70
6. CILJ I ZADACI VASPITANJA 6. 1. DETERMINANTE I KOMPONENTE VASPITNOG SISTEMA: DETERMINANTE VASPITNOG SISTEMA: 1. društveno ureĊenje 2. nauĉno-tehnološka razvijenost društva 3. ekonomska razvijenost društva 4. kulturna razvijenost 5. tradicija 6. razvijenost pedagoške nauke

6. Cilj i Zadaci Vaspitanja

Embed Size (px)

DESCRIPTION

sdf

Citation preview

6. CILJ I ZADACI VASPITANJA

6. 1. DETERMINANTE I KOMPONENTE

VASPITNOG SISTEMA:

DETERMINANTE VASPITNOG SISTEMA:

1. društveno ureĊenje

2. nauĉno-tehnološka razvijenost društva

3. ekonomska razvijenost društva

4. kulturna razvijenost

5. tradicija

6. razvijenost pedagoške nauke

1. društveno ureĊenje:

- vaspitni sistem zavisi od društveno-politiĉkog

ureĊenja zemlje kojoj pripada

- demokratsko društvo – demokratsko vaspitanje

- autoritarno društvo – autoritarno vaspitanje

2. nauĉno-tehnološka razvijenost društva:

- eksplozija znanja – umnoţavanje znanja u svim

oblastima

- intelektualizacija rada – zamena manuelnih

operacija intelektualnim operacijama

- promena rada i struke

- potreba svestranog razvoja ĉoveka

3. ekonomska razvijenost društva:

- privredno razvijene zemlje su u mogućnosti da za

vaspitanje obezbede veća materijalna ulaganja nego

privredno zaostale zemlje

4. kulturna razvijenost

- zemlje s visokim nivoom kulture imaju potrebe i

veće mogućnosti da svojim graĊanima obezbede

kvalitetno vaspitanje

5. tradicija:

- visoko vrednovanje opšte obrazovanosti, škole,

vaspitaĉa, uĉitelja – na vaspitni sistem utiĉu

pozitivno

6. razvijenost pedagoške nauke:

- na razvoj vaspitnog sistema utiĉe i stepen

razvijenosti pedagogije kao nauke

KOMPONENTE VASPITNOG SISTEMA:

porodica,

predškolske ustanove,

škole,

uĉeniĉke i studentske organizacije,

uĉeniĉki i studentski domovi i internati,

ustanove za decu i mlade bez roditeljskog staranja,

ustanove za decu i mlade sa posebnim potrebama,

institucije za obrazovanje odraslih,

nauĉne i struĉne asocijacije,

KOMPONENTE VASPITNOG SISTEMA:

društveno-politiĉke organizacije,

kulturno-umetniĉka društva,

sportski klubovi,

humanitarne organizacije,

pozorište, muzeji, biblioteke,

sredstva masovnih komunikacija (Tv, radio, novine,

internet), itd...

PORODICA:

- jedan od najvaţnijih faktora vaspitanja

- bio-psiho-socijalna zajednica

- faktor primarne socijalizacije

- znaĉaj porodiĉne sredine za razvoj liĉnosti

- pedagoška kultura roditelja

- vaţan je odnos roditelja prema detetu

- znaĉaj vaspitnog stava i porodiĉne klime

- dete mora da oseti da je voljeno

- porodica je znaĉajna u emocionalnom razvoju

deteta

VRTIĆ:

- u vrtiću (predškolskoj ustanovi) dete nastavlja

proces socijalizacije zapoĉet u porodici

- znaĉaj vaspitaĉa

- celovito i sistematsko vaspitanje dece ranog i

predškolskog uzrasta

- sticanje, razvijanje i formiranje raznih navika kod

dece

- pomoć roditeljima

ŠKOLA:

- glavni ĉinilac u sticanju znanja i veština

- vaţna ustanova za vaspitanje i formiranje stavova,

vrednosti i društvenih normi

- stvara uslove za integraciju u društveni ţivot

- sistematski i organizovano utiĉe na ukupan razvoj

liĉnosti

VRŠNJACI:

- vršnjaci imaju veliku ulogu u razvoju, formiranju i

socijalizaciji liĉnosti

- vršnjaĉke grupe utiĉu na razvoj sistema mladih, na

razvoj interesovanja, naĉin odevanja, zabave, naĉin

govora i izraţavanja

- znaĉaj drugarstva i prijateljstva

DRUŠTVENE ORGANIZACIJE:

- u svakom društvu postoji veliki broj društvenih

organizacija

- njihov cilj je ostvarivanje odreĊenih zadataka

Pokret gorana – ljubav i briga prema prirodi

Crveni krst – pomoć drugima

Sportske organizacije – utiĉu na razvijanje

odreĊenih interesovanja

Politiĉke stranke i crkvene organizacije – imaju

izgraĊen vrednosni sistem i nastoje da ga prenesu

odreĊenom broju mladih

SREDSTVA MASOVNIH KOMUNIKACIJA:

- mas-mediji dopiru do velikog broja osoba

- raznovrsnošću svojih sadrţaja utiĉu na ponašanje

mladih i na formiranje ukusa i vrednosti

- njihovo delovanje je svakodnevno i dugotrajno

- vrste: štampa, radio, tv, film, internet...

KADROVI U OBLASTI VASPITANJA:

uloga RODITELJA i PROFESIONALNIH

VASPITAĈA u vaspitanju dece i mladih:

- porodica – roditelji

- predškolski vaspitaĉi

- uĉitelji,

- nastavnici

- sportski treneri

- ostali profesionalni vaspitaĉi i uĉitelji

Svojstva koja treba da poseduju profesionalni

vaspitači:

- pedagoški optimizam

- uvaţavanje vaspitanika

- kritiĉnost

- široka opšta kultura

- struĉna osposobljenost

- pedagoška obrazovanost

- smisao za vaspitni rad

- teţnja ka profesionalnom usavršavanju

6.2. DETERMINANTE CILJA I ZADATAKA

VASPITANJA:

1. društvo

2. shvatanja o ĉovekovim moćima

3. ideološka shvatanja

4. pedagoška shvatanja

1. društvo:

- cilj i zadaci vaspitanja zavise od društva u kojem

se konkretno vaspitanje ostvaruje

2. shvatanja o ĉovekovim moćima:

- cilj i zadaci vaspitanja zavise i od toga kako se

ocenjuju ĉovekove mogućnosti

- realno sagledavanje ĉovekovih mogućnosti

3. ideološka shvatanja:

- cilj i zadaci vaspitanja zavise od vladajućeg shvatanja o

društvu, moralu, umetnosti, religiji i dr.

4. pedagoška shvatanja

- utiĉu na cilj i zadatke vaspitanja

- kako se gleda na ulogu i mogućnosti vaspitanja u

razvoju liĉnosti

- kakav je odnos društva i vaspitanja

- kakav je poloţaj vaspitanika u vaspitnom procesu

6.3. OPŠTI PRINCIPI VASPITANJA:

1. princip UVAŢAVANJE LIĈNOSTI VASPITANIKA

2. princip LIĈNOG ANGAŢOVANJA VASPITANIKA u

procesu vaspitanja

3. princip MNOGOSTRANOSTI vaspitnog rada

4. princip SOCIJALIZACIJE

5. princip DOSLEDNOSTI

6. princip CELISHODNOSTI, USMERENOSTI

vaspitanja

7. princip ORGANIZOVANOSTI

8. princip UVAŢAVANJA PEDAGOŠKIH SAZNANJA

1. princip UVAŢAVANJE LIĈNOSTI VASPITANIKA:

- vaspitaĉ treba dobro da upozna vaspitanika,

- rad sa vaspitanikom treba da je individualizovan i diferenciran,

- vaspitni rad sa vaspitanikom vaspitaĉ mora stalno usaglašavati sa razvojnim promenama,

- u vaspitnom radu koristiti samo one metode i sredstva koje uvaţavaju liĉnost vaspitanika,

- uvaţavanje individualnih osobenosti vaspitanika i ravnopravan odnos vaspitaĉa prema svakom vaspitaniku, bez diskriminacije po bilo kom osnovu.

