5.Zecharia Sitchin - Posljedni Dani

"Uzbudljiva... intr igantna."

— Washington Times

"Obavezno štivo za sve koje zanimaju dre-vni misteriji." — New York City Tribune

"Izvanredno napisano... Sitchin je revan

istraživač." — Kirkus Reviews

"Inventivno i provokativno." — Daily Mirror

"Dojmljivo" — Booklist

"Zemaljskim kronikama je suđeno da posta-nu jedna od najznačajnijih i najkontrover-znijih dodataka literaturi. Briljantan rad...

obavezno štivo!" — CryticalReview

"Uzbudljivo... Vjerodostojno... provokati-

vno i dojmljivo." — Library Journal

Z E C H A R I A S I T C H I N

P O S L J E D N J I D A N I

A R M A G E D O N I P R O R O Č A N S T V A

0 P O V R A T K U

S e d m a i p o s l j e d n j a k n j i g a Zemaljskih kronika

T E L E d i s k , 2 0 0 9 .

P O S V E Ć E N O

M O M B R A T U ,

D R . A M N O N U S I T C H I N U ,

Č I J A A V I O K O Z M 1 Č K A Z N A N J A

S U M I B I L A N E P R O C J E N J I V A

K N J I G E Z E C H A R I E S I T C H I N A D O S A D A O B J A V L J E N E

N A H R V A T S K O M J E Z I K U

DVANAESTI PLANET - Prva knjiga Zemaljskih kronika

S T E P E N I Š T E DO N E B A - Draga knjiga Zemaljskih kronika

RATOVI BOGOVA I L J U D I - Treća knjiga Zemaljskih kronika

I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA - Četvrta knjiga Zemaljskih kronika

REVIZIJA POSTANKA - Zasebno izdanje

Sadržaj

Predgovor: Prošlost, budućnos t 9

Prvo poglavlje: Mesijanski sat 11

Drugo poglavlje: "Tako se dogodilo" 30

Treće poglavlje: Egipatska proročanstva, ljudske sudbine 46

Četvrto poglavlje: O bogovima i polubogovima 61

Peto poglavlje: Odbrojavanje do Sudnjeg dana 77

Šesto poglavlje: Prohujalo s vihorom 94

Sedmo poglavlje: Sudbina je imala pedeset imena 112

Osmo poglavlje: U ime Boga 133

Deveto poglavlje: Obećana zemlja 153

Deseto poglavlje: Križ na obzoru 174

Jedanaesto poglavlje. Dan Gospodinov 194

Dvanaesto poglavlje: Podnevna tama 215

Trinaesto poglavije: Kada su bogovi otišli sa zemlje 242

Četrnaesto poglavlje Posljednji dani 268

Petnaesto pogla vije: Jeruzalem: nestali kalež 285 Šesnaesto poglavlje: Armagedon i proročanstva o povratku 305

Postskriptum 324

O autoru 326

Predgovor: P R O Š L O S T , B U D U Ć N O S T

"Kada će se vratiti?" Ljudi koji su čitali moje knjige bezbroj puta postavili su mi to pitanje

u kojem su "oni" — Anunnakij i , vanzemaljci koji su došli na Zemlju sa svog planeta po imenu Nibiru i koji su u davnini štovani kao bogovi. Hoće li to biti kada n a m se Nibiru idući svojom izduljenom orbitom ponovno približi, i što će se tada dogoditi? Hoće li u podne biti mrak i hoće li se Ze-mlja raspasti? Hoće li na Zemlju doći mir ili armagedon? Hoćemo li imati tisućljeće velikih nevolja i teških kušnji ili mesijanski Drugi dolazak? Hoće li se to dogoditi 2012. ili kasnije, ili se uopće neće dogoditi?

To su velika pitanja koja najdublje ljudske nade i strepnje povezuju s religijskim vjerovanjima i očekivanjima, pitanja što ih dodatno usložnjava-ju tekući događaji: ratovi u zemljama u kojima su započeli odnosi između bogova i ljudi; prijetnje nuklearn im holokaustom; zastrašujuća silina pri-rodnih katastrofa. To su pitanja na koja se nisam usudio odgovarati sve ove godine, no sada se to više ne smije odgađati. Pitanja o povratku, moramo znati, nisu nova; u prošlosti su, kao što su i danas, bila čvrsto povezana s očekivanjem dana Gospodnjeg, kraja vremena, armagedona. Prije četiri tisućljeća Bliski istok svjedočio je bogu i njegovom sinu koji su obećali raj na Zemlji. Prije više od tri tisućljeća egipatski kralj i egipatski narod čeznuli su za mesijanskim dobom. Prije dva tisućljeća narod Judeje pitao se je li se

P O S L J E D N J I DANI

pojavio Mesija, a mi smo još uvijek obuzeti tajnama tih događaja. Jesu li se proročanstva počela obistinjivati?

Bavit ćemo se zbunjujućim odgovorima koji su se nudil i , rješavati drevne enigme, dešifrirati podrijetlo i značenje različitih simbola kao što su križ, ribe, kalež. Opisat ćemo ulogu "mjesta povezanih sa svemirom" u povijesnim događajima i pokazati zašto se prošlost, sadašnjost i budu-ćnost sastaju u Jeruzalemu, mjestu "Veze neba i Zemlje". Nadalje, promi-šljat ćemo zašto je sadašnje dvadeset i prvo stoljeće nove ere toliko slično dvadeset i prvom stoljeću prije nove ere. Ponavlja li se povijest, je li suđeno da se ponovi? Upravlja li svime mesijanski sat? Je li vrijeme ostvarivanja proročanstava blizu?

Prije više od dva tisućljeća Danijel iz Starog zavjeta više je puta pi-tao anđele: Kada? Kada će doći posljednji dani , kraj vremena? Prije više od tri stoljeća glasoviti sir Isaac Newton, koji je razotkrio tajne kretanja nebeskih tijela, napisao je rasprave o starozavjetnoj Knjizi Danijelovoj i novozavjetnoj Knjizi otkrivenja. Analizirat ćemo njegove nedavno prona-đene, rukom pisane izračune povezane s posljednjim dan ima , kao i novija pretkazanja Kraja.

I hebrejska Biblija i Novi zavjet tvrde da su tajne budućnost i skri-vene u prošlosti, te da je sudbina Zemlje povezana s nebesima, a život i sudbina čovječanstva s Bogom i bogovima. Baveći se on ime što se tek treba dogodit i iz povijesti prelazimo na proročanstvo, j edno ne može biti shvaćeno bez drugoga, pa ćemo govoriti o oboje. Vođeni t ime , po -gledajmo ono što će se dogoditi kroz pr izmu onoga što je bilo. Odgovo-ri će vas zasigurno iznenadi t i .

ZECHARIA SITCHIN

New York, studeni 2006.

Prvo poglavlje

M E S I J A N S K I SAT

dje god se čovjek okrene, čovječanstvo kao d a j e obuzeto apokal ipt i -

Vjerski fanatizam iskazuje se u ratovima, p o b u n a m a i pokolj ima "ne-vjernika". Vojske koje su nagomilali kraljevi Zapada ratuju s vojskama kra-ljeva Istoka. Sudar civilizacija potresa temelje t rad ic iona ln ih načina života. Krvoprolića gutaju gradove; veliki i moćni sklanjaju se iza visokih zašti tnih zidova. Prirodne nepogode i sve snažnije katastrofe navode ljude da se pi-taju: je li čovječanstvo zgriješilo, svjedoči li Božjem gnjevu, čeka li ga još j edan opći potop? Je U ovo apokalipsa? Može li biti — hoće li biti — spase-nja? Je li mesijansko doba već otpočelo?

Vrijeme — dvadeset i prvo stoljeće poslije nove ere — ili je to bilo

dvadeset i prvo stoljeće prije nove ere?

Ispravan odgovor je 'da i 'da: i u našem vremenu i u t im drevnim vremenima. To su okolnosti današnjeg vremena, ali i vremena od prije više od četiri tisućljeća. Zapanju juća sličnost tih dvaju vremena posljedica je događaja što su se dogodili na sredini perioda koji je protekao između njih — u razdoblju povezanom s mesijanskim žarom za vrijeme Isusa.

Ta su tri kataklizmička razdoblja za čovječanstvo i njegov planet — dva u pisanoj povijesti (oko 2100. godine pr. n. e. i za t im na prijelazu iz stare u

G čnom strepnjom, mesijanskim žarom i t jeskobom kraja vremena.


novu ere) i jedno u bliskoj budućnosti — povezana. Jedno je dovelo do dru-gog i jedno se može razumjeti isključivo razumijevanjem drugoga. Sadašnjost proistječe iz prošlosti, prošlost je budućnost. Za sva tri razdoblja ključno je Mesijansko očekivanje, sva tri povezuje Proročanstvo.

Odgovor na pitanje kako će se završiti sadašnje doba velike nevolje i kušnje — na pitanje što nosi budućnost — zahtijeva ulazak u domenu pro-ročanstva. Naše proročanstvo neće biti gemišt od novootkrivenih pretkazanja čija je glavna značajka strah od propasti ili kraja. Mi ćemo se osloniti na drevne zapise koji su dokumentirali prošlost, predvidjeli budućnost i zabilje-žili prijašnja mesijanska očekivanja — prorokujući budućnost u prošlosti i, skloni smo misliti, budućnost koja je pred nama.

U sva tri apokaliptična primjera — dva koja su se već dogodila i jedan koji će se uskoro dogoditi — fizički te duhovni odnos između neba i Zemlje bio je i ostao od stožerne važnosti za događaje. Fizički aspekti bili su izraženi postojanjem mjesta koja su Zemlju povezivala s nebesima, mjesta koja su bila određena ključnima, koja su bila žarišta događaja, a duhovni su aspekti bili izraženi u onome što nazivamo religija. U sva tri slučaja ključna je bila pro-mjena odnosa između čovjeka i boga, osim oko 2100. godine pr. n. e., kada se čovječanstvo suočilo s prvim od ta tri epohalna prevrata i kada se radilo o odnosu između ljudi i bogova, u množini. Je li se taj odnos uistinu promijenio čitatelj će uskoro otkriti.

Priča o bogovima, Anunnakijima ("onima koji su s neba došli na Ze-mlju"), kako su ih zvali Sumerani, počinje s njihovim dolaskom na Zemlju s planeta Nibiru u potrazi za zlatom. Priča o njihovom planetu u davnini je opisana u Epu o stvaranju, dugačkom zapisu na sedam ploča. Obično se smatra da se radi o alegorijskom mitu, plodu primitivnih umova koji su o planetima govorili kao o živim bogovima koji se međusobno bore. No kao što sam pokazao u svojoj knjizi Dvanaesti planet, taj drevni tekst u stvari je sofisticirana kozmogonija koja nam govori kako se zalutali planet prolazeći kroz naš Sunčev sustav sudario s planetom zvanim Tiamat: sudar je rezultirao

12


nas tankom Zemlje i njezina mjeseca, asteroidnog pojasa i kometa , te zaro-

bljavanjem samog "upadača" u veliku eliptičnu orbitu za čiji mu prolazak

treba oko 3.600 zemaljskih godina, (slika 1).

Sumersk i zapisi kažu n a m da su A n u n n a k i j i na Zeml ju došli sto

dvadeset takvih orbita — 432 .000 zemal jsk ih g o d i n a — prije Potopa

("Velike pop lave") . Kako i zašto su došli , njihovi prvi gradovi u E . D I N -

u (bibl i jskom E d e n u ) , nj ihovo stvaranje A d a m a i Eve i razlozi tog stva-

ranja te događaj i n a k o n katas t rofa lnog po topa — sve je i spr ičano i opi-

sano u seriji m o j i h knjiga Zemaljske kronike i to ovdje n e ć e m o pona -

vljati. N o , prije nego što k r e n e m o kroz vri jeme do znača jnog dvadeset i

prvog stoljeća prije nove ere, m o r a m o se pris jet i t i nek ih p r e t p o t o p n i h i

pos l i j epo topn ih p r i j e l o m n i h događa ja .

Biblijska pr iča o Po topu , koja poč in je šest im poglavl jem Pos tan-

ka, svoje kon t r ad ikc i j e pr ipisuje j e d n o m božanstvu, Jahvi , koji je isprva

od lučan da izbriše čovječanstvo s lica Zeml j e , a za t im se na roč i t o t rud i

da ga spasi uz p o m o ć N o e i njegove arke. Ran i j i , sumerski izvori te pr iče

nezadovol j s tvo čov j ečans tvom p r ip i su ju bogu Enlilu, a p r o t u a k c i j u da

spasi čovječanstvo bogu Enkiju. U Bibliji je radi m o n o t e i z m a za taškano

SLIKA I

13


ne samo neslaganje Enlila i Enkija nego i suparništvo i sukob između dva klana Anunnaki ja koji je odredio tijek kasnijih zbivanja na Zemlji .

Taj sukob između dvojice bogova i njihovog potomstva, kao i između zemaljskih područja koja su im bila dodijeljena nakon Potopa, mora se imati u vidu kako bi se razumjelo sve što se nakon toga dogodilo.

Enki i Enlil bili su polubraća, sinovi vladara Nibirua po imenu Anu. Njihov sukob na Zemlji vuče korijene s njihovog matičnog planeta Ni-birua. Enki — tada zvan EA ("Onaj čiji je dom voda") — bio je Anu-ov prvorođenac, međut im ne od njegove zakonite supruge Antu. Kada je Antu — Anuova polusestra — Anuu rodila Enlila, Enlil je postao zakoniti prijestolonasljednik Nibirua iako nije bio prvorođeni sin. Neizbježno ogor-čenje kod Enkija i obitelji njegove majke dodatno je potpirivala činjenica da je već Anuovo sjedanje na prijestolje bilo problematično: nakon što je Anu izgubio bitku za nasljedstvo od suparnika po imenu Alalu, kasnije je uzurpirao prijestolje izvršivši državni udar, natjeravši Alalua da pobjegne s Nibirua kako bi spasio goli život. To ne samo da je Enkijevo ogorčenje vra-tilo u vrijeme njegovih predaka nego je postavilo i neke druge izazove pred Enlilovo vodstvo, kao što je opisano u epu Priča o Anzuu. (Za zamršene odnose kraljevskih obitelji Nibirua te za podrijetla Anua i Antu te Enlila i Enkija pogledajte Izgubljenu knjigu Enkijevu.).

Ključ za razrješavanje tajne nasljeđivanja i brakova kod bogova bila je moja spoznaja da su se ista pravila primjenjivala i na ljude koje su ovi iza-brali da im služe kao njihovi opunomoćenici u čovječanstvu. Biblijska priča o patrijarhu Abrahamu gdje se govori {Postanak 20:12) da on nije lagao kada je svoju ženu Saru predstavio kao svoju sestru: "Doista, ona je moja sestra, kći mog oca, ali ne i kći moje majke, i postala je mojom ženom." Ne samo da je oženio svoju polusestru od druge majke (s kojom je imao zajedničkog oca), nego je njezin sin — u ovom slučaju Izak— postao zako-niti nasljednik i nastavljač dinastije, a ne prvorođenac Jišmael, sin sluškinje Hagare. (Kako su takva pravila o nasljeđivanju uzrokovala ogorčenu zavadu između Raovih nasljednika u Egiptu, polubraće Ozirisa i Seta koji je oženio polusestre Izidu i Neftis, objašnjeno je u knjizi Ratovi bogova i ljudi.)

14


Iako se ta pravila o nasljeđivanju čine zamršenima, temelje se na onome što oni koji pišu o kraljevskim dinastijama nazivaju "krvne loze", što bi da-nas trebalo biti prepoznato kao sofisticirane DNK genealogije koje su razliko-vale generalnu DNK koja se nasljeduje od roditelja te mitohondrijsku D N K (mtDNK) koju žene nasljeđuju isključivo od majke. Složeno no osnovno pra-vilo bilo je sljedeće: dinastičke loze nastavljaju se kroz mušku lozu; prvorođeni sin je sljedeći nasljednik; polusestra se može uzeti za ženu ako je imala drugu majku; ukoliko ta polusestra kasnije rodi sina, taj sin — iako nije prvorođenac — postaje zakoniti nasljednik i nastavljač dinastije.

Suparništvo dvojice braće - Eaa/Enkija i Enlila - zbog prijestolja bilo je do-damo zakomplicirano njihovim osobnim suparništvom zbog ljubavi. Obojica su željeli svoju polusestru Ninmah, čija majka je bila još jedna Anuova prile-žnica. Ona je bila Eaova prava ljubav, međut im nije mu bilo dopušteno da je oženi. Zatim ju je uzeo Enlil i imao s njom sina po imenu Ninurta. Iako rođen izvan braka, pravila o nasljeđivanju, s obzirom da je i prvorođeni sin i rođen od kraljevske polusestre, učinila su ga Enlilovim neospornim nasljednikom.

Eaje, kako se navodi u knjigama Zemaljskih kronika, bio vođa prve skupine od pedeset Anunnakija koji su stigli na Zemlju kako bi došli do zlata potrebnog da zaštite atmosferu planeta Nibiru koja je propadala. Kada su početni planovi propali na Zemlju je poslan njegov brat Enlil s još Anunnakija kako bi proširili misiju na Zemlji. Kao da to nije bilo dovoljno da stvori neprijateljsko ozračje, stigla je i Ninmah kako bi služila kao glavna medicinska dužnosnica...

Dugačak tekst poznat pod nazivom Ep Alrahazjs priču o bogovima i ljudima na Zemlji počinje s Anuovim posjetom Zemlji kako bi j ednom za svagda riješio suparništvo svoje dvojice sinova koje je upropaštavalo sudbo-nosnu misiju. Čak je ponudio da on ostane na Zemlji, a jedan od polubraće preuzme kraljevsku krunu na Nibiruu. U tom smislu se, govore nam drevni spisi, ždrijebalo ne bi li se odlučilo tko će ostati na Zemlji, a tko će zasjesti na prijestolje Nibirua:

15


Bogovi sklopili ruke, Izvuko se ždrijeb i raspodijelile: Anu se vrati u nebesa, Enlilu je dana Zemlja; Mora, kao petljom okružena, Dana su princu Enkiju.

Ždrijeb je, dakle, presudio da se Anu vrati na Nibiru kao njegov kralj. Ea, kojem je dana vlast nad mor ima i vodama (on je kasnije za Grke bio "Posejdon", a za Riml jane "Nep tun" ) , dobio je epitet EN.KI ("Vladar Zemlje") kako bi ga se pr imir i lo , m e đ u t i m EN.LIL-u ("Gospo-dar zapovjednik") je pripala sveukupnu vlast: "Enli lu je dana Zemlja." Bio ogorčen ili ne, Ea/Enki nije mogao osporiti pravila nasljeđivanja ni rezultate ždrijeba. I tako su ogorčenje, ljutnja zbog uskraćene pravde i vatrena odlučnost da osveti nepravde počinjene nad njegovim ocem i precima, pa tako i nad nj ime samime, navele Enkijevog sina po imenu M a r d u k da započne sukob.

Nekol iko tekstova opisuje kako su Anunnaki j i podigli svoja naselja u E .DIN-u (posl i jepotopnom Sumeru) , pri čemu je svako naselje imalo posebnu ulogu i bilo izgrađeno na lokacijama raspoređenim u skladu sa širim p lanom. Ključna veza sa svemirom — mogućnost neprekidne komunikac i je s ma t i čn im p lane tom te sa šatlovima i svemirskim brodo-vima — održavana je u Enl i lovom zapov jednom mjestu u Nippuru, u čijem je središtu bila slabo osvijetljena ćelija zvana DUR.AN .KI , "Veza neba i zemlje". J o š j e d n a vitalna instalacija bila je svemirska luka locirana u Sipparu ("Gradu pt ica") . N ippur se nalazio u središtu koncen t r i čn ih kružnica na kojima sli bili smješten drugi "božji gradovi"; svi zajedno su za svemirske brodove koji su dolazili na Zemlju formirali sletni koridor čija je žarišna točka bio dvostruki vrh p lan ine Ararat —naj i s taknut i j a topografska značajka na Bliskom istoku (Slika 2).

16


SLIKA 2

A kada je Potop "preplavio zemlju", izbrisao je sve božje gradove zajedno

s njihovim Kontrolnim centrom misije i svemirskom lukom te pokopao Edin

ispod milijuna tona blata i naplavina. Sve se moralo napraviti iznova, među t im

mnogo toga više nije moglo biti isto. Prije svega, bilo je nužno izgraditi novu

svemirsku luku, s novim Kon t roln im centrom misije i novim signalnim posta-

17


jama za sletni koridor. Novi slerni put ponovno je usmjeren prema dvostrukom vrhu Ararata, međutim sve druge komponente bile su nove: svemirska luka bila je na Sinajskom poluotoku, na tridesetoj sjevernoj paraleli; umjetni dvostruki vrhovi kao signalne postaje bile su piramide u Gizi; a novo zapovjedno mjesto misije bilo je na mjestu zvanom Jeruzalem (Slika 3). To je bio razmještaj koji je odigrao ključnu ulogu poslijepotopnim događajima.


Potop je bio odlučujuća prekretnica kako za bogove tako i za ljude te za nji-hove međusobne odnose: Zemljane, koji su bili napravljeni da služe bogovima i rade za njih, odsada se tretiralo kao mlađe partnere na razorenom planetu.

Novi odnos između ljtidi i bogova bio je uspostavljen, posvećen i ozako-njen kada je čovječanstvu dodijeljeno pravo da utemelji svoju prvu veliku civi-lizaciju. Bila je to mezopotamska civilizacija, oko 3800. g. pr. n. e. Značajnom događaju slijedio je Anuov državnički posjet Zemlji. No, Anu je došao ne samo kao vladar Nibirua nego i kao vrhovno božanstvo zemaljskog panteona drevnih bogova. Još jedan (vjerojatno glavni; op. a.) razlog njegova posjeta bila je uspo-stava i afirmacija mira među samim bogovima. To je bio sporazum "živi i pusti druge da žive" kojim su se zemlje Starog svijeta podijelile između dva glavna anunnakijska klana - Enlilovog i Enkijevog - budući da su nove, poslijepoto-pne okolnosti i nova lokacija svemirskih instalacija zahtijevali novu teritorijalnu podjelu među bogovima.

To je podjela koja se odražava u biblijskom popisu naroda {Postanak, glava 10.) u kojem je grananje čovječanstva koje je poteklo od tri Noina sina zabilježeno po narodnosti i geografskom smještaju: Azija je pripala narodima odnosno zemljama Sema, Europa potomcima Jafeta, Afrika narodima odnosno zemljama Hama. Povijesni podaci pokazuju da je paralelna podjela među bo-govima Aziju i Afriku dodijelila Enlilitima, a Afriku Enkiju i njegovim sinovi-ma. Sinajski poluotok, koji spaja sva tri kontinenta i na kojem je bila smještena važna poslijepotopna svemirska luka, ostavljen je po strani kao neutralno, sveto područje.

Dok Biblija samo navodi zemlje i narode prema njihovom srodstvu s Noom, raniji sumerski tekstovi zabilježili su činjenicu da je podjela bila na-mjeran čin, rezultat vijećanja vodstva Anunnakija. Tekst poznat kao Ep 0 Etani govori nam da

Veliki Anunnakiji koji odlučuju o sudbini

sjedahu savjetujući se o Zemlji.

19


Stvorile četiri regije, podigle naseobine.

Na prvom području, između rijeka Eufrat i Tigris (Mezopotamija), uspo-stavljena je prva napredna ljudska civilizacija - sumerska civilizacija. Tamo gdje su se nalazili pretpotopni božji gradovi podignuti su ljudski gradovi. Svaki od njih imao je svoju svetu četvrt u kojoj su, u svom ziguratu, prebivali bog ili božica — Enlil u Nippuru, Ninmah u Suruppaku, Ninurta u Lagašu, Nan-nar/Sin u Uru, Inanna/Ištar u Uruku, Utu/Šamaš u Sipparu i tako dalje. U svakom takvom urbanom centru je EN.SI, "Pravedni pastir" — u početku izabrani polubog — bio izabran da vlada ljudima u ime bogova. Njegov glavni zadatak bio je objavljivati kodekse pravde i morala. U svetoj četvrti svećenstvo je na čelu s visokim svećenikom služilo bogu i njegovoj bračnoj družici, nad-gledalo prazničke svečanosti te vodilo obrede žrtvovanja i molitve bogovima. Slikarstvo, kiparstvo, muzika, ples i pjesme u slavu bogova, te iznad svega pisanje i vođenje zapisa cvjetali su u hramovima ali i u kraljevskoj palači.

S vremena na vrijeme jedan od tih gradova bio bi izabran da služi kao glavni grad, kao prijestolnica zemlje, a njegov bi vladar bio kralj, LU.GAL ("Veliki čovjek"). U početku i još dugo vremena nakon toga ta osoba, naj-moćniji čovjek zemlje, bio je i kralj i visoki svećenik. Zbog njegove uloge i autoriteta koji je uživao bio je pomno biran, a za sve fizičke simbole kraljevske časti držalo se da su poslani ravno s nebesa, od Anua na Nibiruu. U sumer-skom tekstu koji se bavi tom temom navodi se da su simboli kraljevske časti (kruna i žezlo) i kreposti prije nego što su dodijeljeni zemaljskom kralju "bili položeni pred Anuom na nebesima". Doista, sumerska riječ za kraljevsku čast bila je Anuova Čast.

Taj aspekt "kraljevske časti" kao ključnog elementa civilizacije, ispravnog ponašanja i moralnog kodeksa za čovječanstvo eksplicitno je izražen u navo-du iz Sumerskog popisa kraljeva koji kaže da je nakon Potopa "kraljevska čast donesena s nebesa. "To je izrazito važan navod koji se mora imati na umu dok kroz ovu knjigu napredujemo prema mesijanskim očekivanjima — rječnikom Novog zavjeta — povratka "Kraljevstva nebeskog" na Zemlju.

20


Oko 3100. g. pr. n. e. slična ali ne i ista civilizacija utemeljena je u Drugoj regiji u Africi, u regiji rijeke Nil (Nubija i Egipat). Njezina povijest nije bila tako harmonična kao povijest enlilitske civilizacije budući da su se između Enkijevih šestero sinova, kojima nisu bili dodijeljeni gradovi nego čitava kopnena podru-čja, nastavili suparništvo i sukobi. Najznačajniji je bio neprekidni sukob izme-đu Enkijevog prvorođenogsina Marduka {Ra u Egiptu) i Ningišzide {Toth u Egiptu) koji je doveo do progonstvo Totha i skupine njegovih afričkih sljedbe-nika u Novi svijet (gdje je postao poznat kao Quetzalcoatl, Pernata zmija). Sam Marduk/Ra bio je kažnjen i prognan kada je, protiveći se braku svog mlađeg brata Dumuzija za Enlilovu praunuku Inannu/Ištar, ubio brata. Inanni/Ištar je u znak zadovoljštine oko 2900. g. pr. n. e. dodijeljena civilizacija Treće regije, civilizacija u dolini rijeke Ind. Postojao je dobar razlog za to što su sve civili-zacije — kao i svemirska luka u svetoj regiji — bile smještene na tridesetoj sjevernoj paraleli (slika 4).

S L I K A 4

21


Prema sumerskim tekstovima, Anunnakiji su kraljevstvo — civilizaci-ju i njezine institucije, kao što se najbolje vidi na primjeru Mezopotamije — uspostavili kao novi poredak u svojim odnosima sa čovječanstvom, s kraljevima/svećenicima koji su služili i kao veza i kao prepreka između bo-gova i ljudi. No, kada se čovjek osvrne na to prividno "zlatno doba" bogova i ljudi, očito je da su ciljevi bogova uvijek bili dominantni i da su određivali ciljeve ljudi. Sve je zasjenila odlučnost Marduka /Raa da ispravi nepravdu nanesenu njegovom ocu Eau/Enkiju kada je, prema anunnakijskim pravi-lima nasljeđivanja, umjesto Enkija Enlil proglašen zakonitim nasljednikom njihova oca Anua, vladara na njihovom mat ičnom planetu Nibiruu.

Prema seksagezimalnom ("baza šezdeset") brojevnom sustavu koji su bogovi podarili Sumeranima, svakom od dvanaest velikih bogova sumer-skog panteona dodijeljen je brojčani rang, pri čemu je Anu imao najviši rang — šezdeset. Rang pedeset dodijeljen je Enlilu, Enkijev rang bio je če-trdeset, i tako dalje, izmjenjujući se između muških i ženskih božanstava (slika 5) . Po pravilima nasljeđivanja, Enlilov sin Ninur ta bio je na redu za rang pedeset na Zemlji, dok je Marduk imao nominalni rang deset. K tomu, ta dva nasljednika na čekanju u početku još nisu bili medu dvanaest "Olimpijaca".

Tako se Mardukova duga, ogorčena i neumoljiva borba, kojoj je u ko-rijenu zavada Enlila i Enkija, kasnije usmjerila na sukob s Enlilovim sinom Ninur tom za nasljeđivanje ranga pedeset, da bi se zatim proširila na En-lilovu unuku Inannu/Ištar, čijem se braku s Dumuzi jem, Enkijevim naj-mlađim sinom, Marduk toliko protivio da je stvar završila Dumuzijevom smrću. S vremenom se Marduk /Ra , osim sukoba s Tothom koji smo već spomenuli, sukobio i s drugom braćom i polubraćom — prvenstveno s Enkijevim sinom po imenu Nergal koji se oženio za Enlilovu unuku po imenu Ereškigal.

Sukobi bi se ponekad rasplamsali u prave ratove između dva božanska klana. Neki od tih ratova u mojoj knjizi Ratovi bogova i ljudi nazvani su "Ra-tovi piramida". U jednom istaknutom primjeru borbe su okončane time da je Marduk živ pokopan u Velikoj piramidi; u drugom je pao u Ninurt ino za-


robljeništvo. M a r d u k j e , također, više puta bio u prognanstvu — i po kazni i kao samonametnuto izbivanje. Njegova uporna nastojanja da zauzme položaj koji je svojatao uključivao je i događaj koji je u Bibliji zabilježen kao incident s kulom babilonskom; no, nakon brojnih frustracija, uspjeli je na kraju polu-čio tek kad su se Zemlja i nebesa uskladili s mesijanskim satom.

23


Doista, prvi kataklizmički niz događaja u dvadeset i prvom stoljeću prije nove ere i mesijanska očekivanja koja su ga pratila prvenstveno je po-vezan s pričom o Marduku. Osim toga, ti kataklizmički događaji u prvi su plan doveli njegovog sina po imenu Nabu — božanstvo, sina boga, no od majke Zemljanke.

Tijekom čitave povijesti Sumera koja je trajala gotovo dvije tisuće go-dina njegova se kraljevska prijestolnica više puta selila: najprije je to bio Kiš (Ninurt in prvi grad), zatim Uruk (grad kojeg je Anu dodijelio Inanni / Ištar), pa Ur (Sinovo sjedište i središte obožavanja); kasnije su prijestolnice bili drugi gradovi, a zatim ponovno oni prvi. Naposljetku se, po treći put, preselila u Ur. No Enlilov je grad Nippur, njegovo "središte kulta", kako su ga stručnjaci skloni zvati, čitavo vrijeme ostao vjersko središte Sumera i sumerskog naroda, ondje se određivao godišnji ciklus štovanja bogova.

Dvanaest "Olimpijaca" sumerskog panteona, svaki sa svojim nebeskim pandanom među dvanaest članova Sunčevog sustava (Sunce, Mjesec i deset planeta uključujući Nibiru), bili su također počašćeni s po j edn im mjese-com u godišnjem ciklusu od dvanaest mjeseci. Sumerska riječ za mjesec, EZEN, u stvari je značila praznik, svečanost. Svaki takav mjesec bio je po-svećen j e d n o m od dvanaest vrhovnih bogova. Potreba da se odredi točno vrijeme kada svaki od tih mjeseci počinje i završava (a ne, kao što govore udžbenici, da bi se seljacima omogućilo da znaju kada da započnu sjetvu odnosno žetvu) je oko 3760 g. pr. n. e. dovela do uvođenja prvog kalendara na Zemlji. Taj je ka lendar pozna t kao nipurski kalendar jer su zadaću da odrede komplicirani kalendarski raspored i da objave da tume vjerskih praznika za čitavu zemlju imali svećenici iz Nippura . Taj je kalendar i dandanas u upotrebi kao židovski vjerski kalendar: on 2009. godinu ove ere broji kao 5769. godinu.

U pretpotopnim vremenima Nippur je služio kao kontrolni centar misije, Enlilovo zapovjedno mjesto gdje je postavio DUR.AN.KI , "vezu između neba i Zemlje" za komunikaciju s mat ičnim planetom Nibiruom

24


te sa svemirskim brodom koji je povezivao Zemlju i Nibiru. (Poslije Potopa te su djelatnosti preseljene na mjesto koje je kasnije postalo poznato kao Jeruzalem.) Smatralo se d a j e njegova središnja lokacija, koja je bila jednako udaljena od drugih centara u E .DIN-u u kojima su se obavljale različite djelatnosti (vidi sliku 2) , j ednako udaljena i od "četiri kuta Zemlje", pa je dobio nad imak "pupak Zemlje". U hvalospjevu posvećenom Enlilu ovako se govorilo o Nippuru i njegovoj funkciji:

Enlile, Kada si zacrtao božanske naseobine na Zemlji, Nippur si podigao kao svoj vlastiti grad... Izgradio si Dur-An-Ki

U sredini četiri ugla Zemlje.

(Izraz "četiri ugla Zemlje" nalazimo i u Bibliji; nadalje, kada je Jeruzalem zamijenio Nippur u ulozi kontrolnog centra misije, i on je ponio nadimak "pupak Zemlje".)

Na sumerskom jeziku izraz za četiri zemaljske regije bio je UB, no može se pronaći i kao A N . U B — nebeska, zvjezdana četiri "ugla" — u ovom slu-čaju je to astronomski pojam povezan s kalendarom. Smatra se da se odnosi na četiri točke godišnjeg ciklusa Zemlje u odnosu na Sunce, koje danas nazi-vamo ljetni solsticij, zimski solsticij, te dva sunčeva prelaska ekvatora — je-dnom kao proljetni ekvinocij i j e d n o m kao jesenski ekvinocij. U nipurskom kalendaru godina je započinjala danom proljetnog ekvinocija što se zadržalo u kasnijim kalendarima drevnog Bliskog istoka. Proljetni je ekvinocij odre-đivao vrijeme najvažnijeg praznika u godini — praznika Nove godine, do-gađaja koji je trajao deset dana tijekom kojih su se morah slijediti detaljni i kanoniziram rituali.

Za određivanje kalendarskog vremena bilo je nužno promatrati nebo u zoru, kada se sunce tek počinje dizati iznad istočnog horizonta ali je nebo još uvijek dovoljno mračno da pokazuje zvijezde u pozadini. Nakon što bi se dan ekvinocija utvrdio na temelju činjenice da su tada dan i noć točno

25


istog trajanja, položaj Sunca na helijakalnom izlasku označio bi se podiza-njem kamenog stupa kako bi se po njemu mogla voditi buduća promatra-nja. Ta procedura kasnije se slijedila na primjer u Stonehengu u Velikoj Britaniji. Budući da su u Stonehengu dugotrajna promatranja pokazala da se skupina zvijezda ("konstelacija") u pozadini promijenila (slika 6), tamo je monolit poravnanja zvan "markacijski kamen", koji danas na dan solsticija pokazuje prema točki izlaska sunca, namješten prvotno prema izlasku sunca oko 2000. g. pr. n. e.

Fenomen zvan precesija ekvinocija ili samo precesija proizlazi iz činje-nice da se Zemlja nakon završetka jedne godišnje orbite oko Sunca ne vraća na točno isto mjesto na nebesima. Dolazi do blagog, vrlo blagog zaostajanja koje iznosi jedan stupanj (od tristo i šezdeset stupnjeva u punom krugu) u sedamdeset i dvije godine. Enki je bio prvi koji je zvijezde koje se mogu vi-djeti sa Zemlje grupirao u "konstelacije" i podijelio nebesa po kojima Zemlja kruži oko Sunca na dvanaest dijelova, što se od tada naziva zodijački krug

S L I K A 6

26


konstelacija (slika 7). Budući da svaka dvanaestina kruga zauzima trideset stupnjeva nebeskog svoda, zaostajanje ili precesijski pomak iz jedne u drugu kuću zodijaka traje (matematički) 2160 godina (72 x 30), a puni zodijački krug traje 25.920 godina (2160 x 12). Približni da tumi zodijačkih doba

prema istoj podjeli na dvanaest dijelova a ne prema realnim astronomskim opažanjima — ovdje su dodani čitateljima na ravnanje.

2100 N . E.

S L I K A 7

Da je zodijački kalendar nastao prije pojave ljudskih civilizacija potvr-đuje činjenica da je upotrijebljen kod Enkijevog prvog boravka na Zemlji (kada su prve dvije kuće zodijaka nazvane njemu u čast). Da kalendar nije djelo grčkog astronoma (Hiparha) iz trećeg stoljeća prije nove ere (kao što se i dalje tvrdi u većini udžbenika) potvrđuje činjenica da su Sumerani dvanaest kuća zodijaka po imenima (slika 8) i po slikovnim prikazima (slika 9) kakve koristimo dandanas poznavali tisućama godina prije toga.


1 . G U . A N . N A ( " N E B E S K I B I K " ) , B I K .

2 . M A S H . T A B . B A ( " B L I Z A N C I " ) , B L I Z A N C I

3 . D U B ( " K L I J E Š T A " I L I " M A Š I C E " ) , N A Š R A K .

4 . U R . G U L A ( " L A V " ) , L A V

5 . A B . S I N ( " N J E Z I N O T A C J E B I O S I N " ) , D J E V A , D J E V I C A

6 . Z I . B A . A N . N A ( " N E B E S K A S U D B I N A " ) , V A G A

7 . G I R . T A B ( " K O J I U B A D A I R E Ž E " ) , Š K O R P I O N

8 . P A . B I L ( " B R A N I T E L J " ) , S T R I J E L A C

9 . S U H U R . M A S H ( " K O Z O R I B A " ) , J A R A C

10. G U ( " V L A D A R V O D A " ) , V O D O N O Š A , V O D E N J A K

1 1 . S I M . M A H ( " R I B E " ) , R I B E

12. K U . M A L ( " S T A N O V N I K P O L J A " ) , O V A N

S L I K A 8

U When Time Began opširno se govori o kalendarima bogova i ljudi. Budući da su došli s Nibirua, čije je ophodno vrijeme SAR iznosilo 3600 (zemaljskih) godina, razumljivo je da je ta jedinica, čak i na Zemlji, koja orbitira relativno brzo, bila prvo kalendarsko mjerilo Anunnakija. Doista, tekstovi koji se bave početkom njihovog boravka na Zemlji, kao što je Popis sumerskih kraljeva, označavali su razdoblja ovog ili onog vladara na Zemlji sarovima. Ja sam to nazvao božansko vrijeme. Kalendar dan čovječanstvu, zasnovan na orbitalnim značajkama Zemlje i njezina mjeseca nazvan je ze-maljsko vrijeme. Ističući da im je zodijački pomak od 2160 godina (za Anunnakije manje od godine) omogućavao bolji omjer između dva ekstre-ma — "zlatni omjer" od 10:6 — to sam nazvao nebesko vrijeme.

Kao što je M a r d u k otkrio, to nebesko vrijeme je bilo "sat" po kojem će biti određena njegova sudbina.

No , što je bio mesijanski sat čovječanstva, koji od ređu j e njegovu budućnost i sudbinu? Je li to bilo zemaljsko vrijeme, kao na primjer bro-janje pedesetogodišnjih jubileja, brojanje u stoljećima ili tisućljeće? Je li to bilo božansko vrijeme, sinkronizirano s orbitom Nibirua? Ili je to bilo nebesko vrijeme koje slijedi polaganu rotaciju zodijačkog sata?

28


S L I K A 9

Vidjet ćemo da nedoumica koja je čovječanstvo zbunjivala u dre-vnim vremenima i dalje leži u srži tekućeg pitanja Povratka. Odgovor na postavljeno pitanje tražio se i prije: tražili su ga babilonski i asirski svećenici-zvjezdoznanci, biblijski proroci, postavljalo se u Knjizi Dani je-lovoj te u Otkrivenju svetog Ivana, postavljali su ga ljudi poput »> Isaaca Newtona, postavljamo ga svi mi danas.

Odgovor će nas zapanji t i . Krenimo u opsežnu potragu.

29

Drugo poglavlje

" T A K O S E D O G O D I L O "

Vrlo je znakovito što je Biblija u svojim zapisima o Sumeru i ranoj sumerskoj civilizaciji izabrala istaknuti incident sa svemirskom vezom

p o z n a t k a o "priča o babilonskom tornju".

Ali kako su se ljudi selili s istoka, tako se dogodilo da naiđu na jednu dolinu u zemlji Sinearu i tu se nastane,

jedan drugome reče: "Hajdemo praviti opeke i peći ih da otvrdnu!' Opeke su im bile mjesto kamena, a smola zemljana im služila za žbuku. Onda rekoše: "Hajde da sebi izgradimo grad i toranj s vrhom do neba."

P O S T A N A K I I : 2 -4

Ovako je u Bibliji zabilježen Mardukov najsmioniji pokušaj da dode do premoći, kada je pokušao uspostaviti vlastiti grad u srcu enlilitskih ze-malja i, povrh toga, u n j emu izgraditi vlastitu svemirsku instalaciju s vlastitim lansirnim tornjem. To je mjesto u Bibliji imenovano Babilon.


Biblijska priča u pitanju izvanredna je na mnogo načina. Kao prvo, go-vori o naseljavanju ravnice Eufrata i Tigrisa poslije Potopa, nakon što se tlo dovoljno osušilo da omogući ponovno naseljavanje. Novu zemlju ispravno naziva Sinear, što je hebrejski naziv za Sumer. Daje važnu indiciju o tome odakle su — s planinskih područja na istoku — došli naseljenici. Uočava d a j e tamo nastala prva čovjekova urbana civilizacija — gradnja gradova. Ispravno, nadalje, konstatira da su u toj zemlji, u kojoj se tlo sastojalo od slojeva osušenog blata i nije bilo domaćeg kamena, ljudi za gradnju koristili opeke od blata, a stvrdnjavanjem opeka u pećima mogli su ih koristiti umjesto kamena. K tomu, spominje upotrebu katrana (pakline) kao žbuke u gradnji, što je zapanjujuća informacija budući da je katran, prirodni produkt nafte, u južnoj Mezopotamij i istjecao iz tla, no u zemlji Izrael ga uopće nije bilo.

Autori ovog poglavlja u Postanku stoga su bili dobro informirani o izvorima i glavnim inovacijama sumerske civilizacije, a uočili su i važnost incidenta s "babilonskim tornjem". Kao i u pričama o stvaranju Adama te o Potopu, spojili su različita sumerska božanstva u množinu Elohim ili u sveobuhvatnog i vrhovnog Jahvu, no u priči su ostavili činjenicu da je reče-nicu "hajde da siđemo (u množini!)" i zaustavimo taj neprijateljski pokušaj (Postanak 11:7) morala izgovoriti skupina bogova.

Sumerski a kasnije babilonski zapisi potvrđuju istinitost biblijske priče i sadrže mnoge druge pojedinosti, povezujući taj incident s općenito na-petim odnosima između bogova koji su poslije Potopa doveli do izbijanja dvaju "ratova piramida". Sporazumi o "miru na Zemlji", održani oko 8650. g- pr. n. e., ostavili su prijašnji Edin u Enlilovim rukama. S time su bili zadovoljni Anu, Enlil, pa čak i Enki — ali ne i Marduk /Ra . Tako je, kada su se "ljudski gradovi" počeli raspoređivati bogovima, Marduk potegnuo pitanje: "A što je sa mnom?"

Iako je Sumer bio samo središte enlilitskih teritorija, a njegovi gradovi enlilitska "središta kultova", postojala je jedna iznimka: na jugu Sumera, na rubu močvara, nalazio se Eridu koji je poslije potopa bio ponovno izgrađen na točno istom mjestu gdje se nalazilo Eaova/Enkijeva prva naseobina na

31


Zemlji. Anu je inzisrirao da Enki, nakon što suparnički klanovi Anunnaki ja razdijele Zemlju, Eridu zauvijek zadrži kao vlastiti grad. Oko 3 4 6 0 . g. pr. n. e. Marduk je odlučio iskoristiti tu povlasticu svog oca i također imati svoje uporište u središnjoj enlilitskoj regiji.

Dostupni tekstovi ne otkrivaju nam zašto je Marduk odlučio da baš to mjesto na obali rijeke Eufrat bude njegov novi stožer, m e đ u t i m njegov smještaj između ponovno izgrađenog Nippura (pretpotopnog kontrolnog centra misije) i ponovno izgrađenog Sippara (pretpotopne svemirske luke Anunnaki ja) daje nam naslutiti da je Marduk vjerojatno tamo kanio imati instalaciju koja će obavljati obje funkcije. Kasnija karta Babilona nacrtana na glinenoj pločici (slika 10) prikazuje ga kao "pupak svijeta", što je tako-đer bio izvorni nadimak Nippura. Ime koje je Marduk dao tom mjestu, Bab-Ili, na akadskom jeziku značilo je "prolaz bogova", mjesto iz kojeg su se bogovi mogli dizati i spuštati, gdje je odgovarajući glavni objekt bio "toranj kojem će vrh biti do neba" — lansirni toranj!

Kako u biblijskoj priči tako i u njezinim usporednim (i rani j im) me-zopotamskim inačicama navodi se da se taj pokušaj uspostavljanja ile-galne svemirske instalacije izjalovio. Iako fragmentirani , mezopotamski tekstovi (preveo ih je George Smith 1876. godine) jasno govore da je Mardukov čin razbjesnio Enlila koji "u gnjevu zapovijeda" noćni napad radi uništenja tornja.

Egipatski zapisi izvještavaju d a j e početku vladavine faraona u Egiptu, oko 3 1 1 0 . g. pr. n. e., prethodilo kaotično razdoblje koje je trajalo tristo i pedeset godina. Taj vremenski okvir dovodi nas do da tuma babilonskog incidenta oko 3460 g. pr. n. e., jer je završetak tog kaotičnog razdoblja obilježen povratkom M a r d u k a / R a a u Egipat, izgonom To tha i početkom obožavanja boga Ra.

Iako je taj put bio osujećen, Marduk nikada nije odustao od svojih pokušaja da zavlada službenim svemirskim postrojenjima koja su služila kao "Veza neba i Zemlje", veza između Nibirua i Zemlje, ili da uspostavi vlastito postrojenje za vezu sa svemirom. Budući d a j e naposljetku Marduk uspio ostvariti svoje ciljeve u Babilonu, zanimljivo pitanje glasi: zašto nije

32

"TAKO SE D O G O D I L O "

S L I K A I O

uspio 3460 g. pr. n. e.? Jednako je zanimljiv odgovor: Zato što je to je bio pogrešan trenutak.

Glasoviti tekst zabilježio je razgovor između Marduka i njegova oca Enkija u kojem obeshrabreni Marduk pita oca u čemu je pogriješio. Pogri-ješio je u tome što nije uzeo u obzir činjenicu da je vrijeme tada — nebesko vr i jeme — bilo doba Bika, Enlilovo doba.

Među tisućama drevnih ispisanih pločica koje su iskopane na Bliskom istoku, velik broj ih je sadržavao podatke o mjesecima povezanim s određe-

33


nim božanstvima. U komplici ranom kalendaru koji započinje u Nippuru 3760 g. pr. n. e., prvi mjesec, Nišanu, bio je EZEN (prazničko doba) po-svećen Anuu i Enlilu (u prijestupnoj godini s trinaestim lunarnim mjese-com čast se dijelila između njih dvojice). Popis "častoprimaca" mijenjao se tijekom vremena, a mijenjao se i sastav članstva vrhovnog panteona dva-naestorice. Povezanosti s određenim mjesecima mijenjale su se i lokalno, ne samo u različitim zemljama nego ponekad i kako bi se odala čast bogu nekog grada. Na primjer, znamo da je planet koji zovemo Venera prvotno bio povezan s Ninmah , te kasnije s Inannom/Ištar.

Takve su promjene otežale prepoznavanje tko je bio povezan s kojom konstelacijom, međut im o nekim zodijačkim asocijacijama može se jasno zaključiti iz tekstova ili crteža. Enki (kojeg su najprije zvali E.A, "Onaj čiji je dom voda") jasno je povezan s vodonošom, "Vodenjakom" (slika 11), a u početku je, ako ne uvijek, bio povezivan s "Ribama" (Pisces). Konstela-cija nazvana Blizanci (Gemini) nedvojbeno je tako nazvana u čast jed in im poznatim božanskim blizancima rođenim na Zemlji, a to su djeca Nan-nara/Sina, Utu /Samaš i Inanna/Ištar. Ženska konstelacija Djevica (Virgo;

SLIKA 11

34


točnije "Djeva", a ne "Djevica"; op. a.) koja je, kao i planet Venera, isprva najvjerojatnije nazvana u čast N inmah , preimenovana je u AB.SIN ("Čiji je otac Sin"), što vrijedi samo za Inannu/Ištar. Strijelac (Saggitarius) ili Za-štitnik odgovarao je mnogim tekstovima i h imnama u kojima se božanstvo Ninurta slavi kao božanski strijelac, ratnik i zaštitnik svog oca. Sippar, grad Utua/Samaša, koji nakon potopa više nije bio mjesto svemirske luke, u su-merskim je vremenima smatran središtem zakona i pravde, a njegova boga su smatrali (čak i kasniji Babilonci) glavnim sucem na Zemlji. Bez svake sumnje, njegova konstelacija bila je Vaga (Libra).

Nadalje, tu su bili nadimci koji su junaštvo, snagu i druge osobine bogova uspoređivali s nekom životinjom prema kojoj su osjećali straho-poštovanje. Enlilova je životinja, kao što se ponavlja u mnogim zapisima, bio Bik. Prikazivali su ga na ci l indričnim pečatima, na pločicama s astro-nomijom te u umjetnosti. Neke od najljepših umjetnina pronađenih u kraljevskim grobnicama Ura bile su brončane, srebrne i zlatne skulpture bičjih glava ukrašenih poludragim kamenjem. Nema sumnje, konstelacija Bika (Taurus) simbolizirala je Enlila. Njezino ime, G U D . A N N A , značilo je "nebeski bik", a tekstovi u kojima se govorilo o stvarnom "nebeskom biku" povezivali su Enlila i njegovu konstelaciju s j edn im od nekoliko iznimnih mjesta na Zemlji.

To je bilo mjesto zvano Mjesto slijetanja gdje j o š i dandanas stoji jedna od najčudesnijih građevina na Zemlji, uključujući kameni toranj koji dodiruje nebo.

Mnogi drevni tekstovi uključujući hebrejsku Bibliju opisuju ili spomi-nju jedinstvenu šumu od velikih cedrovih stabala u Libanonu. U drevnim vremenima ona se prostirala kilometrima i okruživala jedinstveno mjesto — golemu kamenu platformu koju su bogovi izgradili kao svoje prvo mjesto za vezu sa svemirom na Zemlji, prije nego što su uspostavljeni njihovi centri i prava svemirska luka. To je bila, potvrđuju sumerski zapisi, jedina građevi-na koja je preživjela Potop i koja je stoga odmah nakon Potopa Anunnaki -jima mogla poslužiti kao baza za njihove operacije. Iz nje su nanovo oživjeli poharane zemlje novim usjevima i domaćim životinjama. To mjesto, koje

35


se u Epu o Gilgamesu naziva "Mjesto slijetanja", bilo je kraljevo odredište u potrazi za besmrtnošću. Iz epa saznajemo da je tamo, u svetoj cedro-voj šumi, Enlil držao G U D . A N N U — "nebeskog bika", simbol Enlilovog doba Bika.

Ono što se tada dogodilo u svetoj šumi utjecalo je na buduće odnose bogova i ljudi.

Putovanje u cedrovu šumu i Mjesto slijetanja koje se u njoj nalazilo, kako saznajemo iz epa, započelo je u Uruku, gradu što ga je Anu darovao svojoj praunuci [naftni (to ime znači "Anuova voljena"; op. a.). Njegov je kralj početkom trećeg tisućljeća prije nove ere bio Gilgameš (slika 12). On nije bio običan čovjek jer njegova majka bijaše božica Ninsun, pripadnica Enlilove obitelji. Zbog toga je Gilgameš bio ne samo obični polubog, nego onaj koji je "dvije trećine bog". Kada je postao stariji te počeo razmišljati o pitanjima života i smrti, zaključio je da bi to što je dvije trećine bog tu moralo biti važno. "Zašto bih bio kao običan smrtnik?", upitao je svoju

36


majku. Ona se složila, no objasnila mu je da je prividna besmrtnost bogova u stvari dugovječnost zbog dugog ophodnog vremena njihova matičnog planeta. Da bi stekao takvu dugovječnost, morao se pridružiti bogovima na Nibiruu; a da bi to učinio, morao je otići na mjesto na koje slijeću i s kojeg polijeću rakete.

Iako su ga upozorili na opasnosti, Gilgameš je bio odlučan da krene na put. Ako ne uspijem', rekao je, 'barem će me pamtit i kao nekoga tko je pokušao'. Na inzistiranje njegove majke umjetni dvojnik Enkidu (ENKI. DU, što znači "Enkijev stvor") bio je njegov pratitelj i zaštitnik na putu. O njihovim avanturama, koje su opisane na dvanaest ploča epa o Gilgamesu i u njegovim brojnim drevnim prikazima, možete saznati u našoj knjizi Stepenište do neba. U stvari, radi se o dva putovanja a ne jednom (slika 13): jedno je bilo do Mjesta slijetanja u cedrovoj šumi, a drugo u svemirsku luku na Sinajskom poluotoku gdje su, prema egipatskim crtežima (slika 14), rakete bile smještene u podzemne komore.

Na prvom putovanju oko 2860. g. pr. n. e., onom u cedrovu šumu u Libanonu, dvojcu je pomagao bog Šamaš, Gilgamešov kum, te su napre-dovali relativno brzo i glatko. Prispjevši u šumu, tijekom noći svjedočili su lansiranju rakete. Ovako je to opisao Gilgameš:

Vizija koju sam imao bila je posve zastrašujuća! Nebesa su urlala, Zemlja je tutnjila. Premda je svitao dan, zavlada tama. Munje su parale nebo, plamen poletje u vis. Oblaci se sk upiše; zapljušta smrt! Zatim sjaja nestade; vatra se ugasi. I sve što bijaše palo pretvori se u pepeo.

Ispunjeni strahopoštovanjem ali ne i obeshrabreni, Gilgameš i Enkidu sutradan su otkrili tajni ulaz koji su koristili Anunnakiji , međut im čim su ušli napao ih je čuvar nalik robotu, naoružan smrtonosnim zrakama. Uspjeli su uništiti čudovište te su se opustili kraj potoka, misleći da im

37


je put slobodan. No, kada su ušli dublje u cedrovu šumu pojavio se novi p ro t ivn ik : Nebeski bik.

Nažalost, šesta pločica na kojoj je ep napisan previše je oštećena da bi reci koji opisuju to stvorenje i bitku bili po tpuno čitljivi. Svejedno, čitljivi

38


SLIKA 14

dijelovi jasno govore da su se dvojica drugova dala u bijeg spašavajući goli život te da ih je Nebeski bik potjerao natrag sve do Uruka , gdje ga je Enki-du uspio zaklati. Tekst postaje čitljiv kada hvastavi Gilgameš, nakon što je biku odrezao but inu , "poziva obrtnike, majstore i kovače" Uruka da se dive bikovim rogovima. Tekst sugerira da su rogovi bili umjetni— "sačinjeni od trideset mina lazura, a na svakom je bio oklop debeo dva prsta."

Dok se ne otkrije pločica na kojoj su reci čidjivi nećemo moći sa si-gurnošću znati je li Enlilov nebeski simbol u cedrovoj šumi bio posebno izabrani živi bik ukrašen zlatom i dragim kamen jem ili robotsko stvorenje, mehaničko čudovište. Ono što sa sigurnošću znamo je da je nakon njegova usmrćivanja "Ištar u svom domu ispustila krik" koji se čuo sve do Anua na nebesima. Situacija je bila tako ozbiljna da su Anu, Enlil, Enki i Samaš sa-zvali božansko vijeće da sude drugovima (na kraju je kažnjen samo Enkidu) i razmotre posljedice ubojstva.

39


Ambiciozna Inanna/Ištar doista je imala razloga za lelek: bila je pro-bodena sama nepobjedivost Enlilova doba, a simboličkim odsijecanjem bi-kova buta samo doba je skraćeno. Iz egipatskih izvora, uključujući slikovne prikaze na astronomskim papirusima (slika 15)> znamo da je taj simbo-lizam primijetio i Marduk: on je iz toga izvukao zaključak da se Enlilovo doba okončalo i na nebesima.

Mardukov pokušaj da uspostavi alternativnu svemirsku luku Enliliti nisu shvaćali olako. Dostupni podaci daju naslutiti da su Enlil i Ninurta bili radili na uspostavljanju vlastite alternativne svemirske luke na drugoj strani Zemlje, u Americi, blizu poslijepotopnih nalazišta zlata.

Među t im , to njihovo odsustvo, kao i incident s nebeskim bikom, naja-vili su razdoblje nestabilnosti i meteža u Mezopotamiji , tom središtu enlilit-skih područja, izloživši je upadima iz susjednih zemlja. Najprije Gutejci, a za njima Elamiti došli su s Istoka; sa Zapada su stigli narodi koji su govorili semitskim jezikom. No, dok su istočnjaci štovali iste enlilitske bogove kao i Sumerani, Arnurru ("zapadnjaci") su bili drukčiji. Duž obala "Gornjeg mora" (Sredozemlja), u zemljama Kanaanaca, ljudi su bili predani enkiit-skim egipatskim bogovima.

U tome — možda i dandanas — leži korijen svetih ratova koji su se pokretali "u Božje ime", osim što su različiti narodi imali različite nacional-ne bogove...

S L I K A 15

40

T A K O S E D O G O D I L O

Inanna se, međut im, dosjetila briljantnog rješenja koje se može opisati kao "ako ih ne možete pobijediti, pozovite ih k sebi". Jednog dana, dok je tumarala nebesima u svojoj nebeskoj odaji — to se dogodilo oko 2360 g. pr. n. e. — u jednom je vrtu ugledala usnulog čovjeka koji joj se svidio pa je kraj njega sletjela. Dopadao joj se taj spol, dopadao joj se taj muškarac. Bio je zapadnjak i govorio je semitskim jezikom. Kako je kasnije pisao u svojim memoarima, nije znao tko mu je otac, no znao je da mu je majka Entu, božja svećenica. Ona ga je bila stavila u crvenu košaru koju je rijeka odnijela do vrta koji je uređivao Akki Navodnjivač, koji ga je prihvatio i odgojio kao sina.

Inanni je sama mogućnost da bi snažan i naočit muškarac, zvao se Amurru, mogao biti odbačeni sin boga bila dovoljna da ga ostalim bogo-vima predloži za sljedećeg kralja zemlje. Pošto su prihvatili njezinu pre-poruku, bogovi su Amurruu dodijelili pridjevak Saru-kin, drevni počasni naslov sumerskih kraljeva. Kako nije potjecao iz neke priznate sumerske loze izgrađen mu je potpuno novi grad da mu služi kao prijestolnica. Na-zvan je Aggade — "Grad saveza". U našim udžbenicima taj se kralj naziva Sargon Akadski, a njegov semitski jezik akadski. Njegovo kraljevstvo, koje je drevnom Sumeru dodalo sjeverne i sjeverozapadne provincije, zvalo se Sumer i Akad.

Sargon nije gubio vrijeme da provede zadatak za koji je izabran — vra-ćanje "pobunjenih zemalja" pod kontrolu. U hvalospjevima koji su u to vrijeme pisani o Inanni — od tada nadalje poznatoj po njezinom akad-skom imenu Ištar — Inanna Sargonu govori da će biti pamćen po tome sto je "razorio pobunjenu zemlju, poubijao njezine ljude i ispunio njezine rijeke krvlju". Sargonovi vojni pohodi bilježeni su i slavljeni u njegovim kraljevskim analima. Njegove se pothvate u Sargonovim kronikama opisuje riječima:

Sharru-kin, kralj Aggada, u eri Ištar na vlast došao je.

Iza sebe ni suparnika ni protivnika ostavio nije.

41


Užasom strahopoštovanje po svim zemljama širio je. Na istoku more prešao je, cijelu zemlju zapada osvojio je.

Ovo hvalisanje implicira d a j e u Inannino/ Iš ta r ino ime osvojio sveto mjesto povezano sa svemirom, Mjesto slijetanja duboko u "zemlji zapa-da", ali ne bez otpora. Čak i u tekstovima napisanima u njegovu slavu navodi se da su se "u Sargonovoj starosti sve provincije pobuni le protiv njega." Anali njegovih protivnika, koji su događaje bilježili onako kako su viđeni s Mardukove strane, otkrivaju da je M a r d u k poveo kaznenu protuofenzivu:

Zbog skrnavljenja što ga počini Sargon, Veliki Marduk se razbjesni... Od istoka do zapada on podigne ljude protiv Sargona I kazni ga vječnim nespokojem.

M o r a se i s taknut i da su Sargonovi teritoriji obuhvaćali samo jedno od četiri posl i jepotopna mjesta povezana sa svemirom — samo M j e -sto slijetanja u Cedrovoj šumi (vidi sliku 3). Na prijestolju Sumera i Akada nakratko su ga nasli jedila njegova dvojica sinova, m e đ u t i m Sar-gonov pravi nasljednik, n a s l j e d n i k u duhu i djelu, bio je njegov unuk po imenu N a r a m - S i n . Značen je tog imena je "Sinov omil jeni" , m e đ u t i m anali i zapisi o njegovoj vladavini i vojnim pohod ima govore nam da je on u stvari bio Ištarin mil jenik. Tekstovi i slikovni prikazi bilježe da je Ištar pot icala kralja da postane slavan i velik n e u m o r n i m osvajanjem i un iš tavanjem njezinih neprijatel ja te da mu je akt ivno pomaga la na bojišt ima. Crteži Ištar, na kojima je obično prikazivana kao privlačna božica ljubavi, sada su je prikazivali kao do zuba naoružanu božicu rata (slika 1 6 ) .

42


S L I K A I 6

Svrha tih ratova bila je suprotstaviti se Mardukov im ambici jama i za Ištar osvojiti sva mjesta povezana sa svemirom. Popis gradova koje je osvojio i pokorio Na ram-S in pokazuje da je on ne samo došao do Sredozemnog mora — uspostavivši kontrolu nad Mjes tom slijetanja — nego i da je kre-nuo prema jugu kako bi napao Egipat. Takav upad u područje Enkiita bio je bez presedana i mogao se dogoditi , kako nam otkriva pažljivo čitanje zapisa, zato što je Inanna/ iš tar sklopila nesveti savez s Nergalom, M a r d u k o -vim bratom koji je oženio Inann inu sestru. Nadiranje u Egipat zahtijevalo je i prelazak preko neutralnog Svetog područja na Sinajskom poluotoku, gdje je bila smještena svemirska luka, što je bila još jedna povreda davnog mirovnog sporazuma. Ponosan zbog svojih uspjeha, Na ram-S in si je dodi-jelio naslov "Kralj četiriju regija"...

Možemo čuti Enkijeve prosvjede. M o ž e m o čitati zapise koji bilježe Mardukova upozorenja. To je bilo previše čak i za vodstvo Enlilita. U du-gačkom tekstu pod naslovom Prokletstvo Aggada, koji govori o akadskoj dinastiji, jasno se navodi da je do kraja došlo "nakon mrgođenja Enlilovog čela". Tako je "riječ Ekura" — Enlilova odluka iz njegova hrama u Nippuru

43


— privela stvar kraju: "Riječ Ekurova pala je na Aggad" da se uništi i izbriše s lica zemlje. Naram-Sinov kraj došao je oko 2260 . g. pr. n. e.. Tekstovi iz tog vremena govore nam da su instrument božjeg gnjeva bile trupe lojalne Ninurt i koje su napale s teritorija na istoku zvanog Guteja; Aggad nije nikada obnovljen niti ponovno naseljen. I doista, taj kraljevski grad nikad nije pronađen.

Saga o Gilgamešu s početka trećeg tisućljeća pr. n. e. te vojni pohodi akadskih kraljeva pri njegovom kraju daju nam jasnu pozadinu za doga-đaje tog tisućljeća: ciljevi su bila mjesta povezana sa svemirom — Gilga-meš je preko njih želio steći dugovječnost bogova, a kraljevi odani Ištar prevlast.

Bez sumnje, Mardukov je pokušaj s "Babilonskom kulom" kontrolu nad mjestima povezanim sa svemirom stavio u središte pozornosti bogova i ljudi. Kao što ćemo vidjeti, to centralno mjesto dominiralo je većinom — ako ne i svim — kasnijim događaja.

Akadska faza rata i mira na Zemlji nije bila bez nebeskih ili "mesi-janskih" aspekata.

U Sargonovim kronikama njegovi počasni naslovi bili su uobičajeni, "Ištarin zaštitnik, kralj Kiša, veliki Ensi od Enlila", no nazivali su ga i "po-mazani svećenik Anuov". To je b io prvi p u t da se u d r e v n i m z a p i s i m a pojavljuje da je netko božanski pomazan, što je u stvari doslovno značenje riječi "Mesija".

Marduk je u svojim proglasima upozoravao na predstojeće prevrate i kozmičke fenomene:

Dani će postati mračni, Poremetit će se riječni tokovi, Na zemlji pustoš će nastati, Ljudi će izginuti.


Gledajući unatrag i prisjećajući se sličnih biblijskih proročanstava, ja-

sno je da su u predvečerje dvadeset i prvog stoljeća pr. n. e. bogovi i ljud

očekivali dolazak apokalipse.

45

Treće poglavlje

EGIPATSKA PROROČANSTVA, L J U D S K E S U D B I N E

Uanalima o Čovjeku na Zemlji, dvadeset i prvo stoljeće pr. n. e. na po-dručju Bliskog istoka svjedočilo je jednom od najblistavijih civilizacij-

skih poglavlja poznatom kao razdoblje Ura III. To je u isto vrijeme bilo i najteže i najtegobnije razdoblje jer svjedočilo je kraju Sumera u smrtonosnom nuklearnom oblaku. Nakon toga više ništa nije bilo isto.

Kao što ćemo vidjeti, ti su značajni događaji ujedno bili korijen mesi-janskih pojava čije je središte - na prijelazu iz stare u novu eru, dakle nekih dvadeset i jedno stoljeće kasnije - bio Jeruzalem.

Povijesni događaji iz tog znamenitog stoljeća — kao i svi događaji u po-vijesti — imaju svoje uzroke u onome što se zbilo ranije. Tu je 2 1 6 0 . pr. n. e. godina koju vrijedi upamtiti . Anali kraljevstva Sumera i Akada iz tog vremena bilježe veliku promjenu u politici enlilitskih bogova. U Egiptu su te godine započele promjene vjersko-političkog karaktera, a ono što se dogodilo na oba područja koincidira s novom fazom Mardukove kampanje za osvajanje vrho-vne vlasti. Doista, Mardukovi šahovski strateški manevri i geografska kretanja s jednog mjesta na drugo upravljali su rasporedom "božanske igre šaha" u toj eri. Njegovi potezi i pokreti počeli su odlaskom iz Egipta kako bi (u očima Egipćana) postao Amon (piše seiAmun teAmen; op.a.), "Nevidljivi".

E G I P A T S K A P R O R O Č A N S T V A , L J U D S K E S U D B I N E

Godinu 2160. pr. n. e. egiptolozi smatraju početkom takozvanog Prvog međurazdoblja, kaotičnog perioda između kraja Starog kraljevstva i dinasti-čkog početka Srednjeg kraljevstva. Ti jekom tisuću godina Starog kraljevstva, kada je vjersko-politička prijestolnica bio Memfis u srednjem Egiptu, Egi-pćani su štovali panteon boga Pta te n jemu, njegovu sinu i njihovim božan-skim nasljednicima podizali velebne hramove. Glasoviti zapisi o faraonima iz Memfisa slavili su bogove i obećavali zagrobni život za kraljeve. Vladajući kao surogati bogova, ti su faraoni nosili dvostruku krunu Gornjeg (južnog) Egi-pta i Donjeg (sjevernog) Egipta koja nije simbolizirala samo upravno nego i vjersko ujedinjenje dviju zemalja — ujedinjenje koje je ostvario Horus pora-zivši Seta u njihovoj borbi za naslijeđe boga Pta/Ra. A zatim su se 2 1 6 0 . g. pr. n. e. to jedinstvo i religijska stabilnost urušili.

U previranju je došlo do raspada saveza, napuštanja prijestolnice, napada s juga od strane tebanske princeze koja je htjela preuzeti vlast, do upada stra-naca, oskvrnuća hramova, sloma zakona i reda, suša, poplava i nereda zbog nestašice hrane. O t im okolnostima govori se na papirusu poznatom kao Opomene Ipu-Wera, dugačkom tekstu pisanom hijeroglifima koji se sastoji od nekoliko dijelova u kojima se izvještava o velikim nesrećama i kušnjama, za vjerske prijestupe i društvena zla krivi nesvetog neprijatelja, te poziva ljude da se pokaju i nanovo se pr ime održavanja vjerskih obreda. Proročki dio opisuje dolazak Otkupitelja, a u završnom dijelu papirusa veličaju se idealna vremena koja će uslijediti.

Na početku teksta govori se o s lomu zakona i reda te funkcionalnog društva —stan ju u kojem "vratari kreću u pl jačku, perač rublja odbija ponijeti svoj tovar... razbojstva su posvuda.. . otac smatra sina nepri jate-ljem". Iako se Nil izlio i navodnjava zemlju, "nitko ne ore... sjeme pro-pade.. . skladišta su prazna. . . posvuda samo prašina. . . širi se pust inja . . . žene postadoše jalove i n i jedna zanijeti ne može.. . mrtvi se samo bacaju u rijeku... rijeka je crvena od krvi". Ceste su bile nesigurne za putovanje pa je trgovina p rek inu ta , u provinci jama Gornjeg Nila više se ne ubire porez. "Izbio je građanski rat.. . barbari iz t uđ ine došli su u Egipat.. . sve je u ruševinama."

47


Neki egiptolozi smatraju da je u srži tih zbivanja obična borba za bo-gatstvo i moć; pokušaj (naposljetku uspješan) tebanske princeze s juga da zavlada čitavom zemljom. Novija istraživanja slom Starog kraljevstva po-vezuju s "kl imatskom promjenom" koja je uzdrmala društvo zasnovano na poljoprivredi, uzrokovala nestašice hrane i pobune zbog hrane, društveno previranje i raspad vlasti. No, u istraživanjima se malo pozornosti poklonilo velikoj i možda najvažnijoj promjeni: u spisima, hvalospjevima, počasnim naslovima i u hramovima, umjesto dotadašnjeg Ra, stajalo je Ra-Amon ili samo Amon, koji je štovan od tada pa na dalje. Ra je postao Amon, Ra Ne-vidljivi, budući da je otišao iz Egipta.

Doista, politički i vjerski slom prouzročila je vjerska promjena, napisao je neidentificirani Ipu-Wer; smatram da je ta promjena to što je Ra postao Amon. Prevrat je započeo prekidom vjerskih obreda koji se manifestirao oskrnavljivanjem i napuštanjem hramova, gdje je "Mjesto tajni ogoljeno, sveti su tekstovi razbacani i ljudi ih kidaju po ulici... magija je razotkrivena i vidljiva onome tko je ne poznaje." Sveti simbol bogova koji kralj nosi na kruni , Uraeus (božanska zmija) , "postao je predmet pobune.. . vjerski datu-mi su poremećeni. . . sa svećenicima se loše postupa."

