57
www.erepublik.com – join now! !! HISTORIJA DIPLOMACIJE Potemkin (skripta) Izradio: Vinko Klarić

82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Citation preview

Page 1: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

www.erepublik.com – join now! !!

HISTORIJA DIPLOMACIJEPotemkin (skripta)

Izradio: Vinko Klarić

Page 2: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

ožujak, 2009.

VERSAILLESKI MIR (1919.)

1. UOČI MIROVNE KONFERENCIJE

MIR U COMPIĒGNU (11. 11. 1918.)Njemačka je morala vratiti francuske zarobljenike, vratiti otete dragocjenosti, predati podmornice i bojne brodove, predati neke vagone i lokomotive. Međutim koristeći se iznuđivanjem i nesuglasicama među članicama Antante, Njemačka je počela sabotirati ispunjenje primirja. Nastavila je opremati nove podmornice iako ih je sve trebala predati, a u njemačkim brodogradilištima su se gradile 64 nove podmornice, a među predanim lokomotivama bilo je mnogo pokvarenih.

TRIERSKI SPORAZUM (13. 12. 1918.)Primirje je produženo na mjesec dana, do 13. 1. 1919. Kao garanciju saveznici su sebi pridržali pravo zaposjesti neutralnu zonu na desnoj obali Rajne, sjeverno od kölnskog mostobrana do nizozemske granice. Saveznici su stekli slobodan prolaz kroz Gdanjsk i rijekom Vislom.Nakon isteka primirja novo produženje je dogovoreno do 17. 2. 1919. Prihvaćeni su prijedlozi francuskog maršala Focha. Njemačka je trebala predati 2/3 od 50% svojih poljoprivrednih strojeva do 1. 5. Nijemci su pristali svoju trgovačku mornaricu staviti na raspolaganje saveznicima radi osiguravanja Njemačke s hranom.

2. PARIŠKA KONFERENCIJA (18. 1. – 28. 6. 1919.)

POČETAK RADA KONFERENCIJE I OSNIVANJE LIGE NARODAOdmah na početku konferencije Poincarè je sa Francuske strane iznio program komadanja Njemačke no ostale velesile ga nisu poduprle. Wilson je najprije preporučio neka se najprije razmotri pitanje Lige Naroda. Po tom pitanju ostali članovi vijeća desetorice su se kolebali te su se bojali da će prihvaćanje pakta Lige Naroda otežati naredne odluke o teritorijalnim i financijskim problemima pa pitanje o Ligi Naroda nije riješeno sve do plenuma.

2

Velika četvorica: s lijeva, Britanski premijer Lloyd George, talijenski premijer Orlando, francuski premijer Clemenceau, I američki predsjednik Wilson.

Page 3: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

Četiri dana nakon plenuma vodile su se duge diskusije u Vijeću desetorice. Wilson je uporno tražio da pakt Lige naroda i moraju tvoriti jednu nerazdvojivu cjelinu, obvezatnu za sve. Lloyd George je pristao jedino da pakt Lige naroda bude uključen i mirovni ugovor, dok su Francuzi predlagali na pakt Lige naroda ne bude povezan sa mirovnim ugovorom. Konačno su zaključili predati pitanje o Ligi naroda posebnoj komisiji nadajući se da će na duže vrijeme skinuti to pitanje sa dnevnog reda. Uz to su se potrudili komisiju učiniti što glomaznijom kako bi otegnuli njen rad. Englezi i Francuzi predložili su da se u komisiju uključe i predstavnici malih naroda koji ma su istovremeno branili da stvarno sudjeluju u radu mirovne konferencije.Wilson je shvaćao da oni žele pod svaku cijenu otežati rad komisije, pa je sa svoje strane izvršio diplomatski manevar. Izjavio je da preuzima predsjedništvo komisije koja je prozvana Komisijom hotela Crillon. 25. siječnja na plenarnom zasjedanju konferencije Wilson je razložio svoju tezu: Liga naroda mora biti integralan dio čitavog mirovnog ugovora. Mirovna konferencija prihvatila je Wilsonov prijedlog, a predsjednik se posvetio radu Komisije hotela Crillon.Zasjedanje Pariške konferencije se udaljilo od rasprave o Ligi naroda, pa je Wilson ponovno prisilio konferenciju da se vrati na pitanje lige Naroda. Liga je i trebala postati sredstvo pomoću kojega će SAD moći dobiti milijarde koje je posudila Europi, a mogla je postati i polugom Američkog utjecaja u Europi. Wilson je tražio da se pitanje njemačkih kolonija i turskih teritorija koji su zaposjeli saveznici, riješi u okvirima Lige naroda. Dodjeljivala bi se skrbništva nad tim teritorijima onim državama koje bi bile sposobne preuzeti na sebe takvu odgovornost, dok bi se skrbništvo ostvarivalo na temelju mandata Lige naroda. Prije svega trebao se izraditi i prihvatiti pakt Lige naroda. Svi su članovi Vijeće desetorice bili protiv toga.