2. princip LIĈNOG ANGAŢOVANJA VASPITANIKA u

procesu vaspitanja:

- liĉnost se na pravi naĉin moţe razvijati samo sopstvenom

aktivnošću;

- to je preduslov za proces samovaspitanja i samoizgraĊivanja

liĉnosti vaspitanika,

- svesno aktiviranje vaspitanika je najuspešnije uz

poznavanje individualnih osobenosti svakog vaspitanika.

3. princip MNOGOSTRANOSTI vaspitnog rada:

- vaspitni rad vaspitaĉa treba da bude tako organizovan i

programiran da pruţa realne mogućnosti za razvoj svih

komponenti liĉnosti svakog vaspitanika,

- takav vaspitni rad je veoma sloţen i kompleksan,

- vaspitaĉ treba da stvara takve uslove i situacije koje će

omogućavati što svestranije angaţovanje vaspitanika i

podsticati razvoj interesovanja, mogućnosti i ţelja svakog

pojedinca,

- ovakav rad od vaspitaĉa traţi mnogo znanja i umešnosti.

4. princip SOCIJALIZACIJE:

- nijedan vaspitanik ne moţe da ţivi sam i izolovan od

zajednice,

- svaki ĉovek, tokom svog ţivota pripada razliĉitim grupama

i zajednicama pa je nuţno da se vaspitava tako da se bez

teškoća ukljuĉi u te društvene grupe, tj. da se socijalizuje,

- socijalizacija podrazumeva prihvatanje društvenih normi,

obaveza, prava i vrednosti koje vaspitanik treba da prihvati.

5. princip DOSLEDNOSTI:

- u vaspitnom radu je vaţno uporno i dosledno insistiranje na

ostvarivanju programiranih i dogovorno postavljenih

zahteva prema svakom vaspitaniku pojedinaĉno i prema

grupi vaspitanika,

- u situacijama koje zahtevaju odstupanje od dogovorenog i

planiranog, razlozi se moraju argumentovano obrazloţiti,

- i vaspitaĉ i vaspitanik moraju poštovati ovaj princip što je

znak uvaţavanja vaspitaĉa i još više uvaţavanja vaspitanika.

6. princip CELISHODNOSTI, USMERENOSTI vaspitanja:

- vaspitni rad daje ţeljene rezultate samo ako je svesno

stavljen u funkciju odreĊenog cilja i zadataka vaspitanja,

- i vaspitaĉu i vaspitaniku mora biti jasno šta se vaspitanjem

ţeli postići,

- usmeriti vaspitni rad ka odreĊenom cilju i uĉiniti ga

celishodnim znaĉi da vaspitaĉ treba da odabira takve

sadrţaje, metode, sredstva i instrumente koji će biti u skladu

sa postavljenim ciljem vaspitanja.

7. princip ORGANIZOVANOSTI:

- vaspitni rad ne moţe biti prepušten stihiji i sluĉajnosti,

- vaspitni rad mora biti veoma odgovorno planiran,

programiran, ostvarivan, odnosno dobro organizovan,

- organizovanost vaspitnog rada je prevencija u delovanju

negativnih ĉinilaca koji mogu loše delovati na vaspitanika i

razvoj njegove liĉnosti.

8. princip UVAŢAVANJA PEDAGOŠKIH SAZNANJA:

- vaspitni rad je veoma sloţen,

- da bi se vaspitni rad mogao organizovati u skladu s opštim pedagoškim principima, da bi bio u funkciji razvoja vaspitanikove liĉnosti i u funkciji sa postavljenim ciljem i zadacima vaspitanja, vaspitaĉ se u svom radu mora oslanjati na pedagoška saznanja,

- nauĉnim pedagoškim saznanjima, vaspitaĉ treba da se rukovodi u svim fazama vaspitnog rada,

- liĉno pedagoško iskustvo vaspitaĉa je izuzetno vaţno u vaspitnom radu, jer se dobar, iskusan vaspitaĉ moţe bolje snaći u sloţenim vaspitnim situacijama.