N a k o n poziva l judima da se pokaju, "da upale t amjan u hramovi-ma.. . da p o n u d e bogovima žrtvu", papirus poziva da pokajnici budu kr-steni— da se "sjere uroni t i pod vodu." Za t im riječi na papi rusu postaju proročke: u od lomku koji čak i egiptolozi nazivaju "istinski mesi janskim", Opomene govore o "vremenu koje će doći", kada će se pojaviti n e i m e n o -vani Spasitelj— "bog-kralj". Najpri je će imati malo sljedbenika, a ljudi će o n jemu govoriti:

On unosi vedrinu u srca,

On je pastir svih ljudi.

Njegova su stada možda mala,

No život će provesti skrbeći za njih...

Zatim će ustati protiv zla i uništiti ga.

48


"Ljudi će pitati: 'Gdje je danas? Spava li? Zašto se njegova moć ne oči-tuje?'" - napisao je Ipu-Wer i odgovorio: "Pazite, slava njegova vidjeti se ne može, (ali) vlast, spoznaja i pravda su sa nj im."

Ipu-Wer je u svojim proročanstvima objavio da će t im idealnim vreme-nima prethodi t i njihove vlastite mesijanske porođajne muke: "Čitavu će ze-mlju zahvatiti pomutnja , u neobuzdanoj galami ljudi će ubijati jedni druge, mnogi će ubiti nekolicinu." Ljudi će pitati: "Zar Pastir želi smrt?" Ne, on je odgovorio: "zemlja je ta koja traži smrt," m e đ u t i m nakon godina razdora prevladat će pravednost i ispravno štovanje. To je, zaključuje papirus, ono "što je Ipu-Wer rekao odgovorivši na veličanstvenost Gospoda."

Ne samo opis događaja i mesijanskih proročanstava nego se i sama for-mulacija teksta na tom drevnom egipatskom papirusu čini zapanjujućom. Ali ima toga još. Stručnjaci znaju za još jedan proročki/mesijanski tekst koji je do nas došao iz Starog Egipta, m e đ u t i m smatraju d a j e zapravo napisan nakon događaja o kojima govori te samo glumi d a j e proročanski, predsta-vljajući se starijim nego što jest. Konkretno, tekst navodno donosi proro-čanstva nastala za vrijeme Sneferua, faraona Četvrte dinastije (oko 2.600 g. pr. n. e . ) , m e đ u t i m egiptolozi smatraju d a j e zapravo napisan za vrijeme Amenemheta Prvog iz Dvanaeste dinastije (oko 2.000 g. pr. n. e.) — nakon događaja o kojima tobože prorokuje. Unatoč tome, "proročanstva" služe kao potvrda tih pre thodnih zbivanja. Nadalje, mnoge pojedinosti i način izražavanja u t im proročanstvima najbolje se mogu opisati kao sablasni.

Proročanstva je kralju Sneferuu navodno izrekao "veliki svećenik-vi-dovnjak" po imenu Nefer-Rohu, "ugledan čovjek, pisar vješt s prstima". Pozvan kralju da pretkaže budućnost , Nefer-Rohu je "posegnuo u kutiju s pisaćim pr iborom, izvadio svitak papirusa" i zat im na njega, slično Nostra-damusu, počeo zapisivati ono što je predviđao:

Gle, ima nešto o čemu govore ljudi;

Grozno je...

To što će doći nije bilo nikad prije.

Zemlja potpuno strada.

49


Kopno razoreno, ništa preostalo nije. Nema sunčeve svjetlosti daje ljudi vide, Pod gustim oblacima sve umire. Vjetar sjeverac sudara se s južnjakom.

Egipatske su rijeke prazne... Ra mora nanovo položiti temelje Zemlje.

Prije nego što Ra obnovi "temelje Zemlje", dogodit će se invazije, rato-vi i krvoprolića. Zatim će nastupiti nova era mira, spokoja i pravde. Uvest će je onaj što ga sada zovemo Spasitelj, Mesija:

Zatim suveren će doći — Ameni ("nepoznati"), Pobjednik će ga zvati.

Sin Čovjekov njegovo će ime na vijeke vjekova biti... Nestat će nepravde; Pravda zamijenit će je; Ljudi njegova vremena sretni će biti.

Zapanjujuće je takva mesijanska proročanstva apokaliptičnih vre-mena, iza kojih će slijediti nestanak nepravdi i dolazak — to jes t po-vratak - mira i pravde, pronaći na papirusu napisanom prije otpril ike 4 . 2 0 0 godina. Sablasno je u njima pronaći terminologiju vrlo sličnu onoj iz Novog zavjeta — o nepoznatom, trijumfalnom spasitelju, S inu čovječjem.

To je, kao što ćemo vidjeti, spona u međusobno povezanim događaji-ma koji se protežu tisućljećima godina.

U Sumeru je razdoblje kaosa, strane okupacije, oskvrnjivanja hramova i pomutnje oko toga gdje će biti prijestolnica i tko će biti kralj nastupilo nakon kraja Sargonske ere Ištar, 2 .260 . g. pr. n. e.


Jedno vrijeme jed ino sigurno mjesto bio je Lagaš, N i n u r t i n o "sredi-šte kulta" iz kojeg su se odbijale strane gutejske t rupe. Svjestan M a r d u -kovih neumolj ivih ambicija, N i n u r t a je odlučio ponovno is taknuti svo-je pravo na rang pedeset te je naložio tadašnjem kralju Lagaša Gudeji da za njega u gradskom Girsu (svetoj četvrti) podigne nov i drugačiji hram. Ninur ta — ovdje zvan N I N . G I R S U , "Gospodar Girsua" — ondje je već imao svoj hram, kao i poseban ograđeni prostor za svoju "božansku crnu pticu", odnosno leteći stroj. Gradnja novog hrama zahtijevala je posebnu dozvolu od Enlila koji ju je naposljetku i dao. Iz zapisa saznaje-mo da je novi h ram morao imat i posebne osobine koje su ga povezivale s nebesima i omogućavale p romat ran je određenih nebeskih pojava. U tu svrhu Ninur t a je u Sumer pozvao boga Ningišzidu ("Totha" u Egiptu) , Božanskog arhi tekta i Čuvara tajni p i ramida u Gizi. Činjenica da je Ningišzida/Toth bio brat kojeg je M a r d u k oko 3100. godine prije Kri-sta natjerao u izgnanstvo svakako nije bila nebi tna za sve uključene.

O zapan ju juć im okolnost ima najave, planiranja , izgradnje i posve-ćenja E . N I N N U - a ( " D o m / H r a m pedesetorice") vrlo se podrobno govo-ri u Gude j in im zapisima. Iskopani su na ruševinama Lagaša (to mjesto danas se zove Telio) i opsežno ci t i rani u knj igama Zemaljskih kronika. Ono što je očito iz opsežnog teksta (na j a snom sumerskom kl inas tom pismu urezanog na dva gl inena ci l indra, slika 17) je činjenica da su od najave pa sve do posvećenja svaki korak izgradnje novog hrama i svaku njegovu pojedinost diktirali različiti nebeski aspekti.

Ti posebni nebeski aspekti bili su povezani i sa samim vremenom po-četka gradnje hrama. Bilo je to vrijeme, kao što zapisi jasno objavljuju, kada se "na nebesima određivahu zemaljske sudbine":

U vrijeme kada se na nebesima određivahu zemaljske sudbine, "Lagaš će se podići prema nebesima

u skladu s Velikom tablicom sudbina" odluči Enlil u korist Ninurte.

51


SLIKA 17

Posebno vrijeme kada su se zemaljske sudbine određivale na nebesima je ono što smo nazvali Nebesko vrijeme, odnosno Zodijački sat. Da je takvo određivanje bilo povezano s d a n o m ekvinocija jasno je iz ostatka Gudej ine priče kao i iz Tothovog egipatskog imena Tehuti, Onaj koji uravnotežuje

52


(dan i noć) i "razvlači mjerničko uže" za orijentaciju novog hrama. Takve nebeske okolnosti dominirale su projektom Eninnu od početka do kraja.

Gudejina priča počinje sa snom-vizijom koji nalikuje epizodi televizij-ske serije Zona sumraka. Naime, iako je nekoliko bogova koji su mu došli u san nestalo nakon što se probudio, različiti predmeti koje su mu bogovi u snu bili pokazivali ostali su fizički ležati uz njega!

U tom snu-viziji (prvom u nizu) bog Ninurta pojavio se na točki izla-ska sunca, a Sunce je bilo poravnato s Jupi terom. Bog je progovorio i oba-vijestio Gudeju da je izabran da izgradi novi hram. Zatim se pojavila božica Nisaba koja je na glavi nosila prikaz strukture hrama; u rukama je držala ploču na kojoj je bilo nacrtano zvjezdano nebo, te pero kojim je stalno pokazivala na "pogodnu nebesku konstelaciju". Treći bog Ningišzida (tj. Toth) imao je pločicu lazura na kojoj je bio urezan tlocrt hrama; držao je i glinenu opeku, kalup za izradu opeka te graditeljsku korpu. Kada se Gudeja probudio, troje bogova je nestalo, no arhitektonska ploča mu je bila u krilu, a opeka i kalup za nju ležali su mu do nogu! (Slika 18)

Slika 18

53


Gudeja je trebao pomoć božice-proročice i još dva sna-vizije da otkrije značenje svega toga. U trećem snu-viziji prikazana mu je animirana demon-stracija izgradnje hrama slična hologramu. Krenula je s prikazivanjem po-četnog usklađivanja s naznačenom točkom na nebesima, pa s polaganjem temelja, kalupljenjem opeka i tako dalje — korak po korak, pokazan mu je cjelokupan proces gradnje. I početak gradnje i završna ceremonija posve-ćivanja trebali su se, po uputama bogova, održati u točno određene dane; oboje su pali na dan Nove godine, što znači na dan proljetnog ekvinocija.

Hram se "podigao prema nebesima" u uobičajenih sedam faza, me-đut im — što je neobično za sumerske zigurate koji imaju ravne gornje dijelove — vrh mu je morao biti zašiljen, "u obliku roga". Stoga je Gudeja na vrh hrama morao postaviti vršni kamen! Njegov oblik nije opisan, no po svoj prilici to je bio piramidión, sličan vršnom kamenju na egipatskim piramidama (slika 19). K tome, umjesto da zid od opeke ostavi gol, kao što je bilo uobičajeno, Gudeja ga je morao obložiti fasadom od crvenkastog kamenja, zbog čega je sličnost egipatskoj piramidi još veća. "Hram je izvana izgledao kao gora."

S L I K A 19

Da je podizanje građevine koja nalikuje egipatskoj piramidi imalo svoju svrhu jasno je iz riječi samog Ninurte. Novi će se hram, rekao je Gudeji, "vidjeti izdaleka; njegova zadivljujuća pojava sezat će do nebesa; mom hramu divit će se posvuda, njegovo nebesko ime izgovarat će se u zemljama na krajevima svijeta:

54


U Maganu i Meluhi ljudi će zbog njega govoriti: Ningirsu ("Vladar Girsua"), Veliki junak iz Zemalja Enlilovih, Bog je kojemu nema ravna; On je vladar čitave Zemlje.

M a g a n i Me luha bili su sumerska imena za Egipat i Nubiju, dvije zemlje bogova Egipta. Svrha En innua bila je da čak i tamo, u M a r d u -kovim zemljama, uspostavi N i n u r t i n o nenadmašno gospodstvo: "Bog kojemu nema ravna, vladar cijele Zemlje."

Proklamiranje N i n u r t i n e (a ne Mardukove) vrhovne vlasti zahti-jevalo je da Eninnu ima posebne značajke. Ulaz zigurata morao je biti okrenut prema Suncu točno na istoku, a ne, kao što je bilo uobičaje-no, na sjeveroistoku. Na najvišoj razini h rama Gudeja je morao podići S H U . G A . L A M — "tamo gdje se naviješta sjaj, mjesto otvora, mjesto određivanja," iz kojeg je N inu r t a mogao vidjeti "Ponavljanje iznad ze-malja." To je bila odaja s dvanaest položaja, svaki je bio označen zodija-čkim simbolom, s otvorom za p romat ran je nebesa — drevni planetarij usklađen s konstelacijama zodijaka!

U dvorištu hrama Gudeja je dao izgraditi dva kamena kruga za promatranje nebesa povezana prolazom okrenu t im prema izlasku sun-ca. J edan krug je imao šest, a drugi sedam kamenih stupova. Budući da se spominje samo jedan prolaz, pretpostavlja se da su krugovi bili jedan unu ta r drugoga. Kada čovjek proučava svaki izraz, terminologi ju i s t rukturalne pojedinosti postaje očito da je ono što je uz pomoć Nin-gišzide/Totha izgrađeno u Lagašu bio kompleksan no prakt ičan kameni opservatorij čiji j edan dio, u potpunost i posvećen zviježđima zodijaka, podsjeća na sličan kameni opservatorij otkriven u Denderahu u Egiptu (slika 20) , a da je drugi, usklađen s nebeskim izlascima i zalascima, pravi S tonehenge na obali rijeke Eufrat!

55


S L I K A 20

Poput Stonehenga na Britanskom otočju (slika 21) , i opservatorij izgrađen u Lagašu imao je markacijsko kamenje za promatranje solisticija i ekvinocija, međut im njegova najvažnija vanjska značajka bilo je nastajanje "pravca gledanja" koji je išao od središnjeg kamena, između dva kamena stupa, pa niz prolaz sve do drugog kamena. Takav pravac gledanja, precizno orijentiran prilikom planiranja građevine, omogućavao je da se u trenu-tku helijakalnog izlaska odredi u kojoj se zodijačkoj konstelaciji pojavljuje

56

E G I P A T S K A P R O R O Č A N S T V A , LJUDSKE S U D B I N E

Sunce. To je bila glavna svrha čitave te kompleksne instalacije — određivanje

zodijačkog doba preciznim opažanjem.

U Stonehengu je takav pravac gledanja išao (i još uvijek ide) od sre-

dišnjeg k a m e n o g stupa zvanog oltarni k a m e n , i zmeđu dva k a m e n a stupa

poznata kao Sarsenovo kamenje broj 1 i 30, te niz prolaz do takozvanog

"markacijskog kamena" . Općen i to se smatra da Stonehenge, njegov dvoj-

nik Krug u Bluestonu te markaci jski k a m e n kruga nazvanog Stonehenge

II da t i ra ju iz razdobl ja i z m e đ u 2 2 0 0 . i 2 1 0 0 . g. pr. n. e. U to isto vrijeme

— točnije, 2160. godine — izgrađen je i "Stonehenge na rijeci Eufrat"! To n ikako nije mogla biti slučajnost. U isto vrijeme, na d r u g i m mjesti-

ma na Zemlji podizani su drugi k a m e n i opservatoriji slični t im dvama zodi-

j ačk im opservatorij ima. Građen i su na razl ič i t im mjest ima u Europi, Južnoj

S L I K A 21

57


Americi, na Golanskoj visoravni sjeveroistočno od Izraela, pa čak i u dalekoj Kini (gdje su arheolozi u provinciji Shanzi otkrili kameni krug iz 2100. g. pr. n. e. s trinaest stupova usklađenih sa zodijakom). Sve su to bili Ninurtini i Ningišzidini promišljeni protupotezi u božanskoj igri šaha s Mardukom: željeli su pokazati čovječanstvu daje zodijačko doba i dalje doba Bika.

Različiti tekstovi iz tog vremena, uključujući jedan Mardukov autobi-ografski tekst i dulji tekst poznat pod nazivom Erra Epos pojasnili su Mar-dukova putovanja izvan Egipta zbog kojih je postao poznat kao "Onaj koji je skriven". Osim toga, tekstovi nam otkrivaju da je Marduk bio uporan i agresivan u svojim traženjima zato što je bio uvjeren d a j e došlo vrijeme nje-gove vlasti nad Zemljom. "Nebesa navješćuju moju slavu kao Gospodara" - njegova je izjava. Zašto? Zato što je, kako je objavio, doba Bika, Enlilovo doba, okončano; počelo je doba Ovna, Mardukovo doba. To je, baš kao što je Ninur ta bio rekao Gudeji, bilo vrijeme kada se na nebesima odlučivalo o sudbinama na Zemlji. Zodijačka doba su, sjetit ćete se, posljedica feno-mena precesije, kašnjenja Zemlje u orbiti oko Sunca. U sedamdeset i dvi-je godine nakupi se jedan stupanj kašnjenja. Proizvoljna podjela "Velikog kruga" na dvanaest isječaka od po trideset stupnjeva svaki znači da zodijački kalendar, matematički, iz jednog doba u drugo prelazi svakih 2160 godina. Budući da se prema sumerskim tekstovima potop dogodio u dobu Lava, naš Zodijački sat mogao je započeti otprilike 10 .860. g. pr. n. e.

Ako u tom matematički određenom 2160-godišnjem zodijačkom ka-lendaru za početnu točku umjesto 10.860 uzmemo 10.800 g. pr. n. e., dobivamo zapanjujući raspored.

10.800. do 8.640. — doba Lava 8.640. do 6.480. — doba Raka 6.480. do 4.320. — doba Blizanaca 4.320. do 2.160. — doba Bika 2.160. do 0. — d o b a Ovna

58


Ostavimo li po strani jasan krajnji rezidtat koji taj kalendar sinkronizi-ra s kršćanskom erom, čovjek ne može a da se ne zapita je li puka slučajnost da se Iš tar-Ninurt ina era okončala 2.160 godine ili negdje oko te godine, baš kada je, prema gore navedenom zodijačkom kalendaru, završavalo doba Bika, tj. Enlilovo doba? Vjerojatno nije; M a r d u k svakako nije to mislio. Dostupni podaci sugeriraju da je M a r d u k bio siguran da je po Nebeskom vremenu nastupilo vrijeme njegove vlasti, njegovo doba. (Suvremena istra-živanja mezopotamske astrologije doisra porvrduju da je zodijački krug bio podijeljen na 12 kuća s po 30 stupnjeva svaka, što je bila matemat ička po-djela, a ne podjela nastala na temelju izravnog promatranja nebesa.)

Različiti tekstovi koje smo spomenuli pokazuju da je M a r d u k za vrije-me svojih lutanja izvršio još jedan upad u središnje područje Enlilita (po-tomci Enlila, op. prev.) te je praćen sljedbenicima ušao u Babilon. Umjesto da pribjegnu oružanom sukobu, Enliliti su angažirali Mardukovog brata Nergala (čija supruga je bila Enlilova unuka) da dode u Babilon iz Južne Afrike i nagovori svog brata da ode. U svojim memoar ima poznat ima kao Erra Epos Nergal je izvijestio da je Mardukov glavni argument bio da je stiglo njegovo vrijeme, doba Ovna. No, Nergal mu je odgovorio protuar-gumentom da to zapravo nije tako, da doba Ovna u stvari nije stiglo. Heli-jakalni izlazak, rekao je Marduku , i dalje je u konstelaciji Bika.

Razjaren, M a r d u k je posumnjao u točnost opservacija. "Sto se dogo-dilo s točnim i pouzdanim ins t rument ima iz vremena prije Potopa, koji su bili instalirani u Donjem svijetu?" - pitao je Nergala. Nergal mu je objasnio da je Potop ins t rumente uništio. "Dodi i sam se uvjeri koje se zviježđe u zoru određenog dana vidi na istočnom obzoru!" - pozvao je Marduka . Je li Marduk otišao u Lagaš radi te opservacije nije nam poznato, m e đ u t i m ipak je otkrio uzrok nepodudarnost i .

Iako se matemat ički izmjenjuju svakih 2160 godina, kada ih proma-tramo, doba se u stvari ne izmjenjuju u točno tom intervalu. Naime, zvije-žđa zodijaka, u kojima su zvijezde grupirane proizvoljno, nisu iste veličine. Neka zauzimaju veći dio nebeskog svoda, a neka manji . "Slučaj" je htio da konstelacija Ovna bude jedna od manjih, stisnuta između većih konstela-

59


cija Bika i Riba (slika 22). Kada gledamo nebesa konstelacija Bika, koja zauzima više od trideset stupnjeva nebeskog svoda, zadržava se barem dva stoljeća dulje od onoga koliko bi matematički trebala trajati.

U dvadeset i prvom stoljeću pr. n. e. nebesko vrijeme i mesijansko vrijeme nisu se podudarali.

"Idi u miru i vrati se kada nebesa objave tvoje doba" - rekao je Nergal Marduku . Pokoravajući se svojoj sudbini, Marduk je doista otišao, ali ne predaleko.

As njim je , kao poslanik, glasnogovornik i glasnik, bio njegov sin, čija je majka bila Zemljanka.

Četvrto poglavlje

O B O G O V I M A I P O L U B O G O V I M A

Mardukova odluka da ostane u spornim zemljama odnosno u njihovoj blizini te da u borbu za naklonost čovječanstva uključi svog sina uvjerila

je Enlilite da glavni grad vrate u Ur, središte Nannarovog (Su-en ili Sin na akad-skom, op. a.) kulta. To je bio treći put da je Ur izabran za prijestolnicu i stoga su ga u tom razdoblju zvali "Ur III".

Taj je potez odnose sukobljenih bogova povezao s biblijskom pričom o Abrahamu, taj isprepleteni odnos utječe na religiju i dandanas.

Jedan od mnogih razloga da se Nannar/Sin izabere za enlilitskog prvaka bila je spoznaja da j e borba s Mardukom nadišla sferu božanskih odnosa i prera-sla u borbu za srca i umove ljudi — samih onih Zemljana koje su bogovi stvorili koji su sada sačinjavali vojske koje su ratovale u ime svojih stvoritelja...

Za razliku od drugih Enlilita, Nannar/Sin nije sudjelovao u ratovima bo-gova, njegov izbor trebao je ljudima posvuda, čak i onima u "pobunjeničkim zemljama", poručiti da će pod njegovim vodstvom početi era mira i napretka. On i njegova supruga Nergal (slika 23) bili su vrlo omiljeni medu Sumerani-

ma, a sam Ur je odisao napretkom i blagostanjem; samo njegovo ime, u znače-nju "urbano, pitomo mjesto", počelo je značiti ne samo "grad", nego i grad nad gradovima — urbani dragulj drevnih zemalja.


S L I K A 23

Tamošnji hram N a n n a r a / S i n a , zigurat koji je parao nebesa, gradio se u fazama. Bio je smješten unu ta r z id inama ograđene svete četvrti gdje su razne vrste građevina služile kao boravište bogova te kao re-zidencije i funkcionalne zgrade za legiju svećenika, službenika i slugu koji su se brinuli za potrebe božanskog para i organizirali održavanje vjerskih obreda za kralja i l jude. Izvan tih zidina širio se veličanstveni grad s dvije luke i kanal ima koji su ga povezivali s r i jekom Eufrat (slika 24) — veliki grad s kraljevskom palačom, admin is t ra t ivn im zgradama (uključujući zgrade za pisare i vođenje arhiva te za ubiranje poreza), pri-vatnim nas tambama na više razina, rad ionicama, školama, trgovačkim skladištima i stajama — sve na pros t ranim ul icama na čijim su mnogim raskrižjima bila izgrađena moli tvena svetišta koja su bila otvorena za sve putn ike namjernike . Veličanstveni zigurat sa svojim m o n u m e n t a l n i m stepeništem (rekonstrukcija, slika 25), iako već dugo u ruševinama, čak i nakon 4.000 godina još uvijek domini ra čitavim krajol ikom.

62

0 B O G O V I M A I P O L U B O G O V I M A

S L I K A 2 5

No, postojao je još j edan snažan razlog. Za razliku od suprotstavljenih Ninurte i Marduka , koji su obojica na Zemlji bili " imigranti" s Nibirua, Nannar /Sin je rođen na Zemlji . On ne samo da je bio Enlilov prvorođeni

63


sin na Zemlji, on je pripadao prvoj generaciji bogova rođenih na Zemlji. Njegova djeca, blizanci Utu /Samaš i Inanna/Išcar te njihova sestra Ereški-gal, koji su pripadali trećoj generaciji bogova, svi su rođeni na Zemlji. Svi su bili bogovi, no istovremeno su bili i rođeni Zemljani. U svjetlu nadolazeće borbe za privrženost ljudi, sve je to nesumnjivo imalo svoju težinu.

Novog kralja koji je trebao ponovno započeti kraljevanje u Sumeru i iz Sumera također se pomno biralo. Prošli su dani kada je Inanna/Ištar, kojaje Sargona akadskog izabrala da započne novu dinastiju zato što joj je bio do-bar ljubavnik, imala odriješene ruke da bira koga želi. Novoga kralja, nazva-nog U r - N a m m u ("Radost Ura") , pažljivo je izabrao Enlil, a odobrio Anu, i on nije bio obični Zemljanim On je bio sin — i to "ljubljeni sin" — božice Ninsun; ona bijaše, čitatelj će se sjetiti, Gilgamešova majka. Budući da se ta božanska genealogija uvijek iznova ponavlja u zapisima iz Ur-Nammuove vladavine, u prisutnosti Nannara i drugih bogova, moramo pretpostaviti da je ta tvrdnja istinita. To je U r - N a m m u a učinilo ne samo polubogom nego i — kao što je bio slučaj s Gilgamešem — dvije trećine božanskim. Doista, tvrdnja da mu je majka božica Ninsun stavila je U r - N a m m u a u isti rang s Gilgamešem čiji pothvati su bili glasoviti i čije ime se i dalje štovalo. Njegov je izbor tako bio poruka, kako prijateljima tako i neprijateljima, da su se vratili slavni dani nesporne vlasti Enlila i njegova klana.

Sve to je bilo važno, možda čak i krucijalno, zato što je i sam Marduk posjedovao atribute zbog kojih je bio privlačan masama čovječanstva. Či-njenica koja je Zemljanima bila posebno privlačna je to da je Mardukov glavni savjetnik i voditelj kampanje bio njegov sin Nabu — koji ne samo da je bio rođen na Zemlji, nego gaje rodila majka koja je sama bila Zemljanka. Doista, Marduk je još davno, u pretpotopnom vremenu, prekršio sve obi-čaje i tabue te uzeo Zemljanku za zakonitu ženu.

To da su mladi Anunnakij i uzimali Zemljanke za žene ne treba nas posebno iznenaditi jer o tome lijepo piše u Bibliji koja je svima dostupna. Ono što je čak i stručnjacima malo poznato, budući da se ti podaci nalaze

64


u tekstovima koji su zanemareni i mora ih se potvrditi u kompl ic i ran im Popisima bogova, jest činjenica da je upravo M a r d u k dao primjer koji su slijedili "sinovi bogova":

Kad su se ljudi počeli širiti po Zemlji i kćeri im se narodile,

opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale,

pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli.

P O S T A N A K 6 : 1-2

Biblijsko objašnjenje razloga za Potop u prvih osam zagonetnih redaka šeste glave Knjige Postanka jasno ukazuje na međusobne brakove i po tom-stvo iz takvih brakova kao uzrok božanskog gnjeva:

U ona su vremena — a i kasnije — na Zemlji bili Nefili, kad su sinovi Elohima općili s ljudskim kćerima

pa im one rađale djecu.

(Čitatelji moj ih knjiga možda će se sjetiti da sam kao dječak postavio pitanje zašto se Nefili — što doslovno znači "Oni koji su se spustili" [s ne-besa na Zemlju; op. a.} — obično prevodi kao 'divovi'. M n o g o kasnije sam shvatio da je hebrejska riječ za divove, Anakim, u stvari inačica sumerskog Anunnaki.)

Biblija jasno navodi takve međusobne brakove — "uzimati za žene" • — između mladih sinova božjih (sinovi Elohima, Nefili) i Zemljanki ("kćeri ljudskih") kao Božji razlog da potopi čovječanstvo: "Neće moj D u h u čo-vjeku ostati dovijeka; jer čovjek je tjelesan i griješio j e . . . I Bog se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na Zemlji , i reče: Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica Zemlje."

Sumerski i akadski tekstovi koji nam govore o Potopu objašnjavaju da su u tu d ramu bila ukl jučena dva boga: Enlil je bio bog koji je pokušao Potopom uništit i čovječanstvo a Enki ga je spriječio pota jno naloživši Noi

65


da izgradi spasonosnu arku. Kada uđemo u pojedinosti nalazimo da Enlilov gnjev zato što je čovječanstvo "prevršilo svaku mjeru" s jedne strane i Enki-jevi protunapori s druge strane nisu bili samo stvar načela. Jer sam Enki je bio taj koji je počeo spolno općiti sa ženama Zemljankama i raditi im djecu, a Marduk, Enkijev sin, pružio je primjer sklapanja brakova s njima.

Kada je anunnakijska Misija Zemlja bila u punom jeku, na Zemlji je bilo stacionirano šesto Anunnakija; povrh toga, tri stotine njih, koji su bili poznati kao IGI .GI ("Oni koji promatraju i vide") upravljali su usputnom planetarnom postajom — na Marsu! — i letjelicom koja je povezivala dva planeta. Nadalje, znamo da je N i n m a h , glavna anunnakijska medicinska službenica, došla na Zemlju na čelu skupine medicinskih sestara (slika 26). Ne navodi se koliko ih je bilo, kao ni je li bilo drugih anunnakijskih žena, među t im jasno je da medu Anunnaki j ima nije bilo mnogo žena. Takva situacija zahtijevala je stroga pravila glede seksa i nadzor starješina, i to u to-likoj mjeri da su (prema jednom tekstu) Enki i N inmah morali vršiti ulogu bračnih posrednika te određivati tko će se s kime oženiti.

S L I K A 26

Sam Enlil, inače zagovornik čvrste discipline, postao je žrtva nestašice žena kada je nakon ljubavnog sastanka silovao mladu medicinsku sestru. Za to je čak i on, glavni zapovjednik na Zemlji, bio kažnjen izgonom; kazna je naknadno ublažena kada je pristao uzeti Sud za zakonitu bračnu družicu.

66


Ona je ostala njegova jedina supruga do samog kraja. Enki je, s druge strane, u mnogim tekstovima opisivan kao ljubakalo

s božicama svih dobi, no uvijek mu je uspijevalo da ga u tome ne uhvate. Štoviše, j ednom kada su se razmnožile "kćeri ljudske", nije zazirao ni od seksualnih odnosa s n j ima. . . Sumerski spisi veličali suAdapu, "najmudrijeg medu ljudima" koji je odrastao u Enkijevom kućanstvu, Enki g a j e naučio pisati i računati. Adapa je bio prvi Zemljanin koji je bio odveden u nebesa da posjeti Anua na Nibiruu, a spisi također otkrivaju da je Adapa bio tajni Enkijev sin iz odnosa sa Zemljankom.

Apokrifni spisi izvještavaju nas da je kada se rodio Noa, biblijski junak Potopa, mnogo toga vezanog uz dijete i njegovo rođenje Noina oca Lameka navelo da se zapita nije li pravi otac djeteta jedan od Nefila. Biblija navodi samo d a j e Noa bio genealoški "savršen" čovjek koji je "Hodao s bogovima". Sumerski tekstovi, u kojima se junak Velike poplave zove Ziusadra, sugeri-raju da je on bio polubog, sin Enkija.

Tako se M a r d u k j e d n o g dana požalio majci da su njegovi drugovi do-bili žene, a on nije: "Nemam ženu, n e m a m djecu." Rekao joj je i da je zavolio kći "visokog svećenika, vrsnog liječnika" (Sve govori da je to bio Enmeduranki iz sumerskih spisa, pandan biblijskog Enoha.) Kada su se uvjerili da se mlada Zemljanka — ime joj bijaše Tsarpanit - slaže, njegovi su mu roditelji dali dopuštenje.

U braku su dobili sina kojem je ime bilo EN.SAG, "Uznositi Gospo-din." No, za razliku od Adape, koji bijaše polubog Zemljanin, Mardukov je sin bio uključen u sumerski popis bogova, gdje su ga zvali i "božanski MES" , što je pak izraz koji se koristio (npr. u Gi lgaMES) da se označi polu-bog. Tako je on bio prvi polubog koji je bio bog. Kasnije, kada je u očevo ime vodio mase čovječanstva dobio je nadimak Nabu — Glasnik, Prorok — j e r to je doslovno značenje te riječi, isto kao i značenje hebrejske riječi Nabih, koja se također prevodi kao "prorok".

Nabu je stoga bio sin božji i sin ljudski iz drevnih spisa, onaj čije samo ime znači Prorok. Kao u ranije citiranim egipatskim spisima, nje-govo ime i uloga postali su povezani s mesijanskim očekivanjima.


I tako je u , d a n i m a prije Potopa , M a r d u k pružio p r imjer d r u g i m m l a d i m i neožen jen im bogovima: p r o n a đ i t e si Z e m l j a n k u i oženi te j e . . . Prekid tabua posebno se svidio Igigi bogovima koji su većinu v remena bili na Mar su , a glavna postaja na Zemlj i im je bilo mjesto slijetanja na Cedrovoj p l an in i . Č i m se pojavila pri l ika — možda poziv da dođu na proslavu Mardukovog vjenčanja — ugrabil i su Zeml j anke i odveli ih na Mar s kao svoje žene.

Neko l iko izvanbibli jskih knjiga pozna t ih kao Apokrifi, na pr imjer Knjiga jubileja, Knjiga Henokova i Knjiga Noina, bilježe inc iden t s bra-kovima Zeml jank i i Nefila te donose nove pojedinost i . Otpr i l ike dvje-sto "Nadg ledn ika" ("Onih koji p r o m a t r a j u i vide") organiziral i su se u dvadeset skupina , a svaka je skupina imenovala voĽu. Jedan od nj ih, zvan Samyaza, bijaše zapovjednik sviju. Poticatel j pr i jes tupa, "onaj koji je zaveo sinove božje, doveo ih na zemlju i zaveo ih p o m o ć u kćeri l jud-skih," zvao se Yeqon. . . Izvori po tvrđuju da se to dogodi lo za H e n o k o -vog v remena .

Usprkos nj ihovih nastojanja da sumerske izvore uk lope u m o n o t e -ističke okvire — vjerovanje u samo j ednog Svemogućeg Boga — sasta-vljači hebrejske Biblije završili su taj dio u šestoj glavi Postanka s pr izna-n jem č in jen ičnog ishoda. Sto se t iče p o t o m a k a iz t ih mi ješanih brakova, Biblija iznosi dva pr iznanja : kao prvo, da je do m e đ u s o b n i h brakova došlo prije Potopa, "a i kasnije"; i kao drugo, da su od potomstva "došli od starine po junaštvu glasoviti ljudi". Sumerski tekstovi pokazuju da su pos l i jepotopni kra l jevi- junaci doista bili takvi polubogovi.

N o , nisu oni bili samo po tomc i Enkija i njegova klana: ponekad su kraljevi u enli l i tskoj regiji bili sinovi enl i l i t skih bogova. Na pr imjer , Su-merski popis kraljeva jasno navodi da je na poče tku kraljevanja u U r u k u ( jednom od enl i l i t skih regija) za kralja izabran M E S H , polubog:

Meškiagašer, sin Utua,

Postade visoki svećenik i kralj.

68


Utu je naravno bio bog Utu tj. Šamaš, Enlilov unuk . Niže na istoj dinast ičkoj liniji nalazio se slavni Gilgameš, "dvije t rećine bog", sin enl i -litske božice N i n s u n od oca visokog svećenika Uruka , Zeml jan ina (U toj liniji je još nekoliko vladara, kako u Uruku tako i u Uru, koji su nosili naslov "Meš" ili "Mes".)

U Egiptu su također neki faraoni tvrdili da imaju božansko podrijetlo. Mnogi u 18. i 19. dinastiji dobivali su teoforična imena s prefiksom ili sufiksom M S S (prevedeno kao Mes, Mose, Mojsije), koji znači "potječe od" ovog ili onog boga — otuda imena Ah-mes ili Ra-mzes (RA-MeSes — "po-tječe od", po tomak od boga Ra) . Slavna kraljica Hatšepsut koja je, iako je bila žena, uspjela steći naslov i sve privilegije faraona, ostvarila to pravo na temelju toga što je bila polubog — veliki bog Amon, kako je isticala u za-pisima i na crtežima u njezinom golemom h r a m u u Deir el Bahriju, "uzeo je lik njegova veličanstva kralja", supruga njezine kralj ice-majke, i "spolno općio s njom", nakon čega se rodila Hatšepsut, njegova polubožanska kći. Kanaanski tekstovi sadrže priču o Keretu, kralju koji je bio sin boga Ela.

Zanimljiva varijanta takvih običaja da polubog postane kralj je slučaj Eanna tuma , sumerskog kralja u N i n u r t i n o m Lagašu t i jekom ranih "juna-čkih" vremena. U j e d n o m zapisu koji je kralj stavio na svoj glasoviti spome-nik ("Stela strvinara"), njegov status poluboga se pripisuje umjetnoj oplodnji koju je proveo Ninur ta (Gospodar Girsua, svete červrti), te pomoći Inanne / Ištar i N i n m a h (ovdje zvane njezinim n a d i m k o m Ninharsag) :

Gospodin Ningirsu, ratnik Enlilov, u utrobu (...)

umetnu sjeme Enlilovo za Eannatuma. Na (rođenju) njegovom bijaše Inanna, koja ga nazva "Uglednik u Eanninom hramu" I položi u sveto krilo Ninharsagino.

Imena koja u sebi sadrže ime Boga ili nekog posebnog božanstva; op. prev.


Ninharsag mu ponudi svoju svetu dojku. Ningirsu se radovao Eannatumu — sjemenu koje je on sam u utrobu umetnuo.

Premda spominjanje "sjemena Enlilovog" ostavlja nejasnim smatra li se tu Ninur t ino /Ningi r suovo sjeme "sjemenom Enlilovim", budući da je on bio Enlilov prvorođenac, ili se za oplodnju koristilo Enlilovo vlastito sjeme (što je slabo vjerojatno), u zapisu jasno stoji da je Eannatumova majka (čije je ime na steli neči tko) umje tno oplođena, tako da je polubog začet bez o p ć e n j a — što je slučaj bezgrešnog začeća u Sumeru trećeg milenija pr. n. e.!

Da umjetna oplodnja bogovima nije bila strana potvrđuju egipatski tekstovi u kojima stoji da je, nakon što je Set ubio i raskomadao Ozirisa, bogToth izvukao sjeme iz Ozirisova falusa i oplodio njime Ozirosovu ženu Izidu, koja je zatim rodila Horusa. Crtež tog pothvata prikazuje Totha i božice rađanja koje drže dvije niti upotrijebljene D N K te Izidu s novoro-denčerom Horusom u naručju (slika 27).


Jasno je, dakle, da su nakon Potopa i Enliliti/Enlijanci prihvatili i spol-no općenje sa Zemljankama i plodove tog općenja, potomke koje su sma-trali "po junaštvu glasovitim ljudima", pogodnima da budu kraljevi.

To je bio početak kraljevskih "loza" polubogova.

Jedan od prvih Ur-Nammuovih zadataka bilo je provođenje moralnog i vjerskog preporoda. I u tome se, također, slijedilo prijašnjeg kralja koji je i dalje bio štovan i ostao u dobrom sjećanju. Tako je objavljen novi zakonik sa zakonima o moralnom ponašanju, zakonima o pravdi — o pridržavanju, stajalo je u zakoniku, zakona za koje su Enlil i Nannar i Samaš željeli da ih kralj nametne, a ljudi da po njima žive.

O karakteru tih zakona, popisu pravila ponašanja, može se suditi na temelju Ur-Namuove izjave da zbog tih pravednih zakona "siroče ne pade žrtvom bogataša, udovica ne pade žrtvom moćnika, čovjek s jednom ovcom ne bi izručen čovjeku s jednim volom.. . u zemlji se uspostavila pravda."

U tome je oponašao — ponekad upotrebljavajući potpuno iste fraze — prethodnog sumerskog kralja, Urukaginu Lagaškog, koji je tri stotine godina ranije objavio zakonik kojim su bile provedene društvene, pravne i ekonomske reforme (između ostalog, pod patronatom božice Bau, Ninurt i -ne supruge, osnovane su sigurne kuće za žene.) To su, mora se naglasiti, bila ista ona načela pravde i moralnosti čije su provođenje u sljedećem tisućljeću biblijski proroci zahtijevali od kraljeva i ljudi.

Kada je počela era Ura III. došlo je do očitog pokušaja da Sumer (sada Sumer i Akad) obnovi svoju staru slavu i vrati se u dane prosperiteta, mo-ralnosti i mira, vremena koja su prethodila posljednjem sukobljavanju s Mardukom.

Zapisi, spomenici i arheološki nalazi potvrđuju da je za vrijeme Ur-Nammuove vladavine, koja je započela 2113. g. pr. n. e., došlo do opse-žnih javnih radova, obnove riječne plovidbe te ponovne izgradnje i zaštite prometnica u zemlji: "Izgradio je ceste koje su išle od donjih do gornjih zemalja" - glasio je zapis. Sve to rezultiralo je boljom trgovinom. Došlo je

71


do velikog napretka u umjetnosti, obrtništvu i školstvu te u socijalnom i eko-nomskom životu (uključujući uvođenje točnijeg sustava tegova i mjera). Spo-razumi sa susjednim vladarima na istoku i sjeveroistoku proširili su napredale i blagostanje. U čast velikih bogova, posebno Enlila i Ninlila, obnovljeni su i prošireni hramovi te se, po prvi put u povijesti Sumera, svećenstvo Ura udružilo sa svećensrvom Sippara, što je dovelo do procvata religije.

Svi stručnjaci se slažu da je na praktički svaki način razdoblje Ura III po-čelo kada je Ur-Nammu doveo sumersku civilizaciju na novu razinu. Taj je zaključak samo pojačao zbunjenost koju je izazvala predivno izrađena škrinjica što su je iskopali arheolozi: njezine intarzije, s prednje i stražnje strane, prikazu-ju dvije kontradiktorne scene iz života Ura. Dok jedna intarzija (sada poznata kao "Mirovna intarzija") prikazuje gošćenje, trgovanje i druge prizore iz građan-skog života, druga ("Ratna intarzija") prikazuje vojnu kolonu od naoružanih vojnika s kacigama i bojnih kola koja ide u rat. (slika 28).

S L I K A 28


Pažljiv pregled zapisa iz tog vremena otkriva nam da iako je Sumer pod U r - N a m m u o v i m vodstvom sam Sumer doista doživio procvat, neprijatelj-stvo "pobunjeničkih zemalja" prema Enl i l i t ima/Enl i jancima nije se sma-njivalo nego je samo raslo. Situacija je očito bila takva da se nešto moralo poduzeti, jer prema U r - N a m m u o v i m zapisima, Enlil mu je dao "božansko oružje koje bez milosti hrpimice kosi pobunjenike," da nj ime "napadne neprijateljske zemlje, uništi zle gradove i očisti ih od protivnika." Te "pobu-njeničke zemlje" i "grješni gradovi" nalazili su se zapadno od Sumera. Bile su to zemlje Mardukovih sljedbenika Amorejaca, ondje je "zlo" — nepri-jateljstvo spram Enlila — raspirivao Nabu koji je išao od grada do grada i okupljao pristaše za Marduka . U enlil i tskim zapisima zvali su ga "Ugnjeta-vač ", čiji se utjecaj na "grješničke gradove" mora uništiti .

Ima nekih naznaka da mirovna i ratna intarzija u stvari prikazuju sa-moga U r - N a m m u a : na jednoj se gosti te slavi mir i prosperitet, a na drugoj je u kraljevskim bojnim kolima i vodi svoju vojsku u rat. Njegovi vojni pohodi odveli su ga daleko izvan sumerskih granica u zapadne zemlje. No, U r -N a m m u — veliki reformator, graditelj i ekonomski "pastir" kakav je bio — razočarao je kao vojskovođa. Usred bitke njegova su bojna kola zapela u blatu; U r - N a m m u je pao s njih, "međut im kola poput oluje pojuriše preko njega," ostavivši kralja iza sebe, "napuštenog poput razbijenog vrča." Tragedija je postala još veća kada je brod koji je prevozio U r - N a m m u o v o tijelo natrag u Sumer "potonuo na nepoznatom mjestu; valovi ga potopiše skupa s njime."

Kada su vijesti o porazu i tragičnoj pogibiji U r - N a m m u a stigle do Ura, tamo je počelo veliko žalovanje. Ljudi nisu mogli razumjeti kako je tako re-ligiozan kralj, pravedni "pastir" koji je samo slijedio božje upute, s oružjem koje su oni stavili u njegove ruke, mogao skončati na tako nečastan način. "Zašto ga Gospodin Nannar nije pridržao za ruku?", pitali su; "Zašto Inan-na, Gospa od Nebesa, nije ovila svoju p lemeni tu ruku oko njegove glave? Zašto mu smioni Utu nije priskočio u pomoć?"

Sumerani , koji su vjerovali da su svi događaji predodređeni, pitali su se: "Zašto su ti bogovi stajali po strani kada se odlučivalo o Ur -Nammuovo j

73

POSLJ E D N J I D A N I

gorkoj sudbini?" Ti su bogovi, N a n n a r i njegova blizanačka djeca, zacijelo znali što su Anu i Enlil određivali, a ipak nisu rekli ništa da ga zaštite. Za to može postojati samo jedno objašnjenje, zaključili su ljudi Ura i Sumera dok su plakali i jadikovali: Veliki bogovi zacijelo su pogazili svoju riječ:

Kako se sudba junaka promijeniti mogla! Anu promijeni svoju svetu riječ. Enlil ispodmukla izmijeni svoju odluku!

To su teške riječi koje velike enlilitske bogove optužuju za podmuklost i prijevaru! One nam pokazuju koliko je veliko bilo razočaranje ljudi.

Ako je tomu bilo tako u Sumeru i Akadu, možemo samo zamisliti ka-kva je reakcija bila u pobunjenim zapadnim zemljama. Enlilijanci/Enliliti su posustajali u bitci za srca i umove čovječanstva. Nabu, "glasnogovornik", pojačao je kampanju za svog oca Marduka . Status mu je bio poboljšan i promijenjen: njegova psorma, božanskost sada se slavila mnoštvom obožava-lačkih epiteta. Poznat i kao Nabih, Prorok, Nabu je inspirirao proročanstva o budućnosti , o onome što će se dogoditi, koja su se počela širiti zemljama oko kojih su se vodili sukobi.

Z n a m o o čemu su ta proročanstva govorila jer je pronađeno mnogo glinenih pločica na kojima su bila zapisana starobabilonskim klinastim pi-smom. Stručnjaci su ih grupirali u takozvana Akadska proročanstva odno-sno Akadske apokalipse. Zajedničko svim tim proročanstvima je gledište da su prošlost, sadašnjost i budućnost dijelovi kontinuiranog toka do-gađaja; da unutar okvira predodređene sudbine postoji nešto mjesta za slo-bodnu volju; da o sudbini čovječanstva odlučuju bogovi Nebesa i Zemlje; i da stoga događaji na Zemlji odražavaju zbivanja na nebesima.

Kako bi se proročanstva učinila uvjerljivima, tekstovi su ponekad pre-tkazanje budućih događaja vezali za neki poznati prošli događaj ili enti-tet. Zat im se opširno govori o tome što je pogrešno u sadašnjosti, zašto je


promjena potrebna. Tekući događaji pripisuju se odlukama jednog ili više velikih bogova. Pojavit će se božji Poslanik, Glasnik; proročanski tekst možda su njegove riječi koje je zapisao pisar, ili pak očekivani proglasi; vrlo često, "sin će govoriti u ime svog oca." Pretkazani događaj (i) bit će povezani s kobnim predznacima na primjer, sa smrću kralja ili nebeskim znamenjem: pojavit će se nebesko tijelo i proizvoditi grozan zvuk; "oganj plameni" spu-stit će se na Zemlju; "zvijezda će poput buktinje sijevnuti iz nebesa;" i, najvažnije, "planet će se pojaviti prije svoga vremena."

Loše stvari, apokalipsa, prethodit će konačnom događaju. Bit će kata-strofalnih kiša, golemih, razornih valova, ili pak suša, zamuljivanja kanala, najezdi skakavaca i gladi. Majka će se okrenuti protiv kćeri, susjed protiv susjeda. Gradovi će biti napadnut i i ostat će pusti. Kraljevi će umirat i , biti rušeni s vlasti i zarobljavani; "jedno prijestolje svrgavat će drugo." Svećenici i službenici bit će ubijani; hramovi će biti napušteni; obustavit će se obredi i žrtvovanja.

Za t im će uslijediti pretkazani događaj — velika promjena, nova era, novi vođa, Otkupitel j . Dobro će prevladati zlo, prosperitet će zamijeni t i patnju; gradovi će se ponovno naseliti, preostali raseljeni ljudi vratit će se svojim kućama. Hramovi će biti obnovljeni i ljudi će izvoditi ispravne vjerske obrede.

Kao što je bilo za očekivati, ta babilonska ili promardukova proročan-stva prst krivnje za nedjela uperila su na Sumer i M a d (kao i na njihove saveznike Elam, zemlju Heti ta i morske zemlje) i navela Amurru Zapadnja-ke kao instrument božje osvete. Nabrojana su Elilitska "središta kultova" Nippur, Ur, Uruk, Larsa, Lagaš, Sippar i Adab; oni će biti napadnut i i opljačkani, a njihovi hramovi napušteni. Enlilitski bogovi opisani su kao zbunjeni ("izmučeni nesanicom"). Enlil zaziva Anua, no ignorira Anuov savjet (neki prevodioci tu riječ prevode kao "zapovijed") da objavi edikt misharu — naredbu za "dovođenje stvari u red". Enlil, Ištar i Adad bit će prisiljeni da promijene kralja u Sumeru i Akadu. "Sveti obredi" preselit će se iz Nippura. Na nebeskom planu, u zviježđu Ovna pojavit će se "veli-ki planet". Riječ Marduk će prevladati; "on će pokoriti Četiri regije, čitav

75


planet trest će se na spomen njegova imena . . . Nakon njega sin će njegov

vladati kao kralj i postati gospodar cijele Zemlje." U nekim proročanstvima određena su božanstva predmet konkretnih

predviđanja: "Pojavit će se kralj," prorokovao je jedan tekst u vezi s kra-ljicom Ištar, "udaljit će božicu zaštitnicu Uruka od Uruka i natjerati je da prebiva u Babilonu.. . U Uruku će uspostaviti Anuove obrede." Igigi se također posebno spominju: "Uobičajena žrtvovanja za Igigi bogove, koja su obustavljena, ponovno će se uspostaviti."

Kao što je bio slučaj s egipatskim proročanstvima, većina stručnjaka "akadska proročanstva" smatraju "pseudoproročanstvima" odnosno teksto-vima post aventum —zapravo napisanima dugo nakon "pretkazanih" do-gađaja. Međut im, kao što smo zamijetili glede egipatskih tekstova, reći da događaji nisu prorokovani jer su se već bili dogodili znači samo nanovo potvrditi da su se događaji sami po sebi dogodili (bilo da su pretkazani ili ne), a to je ono što je nama najvažnije. To znači da se proročanstva jesu obistinila.

A ako je tako, najturobnije proročanstvo (u tekstu poznatom kao Pro-ročanstvo "B"J je:

Strašno oružje Erra stuštit će se na zemlje i ljude kao božja kazna.

To doista jest najturobnije proročanstvo, jer prije nego što je za-vršilo dvadeset i prvo stoljeće pr. n. e., stigla je "božja kazna za zemlje i ljude," kada je bog Erra ("Razoritelj") — to je Nergalov nadimak — upotrijebio nuklearno oružje i doveo do kataklizme koja je predsta-vljala ostvarenje proročanstava.

76

Peto poglavlje

O D B R O J A V A N J E D O S U D N J E G D A N A

g. pr. n. e. besprimjernom katastrofom koju su izazvali sami bogovi. Vre-menski raspon između ta dva da tuma je sedamdeset i dvije godine — točno onoliko koliko je potrebno za precesijski pomak od jednog stupnja. Ako je to bila samo slučajnost, tada je to bila samo još jedna u nizu "slučajnih" pojava koje su na stanovit način dobro usklađene . . .

Nakon tragične smrti U r - N a m m u a prijestolje Ura preuzeo je njegov sin Sulgi. On nije mogao imati status poluboga, ali je (u svojim zapisima; op. a.) ustvrdio kako je on svejedno rođen pod božanskim pokroviteljstvom: sam bog Nanna r uredio je da dijete bude, snošajem između U r - N a m m u a i Enlilove visoke svećenice, začeto u Enlilovom hramu u Nippuru , "tako da dijete, 'mali Enlil', bude prikladan za kralja i prijestolje."

Ta genealoška tvrdnja nije bila za odbaciti. Sam U r - N a m m u , kao što je već spomenuto , bio je dvije trećine božanski budući da mu je majka bila božica. Premda visoka svećenica koja je bila Sulgijeva majka nije imenova-na, sam njezin položaj sugerira da je ona također bila od neke svete loze, jer bila je kraljeva kći izabrana da bude E N . T U ; a kraljevi Ura, počevši od

K atastrofalno dvadeset i prvo stoljeće pr. n. e. počelo je s t ragičnom i p re ranom smrću U r - N a m m u a 2096. g. pr. n. e, a kulminiralo je 2024.


prve dinastije, vukli su podrijetlo od polubogova. To što je sam Nanna r organizirao da se snošaj odvije u Enlilovom hramu u Nippuru također je bilo značajno. Kao što je već navedeno, pod U r - N a m m u o v o m vladavinom svećenstvo Nippura po prvi se put udružilo sa svećenstvom nekog drugog grada, konkretno sa svećenstvom Ura.

O mnogo toga što se događalo u Sumeru i oko njega u to vrijeme sa-znalo se iz takozvanih "Datumskih formula" — kraljevskih zapisa u kojima je svaka godina vladavine nekog kralja zabilježena najvažnijim događajem te godine. U Sulgi jevom slučaju poznato je mnogo više budući da je on iza sebe ostavio i druge kratke i duge zapise, uključujući poeziju i ljubavne pjesme.

Ti zapisi pokazuju da je Sulgi ubrzo nakon što se uspeo na prijestolje — možda u nadi da će izbjeći očevu sudbinu na bo jnom polju — napra-vio po tpun i zaokret u odnosu na mi l i t an tnu polit iku svog oca. Poveo je pohod u susjedna područja, uključujući "pobunjeničke zemlje", m e đ u t i m umjesto da se služi oružjem on je nudio trgovinu i mir, kao i svoje kćerke na udaju. Smatrao se nasljednikom Gilgameša te je njegova ruta obuhvatila dva odredišta tog slavnog junaka : Sinajski poluotok (na kojem se nalazila svemirska luka) na jugu te Mjesto slijetanja na sjeveru. Poštujući svetost Četvrte regije, Sulgi je zaobišao poluotok i iskazao počast bogovima na njegovoj granici, na mjestu opisanom kao "Veliko utvrđeno mjesto bogo-va". Krećući se prema sjeveru zapadno od Mrtvog mora, radi bogoštovlja se zaustavio na "Mjestu blistavih proročišta" — mjestu koje danas poznajemo kao Jeruzalem — i t amo izgradio oltar "bogu koji sudi" (epitet koji se obi-čno koristi za U t u a / S a m a š a ) . U "Mjestu prekrivenom snijegom" na sjeveru izgradio je oltar i prinio žrtve. Nakon što se tako "povezao" sa svim mjesti-ma povezanim sa svemirom, slijedio je "plodni polumjesec" — trgovački i migracijski put između istoka i zapada čiji su oblik luka diktirali geografija i izvori vode — a zat im je nastavio prema jugu, u ravnicu Tigrisa i Eufrata, natrag u južni Sumer.

Kada se vratio u Ur, Sulgi je imao mnogo razloga da vjeruje da je kako bogovima tako i l judima donio "mir za sva vremena" (da upotri jebim

78

O D B R O J A V A N J E D O S U D N J E G DANA

suvremenu ana log i ju ) . Bogovi su mu dodijel i l i naslov "Visoki svećenik Anuov, svećenik Nanna rov" . U t u / S a m a š mu je postao pri ja tel j , a Inan -na/ Iš tar mu se udvarala (u l jubavnim p je smama se hvalisao da mu je u svom h r a m u darovala svoju s t i d n i c u . ) .

M e đ u t i m , dok se Sulgi umjesto državnim poslovima bavio osobnim už ic ima , n e m i r u "pobun j en i čk im zeml jama" se nastavljao. N e s p r e m a n za vojnu akciju, Sulgi je zamol io svoje e lami tske saveznike da mu ustu-pe svoje t rupe , nudeć i za nagradu j e d n u od svojih kćerki da se uda za njihovog kralja te sumerski grad Larsu kao miraz . S t im e lami t sk im t r u p a m a pokrenu t je veliki vojni pohod na "grješne gradove" na zapadu; t rupe su došle do Utvrđenog mjesta bogova na granic i Četvr te regije. Sulgi se u svojim zapis ima razmetao pob jedom, no u stvari je nedugo nakon toga počeo gradi t i u tvrđeni zid kako bi zašti t io Sumer od napada sa zapada i sjeverozapada.

D a t u m s k e formule nazivale su ga Veliki zapadn i zid, a s t ručnjaci smatra ju da je išao od Eufrata do Tigrisa sjeverno od mjesta gdje se danas nalazi Bagdad, b lokira jući upade u p l o d n u do l inu između dviju rijeka. Bila je to ob rambena mjera starija od Kineskog zida, koji je izgra-đen zbog sl ičnih razloga, za gotovo dvije t isuće godina!

G o d i n e 2048 . pr. n. e. bogovima na čelu s Enl i lom dozlogrdi l i su Sulgijevi državnički neuspjesi kao i njegov osobni dolce vita. Utvrdivši da "nije proveo božje uredbe" , osudili su ga na "smrt grješnika". Ne zna-mo kakva je to vrsta smrt i bila, m e đ u t i m povijesna je č in jenica da g a j e te god ine na prijestolju Ura zami jen io njegov sin A m a r - S i n , o ko jemu iz zapisa z n a d e m o da je pokre tao j e d a n vojni pohod za d rug im — kako bi ugušio p o b u n u na sjeveru i borio se sa savezom pet kraljeva na zapadu .

Kao i kod mnogo čega drugog, glavni uzroci onoga što se događalo nalazi l i su se u ka tkada vrlo davn im, prošl im v r e m e n i m a i događa j ima . N a i m e , "pobunjen ičke zemlje" su, iako su bile u Aziji i stoga na p o d r u -čju enl i l i t skih zemalja N o i n o g sina Sema, bile su naseljene raz l ič i t im " K a n a a n c i m a " — p o t o m c i m a biblijskog Kanaana koji je , iako je po -tekao od H a m a (i stoga pr ipada Afr ic i ) , zaposjeo dio Semovih zemalja

79


{Postanak, glava 10). Da su "zemlje Zapada" duž obale Sredozemnog mora nekako bile sporni teritorij pokazuju i drevni egipatski tekstovi koji spominju ogorčeni sukob Horusa i Seta oko Sinaja i istih spornih zemalja koji je završio z račn im bi tkama između njih dvojice.

Vrijedi zapaziti da su u svojim vojnim pohod ima , čiji je cilj bio da pokore i kazne "pobunjeničke zemlje" na zapadu, i Ur N a m m u i Sul-gi dospjeli do Sinajskog poluotoka , m e đ u t i m nisu ulazili u tu Četvrtu regiju. Tamošnja vrednota bilo je mjesto zvano T I L . M U N — "Mjesto raketa" — mjesto posl i jepotopne svemirske luke Anunnaki ja . Kad su završili Ratovi p i ramida , sveta Četvrta regija povjerena je neu t ra lno j N i n m a h (koja je tada pre imenovana u N I N . H A R . S A G — "Gospa pla-ninskih vrhova"), iako je stvarno zapovjedništvo nad svemirskom lukom stavljeno u ruke U tua /Samaša (ovdje prikazanog u njegovoj krilatoj un i -formi, slika 29 , kako zapovijeda " l j ud ima-o r lov ima" , slika 30) .

S L I K A 4 4

80

O D B R O J A V A N J E DO S U D N J E G DANA

S L I K A 30

No, čini se da se to promijenilo kada se borba za prevlast intenzivirala. Nije jasno zašto, ali različiti sumerski tekstovi i "popisi bogova" počeli su Ti lmun po-vezivati s Mardukovim sinom Ensagom/Nabuom. U to je očito bio uključen Enki, jer u tekstu koji se bavi aferom između Enkija i Ninharsag navodi se da su njih dvoje odlučili dodijeliti to mjesto Mardukovom sinu: "Neka Ensag bude vladar Tilmuna", rekli su.

Drevni izvori navode da se iz sigurne svete regije Nabu kretao na opasna putovanja u zemlje i gradove duž obale Sredozemnog mora, čak i na neke Sredo-zemne otoke, razglašavajući posvuda poruku o nastupaj ućoj Mardukovoj vlasti. On je, dakle, bio zagonetni "Sin ljudski" iz egipatskih i akadskih proročanstava, Božanski sin koji je istovremeno bio i ljudski sin, sin boga i Zemljanke.

Enliliti, razumije se, nisu mogli prihvatiti takvo stanje stvari. Tako su, upravo u trenutku kada je Amar-Sin nakon Sulgija zasjeo na prijestolje Ura, ciljevi i strategija vojnih pohoda Ura III promijenjeni — sada je valjalo nanovo uspostaviti enlilitsku vlast nad T i lmunom, odsjeći svetu regiju od "pobunje-ničkih zemalja" i zat im silom oružja odbiti te zemlje od utjecaja Nabua i

81


Marduka . Počevši od 2047. g. pr. n. e., sveta Četvrta regija postala je cilj i pi jun u borbi Enlilita s M a r d u k o m i Nabuom. Kao što otkrivaju kako biblijski tako i mezopotamijski tekstovi, taj je sukob eskalirao u najveći me-đunarodni "svjetski rat" drevnih vremena. Taj "Rat kraljeva" obuhvatio je i Hebreja Abrahama te mu dodijelio središnju ulogu u međunarodnim događajima.

Godine 2 0 4 8 . pr. n. e. životni putovi utemeljitelja monoteizma Abra-hama i anunnakijskog boga Marduka susrele se u mjestu zvanom Haran.

Haran — "Karavanseraj" (stjecište karavana; op. prev.) — od pradavnih je vremena bio važno trgovačko središte u Hatti ju (zemlji Heti ta; op. a.). Nalazio se na raskrižju glavnih međuna rodn ih trgovačkih i vojnih kopne-nih putova. Budući d a j e bio smješten na gornjem toku rijeke Eufrat, bio je i žarište riječnog prometa koji je išao nizvodno sve do samog Ura. Okružen plodnim livadama navodnjavanima iz Eufratovih pritoka, rijeka Balikh i Khabur, bio je središte ovčarstva. Slavni "trgovci iz Ura" dolazili su onamo po haransku vunu, a u zamjenu su donosili glasovitu ursku vunenu odje-ću. Slijedila je trgovina metal ima, kožama, drvetom, lončarskom robom i začinima. (Prorok Ezekijel, koji je u babilonskim vremenima bio izgnan iz Jeruzalema na područje rijeke Khabur, spomenuo je haranske "trgovce biranih tkanina, izvezenih plavih ogrtača i šarenih sagova.").

Haran (u Turskoj, blizu granice sa Sirijom, postoji grad tog istog ime-na i ja sam ga 1997. godine posjetio) je u drevnim vremenima bio poznat i kao "Ur daleko od Ura"; u središtu grada stajao je veliki hram posvećen Nannaru /S inu . Godine 2095. pr. n. e., kada je Sulgi preuzeo prijestolje Ura, svećenik po imenu Terah bio je iz Ura poslan u Haran da služi u tom hramu. Sa sobom je poveo i svoju obitelj, uključujući sina Abrama. O Tera-hu, njegovoj obitelji i njihovom putu iz Ura u Haran saznajemo iz Biblije:

A ovo su događaji iz života Terahova: Terahu su se rodili Abram, Nahor i Haran,

82


a Haranu se rodio Lot. Potom je Haran umro prije oca svog Teraha u zemlji gdje se rodio, u Uru Kaldejskom.

A Abram i Nahor uzeli su sebi žene. Ženi Abramovoj bilo je ime Saraja, dok je ženi Nahorovoj bilo ime Milka... Poslije toga Terah je uzeo sina svojega Abrama unuka svojega Lota, sina Haranova, i snahu svoju Saraju, Ženu sina svojega Abrama, i oni su s njim pošli iz Ura Kaldejskoga i krenuli u zemlju Kanaan;

Nakon nekog vremena stigli su u Haran i ondje se nastanili. P O S T A N A K , I I : 2 7 - 3 1

Tim recima hebrejska Biblija započinje ključnu priču o Abrahamu — kojega su u početku nazivali po njegovom sumerskom imenu Abram. Njegov je otac, rečeno nam je ranije, potekao iz patrijarhalne loze koja ide sve do Ġema, najstarijeg sina Noe (junaka Potopa); svi ti Patrijarsi imali su duge živote: Ġem je živio do dobi od 600 godina, njegov sin Arpakšad do 438. godine, a naredni muški potomci živjeli su redom 433, 460, 239 i 230 godina. Nahor, otac Teraha, živio je 205 godina. Jedanaesta glava Postanka objašnjava da su Arpakšad i njegovi potomci živjeli u zemljama koje su kasnije postale poznate kao Sumer i Elam te područj ima oko njih. Stoga je Abraham, kao Abram, bio pravi Sumeranin.

Već samo ti genealoški podaci pokazuju da je Abrahamovo podrijedo bilo vrlo posebno. Njegovo sumersko ime, AB.RAM, značilo je "Očev vo-ljeni", što je ime prikladno za sina koji se napokon rodio sedamdesetogodi-šnjem ocu. Očevo ime Terah potječe od sumerskog epitetskog imena T IR-H U ; ono je označavalo Svećenika proročišta — svećenika koji je promatrao nebesko znamenje ili pr imao proročanske poruke od boga i objašnjavao ih ili prenosio kralju. Ime Abramove žene Saraja (kasnije Sara na hebrejskom)

83


značilo je "Princeza"; ime Nahorove žene Milka značilo je "Kao kraljica", oba imena, dakle, daju naslutiti kraljevsku genealogiju. Budući d a j e kasnije otkriveno da je Abrahamova žena bila njegova polusestra — "kći mog oca, ali ne i moje majke", kako je objasnio — iz toga proizlazi d a j e Sarajina/Sa-rina majka bila kraljevske krvi. Porodica je stoga pripadala najvišim slojevi-ma Sumera, objedinjujući u sebi kraljevsko i svećeničko podrijetlo.

Još jedan značajan trag za utvrđivanje povijesti Abrahamove porodice je to što je sam Abraham više puta, kada se sastajao s vladarima u Kanaanu i Egiptu, za sebe govorio d a j e Ibri — "Hebrej". Riječ potječe od korijena Abor — 'doći prijeko, prijeći' — pa su bibličari pretpostavili da to znači d a j e prešao s jedne strane rijeke Eufrat na drugu, to jest da je došao iz Mezopotamije. Pa ipak, osobno mislim da je taj izraz bio konkretniji. Ime koje se koristilo za sumerski "Vatikan", Nippur, akadskaje izvedenica izvor-nog sumerskog naziva N I . I B R U , "Veličanstveno mjesto prelaska". Abram i njegovi potomci, koji se u Bibliji nazivaju Hebrejima, pripadali su obitelji koja se predstavljala kao "Ibru"— Nippuri janci . To bi značilo da je Terah najprije bio svećenik u Nippuru , da se zatim preselio u Ur i naposljetku u Haran, vodeći sa sobom svoju obitelj.

Usklađivanjem biblijskih, sumerskih i egipatskih kronologija (kao što je detaljno objašnjeno u Ratovima bogova i ljudi) odredili smo da je 2123. g. pr. n. e. godina Abrahamova rođenja. Odluka bogova da središte kulta boga Nannara /S ina - Ur - postane glavni grad Sumera te da njegovo pri-jestolje dođe U r - N a m m u donesena je 2113. g. pr. n. e.. Nedugo zatim po prvi su put udružena svećenstva Nippura i Ura; vrlo je vjerojatno da se upravo tada nipurski svećenik Tirhu preselio zajedno sa svojom obitelji, uključujući desetogodišnjeg dječaka Abrama, kako bi služio u Nannarovom hramu u Uru.

Godine 2095. pr. n. e. kada je Abraham imao dvadeset i osam godina i već bio oženjen, Terah je prebačen u Haran, kamo je poveo i svoju obitelj. Ne može biti puka slučajnost da je te iste godine Sulgi naslijedio Ur -Nam-m u a . Scenarij koji se nazire je da su kretanja te obitelji bila na stanovit način povezana s geopolit ičkim događajima te ere. D o i s t a , k a d a je s a m

84


Abraham izabran da provede božanske naredbe da ode iz Harana i požuri u Kanaan, veliki bog Marduk poduzeo je presudan korak preseljenja u Haran. Godine 2 0 4 8 . pr. n. e. odigrala su se dva poteza: Mardukov dolazak u Haran da bi tamo kratko proboravio i Abrahamov odlazak iz Harana u daleki Kanaan.

S L I K A 31

Iz Knjige Postanka znademo da je Abram imao sedamdeset i pet go-dina, stoga je to bila 2048. g. pr. n. e., kada mu je Gospod rekao: "Idi iz zemlje svoje i iz roda svojega i iz doma oca svojega" — dakle, ostavi za sobom Sumer, Nippur i Haran — i idi "u zemlju koju ću ti pokazati." Sto se tiče Marduka , dugačak tekst poznat kao Mardukovo proročanstvo kojega je naslovio na građane Harana (glinena pločica, slika 31) predstavlja trag koji potvrđuje činjenicu da je vrijeme njegove selidbe u Haran — upravo

85


2 0 4 8 . g. pr. n. e. Te dvije selidbe nikako ne mogu biti međusobno ne-povezane.

No, 2048. g. pr. n. e. bila je i godina kada su se enlilitski bogovi odlu-čili riješiti Sulgija te ga osudili na "smrt grješnika". Bio je to potez koji je označio kraj nastojanja da se problemi riješe na miroljubiv način i povratak agresivnim sukobima; ni to, također, nikako ne može biti slučajnost. Ne, ta tri poteza — Mardukov odlazak u Haran, Abrahamov odlazak iz Harana u Kanaan te uklanjanje dekadentnog Sulgija — morala su biti međusobno p o v e z a n a : tri istovremena i povezana poteza u božanskoj partiji šaha.

Bili su to, kao što ćemo vidjeti, koraci u odbrojavanju do Sudnjeg dana.

Sljedeće dvadeset i četiri godine — od 2048. do 2024. g. pr. n. e. —vrijeme su vjerskog žara i vrenja, m e đ u n a r o d n e diplomacije i intrige, vojnih saveza i sudara vojsci te borbe za stratešku nadmoć . Svemirska luka na Sinajskom poluotoku te druga mjesta povezana sa svemirom stalno su bili u središtu događaja.

Zapanjujuće je što su različiti zapisi iz drevnih vremena preživjeli sve do danas te n a m ne pružaju samo glavne crte događaja, nego mnoštvo po-jedinosti o b i tkama, strategijama, raspravama, a rgument ima , sudionici-ma i njihovim potezima, kao i o presudnim odlukama koje su uzrokovale najveći prevrat na Zemlji nakon Potopa.

