJA

»Treba slaviti slavlja onako kako dođu«, kaže poslovica. A od Goethea potječe izreka: »Dnevni rad! Navečer gosti! Kiseli tjedni! Vesela slavlja!« Slavlja su dobrodošla promjena u sivilu svakodnevice. Tko preskače slavlja, taj mimoilazi jedan važan izvor svoje vlastite životnosti i životne radosti. Postoje različite kvalitete slavlja. Postoje fešte (Feten). Fete dolazi iz studentskoga govora, izraz potječe iz 18.stoljeća. Fešte slaviš, jer si za to raspoložen. Naravno, vrlo često tražiš povoda, rođendan kolege ili položeni ispit. Često postoje i spontane fešte, koje su često najljepše. U takvim prigodama mogu nastati najbolji razgovori. A postoje dugo planirana slavlja,slavlja pri rastanku šefa poduzeća, slavlja u prigodi, zaokružena rođendana. Tu sve zavisi o tome slavi li se slavlje samo uz vanjski sjaj ili su pozivatelji bili kreativni i od srca priredili slavlje.

Po svome porijeklu slavlje uvijek ima religiozno značenje. U slavlju Bog ulazi u naš život. Slavljenjem mi prihvaćamo svoj život. I u slavlju izražavamo svoju čežnju za domovinom i zaštićenošću, za uspjelim zajedništvom. Osjećamo daje naš život vrijedan. Grčka stoička filozofska škola misli daje naš život neprestano slavlje. Svaki trenutak slavi tajnu našega života, sjedinjenje s Bogom. Svako slavlje ima u sebi nešto od svadbenoga slavlja. Bog slavi s nama svadbu. Sam Bog povezuje se s nama i s našim životom. Otuda je primjereno uvijek iznova slaviti slavlje da sebe uvjerimo tko smo zapravo, da nam se život ne svede na rad i jelo, nego bude otvoren prema široku, božanskom obzoru.

Svatko od nas poznaje uspjela slavlja kojih se rado sjeća. Tu se srce proširilo. Tu je ozračje bilo prisno. Tu su srasli ljudi, koji su ranije živjeli odvojeni jedni pokraj drugih. Tu je zasjao smisao života. Ali svatko je već doživio i promašena slavlja koja na kraju postanu bljutava. Ljudi su popili previše alkohola. Umjesto da slave, posvađali su se. U opijenosti iz

28

njih je provalilo sve ono sirovo. Postali su nepristojni i neugodni. Mnoga dobronamjerna slavlja ne uspiju. Tu sve ostane ukočeno i umjetno. Sve djeluje patvoreno i nametnuto. Poneki mogu slaviti slavlje samo s puno novca. Ali sadržajno ono ostane bijedno. Govori su dosadni i prazni. Nema rituala koji ljude međusobno povezuju.

Tu bismo trebali anđela slavlja koji će nas osposobiti za to da slavimo slavlje koje daje smisao našemu životu, koje podiže naše srce, koje nas međusobno povezuje i stvara ozračje u kojemu se svi osjećaju ugodno, u kojemu svi osjećaju: isplati se živjeti. Dobro je da skupa slavimo. Naš život je vrijedan. I naše zajedništvo je dar. Anđeo slavlja neka dadne krila tvojoj duši da razvije maštovitost za slavljenje slavlja koje će povezati one koji slave, upozoriti ih na njihove zajedničke korijene i darovati im međusobnu radost. Anđeo slavlja čini dobro tvojoj duši. Vodi ju na izvor iz kojega može crpsti, na mjesto na kojemu dolazi u dodir sa svojim počelom i sa svojim pravim bićem.

Postoji ne samo anđeo slavlja, nego i demon slavlja. Upravo o blagdanima, kao što su Božić i Uskrs, bude u obiteljima najviše svađe. Oni žele skupa slaviti. Ali im to ne uspijeva. Na takvom slavlju osjećaju kako je njihov život izgubio svoje korijene, kako je postao prazan i bljutav. Ne mogu više prikriti nabujale nesporazume. Oni se na blagdane otvoreno javljaju. Na Božić želimo slaviti mir u obitelji. Ali nemoćni smo da taj mir uspostavimo slavljem. Ponekad se slavlje izjalovljuje jer nema dobrih rituala kako ga slaviti. Žali se tada za raspoloženjem kako se nekada slavilo Božić. Javlja se sjeta u kojoj još jače osjećamo zdvojnost u koju smo zapali.

Zato ti želim da te anđeo slavlja sačuva od demona slavlja i da ti omogući slavlja koja će rasvijetliti tvoj život, iz kojih ćeš još dugo crpsti snagu.

ANĐEO SOLIDARNOSTI

Solidarnost znači osjećaj ljudskoga pripadanja zajedno i duh zajedništva. Čovjek ne živi sam. On je po svome podrijetlu socijalno biće. Upućen je na drugoga. Anđeo solidarnosti želi nas upozoriti da postoji nešto zajedničko što je dano nama ljudima. Solidarnost nas obvezuje da se zauzmemo za zajedničko dobro. Solidarnost je uvijek univerzalna. Ne može se odnositi samo na usku vezu koju neki ljudi međusobno sklapaju da se ograde od drugih i provedu svoje vlastite interese protiv drugih. Solidarnost uključuje sve ljude, i siromašne i ugnjetene. Ova univerzalna solidarnost je za mnoge previše apstraktna. Mora se najprije konkretizirati u solidarnosti prema konkretnome bližnjemu u preglednoj grupi. Pokazuje se u spremnosti na dijeljenje i u međusobnom zajedničkome radu.

Teoretski smo svi zacijelo jedinstveni u tome da budućnost čovječanstva ovisi o spremnosti na solidarnost. Ali pogledamo li u naše vrijeme, tu se jače ističe grupna sebičnost od solidarnosti. Potreban je lobi da provedeš svoje interese. Potrebe drugih brinu nas vidno manje. Bitno je da pobijedi vlastita grupa. No takva grupna sebičnost sve više dijeli društvo i svijet. Ide na račun drugih. Pomanjkanje solidarnosti pokazuje se i u tome da čovjek koji je upao u nevolju danas jedva može računati na susjeda. Kad je netko u podzemnoj željeznici prostački napadnut ili čak pretučen, nitko mu ne priskače u pomoć. Svi radije okreću glavu. Ne osjećaju se povezani s onim koji je u nevolji. Uskraćuju solidarnost. Ne udružuju se u savez sa žrtvom, iz straha da bi i sami mogli postati žrtve. Pri takvu pomanjkanju solidarnosti zlo se može sve više širiti. Ulične bande mogu svoje agresije neometano iskaljivati na bespomoćnim ljudima.

Želim ti da anđeo solidarnosti pokrene tvoju dušu kad čovjek pokraj tebe treba pomoć, da ti anđeo otvori oči i potakne te da prijeđeš preko zapreka i priđeš drugomu. Ali ti također želim da anđeo solidarnosti priskoči u pomoć kad si ti bespomoćan, da netko imadne hrabrosti priskočiti kad si ti napadnut. Anđeo solidarnosti želi nas osloboditi od sljepoće kojom okrećemo glavu od nevolje drugih. Želi nas učiniti osjetljivima za brata i sestru pokraj nas.

29

Budi u našoj duši svijest da u biti pripadamo skupa, da imamo zajedničko podrijetlo, da smo - kao što kaže Poslanica Hebrejima - monogenes, svi iz Boga rođeni, da svi od jednoga Boga potječemo. Ali anđeo mora u našoj duši načiniti neke predradnje da bismo zatim bili solidarni i prema van. Mora nam prenijeti osjećaj da naše dobro ne može postojati bez dobra drugoga. Tko sebično gleda samo na sebe, brzo će shvatiti da se zatrčao, da je sve osamljeniji i izoliraniji. Zajedništvo, pripadanje ljudskomu društvu može doživjeti samo onaj tko je i sam solidaran i daje se voditi od anđela solidarnosti. Anđeo solidarnosti proći će mimo tebe ako se brineš samo za sebe. Pustiš li da anđeo navrati k tebi, otvorit će te ne samo za druge i njihove potrebe, nego obogatiti i obdariti i tvoj vlastiti život.

ANĐEO HUMORA

Tko mora dugo živjeti među ljudima koji ne znaju za humor, tuguje za anđelom humora. Bez humora život postaje tužan i dosadan. Humor nije naprosto dobro raspoloženje. Humor je sposobnost nadići konkretnu situaciju, upravo i u neugodnim okolnostima. Američki sociolog P. L. Berger naziva stoga humor »znakom transcendentnoga«. Mi nadilazimo stvarnost i relativiziramo je, jer ju gledamo polazeći od jedne druge perspektive. Humor je ujedno pomirenje sa stvarnošću, dok idealist od nje bježi i gradi kule u oblacima. Riječ humor ima dva korijena. Humores su sokovi koji, prema srednjovjekovnome nauku o prirodi, u ljudskome tijelu reguliraju temperament. Konačno se - ponajprije u Engleskoj - temeljno raspoloženje vedre opuštenosti utvrđuje imenom humor. Humor je dar da opušteno i vedro susrećemo poteškoće i protivštine života. Ali humor je povezan i s humus: zemlja«. Humor može razviti samo onaj tko je spreman sići s visoka prijestolja svoje idealne slike i prihvatiti svoju vlastitu zemljanost, pomiriti se s time da je od zemlje uzet i iz blata oblikovan. Tko ima humora, ne treba ništa skrivati. Ne mora svoju energiju rasipati na to da izgradi svoju fasadu, da bi svi vidjeli samo njegove lijepe strane. Čovjek pun humora miri se sa svime što je u njemu. To ga čini slobodnim od svake prisile da mora izgledati dobar. On dopušta da bude onakav kakav jest. Može se nasmijati samomu sebi.