Zbog članaka koji su govorili kako Wilson ne zna svoje ideje pretvoriti u stvarnost, američki je predsjednik zaprijetio odlaskom sa konferencije. Konferencija je bila pred puknućem ali se tu snašao Lloyd George koji je dokazivao da je Liga naroda priznata kao integralni dio mirovnog ugovora pa se, prema tome, može pristupiti razdiobi mandata, ne čekajući konačnu izvedbu pakta. Wilson se nije slagao. Govorio je kako će, kad kolonije jednom budu podijeljene, Liga naroda ostati samo formalna ustanova te da treba prethodno potvrditi pakt Lige naroda, za čiju izradu će biti dovoljno deset dana.

Palača naroda u Ženevi

Nakon toga Komisija hotela Crillon je užurbano radila kako bi se pakt Lige naroda dovršio na vrijeme. Radilo se od 3. do 13. veljače. Dugu je diskusiju izazvalo pitanje čiji projekt pakta treba postati osnovom raspravljanja. Prihvaćen je angloamerički projekt. Uz velike teškoće prihvaćeno je načelo mandata. Odbijen je prijedlog Francuske o osnivanju međunarodne vojske. Francuzi su htjeli s tim učvrstiti svoju vojničku prevlast nad Nijemcima i uspostaviti francusku hegemoniju nad Europom. Sukob je izazvao prijedlog Japanaca da se u 21. članak pakta, o vjerskoj jednakosti, unese i također i teza o jednakosti rasa. Time je Japan htio postići da se ukinu ograničenja o naseljavanju Japanaca u SAD i u engleskim dominionima. Amerikancima je bilo u interesu da podupru Japan kako bi ga pridobili na svoju stranu protiv Engleske ali rasna jednakost označavala bi jednakost crnaca i bijelaca u SAD-u što bi otežalo

3

Page 4: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

ratifikaciju pakta Lige naroda u američkom Senatu. Konačno je iz pakta ispušten cijeli članak 21. koji je govorio o vjerskoj jednakosti.Konačno je 13. veljače 1919. dovršen projekt pakta, a 14 . veljače ga je Wilson, svečano podnio mirovnoj konferenciji. Plenarna sjednica mirovne konferencije prihvatila je prijedlog predsjednika SAD-a, a slijedećeg dana Wilson je napustio Europu.Po statutu Lige naroda kao njezini utemeljitelji, navedene su države koje su sudjelovale u ratu protiv Njemačke i novoosnovane države (Poljska, Čehoslovačkam, Jugoslavija i Hedžas1). Drugu grupu država sačinjavale su države koje su pozvane da pristupe Ligi naroda: Argentina, Venezuela, Danska, Španjolska, Kolumbija, Nizozemska, Norveška, Paragvaj, Perzija2, Salvador, Čile, Švicarska i Švedska. One su u studenom-prosincu 1920 pristupile Ligi naroda. Švicarska je prilikom pristupa u Ligu naroda stavila rezervu da će održavati stalnu neutralnost zbog čega joj je Vijeće Lige naroda dalo poseban položaj i ustanovilo kako će u vojnim istupima Lige, Švicarska sudjelovati samo ekonomskom pomoći. U treću kategoriju svrstavale su se sve ostale države svijeta. Da budu primljene u Ligu bilo im je potrebno dvije trećine glasova Skupštine Lige naroda i jednoglasna odluka Vijeća.Osnovni organi Lige naroda bili su Skupština sa svim predstavnicima članova Lige i Vijeće sa stalnim Sekretarijatom. Svaki član Lige u Skupštini imao je jedan glas. Vijeće se sastojalo od 9 članova: pet stalnih (Britanija, Italija, SAD, Francuska i Japan) i četiri nestalna koji se mijenjaju svake godine. Kako SAD nisu pristupili Ligi Naroda, jer Senat nije potvrdio Versailleski mirovni ugovor, u vijeću je zapravo bilo osam članova.Liga naroda priznavala je da svaki rat interesira čitavu Ligu koja mora poduzeti sve mjere sa se sačuva mir. Na zahtjev bilo kojeg člana Lige saziva se Vijeće. Sporovi između članica Lige rješavaju se arbitražno, sudbenim rješavanjem ili ispitivanjem Vijeća te se neće zaratiti prije isteka roka od tri mjeseca nakon arbitražne ili sudbene odluke ili izvještaja Vijeća. Ako član Lige zarati usprkos preuzetim obvezama ostali članovi trebaju s njim prekinuti sve trgovinske i financijske veze, a Vijeće je trebalo predložiti zainteresiranim vladama neka daju vojsku kako bi se ponovno poštovale obveze Lige. Međutim, te obveze o suzbijanju napadača su bile definirane tako neodređeno da zapravo i nisu imale značenje.Isto neodređeno je bio formuliran i članak o razoružanju. Liga je priznavala da je potrebno smanjiti nacionalna naoružanja na najmanju mjeru, a Vijeće je trebalo pripremiti osnove za ograničenje naoružanja i podnijeti ih na raspravu zainteresiranim vladama, i to je bilo sve. Zainteresirane vlade su mogle uopće se ne osvrnuti na takvu preporuku.Mandati su se podijelili na tri kategorije. U prvu su ulazila turska područja, u drugu područja središnje Afrike, a u treću su bile uvrštene kolonije u jugozapadnoj Africi i nekim otocima u južnom dijelu Tihog oceana. Dioba mandata nije bila predviđena paktom Lige naroda, o tome je trebala odlučiti mirovna konferencija.