6.4. METODE I SREDSTVA VASPITANJA

Metoda je: osmišljen i ustaljen postupak usmeren na postizanje nekog cilja.

- odgovaraju na pitanje: kako postupati da bi se cilj vaspitanja praktiĉno ostvario,

- sadrţe karakteristike najracionalnijih i najdelotvornijih, nauĉno dokazanih i praktiĉno proverenih sistema vaspitnog postupanja,

- objedinjuju sve vaspitne postupke kojima je cilj razvoj i oblikovanje liĉnosti, uz zajedniĉku aktivnost vaspitaĉa i vaspitanika.

Postoje razliĉite klasifikacije metoda koje se koriste u vaspitanju

i posebno u nastavi.

Kao OPŠTE metode vaspitanja najĉešće se pominju:

1. METODA UBEĐIVANJA I UVERAVANJA (sredstva:

primeri, razgovor, ĉinjenice, iskazi, saveti, pouke...)

2. METODA VEŢBANJA I NAVIKAVANJA

( sredstva: rad, praksa, veţbanje, uĉenje, primer, pravila,

propisi...)

3. METODA PODSTICANJA I NAGRAĐIVANJA (sredstva:

primer, briga, razumevanje, podsticanje, pohvala, nagrada...)

4. METODA SPREĈAVANJA I KAŢNJAVANJA (sredstva:

primedbe, opomene, zamerke, pokude, kazne, zabrane,

zahtevi...)

1. METODA UBEĐIVANJA I UVERAVANJA:

- saznavanje, shvatanje i emocionalno prihvatanje odreĊenih

pogleda, ubeĊenja, uverenja, stavova i vrednosnih

opredeljenja,

- ovom metodom se stvaraju uslovi i vaspitne situacije u

kojima vaspitanik svesno, aktivno i kritiĉki prima nova

znanja iz nauke i ţivotne stvarnosti, ĉime se stvara osnova

za formiranje pogleda na svet, formiranje stavova i

uverenja vaspitanika koji odreĊuju i postupke liĉnosti.

2. METODA VEŢBANJA I NAVIKAVANJA:

- osposobljavanje za primenu usvojenih znanja, vrednosti, uverenje, umenja i navika,

- obuhvata sistem postupaka, kojim se doprinosi da vaspitanik uspostavi vezu izmeĊu znanja, uverenja i sopstvenih svesnih postupaka,

- ova metoda ima dinamiĉku ulogu u formiranju liĉnosti jer treba da pokrene liĉnost na akciju,

- pravilnim korišćenjem ove metode, vaspitaĉ usmerava vaspitanika u pozitivnom pravcu, pomaţući razvoj njegovih osobina, volje, karaktera i pogleda na svet.

3. METODA PODSTICANJA I NAGRAĐIVANJA:

- obuhvata motivacioni sistem postupaka,

- primena ove metode podrazumeva opšti stav pedagoškog

optimizma i vere u mogućnosti razvoja svake liĉnosti,

- podrazumeva poštovanje svakog vaspitanika i poverenja u

njegove snage i sposobnosti,

- primenjuje se i onda kada vaspitanik pokazuje uspeh, ali i

onda kada se naĊe pred teškoćama,

- ovom metodom se vaspitanik usmerava da svoje napore

uloţi u ono što je korisno i vredno.

4. METODA SPREĈAVANJA I KAŢNJAVANJA:

- obuhvata postupke izbegavanja i eliminisanja negativnih

elemenata u vaspitnom procesu,

- ovu metodu ne treba shvatiti kao represiju ili oblik

spoljašnjeg pritiska na liĉnost,

- to je pedagoški opravdana intervencija u cilju spreĉavanja i

zaustavljanja negativnih oblika ponašanja kod vaspitanika,

- ova metoda ima preventivnu i korektivnu funkciju,

- sva sredstva u okviru ove metode i metodski postupci

moraju imati humani karakter.

