6živovre - hilp.hr · Euharistija – hrana za život vjere Euharistija kao oponašanje Posljednje večere ima snažan proročki karakter. Novozavjetni tekstovi ne trude se toliko

Euharistija – hrana na putu vjere

od 16. lipnja do 13. srpnja 2019.

živo vreloHrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXVI • CIJENA: 13 KN2019

6 živoliturgijsko-pastoralni list

ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXVI. (2019.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,mons. Ivan Ćurić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Zdenko Križić

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: [email protected]

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1

Nahranjeni vječnošću

naša tema: Euharistija – hrana na putu vjere 2

Euharistija – hrana za život vjere, M. Dančuo

Euharistijsko klanjanje – pobožnost rođena iz slavlja, Domagoj Volarević

otajstvo i zbilja 16

Biblijsko-teološka razmišljanja:S. Slišković, A. Vučković, I. Šaško, I. Raguž, D. Runje, I. Bodrožić

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. Tijelovo

Dvanaesta nedjelja kroz godinu

Svetkovina Presvetoga Srca Isusova

Trinaesta nedjelja kroz godinu

Četrnaesta nedjelja kroz godinu

trenutak 40

Euharistijsko klanjanje i(li) klečanje

6 • 2019

Slika na naslovnici:Kruh koji se lomi za život svijeta.Đuro Seder: Posljednja večera,

detalj triptiha.

1živovrelo 6 - 2019

Urednikova riječ

Nahranjeni vječnošću

Bože, nahranio si nas, okrijepio si nas, dao si nam blagovati… Te i slične izraze čujemo u popričesnim molitvama kojima se zaključuje slavlje mise i koje iskustvo slavlja usmjeruju na život

vjere, na vjernički hod prema vječnosti. Euharistija je »hrana vječ-nosti«, jelo kojim se ovaj život krijepi i obogaćuje onim vječnim. Sv. Ignacije Antiohijski stoga euharistiju naziva »lijekom besmrtnosti«, a sv. Ćiril Aleksandrijski pojašnjava: »Mi ćemo uskrsnuti jer je Krist u nama po svome tijelu. Štoviše, nemoguće je da ne bi oživio one u ko-jima se sâm nalazi.« Taj »zalog buduće slave« rasvjetljuje i preobra-žava vječnošću sav život pričesnika. Stoga je euharistija ‘popudbina’ (viaticum) ne samo na posljednjemu putovanju, onom ‘preko praga smrti, nego i na svemu hodočasničkome putu Crkve, pa ju tijelovska posljednica Hvali, Sion, Spasitelja naziva cibus viatorum, hranom putnika. Još je jasniji izričaj koji će euharistiju predstaviti kao panis vivus et vitalis, živi i životvorni kruh, ili, kako je lijepo prevedno: »živi kruh što život daje«. Himan Klanjam ti se smjerno to će izreći još jasnijom slikom: panis vivus vitam praestans homini (‘živi kruše što život daješ čovjeku’). Nahranjen euharistijom, kršćanin je ‘vitalan’ jer je okrijepljen Životom iz kojega izvire svaki život. Svako nas slavlje euharistije oživljene Kristom vraća življenju, osnažene za novost ži-vota. Valja se, stoga, uvijek nakon slavlja euharistije pitati: čime smo nahranjeni? To pitanje zadire u samu bit našega sudjelovanja kao i u načine oblikovanja euharistijskih slavlja.

Na vjerničkome putu kršćanin u poklonstvu zastaje pred presve-tim otajstvom Euharistije. Nahranjen, ostaje zagleda u Otajstvo koje nadvisuje svaku glad i svaku želju. U euharistijskome klanjanju kla-nja se najprije srce, ispunjeno radosnom poniznošću pred veličinom i uzvišenošću Kristova dara. »Srce ti se moje posvema podlaže (to-tum subicit) jer, tebe motreći, posve je nedostatno (totum defi cit)«, spoznaje da ništa nije vrijedno pred Onim koji je hrana života, hrana putnika. Zato u euharistijskome klanjanju blagujemo srcem, motreći, podlažući se, kako bismo, slijedeći put Njegove poniznosti, kročili do njegove Slave, kada ćemo ga ‘gledati’ onakvog kakav jest. Euharistij-sko poklonstvo i gledanje Krista u obličju kruha, hrani nas milosnom čežnjom za gledanjem njega ‘licem u Lice’.

Urednik

2

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Euharistija – hrana za život vjerePrimjeri iz euhologije

Milan Dančuo

Proučavanjem povijesnih izvora i crkvenih otaca dobiva se jasniji uvid u specifičnost euharistijskog slavlja: euharistija je oponaša-nje (gr. mimesis) Posljednje večere. Oponašanje se ne sastoji sa-

mo u izvanjskoj sličnosti ili kopiji obrednih elemenata, već u identitetu i jednakosti po naravi. Euharistija kao referentnu točku ima Posljed-nju večeru. Isus na Posljednjoj večeri čini određene geste i učenicima upućuje određene riječi, kako zapisuju novozavjetni tekstovi. Izvor po kojemu možemo spoznati najstarije temelje euharistije nije sam doga-đaj, već tekst koji ga prenosi i zapravo je već njegova prva interpretaci-ja. Elementi Posljednje večere nisu samo kruh i vino na koje se kasnije koncentrira zapadna sakramentalna teologija, već Kristove riječi i spe-cifična zapovijed učenicima. Euharistija je i navještaj žrtve na križu, ali i uskrsnuća, tako da je poveznica između euharistije i novog života kojeg donosi Kristovo vazmeno otajstvo iznimno važna. Euhološki tek-stovi iz bogate riznice kršćanske tradicije i povijesti slojevito ističu sve-zu slavljenja euharistije s vjerom u vječni život. Stoga ćemo istaknuti neke od tih molitvenih tekstova.

S Kristom je započeo novi život, nastupilo je eshatološko vrijeme kao vrijeme ispunjenja i konačnosti koje nije kraj, nego preobrazba samoga vremena. Bog je ušao u čovjekovu povijest i u njegovo vrije-me, a vrijeme je postalo mjestom Božje prisutnosti, spasenja i navje-štaja novog života. Liturgija već sada živi vječnost i tako preobražava vrijeme. Između dva eshatološka događaja, tj. Kristova uskrsnuća i njegova dolaska na kraju svijeta i vremena stoji euharistija kao spo-menčin i predokus novoga života te sakramentalni izričaj dovrše-nosti. Slavlje euharistije odvija se u dinamičkome vremenu koje ne pozna univerzalno sada u sadašnjosti niti apsolutnu podjelu linear-nog tijeka prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, već za one koji slave u sebi sažima i isprepliće sadašnjost koja postaje stvarno uprisutnjenje Kristova povijesnog spasenjskog otajstva i budućnost eshatološke punine koja već sada preobražava život i povijesno vrijeme čovjeka. Euharistiju u takvom dinamičkome ispreplitanju vremena možemo prepoznati kao spomenčin objavitelja života u njezinoj povijesnosti, kao hranu za život vjere u življenoj sadašnjosti te kao anticipaciju vječnoga života u eshatološkoj perspektivi.


Euharistija – spomenčin objavitelja životaSmisao spomenčina u kršćanskoj liturgiji određen je Kristovim riječima na Posljednjoj večeri koje postaju polazište za kršćansko slavlje euharistije: »Ovo činite meni na spomen« (usp. Lk 22, 19). Apostol Pavao daje tumače-nje tim Kristovim riječima te ističe euharistiju kao središnje slavlje Crkve: »Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež, navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe.« (usp. 1Kor 11, 26). Na Posljednjoj večeri Krist upućuje poziv da njegovi učenici čine to isto njemu na spomen. Euharistija je tako poslušnost Kristovoj zapovijedi, a oponašanje Kristove večere može se promatrati na dvije razine. Prva razina je ona obredna: u prvim euharisti-jama, kako nam donose sačuvani povijesni izvori, može se jasno prepoznati obredna sličnost s Posljednjom večerom. Druga razina je ontološke naravi: sve što je Isus činio i govorio na Posljednjoj večeri, realizira se u euharistiji. Posljednja je večera tako tip ili model (gr. typos), a euharistija Crkve je slika (gr. antitypos). Slika u tipološkoj interpretaciji prvih stoljeća ontološki su-djeluje u tipu, odnosno modelu te sve što pripada naravi Posljednje večeri pripada po sudjelovanju i naravi euharistije.

Euharistija se u konačnici razlikuje od ostalih sakramenata budući da uz to što je djelotvoran znak Božje milosti, postaje spomenčin Kristovog vazme-nog otajstva. U semitskom poimanju spomenčin (hebr. zikkaron, gr. ana-mnesis) nije samo puko sjećanje na određeni događaj koji se zbio u povije-sti, već slavlje aktualizira i uprisutnjuje taj događaj na način da mu oživljava cjelokupnu snagu i spasenjsku djelotvornost. Križ koji je jednom zasvagda postavljen u središte ljudske povijesti, uprisutnjuje se u znakovima kruha i vina te euharistijsko slavlje svaki put iznova ostvaruje sakramentalnu i spasenjsku djelotvornost. Na taj način kršćanske zajednice kroz sva stoljeća sudjeluju u plodovima vazmene žrtve navješćujući Kristovu smrt do njegova povratka na kraju svijeta i vremena. Dodirujući stvarnost koju euharistija označuje, Crkva zahvaljuje Ocu za objavu života, zatim za oslobođenje od grijeha i smrti koje je dovršeno u Kristu i aktualizirano u sakramentu, kako bi u sadašnjosti primijenila blagodati žrtve na križu za sve ljude. Spomenčin u euharistiji je stvarna prisutnost: Krist je prisutan svaki put kada Crkva iz-govara njegove riječi s Posljednje večere. Duh Sveti po epiklezi Crkve aktua-lizira i omogućuje djelotvornima Kristove riječi s Posljednje večere, a Crkva prepoznaje Kristovu stvarnu prisutnost kao objavu novog života.

Svaki put kad blagujemo Kruh i pijemo Kalež, vrši se u nama spomenčin Njegove smrti i uskrsnuća.

4


Euhološki obrasci božićnoga ciklusa u liturgijskoj godini ističu na pose-ban način povezanost euharistije s Bogom kao objaviteljem života. Zborna molitva na dan 19. prosinca ističe objavu Božje slave očitovane Kristovim rođenjem i ulaskom u svijet po zaslugama Djevice Marije: »Bože, ti si poro-đajem svete Djevice svijetu objavio sjaj svoje slave. Molimo te da neizrecivo otajstvo utjelovljenja slavimo odanim služenjem.« Objavu Krista kao do-nositelja novoga života svojim rođenjem, ističe i misni obrazac za svetkovi-nu Bogojavljenja. Zborna molitva naglašava Božju objavu svim narodima: »Bože, ti si na današnji dan po zvijezdi prethodnici narodima objavio svo-ga Jedinorođenca. Mi smo te upoznali svjetlom vjere: privedi nas gledanju svoje nebeske ljepote.« Svjetlo je važan simbol prisutnosti i Božje objave čovječanstvu, koje se realizira u potpunosti u Kristu. Molitva ističe objavu Kristova života kao spasenja namijenjena svim ljudima. Slično će i darov-na molitva za blagdan Krštenja Gospodinova, na kraju božićnoga vremena, istaknuti da se Bog objavljuje i u trenutku Kristova krštenja koje preobra-žava ljudsku egzistenciju iz prolaznosti i smrtnosti u radost novoga života: »Gospodine, danas slavimo dan kad si Isusa objavio kao svoga ljubljenoga Sina. Primi naše darove i daj da postanu Kristova žrtva, kojom si oprao gri-jehe svega svijeta.«

Razni drugi euhološki obrasci božićnoga vremena do-nose poveznicu između euharistije i prihvaćanja novo-

ga života koji je Krist objavio utjelovljenjem. Zborna molitva srijede III. tjedna došašća povezuje sadaš-njost slavlja s eshatološkim usmjerenjem euharisti-

je: »Svemogući Bože, daj da nam skori blagdani tvoga Sina budu izvor snage u sadašnjem životu i predokus vječne sreće.« Zborna od 21. prosin-ca, na samome vrhuncu adventskoga vremena, povezuje radost iščekivanja Kristova rođenja s radošću novoga života na kraju vremena: »Gos-podine, radujemo se dolasku tvoga Sina u našem tijelu. Usliši nam molbu i nagradi nas vječnim životom kad dođe on u svojoj slavi, Isus Krist.« Darovna Druge nedjelje po Božiću ističe da ra-dost vječnoga života izvire iz otajstva Kristova utjelovljenja: »Gospodine, posveti ove darove rođenjem svoga jedinca Sina koji nam pokazuje put istine i obećava život nebeskog kraljevstva.« Uloga Blažene Djevice Marije u božićnome vre-menu posebno je naglašena svetkovinom Svete Marije Bogorodice na kraju božićne osmine, a popričesna molitva razmatra primljena nebeska otajstva kao hranu za vječni život: »Gospodine, mi ispovijedamo da je blažena Marija, vazda djevica, Majka tvoga Sina i Majka Crkve. Moli-mo te da nam nebeska otajstva koja smo primili,

koriste za vječni život.«

Razlomi kruh pa im ga dade…

i tada im se otvoriše oči.Fausto Melotti:

Susret u Emausu, 1933.

nose poveznicu između euharistije i prihvaćanja novo-ga života koji je Krist objavio utjelovljenjem. Zborna molitva srijede III. tjedna došašća povezuje sadaš-njost slavlja s eshatološkim usmjerenjem euharisti-

je: »Svemogući Bože, daj da nam skori blagdani


Euharistija – hrana za život vjere Euharistija kao oponašanje Posljednje večere ima snažan proročki karakter. Novozavjetni tekstovi ne trude se toliko prenijeti židovsku matricu jer Po-sljednja večera nije samo židovski obred sa svojim elementima, već prikazati novost Kristovih riječi i gesta. Posljednja večera pretvara pashalnu večeru u proročki događaj i navještaj novog života preko muke, križa i smrti. Paradok-salno se naviješta život preko smrti, pa će i blagovanje u euharistiji, odnosno hraniti se Kristovim tijelom značiti da se Krist daruje kao hrana i time daruje život. Navještaj križa i života donosi novi odnos zajedništva te ističe odabir i darivanje za učenike. Krist daje kruh i vino, odnosno tijelo i krv kao simbole svoje trajne prisutnosti koji imaju spasenjsku vrijednost. Simbol u euharistiji ima djelujuću snagu i anticipaciju eshatološke gozbe u vječnosti: već djeluje na Posljednjoj večeri, a time se anticipira i otajstvo križa te sudjelovanje u proslavi novog života. Eksplikativne riječi za Kristovo tijelo ukazuju da se učenici hrane Kristovom prisutnošću i osobom. Vino je također znak radosti koju Bog daje čovjeku: znak je Saveza u krvi, a prolivena krv označava da se po savezu narod čisti od grijeha kako bi se zaputio prema vječnom životu u vječnosti. Krv je dakle život, a Krist daje svoj život učenicima, prolijeva krv do smrti. Upravo je to počelo temeljna poveznica s križem. Euharistija ontološki posjeduje jednaku snagu navještaja i proročanstva. Obred je simbol stvarno-sti koju proslavlja i time postaje navještaj novog života, odnosno rječnikom prvih stoljeća euharistija je fi gura, forma ili similitudo križa.

Vrijeme »kroz godinu« ističe na poseban način euharistiju kao hranu za život vjere u konkretnoj življenoj sadašnjosti. Kristov život i riječi nisu samo osnova u velikim slavljima Kristovih otajstava, već i u svakodnevnome živo-tu. Kristovo otajstvo u ovome vremenu iziskuje ozbiljno shvaćanje Kristo-va poziva i konkretnoga kršćanskog života u svakodnevnici koja je mjesto primanja dara spasenja. Mnogi će euhološki obrasci, doneseni za vrijeme »kroz godinu«, istaknuti povezanost blagovanja euharistije kao duhovne snage na životnome putu vjere i pripreme za zajedništvo vječnoga života. Evo nekoliko primjera darovnih i popričesnih molitava: »Gospodine, pri-nosimo ti darove dobivene od tvoje darežljivosti, da nam po tvojoj milosti posvete svagdašnji život i dovedu nas u vječnu radost.« (darovna XVII. ne-djelje kroz godinu); »Gospodine, nahranio si nas darom spasenja. Još te molimo: ovim otajstvom vremenite okrepe privedi nas zajedništvu života s tobom.« (popričesna VIII. nedjelje kroz godinu); »Gospodine, svojom ri-ječju i svojim jelom daješ nam hranu i život. Daj da rastemo u ljubavi po tim dragocjenim darovima te zaslužimo vječno zajedništvo s tvojim Sinom, Isusom Kristom.« (popričesna XXIII. nedjelje kroz godinu).