Humor ne znači da ja mogu čitavo društvo razonodi ti vicevima. Humorist nije komičar koji može iz svega načiniti predstavu, igrokaz. Humor je ponajprije raskrinkavanje sama sebe. Oslobađam se potrebe da se osjećam kao spomenik. Humor je suprotnost patetici kojom se poneki napuhuju i smatraju važnima. Čovjek pun humora priznaje nesavršenost na sebi i na drugima. Ali ne reagira cinično, ni očajno, ni hladno, nego pomirljivo, s ljubavlju i sa srcem. Humor zna da male pogreške ne mogu poremetiti veličinu božanskoga poretka. Nije važno kakav si pred drugima, govoriš li sve ispravno, ostavljaš li dobar dojam, pokazuješ li i svoje nedostatke. Bitno je da iz nutarnje slobode i opuštena odmaka prema samome sebi govoriš i djeluješ. Ovaj humoru konačnici kao temelj zahtijeva vjeru da smo od Boga bezuvjetno prihvaćeni.

Anđeo humora olakšava ti život. Potiče te da reagiraš opušteno kad bi se ponovno htio na sebe srditi. Želim ti da anđeo humora postane tvoj stalni pratitelj. Neka ispuni tvoju dušu vedrinom i blagošću. Neka te sačuva od toga da sebe samoga mrcvariš, obezvređuješ i grdiš. Neka te nauči nasmijati se samomu sebi, ne ciničnim smijehom, nego osmijehom vjere koja premošćuje sve oprečno u tebi i vodi te do točke onkraj svih suprotnosti. Sigismund Radecki naziva stoga smijeh »pritajenom religioznošću«. Ali neka te anđeo humora prati i onda kad živiš zajedno s drugim ljudima i opažaš njihove ljudske slabosti. Ne otežavaj sebi život uzimajući preozbiljno, bez humora, ono što ti se na tebi samome ne sviđa i što ti se kod drugih gadi. Pusti to! Gledaj iza stvari! Neka te anđeo humora ispuni opuštenošću i lakoćom. I dopusti si biti takav kakav jesi, osmjehni se na svoj račun kad se ponovno uloviš u tome da si sebe uzeo preozbiljno.

30

ANĐEO ODRICANJA

Anđeo odricanja mnogima ne djeluje na prvi pogled previše ugodno. I radije bi ga poslali k drugima, nego da ga pripuste k sebi. Ali samo onaj tko se može odreći, može i uživati. Želiš li uživati svoj život, trebaš zamoliti anđela odricanja da te uzme u svoju školu. Odreći se (njem. verzichten) dolazi od »oprostiti« (njem. Verzeichen), a zapravo znači: »odustati od nekog prava«. Imam pravo na naplatu novca, ali ja se toga odričem. Povlačim zahtjev. Ova se slika u askezi rabila prije svega u odnosu prema zemaljskim dobrima. To je prije svega značilo odreći se raskošnih jela i opojnih pića, odricanje od bogatstva i imetka, odricanje od braka. Odricanje je dobilo negativan prizvuk. Ponekad se tu pojavljivao temeljni stav za koji je odricanje uvijek bolje od uživanja. Na kraju iza ovoga stava stoji negativna slika Boga. Bog mi ništa ne priušćuje. Zato si ni sam ne smijem ništa priuštiti. No ova slika Boga je suprotna onoj koju nam je navijestio Isus. Isus se ne odriče jela i pića. Naprotiv, nazivaju ga čak izjelicom i vinopijom. Cilj života je uživati. Mistici govore o tome da se vječni život sastoji u trajnu uživanju Boga. Frui deo: »uživati Boga«je prema tome naš konačni cilj. Ali ćemo ga zacijelo jedva moći uživati, ako se ovdje nismo vježbali u uživanju darova koje nam on nudi.

Tko mora odmah zadovoljiti svaku potrebu, postaje ovisan. Određivan svojim potrebama. I - kažu psiholozi - nikada neće razviti snažni »Ja«. Čak za Sigmunda Freuda, koji je toliko ustrajavao u udovoljavanju nagonima, djetetovo prilagođivanje realnosti nije moguće bez odricanja. Dijete bez prilagođivanja realnosti nikada neće odrasti. Ali odricati se ne smije polazeći od straha kao da je uživanje nešto loše. Kad se netko odrekne dobra jela jer ima nemirnu savjest što uživa, a djeca na ulicama Južne Amerike gladuju, tada to može lako dovesti do prisilna ponašanja. Naravno da ima smisla odreći se dobra jela da bi drugi mogao bolje živjeti. Ali takvo je odricanje vrlo često prožeto stavom nijekanja života. Čovjek sebi više ništa ne priušti. A u biti ne priušti ništa ni onomu za koga se odriče. Kad se netko prema svojim potrebama ponaša drukčije od nas, povrijeđeni smo. Odricanje treba uvijek nutarnju slobodu. Ja moram priznati svoju potrebu i s njome se pomiriti. Tada se mogu od nje i distancirati. Ali odricanje nije samo izraz nutarnje slobode. Ono može i dovesti do slobode. Kad osjetim da ovisim o jutarnjoj kavi ili o večernjem pivu, ima smisla uzeti si slobodu, neko vrijeme, recimo u vrijeme korizme, odreći se toga. Tada se ponovno osjećam slobodan. To pomaže mojem osjećaju vlastite vrijednosti.

No odricanje nije samo privatni užitak. Ono ima i društvenu perspektivu. Bez kulture askeze - govore nam sociolozi - jedva da možemo preživjeti u našemu svijetu. Resursi su ograničeni. Ne možemo neograničeno konzumirati. Odricanjem se moramo prilagoditi realnosti ovoga svijeta s njegovim ograničenim mogućnostima. Anđeo odricanja neka te uvede u umijeće zdrava života i u nutarnju slobodu. Ali neka i proširi tvoj pogled na gospodarsku i političku situaciju našega svijeta. Bez tvoga doprinosa neće dostajati sredstava za sve. Anđeo odricanja neka ti međutim ne probudi nemirnu savjest kao da više ništa ne smiješ uživati, kao da pri svemu moraš odmah misliti na siromahe koji upravo sada ništa nemaju. Anđeo odricanja neka te nauči ijedno i drugo: uživati što ti je od darova darovano i odreći se da se iznutra osjećaš slobodan te da drugima priuštiš užitak na ovome svijetu.

ANĐEO GOSTOLJUBIVOSTI

Gostoljublje je ljudima antike bilo sveto. Grci, Židovi i Rimljani bili su jednako gostoljubivi. Jer u gostu, vjerovali su, sam Bog kuca na naša vrata da ga pustimo unutra. A Bog obdaruje domaćina božanskim darovima. Tako pripovijeda mit o Philemonu i Baucisu, starome bračnome paru koji je u tuđincu primio samoga Zeusa. Tako Luka opisuje Isusa,

31

božanskoga putnika, koji uvijek iznova navraća k ljudima da ih obdari božanskom dobrotom i milosrđem. Prvi su kršćani njegovali gostoljublje. Kršćanstvo bi se bez ove kreposti zacijelo jedva proširilo u rimskome svijetu. Poslanica Hebrejima opominje mlake kršćane na kraju prvoga stoljeća: »Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele!« (Hebr 13,2). U Bibliji, kao i u grčkome i rimskome svijetu mitova, postoje mnoge pripovijesti u kojima su ljudi, ne računajući na korist, ugostili anđele. Njihovo gostoljublje dovelo im je u kuću anđela, a da to nisu ni znali. Polazeći od ovih pripovijesti postoji uska povezanost između gostoljubivosti i anđela. Ljudi koje primamo mogu za nas postati anđeo koji će nas bogato nagraditi.

Upravo u naše vrijeme, kad ima toliko stranaca i beskućnika, izbjeglica i azilanata, gostoljubivost je zapovijed trenutka. Gostoljublje smatra stranca svetinjom. Ono zna da nam stranac ima što reći, da nam po njemu sam Bog može govoriti. Tako je to gledao sveti Benedikt, koji je od svojih monaha tražio gostoljublje i tako razvio kulturu gostoljubivosti za čitav srednji vijek. Opat neka dobro posluša kad stranac kritizira nešto u njegovoj zajednici. Moglo bi biti da je sam Bog poslao stranca da ga upozori na nešto što je ranije previdio. Gostoljublje nije nikada jednostrano darivanje. Svaki biva obdaren kad se otvori prostor u kojemu se mogu susresti ljudi koji su dotada bili stranci jedan drugomu.

U našoj se obitelji uvijek jako držalo do gostoljubivosti. Moj otac je o Božiću uvijek pozivao strane studente koji su stanovali u jednom munchenskome kolegiju. Nama djeci bijaše uvijek uzbudljivo kad je gost bio mladić iz Pakistana ili Indije. Moja braća i sestre nastavljaju ovu tradiciju. A i sami su u inozemstvu često iskusili velikodušno gostoljublje. Tako nastaje mreža ljubavi između naroda koja ukida predrasude i dovodi do uzajamne radosti. Moji nećaci i nećakinje vesele se tomu da strancima tumače svoje obiteljske obrede. Zatim žustro raspravljaju o tome zašto slave ove obrede, iz čega žive i koji je smisao njihova života. I pozorno slušaju kako drugi shvaćaju njihov život. Tako nastaje razmjena koja obogaćuje obje strane.

Anđeo gostoljubivosti želi ti oduzeti strah od stranaca. I hoće te osloboditi pritiska da moraš biti posebno dobar domaćin, da moraš nadmašiti druge domaćine svojim kuhanjem ili uređivanjem svoje kuće. Ne moraš puno ponuditi, nego unijeti sebe da bi susret bio moguć. Tada ćeš vidjeti kako gost9ljublje i tebe obdaruje. Iskusit ćeš kako ljudi žive i i,z čega žive. Bit ćeš zahvalan za život koji ti je darovan, za domovinu koju si našao i koja može i drugima postati mjestom na kojemu se osjećaju kod kuće. Kad se ljudi osjećaju kod tebe ugodno, kad osjete da u tvojoj kući bez straha smiju biti ono što jesu, tada ćeš osjetiti kako ti anđeo gostoljubivosti u kuću šalje mnoge anđele koji te obdaruju.

ANĐEO MALIH PRIJAZNOSTI

Biblija slavi vrijednost prijaznosti. »B1aga riječ veseli (čovjeka)« (Izr 12,25). Prijazan sam uvijek u odnosu prema nekom drugomu. Prijaznost stvara odnos. U prijaznost spada blagonaklonost, ljubaznost, pažnja, uljudnost, susretljivost i privrženost. Prijaznost uvijek treba nekog posrednika: prijazan pogled, prijaznu riječ, prijazan pozdrav.