DRUGI TRIERSKI SPORAZUM (14. 2. 1919.)Treći pregovori o produženju mira. Primirje je sklopljeno na kratak, neodređen period. Po pitanje Poljske pobijedila je Francuska jer su se Nijemci morali odreći svih ofenzivnih operacija u Poznanju i u svim drugim područjima protiv Poljaka. Odlučeno je da se sastavi potkomisija koja će postaviti poljsku demarkacijsku liniju te da se izvrši sporazum o evakuaciji spomenutih područja.

1 Područje na Arabijskom poluotoku koje je do 1932. bilo pod patronatom Velike Britanije kada ga pripojila dinastija Saudita, te se ujedinilo u državu Saudijska Arabija.2 Današnji Iran.

4

Page 5: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

DOKUMENT IZ FONTAINEBLEAUA (25. 3. 1919.)Dokument koji je Lloyd George poslao Clemenceau u kojem kritizira francuske zahtjeve, razlaže engleski program i istupa protiv komadanja Njemačke. Prijedlozi su bili :

1. Rajnsko područje ostaje Njemačko ali demilitarizirano.2. Njemačka vrača Francuskoj Alzaciju-Lorenu, ustupa Francuskoj granicu od 1814 ili

umjesto toga da nadoknadi Francuskoj razaranje ugljenokopa.3. Sadašnju granicu Alzacije-Lorene i pravo iskorištavanja rudnika ugljena Saarskog

područja na 10 godina4. Belgiji pripada Malmedy i Morenay, a Danskoj dijelovi Schleswiga.5. Njemačka se odriče prava na svoje kolonije i unajmljena područja Kiau-Čou u Kini.6. Poljska dobiva Gdanjski koridor ali s tim da obuhvati što manje teritorija sa

njemačkim stanovništvom7. Protivi se pretjeranim reparacijama i smatra da Njemačka treba plaćati reparacije

prema svojoj platežnoj sposobnosti a svote se dijele 50% na Francusku, 30% za Veliku Britaniju i 20% ostalima.

8. Lloyd George predlaže da se i raspravi pitanje o razoružanju.Clemenceau je bio nezadovoljan tim projektom. Smatrao je da su tim planom na dobitku pomorske i kolonijalne države tj. najviše Engleska jer su Njemačkoj kolonije oduzete, mornarica razoružana, trgovački brodovi izručeni, a kontinentalne države ostaju nezadovoljene pa je odbio prijedlog.

VERSAILLESKI MIR (28. 6. 1919.)Njemački delegati pozvani su u Versailles 25. 4. kako bi preuzeli tekst mirovnog ugovora. Njemačka je znala za nesuglasice u Antanti pa je nastojala iskoristiti neslaganja u Antanti. 7. 5. 1919 pozvani su u Versailles te su im uručeni mirovni uvjeti, a za iznošenje primjedbi im je dan rok od 15 dana.Njemačka je prosvjedovala protiv svih točaka mirovnih uvjeta i iznosila protu prijedloge. 16.6. Brockdorf-Rantzau, koji je bio na čelu njemačke delegacije, je uručen nov primjerak mirovnog ugovora u kojem su bile unijete izmjene. Ugovor je trebao biti prihvaćen ili ne prihvaćen u roku od 5 dana. U slučaju negativnog odgovora, Antanta će prekinuti primirje i silom ispuniti te uvjete. Na Njemački zahtjev Antanta im je dala dodatnih 48 sati pa je 23. 6. 1919. narodna skupština Njemačke odlučila potpisati ugovor pa je on 28. 6. 1919. potpisan od ministra vanjskih poslova Njemačke Hermana Müllera i ministra pravde Bella.