Euhološki obrasci drugih ciklusa također naglašavaju, prema karakteri-stikama vremena, važnost blagovanja euharistije na hodu vjere prema vječ-nosti. Molitve tako ističu da je euharistija snaga, pomoć i vremenita hrana za zemaljski život koja je u tajni slika nebeskih dobara za kojima kršćani trebaju težiti te priprema za primanje novog života u vječnosti. Evo nekoliko primjera darovnih i popričesnih molitava: »Gospodine, nahranio si nas du-hovnim jelom. Smjerno te molimo: po sudjelovanju u ovome otajstvu nauči nas, u svjetlu tvoje mudrosti, zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za

6


nebeskim težiti.« (popričesna II. nedjelje došašća); »Gospodine, pričestili smo se otajstvom života; što na zemlji slavimo u tajni, nek nas krijepi na putu u vječnost.« (popričesna u subotu nakon Pepelnice); »Usliši nam mo-litve, Gospodine. Nek nam ova otajstvena razmjena, u kojoj je čovjek otku-pljen, pomogne u sadašnjem životu i donese vječne radosti« (popričesna Vazmenog četvrtka); »Svemogući vječni Bože, ti nas Kristovim uskrsnućem obnavljaš za vječni život. Umnoži u nama plod vazmenog otajstva i ulij nam u srce snagu ove spasonosne hrane (popričesna VI. vazmene nedjelje).

Euharistija – anticipacija vječnog životaPočetkom prošlog stoljeća liturgija se pokušala opisati i razumjeti u usporedbi s igrom. Ratzinger u svojim teološkim promišljanjima pojašnjava da liturgija, kao i igra, ima vlastita pravila i stvara jedan novi svijet koji počinje vrijediti kada se u njega uđe i koji završava kada se iz njega izađe. Igra je ispunjena smislom, ali u isto vrijeme je i nesputana čime ima terapeutsku vrijednost: omogućuje izlazak iz svakodnevnoga života i odmak od pojedinih dijelova stvarnosti koje su njegov sastavni dio. Svakodnevni život donosi određena ograničenja i poteškoće, a igra ima oslobađajući efekt za određeni okvir vre-mena i za ono što okružuje život, rad i trud. Igra je jedan drugi svijet, oaza slobode u kojoj se može na trenutak ostaviti slobodnim protjecanje vremena i prolaznost ljudske egzistencije. Čovjek ima potrebu za takvim trenutcima u svakodnevnome životu kako bi mogao podnijeti njezin teret. Još je jedna važna karakteristika igre prema Ratzingeru: dječja igra naime pojavljuje se u mnogim aspektima kao jedna vrsta anticipacije života, odnosno obučavanja ili izobrazbe za ono što će biti budući život pojedinaca koji su uključeni u igri, ali bez potrebe da se tada još nosi sva težina i ozbiljnost stvarnog života. Liturgija bi analogno bila na sličan način vrsta jedne nove anticipacije ili prethodne vježbe: uvod u budući i vječni život. Ovakva komparacija nam omogućuje da euharistiju promatramo kao anticipaciju vječnog života.

Vazmeni ciklus u liturgijskoj godini najizvrsnije je vrijeme proslave i pri-hvaćanja novog života kojega Krist naviješta na Posljednji večeri, a koji se počinje ostvarivati u otajstvu Kristove smrti i uskrsnuća. Proslava Uskrsa je sudjelovanje i anticipacija u novom Kristovom životu, ali i eshatološka nada usmjerena prema konačnom dovršenju. Korizmeno vrijeme je vrijeme priprave za Uskrs, ali i sama sakramentalna inicijacija za Uskrs. Smrt grije-hu je Kristov dar koji traži obraćenje i aktivno egzistencijalno sudjelovanje u novom životu koji Krist objavljuje i donosi. Korizmeni euhološki obrasci naglašavaju pokornički karakter i nužnost duhovne priprave za sakramen-talnu proslavu Uskrsa i sudjelovanja u Kristovu uskrsnuću kojim se daruje novi život. Zborna molitva subote II. tjedna korizme progovara o tragovima vječnog života na zemaljskom životnom putu te o potrebi Božje milosti i po-moći na tome putu: »Bože, svojom milošću daješ nam već na zemlji početke vječnog života. Dovrši u nama što si započeo: vodi nas kroz ovaj život i prive-di svjetlu u kojem prebivaš.« Peta korizmena nedjelja ističe temu uskrsnuća i života, a predslovlje povezuje euharistiju i proslavu Kristova uskrsnuća kao ispravan put prema vječnosti: »Kao pravi čovjek on je plakao za prijateljem Lazarom, a kao vječni Bog iz groba ga uskrisio; tako i sada nastavlja djelo


smilovanja prema ljudima te ih svetim otajstvima privodi novom životu.« Popričesne molitve korizmenoga vremena često povezuju odnos između prolaznosti i vječnosti u dinamici obraćenja i korizmene pokore, a blago-vanje euharistije omogućuje dioništvo u božanskoj naravi: »Veliki Bože, nahranio si nas presvetim tijelom i krvlju svoga Sina. Molimo te, učini nas dionicima božanske naravi.« (popričesna subote V. tjedna korizme).

Molitveni obrasci Velikog tjedna sažimlju dramu Kristove muke i smrti po kojoj Bog daruje vječni život onima koji su postojani u vjeri: »Gospodine, po-gledaj sveta otajstva što ih vršimo. Ti si predao svoga Sina da uništi naše krivi-ce; daj nam plod njegove muke: vječni život.« (darovna Velikog ponedjeljka); »Svemogući Bože, ova časna otajstva navješćuju vremenitu smrt tvoga Sina. Učvrsti nam vjeru, da nam po njoj daješ vječni život« (popričesna Velike sri-jede); »Bože, slavimo presvetu večeru kad je tvoj Jedinorođenac, spreman da pođe u smrt predao Crkvi žrtvu novog Saveza i gozbu svoje ljubavi. Daj da iz tog otajstva crpemo ljubav i život.« (zborna Mise Večere Gospodnje).

Obrasci vazmenoga vremena proslavljaju pobjedu nad smrću, budući da se Kristovim uskrsnućem život vjernika obnavlja te ostvaruju Božja obeća-nja vezana uz vječni život: »Bože, ti si danas po svojem Jedinorođencu po-bijedio smrt i nama otvorio pristup vječnom životu. Zato slavimo blagdan njegova uskrsnuća: obnovi nas, molimo, svojim Duhom, i daj da i mi uskr-snemo u svjetlo života« (zborna Nedjelje Uskrsnuća Gospodnjega); »Po nje-mu se za vječni život rađaju djeca svjetla i vjernima se otvaraju rajske dveri. Jer naša je smrt iskupljena smrću njegovom, a u njegovu uskrsnuću i naš je život uskrsnuo.« (vazmeno predslovlje II); »Bože, Kristovim uskrsnućem obnovio si nas za vječni život. Daj nam postojanu vjeru i nadu da ćeš ispuniti svoja obećanja.« (zborna utorka V. vazmenog tjedna).

Zaključne misliFilozofi ja i teologija promatraju život sa stajališta jedinstva nepokretne i be-životne materije i pokrećujuće i oživljujuće forme, što je klasičnoj teologiji omogućilo teocentrično shvaćanje cjelokupne zbilje kao stvorene od Boga. Euharistija je s druge strane konkretno iskustvo vjere i stvarna Božja prisut-nost koja uvremenjuje Kristova otajstva te postaje navještaj, objava i izvor vječnoga života kao cjelokupne stvarnosti upravljene eshatološkom dovr-šenju. Euharistija nas tako podsjeća da pred pravim i vječnim životom ostajemo kao djeca u slici usporedbe liturgije i igre. U odnosu na stvaran život koji se sastoji od potreba i nužnosti, novi se život sastoji u potpunoj slobodi darivanja i davanja. Euharistijsko slavlje u toj perspektivi kršćane stavlja na razinu Božje djece pred velikim otajstvom koje je naviješteno i ostvareno, ali još nije dovršeno: anticipira onaj stvaran život koji nas uvodi u autentičnost slobode i neposrednoga susreta s Bogom. Euharistija postaje hrana za svakodnevni život u prolaznosti svijeta te utiskuje navješćujuće znakove slobode koji uklanjaju ograničenja i omogućuju ulazak vječnosti u tijek ljudskog vremena i povijesti.

Kruh i ribe umnožene razdavanjem.

8


Euharijstijsko klanjanje – – pobožnost rođena iz slavlja

Domagoj Volarević

Uvidi u povijesni razvoj kršćanstva pokazuju da su na obliko-vanje njegova bogoslužja jednim dijelom utjecale i neke ne odveć ispravne pojave: krivovjerja koja su se pojavljivala u

povijesti redovito su se ispravljala ne samo doktrinarnim proglasima ili čak osudama, već i nastojanjem oko ispravnog očitovanja tih istina u bogoslužju Crkve, ali i izvan bogoslužja – u raznim oblicima pobož-nosti. U takvom kontekstu možemo promatrati i danas omiljenu po-božnost euharistijskoga klanjanja. Istina koja na prvu zvuči neobično jest da kršćansko štovanje Euharistije kao forma samo po sebi nije ništa neobično ili posebno. Zašto? Svako naime slavlje euharistije u stanovitoj mjeri ujedno jest i štovanje Presvetoga! Daljnje relacije mogu se uočiti u svakome sakramentalnom slavlju, i ne samo euha-ristijskome. Dobro je zato imati na umu da ono što se u našem da-našnjem shvaćanju obično podrazumijeva pod pojmovima štovanje euharistije i euharistijsko klanjanje, preciznijim rječnikom je zapra-vo štovanje posvećenih euharistijskih prilika izvan slavlja Euharisti-je, odnosno izvan sakramentalnoga obreda! Povijest ove pobožnosti duga je i ima korijene u razvijenome srednjem vijeku, ali je oblike ča-šćenja euharistijskih prilika moguće susresti u ranijim razdobljima.

Povijesna i teološka pozadinaRazni oblici euharistijske pobožnosti u razvijenome srednjem vije-ku nastali su, između ostaloga, i kao odraz teoloških postavki kojima je Crkva nastojala promicati ispravan nauk o euharistiji, opirući se krivim učenjima i pogrješnim stavovima o euharistiji i Kristovoj pri-sutnosti u euharistijskim prilikama. U razdoblju od 12. do 14. stoljeća Crkva se susreće sa zabludama katarskoga učenja kojega su promi-catelji nijekali stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji kao i vrijed-nost euharistije kao žrtve. Polazeći od dualističkoga suprotstavljanja materijalnoga i duhovnoga svijeta, bilo im je nepojmljivo spasenjsku vrijednost euharistije temeljiti na tvarnosti euharistijskih prilika kru-ha i vina. U pravovjernim zajednicama rađaju se oblici pobožnosti kojima će se nastojati njegovati ispravan nauk o euharistiji, opirući se opasnostima krivovjerja.


Drugi poticaj razvoju euharistijske pobožnosti, kako navodi E. Mazza, moguće je promatrati u onodobnome njegovanju pobožnosti prema Kristo-vom čovještvu, prema zemaljskome Kristu, odnosno prema Kristu u tijelu. No, i ta je pobožnost, barem dijelom, promicana kao način suprostavljanja krivovjerjima gnostičkoga i dualističkoga usmjerenja, a u kojima se bila os-poravala istina o Kristovoj ljudskoj naravi: da je pravi Bog i pravi čovjek. Zbog toga se u Crkvi promiče pobožnost prema Kristovu čovještvu, koje se najviše očitovalo na križu. Krist je na križu umro, a jasnijega izraza čovještva nema: smrt je dio ljudske egzistencije na ovome svijetu. U isti misaoni krug moguće je smjestiti i buđenje zanimanja za Isusovo djetinjstvo, što pak rađa vlastitim oblicima pobožnosti (gdje je moguće smjestiti i nastanak jaslica, kao oblika pobožnosti).

Premda se oblici pobožnosti koji gaje osjećaje prema Kristovu čovještvu šire u srednjemu vijeku, njihove korijene možemo nazrijeti još u otačkome razdoblju. Prema nekima pravi začetak takve pobožnosti bio bi u slavljima Velikoga tjedna u Jeruzalemu, kako ih je je opisala Egerija (kraj 4. st.), a gdje se posebice njegovao spomen na Isusovo trpljenje, muku i smrt. Ipak nešto konkretniju osnovu na kojoj se razvija pobožnost prema Euharistiji, mogu-će je prepoznati u misli Pashaija Radberta, opata samostana u u Corbieu. Njegovo djelo De corpore et Sanguine Domini (844.), prepoznaje se kao prvi teološki traktat o Euharistiji. Temeljeći svoja promišljanja na spisima sv. Ambrozija, ali i na drugim ocima zapadne kršćanske tradicije, Pashazije jasno obrazlaže kako je tijelo Kristovo prisutno u Euharistiji isto ono koje je rođeno od Djevice Marije. To što je danas neosporno, u ono se vrijeme pred-stavlja kao novost, jer se prethodno smatralo da je Kristova prisutnost u euharistiji samo duhove naravi (prisutnost in mysterio), ali ne i istinske (in veritate). Pashazije razjašnjava da je u Euharistiji prisutno stvarno Kristovo tijelo, caro, zakriveno prilikama kruha i vina, koje ćute ljudska osjetila. Tu se radi o, kako će se kasnije govoriti, sakramentalnome fi zicizmu ili sakra-mentalnome materijalizmu. U euharistijskoj pričesti kršćanin stoga prima božansku i ljudsku narav Kristovu; prilike kruha i vina, po zakonitosti sa-moga blagovanja, prelaze i postaju dio tijela onoga koji blaguje i na taj način postaju spasonosni za čovjeka. Tako Kristova božansko-ljudska narav biva potpuno sjedinjena s tijelom vjernika koji prima euharistiju.

Euharistijsko klanjanje izvire iz sakramentalnoga slavlja.Đuro Seder: Posljednja večera, triptih, 2004.

10


Pashazije je poprilično logično – u smislu da se držao pravila Aristotelove logike i silogizma gdje premisa slijedi suvisao zaključak – pokušavao objasni-ti djelovanje sakramenta. Kako je Božje otajstvo uvijek neizrecivo ljudskim riječi-ma, tako i u tome silogizmu ostaje dosta nedorečenoga prostora gdje je bilo mo-guće lako skrenuti u krivovjerja. Mogući pokazatelj toga jest kasnije širenje albin-geške i katarske hereze. Ipak ne odusta-je se od teološke preciznosti i pokušaja objašnjavanja djelovanja sakramenta. Na tome će tragu u narednim stoljećima, sve do sv. Tome Akvinskoga, crkveni pisci nastojati na razumljiviji način izreći nauk o Euharistiji. Tako se primjerice Hugo od sv. Viktora i još neki pisci tijekom 11. sto-ljeća trude pojasniti narav Kristove pri-sutnosti u Euharistiji. Počinje se koristiti pojam corporaliter, koji bismo na hrvat-ski mogli prevesti kao tjelesna prisutnost Kristova u Euharistiji. To se tumačenje

sve više prihvaća, a čemu je svjedok i sv. Franjo Asiški koji u svojim Opo-menama donosi i Opomenu o Tijelu Gospodnjem: »Isto su tako i sada osu-đeni svi oni koji vide sakramenat što se Gospodinovim riječima posvećuje po rukama svećenika na oltaru pod prilikama kruha i vina, a ne gledaju i ne vjeruju po duhu i božanstvu da je to uistinu presveto tijelo i krv Gospodi-na našega Isusa Krista, prema svjedočanstvu samoga Svevišnjega koji kaže: Ovo je tijelo moje i moja krv novoga Saveza koja se za mnoge prolijeva.« (Adm 1, 9-10).

Ovaj razvoj nauka dosegnut će vrhunac u misli sv. Tome Akvinskoga. Že-leći izbjeći očito nedovoljno razvijenu Pashazijevu terminologiju, Toma je uveo pojam koji je i danas odlučujući kada se govori o Kristovoj prisutnosti u Euharistiji: realiter, ‘stvarno’. Ovakvo tumačenje sve do danas je osnova govora o Kristovoj prisutnosti u Euharistiji.

Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove – TijelovoPashazijeva teologija euharistijskoga realizma i fizicizma teorijski je utrla put za posebno iskazivanje pobožnosti prema Kristovu tijelu. Logika je jed-nostavna. Budući da je u sakramentu Euharistije, dakle u posvećenome kru-hu (i vinu), prisutno ono stvarno Kristovo tijelo rođeno od Djevice Marije, proizlazi da je rečena pobožnost prema Kristovu čovještvu moguća ne samo u iskazima štovanja pred slikama i drugim prikazima Raspetoga Krista, nego još više pred prilikama euharistijskoga otajstva. Tako, tijekom vreme-na, euharistijske prilike postaju sve više prvi i najvažniji objekt pobožnosti koja je usmjerena prema Kristovu tijelu. Tu se naziru i pobožni osjećaji koji

Početci izlaganja Presvetoga otajstva oslanjaju se na gestu

‘podizanja’ hostije u slavlju mise.

Minijatura iz Antifonara iz Ranwortha, Engleska, 15. St.


su izraženi u želji da se u slavlju euharistije vidi posvećenu hostiju, jer se očima može stvarno vidjeti i kontemplirati Kristovo tijelo, odnosno samo-ga Krista. U takvom raspoloženju hostija, euharistijski kruh, značenjski se potpuno identifi cira s Kristovim tijelom te postaje ‘objekt’ prema kojemu su usmjereni pobožnost i osjećaji vjere. Iz takve potrebe vidjeti hostiju, dakle imati vizualni, samim time ‘fi zički’ susret (‘dodir’) s Kristom, razvija se po-božnost koja će imati utjecaja na razvoj liturgije: uvodi se podizanje posve-ćene hostije odmah nakon riječi posvete u euharistijskome slavlju.