Prijazna riječ ne košta puno. Pa ipak njome toliko škrtarimo. Sveti Benedikt traži od celerara (ekonoma) da onda kad nema što dati, svojoj braći podari barem prijaznu riječ. I obrazlaže to upućujući na Ef 4,29: »Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima.« To nije neka jeftina utjeha. Celerar u ovoj prijaznoj riječi izražava svoje poštovanje prema bratu. Ne odbija ga prezirno. I kad su mu sredstva ograničena, uvijek će ozbiljno uzeti bratovu potrebu. Voditi prijaznošću bila bi filozofija menađmenta koji bi dobro došao mnogom poduzeću. No ovdje se baš s moći novca vlada. Tu odgovorni namještenicima daju osjetiti da nisu vrijedni ničega, da nemaju prava toliko tražiti. Kad bi anđeo prijaznosti pratio šefa, on bi oko sebe stvarao

32

ozračje pažnje i veselosti, koja bi za njegovu bila bolja od strogog kontroliranja jesu li svi ispunili svoju dužnost. Prijazna riječ će suradnika motivirati daleko bolje nego upućivanje na to da poduzeće jako loše stoji.

Potreban ti je anđeo prijaznosti da bi s drugim, čim ga osloviš, razgovarao prijazno, da bi drugoga čim ga pogledaš gledao prijazno. Toliko je prilika da slijedimo anđela malih prijaznosti i obdarimo ljude oko sebe. Poznaješ naravno i prijaznost koja promašuje svrhu. U nekim trgovinama prodavači te susreću doduše prijazno. Ali iza fasade prijaznosti osjećaš hladnoću, prisilu da prodaju što je moguće više. Takve te prijaznosti ne vesele, ljute te ili čine tužnim. Osjećaš kako se ljudi moraju pretvarati. Ali to im ne čini dobro.

Zamoli anđela malih prijaznosti da najprije promijeni tvoje srce, da bi slobodna i radosna srca rekao prijaznu riječ, upravio prijazan pogled, napisao prijazno pismo. Možeš biti prijazan jedino ako se raduješ čovjeku koga susrećeš. Možda kažeš da u tebi nema radosti zbog ovoga ili onoga čovjeka i da drugoga ne želiš stoga zavaravati. Anđeo prijaznosti ne želi te uvjeravati da drugoga nečim obmaneš. On te najprije želi dovesti do prave radosti nad tim čovjekom. Ova radost traži vjeru u to da je svaki čovjek tajna, da se u svakome krije dobra jezgra, da u svakome susrećeš samoga Krista. Ako u to vjeruješ, tada se možeš radovati i čovjeku koji je nezadovoljan i susreće te ljutito. Ne gledaš na vanjštinu, nego na mogućnosti koje se u njemu kriju. Ti ćeš svojom prijaznom riječi izmamiti radost koja je u njegovoj duši skrivena ispod brige i nezadovoljstva. Njegovo mrzovoljno lice će se rasvijetliti. I on će tada tebe ispuniti radošću. Ti si postao za njega anđeo prijaznosti. Svijet će sada i za njega biti prijazniji.

ANĐEO FAIR PONAŠANJA

Fair je pojam iz svijeta sporta. Kažemo da je sportaš fair kad se drži pravila igre i pristojno postupa prema svome protivniku, ne pokušava ga nadmudriti trikovima. Fair nogometaš se dakako bori sa svojim protivnikom. Ali uvijek ostaje fair, neće igrati nepropisno. No prije svega govorimo o fair gubitniku. Mnogi ne znaju gubiti. Čim su u igri pobijeđeni, prebacuju krivicu na suca, na loše mjesto ili na vrijeme. Ne žele priznati da su, eto, izvukli kraći kraj. Jedan mora uvijek izgubiti. Fair je onaj tko prizna svoje poraze i može čestitati pobjedniku. Tko pobjednika prikazuje lošim i sam je loš gubitnik.

I u poslovnome životu ima fair načina ponašanja. Svatko dakako želi dobiti i izvući korist iz posla. To priznaje svatko. Fair je onaj tko se drži dogovora, tko se jasno bori, tko otvoreno iznosi svoje uvjete i s kojim se zatim na pristojan način može načiniti kompromis. Tko pri pregovorima laže ili prikriva istinu, tko radi s lažnim obećanjima kojih se ne drži, nije fair. Tko sklapa nepošteno poslove, kratkoročno će doduše dobiti. Ali trajno će se njegov nepošteni način osvetiti. Izgubit će mušterije i poštene dobavljače. A kod svojih će ugovarača izazvati snažan otpor, koji može kasnije postati za njega koban.

Doživljavam mnoge bračne parove koji su se međusobno odalečili. Nestalo je velike ljubavi. Oni se vole, ali osjećaju da su si postali stranci, da su se mnogi visoki ideali o braku srušili. Neki tada misle da se moraju smjesta rastati. Jer živjeti jedno pokraj drugoga ne bi bilo nikakvo rješenje. Brak je ipak više. To je točno. Ali im tada uvijek pokušavam naglasiti da je već puno to što se međusobno fair ophode. Makar to više nije velika ljubav, ali je već jako mnogo ako muž i žena žive fair jedno s drugim. U ovo poštenje spada da se svatko najprije brine za sebe da bi dobro živio, ali da vrednuje i drugoga i prizna mu prostor u kojemu može rasti. Često je rast bračnih partnera u različitim fazama. Žena je već ranije započela i radila na sebi. Muž se toliko zapleo u svoje zvanje da nema nimalo vremena za osobno sazrijevanje. Fair čekati dok drugi sazrije, već je jako puno. Često tada nastane novi odnos i trijezna ljubav koja izdrži do kraja. Ima naravno situacija kad ni fair ponašanje nije dostatno da opravda opstanak braka.

33

Fair ponašanje ne nastaje tek tako. Može se doduše naučiti. Ali je pritom dobro znati da uza se imaš anđela fair ponašanja koji će te uvesti u duh fair postupaka. Anđeo mora preobraziti dušu da postane slobodna od borbe za preživljavanje koja se duboko u nju utisnula.Želim ti anđela fair ponašanja u tvome odnosu prema tvome bračnome drugu, u tvojim poslovnim odnosima i u krugu tvojih prijatelja. I želim ti da anđeo fair ponašanja u tvojoj duši pobudi stav jasnoće, poštenja i čistoće. Anđeo fair ponašanja činit će dobro ne samo ljudima u tvojoj blizini, nego i tebi samomu.

ANĐEO NENASILJA

Martin Luther King bio je jedan od najuvjerljivijih proroka nenasilja u naše vrijeme. Borio se protiv nepravednih zakona rasne podijeljenosti i rasne diskriminacije. Pružao je nenasilan otpor kojim nije htio uništiti protivnika, nego uvjeriti ga i pridobiti. Nenaoružana ljubav je za Martina Luthera Kinga jedina snaga koja može pobijediti mržnju. Obično na nasilje reagiramo protunasiljem. Tako nastaje začarani krug sve većega nasilja. Nasilje izaziva nasilje. Ali onaj koji ljubi onoga tko primjenjuje nasilje, može ga pobijediti na nov način. Neće samo njegovo nasilje učiniti neučinkovitim, nego će pridobiti i njegovo srce. A tada je pomirenje moguće. I to je kraj nasilju. Martin Luther King dovikuje svojim protivnicima: »Bacite nas u tamnicu, mi ćemo vas i tada ljubiti! Tako dugo ćemo apelirati na vaše srce i vašu dušu, dok i vas ne pridobijemo.«

Kod nenasilja ne trebamo gledati samo na politička razilaženja. Jer tada previše lako upadamo u opasnost da moralnim kažiprstom pokazujemo ,na druge i optužujemo ih. Ima dostatno igara nasilja u našemu svakodnevnom životu. Nasilje dolazi od walten: »biti jak, nadvladati«. Nasilni smo kad vladamo nad svojim bračnim partnerom, kad iskoristimo njegove slabosti i svojom ga snagom ponizujemo. Ja poznajem osjetljiva mjesta partnera. Kad me on naljuti, tada dobro znam kako ga mogu povrijediti dotle da zanijemi i više ne zna uzvratiti. To je nasilje, ne doduše tjelesno nasilje, ali ipak psihičko nasilje. Psiholozi govore o emotivnoj ucjeni koja se često odvija među bračnim partnerima. Muškarac prisiljava ženu kad ona hoće posjetiti svoju prijateljicu, prijeteći joj samoubojstvom ili izlaskom iz zajedničkoga stana ili bolešću ili budeći u njoj osjećaje krivnje da je sebična i egocentrična i da više nema osjećaja za njegove osjećaje. Emocionalna ucjena je nasilje.

Anđeo nenasilja želi te osposobiti za drugačije ponašanje. Ti nećeš uzvratiti na uvredu vrijeđajući drugoga. Ali niti ne gutaš tek tako povredu u sebe. Nenasilje nije popustljivost i slabost. Boriš se, ali nenasilno. Odričeš se igara moći. Vidiš povredu, pokušavaš se oduprijeti stvarajući nutarnji odmak. No iz odmaka pokušavaš ljubiti drugoga. On te je povrijedio samo zato jer je sam ranjen. Ako ga ljubiš, ti si u jačoj poziciji. Njegove riječi su te doduše povrijedile. Ali ti ne ostaješ u povrijeđenosti. Ti se možeš iznutra distancirati od povrijeđenosti. Ti vjeruješ Bogu da će ozdraviti tvoju povrijeđenost. A iz toga povjerenja možeš ljubiti i onoga koji te povrijedio. To je nenasilje koje probija začarani krug ranjavanja i proturanjavanja i omogućuje drugomu da se njegove povrede izliječe. Tada si ga pridobio za sebe, pridobio si ga za život i ljubav. Moli anđela nenasilja da ti podari maštovitosti kako da nenasilno odgovoriš na igre nasilja i kako da nasilnika pridobiješ ljubavlju i oslobodiš ga njegove fiksiranosti na nasilje.