6. 5. OPŠTI CILJ VASPITANJA I

KONKRETIZACIJA CILJA I ZADATAKA

VASPITANJA

Svako namerno delovanje, pa tako i vaspitno,

ima neki cilj.

Cilj vaspitanja uvek je bio društveno-

istorijski uslovljen i odreĎen.

Svako konkretno društvo je kroz njega

saopštavalo svoje interese u odnosu na proces

razvoja i pravce formiranja mladih.

Cilj vaspitanja se kroz istoriju menjao.

U prvobitnoj ljudskoj zajednici vaspitanje je

sastavni deo celokupnog ţivota, a cilj je priprema za

rad i ţivot u zajednici.

U prvom klasnom društvu, robovlasničkom

društvu, vaspitanje dobija klasni karakter.

Za čitav srednji vek najbitnija je bila istinska

poboţnost i hrišćanska mudrost. Vaspitanje pored

klasnog ima i staleški karakter, tj. duhovni staleţ se

priprema za ulogu što boljih sveštenika (religijski

sadrţaji, sedam slobodnih veština), a svetovni staleţ

(plemići) se pripremaju za obaveze i ţivot na

dvorovima, izuĉavajući sedam viteških veština.

U doba humanizma i renesanse, cilj

vaspitanja se sa religijskih sadrţaja pomera na

realne sadrţaje i potrebe ĉoveka za ovozemaljski

ţivot. To je doba povratka antiĉkom idealu

harmonijskog razvoja ĉoveka i doba razvoja nauke,

podizanja svesti ĉoveka, humanijeg pristupa u

vaspitanju.

U doba kapitalističkog društvenog poretka,

cilj vaspitanja je bio osposobiti mladog, poslovnog

ĉoveka, ĉoveka koji je ovladao praktiĉnim, korisnim

znanjima, koji stremi ka poslovnom uspehu i dobiti.

U savremenom društvu cilj vaspitanja je

postavljen tako da svi vaspitni ĉinioci kroz vaspitne

postupke, metode, sadrţaje i sredstva teţe ka

svestranom razvoju liĉnosti.

Na potrebe , interesovanja i mogućnosti deteta,

obraća se posebna paţnja.

Na nivou vaspitanja kao društveno-istorijske i

generacijske pojave, cilj vaspitanja moguće je

posmatrati samo kroz OPŠTI CILJ, koji je bio

postavljen u pojedinim društvenim razdobljima.

Na nivou vaspitanja kao individualne pojave,

konkretizacija opšteg cilja vaspitanja vrši se putem

vaspitnih zadataka.

Cilj vaspitanja:

1. predstavlja razvoj ličnosti odreĎenih svojstava,

2. uvek je društveno determinisan, tj. uslovljen

(pojedinci se, meĊutim, mogu vaspitavati i tako da se

rukovode ciljevima koji odstupaju od vaspitnog cilja

odreĊenog društva),

3. menja se u skladu sa promenama u društvu - razliĉita

društva imaju razliĉite ciljeve vaspitanja,

4. po pravilu cilj vaspitanja se uopšteno formuliše, pa se

onda razlaţe na više konkretnih zadataka (to se zove

konkretizacija cilja vaspitanja).

Zadaci vaspitanja:

- proizilaze iz cilja vaspitanja,

- daju se u obliku smernica (šta treba raditi, na

kojim sadrţajima, principima...),

- moraju biti ostvarivi, kako bi garantovali

ostvarivanje cilja vaspitanja.

Cilj vaspitanja u našem društvu je svestrano

razvijena ličnost.

Svestranost znaĉi zahtev da se svakom

pojedincu obezbede uslovi da sve aspekte svoje

liĉnosti razvije do granica svojih mogućnosti, pri

ĉemu se ne sme zanemariti ni jedan aspekt u

razvoju.

Svestrani razvoj liĉnosti nije neostvariv

zahtev, ako se svestranost shvati tako, da je to

mogućnost da svaki pojedinac, sve aspekte svoje

liĉnosti (fiziĉke, intelektualne, moralne, estetske i

radne) razvije do granica svojih mogućnosti.