Ove teološke rasprave samo su dio itinerara unutar kojega će se razviti pobožnost euharistijskoga klanjanja kao zasebna pobožna vježba. No, u tome razvoju potrebno je uzeti u obzir i jedan drugi zamašnjak koji je snažno utjecao na širenje pobožnosti prema euharistijskom Kristu. Julijana iz Lie-gea imala je 1209. viđenje u kojemu je vidjela Mjesec kojega je sjaj okrnjen jednom tamnom mrljom, koja je priječila da Mjesec zasja potpunim sjajem. Moleći usrdno za jasnoću poruke iz toga prizora, u drugome viđenju Gos-podin joj je objavio da mrlja na mjesecu označava nepostojanje svetkovine u čast Presvete Euharistije. U sebi je dugo skrivala tu objavu, a nakon što je 1225. godine postala poglavaricom samostana u Mont-Cornillonu objavila je, po nalogu svoga ispovjednika, svoja viđenja i zamolila crkvenu vlast da uvede zasebnu svetkovinu u čast Presvetoga oltarskog sakramenta. Premda je ta ideja ispočetka bila osporavana, svetkovina je 1246. uvedena u biskupiji Liege, a ubrzo se prihvaća u području današnje Belgije i šire po današnjoj Njemačkoj. U cisalpinske krajeve, dakle u Italiju i do Rima došla je, prema nekim pokazateljima također za Julijanina života (umrla 1258.). Uskoro će za papu (Urban IV.) biti izabran arhiđakon iz Liégea Jacques Pantaléon, koji je svojevremeno podupirao sv. Julijanu u njezinoj zamolbi, te će 1264. godine ustanoviti svetkovinu Tijelova za čitavu Crkvu (Festum sanctissimi corporis Domini nostri Iesu Christi). No, veliki zamah u širenju te svetkovine zbit će se pola stoljeća kasnije, za pontifi kata Klementa V. koji 1314. ponovno potvr-đuje Urbanovu bulu, a nedugo zatim (1317.) bulom Transiturus pape Ivana XXII. svetkovina u čast Tijela i Krvi Kristove dobiva konačnu kanonsku po-tvrdu i poticaj u širenju pobožnosti vezanih uz tu svetkovinu.

Okolnosti nastanka svetkovine Tijela i Krvi Kristove, kako smo vidje-li, vrlo su slojeviti. Čini se da je tijelovska procesija, uvedena koncem 13. stoljeća, najznačajnije pridonijela širenju i općoj prihvaćenosti te svetkovine među pukom. I danas je jedna od glavnih manifestacijskih označnica ove svetkovine procesija u kojoj se javno u pokaznici nosi Presveti sakrament, odnosno teoforična procesija. Prvi spomen tijelovske procesije nalazimo oko 1265. u Kölnu, potom krajem 13. stoljeća u Würzburgu, te 1305. u Augs-burgu. Južnije preko Alpa procesija se širi tijekom 14. stoljeća te tako posta-je prihvaćena na cijelome kontinentu, kao dio bez kojega se više i ne zamišlja slavlje Tijelova. Širenje procesije kao jedinstvene tijelovske pobožnosti ubr-zalo je razvoj jedinstvenoga liturgijskoga predmeta, pokaznice ili monstran-ce (ostensorium), u kojemu se svečano nosilo Presveti oltarski sakrament. Ispočetka se Presveti Sakrament jednostavno nosio u uobičajenim posuda-ma za čuvanje euharistije ili eventualno u relikvijarima, naravno zlatnima ili srebrnima. Ipak oni su bili zatvoreni i k tomu prekriveni velom. Želja

12


koja je stasala par stoljeća ranije, potaknuta Pashazijevim razmišljanjima i probuđenom pobožnošću gledanja Sakramenta, dovela je do ideje da se u kontekstu ove pobožnosti Sakrament počeo pokazivati – odnosno nositi u svečanim pokaznicama, monstracama. Formom razvijene iz relikvijara, omogućavale su svečano nošenje Sakramenta te pružale mogućnost da ga se vidi. Baš kao i relikvije svetaca! Pokaznice su tako dobile mogućnost razvoja i umjetničkoga dotjerivanja pa su tijekom stoljeća, osobito u doba baroka, postajale jednim od najukrašenijih elemenata liturgijskoga posuđa. Spome-nimo da su katkada bile i dimenzijama takve da je bilo potrebno više ljudi kako bi ih se moglo nositi.

Početci pobožnosti euharistijskoga klanjanjaNjegovanjem pobožne želje za molitvenim i meditativnim motrenjem Euha-ristije, zajedno s razvojem euharistijskoga nauka, u visokome srednjem vije-ku stvoren je okvir za razvoj posebne pobožnosti – euharistijskoga klanjanja u kojemu se motri svečano izložen Presveti sakrament euharistije. Iako se pobožnost klanjanja dijelom razvila iz euharistijskih teoforičnih procesija, začetci te pobožnosti ipak su slojevitiji. Vremenski se pojavila nešto ranije od same svetkovine Tijelova, kao izraz želje za gledanjem i kontemplacijom Tijela Kristova, posvećene hostije. To se ispočetka razvija u vidu privatne, pa potom i javne pobožnosti, vjerojatno dobrim dijelom potaknute borbom protiv krivih učenja o euharistiji. Prvi korak prema tome obliku pobožno-sti razaznaje se u uvođenju geste podizanja hostije neposredno nakon rije-či posvećenja u euharistijskom slavlju. Kako sažima M. Righetti, u to doba novi običaj podizanja hostije očito je dobro prihvaćen i potakao je pobožni osjećaj kod naroda. Nastala su razna tumačenja plodova toga mističnoga gledanja. Iako je kasnije osporavano, pa i dobrim dijelom napušteno, zani-mljivo je jedno tumačenje koje je vjerojatno promicao jedan engleski sve-ćenik iz toga toga vremena: onaj tko u slavlju mise pobožno pogleda posve-ćenu hostiju, toga će dana biti blagoslovljen, ne će mu nedostajati hrane i pića, a Gospodin će mu oprostiti sve loše rečeno i učinjeno i sačuvati ga od nenadane smrti. Takva su tumačenja budila u vjernicima želju i nastojanje da žive bez grijeha i čuvaju dar Božje zaštite. Ubrzo se u tumačenjima razvila i misao o dvama načinima pričesti: manducatio per gustum, pričest blago-vanjem posvećene čestice kruha, te manducatio per visum, odnosno pričest gledanjem (kontempliranjem) hostije. Išlo se nekada čak toliko daleko da su ta dva načina ‘pričesti’ izjednačavali po učincima. Da i ova novost ne bi otišla u krivo tumačenje, mnogi se trude držati na ispravnom pravcu novu praksu koja zapravo sve više postaje prava liturgijska pobožnost.

Moguće je da je rezultat želje za ispravnim tumačenjem i liturgijska molitva s kraja 12. ili početka 13. stoljeća koja je kasnije postala zbornom molitvom svetkovine Tijelova: »Bože, ti si nam u divnom sakramentu (sub sacramento mirabili) ostavio spomen muke svoje. Daj nam tako (ita) ča-stiti (venerari) sveta otajstva Tijela i Krvi Tvoje da vazda u sebi osjećamo (sentiamus) plod tvoga otkupljenja.« Vjerojatno se ovo čašćenje odnosi na kontemplaciju, odnosno na manducatio per visum, a i molbeni zaziv »daj nam tako (na takav način, lat.: ita) častiti… da osjećamo plodove otkuplje-


nja (redemptionis tuae fructum) navodi nas na zaključak da se hostiju i nije blagovalo, ali se željelo osjećati učinke sakramenta na drukčiji način. Sv. Albert Veliki, sv. Aleksandar Haleški i sv. Toma Akvinski u svojim su spisima, pišući o otajstvu euharistije, znatno odmjereniji i suzdržaniji glede tumačenja u euharistijskoj pobožnosti, pa se na tragu njihova nauka može reći da gledanje hostije nije pričest koja donosi prave sakramentalne učinke, ali može biti poticaj za krjepostan život i za pokajanje, odnosno za ispovijed.

Izloženje Presvetoga SakramentaDaljnji korak u oblikovanju euharistijskoga klanjanja je vremensko produ-ženje uzdignuća i gledanja hostije. Ukoliko je ‘pričest gledanjem‘ plodono-sna za dušu, zašto se posvećenu česticu (hostiju) ne bi duže držalo izloženom i ponuđenom vjerničkome gledanju i nakon euharistijskoga slavlja? Iako je nedovoljno izvora koji bi to potvrdili, čini se da se dulje izlaganje Presvetoga Sakramenta, odnosno posvećene hostije, razvilo iz procesija koje su se odr-žavale na svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Kristova. Izlaganje Presvetoga tako postaje molitveno i pobožno sjecište u kojemu se ujedinjuju elemen-ti vlastiti slavljenju svetkovina Tijelova s elementima vlastitima pobožnoti gledanja hostije ili ’pričesti gledanjem’. Nakon tijelovske procesije i povrat-ka u crkvu, Presveti Sakrament nije odmah bio pohranjen u svetohranište, nego bi se izložio u povišenoj pokaznici na oltaru. Nije trebalo dugo da se taj običaj svetoga izlaganja, ispočetka vlastit slavljenu Tijelova, proširi i na druge dane u liturgijskoj godini te će se klanjanje pred izloženim Presvetim sakramentom razviti i njegovati kao zaseban oblik pobožnosti.

Naposljetku u cjelokupnome razvoju pobožnosti prema Tijelu i Krvi Kri-stovoj, blagoslov s Presvetim Sakramentom, predstavlja završetak i svoje-vrsni vrhunac cijeloga obrednoga događanja. Čini se logičnim da je nastao zajedno s pobožnošću klanjanja pred izloženim Presvetim. No, i taj element je imao nešto drugačije početke, ali je zgodno stopljen s oblicima euharistij-ske pobožnosti. Još prije proširenja i formiranja pobožnosti prema Euhari-stiji, uobičajeno je bilo na kraju raznih zavjetnih slavlja, obično u čašćenju nekoga sveca, blagosloviti okupljeni puk svetim predmetima, često relikvi-jama dotičnoga sveca. Takav se običaj već u 14. stoljeću prilagodio praksi teoforičnih procesija koje su završavale blagoslovom Presvetim sakramen-tom, a na taj se način potom zaključuju i euharistijska klanjanja.

Poklonstvo i izloženje sebe pred izloženim Presvetim sakramentom. Giuseppe Rollini: freska u kupoli bazilike Bl. Dj. Marije Pomoćnice, Torino, 1891. (Foto: Alamy Foto Stock)

14


Poticaji za obnovljenu pobožnostKako smo mogli vidjeti, nekoliko elemenata razvijenih u raznim oblicma eu-haristijske pobožnosti – štovanje Kristova tijela, gledanje hostije, teoforične procesije, slavlje svetkovine Tijelova, produženo čašćenje Presvetoga sakra-menta na kraju tijelovske svečanosti – sraslo je zajedno u pobožnost euha-ristijskoga klanjanja. Taj je oblik euharistijskoga štovanja tijekom povijesti bilo potrebno pročišćavati, usmjeravati u jasnoći crkvenoga nauka te među pukom promicati i osnaživati kako bi uvijek bilo aktualno i plodonosno za život vjere. U tome smislu već poslijetridentski obrednik, Rituale Roma-num (1614.), donosi jasne odredbe o čašćenju Euharistijskog otajstva izvan mise. Nakon Drugoga vatikanskoga koncila objavljen je, kao dio Obrednika, novi Red štovanja Euharistije izvan mise (1973.). Posljednji dokument koji detaljnije govori o načinima i plodovima euharistijskih pobožnosti, poseb-no onih vezanih uz Tijelovo, jest Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji (2002.; hrv. izdanje 2003.).

Na tragu anamnetskoga i molbenoga dijela spomenute Zborne molitve svetkovine Tijelova, Direktorij najprije sažima plodove euharistijske pobož-nosti da bi potom dao upute za ispravno vršenje pobožnosti euharistijskoga klanjanja kao najraširenijega oblika euharistijske pobožnosti. Ondje čita-mo da euharistijska pobožnost u kršćanskome puku treba biti njegovana i usmjeravana na način da u njoj budu jasno razvidne dvije polazne istine: da je Kristovo vazmeno otajstvo vrhunska uporišna točka euharistijske po-božnosti te da svaki oblik euharistijske pobožnosti ima nutarnju vezu s euha-ristijskom žrtvom, bilo zato što oraspoložuje za njezino slavljenje, bilo zato što produljuje bogoštovne i životne usmjerenosti koje ona potiče (br. 161.).

Euharistijske su pobožnosti uvijek pashalnocentrične u smislu da su, utemeljene na Kristovoj Pashi, te da iz nje proizlaze i samo u njoj i s njom mogu imati smisao. Spominjanje Sakramenta mora proširivati vidike što-vanja koje nije samo u gledanju i klanjanju, već to klanjanje mora izvirati iz cjelokupnoga liturgijskoga sakramentalnoga slavlja Euharistije, a s druge strane ono mora upućivati na slavlje Euharistije. Može se nekomu činiti da se vrtimo u krug, no ova su polazišta potrebna trajne pozornosti i pastoralne brige. Kao što nije dovoljno, pa čak ni dobro, pristupiti s jakim afektivnim zanosom bilo kojemu sakramentalnom slavlju, tako to ne priliči u pobožno-stima i štovanju Euharistije. Dobro je pustiti da osjećaji izviru nakon susreta s Presvetim, ali bez snažnih osjećajnih ‘zanosa’ koji se mogu pretvoriti u in-fantilnost i ostaviti nas na površnosti doživljaja otajstva. Ideal je da preko li-turgijskoga slavlja, uronjeni u otajstvo i kontemplirajući Euharistiju, pobož-nost klanjanja pred Presvetim živimo kao produžetak euharistijskoga slavlja i hranjenje njegovim plodovima, kako bi u nama bile probuđene ‘emocije’ koje vode proslavi Krista samim življenjem. Ovo je velika i trajna pastoralna i katehetska zadaća svih kojima je povjerena briga za Božji narod.

U tom smislu Direktorij utire put ispravnomu shvaćanju Euharistijsko-ga klanjanja: »Pobožnost koja potiče vjernike da padnu ničice pred svetu Euharistiju, privlači ih da dublje sudjeluju u vazmenome otajstvu i da sa zahvalnošću odgovore na dar onoga koji svojim čovještvom neprestance uli-jeva božanski život u udove svoga Tijela.« (br. 164.).


LIPANJ 16 N PRESVETO TROJSTVO 17 P Svagdan: 2Kor 6,1-10; Ps 98,1-4; Mt 5,38-42 18 U Svagdan: 2Kor 8,1-9; Ps 146,5-8; Mt 5,43-48 19 S Svagdan; ili: Sv. Romuald

2Kor 9,6-11; Ps 112,1-4.9; Mt 6,1-6.16-18 20 Č PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA. TIJELOVO 21 P Sv. Alojzije Gonzaga, redovnik, spomendan

od dana: 2Kor 11,18.21b-30; Ps 34,2-7; Mt 6,19-23 22 S Svagdan; ili: Sv. P. Nolanski; Sv. Ivan Fischer i Toma More

2Kor 12,1-10; Ps 34,8-13; Mt 6,24-34 23 N DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 24 P ROĐENJE SV. IVANA KRSTITELJA, svetkovina

vl.: Iz 49,1-6; Ps 139,1-3.13-15; Dj 13,22-26; Lk 1,57-66.80

25 U Svagdan: Post 13,2.5-18; Ps 15,2-5; Mt 7,6.12-14 26 S Svagdan: Post 15,1-12.17-18; Ps 105,1-4.6-9; Mt 7,15-20 27 Č Svagdan; ili: Sv. Ćiril Aleksandrijski, biskup i crkv. naučitelj

Post 16,1-12.15-16; Ps 106,1-5; Mt 7,21-29 28 P PRESVETO SRCE ISUSOVO 29 S SV. PETAR I PAVAO, apostoli, svetkovina

Dj 12,1-11; Ps 34,2-9; 2Tim 4,6-8.17-18; Mt 16,13-19 30 N TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

SRPANJ 1 P Svagdan: Post 18,16-33; Ps 103,1-4.8-11; Mt 8,18-22 2 U Svagdan: Post 19,15-29; Ps 26,2-3.9-12; Mt 8,23-27 3 S SV. TOMA APOSTOL, blagdan

vl.: Ef 2,19-22; Ps 117,1-2; Iv 20,24-29 4 Č Svagdan; ili: Sv. Elizabeta Portugalska

Post 22,1-19; Ps 116,1-6.8-9; Mt 9,1-8 5 P SV. ĆIRIL I METOD, zaštitnici Europe, blagdan

vl.: Dj 13,46-49; Ps 117,1-2; Lk 10,1-9 6 S Svagdan; ili: Sv. Marija Goretti, djevica i mučenica

Post 27,1-5.15-29; Ps 135,1-6; Mt 9,14-17 7 N ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 8 P Svagdan: Post 28,10-22a; Ps 91,1-4.14-15; Mt 9,18-26 9 U Svagdan; ili: Bl. Marija Propetog Isusa; Sv. Augustin Zhao

Rong: Post 32,23-33; Ps 17,1-3.6-8b.15; Mt 9,32-38 10 S Svagdan: Post 41,55-57; 42,5-7a.17-24a;

Ps 33,2-3.10-11.18-19; Mt 10,1-7 11 Č SV. BENEDIKT, opat, zaštitnik Europe, blagdan

vl: Izr 2,1-9; Ps 34,2-11; Mt 19,27-29 12 P Svagdan: Post 46,1-7.28-30; Ps 37,3-4.18-19.27-28.39-40;

Mt 10,16-23 13 S Svagdan; ili: Bl. Dj. Marija Bistrička

Post 49,29-33; 50,15-25; Ps 105,1-4.6-7; Mt 10,24-33

LITU

RGIJS

KI

KA

LEN

DA

R

Izvorni oblik klanjanja koje se pojavljuje u srednjem vijeku možda se u budućim istraživanjima povijesti liturgije i pobožnosti još jasnije može do-vesti u vezu sa vazmenim otajstvom i ustanovljenjem sakramenta euhari-stije. Povijesni temelj pobožnosti euharistijskoga klanjanja doživio je razvoj tijekom kojega je toj pobožnosti dano ispravno teološko usmjerenje te osmi-šljen pastoralni okvir kako bi ona i danas produbljivala vjeru u Kristovu pri-sutnost i hranila sami život vjere. Potrebno je stoga čuvati jasnoću istine da je svaka euharistijska pobožnost u svojoj srži tijesno povezana sa Velikim četvrtkom i Kristovim vazmenim otajstvom. Poticaji i plodovi ove pobožno-sti moraju se temeljiti na liturgiji i njezinim plodovima, jer svako liturgijsko slavlje jest prvenstveno i uvijek proslava Kristova Vazmenoga otajstva.