Potkrijepljeni Da tumsk im formulama i različitim drugim izvorima, glavni izvori za rekonstrukciju t ih d ramat ičn ih događaja jesu relevantna poglavlja u Knjizi Postanka; Mardukova autobiografija poznata kao Mar-dukovo proročanstvo; skupina pločica iz "Spartolijeve zbirke" u British M u s e u m u poznata kao Kedor-Laomerovi zapisi i dugački povijesno-auto-biografski tekst što ga je bog Nergal izdiktirao povjerljivom pisaru, tekst poznat pod naslovom Erra Epos. Kao u filmu — najčešće kriminal is t i -čkom trileru — u kojem različiti svjedoci i sudionici isti događaj opisuju na ne baš dokraja isti način, no iz čijih se opisa nazire prava priča, tako i mi u ovom slučaju možemo doći do jednakog rezultata.

86


Mardukov glavni šahovski potez 2048. g. pr. n. e. bilo je uspostavljanje zapovjednog mjesta u Haranu . T i m e je N a n n a r u / S i n u oduzeo to sjeverno raskrižje važnih putova i odsjekao Sumer od sjevernih hetitskih zemalja. Osim što je imao vojnu važnost, taj je potez Sumer ujedno lišio trgovačkih veza koje su bile ključne za njegovu ekonomiju . Također, omogućio je N a -buu da "zavlada svojim gradovima i zaputi se prema Velikom moru". Nazivi mjesta u t im tekstovima daju naslutiti da su glavni gradovi zapadno od rijeke Eufrat, uključujući i najvažnije Mjesto slijetanja, dolazili pod p u n u ili d je lomičnu vlast t ima otac-sin.

Abramu/Abrahamu bilo je zapovjeđeno da ode u najnaseljeniji dio Ze-malja zapada — Kanaan. Otišao je iz H a r a n a zajedno sa svojom obitelji i nećakom Lotom. Hitro je putovao prema jugu, zaustavljajući se samo da bi na odabranim mjest ima podao slavu svom Bogu. Odredište mu bijaše Negev, suho područje koje graniči sa Sinajskim poluotokom.

No ondje se nije dugo zadržao. Č i m je Sulgijev nasljednik Amar-Sin 2047. godine pr. n. e. doveden na prijestolje Ura, Abramu je naloženo da se vrati u Egipat. Ondje su ga odmah odveli da se sastane s faraonom te ga opskrbili "ovcama, volovima i magarc ima , slugama i sluškinjama, magari-cama i devama." Biblija ne govori ni riječi o razlozima takvog kraljevskog t re tmana , izuzev nagovještaja da je faraon, nakon što mu je rečeno da je Saraja Abrahamova sestra, pretpostavio da mu je nude da se n jome oženi — što sugerira da se razgovaralo o sporazumu. Da su se između Abrama i egipatskog kralja vodili pregovori na tako visokoj međuna rodno j razini čini se uvjerljivim kada čovjek shvati da je godina kada se Abram nakon sedmo-godišnjeg boravka u Egiptu vratio u Negev — 2040. pr. n. e. — bila upravo godina u kojoj je tebanska princeza iz Gornjeg Egipta porazila pre thodnu dinastiju iz Donjeg Egipta i tako uspostavila egipatsko ujedinjeno Srednje kraljevstvo. Još jedna geopolitička slučajnost!

Abram se, sada ojačan u ljudstvu i devama, vratio u Negev u pravi čas, njegov zadatak sada je bio jasan: obraniti Četvrtu regiju zajedno sa sve-mirskom lukom. Kako nam otkriva biblijska priča, sada je sa sobom imao elitne snage Ne'arim — izraz što se najčešće prevodi kao "mladići" — me-

87


đu t im mezopotamski su tekstovi analogni izraz L U . N A R ("NAR-ljudi") koristili za naoružane jahače. Moja je sugestija da je Abraham, nakon što su ga u H a r a n u izvrsni ratnici Heti t i podučil i vojnoj taktici, u Egiptu do-bio u d a r n u jed in icu koja se sastojala od brzih ratnika na devama. Baza u Kanaanu ponovno mu je bio Negev, područje koje graniči sa Sinajskim poluotokom.

Učinio je to u posljednji t renutak jer moćna vojska — legije saveza enlili tskih kraljeva — bila je na pu tu ne samo da uništi i kazni "grješne gradove" koji su promijenil i stranu i priklonili se "drugim bogovima", nego i da osvoji svemirsku luku.

Sumerski tekstovi koji se bave vladavinom Amar-Sina, Sulgijevog sina i nasljednika, obavještavaju nas d a j e on 2041 . g. pr. n. e. započeo svoj naj-veći (i posljednji) vojni pohod protiv Zapadnih zemalja koje su potpale pod Marduk-Nabuov utjecaj. U sklopu tog pohoda međunarodni je savez izvršio invaziju ne samo na ljudske gradove nego i na uporišta bogova i njihovih potomaka.

Doista, bio je to tako velik i besprimjeran događaj da mu je Biblija po-svetila čitavo poglavlje — Postanak, glava 14. Bibličari tu glavu nazivaju "Rat kraljeva", budući da kulminira ratom između "četiri kralja Istoka" i udru-ženih snaga petorice "kraljeva Zapada" i naposljetku s izvanrednim vojnim pothvatom Abrahamove brze "konjice".

Biblija svoj izvještaj o tom velikom m e đ u n a r o d n o m ratu započinje popi-som kraljevstava i kraljeva s Istoka koji su "došli i započeli rat" na Zapadu.

Tako se dogodilo kad Amrafel bijaše kralj Sineara Ariok kralj Elazara, Kedor-Laorner kralj Elama, i Tidal kralj Gojima.

88


Asirolog Theophilus Pinches 1897. godine na predavanju u Victoria In-stitute u Londonu prvi je upozorio stručnjake na skupinu pločica nazvanu Ke-dor-Laomerovi zapisi. Oni jasno opisuju one iste događaje, doduše s mnogo više pojedinosti, koji sačinjavaju međunarodni rat iz četrnaeste glave Postanka; doista, sasvim je moguće da su te pločice poslužile kao izvor autorima Biblije. Te pločice "Kedor-Laomera kralja Elama" identificiraju kao elamitskog kralja Kudur-Lagamara, koji je poznat iz povijesnih zapisa. "Ariok" je identificiran kao ERI.AKU ("Sluga boga Mjeseca"), koji je stolovao u gradu Larsi (biblij-skom "Elazaru"), a Tidal je identificiran kao Tud-Gula, vazal kralja Elama.

O ident i te tu "Amrafela kralja Sineara" dugo su se godina vodile ra-sprave; prijedlozi su išli čak do Hamurabi ja , babilonskog kralja što je živio stoljećima kasnije. Sinear je bilo stalno biblijsko ime za Sumer, a ne za Babi-lon, i tko je onda, u Abrahamovo vrijeme, bio njegov kralj? U svojoj knjizi Ratovi bogova i ljudi uvjerljivo sugeriram da na hebrejskom treba stajati ne Amra-Fel , nego Amar-Fel, a od sumerskog AMAR.PAL — što je inačica od A M A R . S I N — čije Da tumske formule potvrđuju d a j e 2041. g. pr. n. e. doista pokrenuo rat kraljeva.

Tu potpuno identificiranu koaliciju su prema Bibliji predvodili Elamiti — tu pojedinost potvrđuju mezopotamski zapisi koji ističu da je Ninur ta po-novno preuzeo vodeću ulogu u borbi. Biblija, također, tu Kedor-Laomerovu invaziju datira opaskom da se dogodila četrnaest godina nakon prethodnog upada Elamita u Kanaan — još jedna pojedinost koju potvrđuju zapisi iz Sul-gijevog vremena.

Ovaj put je ruta invazije, međut im, bila drukčija: skraćujući udaljenost iz Mezopotamije riskantnim prolaskom kroz pustinjsko područje, napadači su izbjegli gusto naseljenu obalu Sredozemnog mora tako što su napredovali isto-čnom stranom rijeke Jordan. Biblija nabraja mjesta gdje su se te bitke odvijale i s kim su se enlilitske snage tamo borile; ti podaci pokazuju d a j e došlo do po-kušaja izravnavanja računa sa starim neprijateljima — potomcima bogova Igigi koji su sklapali međusobne brakove s ljudima, te čak s potomcima Uzurpatora Zua — koji je očito podupirao ustanke protiv Enlilita. Ipak, iz vida se nije gubio glavni cilj: svemirska luka. Invazorske snage napredovale su takozvanim

89


Putem kralja, koji je pod tim imenom poznat od biblijskih vremena, od sjevera prema jugu po istočnoj strani rijeke Jordan. No, kada su skrenuli na zapad pre-ma vratima u Sinajski poluotok, naišli su na snage koje su im zapriječile put. To su bili Abraham i njegovi ratnici na devama (slika 32)

90


Grad na ulazu u poluotok, Dur-Mah-I lan i ("Veliko utvrđeno mjesto bogova") — Biblija ga naziva Kadeš-Barnea — Kedor-Laomerovi zapisi ja-sno navode kao mjesto gdje je zapriječen put:

Po mom mišljenju, "sin svećenika" kojeg su pomazali bogovi bio je Abram, sin svećenika Teraha.

Pločica s Amar-Sinovom datumskom formulom ispisana je s obje stra-ne (slika 33) te sadrži njegovo hvalisanje o tome kako je uništio NE.IB. R U . U M — "Ovčarsko mjesto Ibru'uma. " M e đ u t i m , pred svemirskom lu-kom zapravo nije bilo nikakve bitke: sama prisutnost Abrahamove udarne jedinice na devama uvjerila je osvajače da se okrenu — bogatijim i uno-snijim ciljevima. Ako taj navod doista govori o Abramu, tada je to još jedna izvan biblijska potvrda Patrijarških zapisa, bez obzira na to tko je pobijedio.

Svećenikov sin, kojega su bogovi po svom najboljem nahođenju pomazali, pljačku spriječio je.

S L I K A 3 3

m


Nakon što je spriječena u ulasku na Sinajski poluotok, vojska Istoka kre-nula je prema sjeveru. Mrtvo more u to je vrijeme bilo kraće; njegov sadašnji južni dio još nije bio pod vodom: u to je vrijeme to bila plodna ravnica bogata obradivom zemljom, voćnjacima i trgovačkim središtima. Tamošnja naselja uključivala su pet gradova, između ostalih i zloglasne Sodomu i Gomoru. Okrenuvši se prema sjeveru, osvajači su se sada suočili s udruženim snaga-ma, kako ih je Biblija nazvala, "pet grješnih gradova". Tamo su, kazuje nam Biblija, četiri kralja pobijedila petoricu kraljeva. Pljačkajući gradove i uzima-

jući zarobljenike, osvajači krenuše natrag, ovaj put zapadnom stranom rijeke Jordan. Usredotočenost Biblije na te bitke mogla je završiti t im povratkom da nije činjenice da je među zarobljenicima bio i Abramov nećak Lot. Nakon što je izbjeglica iz Sodome Abramu ispričala što se dogodilo, on je "naoružao svoje uvježbane ljude, njih tristo osamnaest, i dao se u potjeru." Njegovi ja-hači sustigli su napadače tek na sjeveru, blizu Damaska (vidi sliku 32), gdje je Lot oslobođen, a opljačkani plijen vraćen. Biblija o tom pothvatu kaže da je Abram "do nogu potukao Kedor-Laomera i kraljeve koji bijahu s njim."

Povijesni zapisi sugeriraju da "Rat kraljeva", ma koliko smion i opsežan, nije uspio zaustaviti Marduk-Nabuovo nadiranje. Amar-Sin je, kao što zna-mo, umro 2039. g. pr. n. e.: nije pao od protivnikovog koplja već od uboda škorpiona. Godine 2030. pr. n. e. zamijenio g a j e njegov brat Su-Sin. Podaci o devet godina njegove vladavine bilježe dva vojna pohoda prema sjeveru, među t im nijedan prema zapadu; govore većinom o obrambenim mjerama koje je poduzimao. Tu se najviše oslonio na gradnju novih dijelova "Zapa-dnog zida" koji je sprječavao najezde Amorejaca. Među t im , bedemi su se svaki put premještali prema središtu Sumera, a teritorij kojim se upravljalo iz Ura stalno se smanjivao.

Kada se sljedeći (i posljednji; op.a.) vladar dinastije Ura III, Ibbi-Sin, po-peo na prijestolje, napadači sa zapada su se probili kroz obrambeni zid i unu-tar sumerskog teritorija se borili s Urovom "Stranom legijom," elamitskim trupama. U njihovom napredovanju prema dragocjenom cilju Zapadnjacima je rukovodio Nabu. Sam Marduk, njegov božanski otac, na ponovno zauzi-manje Babilona čekao je u Haranu .

92


Veliki bogovi tada su pozvani na hitno vijećanje na kojem su odo-brili izvanredne mjere koje su zauvijek promijenile budućnost.

93

Šesto poglavlje

P R O H U J A L O S V I H O R O M

Opasnost od upotrebe "oružja za masovno uništenje" na Bliskom isto-ku u osnovi je straha od ispunjenja proročanstava o armagedonu.

Tužna činjenica je da je eskalacija sukoba — između bogova, ne između ljudi —dovela do upotrebe nuklearnog oružja, na tom istom mjestu, prije četiri tisuće godina. Ako je ikada postojao čin maksimalno vrijeđan žaljenja koji je imao potpuno neočekivane posljedice, to je bio taj.

D a j e nuklearno oružje na Zemlji prvi put upotrijebljeno ne 1 9 4 5 . g. n. e. nego 2 0 2 4 . g. pr. n. e. je činjenica, a ne fikcija. Taj kobni događaj zabilježen je u mnogo različitih drevnih zapisa na temelju kojih se može doći do odgovora na pitanja što, kako, tko i zašto, te ih staviti u pravi kontekst. Jedan od tih drevnih izvora je hebrejska Biblija, budući da j e prvi židovski patrijarh Abraham bio svjedok te grozomorne katastrofe.

To što rat kraljeva nije rezultirao pokoravanjem "pobunjeničkih ze-malja" dakako d a j e obeshrabrilo Enlilite a ohrabrilo Marduki te , no doga-đaji su učinili i više od toga. Po Enlilovim uputama, Ninur ta se prihvatio izgradnje alternativne svemirske luke na drugoj strani svijeta, čak u Južnoj Americi, na području današnjeg Perua. Tekstovi navode d a j e i sam Enlil na duga vremenska razdoblja izbivao iz Sumera. Takve selidbe bogova navele su posljednja dva sumerska kralja, Su-Sina i Ibbi-Sina, da se pokolebaju u


svojoj privrženosti Enli l i t ima i u njegovom sumerskom uporištu Eriduu počnu štovati Enkija. Odsutnost bogova također je oslabila vlast nad ela-mi tskom "St ranom regijom", pa zapisi govore o "oskvrnućima" što su ih počini le elamitske trupe. Zbog svega toga bogovi i ljudi bili su sve više ogorčeni.

Posebno bijesan bio je M a r d u k koji je pr imio vijesti o pl jačkama, ra-zaranj ima i oskvrnućima u njegovom voljenom Babilonu. Kao što je već rečeno, posljednji put kada je M a r d u k bio t amo njegov polubrat Nergal nagovorio ga je da ode na miran način i pričeka dok nebesko vrijeme ne dođe na doba Ovna. M a r d u k je to učinio nakon što mu je Nergal obećao da u Babilonu ništa neće biti poremećeno i oskvrnavljeno, no dogodilo se suprotno. M a r d u k se razbjesnio kada je saznao da su "nevrijedni" Elamiti oskvrnavili njegov tamošnji hram: "Od babilonskog h rama napraviše brlog za stotine pasa; glasno kriješteći lete gavrani i ispuštaju ondje svoj gnjus."

Iz Harana je vapio d rug im bogovima: "Dokad?" Nije li Vrijeme već stiglo, pitao je u svojoj proročanskoj autobiografiji:

0, veliki bogovi, čujte moje tajne: Ja sam božanski Marduk, veliki bog. Bijah izgnan zbog svojih grijeha, i u planine otiđoh.

U mnogim sam zemljama lutalica bio, skitao se od kraja do kraja svijeta. Dođoh u gorje Hattija, u zemlji Hattiproročište pronađoh; i u njemu zavapih — "Dokad?"

"Dvadeset i četiri godine u Haranu se gniježđah", nastavio je M a r d u k , "moje je vrijeme isteklo!" Došao je čas, rekao je , da se zaputi p rema svom gradu (Babi lonu) , "da ponovno izgradim svoj h ram i trajno prebivalište osnujem." U vizionarskom zanosu govorio je kako vidi svoj h ram E.SAG. ILA ("Hram uzvišenog krova") kako se poput p lanine uzdiže s platforme

95


u Babilonu. Nazivao ga je "Kuća mog zavjeta". Pretkazao je da će Babilon biti vječan, s kraljem po njegovu izboru, da će to biti grad pun radosti, s Anuovim blagoslovom. Mesijanska vremena, prorokovao je Marduk, "otjerat će zlo i ne-sreću i donijeti čovječanstvu majčinsku ljubav."

Godina u kojoj je dvadesetčetverogodišnjem boravku u H a r a n u došao kraj bila je 2024. g. pr. n. e.. Točno sedamdeset i dvije godine prije toga M a r d u k je bio pristao mirno otići iz Babilona i pričekati na prorokovano nebesko vrijeme.

Mardukov vapaj "dokad?" upućen velikim bogovima nije bio uzaludan jer vodstvo Anunnakija stalno se savjetovalo, kako neslužbeno tako i na službenim vijećima. Zabrinut zbog pogoršanja situacije, Enlil se je žurno vratio u Sumer, šokiravši se kada je saznao da su čak i u samom Nippuru stvari krenule po zlu. Ninurta je pozvan da objasni nedolično ponašanje Elamita, no on je svu krivnju svalio na Marduka i Nabua. Pozvan je Nabu i "pred bogove doĽe sin svoga oca." Njegov glavni optužitelj bio je Utu/Ġamaš koji je, opisujući strašnu situaciju, rekao: "Sve to skrivio je Nabu." Govoreći u ime svog oca, Nabu je okrivio N i n u m i i oživio stare optužbe protiv Nergala zbog nestanka pretpoto-pnih instrumenata za nadgledanje nebesa te neuspjeha da spriječi oskvrnuća u Babilonu. Počeo je vikati kako bi nadglasao Nergala te je, "stao bez poštovanja govoriti .. .grozote protiv Enlila: 'Nema pravde, razaranje je bilo planirano, En-lil je potaknuo zlu zavjeru protiv Babilona.'" Bila je to nečuvena optužba protiv Gospodara zapovjednika.

Zatim se javio Enki, no govorio je u obranu sina, a ne Enlila. "Za što su Marduk i Nabu u stvari optuženi?" Njegova srdžba bila je usmjerena osobito na njegova sina Nergala: "Zašto ne nastaviš s potporom?"- pitao gaje. Nj ih dvojica su se toliko prepirali da je Enki naposljetku viknuo na Nergala da se udalji. Vijećanje bogova prekinulo se u neredu.

Među t im, sve te raspre, optužbe i protuoptužbe odvijale su se usprkos sve očitijoj činjenici — onome što je Marduk nazivao nebeskim proročištem — da se - kako vrijeme prolazi, s presudnim pomakom precesijskog smjera zajedan stupanj - na nebesima doba Bika, zodijačko doba Enlila, privodi kraju, a počinje se pomaljati doba Ovna, Mardukovo doba. Marduk je to nazivao


nebeskim proročištem. Ninurta je dolazak novog doba mogao vidjeti u svom hramu Eninnu u Lagašu (što ga je izgradio Gudeja); Ninigšzida/Toth mogao ga je potvrditi pomoću svih kamenih krugova koje je podigao drugdje po Zemlji; za njegov su dolazak znali i ljudi.

Tada je Nergal — nakon što su ga Marduk i Nabu oklevetali, a vlastiti otac istjerao — "savjetujući se sam sa sobom", došao na ideju da upotrijebi "strašno oružje". Nije znao gdje je skriveno, no znao je da se nalazi negdje na Zemlji, spremljeno na tajnom podzemnom mjestu (prema zapisu katalogiziranom kao CT-xvi, reci 44-46, negdje u Africi, na području brata mu Gibila):

Tih sedam u planinama leže;

U šupljini pod zemljom počivaju.

Na temelju današnjeg stupnja tehnološkog razvoja može se reći da je to bilo sedam nuklearnih naprava: "Užasom ispunjene, s bljeskom lete." Bile su davno donesene na Zemlju s Nibirua i skrivene na nekom tajnom, sigurnom mjestu. Enki je znao gdje, no znao je i Enlil.

Ratno vijeće bogova nadglasalo je Enkija i prihvatilo Nergalov prijedlog

da se Marduku zada teški udarac. Postojala je stalna komunikacija s Anuom:

"Od Anua ka Zemlji riječi su putovale, od Zemlje do Anua riječi su stizale."

On je jasno dao do znanja d a j e njegovo odobrenje tog koraka bez presedana

ograničeno na to da se Marduka liši sinajske svemirske luke, ali da se pri tome

ne smije naškoditi ni bogovima ni l judima. "Anu, vladar bogova, smilovao se

Zemlji", stoji u drevnim tekstovima. Izabravši Nergala i Ninur tu da izvrše

misiju, bogovi su im više nego jasno dali do znanja d a j e misija ograničenog

i uvjetovanog opsega.

No, stvari se nisu odvijale t im putem: došlo je do katastrofalnih neželje-

nih posljedica.

Nakon katastrofe koja je rezultirala smrću nebrojenih ljudi i opustoše-

njem Sumera, Nergal je povjerljivom pisaru izdiktirao svoje viđenje događa-

97


ja , pokušavajući se osloboditi krivnje. Taj dugački tekst poznat je kao Erra Epos jer Nergala naziva epi te tom Erra ("Uniš tavate l j") , a N i n u r t u Ishum ("Pržitelj"). Do ist inite priče možemo doći kada tom tekstu p r i d o d a m o podatke iz nekoliko drugih sumerskih, akadskih i biblijskih izvora.

Tako saznajemo da je Nergal o d m a h po donošenju odluke, ne če-kajući N i n u r t u , požurio u Gibilovo afričko područje kako bi pronašao oružje. N i n u r t a je na svoje zaprepaštenje saznao da se Nergal ne obazire na zadana ograničenja misije te da namjerava upotri jebit i oružje nekon-trol i rano kako bi izravnao osobne račune: "Uništ i t ću sina i ostaviti oca da ga pokopa; za t im ću uništi t i i oca, kojeg neće imat i tko pokopat i" , hvalisao se Nergal.

Dok su se on svađali, stigla im je vijest da Nabu ne miruje : "Iz svog h rama krenuo je svim gradovima svojim zavladati, p r ema Velikom moru zaput io se; u Veliko more ušao je i zasjeo na prijestolje što njegovo nije." Nabu ne samo da je obraćao zapadne gradove, nego je zauz imao sredo-zemne otoke i imenovao se n j ihovim vladarom! Nergal /Erra zbog toga je prigovarao da uniš tenje svemirske luke nije dovoljno: Nabua i gradove koji su mu pris tupil i također treba kazni t i — treba ih uništi t i!

Budući da su sada imali dvije mete , Nergal i N i n u r t a našli su se pred još j e d n i m prob lemom: neće l i razaranje svemirske luke upozorit i N a b u a i njegove grješne sljedbenike da pobjegnu? Rješenje su pronašli u razdva-janju: N i n u r t a će napasti svemirsku luku, a Nergal će napasti obližnje "grješne gradove". N o , tek što je sve dogovoreno N i n u r t a se počeo p remi -šljati. Inzistirao je da treba upozorit i ne samo Anunnak i j e koji upravljaju svemirskim instalaci jama nego čak i neke ljude: "Hrabr i Erra" - rekao je Nergalu - "zar ćeš i nevinoga iskorijeniti s krivim? Hoćeš li s onima koji sa griješili protiv tebe uništiti i one koji nisu griješili?"

Prema drevnom tekstu, Nergal /Erra je bio nagovoren: "Erri se riječi Ishumove svidješe kao fino ulje." I tako su j ednog ju t ra njih dvojica, podi-jelivši između sebe sedam nuklearn ih naprava, krenul i na svoju konačnu misiju:

98


Uto junak Erra naprijed krenu pamteći riječi Ishurnove. Ishum također u bitku pode u skladu s danom riječi, tjeskoba u srcu njegovome.

Dostupni nam tekstovi čak govore tko je otišao na koji cilj: "Ishum se zaputi prema najvišoj planini" (da je svemirska luka bila pokraj te planine znamo iz epa o Gilgamešu). "Ishum podigne ruku svoju, planina se sruši ... Ono što bijaše podignuto za ispaljivanje prema Anuu bijaše uništeno, pročelje mu izbrisano, oko njega sve opustošeno." Ninur ta je izbrisao sve-mirsku luku i njezine instalacije j edn im nuklearnim udarcem.

Drevni tekst zatim opisuje što je učinio Nergal: "Slijedeći Ishumov primjer, Erra pođe Putem kralja te gradove dokrajči, u pustoš ih pretvori"; njegovi ciljevi bili su "grješni gradovi" čiji kraljevi su sklopili savez protiv Kraljeva istoka. Ti gradovi nalazili su se na ravnici južno od Mrtvog mora.

Tako je 2 0 2 4 . godine pr. n. e. na Sinajskom poluotoku i obližnjoj ravnici M r t v o g mora upotrijebljeno nuklearno oružje: uništena je sve-mirska luka i pet gradova.

S obzirom na naše objašnjenje Abrahamove misije u Kanaanu to nije čudno, među t im ipak zaprepašćuje kako se upravo u tom apokal ipt ičnom događaju spajaju Biblija i mezopotamski tekstovi.

Iz mezopotamskih tekstova koji opisuju te događaje znamo da su, kao što je zatraženo, Anunnakij i koji su čuvali svemirsku luku bili upozoreni: "Njih dvojica (Nergal i Ni inur ta , op. a.), na zlo nahuškani, natjeraše nje-gove čuvare u stranu, bogovi tog mjesta napustiše ga — zaštitnici njegovi u nebeske visine otiđoše." Ipak, iako mezopotamski tekstovi ponavljaju da su "dvojica natjerala bogove u bijeg, da pobjegnu od izgaranja", dvosmisleni su u pogledu toga je li to upozorenje dano i l judima u gradovima osuđeni-ma na propast. Tu nam Biblija daje pojedinosti koje nedostaju: u Postanku

99


možemo pročitati da su i Abraham i njegov nećak Lot doista bili upozoreni, no ne i drugi stanovnici "grješnih gradova."

Biblijski izvještaj, osim što rasvjetljava različite "katastrofalne" aspekte događaja, sadrži pojedinosti koje n a m na nevjerojatan način rasvjetljavaju kako bogove općenito tako i njihov odnos s Abrahamom. Priča počinje u 18. glavi Postanka kada Abraham, tada u devedeset i devetoj godini života, dok je jednog vrućeg poslijepodneva sjedio na ulazu u svoj šator, "podigavši pogled, opazi tri čovjeka gdje stoje nedaleko od njega." Premda ih se opisuje kao anashim, što znači "ljudi", bili su na neki način drukčiji odnosno neo-bični budući da je Abraham izjurio iz šatora i poklonio im se do zemlje te im — nazivajući se njihovim slugom — oprao noge i ponudio ih hranom. Kako se ispostavilo, trojica su bili božanska bića.

Dok su odlazili njihov vođa, sada identificiran kao Gospodin Bog, odlučuje otkriti Abrahamu njihov zadatak: utvrditi jesu li Sodoma i Go-mora doista grješni gradovi čije uništenje je opravdano. Dok su dvojica od trojice nastavili prema Sodomi, Abraham prilazi Bogu i prigovara mu (!) riječima koje su identične onima u mezopotamskom tekstu: Hoćeš li iskori-

jeniti i nevinoga s krivim? (Postanak 18:23).

Zat im je uslijedilo nevjerojatno pogađanje čovjeka i Boga. "Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje?" - pitao je Abraham Boga. Kada mu je Bog odgovorio da će, u redu, grad biti spašen ako u njemu živi pedeset nevinih, Abraham je pitao, a što ako ih ima samo četrdeset? A ako ih ima samo trideset? I tako se to spustilo sve do deset.. . "I čim je završio razgovor s Abrahamom Jahve ode, a Abraham se vrati u svoje mjesto."

Druga dva božanska bića — u nastavku priče u 19. glavi naziva ih se malachim, što doslovno znači "izaslanici", ali se obično prevodi kao "anđeli" — navečer su stigli u Sodomu. Ono što se zbivalo u Gomori potvrdilo je iskvarenost tamošnjih ljudi, i u zoru su dvojica pozvala Abrahamovog neća-ka Lota da pobjegne zajedno s cijelom svojom obitelji, "jer će Jahve uništiti grad." Obitelj je oklijevala pa je jedan od "anđela" pristao da se uništenje odgodi dok Lot i njegova obitelj ne dođu do sigurnosti planina.

100


"Sutradan ujutro Abraham .. .upravi pogled prema Sodomi i Go-mori i svoj ravnici u daljini: i vidje kako se diže dim nad zemljom, kao dim kakve klačine."

Abraham je tada imao devedeset i devet godina; kako je bio rođen 2123. g. pr. n. e., to je morala biti 2024. g. pr. n. e.

Podudaranje mezopotamskih zapisa s biblijskim Postankom što se tiče uništenja Sodome i Gomore u isti je mah jedna od najznačajnijih potvrda vjerodostojnosti Biblije općenito te posebno potvrda statusa i uloge Abra-hama. Pa ipak, podudarnost je to koje se teolozi i drugi stručnjaci najvi-še klone, budući da dio o događajima na dan prije uništenja, kada su tri božanska bića ("anđela" koji su izgledali poput ljudi) posjetila Abrahama, neodoljivo podsjeća na priču o "drevnim astronautima". Oni koji sumnjaju u Bibliju, a mezopotamske tekstove smatraju pukim mitovima pokušali su uništenje Sodome i Gomore pripisati nekoj prirodnoj katastrofi, među-tim biblijska verzija priče dva puta potvrđuje da "uništenje. . . sumpornim ognjem" nije bilo prirodna katastrofa nego unaprijed smišljeni, odgodivi te čak opozivi događaj: j ednom kada se Abraham pogađao s Gospodom da poštedi gradove kako ne bi nevine uništio s krivima, te ponovno kada je zbog njegovog nećaka Lota uništenje odgođeno.

S L I K A 3 4

101


Fotografije Sinajskog poluotoka snimljene iz svemira (slika 34) i dalje pokazuju golemu šupljinu i raspuklinu na površini na mjestu gdje je došlo do nuklearne eksplozije. Po tom području je i dandanas razasuto razlomlje-no, izgorjelo i zacrnjeno kamenje (slika 35); to kamenje sadrži neuobičaje-no visok udio izotopa urana-235, što prema mišljenjima stručnjaka ukazuje na naglo izlaganje golemoj toplini nuklearnog podrijetla.

S L I K A 3 5

Uništenje gradova na ravnici Mrtvog mora izazvalo je rušenje južne obale mora, što je dovelo do poplavljivanja nekoć plodnog područja koje je i dandanas, kao dodatak, od mora odvojeno barijerom zvanom "El-Lissan" ("Jezik") (slika 36). Nastojanja izraelskih arheologa da istraže tamošnje morsko dno urodila su otkrićem zagonetnih podvodnih ruševina, međut im Hašemitska Kraljevina Jordan, na čijoj polovici Mrtvog mora se ruševine nalaze, zaustavila je daljnja istraživanja. Zanimljivo je da relevantni mezo-potamski tekstovi potvrđuju tu topografsku promjenu te čak sugeriraju da je more postalo mrtvo kao posljedica nuklearne eksplozije: Erra je, navode, "kopao kroz more i podijelio ga na dvoje; doveo je do izumiranja svega što u njemu živi, čak i krokodila."

102


S L I K A 3 6

Erra i Ishum su, kako se ispostavilo, izazvali mnogo više od uništenja

svemirske luke i "grješnih gradova": kao posljedica nuklearnih eksplozija,

Oluja, zao vjetar

kružio je nebom.

103


I počela je lančana reakcija neželjenih posljedica.

Povijesni zapisi pokazuju da je sumerska civilizacija doživjela slom u šestoj godini Ibbi-Sinove vladavine u Uru — 2 0 2 4 . g. pr. n. e.. To je , čitatelj će se sjetiti, bila godina kada je Abraham imao devedeset i devet godina. . .

Povjesničari su isprva pretpostavljali da su sumersku prijestolnicu Ur pregazili "barbarski osvajači"; međut im ne postoje dokazi o takvoj razornoj invaziji. Za t im je otkriven tekst pod naslovom "Jadikovka nad uništenim Urom" koji je zbunio stručnjake. Naime, u njemu se nije oplakivalo fizičko uništenje Ura, nego njegovo "napuštanje": bogovi koji su tamo boravili na-pustili su ga, ljudi koji su tamo živjeli otišli su, njegove staje su se ispraznile. Hramovi, kuće i obori bili su nedirnuti — cijeli, no prazni.

Zat im su otkriveni i drugi tekstovi s jadikovkama. U njima se jadiko-valo ne samo nad Urom, nego i nad čitavim Sumerom. I opet su govorili o "napuštanju": ne samo da su bogovi Ura, Narmar i Ningal, napustili Ur; Enlil, "Divlji Bik", napustio je svoj voljeni hram u Nippuru; njegova druži-ca Ninl i l također je bila otišla. N i n m a h je napustila svoj grad Keš; Inanna, "kraljica Ereha", napustila je Ereh; N i n u r t a j e napustio svoj hram, Eninnu; njegova supruga Bau također je otišla iz Lagaša. Jedan sumerski grad za drugim nabrajani su kao "napušteni" — bez svojih bogova, ljudi i životinja. Stručnjaci su sada pokušavali odgonetnuti kakva je to "strašna katastrofa", tajanstvena nesreća pogodila cijeli Sumer. Sto je to moglo biti?

Odgovor na zagonetku nalazio se u samim tekstovima: Prohujalo s vihorom.

Ne, nije to igra riječi povezana s naslovom slavnog romana/igranog filma. To je bio refren u tekstovima jadikovki: Enlil je napustio svoj hram, "nestao s vihorom". Ninlil je "nestala s vihorom" iz svog hrama. Nannar je napustio Ur— njegovi obori za ovce su "ispražnjeni vihorom"; i tako dalje,

1 tako dalje. Stručnjaci su pretpostavili da je to ponavljanje riječi literarno sredstvo, refren koji su naricatelji ponavljali kako bi naglasili svoju žalost.

104


M e đ u t i m , to nije bilo l i terarno sredstvo — to je bila doslovna istina: Sumer i njegovi gradovi doslovno su bili ispražnjeni djelovanjem vihora.

Digao se "zao vihor", kako se navodi u j a d i k o v k a m a (i drugim tekstovi-m a ) , i prouzročio da "katastrofa, dotad nepoznata l judima, pogodi zemlju." To je bio Zao vihor koji je "opustošio gradove, opustošio kuće, opustošio staje, ispraznio obore za ovce." Došlo je do opustošenja, ali ne i razaranja; praznine, ali ne i ruševine; gradovi su bili ondje, kuće su bile ondje, staje i obori za ovce bili su ondje — m e đ u t i m nije ostalo ništa živoga. Čak je i "sumerskim rijekama tekla voda koja je bila gorka, nekoć obrađivana polja obrasla su u korov, bilje na l ivadama je uvelo." Sav život je nestao. Bila je to katastrofa kakve nikad prije nije bilo:

Zemlju Sumer zadesi katastrofa

ljudima nepoznata.

Katastrofa nikad viđena,

za izdržati nemoguća.

Nošena Z l im vihorom, to je bila smrt od koje nije bilo bijega: smrt "koja tumara ul icom, koja je puštena na cestu. . . Najviši zid, najdeblji zid, prolazi kao poplava; ni jedna vrata ne mogu je zadržati, nijedan kračun zau-staviti." Oni koji su se skrili iza zatvorenih vrata popadali su u kućama; oni koji su pobjegli na krovove pomrl i su na krovovima. Bila je to nevidljiva smrt: "Stoji kraj čovjeka, a ipak je ni tko ne može vidjeti; kad uđe u kuću, ne zna se d a j e došla." Bila je to strašna smrt: "Kašalj i sluz oslabiše im prsa, usta im puna pljuvotine, na jednom malaksali i ošamućeni postadoše. . . strašna malaksalost . . . i glavobolja." Kada je Zao vjetar ščepao svoje žrtve, "usta im bijahu oblivena krvlju." Mrtv i i umi ruć i ležali su posvuda.

Tekstovi jasno ističu da Zao vihor, koji je "nosio beznađe od grada do grada", nije bio pr i rodna katastrofa; bio je izravna posljedica odluke velikih bogova. Prouzrokovala ga je "velika oluja što naredi je Anu, (odluka) iz srca Enlilovog." Nadalje, bila je to posljedica pojedinačnog događaja — "naje-danput , u bljesku munje izazvan" — do kojeg je došlo daleko na zapadu:

105


"Došlo je iz p lanina , došlo je preko Ravnice ne-milost i . . . Poput gorkog

otrova od bogova, došlo je sa zapada." D a j e uzrok "zlog vihora" bilo nuklearno uništenje na Sinajskom polu-

otoku i u njegovoj blizini postaje jasno kada tekstovi navode da su bogovi znali njegovo podrijetlo i uzrok — udar, eksplozija.

Zao udar najavi oluju kobnu, Zao udar bijaše njezin preteča. Moćno potomstvo, sinovi junački, glasnici pošasti bijahu.

Autori tekstova s jadikovkama, sami bogovi, ostavili su n a m zoran prikaz onoga što se dogodilo. Č i m su Ninur t a i Nergal iz nebesa lansirali Strašno oružje, "ono je proizvelo strašne zrake što sve su opržile poput va-tre." Nastala je oluja koja se "stvorila u bljesku munje". Zat im se u nebesa digao "gust oblak što propast donosi" — nuklearna gljiva — a iza nje su slijedili "udari vjetra.. . oluja što spržila je nebo." To je bio dan koji se ne smije zaboraviti:

Tog dana, nebo je zdrobljeno

a zemlja razorena, lice joj istrto u vihoru —

Kada se nebo zacrnilo i prekrilo nas sjenom —

tog dana rodio se Zao vihor.

Različiti tekstovi otrovni vjetar uporno pripisuju eksploziji "na mjestu gdje bogovi uzlaze i spuštaju se" — uništenju svemirske luke, a ne razara-nju "grješnih gradova". Tamo je, "usred planina", u j a k o m bljesku došlo do nuklearne eksplozije u obliku gljive — i odande su vjetrovi sa Sredozemnog mora donijeli otrovni nuklearni oblak prema istoku, do Sumera, te tamo

106


izazvali ne uništenje nego tiho istrebljenje, donoseći s radioakt ivnim zra-kom smrt svemu što je živjelo.

Iz svih relevantnih tekstova je razvidno, možda uz izuzetak Enkij a, koji je upozoravao i prosvjedovao protiv upotrebe Strašnog oružja, da nijedan od bogova nije očekivao takav ishod. Većina ih je bila rođena na Zemlji i za njih su priče o nuk lea rn im ratovima na Nibi ruu bile "priče starijih". Je li Anu, koji je trebao biti pametni j i , možda mislio da će oružje, nakon što je toliko dugo bilo skriveno, biti poluupotrebljivo ili posve neupotreblji-vo? Jesu li Enlil i N inur t a (koji je bio došao s Nibi rua) pretpostavili da će vjetrovi, ako uopće, odnijeti nuklearni oblak prema nenaseljenim pustinja-ma koje obuhvaća današnja Saudijska Arabija? Ne postoji zadovoljavajući odgovor; tekstovi tek navode da su "veliki bogovi problijedjeli vidjevši ko-liko golema je oluja." Ipak, jasno je da su, čim se shvatilo koliko je snažan nuklearni otrov i kuda ga vjetrovi nose, svi na njegovom pu tu — kako bogovi tako i ljudi — upozoreni da bježe i spase život.

Panika, strah i metež koji su u Sumeru i njegovim gradovima zavladali kada je oglašena uzbuna živopisno su opisani u nizu jadikovki, kao što su Urska jadikovka, Jadikovka nad pustošenjem Ura i Sumera, Nipurska jadi-

kovka, Uručka jadikovka i druge. Sto se tiče bogova, čini se da je uglavnom vrijedilo načelo "svatko za sebe". Pomoću svojih različitih letjelica i plovila odlazili su zrakom i morem ne bi li izbjegli nuklearni oblak. Sto se ljudi tiče, bogovi su ih upozorili prije no što su pobjegli. Kao što stoji u Uručkoj jadikovki: "Ustajte! Bježite! Sakrijte se u stepu!" l judima je rečeno usred noći. "Spopadnut i s trahom, odani građani Uruka bježali su ne bi li spasili živu glavu, no Zli vihor ih je svejedno pokosio."

Slika doduše nije posvuda bila jednaka. U Uru, glavnom gradu, Nan -nar /Sin je bio tako skeptičan da nije povjerovao da je sudbina njegovog grada zapečaćena. Njegov dugački i emotivni apel njegovom ocu Enlilu da spriječi katastrofu zabilježen je u Urskoj jadikovki (koju je sastavila Ningal , Nannarova supruga) . Zabilježeno je i Enlilovo izravno priznanje neizbje-žnosti:

107


Uru je podarena kraljevska čast — Vječna vladavina podarena mu nije...

Nespremni prihvatiti neizbježno i previše privrženi g rađanima Ura da bi ga napusti l i , N a n n a r i Ningal odlučili su ondje ostati. Bio je dan kada je Zli vihor došao do Ura; "i dalje d rh t im na spomen tog dana", napisala je Ningal , "no od nečistog zadaha tog dana nismo pobjegli." Kada je došao sudnji dan, "u Uru se digla gorka jadikovka, no nismo pobjegli od nečisti. Božanski je par noć n o ć n i h mora proveo u " termitnjaku" , podzemnoj prostoriji duboko ispod njihova zigurata. U ju t ro , kada je otrovni oblak "odnesen iz grada", Ningal je opazila da je N a n n a r bolestan. Ž u r n o se odjenula i naredila da se boga iznese iz Ura i odnese daleko od grada kojeg su oboje voljeli.

Zli vihor naškodio je još barem j e d n o m božanstvu; bila je to N i n u r -t ina supruga Bau, koja je bila sama u Lagašu (budući da je njezin suprug bio zauzet uništavanjem svemirske luke). Omiljena u svom narodu koji ju je zvao "Majka Bati", bila je liječnica i jednostavno se nije mogla natjerati da ode. Jadikovke bilježe da je "tog dana oluja sustigla Gospu Bau; kao da bijaše smrtnica, oluja ju pogodi." Nije jasno koliko teško je bila pogođena, m e đ u t i m kasniji zapisi iz Sumera sugeriraju da nije dugo poživjela.

Enkijev grad Eridu, smješten najdalje na jugu, očito je bio na rubu puta koj im je prolazio Zli vihor. Iz Eriduške jadikovke saznajemo da je N in -ki, Enkijeva supruga, odletjela iz grada i sklonila se u Enkijevom afričkom Abzuu: "Ninki , Velika Gospa, odletje poput ptice i napusti svoj grad." M e -đu t im, sam Enki se sklonio tek onoliko koliko je potrebno da se m a k n e s puta Zlom vihoru: "Gospodar Eridua stajao je kraj svog grada . . . zbog sudbine njegove gorke je suze lio." Mnog i građani Eridua su ga slijedili te, utaborivši se u polj ima, sa sigurne udaljenosti dan i pol promatral i kako oluja "zahvaća Eridu."

Začudo , na jmanje pogođen od svih glavnih sumerskih središta bio je Babilon jer je ležao izvan sjevernog ruba oluje. Kada je oglašena uzbuna M a r d u k je kontakt i rao svog oca i zamolio ga za savjet: 'Što da rade gra-

108


đani Babilona?' - pitao ga je. 'Oni koji mogu bježati trebaju ići na sjever', odgovorio mu je Enki; jednako kao što su dvojica "anđela" savjetovala Lota i njegovu obitelj da se ne osvrću kada su bježali iz Sodome, tako je i Enki uput io M a r d u k a da kaže svojim sl jedbenicima "da se ne okreću i ne osvr-ću". Ako bijeg nije moguć ljudi trebaju potražit i zaklon pod zemljom: "Skloni ih u odaju pod zeml jom, u t amu" , glasio je Enkijev savjet. Budući da su poslušali taj savjet i zbog smjera vjetra, Babilon i njegovi građani prošli su bez posljedica.

Kada je Zao vihor prošao (njegovi ostaci, kako iz zapisa saznajemo, doprli su najistočnije do planine Zagros), ostavio je iza sebe opustošen i iznuren Sumer. "Oluja je opustošila gradove, opustošila kuće." Mrtvi su ostali ležati, nepokopani , tamo gdje su se srušili: "Mrtvaci su, kao mast na suncu, sami od sebe nestajali." Na ispaši "stoka sitna i k rupna nestade, svi živi stvorovi skončaše." Obori za ovce "padoše žrtvom Zlom vjetru." Obrađena polja su se osušila; "na obalama Tigrisa i Eufrata samo bolestan, nezdrav korov bješe rastao, u močvarama trstika t runula je u smradu." "Ni-tko putovima ne kroči, nitko ne ide cestama."

"O, h r a m u boga N a n n a r a u Uru , gorka je tvoja pustoš!" jadikovalo se u p jesmama; "O, božice Ningal , čija zemlja je stradala i nat jerala srce tvoje u plač!"

Grad je ostao stran grad, kako da čovjek sada živi? Kuća je postala kuća suza, to tjera srce moje u plač. Ur i hramovi njegovi,

padoše žrtvom Zlog vihora.

Nakon dvije tisuće godina velika sumerska civilizacija zauvijek je ne-

stala s vihorom.

109


Posljednjih godina arheolozima su se pridružili geolozi, klimatolozi i drugi znanstvenici koji proučavaju zemlju te zajednički, u multidisciplinar-nim projektima, pokušavaju riješiti enigmu naglog sloma Sumera i Akada krajem trećeg tisućljeća prije nove ere.

Studija pod naslovom "Klimatske promjene i slom Akadskog carstva: dokazi iz dubokog mora", objavljena u znanstvenom časopisu Geologija od travnja 2000. godine koju je provela međunarodna multidisciplinarna sku-pine od sedam znanstvenika pokrenula je nove trendove. U sklopu istraži-vanja proveli su kemijsku i radiološku analizu pradavnih slojeva prašine iz tog razdoblja s različitih lokaliteta na Bliskom istoku, no prvenstveno s dna Omanskog zaljeva. Došli su do zaključka da je neobična klimatska pro-mjena na područjima uz Mrtvo more uzrokovala olujne vjetrove s oblacima guste prašine s isušenog tla (engl. dust storms) te da je prašina — neobična "atmosferska mineralna prašina" — bila nošena zračnim strujama preko ju-žne Mezopotamije do Perzijskog zaljeva i dalje (slika 37), a upravo je to bio put sumerskog "Zlog vjetra". Određivanje starosti neobične "atmosferske prašine" pomoću ugljika dovelo je do zaključka da je ona nastala kao po-sljedica "neuobičajenog, dramatičnog događaja koji se dogodio prije otprilike 4025godina. " To, drugim riječima, znači "otprilike 2025. g. pr. n. e. " — upravo 2024. godine koju smo naveli!

Zanimljivo je da su znanstvenici koji su sudjelovali u tom istraživanju primijetili da je "razina Mrtvog mora u to vrijeme naglo pala za sto metara." Tu stavku ostavljaju bez objašnjenja — no očito je da proboj južne barijere Mrrvog mora i poplavljivanje ravnice, kao što smo to opisali, objašnjava što se dogodilo.

Znanstveni časopis Science broj od 27. travnja 2001. posvetio je svjet-skoj paleoklimi. U dijelu koji se bavio događajima u Mezopotamiji poziva se na dokaze iz Iraka, Kuvajta i Sirije o tome d a j e do "masovnog napuštanja aluvijalne ravnice" između rijeka Eufrata i Tigrisa došlo zbog "oluja prašine koje su započele prije 4025 godina. Studija ne objašnjava uzrok nagle "kli-matske promjene", međut im navodi za nju isti datum: 4025 godina prije 2001. godina n.e..

no


S L I K A 3 7

Sudbonosna godina, potvrđuje suvremena znanost, bila je 2 0 2 4 . g. pr. n. e.

Sedmo poglavlje

S U D B I N A JE IMALA P E D E S E T I M E N A

Pribjegavanje nuklearnom oružju na kraju dvadeset i prvog stoljeća p, n. e. najavilo je — "s praskom", mogli bismo reći — Mardukovo doba. To je u

gotovo svakom pogledti bilo istinski Novo doba, čak i u današnjem smislu tog pojma. Najveći paradoks sastojao se u tome što je ljude nagnalo da gledaju na nebesa, dok je istovremeno bogove s nebesa dovelo na Zemlju. Promjene koje je izazvalo to Novo doba utječu na nas i dandanas.

Za Marduka je Novo doba predstavljalo ispravak nepravde, ostvarenje am-bicije, ispunjenje proročanstava. Cijena koja je za nj plaćena — opustošenje Sumera, bijeg njegovih bogova i desetkovanje njegovog naroda — nisu bili nje-govo djelo. U najmanju ruku, oni koji su patili bili su kažnjeni zbog ometanja Sudbine. Nepredviđena nuklearna oluja, "zao vjetar", i njezina putanja po kojoj kao da je bio selektivno voĽen nekom nevidljivom rukom samo su potvrdili ono što su najavila nebesa: stiglo je doba M a r d u k a , doba Ovna.

Prijelaz iz doba Bika u doba Ovna posebno se slavio i obilježavao u Mar -dukovoj domovini - Egiptu. Na astronomskim prikazima nebesa (kao što je hram u Denderi, vidi sliku 20.) konstelacija Bika bila je središnje mjesto zodija-čkog cildusa. Popis zodijačkih konstelacija nije počinjao s Bikom kao u Stune-ru, nego s Ovnom (slika 38). Najdojmljivije manifestacije bili su redovi sfingi

S U D B I N A J E IMALA P E D E S E T I M E N A

s glavom bika koji su obrubljivali procesijski put prema velikim hramovima u Karnaku (slika 39) koje su faraoni novo uspostavljenog Srednjeg Carstva po-čeli graditi odmah po uspostavi Raove/Mardukove vrhovne vlasti. To su bili faraoni koji su nosili teoforična imena u čast Amona/Amena, tako da su i hramovi i kraljevi bili posvećeni M a r d u k u / R a u kao A m o n u , Nevidljivom, budući da je Marduk , povukavši se iz Egipta, za svoj Vječni grad izabrao Babilon u Mezopotamiji .

113


S L I K A 39

I M a r d u k i Nabu preživjeli su nuklearnu oluju neozlijeđeni. Iako je Nabua želio uništiti Nergal/Erra osobno, on se najvjerojatnije sakrio na ne-kom od sredozemnih otoka i tako se spasio. Zapisi koji potječu iz vremena nakon toga kažu da mu je u Mezopotamij i bilo dodijeljeno vlastito središte kulta po imenu Borsippa, novi grad smješten u blizini Babilona koji je bio središte kulta njegova oca, m e đ u t i m Nabu je nastavio putovati i obožavali su ga u njemu omil jenim Z a p a d n i m zemljama. Njegovom obožavanju u Z a p a d n i m zemljama i u Mezopotamij i svjedoče sveta mjesta nazvana nje-mu u čast — kao što je p lan ina Nebo blizu rijeke Jordan (na kojoj je kasnije p reminuo Mojsije) — kao i teoforična kraljevska imena (na primjer, Nabo-pol-asar, Nebo-šad-nezar i mnoga druga) koja su se dodjeljivala kraljevima Babilona. Njegovo je ime, kao što smo već istaknuli, postalo s inonim za "proroka" i proročanstvo diljem drevnog Bliskog istoka.

Sam Marduk , sjetit ćete se, kada je došlo do sudbonosnih događaja, iz

svog se Zapovjednog mjesta u Haranu zapitao: "Do kada?" U svom auto-

114

S U D B I N A J E IMALA P E D E S E T IMENA

biografskom tekstu Mardukovo proročanstvo predvidio je dolazak mesijan-skog doba, kada će bogovi i ljudi priznati njegovu vrhovnu vlast, u kojem će mir zamijeniti rat, a obilje prognati siromaštvo, te kada će kralj kojeg će on izabrati "Babilon učiniti najnaprednijim", s h ramom Esagilom koji (kao što njegovo ime govori) će se dizati do nebesa:

Pojavit će se kralj babilonski; moj hram podići će se do nebesa, Usred grada mog Babilona;

Esagil, velik k'o planina, kralj će izgraditi, Plan Nebo-Zemlja za Esagil, velik k'o planina, narisat će; l nebeska će se otvoriti vrata. U mom gradu Babilonu kralj pojavit će se; U obilju stolovat će;

Za ruku primit će me I u procesijama voditi me ... U grad svoj i hram Esagil na vijeke vjekova ću ući.

Ta nova Babilonska kula nije, međutim, bila sagrađena kao lansirni toranj (kao što je to bio slučaj s prvom babilonskom kulom). Njegova vrhovna vlast, uvidio je Marduk, sada nije proistjecala samo iz vlasti nad fizičkom vezom sa svemirom, nego iz Nebeskog znamenja — iz zođijačkog Nebeskog vremena, iz položaja i kretanja nebeskih tijela, kakkabu (zvijezda/planeta) na nebesima.

Slijedom toga, predvidio je da će njegov budući hram Esagil postad glavni astronomski opservatorij, te učiniti suvišnima Ninurt in Eninnu i različite 'sto-nehengove što ili jeToth podigao. Kada je Esagil naposljetku dovršen, to je bio zigurat sagrađen prema iscrpnim i preciznim planovima (slika 40): njegova vi-sina, razmještaj njegovih sedam razina i njegova orijentacija bili su takvi da mu je vrh bio usmjeren direktno prema zvijezdi Iku — glavnoj zvijezdi zviježđa Ovna oko 1960, g. pr. n. e.

115


Nuklearna apokalipsa i njezine neželjene posljedice doveli su do iznena-dnog kraja spora oko toga čije zodijačko doba je bilo na snazi; Nebesko vrijeme sada je bilo Mardukovo vrijeme. No, planet bogova, Nibiru, i dalje je kružio i određivao Božansko vrijeme — i Mardukova se pozornost preusmjerila na to. Kao što je jasno istaknuto u njegovim proročanstvima, sada je pretkazao da će svećenici-astronomi s različitih razina zigurata na nebesima tražiti "Esagilov pravi planet":

116


Poznavatelji znamenja popet će se na nj. Slijeva i zdesna, na suprotnim stranama, stajat će odvojeno. Zatim će doći kralj; Zakonitog Esagilovog kakkabua iznad zemlje opazjt će.

Rođena je Zvjezdana religija. Bog — Marduk — postao je zvi-jezda; zvijezda (mi ga zovemo planet) — Nibiru — postao je "Mar-duk". Religija je postala astronomija, a astronomija je postala astro-logija.

U skladu s novom Zvjezdanom religijom, ep o stvaranju Enurna Elisu svojoj je babilonskoj verziji revidiran tako da je u njemu M a r d u k u dodijeljena nebeska dimenzija: on ne samo d a j e došao s Nibirua , on jest Nibiru. U tom epu napisanom na "babilonskom", dijalektu akadskog jezika (materinjeg jezika Semi ta) , M a r d u k je izjednačen s Nib i ruom, m a t i č n i m p lane tom Anunnaki ja , a ime "Marduk" dano je Velikoj zvije-zdi /p lanetu koji je došao iz dalekog svemira da bi se osvetio i nebeskom Eau i Eau na Zemlji (slika 41) . To je "Marduka" učini lo "Gospodarom" kako na nebesima tako i na Zemlji . Njegova sudbina — na nebesima to je njegova putanja — bila je najveća od svih nebeskih bogova (drugih p laneta) (vidi sliku 1). Istovremeno, bio je predodređen da postane naj-veći među anunnaki j sk im bogova na zemlji.

Revidirani ep o stvaranju javno se čitao četvrte noći svetkovine Nove godine. U njemu se M a r d u k u pripisuje pobjeda nad "čudovištem" T i a m a t o m u Nebeskoj bitci, stvaranje Zemlje (slika 42) i preoblikova-nje Sunčevog sustava (slika 43), što su sve pothvati koji su se u izvornoj sumerskoj verziji, kao dio sofisticirane znanstvene kozmogonije, pripi-sivali Nib i ruu . Nadalje, nova je verzija M a r d u k u pripisivala čak i "vje-što oblikovanje Čovjeka", izum kalendara te odabir da Babilon bude "Pupak Zemlje."

117


S L I K A 28

US

S U D B I N A JE IMALA P E D E S E T IMENA

S L I K A 43

Festival Nove godine — najvažnija svetkovina u godini — počinjao je prvog dana mjeseca Nissana, koji se podudarao s proljetnim ekvinocijem. Na babi lonskom se taj festival zvao Akiti i u Babilonu se iz sumerskog de-

119


setodnevnog A.KI.TI-ja (donosi život na Zemlju) razvio u proslavu dugu dvadeset dana. Izvodio se prema temeljito definiranim ceremonijama i pro-pisanim obredima koji su (u Sumeru) nanovo uprizorivali priču o Nibiruu i dolasku Anunnakija na Zemlju, kao i (u Babilonu) priču o Mardukovom životu. Priča je uključivala i epizode iz Ratova piramida, kada je bio osuđen na smrt u zapečaćenoj grobnici, te njegovo "uskrsnuće", kada je izašao iz nje živ; njegovo izgnanstvo uslijed kojeg je postao "Nevidljivi"; i naposljetku, njegov pobjedonosni povratak. Procesije, dolasci i odlasci, pojavljivanja i nestanci, čak i uprizorenja "pasije" u kojoj su glumci ljudima živopisno predstavljali Marduka kao boga patnika — koji pati na Zemlji, ali napo-sljetku pobjeđuje i stječe vrhovnu vlast preko svog nebeskog pandana. (No-vozavjetna priča o Isusu toliko je slična da su teolozi u Europi još prije sto godina raspravljali nije li Marduk "Isusov prototip".)

Ceremonije su se sastojale od dva dijela. Prvi je uključivao Mardukovu samotnu vožnju čamcem preko rijeke, do građevine zvane Bit Akiti ("Kuća Akitija"), a drugi se odvijao u samom gradu. Očito je da je samotni dio sim-bolizirao Mardukovo nebesko putovanje s lokacije na njegovom mat ičnom planetu u dalekom svemiru u unutrašnjost Sunčevog sustava — putovanje u čamcu/brodu po vodama, što je u skladu s drevnim konceptom da je međuplanetarni prostor praiskonska "vodena Dubina" koju se može prijeći "nebeskim brodovima" (svemirskim letjelicama) — taj je koncept grafički predočen u egipatskoj umjetnosti, u kojoj su nebeski bogovi prikazivani kako putuju nebom u "nebeskim lađama" (slika 44).

SLIKA 44

120


Javne svečanosti počinjale su nakon Mardukovog uspješnog povratka iz dalekog i samotnog Bit Akitija. Te javne i vesele ceremonije počinjale su tako što su drugi bogovi stojeći na molu pozdravljali Marduka , a zatim su ga kraljevi i svećenici pratili u svetoj procesiji kojoj su se pridruživala sve veća mnoštva. Opisi procesije i put kojim je ona prolazila bili su toliko podrobni da su se upravo njima vodili arheolozi koji su iskopali drevni Babilon. Na temelju zapisa urezanih na glinene pločice te iz otkopane to-pografije grada pokazalo se da se sveta procesija radi obavljanja propisanih obreda zaustavljala na sedam postaja. Postaje su nosile i sumerska i akadska imena. Simbolizirale su (u Sumeru) putovanja Anunnaki ja unutar Sunče-vog sustava (od Plutona do Zemlje, sedmog planeta) i (u Babilonu) "posta-je" u Mardukovom životu: njegovo božansko rođenje u "Ļ is tom mjestu"; kako mu je uskraćeno njegovo pravo po rođenju, pravo na vrhovnu vlast; kako je osuđen na smrt; kako je zakopan (živ, u Veliku p i ramidu) ; kako je spašen i uskrsnut; kako je protjeran u izgnanstvo; te kako su se čak i veliki bogovi Anu i Enlil pokorili sudbini te ga proglasili vrhovnim.

Izvorni sumerski ep o stvaranju obuhvaćao je šest glinenih pločica (koje se podudara ju s biblijskih šest dana stvaranja). Prema Bibliji, Bog se sedmog dana odmarao i iskoristio ga za pregled svog djela. Babilonska do-rada epa kulminira la je sedmom pločicom koja je bila u cijelosti posvećena glorifikaciji Marduka kojem je dodijeljeno pedeset imena — to je čin koji je simbolizirao njegovo dobivanje Ranga pedeset koji je do tada bio Enlilov (i kojega je sljedeći trebao dobiti N inu r t a ) .

Počevši s njegovim t radic ionalnim imenom M A R . D U K , "sin Čistog mjesta", imena — koja su naizmjence bila sumerska i akadska —pripisivala su mu epitete koji su se kretali od "Stvoritelja svega" pa do "Gospodina koji je oblikovao nebesa i Zemlju" te drugih t i tula što su se odnosile na nebesku bitku s T i a m a t o m i stvaranje Zemlje i Mjeseca: "Najistaknutiji medu bogovima", "Djelitelj zadataka Igigijima i Anunnaki j ima" i njihov Zapovjednik, "Bog koji održava život... bog koji oživljava mrtve", "Gospo-dar svih zemalja", bog čije odluke i dobrohotnost održavaju čovječanstvo, ljude koje je stvorio, "Onaj koji omogućuje kultivaciju", koji donosi kiše

121


kako bi poboljšao usjeve, raspoređuje polja i "stvara obilje", kako za bogove tako i za ljude.

Napokon, dodijeljeno mu je ime N I B I R U , "Onaj koji će držati prije-laz između nebesa i Zemlje":

Kakkabu koji na nebesima blješti... Onaj koji neumorno juri Vodenom dubinom — neka "Prijelaz" bude njegovo ime'. Neka održava putanje /upravlja putanjama zvijezda na nebesima, Neka bude pastir nebeskim bogovima kao ovcama.

"Rang 'Pedeset' bogovi mu dodijeliše; Onoga čije ime je 'Pedeset' bo-govi proglasiše najvišim," stoji u zaključku dugačkog teksta.

Kada je otprilike u zoru cjelonoćno čitanje sedam pločica bilo dovršeno, sve-ćenici koji su obavljali obrednu službu izgovarali su sljedeće propisane proglase:

Neka se pedeset imena pamti... Neka mudri i učeni govore o njima. Neka ih otac recitira sinu, Neka uši pastira slušaju. Neka se vesele Marduku, "Enlilu" medu bogovima, Cija odluka je čvrsta, zapovijed nepromjenjiva; Ciju riječ nijedan bog ne može promijeniti.

Kada bi se M a r d u k pojavljivao pred ljudima bio je odjeven u veličan-stveno ruho koje je postiđivalo jednostavnu vunenu odjeću starih bogova Sumera i Akada (slika 45).

Iako je Marduk u Egiptu bio nevidljivi bog, ondje je prilično brzo došlo do njegovog prihvaćanja i štovanja. Hvalospjev Rau-Amonu, koji je po uzoru na akadskih Pedeset imena boga slavio nizom različitih imena, na-zivao ga je "Bog nad bogovima, koji ga gledaju nasred obzora" — nebeski bog — "koji je stvorio čitavu Zemlju", kao i bog na Zemlji "koji je stvorio

122

S U D B I N A J E IMALA P E D E S E T IMENA

S L I K A 4 5

ljude i zvjerad, koji je stvorio voćke, pašnjake i podario život stoci — bog "za kojega se slavi šesti dan." Podudarnosti s mezopotamskim i biblijskim pričama su očigledne.

Prema t im izrazima vjere, R a / M a r d u k na Zemlji, u Egiptu, nije bio vi-dljiv zato što je njegovo glavno boravište bilo drugdje: jedan dugački hvalo-spjev u stvari je naveo Babilon kao mjesto u kojem bogovi slave Mardukovu pobjedu (stručnjaci među t im pretpostavljaju da se tu ne govori o mezopo-tamskom Babilonu nego o gradu istog imena u Egiptu). Na nebesima nije bio vidljiv zato što se nalazio "daleko na nebesima," zato što je otišao "s onu stranu obzora... u visinu nebesa". Vladajući simbol Egipta — krilati disk, obično okružen dvjema zmijama — najčešće se objašnjava kao Sunčev disk "budući da je Ra bio Sunce"; među t im, u drevnom svijetu to je u stvari bio širokorasprostranjeni simbol za planet Nibiru (slika 46), i upravo je Nibiru bio nebesko tijelo koje je postalo daleka, nevidljiva "zvijezda".

Budući da Marduka /Raa fizički nije bilo u Egiptu, u Egiptu se njegova Zvjezdana religija razvila u svom najčišćem obliku. Tamo je Aten, "Zvi-jezda mili juna godina" koja je predstavljala nebeski aspekt Raa /Marduka ,

123


SLIKA 46

postao Nevidljiv jer je bio "daleko na nebesima," zato što je otišao "s onu

stranu obzora."

U enlili tskim zemljama prijelaz u Mardukovo Novo doba i novu re-

ligiju nije protekao tako glatko. Kao prvo, južna Mezopotamija i zapadne

zemlje koje su se našle na putu otrovnog vjetra morale su se oporaviti od

njegova djelovanja.

124


Katastrofa koja je pogodila Sumer, sjetit ćete se, nije bila nuklearna eksplozija sama po sebi nego radioaktivni vjetar nastao uslijed nuklearne eksplozije. Gradovi su ostali bez svojih stanovnika i stoke, među t im fizički su bili neoštećeni. Vode su bile zatrovane, m e đ u t i m protok dviju velikih rijeka ubrzo je to ispravio. Tlo je upilo radioaktivni otrov i tu je oporavak trajao dulje, no i to se s v remenom popravilo. Tako su ljudi polagano mogli ponovno naseljavan tu opustošenu zemlju i ondje živjeti.

Prvi zabilježeni administrat ivni vladar na opustošenom jugu bio je bivši vladar Mari ja , grada sjeverozapadno od rijeke Eufrat. Saznajemo da on "nije bio sumerskog podrijetla"; njegovo ime Išbi-Erra u stvari je bilo semitsko. On je uspostavio svoj stožer u gradu Isinu i odatle nadgledao nastojanja da se ožive drugi veliki gradovi, m e đ u t i m taj je proces bio spor, težak i povremeno kaotičan. Obnoviteljske napore nastavilo je nekoliko njegovih nasljednika koji su također imali semitska imena, takozvana "Isin-ska dinastija." Sveukupno im je trebalo gotovo stoljeće da ožive Ur, go-spodarsko središte Sumera, i naposljetku Nippur, t radicionalno religijsko središte zemlje. M e đ u t i m do tada je taj proces grad-po-grad počeo nailaziti na otpore od drugih lokalnih vladara i gradova, tako da je prijašnji Sumer postao rascjepkana i razbijena zemlja.

Ļ a k j e i sam Babilon, iako nije bio izravno na putu Zlog vjetra, trebao nanovo oživljenu i naseljenu zemlju ako se želio uzdići do imperijalne veli-čine i statusa te pril ično dugo nije postigao veličanstvenost iz Mardukovih proročanstava. Moralo je proći više od jednog stoljeća da prva formalna dinastija, koju stručnjaci nazivaju Prva babilonska dinastija, zasjedne na svoj tron (oko 1900. godine pr. n. e .) . Još j edno stoljeće moralo je proći da babilonsko prijestolje zauzme kralj koji će ispuniti pretkazanu veličinu — njegovo ime bilo je Hamurabi . Najpoznatij i je po zakoniku koji je pro-glasio — zakonima zabilježenim na kamenoj steli koju su otkrili arheolozi (i koja se sada nalazi u pariškom Louvreu).

Ipak, trebala su proteći otprilike dva stoljeća da se obistini Mardukova proročanska vizija o Babilonu. Oskudni dokazi iz vremena poslije kata-strofe — neki stručnjaci razdoblje nakon propasti Ura nazivaju mračn im

125


dobom mezopotamske povijesti — sugeriraju da je M a r d u k drugim bogovima, čak i svojim pro t ivnic ima, dao da se pobr inu za oporavak i ponovno naseljavanje starih središta njihovih vlastitih kultova, me-đu t im nije jasno jesu li oni prihvatili njegov poziv. Oporavak i obnova koje je započeo Išbi-Erra počeli su u Uru , ali nema spomena o povratku N a n n a r a / S i n a i Ningal u Ur. N i n u r t i n a povremena prisutnost u Sumeru se spominje , posebno u vezi s postavljanjem t rupa iz Elama i Guci ja , ali nema podataka o tome da su se on ili njegova supruga Bau ikada vratili u svoj voljeni Lagaš. Nastojanja Išbi-Erra i njegovih nasljednika da obnove središta kultova i njihove hramove kulmini ra la su — poslije sedamdeset i dvije godine — u N i p p u r u , ali nema spomena da su Enlil i Ninl i l nastavili živjeti u tom gradu.

Kamo su nestali? Jedan nač in da se odgovori na to in t r igan tno pi-tanje je utvrditi što je sam M a r d u k — sada vrhovni bog koji izdaje zapovijedi svim A n u n n a k i j i m a — bio plani rao za njih.

Tekstualni i drugi dokazi iz tog vremena pokazuju da Mardukovo preuzimanje vrhovne vlasti nije okončalo mnogoboštvo — vjerovanje u više bogova. Upravo suprotno, njegova vrhovna vlast zahtijevala je nastavak mnogoboštva jer da bi bio najviši među svim drugim bogo-vima bilo je nužno da postoje drugi bogovi. N j e m u je bilo u interesu da ih ostavi na miru sve dok su njihovi prerogativi bili podložni njego-voj kontrol i . Na jednoj babilonskoj pločici (na njezinom neoš tećenom dijelu) zabilježen je sljedeći popis božanskih atr ibuta koji su od tada pr ipadal i M a r d u k u .

Ninurta je Nergal je Zababa je Enlil je Sin je Šamaš je Adad je

Marduk motike Marduk napada Marduk borbe Marduk gospodstva i savjeta Marduk koji osvjetljuje noć Marduk pravde Marduk kiše

126

S U D B I N A JE IMALA P E D E S E T IMENA

Drugi bogovi su se zadržali, njihovi atributi su se zadržali — m e đ u t i m sada su nosili Mardukove atribute, atr ibute koje im je on dodijelio. On je dopustio da se njihovo štovanje nastavi; samo ime privremenog vladara na jugu, Išbi-Erra ("Errov svećenik", tj. Nergalov svećenik) potvrda je te tolerantne polit ike. No , ono što je M a r d u k očekivao bilo je da oni dođu i ostanu s nj im u Babilonu kakvog ga je pretkazao, kao zatvorenici u z la tn im kavezima, moglo bi se reći.

U svojim autobiografskim Proročanstvima M a r d u k je jasno naveo svoje namjere u vezi s drugim bogovima, uključujući svoje protivnike: oni su tre-bali doći i živjeti uz njega, u babilonskoj svetoj četvrti. Svetišta ili paviljoni za Sina i Ningal , u kojima su oni trebali živjeti — "zajedno sa svojim bla-gom i imovinom"! — posebno se spominju. Tekstovi koji opisuju Babilon i tamošnja arheološka iskapanja pokazuju da je u skladu s Mardukov im željama babilonska sveta četvrt sadržavala i rezidencije-hramove posvećene N i n m a h , Adadu, Ġamaġu te č a k N i n u r t i .