ANĐEO DOBROTE

Dobar je onaj čovjek koji mi želi dobro. Iz dobra čovjeka zrači toplina. Po njegovu blagu pogledu i dobrim riječima osjećaš da ima dobro srce, da u njemu prevladava dobrota. Dobrota zrači iz njegove duše koja je u sebi dobra, ispunjena dobrim duhom, u suglasju sa samom sobom. Tko svoju dušu doživi kao dobru, vjerovat će u dobro i u drugome čovjeku. Jer vidi dobro u drugome, dobro će prema njemu postupati. Svojim dobrostivim ponašanjem

34

izmamljuje dobru jezgru u drugomu.Ima jedna lijepa monaška pripovijest u kojoj se mladi monah prepire s nekim

poganskim svećenikom i dobacuje mu u lice nepristojne riječi. Svećenik pretuče monaha gotovo nasmrt. Kratko iza toga prođe otac Makarije mimo i susretne svećenika te ga srdačno pozdravi. Ovaj se zbog toga začudi i ispripovjedi doživljaj s mladim monahom. Svećenik bude dobrostivom riječju starca toliko dirnut da pođe za njim i postane monah. Pripovijest svršava s rečenicom: »Zla riječ čini i dobre zlima, dobra riječ čini i zle dobrima.« Ako drugoga susretnem zlim riječima i neprijateljskim pogledom, izmamit ću u njemu zlo. On će i k meni prići isto tako neprijateljski. Ali ako sam dobar prema njemu i oslovim ga dobrim riječima, taj drugi će doći u dodir s dobrom koje se.nalazi na dnu njegove duše, ali koje je vrlo često prekriveno povredama. Mi smo dijelom odgovorni i za ponašanje drugoga. Možemo u njemu izmamiti život ili smrt, dobro ili zlo.

Moli anđela dobrote da preobrazi tvoju dušu da u njoj prevlada dobro, da zlo u tebi više nema nikakva izgleda. Kada anđeo dobrote učini tvoju dušu dobrom, tada će dobrota i iz tebe sjati. Ponašat ćeš se blago, govoriti dobre riječi, tople riječi. Dobrota će zračiti iz tvojih očiju. Ne možeš sam svoje oči učiniti dobrima. Možeš se samo pouzdati u to da će anđeo dobrote sve u tebi učiniti dobrim, tako da sve u tebi zrači dobrotu: tvoje oči, tvoje govorenje, tvoje geste, tvoj stisak ruke. Kad sam bio na gori Atosu, pozdravio nas je u jednome samostanu stari otac odgovoran za goste. Nismo se mogli sporazumjeti, budući da je govorio samo grčki. Ali njegove ruke bijahu dobrostive. Kad nam je pružio ruku, polagano i oprezno, osjetili smo dobro tu u njegovim rukama. A kad sam mu zatim pogledao u oči, i one su odražavale dobrotu. Tako želim i tebi da svojim bićem, svojim tijelom i svojom dušom zračiš dobrotu i izmamiš dobrotu u ljudima.

ANĐEO NADAHNUĆA

Nadahnuće (inspiracija) dolazi od inspirare, a može imati različita značenja: upuhnuti, udahnuti, ulijevati, pobuditi, oduševiti, zapaliti. Dah koji udahneš, slika je Duha Božjega. Konačno je to uvijek Božji Duh koji nas nadahnjuje, koji nam dariva nove spoznaje, koji nas oduševi i zapali. Inspiracija je povezana i s maštom i kreativnošću. Tko se nadahnjuje božanskim Duhom, ne treba od drugih učiti što govore o ovome ili onome problemu. Sam će naći rješenja i nove spoznaje. Pod inspiracijom ne mislimo na ljude koji govore o privatnome rasvjetljenju, a šire samo svoju vlastitu psihu.

Za nekog čovjeka kažemo da djeluje nadahnuto. U njegovoj blizini dobivamo nove ideje. On nas potiče da tražimo nova rješenja. Oživljava nas, osvježava i oduševljava. Ali ne djeluju samo ljudi nadahnjujuće. Govorimo i o svježoj kupelji da nas inspirira. Nakon nje glava nam je bistra i mi možemo odjednom razmišljati kreativnije. U nekih glazba ima nadahnjujuće djelovanje. Proročica u Delfima je očito kroz pukotinu u zemlji stupala u vezu s božanstvom tako da je mogla govoriti stvari koje ne dolaze iz glave. Mnogi su hodočastili k njoj da pitaju delfijsko proročište i prime uputu za svoj život.

Riječ »inspiracija« danas više ne rabimo samo za udahnjivanje, nego i za rasvjetljenje i prosvjetljenje. Susret s nekim čovjekom rasvjetljuje moje vlastito razmišljanje. Osjećam se rasvijetljen. Inspiracija se često opisuje i samo kao poticaj. Kad me neki tekst nadahne da sam nešto napišem, to zapravo znači: tekst me potiče, on pokreće moje razmišljanje tako da sada i iz mene teče. Možda je i s tobom tako: nakon razgovora s prijateljem osjetiš se nadahnutim. Sjedneš i napišeš pjesmu. Ili skiciraš članak ili dobiješ nove ideje za rješenje zadatka.

Uvijek je neki anđeo taj koji te nadahnjuje. Ako se osjećaš nadahnut razgovorom, tada je sugovornik za tebe postao anđeo. Ili je pak anđeo bio prisutan u razgovoru i pokrenuo nešto u tvojoj duši. Inspiraciju ne možeš iznuditi silom, niti meditacijom niti susretom s nekim čovjekom. Uvijek tu mora biti prisutan i anđeo koji te nadahnjuje. Moli anđela nadahnuća da

35

bude uza te kad razgovaraš s drugima, kad čitaš knjigu, kad sam u tišini meditiraš, kad slušaš glazbu. On te može nadahnuti kad tražiš rješenje, a ne znaš gdje početi, ili kad rješavaš neki problem i ne možeš dalje. Tada ćeš doživjeti kako ti se duša rasvjetljuje, kako se u tebi odjednom oblikuju nove ideje. Tvoja duša dobiva krila. U tebi se budi život koji hoće prostrujati i prema van. Želi biti oblikovan u nekome tekstu, slici, pjesmi, u novoj ideji koju ostvaruješ u svome radu, u novim obredima za tvoju obitelj ili za tvoje poduzeće, u novim putovima, kako da ljude oko sebe pridobiješ na život.

ANĐEO NADE

Nada je pouzdano iščekivanje dobre budućnosti. Pavao gleda zajedno vjeru, nadu i ljubav. A teologija je iz toga razvila nauk o trima božanskim krepostima. Nada dakle nije puka ljudska sposobnost. Ona se štoviše od Boga spušta u našu dušu. Odraz je Božji u našoj duši. Osposobljava nas da se protiv svakog beznađa i rezignacije čvrsto držimo nade u uspjeh našega života. Teologija to naziva nadom u spasenje i otkupljenje. U naše su vrijeme stvoreni novi modeli teologije nade. 1964. je Jürgen Moltmann napisao svoju teologiju nade. Ateistički filozof Ernst Bloch napisao je veliko djelo s naslovom »Princip nada«. U njemu opisuje kako čovjek u svemu žudi za boljom budućnošću, konačno .za obećanom zemljom, koja se u kršćanskoj tradiciji naziva rajem. U plesu, u glazbi, u arhitekturi, u svemu izražava čovjek svoju nadu u bolji svijet, u više slobode, više ljepote, više ljubavi, te konačno u domovinu. Čovjek sebi nije dostatan. On ima neutaživu čežnju za srećom. Sanja o ljepšoj budućnosti.

Nada nije samo nešto privatno. Ona nas hoće pozvati da se zauzmemo za siromašne i svoju nadu učinimo plodnom upravo za one bez nade. Nada nam omogućuje zauzimati se za ovaj svijet ne rezignirajući zbog mnogih udaraca sudbine koje moramo podnijeti. Danas je vrijeme velike nade prošlo. Postmoderna se više puno ne nada. Ona ne vjeruje čežnjama. Ona se ponaša trijezno, često i cinično. Upravo zato moramo moliti anđela nade da prati nas i one koji su odgovorni u politici i gospodarstvu.

Nada se izdiže iznad vidljivoga. Ja još ne vidim što bi se moglo dogoditi. Ali se tomu nadam. Nadam se da će bolesniku biti bolje i da će ponovno ozdraviti. Nadam se da ću se dobro i zdravo vratiti s putovanja. Nadam se da ću uspjeti na ispitu. Nadam se da će zajednički razgovori dovesti do dobra rezultata. Nadam se da će se moje odluke dobro odraziti na posao. Ali naša nada ide pritom uvijek dalje prema onome što sada još nije vidljivo, Nadaje upravljena na nevidljivo, na spasenje, koje će nam Bog konačno podariti u našoj smrti.Kršćanskoj se nadi predbacivalo da je lažno tješenje onostranim. Ali u političkoj borbi za bolju budućnost, za zdraviji okoliš, za pravednije strukture ljudi su dostatno iskusili da čisto ovo strana nada vodi u očaj i rezignaciju. Pripovijedao mi je jedan mladić koji se angažirao na zaštiti okoliša, da postaje sve nezadovoljniji i za svoju okolinu nepodnošljiviji. On je ateist. Došao je u samostan samo zato da bi u svojoj zauzetosti za bolji okoliš ponovno našao vlastiti mir. Osjećao je da mora nadići konkretni cilj ekoloških projekata da ne bi očajavao. Nada nam daje da nastavimo raditi opušteno i - kako kaže Pavao - strpljivo i vjerno na boljoj budućnosti. Ona zna da ovdje nikada ne možemo ostvariti raj. Vjera u onostrani raj rasterećuje nas od svakoga grčevita nastojanja oko zdrava svijeta.

Želim ti da te anđeo nade prati u tvome nastojanju stvaranja boljega svijeta oko sebe, u tvojoj obitelji, u tvome vrtu, u tvojoj zajednici, u tvojoj zemlji. Trebaš anđela nade kad svi oko tebe tek rezignirano prionu uz svakodnevne poslove. Ne daj da te zarazi njihovo razočaranje. Vjeruj nadi. Ona će raširiti tvoju dušu. Dat će tvojoj duši poticaj da se okrene prema onome što tek treba doći, gdje se u nenadmašivu smislu možemo sasvim osjećati kod kuće. Pavao to ovako opisuje: »Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga 1jube« (1 Kor 2,9).