Kako je klanjenje Presvetomu Sakramentu pobožnost u kojoj imamo ele-mente liturgije i pučke pobožnosti, zbilja nije lako uvijek razlikovati gra-nice liturgije i pobožne vježbe. Direktorij daje upute i u tome pravcu (usp. br 165.). Vrlo konkretno govoreći, svako bi euharistijsko klanjanje moralo biti i liturgijski nadahnuto i poticano. Stoga se daju smjernice da se u eu-haristijskome klanjanju posegne za odabranim tekstovima Svetoga pisma, kao »neusporedivoga molitvenika«, da se rabe pjesme, prikladne molitve i dijelovi molitve časoslova te da se poštuje ritam liturgijske godine (usp. br 165.), kako bi liturgija bila nadahnuće pobožnosti te mjesto življenja plodo-va sakramentalnoga slavlja.

16

OTAJSTVO I ZBILJA 16. lipnja 2019.

Svetkovina Presvetoga TrojstvaUlazna pjesmaBlagoslovljen budi Bog Otac, i jedinorođeni Božji Sin, i Sveti Duh za milosrđe koje nam je iskazano.

Zborna molitvaBože Oče, poslao si na svijet svoga Sina, Riječ istine, i Duha posvetitelja, da ljudima objaviš tajnu svoga života. Udijeli nam da ispovijedamo pravu vjeru, priznajemo slavno i vječno Trojstvo te se klanjamo tebi, svemogućem i jedinom Bogu. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Izr 8, 22-31Prije nastanka zemlje Mudrost već bijaše rođena.Čitanje Knjige mudrih izrekâOvo govori Mudrost Božja: »Gospodin me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba; oblikovana sam još od vječnosti, odiskona, prije nastanka zemlje. Rodih se kad još nije bilo pradubina, dok nije bilo izvora obilnih voda. Rodih se prije nego su utemeljene gore, prije brežuljaka. Kad još ne bijaše načinio zemlje, ni poljana, ni početka zemaljskom prahu; kad je stvarao nebesa, bila sam nazočna, kad je povlačio krug na licu bezdana. Kad je u visini utvrđivao oblake i kad je odredio snagu izvoru pradubinâ; kad je postavljao moru njegove granice da mu se vode ne preliju preko obala, kad je polagao temelje zemlji: bila sam kraj njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme; igrala sam po tlu njegove zemlje, i moja su radost djeca čovjekova.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 8, 4-9

Pripjev: Gospodine, Bože naš, divno li je ime tvoje po svoj zemlji!

Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih,mjesec i zvijezde što ih učvrsti –pa što je čovjek da ga se spominješ,sin čovječji te ga pohađaš?

Ti ga učini malo manjim od anđelâ,slavom i čašću njega ovjenča.Vlast mu dade nad djelima ruku svojih,njemu pod noge sve podloži.

Ovce i svakolika goveda,i zvijeri poljske k tome,ptice nebeske i ribe morskei što god prolazi stazama morskim.

Drugo čitanje Rim 5, 1-5K Bogu po Kristu, u ljubavi izlivenoj po Duhu Svetomu.Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine Bože naš, zazivamo tvoje sveto ime da posvetiš ove darove. Učini da i mi postanemo vječni prinos tebi. Po Kristu.

Ulazna: 75.2 Blagoslovljen budi BogOtpj. ps.: Gospodine, Bože naš (www.hilp.hr)Prinosna: 165 Oče naš dobriPričesna: 273-274 Ja sam s vama ili: 159 Hvalite Gospoda s nebesaZavršna: XXIV.1 i 4. Jubilejski himan

živovrelo 6 - 2019 17

Bog je zajedništvo osoba. Minijatura iz Časoslova Ane Britanske, 15. st. (Foto: Alamy Foto Stock)

Pjesma prije evanđelja Otk 1, 8

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, Bogu koji jest, koji bijaše i koji dolazi!

Evanđelje Iv 16, 12-15Sve što ima Otac, moje je; Duh Sveti od mojega će uzimati i navješćivati vama.Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće go-voriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.« Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaBudući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče!

Gal 4, 6

Popričesna molitvaGospodine Bože naš, daj da nam bude na spasenje tijelu i duši ova pričest i vjera u tvoje vječno Trojstvo i jedinstvo koju smo ispovje-dili. Po Kristu.

U zajedništvu ljubavi, koja nam je objavljena u trojstvenome Bogu, s pouzdanjem zazovimo nebeskoga Oca da nas pohodi svojom milošću. Molimo zajedno:Učvrsti nam vjeru, Gospodine!

1. Gospodine, budi svojoj Crkvi svjetlo na putu. Čuvaj ju u istini vjere i nadahnjuj za djela ljubavi, molimo te.

2. Gospodine, budi vrelo mudrosti pastirima kojima si povjerio svoj sveti narod: pomozi im da propovijedanjem i svjedočanstvom života budu živi glas tvoje Riječi, molimo te.

3. Gospodine, budi bliz svima koji su u vjeri posustali: mudrošću svoga Duha okrijepi im pouzdanje u tebe i vrati ih na put spasenja, molimo te.

4. Gospodine, izliječi nas od sumnji u vjeri; nek nas tvoj Duh uvede u svu istinu i očuva u trajnome zajedništvu s tobom, molimo te.

5. Gospodine, daj da, nahranjeni riječju i tijelom Kristovim, iz ovog slavlja kročimo u život čuvajući dar zajedništva s tobom, molimo te.

Svemogući Bože, ti si nam u našoj ljudskoj nemoći poslao svoga Sina, Otkupitelja, i darovao Duha Svetoga, da budemo dionici tvoga božanskoga života. Čuvaj u nama dar zajedništva s tobom i pomozi da tom snagom susrećemo sve ljude i gradimo svijet. Po Kristu Gospodinu našemu.

18

OTAJSTVO I ZBILJA

K ao vjernici svaki dan, posao i moli-tvu započinjemo »u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«. »Vjerujem u Boga,

Oca svemogućega… i u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga… vjerujem u Duha Sve-toga«, dio je ispovijesti naše vjere. Unatoč tome što je Presveto Trojstvo, čiju svetko-vinu danas slavimo, sveprisutno u našem životu, ipak teško pronalazimo riječi kad o njemu trebamo progovoriti. Promišlja-nje o jednome Boga u tri osobe potiče nas na logiku zbrajanja i odgonetanja ili obeshra-bruje nedosezivošću otajstva. Čini nam se kompliciranim ili čak problemom. Međutim, Bog nije zagonetka koju treba odgonetnuti, jednadžba koja traži rješenje ili tajna koja se otkriva samo izabranima. Otajstvo njegova života nije teorijska i nedokučiva stvarnost namijenjena intelektualnom promišljanju iznimnom mudrošću obdarenih pojedina-ca. Sveto Trojstvo je u opreci sa zapletom ili problemom. Mi ljudi smo komplicirani, kako u sebi tako i u izgradnji odnosa među sobom te imamo teškoća u svojoj nemoći spajanja različitosti u jedinstvo, razumijevanja jednih za druge i traženju dobra za sve. Stoga teško razumijemo Boga koji je otvoren različitosti osoba u međusobnome životnom odnosu sa-modarivanja i ljubavi.

Međutim, istinska ljubav ne kalkulira u od-nosima i ne želi biti skrivena drugima. Upra-vo zato Bog otajstvo svoga vječnog zajedniš-tva ljubavi u Ocu, Sinu i Duhu priopćava kako bi u nama pobudio osjećaj pripadnosti njemu te nas potaknuo da to otajstvo zajedništva izražavamo međusobnim skladom u veliko-dušnoj ljubavi. Stoga je jedinstvo Boga u tri osobe najdublja istina vjere i dogmatski okvir koji nam omogućuje ispravno tumačenje na-šega života i razumijevanje dubina ljudske povijesti. Što više produbljujemo svoje znanje o Bogu, to više proničemo u smisao vlastito-ga života i čovjeka kao takvog. Razmatranje o ljubavi koja ujedinjuje osobe Trojstva omogu-

ćuje bolje razumijevanje kvalitete odnosa koji bi trebali vladati među ljudima. Približavanje otajstvu božanskoga zajedništva u različitosti osoba budi snažniji osjećaj kako se ljudsko zajedništvo treba graditi na opravdanome integritetu pojedinaca uz njihovu nužnu me-đuovisnost. Kako se više vlastitom voljom i razumom približavamo Bogu, tako više spo-znajemo sami sebe: tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo. U njemu otkrivamo značenje vlastitoga postojanja te u skladu sa savješću i uvjerenjem možemo donositi odluke koje nas vode odbacivanju unaprijed smišljenog ponašanja potaknutoga sebičnim interesima. Tako je današnja svetkovina slavlje Boga koji je u sebi odnos, zajedništvo i ljubav, ali ujed-no i blagdan čovjeka načinjenog po njegovoj slici te pozvanog biti biće komunikacije koje će ljubavlju graditi odnose zajedništva u ra-zličitosti.

Igra i radostPrema Mudrim izrekama izabranim za današ-nje prvo liturgijsko čitanje, nakon govora o tome kako je Bog »polagao temelje zemlji« sli-jedi tvrdnja da se njezina izgradnja odvijala u igri i radosti. »Bila sam kraj njega, kao gradite-

Presveto Trojstvo

Radosno samodariv anje

ao vjernici svaki dan, posao i moli-tvu započinjemo »u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«. »Vjerujem u Boga,

Oca svemogućega… i u Isusa Krista, Sina

nje o jednome Boga u tri osobe potiče nas na logiku zbrajanja i odgonetanja ili obeshra-bruje nedosezivošću otajstva. Čini nam se kompliciranim ili čak problemom. Međutim, Bog nije zagonetka koju treba odgonetnuti, jednadžba koja traži rješenje ili tajna koja se otkriva samo izabranima. Otajstvo njegova života nije teorijska i nedokučiva stvarnost ćuje bolje razumijevanje kvalitete odnosa koji


ao vjernici svaki dan, posao i moli-tvu započinjemo »u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«. »Vjerujem u Boga,

na logiku zbrajanja i odgonetanja ili obeshra-bruje nedosezivošću otajstva. Čini nam se kompliciranim ili čak problemom. Međutim, Bog nije zagonetka koju treba odgonetnuti, jednadžba koja traži rješenje ili tajna koja se otkriva samo izabranima. Otajstvo njegova



ljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme; igrala sam po tlu njegove ze-mlje, i moja su radost djeca čovjekova«. Igra i radost nasuprot kalkulacijama, odgonetavanju ili tajnovitosti. Crkva izborom ovoga odlomka sama sebe podsjeća na potrebu gledanja odno-sa Boga i čovjeka kroz sliku igre u radosti kako ga ne bi izgubila pod velom rubrika, propisa i zabrana. Ovo posljednje nerijetko se događa. Rabeći sportski rječnik možemo kazati kako spontanost vjere često biva zamijenjena nje-zinom ‘profesionalizacijom’. Umjesto radosti igre traži se mjerljivost rezultata. Isus upozo-rava učenike: »Ako ne postanete kao djeca, ne ćete ući u kraljevstvo nebesko.« (Mt 18, 3).

Najprirodnija dječja aktivnost je igra. U njoj djeca uče, razvijaju sebe i svoje potrebe, socijaliziraju se i humaniziraju te usvajaju pra-vila međusobnih odnosa. Tako igra odgaja, ali i ujedinjuje stvarajući neizmjernu blizinu koju je u bilo kojoj drugoj aktivnosti teško postići. Igra osigurava opravdanu autonomiju osoba, ali i ističe nužnost međusobne upućenosti jed-nih na druge koja isključuje sebičnost. Razli-čitost i jedinstvo u nesebičnom zajedništvu. To je igra! Zato Trojedini Bog govori o njoj i prihvaća je kao svoju vlastitost. Svijest o Bogu koji igra (Deus ludens) daje novu mogućnost življenja vjere čovjeku igraču (homo ludens). Čovjek postaje svjestan da je s Bogom dio iste ‘ekipe’. Bog se otvorio prama nama te od nas očekuje jednaku otvorenost za ‘timsku igru’ u izgradnji svijeta. Poziva nas biti dio njego-ve ‘ekipe’. Mi u toj svijesti »stojimo i dičimo se«. U tome je snaga koja omogućuje da se »dičimo i u nevoljama« jer znamo da one nisu snažnije od »slave Božje«. Zahvaljujući tome iznova smo slobodna djeca Božja. Zajedno s Pslamistom možemo klicati: »Pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš? Ti ga učini malo manjim od anđelâ, slavom i čašću njega ovjenča. Vlast mu dade nad djeli-ma ruku svojih, njemu pod noge sve podloži.«

Ova osloboditeljska snaga izvor je radosti. Sveto Pismo govori o različitim oblicima ra-dosti. Stari zavjet spominje svakodnevne ra-dosti kao što su hrana, piće, poslovni uspjeh,

bračni život i potomstvo. Opisuje ih kao Bož-ji dar koji je u skladu s njegovom voljom te znak blagoslova. No, one nisu vrhunac, nego tek poticaj na onu istinsku radost koju pruža savez s Bogom. U njoj se istodobno ostvaruje vjerničko zajedništvo i osobna vjernost koja daje nutarnji mir, dok obje vode prema esha-tološkom jedinstvu s Bogom. Novi zavjet ide još dalje. Crkva je čitav Isusov život sažela u dvije riječi: »radosna vijest«. Začeće mu je obilježeno anđelovim pozivom Mariji na ra-dost. Preteča mu se raduje u majčinu krilu još prije rođenja koje je pak obradovalo i nebo i zemlju. Čudesa, obraćenje grješnika, pa čak i križ na kojemu je dao život za prijatelje, ta-kođer su izvor radosti. Isus govori kako »još mnogo toga ima kazati«, ali i obećava »Duha istine«. Darovani Duh čini kršćansku radost priopćivom u smislu pouke da potraga za sva-kodnevnom radošću ne smije preuzeti primat nad radošću igre u Božjem ‘timu’. Ujedno ju čini nepokolebljivom jer smo upućeni »u svu istinu«, pa znamo da je Božje kraljevstvo u Kristu već prisutno te po njegovu životu, smr-ti i uskrsnuću »imamo u vjeri i pristup u ovu milost« trojstvenoga života.

Slavko Slišković

Rem

oldu

s Eyn

houd

ts: P

resv

etog

Troj

stvo

, 17.

st.

Božanske su Osobe zbiljski među sobom ra-zličite. »Častimo i ispovijedamo: Bog je jedini, ali nije osamljenik«. »Otac«, »Sin«, »Duh Sveti« nisu naprosto imena koja naznačuju načine bo-žanskog bića, nego su zbiljski među sobno različi-ti: »Onaj koji je Sin nije Otac, a onaj koji je Otac nije Sin, niti je Duh Sveti onaj koji je Otac ili Sin.« Oni se među sobom razlikuju po svojim izvornim odnošajima: po tomu što »Otac rađa, Sin biva rođen, a Duh Sveti ishodi«. Božansko jedinstvo je trojstveno [trojično]. Zbiljska različnost među božanskim Osobama sastoji se jedino u odnoša-jima jedne osobe prema drugima. »Zbog toga je-dinstva Otac je sav u Sinu, sav u Duhu Svetomu; Sin je sav u Ocu, sav u Duhu Svetomu; Duh Sveti sav u Ocu, sav u Sinu.« (KKC 254-255).

ZRNJE

20

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 77 Narod svoj hrani ili: 243 Sakramentu veličajnomOtpj. ps.: 121 Dovijeka ti si svećenikPosljednica (po volji): 202 Hvali, SionPrinosna: 229 Od Božje snage Pričesna: 135.1 Tko jede moje tijelo ili: 242 O sveta gozboZavršna: 259 Krist nas je sobom hranio

20. lipnja 2019.

Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. TijelovoUlazna pjesma Narod svoj hrani pšenicom najboljom, siti ga medom iz pećine.

Ps 81, 17

Zborna molitvaGospodine Isuse Kriste, u divnom otajstvu ostavio si nam spomen svoje Muke. Daj da tako slavimo svete tajne tvoga tijela i krvi da vazda uživamo plod tvog otkupljenja. Koji živiš.

Prvo čitanje Post 14, 18-20Iznese kruh i vino.Čitanje Knjige PostankaU ono vrijeme:Melkisedek, kralj šalemski, iznese kruh i vino. On je bio svećenik Boga Svevišnjega. Blagoslovi Abrama govoreći: »Blagoslovljen Abram od Boga Svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje! I blagoslovljen Bog Svevišnji koji ti u ruke preda neprijatelje!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 110, 1-4

Pripjev: Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu!

Reče Gospodin Gospodinu mojemu: »Sjedi mi zdesnadok ne položim dušmane tvoje za podnožje tvojim nogama!

Žezlo tvoje moći protegnut će Gospodin sa Siona:vladaj posred svojih neprijatelja!

Spreman je tvoj narod u svetim odoramaza dan tvog junaštva:kao rosa iz krila zorinauza te su mladi ratnici.«

Zakleo se Gospodin i neće se pokajati:»Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu!«

Drugo čitanje 1Kor 11, 23-26Kad god jedete i pijete, smrt Gospodnju navješćujete.Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.« Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.« Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti jedan kruh od mnogo zrnja i vino iz mnogo grozdova. Molimo te, obdari svoju Crkvu jedinstvom i mirom što ih ovi darovi tajanstveno označuju. Po Kristu.


Ulazna: 77 Narod svoj hrani ili: 243 Sakramentu veličajnomOtpj. ps.: 121 Dovijeka ti si svećenikPosljednica (po volji): 202 Hvali, SionPrinosna: 229 Od Božje snage Pričesna: 135.1 Tko jede moje tijelo ili: 242 O sveta gozboZavršna: 259 Krist nas je sobom hranio

Isus razlomi kruh pa ga dade učenicima da posluže mnoštvo. Vitraj u crkvi sv. Martina, Colmar (Francuska).

Pjesma prije evanđelja Iv 6, 51

Ja sam kruh živi koji sam s neba sišao, govori Gospodin;tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.

Evanđelje Lk 9, 11b-17Svi su jeli i nasitili se.Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu o kraljevstvu Božjem i ozdravljaše sve koji su trebali ozdravljenja.Dan bijaše na izmaku. Pristupe dakle dvanaestorica pa mu reknu: »Otpusti svijet, neka pođu po okolnim selima i zaseocima da se sklone i nađu jela jer smo ovdje u pustu kraju.« A on im reče: »Podajte im vi jesti!« Oni rekoše: »Nemamo više od pet kruhova i dvije ribe, osim da odemo kupiti hrane za sav ovaj narod.« A bijaše oko pet tisuća muškaraca.Nato će on svojim učenicima: »Posjedajte ih po skupinama, otprilike po pedeset.« I učine tako: sve ih posjedaju. A on uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo. Jeli su i svi se nasitili. I od preteklih ulomaka nakupilo se dvanaest košara.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaTko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje, i ja u njemu, govori Gospodin.

Iv 6, 57

Popričesna molitvaGospodine, pričest tvoga dragocjenog tijela i krvi predokus je buduće slave. Molimo te, privedi nas uživanju tvoga božanstva u vječnosti. Koji živiš.

Braćo i sestre, Krist Gospodin je po svome križu i smrti predao sebe za život svijeta. S vjerom ga zamolimo da u ovome slavlju sakramentalnog zajedništva obnovi u nama dar božanskoga života.1. Za Crkvu, kojoj se daruješ u otajstvu

euharistije: da se svakodnevno obnavlja tim darom te i sama postaje kruhom koji se lomi za život svijeta, molimo te.

2. Za svećenike koji su prvi služitelji svetih otajstava: obnovi ih u svetosti života te uvijek budu dostojni dara što su ga primili, molimo te.

3. Za sve koji osjećaju duhovnu glad: pomozi im da prihvate tvoju riječ i u njoj nađu put života, molimo te.

4. Za nas okupljene oko stola riječi i stola euharistije: da nas ovo blagovanje okrijepi za novo zajedništvo s tobom i za djelatnu ljubav prema braći ljudima, molimo te.

5. Za braću i sestre koji u vjeri usnuše: učini ih dionicima nebeske gozbe, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, ti nas u slavlju euharistije krijepiš svojom riječju i hraniš svojim tijelom i krvlju. Tom spasonosnom hranom obnovi nam duh da naš život bude trajna hvala tebi. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

22

OTAJSTVO I ZBILJA

I sus je poslao svoje učenike da idu propo-vijedati kraljevstvo Božje. Dao im je moć i vlast nad zlodusima i da liječe bolesti (Lk

9, 1-2). To je prvi put da idu bez njega. Svjedo-če o odsutnome Gospodinu. Od njega su pošli i k njemu će se vratiti. O njihovome naviješta-nju dočuo je i Herod, ali nije mogao odgonet-nuti o čemu se radi i nije uspio doznati tko je Isus. Nakon što su se vratili, pripovijedali su što su činili i Isus ih je poveo u osamu. Treba-lo im je da u miru saberu svoja iskustva. Prije umnoženja kruha susreću se s Gospodinom u riječi. No, narod ih je pronašao i došao za njima. Njihova glad za Božjom riječju je bila velika. Isus ih nije odbio. Govorio im je o kra-ljevstvu Božjem i ozdravljao je bolesne.

Dan se naginjao kraju. To je vrijeme kada će Isus na križu završiti svoj život i to je isto ono vrijeme kada će se susresti s učenicima na putu u Emaus. Vrijeme je pashalne večere. Učenici opažaju ono što mnoštvo nije vidjelo. Bili su u pustome kraju. Bez skloništa i bez

hrane. Učenici su mislili da je najbolje da Isus otpusti mnoštvo i pošalje ih u obližnja mjesta. Njima je još uvijek u svijesti potreba za samo-ćom i razgovorom. Još nisu do kraja ispričali što im se sve dogodilo. Potreba za mirom je velika. Šaljući mnoštvo u obližnje zaseoke ri-ješili bi i njihovu glad i potrebu za zaštitom i svoju potrebu za samoćom. Vjerojatno se nit-ko iz mnoštva ne bi bunio na njihov prijedlog.

No, učenici još ne mogu vidjeti što Isus vidi. Ne vide ni važnost trenutka u danu, ni značenje pustoga kraja, ni svu dubinu riječi, a najmanje mogu opaziti značenje kruha. Isus se ne slaže s njihovim prijedlogom. No, ne prekorava ih. Ne kaže im da to nije dobra za-misao. Kaže im nešto daleko zahtjevnije: »Po-dajte im vi jesti!« (Lk 9, 13). Poziva ih u samo srce euharistije. On će umnožiti kruh, ali oni će ga dijeliti.

Učenici se ne bune. Traže kako odgovoriti učiteljevu zahtjevu. Imaju dva rješenja. Prvo je da daju što imaju. No, njima je sasvim jasno

Tijelovo

Podajte im vi jesti

Freska u samostanu Dionizijat, Sveta gora Atos.


da je to što imaju posve nedovoljno za mnoš-tvo. Pet kruhova i dvije ribe. Još nemaju isku-stvo kako se kruh s neba, kao i svaka dobrota, množi dijeljenjem. Drugo je da oni sami odu u neko obližnje mjesto i kupe hrane za mnoš-tvo. Luka kaže da je bilo pet tisuća muškaraca. Nitko od učenika ne vidi neku treću moguć-nost. Isus im kaže da posjedaju ljude po gru-pama otprilike po pedeset. Ne će jesti žurno, opasanih bokova i na nogama, kako su njiho-vi oci jeli prije izlaska iz egipatskoga ropstva. Posjedat će po zemlji. Ispružit će se. Imat će vremena. U obećanoj su zemlji. Nije riječ o žurnoj hrani prije puta. Riječ je o gozbi, o pro-slavi punine života. Isus potom uze kruhove i ribe, pogleda u nebo, blagoslovi ih, razlomi i dade učenicima da podijele ljudima. Svi su jeli i svi su se nasitili. Na koncu je ostalo više hra-ne nego što je bilo na početku.

Neposredno nakon što je izvijestio o ovom čudesnome množenju hrane, Luka izvješćuje o Petrovoj vjeroispovijesti. Tako nas upuću-je na to da Isusa kao Krista prepoznaje samo onaj tko je jeo od kruha iz Isusove ruke. Lo-mljenje kruha poznata je gesta u kojoj Lukina zajednica prepoznaje prisutnost Uskrsloga. U ovom se izvještaju već sluti lomljenje kruha s učenicima nakon puta u Emaus i euharistijski susret s Uskrslim u riječi, kruhu i vinu. Kri-sta se ne prepoznaje radoznalošću i voljom za moći kako je to slučaj s Herodom, nego u dra-gocjenosti neočekivano darovanoga kruha i u njegovu okusu u gladnim ustima. Množenje kruha je zaokruženo Herodovom nevjerom i, kod učenika, priznanjem Isusa Kristom.

Luka daje obrise misije Crkve. Poslana je naviještati Kraljevstvo Božje, liječiti bolesne, oslobađati zarobljene i slaviti susret s Kristom u euharistiji u koju se ulijeva cijela misija i iz koje ona izrasta zajedno s priznanjem da je Isus Krist.

Kruh su učenici dijelili svima. No, samo su učenici znali što se zapravo dogodilo. Ostali su jeli. To je razlog da nema nikakve reakcije

okupljenoga mnoštva. Učenici kojima je bilo jasno kako je Isus nahranio mnoštvo, po rije-čima apostola Petra priznaju Isusa Kristom. Ostatak hrane sabran je u košare. To podsjeća na manu koju je Mojsije po Božjoj naredbi sta-vio u gomer kako bi generacije kasnije znale i vidjele čime je Gospodin hranio izabrani na-rod na putu kroz pustinju (usp. Izl 16, 13-18). Ostatak hrane od umnoženih kruhova i riba ostaje kod učenika kao hrana kojom će kasnije hraniti gladne. Za razliku od mane, kruh ko-jim Isus hrani ne propada i vodi u život vječni.

Kada se vjernici saberu oko Uskrsloga na euharistijsku gozbu, u njihovu se susretu do-gađa isto što se dogodilo u događaju umnože-nja kruha i riba koje opisuje evanđelist Luka. Sabrani su oko Isusove riječi. On ih poučava o Kraljevstvu Božjemu, ozdravlja od njihovih bolesti, oslobađa od zarobljenosti i hrani so-bom kao kruhom. Crkva ovakav euharistijski susret doživljava kao svoje središte. Iz njega proizlazi svekoliko njezino djelovanje i sve se ponovo slijeva u nj. Svi su namireni i siti. Svi su iskusili kako se kruh i dobrota množe di-jeleći se. Svi se vraćaju u svoju svakodnevicu ojačani hranom s neba.

»Podajte im vi jesti!« To je izvorna zadaća Crkve. Osluškujući Lukin izvještaj o umnaža-nju kruha Crkva neprestano uči kako hraniti glad svijeta.

Ante Vučković

U euharistijskome lomljenju kruha i pružanju kaleža Crkva čuva živim spomen na Gospodina koji se predao za život svijeta. Tu postaje zbilj-skim njegova riječ: »Ovo je moje tijelo koje se predaje za vas.« Možda smo odveć zaokupljeni razmišljanjem o načinu ‘primanja’ pričesti, čak do mjere da zanemarimo istinu o Kristu ‘davanju’ za nas. Euharistija je najprije davanje, otajstvo Božjega darivanja za otkupljenje čovjeka. Zato je istinska vjernikova briga: primam li ga srcem, životom, kako bih mogao biti primljen u njegov božanski život.

ZRNJE

24

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 78.1 Gospodin je jakost svome narodu Otpj. ps.: 107 Tebe žeđaPrinosna: 232 Gospode, primiPričesna: III Gospodin je pastir moj ili: 241 Oče naš dobri, slavimo ti ImeZavršna: 859 Spasitelju dobri, Isukrste

23. lipnja 2019.

Dvanaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaGospodin je jakost narodu svome, tvrđava spasa svom Pomazaniku. Spasi narod svoj, Gospodine, i blagoslovi svoju baštinu, pasi ih i nosi dovijeka!

Ps 28, 8-9

Zborna molitvaDaj, Gospodine, da ti uvijek služimo sa strahopoštovanjem i ljubavlju. Ti nikada ne kratiš svoga vodstva vjernima koje si utemeljio u svojoj ljubavi. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Zah 12, 10-11; 13, 1Gledat će onoga koga su proboli (Iv 19, 37)Čitanje Knjige proroka ZaharijeOvo govori Gospodin:»Na dom Davidov i na Jeruzalemceizlit ću duh milosni i molitveni.I gledat će onoga koga su proboli;naricat će nad njim kao nad jedincem,gorko ga oplakivati kao prvenca.U onaj dan plač velik nastat ćeu Jeruzalemu, poput plača hadad--rimonskog u ravnici megidonskoj.U onaj dan otvorit će se izvor domu Davidovu i Jeruzalemcima da seoperu od grijeha i nečistoće.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 63, 2-6.8.9

Pripjev: Tebe žeđa duša moja,Gospodine, Bože moj!

O Bože, ti si Bog moj:gorljivo tebe tražim;tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje,kao zemlja suha, žedna, bezvodna.

U svetištu sam tebe motriogledajuć ti moć i slavu.Ljubav je tvoja bolja od života,moje će te usne slaviti.

Tako ću te slavit za života,u tvoje ću ime ruke dizati.Duša će mi biti kao sala i mrsa sita,hvalit ću te kliktavim ustima.

Ti postade meni pomoć,kličem u sjeni krila tvojih.Duša se moja k tebi privija,desnica me tvoja drži.

Drugo čitanje Gal 3, 26-29Koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste.Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo: Svi ste sinovi Božji, po vjeri u Kristu Isusu. Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi jedan u Kristu Isusu! Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 10, 27

Ovce moje slušaju glas moj, govori Gospodin, ja ih poznajem i one idu za mnom.

Darovna molitvaGospodine, primi žrtvu pomirenja i hvale: po njoj nas očisti od grijeha da ti se svidi ljubav naših duša. Po Kristu.


A vi, što vi kažete, tko sam ja?Macha Chmakoff: Krist u slavi.

Evanđelje Lk 9, 18-24Ti si Krist – Pomazanik Božji!Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiDok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgo-voriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on im reče: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist – – Pomazanik Božji!« A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismo znanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka dano-mice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaJa sam pastir dobri, i život svoj polažem za ovce svoje, govori Gospodin.

Iv 10, 11.15

Popričesna molitvaGospodine, pričest svetog tijela i predragocjene krvi obnavlja nam božanski život. Molimo te da svako slavljenje otajstva učvrsti jamstvo našeg spasenja. Po Kristu.

Svemogućemu Ocu, koji je poslao svoga Sina da nam svojom riječju i životom bude put spasenja, uputimo svoje molitve proseći snagu vjernoga nasljedovanja:1. Za Crkvu koja hodočasti ovom zemljom:

vodi ju svojim Duhom da uvijek ostane poslušna tvojoj riječi i bude znak tvoga spasenja svim ljudima, molimo te.

2. Za sve koji se priznaju Kristovim učenicima: rasvijetli im pogled vjere da umiju prepoznati poslanje koje im povjeravaš te s pouzdanjem u tebe prihvate križ života, molimo te.

3. Za mlade koji se nalaze pred izazovima radostî što ih nudi svijet: ne dopusti da ih zamamnost svijeta odvrati od radosti koju ti daruješ, molimo te.

4. Za sve koji su zauzeti u skrbi za siromašne, potrebite i nemoćne: okrijepi ih nesebičnom ljubavlju i radošću služenja, molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: učvrsti nam vjeru da i u svim kušnjama života Kristov put prihvatimo kao svoj put, molimo te.

Svemogući Bože, usliši nam smjerne molitve i čuvaj nas postojane u vjeri. Daj nam vjerno ići za tvojim Sinom te jednom zavrijedimo biti dionici tvoje vječnosti. Po Kristu Gospodinu našemu.

26

OTAJSTVO I ZBILJA

Ponovno smo pred Isuso-vim pitanjem o tome što kažu ljudi i apostoli tko

je on; pitanje koje smo ned-vojbeno čuli više puta, sreli u liturgijskim slavljima i upozna-li odgovore drugih. No, ostaje važno jesmo li pokušali na njega osobno odgovoriti i što smo s tim odgovorom učinili.

Da je pitanje Što vi kažete tko sam ja? zbilja teško, pokazuju Isusove riječi nakon toga pitanja: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odba-ce, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.« Izraz ‘Sin Čovječji’ u Bibliji označuje moćno, snažno, božansko biće. On treba trpjeti. Što nam zapra-vo Isus želi reći? O čemu govori? Kao i u cijelome navještaju, u svojim djelima, on govori o ljubavi.