Kada se Babilon napokon — za Hamurabi ja — uzdigao do imperi-jalne moći , njegov zigurat-hram doista je dodi rnuo nebo; pretkazani veliki kralj na vrijeme je sjeo na svoje prijestolje; m e đ u t i m u svetu četvrt punu svećenika bogovi nisu navalili.

SLIKA 47

127


Na steli na kojoj je napisan Hamurabijev zakonik (slika 47) vidimo Hamurabija kako prima zakone od nikoga drugog nego Utua/Samaša — prema gorenavedenom popisu, upravo onoga čiji su prerogativi Boga pra-vde sada pripadali Marduku; nadalje, preambula napisana na steli prizivala je Anua i Enlila — onoga čije je "gospodstvo i savjet" po svemu sudeći preuzeo Marduk — kao bogove kojima je Marduk dužan za svoj položaj.

Uzvišeni Anu, Bog nad bogovima koji s nebesa došao je, I Enlil, Bog neba i Zemlje, Koji određuje sudbine zemalja, Dodijelio je Marduku, prvorođencu Enkijevom, Enlilove ovlasti nad čitavim čovječanstvom.

To priznanje kont inuiranih ovlasti enlilitskih bogova dva stoljeća na-kon što je počelo Mardukovo doba odražava pravo stanje stvari. Oni nisu otišli u mirovinu u Mardukovu svetu červrt. Rastjerani iz Egipta, neki su se pridružili svojim sljedbenicima na svim stranama svijeta; drugi su se za-držali u blizini i okupljali svoje sljedbenike, stare i nove, ne bi li nanovo ugrozili Marduka .

U božanskim uputama Abramu iz Nippura u predvečerje nuklearne kataklizme — da "semitizira" svoje ime u Abraham (kao i ime svoje žene Saraje u Sara), te da se trajno naseli u Kanaanu — više nije bilo jasnih aluzija o Sumeru kao domovini. Abraham i njegova žena nisu bili jedi-ni Sumerani kojima je bilo potrebno novo utočište. Nuklearna katastrofa pokrenula je migracije dotad neviđenih razmjera. Prvi val ljudi išao je iz pogođenih zemalja; njegov najznačajniji aspekt, kao i aspekt s najtrajnijim učinkom, bilo je raspršivanje ostataka sumerske civilizacije izvan Sumera. Sljedeći val migranata išao je u tu napuštenu zemlju, dolazeći u valovima iz svih smjerova.

Kojim god da su smjerom migracijski valovi išli, plodove dvije tisuće godina stare sumerske civilizacije sada su usvajali drugi narodi koji su u

128

S U D B I N A JE IMALA P E D E S E T I M E N A

iduća dva tisućljeća koristili njihove blagodati. Doista, iako je Sumer kao fizički entitet bio uništen, njegova postignuća ostala su s nama sve do danas —pogledajte samo svoj kalendar s dvanaest mjeseci, provjerite vrijeme na vašem satu koje je zadržalo seksagezimalni sustav ("baza šezdeset"), ili se povezite u svojoj napravi na kotačima (automobilu) .

Dokazi o široko rasprostranjenoj sumerskoj dijaspori s njezinim jezi-kom, spisima, simbolima, običajima, poznavanjem nebesa, vjerovanjima i bogovima javljaju se u raznim oblicima. Pored glavnog dijela — religije zasnovane na panteonu bogova koji su došli s nebesa, božanskoj hijerarhiji, božjih imena-epireta koji znače isto na različitim jezicima, astronomskog znanja koje je obuhvaćalo matični planet bogova, zodijaka s dvanaest kuća, praktički identičnih priča o stvaranju te sjećanja o bogovima i polubogo-vima koje znanstvenici tretiraju kao "mitove" — mnoštvo je zapanjujućih specifičnih sličnosti koje se mogu objasniti jedino stvarnom prisutnošću Sumerana.

SLIKA 48

Njihova prisutnost izražena je u širenju Ninurt inog simbola dvostru-kog orla (slika 48) po Europi. Činjenici je da su tri europska jezika — ma-đarski, finski i baskijski — slični jedino sumerskom; Ta je prisutnost i u

129


širom svijeta — čak i u Južnoj Americi — rasprostranjenim prikazima Gil-

gameša kako goloruk svladava dva divlja lava. (slika 49).

SLIKA 49

Na Dalekom istoku nalazimo jasnu sličnost između sumerskog kli-nastog pisma i pisma u Kini, Koreji i J apanu . Sličnost nije samo u pismu: mnogi slični "glifi" ident ično se izgovaraju te imaju i ista značenja. U Ja-panu se civilizacija pripisuje zagonetnom praplemenu zvanom A I N U . Za carsku obitelj se smatra da pripada lozi polubogova koji su potekli od boga

130


Sunca, a ceremonije ustoličenja novih kraljeva uključuju tajni, samotni no-ćni boravak s božicom Sunca — ritualna ceremonija koja sablasno nalikuje obredima Svetog braka u drevnom Sumeru, kada je novi kralj provodio noć s Inannom/Iš tar .

U prijašnje Četiri regije migracijski valovi različitih naroda izazvani nuklearnom katakl izmom i Mardukovim Novim dobom, slično nabujal im rijekama i rječicama nakon olujnih kiša, ispunjavali su stranice narednih stoljeća usponima i padovima naroda, država i država-gradova. U pustoš Sumera dolazile su pridošlice sa svih strana; njihova arena, njihova središnja pozornica, i dalje su bile zemlje koje s pravom možemo zvati zemljama Bi-blije. Doista, do pojave suvremene arheologije o većini njih se znalo malo ili ništa osim onoga što se spominje u hebrejskoj Bibliji. Ona je dala ne samo zapise o t im različitim narodima, nego i o njihovim "nacionaln im bogovima" — i ratovima što su se vodili u ime tih bogova.

S druge strane, narode kao što su Hetit i , države kao što je M i t a n i ili kraljevske prijestolnice kao što su Mar i , Karkemiš i Susa, koji su bili za-gonetke pune nepoznanica, doslovno je iskopala arheologija; na njihovim ruševinama pronađeni su ne samo znakoviti artefakti nego i na tisuće ispisa-nih gl inenih pločica koje su iznijele na svjetlo dana kako njihovo postojanje tako i razmjere njihove zaduženosti sumerskoj ostavštini. Gotovo posvuda u svijetu sumerski pronalasci i dosezi u znanosti i tehnologiji, literaturi i umjetnosti , na području kraljevanja i svećeničke uloge bili su temelji na kojima su se razvile kasnije kulture. U astronomiji su se zadržali sumer-ska terminologija, orbitalne formule, popisi planeta i zodijački koncepti . Sumersko klinasto pismo ostalo je u upotrebi još više od tisuću godina. Proučavao se sumerski jezik, sastavljani su sumerski rječnici, prepisivali su se i prevodili sumerski epovi o bogovima i junac ima . Nadalje, j e d n o m kada su dešifrirani različiti jezici tih naroda, ispostavilo se da su njihovi bogovi, sve u svemu, pripadnici starog anunnakijskog panteona.

Jesu li sami enlilitski bogovi slijedili svoje sljedbenike kada je došlo do takvog prijenosa sumerskog znanja i vjerovanja u dalekim zemljama? Podaci o tome nisu sasvim određeni. No, ono što je historijski sigurno je da

131


su za dva ili tri stoljeća Novog doba, u zemljama koje su graničile s Babi-lonijom, oni koji su trebali postati Mardukovi umirovljeni gosti pokrenuli jedan novi oblik religioznosti: nacionalne religije.

Marduk je možda skupio Pedeset božanskih imena; no to nije spri-ječilo da se, od tada na dalje, narod bori protiv naroda i da se ljudi međusobno ubijaju "u ime Boga" — njihovog boga.

132

Osmo poglavlje

U I M E B O G A

Ako n a m proročanstva i mesijanska očekivanja koja su pratila Novo doba iz dvadeset i prvog stoljeća prije nove ere zvuče poznaro, ni boj-

ni pokliči u stoljećima iza toga neće nam biti nepoznat i . Ako se u trećem tisućljeću pr. n. e. bog borio protiv boga koristeći vojske ljudi, u d rugom tisućljeću pr. n. e. ljudi su se borili protiv ljudi "u ime boga".

Trebalo je svega nekoliko stoljeća od početka Mardukovog Novog doba da se pokaže da se njegova proročanstva o grandioznosti Sumera neće ostvariti bez poteškoća. Znakovi to je da otpor nisu toliko pružali raštrkani elilitski bogovi koliko ljudi, mnoštva njihovih privrženih štova-telja! Trebalo je proći više od stoljeća od vremena nuklearne katakl izme da se grad Babilon na povijesnoj pozornici pojavi kao Babilonija — država — kojom je vladala njezina Prva dinastija. T i jekom tog razdoblja južna Mezopotami ja — stari Sumer — ostavljena je da se oporavi u rukama pr ivremenih vladara sa sjedištem u Isinu i poslije u Larsi; njihova teofo-rična imena — Lipit-/ / tar , Ur-Ninurta. Rim-5/w, Enlil-Bahi — hvastala su se nj ihovom lojalnošću Enl i l i t ima. Njihovo glavno post ignuće bila je obnova nipurskog h rama točno sedamdeset i dvije godine nakon nukle -arne katastrofe — još jedna indikaci ja njihove lojalnosti, kao i indikacija zod i jačkog računanja vremena.


Ti nebabilonski vladari bili su potomci kraljeva koji su govorili se-mitski, iz grada-države po imenu Mari . Pogledamo li kartu koja pokazuje države iz prve polovice drugog tisućljeća pr. n. e. (slika 50 ) , jasno je da su tada nemardukitske države držale Veliki Babilon u snažnom stisku: Elam i Guteja bili su na jugoistoku i istoku, Asirija i Hatt i na sjeveru, i kao zapa-dno uporište obruča, Mar i na srednjem dijelu rijeke Eufrat.

SLIKA 50

Medu t im državama Mari (grad-država) je bio "najsumerskiji" te je j e d n o m čak bio sumerski glavni grad, deseti otkako je ta funkcija počela rotirati medu velikim gradovima Sumera. Mar i je bio drevni lučki grad na

134

U IME BOGA

rijeci Eufrat i kao takav važno stjecište ljudi, dobara i kulture iz Mezopo-tamije na istoku, mediteranskih zemalja na zapadu i Anatolije na sjevero-zapadu. Njegove spomenike krasili su najljepši primjeri sumerskog pisma, a njegova golema središnja palača bila je ukrašena mural ima u čast božice Ištar zapanjujuće umjetničke razine (slika 51) . (Poglavlje o Mari ju i m o m posjetu njegovim ruševinama možete pročitati u knjizi The Earth Chronicles Expeditions.)

SLIKA 51

Njegov kraljevski arhiv s t isućama gl inenih pločica otkrio je kako je Babilon u nastajanju najprije koristio Marijevo bogatstvo i međuna rodne veze s drugim gradovima-državama, a zat im ga iznevjerio. Nakon što je vladarima Mari ja najprije dodijeljena obnova južne Mezopotamije, babi-lonski su se kraljevi — hineći mir i neizazvani — počeli prema Mari ju postupati kao prema neprijatelju. Godine 1760. pr. n. e. babilonski kralj Hamurabi napao je, opljačkao i uništio Mar i , njegove hramove i palače. To je postignuto, hvalio se Hamurab i u svojim anal ima, "uz pomoć silnog Marduka."

Nakon pada Marija plemenski vode iz "Morskih zemalja" — močvar-nih područja Sumera uz Donje more (Perzijski zaljev) — kretali su u osva-jačke pohode prema sjeveru i s vremena na vrijeme preuzimali kontrolu nad svetim gradom Nippurom. No, to su bili samo privremeni dobici i H a m u -rabi je bio siguran da je njegova pobjeda nad Mar i jem zaokružila političku

135


i vjersku dominaciju Babilona u starom Sumeru i Akadu. Dinastija kojoj je on pripadao, a koju stručnjaci nazivaju Prva babilonska dinastija, započela je stoljeće prije njega i preko njegovih nasljednika trajala još dva sroljeća. U tim turbulentnim vremenima bio je to nemali uspjeh.

Povjesničari i teolozi se slažu da je 1760. g. pr. n. e. Hamurabi , koji je sebe nazivao "Kralj Četiri kraja", "proslavio Babilon" i lansirao Marduko-vu posebnu Zvjezdanu religiju.

Nakon što je tako uspostavljena politička i vojna premoć Babilona bilo je vrijeme za uspostavu i jačanje njegove vjerske dominacije. U gradu čija se raskoš veliča u Bibliji i čiji vrtovi su se smatrali j edn im od čudesa dre-vnog svijeta, sveta četvrt, sa z iguratom-hramom Esagilom u središtu, bila je zaštićena vlastitim zidinama i čuvarima na vratima. U njoj su u skladu sa zahtjevima vjerskih ceremonija bili uređeni procesijski putovi i svetišta izgrađena za druge bogove (za koje je Marduk očekivao da će biti njego-vi nedobrodošli gosti). Kada su arheolozi iskopali Babilon, pronašli su ne samo ostatke grada nego i takozvane "projektne pločice" na kojima su se nalazili opisi i planovi grada. Iako su mnoge građevine ostaci iz kasnijih vremena, ovaj umjetnički prikaz središta svete červrti (slika 52) dobro nam predočava Mardukovo velebno sjedište.

SLIKA 52

136

U IME BOGA

Kao što dolikuje "Vatikanu", u svetoj četvrti također se nalazio impre-sivan broj svećenika čije se vjerske, ceremonijalne administrat ivne, političke i fizičke zadaćama mogu razaznati iz njihovih raznovrsnih grupacija, klasi-fikacija i određenja.

Na dnu hijerarhije bilo je uslužno osoblje Abalu — "Nosači" — koji su čistili h ram i sporedne zgrade, osiguravali oruđa i potrepštine koje su trebali drugi svećenici i radili kao opskrbno i skladišno osoblje, osim za vuneno predivo koje se povjeravalo isključivo svećenicima Shu'uru. Posebni svećenici, kao na primjer Mushshipu i Mulillu, obavljali su usluge ritualnog pročišćavanja, osim što su ugrize zmija moral i rješavati Mushlahhu. Uman-nu, Zanatlije, radili su u radionicama u kojima su se izrađivali umjetnički vjerski predmeti; Zabbu je bila skupina svećenica-kuharica koje su pripre-male obroke. Druge svećenice djelovale su kao (profesionalne) narikače na sprovodima — Bakate su znale kako liti gorke suze. I zatim, postojali su Shangu — jednostavno "svećenici" — koji su nadgledali sveukupno funkci-oniranje hrama, brinuli se za glatko odvijanje rituala i rukovanje sa žrtve-n im darovima, ili oni koji su bili odgovorni za odjeću bogova, i tako dalje, i tako dalje.

"Baderske" usluge rezidentnim bogovima pružala je mala, posebno izabrana elitna skupina svećenika. Postojali su Ramaqu koji su bili zaduženi za obrede pročišćavanja vodom (koji su se slavili kupanjem boga), te Nisaku koji su izlijevali upotrijebljenu vodu. Pomazivanje boga "svetim uljem" — del ikatnom mješavinom posebnih a romat ičn ih ulja — bilo je prepušteno stručnim rukama, počevši od Abaraku koji su miješali masti, i uključujući Pashishu koji su izvodili pomazivanje (u slučaju pomazivanja božice svi su svećenici bili eunusi ) . Za t im su postojali sasvim drugi svećenici i svećenice, uključujući Sveti kor: Naru koji su pjevali, Lallaru koji su bili pjevači i muzičari te Munabu, čija specijalnost su bile žalopojke. U svakoj skupini nalazio se Rabu — starješina, voda skupine.

Kao što je M a r d u k predvidio, j e d n o m kada se z igurat-hram Esagil podigao prema nebesima njegova je glavna funkcija bila neprekidno m o -trenje neba. I doista, najvažniji hramski svećenici bili su oni čiji je zadatak

137


bio promat ra t i nebesa, pratiti kretanja zvijezda i planeta, bilježiti posebne pojave (kao što su planetarne konjunkci je ili pomrč ine) te pratiti nalazi li se na nebesima kakvo znamenje i ako se nalazi, tumači t i što to znamenje pretkazuje.

Svečenici-astronomi, generalno zvani Mashmashu, obuhvaćali su razli-čite specijalnosti; svećenik Kalu, na primjer, bio je specijaliziran za motre-nje zviježđa Bika. Dužnost svećenika Lagaru bila je voditi podrobne dne-vne bilješke o promatranj ima neba i prenositi informacije kadru svećenika tumača . M e đ u njima su — sačinjavajući vrh svećeničke hijerarhije — bili Ashippu, stručnjaci za znamenje , Mahhu, "oni koji mogu čitati znakove" i Baru — "istinozborci" koji su "poznavali misterije i božanske znakove." Specijalni svećenik Zaqiqu bio je zadužen za prenošenje božjih riječi kralju. Nadalje, na čelu t ih svećenika astronoma i astrologa nalazio se Urigallu, Veliki svećenik, koji je bio svetac, čarobnjak i liječnik, čija je bijela odora imala fino izrađene, obojane porube.

Kada je p ronađeno sedamdesetak gl inenih pločica koje su tvorile kon-t inui rani niz nebeskih opservacija i njihovih značenja, nazvanih po uvo-d n i m riječima Enuma Anu Enlil, one su razotkrile kako prijenos iz sumer-ske astrologije tako i postojanje proročanskih formula koje su određivale što koja pojava znači. S v remenom se hijerarhiji pridružilo mnoštvo gata-oca, tumača snova, vračara i sličnih, no oni su bih u kraljevoj službi, a ne u službi bogova. Osim toga, s vremenom se promatranje neba degradiralo na astrološko znamenje za kralja i zemlju, znamenje koje je pretkazivalo rat, razdoblje mira , svrgnuća, dugotrajan život ili smrt, obilje ili pošasti, božanske blagoslove ili božji gnjev. No , u početku su opservacije nebesa bile u cijelosti astronomske i bile su od velike važnosti bogu — M a r d u k u — a tek sekundarno kralju i l judima.

Nije slučajno da je svećenik Kalu bio specijaliziran za promatranje svih

nepovoljnih pojava u Enlilovoj konstelaciji Bika, jer glavna svrha Esagila

kao opservatorija bilo je zodijački promatrat i nebesa i paziti na Nebesko

vrijeme. Činjenica da su se važni događaji prije nuldearnog udara dogodili

u intervalima od sedamdeset i dvije godine, te da su se nakon udara nastavi-

1 a

U IME BOGA

li događati u istim intervalima (vidi gornje i pre thodna poglavlja), sugerira da se nastavilo pratiti zodijački sat, u kojem su sedamdeset i dvije godine bile potrebne da dođe do precesijskog pomaka od jednog stupnja, i ravnati se po njemu.

Iz svih astronomskih (i astroloških) tekstova iz Babilona vidi se da su njegovi svećenici-astronomi zadržali sumersku podjelu nebesa na tri puta ili staze, od kojih svaka zauzima šezdeset stupnjeva nebeskog svoda: Enlilov put za sjeverno nebo, Eaov put za južno nebo te Anuov kao središnji pojas (slika 53). U potonjem su bile smještene zodijačke konstelacije i tu se "Ze-mlja sastajala s nebesima" — na obzoru.

SLIKA 53

Možda zato što je M a r d u k stekao vrhovnu moć prema Nebeskom vremenu, zodi jačkom satu, njegovi su svećenici-astronomi neprekidno motri l i nebo na obzoru, sumerski A N . U R , "Nebesku bazu". Nije bilo svrhe p romat ra t i sumerski AN.PA, "Vrh nebesa", zenit , jer je M a r d u k kao "zvijezda", Nib i ru , tada već bio otišao i nije ga se moglo vidjeti.

M e đ u t i m , kao orbit irajući p lanet , iako tada nevidljiv, bilo mu je su-

đeno da se vrati. U varijaciji teme M a r d u k - j e - N i b i r u , egipatska inačica

139


Mardukove Zvjezdane religije ocvoreno je obećavala da će doći vrijeme kada će se bog-zvijezda ponovno pojaviti kao ATEN.

Upravo taj aspekt Mardukove Zvjezdane religije — povratak do kojeg će s vremenom doći —izravno je izazvao babilonske protivnike Enlilita i žarište sukoba prebacio na obnovljena mesijanska očekivanja.

Od postsumerskih aktera na pozornici Starog svijeta četiri koja su se uzdigla do imperijalnog statusa ostavili su najdublji trag u povijesti. To su Egipat, Babilonija, Asirija i Hat t i (zemlja Het i ta) . Svaka od tih zemalja imala je svog "nacionalnog boga".

Prve dvije pripadale su taboru Enki-Marduk-Nabu; druge dvije bile su zadužene Enlilu, Ninurt i i Adadu. Njihovi nacionalni bogovi zvali su se Ra-Amon i Bel/Marduk, Ašur i Tešub. U ime tih bogova neprekidno su se vo-dili dugi i krvavi ratovi. Ratovi su, povjesničari će možda reći, bili potaknuti uobičajenim razlozima za rat: prirodni resursi, teritorij, potreba, pohlepa. M e đ u t i m kraljevski anali koji su detaljno opisali te ratove i vojne pohode prikazali su ih kao vjerske ratove u kojima se bog jednih slavio, a suprotstavlje-no božanstvo ponižavalo. No, očekivanja Povratka pretvorila su te ratove u teritorijalne kampanje koje su za svoje ciljeve imale točno određena mjesta.

Prema kraljevskim analima svih tih zemalja, ratove je pokretao kralj "na zapovijed svog boga", tog i tog; vojni pohodi su se pokretali "u skladu s proro-čanstvom" ovog ili onog boga. I, nerijetko, do pobjede se dolazilo uz pomoć oružja kojemu se j e nemoguće suprotstaviti ili uz neku drugu izravnu božju po-moć. Jedan egipatski kralj u svojim je ratnim bilješkama napisao: "Ra me voli, Amon me podržava" te da su mu oni naložili da "krene na neprijatelje koje Ra prezire." Asirski kralj u zapisima o porazu što ga je nanio protivničkom kralju hvali se kako je slike gradskih bogova u gradskom hramu zamijenio "slikama mojih bogova i proglasio ih bogovima te zemlje od sada na dalje."

Zoran primjer vjerskog aspekta t ih ratova — kao i namjernog odabi-ra ciljeva — može se pronaći u hebrejskoj Bibliji, u Drugoj knjizi o kra-ljevima, glava 18-19, gdje je opisana opsada Jeruzalema od strane vojske

140

U IME BOGA

asirskog kralja Sanheriba. Nakon što je opkolio grad asirski je zapovjednik započeo psihološki rat kako bi branitelje grada natjerao na predaju. Vičući na hebrejskom kako bi ga svi na gradskim zidinama mogli razumjeti, pre-nio im je poruku asirskog kralja: Nemojte da vas vaši vode zavaraju da će vas Jahve zaštititi; "Jesu li bogovi drugih naroda ikada izbavili svoje zemlje iz ruku kralja asirskoga? Gdje su bogovi hamatski i arpadski, gdje su bogovi sefarvajimski, henski i ivski, gdje su bogovi samarijski da izbave Samari ju iz ruke moje? Koji su medu svim bogovima tih zemalja izbavili svoju zemlju iz moje ruke da bi Jahve izbavio Jeruzalem iz ruke moje?" (Jahve je, povijesni podaci pokazuju, to učinio.)

Oko čega su se vodili ti vjerski ratovi? Ti ratovi, i nacionalni bogovi u čije ime su vođeni, imaju smisla tek kada shvatimo da je u središtu tih sukoba bilo ono što su Sumerani zvali DUR.AN.KI — "Veza nebo-zemlja." Drevni tekstovi uvijek iznova govore o katastrofi "u kojoj se Zemlja odvo-jila od nebesa" — kada je svemirska luka što ih je povezivala bila uništena. Pitanje od kolosalne važnosti koje se pojavilo nakon nuklearnog udara bilo je s l j edeće . Tko — koji bog i njegov narod — sada može ustvrditi da jedini na Zemlji posjeduje vezu s nebom?

Za bogove je uništenje svemirske luke na Sinajskom poluotoku bio ma-terijalni gubitak objekta koji je trebalo zamijeniti. Međut im, možete li za-misliti utjecaj — duhovni i vjerski — te okolnosti na čovječanstvo? Sasvim iznenada, obožavani bogovi nebesa i Zemlje bili su odsječeni od nebesa...

Sada kada je svemirska luka bila uništena, u Starom svijetu ostala su samo tri mjesta povezana sa svemirom: Mjesto slijetanja u cedrovini plani-nama; poslijepotopno Zapovjedno mjesto misije koje je zamijenilo Nippur i Velike piramide u Egiptu koje su bile jedna od markacijskih točaka sletnog koridora. Sada kada je svemirska luka bila uništena jesu li ta druga mjesta još uvijek bila upotrebljiva za povezivanje s nebesima pa stoga i vjerski zna-čajna?

Na to pitanje donekle znamo odgovor jer se sva tri mjesta j o š uvi-jek nalaze na Zemlji te čovječanstvo izazivaju svojim tajnama, a bogove dižući se prema nebesima.

141


S L IKA 5 5

U IME BOGA

Najpoznatije je Velika piramida u Gizi i njezine pratilje (slika 54). Njezina veličina, geometrijska preciznost, unutarnja kompliciranost, uskla-đenost s nebeskim tijelima i drugi zapanjujući aspekti dugo su bacali su-mnju na tvrdnju da ju je izgradio faraon koji se zvao Keops — koju podupi-re jedino pronalazak hijeroglifa njegovog imena unutar piramide. U Stepe-ništu do neba predstavio sam dokaze da su ti znaci suvremena krivotvorina. U toj i drugim knjigama objavljen je obiman tekstualni i slikovni dokazni materijal koji objašnjava kako su i zašto Anunnakiji projektirali i izgradili te piramide. Nakon što su tijekom ratova bogova ostale bez radijacijske opre-me za navođenje, Velika piramida i njezine pratilje nastavile su služiti kao fizički signali za Sletni koridor. Nakon što je svemirska luka bila uništena, one su ostale samo nijemi svjedoci nestale prošlosti i nema naznaka da su ikada postale sveti vjerski objekti.

Mjesto slijetanja u cedrovoj šumi ima drukčiju povijest. Gilgameš, koji je došao do njega gotovo tisućljeće prije nuklearne kataklizme, tamo je svjedočio lansiranju rakete. Feničani u obližnjem gradu Biblosu na obali Sredozemnog mora na novčiću (slika 55) su prikazali raketu postavljenu na posebnoj zatvorenoj platformi na tom istom mjestu, gotovo tisuću godina poslije nuk lea rnog ekscesa. Dakle , Mjesto slijetanja nastavilo je biti u funkciji i bez svemirske luke.

Mjesto Ba'albek ("Baalova dolina ") u Libanonu u drevnim se vreme-nima sastojalo od goleme (površine od oko četiristo i pedeset tisuća kva-dratnih metara) platforme popločene kamenjem na čijem sjeverozapadnom uglu se prema nebu uzdizala golema kamena građevina. Bila je izgrađena od savršeno oblikovanih golemih kamenih blokova od kojih je svaki težio šesto do devetsto tona, a njezin zapadni zid bio je posebno utvrđen najtežim kamenim blokovima na Zemlji, uključujući tri bloka teška nevjerojatnih tisuću i sto tona svaki, poznata kao Triliton (slika 56). Zapanjujuća činje-nica o t im divovskim kamenim blokovima je da su izvađeni s mjesta oko tri kilometra dalje u dolini, gdje jedan takav blok, čije vađenje nije dovršeno, još uvijek strši iz tla. (slika 57).

143


Si ili A c-7

U IME BOGA

Grci su to mjesto još od vremena Aleksandra Makedonskog štovali kao Heliopolis (Grad Boga sunca); Rimljani su ondje izgradili najveći hram posvećen Zeusu. Bizantinci su ga pretvorili u veliku crkvu; mus l imani su nakon njih tamo izgradili džamiju; a današnji maronitski kršćani štuju to mjesto kao relikt iz Vremena divova. (Posjet tom mjestu i ruševinama, te kako je funkcioniralo kao lansirni toranj, opisani su u knjizi The Earth Chronicles Expeditions.)

I dandanas najsvetije i najštovanije je mjesto koje je služilo kao Zapo-vjedni centar misije — Ur-Shalem ("Grad Sveobuhvatnog Boga"), Jeruza-lem. I tamo, slična onoj u Baalbeku, ali manja, velika kamena platforma počiva na temelju od stijene i izrezanog kamenja, uključujući masivni zapa-dni zid s tri divovska bloka koji teže oko šest s to t ina tona svaki (slika 58).

SLIKA 58

Na toj, otprije postojećoj platformi kralj Salomon je izgradio Jahvin hram, čija Svetinja nad svetinjama je sa Zavjetnim kovčegom počivala na svetoj stijeni iznad podzemne komore. Rimljani , koji su u Baalbeku izgradili naj-veći h ram posvećen Jupi teru svih vremena, namjeravali su i u Jeruzalemu izgraditi h ram posvećen Jupiteru, na mjestu hrama posvećenog Jahvi.

145


(Jeruzalemskim) Brdom hrama danas dominira Kupola na stijeni (sli-ka 59) koju su izgradili musl imani : njezina pozlaćena kupola prvotno je prekrivala musl imansko svetište u Baalbeku, što je dokaz da je postojala snažna veza između dva mjesta povezana sa svemirom.

Je li u tegobnim vremenima nakon nuklearne katastrofe Mardukov Bab-Ili, njegova "Vrata bogova" mogao biti zamjena za stara mjesta "veze nebo-zemlja"? Je li Mardukova nova Zvjezdana religija mogla ponudit i odgovor zbunjenim masama?

Drevna potraga za odgovorom se, kako se čini, nastavila sve do dana-šnjeg vremena.

SLIKA 59

Na jneumorn i j i neprijatelj Babilona bili su Asirci. Njihovo područje, oko gornjeg dijela toka rijeke Tigris, u sumerskim se vremenima zvalo Subartu i bilo je najsjeverniji dio Sumera i Akada. Po jeziku i rasnom podrijetlu čini se da su Asirci bili srodni Sargonu akadskom, i to u tolikoj mjeri da su - kada je Asirija postala kraljevstvo i imperi jalna sila - neki od

146

U IME BOGA

njezinih najpoznat i j ih kraljeva uzeli ime Saru-kin — Sargon — kao svoje kraljevsko ime.

Sve to, izvučeno iz arheoloških nalaza iz protekla dva tisućljeća, po-tvrđuje kratke navode iz Biblije (Knjiga postanka, glava 10) koji Asirce svrstavaju medu potomke Sema, a asirsku prijestolnicu Ninivu i druge gla-vne gradove opisuju kao one "koji proizlaze iz" — kao izdanke, proširenja — Sineara (Sumera) . Njihov je panteon bogova bio sumerski panteon, nji-hovi bogovi bili su Anunnaki j i Sumera i Akada, a teoforična imena asirskih kraljeva i visokih dužnosnika ukazivala su na štovanje bogova Ašura, Enlila, Ninur te , Sina, Adada i Samaša. Nj ima u čast gradili su se hramovi. Isto se činilo i za božicu Inannu/Ištar , koju se također štovalo u velikoj mjeri. Je-dan od njezinih najpoznatij ih crteža, na kojem je prikazana kao pilotkinja s kacigom (slika 60) , pronađen je u njezinom hramu u Ašuru (gradu).

SLIKA 60

147


Povijesni dokumenti tog vremena upućuju na to da su se Asirci sa sje-vera prvi vojno suprotstavili Mardukovom Babilonu. Prvi zabilježeni asirski kralj Ilušuma vodio je oko 1900. g. pr. n. e. uspješan vojni pohod niz rijeku Tigris prema jugu, sve do granice s Elamom. Njegovi natpisi navode da mu je cilj "dovesti slobodu u Ur i Nippur" . I doista, na n e k o j e vrijeme te gradove oslobodio Mardukova stiska.

Bila je to samo prva borba između Asirije i Babilonije u sukobu koji se nastavio tijekom više od tisuću godina i trajao sve do kraja obje strane. To

je bio sukob u kojem su asirski kraljevi najčešće bili agresori. Kako su bili susjedi te govorili isti akadski jezik, i budući da su i jedni i drugi nasljeđivali sumerske temelje, Asirci i Babilonci razlikovali su se samo po jednoj idili-čnoj razlici - svom nacionalnom bogu.

Asirija je samu sebe zvala "Zemlja boga Ašura" ili jednostavno AŠUR, po njezinom nacionalnom bogu, jer njegovi kraljevi i stanovnici taj su reli-gijski aspekt smatrali najvažnijom stvari. Njezina prva prijestolnica također se zvala "Ašurov grad" ili jednostavno Ašur. To ime je značilo "Onaj tko vidi" ili "Onaj koji je viđen". Pa ipak, pored nebrojenih njemu posvećenih himni i molitvi te drugih spominjanja boga Ašura , ostaje nejasno tko je točno, u sumersko-akadskom panteonu, on bio. Na popisima bogova bio je jednako vrijedan Enlilu; na drugim mjestima ponekad se sugerira da je on bio Ninur ta , Enlilov sin i nasljednik. M e đ u t i m , budući d a j e kad god bi se spominjala njegova supruga njezino ime uvijek bilo Ninlil , nameće se zaključak da je Asirac "Ašur" ipak bio Enlil.

Povijesni zapisi o Asiriji su zapisi o osvajanjima i agresiji protiv mnogih drugih naroda i njihovih bogova. Njihove nebrojene vojne kampanje pro-tezale su nadaleko i naširoko i vodile su se, naravno, "u ime boga" — nji-hovog boga Ašura: "Na zapovijed mog boga Ašura, velikog gospodara" bila je uobičajena uvodna izjava u zapisima asirskih kraljeva o nekoj njihovoj vojnoj kampanji . Ali kada govorimo o ratu s Babilonom zapanjujući aspekt asirskih napada b io je njihov glavni cilj: to nije bilo tek smanjivanje Ba-bilonovog utjecaja — nego stvarno, fizičko uklanjanje samog Marduka iz njegova hrama u Babilonu!

148

U IME BOGA

Pa ipak, osvajanje Babilona i zarobljavanje Marduka pothvat je koji nije pošao za rukom Asircima nego njihovim susjedima na sjeveru — Heti t ima.

Oko 1900. g. pr. n. e. Hetiti su se počeli širiti iz svojih uporišta u sjever-nom dijelu središnje Anatolije (današnjeTurske), postali su velika vojna sila te se pridružili lancu enlilitskih država suprotstavljenih Mardukovom Babilonu. U relativno kratkom vremenskom razdoblju ostvarili su imperijalni status pa su se područja pod njihovom vlašću proširila na jug i obuhvaćala većinu biblijskog Kanaana.

Arheološko otkriće Hetita, njihovih gradova, zapisa, jezika i povijesti zapanjujuća je i uzbudljiva priča o otkrivanju i potkrepljivanju postojanja ljudi i mjesta koja su dotada bila poznata samo iz hebrejske Biblije. Hetiti se opetovano spominju u Bibliji, međut im bez prijezira ili nipodaštavanja rezer-viranih za štovatelje poganskih bogova. Biblija govori o njihovoj prisutnosti širom zemalja u kojima se odvijala priča o židovskim patrijarsima i njihova povijest. Oni su bili Abrahamovi susjedi u Haranu i od hetitskih zemljopo-sjednika u Hebronu, južno od Jeruzalema, on je kupio pogrebnu špilju na poljani Makpeli . Batšeba, za kojom je u Jeruzalemu žudio kralj David, bila je žena hetitskog časnika u njegovoj vojsci; i od hetitskih je poljodjelaca (koji su to mjesto koristili za mlaćenje pšenice) David kupio platformu za hram na planini Moriji . Također, kralj Salomon kupio je konje za bojna kola od hetitske princeze te se oženio j e d n o m od hetitskih kćeri.

Biblija je smatrala da Hetiti genealoški i povijesno pripadaju narodi-ma zapadne Azije, dok suvremeni stručnjaci smatraju da su bili doseljenici u Malu Aziju te da su vjerojatno došli iz predjela s druge strane kavkaskog gorja. Budući da je za njihov jezik, nakon što je dešifriran, urvrđeno da pri-pada indoeuropskoj skupini jezika (kao i grčki jezik s jedne strane te sanskrt s druge), došlo se do zaključka da su Hetit i nesemitski "Indoeuropljani". No , j ednom kada su se naselili, Hetiti su svom posebnom pismu dodali sumersko klinasto pismo, a u vlastitu terminologiju sumerske "posudenice". Nadalje, proučavali su i prepisivali sumerske "mitove" i epove te prihvatili sumerski panteon — uključujući zbroj od dvanaest "Olimpijaca". U stvari, neke od najstarijih priča o bogovima na Nibi ruu i s Nibirua otkrivene su samo u

149


svojim heti tskim verzijama. Hetitski bogovi nesumnjivo su bili sumerski bogovi te su na spomenicima i kraljevskim pečatima bili beziznimno pri-kazivani zajedno s vrlo raširenim simbolom Krilatog diska (vidi sliku 46) , s imbolom Nibirua. Ti su se bogovi u hetitskim tekstovima ponekad nazi-vali po njihovim sumerskim ili akadskim imenima: pronalazimo kako se opetovano spominju Anu, Enlil, Ea, Ninur ta , Inanna/Iš tar te Utu /Ġamaġ . U drugim slučajevima bogovi se nazivaju heti tskim imenima . Na čelu im je bio hetitski nacionalni bog Tešub — "onaj koji puše vjetar" ili "Bog olu-ja". On nije bio nitko drugi nego Enlilov najmlađi sin IŠKUR/Adad. Na crtežima u ruci kao oružje drži munju , te obično stoji na biku — simbolu nebeske konstelacije njegova oca (slika 61 ) .

SLIKA 6 1

150

U IME BOGA

Biblijske navode o velikom širenju i vojnoj vještini Heti ta potvrdila su arheološka otkrića kako na hetitskim lokalitetima tako i u zapisima drugih naroda. Znakovito je da su Hetit i u svom širenju prema jugu obuhvatili dva mjesta povezana sa svemirom: Mjesto slijetanja (današnji Baalbek) i po-slijepotopni Zapovjedni centar misije (Jeruzalem). To ih je širenje ujedno dovelo nadomak Egiptu, zemlji Raa /Marduka . Tako su bili ispunjeni svi uvjeti da se dvije strane upuste u oružani sukob. U stvari, njihovi međuso-bni ratovi uključivali su neke od najpoznatijih bitaka drevnog svijeta koje su se vodile "u ime boga".

No, umjesto da napadnu Egipat, Heti t i su priredili iznenađenje. He-titska vojska, najvjerojatnije prva koja je u vojne kampanje uvela bojna kola koja su vukli konji, oko 1595. g. pr. n. e. po tpuno se neočekivano spustila niz rijeku Eufrat, osvojila Babilon i M a r d u k a odvela u zatočeniš tvo.

Iako bi bilo dobro da su otkriveni detaljniji zapisi iz tog vremena, ono što je poznato upućuje na to da hetitski napadači nisu kanili zauzeti Babi-lon i vladati njime: povukli su se ubrzo nakon što su prodrli kroz gradske linije obrane, ušli u svetu četvrt i odveli Marduka sa sobom, neozlijeđenog, ali očito pod stražom, u grad po imenu Hana (tek ga treba iskopati) u okru-gu Terka uz rijeku Eufrat.

Mardukova ponižavajuća odsutnost iz Babilona trajala je dvadeset i četiri godine — točno onoliko koliko je M a r d u k bio u izgnanstvu iz Hara-na pet stoljeća ranije. Poslije nekoliko godina zbrke i nereda, kraljevi koji su pripadali dinastiji zvanoj Kasitska dinastija preuzeli su vlast nad Babi-lonom, obnovili Mardukovo svetište, "uzeli M a r d u k a za ruku" i vratili ga u Babilon. Kako god bilo, povjesničari smatraju da je hetitsko pljačkanje Babilona označilo kraj kako slavne Prve babilonske dinastije tako i staroba-bilonskog razdoblja.

Iznenadni hetitski upad u Babilon i privremeno uklanjanje M a r d u k a

ostaje neriješena povijesna, politička i vjerska zagonetka. Je li nakana iza tog

napada bila samo da se osramoti i oslabi Marduka — "sreže" njegov ego,

151


zbuni njegove sljedbenike — ili je postojao mnogo dalekosežniji cilj — ili uzrok?

Je li moguće d a j e Marduk postao žrtva poslovičnog "uhvatiti se u vlastitu stupicu"?

152

O B E Ć A N A Z E M L J A

Mardukovo zarobljavanje i odvođenje iz Babilona imalo je geopoli-tičke reperkusije i na nekoliko je stoljeća težište zbivanja iz Mezo-

potamije premjestilo prema zapadu, na zemlje duž Sredozemne obale. U vjerskim okvirima bilo je to jednako tektonskom poremećaju: sva M a r d u -kova velika očekivanja da će se pod njegovom egidom okupiti svi bogovi i sva mesijanska očekivanja njegovih sljedbenika odjednom su se srušili poput kule od karata.

M e đ u t i m , kako u geopolitičkom tako i u vjerskom smislu, glavnina previranja može se rezimirati kroz priču o tri planine — tri mjesta poveza-na sa svemirom koja su Obećanu zemlju smjestila u središte svega: planina Sinaj, planina Morija i planina Libanon.

Od svih zbivanja nakon događaja bez presedana u Babilonu, ono glavno i najtrajnije bio je Izlazak Ģidova iz Egipta, kada su po prvi put mjesta koja su dotada bila samo božja povjerena ljudima.

Kada su se Hetit i koji su odveli Marduka u zarobljeništvo povukli iz Babilona, iza sebe su ostavili politički nered i vjersku enigmu: Kako se to moglo dogoditi? Zašto se dogodilo? Kada su se ljudima događale loše stvari rekli bi da su bogovi ljuti; a što sada kada su se loše stvari događale bogovi-ma? Marduku? Postoji li Bog iznad vrhovnog boga?

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

Deveto poglavlje

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text


U samom Babilonu Mardukovo oslobođenje do kojeg je naposljetku došlo i njegov povratak nisu dali odgovor na to pitanje. U stvari, samo su pojačali misterij, jer "Kasiti" koji su dopratili zarobljenog Marduka nazad u Babilon bili su nebabilonski stranci. Babilon su nazivali "Karduniaš" i imali su imena poput Barnaburiaš i Karaindaš, međut im o njima i njihovom izvornom jeziku zasad se još ne zna mnogo. Ni dandanas nije jasno otkuda su došli i zašto je njihovom kraljevima dopušteno da oko 1660 g. pr. n. e. zamijene Hamurabijevu dinastiju i da od 1560. g. pr. n. e. do 1160 . g. pr. n. e. vladaju Babilonom.

Suvremeni stručnjaci razdoblje nakon Mardukovog poniženja nazivaju "mračno doba", ne samo zbog nereda koje je ono prouzročilo, već ugla-vnom zbog malog broja babilonskih zapisa iz tog vremena. Kasiti su se brzo integrirali u sumersko-akadsku kulturu, uključujući jezik i klinasto pismo, međut im nisu bili ni pedantno vodili bilješke poput Sumerana, niti su bili ravni prijašnjim babilonskim piscima kraljevskih ljetopisa. Naime, većina od nekolicine kraljevskih zapisa kasitskih kraljeva pronađeni su ne u Babi-lonu nego u Egiptu, i to glinene pločice u arhivu kraljevske koresponden-cije u El-Amarni. Zanimljivo je da su se na t im pločicama kasitski kraljevi egipatskim faraonima obraćali s "moj brate".

Taj izraz, premda figurativan, nije bio neopravdan, jer Egipat je s Ba-bilonom dijelio zajedničko obožavanje Raa-Marduka te je, kao i Babilonija, također prolazio kroz "mračno doba". Stručnjaci to razdoblje u Egiptu na-zivaju Drugo međurazdoblje. Započelo je u Srednjem kraljevstvu otprilike 1780. g. pr. n. e. i trajalo do otprilike 1560. g. pr. n. e. Kao i u Babiloniji, obilježila g a j e vladavina stranih kraljeva poznatih kao "Hiksi". Ni tu nije izvjesno otkuda su došli ni kako su njihove dinastije mogle više od dva stoljeća vladati Egiptom.

Podudaranje Drugog međurazdoblja (s njegovim mnogim nerazjašnje-nim aspektima) s da tumima pada Babilona — od Hamurabijevih pobjeda (1760 . g. pr. n. e.) do Mardukovog zarobljavanja i nastavka obožavanja u Babilonu (oko 1560. g. pr. n. e.) — najvjerojatnije nije slučajnost. Ti slični i vremenski paralelni razvoji događaja u Mardukovim glavnim zemljama


dogodili su se zato što se M a r d u k "uhvatio u vlastitu stupicu": ono isto opravdanje koje je upotrijebio da preuzme vrhovnu vlast sada je uzrokovalo njegovu propast.

"Stupica" je bila Mardukova početna tvrdnja da je došlo vrijeme nje-gove vrhovne vlasti na Zemlji zato što je na nebesima došlo doba Ovna, njegovo doba. No, kako je zodijački sat nastavio kucati , doba Ovna po-čelo se polagano privoditi kraju. Fizički tragovi iz tih zagonetnih vremena i dalje postoje i mogu se vidjeti u Tebi, drevnoj egipatskoj prijestolnici Gornjeg Egipta.

Osim velikih piramida u Gizi, najdojmljiviji i najveličanstveniji spo-menici drevnog Egipta kolosalni su hramovi u Karnaku i Luxoru u j užnom (Gornjem) Egiptu. Grci su to mjesto zvali Thebai, od čega je izvedeno nje-govo ime na engleskom (hrvarskom; op.p.) jeziku — Thebes (Teba). Drevni Grci zvali su ga Amonov grad jer su hramovi u njemu bili posvećeni tom nevidljivom bogu. Hijeroglifski zapisi i crteži na njihovim zidovima, obe-

SuKA 62

155


liscima, p i lonima i stupovima (slika 62) veličaju boga i slave faraone koji su hramove gradili, nadograđivali, proširivali i stalno mijenjali. Tamo je dolazak doba Ovna objavljen redovima sfingi s glavom ovna (vidi sliku 39); nadalje, sami tlocrti tamošnjih hramova otkrivaju skrivenu nedoumicu egipatskih sljedbenika Ra -Amona /Marduka .

Kada sam j e d n o m pri l ikom bio u posjetu t im mjestima sa skupinom simpatizera, stao sam u središte hrama mašući rukama kao prometnik. Za-panjeni gledatelji pitali su se: "Tko je ovaj luđak?," m e đ u t i m ja sam svojoj skupini pokušavao skrenuti pozornost na činjenicu da su hramovi u Tebi, koje je gradilo više faraona, stalno mijenjali orijentaciju (slika 63). Sir Nor-man Lockyer u 1890-ima prvi je uočio važnost tog arhi tekturnog aspekta i tako udario temelje discipline zvane arheoastronomija.

SLIKA 6 1

156

O B E Ć A N A ZEMLJA

SLIKA 64

Hramovi koji su bili orijentirani prema ekvinocijima, poput Salomo-novog hrama u Jeruzalemu (slika 64) (i stare bazilike sv. Petra u Vat ikanu) , bili su trajno okrenuti prema istoku te su godinu za godinom na dan ekvi-nocija gledali prema Suncu a da ih nije bilo potrebno ponovno orijentira-ti. M e đ u t i m , hramove orijentirane prema solisticijima, poput egipatskih hramova u Tebi ili kineskog Hrama nebesa u Pekingu, bilo je potrebno periodički ponovno orijentirati zbog precesije, uslijed koje se izlasci Sunca na dan solisticija tijekom stoljeća vrlo polagano mijenjaju — kao što se može ilustrirati na Stonehengu, na kojem je Lockyer primijenio svoja ot-krića (vidi sliku 6.) Dakle, sami hramovi koje su sljedbenici Raa /Marduka bili podigli njemu u čast pokazivali su da su nebesa bila kolebljiva glede dugoročnosti tog boga i njegova doba.

157


Sam Marduk — koji je bio toliko svjestan zodijačkog sata kada je u prošlom tisućljeću ustvrdio da je došlo njegovo vrijeme — pokušao je pro-mijenio vjerski fokus uvođenjem Zvjezdane religije "Marduk je Nibiru." Među t im , njegovo zarobljavanje i poniženje sada su potaknuli pitanja gle-de tog nevidljivog nebeskog boga. Pitanje "Dokad će trajati Mardukovo doba?" promijenilo se u: 'Ako je u svom nebeskom aspektu Marduk nevi-dljivi Nibiru, kada će se on pokazati, ponovno pojaviti, vratiti?

Kako su događaji pokazali, i vjerski i geopolitički fokus u sredini dru-gog tisućljeća pr. n. e. premjestio se na komad zemlje koji se u Bibliji naziva Kanaan. Kada se povratak Nibirua počeo pojavljivati u vjerskom fokusu, mjesta povezana sa svemirom t akođer su bila sve više u središtu interesa, a i Mjesto slijetanja i prijašnji Kontrolni centar misije zemljopisno su bili smješteni u geografskom "Kanaanu".

Povjesničari o događajima koji su uslijedili govore u smislu uspona i padova nacionalnih država re sudara imperija. Oko 1460 . g. pr. n. e. zaboravljena su kraljevstva Elam i Anšan (kasnije poznata kao Perzija, istočno i jugoistočno od Babilonije) udružili u novu i moćnu državu, sa Sušom (biblijski Sušan) kao prijestolnicom i N inur tom, nac ionaln im bogom, kao Shar Ilani-jem — "Gospodarom bogova". Ta nova samosvje-sna nacionalna država odigrat će odlučujuću ulogu u okončanju premoći Babilona i Marduka .

Najvjerojatnije nije bila slučajnost da se otprilike u isto vrijeme na području Eufrata, gdje je prije dominirao Mari, pojavila nova moćna drža-va. Tamo su biblijski Horijci (stručnjaci ih nazivaju Huri jancima) osnovali moćnu državu zvanu Mitanni — "Anuovo oružje" — koja je osvojila ze-mlje na području današnjih Libanona i Sirije te je predstavljala geopoliti-čku i vjersku prijetnju Egiptu. Toj se prijetnji izuzetno žestoko suprotstavio egipatski faraon Tutmozis III, kojeg povjesničari opisuju kao "egipatskog Napoleona."

Isprepleten sa svim tim bio je izlazak Ģidova iz Egipta, najvažniji događaj u tom razdoblju, ako ni zbog čega drugog onda zbog njegovih du-gotrajnih posljedica koje se osjećaju i dandanas, po religije, društvene i mo-

158


ralne kodekse čovječanstva, te Jeruzalem kao središte zbivanja. Vrijeme nije bilo slučajno jer su svi ti događaji bili povezani s p i tan jem tko će kontroli-rati mjesta povezana sa svemirom kada dođe do povratka Nibirua.

Kao što smo vidjeli u p re thodn im poglavljima, Abraham nije slučajno postao židovski patrijarh nego je bio izabrani sudionik važnih međuna ro -dnih zbivanja. Nadalje, mjesta u koja nas je priča o n jemu odvela — Ur, Haran, Kanaan, Jeruzalem, Sinaj, Sodoma i Gomora — bili su glavni loka-liteti univerzalne priče o bogovima i l judima u drevnim vremenima. Izra-elitski izlazak, kojeg se ljudi židovske vjere prisjećaju i slave ga za vjerskog blagdana Pashe, isto tako je bio integralni aspekt zbivanja koja su se tada odvijala diljem drevnog svijeta. I sama Biblija je Izlazak, daleko od toga da ga tretira samo kao "židovsku" priču, jasno stavila u kontekst egipatske povijesti i m e đ u n a r o d n i h događaja tog vremena.

Hebrejska Biblija priču o židovskom Izlasku iz egipatskog sužanjstva otvara u svojoj drugoj knjizi, Knjizi Izlaska, podsjećajući čitatelja da su Ģidovi u Egiptu prisutni otkada su se Jakov (kojeg je anđeo preimenovao u Izrael) i njegovih jedanaest drugih sinova oko 1833. g. pr. n. e. u Egiptu pridružili Jakovljevom sinu Josipu. Cijela priča o tome kako se Josip, odvo-jen od svoje obitelji, od roba uzdigao do kraljevskog namjesnika i kako je spasio Egipat od strašne gladi ispripovijedana je u posljednjim poglavljima Postanka, a moj pogled na to kako je Josip spasio Egipat i o dokazima koji o tome postoje i dandanas pronaći ćete u The Earth Chronicles Expeditions.

Podsjetivši čitatelja kada je i kako počela židovska prisutnost u Egiptu, Biblija daje do znanja da se do vremena Izlaska sve to izgubilo i zaboravilo: "I umre Josip, a pomru i sva njegova braća i sav onaj naraštaj." Nisu davno nestali samo oni, nego čak i dinastija egipatskih kraljeva povezanih s t im vremenima. Na vlast je došla nova dinastija: "Uto u Egiptu zavlada novi kralj koji nije poznavao Josipa."

Biblija točno opisuje promjene vlasti u Egiptu. Dinastije Srednjeg kra-

ljevstva sa sjedištem u Memfisu nestale su, a nakon pometnje Drugog me-

159


đurazđoblja prinčevi Tebe započeli su dinastije Novog kraljevstva. I doista, pojavili su se posve novi kraljevi koji su vladali Egiptom, nove dinastije u novoj prijestolnici, "koje nisu poznavale Josipa."

Zaboravivši doprinos Izrael i ta opstanku Egipta, novi je faraon u nj iho-voj prisutnosti sada vidio opasnost. Protiv njih je zapovjedio niz opresivnih koraka, uključujući ubijanje sve muške djece. Ovo su bili njegovi razlozi:

/ reče on svome puku: "Eto, sinovi su Izraelovi postali narod brojniji i moćniji od nas.

Hajde, postupimo mudro s njima: spriječimo im porast, da se u slučaju rata ne pridruže našim neprijateljima, da ne udare na nas i napokon ne odu iz zemlje.

IZLAZAK 1:9-10

Bibličari cijelo vr i jeme pretpostavljaju da su narod kojeg su se Egipćani bojali , "sinovi Izraelovi", bili Ģ idovi koji su kra tko boravi-li u Egiptu. M e đ u t i m , to nije u skladu ni t i s d a n i m brojevima ni t i s dos lovnom fo rmulac i jom biblijskog teksta. Izlazak započ in je pop isom i m e n a Jakova i njegove djece koja su sa svojom d jecom došla u Egipat da se p r id ruže Jos ipu , te navodi da je "u svemu Jakovljevih p o t o m a k a bilo sedamdese t duša, ne brojeći Jos ipa , koji je već bio u Egiptu." (Za-nimlj iv detal j o ko jem valja razmisl i t i je da ih je s J a k o v o m i J o s i p o m u k u p n o bilo sedamdeset i dvoje.) "Kra tak boravak" pot ra jao je četiri stoljeća a, p r e m a Bibliji , broj Ģ idova koji su odlazil i iz Egipta bio je šesto t i suća . N i j edan faraon takvu skup inu ne bi smat rao "bro jn i jom i m o ć n i j o m od nas " ("želite li saznati više o i den t i t e t u tog faraona i "faraonove kćer i" koja je odgoji la Mojs i ja kao svog sina, pogledaj te knjigu Divine Encounters.)

Priča govori o fa raonovom s t rahu da će se u slučaju rata Ģ idovi "pridružiti našim neprijatelj ima, udari t i na nas i otići iz zemlje. "To nije strah od "pete kolone" u Egiptu nego od s i romašnih egipatskih "sinova Izraelovih" koji odlaze kako bi ojačali nepri jatel jsku naci ju s kojom su

160


povezani , s obzirom da su u egipatskim oč ima svi oni "sinovi Izraelovi". N o , koja je to druga nacija "sinova Izraelovih" i o kakvom ratu govori egipatski kralj?

Zahvaljujući arheološkim otkr ić ima kraljevskih bilješki obiju strana u tim drevnim sukobima i sinkronizaciji njihovog sadržaja, sada znamo da je Novo kraljevstvo faraona vodilo dugotrajan rat protiv države M i t a n n i . Po-čeo je oko 1560. g. pr. n. e. s faraonom Ahmozisom, nastavili su ga faraoni Amenofis I, Tutmozis I i Tutmozis II, a pod Tutmozisom III, oko 1460. g. pr. n. e., napori su intenzivirani i egipatske su vojske nadirale u Kanaan, napredujući na sjever p rema Mi tann i ju . Egipatske kronike o t im bi tkama često kao krajnji cilj spominju Naharin — područje oko rijeke Khabur koje Biblija naziva Aram-Nahara j im ("Zapadna zemlja dvije rijeke"), čije je glavno urbano središte bio Haran!

Proučavatelji Biblije sjetit će se da je t amo ostao Abrahamov brat N a -hor kada je Abraham nastavio p rema Kanaanu. Iz H a r a n a je došla Rebeka, nevjesta Abrahamovog sina Izaka — ona je u stvari bila Nahorova unuka . Nadalje, u H a r a n j e Izakov sin Jakov (preimenovan u Izrael) otišao potražiti suprugu te se naposljetku oženio za svoje sestrične, dvije kćeri (Leu i Rahe-lu) od Labana, brata njegove majke Rebeke.

Te izravne obiteljske veze između "sinova Izraelovih" (tj. Jakovljevih) iz Egipta i onih koji su ostali u N a h a r i n u / N a h a r a j i m u ističu se u prvim recima Izlaska — popis Jakovovih sinova koji su s n j ime došli u Egipat uključuje i najmlađeg Ben-Yamina (Ben jamina) , jed inog Josipovog rođe-nog brata budući da su obojica bili sinovi njegove žene Rahele (sve ostale Jakovove sinove rodila je njegova žena Lea i dvije konkubine. ) Iz pločica drģave M i t a n n i danas znamo da se glavno pleme na području rijeke Khabur zvalo Ben-Yaminil Dalde, ime Josipovog rođenog brata bilo je mitannijsko plemensko ime. Nije, dakle, čudo da su Egipćani "sinove Izraelove" i u Egi-ptu i "sinove Izraelove" u Mi t ann i ju smatrali j ednom združenom naci jom,

brojnijom i moćni jom od nas."

To je bio rat kojim su Egipćani bili zaokupljeni, to je bio razlog za egipatsku vojnu zabrinutost: ne mali broj Izraelita u Egiptu u slučaju da

161


ostanu, nego opasnost da "odu iz zemlje" i zauzmu teritorij sjeverno od Egipta. Doista, sprječavanje Ģidova da odu je, kako se čini, bila središnja tema drame Izlaska. Tamo su navedeni brojni Mojsijevi apeli vladajućem faraonu da "pusti moj narod" i faraonovo opetovano odbijanje, usprkos deset uzastopnih božjih kazni ne bi li udovoljio tom zahtjevu. Zašto? Da bi odgovor bio j a s a n , zap le tu m o r a m o d o d a t i vezu sa svemirom.

Egipćani su u svom nadiranju prema sjeveru prešli preko Sinajskog poluotoka i krenuli prema Putu mora, a to je pravac (Rimljani su ga ka-snije zvali Via Maris) koji je omogućavao prolaz kroz božju Četvrtu regiju po obali Sredozemnog mora bez da se uĽe dublje na poluotok. Nadalje, napredujući kroz Kanaan prema sjeveru, Egipćani su više puta dolazili do l ibanonskih Cedrovih planina i vodili bitke kod Kacle'sa, "Svetog mjesta". Naša je pretpostavka da su to bile bitke za nadzor nad dva sveta mjesta po-vezana sa svemirom — prijašnjim Kontrolnim centrom misije (Jeruzalem) u Kanaanu i Mjes tom slijetanja u Libanonu. Faraon Tutmozis III je , na primjer, u svojim ra tn im anal ima Jeruzalem {"la-ur-sa), u kojem je držao garnizon kao mjestu koje seže do vanjskih rubova Zemlje", nazivao — "Pu-pak Zemlje". Opisujući svoje vojne kampanje dalje na sjeveru, zabilježio je bitke kod Kadeša i Nahar ina te govorio o zauzimanju Cedrovih planina , "Planina božje zemlje" koje "podupiru stupovlje do neba. "Ta terminologija

po njihovim svemirskim atr ibut ima nepogrješivo identificira dva spome-nuta mjesta povezana sa svemirom, za koja faraon tvrdi da h je osvojio "za velikog boga, svog oca Raa/Amona."

A koja je svrha Izlaska? Riječima samog biblijskog Boga, to je njegovo obećanje Abrahamu, Izaku i Jakovu da će njihovim po tomcima podari t i "vjekovni posjed" (Izlazak, 6: 4-8) ; "od Rijeke u Egiptu do Velike rijeke, ri-jeke Eufrata"; "svu zemlju kanaansku," {Postanak 15:18, 17:8); "od pustinje i Libanona, od Rijeke, rijeke Eufrata do Zapadnog mora {Ponovljeni zakon 11:24) — čak "velike gradove, s utvrdama do nebesa" u kojima i dalje žive "potomci Anakovaca" — A n u n n a k i j a {Potiovljeni zakon 9: 1-2).

Obećanje dano Abrahamu obnovljeno je na prvoj židovskoj postaji, na

Har-Ha-Elohimu, "gori Elohima/bogova". Zadatak je bio doći do druga dva

162


mjesta povezana sa svemirom — koja je Biblija neprestano povezivala (kao u Psalmima 48:3) , nazivajući brdo Sion u Jeruzalemu Har Kodshi, "Moja sveta gora," a drugo, na vrhu Libanona Har Zaphon, "Tajna sjeverna gora" — i zauzeti ih.

Obećana zemlja očito je obuhvaćala oba mjesta povezana sa svemirom: njezina podjela između dvanaest plemena područje Jeruzalema dodijelila je plemenima Benjamina i Jude, a teritorij današnjeg Libanona plemenu Aše-ra. U svojim oproštajnim riječima plemenima prije nego što je umro, Moj -sije je podsjetio Ašerovo pleme da je sjeverno mjesto povezano sa svemirom na njihovoj zemlji. Oni će, kao nijedno drugo pleme, vidjeti "konjanika

po oblacima što prema nebesima jezdi" (Ponovljeni zakon 33:26). Osim dodjele teritorija, Mojsijeve riječi imp l i c i r a ju da će to mjesto u b u d u -ćnosti bi t i u funkcij i i da će se kor is t i t i za " ježdenje" p rema nebes ima.

Sasvim je očito i nedvosmisleno da su "sinovi Izraelovi" trebali bi t i čuvari dva preosta la a n u n n a k i j s k a mjesta povezana sa svemirom. Taj savez s ljudima odabranima da obave zadatak obnovljen je na najvećoj po-znatoj teofaniji, na brdu Sinaj.

Svakako nije bilo slučajno da je do teofanije došlo ondje. Od samog početka priče o Izlasku — kada je Bog pozvao Mojsija i povjerio mu zada-tak Izlaska — to mjesto na sinajskom poluotoku imalo ja najvažniju ulogu. U Izlasku 3:1 čitamo da se to dogodilo na "brdu Elohima"— planini pove-zanoj s Anunnaki j ima. Rutu Izlaska (slika 65) odredili su bogovi tako što su židovskom mnoštvu pokazivali put "danju stupom od oblaka, a noću stupom od ognja." Sinovi Izraelovi "krenuli su u pustinju Sinaj po Jahvinoj zapovijedi", jasno stoji u Bibliji; u trećem mjesecu putovanja "došli su do Božjeg brda i tamo se utaborili"; a tri dana poslije toga Jahve se u svom Kabodu "spustio na Sinajsko brdo tako da ga svi mogu vidjeti."

To je bilo isto ono brdo koje je Gilgameš, kada je stigao na mjesto s kojeg su uzlijetali i na koje su se spuštale rakete, nazvao "brdo Mashu. "To je također bilo isto ono brdo, brdo "s dvostrukim vratima prema nebesima", na koje su odlazili egipatski faraoni kako bi se u zagrobnom putovanju pri-družili bogovima na planetu milijuna godina." Bila je to planina kod koje

163


164


je bila smještena prijašnja svemirska luka; t amo je obnovljen savez s naro-dom izabranim da bude čuvar dva preostala mjesta povezana sa svemirom.

Kada su se Židovi poslije Mojsijeve smrti pripremali da pri jeđu rijeku Jordan, granice Obećane zemlje ponovno su objavljene novom vođi Jošui: obujmivši mjesta povezana sa svemirom, granice su nedvosmisleno uključi-vale Libanon. Biblijski je Bog rekao Jošui:

Sada ustani i prijeđi preko tog Jordana, Ti i sav taj narod,

U zemlju koju dajem sinovima Izraelovim. Svako mjesto na koje stupi vaša noga dajem vam, kao što obećah Mojsiju: Od pustinje i od Libanona

pa do Velike rijeke, rijeke Eufrata, i sve do Velikog mora na sunčanom zapadu — sve će to biti vaše područje.

JOŠUA i: 2-4

S obzirom na tolika politička, vojna i vjerska previranja koja su danas prisutna u zemljama Biblije, te s obzirom na samu Bibliju koja nam služi kao ključ za prošlost i za budućnost , mora se istaknuti napomena glede Obećane zemlje koju je u m e t n u o biblijski Bog. Granice područja koje se prostiralo od pustinje na jugu do libanonskog lanca na sjeveru te od Eufra-ta na istoku do Sredozemnog mora na zapadu bile su ponovno potvrđene Jošui. To je, rekao je Bog, bilo obećano područje. M e đ u t i m , da bi ta dodjela zemlje postala činjenična, trebalo ju je ostvariti zauzimanjem. Slično istraži-vačima koji su u nedavnoj prošlosti "zabijali zastavu", Izraeliti su mogli po-sjedovati i zadržati onu zemlju na koju su efektivno stupili svojom nogom. Dakle, Bog je Izraelcima zapovjedio da ne oklijevaju i ne čekaju nego da prijeđu rijeku Jordan te neustrašivo i sustavno nasele obećanu zemlju.

165


N o , kada je dvanaest p l e m e n a pod vodstvom Jošue završilo s osva-j an j em i nasel javanjem Kanaana , zauzet je bio tek dio područ ja is točno od rijeke J o r d a n , a nisu bile osvojene i naseljene ni sve zemlje z a p a d n o od rijeke Jo rdan . Sto se tiče dva mjesta povezana sa svemirom, nj ihove pr iče bile su p o t p u n o drukči je : J e ruza l em — koji se posebno navodi {Jošua — 12:10, 18:28) — bio je čvrsto u rukama p l emena Ben jamina . M e đ u t i m , nije pozna to je li u napredovan ju na sjever obuhvaćeno i Mjes to slijetanja u L ibanonu . Biblija kasnije to mjesto naziva "Safonov vrh" ("tajno sjeverno mjes to") , a tako su ga zvali i s tanovnici tog p o d r u -čja, Kanaanc i i Fen ičan i . (U kanaansk im epovima to je bilo sveto mjesto boga Adada , Enlilovog na jmlađeg s ina ) .

Prijelaz rijeke Jo rdan — porhvat ostvaren uz p o m o ć nekol iko čuda — dogodio se "nasuprot J e r ihona" , u tvrđeni grad J e r i hon (zapadno od J o r d a n a ) bio je prvi cilj Izraelaca. U biblijskoj priči o njegovim z id ina -ma i osvajanju spomin je se i Sumer (Šinear na hebre j skom): usprkos zapovijedi da ne uz imaju ra tni pl i jen, j edan od Izraelaca nije mogao odoljeti iskušenju da "zadrži vr i jednu šinearsku odoru."

Osvajanje J e r i h o n a , kao i grada Aja j užno od J e r i h o n a , otvorilo je Izraelc ima put p rema najvažni jem i nepos r ednom cilju - J e r u z a l e m u , u kojem se nalazila p la t forma kon t ro lnog centra misije. Zadaće A b r a h a m a i njegovih p o t o m a k a te Božji savezi s n j ima nikad nisu gubili iz vida og romnu važnost tog mjesta. Kao što je Bog rekao Mojs i ju , u Jeruzale-mu treba biti njegovo zemaljsko prebivalište; sada se ta pretpostavka -proročanstvo moglo i spuni t i .

Z a u z i m a n j e gradova na p u t u p rema J e r u z a l e m u , zajedno s brdskim grad ić ima koji su ga okruživali , pokazalo se g o l e m i m izazovom, u pr-vom redu zato što su u nek ima od nj ih, posebno u H e b r o n u , živjela "djeca Anakovaca" — po tomci A n u n n a k i j a . J e ruza l em je , podsjet i t ću vas, prestao funkc ion i ra t i kao Kontro ln i centar misije kada je , više od šest stoljeća ranije, uniš tena svemirska luka na Sinaju. M e đ u t i m , p rema Bibliji, po tomc i A n u n n a k i j a koji su ondje bili s tac ion i ran i i dalje su živjeli u tom djelu Kanaana . I tada se "Adoni-Sedek, j e ruza lemski kra l j "

166


udruž io s četiri druga kralja gradova-država kako bi zaustavili napredova-nje Izraelaca.

Bitka koja je uslijedila, kod Gibeona u dolini Ajalona sjeverno od Je ru-zalema, odvila se na jedinstveni dan — na dan kada se Zemlja zaustavila. Veći dio tog dana "Sunce je stajalo i mjesec se zaustavio" (Jošua 10:10-14), omogućivši tako Izraelcima da pobijede u toj presudnoj bitci. (Usporedna ali suprotna pojava, kada je noć trajala doda tn ih dvadeset sati, odigrala se na suprotnoj strani svijeta, u Americi; o tome je riječ u Izgubljenim kraljev-stvima). Dakle, po Bibliji, sam Bog se pobr inuo da Jeruzalem dode u ruke Izraelaca.

Č i m je pod Davidom uspostavljeno kraljevstvo, Bog mu je zapovjedio da raskrči plato na brdu Mori ja i posveti ga za Jahvin hram. I od vreme-na kada je Salomon tamo izgradio taj h ram, Jeruzalem/brdo Mori ja /Brdo hrama ostao je jedinstveno sveto mjesto. Doista, nema drugog objašnjenja zašto je Jeruza lem — grad koji nije veliko raskrižje, koji je daleko od vode-nih putova i nema pr i rodnih resursa — od davnina bio toliko željen i svet, zašto ga se smatralo rijetkim gradom, "Pupkom Zemlje."

U opsežnom popisu osvojenih gradova u Jošui, glava 12, Jeruzalem je naveden kao treći grad, nakon Je r ihona i Aja, koji je čvrsro u rukama Izraelaca. Priča je m e đ u t i m drukčija u pogledu sjevernog mjesta povezanog sa svemirom.

Libanonske Cedrove planine prorezu se u dva lanca, Libanon na za-padu i Ant i l ibanon na istoku, odvojenih dol inom Bekka — takozvanim "Rascjepom", do l inom nalik kanjonu koja je od kanaanskih vremena po-znata kao "Božji rascjep" odnosno Baal-Bekka — otuda Baalbek, sadašnje ime lokacije na kojoj se nalazilo Mjesto slijetanja (na rubu istočnog lan-ca, nasuprot dol in i ) . Kraljevi "brdovitih krajeva na sjeveru" nabrojani su u Knjizi Jošuinoj kao poraženi; mjesto zvano Baal-Gad "u dolini l ibanonskoj" nabrojano je kao osvojeno; m e đ u t i m , može biti da je Baal-Gad "u dolini l ibanonskoj" samo još jedno ime za Baal-Bekku. U Knjizi o sucima (1:33) nam se kaže da pleme Naftali "nije otjeralo stanovnike Bet-Semeša" ("Pre-bivalište Šamaša," boga Sunca) , i tu bi se moglo raditi o Mjestu slijetanja,

167


jer Grci su ga kasnije nazivali Heliopolis, "Grad Sunca". (Iako su se kasnije područja pod kraljevima Davidom i Sa lomonom proširila te uključila Bet-Semeš, to je bilo samo privremeno.)