36

ANĐEO VJERE

Da bismo razumjeli anđela vjere, korisno je propitati različite jezike. Svaki jezik riječju izražava neko iskustvo. Njemačka riječ glauben dolazi od korijena liob i zapravo znači: »smatrati dragim, odobravati, vidjeti dobro«. Vjera je dakle posve određeno gledanje na stvarnost. Ja svjesno vidim dobro u svijetu i u ljudima. Latinska riječ credere i grčka riječ pisteuein odnose se više na re1igiozno ponašanje prema Bogu. Credere i pisteuein imaju uvijek dva značenja: »držati za istinu i vjerovati, imati povjerenja«. Vjera je za Grke usko povezana s prapovjerenjem u svijet. Vjerovati znači znati da je ovaj svijet u dobroj Božjoj ruci i zato vjerujem da će i s mojim životom sve biti dobro. A vjerovati je za Grke re1igiozni čin. Povezan je s odnosom prema Bogu. Ali pritom se ne radi o tome vjerujem li sada u Boga ili ne, vjerujem li dokazima za Božju opstojnost ili ne. Vjera je naprotiv prema jednoj izreci evangeličkoga teologa Paula Tillicha »zahvaćenost onim što nas se bezuvjetno tiče«. Bez ove vjere, misli Ladislav Boros, nema pravoga čovještva. Ova vjera zaokup1ja čitavu našu dušu. U vjeri sažim1jemo čitavu našu osobu i prepuštamo se u Boga, u stvarni pratemelj ovoga svijeta.

Hebrejska riječ za »vjerovati« znači čvrsto stajanje, čvrstinu, sigurnost. Poslanica Hebrejima je preuzela židovsko shvaćanje vjere u njegovoj definiciji: »Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, umjerenost o zbiljnosti kojih ne vidimo« (Heb 11,1). Vjera znači usidrenost duše u nevidljivome svijetu, izvan svake dokazivosti. Za apostola Pavla vjera presudno spada u čovještvo. Vjera je za njega prije svega suprotnost vlastitom ostvarenju. Tko vjeruje, tako misli Pavao, učvršćuje se u Isusu Kristu i ondje nalazi svoju pravu vrijednost. On ovu vrijednost više ne mora dokazivati svojim vlastitim ostvarenjem.Vjera je za njega nov način življenja. To je život iz pouzdanja u Boga, pred kojim smijem biti onakav kakav jesam, koji mi dariva moju pravu vrijednost.

U Ivanovu Evanđelju susrećemo drugo poimanje vjere. Tu nam se u vjeri otkriva prava stvarnost. Otkrivamo pozadinu, onostrani svijet, svijet Božji koji je u Isusu Kristu prodro u naš svijet. Vjera je spoznaja, gnosis, kako kažu Grci. Ivan svojim pojmom vjere odgovara na čežnju gnoze. Gnoza je bila rašireni smjer na kraju 1. stoljeća, slična našemu pokretu New-Age. Čeznula je za rasvjetljenjem. Veo koji pokriva sve treba biti konačno maknut da bismo prozreli, da bismo shvatili ono pravo. U vjeri, govori nam Ivan, shvaćamo istinu. Postaje nam jasno što nas zapravo nosi i iz čega živimo. Ova nas vjera oslobađa od zarobljenosti u površnom, u ostvarenju i priznanjima, u obljubljenosti i jakosti. Živimo iz stvarnosti koju nam ovaj svijet ne može osporiti. Tako je vjera uvijek povezana sa slobodom.

Vidiš koliko su ljudi razmišljali o vjeri. Ali čemu se ti nadaš od vjere? Misliš li kod vjere odmah na to da sve što uči Crkva moraš držati za istinu? Ili za tebe vjerovati prije svega znači vjerovati u opstojnost Božju protiv svih dokaza razuma koje preda te stavlja tvoja okolina kad se izjašnjavaš kao vjernik? Je li tvoja vjera ugrožena sumnjama da je sve to s Bogom i Isusom Kristom samo umišljaj? Anđeo vjere ne želi te uvjeriti da trebaš vjerovati sve što ti Crkva kaže. On te što više želi uvesti u nov način življenja. Želi ti otvoriti oči da vidiš tajnu iza svih stvari, da dođeš u dodir s nevidljivim svijetom, s kojim je tvoja duša već u kontaktu. Vjera odgovara tvojoj duši. U njoj ona može disati, duša se u njoj osjeća kod kuće.

Anđeo vjere želi te osloboditi tvoga pritiska da sebe uvijek moraš dokazivati, da sve moraš činiti ispravno i opravdanost svoga života iskupljivati dobrim djelima. Anđeo vjere želi te pratiti u Božji svijet. On želi skinuti veo koji je na svemu kako bi ti shvatio najdublju istinu svoga života, istinu da je Bog tu, da te Bog ljubi, da te Božja ljubav prožima i obavija. Želim ti da uza te bude anđeo vjere kad te obuzmu sumnje ili kad se osjećaš bespomoćan pred racionalnim izjavama tvojih poznanika koji bi ti htjeli dokazati da je Bog samo umišljaj koji bismo danas u našemu prosvijećenu stoljeću morali odbaciti. Ne boj se sumnje. Sumnja pripada nama i našoj vjeri. Vjera je uvijek samo nadvladana sumnja. Ali bez ovoga

37

nadvladavanja sumnje nema pravoga ljudskog života. Bez nje, misli Ladislav Boros, »čovjek se zatvara u sebe, postaje malen, promatra svoju sadašnjost kao svršetak, gubi se u onome što je imao, u već poznatome i običnome«. Vjeruj anđelu vjere. On ti pokazuje da je nevidljivo isto tako stvarno kao i vidljivo, da Bog nosi tvoj život i da si u dobroj Božjoj ruci i da možeš čvrsto stajati u Bogu usred svih oluja života.

ANĐEO SAMOSVLADAVANJA

Samosvladavanje, autokrateia, bijaše za stoičku filozofiju važan stav prema kojemu čovjek treba težiti. Samo onaj tko sam sebe svladava, zaista je slobodan čovjek, kralj. Bajke vole sliku kralja i u putu kraljevskih sinova opisuju kako možemo postati slobodni ljudi, ljudi koji sami sobom gospodare i ne daju se ni od koga nadvladati. Kralj je čovjek koji je gospodar nad samim sobom i ne određuju ga tuđe snage. On vlada svojom kućom i svojom zemljom. anje cjelovit čovjek koji je razvio sve svoje snage. On je i čovjek koji je smiren u sebi, ne dopušta da ga drugi lako izbace iz toga mira.

Kad za nekoga čovjeka kažemo da pokazuje samosvladavanje, tada više mislimo na potiskivanje emocija. Taj se netko ne da provocirati agresijama drugih. Ima sama sebe u vlasti. Vlada svojim osjećajima. Prema van ne pokazuje što misli. Njegovo lice ne pokazuje nutarnji gnjev koji se u njemu javlja. Ova vrsta samosvladavanja ima i svoje loše strane. Jer se vrlo često plaća potiskivanjem osjećaja koje se ne želi pokazati prema van. Previše je usmjerena na drugoga, na promatrača. Drugi ne trebaju primijetiti što se u meni događa. Ali to je previše izvanjski pojam samosvladavanja. Tada me iza moje hladne maske određuju moje potisnute emocije i strasti. A one se kad-tad ponovno pojave. Tada eksplodiram i sebe više uopće ne prepoznajem.

Samosvladavanje se odnosi u prvome redu na odnos prema nutarnjim mislima i osjećajima, prema potrebama i željama, prema strastima i nagonima. U ranome monaštvu radilo se o tome da se čovjek ne da svladati strastima, nego da se boriš kako bi njima zagospodario. Grčka filozofija rabi sliku kormilara koji sam upravlja brodom i vodi u smjeru koji on želi. Ne dopušta da ga morski valovi bacaju tamo-amo. Tko gospodari svojim strastima, istinski je slobodan. Svladavati ne znači pritom potisnuti. Gospodar stoji u dobru odnosu prema svojim namještenicima. Ne mora ih kontrolirati. Daje im slobodan prostor jer im vjeruje. Njemačka riječ herrschen (gospodariti) dolazi od hehr, uzvišen, veličanstven, svet. Gospodariti dolazi od komparativa heriro, onda znači: biti stariji, časniji, ugledniji, otmjeniji. Gospodariti, dakle, ne odnosi se na silu, nego na iskustvo. Gospodar je stariji, iskusniji, časniji. On je ispred poslužitelja jer ima iskustvo. Ali ih ne mora nasilno ugnjetavati, kontrolirati ili njima ovladati. On se odnosi dobro prema njima. On je u njihovim očima ugledan i poštovan. Tko sama sebe svladava, tko gospodari svojim strastima i nagonima, ne mora protiv njih bjesnjeti. Jer kad bi protiv njih bjesnio, probudio bi u njima toliku snagu otpora, da ne bi više mogao njima ovladati. Gospodariti naprotiv znači biti u dobru odnosu sa svojim strastima i emocijama, poznavati ih, njima ravnati i upravljati kamo sam hoćeš.

Anđeo samosvladavanja neka te prati da ti sam živiš svoj život, a da ne budeš vođen svojim strastima niti određivan očekivanjima drugih. Neka bude uza te kad te drugi razdraže i žele isprovocirati. Ne daj im nikakve vlasti nad sobom. Anđeo će ti pomoći da sam sebe uzmeš u ruke i ne predaš se u njihove ruke. Anđeo samosvladavanja oslobodit će te od prisile da moraš uvijek i posvuda u svim okolnostima potiskivati svoje emocije. Smiješ se pokazati kakav si. Ali također znaš da strasti služe tebi, a ne obratno. Ti si u dobrom odnosu s njima i pouzdaješ se u to da će se za tebe brinuti i dobro prema tebi postupati. Anđeo samosvladavanja želi ti podariti nutarnju slobodu i dati ti osjećaj da možeš sam živjeti svoj život, umjesto da njime upravljaju drugi.