Tko ljubi, trpiLjubav je snažna, ali je istodobno izložena, ra-njiva, a ranjiva se ljubav može povrijediti. Na tijelu uskrsloga Isusa nalaze se rane. To znači da ljubav prolazi ranama, ranjivošću i da se očituje u ljudskoj ranjivosti.

Gdje je smrt, po čemu ona živi? Premda izgleda neobično, ona opstoji po našim sred-stvima obrane kojima se često koristimo da ne bismo trpjeli. Trpljenje pak ne treba posebno tumačiti. Svaki je čovjek trpio ili trpi; očito je da trpljenja nitko nije pošteđen. Dakle, puno smo puta na kušnji da se predstavimo kao ‘neproboj-ni’; pokušamo navući nepropusno odijelo, da ne bismo trpjeli. To može biti možda tek ravnoduš-nost, razni odmaci, isključivanje iz nečega što nas se ipak tiče. Nasuprot toj kušnji čujemo da Sin Čovječji treba trpjeti, puno – jer ljubi. Tko ljubi, trpi, jer ljubav prolazi putem rana.

U Evanđelju se nalazi još jedno proturječ-je: »Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga;

a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.« Potrebno je vidjeti što Isus time izra-žava, kada govori o životu. To je ona stvarnost koju uobičajeno zovemo svojim ‘ja’ (ego); nje-ga želimo spasiti. A ljudski je život hod, put od sebe do bližnjih, od ‘ja’ do ‘ti’, pri čemu na kra-ju ostaje ‘ti’.

Postoji, dakle, opasnost otvaranja, spaso-nosna opasnost otvorenosti. Otvoriti se dru-gima riskantno je, ali u tome se ‘riziku’ nalazi susret sa spasenjem. Ako si želim otvoriti pro-stor, utočište, u kojemu ne ću imati poteškoća, gdje mi drugi ne će smetati, zapravo stvaram mjesto svoga umiranja. Ma koliko izgledalo udobno, pristajem kopati vlastiti grob. Drugi ljudi za nas nisu pakao (Sartre), nego prostor ljubavi, i to one ljubavi koja nosi rane.

U prethodnoj rečenici o uzimanju svoga križa nalazi se smisao muke, nastojanja da se nadvlada sebičnost. Svakoga dana, »danomi-ce«. Učitelji duhovnosti nam kažu da duhovni rast ima barem tri stadija: 1. pročišćenje; 2. prosvjetljenje/spoznaju; 3. sjedinjenje. Da bi se došlo do cjelovitosti, sjedinjenja, potrebno je pročišćenje.

XII. nedjelja kroz godinu

Odgovor u ranjivosti Ljubavi

Andrew King: Krist.


Mi smo ljudi vazmenoga otajstva, svetoga Trodnevlja; mi smo ljudi koji su upoznati da nije moguć neki zaobilazan put do zore uskr-snuća. Potrebno je proći kroz muku i smrt Ve-likoga petka, kroz šutnju i tišinu iščekivanja Velike subote.

Božji ritamOvaj evanđeoski odlomak započinje Isusovom molitvom. Važan je taj susret s Ocem. Taj tre-nutak u osami na tragu je Isusovoga ispravlja-nja, ponekad i izokretanja naših kriterija. U društvu u kojemu živimo kao da vrijedi pravilo: Tko se zaustavi – izgubljen je, dok u vjeri osje-ćamo nešto drugo: Tko se zaustavi – spašava se. Tko ima hrabrosti zaustaviti se pred Isuso-vim licem, čuti od Isusa što učiniti, što smo po-zvani biti… susreće radost i predokus punine. Ako se pred Njim ne zaustavimo, gubimo se.

Osim toga, vidimo da Isus postupno otkri-va svoj identitet. Najprije najbližima, premda će se Petar pobuniti i premda će kasnije uče-nici pokazati da nisu ni tada razumjeli. Trebat će im Duh koji će im dozivati u pamet Isusove riječi i poučavati ih. Znamo da su neki životni trenutci teško shvatljivi, do neprihvatljivosti. Potrebno je vrijeme i molitva za milosni dodir i pratnju Duha.

Tu se nalazi i izravan prijedlog za tjedan ko-ji smo započeli ovom nedjeljom: naći trenutak molitve u danu, makar kratak; nekoliko minu-ta zaustaviti svoj ritam i molitvom ga promije-niti, dopuštajući Bogu da poveže taktove koji nas opterećuju. Jer, to su trenutci raja koji su sposobni suočiti se s najvećom tamom. To je učinio Isus, jer bez molitve nije mogao, a mi nismo nad Učiteljem.

Na kraju ostaje naizgled suvišno pitanje: Što su križevi, što je križ o kojemu Isus govo-ri? Mogli bismo ih sami puno nabrojiti. No, ovdje je križ dio onoga izbora u kojemu živi sloboda i spremnost prihvatiti sve, kako ra-dost, tako i bol. To prihvaćanje ima također svoje stupnjeve koje je M. Quoist sažeo u tri

koraka: prihvatiti – integrirati, to jest staviti u cjelinu – prinijeti. Ni to nam nije daleko. Radi se o onome što, na primjer, u slavlju kršćan-ske ženidbe zaručnici čine izgovaranjem riječi da će se u svome braku po ljubavi prihvaćati u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti; da će taj put i proturječnosti objediniti ljubavlju i da će ga ljubavlju prinositi.

To nipošto nije ‘začarani krug’ nego Kristov zadivljujući spiralni kružni tijek kojim je Veliki petak otvorio prostor susretu s Uskrslim, danu Gospodnjemu, nedjeljnoj euharistiji, bez koje kao kršćani ne možemo. U njoj živimo radost spasonosne ranjivosti Ljubavi.

Ivan Šaško

Isus, kojega mnogi pitaju i traže da budu poučeni, sada se zaustavlja i sâm pita. Okreće se svojim najbližima, koji su slušali svaku njegovu riječ, i pita ih. Oni koji su ga imali priliku uvijek pitati, sada bivaju pitani. No, ne samo da bi dali pravi odgovor, nego i da ne bi zaboravili trajno se pitati o svojoj vjeri. U vjeri, naime, često puno više nego odgovori, vrijede pitanja. Odgovori nas čine prividno ‘sigurnima’, mirnima, lako nam se iza njih skriti. Pitanja pak otkrivaju naše nesigurnosti i slabosti, otkrivaju potrebu za Onim koji je Riječ, odgovor na sva pitanja, upućuju nas na put traganja… I na kraju svih odgovora koje su Isusu pokušali sročiti, učenici spoznaju da im nije lako reći ono što o njemu znaju i misle. To i nije Isus. Isus u odgovoru ne traži moje riječi, nego žar moga srca. To je odgovor koji objavljuje tko je on za mene. Istina je uvijek ono što gori u srcu. Ta se istina ne može skriti. Riječi pak, uljepšavaju, mogu skrivati i uveličavati. Mogu biti način kako se drukčije predstaviti, pa i lažno. Istina izvire iz srca koje gori. Zato je uvijek važno čuti Isusovo pitanje: »A vi, što vi kažete…«, i pustiti srcu da odgovori – kako ne bismo ostali skriveni iza naučenih riječi.

ZRNJE

28

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 75.3 Misli su srca njegovaOtpj. ps.: 93-94 Gospod je pastir moj Prinosna: 175 O Srce, Sina BožjegaPričesna: 135.2 Ako je tko žedanZavršna: 756 U slavu svetog Srca ili: 755 Srce Božansko

Prvo čitanje Ez 34, 11-16Sam ću pasti svoje ovce i dati im počinka.Čitanje Knjige proroka EzekielaOvo govori Gospodin Bog:»Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti! Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupit ih iz svih mjesta u koja se raspršiše u dan oblaka i mraka. Izvest ću ih iz narodâ, skupit ću ih iz zemalja i dovesti ih u zemlju njihovu da ih pasem na gorama izraelskim, po svim dolinama i travnjacima. Pâst ću ih na izvrsnim pašama, ovčinjaci će im biti na visokim gorama izraelskim; ondje će počivati u dobrim ovčinjacima i pâst će na sočnim pašama, po gorama izraelskim. Sam ću pâsti ovce svoje i sam ću im dati počinka – govori Gospodin Bog. Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom – pâst ću ih pravedno.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 23,1-6

Pripjev: Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam.

Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam;na poljanama zelenimon mi daje odmora.Na vrutke me tihane vodii krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravljaradi imena svojega.Pa da mi je i dolinom smrti proći,zla se ne bojim jer si ti sa mnom.Tvoj štap i palica tvojautjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostirešna oči dušmanima mojim.Uljem mi glavu mažeš,čaša se moja prelijeva.

Dobrota i milost pratit će menesve dane života moga.U Gospodnjem ću domu prebivatikroz dane mnoge.

Drugo čitanje Rim 5, 5-11Bog pokaza ljubav svoju prema nama.Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Nada ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko

Ulazna pjesma Misli su srca njegova od koljena do koljena da im od smrti život spasi, da ih nahrani u danima gladi.

Ps 33, 11.19

Zborna molitvaSvemogući Bože, štujemo Srce tvoga ljubljenog Sina i slavimo spomen njegove ljubavi prema nama. Daj da iz tog nebeskog vrela crpemo obilne darove milosti. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, pogledaj neizrecivu ljubav u srcu svoga Sina, da ti naš dar bude prijatan te nam izmoli pomirenje. Po Kristu.

Svetkovina Presvetoga Srca Isusova

28. lipnja 2019.


Radujte se sa mnom. Nađoh ovcu svoju izgubljenu.Sieger Koeder: Radost zbog pronađenih…

Popričesna molitvaNek nas otajstvo tvoje ljubavi, Gospodine, zauvijek privuček tvome Sinu, nek u nama zapali svetu ljubav, da mognemo Krista u braći prepoznati i služiti. Koji živi.

i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe? Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim. I ne samo to! Dičimo se u Bogu po Gospo-dinu našemu Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 10, 14Ja sam pastir dobri, govori Gospodin,i poznajem svoje ovce i mene poznaju moje.

Evanđelje Lk 15, 3-7Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu!Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Reče Isus farizejimai pismoznancima ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovacapa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ’Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebubiti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.«Riječ Gospodnja.

Braćo i sestre, u svome Sinu Isusu Kristu Bog nam je očitovao čudesnost svoga čovjekoljublja. Otvorena srca uputimo svoje molitve Kristu Gospodinu, izvoru spasenja:Ispuni nas svojom ljubavlju, Gospodine.1. Za Crkvu, zajednicu vjernika:

čuvaj ju u poslušnosti tvomu Duhu da mudrošću križa susreće svijet i svima svjedoči tvoju blizinu, molimo te.

2. Za pastire Crkve: okrijepi ih svetošću života i žarom služenja tvome narodu, kako bismo po zajedništvu vjere i ljubavi svi bili jedna obitelj, molimo te.

3. Za ljude koje stavljaš na naš životni put: otvorim im srce za tvoju riječ, a nas učini svojim vjernim učenicima i svjedocima tvoga dara spasenja, molimo te.

4. Za one koji trpe u osamljenosti i sve koji su ranjeni našom sebičnošću ili nesavršenom ljubavlju: da u tebi prepoznaju Ljubav koja uvijek oprašta i uvijek vjerna ostaje, molimo te.

5. Za nas ovdje okupljene: novi duh i novo srce koje si u nama stvorio, obnovi danas u svakom od nas, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, u tvome srcu, ranjenu ljubavlju prema nama, ti nam daješ udioništvo u božanskome životu. Primi naše molitve i sve naše brige i nasto janja usmjeri prema daru koji si nam pripravio u vječnosti. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

30

OTAJSTVO I ZBILJA

Prispodoba o izgubljenoj ovci progovara nam o Bogu koji ima srce. Pogledajmo kakvo to Bog ima srce u Isusu Kristu.

Srce koje tragaPrvo, to je prispodoba o Bogu koji ima srce, jer traga za čovjekom. Razmatramo li malo pozor-nije nad čitavim Svetim pismom, a osobito nad Novim zavjetom, ostat ćemo zapanjeni pred zanimljivom činjenicom: sveti spisi ne govo-re nam toliko o čovjekovu traganju za Bogom, koliko o Božjemu traganju za čovjekom! Zvuči nevjerojatno, ali to je zaista istinito. Dok se u drugim religijama govori o čovjekovu napetom traganju za Bogom, Bogom koji čeka čovjeka da se njemu prikloni, u Svetome pismu Bog je taj koji napeto traga za čovjekom. Ta činjenica do-lazi snažno do izražaja u Kristovoj prispodobi o izgubljenoj ovci. Krist kao da tom prispodobom sažima cijelu svoju osobu, svoje vlastito posla-nje. To pak traganje nema ništa zajedničkog s nekom besposličarskom i opuštenom idilom, gdje bi se Bog, poput bogova iz grčke mitologije, malo zabavio dolazeći među ljude, ali ga ništa ljudsko bitno ne bi doticalo. Ne. Bog nije samo došao među ljude, nego je postao čovjekom. Štoviše, prispodoba nam kazuje da je Bog osta-vio devedeset devet ovaca, koje nisu bile izgu-bljene, a to znači da je ostavio svoju božansku radost, svoju božansku puninu kako bi, postavši čovjekom, došao k nama, u našu »pustinju«, u našu izgubljenost, našu bijedu i naš jad.

Baš je to ‘budalast’ Bog. Ostavlja nešto si-gurno, utabano, neriskantno, a to su one sigur-ne ovce koje nisu izgubljene, jer u konačnici mogao bi izgubiti i preostalih devedeset devet! Ali eto, baš je ‘budalast’ taj Bog, Bog koji ne može biti na miru dokle god ne vrati izgublje-no, koji sve riskira samo da bi pronašao izgu-bljeno, tu jednu jedinu ovcu. Ma još više. Ne samo da Bog traga za tom ovcom, nego se čak više raduje toj jednoj izgubljenoj ovci, jedno-mu obraćenomu grješniku, nego onim osta-lim ovcama, kojih je devedeset i devet. Opet

je ‘budalast’ taj Bog: veća mu je radost u pro-nalaženju izgubljenoga, nego u imanju volje-noga. Nekako bi logika nalagala da će radost biti barem ista, ali da bi mogla biti veća? Eto, zaista je veća Božja radost, jer Bog ludo traži izgubljeno, mene i tebe. I zašto mu ne priuštiti tu veću radost svojim obraćenjem? I još nešto. Bog pronalazi ovcu. I ne drži joj tada prodike, ne moralizira, ne udara ju štapom, nego ju jed-nostavno uzima na leđa i donosi joj spasenje.

Cijeli se naš život mijenja sada u ovoj činje-nici da Bog ima srce, ukoliko traga za nama. Kako li je samo hladan ovaj svemir! Beskrajna tama svemira, njegova šutnja i praznina, stva-raju u meni strah. A kako je tek hladan ovaj svijet! Toliko je puno ljudi oko mene, ali nitko nije sa mnom. Golema osamljenost. I kako bi samo moj, tvoj, naš život bio osamljen da ne postoji Isus Krist, taj pastir kojemu sam ja, ti, mi, toliko dragi da će on sve činiti kako bi nas pronašao, kako bi nas spasio. O da, kako li sa-mo s Pastirom, Isusom Kristom, sve odjednom postaje drukčije, i ovaj hladni svemir i hladno-ća ljudi. Znamo da neko srce, Isusovo srce, ku-ca za mene, za tebe, za nas, što god se događalo u svemiru, u ljudima, u meni i u tebi. Nema veće utjehe od Kristova srca.

I kako li se sve mijenja u nama s Kristovim srcem, jer sada i mi trebamo tragati za izgu-bljenima. A to je tako teško: tragati kao župnik za onim izgubljenima u župi, kao poglavar u svojoj biskupiji i redovničkoj zajednici za izgu-bljenim svećenicima, redovnicama, redovnici-ma, u obitelji tragati za izgubljenim djetetom… Jako je to teško, jer mi radije ostajemo kod onih koji nam pružaju radost, užitak, u župi, biskupiji, redovničkoj zajednici, u obitelji. Ali, nema nam druge! Želimo li biti Kristovi, a ako hoćete, ‘dokaz’ da smo Kristovi, da je Krist pronašao nas, izgubljene, jest to da i mi sami počinjemo tragati za izgubljenim.

Kako li se sve mijenja s Kristovim srcem, jer s njegovim srcem više nismo moralizatori? Mo-ralizatore, naime, nije briga za izgubljeno. Oni

Presveto Srce Isusovo

O Isusovu srcu


ne traže izgubljeno, ne ostavljaju svoju udob-nost i radost, nego sa sigurne udaljenosti, kao ‘moralna vertikala’, lupaju štapom moralnih vrjednota po izgubljenim ovcama! Čuvao nas Pastir od takva moraliziranja! Nego, prvo tra-gaj za izgubljenim, pati zbog izgubljenoga, hodi u »pustinju« izgubljenih i onda govori o moral-nosti. Kako li će tada tvoj govor o moralnosti biti drukčiji! Ostat ćeš iznenađen; bit će to Kri-stova moralnost, blaga i supatnička moralnost.