Versailleski mirovni ugovor

Po odredbama ugovora Njemačka je trebala vratiti Francuskoj Alzaciju-Lorenu u granicama iz 1870., Saarski ugljenokopi prelaze u vlasništvo Francuske , a uprava područja dana je Ligi Naroda na 15 godina nakon čega će se plebiscitom riješiti pripadnost područja. Antanta je okupirala lijevu obalu rajne na 15 godina. Područje 50 km od Rajne posve je demilitarizirano. Područja Eupen i Malmedy plebiscitarno su pripala Belgiji kao i područje Schlezwig-Hollsteina koje je pripalo Danskoj.

5

Page 6: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

Njemačka je priznala neovisnost Čehoslovačke i Poljske i odrekla se u korist prve dijela južne gornje Šleske, a u korist Poljske nekih područja Pomeranije, Poznanja i većeg dijela zapadne Pruske te dijela istočne Pruske. Pitanje gornje Šleske riješit će se plebiscitom. Gdanjsk sa okolicom pripao je Ligi Naroda i ušao u poljski carinski sistem,a njemački teritorij bio je presječen poljskim koridorom. Njemačka je izgubila 1/8 teritorija i 1/12 stanovništva.Saveznici su zaposjeli sve njemačke kolonije, a ukinuta je i opća vojna dužnost u Njemačkoj. Vojska dobrovoljaca nije smjela premašiti 100 000 ljudi a kontingent časnika nije smio premašiti 4 000 ljudi. Raspušta se generalni stožer. Trebale su se uništiti sve njemačke tvrđave osim južnih i istočnih. Ratna mornarica smanjena je na 6 oklopnjača, 6 lakih krstarica, 12 razarača i 12 minonosaca dok su ostali brodovi trebali biti predani saveznicima ili uništeni. Zabranjeno je posjedovanje podmornica, vojne i pomorske avijacije te bilo kakve zrakoplove. Njemačka je ipak pošteđena okupacije, a osnovane su tri međunarodne komisije radi nadzora nad izvršenjem uvjeta mirovnog ugovora.Ekonomski uvjeti: posebna reparacijska komisija imala je do 1. 5. 1921. utvrditi svotu ratne odštete koju je Njemačka imala namiriti u 30 godina. Do 1. 5. 1921. Njemačka je trebala isplatiti 20 milijardi maraka u zlatu, robi, brodovima i vrijednosnim papirima. Trebala je predati sve trgovačke brodove iznad 1600 tona, pola od 1000 tona, 1/4 ribarskih i 1/5 riječnih brodova i 5 godina graditi za saveznike brodove po 200 000 tona godišnje. Trebala je dati Francuskoj 140 milijuna tona ugljena, Belgiji 80 milijuna tona i Italiji 77 milijuna tona u 10 godina. Polovinu zaliha boja i kemijskih proizvoda, odreći se koncesija u Kini, Sijamu, Maroku, Liberiji i Egiptu, priznati protektorat Velike Britanije nad Egiptom i Francuske nad Marokom, odreći se Brest-Litovskog i Bukureštanskog mira.

Njemački teritorijalni gubitci nakon Versailleskog ugovora:

-zelena područja su dana pod upravu Ligi naroda

-svjetlo smeđa su anektirale druge, susjedne države.

MIROVNI UGOVOR SA AUSTRIJOM, SAINT-GERMAIN (10. 9. 1919.)Austrija je trebala predati Italiji dio pokrajina Kranjske i Koruške, Goricu, Istru i Južni Tirol. Kraljevina SHS je dobila veći dio Kranjske, Dalmaciju, južnu Štajersku, i JI Korušku. U Celovcu je trebalo provesti plebiscit (koji je izvršen u korist Austrije). Od Mađarske je oduzet Burgenland i predan Austriji. Bukovina je dana Rumunjskoj. U sastav Čehoslovačke ušle su Češka, Moravska, dvije općine donje Austrije i dio Šleske. Austriji je zabranjeno ujediniti se

6

Page 7: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

sa Njemačkom. Austrija je dobila pravo na vojsku od 30 000 vojnika. Ratnu i trgovačku mornaricu Austrija je trebala predati pobjednicima. Habsburško je carstvo prestalo postojati.