38

ANĐEO POŠTOVANJA

Za vrijeme svoga studija u Rimu pozvao sam jednom argentinskoga prijatelja k sebi kući. On se jako dobro razumio s mojim ocem. Moj otac nije znao ni talijanski ni španjolski. Prijatelj nije govorio njemački. A ipak su se obojica razumjela. Prijatelj mi je na rastanku rekao: »Kod tvoga oca čovjek osjeća da je poštovan.« To me je jako potreslo. I za mene je uvijek bilo pitanje osjećaju li se ljudi od mene poštovani. Jedan svećenik mi je rekao o svome biskupu da se svi njegovi suradnici osjećaju nekompetentnima. A jedna sekretarica mi je pripovijedala da se osjeća kontroliranom od svoga šefa. On ju kad dođe u ured i ne pogleda, nego smjesta uoči neku pogrešku. Neka se žena ne osjeća ozbiljno shvaćenom od svoga muža. Neka zajednica ima osjećaj da župnik u propovijedi docira.

Isus je poštovao ljude. Pogledao bi ih i time im davao ugled. Meni to postaje najjasnije u ozdravljenju zgrbljene žene (Lk 13,10-17). To je žena koja ne može sebi pomoći, zgrbljena je i prignuta, rezignira, pritisnuta teretom svoga života, pot1ačena i slomljena. Isus ju ozdravlja pogledavši je i pozivajući k sebi. Uspostavlja odnos prema njoj. Ne previđa je, nego ju promatra. I govori joj tako da se osjeća poštovana. Ne govori joj o njezinim pogreškama. To bi je još više pogrbilo. Govori joj riječi koje ju podižu: »Ženo, oslobođena si od svoje bolesti. Već si spašena i cjelovita. Dobra si takva kakva jesi. Imaš nedodir1jivo dostojanstvo. Smiješ biti takva kakva si. Dobro je što postojiš.« I dodiruje ju svojim rukama. Svojim joj rukama daje shvatiti daje sve na njoj dobro, da rado stupa u odnos s njom, da ju poštuje. I od ovoga poštovanja ona se u istome trenu može uspraviti i slaviti Boga. Sada ponovno zahva1no i radosno gleda na svoj život.

Anđeo poštovanja neka te pouči različitim koracima kako ćeš ljude podizati svojim poštovanjem. Prvi korak je obratiti pažnju. Moraš drugoga opaziti i ne previdjeti. Poznajem ljude koji su se u svome djetinjstvu osjećali uvijek previđani od svoga oca. Jedna žena mi je pripovijeda1a da je otac primjećivao samo stariju kćer. Ta je izgledala bolje. A nju je uvijek previdio. Uvijek kad ju neki čovjek previdi, u njoj se javi stara rana. I ona ima dojam da ju nitko ne poštuje. Da ništa ne vrijedi. Kad razgovaraš s nekim čovjekom, pog1edaj ga! Kad pro1aziš svojim uredom, nemoj previdjeti svoje suradnike! Poneki će se zbog tvoga previđanja i nepažnje pognuti. Ići će kroz dan pogrb1jenih leđa, rezignirano i bez oslonca. No drugoga možeš opaziti jedino ako ne vidiš sama sebe, ako nisi neprestano zaokupljen sobom. Moraš biti slobodan da možeš zapažati druge.

Ali poštovati znači i više od toga. Poštovati znači: dopustiti drugomu da vrijedi, ozbiljno ga uzeti. Poštovati je povezano s pažnjom. Poštujem onoga koga opažam, koga slušam, za koga se zanimam. Njemačka riječ achten: »paziti« povezana je s nachdenken: »razmiš1jati« i uberlegen: »promiš1jati«. Poštovati drugoga znači da se mislima uživ1javam u njega, da o njemu meditiram, suosjećam s onim kako bi mu moglo biti i što bi mu dobro činilo.

Želim ti da anđeo poštovanja obdari tvoju dušu sposobnošću da budeš pažljiv prema ljudima u svojoj okolini, da ih gledaš, cijeniš i poštuješ. Anđeo poštovanja želi i tebe učiniti anđe1om za ljude da se u tvojoj blizini osjećaju poštovani, da se podignu u svome dostojanstvu i uspravnije idu kroz život.

ANĐEO BLAGOSLIVLJANJA

Blagosloviti dolazi od latinske riječi signare: »obilježiti znakom, označiti, opečatiti, zapečatiti, učiniti znak križa«. Signare dolazi pak od secare: »sjeći, urezati, zarezati«. Kršćani su se već u prvome stoljeću označivali križem, urezali su križ u svoje tijelo, poneki su se čak: tetovirali križem. Križ je za prve kršćane bio znak ljubavi kojim nas je Krist ljubio do kraja. Križ ujedno simbolizira sve moguće suprotnosti. Kad su se prvi kršćani označavali križem,

39

time su htjeli urezati Božju ljubav u sve protivno i proturječno svoga života i svoje duše. Htjeli su i na tijelu iskustveno doživjeti božansku ljubav. Pritom su dodirivali čelo kao mjesto razmišljanja, trbuh kao mjesto vitalnosti i seksualnosti, lijevo rame kao područje nesvjesnoga i zloga i desno rame kao sliku svjesnoga i zdravoga. Kad svjesno polagano činimo ovu gestu, možemo naslutiti kako je nježna, kako u njoj možemo tjelesno osjetiti Božju ljubav. Ujedno je to opečaćenost. Prvi su kršćani križ gledali kao zaštitni znak koji nas čuva od svake nesreće, od sila zla i tame. Opečaćenom zlo ne može nauditi. Jer pečat nitko ne može raskinuti. To pripada jedino Bogu. Kad blagoslivljam drugoga, dajem mu tjelesno iskusiti da je potpuno voljen, da Božja ljubav sve u njemu prožima. I prenosim mu .slutnju da je zaštićen, da ga Krist prati u svijetu u kojemu je izložen i negativnim utjecajima.

Latinsku riječ benedicere: »dobro reći, dobro govoriti o nekome« često prevodimo s »blagosloviti«. Tada blagosloviti drugoga znači dobro o njemu govoriti i njemu dobro govoriti, obećati mu dobro koje od Boga dolazi k njemu. Kad se ja obraćam dobru u njemu, on dolazi u dodir s dobrom koje je već u njemu. Ali blagosloviti ne znači samo dobro o drugome govoriti, nego i njemu samomu govoriti dobro, reći mu dobre riječi koje ga podižu. Blagoslov za Židove znači puninu života. Od Boga blagoslovljeni čovjek ima sve što mu treba. Kad blagoslivljam nekoga čovjeka, želim mu svako zamislivo dobro, želim da mu Bog podari puninu života i da sam smije postati izvorom blagoslova za druge ljude. Kad blagoslivljamo druge ljude, tada iz nas blagoslov prelazi u našu okolinu. Mi ih drukčije susrećemo, gledamo na njih novim očima. U blagoslivljanju prenosimo blagoslov kojim smo od Boga obdareni. Mi smo blagoslovljeni. Bog je nad nama izgovorio dobru riječ. On je nad svakim izrekao iskonsku riječ blagoslova: »Ti si moj ljubljeni sin, moja ljubljena kći. U tebi mi sva milina.«

Anđeo blagoslivljanja želi te potaknuti da blagoslivljaš sama sebe, da sebe označuješ tim najprisnijim znakom, znakom križa, da križem u tijelo urezuješ bezuvjetnu Božju ljubav, kako bi se svim osjetilima osjećao voljenim. Treba da i sam postaneš anđeo blagoslivljanja za druge darivajući drugima znak ljubavi. Otac mi je na rastanku uvijek na čelo stavljao znak križa. Meni je to bilo važno iskustvo. Osjećao sam u tome njegovu veliku privrženost, ali ujedno i Božju ljubav koju mi je tjelesno posredovao, i Božju zaštitu pod koju me je stavljao znakom križa. Tako sam mogao drukčiji otputovati od kuće. Anđeo blagoslivljanja neka te učini također osjetljivim da oslovljuješ dobro u ljudima i na njih zazivaš Božji blagoslov. Pripovijedao mi je jedan misionar o nekome starome afričkom katehistu koji je svaki dan pola sata prije bogoslužja dolazio u crkvu i molio u tišini. Kad ga je misionar pitao što tu radi, pripovijedao je: »U mislima prolazim selom, uđem u svaku kolibu i blagoslovim je. Zamišljam si kako udovica tuguje za svojim mužem, i blagoslovim je. Idem do sljedeće kolibe i razmišljam kako je onima u njoj. I tada ih blagoslovim. Prolazim čitavim selom i blagoslovim sve kolibe. Zatim slavim euharistiju. Tada iskusim da sam od Boga potpuno blagoslovljen.« Ovaj pobožni Afrikanac pretvarao je brige ljudi u blagoslov. Možda možeš nasljedovati ovoga starog katehista i ujutro i navečer proći kućama i stanovima ljudi koji dotiču tebe i tvoj život, i na njih zazvati Božji blagoslov. Tako ćeš i sam postati anđeo blagoslivljanja za druge. Pokušaš li pretvoriti njihove brige i njihovu nevolju u blagoslov, iskusit ćeš i sebe kao blagoslovljenoga. Bit ćeš zahvalan što si postao izvorom blagoslova za druge.

ANĐEO DIJELJENJA

Životnost možemo iskusiti jedino ako je podijelimo s drugima. Podijeljena radost je dvostruka radost. Podijeljena bolje polovica boli. Po svojoj duši imamo mi ljudi već udio na drugome. Naša duša doseže izvan našega tijela. Ona komunicira s drugim dušama. U njoj smo isprepleteni s ljudima u našoj blizini. Naša duša ima udio i u Bogu. U našu bit spada da svoj

40

život dijelimo s drugima. To započinje s time da s drugima dijelimo prostor u kojemu živimo. Ne živiš sam u svojoj kući. Dijeliš prostor s drugima koje uvijek iznova susrećeš. Anđeo dijeljenja želi te navesti da dijeliš svoje vrijeme s drugima. Želiš li svoje vrijeme imati samo za sebe, dugoročno će to postati dosadno. Vrijeme koje imaš samo za sebe dobit će životnost jedino ako ga dijeliš s Bogom. Inače ćeš se vrtjeti samo oko sebe. Narcisoidno samouživanje postat će kad-tad bljutavo. Kad svoje vrijeme podijeliš s drugima, vrlo ćeš često doživjeti kako je to ispunjeno vrijeme. Ponekad razmišljaš kako još mnogo toga trebaš učiniti. Trebaš vrijeme za sebe. Naravno da trebaš dostatno vremena i za sebe. Samo mora uvijek iznova postojati vrijeme koje ćeš podijeliti s drugima. Kad podijeliš svoje vrijeme s nekim bratom ili sestrom, iako zapravo nemaš vremena, možeš se ponekad osjetiti obdaren. Doživljavaš kako te podijeljeno vrijeme ispunjava novim idejama i novom životnošću..