Prvotni neuspjeli u uspostavljanju izraelske hegemonije nad sjever-n im mjestom povezanim sa svemirom učinio ga je "dostupnim" drugima. Stoljeće i pol nakon Izlaska to "dostupno" Mjesto slijetanja pokušali su zaposjesti Egipćani, među t im otpor im je pružila hetitska vojska. Epska bitka opisana je riječima i ilustracijama (slika 66) na zidovima hramova u Karnaku. Poznata kao bitka kod Kadeša, okončana je egipatskim porazom, m e đ u t i m rat i bitka toliko su iscrpili obje strane da je Mjesto slijetanja ostalo u rukama lokalnih feničkih kraljeva Tira, Sidona i Biblosa (biblijskog Gebala) . (Proroci Ezekijel i Amos, koji su ga zvali " mjesto bogova" kao i "rajsko boravište," identificirali su ga kao feničko).

SLIKA 66

Fenički kraljevi iz prvog tisućljeća prije nove ere bili su posve svjesni važnosti i svrhe tog mjesta — pogledajte njegov crtež na feničkom novčiću iz Biblosa (slika 55). Prorok Ezekijel (28: 2, 14) prekorio je kralja Tira zbog toga što je, nakon što je bio na tom svetom mjestu Elohima, bahato povjerovao da je i sam postao bog:

168


I ja te postavih na svetu goru Božju;

Gdje bio si poput boga,

Hodio si posred ognjena kamenja...

Tvoje se srce uzoholi,

Ti reče: "Ja sam bog

Na prijestolju Elohima (=bogova) sjedio sam":

Iako si samo čovjek, a ne bog.

U to vrijeme je prorok Ezekijel — dok je bio u izgnanstvu u "staroj zemlji," u blizini Harana na rijeci Khabur — vidio božanske vizije i nebe-ska kola, "leteći tanjur", m e đ u t i m tu priču moramo odgoditi za j edno od kasnijih poglavlja. Ovdje je važno istaknuti da su od dva mjesta povezana sa svemirom J a h v i n i s l jedbenici zad rža l i samo J e r u z a l e m .

Prvih pet knjiga hebrejske Biblije, poznat ih i kao Tora ("Učenja") , po-krivaju priču od Stvaranja, Adama i Noe do patr i jaraha i Josipa u Postanku. Ostale četiri knjige — Izlazak, levitski zakonik, Brojevi i Ponovljeni zakon — s j e d n e strane pripovijedaju priču o Izlasku, a s druge strane navode pra-vila i propise nove Jahvine religije. Jasno se da je do znanja da nova religija uključuje nov, "svećenički" način života: "Nemoj te raditi kako se radi u zemlji egipatskoj, gdje ste boravili; niti radite kako se radi u zemlji kana-anskoj, kamo vas vodim; ne povodite se za njihovim običajima" {levitski zakonik 18: 2-3)

N a k o n utvrđivanja temeljnih pr incipa vjere ("Nemoj imati drugih bo-gova uz mene") te njezinog moralnog i etičkog kodeksa u samo Deset zapo-vijedi, slijede stranica za stranicom s deta l jnim zahtjevima koji se tiču ishra-ne, pravilima za svećeničke obrede i odjeću, medic inskim naucima, naput-cima za poljoprivredu, a rh i tek tura ln im smjernicama, pravilima obiteljskog i seksualnog ponašanja, imovinskim i krivični zakonima, i tako dalje. Sve to otkriva izvanredno znanje u gotovo svakoj znanstvenoj disciplini, stru-

169


čnost u radu s meta l ima i proizvodnji tekstila, poznavanje pravnih sustava i socijalnih problema, upoznatost s drugim zemljama, s poviješću, običajima i bogovima drugih naroda, kao i određene numerološke sklonosti.

Na primjer, očit je motiv broja dvanaest— kao kod dvanaest izraelskih p lemena ili dvanaest mjeseci u godini. Očita je i osobita sklonost broju sedam, koja je najistaknutija na području svetkovina i rituala, te u usposta-vljanju tjedna od sedam dana i posvećivanju sedmog dana kao Sabbatha. Nadalje, četrdesetih poseban broj, na primjer kod četrdeset dana i četrdeset noći koje je Mojsije proveo na brdu Sinaju, ili kod četrdeset godina koliko je trajalo lutanje Izraelaca u sinajskoj pustinji. Ti su nam brojevi poznati iz sumerskih priča: dvanaestorica Sunčevog sustava i nipurski kalendar s dvanaest mjeseci; sedam kao plane tarni broj Zemlje (budući da su Anun-nakiji brojali izvana prema unut ra) i broj Enlila kao zapovjednika Zemlje; te četrdeset kao Eaov/Enkijev brojčani rang.

Broj pedeset je također prisutan. Pedeset je, kao što čitatelji znaju, bio broj s "osjetljivim" aspektima — to je bio izvorni brojčani rang Enlila, ali i Ninur te koji je kao njegov nasljednik čekao na taj rang. I što je još važnije, u dan ima izlaska taj je broj podrazumijevao simbolizam Marduka i njego-vih pedeset imena. Stoga je kada na iđemo na "pedeset" potrebna posebna pažnja, jer tom se broju pridavala izuzetna važnost — upotrijebljen je za stvaranje nove vremenske jedinice, pedesetogodišnjeg Jubileja.

Iako je nipurski kalendar očito bio prihvaćen kao kalendar po kojem su se održavale svetkovine i drugi izraelski vjerski obredi, za svaku pedesetu godinu vrijedila su posebna pravila; dano joj je posebno ime, jubilejska godina: "I taj jubilej mora vam biti svet" (Levitski zakonik, glava 25) . U takvoj godini trebale su se ostvariti nezapamćene slobode. Brojiti se trebalo novogodišnje Dane pomirenja, sedam puta po sedam godina, četrdeset i devet puta. Za t im su se, na Dan pomirenja sljedeće godine - pedesete godi-ne - diljem zemlje trebale oglasiti t rube od ovnova roga i proglasiti slobodu cijeloj zemlji i svima koji u njoj žive: svi ljudi tada su se trebali vratiti svo-j im obiteljima; vlasništvo se trebalo vratiti njegovim prvotnim vlasnicima — svi prodani posjedi i kuće trebali su se moći otkupiti , a njihove prodaje

170


poništiti; robove (s kojima se uvijek moralo postupati kao s una jml jen im radnicima!) imalo se osloboditi, a sloboda se imala dati i samoj zemlji tako što će je se te godine ostaviti neobrađenom.

Koliko god koncept "godine slobode" bio nov i jedinstven, izbor broja pedeset kao kalendarske jedinice čini se neobičnim (mi smo kao pr ikladnu vremensku jedinicu usvojili broj sto — stoljeće). Nadalje, naziv nadjenut takvoj pedesetgodišnjici još je intrigan tniji . Riječ u hebrejskoj Bibliji koja se prevodi kao "jubilej" glasi Yovel i znači "ovan". Dakle, možemo reći da je ono što je bilo proglašeno bila "godina Ovna" koja se ponavljala svakih pedeser godina i koja se najavljivala zvukom ovnovog roga. I izbor broja pedeser za novu vremensku jedinicu i njezino ime navode na neizbježno pitanje: Je li tu postojao neki skriveni aspekt povezan s M a r d u k o m i njego-vim dobom Ovna?

Je li Izraelcima rečeno da broje "pedesetgodišnjice" sve do nekog va-žnog božanskog događaja, povezanog bilo s dobom Ovna ili s nositeljem ranga pedeset — kada će se sve vratiti na novi početak?

Premda se u t im biblijskim poglavljima ne nudi jasan odgovor, ne mo-žemo a da rješenje zagonetke ne pokušamo pronaći istraživanjem značaj-ne i vrlo slične godišnje jedinice na drugoj strani svijera: ne pedeset, nego pedeset i dva. To je bio tajni broj srednjoameričkog boga Querzalcoatla koji je, prema legendama Maja i Asteka, podario t im narodima civilizaciju, uključujući njihova tri kalendara. U Izgubljenim kraljevstvima Querzalcoa-tia smo identificirali kao egipatskog boga Totha, čiji sveti broj je bio pedeset i dva: to je broj zasnovan na kalendaru te predstavlja pedeset i dva tjedna u solarnoj godini.

Najstariji od ta tri srednjoamerička kalendara poznar je pod nazivom Dugo brojenje: on broji dane od "Prvog dana", za kojeg su stručnjaci odre-dili d a j e bio 13. kolovoza 3113. g. pr. n. e. Pored tog kont inuiranog, ali l inearnog kalendara postojala su dva ciklička kalendara. Jedan od njih, po imenu Haab, bio je kalendar zasnovan na solarnoj godini i sastojao se od 365 dana podijeljenih na osamnaest mjeseci od po dvadeset dana te pet po-sebnih dana na kraju godine. Drugi kalendar je bio Tzolkin, sveti kalendar

171


od svega dvjesto i šezdeset dana , sastavljen od dvadesetodnevne vremenske

j ed in i ce koja se rotira tr inaest puta . Dva ciklička ka lendara za t im su bila

isprepletena j edan s d rug im, p o p u t dva zupčan ika (slika 67) , te su za jedno

činil i Sveti ciklus od pedeset i dvije godine . Kada su se ta dva brojenja vrat i-

la na svoju za jedničku poče tnu točku brojenje bi kretalo ispočetka.

SLIKA 67

Taj "skup" od pedeset i dvije godine bio je najvažnija vremenska jedinica, a

budući da je bila povezana s Quetzalcoadovim obećanjem (on je u n e k o m tre-

nu tku bio otišao iz Srednje Amer ike ) da će se vratiti na svoju Svetu god inu .

Srednjoamer ičk i narodi stoga su se svake pedeset i dvije god ine okupljali

na p l a n i n a m a te čekali na obećani Povratak Quetza lcoat la . ( Jedne takve

Svete god ine , 1519. g. n. e., b je loput i i b radat i Španjolac H e r n a n d o Cortes

pristao je na obalu meksičkog po luo toka Yucatana gdje ga je astečki kralj

M o n t e z u m a srdačno dočekao kao boga koji se vratio; kao što sada z n a m o ,

bila je to skupa pogreška.)

172


U Srednjoj Americi "skup godina" služi za odbrojavanje do obećane "Godine Povratka", pa se postavlja pitanje je li i "jubilejska godina" bila namijenjena sličnoj svrsi?

U potrazi za odgovorom otkrili smo da kada se l inearnu pedesetogo-dišnju vremensku jedinicu ispreplete sa zodijačkom cildičkom jedinicom od sedamdeset i dvije godine — vrijeme potrebno za precesijski pomak od jednog stupnja — dolazimo do brojke 3.600 (50 x 72 = 3.600), što je (matematički) orbitalno vrijeme Nibirua (vrijeme za koje Nibiru j ednom prođe svoju orbitu, op. prev.).

Je li povezivanjem jubilejskog i zodijačkog kalendara s Nibiruo-vom orbitom biblijski Bog govorio: "Kada uđete u Obećanu zemlju, počnite odbrojavati do Povratka"?

Prije otprilike dvije tisuće godina, u dobu velikog mesijanskog žara, uočeno je da je Jubilej božanski nadahnuta vremenska jedinica namijenjena predviđanju budućnosti — za računanje kada će isprepleteni kotači vre-mena najaviti Povratak. To otkriće provlači se kroz jednu od najvažnijih postbiblijskih knjiga poznatu kao Knjiga jubileja.

lako je danas dostupna samo u grčkom i kasnijim prijevodima, izvor-no je napisana na hebrejskom jeziku, kao što potvrđuju njezini fragmenti pronađeni među svicima iz Mrtvog mora. Zasnovana je na ranijim izvanbi-blijskim raspravama i svetim predajama i u stvari je prerada Knjige postan-ka i dijela Knjige izlaska u skladu s kalendarom zasnovanim na jubilejskoj vremenskoj jedinici.

Bio je to rezultat, slažu se svi stručnjaci, mesijanskih očekivanja u vre-menu kada je Rim okupirao Jeruzalem, a svrha je bila da posluži kao sred-stvo za predviđanje kada će doći Mesija — kada će doći Posljednji dani.

Upravo tog zadatka smo se i mi prihvatili.

173

Deseto poglavlje

K R I Ž NA OBZORU

v

Šezdesetak godina nakon židovskog Izlaska u Egiptu je došlo do kraj-nje neobičnih vjerskih zbivanja. Neki povjesničari ta zbivanja smatraju

pokušajem da se uvede monoreizam, možda pod urjecajem otkrivenja na Sinajskoj gori. Ono šro oni imaju na umu je vladavina Amenhorepa (po-nekad se prevodi kao Amenofis) IV koji je napusrio Tebu i njezine hra-move, odrekao se obožavanja A m o n a i proglasio ATEN-a j ed in im bogom stvorireljem.

Mi ćemo pokazati da to nije bio odjek monoteizma nego j o š jedan vjesnik očekivanog Povratka — povratka Planeta križa.

Spomenuti faraon poznatiji je po svom novom imenu koje je bio na-knadno preuzeo — Akhen-Aten ("Atenov sluga/štovatelj), a nova prijesrol-nica i vjersko središte koje je utemeljio, Akhet-Aten ("Aten obzora"), pozna-tije je po suvremenom nazivu tog mjesta - Teli el-Amarna (gdje je pronađen glasoviri drevni arhiv međunarodne kraljevske korespondencije).

Akhena ten, potomak egipatske glasovite osamnaeste dinastije, vladao je od 1379. do 1362. g. pr. n. e . , no njegova vjerska revolucija nije potraja-la. Amonovo svećensrvo u Tebi joj se usprotivilo, navodno zbog toga što je ostalo bez moći i bogatstva, ali naravno, moguće je da su primjedbe doista bile vjerske prirode, jer Akhenatenovi nasljednici (od kojih je najpoznatiji

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

KANTA

Typewritten Text

K R I Ž NA O B Z O R U

Tut-Ankh-Amen) nastavili su uključivanje Ra /Amona u svoja teoforična imena. Č i m je Akhenaten otišao, nova prijestolnica te njezini hramovi i palača bili su srušeni i sustavno uništeni. Bilo kako bilo, ostaci koje su arhe-olozi pronašli dovoljno govore o Akhena tenu i njegovoj religiji.

Ideja da je šrovanje A tena bio oblik mono te izma — štovanja J e d n o g univerzalnog stvoritelja —po t ječe uglavnom iz nekih hvalospjeva u čast Atenu koji su pronađeni , a koji sadrže stihove popu t "O, jedini bože kome nijedan drugi sličan n i je . . . Svijet je nastao od ruke tvoje." Č in jen ica da je predstavljanje tog boga u čovjekolikom obliku bilo strogo zabranjeno, što je jasno odstupanje od egipatskih običaja, zvuči vrlo slično Jahvinoj zabrani iz Deset zapovijedi protiv izrade i obožavanja bilo kakvih "ku-mira". Osim toga, pojedini dijelovi hvalospjeva A tenu kao da su kopije biblijskih psalama:

O, živi Atenu,

Kako je mnogo djela tvojih!

Skrivena su od pogleda ljudi.

0, jedini bože, pokraj kojega nema drugog!

Zemlju si po želji svojoj stvorio

dok sam si bio.

Slavni egiptolog James H. Breasted {The Dawn of Conscience) uspore-dio je gore navedene stihove s psa lmom 104, počevši sa st ihom 24:

Kako je mnogo djela tvojih, Gospodine! Sve si premudro stvorio;

puna je zemlja blaga tvojega

Ta sličnost, m e đ u t i m , nije nastala zato što egipatski hvalospjev i psa-

lam iz Biblije kopiraju jedno drugo, nego zato što oboje govore o istom ne-

beskom bogu iz sumerskog epa o stvaranju — Nibi ruu — koji je oblikovao

nebesa te stvorio Zemlju i podario joj "sjeme života".

175


Praktički svaka knjiga o drevnom Egiptu objasnit će vam da "Atenov" disk kojeg je Akhenaten učinio glavnim predmetom obožavanja predstavlja benevo-lentno Sunce. Ako je tako, čudno je što je Akhenaten, napadno odstupajući od egipatske arhitekture hramova koja je hramove orijentirala prema solsticijima na osi jugoistok-sjeverozapad, orijentirao svoj hram na osi istok-zapad, ali tako da gleda prema zapadu, nasuprot sunca prilikom izlaska. Ako je očekivao po-novno pojavljivanje nekog nebeskog tijela iz smjera suprotnog onome gdje izlazi Sunce, tada očekivano nebesko tijelo nije moglo biti Sunce.

Pomno čitanje hvalospjeva otkriva da Akhenatenov "bog-zvijezda" nije bio Ra kao Amon "Nevidljivi", nego jedna druga vrsta Raa: to je bio nebeski bog koji je "postojao od iskona.. . Onaj koji se obnovi "kada se nanovo pojavi u svoj svojoj slavi, nebeski bog koji "odlazi daleko i vraćaše". Kada bi to bilo na dne-vnoj bazi, te bi se riječi doista mogle odnositi na Sunce, međut im dugoročno taj je opis odgovarao samo Rau kao Nibiruu: on jest postao nevidljiv, stajalo je u hvalospjevima, zato što je bio "daleko na nebesima", zato što je otišao "onkraj obzora, u nebeske visine." I sada se, najavio je Akhenaten, vraćao u svoj svojoj slavi. Hvalospjevi Atenu pretkazivali su njegov ponovni dolazak, kako će se vratiti "prekrasan na nebeskom obzoru... Blistav, prekrasan, snažan" te najaviti vrijeme mira i blagonaklonosti za sve. Te riječi odaju jasna mesijanska očekivanja koja nemaju veze sa Suncem.

SLIKA 6 1

176


U prilog objašnjenja "Aten je Sunce" podastiru se različiti crteži Ak-henatena; na nj ima (slika 68) se on i njegova žena mole zvijezdi iz koje se šire zrake svjedosti, ili ih pak zvijezda blagoslivlja. 'To je Sunce , kaže većina egiptologa. Hvalospjevi doista govore o Atenu kao o manifestaciji boga Ra, što egiptolozima koji drže da je Ra Sunce znači da je i Aten predstavljao Sunce. M e đ u t i m , ako je Ra bio Marduk , a nebeski M a r d u k Nibiru, tada je i Aten predstavljao Nibiru, a ne Sunce. Tome u prilog govore i karte neba od kojih su neke naslikane na poklopcima ljesova (slika 69) , koje jasno prika-zuju zodijačke konstelacije, sunce iz kojeg idu sunčeve zrake i druge članove Sunčevog sustava. Ali planet Ra, "Planet mil i juna godina", prikazan je kao posebni planet u vlastitoj velikoj zasebnoj nebeskoj lađi s druge strane Sunca, a u sebi je imao simbol za "boga" —Akhenatenovog "Atena"..

SLIKA 69

177


Što je dakle bila Akhenatenova novina ili, bolje rečeno, odstupanje od službene vjerske linije? U svojoj srži njegov je "prijestup" bio povezan s istom starom raspravom o vremenu povratka koja se bila vodila prije 720 godina. Tada je pitanje glasilo: Je li došlo vrijeme za vrhovnu vlast M a r d u -ka /Raa , je li na nebesima počelo doba Ovna? Akhenaten je fokus s nebe-skog vremena (zodijački sat) premjesrio na božansko vrijeme (vrijeme za koje Nibiru j e d n o m prođe svoju orbi tu), re pitanje promijenio u: Kada će se nebeski bog kojeg se ne može vidjeti (nevidljivi) ponovno pojaviti i postati vidljiv — "prekrasan na nebeskom obzorju"?

U očima Raovog/Amonovog svećenstva najveća Akhenatenova hereza bilo bi to što je izgradio poseban spomenik u čast Ben-Benu — objektu koji je ranije naraštajima štovan kao vozilo u kojem je Ra s nebesa došao na Z e m l j u (slika 70). Mi s m a t r a m o da to ukazuje na to d a j e ono što je on očekivao u vezi s Atenom bio Ponovni dolazak, povratak ne samo Planeta Bogova, nego još j e d a n d o l a z a k . Ponovni dolazak samih bogova!

M o r a m o zaključiti da je upravo to bila ta razlika, novina koju je uveo

Akhenaten. Usprkos svećeničkom establišmentu, i bez sumnje preuranje-

no po njihovom mišljenju, najavljivao je dolazak novog mesijanskog doba.

Tu herezu još težom čini činjenica da su Akhenatenove objave o povratku

SLIKA 70

178


Atena bile praćene njegovim tvrdnjama o samome sebi: Akhenaten se sve više nazivao božjim sinorn-prorokom, onim koji je potekao iz božjeg tijela", te j ed in im kojemu su poznati božanski planovi:

Nitko drugi ne poznaje te

osim Akhenatena, sina tvog; Ti si ga učinio mudrim u planovima svojim.

To je također bilo neprihvatljivo Amonovim svećenicima u Tebi. Ļ i m

je Akhenaten otišao (nepoznato je kako je do toga doš lo . . . ) , oni su obnovili

štovanje Amona — Nevidljivog boga — te uništili i srušili sve šro je Akhe-

naten izgradio.

D a j e egipatska epizoda s Atenom kao i uvođenje Jubileja — "Godine Ovna" — bila uvod u šire očekivanje Povratka nebeskog "boga zvijezde" vidljivo je iz još jednog biblijskog navoda o Ovnu, još jedne manifestacije odbrojavanja do povratka.

To je zapis o neob ičnom inc iden tu na kraju Izlaska, priča koja je puna zbunju juć ih aspekata i koja završava božanski n a d a h n u t o m vizijom buduć ih događaja.

Biblija opetovano proglašava da su gatanje iz životinjskih iznutrica, zazivanje duhova, čitanje sudbine, čaranje i tomu slično djela "odvratna Gospodinu", da sve te vračarije koje prakticiraju drugi narodi Izraelci moraju izbjegavati. Istovremeno tvrdi — citirajući samog Jahvu — da su snovi, proročansrva i vizije legi t imna sredstva komunikaci je s Bogom. Ta distinkcija objašnjava nam kako to da su u biblijskoj Knjizi brojeva tri duga poglavlja (22-24) posvećena da bi se ispričala — odobravajući! — priču o nežidovskom vraču i proroku po imenu Bileam.

Događaji opisani u t im poglavljima odvili su se kada su Izraelci (u Bi-bliji "sinovi Izraelovi"), nakon što su prešli Sinajski poluo tok, idući p rema sjeveru, prolazili s istočne strane Mrrvog mora. Kada su naišli na mala kra-

179


Ijevstva koja su zauzimala zemlje istočno od Mrtvog mora i rijeke Jordan, Mojsije je od njihovih kraljeva zatražio dozvolu za miran prolaz, što mu je, sve u svemu, bilo odbijeno. Nakon što su upravo bili porazili Amoni te , koji ih nisu željeli pustiti da mirno prođu, Izraelci su se sada "utaborili na moapskim pol janama, s onu stranu Jordana , nasuprot Jer ihonu" čekajući dozvolu moabitskog kralja da prođu kroz njegovu zemlju.

Ne želeći pustiti "horde" da prođu, no istovremeno u strahu od sukoba s njima, moapskom kralju Balaku, sinu Siporovom, sinula je izvrsna ideja. Poslao je svoje emisare po međunarodno priznatog vrača Bileama, sina Beorovog, i od njega tražio "prokuni mi ovaj narod," kako bi ih mogao poraziti i otjerati.

Bileama se moralo nekoliko puta moljakati prije nego što je prihva-tio poziv. Bileamu se najprije u njegovom domu (negdje u blizini rijeke Eufrat?), a zat im na pu tu za Moab pojavljuje Anđeo Božji (riječ na hebrej-skom, Mal'ach, doslovno znači "glasnik") i upliće se u događaje; ponekad je vidljiv, a ponekad nevidljiv. Anđeo dopušta Bileamu da prihvati zadatak, ali tek nakon što mu naredi da im govori samo ono što mu on kaže" — bo-žanski nadahnu te poruke. Zbunjujuće je što Bileam, ponavljajući taj uvjet najprije kraljevim knezovima a za t im i samom moabi tskom kralju, Jahvu naziva "svojim bogom".

Potom slijedi niz pr iprema za davanje proročanstva. Kralj odvodi Bi-leama na brdo s kojeg može vidjeti cijeli izraelski tabor, te po vračevim u p u t a m a podiže sedam žrtvenika, na svakome žrtvuje po jednog junca i po jednog ovna i čeka proročanstvo. No, iz Bileamovih usta ne dolaze optužbe nego pohvale na račun Izraelaca.

Uporni moabitski kralj zat im odvodi Bileama na drugo brdo, s kojeg se mogao vidjeti samo rub izraelskog tabora, i t amo se postupak pona-vlja. M e đ u t i m , Bileamovo proročanstvo ponovno blagoslivlja umjesto da prokune Izraelce: Vidim ih kako izlaze iz Egipta dok ili Bog štiti ovnovim rozima, kaže — to je narod predodređen za kraljevstvo, narod koji će se "uzdići poput lava".

Odlučan da pokuša ponovno, kralj sada Bileama odvodi na vrh brda s kojeg se pruža pogled na pust inju, u smjeru suprotnom od izraelskog

ISO


tabora; "Možda će bogovima biti pravo da mi ga odande prokuneġ ," rekao je. Ponovno se podiže sedam žrtvenika i na nj ima žrtvuje ukupno sedam junaca i ovnova. M e đ u t i m , Bileam sada Izraelce i njihovu budućnost vidi ne l judskim očima nego "viđenjem Svemoćnoga". Po drugi put vidi kako Bog izvodi izraelski narod iz Egipta pod zaštitom ovnovih rogova, i vidi Izrael kao narod "koji će se uzdići poput lava."

Kada moabitski kralj prosvjeduje, Bileam mu objašnjava da bez obzira koliko zlata i srebra mu ponudi , može izgovarati samo riječi koje mu u usta stavi Bog. Tako frustrirani kralj odustaje i pušta Bileama da se vrati. N o , sada Bileam nudi kralju besplatan savjet: Dopusti mi da ti kažem što nosi budućnost , kaže kralju — "što će se dogoditi ovom narodu i tvom narodu u posljednjim danima. I počne opisivati božansku viziju budućnost i pove-zujući je sa "zvijezdom":

Vidim ga, ali ne sada: Motrim ga, al' ne iz blizine: Sa kovova zvijezda izlazi, Od Izraela žezlo se diže. On Moabu razbija bokove I svu djecu Setovu zatire!

BROJEVI 24:17

Bileam se tada okrenuo i upravio pogled na Edomce, Amalečane, Ke-nijce i druge kanaanske narode, i za t im objavio proročanstvo: Oni koji pre-žive Jakovov gnjev past će u ruke Asiraca; za t im će doći red na Asiriju i ona će zauvijek nestati. I, nakon što je objavio to proročanstvo, "Bileam ustade te se uput i natrag u svoj kraj. A i Balak ode svojim putem."

Iako je epizoda s Bi leamom, dakako, bila predmet rasprava i polemika bibličara i teologa i dalje je zbunjujuća i nerazjašnjena. U tom se tekstu gla-tko prelazi između spominjanja Elohima — "bogova" u množini — i Jahve, jednog boga, kao božanske prisutnosti . Nadalje, to poglavlje ozbiljno krši najtemeljitiju biblijsku zabranu dodjeljujući Bogu koji je Izraelce izveo iz

181


Egipta fizički lik, a za t im pogoršava taj prijestup prikazujući ga u liku "ovna raširenih rogova" šro je bio egipatski prikaz Amona (slika 71)! Blagonaklon stav prema profesionalnom vraču u Bibliji, koja zabranjuje proricanje, za-zivanje duhova, čaranje i tako dalje, pojačava dojam da je čitava priča nei-zraelskog podrijetla i d a j e svejedno ukl jučena u Bibliju, zauzimajući u njoj značajan prostor, tako da se taj incident i njegovu poruku zacijelo smatralo važnim nagovještajem izraelskog zauzimanja Obećane zemlje.

U tekstu se sugerira da je Bileam bio Aramejac koji je živio negdje uz rijeku Eufrat. Njegove proročanske poruke pro tegnule su se od sudbine Ja-kovljevih sinova, preko Izraelovog mjesta medu narodima do proročanstava o drugim takvim narod ima — čak o dalekoj i još neposrojećoj carskoj Asiri-ji. Proročanstva su tako bila izraz širih neizraelskih očekivanja tog vremena. Uključivanjem te priče Biblija je sudbinu Ģidova spojila s univerzal-nim očekivanjima Čovječanstva.

SLIKA 6 1

182

K R I Ž N A O B Z O R U

Ta očekivanja, pokazuje priča o Bileamu, bila su dvojaka: s j e d n e stra-ne bila su povezana sa zodijačkim ciklusom, a s druge sa Zvijezdom koja se vraća.

Najistaknutiji navodi o zodijaku su oni o dobu Ovna (i njegovom bogu!) u vrijeme Izlaska, a proročki postaju dok vrač Bileam pretkazuje budućnost, kada se invociraju simboli zodijačkih konsrelacija Bika i Ovna ("junci i ovnovi za sedmerostruka žrtvovanja") a zatim Lava ("kada se u Izraelu začuje kraljevska truba") {Brojevi, glava 23) . I upravo kada Bileam pretkazuje daleku budućnost, u tekstu se za vrijeme na koje se odnose pro-ročansrva korisri značajan izraz u posljednjim danima (Brojevi, 24:14)

On izravno povezuje ta neizraelska proročanstva sa sudbinom Jako-vovog potomstva, budući da ga je i sam Jakov upotrijebio kada je legao na svoju smrtnu postelju i okupio oko sebe svoju djecu da čuju proročansrva o svojoj budućnosri (Postanak, glava 49) . "Skupite se," rekao je, "da vam kažem što će vas snaći u posljednje dane. Ta proročansrva, izrečena poje-dinačno za svako od dvanaest budućih izraelskih plemena, mnogi smatraju povezanima s dvanaest zodijačkih konstelacija.

A što je s Jakovovom zvijezdom — eksplicitnom Bileamovom vizijom? U znanstvenim biblijskim raspravama ona se u najboljem slučaju pro-

matra u asrrološkom, a ne u astronomskom kontekstu, te je često prisutna tendencija da se navod o "Jakovovoj zvijezdi" smatra čisto figurativnim. Ali, što ako je to doista navod o "zvijezdi" koja putuje svojom orbitom, planet kojeg su proročke oči vidjele iako još nije bio vidljiv?

Š to ako je Bileam poput Akhenatena govorio o povratku odno-sno ponovnom dolasku Nibirua? Takav bi povratak, mora biti jasno, bio izvanredan događaj do kojeg dolazi j e d n o m u nekoliko tisućljeća, događaj koji je opetovano označavao najveće prevrate u odnosima bogova i ljudi.

To nije samo retoričko pitanje. Zapravo, događaji koji su se odvijali

sve su više nagovještavali da je na pomolu nešto nevjerojarno značajno. U

otprilike j ednom stoljeću zaokupljenosti "Planetom koji se vraća" i s njim

183


povezanim pretkazanjima koje nalazimo u pričama o Izlasku, Bileamu i Akhenatenovom Egiptu, i sam Babilon počeo je pokazivati znakove takvih masovnih očekivanja, medu kojima je najistaknutiji bio Simbol križa.

U Babilonu je tada vladala Kasitska dinastija o kojoj smo pisali u ra-nijim poglavljima. Od njihove vladavine u samom Babilonu nije ostalo mnogo i, kao što je ranije rečeno, kasitski se kraljevi nisu isticali u vođenju kraljevskih zapisa. Ipak, iza sebe su ostavili znakovite crteže i — međunaro-dnu korespondenciju s pismima na gl inenim pločicama.

Na ruševinama Akhet-Atena, Akhenatenove prijestolnice — lokaciji koja je danas poznata kao egipatski grad Teli el-Amarna — pronađene su slavne "pločice iz el-Amame". Od tristo i osamdeset glinenih pločica sve osim tri bile su ispisane na akadskom jeziku koji je bio tadašnji jezik među-narodne diplomacije. Dok su neke pločice bile prijepisi kraljevskih pisama poslanih s egipatskog dvora, glavni dio bila su originalna pisma primljena od stranih kraljeva.

Pronađeno spremište bio je Akhenatenov kraljevski diplomatski arhiv i pločice su najvećim dijelom bile korespondencija koju je pr imao od kra-ljeva Babilona!

Je li Akhenaten tu razmjenu pisama sa svojim pandanima u Babilo-nu koristio da ih obavijesti o svojoj novoj religiji štovanja Atena? Mi to doista ne znamo, jer sve što imamo su pisma babilonskog kralja upućena Akhenatenu u kojima se on žali da je količina zlata koja mu je poslana bila premala, da su njegovi poslanici opljačkani na putu u Egipat, ili da ga je egipatski kralj propustio upitati o njegovu zdravlju. Pa ipak, česte razmjene izaslanika, čak i ponude međusobnih ženidbi, kao i obraćanje babilonskog kralja egipatskom s "brate moj" nužno navode na zaključak da je hijerarhija u Babilonu bila dobro upoznata s religijskim zbivanjima u Egiptu. I ako se Babilon zapitao: "Čemu svo to komešanje oko 'boga Ra kao zvijezde koja se vraća?'", morao je shvatiti da se radi o "Marduku kao planetu koji se vraća" — o Nibiruu koji dolazi.

S obzirom na to da je tradicija promatranja nebesa u Mezopotamiji bila mnogo starija i naprednija nego u Egiptu moguće je, dakako, da su

184


babilonski kraljevski astronomi došli do zaključaka u vezi s Nibiruovim po-vratkom bez egipatske pomoći te da su čak bili ispred Egipćana. Bilo kako bilo, u t r inaestom stoljeću pr. n. e. kasitski su kraljevi počeli na različite načine nagovještavati vlastite fundamenta lne vjerske promjene.

Godine 1260. na prijestolje u Babilonu uspeo se novi kralj i uzeo ime Kadašman-Enl i l — teoforično ime koje začudo iskazuje štovanje Enlila. To nije bila efemerna gesta, jer njega su na prijestolju t i jekom sljedećeg stoljeća slijedili kasitski kraljevi koji su nosili teoforična imena koja su iskazivala štovanje ne samo prema Enl i lu nego i prema Adadu — što je iznaneđujuća gesta koja daje nasluti t i želju za božanskim pomiren jem. Da se očekivalo nešto neobično vidljivo je i iz tekstova na komemora t i -vnim spomenic ima zvanim kudurru — "zaobljeno kamenje" — koji su postavljani kao kameni međaši .

SLIKA 69

185


Kudurru je na sebi imao ispisan tekst s uvjetima graničnog sporazuma (ili dodjele zemlje) i zakletvama d a n i m da se sporazum održi, te je bio po-svećen simbolima nebeskih bogova. Na crtežima su se često nalazili božan-ski zodijački simboli —svih dvanaest (slika 72); iznad njih su bili znakovi za Sunce, Mjesec i Nibiru. Na drugom crtežu (slika 73) Nibiru je prikazan u drušrvu Zemlje (sedmog planera) i Mjeseca (simbol sjekača pupčane vr-pce za N i n m a h ) .

Tu je značajno da Nibiru više nije bio prikazivan simbolom Krilatog diska, nego na nov način — kao planet blještavog križa — što odgovara onome kako su ga u "Davnim dan ima" opisali Sumerani , kao blješravi pla-net koji će uskoro postati "Planet križanja".

Takav način prikazivanja Nibi rua , koji dugo nije bio vidljiv, s imbolom blještavog križa postajao je sve rašireniji i uskoro su kasitski kraljevi iz Babi-lona taj s imbol pojednostavi l i samo na znak križa te na svojim kraljevskim pečat ima nj ime zamijenili simbol krilatog diska (slika 74). Taj simbol kri-ža, koji izgleda kao kršćanski "malteški križ" mnogo kasnije, u istraživa-njima drevnih rezbarija u kamenu poznat je kao "kasitski križ". Kao što pokazuje drugi prikaz, simbol križa odnosio se na planet koji očigledno nije bio Sunce, koje je prikazano zasebno, uz polumjesec i simbol Marsa u obliku šesterokrake zvijezde (slika 75) .

186

K R I Ž N A O B Z O R U

SLIKA 75

S poče tkom prvog risućljeća pr. n. e. Nibiruov simbol križ se iz Ba-bilonije proširio na pečate u obližnjim zemljama. U odsutnosti kasitskih vjerskih ili književnih tekstova, stvar je pretpostavke kakva mesijanska oče-kivanja su mogla pratiti takve promjene u prikazima. Kakva god bila, in ten-

187


zivirala su silinu napada enli l i tskih država — Asirije, Elama — na Babilon

i njihovo opiranje Mardukovo j hegemoni j i . Ti su napadi usporili , ali ne i

spriječili k o n a č n o prihvaćanje znaka križa u samoj Asiriji. Kao što otkrivaju

kraljevski spomenici , asirski su ga kraljevi nosili, vrlo i s taknuto , na svojim

prsima, blizu srca (slika 76), kao što pobožni katolici danas nose križ. To

je bila izuzetno znača jna gesta kako u vjerskom tako i u a s t ronomskom

smislu. Da je to također bila rasprostranjena pojava sugerira činjenica da

su i u Egiptu p ronađen i prikazi s k ra l jem-bogom koji poput svojih asirskih

p a n d a n a na prsima nosi znak križa, (slika 77).

SLIKA 76

Prihvaćanje znaka križa za simbol Nib i rua u Babilonu, Asiriji i drugdje

nije bilo i znenađujuća novina. Taj znak bio je korišten i prije — upotre-

bljavali su ga Sumerani i Akađani. "Nibirit — neka Križanje bude njegovo

ime!" stoji u Epu o stvaranju. U sldadu s t im se njegov simbol - križ - u su-

188


merskim kamenorez ima koristio za označavanje Nib i rua , ali tada je uvijek

ojačavao njegov Povratak u vidljivost.

SLIKA 77

Enuma Eliš, Ep o stvaranju, jasno navodi da je n a k o n nebeske bitke s

T i a m a t o m N a p a d a č prošao veliku orbitu oko Sunca i vrat io se na poprište

bitke. Kako j e T i a m a t kružio oko Sunca na ravnini zvanoj ekl iptika (kao što

to čine i drugi članovi p lane ta rne obitelji našeg Sunca ) , Invazor se morao

vratiti na to mjesto na nebesima; a kada to čini, orbitu za orbi tom, pr i l ikom

svakog prolaska njegova se orbita križa s ravninom ekliptike. Jednos tavan

nač in da se to ilustrira je pr ikazat i orbitu poznatog Halleyjevog kometa

(slika 78) koja, u vrlo s m a n j e n o m mjeri lu , oponaša orbitu Nib i rua : nje-

gova nag nu t a orbita dovodi ga, dok se približava Suncu , s juga, s donje

strane ekl ipt ike , blizu U r a n a . Z a t i m pravi luk iznad ekliptike te zaokreće

oko Sunca , "pozdravljajući" Saturn , Jup i t e r i Mars ; za t im se spušta i siječe

189


ekliptiku blizu mjesta Nibiruove nebeske bi tke s T i a m a t o m — na mjestu

Klizanja (označeno s "X") — i nestaje, da bi se opet vratio kada mu to pro-

piše njegova orbitalna sudbina.

SLIKA 78

Ta točka na nebesima i u v r emenu je Križanje — tada, navodi se u

Enumi Elisu, p lanet Anunnak i j a postaje Planet križa:

Planet NIBIRU:

Raskrižje nebesa i Zemlje zauzet će...

Planet NIBIRU:

Središnje mjesto on drži...

Planet NIBIRU:

Što se neumorno s Tiamatom križa.

Neka "Križanje" bude njegovo ime!

Sumerski tekstovi koji obraduju p r i j e lomne događaje u sagi čovječan-

stva pružaju n a m specifične naznake u pogledu pe r iod ičn ih pojavljivanja

190


planeta A n u n n a k i j a — otpri l ike svakih 3.600 godina , i uvijek u k l jučn im

t r enuc ima u povijesti Zemlje i Čovječanstva. U takvim je t r en u c im a planet

bio nazivan Nib i ru te je na k a m e n o r e z i m a — čak i u r a n i m sumersk im

v remen ima — prikazivan kao križ.

Povijesni zapisi o tome počin ju s Po topom. Neko l iko zapisa koji se

bave p o t o p o m povezali su tu katastrofu s pojavom nebeskog boga, N ib i rua ,

u dobu Lava (oko 10.900 godina pr. n. e . ) . "Zviježđe Lava odmjer i lo je

vodeni bezdan", stoji u j e d n o m e . Drugi tekstovi opisali su kako se u t r enu-

tku po topa Nib i ru pojavio kao blješrava zvijezda te je i slikovno pr ikazan u

skladu s t im opisom (sl ika 79):

Planet se vrat io, ponovno pojavio, i ponovno pos tao "Nib i ru" kada je

čovječanstvu poda reno ratarstvo i stočarstvo, s red inom osmog tisućljeća pr.

n. e.. Slikovni prikazi (na c i l i n d r i č n i m peča t ima) s t e m o m početka poljo-

privrede imal i su znak križa koji je predstavljao vidljivi Nib i ru na zema l j -

skom nebu (sl ika 8 0 ) .

SLIKA 79

Kada viknu "poplava!"

To je bog Nibiru...

Gospodin čija je sjajna kruna stravom prožeta;

Svakog dana unutar Lava on je u plamenu.

191


Naposljetku, i za Sumerane najnezaboravnije, planet je još j edanpu t bio vidljiv kada su Anu i Antu oko 4000 g. pr. n. e., u dobu Bika, došli na Zemlju u državnički posjet. U njihovu je čast utemeljen grad koji je kasnije tisućljećima bio poznat kao Uruk. Izgrađen je zigurat i s njegovih se terasa, kada se smračilo, promatra lo nebo. Kada se pojavio Nibi ru , odjeknuo je povik: "Pojavi se lik Stvoritelja!" i svi prisutni počeli su pjevati hvalospjeve u čast "planeta Gospodina Anua".

Nibiruova pojava na početku doba Bika značila je da je u t renutku he-lijakalnog izlaska — kada sviće zora, ali je obzor još uvijek dovoljno t aman da se vide zvijezde — zviježđe u pozadini bilo zviježđe Bika. M e đ u t i m ,

192


Nibiru se, brzo krstareći nebesima dok je obilazio oko Sunca, brzo ponovno spustio i na mjestu "Križanja" prešao na drugu stranu planetarne ravnine ("ekliptike"). Tamo se prelazak vidio na pozadini koju je tvorilo zviježđe Lava. Na nekoliko je prikaza, na ci l indričnim pečatima i na astronomskim pločicama, za označavanje Nibiruovog dolaska kada je Zemlja bila u dobu Bika, a njegov se prelazak vidio ispred pozadine zviježđa Lava, upotrijebljen znak križa (prikaz na ci l indričnom pečatu, slika 81 , i kao što je nacrtano na slici 8 2) .

3760 PR. N. E.

SLIKA 82

Promjena iz simbola krilatog diska u znak križa stoga nije bila novina: to je bio povratak na način na koji je nebeski Gospodin prikazivan u rani-j im vremenima, ali samo onda kada je na svojoj velikoj orbiti prošao kroz ekliptiku i postao Nibiru.

Kao i u prošlosti, ponovno prikazivanje znaka križa označavalo je ponovnu pojavu, ponovni dolazak u vidno polje, POVRATAK,

193

Jedanaesto poglavlje

DAN G O S P O D I N O V

Početkom posljednjeg tisućljeća prije nove ere, pojava znaka križa bila je vjesnik Povratka. U to je vrijeme također hram posvećen Jahvi u

Jeruzalemu zauvijek povezao sveto mjesto na kojem je izgrađen s tijekom povijesnih zbivanja i mesijanskim očekivanjima čovječanstva. Vrijeme i mjesto nisu bili slučajnost: skorašnji Povratak diktirao je pretvaranje bivšeg Kotrolnog centra misije u hram.

U usporedbi s moćn im imperijalnim silama tog vremena — Babiloni-jom, Asirijom, Egiptom — hebrejsko je kraljevstvo bilo patuljak. U odnosu na velebnost njihovih gradova — Babilona, Ninive, Tebe — s njihovim svetim četvrtima, zigurat ima, hramovima, procesijskim putovima, bogato ukrašenim vratima, veličanstvenim palačama, visećim vrtovima, svetim bazenima i ri ječnim lukama — Jeruzalem je bio mali grad s na brzinu izgrađenim z id inama i nepouzdanom opskrbom vodom. Pa ipak, tisućlje-će kasnije Jeruzalem je živi grad, u našim srcima i na naslovnicama novi-na, dok se grandioznost prijestolnica drugih naroda pretvorila u prašinu i razmrvljene ruševine.

Ġ to se promijenilo na stvari? Hram posvećen Jahvi što je izgrađen u Jeruzalemu, te njegovi proroci čija su se proročanstva obistinila. Zato smatramo da njihova proročanstva j o š uvijek nose ključ za budućnost.


Povezanost Židova s Jeruzalemom i posebno s p lan inom Mori jom vuče korijene još iz vremena Abrahama. Kada je on ispunio svoj zadatak za-štite zračne luke za trajanja Rata kraljeva, pozdravio g a j e Melkizedek, kralj Ir-Shalema (Jeruzalema), "koji je bio svećenik Boga Svevišnjega". Tamo je Abraham blagoslovljen, a zauzvrat se zavjetovao "pred Bogom Svevišnjim, stvoriteljem neba i zemlje". Tamo je također, kada je Abrahamova vjera sta-vljena na kušnju, Bog sklopio s nj ime savez. Pa ipak, prošlo je cijelo tisućlje-će dok nisu nastupili pravo vrijeme i prave okolnosti da se izgradi hram.

Biblija navodi da je hram u Jeruzalemu bio jedinstven, što on doista jest: njegova je svrha bila sačuvati "Vezu nebesa i Zemlje" koju je j ednom činio DUR.AN.K1 u sumerskom Nippuru .

Četiri stotine i osamdesete godine poslije izlaska sinova Izraelovih iz zemlje egipatske, četvrte godine kraljevanja svoga nad Izraelom, drugog mjeseca,

počeo je Salomon graditi dom Jahvin.

Tako biblijski tekst u prvoj Knjizi o kraljevima (6: 1) govori o zname-nitom početku Salomonove gradnje Jahvinog hrama u Jeruzalemu i daje nam točan da tum tog događaja. To je bio krucijalan, odlučujući korak čije posljedice još uvijek osjećamo; nadal je , mora se naglasiti da je to bilo vrijeme kada su Babilon i Asirija prihvatili znak križa za navjestitelja Povratka...

Dramat ična priča o jeruzalemskom hramu ne počinje s kraljem Sa-lomonom nego s kraljem Davidom, Salomonovim ocem. A priča o tome kako je on postao kralj Izraela je priča koja otkriva božanski plan: priprema za budućnost uskrsavanjem prošlosti .

Davidova ostavština (nakon četrdeset godina vladavine) uključivala je bitno uvećano kraljevstvo koje je na sjeveru sezalo sve do Damaska (i uklju-čivalo Mjesto slijetanja!), mnoge sjajne psalme i temelje za Jahvin hram. U stvaranju ovog kralja i njegovog mjesta u povijesti ključnu su ulogu odigrala

195


tri božanska poslanika, koji su u Bibliji navedeni kao "prorok Natan, vidjelac Samuel i vidjelac Gad." Samuelu, svećeniku zaduženom za čuvanje Zavjetnog kovčega, Bog je naložio da "odvede mladog Davida, sina Jišajevog, od čuvanja ovaca da bude pastir Izraelov" i Samuel je "uzeo rog pun ulja i pomazao ga da vlada Izraelom."

Odabir mladog Davida, koji se brinuo za stado svog oca, da bude pastir Izraelov dvostruko je simboličan, budući da nas vraća u zlatno doba Sumera. Njegovi kraljevi nazivali su se LU.GAL, "Veliki ljudi", među t im nastojali su zaraditi cijenjeni naslov EN.S, "Pravedni pastir". To je, kao što ćemo vidjeti, bio tek početak Davidove i Hramove povezanosti s prošlošću Sumera.

David je svoju vladavinu započeo u Hebronu, južno od Jeruzalema, što je također bio odabir ispunjen povijesnim simbolizmom. Prijašnji naziv He-brona, kako se u Bibliji više puta ističe, bilo je Kiryat Arba, "urvrđeni grad Arbe." A tko je bio Arba? "Arba bijaše velik čovjek među Anakovcima" — dva biblijska izraza koji su hebrejski prijevodi od sumerskih LU.GAL i A N U N -NAKI. Počevši s odlomcima u Knjizi brojeva, a zatim i u Jošui, Sucima i Lje-topisima, Biblija izvještava d a j e Hebron bio središte po tomaka "Anakovaca, koji se kao Nefili broje" i tako ih povezuje s Nefil ima iz šeste glave Postanka koji su se ženili s ljudskim kćerima. U Hebronu su u vrijeme Izlaska i dalje živjela trojica Arbinih sinova, te je Kaleb, sin Jefoneov, osvojio grad i poklao ih u Jošuino ime. Davidovim odabirom da bude kralj u Hebronu njego-vo je kraljevstvo bilo direktan nasljednik kraljeva povezanih s Anunna-kijima iz sumerske predaje.

U Hebronu je vladao sedam godina, a zatim je svoju prijestolnicu pre-selio u Jeruzalem. Sjedište njegova kraljevsrva— "grad Davidov" — izgrađen je na planini Sion, malo južnije od planine Morije (na kojoj su Anunnakij i izgradili platformu), od koje ga dijeli mala dolina (slika 83). Izgradio je Mi-toh, "ispunjenje, kako bi ispunio prosror između dvije planine, a kao prvi korak prema izgradnji, na platformi, Jahvinog hrama; m e đ u t i m , sve što mu je bilo dopušteno da izgradi na planini Moriji bio je žrtvenik. Božja riječ, preko proroka Natana, glasila je da, budući je prolijevao krv u brojnim ratovima, hram neće izgraditi on nego njegov sin Salomon.

196


SLIKA 83

Ojađen prorokovom porukom David je otišao i "sjeo pred Jahvu" ispred Zavjetnog kovčega (koji je i dalje bio smješten u šatoru). Prihvaća-jući Božju odluku, zatražio je nagradu za svoju vjernost: jamstvo, znak da će doista Kuća Davidova biti ta koja će izgraditi h ram i biti zauvijek bla-goslovljena. Te noći, dok je sjedio ispred Zavjernog kovčega kraj kojega je Mojsije bio razgovarao s Bogom, pr imio je Božji znamen: dan mu je Tavnit — maketa budućeg h rama!

Tu priču lako bismo mogli sma trati ne is t in i tom da nije činjenice da je ono što se te noći dogodilo kralju Davidu i njegovom projektu h rama bilo iden t ično "priči iz Zone sumraka" sumerskog kralja Gudeje , kojem

197


je više od t isuću godina prije toga, također u viziji-snu, dana pločica s a rh i tek tonsk im nac r tom i kalup za opeke za izgradnju h rama u čast boga Ninur t e u Lagašu.

Pred kraj života kralj David pozvao je u Jeruzalem sve izraelske vođe, uključujući plemenske poglavare i vojne zapovjednike, svećenike i poglava-re od redova koji su služili kralja, te im ispričao o obećanju koje mu je dao Jahve i naočigled okupljenih predao svom sinu Salomonu "Tavnit h rama i svih njegovih dijelova i ćeli ja. . . Tavnit koji je pr imio po Duhu." Bilo je toga još, jer David je Salomonu predao i "sve što mi Jahve napisa vlastitom rukom da bi razjasnio djelo za koje on pribavi tavnit": Dakle, upute za upotrebu koje je napisao Bog. (1 Ljetopisi, glava 28).

Hebrejski izraz Tavnit se u engleskoj Bibliji kralja Jamesa prevodi kao "uzorak" (engl. pattern; op. pre v.), a u recentnij im prijevodima kao "plan", što sugerira da je Davidu dana neka vrsta arhitektonskog nacrta. N o , he-brejska riječ za "plan" je Tokhnit. Tavnit je, s druge strane, izvedeno od ko-rijenskog glagola u značenju "konstruirati , izgraditi, podići", pa je ono što je dano Davidu i što je on dao svom sinu Salomonu bio "izgrađeni model", današnj im rječnikom - maketa. (Među arheološkim nalazima s drevnih lokaliteta diljem Bliskog istoka doista se mogu naći makete bojnih kola, brodova, radionica te čak makete velikih zigurata.)

Biblijske Knjige o Kraljevima i Knjige Ljetopisa navode precizne mjere i konstrukcijske pojedinosti Hrama , kao i arhitektonska rješenja korištena pri njegovoj gradnji. Os hrama išla je smjerom istok-zapad, č ime je "vje-čni hram" bio poravnat s ekvinocijem. Sagrađen je po sumerskom modelu gradnje hramova te se sastojao od tri dijela: prednjeg dijela (Ulam na he-brejskom), velike središnje dvorane (Hekhal na hebrejskom, što potječe od sumerskog E.GAL, "Veliko boravište") i Svetinje nad svetinjama za Zavje-tni kovčeg. Ta najunutarnj i ja sekcija zvala se Dvir ("Govornik") budući da se p u t e m Zavjetnog kovčega Bog bio obratio M o jsiju.

Kao i kod sumerskih zigurata, koji su t radic ionalno bili građeni na način da izražavaju seksagezimalnu koncepciju "baze šezdeset", Salomo-nov hram također je u svojoj konstrukciji usvojio broj šezdeset: glavni dio

198


(dvorana) bio je dug šezdeset lakata (otprilike trideset metara) , dvadeset (šezdeset dijeljeno sa tri) lakata široka i sto dvadeset (šezdeset množeno sa dva) lakata visoka. Svetinja nad svetinjama bila je dvadeset lakata dugačka, dvadeset lakata široka, taman dovoljno da primi Zavjetni kovčeg te dva zlatna kerubina na njemu ("s krilima koja im se dodirivahu"). Pisani mate-rijali i arheološka istraživanja pokazuju da je Kovčeg bio postavljen točno na izvanrednu stijenu na kojoj je Abraham bio spreman žrtvovati svog sina Izaka; njezin hebrejski naziv, Even Shatiyah, znači "kamen temeljac" i pre-ma židovskim legendama od njega če se nanovo stvoriti svijet. U današnje vrijeme prekriven je i okružen Kupolom na stijeni (slika 84). (O svetoj stijeni te njezinoj zagonetnoj špilji i ta jnim podzemnim prolazima čitatelji mogu pronaći više u The Earth Chronicles Expeditions.)

SLIKA 84

Iako u usporedbi s neboderskim ziguratima njegove mjere nisu bile monumenta lne , jeruzalemski je Hram, kada je dovršen, bio istinski veličan-

199


stven; bio je različit od bilo kojeg drugog tadašnjeg hrama u tom dijelu svijeta. Za njegovo podizanje na platformu nije korišteno željezo ni željezna oruđa (kao ni pri njegovoj izgradnji: sve alatke bile su od bakra ili bronce), A građevina

je iznutra bila obložena zlatom, čak su i zakovice koj ima su zlatne ploče bile pričvršćene bili od zlata. Količine upotrijebljenog zlata (samo "za Svetinju nad svetinjama šest stotina talenata suhog zlata; za zakovice pedeset zlatnih šekela") bile su enormne, tolike da je Salomon naručio posebne brodove koji su zlato dopremili iz Ofira (za koji se vjeruje d a j e u jugoistočnoj Africi).

Biblija ne daje nikakvo objašnjenje: ni neku zabranu korištenja bilo čega izrađenog od željeza niti kakav propis u skladu s kojim bi sve unutar Hrama moralo biti obloženo zlatom. Možemo samo nagađati da se željezo izbjegavalo zbog njegovih magnetskih svojstava, a da se zlato koristilo jer je najbolji vodič električne struje.

Znakovito je da se jedina dva druga primjera hramova iznutra obloženih zlatom nalaze na drugoj strani svijeta. Jedan je veliki hram u Cuzcu, prijestolni-ci Inka u Peruu, u kojem je bio obožavan Virakoča, veliki bog Južne Amerike. Hram se zvao Korikanča ("Zlatna ograda"), jer je njezina Svetinja nad sveti-njama bila potpuno optočena zlatom. Drugi je Puma-Punku na obali jezera Titikaka u Boliviji, u blizini glasovitih ruševina Tiwanakua. Tamošnje ruševine sastoje se od ostataka četiri kamene zgrade (nalik komorama) čiji su zidovi, podovi i stropovi, svaki, bili izrezani od po jednog golemog kamenog bloka. Četiri građevine bile su iznutra u cijelosti obložene zlatnim pločama koje su bile pribijene zlatnim čavlima. Opisujući te lokalitete (i to kako su ih Španjolci opljačkali) u svojoj knjizi Izgubljena kraljevstva, sugerirao sam da su 4000. g. pr. n. e. u njemu boravili Anu i Antu.

Prema Bibliji, na tom golemom pothvatu sedam su godina morali raditi deseci tisuća radnika. Što je, dakle, bila svrha tog Doma Jahvinog? Kada je sve bilo spremno svećenici su uz mnogo pompe i ceremonije donijeli Zavjetni kov-čeg i postavili ga u Svetinju nad svetinjama. Č im je Kovčeg spušten, a zastori koji su Svetinju nad svetinjama odvajali od velike dvorane navučeni, "oblak ispuni dom Jahvin i svećenici ne mogaše od oblaka stajati i nastaviti službe." Tada je Salomon izgovorio molitvu zahvalnicu:

200


"Gospode koji odluči prebivati u oblaku: Izgradih ti uzvišen dom da u njemu zauvijek prebivaš... Iako nebesa tebe ne mogu obuhvatiti, Usliši s mjesta gdje prebivaš, s nebesa, naše prošnje.

"Potom se Jahve ukaza Salomonu noću i reče mu: 'Uslišao sam tvoju molitvu i izabrao to mjesro da mi bude dom štovanja... S nebesa uslišat ću molitve mog naroda i oprostiti mu grijehe.. . Sada sam, dakle, izabrao i po-svetio ovaj dom da moj Shem bude tamo zauvijek" (IIljetopisi, glave 6-7).

Riječ Shem — ovdje i ranije, kao na primjer u uvodnim recima šeste glave Postanka — najčešće se prevodi kao "ime". Još u svojoj prvoj knjizi Dvanaesti planet sugerirao sam da se taj izraz izvorno i u relevantnom kon-tekstu odnosi na ono što su Egipćani zvali "nebeski brod", a Sumerani MU — "leteći stroj" — bogova. U skladu s tim, hram u Jeruzalemu, izgrađen na kamenoj platformi, sa Zavjetnim kovčegom postavljenim na tu stijenu, trebao je služiti kao zemaljska veza s nebeskim božanstvom — kako za ko-munikaciju tako i za slijetanje njegovog letećeg stroja!

U cijelom Hramu nije bilo nijednog kipa, idola ili kumira. Jedini pre-dmet u njemu bio je sveti Zavjetni kovčeg, a "u kovčegu nije bilo ništa osim dviju ploča koje su dane Mojsiju na Sinaju."

Za razliku od mezoporamskih hramova zigurata, od Enlilovog u Nip-puru do Mardukovog u Babilonu, ovaj hram nije bio mjesto boravka bo-žanstva, mjesto u kojem je bog živio, jeo, spavao i kupao se. To je bila Kuća štovanja, mjesto kontakta s božanskim; to je bio hram za božansku prisutnost Onoga koji boravi u oblacima.

Kaže se da slika govori tisuću riječi; to je svakako točno kada imamo

malo odgovarajućih riječi, no mnogo relevantnih slika.

Otprilike u vrijeme kada je jeruzalemski hram dovršen i posvećen

Onome koji boravi u oblacima, tamo gdje su takvi prikazi božanskog bili

201


uobičajeni i dozvoljeni — prije svega u Asiriji — u svetim rezbarijama u kamenu došlo je do zamjetne promjene. Kao "Onoga koji boravi u oblaci-ma" prikazivali su, sasvim očito, boga Ašura, pokazujući njegovo puno lice ili samo njegovu ruku, često kako drži luk — što je prikaz koji podsjeća na jednu od biblijskih priča o luku u oblaku koji se pojavio kao božji znamen u vremenu nakon Potopa.

SLIKA 86a

202


SLIKA 86b

Otprilike stoljeće kasnije u asirskim prikazima pojavila se nova inačica Boga u oblaku. Klasificirani kao "božanstvo u kri latom disku", jasno su prikazivali božanstvo unu ta r simbola krilatog diska, samostalno (slika 86a) ili u društvu Zemlje (sedam točaka) i Mjeseca (polumjesec) (slika 86b) . Budući da je Krilati disk predstavljao Nibiru, to je moralo biti božanstvo koje dolazi s Nibiruom. Tada je j a sno da su ti prikazi implicirali očekiva-nja ne samo skorog dolaska planeta nego i njegovih božanskih stanovni-ka, vjerojatno na čelu sa samim Anuom.

Promjene u rezbarijama i simbolima koje su počele sa znakom križa bile su izraz dubljih očekivanja, sveobuhvatnih promjena i opsežnijih pri-prema koje je zahtijevao očekivani Povratak. M e đ u t i m , očekivanja i pri-preme u Babilonu nisu bili isti kao u Asiriji. Kod jednog su mesijanska očekivanja bila usredotočena na boga, ili bogove, koji su već bili tamo; kod drugoga su se očekivanja odnosila na boga, odnosno bogove, koji se trebaju uskoro vratiti i ponovno pojaviti.

U Babilonu su očekivanja bila uglavnom vjerska — Mardukov mesi-janski preporod preko njegova sina Nabua. Oko 960. g. pr. n. e. poduzeti su veliki napori da se nastave stari obredi Akitu u sklopu kojih se javno čita-la revidirana Enuma Eliš — koja je Marduku pripisivala stvaranje Zemlje, preoblikovanje nebesa (Sunčevog sustava) i oblikovanje čovjeka. Dolazak

203


Nabua iz njegovog svetišta u Borsippi (malo južnije od Babilona) da odigra krucijalnu ulogu u obredima bio je ključni dio preporoda. U skladu s t im, babilonski kraljevi koji nisu vladali između 900. g. pr. n. e. i 730. g. pr. n. e. nastavili su nositi imena povezana s M a r d u k o m i, mnogi među nj ima, imena povezana s Nabuom.

Promjene u Asiriji bile su više geopolitičke; povjesničari to vrijeme — oko 960. g. pr. n. e. — smatraju početkom neoasirskog carskog razdoblja. Osim zapisa na spomenicima i zidovima palača, glavni izvor informacija o tadašnjoj Asiriji ljetopisi su asirskih kraljeva u kojima su oni godinu za godinom zapisivah što su činili. Sudeći po t im ljetopisima, njihova glavna preokupacija bilo je osvajanje. S besprimjernom žestinom asirski su kraljevi kretali na jedan vojni pohod za drugim, ne samo da bi zavladali starim Sumerom i Akadom, nego i onime šro su smatrali k l jučnim za Povrarak: Mjestima povezanim sa svemirom.

Da je to bila svrha njihovih pohoda vidljivo je ne samo iz njihovih ci-ljeva nego i iz velikih kamenih reljefa na zidovima asirskih palača iz devetog i osmog stoljeća pr. n. e. (koje se može vidjeri u nekim od vodećih svjetskih muzeja) . Kao i na nekim c i l indr ičnim pečat ima, na njima su prikazani kralj i visoki svećenik u pratnji krilatih kerubina — anunnakijskih "astronauta"

204


— dok raspoređeni oko Drvera života dočekuju boga u Kri la tom disku

(slike 87 a,b). Božanski dolazak očito je bio očekivan!

SLIKA 87b

Povjesničari poče tak tog neoasirskog razdoblja povezuju s uspostavom

nove kraljevske dinasti je u Asiriji, kada je prijestolje u Nin iv i zauzeo Ti -

glar Pileser II. Obrazac povećavanja moći i ugleda kod kuće te osvajanja,

razaranja i pr ipajanja u inozemsrvu postavili su njegovi sin i u n u k , koji su

ga slijedili kao kraljevi Asirije. Zaniml j ivo je da je njihova prva me ta bilo

područje oko rijeke Khabur, s njegovim važnim trgovačkim i vjerskim sre-

dišrem — H a r a n o m .

Nj ihovi nasljednici nastavili su t im p u t e m . Ļesto noseći ista imena kao

i p re thodn i proslavljeni kraljevi (otuda numerac i j e I, II, III i tako dal je) ,

sljedeći kraljevi proširili su asirsko područ je u svim smjerovima, no s pose-

b n i m naglaskom na obalne gradove i gorje La-ba-an (L ibanon) . Oko 860 .

g. pr. n. e. kralj Ašurnasirpal II — koji je na prsima nosio simbol križa (vidi

sliku 76) — hvalio se z a u z i m a n j e m feničkih oba ln ih gradova Tira , Sidona

i Gebala (Biblosa) re usp in jan jem na Cedrovu p l an inu s n jez in im svetim

mjestom, s tar im anunnak i j sk im M j e s t o m slijetanja.

205


Njegov sin i nasljednik Šalmaneser III zabilježio je da je tamo podignuta komemorativna stela koja to mjesto naziva Bit Adini. Njezino ime doslovno znači "Rajsko boravište", i po tom istom nazivu bilo je poznato biblijskim prorocima. Prorok Ezekijel podvrgnuo je kralja Tira oštroj kritici zato što se smatrao bogom zbog toga što je bio na tom svetom mjestu i "kretao se po-sred ognjena kamenja", a prorok Amos naveo ga je kada je govorio o skorom Danu Gospodinovom.

SLIKA 88

Kao što se moglo očekivati, Asirci su svoju pozornost zatim usmjerili na drugo mjesto povezano sa svemirom. Nakon Salomonove smrti, njegovi suprotstavljeni nasljednici podijelili su njegovo kraljevstvo na "Judeju" (s Je-ruzalemom kao prijestolnicom) na jugu i "Izrael" i njegovih deset plemena na sjeveru. Na njegovom najpoznatijem ispisanom spomeniku, Crnom obe-lisku, Šalmaneser III je zabilježio kako mu izraelski kralj Jehu odaje počast te ga, u prizoru u kojem dominira simbol Nibirua, Krilati disk, prikazao kako kleči, iskazujući podložnost (slika 88). I Biblija i asirski ljetopisi zabilježili su kasniju invaziju Tiglat Pilesera III (744.-727. pr. n. e.) na Izrael, odcjeplji-vanje njegovih boljih provincija i djelomični izgon njegovih voĽa. Zat im je,

206


722. g. pr. n. e., njegov sin Šalmaneser V pregazio ono što je ostalo od Izraela, prognao sve Izraelce i zamijenio ih strancima: deset plemena je nestalo, njiho-vo boravište ostalo je trajni misterij. (Zašto i kako je, na povratku iz Izraela, Šalmaneser bio kažnjen te ga je na prijestolju naglo zamijenio još jedan sin Tiglat Pilesera također je neriješen misterij.)

Nakon što su već osvojili Mjesto slijetanja, Asirci su sada bili nadomak konačne nagrade, Jeruzalema; m e đ u t i m ponovno su odgodili konačni na-pad. Biblija to objašnjava tako što sve pripisuje volji Jahve; pregled asirskih zapisa sugerira da je ono što su učinili u Izraelu i Judeji bilo sinkronizirano s on ime što su poduzeli glede Babilona i Marduka .

N a k o n zauzimanja mjesta povezanog sa svemirom u Libanonu — no prije pokretanja vojnih pohoda na Je ruza lem — Asirci su poduzeli be-sprimjeran korak za pomirenje s M a r d u k o m . G o d i n e 729. pr. n. e. Tiglat Pileser III ušao je u Babilon, otišao u njegovu svetu četvrt i "držao M a r -duka za ruke". To je bila gesta od velike vjerske i d ip lomatske važnosti: Mardukovi svećenici potvrdili su pomirenje pozvavši Tiglat Pilesera da sudjeluje u M a r d u k o v o m pr ičesnom obroku. N a k o n toga je Tiglat Pilese-rov sin Sargon II, napredujuć i prema jugu, umarš i rao u područja starog Sumera i Akada te se nakon zauzimanja N i p p u r a vratio da uđe u Babilon. Godine 710. pr. n. e. poput svog oca t i jekom novogodišnjih obreda "pri-mio je M a r d u k a za ruke".

Zadatak osvajanja preostalog lokaliteta povezanog sa svemirom zapao je Sargonovog nasljednika Sanheriba. Napad na Jeruzalem 704. g. pr. n. e., u vrijeme jeruzalemskog kralja Ezekije, obilato je zabilježen kako u Senhe-ribovim ljetopisima tako i u Bibliji. No, dok Senherib u svojim zapisima govori samo o uspješnom zauzimanju judejskih provincijskih gradova, Bi-blija daje podrobnu priču o tome kako je moćna asirska vojska opsjedala Jeruzalem i kako je bila čudesno uništena Jahv inom voljom.

Nakon što su opkolili Jeruzalem i uhvatili njegove stanovnike u klo-pku, Asirci su započeli psihološki rat te branitel j ima gradskih zidina izvi-kivali obeshrabrujuće riječi, uključujući pogrde na račun Jahve. Šokirani kralj Ezekija, ožalošćen je razderao svoju odjeću i u H r a m u se molio "Jahvi,

207


Bogu Izraelovom, koji stoluje nad kerubima, Bogu j e d i n o m nad svim ze-maljskim kraljevstvima" za pomoć. Kao odgovor, prorok Izaija prenio mu je Božju poruku: asirski kralj nikad neće ući u grad, nakon neuspjeha će se vratiti kući i tamo će ga ubiti.

Te iste noći iziđe anđeo Jahvin I pobi u asirskome taboru Stotinu osamdeset i pet tisuća ljudi. Ujutro kad je valjalo ustati, gle, Bijahu ondje sve sami mrtvaci. Sanherib podiže tabor i ode. Vratio se u Ninivu.

KRALJEVI II, 19: 35-36

Kako bi se pobr inula da čitatelj shvati da se proročanstvo dokraja obi-stinilo, biblijska priča nastavlja: "I Sanherib ode, i vrati se u Ninivu; j e d n o -ga dana, kada se u h ramu klanjao svome bogu. . . Adramelek i Sareser ubiše ga mačem i pobjegoše u zemlju araratsku. Na njegovo se mjesto zakralji sin mu Asar-Hadon."

Biblijski post skriptum zapanjujuće je točan: Senheriba su doista ubili njegovi vlastiti sinovi Adramelek i Sareser 681. g. pr. n. e. Po drugi pu t su asirski kraljevi koji su napali Izrael ili Judeju bili mrtvi čim su se vratili.

Dok je proročansrvo — pretkazanje onoga što se tek treba dogoditi — u biti ono što očekuje prorok, proroci hebrejske Biblije bili su više od toga. Od samog počerka, kao što je dano do znanja u Levitskom zakoniku, prorok nije smio biti onaj "tko bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjašrvom; nitko tko bi bajao, zazivao duhove i duše predaka ili se obraćao na pokojnike" — pri l ično opsežan popis različitih proricatelja iz susjednih zemalja. Njihova misija kao Nabiha— "Glasnika" — bila je pre-nositi kraljevima i na rod ima Jahvine riječi. Kao što je jasno izraženo u Eze-

208


kijinoj molitvi, dok su Sinovi Izraelovi bili Njegov Izabrani narod, On je bio "jedini Bog svim narodima".