MIROVNI UGOVOR SA BUGARSKOM, NEUILLY (27. 11. 1919.)Dobrudža je dana Rumunjskoj, a dio svog teritorija Bugarska je predala Kraljevini SHS. Trakija je ostala pobjednicima a kasnije je predana Grčkoj pa je Bugarska odsječena od Egejskog mora. Trebala je predati cijelu mornaricu i platiti ratnu odštetu od 2,5 milijarde zlatnih franaka. Dozvoljeno joj je držanje vojske od 20 000 vojnika.

Bugarska nakon ugovora u Neuillyju

MIROVNI UGOVOR SA MAĐARSKOM, TRIANON (4. 6. 1920.)Slovačka i Prikarpatska Ukrajina uključene su u Čehoslovačku. Kraljevina SHS dobiva Hrvatsku i Slavoniju, Rumunjska Transilvaniju i Banat osim dijela koji je predan Kraljevini SHS. Vojska je ograničena na 30 000 vojnika. Mađarska je ostala bez izlaza na more. Dunav je stavljen pod kontrolu saveznika. Mađarska je izgubila 70% teritorija i gotovo polovinu stanovništva.

Mađarski teritorijalni gubitci nakon nakon sporazuma u Trianonu.

7

Page 8: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

PRVE PUKOTINE U VERSAJSKOM SISTEMU

KONFERENCIJA U SAN REMU (19.-26. 4. 1920.)Na Bliskom Istoku Engleska je, sukobivši se s turskim ustankom, trebala pomoć Francuske. U Europi Francuska je, sukobivši se sa njemačkom sabotažom, trebala pomoć Engleske pa su zato obje strane bile spremne na sporazumijevanje. Za to je iskorištena konferencija u San Remu.Sudjelovali su Millerand (Francuska), Lloyd George (Engleska), Nitti (Italija) i Macui (Japan). Amerikanci su sudjelovali kao promatrači dok su grčki i belgijski delegati sudjelovali kod raspravljanja samo onih pitanja koja su se ticala njihovih interesa.Određen je mandat Engleskoj nad Mezopotamijom i Palestinom. U spornom pitanju o Siriji Engleska je pristala da Francuska okupira unutarnju Siriju. Izrađen je preliminaran projekt ugovora sa Turskom.Glavni tajnik francuskog ministarstva vanjskih poslova Berthelot i Englez Cadman, šef Kraljevske naftne kompanije potpisale su 24. travnja, sporazum o petroleju koji su sutradan potvrdili George i Millerand. On je riješio naftni problem na Bliskom Istoku, u Rumunjskoj i u francuskim i engleskim kolonijama. Prema sporazumu Englezi su zadržali Mosul ali su zajamčili Francuskoj 25% buduće proizvodnje mosulske nafte. Francuska je obećala osigurati izvoz engleske nafte kroz Siriju na Sredozemno more. Postigavši koncesiju u pitanju Bliskog Istoka, Engleska je pošla ususret Francuskoj u europskim stvarima.

KONFERENCIJA U SPA (5.-16. 7. 1920.)Tu se trebalo riješiti pitanje o razoružanju Njemačke i reparacijama. Po pitanju razoružanja odlučeno je kako Njemačka treba odmah razoružati dobrovoljačke organizacije, oduzeti oružje privatnim osobama, da reorganizira vojsku na dobrovoljačkom principu, da izruči viškove ratnog materijala i ispuni ostale uvjete ugovora. Ako Njemačka prihvati, saveznici bi joj ostavili 150 000 vojnika od 1. 10.1920 do 1. 1. 1921., a od tada vojska mora biti smanjena na 100 000 vojnika. U slučaju kršenja roka i uvjeta, saveznici su zaprijetili okupacijom novih područja Njemačke, pa i, ako bude potrebno, Ruhr. Nijemci su pristali pa je 9. srpnja 1920. potpisan protokol.Nakon toga raspravljalo se o reparacijama. Saveznici su tražili objašnjenje zašto Njemačka na plača reparacije. Umjesto 20 milijardi predviđenih ugovorom Njemačka je isplatila 8. Također saveznici su tražili odgovor na pitanje što je izazvalo smanjenje dobave njemačkog ugljena (2,4 milijuna tona mjesečno). Započela je diskusija u kojoj su Nijemci dokazivali da je nemoguće ispuniti dostavu ugljena. Zapravo je Njemačka prodavala u inozemstvo stotine tisuća tona ugljena. Stinnes, predstavnik interesa njemačke teške industrije, bojao se da će lorenska čelična industrija, dobivši njemački ugljen i koks, postati opasni konkurent njemačkim industrijalcima. Da to spriječi bio je pripravan staviti na kocku okupaciju Ruhra.Njemačka vlada, uvjerivši se da je dalji otpor ne samo beskoristan nego i opasan, je pristala na kapitulaciju te je 16. 7. 1920. potpisala protokol koji su saveznici predložili, a dobave njemačkog ugljena su određene na 2 milijuna tona mjesečno.Nije određena opća svota reparacija ali je utvrđen udio svakog saveznika: Francuska 52%, Velika Britanija 22%, Italija 10%, Belgija 8%, Grčka, Rumunjska i Kraljevina SHS 6,5%, i Japan 0.75%. SAD-u je sačuvano pravo na svoj dio reparacija iako nisu potvrdili Versailleski ugovor.