U dijeljenje spada i to da svoja dobra međusobno dijelimo. Imetak može izolirati. Tko samo bdije nad svojim imetkom, taj se mora zatvoriti pred drugima. Je li zajednica spremna međusobno dijeliti život, vidi se upravo po tome jesu li pojedinci spremni međusobno dijeliti i svoj novac. Ako jedan drugome ne dopusti proviriti u svoje raspolaganje novcem, ako svatko svom snagom brani svoj privatni posjed, nastaje sve veći međusobni odmak. Socijalne napetosti nastaju jer bogati hoće svoj posjed samo za sebe, a nisu spremni dijeliti svoja dobra sa siromašnima. To vrijedi i za čitave narode. Ratovi nastaju uvijek onda kad se narodi bogate na račun drugih. Tada siromasi hoće prisiliti bogate da podijele s njima svoja dobra.

Poznajem grupe u kojima se svatko plaši da bi drugi mogao za sebe iskoristiti ideju koju on iznese. Tako ne nastaje razgovor. Ostaje se samo na površini. Nema spremnosti međusobno podijeliti svoje misli. No, tek kad razmjenjujemo misli i međusobno dijelimo, mogu nastati nove misli, obogaćujemo se uzajamnom razmjenom. I svoja duhovna iskustva trebali bismo međusobno dijeliti. Ona će samo tako postati i za druge plodna. Ostanemo li sjediti na svojim iskustvima, ne možemo ih ni zahvalno uživati. Iz straha, da bi drugi mogli imati dijela na našim iskustvima, zatvaramo se pred njima i sami se izoliramo.

Anđeo dijeljenja neka te ohrabri da s drugima dijeliš svoj život. Tada ćeš steći usrećujuće iskustvo da se tvoje dijeljenje bogato nagrađuje. Jer ako si spreman dijeliti, i ljudi će s tobom dijeliti svoj život. Ti ćeš imati dijela u raznolikosti i bogatstvu ljudi. Ali anđeo dijeljenja želi ti također pokazati da je sam Bog spreman podijeliti s tobom svoj božanski život. Bog ne želi sama sebe zadržati za sebe. On je u Isusu Kristu sišao da svoje božanstvo podijeli s nama ljudima. Liturgija opijeva divnu razmjenu koju Bog čini s nama: »Bog postaje čovjekom, da bi čovjek postao Bogom.«

ANĐEO SAMILOSTI

Samilost nije slabost, iako je u Trećem Reichu propaganda tvrdila suprotno. Odbijanje samilosti u ovoj hladnoj i krutoj ideologiji ima svoje korijene u filozofiji Friedricha Nietschea koji je rekao: »Samilost je zaraza«. Obratno, Schopenhauer je samilost shvaćao kao »jedinu pravu moralnu pogonsku snagu« i temelj svih kreposti. Anđeo samilosti hoće te voditi između ovih dvaju ekstrema. Tvoja duša ima sposobnost uživjeti se u druge i trpjeti s njima, imati udjela na njihovu trpljenju. Latini nazivaju ovu duševnu kvalitetu compassio. To nije samo samilost, nego i strastvena angažiranost za drugoga.

Hoćeš li pomoći drugomu, moraš moći s njime osjećati i trpjeti. Ali ujedno trebaš i stanovit odmak od njegova trpljenja. Ako se odmah stopiš s njegovim trpljenjem, ako nemaš granice prema njegovu trpljenju, potonut ćeš u moru njegova trpljenja i nećeš ga moći iz njega spasiti. Postoji samilost koja ne poznaje granica. Samilost, na koju misli Isus u Bibliji, jest drukčija. Svoje srce otvoriti drugomu mogu jedino ako sam u svojoj duši kod kuće, ako u sebi imam čvrsto uporište, ako počivam u Bogu. Ako s drugim bezgranično trpim, tada žalim sama sebe jadikujući kako je svijet loš. Ali tako neću ublažiti trpljenje. Samilost se grčki

41

naziva sympatheia. Samilost dakle znači imati simpatiju prema čovjeku, biti spreman osjećati s njim, rado ga imati. Samo simpatičnu čovjeku moći ću pomoći. Prema nesimpatičnu čovjeku se zatvaram. Tada ne uspijeva ni razgovor. Tada se neću moći tako založiti da drugi iz toga poluči korist.

Ponekad samilost ima prizvuk bahatosti. Samilosno gledamo na siromahe i bolesne. Ali istinski s njima ne trpimo. Postoji samilostan osmijeh koji vrijeđa. Spušta se odozgor. Žali siromašne patnike. Ali nije spreman istinski trpjeti s ljudima i upustiti se u njihovo trpljenje. Pavao zna da smo kao ljudi i kao kršćani upućeni jedni na druge. Kad »jedan ud trpi, trpe svi udovi« (1 Kor 12,26). Tko hoće pokazati istinsku samilost, mora biti sposoban trpjeti. Danas smo u opasnosti da se ogradim od bujice vijesti o užasima, jer odjednom ne možemo uopće podnijeti toliko trpljenja. Trpljenje ne gledamo neposredno, nego kroz medij televizora. Ali time je ono daleko od nas. Samilost traži da budem s ljudima koji trpe, da budem spreman podijeliti s njima svoje vrijeme i svoje srce. Ali dijeljenje ne znači da se stopim s trpljenjem drugoga. Kad s drugim dijelim svoje srce, tada jedan dio moga srca ostaje nedodirnut trpljenjem. Njime mogu promatrati trpljenje i razmisliti kako pomoći. Drugi dio se otvara za trpljenje, suosjeća, pušta drugoga da uđe k njemu. Tako može nastati dijalog u trpljenju koji ublažuje trpljenje i ujedno traži puteve kako trpljenje nadvladati.

Upravo u naše vrijeme potiskivanja trpljenja trebamo anđela samilosti ili kako ga naziva Max Frisch, »anđela simpatije«, da prihvatimo i preobrazimo trpljenje svijeta. Stoga ti želim da anđeo samilosti dadne krila tvojoj duši, da joj dadne zamaha kojim će titrati zajedno s dušom onoga koji trpi uz tebe. Tako ćeš osjetiti trpljenje drugoga, prolaziti zajedno s njime kroz njegovo trpljenje i tako mu omogućiti put izlaska iz njegove nevolje. Tada te poteškoće drugih neće povući prema dolje, nego ćeš ih svojim suosjećanjem preobraziti u put k novome životu.

ANĐEO INTEGRACIJE

Integracija dolazi od integer: »neporočan, besprijekoran, netaknut, neokrnjen, cjelovit«. Integrirati onda znači: »učiniti spašenim i neokrnjenim, ponovno uspostaviti, ponovno uspostaviti nešto cjelovito«. Ima ljudi koji mogu integrirati druge. Nikoga ne isključuju iz zajedništva. Oni mogu integrirati i teške bližnje tako da ovi imaju osjećaj da isto tako pripadaju ovamo. Da se traže i njihove sposobnosti i njihova svojstva. Oni smiju postojati. Dio su cjeline. Zajednica po njima postaje šarolikija i bogatija. Ali ima i drugih ljudi koji više razdvajaju. Njima odgovaraju samo najbolji. Druge ostavljaju po strani. Ti se osjećaju isključeni, neuporabljivi, nekorisni.

Danas bismo trebali mnoge anđele integracije da bismo integrirali sve ljude u naše društvo i u zajedništvo sela, župe i crkvene zajednice. Umjesto da strance isključujemo, trebali bismo ih integrirati. Integrirati je više od trpjeti i prihvatiti. Mi ih ugrađujemo u zajednicu. Oni postaju važno kamenje bez kojega građevina zajednice ne bi opstala. Imaju važnu funkciju za cjelinu. Osjećaju se korisni i ozbiljno shvaćeni. Bez integracije društvo se sve više raspada. Umjesto integracije postoji onda sukobljavanje, borba za najbolja mjesta. Isključivanje vrijeđa i stvara u ljudi rezignaciju ili pak mržnju koja se zatim kad-tad prazniti nasilničkim akcijama.

Druge integrirati može jedino onaj tko je u sebi integrirao sve osjećaje, strasti, čežnje i sile. Integracija je više od samosvladavanja. Ne radi se samo o tome da ne dopustimo strastima da nama zagospodare, nego o integriranju strasti u cjelovitost života. Kad su integrirane, služe svemu što činim. Moja duhovnost postaje strastvenija i životnija. Integrirana strast će oploditi moj rad, intenzivnije oblikovati moje odnose, pojačati moju zauzetost za druge. Važna zadaća ostvarenja sebe kao čovjeka bila bi danas integracija seksualnosti. Ako se seksualnost odcijepi, tada razorno djeluje na psihu pojedinca, ali i na zajednički život. Tada

42

neprestano njuškamo u privatnu sferu drugoga i špijuniramo njegovu seksualnu sklonost. Integracija je više i od sublimiranja. O sublimiranju se govori kad se odričemo seksualnosti radi uzvišenijih motiva. Ali integracija znači da se ona slijeva u sve što činim, u moju molitvu, u moje odnose, u moj rad, u moje tijelo, u moju dušu.