Biblija govori o prorocima od Mojsija na dalje, meĽu t im samo pe-tnaest proroka ima vlastite knjige u Bibliji. M e d u nj ima su tri "glavna"

— Izaija, Jeremija i Ezekijel te dvanaest "sporednih". Njihovo proročko razdoblje započelo je s prorokom Amosom u Judeji (oko 760. g. pr. n. e.) te H o š e j o m u Izraelu (750. g. pr. n. e . ) , a završilo s Malah i jom (oko 450. g. pr. n. e.) . Kako su očekivanja Povratka popr imala oblik, tako su se geopoli-tika, religija i ak tualna zbivanja spajali da bi poslužili kao temelj biblijskog proročansrva.

Biblijski proroci imali su funkciju Čuvara vjere, bili su moralni i eti-čki kompas svojim kraljevima i narodu; nadalje, bili su proma t rači i pre-tkazivači događaja na svjetskoj pozornici te su posjedovali neobično točno znanje o zbivanjima u dalekim zemljama, o dvorskim intr igama u s t ranim pri jestolnicama i o tome koji se bogovi gdje štuju, kao i zapanjujuće po-znavanje povijesti, geografije, t rgovačkih putova i vojnih pohoda . Takvo

poznavanje sadaġnjosti spajali su sa znanjem o prošlosti kako bi pre-tkazali budućnost.

Za hebrejske proroke Jahve nije bio samo El Elyon — "Vrhovni Bog"

— i nije bio samo Bog nad bogovima, El Elohim, nego univerzalni Bog — Bog svih naroda, čitave Zemlje, svemira. Iako je njegovo boravište bilo na nebesima, skrbio je za svoje djelo — Zemlju i njezine narode. Sve što se je dogodilo bilo je po njegovoj volji, a njegovu volju provodili su poslani-ci — bilo anđeli , bilo kralj , bilo narod. Prihvaćajući sumersku distinkciju između predodređene sudbine i usuda kojeg karak terizira slobodna volja, Proroci su smatrali da se budućnost može pretkazati zato što je sve una -prijed isplanirano, ali da se na pu tu do toga stvari mogu promijeni t i . Na primjer, Asirija se povremeno nazivala "pru tom Božjeg gnjeva" kojim su se kažnjavali drugi narodi , ali kada bi pos tupila nepotrebno okrutno odnosno izvan dopuštenih granica, sama bi Asirija zbog toga bila podvrgnuta kazni.

Čin i se da su proroci ne samo u pogledu tekućih događaja nego i u pogledu budućnost i davali dvoznačnu poruku. Na primjer, Izaija je pro-

209


rokovao da će čovječanstvo zadesiti Dan gnjeva kada će se svim narodima (uključujući Izrael) suditi, kada će se sve kazniti, ali i da se treba veseliti idi-ličnom vremenu kada će vukovi živjeti zajedno s jaganjcima, ljudi prekovati svoje mačeve u plugove, a Sion biti svjetionik svim narodima.

To proturječje zbunjivalo je generacije stručnjaka za Bibliju i teologa, među t im pomno razmatranje prorokovih riječi dovodi nas do zapanjuju-ćeg otkrića: o Sudnjem danu se govorilo kao o Danu Gospodinovom; mesijansko vri jeme se očekivalo u posljednjim danima; također , to dvoje nisu ni sinonimi niti su pretkazani kao istovremeni događaji. To su bila dva različita događaja koja su se imala dogoditi u različitim vremenima:

Jedan, Dan Gospodinov, dan Božjeg suda, bio je blizu; Drugi, koji najavljuje dobronamjerno doba, tek se trebao dogoditi,

negdje u budućnosti. Jesu li riječi izgovorene u Jeruzalemu odjek rasprava u Ninivi i Babi-

lonu oko toga koji vremenski ciklus vrijedi za budućnost bogova i ljudi — Božansko vrijeme povezano s orbitom Nibirua ili zodijačko nebesko vrijeme? Kako se osmo stoljeće pr. n. e. bližilo kraju, u sve tri prijestolnice nedvojbeno se znalo da ta dva vremenska ciklusa nisu jednaka; a u Jeru-zalemu su biblijski proroci, govoreći o skorom Danu Gospodinovom u stvari govorili o povratku Nibirua.

Sve otkako je u uvodnom poglavlju Postanka uvrstila skraćenu verziju sumerskog epa o Stvaranju, Biblija prepoznaje postojanje Nibirua i njegovo periodično vraćanje u blizinu Zemlje, te se prema njemu odnosi kao o još jednom — u ovom slučaju nebeskom — izrazu Jahve kao univerzalnog Boga. Psalmi i Knjiga o Jobu govore o nevidljivom Nebeskom Gospodi-nu koji je "na visini nebeskoj izmjerio krug". Prisjećaju se prve pojave tog Nebeskog boga — kada se sudario s T iamatom (u Bibliji zvanog Tehom, kao i Rahab ili Rabah, "Bahati") , uništio ga, stvorio nebesa i "zakovanu narukvicu" (Asteoridski pojas), te "Zemlju objesio u praznini". Prisjećaju se i vremena kada je nebeski Gospodin uzrokovao Potop.

210


Dolazak Nibirua i nebeski sudar, uslijed kojeg je Nibiru prešao na veću

orbitu, slavi se u veličanstvenom psalmu broj 19:

Nebesa slavu Božju kazuju,

Navije'sta zakovana narukvica djelo ruku njegovih... Na nebesima suncu razape šator,

te ono k'o junak veselo teče po putu.

Polazi ono s jednog kraja nebeskog, i na drugom kraju dovršava kruženje svoje.

Približavanje Nebeskog Gospodina u t renutku Potopa smatralo se pre-

tečom onoga što će se dogoditi sljedeći put kada se vrati nebeski Gospodin.

(Psalam 77: 6, 17-19):

Spominjem se djela Gospodinovih, Sjećam se tvojih pradavnih čudesa... Vode te ugledaše. Bože, ugledaše te vode i ustuknuše. Strijele tvoje poletješe, Oblaci zatutnjiše gromom. Munje rasvijetliše krug zemaljski, Zemlja se zatrese i zadrhta.

Proroci su te ranije pojave uzimali kao pokazatelj onoga što se može očekivati. Očekivali su da će Dan Gospodinov (da ci t i ram proroka Joela) biti dan kada će se "zemlja tresti, sunce će i mjesec pomračit i i zvijezde će ustegnuti svjetlost svoj... Dan velik i vrlo strašan."

Proroci su tijekom otprilike tri stoljeća riječ o Jahvi pronijeli Izraelom i svim narodima. Najraniji od petnaest zapisanih proroka bio je Amos; on je Božji glasnik ("Nabih") počeo biti oko 760 . g. pr. n. e.. Njegova proro-čanstva pokrila su tri razdoblja ili faze: pretkazao je asirske napade u bliskoj budućnosti , skori Sudnji dan, te završno vrijeme mira i izobilja. Govoreći u ime "Gospodina Jahve koji otkriva prorocima svoje tajne", opisao je Dan

211


Gospodinov kao dan kada će "Sunce zaĺi u podne , a Zemlja biti u mraku u po' bijela dana. Obraćajući se on ima koji "štuju planete i zvijezde bogova svojih", usporedio je predstojeći Dan s događaj ima Potopa, kada se "dan pretvorio u mrklu noć, a vode morske izlile se na površinu zemlje". Upozo-rio je te štovatelje retoričkim pi tanjem: (Amos 5: 18):

Teško onima koji čeznu za Danom Gospodnjim! Sto će za vas značiti Dan Gospodnji? Jer tada će biti tama, a ne svjetlo.

Pola stoljeća kasnije prorok Izaija povezao je proročanstva o "Danu Gospodnjem" s konkrernim geografskim lokal iretom, s "P lan inom dogo-vorenog vremena," mjestom "na sjevernim obroncima" te je kralju koji se ramo zapurio rekao sljedeće: "Evo, dolazi dan Gospodnji , strašan od bijesa i od gnjeva usplamtjeloga, da zemlju u grozan prizor prervori i da grešnike iz nje istrijebi." On je, osim roga, ono što će se uskoro dogoditi usporedio s Potopom, prisjećajući se vremena kada je "Gospodin došao kao oluja od bijesnih valova", te je dolazeći dan opisao kao nebesku pojavu koja će utje-cati na Zemlju (Izaija 13: 10,13):

Jer nebeske zvijezde a ni zvijezda njihova

neće više sjati svjetlošću;

pomrčat će sunce ishodeći

i mjesec neće više svijetliti...

Nebesa će se potresti,

maknut će se zemlja s mjesta;

Kada Gospodin nad vojskama bude na križanju

u dan kada se izlije gnjev njegov.

U ovom proročanstvu je najuočljivija identifikacija Dana Gospodino-vog s v remenom kada "Gospodin nad vojskama" — nebeski, planetarni Bog — "bude na križanju". To su iste riječi koje su upotr i jebl jene u epu

212


Eniima Eliš kada se opisuje kako je napadač koji se sukobio s T i a m a t o m dobio ime N I B I R U : "Križanje će biti njegovo ime!"

Poslije Izaije i prorok Hošea predvidio je Dan Gospodinov kao vrije-me kada će nebesa i Zemlja "odgovoriti" jedno na drugo — dan nebeskih pojava koje će se odražavati na Zemlji .

Dal jnj im istraživanjem proročansrava kronološkim redoslijedom or-krivamo da su u sedmom stoljeću prije nove ere proročke objave dobile hitniji ton i da su bile eksplicitnije: Dan Gospodinov bit će Sudnji dan za sve narode, U K L J U Č U J U Ć I Izrael, m e đ u t i m prvenstveno za Asiriju zbog onog što je učini la , te za Babilon zbog onoga što će učini t i , i Dan je blizu, ide vrlo brzo —

Blizu je veliki dan Gospodinov — Bližnje i žurno dolazi! Gorak je glas dana Gospodinova.

Dan gnjeva, onaj dan! Dan nevolje i tjeskobe! Dan užasa i pustošenja! Dan pomrčine i naoblake!

Dan tmina i magluština! SEFANIJA I: 14-15

Neposredno prije 600. g. pr. n. e. prorok Habakuk molio se "Bogu

koji dolazi u godinama koje su blizu" i koji će u n a t o č svog gnjeva p o k a z a -

ti milost. Habakuk je očekivanog nebeskog Gospodina opisao kao blješteći

planet— isto kao što je Nibiru bio prikazan u Sumeru i Akadu. Pojavit će

se, rekao je Prorok, na j u ž n i m nebesima:

Bog stiže s juga...

Veličanstvo njegovo zastire nebesa,

zemlja mu je puna slave.

Sjaj mu je k'o svjetlost,

213


zrake sijevaju iz, njegovih ruku, ondje mu se krije sila. Riječ pred njim ide, a užareno ugljevlje ide za njim. Stade da izmjeri zemlju; Vide ga, i dršću narodi.

HABAKUK 3:3-6

Hitnost proročanstava povećala se s početkom šestog stoljeća pr. n. e..

"Blizu je dan Gospodinov " - objavio je prorok Joel. "Dan Gospodinov bli-zu je svim narodima"- izjavio je i prorok Obadija . Oko 570. g. pr. n. e. pro-roku Ezekijelu dana je sljedeća hitna božanska poruka (Ezekijel, 30: 2-3):

Sine čovječji, prorokuj i reci: Ovako govori Gospodin Bog: Kukajte: Jao dana! Jer se bliži dan.

Bliži se dan Gospodinov!

Ezekijel je u to vrijeme, nakon što g a j e babilonski kralj Nabukodono-zor prognao zajedno s ostalim judejskim voĽama, bio daleko od Jeruzalema. Mjesto progonstva gdje su se zbila Ezekijelova proročanstva i slavna vizija nebeskih kola bilo je na obalama rijeke Khabur, na području Harana.

Ta lokacija nije bila s lučajna, jer završni dio sage o Danu Gospo-dinovom — te o Asiriji i Babilonu — imao se odigrati ondje gdje je Abrahamovo putovanje započelo.

214

Dvanaesto poglavlj

P O D N E V N A T A M A

Dok su hebrejski proroci pretkazivali podnevnu tamu, što su "drugi narodi" očekivali s povratkom Nibirua?

Sudeći po njihovim zapisima i crtežima, očekivali su prekid sukoba bogova, blagonaklona vremena za čovječanstvo i veliku teofaniju. Čekalo ih je, kao što ćemo vidjeti, golemo iznenađenje.

U anticipaciji velikog događaja, u Ninivi i Babilonu svećenički kadrovi za promatranje nebesa mobilizirani su da opažaju nebeske pojave i tumače njihovo značenje. Pojave se p o m n o bilježilo i o nj ima izvještavalo kraljeve. Arheolozi su u ostacima kraljevskih i hramskih knjižnica pronašli pločice s takvim zapisima i izvještaje koji su u mnog im slučajevima bili razvrstani po temi ili p lanetu kojeg su promatrali . M e đ u najpoznati j ima je zbirka koja je — u drevnim vremenima — sastavljena od sedamdeset glinenih pločica, a poznata je pod nazivom Enuma Anu Enlil. U njoj su izvještaji o opserva-cijama planeta, zvijezda i zviježđa razvrstani prema nebeskom Putu Anua i Putu Enlila — koji obuhvaćaju nebesa od trideset stupnjeva do zenita na sjeveru (vidi sliku 53).

Isprva su se opservacije tumači le uspoređivanjem pojava s astronom-skim bilješkama iz sumerskih vremena. Premda napisane na akadskom jezi-ku (jeziku Babilona i Asirije), u izvještajima o opažanjima nebesa koristilo


se mnogo sumerske terminologije i matemat ike , a ponekad su sadržavali bilješku pisara da su prevedeni sa starijih sumerskih pločica. Takve pločice služile su kao "priručnici za astronomiju", te su im na temelju prijašnjih iskustava govorile kakvo je proročansko značenje pojedinog fenomena:

Kada se Mjesec u njegovo vrijeme ne bude vidio: Doći će do napada na moćan grad.

Kada komet dođe na put Sunca: Prinosi s polja će se smanjiti, i dvaput će doći do previranja.

Kada Jupiter bude pratio Veneru:

Molitve naroda doprijet će do bogova.

Kako je vrijeme prolazilo, opažanja u izvještajima bila su sve češće praćena vlasti t im tumačen j ima svećenika. "U noći se Saturn približio Mjesecu. Sa turn je planet Sunca. Ovo je značenje: To je pogodno za kra-lja." Zamjerljiva promjena uključivala je poklanjanje posebne pozornosti p o m r č i n a m a ; pločica (sada se nalazi u British M u s e u m u ) sa s tupcima bro-jeva na l ik r ačuna ln ima služila je za predviđanje pomrč ina Mjeseca pedeset godina unapr i jed .

Suvremena istraživanja dovela su do zaključka da se p romjena na novi, ak tualni model as t ronomije dogodila u osmom stoljeću pr. n. e., kada je nakon razdoblja pustošenja i kraljevskih prevrata u Babilonu i Asiriji sudbina te dvije zemlje stavljena u ruke novih, m o ć n i h kraljeva: Tiglar-Pilesera III (745. -727. pr. n. e.) u Asiriji i Nabunasara (747.-734. g. pr. n. e.) u Babiloniji.

Nabunasar ("Onaj kojeg štiti Nabu") već je u drevnim vremenima sla-vljen kao inovator i pokretač na području astronomije. Jedan od njegovih prvih poteza bila je obnova hrama posvećenog Samašu u Sipparu, "središtu kulta" boga Sunca u drevnom Sumeru. K tomu, izgradio je opservatorij u

216

P O D N E V N A TAMA

Babilonu, usavršio kalendar (naslijeđe iz Nippura) i uveo svakodnevno iz-vještavanje kralja o nebeskim pojavama i njihovom značenju. Prvenstveno je zbog tih njegovih poteza na vidjelo izašlo obilje astronomskih podataka koji rasvjerljavaju kasnije događaje.

I Tiglat-Pileser je, na svoj vlastiti način, bio aktivan. Njegovi ljetopisi sadrže opise gotovo neprekidnih vojnih pohoda te hvalisanja osvojenim gra-dovima, brutalnim smaknućima lokalnih kraljeva i plemstva te masovnim progonstvima. Njegova uloga, te uloga njegovih nasljednika Salmanesera V i Sargona II u propasti Izraela i progonstvu izraelskog naroda (deset izgu-bljenih plemena) , kao i Senheribov pokušaj da osvoji Jeruzalem, opisani su u pre thodnom poglavlju. Bliže domovini, ti asirski kraljevi sada su bili zauzeti pripajanjem Babilonije "držanjem Marduka za ruke". Sljedeći asir-ski kralj, Esarhadon (680.-669. g. pr. n. e.) objavio je da su mu "i Ašur i Marduk dali mudrost", zavjetovao se u Mardukovo i Nabuovo ime te počeo nanovo graditi hram Esagil u Babilonu.

U povijesnim udžbenicima Esarhadon se uglavnom pamti po svom uspješnom napadu na Egipat (675.-669. g. pr. n. e.). Svrha napada, koliko je to moguće utvrditi, bila je zaustaviti egipatske pokušaje da se "upliću u Kanaan" i dominiraju Jeruzalemom. U svjedu budućih događaja vrijedi spomenuti rutu koju je Esarhadon izabrao: umjesro da ide najkraćim pu-rem, na jugozapad, napravio je znatan obilazak i pošao prema sjeveru, do

Harana Tamo je, u srarom hramu boga Sina, zatražio božji blagoslov

njegovog osvajačkog pohoda. I Sin mu je, oslanjajući se na štap i u pratnji Nuskua (božanskog glasnika bogova) dao svoj blagoslov.

Esarhadon je zatim krenuo prema jugu, silovito prodirući kroz istočni Mediteran kako bi došao do Egipta. Znakovito je da je zaobišao grad kojeg Senherib nije uspio osvojiti —Jeruza lem. Također je znakovito d a j e napad na Egipat i obilaženje Jeruzalema — kao i, naposljetku, sudbinu same Asi-rije — desetljećima ranije bio prorokovao prorok Izaija (10: 24-32) .

Esarhadon je bio vrlo geopolitički aktivan i nije zanemarivao astro-nomske zahtjeve tih vremena. Uz vodstvo bogova Samaša i Adada, u Ašuru (gradu, asirijskom središtu kulta) podigao je "Kuću mudrosti" — opserva-

217


torij — i na svojim spomenicima slikovno prikazao Sunčev sustav s dva-naest članova uključujući Nibiru (slika 89) . Do još raskošnije svete četvrti sada su vodila nova, m o n u m e n t a l n a vrata koja su — prema prikazima na c i l indr ičnim pečat ima — bila izgrađena po uzoru na Anuov portal na Ni -biruu (slika 90) . To je naznaka o tome kakva su očekivanja u vezi s Povra-tkom bila u Asiriji.

218


Svi ti vjersko-politički potezi sugeriraju da su se Asirci pobrinuli da naprave sve potrebno za bogove. Tako je potkraj sedmog stoljeća pr. n. e. Asirija bila spremna za očekivani Povratak planeta i bogova. Otkriveni tek-stovi — uključujući pisma koja su kraljevima slali njihovi vodeći astronomi — otkrivaju anticipaciju idiličnog, utopijskog vremena.

Kada Nibiru dosegne vrhunac, Zemlje će živjeti sigurno, Zaraćeni kraljevi će se pomiriti; Bogovi će saslušati molitve I uslišati prošnje.

Kada Planet nebeskog prijestolja Postane sjajniji,

Bit će poplava i suša.

Kada Nibiru dosegne svoj perigej, Bogovi će podariti mir. Teškoće će nestati,

Zapreke će se razmrsiti.

Očito je da se očekivalo planet koji će se pojaviti, uzdići se na ne-

besima, postati sjajniji i na svom perigeju, na mjestu "križanja", postati

N I B I R U (Planet križa). Nadalje, kao što su pokazali portal i druge građevi-

ne, s povratkom Nibirua očekivala se repriza prijašnjeg Anuovog posjeta Zemlji. Sada je bilo na svećenicima-astronomima da promatraju nebesa i

opaze pojavu planeta; m e đ u t i m , gdje su ga u nebeskom prostranstvu trebali

tražiti te kako će prepoznati planet dok je još daleko na nebesima?

Sljedeći asirski kralj Ašurbanipal (668.-630. pr. n. e.) pronašao je rješenje.

Povjesničari smatraju da je Ašurbanipal bio najučeniji asirski kralj, bu-dući da je osim akadskog poznavao druge jezike, uključujući sumerski, te je čak tvrdio da može čitati "zapise od prije poplave". Hvalio se, osim toga,

219


d a j e naučio tajno znakovlje neba i Zeml je . . . i proučavao nebesa s maj -storima proricanja."

Neki suvremeni istraživači smatraju i da je on bio "prvi arheolog", a budući da je sustavno sakupljao pločice s lokacija koje su već u to vrijeme bile drevne — popur Nippura , Uruka i Sippara u negdašnjem Sumeru . Uz to, slao je specijalizirane timove da razvrstavaju i pljačkaju takve plo-čice u pr i jes tolnicama zemalja koje su Asirci zauzeli. Pločice su na kraju dolazile u glavnu knjižnicu gdje su ih timovi pisara proučavali te prevodili i prepisivali izabrane tekstove iz prijašnjih tisućljeća. (Posjetitelj Muzeja drevnog Bliskog istoka u Istanbulu može pogledati izložbu t ih pločica koje su uredno posložene na or ig ina ln im pol icama, pri čemu je na po-četku svake police "kataloška pločica" s popisom svih drugih tekstova na toj polici .)

Premda pr ikupl jene pločice pokrivaju širok spekrar tema, p ronađeno pokazuje da se posebna pažnja posvećivala podac ima povezanim s nebesi-ma. M e đ u isključivo as t ronomskim tekstovima nalazile su se pločice koje su p r ipada l e nizu pod nas lovom " D a n Bela"— Dan Gospodinov! N a d a -lje, važnima su se smatrale epske priče i pripovijesti o dolascima i odlasci-ma bogova, a posebno ako su rasvjetljavale prolaske Nibirua. Enurna Eliš — Ep o stvaranju koji je opisao kako je planet koji je upao u Sunčev su-stav postao Nibiru —prepisivao se, prevodio i nanovo prepisivao. Isto je bilo i sa zapisima koji su govorili o Velikoj poplavi, kao što su epovi Atra Hasis i Gilgames. Iako se za sve njih čini da su legi t iman dio prikupljanja znanja u kraljevskoj knjižnici, slučajno su se sve pločice bavile slučajevima Nibiruovih pojavljivanja — i stoga s njegovim sljedećim približavanjem.

M e d u isključivo as t ronomskim tekstovima prevedene su i nedvoj-beno p o m n o proučavane bile upu te za opažanje Nibiruovog dolaska te za njegovo prepoznavanje kada se pojavi. U babi lonskom tekstu koji je zadržao izvornu sumersku terminologi ju stoji:

Planet boga Marduka:

po njegovoj pojavi SHUL.PA.E;

220

P O D N E V N A T A M A

na visini od trideset stupnjeva; SAG.ME.NIG. Kada dođe na sredinu neba: NIBIR U.

Dok se za prvi navedeni planer ( S H U L . P A . E ) smatra da je Jupi te r (no mogao bi biti i Sa tu rn) , ime sljedećeg ( S A G . M E . N I G ) moglo bi biti samo inačica za Jupi ter , no neki smatraju da se radi o M e r k u r u ( ' ) . Slični tekstovi iz Nippura , u kojima su sumerska imena planeta prevedena kao U M U N . P A . U D . D U i SAG.ME.GAR, sugerirali su da će Nibiru "najavi-ti" planet Saturn, te da će nakon dizanja na trideset stupnjeva biti blizu Jupi tera . Drugi tekstovi (npr. pločica poznata kao K.3124) navode da će nakon prolaska planeta SHUL.PA.E i S A G . M E . G A R — za koje ja držim da su Saturn i Jupirer — "Planet M a r d u k ući u Sunce" (tj. dosegnuti pe-rigej, točku na pu tan j i najbližu Suncu) i "postati Nibi ru ."

1 Iscrpni as t ronomski podaci koji su bili Otkriveni već u devetnaes tom te poče tkom dvadese-

tog stoljeća privukli su pozornost, vrijeme i strpljenje velikih znanstvenih umova koji su „asirologiju"

bri l jantno spojili s as t ronomi jom. U prvoj knjizi Zemaljskih kronika. Dvanaestom planetu, obrađen je

rad i uvrštena su post ignuća ljudi poput , i zmeđu ostalih, Franza Kuglera, Ernsta Weidnera , Ericha Ebe-

linga, H e r m a n a Hi lp rech ta , Alfieda Jeremiasa , Morrisa Jastrowa, Albertas Schotta i Th. G. Pinchesa.

Njihov je zadatak otežavala č injenica d a j e isti kakkabu (bilo koje nebesko tijelo, ukl jučujući p lanete ,

nepomične zvijezde i konstelacije) mogao imati više od jednog imena . Već sam tamo, također , ista-

knuo osnovni nedostatak njihova rada: svi su oni pretpostavili da Sumeran i i drugi drevni narodi nisu

mogli znati (služeći se "golim okom") za planete iza Sa turna . Zbog toga, kad god bi se spomenu lo ime

planeta koje nije bilo jedno od pr ihvaćenih naziva za "sedam poznat ih kakkabani"— Sunce, Mjesec,

Merkur, Venera, Mars , Jup i t e r i Saturn — pretpostavljalo bi se da je to još j edan naziv za nekoga od te

"poznate sedmorice". Glavna žrtva tog pogrešnog stava bio je Nibi ru ; kad god bi se navodio babilonski

ekvivalent "planeta M a r d u k a " , pretpostavljalo se da je to drugo ime za Jup i t e r odnosno Mars ili (prema

nekim eks t r emn im mišl jenj ima) čak za Merkur . Nevjerojatno je da suvremeni as t ronomi glavne struje

nastavljaju svoj rad temelj i t i na pretpostavci "samo sedam" usprkos golemoj količini dokaza koji govore

suprotno i pokazuju da su Sumeran i poznavali pravi oblik i sastav našeg Sunčevog sustava, počevši od

imenovanja vanjskih p laneta u epu Enurna Eliš, ili četiri t isuće i petsto godina starog prikaza po tpu -

nog, dvanaesteročlanog Sunčevog sustava, sa S u n c e m u središtu, na c i l indr ičnom pečatu VA/243 u

berl inskom muzeju (slika 91), ili prikaza dvanaest p l ane ta rn ih simbola na asirskim ili babi lonskim

spomenicima, i tako dalje.

221


SLIKA 91

Drugi tekstovi daju jasnije indicije o Nibi ruovoj putanj i , kao i o vre-

m e n s k o m okviru njegovog pojavljivanja:

Od Jupitera,

planet napreduje prema Zapadu.

Od Jupitera,

planet povećava svoj sjaj, i u zodijaku Raka postat će Nibiru.

Veliki planet:

Njegova pojava: tamno-crvena.

Dijeli nebesa napola

Dok stoji u Nibiruu.

Kada se u z m u zajedno, as t ronomski tekstovi iz vremena Ašurbanipala

opisuju planet koji se pojavljuje na rubu Sunčevog sustava, diže se i postaje

vidljiv kada dode do Jup i te ra (ili čak još prije, kod Sa tu rna ) , a za t im zavija

p rema dolje, p rema ravnini ekl ipt ike. Na svom per ige ju , kada je najbliže

Suncu (prema tome , i Zeml j i ) , p lanet — na mjestu Križanja — "u zodija-

222


SLIKA 92

ku Raka 'postaje Nibiru. To se, kao što priloženi shematski dijagram (koji nije u omjeru) pokazuje, moglo dogoditi samo kada je do izlaska Sunca na dan proljetnog ekvinocija dolazilo u zodijaku Bika — a za trajanja zodija-čkog doba Ovna. (slika 92) .

Takve indicije o orbiti Nebeskog Gospodina i njegovoj ponovnoj po-javi, koje kao kartu neba ponekad koriste zviježđa zodijaka, nalaze se i u odlomcima Biblije, tako pokazujući da je to znanje moralo biti rašireno na in ternacionalnoj razini:

"U Jupi teru će se vidjeti tvoje lice" - stoji u psalmu 17. "Gospodin će s juga doći . . . njegovo blistavo veličanstvo sjat će kao svjetlost" - proriče prorok Habakuk (glava 2) . "Usamljen On kroči Nebesima, iznad najviših Dubina; prolazi kraj Velikog Medvjeda, Oriona i Siriusa i zviježđa Juga" -stoji u Knjizi o Jobu (glava 9). A prorok Amos (5: 9) pretkazao je: "Njegovo nasmiješeno lice uzdiže se iznad Bika i Ovna; od Bika ka Strijelcu On će krenuti ." Ti stihovi opisuju planet koji prolazi najvišim nebesima te krećući se orbitom u smjeru kazaljke na satu — "retrogradno", rekli bi astronomi

223


— dolazi preko južn ih zviježđa. To je putanja slična putanj i Halleyjevog kornera (vidi sliku 78) , samo mnogo većeg razmjera.

Detaljni prijevodi sumerskih opisa ceremonija šro su prati le državni posjet Anua i Antu Zemlji oko 4000. g. pr. n. e. na akadski jezik bilo je vrlo indikat ivno za Ašurbanipalova očekivanja. Odlomci koji se bave boravkom Anua i Antu u Uruku opisuju kako je u predvečerje na "najvišu razinu tornja" bio postavljen promatrač koji je pazio na pojave planeta te ih j ednu za dru-gom objavljivao sve dok se nije pojavio "Planet velikog Anua od nebesa", na-kon čega su svi bogovi, okupljeni da dočekaju božanski par, recitirali pjesmu "Onome koji je sve sjajniji, nebeskom planetu Gospodina Anua" i pjevali hi-m n u "Slika Stvoritelja se uzdigla". Dugi tekstovi dalje opisuju ceremonijalne objede, povlačenje u noćne odaje, procesije sljedećeg dana i tako dalje.

M o ž e m o opravdano zaključit i da se Ašurbanipal bavio prikuplja-n jem, uspoređivanjem, prevođenjem i p roučavanjem svih starijih teksto-va koji su mogli: a) svećen ic ima-as t ronomima dati smjernice kako da u naj rani jem m o g u ć e m t renutku uoče povratak Nib i rua i b) upoznat i kralja s p r o c e d u r a m a za ono što nakon toga treba učin i t i . Nazivanje Nib i rua "Plane t nebeskog prijestolja" vrlo je znakovito za kraljevska očekivanja, a to su i prikazi asirskih kraljeva na veličans tvenim reljefima na zidovima palača, na koj ima pozdravljaju boga u krilatom disku dok ovaj lebdi iznad drveta života (kao na slici 87) .

Saznati za pojavljivanje planeta što je prije moguće bilo je važno zato da bi se moglo pripremiti za dolazak velikog boga prikazanog na njemu — možda samog Anua?— i biti blagoslovljen dugim, a možda čak i vječnim životom.

M e đ u t i m , to nije bilo suđeno. Nedugo nakon Ašurbanipalove smrti širom asirskog carstva izbile

su pobune. Njegovi su sinovi izgubili vlast nad Egiptom, Babilonijom i Elamom. Na gran icama asirskog carstva pojavile su se pridošlice izdaleka

— "horde" sa sjevera, Medi jc i s istoka. Svugdje su lokalni kraljevi preuzeli vlast i proglasili nezavisnost. Od posebne važnosti — kako neposredne tako i za buduće događaje — bilo je Babilonovo raskidanje dvojnog kraljevanja

224


s Asirijom. U sklopu novogodišnjih svetkovina 626. g. pr. n. e. babilonski general čije ime — Nabupolasar ("Nabu čuva svoga sina") — implicira da je tvrdio da je Nabuov sin bio je ustoličen za kralja nezavisne Babilonije. Na jednoj pločici njegova je inauguracija opisana riječima: "Okupili su se prinčevi zemalja; blagoslovili su Nabupolasara; otvarajući svoje šake, pro-glasili su ga vladarom.

Ogorčenost zbog asirske brutalne vladavine bila je tolika d a j e Babilon ubrzo pronašao saveznika za napad na Asiriju. Glavni i energični saveznik bili su im Medijci (preci Perzijanaca) koji su bili doživjeli asirske provale i brutalnost. Dok su babilonske snage prodirale u Asiriju s juga, Medijci su napali s istoka te su 614. g. pr. n. e. — kao što su bili prorokovali hebrejski proroci! — osvojili i spalili asirsku vjersku prijestolnicu Ašur. Kraljevska prijestolnica Niniva bila je sljedeća na redu. Do 612. g. pr. n. e. velika Asi-riju bila je u rasulu. Asirija — zemlja "prvog arheologa" — sada je i sama postala zemlja arheoloških lokacija.

Kako se to moglo dogodiri zemlji čije je samo ime značilo "Zemlja Ašura"? Jedino tada moguće objašnjenje bilo je da su bogovi povukli svoju zaštitu; mi ćemo pokazati d a j e stvar zapravo bila mnogo složenija: povukli su se sami bogovi — iz Asirije i sa Zemlje.

Nakon toga počelo se odvijati posljednje i najnevjerojarnije poglavlje sage o Povrarku, poglavlje u kojem će glavnu ulogu igrati Haran.

Zapanjujući slijed događaja propasti Asirije započeo je bijegom člano-va asirske kraljevske obirelji u Haran. Tražeći tamo od boga Sina zaštitu, bjegunci su okupili ostatke asirske vojske i jednoga od izbjeglica proglasili "kraljem Asirije". M e đ u t i m bog, čiji je grad Haran bio od davnina, nije se odazvao. Godine 610. pr. n. e. babilonske snage osvojile su Haran i uni-štile preostale asirske nade.

Bitka za nasljedsrvo Sumera i Akada bila je gotova; sada je isključivo pravo na njega, uz blagoslov bogova, imao kralj u Babilonu. Babilon je po-novno vladao zemljama koje su j ednom sačinjavale sveti "Sumer i Akad",

225


čak je u mnog im tekstovima tog vremena Nabupolasar nosio naslov "kralj Akada". On je vladavinu iskoristio da promatranje neba proširi na Nippur i Uruk, te su u naredn im kruci jalnim godinama neki od ključnih astronom-skih tekstova došli iz ta dva nekadašnja sumerska grada.

Te iste sudbonosne godine, 610. pr. n. e. — znamen i t e godine pune zapanjujućih događaja, kao što ćemo vidjeti — ponovno snažni Egipat također je na svoje prijestolje postavio nepopustljivog impera tora po imenu Neho . Samo godinu dana kasnije dogodio se j edan od na jmanje razumljivih geopoli t ičkih poteza tog vremena — n a j m a n j e razumljivih za povjesničare, to jest. Egipćani, koji su prije bili na istoj strani kao i Babi-lonci te se zajedno s nj ima suprotstavljali asirskoj vladavini, nagrnul i su iz Egipta prema sjevera i pregazili područja i sveta mjesta koje su Babilonci smatrali svojima. Egipćane je njihov prodor na sjever sve do Karkemiša doveo nadohvat Harana . K tomu, u ruke su im pala dva mjesta povezana sa svemirom, u Libanonu i Judej i .

Iznenađeni Babilonci nisu to namjeravali trpjeti. Ostarjeli Nabupolasar zadatak vraćanja ključnih mjesta povjerio je svom sinu Nabukodonozoru koji je već bio stekao ugled na bojnom polju. U lipnju 605. g. pr. n. e. kod Karkemiša Babilonci su potukli egipatsku vojsku, oslobodili "svetu šumu u Libanonu koju su Nabu i M a r d u k željeli" te potjerali Egipćane natrag sve do Sinajskog poluotoka. Nabukodonozor je zaustavio potjera tek kad mu je iz Babilona stigla vijest o očevoj smrti. Požurio je natrag i te iste godine bio proglašen kraljem Babilona.

Povjesničari nemaju objašnjenje za iznenadnu egipatsku navalu i silinu babilonske reakcije. N a m a je, među t im , očito d a j e u srži t ih događaja bilo očekivanje Povratka. Doista, izgleda da se te 605. g. pr. n. e. smatralo d a j e povratak neminovan, da možda čak kasni jer je te iste godine prorok Haba-kuk u Jeruzalemu počeo propovijedati u Jahvino ime.

Pretkazujući budućnost Babilona i drugih nacija, prorok je upi tao Ja-hvu kada će doći Dan Gospodinov — dan kazne Božje za zemlje, uključu-jući Babilon — a Jahve mu je ovako odgovorio:

226


Zapiġi viđenje,

Ureģi ga na pločice,

da ga čitač lako čita:

Jer ovo je viđenje samo za svoje zadano vrijeme:

Ispunjenju teži, ne vara;

Ako stiže polako, čekaj;

Jer odista će doći i neće zakasniti!

HABAKUK 2: 2-3

( " Z a d a n o v r i j eme" je , kao što ć e m o vidjet i , stiglo t o č n o pedeset

god ina p o t o m . )

Četrdeset i tri godine Nabukodonozorove vladavine (605.-562. pr. n. e.)

smatraju se razdobljem dominan tnog "neobabilonskog" carstva. To je bilo ra-

zdoblje odlučnih akcija i brzih poteza jer nije bilo vremena na gubljenje: sve

bliži Povratak sada je pripadao Babilonu!

Kako bi ga se p r ip remi lo za očekivani Povratak, u Babilonu su ubrzano

provedeni opsežni renovacijski i graditeljski radovi. Nj ihovo žarište bila je

sveta četvrt u kojoj je obnovljen i nanovo izgrađen M a r d u k o v h r a m Esagil

(sada zvan jednos tavno Bel/Ba'al, "Gospod in" ) . Njegov zigurat sa sedam te-

rasa p r i p r e m l j e n je za p r o m a t r a n j e zv jezdanih nebesa (slika 9 3 ) — baš kao

što je napravl jeno u U r u k u kada g a j e oko 4000 . g. pr. n. e. posjetio Anu .

Sagrađen je novi procesijski put koji je u svetu četvrt vodio kroz golema

nova vrata: zidovi su im bili ukrašeni i od vrha do dna prekriveni l i jepim

glaz i ranim c ig lama koje i dandanas privlače pozornost , buduć i da su suvre-

meni ekskavatori iskopali procesijski pu t i vrata te ih, nanovo sastavljene,

izložili u muzeju Vorderasiatiches M u s e u m u Berl inu. Babilon, M a r d u k o v

Vječni grad, bio je pr ipremljen za Povratak.

" U č i n i o sam grad Babilon najglasoviti j im m e d u svim zeml jama i na-

seobinama; njegovo sam ime uzvisio da bude najhvaljenije od svih svetih

gradova" - napisao je N a b u k o d o n o z o r u svojim zapis ima. Kako se čini , oče-

227


SLIKA 93

kivalo se da će se bog koji dolazi s krilatim diskom spustiti na Mjesto slijeta-nja u Libanonu, a zatim konzumirati Povratak ulaskom u Babilon kroz novi, veličanstveni procesijski put i impozantna vrata (slika 94) — vrata nazvana "Ištar" (alias IN.ANNA), koja je u Uruku bila "Anuova voljena", što je još jedna indicija glede toga čiji Povratak se očekivao.

Istovremeno s tim očekivanjima Babilon je dobio ulogu novog Pupka Zemlje — preuzevši pretpotopni Nippurov položaj DUR.AN.KI-ja, "veze nebo-Zemlja". Da je to sada bila funkcija Babilona izraženo je t ime što je te-meljnoj platformi zigurata bilo dodijeljeno sumersko ime E.TEMEN.AN.KI ("Hram temelja za nebesa-Zemlju), naglašavajući ulogu Babilona kao novog "Pupka Zemlje" — ulogu jasno prikazanu na babilonskoj "Karti svijeta" (vidi sliku 10). To je bila terminologija koja je oponašala opis Jeruzalema s Kame-nom temeljcem koji je služio kao veza između nebesa i Zemlje!

No ako je to bilo o n o š to j e Nabukodonozor zamisl io, tada je Ba-bilon morao zamijeniti postojeću poslijepotopnu vezu sa svemirom — Jeruzalem.

Preuzevši nakon potopa ulogu Kontrolnog centra misije koju je prije potopa držao Nippur, Jeruzalem je bio smješten u središtu koncentričnih

228


SLIKA 94

udaljenosti do drugih mjesta povezanih sa svemirom (vidi sliku 3). Naziva-jući ga "pupkom Zemlje" (38: 12), prorok Ezekijel objavio je da je Jeruza-lem za tu ulogu bio izabrao sam Bog:

Ovako veli Gospodin Jahve:

Ovo je Jeruzalem;

Postavih ga u središte naroda,

Okruģih ga zemljama!

EZEKIJEL 5: 5

229


Odlučan da tu ulogu preotme za Babilon, Nabukodonozor je poveo svoje trupe na taj dotad neosvojivi plijen i 598. g. pr. n. e. zauzeo Jeruzalem. Ovaj put je, kao što je bio upozorio prorok Jeremija, Nabukodonozor izvrša-vao Božji gnjev na stanovnicima Jeruzalema zato što su se upustili u štovanje nebeskih bogova: "Baala, Sunca, Mjeseca i zvijezda" (2 Kraljevi 23: 5) —po-

pis koji jasno uključuje Mardukov nebeski entitet!

Izgladnivši stanovnike Jeruzalema tri godine dugom opsadom, Nabu-kodonozor je uspio pokoriti grad te zarobiti judejskog kralja Jojakima i odvesti ga u Babilon. U progonstvo je odvedeno i judejsko plemstvo te učena elita — između ostalih i prorok Ezekijel — kao i tisuće judejskih vojnika i obrtnika. Naseljeni su na obale rijeke Khabur, u blizini Harana, doma njihovih predaka.

Sam grad i hram ovaj su put ostali nedirnuti, no jedanaest godina kasnije, 587. g. pr. n. e., Babilonci su se vratili u velikom broju. Taj put su Babilonci, prema Bibliji, postupali po vlastitom nahođenju i spalili hram koji je izgradio Salomon. Nabukodonozor u svojim zapisima za to nije dao objašnjenje, osim uobičajenog — da udovolji željama "svojih bogova Na-bua i Marduka". No, kao što ćemo uskoro vidjeti, pravi je razlog bio jedno-stavan: uvjerenje da je Jahve otišao i da ga više nema.

Uništenje hrama bilo je šokantno i zlo djelo za koje su Babilon i njegov kralj — kojeg su proroci ranije nazivali "prutom Jahvinog gnjeva" — trebali biti oštro kažnjeni . "Osveta Jahve, Boga našega, osveta za hram njegov, izvršit će se na Babilonu, objavio je prorok Jeremija (50: 28). Proričući pad moćnog Babilona te njegovo uništenje od strane napadača sa sjevera — što se obistinilo samo nekoliko desetljeća kasnije — Jeremija je također progla-sio sudbinu bogova koje je Nabukodonozor bio zazvao:

Objavite narodima! Razglasite, ne tajite, recite:

'Zauzet je Babilon! Bel je postiden: Marduk razbijen!

JEREMIJA 5 0: 2

230


Božja kazna za Nabukodonozora bila je razmjerna njegovom sveto-grđu. Prema t radic ionaln im izvorima, umro je 562. g. pr. n. e. u agoniji, sluđen bubom koja mu je kroz nos ušla u mozak.

Ni Nabukodonozor niti itko od njegova tri krvna nasljednika (koji su bili ubijeni ili na neki drugi način u kratkom roku odstranjeni) nisu živjeli dovoljno dugo da vide dolazak Anua na babilonska vrata. U stvari, taj se dolazak nikada nije ni dogodio, premda se Nibiru vratio.

Činjenica je da su na astronomskim pločicama iz tog istog vreme-na zabilježena opažanja Nibirua odnosno "planeta Marduka." O ne-kima je izviješteno kao o znamenju . Na primjer, pločica katalogizirana kao K.8688 obavještava kralja da će, ako se Venera pojavi "ispred" (tj. ako izađe prije) Nibirua, usjevi propasti, a ako Venera izađe "iza" (tj. poslije) Nibirua, "usjevi u zemlji će uspjeti". Nas više zanima skupina "kasnobabilonskih" pločica p ronađen ih u Uruku; na njima su podaci iskazani u dvanaest mje-sečnih zodijačkih stupaca, a tekstovi su povezani sa slikovnim prikazima. Na jednoj od tih pločica (VA 7851, slika 95) unu ta r planeta Marduka ,

SLIKA 95

231


smještenom između simbola za zviježđe Ovna s j edne i simbola za Zemlju s druge strane, prikazan je sam Marduk . Drugi primjer je pločica VA 7847: ona jedno konkretno opažanje u zvijezdu Ovna naziva "Danom kada su se otvorila vrata velikog boga Marduka"— odnosno kada se pojavio Nibiru; a za t im slijedi opis — "Dan boga Marduka"— kada se plane t pre-mjestio na svojoj putanj i te bio viđen u Vodenjaku.

Čak još znakovitija od dolaska planeta "Marduka" u vidno polje s j u -žnih nebesa i njegovog brzog postajanja "Nibi ruom" u središnjem nebe-skom pojasu bila je jedna druga skupina, ovaj pur kružnih, pločica. Te su pločice predstavljale "napredak unatrag" prema sumerskim astronomskim postavkama te su nebesku sferu dijelile na tri puta (Enlilov put za sjeverni dio nebesa, Eaov put za južni i Anuov put za središnji dio nebesa). Iznad ta tri puta zatim je bilo položeno dvanaest zođijačko-kalendarskih segmenata, kao što se vidi na otkrivenim fragment ima (slika 96) ; na stražnjim strana-ma tih kružnih pločica bila su zapisana objašnjenja.

Godine 1900. Theophilus G. Pinches izazvao je senzaciju na sastanku drušrva Royal Asiatic Society u Londonu u Engleskoj kada je objavio da je uspio sastaviti čitav "astrolab" ("Uzimač zvijezda"), kako je nazivao pločicu. Pokazao je da j e to kružni disk podijeljen na tri koncentr ična dijela i, poput pite, na dvanaest segmenata, što rezultira poljem koje se sastoji od trideset i šest odsječaka. Svaki od trideset i šest odsječaka sadržavao je ime s kružićem ispod njega, što je pokazivalo da se radi o nebeskom tijelu, i broj. Svaki odsječak također je nosio ime mjeseca, tako da ih je Pinches numer i rao od I do XII, počevši od mjeseca Nissan, (slika 97 ) .

Njegova je prezenracija, razumljivo, izazvala veliku senzaciju jer bio im je predstavio babilonsku kartu neba podijeljenu na tri staze - Enlilo-vu, Anuovu i Eaovu/Enkijevu - koja pokazuje koji su se planeti , zvijezde i zviježđa na kojem području nebesa promatral i u kojem mjesecu cijele godine. Rasprava oko identi teta nebeskih tijela (u čijem korijenu čuči po-stavka "ništa iza Saturna") i značenja brojeva još nije okončana. Neriješeno je i pi tanje starosti — koje godine je astrolab napravljen te, ukoliko se radi o kopiji starije pločice, koje je vrijeme na njemu prikazano? Mišljenja o

232


starosti varirala su od prije dvanaestog i trećeg stoljeća pr. n. e., većina se, među t im, slagala da je astrolab pripadao eri Nabukodonozora ili njegovog nasljednika Nabunaida .

Astrolab što ga je Pinches predstavio u naredn im je raspravama bio identificiran kao "P," no kasnije je preimenovan u "Astrolab A", budući da je otada sastavljen još jedan, poznat kao "Astrolab B".

233


SLIKA 97

Iako ta dva astrolaba na prvi pogled izgledaju jednako, ipak su različiti.

Sto se tiče naše analize, ključna razlika je u tome što se u astrolabu "B" planet

identificiran kao Mul Neberu d Marduk — "Planet Nibiru boga Marduka"

— nalazi na Anuovom putu, središnjem eklipt ičnom pojasu (slika 9 8 ) , dok je

na astrolabu "A" planet identificiran kao Mul Marduk— "Planet Marduk(ov)

— prikazan na Enlilovom putu, na sjevernom dijelu nebesa (slika 9 9 ) .

Promjena imena i položaja apso lu tno je ispravna ukol iko dva astolaba

pr ikazuju planet koji se kreće — " M a r d u k " , kako su ga zvali Babilonci 1

234


SLIKA 98

došavši u vidno polje visoko na sjevernom dijelu neba (kao u astrolabu

, zavija nadolje prema ekliptici i postaje N I B I R U ("Križanje") kada

235


SLIKA 99

presiječe ekliptiku na Anuovom putu (kao u "B") . Dokumentaci ja u dvije

faze koju nam pružaju ta dva astrolaba pokazuje upravo ono što mi tvrdimo

cijelo vrijeme!

236


Tekstovi (poznati kao KAV 218, srupci B i C) priloženi uz kružne pri-kaze uklanjaju svaku sumnju glede identiteta Marduka /Nib i rua :

[Mjesec] Adar: Planet Marduk na Putu Anuovom: Blistavi kakkabu ġto izlazi na jugu nakon "ġto bogovi noći završe svoje zadatke, i dijeli nebesa. Taj kakkabu je Nibiru - bog Marduk.

Premda možemo biti sigurni — zbog razloga koji će uskoro biti po-dastrijeti — da opažanja iz svih tih "kasnobabilonskih pločica" nisu mogla biti obavljena prije 640. g. pr. n. e., možemo također biti sigurni da se nisu dogodila nakon 555. g. pr. n. e. jer to je godina kada je čovjek po imenu Nabunaid postao posljednji kralj Babilonije koji je tvrdio da su legitimnost njegove kraljevske časti potvrdila nebesa, da ga je "planet Marduk, visoko na nebesima, bio pozvao po imenu." Pored te tvrdnje izjavio je i kako je u noćnom viđenju vidio "Veliku zvijezdu i Mjesec." Pomoću Keplerovih formula za putanje planeta oko Sunca izračunato je da je čitavo razdoblje Mardukove/Nibiruove vidljivosti iz Mezopotamije trajalo svega nekoliko kratkih godina; stoga Nabudaidova tvrdnja o vidljivosti planeta postavlja njegov povratak u godine neposredno prije 555. g. pr. n. e.

Dakle , koje je bilo točno vrijeme povratka? U rješavanje te zago-netke ukl jučen je još j edan aspekt: proročanstva o "podnevnoj tami" — p o m r č i n i Sunca — na D a n Gospod inov . Takva pomrčina doista se i dogodila - 5 5 6 . g. pr. n. e.!

Pomrčine Sunca mnogo su rjeđe od pomrčina Mjeseca, međut im nisu posve neuobičajene; do njih dolazi kada Mjesec, dok na određeni način prolazi između Zemlje i Sunca, privremeno prekrije Sunce. Tek mali dio pomrčina Sunca su po tpune pomrčine. Područje na kojem se pomrčina vidi, njezino trajanje te put potpune tame razlikuju se od prolaska do prolaska zbog promjenjivog trostrukog orbitalnog plesa Sunca, Zemlje i

237


236


Mjeseca, te povrh toga zbog svakodnevnog kruženja Zemlje i promjene nagiba njezine osi.

Ma koliko pomrč ine Sunca bile rijetke, mezopotamska as t ronomi-ja obuhvaćala je znanje i o toj pojavi koju je nazivala alatu sharnshi. Tekstualni navodi sugeriraju da dio drevnog akumul i ranog znanja nije bila samo sama pojava, nego i njezin lunarn i aspekt. U stvari, pomr-čina Sunca čiji je put potpune tame prešao preko Asirije dogodila se 762. g. pr. n. e.. Slijedila ju je pomrč ina 584. g. pr. n. e. koja se vidjela diljem zemalja Med i t e r ana , a po tpuna pomrč ina bila je nad Grčkom. No zat im se, 5 5 6 . g . pr. n . e . , dogodi la izvanredna pomrčina S u n c a "izvan očekivanog vremena." Ako do n j e nije došlo uslijed predvidi-

vog kretanja Mjeseca, je li njen uzrok mogao biti neuobičajeno blizak prolazak Nibirua ?

Među astronomskim pločicama koje pripadaju seriji nazvanoj "Kada je Anu planet Gospodinov" jedna pločica (katalogizirana kao VACh.Sha-mash /RM.2 ,38 — slika 100), koja se bavi pomrč inom Sunca, ovako je zabilježila opaženi fenomen (reci 19-20):

U početku je sunčev disk, izvan očekivanog vremena,

postao taman, u sjaju Velikog planeta. Tridesetog dana (mjeseca) bila je

pomrčina Sunca.

Ġto zapravo znače riječi d a j e zatamnjeno Sunce bilo "u sjaju Vel ikog planeta"? Iako sama pločica ne navodi da tum te pomrčine, naše je mišlje-n je da ta konkretna, iznad naglašena, formulacija snažno ukazuje na to da je neočekivanu i izuzetnu pomrčinu Sunca nekako uzrokovao povra-tak Nibirua, "velikog sjajnog planeta". Među t im , je li neposredan uzrok bio sam planet ili učinak njegovog "sjaja" (gravitacijskog ili magnetskog privlačenja?) na Mjesec, tekstovi ne objašnjavaju.

23 9


Bilo kako bilo, astronomska je povijesna činjenica da se na dan koji bi odgovarao 1 9 . svibnju 5 5 6 . g. pr. n. e. doista dogodila potpuna pomrčina Sunca. Kao što pokazuje ova karta (slika 101) , koju je pripre-

240


mio NASA-in Centar za svemirske letove Goddard, ta je pomrčina bila velika, vidjela se na vrlo širokom području, a njezin jedinstven aspekt je taj d a j e z o n a potpune tame prolazila točno preko Harana!

Ta posljednja činjenica od iznimne je važnosti za naše zaključke — a u tim zlokobnim godinama drevnog svijeta bila je još važnija jer odmah nakon toga, 555. g. pr. n. e., Nabunaid je proglašen kraljem Babilonije — ne u Babilonu, nego u Haranu. On je bio posljednji babilonski kralj. Poslije nje-ga, kao što je prorokovao Jeremija, Babilon je zadesila sudbina Asirije.

Prorokovana podnevna tama nastupila je 5 5 6 . g. pr. n. e.. U p r a v o tada se vratio Nibiru; to je bio prorokovani DAN G O S P O D I N A .

Kada je došlo do povratka planeta nisu se pojavili ni Anu ni ijedan drugi bog. Dois ta , dogodilo se upravo suprotno: bogovi, anunnakijski bogovi, uzletjeli su i otišli sa Zemlje.

241

Trinaesto poglavlje

KADA S U BOGOVI OTIŠLI SA ZEMLJE

Odlazak anunnakijskih bogova sa Zemlje bio je dramatičan događaj ispunjen teofanijama, fenomenalnim pojavama, božanskim kolebanji-

ma i ljudskom nevoljom.

Nevjerojarno je, ali taj odlazak nije ni nagađanje ni špekulacija, doku-mentiran je i više nego dovoljno. Dokazi nam dolaze kako s Bliskog istoka tako i iz Amerike, a neki od najizravnijih, i svakako najdramatičnijih zapisa o odlasku drevnih bogova sa Zemlje, dolaze nam iz Harana. Dokazni marerijal ne sastoji se od glasina: sasroji se od izvještaja očevidaca, između ostalih i proroka Ezekijela. Neki od tih izvještaja uvršreni su u Bibliju, a neki su zapisani na kamenim stupovima. Na primjer, tekstovi koji se bave čudesnim događajima koji su doveli do ustoličenja posljednjeg babilonskog kralja.

Današnji Haran — da, i dalje je tamo, ja sam ga posjetio —dremljiv je gradić u istočnoj Turskoj, tek nekoliko kilometara od granice sa Sirijom. Okružen je ruševinama zidina iz islamskih vremena, a njegovi stanovnici žive u kolibama od blata koje imaju oblik košnice. Tradicionalni izvor na kojem je Jakov sreo Rahelu i dalje je ondje, u livadama izvan grada na ko-j ima pasu ovce, s najčišćom, prirodno svježom vodom koju čovjek može zamisliti.

KADA su BOGOVI OTIŠLI SA Z E M L J E

M e đ u t i m , u starijim vremenima Haran je bio prosperitetno trgovačko, kulrurno, vjersko i političko središre, i to u tolikoj mjeri da je čak prorok Ezekijel (27: 24) , koji je na tom području živio s drugim izgnanicima iz Jeruzalema, govorio o Haranovoj reputaciji trgovačkog grada u kojem se trgovalo "hal j inama raskošnim, plaštevima istkanima od prediva plavog, škrinjama pun ima nakita što su se vezivale užadi i bile izrađene od cedrovi-ne." To je bio grad koji je od sumerskih vremena nadalje bio "Ur daleko od Ura", središte kulta "boga Mjeseca", Nanna ra /S ina . Abrahamova obitelj na kraju je ostala ondje živjeti zato što je njegov otac Terah bio Tirhu, svećenik za znamenje, prvo u Nippuru , zat im u Uru i naposljetku u Nannarovom/ Sinovom hramu u Haranu . Nakon šro je nuklearni Zli vjetar uništio Sumer, N a n n a r i njegova supruga Ningal preselili su se u Haran .

Iako Nannar ("Su-en'i, skraćeno na akadskom, "Sin) nije bio Enli-lov prvorodeni sin i zakoniti nasljednik — taj položaj pripadao je Ninur t i — on je bio prvorodeni sin Enlila i njegove supruge Ninlil , Enlilov prvoro-đenac na Zemlji. Bogovi i ljudi silno su obožavali Nanna ra /S ina i njegovu suprugu; h imne u njihovu čast za vrijeme sumerske slave, kao i žalopojke zbog opustošenosti Sumera općenito a posebice Ura, odaju veliko divljenje i ljubav ljudi prema tom božanskom paru. To što je mnogo stoljeća kasnije Esarhadon otišao s ostarjelim Sinom ("koji se oslanjao na štap") posavjeto-vari oko invazije na Egipat te što je prognano asirsko plemstvo posljednji otpor pružilo u Haranu ukazuje na kont inu i ranu važnu ulogu koju su Nan -nar /Sin i Haran imali do samog kraja.

U ruševinama velikog haranskog hrama posvećenog Nanna ru /S inu , hrama E . H U L . H U L ("Kuća dvostruke radosti"), arheolozi su pronašli četi-ri kamena stupa ("stele") koji su nekoć stajali u hramu, po jedan u svakom kutu glavne dvorane za molirvu. Zapisi na stelama otkrili su d a j e dvije po-digla hramska visoka svećenica Adda-Guppi , a dvije njezin sin Nabunaid , posljednji babilonski kralj.

Adda-Guppi s evidentnim osjećajem za povijest i kao stručna dužno-snica hrama u svojim je zapisima navela točne da tume zapanjujućih do-gađaja kojima je svjedočila. D a t u m i su, kao što je tada bilo uobičajeno,

243


bili povezani s godinama vladavine poznat ih kraljeva te su stoga mogli biti — i jesu — potvrđeni od strane suvremenih stručnjaka. Tako je pouzdano ustanovljeno d a j e ona rođena 649. g. pr. n. e. te d a j e živjela u vrijeme vla-davina nekoliko asirskih i babilonskih kraljeva, da bi preminula u poznoj dobi od sto i četiri godine.

Evo što je na svojoj steli napisala o prvom u nizu zapanjujućih događaja:

Bila je šesnaesta godina Nabupolasara,

kralja Babilona, kada se Sin, vladar bogova,

naljutio na grad svoj i hram svoj

i otišao na nebesa; a grad i ljudi u njemu su propali.

Šesnaesta godina Nabupolasara bila je 610. g. pr. n. e. — znamen i ta godina, kao što će se čitatelj vjerojatno prisjetiti, kada su babilonske snage osvojile Haran kojega su branili ostaci asirske kraljevske obitelji, te kada je nanovo ojačani Egipat odlučio zauzeti mjesta povezana sa svemirom. Tada je, napisala je Adda-Guppi , razljućeni Sin povukao i svoju zaštitu nad gradom, spakirao se "i otišao na nebesa!"

Ono što se nakon toga dogodilo u osvojenom gradu točno je sažeto: "A grad i ljudi u njemu su propali." Dok su drugi preživjeli pobjegli, Adda-Guppi je ostala. "Svakodnevno je, bez prestanka, danju i noću, mjesecima, godinama" bdjela u uništenom hramu. U tuzi je "odbacila haljine od finog prediva, skinula nakit, nije nosila ni srebro ni zlato i odrekla se miomirisa i eteričnih ulja." Luta-jući poput duha napuštenim hramom, "u poderanu odjeću bila sam odjevena; bez zvuka sam ulazila i izlazila" - napisala je.

Tada je u pustoj svetoj četvrti pronašla ogrtač koji je pripadao Sinu. Očaj-noj svećenici taj je pronalazak predstavljao božanski znamen: bog joj je iznena-da podario znak svoje fizičke prisutnosti. Nije mogla skinuti pogled sa svetog ruha, nije ga se usuđivala dodirnuti, osim "primiti ga za rub". Kao da j e sam bog bio tamo da je čuje, legla je ničice i "u molitvi i poniznosti" izgovorila zavjet: "Vratiš li se u svoj grad, svi crnoglavi ljudi štovat će tvoje božanstvo!"

244

KADA su B O G O V I O T I Š L I SA Z E M L J E

"Crnoglavi ljudi" izraz je kojim su Sumerani nazivali sami sebe, a upotreba tog izraza od strane visoke svećenice otprilike 1.500 godina nakon propasti Sumera bila je iznimno znakovita: govorila je bogu da će, vrati li se natrag, biti vraćen na položaj vrhovnog gospodara, da će ponovno po-stati Gospodin bog obnovljenog Sumera i Akada. Adda-Guppi ponudi la je svom bogu ovakvu nagodbu: Ako se vrati i upotrijebi svoje božanske moći da učini njezinog sina Nabuna ida sljedećim kraljem koji će vladati svim babilonskim i asirskim područj ima, Nabuna id će obnoviti Sinov h ram i u Uru te proglasiti štovanje boga Sina službenom religijom u svim zemljama crnoglavih ljudi!

Dodirujući rub božjeg ogrtača, molila se dan za danom. Naposljetku joj se j edne noći bog pojavio u snu i prihvatio njezinu ponudu . Bogu Mje -seca, napisala je Adda-Guppi , ideja se svidjela: "Sin, vladar- bogova nebesa i Zemlje, zbog mojih me je dobrih djela pogledao sa smiješkom; čuo je moje molitve; prihvatio moj zavjet. Gnjev u njegovom srcu se stišao. Pomirio se s Enhu lhu lom, svojim h r a m o m u H a r a n u , božanskim boravištem u kojem se njegovo srce veselili i predomislio se." Bog je, napisala je Adda-Guppi , prihvatio nagodbu:

Sin, vladar bogova, bio je naklon prema mojim riječima. Nabunaida, mog jedinog sina, izdanka utrobe moje, Pozvao je da bude kralj — kralj Sumera i Akada. Sve zemlje od granice s Egiptom, od Gornjeg mora do Donjeg mora,

predao je u njegove ruke.

Obje strane održale su svoju stranu nagodbe. "Ja je smat ram ispunje-nom", izjavila je Adda-Gupp i u zakl jučnom dijelu svojih zapisa: S i n j e "odr-žao riječ koju m i j e dao" i 555. g. pr. n. e. doveo Nabunaida na babilonsko prijestolje. A Nabuna id je ispunio zavjet svoje majke i obnovio h ram u H a -

245


ranu, "usavršivši njegovu konstrukciju". Obnovio je štovanje Sina i Ningal (Nikkal, na akadskom) — "sve zaboravljene obrede nanovo je oživio."

A zatim se dogodilo veliko čudo, pojava neviđena generacijama. Taj je događaj opisan na dvije Nabunaidove stele, na kojima je on prikazan kako drži neobičan štap i gleda prema nebeskim simbolima za Nibiru, Zemlju i Mjesec , (slika 102) :

SLIKA 102

To je veliko čudo Sinovo

koje se od bogova i božica

nije dogodilo u zemlji,

od davnih dana i nepoznatih;

koje ljudi Zemlje

nisu vidjeli ni našli zapisano

na pločicama od davnih dana:

246


Da je Sin, vladar bogova i božica, Što obitava na nebesima, Sišao s nebesa — Pred očima Nabunaidovim, kralja babilonskog.

Sin se, izvještavaju zapisi, nije vratio sam. Prema tekstovima, ušao je u obnovljeni hram Ehulhuku u ceremonijalnoj procesiji, u društvu supruge Ningal /Nikkal i svog pomoćnika, božanskog glasnika Nuskua.

Čudesni Sinov povratak "s nebesa" pot iče mnoga pi tanja, a prvo bi bilo: Gdje "na nebesima" je boravio pet ili šest desetljeća? Na ta pi tanja može se odgovoriti kombinac i jom drevnih dokaza i post ignuća suvreme-ne znanost i i tehnologije. No, prije nego što pr i jeđemo na to, važno je istražiti sve aspekte odlaska, jer Sin nije bio jed in i koji se "naljutio" te, napustivši Zemlju, "otišao na nebesa".

Izvanredni nebeski dolasci i odlasci koje su opisali Adda -Gupp i i N a -bunaid odvijali su se dok su oni bili u H a r a n u — a to je značajna stvar jer je u isto to vrijeme na tom području bio pr isutan još jedan očevidac. Bio je to prorok Ezekijel koji je također imao mnogo za reći na tu t emu.

Ezekijel, Jahvin svećenik u Je ruza lemu, bio je među aris tokraci jom i obr tn ic ima koji su zajedno s kraljem J o j a k i m o m bili prot jerani nakon š t o j e Nabukodonozor 598. g. pr. n. e. prvi put napao Jeruza lem. Silom su odvedeni u sjevernu Mezopotami j i te su naseljeni na području rijeke Khabur, nedaleko od doma svojih predaka u H a r a n u . Tamo je Ezekijel imao svoju slavnu viziju nebeskih kola. Kao kvalificirani svećenik, i on je bilježio mjesta i d a t u m e događaja: to je bilo petog dana četvrtog mjeseca u petoj godini progonstva — 594/593 . g. pr. n. e. — "kad bijah medu izgnanicima na rijeci Khaburu, otvoriše se nebesa i ja ugledah viđenja Elohima, naveo je Ezekijel na s amom početku svojih proročanstava. Ono što je ugledao u vihoru, s bljeskajućim svjetlima obavijena sjajem, bila su božanska kola koja su mogla ići p rema gore, p rema dolje i postrance, a u

247


njima, "na nečemu poput prijestolja, bijaše netko kao čovjek zemaljski"; i začuo je glas koji mu se obraćao kao "Sinu čovječjem" i objavio mu njegov proročki zadatak.

Izraz u prorokovoj uvodnoj izjavi obično se prevodi kao "viđenja Boga". Izraz Elohim, koji je množina, Tradicionalno se prevodi kao "Bog", u jednini , čak i u slučajevima kada se Biblija očigledno prema njemu odnosi kao da je u množini , kao na primjer: "I reče Elohim, načinimo Adama na svoju sliku, da bude nama sličan (Postanak 1: 26) . Kao što čitatelji mojih knjiga znaju, priča o biblijskom Adamu inrerpretacija je mnogo podrobnij ih sumerskih tekstova o stvaranju, u kojima je skupi-na Anunnaki ja predvođena Enkijem genetskim inženjeringom "stvorila" Adama. Izraz Elohim, kao što uvijek iznova pokazujemo, odnosio se na A n u n n a k i j e ; a Ezekijel je izvijestio o tome d a j e vidio anunnakijsku nebesku letjelicu — u bl izini H a r a n a .

Ezekijel je nebesku letjelicu koju je vidio opisao, u uvodnom pogla-vlju i nakon njega, kao Božji Ka vod ("Ono što je teško") — istim izrazom koji se u Izlasku koristi za božansku letjelicu koja je sletjela na planinu Sinaj. Opis letjelice koji je dao Ezekijel nadahnuo je generacije učenjaka i umjetnika, a crteži koji su nastali kao rezultat tog nadahnuća mijenjali su se tijekom vremena onako kako je napredovala naša vlastita tehnologija letećih vozila. Drevni tekstovi govore kako o svemirskim brodovima tako i o letjelicama te opisuju Enlila, Enkija, Ninur tu , Marduka , Totha, Sina, Samaša i Ištar, da navedem one najistaknutije, kao bogove koji su imali letjelice i vršljali zemaljskim nebom - ili vodili zračne bitke, kao što je na primjer ona između Horusa i Setha ili ona Ninurre i Anzua (da ne spomi-njem indoeuropske bogove). Čini se da su od svih različirih teks tualnih opisa i slikovnih prikaza "nebeskih brodova" Ezekijelovom viđenju vihora najviše odgovaraju takozvana "vihorasra kola" nacr tana na lokalitetu u Jordanu s kojeg je prorok Ilija uznesen u nebesa (slika 10 3). T a j e letjelica nalik helikopteru zacijelo bila služila samo kao šati do mjesta na kojem se nalazio pravi svemirski brod.

248

KADA SU BOGOVI O T I Š L I SA Z E M L J E

SLIKA 103

Ezekijelov zada tak bio je da prorokuje i upozori svoje prognane su-narodnjake na dolazeći Sudnji dan kada će se l judima suditi za sva sra-mo tna djela i nepravde. Za t im se, poslije godinu dana, isti "netko kao čovjek zemaljski" ponovno pojavio, pružio ruku, uhva t io Ezekijela i pre-nio ga sve do Jeruzalema, da t amo prorokuje. Jeruzalem je, sjetit ćete se, pretrpio izgladnjujuću opsadu, ponižavajući poraz, bezobzirnu pljačku, babilonsku okupaciju te izgnanstvo kralja i c jelokupnog plemstva. Kada je onamo stigao, Ezekijela je zatekao prizor po tpunog sloma vladavine zakona i pridržavanja vjerskih obreda. Pitajući se što se to zbiva, naišao je na jednog stanovnika koji je sjedio i jadikovao (8: 12, 9: 9)

Jahve nas više ne vidi jer je Jahve napustio Zemlju!

Naše je mišljenje da je to bio razlog zbog kojeg se N a b u k o d n o n o z o r usudio ponovno napast i J e ruza lem i uniš t i t i Jahvin h ram. Taj vapaj je praktički i den t i čan onome o čemu je A d d a - G u p p i izvijestila iz Harana : 'Sin, vladar bogova, nal jut io se na grad svoj, h r am svoj i otišao je na nebesa; a grad i ljudi u n jemu su propali ."

Ne može se sa sigurnošću reći kako ili zašto su događaji u sjevernoj Mezopotamiji povezani s idejom u dalekoj Judeji da je Jahve također otišao

249


sa Zemlje, no očito je da su se vijesti o tome da su Bog odnosno bogovi oti-šli bila proširila nadaleko i naširoko. Doista, na pločici VAT 7847, koja je ranije spomenuta u vezi sa sunčevom p o m r č i n o m , u proročanskom dijelu koji govori o velikim nesrećama koje traju dvjesto godina piše:

Bogovi će s tutnjem, leteći, iz zemalja otići, od ljudi se odvojiti.

Ljudi će božja prebivališta u ruševinama ostaviti. Suosjećanja i blagostanja će nestati. Enlil će u ljutnji uzletjeti.

Poput nekoliko drugih dokumena ta iz žanra "akadskih proročan-stava", stručnjaci i ovaj tekst smatraju "proročanstvom poslije događaja" — tekstom koji događaje koji su se već dogodili koristi kao osnovu za pre-dviđanje drugih budućih događaja. Bilo kako bilo, ovdje i m a m o dokument koji znatno proširuje egzodus bogova: ljutiti bogovi, predvođeni Enlilom, odletjeli su iz svojih zemalja; nije se samo Sin naljutio i otišao.