8

Page 9: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

SÈVRESKI UGOVOR (10. 8. 1920.)Potpisan je između Velike Britanije, Francuske, Japana, Armenije, Belgije, Grčke, Hedžasa, Poljske, Portugala, Rumunjske, Čehoslovačke s jedne i Turske sa druge strane. Po tom ugovoru teritorij Turske se smanjio za 4/5. plovidba kroz tjesnace proglašena je slobodnom u vrijeme rata i mira za sve trgovačke ili ratne brodove bez obzira na pripadnost. Radi nadzora nad time osnovana je komisija za morske tjesnace koja je uživala potpunu nezavisnost od mjesnih vlasti te je imala svoju zastavu i policiju. Turska je trebala izručiti pobjednicima većinu svoje mornarice. Režim kapitulacija ostao je netaknut. Ugovor je zabranjivao Turskoj da daje koncesije bez odobrenja posebne financijske komisije saveznika. Vojska je ograničena na 50 000 ljudi uključujući i časnike. Utvrde na tjesnacima i otocima trebale su biti uništene. Druge utvrde su smjele ostati pod uvjetom da budu razrušene. Turska se obvezala priznati samostalnost armenske države prepustivši joj izlaz na more. Grad Smirna i pripadajući mu teritorij formalno je trebao ostati pod turskim suverenitetom, al se Turska obvezala da će Grčkoj omogućiti ostvarenje njezinih prava na tim područjima. Ugovor je sklopljen sa carigradskom vladom koja je zapravo izgubila vlast te je zapravo ukinula nezavisnost Turske. Nova vlada je zahtijevala uspostavu nezavisnosti Turske, održanje turskih teritorija u okviru nacionalne države i uklanjanje režima kapitulacija. Također je tražila rješavanje problema tjesnaca na konferenciji crnomorskih država te da se ukinu se ukinu sve sfere stranog utjecaja u Anadoliji te je obećala priznati nacionalnim manjinama u Turskoj sva prava koja uživaju u europskim državama s najslobodnijim poretkom. Kemal-paša tražeći vanjsku potporu, se okrenuo SSSR-u što je zabrinulo velesile.

Podjela Turske po Sevreskom ugovoru

9

Page 10: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

PARIŠKA KONFERENCIJA (24.-30.1.1921.)Saveznici su donijeli svoju shemu plaćanja reparacija: Njemačka je imala plaćati godišnje iznose i to prve dvije godine po 2 mlrd , 3 godine po 3 mlrd, pa još 3 po 4 mlrd, zatim sljedeće 3 po 5 mlrd, a preostalu 31 godinu po 6 mlrd zlatnih maraka. Na taj način Njemačka je trebala platiti 226 mlrd zlatnih maraka. Čitav imetak Njemačke a posebno prihodi njemačkih carina je jamstvo za ispunjavanje reparacija. U slučaju da Njemačka pokuša izbjeći obveze, reparacijska komisija bi mogla zaplijeniti prihode carina te uzet u svoje ruke upravu nad njima. Njemačkoj je dozvoljeno da u odgovoru iznese protu prijedloge.Ministar vanjskih poslova Njemačke Simmons je protestirao. Smanjio je svotu za 30 mlrd zlatnih maraka te je naglasio da je to svota koja može biti isplaćena isključivo u onom slučaju oko gornja Šleska ostane u njemačkom Reichu i Njemačka dobije mogućnost da uspostavi svoju međunarodnu trgovinu.