Srce od križaDrugo, prispodoba o izgubljenoj ovci stavlja pred nas Boga koji ima srce od križa. Pastir je stavio izgubljenu ovcu na ramena, raširio je svoje ruke u obliku križa. Na križu se Kristovo srce očitovalo kao srce od križa, kao probode-no srce. Svojim probodenim srcem Pastir, Isus Krist, podiže nas, izgubljene ovce, i daje nam život. Krist prispodobom želi reći kako Bog lju-bi probodenim srcem. Jer, tko ljubi, ima pro-bodeno srce, pati za drugim. Ljubav se pojav-ljuje uvijek kao patnja, odnosno traje dokle god govorimo drugomu: »Nedostaješ mi.« U ljuba-vi ne poklanjamo drugomu ništa, poklanjamo mu zapravo ono što nemamo, a to je svoj nedo-statak: »Nedostaješ mi.« Tako i Bog svakomu od nas pojedinačno kazuje: »Nedostaješ mi.«

Želimo li imati srce od križa, probodeno srce, u nama se treba probuditi golema patnja

ljubavi za Bogom: »Nedostaješ mi.« Ljubav je također u obliku križa, jer samo onaj ljubi ko-ji ima probodeno srce za patnju drugoga; on osjeća patnju drugih, nesreću drugih smatra svojom nesrećom, priznaje u Kristovu duhu da smo svi mi unesrećeni u ovom životu i potrebiti probodena srca bližnjih. U konačnici, ljubav je također u obliku križa, jer prihvaća patnju ovo-ga svijeta (nesreće, poraze, bolesti, ostavljeno-sti) kao mjesto još veće ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Patnja takoreći treba ‘probosti’ srce, razbiti njegovu tvrdoću, stvoriti pukotine kroz koje će Bog moći ući i kroz koje ćemo mi posta-ti osjetljiviji za Boga i za bližnje, za ovaj svijet. Nema istinske ljubavi u ovom svijetu bez tako življene patnje, bez takva probodenog srca.

Srce u obliku ključaniceTreće, prispodoba o izgubljenoj ovci prispodo-ba je o Bogu koji ima srce u obliku taberna-kulske ključanice. U kojoj god se crkvi nađem, osobito ako nisam u njoj nikad slavio svetu misu, uvijek, ali baš uvijek naiđem na problem s ključanicom tabernakula: ili se teško stavlja ključ, ili ga se pak ne može lako izvaditi. Ili, što se meni dogodilo jednom, ne možeš ni vidjeti gdje je ključanica. Ne ću nikad zaboraviti jednu smiješnu situaciju kad su mi redovnice u jed-noj crkvi kazivale izdaleka: »sad desno, sad li-jevo, ne, ipak desno…« dok sam ključem tražio ključanicu po tabernakulu dok ju, uz pomoć sestara, konačno nisam pronašao. Nekako u toj problematičnoj tabernakulskoj ključanici vidim simbol odnosa Boga i čovjeka. Bog je u Isusu Kristu otključao srce, ono je probijeno patnjom i dobilo je ključanicu na srcu.

Tako na kraju naša prispodoba dobiva ne-očekivan zaokret. Sada smo mi ti koji smo po-zvani tragati za Pastirom, Isusom. Isus je izgu-bljen u tabernakulu, izgubljen u našem životu. Čeka da ga pronađemo. Ali zato je potrebno pronaći ključanicu tabernakula njegova srca, a pronaći ćemo ju samo ako i sami dobijemo ključanicu na tabernakulu svojega srca, ako dobijemo probodeno, probijeno srce, otklju-čano srce jednako Kristovu otključanom srcu.

Ivica Raguž

Vladimir Blažanović: Križni put.

32

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 108 Kliči Bogu ili: 238 Dan Gospodnji Otpj. ps.: 89 Ti si, Gospodine Prinosna: XVI Nosimo darePričesna: 260 O da bude radost ili: 244 Odzivam se, IsuseZavršna: 259 Krist nas je sobom hranio ili: 217 Bože, tvoj smo sveti narod

30. lipnja 2019.

Trinaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaNarodi svi,plješćite rukama, kličite Bogu glasom radosnim.

Ps 47, 2

Zborna molitvaBože, po krštenju smo postali sinovi svjetla. Molimo te da nas nikad ne obavije tama zablude već da uvijek svijetlimo istinom. Po Gospodinu.

Prvo čitanje 1Kr 19, 16b.19-21Elizej ustade i pođe za Ilijom.Čitanje Prve knjige o KraljevimaU one dane: Reče Gospodin Iliji: »Pomaži Elizeja, sina Šafatova, iz Abel Mehole, za proroka namjesto sebe.«Ilija ode odanle i nađe Elizeja, sina Šafatova, gdje ore: pred njim dvanaest jarmova, sâm bijaše kod dvanaestoga. Ilija priđe k njemu i baci na nj svoj plašt. On ostavi volove, po-trča za Ilijom i reče: »Dopusti mi da zagrlim svoga oca i majku pa ću poći za tobom.« Ilija mu odgovori: »Idi, vrati se; ja sam svoje uči-nio.« On ode, uze jaram volova i žrtvova ih. Volujskim jarmom skuha meso i dade ga lju-dima da jedu. Zatim ustade i pođe za Ilijom da ga poslužuje.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 16, 1-2a.5.7-11

Pripjev: Ti si, Gospodine, baština moja!

Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.Gospodinu rekoh: »Ti si moj gospodar!«Gospodin mi je baština i čaša:ti u ruci držiš moju sudbinu.

Blagoslivljam Gospodina koji me svjetujete me i noću srce opominje.Gospodin mi je svagda pred očimajer mi je zdesna da ne posrnem.

Stog mi se raduje srce i kliče duša,pa i tijelo mi spokojno počiva.Jer mi nećeš ostavit dušu u podzemljuni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.

Pokazat ćeš mi stazu života,puninu radosti lica svoga,sebi zdesna blaženstvo vječno.

Drugo čitanje Gal 5, 1.13-18Na slobodu ste pozvani!Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo: Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva! Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete. Hoću reći: po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete. Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom.Riječ Gospodnja.

Darovna molitva Bože, ti daješ učinak svojim otajstvima. Molimo te da naše služenje bude sveto kao i tvoji darovi. Po Kristu.


I posla glasnike pred sobom…Mozaik u crkvi sv. Apolinara, Ravenna, 6. st.

Braćo i sestre, pouzdanom se molitvom utecimo nebeskome Ocu, koji nas svojom milošću krijepi na putu na koji nas poziva.1. Tvoja Crkva, Gospodine, novi je narod

hodočasnika prema vječnoj domovini: budi joj svjetlo na putu kroz svijet da ustrajno naviješta tvoju riječ i svima svjedoči snagu ljubavi koja preobražava svijet, molimo te.

2. Hod svoje Crkve povjerio si službi pastira: čuvaj ih u svojoj istini i okrijepi ih u radosnome služenju tvome narodu, molimo te.

3. Ljudska sebičnost i nepravda ranjavaju živote mnogih ljudi. Učini nas svjedocima tvoje ljubavi prema svima koji trpe u oskudici i osamljenosti, molimo te.

4. Po riječi evanđelja ti nas učiš da je svatko nositelj tvoga poziva: obdari nas evanđeoskom mudrošću da vjernost tebi stavimo na početak svega što u životu činimo, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: njihovo hodočašće ovom zemljom okruni zajedništvom s tobom u kraljevstvu nebeskom, molimo te.

Svemogući Bože, ti si nas po svome Sinu pozvao da hodimo putem spasenja. Ne dopusti da nas zaslijepi i zaustavi ono što je prolazno; pomozi nam da vjerno hodimo prema onome što je vječno. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pjesma prije evanđelja 1Sam 3,9; Iv 6, 68c

Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša;ti imaš riječi života vječnoga.

Evanđelje Lk 9, 51-62Isus krenu sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. Za tobom ću kamo god ti pošao.Čitanje svetog Evanđelja po LukiKad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: »Gospo dine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?« No on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo. Dok su išli putom, reče mu netko: »Za tobom ću kamo god ti pošao.« Reče mu Isus: »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.« Drugomu nekom reče: »Pođi za mnom!« A on će mu: »Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.« Reče mu: »Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.« I neki drugi reče: »Za tobom ću, Go spodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.« Reče mu Isus: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaGospodine, žrtva koju smo prinijeli i primili nek nas ojači da uvijek ostanemo u tvojoj ljubavi i donosimo plod u posto-janosti. Po Kristu.

34

OTAJSTVO I ZBILJA

Današnja misna čitanja sastavljena su kao mali mozaik na temu Božjega po-ziva. U prvom čitanju iz Prve Knjige

o Kraljevima pripovijeda se o pozivu proroka Elizeja, nasljednika proroka Ilije. Zapovijed da pòmažē Elizeja, Sina Šafatova, za proroka na-mjesto sebe, Ilija je dobio u onom mističnome iskustvu kad mu se Bog objavio na brdu Ho-rebu u šapatu laganoga i blagoga lahora (usp. 1Kr 19, 12). Nakon toga, sišavši s brda Horeba, Ilija je doista susreo Elizeja dok je ovaj orao na njivi te je na njega bacio svoj plašt. Elizej je ra-zumio tu gestu. Shvatio je da mora poći za pro-rokom Ilijom, ali prije toga htio se pozdraviti sa svojim roditeljima. Zamolio je Iliju da mu to dopusti, a ovaj mu je odgovorio: »Idi, vrati se, jer što sam ti učinio?« (1Kr 19, 20). Taj Ili-jin odgovor čini se proturječnim s prethodnom gestom bacanja svoga plašta na Elizeja, jer ga je time jasno pozvao da pođe za njim. Ali tim Ilijinim riječima zapravo se krije istina o po-drijetlu Elizejeva poziva. Bacanjem svoga pla-šta na Elizeja Ilija je izvršio zapovijed kojom je Bog odredio da mu Elizej bude nasljednik. Ali Elizej po svemu sudeći nije bio i Ilijin izbor. U biblijskim tekstovima koji govore o njihovu zajedničkom životu (1Kr 19, 19 – 2Kr 2, 18) jasno se osjeća Ilijina distanciranost u odnosu na svoga poslužitelja i nasljednika. Za vrijeme

Ilijina djelovanja Elizej je potpuno u njegovoj sjeni. A kad se približavao čas Ilijina odlaska s ovoga svijeta, on je stalno odvraćao Elizeja od toga da ga prati onamo kamo ga šalje Ja-hve. Elizej je ipak bio ustrajan, i tek na kraju mu Ilija kaže: »Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe!« (1Kor 2, 9). Elizej je zatražio da mu padne u dio obi-lje Ilijina duha. Tako se i dogodilo. Kad je Ilija uznesen na nebo, na Elizeja je opet pao Ilijin plašt, i na njemu je počinuo Ilijin Duh (usp. 2Kr 2, 13-15).

Tako na početku i na svršetku njihova za-jedničkoga života stoji isti znak. Plaštem kojim se ogrtao Ilija, zaogrnut je i Elizej. A osobe za-ogrnute istim plaštem imaju nešto bitno što ih povezuje. U slučaju Ilije i Elizeja to je proroč-ki poziv. U tome smislu treba shvatiti i Ilijinu distanciranost. Premda se čini protuslovnim, ta distanciranost u stvari pokazuje ono što ih povezuje. Iliju i Elizeja povezuje isti Božji proročki poziv. Bog, a ne sam Ilija, odredio je Elizeja za njegova nasljednika. Bog, a ne oni sami, povezao je njihove živote. Ilija je to znao i upravo je to pokazao svojim distanciranim odnosom prema Elizeju. On je bacio na Elizeja svoj plašt, ali je s druge strane stalno pokazi-vao da nije on taj koji ga pozvao, jer proročki poziv ne dolazi od ljudi, nego od Boga.

XIII. nedjelja kroz godinu

Vjera je hod za Gospodinom

Enzo Marino: Nasljedovati onoga koji je Put.


Ustrajnost u odazivuTema Božjega poziva u odlomku iz Evanđelja po Luki neodvojivo je povezana s nasljedova-njem Isusa. On je sa svojim učenicima na putu prema Jeruzalemu. Na tome putu nije primljen u jedno samarijansko selo, ali za razliku od Ja-kova i Ivana, Isus to ne doživljava tragično. Dok su oni poželjeli da mještane dotičnoga sela uništi oganj s neba, Isus pokazuje razumijeva-nje za to što ga kao Židova koji ide u Jeruzalem Samarijanci ne žele u svojoj sredini. Prekorivši Jakova i Ivana zbog njihove naglosti, on jed-nostavno odlazi u drugo selo. To je kontekst u kojem se događaju tri poziva na nasljedovanje.

U prvom slučaju neki nepoznati čovjek sam od sebe kaže Isusu: »Za tobom ću kamo god ti pošao. (Lk 9, 57). Isus mu odgovara kako ići za njim pretpostavlja stanovitu materijalnu nesi-gurnost, jer »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu na-slonio.« (Lk 9, 58). Vidjelo se to i u odbijanju mještana onoga samarijanskog sela da ga prime. Ne znamo je li nakon Isusova odgovora dotični čovjek ostao pri svojoj nakani da ide za njim.

Slijedi odmah drugi slučaj u kojem sad Isus poziva nekoga čovjeka da pođe za njim, ali ovaj bi htio prije pokopati svoga oca. No Isus mu od-vraća: »Pusti neka mrtvi, pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj Kraljevstvo Božje.« (Lk 9, 60).

Slično se događa i u trećem slučaju gdje ne-ki čovjek izražava želju da ide za Isusom, ali bi se prije toga htio oprostiti sa svojim ukućani-ma. Isus to okretanje natrag smatra nepriklad-nim te kaže: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.« (Lk 9, 69).

Te riječi zvuče kao kontrapunkt pozivu pro-roka Elizeja. Kad je bio pozvan za Ilijina na-sljednika, on je doslovno držao plug u rukama, ali mu je Ilija – za razliku od Isusa – dopustio da ode kući i pozdravi se s roditeljima. Vidjeli smo da je to zato što Ilija nije izvor Elizejeva poziva. Upravo u tome krije se razlika između Ilijina i Isusova pozivanja. Ilija poziva Elizeja jer mu je tako naredio Bog na brdu Horebu, ali on Elizeja nije izabrao. Isus, međutim, i poziva i bira. Tu se vidi jedinstvenost Isusova

odnosa s Ocem. »Ja i Otac, jedno smo« kaže Isus u Evanđelju po Ivanu (usp. Iv 10, 30). Zato Isus – za razliku od Ilije – kada nekoga pozove, ne pokazuje autentičnost toga poziva tako da se distancira od onih koje je pozvao. Upravo suprotno. Bitno svojstvo življenja Isu-sova poziva jest to da oni koje je pozvao stalno budu s njime. Zato i kad ga napuste, Isus svoje učenike ponovno poziva i okuplja povezujući ih sa sobom. A povezujući ih sa sobom pove-zuje ih i jedne s drugima u zajedništvo ljubavi i međusobnoga služenja.

U takvom pozivu prepoznat će apostol Pa-vao još jedan bitni element. Kristov poziv poziv je na istinsku slobodu, kako čitamo u današ-njem drugom čitanju iz Poslanice Galaćanima: »Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima.« (Gal 5, 13).

Domagoj Runje

Tri osobe koje su poželjele krenuti za Isu-som poslužile su mu da nas pouči što prista -je nasljedovatelju njegova puta. Prvomu, koji je spreman poći »kamogod« za Isusom, on odgovara da to »kamogod« nije moguće vezati uz mjesto, uz sigurnost, uz dom… On, naime, »nema gdje bi glavu naslonio«. Po-trebno je prihvatiti tu nenavezanost, bezmje-snot (‘utopičnost’), kako bi se moglo nasljedo-vati Njega koji nije od ovoga svijeta. Drugi, koji bi htio pokopati oca, dobiva odgovor da je potrebno sve »pustiti«, sve ostaviti, kako bi se bilo slobodnim. Ono što je uistinu potrebno ‘pustiti’ jest strah pred smrću. Hod za Isusom ne može zaustaviti ni sama smrt. Treći će biti poučen o ustrajnosti: za ravnu brazdu potre-ban je pogled usmjeren u daljinu, bez okre-tanja i posustajanja. To troje: prihvaćanje nesigurnosti da bi se bilo slobodnim, napu-štanje svezâ života da bi se istinski živjelo te briga oko ustrajnosti kako bi se dospjelo do cilja, obli kuju svakodnevicu Isusova učenika.

ZRNJE

36

OTAJSTVO I ZBILJA

Prvo čitanje Iz 66, 10-14cEvo mir ću na njih kao rijeku svratiti.Čitanje Knjige proroka IzaijeVeselite se s Jeruzalemom,kličite zbog njega svi koji ga ljubite!Radujte se, radujte s njime,svi koji ste nad njim tugovali,da se nadojite i nasitite na dojkama utjehe njegove,da se nasišete i nasladite na grudima krepčine njegove.Jer ovo govori Gospodin: »Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti i kao potok nabujali bogatstvo naroda.Dojenčad ću njegovu na rukama nositi i milovati na koljenima.Kao što mati tješi sina,tako ću i ja vas utješiti– utješit ćete se u Jeruzalemu.«Kad to vidite, srce će vam se radovatii procvast će vam kosti ko mlada trava.Očitovat će se ruka Gospodnjana njegovim slugama.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 66, 1-3a.4-7a.16.20

Pripjev: Kliči Bogu, sva zemljo!

Kliči Bogu, sva zemljo,opjevaj slavu imena njegova,podaj mu hvalu dostojnu.Recite Bogu: »Kako su potresna djela tvoja!«

»Sva zemlja nek ti se klanja i nek ti pjeva,neka pjeva tvom imenu!«Dođite i gledajte djela Božja:čuda učini među sinovima ljudskim.