Celovit i harmoniĉan razvoj svih potencijala i

aspekata liĉnosti, koji su meĊusobno povezani i

uslovljeni.

Šta odreĊuje (ili utiĉe na) cilj i zadatke vaspitanja:

1. Društvo (društveno ureĊenje, kultura, poloţaj

pojedinca u društvu i sl.),

2. Shvatanje o čoveku kao individui i liĉnosti (kako se

ĉovek shvata kao društveno i kao individualno biće),

3. Filozofsko-ideološka shvatanja (cilj vaspitanja zavisi

od shvatanja društva, morala, religije, umetnosti, kulture,

vrednosnog sistema, ĉoveka kao osnovne vrednosti i sl.)

4. Pedagoška shvatanja (kako se gleda na ulogu i

mogućnosti vaspitanja, poloţaj vaspitanika u vaspitnom

procesu i sl.).

Cilj vaspitanja uvek predstavlja manje ili

više idealno zamišljen i generalizovan lik čoveka,

ličnost odreĎenih svojstava i sposobnosti, koje

vaspitanjem treba formirati kod svakog člana

odreĎenog društva.

Svestrani, harmoniĉni, celovit i stvaralaĉki

razvoj liĉnosti – predstavlja ideal, normu.

Model svestrane liĉnosti je promenljiv i nije

ga moguće postaviti jednom zauvek.

Pojam svestranosti mora u sebi da sadrţi:

- univerzalne (opšteljudske, humane, generiĉke,

opštedruštvene, kulturne) vrednosti,

- posebne (društveno-istorijske) vrednosti i

- pojedinačne (individualne, personalne) vrednosti.

Sa ciljem vaspitanja se usaglašavaju

organizacija, sadrţaji, metode i sredstva vaspitno-

obrazovnog rada, a iz cilja proistiĉu i konkretni

zadaci vaspitanja.

Poznato je da se cilj vaspitanja kroz istoriju

menjao, to znaĉi i ideal liĉnosti se menjao.

Univerzalni, trajni i nepromenljivi tipovi i

modeli ljudske liĉnosti ne postoje i ne mogu se

utvrditi.

To znaĉi da se ciljevi vaspitanja moraju stalno

redefinisati i menjati u skladu sa opštim društvenim

promenama i potrebama ljudi.

U pedagoškoj teoriji postoje razliĉita

shvatanja o cilju vaspitanja, a sva ta shvatanja se

mogu podeliti u dve velike grupe:

1. Prvu grupu ĉine one teorije po kojima je

cilj vaspitanja moguće i neophodno utvrditi;

one polaze od uverenja da cilj ima sasvim odreĊenu

funkciju u odnosu na proces vaspitanja, pa ga je

stoga i neophodno formulisati,

u ovu grupu spadaju: socijalna pedagogija, kulturna

pedagogija, religijska pedagogija.

2. Drugu grupu ĉine one teorije i koncepcije koje

smatraju, ili da nije moguće ili da nije potrebno

odreĊivati cilj vaspitanja,

u ovu grupu spadaju: predstavnici pozitivistiĉkog pravca u

pedagogiji, eksperimentalna pedagogija, individualna

pedagogija, po kojima je svaki ĉovek posebna liĉnost pa

se ne moţe utvrĊivati nikakav ,,ljudski model'', ili

,,idealna liĉnost'', koji bi sluţio kao obrazac za vaspitanje,

po ovim koncepcijama cilj vaspitanja je sadrţan u prirodi

svakog ĉoveka, a suština vaspitanja je u slobodnom

razvoju prirode svake individue, (najvaţnije je ne ometati

prirodni tok razvoja svakog pojedinca).

Šta se podrazumeva pod konkretizacijom

cilja vaspitanja?

Da bi se cilj vaspitanja ostvario, neophodno je

odgovarajuće, konkretne zadatke realizovati.

Konkretizacija se moţe vršiti na razliĉite

naĉine i na više nivoa.