Postoji još j e d a n d o k u m e n t . P remda ga s t ručnjaci klasificiraju kao

"proročanstvo u neoasirskim izvorima," njegove poče tne riječi sugeri-

raju da je njegov autor (babilonski?) štovatelj M a r d u k a . Evo tog doku-

m e n t a u cijelosti:

Marduk, Enlil bogova, naljutio se. Um mu je postao gnjevan.

Skovao je zao plan razaranja zemlje i rastjerivanja njezinih naroda.

Njegovo Ijutito srce bilo je odlučno da sravni zemlju i uništi njezin

narod.

Na njegovim se usnama našla gorka kletva.

Zli nagovještaji što ukazuju na poremećaj nebeskog sklada

počeli su se obilno pojavljivati i na nebu i na Zemlji.

Planeti na Enlilovom, Anuovom i Eaovom putu pogoršali su svoje

položaje i opetovano pokazali nakazne predznake.

250


Arahtu, rijeka izobilja, pretvorila se u bijesnu bujicu. Golemi vodeni val, divlja poplava poput Potopa odnijela je grad, njegove kuće i svetišta, i pretvorila ih u ruševine. Bogovi i božice se su se uplašili, napustili svoje hramove i kao ptice odletjeli na nebo.

Svim tim tekstovima zajedničke su tvrdnje: a) da su se bogovi naljutili na ljude; b) da su bogovi "odletjeli poput ptica" i c) da su otišli na "nebo". Nadalje, izvještava nas se da su njihov odlazak pratile neobične nebeske po-jave i određeni poremećaji na Zemlji. To su značajke Dana Gospodinovog kakvog su pretkazal i biblijski proroci: Odlazak je bio povezan s povra-tkom Nibirua — bogovi su otišli sa Zemlje kada je Nibiru došao.

Tekst klasificiran kao VAT 7847 sadrži in t r igan tan navod o razdo-blju velikih nesreća koje je trajalo dva stoljeća. Iz teksta nije jasno je li to bilo pretkazanje o tome što će se dogodit i nakon odlaska bogova, ili su t i jekom tog razdoblja narasli njihov gnjev i razočaranje zbog čo-vječanstva, što je dovelo do odlaska. Čini se da je ovo posljednje slučaj jer najvjerojatnije nije slučajnost da je era biblijskih proročanstava o grijesima naroda i skorom sudu na Dan Gospodina počela s Amosom i Hošejom oko 760 . /750 . g. pr. n. e. — dva stoljeća prije povratka Nibi-rua! Dva stoljeća proroci su, iz jedinog legi t imnog mjesta "veze nebo-Zemlja" — Jeruza lema — pozivali na pravdu i poštenje među l judima i mir medu na rod ima , osuđivali besmislene žrtve i obožavanje beživotnih kumira, okru tna osvajanja i nemi losrdno razaranje te upozoravali sve nacije — ukl jučujući Izrael — na neizbježne kazne, ali bez rezultata.

Ako je to bio slučaj, tada je ono što se dogodilo bilo pos tupno nakupl janje gnjeva i razočaranja kod anunnak i j sk ih bogova te njihov zaključak "kad je dosta, onda je dosta" — bilo je vrijeme za odlazak. Sve to podsjeća na odluku bogova predvođenih razočaranim Enlilom da zadrže Potop i njihovo odli jetanje u nebeskoj letjelici, nepoznatoj

251


čovječanstvu; sada su, kada se Nibi ru ponovno približavao, enlilski bogovi planirali odlazak.

Tko je otišao, kako su otišli i kamo su otišli ako se Sin vratio nakon nekoliko desetljeća? Da bi odgovorili na ta pi tanja m o r a m o se vratiti na početak.

Kada su Anunnakij i , predvođeni Eaom/Enkijem, prvi put došli na Ze-mlju zbog zlata koje im je trebalo da zaštite ugroženu atmosfera svog planeta, zlato su namjeravali izvući iz Perzijskog zaljeva. Kada im to nije pošlo za rukom, prešli su na rudarske operacije u jugoistočnoj Africi te taljenje i rafi-niranje zlata u E.DIN-u, budućem Sumeru. Broj na Zemlji im se povećao na šesto, a tu je bilo i tri stotine Igigija koji su opsluživali nebesku letjelicu koja je Zemlju povezivala s usputnom planetarnom postajom na Marsu, iz koje se lakše mogla lansirati svemirska letjelica za daleka putovanja kojom su odlazili do Nibirua. Došao je Enlil, Enkijev polubrat i suparnik za nasljeđivanje, te je postavljen za vrhovnog zapovjednika. Kad su se Anunnakij i koji su crnčili u rudnic ima pobunili , Enki je predložio da se proizvede "Primitivni radnik", što je učinjeno genetskim usavršavanjem postojećeg hominida. A zatim su Anunnakij i počeli "općiti s ljudskim kćerima pa su im one rađale djecu" (Po-stanak 6), te su Enki i M a r d u k prekršili tabu. Kada je došao potop, razjareni Enlil je rekao: "Neka ljudi nestanu," jer "velika je čovjekova pokvarenost na Zemlji". M e đ u t i m Enki je preko Noe osujetio Enlilov plan. Ljudi su preži-vjeli, namnožil i se i s vremenom im je dana civilizacija.

Potop koji je poharao Zemlju poplavio je rudnike u Africi, no otkrio je glavnu zlatnu žilu u južnoamer ičk im Andama, omogućivši Anunnaki j i -ma da lakše i brže, i bez po trebe za taljenjem i rafiniranjem, dođu do više zlata budući da naplavinsko zlato — čiste g rumene zlata saprane s p lanina — neba samo isprati iz pijeska i pokupi t i . Potop je omogućio i smanjenje broja Anunnaki ja potrebnih na Zemlji . Za trajanja svog državničkog po-sjeta Zemlji oko 4000. g. pr. n. e. Anu i Antu posjetili su poslijepotopnu zemlju zlata na jezera Tit icaca.

Posjet im je poslužio kao prilika da počnu smanjivati broj Nibi ruanaca na Zemlji , a ujedno su potvrdili mirovne sporazume između suparničke po-

252


lubraće i njihovih zaraćenih klanova. Među t im , iako su Enlil i Enki prihva-tili teritorijalnu podjelu, Enkijev sin Marduk nikada se nije odrekao borbe za vrhovnu vlast koja je uključivala kontrolu nad starim mjestima poveza-nim sa svemirom. Tada su Enlilovci/Enliliti počeli pripremati alternativnu svemirsku luku u Južnoj Americi. Kada je 2024. g. pr. n. e. pretpotopna svemirska luka razorena nuklearnim oružjem, instalacije u Južnoj Americi bile su jedine koja su ostale potpuno u enlilovskim/enlilitskim rukama.

I tako, kada je frustrirano i zgađeno anunnakijsko vodstvo odlučilo da je vrijeme da odu, neki su za odlazak iskoristili Mjesto za slijetanje. Drugi su, možda s posljednjim velikim transportom zlata, morali upotrijebiti in-stalacije u Južnoj Americi, blizu mjesta gdje su tijekom posjeta tom podru-čju boravili Anu i Anru.

Kao što je ranije spomenuto, to mjesto — danas poznato kao Puma-Punku — nalazi se nedaleko od sada smanjenog jezera Titicaca (koje dijele Peru i Bolivija), međutim tada je bilo na južnoj obali jezera, zajedno s insta-lacijama pomorske luke. Njegove glavne ruševine sastoje se od reda od četiri raševne građevine, od kojih je svaka izrađena od jedne divovske izdubljene stijene (slika 104). Svaki takav izdubljeni sustav komora iznutra je bio u potpunosti obložen zla tn im pločama koje su bile pričvršćene zlatnim zakovi-cama — kada su došli u šesnaestom stoljeću, to nevjerojatno blago odnijeli su Španjolci. Ostaje tajna kako su te komore bile tako precizno izdubljene u kamenu i kako su četiri goleme stijene dopremljene na to mjesto.

Taj lokalitet krije još j ednu tajnu. Arheološki pronalasci na tom mjestu uključivali su ogroman broj neobičnih kamenih blokova koji su bili precizno izrezani, ižlijebljeni i isklesani s preciznim kutovima; neki od njih su prikazani na slici 105. Čovjeku ne treba diploma iz strojarstva da shvati da je to kamenje rezao, bušio i klesao netko s nevjerojatnim tehno-loškim sposobnostima i sofisticiranom opremom. Doista, čovjek bi po-sumnjao može li se kamenje danas tako oblikovati. Zagonetku usložnjava tajnovita svrha kojoj su ta tehnološka čuda služila; ta svrha morala je biti vrlo sofisticirana. Ako su trebali služiti kao kalupi za lijevanje složenog oruđa, kakvo — i čije — je to oruđe bilo?

253


S L I K A 1 0 4

Razuml j ivo , čovjeku pada ju na p a m e t s amo A n u n n a k i j i kao oni koji

su mogli posjedovati t ehnologi ju za izradu t ih "ka lupa" te upotrebl javat i

n j ih ili nj ihove proizvode. Glavna a n u n n a k i j s k a ispostava bila je smješte-

na neko l iko k i lome ta ra u unu t ra šn jos t i , na loka l i te tu koji je sada pozna t

kao T i w a n a k u (ranije se pisalo T i h u a n a c u ) a nalazi se u Boliviji. J e d a n

od prvih europsk ih istraživača koji su u m o d e r n o m vremenu došli na

to mjes to bio je George Squier, koji ga je u svojoj knjizi Peru Illustrated

opisao kao "Baalbek Novog svijeta", ni ne zna juć i kol iko je ta usporedba

blizu is t ine.

254

K A D A SU B O G O V I O T I Š L I SA Z E M L J E

S L I K A 1 0 5

255


Sljedeći veliki suvremeni istraživač T i w a n a k u a A r t h u r Posnansky

(Tihuanacu — Kolijevka američkog čovjeka), došao je do zapanjujućeg

zakl jučka o starosti tog loka l i te ta . Glavne n a d z e m n e građev ine u Tiw-

a n a k u u ( ima i m n o g o p o d z e m n i h ) uk l juču ju Akapanu, u m j e t n o brdo

ispresi jecano k a n a l i m a , vodovima i us t avama o čijoj se svrsi raspravlja

u Izgubljenim kraljevstvima. Tur is t ički favorit je nadsvođen i prolaz zvan

Vrata Sunca, i s t aknu ta g rađev ina koja je t akođer , prec iznošću s l i čnom

onoj iz P u m a - P u n k u a , izrezana iz j e d n o g k o m a d a stijene. Najvjeroja tni je

su ima la neku a s t ronomsku svrhu, a nedvojbeno ka l enda r sku , kao što

pokazuju na n j i m a izrezbarene slike. T i m rezbar i jama d o m i n i r a veća slika

boga Vi rakoče koji u ruci drži m u n j u , što j a sno oponaša bl iskois točnog

A d a d a / T e š u b a ( s l ika 106) . Dois ta , u Izgubljenim kraljevstvima obrazložio

sam da je Vi rakoča bio A d a d / T e š u b .

S L I K A 1 0 6

Vrata Sunca postavljena su tako da zajedno s t r ećom i s t a k n u t o m gra-

đev inom u T i w a n a k u u , o n o m zvanom Kalasasaya, obl ikuju j ed in i cu za

256

KADA SU BOGOVI OTIŠLI SA Z E M L J E

astronomska opažanja. Kalasasaya je velika pravokutna građevina u čijoj sredini je u leknuto dvorište, a okružuju je uspravni kameni stupovi. Posnan-skyjevu pretpostavku da j e Kalasasaya imala funkciju opservatorija potvrdili su kasniji istraživači; njegov zaključak, zasnovan na arheoastronomskim na-pu tc ima sira N o r m a n a Lockyera, da astronomska usklađenost Kaiasasaye potvrđuje da je izgrađena t isućama godina prije civilizacije Inka bio je tako nevjerojatan da su njemačke astronomske ustanove poslale znanstvene ti-move da to provjere. Njihov izvještaj i kasnije dodatne provjere (konkretno, objavljene U znanstvenom časopis BaesselerArchiv, broj 14) pokazale su da se Kalasasayina orijentacija nedvojbeno poklapala s nakrivljenošću Zemlje ili 10.000. g. pr. n. e. ili 4 . 000 . g. pr. n. e.

M e n i odgovara, kao što sam napisao u Izgubljenim kraljevstvima, bilo koji od ta dva da tuma — raniji da tum, nedugo nakon potopa, kada su t amo počele operacije vađenja zlata, ili kasniji, kada je Anu posjetio Ze-mlju. Oba se da tuma poklapaju s aktivnostima Anunnaki ja na tom mjestu, a dokaza o prisutnosti enli l i tskih/enli janskih bogova na tom lokalitetu ima na sve strane.

S L I K A 1 0 7 b

257


Arheološka, geološka i mineraloška istraživanja provedena na lokalite-tu i na širem području oko njega porvrdila su da je Tiwanaku služio i kao metalurško središte. Na temelju različitih pronalazaka i slika na Vratima Sunca (slika 107a) te na osnovi sličnosti s prikazima na drevnim hetitskim lokalitetima u Turskoj (slika 107b), sugerirao sam da je operacije vađe-nja zlata (i kositra!) nadzirao Iškur/Adad, Enlilov najmlađi sin. Njegovo područje u Starom svijetu bila je Anatolija u kojoj su ga Hetiti obožavali kao Tešuba, "boga vremena" čiji simbol je bila rašljasta munja. Takav go-lemi simbol, tajanstveno urezan na obronku planine (slika 108), može se iz zraka ili s oceana vidjeti u zaljevu Paracas u Peruu, prirodnoj luci ispod Tiwanakua. Simbol nadimka Kandelabra dugačak je 125 i širok 72 merra, a njegove crte, koje su široke 1,5 do 4,5 metara, urezane su u tvrde stijene do dubine od oko pola metra. I nitko ne zna tko ga napravio i kako — osim ako to sam Adad nije želio objaviti svoju prisutnost.

SL.IKA 1 0 8

258

KADA SU BOGOVI OTIŠLI SA ZEMLJE

U unutrašnjosti sjeverno od zaljeva, u pustinji između rijeka Ingenio i Nazca, istraživači su pronašli j ednu od najtajnovitijih zagonetki drevnih vremena , takozvane linije iz Nazce. G o l e m o područ je (otpri l ike petsto če-tvornih kilometara!) koje se od pampe proteže prema krševitim planina na istoku, kao da je "netko" upotrijebio kao platno i nacrtao na njemu mnoš-rvo slika — neki ih nazivaju "najvećim umje tn inama na svijetu". Crteži su toliko veliki da gledani s tla nemaju nikakvog smisla. M e đ u t i m , proma-rra li ih se iz zraka jasno prikazuju poznate i imaginarne životinje i ptice (slika 109). Izrađeni su uklanjanjem površinskog sloja tla debelog desetak

S L I K A 109

259


centimetara i načinjeni un ikurza lnom Linijom — neprekinutom linijom koja zavija i krivuda a da ne prelazi preko same sebe. Svatko tko leti iznad područja (turistima su ondje na raspolaganju mali zrakoplovi) bez iznimke dolazi do zaključka da je "netko" tko je bio u zraku koristio poseban uređaj i crtao po tlu ispod sebe.

Od neposredne važnosti za temu odlaska je, među t im, jedna druga, još zagonetni ja značajka Linija iz Nazce — s a m e "linije" koje izgledaju kao široka uzletišta (sl ika 110) . Ti bespri jekorno pravilni, ravni potezi — ponekad uski, ponekad široki, ponekad kratki, ponekad dugi — idu ravno preko brda i dolina, bez obzira na konfiguraciju terena. Ima oko se-damsto četrdeset ravnih "linija", ponekad spojenih s trokutastim "trapezoi-dima" (slika 111 ) . Često se međusobno presijecaju bez ikakve pravilnosti, a ponekad prelaze preko crteža životinja i tako otkrivaju da su napravljene u različitim vremenima.

SLIKA 110

260


SLIKA I I I

Različit i pokušaji rješavanja misterija l inija, ukl jučujuć i pokušaje po-

kojne M a r i e Reiche, kojoj je to bio cjeloživotni projekt, uvijek su bili neu-

spješni kada se objašnjenje tražilo u okvirima pretpostavke da su "to učini l i

peruanski Indi janci" — narod "kul ture Nazca" ili narod "civilizacije Para-

cas". Istraživanja (ukl jučujući neka koje je provelo društvo Na t iona l Geo-

graphic) koja su nastojala utvrditi as t ronomsku orijentaciju linija — uskla-

đenost i sa solisticijima, ekvinoci j ima, ovom ili o n o m zvijezdom — također

nisu n ikuda dovela. Za one koji isključuju rješenje "astronauta iz davnina"

ta en igma ostaje nerješiva.

Iako šire linije izgledaju kao aerodromske piste s kojih pri uzli jetanju

(ili s l i jetanju) kidaju zrakoplovi, ovdje se ne radi o t ome zato što "linije"

nisu hor izon ta lno ravne — prolaze ravno preko neravnih terena, ne obazi-

rući se na brda, kot l ine i gudure . N a i m e , umjes to da je njihova svrha bila

261


omogućiti uzlijetanje, čini se da su one rezultat uzlijetanja letjelice koja je prilikom uzlijetanja na tlu pod sobom ostavila "linije" što ih je napravio ispuh njezinog motora. Kao što pokazuje kombinacija sumerskih piktogra-ma DIN i GIR (čitaj D I N . G I R ; slika 112) koja je označavala svemirske bogove, anunnakijske "nebeske odaje" doista su imale takve ispuhe.

Osobno smatram daje to rješenje zagonetke "linija iz Nazce": Nazea je bila posljednja anunnakijska svemirska luka. Koristil i su je n a k o n što je ona na Sinaju uništena, a zatim su je upotrijebili za konačni odlazak.

Ne postoje zapisi s izvještajima očevidaca o letjelicama i letovima u Nazci; postoje, kao što smo pokazali, tekstovi iz Harana i Babilona o le-tovima koji su nesumnjivo koristili Mjesto slijetanja u Libanonu. Medu izvještajima očevidaca o tim odlaznim letovima i anunnakijskoj letjelici je i svjedočanstvo proroka Ezekijela te zapisi Adde-Guppi i Nabunaida.

Nameće nam se neizbježan zaključak da su od barem 6 1 0 . g. pr. n. e. do otprilike 5 6 0 . g. pr. n. e. bogovi sustavno napuštali planet Zemlju.

Kamo su otišli nakon što su poletjeli sa Zemlje? To je, naravno, moralo biti mjesto s kojega se Sin mogao relativno brzo vratiti j ednom kada se pre-

S L I K A 1 1 2

262

K A D A SU B O G O V I O T I Š L I SA Z E M L J E

domis l i o . To je mjes to bila dobra , stara u s p u t n a postaja na M a r s u s koje

su brodovi za da leka pu tovan ja ju r i l i da p res re tnu N i b i r u u njegovoj

orbit i i na nj slete.

Kao što je de ta l jno opisano u Dvanaestom planetu, sumersko znanje

o našem Sunčevom sustavu obuhvaćalo je i navode o a n u n n a k i j s k o m ko-

rištenju Marsa kao uspu tne postaje. To pokazuje izuzetna slika na 4 .500

godina s ta rom c i l i n d r i č n o m pečatu koji se danas nalazi u muzeju H e r m i -

tage u St. Petersburgu u Rusiji (slika 1 1 3 ) . Slika pr ikazuje as t ronau ta na

Marsu (šestom p l a n e t u ) koji k o m u n i c i r a s a s t r o n a u t o m na Zemlj i (sedmi

p lanet , brojeći izvana p rema u n u t r a ) , a u svemiru i zmeđu nj ih je svemir-

ska let jel ica. Koristeći se, u usporedbi sa Z e m l j o m , m a n j o m gravi tac i jom

na M a r s u , A n u n n a k i j i su vidjeli da im je lakše i logičnije najpri je sebe i

svoje terete u šatl- let jel ici t r anspor t i r a t i od Zeml je do Marsa i onda t a m o

pri jeći za put do Nib i rua (i ob rnu ro ) .

S L I K A I I 3

Godine 1976. kada je sve spomenuto izneseno u knjizi Dvanaesti planet

Mars se još uvijek smatralo neprijateljskim p lane tom bez zraka, vode i života,

a tvrdnju da je tamo nekoć postojala svemirska baza srručni je establišment

smatrao ekstremnijom čak i od ideje o "drevnim astronautima". Godine 1990.

kada je objavljena Revizija postanka već je bilo dovoljno NASA-inih vlastitih

pronalazaka i fotografija s Marsa da popune cijelo j edno poglavlje pod naslo-

263


vom "Svemirska baza na Marsu". Dokazi su pokazali da je na Marsu nekada bilo vode i uključivali su fotografije građevina sa zidovima, cesta, kompleksa u obliku kotača (na slici 114 samo su dvije takve fotografije) — i glasovitog lica s Marsa (slika 1 1 5 ) .

SLIKA 114

264

KADA SU B O G O V I OTIŠLI SA Z E M L J E

SLIKA I I 5

S , ) K A 1 1 6


I Sjedinjene Države i Sovjetski Savez (sada Rusija) uložili su velike napore da dodu na Mars i istraže ga letjelicama bez posade. Za razliku od drugih svemirskih poduhvata, misije na Mars — od tada je u njima poče-la sudjelovati i Europska unija — imale su neuobičajenu, uznemirujuću i zagonetno visoku stopu neuspjeha, uključujući zbunjujuće, neobjašnjene nestanke svemirskih letjelica. Među t im, uslijed ustrajnih nastojanja u po-sljednja dva desetljeća dovoljno je američkih, sovjetskih i europskih sve-mirskih letjelica bez posade uspjelo doći na Mars i istraživati ga tako da su sada znanstveni časopisi — onih istih "nevjernih Toma" iz 1970-ih — puni izvještaja, studija i fotografija koji govore o tome da je Mars nekada imao priličnu veliku atmosferu, te da i dandanas ima tanki atmosferski omorač; da je nekoć imao rijeke, jezera i oceane te da na njemu i dalje ima vode, na nekim mjestima neposredno ispod površine, a u nekim slučajevima čak i vidljive u obliku malih smrznutih jezera, kao što se vidi iz kolaža novinskih naslova na (slici 116). Godine 2005. NASA-ini marsovski roveri1 poslali su na Zemlju kemijske i forografske dokaze koji potkrjepljuju te zaključke. Zajedno s nekima od njihovih izvanrednih forografija na kojima se vide ostaci građevina, na primjer zid prekriven pijeskom s jasno vidljivim pra-vim kutovima (slici 117), trebali bi ovdje biti dostatni za sljedeći zaključak:

SLIKA Σ 14

266

K A D A SU B O G O V I O T I Š L I S A Z E M L J E

M a r s je mogao služiti i služio je kao anunnakijska usputna svemirska postaja.

Bilo je to prvo obližnje odredište bogova koji su odlazili, kao što je potvrdio relativno brz Sinov povratak. Tko je još otišao, tko je ostao, tko se mogao vratiti?

Iznenađujuće je da neki od odgovora na ta pitanja također dolaze s Marsa.

1 Vozila specijalno izrađena za kretanje po površini Marsa i prikupljanje podataka o tamošnjem c ,u i a t m o s f e r i ; op.prev.

267

Četrnaesto poglavlje


Sjećanja čovječanstva na prijelomne događaje iz svoje prošlosti — za ve-ćinu povjesničara to su "legende" ili "mitovi"— uključuju i priče koje

su bile dio kulrurnog ili vjerskog naslijeđa naroda širom svijeta te se stoga smatraju "univerzalnima". Toj kategoriji pripadaju priče o prvom ljudskom paru, potopu ili o bogovima koji su došli s nebesa, ali i priče o povratku bogova natrag na nebesa.

Nas posebno zanimaju kolektivna sjećanja naroda iz zemalja u ko-j ima su se ti odlasci konkretno dogodili . Već smo obradili dokaze s drevnog Bliskog istoka; oni dolaze i iz Amerike, te obuhvaćaju kako enlil i tske tako i enkiitske bogove.

U Južnoj Americi dominantno se božanstvo zvalo Virakoča ("Stvoritelj svega"). Indijanci Aymara s Anda za njega su rekli da mu je prebivalište u Tiw-anakuu, te da je prvim dvama parovima brat-sestra dao zlatnu palicu kojom su trebali pronaći pravo mjesto za utemeljenje Cuzca (kasnije prijestolnice Inka), mjesto za opservatorij Machu Picchu i druga sveta mjesta. Nakon što je sve to učinio, otišao je. Veliki plan, koji je oponašao kvadratni zigurat s uglovima usmjerenima prema glavnim stranama svijeta, zatim je označio smjer njegovog konačnog odlaska (slika 118). Boga Tiwanakua identificirali smo kao Tešuba/ Adada iz hetitsko/sumerskog panteona, Enlilovog najmlađeg sina.


SLIKA I I 8

U Srednjoj Americi darovatelj civilizacije bio je "Krilata zmija" Qtiet-zalcoatl. Utvrdili smo da je to bio Enkijev sin Toth iz egipatskog panteona (Ningišzida za Sumerane), te da je on 3113. g. pr. n. e. u Srednju Ameriku doveo svoje afričke sljedbenike i tamo uspostavio civilizaciju. Premda vri-jeme njegova odlaska nije navedeno, ono se moralo podudarati s odlaskom njegovih afričkih štićenika Olmeka i istovremenim ustankom domoroda-čkih Maja — oko 600. ili 500. g. pr. n. e. Dominantna legenda u Srednjoj Americi njegovo je obećanje, dano na odlasku, da će se vratiti — na oblje-tnicu svog tajnog broja 52.

I tako je, otprilike sredinom prvog stoljeća pr. n. e., u j ednom dije-lu svijeta za drugim čovječanstvo ostalo bez svojih dugoštovanih bogova. Uskoro je čovječanstvo počelo zaokupljati pitanje (koje su postavili i moji čitatelji): Hoće li se vratiti?

Poput obitelji koju iznenada napusti otac, čovječanstvo je poče-lo gajiti nadu u povratak. Zatim je , poput djeteta koje treba pomoć,

269


pokušalo pronaći spasitelja. Proroc i su obećali da će se to sigurno dogoditi — kada dođu posljednji dani.

Na vrhuncu njihove prisutnosti Anunnakija je na Zemlji bilo šesto, uz tristo Igigija stacioniranih na Marsu. Nakon potopa njihov je broj počeo opadati, posebno nakon Anuova posjeta oko 4.000. g. pr. n. e. Kako su tisućljeća prolazila, na Zemlji je ostalo malo bogova iz ranih sumerskih tek-stova ili dugih Popisa bogova. Većina ih se vratila na svoj matični planet, no neki su — usprkos njihove uobičajene "besmrtnosti" — umrli na Zemlji. Spomenimo poražene Zua i Setha, raskomadanog Ozirisa, Dumuzija koji se utopio, te Bau koja se razboljela od nuklearne radijacije.

Iznimna vremena kada su bogovi živjeli u svetim četvrtima ljudskih gradova, kada je faraon tvrdio da se bog s nj ime vozi u njegovim kolima i kada se asirski kralj hvalisao da ima pomoć s nebesa bila su svršena. Već u danima proroka Jeremije (626. - 586. g. pr. n. e.) narode oko Judeje ismijavalo se što ne štuju "živućeg boga" nego kumire koje su zanatlije izradili od kamena, drveta ili metala — bogove koje se moralo prenositi, jer nisu mogli hodati .

Nakon što je došlo do konačnog odlaska, tko je od velikih anunnakij-skih bogova ostao na Zemlji? Ako sudimo po tome tko se od njih spominje u tekstovima i zapisima iz narednog perioda možemo biti sigurni samo za Marduka i Nabua od enkiita; a od enlilita za Nannara /Sina , njegovu su-prugu Ningal/Nikkal i njegovog pomoćnika Nuskua, a vjerojatno je ostala i Ištar. Na svakoj strani velike vjerske podjele sada je bio samo jedan sam Vrhovni bog nebesa i zemlje; Marduk za enkiite i Nannar /Sin za enlilite.

Priča o posljednjem kralju Babilonije odražavala je te nove okolno-sti. Izabrao ga je Sin u svom središtu kulta Haranu, međut im on je tražio pristanak i blagoslov Marduka u Babilonu, kao i nebesku potvrdu u vidu pojave Mardukovog planeta; povrh toga, njegovo ime je bilo Nabu-Naid. Ta božanska suvladavina možda je bila pokušaj dualnog monoteizma (da se tako iz raz im) ; no njezina nenamjerna posljedica bio je začetak Islama.

270


Povijesni zapisi pokazuju da s takvim stanjem stvari nisu bili zadovolj-ni ni bogovi ni ljudi. Sin, čiji je h r am u Haranu bio obnovljen, tražio je da se nanovo izgradi i njegov veliki hram-zigurat u Uru te postane središre obožavanja; a u Babilonu su Mardukovi svećenici bili ozlojeđeni.

Na pločici koja se sada nalazi u British M u s e u m u zapisan je tekst koji su stručnjaci naslovili Nabunaid i svećenstvo Babilona. Tekst sadrži popis optužbi babilonskih svećenika protiv Nabunaida . Optužbe su se protezale od građanskih stvari ("on ne razglašava zakon i red"), preko zanemarivanja gospodarsrva ("poljoprivrednici su propali", "trgovačke ceste su blokirane") i manjka javne sigurnosti ("plemiće se ubija") do najozbiljnijih opružbi — svetogrđa:

Napravio je kumir boga kojeg nitko u zemlji prije nije vidio. Stavio ga je u hram, podigao na pijedestal, Zazvao ga po imenu Nannar, ukrasio ga lazurom, Okrunio ga je tijarom u obliku pomračenog mjeseca, Za ruku mu stavio demona.

Bila je to, nastavljale su se optužbe, čudna statua božanstva, nikad prije viđena, "s kosom koja je sezala do pijedestala". Bila je tako neobična i nedolična, napisali su svećenici, "da je čak ni Enki i N i n m a h (koji su, poku-šavajući stvoriti čovjeka, bili stvorili čudnovate nemani nalik himeri) "nisu mogli pojmiti". Bila je tako čudna da joj "čak ni učeni Adapa" — ikona najvišeg ljudskog znanja — "nije mogao naći ime". Da stvari budu gore, kao njegovi čuvari bile su oblikovane dvije neobične zvijeri — jedna je bio "demon potopa", a druga divlji bik. Za t im je kralj uzeo to sramno djelo i stavio ga u Mardukov hram Esagil. Još je uvredljivija bila Nabunaidova objava da se festival Akitu, t i jekom kojeg su se ponovno uprizorivali Mar -dukova "smrt", uskrsnuće, izgnansrvo i konačna pobjeda, od tada pa na dalje više neće slaviti.

Objavljujući da je Nabunaidov "bog zaštitnik postao neprijareljski na-

strojen prema njemu" te da je "bivši miljenik među bogovima sada osuđen

271


na nesreću", babilonski su svećenici prisilili Nabunaida da napusti Babilon i ode u izgnanstvo "u daleku regiju". Povijesna je činjenica da je Nabuna-id doista otišao iz Babilona te za vladara imenovao svog sina Bal-Taz-Ura — Baltazara iz biblijske Knjige Danijelove.

"Udaljena regija" u koju je Nabunaid otišao u samoizgnanstvo bila je Arabija. Kao što potvrđuju mnogi zapisi, u njegovoj sviti bili su Židovi iz redova judejskih izgnanika u haranskoj regiji. Njegovo glavno sjedište nalazilo se u mjestu zvanom Teima, stjecištu karavana na sjeverozapadu sadašnje Saudijske Arabije koje se nekoliko puta spominje u Bibliji. (U nedavnim iskapanjima na tom području pronađene su klinastim pismom ispisane pločice koje svjedoče o Nabuna idovom boravku.) Za svoje slje-dbenike utemeljio je šest drugih naselja; pet od tih gradova su — tisućama godina kasnije — arapski pisci naveli kao židovske gradove. Jedan od njih bio je Medina, grad u kojem je Muhamed utemeljio/osnovao Islam.

"Židovski aspekt " u Nabunaidovoj priči dodatno je pojačan činjeni-com da se u j e d n o m odlomku svitaka s Mrtvog mora (pronađenih u Ku-mranu na obali Mrtvog mora) spominje Nabunaid i navodi da je u Teimi patio od "neugodne kožne bolesti" koja je izliječena tek nakon što mu je "Židov rekao da oda počast najvišem Bogu". Sve je to potaklo spekulacije da je Nabuna id razmišljao o monote izmu; među t im njemu najviši bog nije bio judejski Jahve nego njegov dobročinitelj Nannar /S in , bog Mjeseca, čiji je simbol polumjeseca preuzeo Islam. Praktički je sigurno da Islam vuče korijene od Nabunaidovog boravka u Arabiji.

U mezopotamskim zapisima nakon Nabunaidovog vremena više se ne govori o tome gdje se nalazi Sin. Tekstovi pronađeni u Ugari tu, "kana-anskom" lokalitetu na Sredozemnoj obali u Siriji koji se sada naziva Ras Shamra, opisuju da se bog Mjeseca, zajedno sa suprugom, odmarao u je-dnoj oazi na stjecištu dviju voda, "blizu raspukline dvaju mora". Nakon što sam se dugo pitao zašto je Sinajski poluotok nazvan u čast Sina, a njegovo glavno središnje raskrižje u čast njegove supruge Nikkal (to mjesto se na arapskom i dalje zove Nakhl ) , došao sam do zaključka da se ostarjeli par povukao negdje na obale Crvenog mora i zaljeva Eilat.

272


U ugaritskim tekstovima bog Mjeseca naziva se EL —jednostavno "Bog," preteča islamskog Alaha, a njegov simbol polumjesec nalazi se na vrhu svake džamije. Nadalje, prema tradiciji uz džamije se i danda-nas grade minareti koji oponašaju višestupanjske rakete spremne za lansiranje, (slika 1 1 9 )

SLIKA I 19

Posljednje poglavlje sage o Nabunaidu povezano je s pojavom Perzija-naca na svjetskoj pozornici. Ime Perzijanci dano je mješavini naroda i drža-va na iranskom platou koja je uključivala drevne sumerske zemlje Anšan i Elam, te zemlju kasnijih Medijaca (koja je imala udjela u propasti Asirije).

U šestom stoljeću pr. n. e. Ahemejanci, kako su ih nazvali grčki po-vjesničari koji su bilježili pothvate tog plemena, su se pojavili na sjevernim granicama tih teritorija, zauzeli ih i ujedinili u moćno, novo carstvo. Iako ih

2-J


rasno svrstavaju u "Indoevropljane", njihovo plemensko ime poteklo je od imena njihovog pretka, Hakharn-Anisha, što je na semitskom hebrejskom jeziku značilo "Mudrac". Ovu činjenicu neki pripisuju utjecaju židovskih izgnanika iz Deset plemena koje su Asirci bili preselili na to područje. Što se tiče vjere, izgleda da su ahemejski Perzijanci prihvatili sumersko-akadski pan teon srodan njegovoj hurijsko-mitanskoj inačici, koja je korak do one indoarijske iz indijskih Veda — zgodno pojednostavljenu mješavinu prema kojoj su vjerovali samo u Najvišeg Boga kojeg su nazivali Ahura-mazda ("Istina i Svjetlost").

Kada je 560. godine pr. n. e. umro ahemejski kralj, na prijestolju ga je zamijenio njegov sin Kuraš te ostavio trag u nadolazećim povijesnim događajima. Mi ga zovemo Cirus; Biblija ga zove Koreš i smatra ga Jahvi-nim poslanikom za osvajanje Babilona, svrgavanje njegova kralja i ponovnu izgradnju razorenog hrama u Jeruzalemu. "Ja, Jahve, Bog Izraelov, koji te zovem po imenu premda me znao nisi . . . pomažem ti premda me ne po-znaš", rekao je biblijski Bog preko proroka Izaije (44: 28 do 45: 1-4).

Kraj babilonskog carstva na najdramatičniji je način pretkazan u Knji-zi Danijelovoj. Jedan od judejskih izgnanika odvedenih u Babilon, Danijel, služio je na babilonskom dvora kralja Baltazara kada se za vrijeme kra-ljevskog banketa pojavila lebdeća ruka i na zidu napisala MENE MENE TEKEL UPHARSIN. Zapan j en i zbunjen , kralj je pozvao svoje vračeve i

vidovnjake da odgonetnu zapis, no nikome od njih to nije uspjelo. Kao po-sljednja nada, pozvan je izgnani Danijel koji je kralju rekao što zapis znači: Bog je procjenjivao Babilon i njegova kralja te je, našavši da su manjkavi, odbrojio njihove dane; skončat će od perzijske ruke.

Godine 539. pr. n. e. Cirus je prešao rijeku Tigris i ušao u babilonski teritorij, prodro do Sippara gdje je presreo Nabunaida koji je žurio natrag, a zatim je — tvrdeći da ga je pozvao sam Marduk — ušao u Babilon bez borbe. Dočekan od svećenika koji su ga smatrali spasiteljem od heretika Nabunaida i njegovog omraženog sina, Cirus je u znak štovanja prema bogu "primio Mardukove ruke". No također je, u jednoj od svojih prvih proklamacija, opozvao izgnanstvo Judejaca, dopustio ponovnu izgradnju

274


j e ruza lemskog h rama te nared io povratak svih h ramsk ih obrednih p r edme-

ta koje je bio popl jačkao Nabukodonozor .

Izgnanici koji su se vratili, pod vodsrvom Ezre i Nehemi je , dovršili su

ponovnu izgradnju h rama , koji je zbog toga bio poznat kao Drugi h r a m

— godine 516. pr. n. e. — točno sedamdeset godina n a k o n što je razo-

ren Prvi h r a m , kao što je prorokovao Jeremi ja . Biblija je Cirusa sma trala

o r u đ e m za provođenje Božjih planova, " p o m a z a n i k o m Jahve". Povjesničari

smatra ju da je Ci rus proglasio opću vjersku amnest i ju koja je svakom na -

rodu omogući la da štuje koga želi. Što se tiče onoga u što je vjerovao sam

Cirus , sudeći po spomen iku koji je dao podić i sebi u čast, čini se da se vidio

kao kri latog kerub ina (slika 120) .

S L I K A I 14

275


Cirus — neki povjesničari njegovom imenu dodaju epitet "veliki" — u golemo je perzijsko carstvo uklopio sve zemlje koje su nekada bile Sumer i Akad, Mar i i Mi t t an i , Hat t i i Elam, Babilonija i Asirija. Njegovom sinu Kambisu (530.-522. g. pr. n. e.) prepušteno je da carstvo proširi na Egipat. Egipat se tada oporavljao od razdoblja nereda koje neki smatraju Trećim međurazdobljem, t i jekom kojeg se razjedinio, nekoliko su mu se puta mi-jenjale prijestolnice te je bio padao pod vlast nubijskih osvajača ili uopće nije imao središnje vlasti. Egipat je bio u rasulu i s vjerske strane: njegovi svećenici nisu bili sigurni koga da štuju, i to u tolikoj mjeri da je glavni kult bio onaj mrtvog Ozirisa, glavno božanstvo bila je božica Ne i th čija t i tula je bila Majka Božja, a glavni "objekt kulta" bio je bik, sveti bik Apis, za kojega su se održavali obredni pogrebi. Kambis kao ni njegov otac nije bio vjerski fanatik i dopustio je l judima da štuju koga žele; čak je (prema ispisanoj steli koja se sada nalazi u vat ikanskom muzeju) naučio tajne štovanja božice Nei th i sudjelovao u obrednom pogrebu bika Apisa.

Takvom pol i t ikom nemiješanja u vjeru Perzijanci su osigurali mir u carstvu, ali samo pr ivremeno. Nemir i , ustanci i pobune stalno su izbijali gotovo posvuda. Posebno p rob lemat ične bile su sve jače trgovačke, kul-turne i vjerske veze između Egipta i Grčke. (Mnogo podataka o tome dolazi od grčkog povjesničara Herodota koji je iscrpno pisao o Egiptu nakon što ga je posjetio oko 460. g. pr. n. e., što se podudara lo s poče-tkom grčkog "zlatnog doba".) Perzijanci nisu mogli biti zadovoljni s t im vezama, prvenstveno zato što su grčki plaćenici sudjelovali u lokaln im us tancima. Posebno su ih br inule i provincije u Malo j Aziji (sadašnjoj Turskoj), na čijem z a p a d n o m vrhu su se Azija i Perzijanci suočavali s Eu-ropom i Grcima. Tamo su grčki naseljenici oživljavali i učvršćivali drevne naseobine. Perzijanci su, sa svoje strane, nastojali suzbiti p rob lemat ične Europljane zauz imanjem obližnjih grčkih otoka.

Sve jače napetosti buknule su u otvoreni rat kada su Perzijanci 490. g. pr. n. e. napali grčko kopno i bili potučeni kod Mara tona . U bitci kod Sa-lamine deset godina kasnije Grci su odbili perzijski napad morem, a čarke i bitke za vlast nad M a l o m Azijom nastavili su se još j edno stoljeće, čak i

276


kada su se u Perziji promijenili kraljevi, a u Grčkoj se Atenjani, Spartanci i Makedonc i međusobno jedni s drugima borili za prevlast.

U t im dvostrukim borbama — jednoj između Grka s grčkog kopna i drugoj s Perzijancima — podrška grčkim naseljenicima Male Azije bila je vrlo važna. Č i m su Makedonc i nadvladali na kopnu, njihov kralj Filip II poslao je vojsku preko tjesnaca Helesponta (današnji Dardanel i ) kako bi osigurao lojalnost grčkih naseobina. Godine 334. pr. n. e. njegov nasljednik Aleksandar ("Veliki") na čelu vojske od 15.000 ljudi na istom je mjestu prešao u Aziju i započeo veliki rat protiv Perzijanaca.

Aleksandrove zapanjujuće pobjede i pokoravanje drevnog Istoka zapa-dnjačkoj (grčkoj) vlasti podrobno su opisali povjesničari — počevši od onih koji su Aleksandra pratili na njegovim pohod ima — i ovdje ih nije potrebno prepričavati. Ono što treba opisati su osobni razlozi Aleksandrovog pohoda u Aziju i Afriku. Jer, osim geopolit ičkih ili ekonomskih razloga za veliki grčko-perzijski rat, tu je bila i Aleksandrova osobna misija: makedonskim dvorom neprestano su kolale glasine da Aleksandrov pravi otac nije kralj Filip, nego bog — egipatski bog - koji je kraljici Olimpiji došao prerašen u čovjeka. Uz grčki panteon koji je proizišao s druge strane Sredozemnog mora i na čelu mu je bilo (poput sumerske dvanaestorice) dvanaest olimpi-jaca, te uz priče o bogovima ("mitove") koji su oponašali bliskoistočne priče o bogovima, pojava jednog takvog boga na makedonskom dvora nije se smatrala nemogućom. Uz dvorski skandal s kraljevom mladom egipatskom ljubavnicom te bračni razdor koji je uključivao razvod i ubojstva, "glasina-ma" se vjerovalo. Prije svih, vjerovao im je sam Aleksandar.

Aleksandrov posjet proročištu u Del f ima kako bi otkrio je li doista sin boga, i stoga besmrtan, samo je produbio misterij . Savjetovan je da odgovor potraži u egipatskom svetom mjestu. Zato je, čim su Perzijanci po tučen i u prvoj bitci, Aleksandar umjesto da pođe za nj ima, ostavio glavninu svoje vojske i požurio u oazu Siwa u Egiptu. Tamošnji svećenici uvjerili su ga da je doista polubog, sin boga-ovna Amona . Proslavljajući to saznanje, Aleksandar je izdao srebrne novčiće na kojima je pr ikazan s ovnovim rogovima (sl ika 121).

277


SL I K A 1 2 1

No, što je s besmrtnošću? D o k su njegovo ratovanje i daljnja osvaja-

nja opisali službeni povjesničar njegovih pohoda po imenu Kalisten i dru-

gi, Aleksandrova osobna potraga za besmrtnošću ug lavnom je poznata iz

izvora koji se nazivaju pseudo-Kalisteni odnosno "Aleksandrove avanture",

u koj ima su č injenice izmiješane s legendom. Kao što je detal jno opisano u

Stepeništu do neba, egipatski svećenici uput i l i su Aleksandra iz Siwe u Tebu.

T a m o je, na zapadnoj obali rijeke Ni l , u pogrebnom h r a m u koji je izgra-

dila Hatšepsut , vidio zapis koji je potvrđivao da je njezina majka s n jom

zat rudnje la kada joj je bog A m o n došao prerušen u njezina supruga kralja

— točno kao u priči o Aleksandrovom polubožanskom začeću. U velikom

hramu Ra -Amona u Tebi, u Svetinji nad svetinjama, Aleksandar je okru-

njen za faraona. Z a t i m je , slijedeći upu te koje je dobio u oazi Siwa, ušao u

p o d z e m n e tunele na Sinajskom po luo toku i naposljetku otišao o n a m o gdje

je bio A m o n - R a alias M a r d u k — u Babilon. Nastavivši borbe s Perzijanci-

ma , Aleksandar je 331 . g. pr. n. e. došao do Babilona i ušao u grad vozeći

se na svojim bo jn im kol ima.

Požur io je do Esagila, h r a m a z igura ta u Svetoj četvr t i , da p r imi

M a r d u k a za ruke k a o š t o su to činili osvajači prije njega. No veliki bog

je bio mrtav. Prema pseudoizvorima, Aleksandar je vidio boga kako leži u z l a tnom

lijesu, a njegovo je tijelo bilo u ron jeno (odnosno konzervirano; op. a.) u

posebnim ul j ima. Bilo to točno i l i ne , č injenica je da Marduk više nije bio

278


živ te da su kasniji priznati povjesničari bez iznimke njegov zigurat Esagil opisivali kao njegovu grobnicu.

Prema Diodom iz Sicilije (prvo stoljeće pr. n. e.) , za čije djelo Bibli-otheca histórica se zna da je prikupljeno iz provjerenih i pouzdanih izvora, "učenjaci zvani Kaldejci, koji su stekli velik ugled u astrologiji i koji su vični predviđanju budućih događaja metodom zasnovanom na drevnim opaža-njima", upozorili su Aleksandra da će umrijeti u Babilonu, no da "može izbjeći opasnost ako obnovi Belovu grobnicu koju su uništili Perzijanci". (Knjiga XVII, 112.1). Svejedno ušavši u grad, Aleksandar nije imao ni do-voljno vremena ni dovoljno ljudi da obavi popravke te je 323. g. pr. n. e. doista u Babilonu i umro.

Povjesničar-geograf Strabo iz prvog stoljeća pr. n. e., rođen u grčkom gradu u Maloj Aziji, opisao je Babilon u svojoj slavnoj Geografiji: njegovu ogromnu veličinu, "viseći vrt" koji je bio jedno od sedam svjetskih čuda, njegove visoke zgrade izgrađene od opeka i tako dalje, a u dijelu 16.1.5 rekao je sljedeće (naglasci su naknadno dodani; op. a.):

Ovdje također je Belova grobnica, sada u ruševinama Nakon što ju je uništio Kserkso, kao što je rečeno. To je bila četverokutna piramida od opeka.

Ine samo daje bila visoka kao stadion, Nego je bila i široka kao stadion. Aleksandar je namjeravao obnoviti tu piramidu; No to bi bio velik zadatak I trajao bi dugo vremena, Tako da nije mogao završiti ono što je pokušao.

Prema tom izvoru, Mardukovu grobnicu uništio je Kserkso, per-zijski car (i vladar Babilona) od 486. do 465. g. pr. n. e.. Strabo je, u knjizi 5, ranije naveo d a j e Bel ležao u lijesu kada je Kserkso odlučio uništiti hram 482. g. pr. n. e.. Marduk, dakle, nije umro mnogo prije toga (vodeći njemački astro-lozi 1922. godine na konferenciji na SveučilištuJena zaključili su d a j e Marduk

279


484. g. pr. n. e. već bio u svojoj grobnici.). Negdje u isto to vrijeme s povijesne je scene nestao i M a r d u k o v sin N a b u . I tako se privela kraju, gotovo ljudskom kraju, saga o bogovima koji su stvarali povijest planeta Zemlje.

To što je kraj došao kada je doba Ovna bilo na izdahu najvjerojatnije također nije slučajnost.

Poslije Mardukove smrti i nestanka Nabua više nije bilo nijednoga od velikih anunnakijskih bogova koji su nekoć vladali Zemljom; na-kon smrti Aleksandra nije više bilo ni pravih ili tobožnjih polubogova koji su čovječanstvo povezivali s bogovima. Po prvi put nakon što je stvoren Adam čovjek je ostao bez svojih stvoritelja.

U tim očajnim vremenima za čovječansrvo nada je stigla iz Jeruzalema. Zadivljujuće je da je priča o Marduku i njegovom svršetku u Babilonu

ispravno pretkazana u biblijskim proročanstvima. Već smo spomenuli da je Jeremija dok je proricao slom Babilona istaknuo da je bog Bel/Marduk osu-đen samo da "uvene" — da ostane, ali da ostari i postane zbunjen, da se sme-žura i umre. Ne treba nas iznenaditi da se i to proročansrvo ispunilo.

No, dok je Jeremija ispravno pretkazao propast Asirije, Egipta i Babi-lona, uz ta je pretkazanja priložio i ona o ponovno usposravljenom Sionu, nanovo izgrađenom h r a m u i "sretnom kraju" za sve narode kada dođu

posljednji dani. To će biti, rekao je, budućnos t koju je Bog svo vrijeme planirao "u srcu svojemu", tajna koja će biti otkrivena čovječanstvu (23: 20 ) u p r e d o d r e đ e n o vr i jeme u b u d u ć n o s t i : "u dane posljednje jasno ćete to razumjeti" (30: 24), i "u to će se vrijeme Jeruzalem zvati 'Prijestolje Jahvino'; i svi će se narodi u njemu sabrati (3: 17).

Izaija je u svojoj drugoj zbirci proročanstava (koju ponekad zovu Dru-gi Izaija), nazivajući babilonskog boga "bog koji se skriva" — što je u stvari značenje imena "Amon" — predvidio budućnost sljedećim riječima:

Pade Bel/ Sruši se Nebo!

Prte svoje kipove na životinje i stoku...

280


Padaju, ruše se svi zajedno, Ne mogu se spasiti od ropstva.

IZAIJA 4 6 : 1-2

Ta proročansrva su, kao i Jeremijina, sadržavala obećanje da će čovje-čansrvu biti ponuđen nov početak, nova nada; da će doći mesijansko vrije-me kada će "vuk prebivati s janje tom". Nadalje, rekao je prorok, "dogodit će se u posljednjim danima da će G o r a h r a m a Jahv ina bi ti postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova; i k njoj će se stjecati svi narodi". Tada će narodi mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće se više dizat' mača protiv naroda nit ' se više učit ' ratovanju" (Izaija, 2: 1-4).

Tvrdnju da će nakon nevolja i muka, nakon što će se l judima i narodi-ma suditi za njihove grijehe i prijestupe doći vrijeme mira i pravde iznosili su i rani proroci, čak i kada su Dan Gospodinov pretkazivali kao Sudnji dan. M e đ u njima su bili Hošea, koji je pretkazao povratak kraljevstva Božjeg kroz Kuću Davidovu u posljednjim danima, te M i h e j koji je — koris teći iste riječi kao i Izaija — objavio: "dogodit će se u posljednjim danima." Znakovito je da je i Mihe j obnovu Božjeg hrama u Jeruzalemu i Jahvine univerzalne vladavine preko Davidovog potomka smatrao preduvjetom, apsolutno nužn im i p redodređen im od samog počerka, koji "proizlazi iz drevnih vremena, iz vječnih dana".

Prema tome, u proročanstvima o posljednjim dan ima bio je prisutan spoj dva osnovna elementa: jedan je taj da će iza Dana gospodinovog, su-dnjeg dana za Zemlju i narode, slijediti obnova, preporod i blagonaklona era sa središtem u Jeruzalemu. Drugi element je taj da je sve predodređeno, da je Bog već na Počerku isplanirao Kraj. Doista, koncept kraja epohe, vremena kada će se zaustaviti tok događaja — moglo bi se reći, preteča sadašnje ideje "kraja povijesti" — i započeti nova epoha (gotovo sam u iskušenju da kažem Novo doba), nov (i pretkazan!) ciklus, može se pronaći već u najrani j im poglavljima Biblije.

Hebrejski izraz Acharit Hayamim (ponekad se prevodi kao "posljednje vrijeme," "svršetak dana", ali najtočnije je "posljednji dani") u Bibliji se

281


koristi već u Postanku (glava 49), kada je umirući Jakov sazvao svoje sinove i rekao im: "Skupite se da vam kažem što će vas snaći u posljednje dane". To je izjava (slijede je detaljna pretkazanja koja mnogi povezuju s dvanaest kuća zodijaka) koja pretpostavlja proročanstvo time što je zasnovana na ranijem poznavanju budućnosti. I opet, u Ponovljenom zakonu (glava 4) , kada Mojsije prije smrti, govoreći o Izraelovom božanskom naslijeđu i njegovoj budućno-sti, ovako savjetuje ljude: "U nevolji vašoj snaći će vas sve to, ali u posljednje dane vi ćete se obratiti Jahvi, Bogu svome, i poslušati njegov glas."

Uloga Jeruzalema i važnost njegovog Brda hrama kao zvijezde-vodilje prema kojoj će hrliti svi narodi neprekidno se naglašavala ne samo zbog teološko-moralnih razloga. Naveden je vrlo praktičan razlog: potreba za mjestom spremnim za povratak Jahvinog kavoda — taj isti izraz Ezekijel koristi u Izlasku pri opisivanju Božjeg nebeskog vozila! Kavod koji će biti čuvan u obnovljenom hramu, "iz kojega ću dati mir i koji će biti veći od prvoga", rečeno je proroku Hagaju. Znakovito je da se dolazak kavoda u Jeruzalem u Izaiji opetovano povezuje s drugim mjestom povezanim sa sve-mirom — onim u Libanonu: Odande će Božji kavod doći u Jeruzalem, stoji u stihovima 35: 2 i 60: 13.

Ne možemo izbjeći zaključak da se božji povratak očekivao u po-sljednjim danima. No, kada su trebali nastupiti posljednji dani?

To pitanje — na koje ću ponudi t i vlastiti odgovor — nije novo, već je

postavljano u drevnim vremenima, postavljali su ga čak i sami proroci koji

su govorili o posljednjim danima. Izaijino proročanstvo o vremenu "kad zatrubit će velika trublja" i na-

rodi će se okupiti i "pokloniti Jahvi na Svetom brdu u Jeruzalemu" slijedilo je njegovo priznanje da bez pojedinosti i vremenskog okvira ljudi ne mogu razumjeti proročanstvo. "Jer pravilo po pravilo, pravilo je unutar pravila, linija po linija, linija po linija, ovdje malo, ondje malo", tako se Izaija ža-lio Bogu (28: 10). Kakav god odgovor da mu je dan, naređeno mu je da zapečati i sakrije dokument . Ne manje od tri puta Izaija je riječ za "slova

282


— Otioth — promijenio u Ototh, što znači "proročko znamenje," što pak upućuje na neku vrstu "biblijskog koda" zbog kojega se božji plan ne može razumjeti dok za to ne dođe pravo vrijeme. Na tajni kod Biblije možda se ukazivalo kada je prorok boga — nazvavši ga "stvoritelj slova" — zamolio "pročitaj nam slova unatrag" (41: 23).

Prorok Sefanija — čije samo ime znači "kojega je kodirao Jahve" — prenio je Božju poruku da će kada se okupe narodi On "govoriti čistim jezikom". Ali to je bilo kao da je rekao: "Znat ćete kada bude vrijeme da vam kažem."

Tada nije čudo da se u posljednjoj proročkoj knjizi Biblija bavi gotovo isključivo pitanjem KADA — kada će doći posljednji dani? U Knjizi Da-nijelovoj sam je Danijel za Baltazara odgonetnuo (i to ispravno) zapis na zidu. Nakon toga je i Danijel počeo imati snove sa znamenjem i viđati apo-kaliptične vizije budućnosti u kojima su "Pradavni" i njegovi anđeli imali glavne uloge. Danijel je, zbunjen, zamolio anđele za objašnjenja; odgovori su se sastojali od proroštava budućih događaja koji su se trebali dogoditi na kraju vremena ili su prema njemu vodili. A kada će biti kraj vremena?

— upitao je Danijel; odgovori, koji su se na prvi pogled činili preciznima, postojećim su zagonetkama samo dodali nove.

U j e d n o m slučaju anđel je odgovorio da će razdoblje budućih doga-đaja, vrijeme kada će "bezbožni kralj pomišljat i da promijeni blagdane i Zakon" trajati "jedno vrijeme, vremena i polovinu vremena". Tek nakon toga nastupi t će obećano mesijansko vrijeme, kada će "Sveci Svevišnjega l judima dati kraljevstvo nebesko". Drugi put anđeo je odgovorio: "Se-damdeset je sedmica i sedamdeset šezdesetica godina određeno tvom narodu i tvom gradu da se dokrajči opačina i potvrdi viđenje proroka"; u opet d rugom slučaju odgovorio je da će "nakon sedam sedmica, a onda šezdeset i dvije godine, Mesija biti pogubljen, doći će vođa koji će razorit grad, a svršetak će doći u poplavi."

Tražeći jasniji odgovor, Danijel je zatim zamolio božanskog glasnika da mu precizno kaže: "Kada će doći kraj t im grozotama?" Ponovno je dobio zagone tn i odgovor da će kraj doći "Nakon jednog vremena, više vremena

283


i polovine vremena". Ali što je znači lo "jedno vri jeme, v remena i polovina vremena", š to je značilo "sedamdeser t jedana/sedmica godina"?

"Ja slušali, ali ne razumjeli", izjavio je Danijel u svojoj knjizi, "pa upi-tah: 'Gospodaru, kako će to svršiti?'" Ponovno govoreći u šiframa, anđeo je odgovorio: "Od časa kada bude dokinuta svagdašnja žrtva i postavljena grozota pustoši: tisuću dvjesta i devedeset dana. Blago onomu koji dočeka i dosegne tisuću trista trideset i pet dana." Nakon što mu je dao taj podatak, anđeo — koji ga je prije zvao "sine čovječji" — mu je rekao: "A ti sada idi i otpočini. Ustat ćeš da primiš svoju baštinu u posljednjim danima."

Naraštaji bibličara, učenjaka i teologa, astrologa pa čak i astronoma — među potonjima i slavni sir Isaac Newron —popu t Danijela su rekli: "Čuli smo, ali nismo razumjeli". Zagonetka nije samo značenje "jednog vremena, više vremena i polovine vremena" i tako dalje, zagonetka je i kada počinje brojanje? Dvojba proizlazi iz činjenice da su Danijelu simboliku njegovih viđenja (poput koze koja napada ovna, ili dva roga od koja nastaju četiri i zatim se dijele) anđeli objasnili kao događaje koji se trebaju dogoditi daleko nakon Babilona Danijelovog vremena, nakon njegova predviđenog pada, čak nakon pretkazane obnove Hrama poslije sedamdeset godina. Uspon i pad Perzijskog carsrva, Aleksandrovo preuzimanje vodstva nad Grcima, čak i podjela carstva koje je osvojio između njegovih nasljednika — sve je to pretkazano s takvom točnošću da mnogi stručnjaci smatraju da Danijelova proročanstva pripadaju žanru "proročanstva poslije događaja" — da je pro-ročki dio knjige napisan oko 250. g. pr. n. e., no d a j e predstavljen kao da je napisan tri stoljeća ranije.

Nepobitan argument je navod, izrečen tijekom jednog od susreta s anđel ima, da počne brojati od "časa kada bude dokinuta svagdašnja žrtva (u hramu; op. a.) i postavljena grozota pustoši." To se moglo odnositi jedino na događaje koji su se dogodili u Jeruzalemu 25. dana hebrejskog mjeseca kisleva, 167. g. pr. n. e..

Taj datum je precizno zabilježen, jer tada je "grozota pustoši" postavljena u hram, označivši — kao što su mnogi tada vjerovali — početak posljednjih dana.

284

Petnaesto poglavlje

J E R U Z A L E M : N E S T A L I KALEŽ

Udvadeset i prvom stoljeću pr. n. e., kada je na Zemlji prvi put upotrije-bljeno nuklearno oružje, Abraham je u Ur-Shalemu bio blagoslovljen

vinom i kruhom u ime Boga Svevišnjeg te je proglasio prvu monoteističku religiju čovječanstva.

Dvadeset i j e d n o stoljeće kasnije odani Abrahamov baštinik je, poslije svetkovanja posebne večere u Jeruzalemu, na mjesto pogubljenja nosio na svojim leđima križ — simbol određenog p l a n e t a — i postao začetnik nove monoteističke religije. Oko njega je i dalje mnoštvo pitanja: Tko je zapravo bio? Ġto je radio u Jeruzalemu? Je li postojala urota protiv njega ili je on sam bio urotnik protiv samog sebe? Nadalje, što je bio kalež koji je potaknuo legende o "Svetom Gralu" (i potragu za njim)?

Posljednje večeri na slobodi svetkovao je zajedno sa svojih dvanaest uče-nika židovski blagdan Pashu na posebnoj obrednoj večeri (na hebrejskom se ta večera zove seder; op. a.), s vinom i beskvasnim kruhom. Taj su prizor ovjekovječili neki od najvećih slikara vjerske umjetnosti, a Posljednja večera Leonarda Da Vincija najslavniji je primjer (slika 122). Leonardo je bio gla-sovit po poznavanju znanosti kao i po svojim teološkim spoznajama. Ono što

prikazuje njegova slika i dandanas je predmetom različitih rasprava, diskusija i analiza, no sve to samo produbljuje zagonetke umjesto da ih rješava.


SLIKA 122

Mi ćemo pokazati da ključ za razotkrivanje tajni leži u onome što slika ne prikazuje; ono što na njoj nedostaje sadrži rješenja neu-godnih zagonetki u sagi o Bogu i Čovjeku na Zemlji, te očekivanjima mesijanskih vremena. Prošlost, sadašnjost, budućnos t doista se spajaju

u dva događaja, odvojena dvadeset i j edn im stoljećem. Za oba je ključan

Jeruzalem, a vremenski su povezani s biblijskim proročanstvima o poslje-dnjim danima.

Da bi se razumjelo što se dogodilo prije dvadeset i jednog stoljeća moramo se vratiti do Aleksandra, koji se smatrao božjim sinom, no ipak j e umro u Babilonu u mladoj dobi od trideset i dvije godine. Dok je bio živ, kontrolirao je svoje međusobno suprotstavljene generale mješavinom na-grada i kazni pa i prijevremenih smrti (neki su, u stvari, vjerovali da je sam Aleksandar bio otrovan). Č im je umro, njegov četverogodišnji sin i njegov skrbnik, Aleksandrov brat, ubijeni su, a posvađani generali i regionalni za-

28 6


povjednici podijelili su između sebe glavninu osvojenih zemalja: Ptolomej i njegovi nasljednici, sa sjedištem u Egiptu, zauzeli su Aleksandrova afrička područja; Seleuk i njegovi nasljednici vladali su Sirijom, Anatol i jom, M e -zopotami jom i dalekim azijskim zemljama; sporna Judeja završila je (zaje-dno s Je ruza lemom) pod ptolomejskom vladavinom.

Ptolomejci su se, uspjevši preseliti Aleksandrovo tijelo kako bi ga se pokopalo u Egiptu, smatrali njegovim pravim nasl jednicima te su ugla-vnom nastavili njegov tolerantni stav p rema drugim religijama. Utemelji l i su slavnu Aleksandrijsku knjižnicu i zadužili egipatskog svećenika po ime-nu M a n e t h o da za Grke napiše dinast ičku povijest i božansku pretpovijest Egipta (arheologija je potvrdila postojanje onoga što je dandanas poznato kao Mane thov i zapisi). To je Ptolomejce uvjerilo da je njihova civilizacija nastavak egipatske, a oni zakonit i nasljednici faraona. Grčki učenjaci poka-zali su posebno zanimanje za religiju i židovske spise, i to u tolikoj mjeri da su Ptolomejci organizirali prevođenje hebrejske Biblije (prijevod je poznat kao Septuaginta) i dopustili Ģ idovima p o t p u n u vjersku slobodu štovanja u Judeji , kao i u njihovim sve većim zajednicama u Egiptu.

Poput Ptolomejaca, Seleukidi su također angažirali učenjaka koji je go-vorio grčki jezik, bivšeg Mardukovog svećenika poznatog po imenu Beros, da im sastavi povijest i pretpovijest čovječanstva i njegovih bogova p rema mezopotamskom znanju. On je istraživao i pisao u knjižnici pločica ispisa-nih kl inast im p i smom koja se nalazila blizu Harana . Iz njegove tri knjige (o kojima znamo samo iz f ragmenti ranih citata u drugim drevnim zapisima) Zapadni svijet, Grčka i po tom Rim saznali su za dolazak Anunnak i j a na zemlju, p re tpotopnu eru, stvaranje "Mudrog čovjeka" , potop i ono što je poslije njega slijedilo. Tako se preko Berosa (što je kasnije potvrđeno otkrićem i dešifriranjem pločica s kl inast im p i smom) otkrilo da božanska godina "sar" iznosi 3.600 zemaljskih godina.

God ine 200. pr. n. e. Seleukidi su prešli ptolomejsku granicu i osvojili Judeju. Kao i u drugim slučajevima, povjesničari su istražili geopolitičke i ekonomske razloge rata a zanemari l i vjersko-mesijanske aspekte. U Be-rosovom izvještaju o Potopu izneseno je nekoliko zanimljivih podataka o

287


tome da je Ea/Enki naložio Ziusudri (sumerskom "Noi") da "sakrije sve moguće zapise u Sipparu gradu Samaševom" i tako ih sačuva za vrijeme poslije Po topa , zato što su to zapisi "o počecima, sredinama i krajevima". Prema Berosu, svijet periodički prolazi kroz kataklizme, koje on povezuje sa zodijačkim dobima, pri čemu je ono u kojem je živio Beros počelo 1.920 godina prije poče tka seleukidske ere (tj. 312. g. pr. n. e .) . To bi početak doba Ovna smjestilo u 2232. g. pr. n. e. — tako d a j e tom dobu bilo suđe-no da se brzo svrši, čak i kada bi trajalo u svojoj punoj ma temat ičkoj duljini (2232-2160=122. g. pr. n. e.)

Dos tupni zapisi sugeriraju da je seleukidske kraljeve, koji su te izra-čune povezivali s Povratkom koji se još nije dogodio, preuzela ideja da će do Povrarka doći vrlo brzo te da se za nj moraju hi tno pr ipremit i . Poha-rani hramovi Sumera i Akada počeli su se grozničavo obnavljati, posebno E.ANNA — "Anuov dom" — u Uruku. Mjesto slijetanja u Libanonu, koje su oni zvali Heliopolis — grad boga Sunca — bilo je nanovo posvećeno izgradnjom hrama u čast Zeusu. Tako nam se nameće zaključak da je razlog rata za Judeju bila potreba da se za Povratak hi tno pripremi i jeruzalemsko mjesto povezano sa svemirom. Mi smatramo da je to bio grčko-seleukid-ski način pripreme za ponovni dolazak bogova.

Za razliku od Ptolomejaca, seleukidski vladari čvrsto su odlučili da u područj ima pod njihovom vlašću n a m e t n u helensku kulturu i religiju. Najznačajnija promjena zbila se u Jeruzalemu gdje je odjednom bila staci-onirana strana vojska, a vlast hramskih svećenika ograničena. Helenistička kultura i običaji bili su nasilno uvedeni; čak se moralo mijenjati imena, počevši od visokog svećenika koji je bio pr imoran da ime promijeni iz Jošua u Jason. Građanski zakoni u Jeruza lemu ograničavali su građanska prava Ģ idovima, povišeni su porezi kako bi se nj ima financirali atletika i hrvanje, a ne Tora; a u provinciji su vlasti gradile svetišta grčkim božanstvima i slale vojnike da silom nametnu štovanje u njima.

God ine 169. pr. n. e. u Jeruzalem je došao tadašnji seleukidski kralj Ant ioh IV (koji je dobio epitet Epifan). To nije bio kurtoazni posjet. Po-vrijedivši svetost hrama, ušao je u Svetinju nad svetinjama. Po njegovoj

288

J E R U Z A L E M : NESTALI KALEŽ

naredbi , zaplijenjeni su zlatni r i tualni predme t i koji su se čuvali u h r amu , zapovjednišrvo nad gradom dano je grčkom guverneru, a pokraj h r ama izgrađena tvrđava za stalni garnizon s tranih vojnika. Kada se vratio u svo-ju sirijsku pri jestolnicu, Ant ioh je izdao proglas kojim se propisivalo da se širom kraljevstva moraju štovati grčki bogovi, a u Judej i se je posebno zabranilo svetkovanje subote i obrezivanje. U skladu s t im proglasom, jeruzalemski h r am trebao je postati h ram u čast Zeusu. I 167. g. pr. n. e., 25 . d a n a hebre jskog mjeseca Kisleva — ġto je ekvivalent današnjem 25.

prosincu —sirijsko-grčki vojnici u h r am su postavili kumir , kip Zeusa, "Vladara nebesa," a veliki oltar je promi jenjen i korišten za žrtve Zeusu. Svetogrđe nije moglo biti veće.

Neizbježna židovska pobuna, koju je predvodio svećenik po imenu Matat i ja i njegovih pet sinova, poznata je kao makabejski ili hasmonejski ustanak. Ustanak je buknuo u provinciji, a ustanici su brzo nadvladali lo-kalne grčke garnizone. Dok su Grci žurili po pojačanje, buna je zahvatila ci-jelu zemlju. Makabejci su svoje slabe strane, brojčano stanje i naoružanos t , nadomjesti l i žest inom vjerskog fanat izma. Događaj i , opisani u biblijskoj Knjizi o Makabejcima (opisali su ih i kasniji povjesničari) , ne ostavljaju sumnje da se borba nekol ic ine protiv moćnog carstva vodila točno odre-đenim rasporedom: Bilo je neophodno da se do određenog zadnjeg roka po-novno zauzme Jeruzalem, očisti hram i nanovo ga se posveti Jahvi. Nakon što su 164. g. pr. n. e. uspjeli zauzeti samo Brdo h r ama , Makabejc i su očistili h r a m i te je godine ponovno upaljen sveti p l amen . Do konačne pobjede, koja je dovela do p o t p u n e kontrole nad J e ruza l emom i obnove židovske nezavisnosti, došlo je 160. g. pr. n. e.. Pobjedu i ponovnu posvetu h rama Ģidovi i dandanas slave kao blagdan Hanuka ("ponovna posveta") koji se slavi dvadeset i prvog dana mjeseca kisleva.

Č in i se da su slijed i vremenski raspored tih događaja povezani s pro-ročansrvima o posljednjim dan ima . Od tih proročanstava su, kao što smo vidjeli, ona u kojima su dane određene brojčane indicije o posljednjim da-nima, bila proročanstva koja su anđeli prenijeli Danijelu. No , manjka im jasnoće jer su brojanja zagone tno izražena: ili u jedinici zvanoj "vrijeme" ili

289


u "cjedilima godina" ili čak brojem dana. Možda se jedino u pogledu poto-njega može reći kada računanje počinje, pa se može znati i kada završava. U tom jednom slučaju brojanje je trebalo početi od dana kada bude "dokinuta svagdašnja žrtva i postavljena grozota pustoši" u jeruzalemskom hramu. Takav grozomoran čin doista se i dogodio jednog dana 167. g. pr. n. e.