On pretvori more u zemlju suhute rijeku pregaziše.Stoga se njemu radujmo!Dovijeka vlada jakošću svojom!

Dođite, počujte, svi koji se Boga bojite,pripovjedit ću što učini duši mojoj!Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi,naklonosti ne odvrati od mene!

Drugo čitanje Gal 6, 14-18Ja na svom tijelu nosim biljege Isusove.Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo: Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu. Uistinu, niti je što obrezanje niti neobrezanje, nego – novo stvorenje. A na sve koji se ovoga pravila budu držali, i na sveg Izraela Božjega – mir i milosrđe! Ubuduće neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove! Milost Gospodina našega Isusa Krista s duhom vašim, braćo! Amen.Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesma Spominjemo se, Bože,tvoje dobrote usred hrama tvojega. Kao ime tvoje, Bože, tako i slava tvoja do nakraj zemlje doseže.

Ps 48, 10-11

Zborna molitvaBože, ti si poniženjem svoga Sina podigao pali svijet. Udijeli svome narodu svetu radost. Oslobodio si ga ropstva grijeha: privedi ga uživanju vječnog veselja. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, ovaj prinos tvome imenu nek nas očisti i iz dana u dan potiče na izgradnju novoga svijeta. Po Kristu.

Četrnaesta nedjelja kroz godinu

7. srpnja 2019.

Ulazna: 75.1 Spominjemo se, BožeOtpj. ps.: 131 Kliči Bogu, zemljo svaPrinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: 100-101 Kušajte i vidite ili: 136.2 Dođite k meni ili: 241 Oče naš dobri, slavimo ti ImeZavršna: 75 O Srce, Sina Božjega


Žetva je velika, ali radnika malo. Đuro Seder: Krist, 1995.

Poslušni Kristovoj riječi i njegovu poslanju, uputimo svoje molitve nebeskomu Ocu za Crkvu i za sav svijet:1. Crkvu, zajednicu tvojih vjernika,

učinio si znakom spasenja u svijetu: daj da, oslobođena od svih navezanosti na prolazno, uvijek bude mjesto tvoje blizine za sve ljude, molimo te.

2. Za djelo naviještanja evanđelja odabrao si apostole i učenike: daj da se svi koje danas zoveš na put svećeništva radosno i u potpunome predanju odazovu tvomu pozivu, molimo te.

3. Za sve ljude do kojih je doprla tvoja riječ spasenja: otvori im srca za tvoj dar spasenja i daj da budu graditelji tvoga kraljevstva među ljudima, molimo te.

4. Za nas ovdje okupljene: pomozi nam da se uvijek prepoznajemo tvojim učenicima te sve zadaće i službe koje su nam povjerene vršimo u vjernosti evanđelju, molimo te.

5. Preminulu našu braću i sestre primi u zajedništvo svoje nebeske slave, molimo te.

Svemogući Bože, u svome Sinu Isusu Kristu dao si nam dar spasenja i povjerio nam zadaću svjedočanstva vjere. Čuvaj u nama svoju riječ da bude plodna spasenjem za nas i za ljude koje susrećemo. Po Kristu Gospodinu našemu.

Popričesna molitva Gospodine, nahranio si nas božanskim darovima. Molimo te, obdari nas spasenjem i ne daj da te ikad prestanemo hvaliti.Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Kol 3, 15a.16a

Mir Kristov neka upravlja srcima vašim. Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama!

Evanđelje Lk 10, 1-9 (kraća verzija)Počinut će na njemu mir vaš.Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Odredi Gospodin drugih se-damdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospo-dara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vu-kove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ’Mir ku-ći ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, po-činut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pij-te što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaDođite k meni svi, izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti, govori Gospodin!

Mt 11, 28

38

OTAJSTVO I ZBILJA

Gospodin Isus rado se i često izražavao slikama uzetim iz svakodnevnoga seo-skog života, njemu vrlo bliskima jer je i

odrastao u malome galilejskom mjestu Nazare-tu. To čini i u trenutku kada šalje svoje učenike pred sobom u gradove i mjesta u koja je kanio i sam kasnije doći. Poslanje učenika popratio je poukom u kojoj se, između ostaloga, mogu izdvojiti dva bitna dijela. Najprije ih poučava o bîti poslanja i zadaće koju stavlja pred njih, a potom im daje i ‘praktične’ upute kako se treba-ju ponašati dok budu vršili svoje poslanje.

U Božjoj žetvi Pošten radnik koji dolazi raditi u žetvi, glede svoga poziva prvo bi trebao znati da radi u že-tvi Božjoj. On nije gospodar usjeva ni žetve, jer urod nije nastao njegovim trudom i spo-sobnostima, već Božjim darom i zalaganjem. I bez njega Božja je životna snaga podigla usjev i dala da uzraste do mjere zrelosti i spremanja u žitnicu. Zato radnik nije gospodar žetve, već samo radnik koji se iskreno trudi svoj posao vršiti na najbolji mogući način.

A uz Oca nebeskoga i Krist je također gos-podar žetve jer i on sam ima ovlast izabrati radnike i poslati ih pred sobom. Budući da sebi pripisuje ovlasti koje ima Otac nebeski, on neizravno svjedoči o svojemu božanstvu i o vjerodostojnosti. U protivnome, kad bi ne-ovlašteno slao radnike u žetvu, on bi ih odvo-dio od Božje žitnice, to jest od života vječnoga. Dakle, uz Oca nebeskoga, samo je on vlastan poslati radnike na njivu Božju, te će ih i osob-no zadužiti potrebnim zadaćama kako se ne bi dogodilo da rasprše urod, već ga prikupe u Božju žitnicu.

Žetva pak u kojoj radnici rade jest čovje-čanstvo na koje Bog stvoritelj na neki način ‘polaže pravo’, jer nikoga ne bi bilo da on nije zasijao, to jest stvorio čovjeka. Stoga je sasvim logično da očekuje, kada dođe vrijeme žetve, da sve ljude sabere u svoju žitnicu, ma koliko se oni sami nekad otimali iz njegove ruke tra-žeći lažnu slobodu od njega. Njegovo je pra-vo, a prije svega potreba, ne u smislu da nad svojim žitom želi gospodariti na tiranski na-čin, već da želi spasiti sve one koje je njegova

XIV. nedjelja kroz godinu

Radnici Božje žetve

Đuro

Sed

er: K

risto

v dol

azak

u sl

avi, 2

004.


ljubav i velikodušnost pozvala u život. Jer čim je posijao njivu – stvorio čovjeka – učinio je to s određenim ciljem, svjestan kako je smi-sao ljudskoga života ostvaren tek u vječnome spasenju. Stvorivši čovjeka za vječno spasenje u nebu, njegovo srce ne može biti mirno, i ne može bezbrižno promatrati da njegov urod s njegova polja ne dođe do konačnog cilja, to jest žitnice vječnoga života. U tome slučaju on bi se morao osjećati kao neuspjeli poduzetnik ili gospodar imanja. Štoviše, kao netko tko osjeća veliku bol jer sve što je činio, činio je s ljubavlju za dobro svoga ‘usjeva’. Zato mu je stalo do toga da čovjek pokaže konačnu zrelost opredjeljujući se za njega i za vječno spasenje.

Odlike i ponašanje radnikaPa ipak, čovjeka kojega je toliko ljubio nije htio na silu odvući u svoju žitnicu, već ga je ostavio na otvorenome polju očekujući da pro-gleda, da vidi Božji povijesni trud oko njegova spasenja i u ljubavi donese slobodnu odluku opredjeljenja za Boga. A jer to ne ide samo od sebe, ni spontano ni linearno, na tome polju slobode i povijesti Bogu su potrebni vrijed-ni suradnici koji će čovječanstvu svjedočiti o Božjim spasenjskim naporima oko čovjeka i čovječanstva. Na taj će način i dozivati u svi-jest potrebu vjernosti Bogu i njegovoj ljubavi, žrtvi i naporu. Isus traži takve radnike u polju, to jest žeteoce u žetvi, a ne neodgovorne ‘raču-ndžije’ i lijene dangube koji su došli gubiti vri-jeme i namiriti sebe u tuđem polju. Iskrenom je radniku doista stalo do gospodareva usjeva i uroda te se najprije raduje ako je njiva urodila plodnim usjevom.

Radnik u žetvi treba posjedovati i prikladan alat, jer ne može prikupljati urod s polja bez dobroga srpa i kose. U slučaju radnika u polju Božjemu, najpriklanije oruđe je ništa, shvaće-no kao ništa ljudskoga. Jer ljudskim metoda-ma i oruđima služe se ljudi zavodeći ljude na otpad od Boga, a oni koji su Božji, računaju ponajviše na Božju snagu kojom naviještaju radosnu vijest koju su primili od samoga Boga. Zato Isus očekuje da ne nose sa sobom ništa – ni kese, ni torbe, ni obuće, te isto tako da od ni-

koga ništa ne traže, već se zadovolje u zahval-nosti blagovati ono što im se ponudi.

Zadaća žeteoca potom je učiniti sve kako bi Božji urod došao u njegovu žitnicu, to jest kako se ne bi izgubilo nijedno zrno, nijedan klas koji je Bog podigao i koji je podržavao da raste na njegovoj njivi. Radnici na njivi Gospodnjoj sasvim su usredotočeni na spasenje ljudi, do mjere da ne traže svoj osobni probitak i svo-je osobno zadovoljstvo. No, kako su i oni ipak samo ljudi, Isus je imao potrebu i izravno ih upozoriti da se ne oslanjaju samo na sebe te da ne traže nikakve naknade niti ikakvog probit-ka za ono što čine. Mjera njihove vjernosti je predanje za gospodarevu žetvu, a najjače im je oruđe poniznost i vjernost, samoprijegor i se-bedarje. Kad ih šalje, Isus želi da ljudima do-nose mir i radost, a ne da vrebaju kakvu plaću mogu dobiti u kućama koje posjećuju.

Iz rečenoga je sasvim razvidno zašto treba moliti gospodara žetve da pošalje radnika u svoju žetvu. Vrijedan radnik ne nastaje sam od sebe, već je plod odgoja i djelovanja Duha Sve-toga. Na nama se, stoga, moliti da bude što više takvih radnika koji će prihvaćati svoje poslanje iz ruke Očeve, to jest dati se odgojiti milošću Duha Svetoga za revne i krjeposne radnike koji će se više truditi oko spasenja onih koji su im povjereni, nego oko vlastite dobrobiti.

Ivan Bodrožić

Poslanje Crkve za naviještanje evanđelja kroz svu je povijest razumijevano kao njezina vjernost evanđelju. Vjera se osnažuje i okrje -pljuje dok se daje, dok biva kušana u svjedoče nju drugima. Vjera nije na kušnji samo pred onima koji se protive Kristovu putu; još je više na kušnji pred onima koji traže Krista i istinsku radost življenja. U tom »kušanju« traži se zrelost naše vjere, jasnoća naše osvjedočenosti i oduševljeno-sti za Krista. Odgovornost za vjeru drugih i za kršćansko lice društva u kojemu živimo govori o zrelosti naše vjere. Doista, pri hvaćanje poslanja obnavlja Crkvu, učvršćuje vjeru i kršćanski iden-titet te ulijeva novi žar u oduševljenju za Krista.

ZRNJE

Pisma čitatelja

40 živovrelo 6 - 2019

Trenutak

40

gima… U činu pričesti primamo Kristovo tijelo u svoje tijelo. Blagujemo ga. Sjedinjujemo se s njime. Postajemo ono što smo primili.

Euharistijsko klanjanje omogućuje nam vratiti se istinskomu susretu s Gospodinom u tijelu. Presveti oltarski sakrament, izložen na oltaru, nije povjeren samo našemu motrenju i razmišljanju o njegovoj prisutnosti. Doživlja-vamo ga svim bićem, pa i svojim tijelom. Na-stojimo ‘blagovati ga’ motrenjem, predanjem, otvaranjem života, poklonstvom života, izru-čenošću tijela. Zato u euharistijskome klanjaju nije izloženo samo Kristovo Tijelo, nego smo izloženi i mi. ‘Izloženi’ smo pred Bogom, izru-čeni njegovoj preobrazbenoj Prisutnosti. Mož-da je katkada jednostavnije razmišljati o Kri-stovoj prisutnosti u euharistijskome otajstvu, nego sebe uprisutnuti u njegovu prisutnost. Euharistijsko je klanjanje biti istinski prisutan u Prisutnome. Istinitost njegove prisutnosti neupitna je i ne ovisi o nama. Zato je potrebno više se truditi oko vlastite prisutnosti.

Klečanje je jedan od poklonstvenih stavova tijela. Premda taj stav ima i druga značenja, pri-mjerice pokore, klečanje se doživljava i kao jed-nostavniji oblik prostrtosti na tlo (prostracije) u smislu potpune izručenosti Onomu pred kim se prostiremo. Bilo bi pogrješno svesti euhari-stijsko ’klanjanje’ (adoratio) na ‘klečanje’ pred Presvetim. Klanjanje je više od klečanja. Kle-čanje je, istina, osobito prikladan poklonstveni stav, ali kod dužih ili cjelodnevnih klanjanja pred Presvetim poklonstvo se može izreći i sje-denjem, uronjenošću u molitvu i razmatranje, osobito u razmatranju biblijskih tekstova ili u molitvi Časoslova. U euharistijskome klanjanju darovano vrijeme jedan je od važnih elemena-ta. Tu se jednostavno prepuštamo, izručujemo, odričemo se svoga vremena, svoje ‘korisnosti’ i produktivnosti, kako bismo uronili u eshato-lošku ljepotu nedjeljivoga života s Onim koji jest. Prikladno sjedenje u molitvenoj izručeno-sti srca ne treba biti zaprjeka poklonstvenome susretu s Kristom.

Euharistijsko klanjanje i(li) klečanje

Slavlje euharistije, u kojoj na sakramenta-lan način postajemo dionici Kristova bo-žanskoga života primajući njegovo tijelo,

obogaćuje naš život i okrjepljuje nas da Gospodi-na možemo slaviti i svojim tijelom. Otkupljenje se uvijek tiče i tijela. U sakramentalni je doga-đaj uključen čitav čovjek – i duhom, i dušom i tijelom. Sabranost i pobožnost ne žive se samo nutarnjim motrenjem, otvorenošću srca i pozor-nošću misli, nego i izručenošću tijela pred Onim koji se utjelovio »radi nas i radi našega spase-nja«. Sakramenti uvijek posreduju otajstvo ‘utje-lovljenja’ Božjega dara spasenja koje se daruje i zahvaća naše tijelo: uranjajući ga u vodu, poma-zujući ga svetim uljem, hraneći ga, združujući ga sa životnim suputnikom, dodirujući ga polože-nom rukom koja pomiruje ili posvećuje…

U otajstvu euharistije istina o tijelu je ključ razumijevanja i doživljavanja zbiljnosti spase-nja. Unatoč tomu, za mnoge je vjernike, čini se, podjednako teško vjerovati da je euharistija Kristovo tijelo, kao i biti tijelom u liturgiji (A. Grillo). Trude se biti sabrani duhom, pozorni mišlju, otvoreni srcem, a tijelo kao da je ostav-ljeno izvan slavlja, a time i izvan otkupiteljsko-ga Božjeg zahvata. Štoviše, tijelo će doživjeti kao smetnju ili zaprjeku istinitosti slavlja. Zato tijelo, od kojega se ipak ne mogu odvojiti, ne odražava ono što nastoje nutrinom proživljava-ti. Geste i stavovi tijela u liturgiji oblikuju se sa-mim liturgijskim činom u kojemu tijelo sudje-luje pa će se iz samih gesta i stavova tijela moći iščitavati naša molitva, poklonstvo, kajanje, za-hvaljivanje, izručenost, upućenost prema dru-

U nastojanju oko obnove duhovnosti u našoj župnoj zajednici uvedeno je cjelodnevno

euharistijsko klanjanje jednom mjesečno. Na tu pobožnost odaziva se znatan broj vjernika, moleći u tišini. Zamjećujem da u toj pobožnosti ‘klanjanja’ pred izloženim Presvetim Sakramentom pojedini vjernici mole sjedeći. Je li to prikladan stav tijela kod euharistijskoga klanjanja?

Josipa M.

Knjižicu po cijeni od 5,00 kuna možete naručiti na [email protected] ili na broj telefona +385 (0)1 5635 050. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu.

Za župne urede, koji za svoje vjernike žele naručiti više primjeraka, predviđeni su posebni popusti*: 50 primjeraka – 125,00 kn; 100 primjeraka – 225,00 kn; 200 primjeraka – 400,00 kn.

*Navedeni popust odnosi se samo na župe i pretpostavlja da knjižica nije namijenjena za daljnju prodaju.

Ispit savjestiPRIPREMA ZA SAKRAMENT POMIRENJA – ISPOVIJEDI

PRIREDIO: mons. Ivan Šaško

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

Autor

Koraci nošeni čežnjom za Nebeskim gradom… Jo

sef E

berz

, 191

5.–1

917.

Documents

6živovre - hilp.hr · Euharistija – hrana za život vjere Euharistija kao oponašanje Posljednje večere ima snažan proročki karakter. Novozavjetni tekstovi ne trude se toliko