Tko sve što u sebi otkrije integrira u svoju dušu, istinski je integer: »besprijekoran. Neporočan i cjelovit. U njemu tada ne postoji više ništa što ne služi višemu cilju: sjedinjenju s Bogom. Sve je postavljeno u odnos prema Bogu. Ništa ne može ispasti iz odnosa prema Bogu. Kad te anđeo integracije dovede do takva jedinstva, on će te tada osposobiti da i ljude oko sebe integriraš u zajednicu. Anđeo će te obdariti maštom da shvatiš kako darovi pojedinca dobro pristaju u cjelinu i kako svatko može postati vrijedan građevni kamen za cjelinu

ANĐEO HVALE

Duša živi od hvale. Tako to vidi psalmist kad moli: »Nek živi duša moja i neka te hvali« (Ps 119,175). Ali ova rečenica vrijedi i za ljudsku pohvalu. Duša procvjeta kad je hvaljena, kad se govori o dobru u njoj. Svaki otac i svaka majka zna da iz svoje djece izmame više dobra pohvalom nego prijekorom. I u svakome seminaru za menagement traži se od odgovornih u poduzeću da svoje suradnike uvijek iznova pohvale, da svjesno opažaju dobro u njima, a zatim ga i imenuju. Njemačka riječ loben: »hvaliti«ima kao i lieben: »ljubiti« i glauben: »vjerovati« korijen liob: dobar«. Hvaliti znači imenovati dobro, izraziti ga riječima. Time dobro ulazi u svijest i tako se pojačava. Latini govore o laus, a pod tim prije svega misle na pohvalu. Drži se pohvalni govor pri pobjedi vojskovođe ili na sprovodu zaslužna čovjeka. U pohvali se nabrajaju čovjekove zasluge. Govori se dakle prije svega o njegovim djelima. Grčka riječ za hvaliti aineo ima prizvuk »potvrditi, odobriti, biti zadovoljan«. Hvaliti dakle znači: biti sporazuman, reći da, biti zadovoljan i zahvalan za život. Hvala je odobravanje svijeta i odobravanje ovoga konkretnog čovjeka. Hvaleći ga prihvaćam drugoga takva kakav jest. To mu čini dobro.

U Bibliji se hvala odnosi prije svega na Boga. Za psalmista je živjeti i hvaliti istovjetno. Tko više ne može hvaliti, ne živi istinski. Čovjek je životan jedino ako gleda prema nečemu većem i to hvali. Čovjek hvaleći Boga nadilazi sebe. On svjesno motri svoj život i ljepotu svijeta, hvali Boga za sve divno što mu je darovao. Za Sinclaira Lewisa hvala nije ništa drugo nego zdravlje koje se čuje. Snob je uvijek nezadovoljan. On mora uvijek zbog svega negodovati. Hvala čini dobro duši. Henri Nouwen je iskusio da hvala relativizira svakodnevne probleme i dariva nam opuštenost i slobodu prema svemu što opterećuje. On je mislio da bi duljim boravljenjem u samostanu mogao riješiti svoje osobne probleme. Ali nakon svoga povratka brzo je opazio da se ponovno suočava s istim depresivnim raspoloženjima kao i ranije. Tada mu je sinula spoznaja: »Samostani nisu sagrađeni da bismo rješavali probleme, nego da hvalimo Boga usred naših problema.« Nije to nikakav izraz rezignacije nego, štoviše, nutarnje slobode. Ne možemo riješiti sve što se svakodnevno na nas sruči. Ali ako svoj pogled ne usredotočimo na negativno, nego i pokraj toga gledamo na Boga koji nam daje svaki dan diviti se ljepoti njegova stvorenja, tada se relativizira ono zbog čega si stvaramo tolike brige.

Kad ti želim anđela hvale, mislim prije svega na dvojako umijeće kojemu te ovaj anđeo treba naučiti. Prvo, umijeće pohvaliti čovjeka. Kad se menadžer vrati sa seminara za voditelje i tada revno hvali svoje suradnike, to često djeluje umjetno. Suradnici iza toga slute namjeru. Hvala zahtjeva prirodnost i iskrenost. Ona traži prije svega sposobnost zapažanja što drugi jest i što tebi i zajednici znači. Tada možeš i reći što u njega smatraš ugodnim. Anđeo hvale neka ti podari dobar pogled i pravu riječ pohvale. I.neka anđeo hvale upravi tvojim pogledom na Začetnika svakoga dobra, na Boga. Tvoja hvala dolazi do punine tek onda kad hvališ Boga kao onoga koji ti je darovao tvoj život, koji ti iz dana u dan čini velike stvari.

43

Hvala će ti pokazati svijet u drugome svjetlu. I dat će da ti oživi duša. Jer hvala odgovara biti tvoje duše.

ANĐEO SVJETLA

Svjetlo spada u najjača ljudska iskustva. Ono znači život, zdravlje, sreću, nadu, blistavu ljepotu. Odgoni tamu koja zna ugroziti i zadati strah, sređuje kaos koji povezujemo s tamom. Govor religija nadovezuje se od davnine na ova značenja svjetla i njegovu duboku simboliku. U kršćanskome krštenju ocu djeteta se predaje zapaljena svijeća. Postoji lijep obred da tada sva djeca pale na krsnoj svijeći svoje svijeće. Tako postaje jasno: po svakome djetetu u svijet dolazi svjetlo, naš svijet postaje svjetliji i topliji. Ponekad imamo i osjećaj da naša soba postaje svjetlija kad u nju uđe određeni čovjek. Ljudi koji nas vole postaju za nas svjetlo. U njihovoj blizini rasvjetljuje nam se lice U ponekih osjećaš hladnoću koja iz njih izlazi. U drugih ti bude toplo oko srca. Umjetnost prikazuje svece sa svetačkom aureolom.

Poznato je da čovjek koji je iznutra rasvijetljen,daje svijetao sjaj i prema van. On ima osobito svijetlo zračenje. Zli ljudi, kaže se, a to mnogi i osjećaju, imaju mračan pogled. I iz njihova tijela izlazi nešto tamno.

Anđeo svjetla neka te rasvijetli da i sam možeš postati svjetlo za druge. Ali svjetlo ćeš postati jedino ako svjetlo tvoga anđela prodre u tvoju nutarnju tamu. Svjetlo i tama idu skupa. Nema svjetla bez tame. Svjetlo mora prožeti tamu. Moraš dati da božansko svjetlo tvoga anđela obasja sve tamne ponore tvoje duše. Tada će sve u tebi postati svjetlo. Sve će biti propusno za svjetlo iz stvarnosti svetoga. Rasvjetljenje je cilj svih duhovnih težnji. Prvi monasi govore o tome da sama duša postaje svjetlo. Dozvolimo li da nas Božje svjetlo sve više preobražuje, možemo vidjeti nutarnje svjetlo. Ako meditiramo, u svome srcu vidimo svjetlo. Evagrije Pontski, monah iz 4. stoljeća, govori o tome da duša tada sjaji kao safir. Dospijemo li do ovoga stanja kontemplacije, tako misli Evagrije, blizu nam je anđeo. On nam donosi svjetlo i stvara u nama dubok osjećaj povjerenja. »Anđeli će te pratiti i otkriti ti smisao svega stvorenja« (Evagrije, O molitvi, 80). Nutarnje svjetlo rasvjetljuje nam i stvorenje. Mi tada u svakome cvijetu i u svakoj vlati trave otkrivamo svjetlo i ljubav koja drži čitavo stvorenje.

Ljepota stvorenja sja u svjetlu ove ljubavi. Tko gleda stvarnost u ovome svjetlu, duša mu i sama postaje svijetla i puna radosti. Svjetlo je prema tradiciji povezano i s ljepotom. Prema grčkoj filozofiji sjaji nam u dobrome, istinitome i lijepome sam Bog, pratemelj svega bića. Cilj duše jest uzdići se k Bogu da bi se prelila bujicom sjaja prelijepa božanstva. Grgur Nazijanski misli da su anđeli stvoreni tako vjerno prema Božjoj ljepoti, da nam priopćuju božansko svjetlo. Po njemu su anđeli dakle u uskoj vezi s ljepotom.

Anđeo svjetla rasvijetlit će ti pogled da možeš opaziti sve lijepo što ti svijet nudi. To je ponajprije tvoje lijepo tijelo. Uvijek iznova susrećem ljude koji ne mogu prihvatiti svoje tijelo jer nije oblikovano onako kako to želi današnja moda. Ali svako tijelo je lijepo i dobro. Pretpostavka za ljepotu vlastita tijela jest da sam sporazuman s njim. Kad čovjek živi u suglasju sa sobom, njegovo lice isijava nešto lijepo. Na njemu se iščitava sklad i radost. Ako vjeruješ u svoju vlastitu ljepotu, tvoje će zračenje biti ljekovito. To će svjetlo dobro činiti tvojoj duši. I ona će uzvratiti sjajem.

Možda si već kada doživio da se neko lice rasvijetli kad ga obasjaš prijaznošću. Kad je uza te anđeo svjetla, ti i sam postaješ svjetlo za druge. Iz tvojih očiju sja nešto što će zaraziti druge. Po tebi će tada i oči drugih biti svijetle. I od tebe izlazi toplina. Postoji toplo svjetlo u kojemu se osjećamo ugodno. Blještavu neonskomu svjetlu radije izmičemo. Tu se ne osjećamo zaštićeni, nego više prozreti, osvijetljeni, analizirani. Toplo svjetlo koje zrači tvoj anđeo, dariva osjećaj zavičaja i zaštićenosti. Poziva da počinemo. Širi raspoloženje koje rasvjetljuje.

44

Želim ti da anđeo svjetla sve više i više rasvjetljuje tvoju dušu, da svjetlo prodre u tamne klance tvoje nutrine i svojim ih sjajem preobrazi u nastanjive prostore. »Ako ti, dakle, sve tijelo bude svijetlo, bez djelića tame, bit će posve svijetlo, kao kad te svjetiljka svojim sjajem rasvjetljuje« (Lk 11,36). Čitavo će tvoje tijelo tada zračiti svjetlo. Ti ćeš biti kao ovijen sjajem, okružen svjetlom i ugodnim zračenjem. Kad si postao svjetlo, tada ćeš i sam postati anđeo svjetla za druge. Ljudi će se u tvojoj blizini osjećati ugodno i njihovo raspoloženje će se rasvijetliti.

45