LONDONSKA KONFERENCIJA (21. 2.-14. 3. 1921.)Konferenciji su prisustvovali Engleska, Francuska, Italija, Japan, Njemačka, Grčka i dvije turske delegacije3. Tu su se pojavile nesuglasice između Francuske i Engleske zbog pitanja Bliskog Istoka. Engleska se privatnim pregovorima nastojala dogovoriti sa Turskom nastojeći je gurnuti protiv Sovjeta. Kad su uvidjeli da to nije moguće Engleska je postigla od Francuske potporu obećavajući je poduprijeti u pitanju reparacija.Grcima i Turcima je 11. 3. na konferenciji predloženo: 1. evakuacija savezničkih snaga iz Carigrada2. sudjelovanje Turaka u financijsko-ekonomskom komitetu u Turskoj 3. Smirna ostaje pod turskim suverenitetom, ali u gradu ostaje grčki garnizon4. Nezavisnost Armenije.Ni Grci ni Turci nisu bili zadovoljni prijedlozima pa je konferencija završena neuspjehom. Grčka je nastavila rat, a Turska je stupila u pregovore sa sovjetskom vladom koji su završili potpisivanjem ugovora 16. 3. 1921.

DRUGA LONDONSKA KONFERENCIJA (20. 4.-5. 5. 1921.)3. 3. 1921. saveznici su predali memorandum u kojem su upozorili Njemačku na njeno konstantno kršenje Versaillskog mirovnog ugovora tokom protekle 2 godine te su je upozorili ako ne prizna Pariške odluke, saveznici će zaposjesti neke gradove na desnoj obali Rajne i postaviti carinske ispostave na Rajni. Rok odgovora je bio 8. 3., a kako se Njemačka nije složila, saveznici su okupirali gradove i primijenili ekonomske sankcije. Nakon toga je Njemačka (24. 4. 1921.) izjavila pripravnom preuzeti na sebe obvezu reparacijskih plaćanja na opću svotu od 50 mlrd zlatnih maraka. Suglasila se na sebe preuzeti dugovanja saveznika prema SAD-u, želeći privući na svoju stranu SAD.Njemački prijedlozi su uzeti na raspravljanje na drugoj londonskoj konferenciji. Raspravljala se odluka reparacijske komisije o visini njemačkih reparacija i ustanovljena je svota od 132 mlrd zlatnih maraka te je predložena shema plaćanja reparacija.Londonski ultimatum Njemačkoj: 5. svibnja saveznici su stavili ultimatum Njemačkoj sa zahtjevom da prihvati prijedloge reparacijske komisije i ispuni ostale uvjete Versailleskog ugovora. U slučaju da ne ispuni te uvjete saveznici su zaprijetili okupacijom Ruhra. 11. 5. 1921. Nijemci su prihvatili.

3 Ankarska i carigradska vlada.

10

Page 11: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

SPORAZUM U ANKARI (20. 10. 1921.)Nakon poraza Grka kod Sakarije, predsjednik francuske senatske komisije za vanjsku politiku, Franklin-Bouillon, je potpisao sporazum sa Turskom. Predviđao je obustavu vojnih operacija, evakuaciju francuskih vojnih snaga iz Kilikije, prepuštanje Francuskoj željezničke koncesije u Turskoj itd. Francuzi su htjeli da kemalistička Turska raskine sa Sovjetskom Rusijom. Preporučili su Turskoj neka pojača agitaciju protiv Engleske u Iraku jer bi ih mogli time učiniti pristupačnijima za ustupke.

11

Page 12: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

WASHINGTONSKA KONFERENCIJA I ˝UGOVOR DEVETERO DRŽAVA˝

(od studenog 1921. do veljače 1922.)

WASHINGTONSKA KONFERENCIJA (12. 11. 1921.-6. 2. 1922.)Razlike mišljenja u Britanskom imperiju iskoristila je američka diplomacija. Senator Borah predložio je da se sazove u Washingtonu konferencija kako bi se raspravila pitanja o ograničenju pomorskog naoružanja i riješi pitanje Pacifika i Dalekog Istoka. Na konferenciju se namjeravalo pozvati SAD, Englesku, Japan, Francusku, Italiju, Belgiju, Nizozemsku, Portugal i Kinu. Njemačka, kojoj su bili oduzeti posjedi na Pacifiku nije bila pozvana kao ni Sovjeti koji su uložili protest radi toga. Također su prosvjedovali što na konferenciju nije pozvana ni Republika Dalekog Istoka (RDI)4. Na konferenciji je potpisano nekoliko ugovora:

Položaj Republike Dalekog Istoka

UGOVOR ČETIRIJU VELESILA (13. 12. 1921.)Potpisan je između SAD-a, Engleske, Francuske i Japana. Sporazumjeli su se da će se poštivati prava svake od spomenutih država na otočne posjede i otočne teritorije na području Pacifika. Ukoliko ne bude bilo moguće rješavanje nastalih sporova diplomatskim putem, problemi će biti riješeni na općim konferencijama. U koliko bi otočnom posjedu bilo kojoj od četiriju velesila zaprijetila opasnost od koje druge države, sve su se države potpisnice ugovora obvezale pristupiti uzajamnoj potpunoj izmjeni mišljenja kako bi se postigao sporazum. Ugovor je zaključen na 10 godina.U posebnoj deklaraciji se isticalo da će se ugovor primjenjivati „na otoke Pacifika, koji se nalaze u stanju mandata“. 6. 2. 1922. potpisan je dopunski ugovor prema kojem pojam „otočni posjed i otočni teritoriji“ uporabljen u spomenutom ugovoru, uključuje, što se tiče Japana samo Karafuto5, Formozu, Pescadore i otoke nad kojima je Japan dobio mandat.