Prvi nivo konkretizacije:

zasniva se na pojmu svestranog razvoja,

podrazumeva odreĊivanje zadataka vaspitanja po

komponentama liĉnosti,

tj. utvrĊuju se zadaci fiziĉkog, intelektualnog,

moralnog, estetskog i radnog vaspitanja.

Drugi nivo konkretizacije je:

odreĊivanje zadataka po faktorima vaspitnog

sistema (a u okviru svake komponente),

odreĊuju se zadaci: porodice, škole, vanškolskih

ustanova i sl.

Treći nivo konkretizacije podrazumeva:

konkretne zadatke u okviru svakog vaspitnog

faktora,

(npr. u okviru škole: konkretni zadaci nastave,

vannastavnih aktivnosti, kulturne delatnosti i sl.).

Konkretizacija zasnovana na školskoj tradiciji

podrazumeva klasifikaciju zadataka vaspitanja na:

- materijalne,

- funkcionalne i

- vaspitne zadatke.

Konkretizcija cilja vaspitanja ide i dalje:

sledeći nivo se odnosi na utvrĊivanje vaspitnih

zadataka u okviru svakog pojedinog nastavnog

predmeta.

Konkretizacija koja se zasniva na strukturi

psihičkog života:

podrazumeva klasifikaciju na podruĉja ĉovekova

shvatanja:

- kognitivno (saznajno),

- afektivno i

- psiho-motorno podruĉje.

Jedna od najpoznatijih konkretizacija je ona

koju je dao Blum.

Blumova taksonomija, konkretizaciji ili

razradi vaspitno-obrazovnih zadataka pristupa s tri

aspekta vaspitanikove liĉnosti i psihostrukture

procesa uĉenja: kognitivnog, afektivnog i

psihomotornog podruĉja.

Ovako postavljeni zadaci u vaspitno-

obrazovni proces, moraju biti u skladu sa:

- opštim društvenim ciljem vaspitanja,

- psiho-fiziĉkim sposobnostima vaspitanika i

- mogućnostima sredine.

Blum je sve ciljeve vaspitanja svrstao u 3

podruĉja, sa 16 kategorija.

Osnovna podruĉja i kategorije su:

1. KOGNITIVNO podruĉje:

- znanje,

- shvatanje,

- primena,

- analiza,

- sinteza,

- evaluacija

2. AFEKTIVNO podruĉje:

- primanje,

- reagovanje,

- usvajanje,

- sistematizacija,

- karakterizacija

3. PSIHO-MOTORNO podruĉje:

-imitacija,

-manipulacija,

-preciziranje,

-naturalizacija.

PRIMER TAKSONOMIJE KOGNITIVNOG PODRUČJA

Znanje Razumevanje Primena Analiza Sinteza Evaluacija

imenuje opiše primeni kategoriše sakupi proceni

organizuje objasni pokaţe uporedi konstruiše utvrdi

definiše klasifikuje odabere suprotstavi organizuje kritikuje

prepozna identifikuje upotrebi diferencira planira izabere

poreĊa raspravlja ilustruje kritikuje pripremi uporedi

poveţe locira interpretira proveri komponuje brani

ponovi sortira pripremi diskriminiše kreira prosudi

zapamti pojasni planira predstavi udruţi vrednuje

oznaĉi dopuni reši analizira formuliše sabere

nabroji prevodi praktikuje proceni napiše stepenuje

rastavi sastavi zakljuĉi

poreĊa modifikuje

pojasni

Literatura korišćena za pripremu predavanja za celinu br. 6.: 1. Bakovljev, M. (1998): Osnovi pedagogije, Sombor, Uĉiteljski fakultet 2. Trnavac, N., ĐorĊević, J. (1992): Pedagogija, Beograd, Nauĉna knjiga

3. Grandić, R. (2001): Osnovi pedagogije, priruĉnik, Novi Sad, izdanje autora 4. Grandić, R. (2004): Uvod u pedagogiju, priruĉnik, Novi Sad, izdanje autora 5. Pedagoška enciklopedija (1989) red. Šimleša,P. Potkonjak, N., tom 1. i 2., Beograd, ZZUINS