Imajući na umu slijed tih događaja, brojanje dana iz proročanstva da-nog Danijelu moralo se odnositi na konkretne događaje povezane s hra-mom: njegovo oskvrnuće 167. g. pr. n. e. ("kada bude dokinuta svagdašnja žrtva i postavljena grozota pustoši"), čišćenje hrama 164. g. pr. n. e. (nakon "tisuću dvjesta i devedeset dana") i potpuno oslobođenje Jeruzalema 160. g. pr. n. e. ("Blago onomu koji dočeka i dosegne tisuću trista trideset i pet dana") . Brojevi dana - 1290 i 1335 - u osnovi se poklapaju sa slijedom događaja u hramu.

Prema proročanstvima u Knjizi Danijelovoj, tada je počeo otkuca-vati sat Posljednjih dana.

U imperativu da se do 160. g. pr. n. e. ponovno zauzme čitav grada te da se s Brda hrama uklone strani, neobrezani vojnici krije se još jedan trag do rješenja zagonetke. Dok smo mi za datiranje događaja koristili uo-bičajeno brojanje godina prije nove ere (pr. n. e.) i poslije nove ere (n. e.), ljudi u tim vremenima očito nisu mogli i nisu koristili vremenski raspored zasnovan na budućem kršćanskom kalendaru. Hebrejski je kalendar, kao što smo spomenuli ranije, bio kalendar koji je potekao iz Nippura 3760. g. pr. n. e., a p rema t o m ka lenda ru ono što mi zovemo 160. g. pr. n. e. bila je točno 3600. godina!

To je, kao što čitatelj već zna, bio SAR, izvorni (matematički) orbitalni period Nibirua. I premda se Nibiru bio pojavio četiri tisuće godina ranije, dolazak godine SAR (3.600 zemaljskih godina) — kraj jedne božanske

godine — bio je od neizbježnog značaja. Onima kojima su biblijska proro-čanstva o povratku Jahvinog kavoda na njegovo Brdo hrama bila neupitne

290


božanske objave, godina koju zovemo "160. pr. n. e." bila je ključni tre-nutak istine: bez obzira na to gdje se planet nalazi, Bog je obećao da će se vratiti u svoj hram, i hram mora biti očišćen i pripremljen za to.

Da se u tim turbulentnim vremenima nije gubio iz vida p ro tok go-dina u skladu s nipurskim/hebrejskim kalendarom svjedoči Knjiga jubileja, izvanbiblijska knjiga za koju se pretpostavlja da je u godinama nakon ma-kabejske bune u Jeruzalemu napisana na hebrejskom jeziku (sada je dostu-pna samo u grčkim, latinskim, sirijskim, etiopskim i slavenskim prijevo-d ima) . Ona prepričava povijest židovskog naroda od vremena Izlaska te pri tome koristi vremensku jedinicu jubilej — pedesetogodišnju jedinicu koju je Jahve proglasio na brdu Sinaj (vidi deveto poglavlje); nadalje, u Knjizi jubileja predstavljeno je uzastopno kalendarsko računanje vremena koje je otada poznato kao Annu Mundi — "godina svijeta", na lat inskom — koje počinje 3760. g. pr. n. e.. Stručnjaci (kao što je vlč. R. H. Charles, u svom engleskom prijevodu knjige) pretvorio je takve "jubileje godina" i njihove "tjedne" u brojanje prema Annu Mundi .

To da se takav kalendar koristio širom Bliskog istoka te da je, štoviše, određivao kada se neki događaji trebaju dogoditi može se utvrditi jedno-stavnim pregledom nekih prijelomnih datuma (često označenih podeblja-nim slovima) navedenih u prethodnim poglavljima ove knjige. Izaberemo li samo nekoliko tih ključnih povijesnih događaja, evo što se događa kada se godine "pr. n. e." promijeni u godine "N. k." (nipurskog kalendara):

Pr. n. e. n. k. Događaj

3760. 0. Sumerska civilizacija. Počinje nipurski kalendar

3460. 300. Incident s babilonskim tornjem

2860. 900. Gilgameš ubija nebeskog bika

2360. 1400. Sargon: počinje era Akada

2160. 1600. Prvo medurazdoblje u Egiptu; Ninurt ina era

(Gudeja gradi hram Pedesetorice)

2060. 1700. Nabu organizira Mardukove sljedbenike;

Abraham u Kanaanu; rat kraljeva

291


1930.

1760.

1460.

960.

860. 760. 560.

460. 160.

1800. 2000.

2300.

2800.

2900. 3 0 0 0 . 3200.

3100. 3 6 0 0 .

Mardukov hram Esagil u Babilonu Nova dinastija ("srednje kraljevstvo") u Egiptu; u Babilonu počinje vladati nova dinastija ("kasitska")

Pojavljuju se Anšan, Elam i Mi tann i i dižu protiv Babilona; Mojsije na Sinaju, "gorući grm" Utemeljeno neoasirsko carstvo; u Babilonu obnovljen festival Akitu

Ašurnasirpal nosi simbol križa S Amosom počinju proročanstva u Jeruzalemu

Anunnakijski bogovi dovršavaju svoj odlazak; Perzijanci napadaju Babilon; Cirus Grčko zlatno doba; Herodot u Egiptu Makabejci oslobađaju Jeruzalem, hram ponovno posvećen

Nestrpljivi čitatelj jedva će dočekati sljedeće upise:

60 .

0.

3 7 0 0 . Rimljani grade Jupiterov hram u Baalbeku, zauzimaju Jeruzalem

3 7 6 0 . Isus iz Nazareta; počinje brojanje n. e. (nove ere)

Stoljeće i pol koje je prošlo od makabejskog oslobađanja Jeruzale-ma do događaja povezanih s Isusom nakon što je on došao u nj bilo je j edno od na j tu rbu len tn i j ih razdoblja u povijesti drevnog svijeta, pose-bice židovskog naroda.

To ključno razdoblje, događaji iz kojega utječu na nas i dandanas, po-čelo je s razumljivim slavljem. Po prvi put nakon mnogih stoljeća Ģidovi su

292


ponovno bili po tpuni vladari svoje svete prijesrolnice i posvećenog hrama, slobodni da imenuju vlastite kraljeve i visoke svećenike. Iako su se borbe na gran icama nastavile, same granice sada su bile šire i obuhvaćale su većinu starog ujedinjenog kraljevsrva iz Davidovog vremena. Uspostavljanje neza-visne židovske države s Je ruza lemom kao glavnim gradom pod Hasmone j -cima bio je događaj tri jumfalan u svakom pogledu, osim u j ednom:

Povratak Jahvina kavoda koji se očekivao u posljednjim d a n i m a nije se dogodio, iako se činilo d a j e odbrojavanje dana od vremena poniženja (odnosno "grozote pustoši", op. prev.) bilo ispravno. Mnogi su počeli su-mnjat i u to da je "vrijeme ispunjenja" blizu. Osim toga, postalo je očito da zagonetke drugih Danijelovih odbrojavanja, s "godinama", " t jednima godina" te "vremenom i vremenima" i tako dalje tek treba odgonetnut i .

Ključevi zagonetki bili su u p ro ročansk im dijelovima Knjige Dani-jeloue koji govore o usponu i padu budućih kraljevstava nakon Babilona, Perzije i Egipta — kraljevstava koja su se kr ipt ički nazivala "južna," "sje-verna," ili moreplovačko "Kit t im"; i kraljevstava koja će se odvojiti od nj ih, borit i j e d n a s d rug ima , "razapeti sjajne svoje šatore između mora"

— svih buduć ih ent i te ta koji su također kript ički predstavljeni različit im život injama (ovnom, kozom, lavom i tako dalje) i čije će se potomstvo, zvano "rogovi", ponovno razdvojiti i m e đ u sobom boriti . Koje su bile te buduće nacije i koji ratovi su bili pre tkazani?

Prorok Ezekijel također je govorio da će doći do velikih bitaka između juga i sjevera, između neidentificiranog Goga i n jemu suprotstavljenog M a -goga, a ljudi su se pitali jesu li se pretkazana kraljevstva već pojavila na sceni

— Aleksandrova Grčka, Seleukidi, P tolomejci. Jesu li oni bili predmet pro-ročanstava ili je to bio netko tko treba doći u još daljoj budućnosti?

Došlo je do teološke zbrke: Je li očekivanje kavoda kao fizičkog objekta u jeruzalemskom hramu ispravno razumijevanje proročanstava, ili je pre-dmet očekivanog dolaska samo simboličnog, efemernog karaktera — duho-vna prisutnost? Sto ljudi trebaju učinit i , ili će se ono što je suđeno dogoditi bez obzira na sve? Židovski voĽe bili su podijeljeni na vrlo pobožne i orto-doksne farizeje te liberalnije saduceje, koji su bili otvoreniji prema svijetu te

293


su prepoznavali važnost židovske dijaspore koja se iz Egipta već bila proširi-la u Anatoliju i Mezopotamiju . Osim te dvije glavne struje n iknule su male sekte, ponekad organizirane u vlastitim lokalnim zajednicama. Najpozna-tija medu njima bili su Eseni (glasoviti po svicima s Mrtvog mora) koji su se osamili u Kumranu.

U nastojanju da se odgonetnu proročanstva moralo se voditi računa i o novoj sili — R i m u . Nakon što su više puta odnijeli pobjedu u ratovima s Feničanima i Grcima, Rimljani su vladali Sredozemljem te su se počeli miješati u stvari ptolomejskog Egipta i seleukidskog Levanta (uključujući Jude ju) . Iza carskih izaslanika išla je vojska. Do 60. g. pr. n. e. Rimljani su, pod vodstvom Pompeja, zauzeli Jeruzalem. Pompej je od Jeruzalema, kao i Aleksandar prije njega, išao zaobilaznim putem preko Heliopolisa (odno-sno Baalbeka) i t amo prinio žrtve bogu Jupi teru . Za t im je ondje, na ranije izrađenim divovskim kamenim blokovima, izgradio najveći hram posvećen Jupiteru u Rimskom carstvu (slika 12 3). Komemoracijski zapis pronađen na lokalitetu upućuje na to d a j e car Neron 60. g. n. e. posjetio to mjesto, što sugerira da je rimski hram u to vrijeme već bio izgrađen.

Nacionalna i vjerska previranja tog vremena odrazila su se kroz širenje povijesno-proročkih tekstova kao što su, na primjer, Knjiga jubileja, Knjiga Henokova, Zavjeti dvanaestorice patrijaraha i Mojsijevo uznesenje (i nekoliko drugih, sve zajedno su poznate kao Apokrifi ili Pseudoepigrafi). Zajednička tema im je vjerovanje da je povijest ciklična, da je sve predodređeno, da će "posljednji dani" — vrijeme previranja i prevrata — označiti ne samo svršetak povijesnog ciklusa nego i početak novoga, te da će se to "vrijeme preokreta" (da upotrijebim moderni izraz) manifestirati dolaskom "Poma-zanika" — Mashi'ach na hebrejskom {Chrystos, prevedeno na grčki, odade 'Mesija' ili 'Krist' na hrvatskom jeziku).

Čin pomazivanja novoustoličenog kralja sa svećeničkim uljem bio je poznat u drevnom svijetu barem od vremena kralja Sargona. U Bibliji je priznato kao čin posvećenja Bogu od najranijih vremena, m e đ u t i m najzna-

294


S L I K A 1 2 3

meni t i j i pr imjer pomazanja bio je onaj kada je svećenik Samuel , čuvar za-

vjetnog kovčega, pozvao Davida, sina Jišajevog, i proglašavajući ga kral jem

milošću Božjom

... uzeo rog s uljem i pomazao ga

usred njegove braće.

Duh Jahvin

obuze Davida od toga dana.

I SAMUEL 16: 13

295


Proučavajući svako proročanstvo i svaki proročki izraz, pobožni u Je ru-z a l e m u pronašl i su ope tovane navode o Davidu kao Božjem pomazaniku, kao i božansko obećanje da će od "njegova sjemena" — od nasljednika kuće Davidove — u J e r u z a l e m u "u budućim danima "ponovno b i ti uspostavlje-no njegovo prijestolje. U Jeruzalemu će budući kraljevi, koji će morat i biti iz kuće Davidove, sjediti na "Davidovom prijestolju". A kada se to dogodi, kraljevi i prinčevi iz cijelog svijeta u ime pravde, mira i riječi Božje okupit će se u Jeruzalemu. To je, obećao je Bog, "trajno obećanje", Božji zavjet "za sve naraštaje". Univerzalnost tog obećanja potvrĽena je u Izaiji 16: 5 i 22: 22; Jeremiji 17: 25, 23: 5 i 30: 3, Amosu 9: 11; Habakuku 3: 13; Zahariji 12: 8; Psalmima 18: 50, 89: 4, 132: 10, 132: 17 i tako dalje.

To su snažne riječi, nepogrješive u svojem mesi janskom savezu s kućom Davidovom, no o n e su u j e d n o p r e p u n e e k s p l o z i v n i h a s p e k a t a koji su doslovno dikt i ra l i t i jek događaja u J e ruza l emu . S t im povezano j e p i t an je p r o r o k a I l i j e .

Ilija, zvan Tišbijac po imenu njegova grada u Gileadu, bio je biblijski prorok aktivan u kraljevstvu Izraela (nakon odvajanja od Judeje) u devetom stoljeću pr. n. e., za vrijeme vladavine kralja Ahana i njegove kanaanske žene, kraljice Izebele. U skladu sa svojim hebrejskim imenom, Eli-Yahu — "Moj Bog je Jahve" — bio je u neprek idnom sukobu sa svećenicima i "glasnogovornicima " kananskog boga Baala ("Gospodara"), čije je štovanje promicala Izebela. Nakon razdoblja osame na tajnom mjestu blizu rijeke Jordan, gdje se zaredio za "Božjeg čovjeka", dan mu je "ogrtač od kostrijeti" koji je imao čarobne moći te je pomoću njega mogao izvoditi čuda u Božje ime. Njegovo prvo zabilježeno čudo (I Kraljevi, glava 17) bilo je ono kada je učinio da malo brašna u posudi i ulja u vrču udovici bude dovoljno za h ranu do kraja života. Za t im je uskrsnuo njezina sina koji je bio umro od teške bolesti. U sukobu s Baalovim prorocima na planini Karmelu pošlo mu je za rukom da s neba prizove oganj. On je bio jedini Izraelac u Bibliji koji je nakon Izlaska ponovno došao na brdo Sinaj: kada je spašavajući život pobjegao od gnjevne Izebele i Baalovih svećenika, te ga je anđeo Gospodi-nov sklonio u špilju na planini Sinaj.

296


Za njega Biblija kaže da nije umro nego je u vrtlogu uznesen na nebo da bude s Bogom. Njegov uzlazak, vrlo opširno opisan u drugoj glavi Dru-ge knjige o kraljevima, nije bio ni iznenadan ni neočekivan događaj. Baš suprotno, to je bila unaprijed planirana i organizirana akcija čije mjesto i vrijeme su Iliji bili ranije priopćeni.

Mjesto određeno za uzlazak nalazilo se u dolini rijeke Jordan, na isto-čnoj obali rijeke. Kada je došlo vrijeme da pođe tamo, njegovi učenici, predvođeni onime po imenu Elizej, pošli su zajedno s njime. Ilija se zausta-vio u Gilgalu (gdje je Jahve bio izveo čuda za Izraelce koje je vodio Jošua). Tamo se pokušao otarasiti svojih pratioca, no oni su ga nastavili pratiti sve do Beth-EIa. Premda zamoljeni da puste Iliju da sam prijeđe rijeku, oni su se zadržali uz njega i stalno pitali Elizeja je li "točno da će Gospodin danas uznijeti Iliju na nebesa?".

Na obali rijeke Jordan Ilija je uzeo svoj čudotvorni ogrtač, smotao ga i udario njime po vodi. Voda se razdvojila tako da je može prijeći. Drugi učenici su ostali pozadi, no Elizej je čak i tada ustrajao da bude s Ilijom te je s njim prešao rijeku:

I dok su tako išli i razgovarali, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše medu njih i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: "Oče moj, oče moji

Kola Izraelova i konjanici njegovi!" I više ga nije vidio.

II KRALJEVI 2: n -12

Arheološka iskapanja kod Teli Ghassula ("Prorokov humak") , mjesta u Jordanu koje odgovara geografiji iz biblijske priče, otkrila su murale s "vihorima" prikazanim na slici 103. To je jedini lokalitet na kojem su se iskapanja vršila pod pokroviteljstvom Vatikana. (Moja potraga za njihovim

297


na laz ima , koja je obuhvati la arheološke muzeje u Izraelu i J o r d a n u i

uključivala posjet lokal i te tu u J o r d a n u , te je na kraju dovela do Pontifi-

kalnog biblijskog ins t i tu ta u J e r u z a l e m u koj im upravljaju j ezu i t i — sli-

ka 124 opisana je u knjizi The Earth Chronicles Expeditions!" Ekspedi-

cije zemaljskih kronika . )

SLIKA 124

Prema židovskoj predaji, preobraženi Ilija jednog će se dana vratiti kao vjesnik konačnog izbavljenja izraelskog naroda, glasnik Mesije. Ta je pre-daja bila zabilježena već u pe tom stoljeću pr. n. e. — u svom posljednjem proročanstvu zabilježio ju je prorok Malahi ja . S obzirom da je prema toj predaji špilja na brdu Sinaj kamo je anđeo odveo Iliju bila mjesto gdje se Bog razotkrio Mojsiju, očekivalo se da će se Ilija vratiti na početku blagdana pashe, kada se obilježava židovski izlazak iz Egipta. I dandanas se u sklopu sedera, svečane večere kojom počinje sedmodnevni praznik Pasha, na stol na kojem se objeduje postavlja i čaša s vinom za Iliju, kako bi pio iz nje kada stigne. Ostavljaju se otvorena vrata kako bi Ilija mogao ući i recitira se posebna h imna kojom se izražava nada da će uskoro navijestiti "Mesiju, sina Davidovog". (Kao što je slučaj kod kršćanske djece kojima se govori da se Djed Mraz došuljao kroz d imnjak i donio im darove koje su pronašli, tako se i židovskoj djeci govori da se, iako ga nisu vidjeli, Ilija došuljao i

298


otpio gutljaj vina.) U skladu s običajem, "Ilijina čaša" je u stvari bogato ukrašeni pehar, kalež koji se nikada ne koristi ni za što drugo osim za ritual s Ilijom za trajanja pashalne večere.

Isusova "posljednja večera" bila je ta tradicionalna pashalna večera.

Iako je zadržala nešto nalik slobodi biranja vlastitog visokog svećenika i kralja, Judeja je zapravo bila rimska kolonija. N jome se najprije vladalo iz zapovjedništva u Siriji, a zatim su postavljeni lokalni upravitelji. Rimski upravitelj zvan prokurator brinuo se da Ģidovi kao ethnarcha ("Poglavara židovskog vijeća"), a u početku i "Kralja Ģidova" (ne "kralja Judeje" kao ze-mlje) biraju ljude koji odgovaraju Rimu. Od 36. do 4. g. pr. n. e. kralj je bio Herod, potomak edomskih obraćenika na judaizam, koji je bio izbor dvaju rimskih generala (slavnih po Kleopatri): Marka Antonija i Oktavijana. He-rodova ostavština bile su monumen ta lne građevine, uključujući poboljšanje Brda hrama te palače-tvrdave Massade na Mrtvom moru. K tomu, pazio je na želje prokuratora te je de facto bio vazal Rima.

Godine 33. pr. n. e. (prema prihvaćenom datiranju povjesničara) u takav je Jeruzalem, uvećan i uveličan hasmonejskim i herodovskim gra-đevinama i prepun hodočasnika za blagdan Pashu, došao Isus iz Nazareta. U to vrijeme Ģidovima je bila dozvoljena samo vjerska vlast, vijeće od se-damdeset starješina zvano Sanhedrin. U to vrijeme više nije bilo židovskog kralja, zemljom, ne više židovskom državom nego rimskom provincijom, upravljao je prokurator Poncije Pilat koji je bio udobno smješten u citadeli Antoniji smještenoj pokraj hrama.

Napetosti između židovskog puka i rimskih gospodara zemlje rasle su, pa je u Jeruzalemu izbio niz krvavih pobuna. Poncije Pilat, koji je u Jeru-zalem došao 26. g. pr. n. e., pogoršao je situaciju dovevši u grad rimske legionare s njihovim znakovljem obješenim na motkama i novčićima koji su na sebi imali idole zabranjene u Hramu. Ģidovi koji su pružili otpor bez milosti su bili osuđivani na razapinjanje na križu, i to u tolikom broju da j e mjesto pogubljivanja nazvano Golgota — Mjesto lubanja.

299


Isus je i prije bio u Jeruzalemu: "Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uzidoše po običaju blagdanskom. Kad su minul i ti dani, vraćahu se oni, a dječak osta u Jeruzalemu." (Luka 2: 41-43) . Kada je Isus došao ovaj put (sa svojim učenic ima) , situacija svakako nije bila očekivana, u skladu s obećanjima iz biblijskih proročanstava. Pobožni Ģidovi — što je Isus sasvim sigurno bio — bili u odani ideji otkupljenja, spasenja koje će provesti Mesija, za koju je ključna bila posebna i vječna veza između Boga i kuće Davidove. Ona je jasno i nedvosmisleno izražena u veličanstvenom psalmu 89 (20-30) u kojem Jahve, obraćajući se svojim vjernim sljedbenicima u viziji, kaže:

Izabranika iz naroda izdigoh; naĽoh Davida, slugu svoga, svetim ga uljem svojim pomazah... On će me zvati: "Oče moji Bože moj i hridi spasa mojega. " A ja ĺu ga prvorodencem učiniti, najvišim meĽu kraljevima svijeta. Njemu ću sačuvati dovijeka naklonost svoju I savez svoj vjeran. Njegovo ću potomstvo učiniti vječnim I prijestolje mu [učiniti trajnim] kao Dani nebeski.

Nije li spominjanje "Dana nebeskih" trag, poveznica između dolaska Spasitelja i prorokovanih Posljednjih dana? Nije li to bilo vrijeme kada će se obistiniti proročanstva? Tako je Isus iz Nazareta, koji je sada sa svojih dva-naest učenika bio u Jeruzalemu, odlučio da preuzme stvari u svoje ruke: ako je za spasenje potreban pomazanik iz kuće Davidove, on će, Isus, biti taj!

Njegovo samo hebrejsko ime Yehu-šuah ("Jošua") — značilo je Jahvin spasitelj; a što se tiče zahtjeva da pomazanik ("Mesija") bude iz kuće Davi-dove, to je bio: sam prvi stih Novog zavjeta, u Evanđelju po Mateju, glasi: "Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova". Nakon

300


toga se tamo, ali i u drugim dijelovima Novog zavjeta, navodi Isusovo ro-doslovlje po narašrajima: četrnaest naraštaja od Abrahama do Davida; če-trnaest naraštaja od Davida do babilonskog izgnanstva i potom četrnaest naraštaja do Isusa. Bio je kvalificiran, Evanđelja su sve uvjerila.

Naši izvori za ono što se dogodilo sljedeće su Evanđelja i druge knjige Novog zavjeta. Znamo da su "izvještaji očevidaca" u stvari bili pisani dugo poslije događaja; znamo da je kodificirana verzija rezultat odluka done-senih na sinodu koji je sazvao car Konstantin tri stoljeća kasnije; znamo da "gnostički" rukopisi, poput spisa Nag H a m m a d i i Judinog evanđelja, pružaju drukčije verzije koje Crkva nastoji potisnuti; znamo čak — a to je neosporena činjenica — da je najprije postojala Jeruzalemska crkva kojoj je na čelu bio Isusov brat i koja je bila usmjerena isključivo na židovske sljedbenike, te koju je preuzela, istisnula i eliminirala Rimska crkva koja se obraćala nežidovima. Pa ipak, slijedit ćemo "službenu" verziju jer ona, sama po sebi, jeruzalemske događaje s Isusom povezuje sa svim prošlim stoljeći-ma i tisućljećima, kao što je do sada opisano u ovoj knjizi.

Kao prvo, ako postoje bilo kakve sumnje d a j e Isus u Jeruzalem došao u vrijeme blagdana Pashe i da je "posljednja večera" bila pashalna večera seder, te sumnje treba otkloniti. Matej 26: 2, Marko 14: 1 i Luka 22: 1 ciriraju Isusa kako po dolasku u Jeruzalem govori svojim učenicima: "Znate d a j e za dva dana Pasha"; "Za dva dana bijaše Pasha i Beskvasni kruhovi"; i "Bližio se Blagdan beskvasnih kruhova zvan Pasha". Tri Evanđelja, u istim poglavljima, zatim navode da je Isus uputio svoje učenike da odu u određenu kuću, u kojoj će blagovati pashalnu večeru kojom počinje svetkovina.

Sljedeće čime se treba pozabaviti je pitanje Ilije, glasnika Mesije koji će doći (u Luki 1: 17 čak su citirani relevantni stihovi iz Malahije) . Prema Evanđeljima, ljudi koji su čuli za Isusova čuda — čuda koja su bila jako nalik onima koje je izvodio Ilija — isprva su se pitali nije li Isus Ilija koji se vratio. Ne poričući, Isus je izazvao svoje najbliže učenike: "A vi, što vi kažete, tko sam ja? Petar prihvati i reče: Ti si Pomazanik— Krist!" (Marko 8: 28-29).

Ako je tako, pitali su ga, gdje je Ilija, koji se trebao pojaviti prvi? I Isus im je odgovorio: Da, naravno, ali on je već došao!

301


Pa ga upitaju:

Zašto pismoznanci govore

da prije treba da dode Iiija?

A on im reče:

Ilija će, doduše, prije doći i sve obnoviti...

Ali velim vam: Ilija je već došao.

MARKO 9: 11,13

To je bila smiona izjava koja će uskoro doći na provjeru: jer, ako se

Ilija doista vrat io na zeml ju , ako je "već došao" i t ako i spun io preduvjet

za dolazak Mesi je , t a d a se m o r a o p o j a v i t i na p a s h a l n o m s e d e r u i o t p i t i

iz svoje čaše v i n a !

Kao što su običaji i t radic i ja zahti jeval i , na pasha ln i stol Isusa i nje-

govih učen ika bila je postavljena i Ili j ina čaša s v i n o m . Seder je opisan u

14. poglavlju Evanđelja po M a r k u . Predvodeći b lagdansku večeru, Isus

je uzeo beskvasni k ruh (sada se takav k ruh naziva maca), blagoslovio ga,

r az lomio i podi je l io svojim u č e n i c i m a . "I uze čašu, zahvali i dade im. I svi

su iz nje p i l i " ( M a r k o 14: 2 3 ) .

SLIKA 125


Dakle, nema sumnje daje Ilijina čaša bila tamo, no Da Vinci je odlučio da je ne naslika. Na ovoj slici posljednje večere, koja je mogla biti zasnovana samo na st ihovima Novog zavjeta, Isus ne drži krucijalnu čašu i nigdje na stolu nema vinske čaše! U m j e s t o toga na njoj je neobjašnjiva praznina Isusu zdesna (slika 125) , a učen ik s njegove desne s t rane je na -gnut na stranu kao da nekog nevidljivog pušta između njih:

Je li teološki potpuno korektan Da Vinci implicirao da j e nevidlji-vi Ilija doista došao kroz otvorene prozore iza Isusa i uzeo svoju čašu? Ilija se, slika tako sugerira, doista vratio; glasnik koji treba doći prije pomazanog Kralja iz kuće Davidove došao je .

Nakon što je tako potvrđen, Isus je uhićen i odveden pred rimskog upravitelja koji g a j e upitao: Ti li si kralj židovski? On odgovori: "Ti kažeš" (Matej , 27: 11). Osuda i pogubljenje na križu bili su neizbježni.

Kada je Isus podigao čašu vina i izrekao potrebni blagoslov svojim je učenicima, prema Marku 14: 24, rekao: "Ovo je krv moja, krv novog Save-za". AKO su to bile njegove doslovne riječi, on nije htio reći da trebaju piti vino koje se pretvorilo u krv — što bi bila teška povreda jedne od najstro-žih zabrana Judaizma od najranijih vremena, "jer krv je duša". Ono što je rekao (ili htio reći) je d a j e vino u toj čaši, Ilijinoj čaši, zavjet, potvrda njego-ve krvne loze. I da Vinci je to uvjerljivo prikazao njezinim nes tankom, kao da ju je uzeo Ilija koji je došao u posjet.

Nestala čaša stoljećima je bila omiljena tema autora. Priče su se pretvo-rile u legende: tražili su je križari; Vitezovi Templari su je pronašli; donesena je u Europu... čaša je postala pehar, kalež; kalež koji predstavlja kraljevsku krv, Sang Real na francuskom, od čega je nastalo San Greal - Sveti Gral.

Ili pak nikada nije napustila Jeruzalem? Kontinuirana podjarmljenost Židova u Judeji i pojačana rimska re-

presija nad njima dovela je do izbijanja najopasnije pobune u Rimskom carstvu; najvećim rimskim generalima i najboljim legijama trebalo je se-dam godina da pobijede malu Judeju i prodru do Jeruzalema. Godine 70.

303


n. e. poslije duge opsade i žestokih bitaka prsa o prsa, R iml jan i su probil i

obranu H r a m a . Glavni general Tit naredio je da se H r a m spali. Iako se

otpor drugdje u Jude j i nastavio još tri godine , veliki židovski us tanak bio je

gotov. Riml jan i su bili toliko sretni zbog pobjede da su je obilježili seri jom

novčića koji su svijetu objavljivali Judaea Capta — J u d e j a je osvojena — i

g r a d n j o m slavoluka u R i m u na ko jem su bili pr ikazani r i tualni p redmet i iz

opl jačkanog h rama (slika 126).

S L I K A 1 2 6

M e đ u t i m , t i jekom svake godine nezavisnosti bili su kovani židovski

novčići s na tp i som " prva godina," " druga godina ," i td. "za slobodu Sio-

na" , a deko ra t i vne t e m e na n j i m a bili su p lodovi zemlje . Novčići druge i

t reće godine neobjašnjivo su na sebi imali sliku kaleža (si. 1 2 7 ) . . .

SLIKA 127

Je li "sveti gral" i dalje bio u Je ruza lemu?

304

Šesnaesto poglavlje

A R M A G E D O N I PROROČANSTVA O POVRATKU

Hoće li se vratiti? Kada će se vratiti?

Ta pitanja postavljena su mi nebrojeno puta, pri čemu su "oni" anunnakijski bogovi o kojima govore moje knjige. Odgovor na prvo pitanje je - 'Da'. Postoje indicije na koje treba obratiti pažnju i proročanstva o povratku koja se trebaju ispuniti. Odgovor na drugo pitanje zaokupljao je čovječanstvo još od prijelomnih događaja u Jeruzalemu prije više do dvije dsuće godina.

No, piranje nije samo "hoće li" i "kada" će se vratiti. Ġto će biti znak povra-tka, što će povratak donijeti da sobom? Hoće li to biti dobronamjeran dolazak ili će — kao kada se spremao Potop — označiti kraj? Koja proročanstva će se obistinit i : Mesijansko doba, nov početak - ili pak katastrofalna apokalipsa, konačni kraj, armagedon...

U slučaju posljednje mogućnosti ta proročanstva više ne pripadaju samo domeni teologije, eshatologije ili puke znatiželje, nego postaju pitanje samog preživljavanja čovječanstva. Jer armagedon., izraz koji danas označava rat neza-mislivih i katastrofalnih razmjera, u stvari je ime jednog mjesta u zemlji kojoj se prijetilo nuklearnim uništenjem.

U dvadeset i prvom stoljeću pr. n. e. nakon rata "kraljeva s istoka" i "kraljeva sa zapada" došlo je do nuklearne katastrofe. Dvadeset i jedno sto-


ljeće kasnije, kada se "prije nove ere" (pr. n. e.) promijenilo u "nove ere" (n. e.), strahovi čovječanstva bili su izraženi na svitku, skrivenom u špilji blizu Mrtvog mora, koji je opisivao veliki i konačni "rat sinova svjetla protiv sinova tame". Sada, u dvadeset i prvom stoljeću n. e. nuklearna prijetnja ponovno stoji nad tim istim povijesnim mjestom. Pitanje je dovoljno smi-sleno: Hoće li se povijest ponoviti — ponavlja li se povijest, na neki zagone-tan način, svakih dvadeset i jedno stoljeće?

Rat katastrofalnih razmjera je kao dio scenarija posljednjih dana opisao Ezekijel (poglavlja 38-39). Iako su "Gog iz zemlje Magoga" odnosno "Gog i Magog" pretkazani kao glavni pokretači konačnog rata, popis sudionika koji će biti usisani u nj obuhvatio je praktički sve spomena vrijedne nacije, dok će žarište ratnog požara biti "žitelji pupka Zemlje"; prema Bibliji to su žitelji Jeruzalema, no stanovnici "Babilona" kao zamijene za Nippur za one kojima vrijeme staje tamo.

Spoznaja koja tjera strah u kosti je da Ezekijelov popis tih ši-roko rasprostranjenih nacija (38: 5) koje će sudjelovati u konačnom ratu — armagedonu — zapravo počinje s PERZIJOM, upravo onom zemljom (današnji Iran) čiji voĽe danas pokušavaju doći do nukle-arnog oružja kojim bi "izbrisali s lica Zemlje" narod koji živi ondje gdje se nalazi Megiddo!

A tko je taj "Gog iz zemlje Magoga" i zašto proročanstvo staro dvije i pol tisuće godina toliko sliči današnjim novinskim naslovima? Skrivaju li takve točne pojedinosti iz proročanstva odgovor na pitanje "kada?", ukazu-ju l i na naše vrijeme, naše stoljeće?

Armagedon, konačni rat Goga i Magoga, ključni je element scenarija Posljednjih dana i novozavjetne proročke knjige Otkrivenja (čije puno ime je Apokalipsa svetog Ivana Božanskog). Ona pokretače apokrifnih događaja uspoređuje s dvije zvijeri, od kojih jedna "oganj spušta s neba, naočigled ljudi". O njezinom identitetu daju se samo zagonetne naznake (13: 18):

U ovome je mudrost: U koga je uma,

306

A R M A G E D O N I P R O R O Č A N S T V A O POVRATKU

nek odgoneta broj Zvijeri: Broj je to jednog čovjeka, a broj mu je šest stotina šezdeset i šest.

Mnogi su pokušali odgonetnuti tajanstveni broj 666 pretpostavljajući da je to neka kodirana poruka koja se tiče Posljednjih dana. Budući da je knjiga napisana u vrijeme kada je u Rimu počeo progon kršćana, prihvaće-no je tumačenje bilo d a j e to šifra za tlačitelja cara Nerona, zato što numeri-čka vrijednost njegova imena na hebrejskom (NeRON QeSaR) iznosi 666. Činjenica d a j e on svemirsku platformu u Baalbeku, moguće da inaugurira tamošnji Jupiterov hram, posjetio 60. g. n. e. možda je — a možda i nije — relevantna za zagonetku broja 666.

Da bi 666 mogao kriti više od veze s Neronom sugerira intrigantna činjenica da su 600, 60 i 6 osnovni brojevi sumerskog seksagezimalnog bro-jevnog sustava, tako da bi se "šifra" mogla odnositi na neke starije tekstove. Bilo je 600 Anunnakija, Anuov numerički rang bio je 60, Iškur/Adadov rang bio je 6. Nadalje, ako se ta tri broja pomnože umjesto da se zbroje do-bivamo 666 = 600 x 60 x 6 = 216.000, što je nama poznatih 2160 (trajanje zodijačkog doba) pomnoženo sa 100 — dakle rezultat o kojem se može beskonačno spekulirati.

Zat im je tu zagonetka da kada sedam anđela otkrivaju slijed budućih događaja, ne povezuju te događaje s Rimom već ih povezuju s "Babilo-nom". Uobičajeno objašnjenje bilo je da je, kao što je broj 666 bio šifra za rimskog cara, "Babilon" bio šifra za Rim. Među t im , kada je napisano Otkri-venje, Babilon već stoljećima nije postojao. Nadalje, Otkrivenje, govoreći o Babilonu, proročanstva nepogrešivo veže za "veliku rijeku Eufrat" (9: 14) te čak opisuje kako "šesti [anđeo] izli svoju čašu na Eufrat, rijeku veliku" i tako je isuši kako b i j e mogli prijeći kraljevi s istoka i pridružiti se borbi (16: 12). Govori se o gradu/zemlji na rijeci Eufratu, a ne na rijeci Tiberu.

Budući da proročanstva Otkrivenja govore o budućnosti, nameće nam se zaključak da "Babilon " nije šifra — Babilon znači Babilon, budući Babilon koji će se uključiti u rat "Armagedon" (stih 16 glave 16 ispravno

307


objašnjava da je to "mjesto koje se hebrejski zove Harmagedon" — Har-Megiddo, planina Megiddo, u Izraelu) — rat koji uključuje Svetu zemlju.

Ako je taj budući Babilon doista današnji Irak, proročki stihovi pono-vno su jezivo točni, jer uz to što predviđaju sadašnje događaje koji vode do pada Babilona nakon kratkog ali strašnog rata, pretkazuju raspad Babilo-na/Iraka na tri dijela! ( 1 6 : 1 9 ) .

Poput Knjige Danijelove, u kojoj se predviđaju razdoblja velikih kušnji i tegobni stadiji u mesijanskom procesu, tako i Otkrivenje pokušava zagonetna starozavjetna proročanstva objasniti opisujući (glava 20) Prvo mesijansko doba kao "prvo uskrsnuće" koje traje tisuću godina i slijedi ga vladavina Sotone duga tisuću godina (kada će se "Gog i Magog" upustiti u golemi rat), a zatim dolazi drugo mesijansko razdoblje i još jedno uskrsnuće (a tako i "drugi dolazak").

Ta proročanstva neizbježno su pokrenula grozničave spekulacije kada se bližila 2000. godina n.e.: spekulacije o mileni ju kao točki u vremenu, u povi-jesti čovječanstva i Zemlje, kada će se obistiniti proročanstva.

Zatrpan milenijskim pitanjima dok smo se primicali 2000. godini, publici na svojim predavanjima govorio sam sa se 2000. neće dogoditi ništa, i to ne samo zato što je pravi trenutak milenija, onaj brojeći od Isusovog rođenja, već prošao — s obzirom na to da se prema svim procjenama stručnjaka Isus rodio 6. ili 7. godine pr. n. e.. Glavni razlog za takvo moje mišljenje je to što se proro-čanstva, kako se čini, nisu odnosila na linearni slijed događaja — prvu godinu, drugu godinu, devetstotu godinu i tako dalje — nego na cikličko ponavljanje događaja, u skladu s temeljnim vjerovanjem da će "prve stvari biti posljednje stvari" — nešto što se može dogoditi samo kada se povijest i povijesno vrijeme kreću u krugu, gdje je početna točka završna točka i obrnuto.

Tom cikličkom planu povijesti svojstven je koncept Boga kao vječnog božanskog entiteta koji je bio prisutan na početku, kada su stvoreni nebesa i Zemlja, i koji će biti prisutan u posljednjim danima, kada će na svojoj Svetoj gori obnoviti svoje kraljevstvo. To je objavljeno mnogim izjavama od najranijih biblijskih tekstova do posljednjih od proroka, kao, na primjer, kada je Bog preko Izaije objavio (41:4, 44: 6, 48: 12):

308


Ja jesam, ja sam prvi, ja sam i posljednji... Onaj sam koji od početka svršetak otkriva i unaprijed javlja što se još nije zbilo.

IZAIJA 48: 12, 46 : 10

Isto stoji (na dva mjesta) i u novozavjetnoj Knjizi Otkrivenja:

Ja sam Alfa i Omega, početak i kraj, govori Gospodin Bog — Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi.

OTKRIVENJE I: 8

Doista, osnova za proročanstvo bilo je vjerovanje da je kraj ukotvljen u početku, da se budućnost može predvidjeti zato što je poznata prošlost— ako ne čovjeku, onda Bogu: Ja sam "koji od početka svršetak otkriva", r ekao je J a -hve (Izaija46: 10). Prorok Zaharija (1: 4, 7: 7,7: 12) predvidio je Božje planove za b u d u ć n o s t —posl jednje dane— u o d n o s u na prošlost, prve dane.

Na to vjerovanje - koje se ponavlja u Psalmima, M u d r i m izrekama i u Knjizi o Jobu - gledalo se kao na univerzalni božanski plan za cijelu Zemlju i sve njezine narode. Prorok Izaija je pretkazujući da će se narodi Zemlje okupiti kako bi saznali što ih čeka opisao kako se narodi međusobno pitaju: "Tko od nas može proreĺi budućnost tako da nam kaže ono što se dogo-dilo prvo?" (41: 22) D a j e to bila univerzalna postavka vidljivo je iz zbirke Asirskih proročanstava kada bog Nabu asirskom kralju Esarhadonu kaže:

"Budućnost će biti kao prošlost. "

Taj ciklički element biblijskih proročanstava o povratku vodi nas do

jednog suvremenog odgovora na pitanje KADA.

Kružni tok povijesnog vremena nađen je, čitatelj će se sjetiti, u Sre-

dnjoj Americi, gdje je on rezultat "ispreplitanja", poput zubaca zupčanika,

309


dvaju kalendara (vidi sliku 67), uslijed čega nastaje "skup" od 52 godine, a nakon što takav skup godina protekne određeni — nenavedeni — broj puta, nastupa vrijeme obećanog povratka Quetzalcoatla. To nas dovodi do takozvanih Majanskih proročanstava, prema kojima će kraj vremena doći otpri l ike 2 0 1 2. g. n. e.

Vjerojatnost da je prorokovana krucijalna godina vrlo blizu pobudila je, naravno, ogromno zanimanje te zaslužuje razjašnjenje i analizu. Nave-deni da tum proistječe iz činjenice da će te godine (ovisi kako se računa) trinaesti put proteći vremenska jedinica zvana baktun. Kako baktun traje 144.000 dana, to je na neki način vrlo važan događaj.

Treba istaknuti određene pogreške to jest pogrešne pretpostavke u tom scenariju. Prva je da baktun ne pripada dvama "isprepletenim" kalendarima s 52-godišnjim obećanjem (Haab i Tzolkin), nego trećem i mnogo starijem kalendaru zvanom Dugo brojanje. Taj kalendar uveli su Olmec i—Afr ikan-ci koji su u Srednju Ameriku došli kada je Toth bio prognan iz Egipta — i brojanje dana je u stvari počelo s t im događajem, tako d a j e prvi dan Dugog brojanja bio ono što mi datiramo kao kolovoz 3113. g. pr. n. e. Glifi u tom kalendaru predstavljali su sljedeći slijed vremenskih jedinica:

1 kin 1 Uinal 1 Tun 1 Ka-tun 1 Bak-tun 1 Pictun

1 dan 1 k i n x 20 1 k i n x 3 6 0 1 t u n x 20 1 Ka-tun x 20 1 Bak-tun x 20

20 dana 360 dana 7.200 dana 144.000 dana 2.880.000 dana

Te jedinice, od kojih je svaka nastala množenjem prethodne, na taj se način nastavljaju i iza baktuna te su predstavljene sve većim glifima. No, budući da majanski spomenici nikad nisu došli do više od dvanaest baktu-na, čijih 1.728.000 dana već nadmašuje majansku civilizaciju, čini se d a j e trinaesti baktun prava prekretnica. Nadalje, Maje su navodno smatrali da će sadašnje "Sunce" odnosno doba završiti s trinaestim baktunom, te kada

310


se njegov broj dana (144.000 x 13 = 1.872.000) podi jel iš 365,25, rezultat je razdoblje od 5.125 godina; a kada se od njega odbije 3.113 godina, ko-načni rezultat je 2012 . g. n. e.

To je koliko uzbudljivo toliko i zloslutno pretkazanje. No, taj su da tum već prije jednog stoljeća osporavali stručnjaci (kao na primjer Fritz Buck, autor djela El Calendario Maya en la Cidtura de Tiahuanacu) koji su isticali da kao što gore navedena lista pokazuje, množitelj, pa tako i djelitelj, treba biti matematički savršenih 360, što koristi i sam kalendar, a ne 365,25. Na taj način bi 1.872.000 dana rezultiralo s 5.200 godina — savršenim re-zultatom, budući da predstavlja točno 100 "skupova" Tothovog magičnog broja 52. R a č u n a li se na taj n a č i n , magična godina Tothovog povratka bila bi 2087 . n. e. (5200 - 3 113 = 2087) .

Čovjek bi mogao izdržati i toliko čekanje; j ed ina nepril ika je u t ome što je Dugo brojanje linearno, a ne potrebno cikličko računanje vremena, tako da bi njegovi izbrojeni dani prešli na četrnaesti baktun, petnaest i baktun i tako dalje.

Sve to, među t im, ne umanju je važnost proročanskog milenija. Bu-dući da "milenij" kao eshatološka vremenska jedinica svoje ishodište ima u židovskim apokrifnim spisima iz drugog stoljeća pr. n. e., potraga za značenjem mora krenuti t im smjerom. U stvari, spominjanje "tisuće" — milenija — u smislu definiranja doba svoje korijene vuče još iz Starog zavjeta. Ponovljeni zakon (7: 9) je trajanju Božjeg saveza s Izraelom dodi-jelio razdoblje od "tisuću naraštaja" — ta tvrdnja ponavlja se (l Ljetopisi, 16: 15) kada David donosi zavjetni kovčeg u Jeruzalem. Psalmi opetova-no broj "tisuću" dodjeljuju Jahvi, njegovim čudima, pa čak i njegovim božanskim kolima (Psalmi 68: 17).

Od izravne važnosti za pitanje posljednjih dana i povratka je izjava u Psalmu 90: 4 — izjava pripisana samom Mojsiju — koja o Bogu kaže: "tisuću je godina u očima tvojim k 'o jučerašnji dan koji je minuo ". Ta

je tvrdnja potaknula spekulaciju (koja se pojavila nedugo nakon što su Ri-

311


mljani uništili jeruzalemski hram) da je to način da se dokuči kada će doći tajanstveni mesijanski Posljednji dani: ako je, prema Postanku, stvaranje svijeta, "Početak", trajao šest dana, a božanski dan traje risuću godina, re-zultat je protok 6.000 godina od Početka do Kraja. Na temelju toga se vjerovalo da će Posljednji dani doći 6000. godine Anno Mundi.

Primijeni li se to na hebrejski nipurski kalendar koji je započeo 3 7 6 0 . g. pr. n. e. , to znači da će posljednji dani doći 2 2 4 0 . g. n. e. (6000 - 3760 = 2240) .

Ovo treće računanje posljednjih dana može nas ili razočarati ili utješiti, ovisno o tome kakva su nam očekivanja. Ljepota tog izračuna je u tome što se savršeno slaže sa sumerskim seksagezimalnim sustavom (baza 60). U bu-dućnosti bi se čak mogao pokazati točnim, no osobno nisam tog mišljenja, ponovno zbog toga što je linearan a vremenska jedinica koju zahtijevaju proročanstva je ciklička.

Kako nijedan od "modernih" predviđenih da tuma nije upotrebljiv, moramo se okrenuti drevnim "formulama" — učini t i ono što nam se savjetuje u Izaiji, "promatrati znakove natraške". Imamo d v a ciklička izbora: Božansko vrijeme povezano s ophodn im vremenom Nibirua , te Nebesko vrijeme povezano sa zodijačkom precesijom. Koji je pravi?

Da su Anunnaki j i za dolazak i odlazak iskoristili pr igodu kada je Nibiru došao na svoj perigej (na točku najbližu Suncu, a stoga i najbližu Zemlji odnosno Marsu) toliko je očito da su neki moji čitatelji običa-vali jednostavno oduzeti 3.600 od 4.000 (približna godina Anuovog posjeta) i dobiti 400. g. pr. n. e. ili oduzeti 3.600 od 3.760 (kada je počeo nipurski kalendar) — kao što su to učinil i Makabejci — te doći do 160. g. pr. n. e. U svakom slučaju, sljedeći Nibiruov dolazak daleko je u budućnost i .

U stvari, kao što čitatelji sada znaju, Nibiru je došao ranije, oko 560. g. pr. n. e.. Kada razmarramo tu "digresiju", moramo imat i na umu da je savršeni SAR (3600 godina) uvijek bio matematičko ophodno vri-

312


j eme budući da nebeske putan je — planeta, kometa, asteroida — zbog graviracijskog privlačenja drugih planeta kraj kojih prolaze pr i l ikom svakog ophoda ods tupaju od svoje pre thodne pu tanje. Da upotr i jebim dobro istraženi pr imjer Halleyjevog kometa , kao njegovo ophodno vri-j eme uzima se 75 godina, m e đ u t i m ono u stvari varira između 74 i 76 godina. Kada se posljednji put pojavio 1986. godine, ophodno vrijeme mu je bilo 76 godina. Pr imi jenimo li Halleyjevo odstupanje na Ni-biruovih 3.600 godina, dobivamo p lus /minus od 50 godina pr i l ikom svakog prolaska.

Još je jedan razlog da se p i tamo zašto je Nibi ru toliko odstupao od njegovog uobičajenog SAR-a: neuobičajena pojava potopa oko 10900. g. pr. n . e.

Ti jekom svojih 120 SAR-ova prije potopa, Nibiru je svojom pu ta-njom prolazio a da nije prouzročio takvu katastrofu. Za t im se dogodilo nešto neuobičajeno što je Nibiruovu pu tanju dovelo bliže Zemlji: u spoju s nes tabi lnim stanjem ledenog pokrova An tark t ika došlo je do potopa. Ġto je bilo to "nešto neuobičajeno"?

Odgovor bi se mogao kriti dalje u našem Sunčevom sustavu, tamo gdje prolaze putanje Urana i Nep tuna , p laneta među čijim mnog im mjesecima su i neki koji neobjašnjivo kruže u "suprotnom" ("retrogra-dnom") smjeru — u istom smjeru kao Nibi ru .

Jedna od velikih tajni našeg Sunčevog sustava je činjenica da planet Uran doslovno leži na svom boku — njegova os sjever-jug ide hori-zontalno prema Suncu umjesto da je ver t ikalna. "Nešto" je, negdje u njegovoj prošlosti, dobro udari lo Uran , rekli su NASA-ini znanstvenici , ne usuđujući se nagađati što bi to "nešto" moglo biti. Ļesto sam se pitao je li to "nešto" također bilo ono što je napravilo veliki ožiljak u obliku slova V i neobjašnjivu "uzoranu" površinu koje je NASA-in Voyager 2 1986. g orkrio na Uranovom mjesecu Mi rand i (slika 128) — mjesecu

koji je na više načina drukčiji od svih drugih Uranovih sa te l i t a .Je li sve to mogao uzrokovati sudar s Nibiruom i njegovim mjesecima?

313


S L I K A 128

Posljednjih god ina as t ronomi su utvrdili da veliki vanjski p lane t i Sunčevog sustava nisu ostali na mjestu gdje su bili formirani nego su "klizili" p r ema van, dalje od Sunca . Studi je su došle do zakl jučka da je taj p o m a k bio naj izraženij i u s lučajevima Urana i N e p t u n a (vidi skicu, slika 129) . To bi moglo biti objašnjenje zašto se t i jekom m n o g i h N i -biruovih prolazaka orb i tom ništa nije dogodi lo , a za t im iznenada jest. Nije nevjerojatna pretpostavka da je na svojoj "po topno j" orbiti N ib i ru

314


naišao na Uran, te da je jedan od Nibiruovih mjeseca udario Uran, nakrenuvši ga na bok. Čak je moguće d a j e "oružje" udara bio zagonetni mjesec M i r a n d a — Nibiruov mjesec — koji je n a k o n što je uda r io u Uran završio zarobljen uz njegovu orbitu. Takav bi događaj utjecao na orbitu Nib i rua te bi ga usporio na oko 3.450 zemaljskih godina umjesto prijašnjih 3.600, što bi rezultiralo sljedećim posl i jepotopnim raspore-dom dolazaka: oko 7450. g., oko 4000. godine i oko 550. g pr. n. e.

Ako je to ono što se dogodilo, to bi objasnilo "rani" dolazak Nibirua 5 5 6 . g . pr . n . e . te s u g e r i r a l o da sljedeći dolazak Nibirua treba očekivati oko 2900 . g. n. e.. Onima koji prorokovane kataklizmičke događaje po-vezuju s povratkom Nibirua — "planetom X" kako ga neki zovu — još se ne moraju bojati.

Ipak, svaka tvrdnja da su Anunnakiji svoje dolaske i odlaske ogra-ničili na pojedinačnu kratku priliku na Nibiruovom perigeju j e , među-tim, netočna. Oni su mogli dolaziti i odlaziti i u drugim razdobljima.

Drevni tekstovi bilježe brojne slučajeve putovanja bogova amo- tamo bez naznaka o povezanosti s blizinom planeta. Nadalje, postoje mnoge pri-če o putovanjima Zemljana sa Zemlje na Nibiru i natrag u kojima nema nikakvog spomena o tome da se Nibiru vidi na nebesima (s druge strane, kada je oko 4000. g. pr. n. e. Anu posjetio Zemlju, ta se vidljivost naglaša-vala). U j ednom slučaju je Adapa, Enkijev sin od žene Zemljanke, kojemu je dana mudrost ali ne i besmrtnost, posjetio nakratko Nibiru u pratnji polubogova Dumuzija i Ningišzide. Henok, pandan sumerskog Enmedu-rankija, također je dolazio i odlazio, i to dva puta tijekom svog životnog vijeka na Zemlji.

To je, kao što je prikazano na slici 130. , bilo moguće na barem dva načina: svemirskim brodom koji ubrzava na Nibiruovoj dolaznoj fazi (od točke A) i stiže puno ispred vremena perigeja; a drugi je usporavanjem svemirske letjelice (kod točke B) za trajanja Nibiruove "izlazne" faze, tako da letjelica počne "padati" natrag prema Suncu (a tako i prema Zemlji i Marsu) . Kratak posjet Zemlji, poput onoga Anu ovog, mogao se realizirati kombiniranjem "A" za dolazak i "B" za odlazak. Kratak posjet Nibiruu

315


(kao onaj Adapin) mogao se realizirati obrnutom procedurom: odlaskom sa Zemlje da bi presreo Nibiru kod točke A, i zatim odlaskom s Nibirua kod točke B za povratak na Zemlju, i tako dalje.

Anunnakiji su se, dakle, mogli vratiti i onda kada nije bilo vrije-me povratka planeta, zbog čega nam preostaje drugo cikličko vrijeme — zodijačko vrijeme.

Ja s a m ga u knjizi When Time Began nazvao nebesko vrijeme. O n o je drukčije od zemaljskog vremena (ophodnog vremena našeg planeta) i božanskog vremena (sata anunnakijskog planeta), ali služi kao veza između njih. Ukoliko je povratak koji se očekuje povratak Anunnakija a ne nji-hovog planeta, tada nam rješenje zagonetki bogova i ljudi valja potražiti uz pomoć sata koji ih povezuje — cildičkog zodijaka nebeskog vremena. Naposljerku, Anunnakiji su nebesko vrijeme osmislili kao način da pomire dva ciklusa: njihov omjer — 3600 za Nibiru, 2160 za zodijačko doba —bio je zlatni omjer (zlatni rez; op. prev.) 10:6. Sugerirao sam da je iz njega pro-izišao seksagezimalni sustav na kojem su zasnovane sumerska matematika i astronomija (6 x 10 x 10 x 10 i tako dalje.)

316


Beros je, kao što smo naveli, zodijačka doba smatrao prekretnicama za bogove i ljude, kao i da svijet periodički prolazi kroz apokaliptične kata-strofe, bila to vatrena ili vodena stihija, čije je vrijeme događanja određeno nebeskim pojavama. Poput svog pandana Mane tha u Egiptu, i on je pre-tpovijest i povijest dijelio na božansku, polubožansku i postbožansku fazu, s ukupnim zbrojem od 2.160.000 godina "postojanja ovog svijeta". To je — gle č u d a n a d č u d i m a — točno jedna tisuća — milenij! — zodijačkih doba.

Stručnjaci koji proučavaju drevne gl inene pločice koje se bave ma-t ema t ikom i as t ronomijom bili su zapanjeni otkrićem da su pločice kao početnu točku koristile fantastični broj 12960000 — da, 12.960.000. Zaključil i su da to može biti povezano jed ino sa zodijačkim dobima koja traju 2.160 godina, čiji umnošci su 12.960 (kada se 2.160 p o m n o -ži sa 6) , 129.600 (kada se 2.160 pomnož i sa 60) i 1.296.000 (kada se pomnoži sa 600) i — gle, čuda nad čudima! — fanrastičan broj s kojim te drevne liste počinju, 12.960.000, umnožak je 2 . 1 6 0 i 6 .000 — kao u božanskih šest dana stvaranja.

Da su značajni, veliki događaji - kada su poslovi bogova utjecali na poslove ljudi - bili povezani sa zodijačkim dobima opetovano je pokazano u ovom svesku Zemaljskih kronika. S početkom svakog doba dogodilo se ne-što izrazito važno: doba Bika označilo je početak ljudske civilizacije. Doba Ovna započelo je nuklearnom kataklizmom a završilo Odlaskom. Doba Riba stiglo je s uništenjem jeruzalemskog hrama i poče tkom Kršćanstva. Ne- bili pitanje koje bismo trebali postaviti moralo glasiti jesu li proročki Posljednji dani u stvari Kraj (zodijačkog) doba?

Jesu li Danijelovi "jedno vrijeme, vremena i polovina vremena " jednosta-vno terminologija koja se odnosi na zodijačka doba? O toj mogućnosti prije otprilike tri stoljeća razmišljao je nitko drugi do sir Isaac Newton. Newton je najpoznatiji po svojoj formulaciji prirodnih zakona koji upravljaju kre-tanjem nebeskih tijela — kao što su planeti koji kruže oko Sunca — me-đut im zanimala ga je i vjerska misao te je pisao podulje rasprave o Bibliji i biblijskim proročanstvima. Nebeska kretanja koja je formulirao smatrao je "Božjom mehanikom" i čvrsto je vjerovao da su znanstvena otkrića koja

317


su počela s Galilejom i Kopernikom, a on ih je nastavio, bila predodređena da se dogode tada kada su se dogodila. To ga je navelo da posebnu pažnju posveti "Danijelovoj matematici" .

U ožujku 2003. godine britanski BBC (British Broadcasting Corpora-tion) zaprepastio je znanstveni i vjerski establišment emisijom o Newtonu koja je otkrila postojanje spisa, čiju prednju i stražnju stranu je on ispisao rukom, a na kojem je kalkulacija posljednjih dana prema Danijelovim pro-ročanstvima.

Newton je svoje numeričke kalkulacije ispisao na jednoj strani papira, a svoju analizu kalkulacija u obliku sedam "propozicija" na drugoj strani. Pažljiv pregled tog dokumenta — tj. njegove fotokopije koju sam privi-legiran posjedovati — otkriva da brojevi koje je koristio u kalkulacijama nekoliko puta sadrže 216 i 2160. To m i j e pomoglo da shvatim način na koji je razmišljao: mislio je na zodijačko vrijeme — za njega je ono bilo mesijanski sat!

Svoje je zaključke — koristeći izraze "ne prije" i "ne kasnije od" — su-mirao zapisavši tri vremenska okvira za Danijelove proročanske indicije:

• Između 2132. i 2370. godine prema jednoj indiciji koju je dao Danijel • Između 2090. i 2374. prema drugoj indiciji • Između 2060. i 2370. za ključno "jedno vrijeme, vremena i

pola vremena"

"Sir Isaac Newton je predvidio da će kraj svijeta biti 2 0 6 0 . go-dine" objavio je BBC. Možda ne baš točno tada — no kao ġto pokazuje tablica zodijačkih doba iz jednog prijašnjeg poglavlja, s dva svoja da tu-ma "ne prije od" nije bio daleko od istine: to su 2 0 6 0 . i 2 0 9 0 . godina.

Original d o k u m e n t a tog velikog Engleza sada se čuva u Odjelu za rukopise i arhive Židovske nac iona lne i sveučilišne biblioteke — u Jeruzalemu!

Slučajnost?

318


U mojoj knjizi Revizija postanka objavljenoj 1990. godine javno je razotkriven "Incident s Fobosom", događaj koji je bio zataškan. Incident se ticao gubitka, iz 1989. godine, sovjetske letjelice poslane da istraži Mars i njegov potencijalno šuplji prirodni mjesec zvan Fobos.

U stvari, nije izgubljena jedna nego dvije sovjetske letjelice. Nazva-ne Fobos 1 i Fobos 2, u skladu s njihovom svrhom istraživanja Marsovog mjeseca Fobosa, lansirane su 1988. godine, a do Marsa su stigle 1989. godine. Premda je to bio sovjetski projekt, poduprl i su ga NASA i europske agencije. Fobos 1 jednostavno je nestao — nikad nisu objavljene nikakve pojedinosti ni objašnjenje. Fobos 2 dospio je do Marsa i počeo na Zemlju slati fotografije snimljene pomoću njegovih dviju kamera — obične i in-fracrvene.

Začuđujuće je, ili pak uznemirujuće, da su među njima bile i fotografi-je sjenke objekta u obliku cigare kako leti nebom planeta između sovjetske letjelice i Marsove površine (slika 1 3 1 , fotografije dvije kamere). Sovjetski

S L I K A I 31

319


zapovjednici misije objekt koji je bacio tu sjenu opisali su kao "nešto što bi

neki mogli nazvati le teć im tan jurom" . Svemirskoj letjelici o d m a h je p o t o m

naloženo da se udalji od Marsove orbite i pr iđe p r i r o d n o m satelitu Fobosu

te ga s udal jenost i od pedeset meta ra bombard i ra laserskim zrakama. Po-

sljednja fotografija koju je Fobos 2 poslao prikazivala je projektil koji je dolazio s Fobosa (slika 1 3 2 ) . N e p o s r e d n o posl i je toga sovjetska se le t je l ica

počela vrtjeti te je prestala odašiljati — uništ io ju je tajanstveni projektil .

S L I K A 1 3 2

"Incident s Fobosom s lužbeno ostaje "neobjašnjeni inc iden t" . U

stvari, nepos redno n a k o n njega počela je djelovati ta jna komisija u ko-

joj su zas tupl jene sve vodeće svemirske sile. Komisija i d o k u m e n t koji

je sastavila zaslužuju mnogo više pozornos t i nego što su je dobil i b u d u ć i

da drže ključ za razumijevanje onoga što vodeće države svijeta zna ju o

N i b i r u u i A n u n n a k i j i m a .

320


Geopolitički događaji koji su rezultirali formiranjem te tajne skupine započeli su kada je IRAS - NASA-in infracrveni astronomski satelit, koji je skenirao rubove Sunčevog sustava detektirajući nebeska tijela koja isijavaju toplinu - godine 1983. otkrio "planet veličine Neptuna". Potraga za dese-tim planetom bila je jedan od deset navedenih ciljeva skupine. I doista su ga pronašli: utvrdili su da se radi o planetu zato što je, nakon što je detektiran jedanput i zatim šest mjeseci kasnije, bilo jasno da se kreće u našem smjeru.

Novinski naslovi iz gornjih članaka glasili su - Nebesko tijelo astrono-mima zadalo kozmičku zagonetku; U svemiru pronađen "misteriozan "

planet; Na rubu Sunčevog sustava tajnoviti divovski objekt; Misteriozni planet zbunio astronome

321


Vijesti o otkriću ispunile su novinske naslove (slika 133), no sutradan su opovrgnute kao "nesporazum". Otkriće je, naime, bilo toliko šokantno da je dovelo do iznenadne promjene u odnosima SAD-a i Sovjetskog Saveza, do sastanka između predsjednika Reagana i Gorbačova, sklapanja sporazu-ma o svemirskim operacijama te do javnih izjava američkog predsjednika u U N - u i drugim forumima koje su uključivale i sljedeće riječi (dok ih je izgovarao, prst mu je bio uprt u nebo):

Pomislite samo koliko lagan bi bio njegov i moj zadatak na tim sastancima da se ovom svijetu iznenada pojavi pri-jetnja od druge vrste, s planeta iz drugog dijela svemira. . . S vremena na vrijeme razmišljam o tome kako bi brzo nestale sve naše razlike kada bismo se suočili s vanzemalj-skom prijetnjom iz drugog svijeta.

Radni odbor koji je osnovan uslijed tih bojazni obavio je nekoliko le-žernih sastanaka i konzultacija — sve do incidenta s Fobosom u ožujku 1989-godine nakon kojega je, već u travnju 1989. godine, užurbano formulirao skup smjernica poznat kao Deklaracija o načelima koja se tiču aktivnosti nakon otkrivanja izvanzemaljske inteligencije. Tom deklaracijom usuglašene su procedure koje je potrebno slijediti nakon primanja "signala izvan-zemaljske inteligencije ili nekog drugog dokaza o takvoj inteligenciji". "Signal", otkrila je skupina, "možda neće biti samo signal koji ukazuje na in te l igentno podrijet lo, već bi to mogla biti i prava poruka koju će biti potrebno dekodirati." Dogovorene procedure uključivale su i korake za odgodu razotkrivanja kontakta javnosti za barem dvadeset i četiri sata prije nego što se odgovori. To je svakako apsurdno ako bi poruka došla s p laneta udaljenog svjetlosnim godinama. . . Ne, to su bile pripreme za susret s dru-gom vrstom nedaleko od nas!

Meni svi ti događaji od 1983. godine, uz sve dokaze s Marsa što su ukratko opisani u prethodnim poglavljima, te projektil ispaljen s Marsovog mjeseca Fobosa ukazuju na to da su Anunnakiji i dalje prisutni — možda

322


putem svojih robota — na Marsu, svojoj planetarnoj postaji još iz davnina. To bi moglo ukazivati na dalekovidno planiranje, plan da na Marsu imaju s p r e m n u bazu za buduć i posjet. Sve zajedno sugerira namjeru povratka.

Za mene je cilindrični pečat sa Zemljom i Marsom (vidi sliku 139) i opis prošlosti i pretkazivanje budućnosti , budući da na sebi nosi da tum — datum naznačen znakom dviju riba — doba Riba.

Govori li nam: O n o što se dogodilo u prethodnom dobu Riba po-novno će se dogoditi u dobu Riba? A k o će se p r o r o č a n s t v a o b i s t i n i t i , ako će prve stvari biti posljednje stvari, ako je prošlost budućnost — tada odgovor mora biti - Da.

J o š uvijek se nalazimo u dobu Riba. Povratak će se, kaže znamenje, dogoditi prije svršetka sadašnjeg doba.

323

P O S T S K R I P T U M

U mjesecu s tudenom 2005. godine u Izraelu je došlo do važnog arheolo-škog otkrića. Pril ikom raščišćavanja tla radi gradnje nove zgrade, pronađeni su ostaci velike drevne građevine. Pozvani su arheolozi da nadziru iskapanje. Ispostavilo se da je građevina u stvari kršćanska crkva — najstarija dosad pronađena u Svetoj zemlji. Zapisi na grčkom jeziku sugeriraju da je izgra-đena (ili obnovljena) u trećem stoljeću nove ere. Kada su ruševine dokraja iskopane i raščišćene otkriven je veličanstven podni mozaik. U njegovom se središtu nalazila slika D V I J U R I B A — zodijački znak Riba (s l ika 134) .

S L I K A 134

P O S T S K R I P T U M

Što je tu tako posebno bitno?

Lokalitet tog otkrića je Megiddo, u podnožju planine Megiddo Har-Megiddo — A R M A G E D O N .

Još jedna slučajnost?

325

O A U T O R U

ZECHARIA SITCHIN međunarodno je priznati autor i istraživač čije knjige pružaju dokaze da u našem Sunčevom sustavu nismo sami. Kao jedan od nekolicine stručnjaka koji mogu čitati klinasto pismo sa su-merskih pločica, spojio je arheologiju, drevne tekstove i Bibliju s po-sljednjim znanstvenim otkrićima kako bi nanovo ispripovjedio povijest i pretpovijest čovječanstva i planeta Zemlje. Njegove pionirske knjige prevedene su na više od dvadeset jezika, dok njegova prva knjiga, često citirani klasik, slavi tridesetogodišnjicu objave. Zecharia Sitchin diplo-mirao je na University of London, niz godina je u Izraelu radio kao novinar i urednik, a danas živi i piše u NewYorku.

ZAŠTO JE O V O NAŠE DVADESET I PRVO STOLJEĆE NOVE ERE TOLIKO SLIČNO

DVADESET I PRVOM STOLJEĆU PR.N.E. I U VREMENU KADA VJERSKI FANATIZAM I

SUKOB CIVILIZACIJA POVEĆAVAJU PRIJETNJU N U K L E A R N A ARMAGEDONA MNOGI

PITAJU: JE LI POVIJESTI SUĐENO DA SE PONOVI, ŠTO NAM D O N O S I BUDUĆNOST

HOĆE LI SE BIBLIJSKA PROROČANSTVA OBISTINITI I, AKO HOĆE, KADA?

SVE OTKAKO JE ZECHARIA SITCHIN U SVOJOJ PRVOJ, PIONIRSKOJ KNJIZI DVANAESTI PLANET OŽIVIO SUMEKSKU CIVILIZACIJU I NJEZINE ZAPISE O ANUNNAKIJIMA ,

IZVANZEMALJCIMA KOJI SU NA ZEMLJU DOŠLI S PLANETA NIBIRUA, STVORILI ČOVJE-

ČANSTVO TE NAM DALI CIVILIZACIJU I RELIGIJU - PITANJIMA NEMA KRAJA. JESU LI

BOGOVI IZ DAVNINA JOŠ UVIJEK OVDJE ILI SU OTIŠLI; HOĆE LI SE VRATITI, H O Ć E LI SE

DOGODITI JOŠ JEDAN POTOP ILI APOKALIPSA KADA NIBIRU P O N O V N O D O Đ E D O

ZEMLJE, ŠTO JE S "PLANETOM X" I MAJANSKOM 2012. G O D I N O M ? ŠTO JE S ISUSOM?

U POSLJEDNJIM DANIMA, REMEK DJELU ZA KOJE JE BILO POTREBNO TRIDESET GODINA

ISTRAŽIVANJA, SITCHIN SE USUĐUJE DATI OOGOVORE PREDSTAVLJAJUĆI DOJMLJIVE

NOVE DOKAZE DA JE PROŠLOST BUDUĆNOST - DA SU ČOVJEČANSTVO I NJEGOV

PLANET ZEMLJA PODLOŽNI PREDODREDENOM CIKLIČKOM "NEBESKOM VREMENU".

SLIJEDEĆI POVIJESNE DOGAĐAJE OD MESIJANSKOG ŽARA I UPOTREBE NUKLEARNOG

ORUŽJA U DVADESET I PRVOM STOLJEĆU PR. N. E., SITCHIN RJEŠAVA POVIJESNE ZAGO-

NETKE POPUT LINIJA IZ NAZCE ILI PODRIJETLA I VAŽNOSTI SIMBOLA KRIŽA, RIBA I

KALEŽA, STAVLJA U PRAVI KONTEKST DOGADAJE POPUT POSLJEDNJE VEČERE TE

SKRIVENE ZNAKOVE POPUT ONIH NA DA VINCIJEVOJ SLICI, OBJAŠNJAVA SVEMIRSKE

RAZLOGE ZA VJEČNO SREDIŠNJE MJESTO JERUZALEMA I - SLIJEDEĆI KORAKE SIR

ISA AC A NEVVTONA - ODGONETA VREMENSKI KOD U KNJIZI DANIJELOVOJI KNJIZI

OTKRIVENJA TE PROROČANSTVIMA O DANU G O S P O D I N O V O M I POSLJEDNJIM

DANIMA.

Documents

5.Zecharia Sitchin - Posljedni Dani