UGOVOR O OGRANIČENJU POMORSKOG NAORUŽANJA (6. 2. 1922.)Potpisan je između SAD-a, Britanskog Imperija, Japana, Francuske i Italije. Prema ugovoru za navedene zemlje utvrđen je omjer snaga borbene flote i to: 5:5:3:1,75:1,75.Države potpisnice su se obvezale da neće nabavljati, niti graditi ratne brodove sa zapremninom od preko 35 000 tona. Sveukupna tonaža ratnih brodova koji su se mogli zamijeniti, nije smjela nadmašiti: za SAD i Veliku Britaniju 525 000 tona, za Japan 315 000

4 Osnovana u travnju 1920. kao tampon država između sovjetske Rusije i Japana.5 Južni dio otoka Sahalin.

12

Page 13: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

tona i po 175 000 tona za Francusku i Italiju. Amerika je na taj način postigla da se Engleska odrekla svog principa pomorske premoći.Ugovor je ustanovio sveukupnu tonažu nosača aviona za svaku državu ugovornicu a niti jedna od njih nije smjela nabavljati i graditi nosače od preko 27 000 tona zapremnine, a mogle su graditi svega dva nosača do 33 000 tona. Zabranjivala se gradnja lakih krstarica od preko 10 000 tona.Posebno je raspravljeno o utvrdama i pomorskim bazama te je po tom pitanju ustanovljen status quo. To je značilo zabranu izgradnje novih pomorskih baza i napuštanje pojačavanja obalne obrane i povećanja vojno-pomorskih baza na Pacifiku. Izuzetak su činili otočni posjedi uz obalu SAD-a, Aljaske osim Aleuta, otočni posjedi u području Panamskog kanala i Havaji. Za Veliku Britaniju izuzeci su bili otočni posjedi duž obala Kanade, Australije, Novog Zelanda i svi otoci zapadno od 110. meridijana istočne dužine. Što se tiče Japana status quo u trenutku potpisa ugovora odnosio se na: Kurilske otoke, otoke Bonin6, Amami-Oshima7, otoci Luču8, Formoza9 i Pescatores10, a isto tako na one otočne teritorije i posjede u Pacifiku koje će Japan steći ubuduće. SAD nije mogao utvrditi Filipine i otok Guam, a Engleska je mogla utvrditi Singapur. Ugovor je trebao ostati na snazi do 31. 12. 1936.U općoj odredbi je istaknuto da svaka država potpisnica može obustaviti djelovanje ugovora za vrijeme rata. Ako u vrijeme mira bilo koja od država potpisnica prizna da joj promijenjene okolnosti zadiru u interese njene obrane onda su države dužne sastati se radi revizije ugovora. Tim je člankom zapravo čitav ugovor sveden na ništa jer ga je svaka zemlja ušavši u rat mogla kršiti.Sporazum je riješio pitanje o novoj raspodjeli pomorskih snaga. Stavio je na prvom mjestu SAD ali je Engleska sačuvala sebi prevlast oslobodivši se suvišnih izdataka na vojne brodove, Japan je postigao status quo na Pacifiku smanjujući opasnost od SAD-a

SPORAZUM O ZAŠTITI ŽIVOTA GRAĐANA NA MORU (6. 2. 1922.)Sklopljen istog dana kad je potpisan i prethodni sporazum, od istih pet država, punim nazivom „sporazum o zaštiti na moru života građana neutralnih i zaraćenih strana za vrijeme rata i upozorenju glede upotrebe škodljivih plinova i kemijskih sredstava za vrijeme rata“ , sporazum je odredio da brodovi zaraćenih strana moraju kod susreta za vrijeme trajanja rata opomenuti svaki trgovački brod radi pregleda i premetačine prije nego ga zahvate. Ako brod ne odbije, napad na njega smatrat će se nedopustivim. To je određeno obvezatnim i za podmornice zaraćenih država.U istom ugovoru osuđena je upotreba otrovnih, zagušljivih ili drugih plinova i svih analognih tekućina, materijala i mješavina.

UGOVOR „DEVET DRŽAVA“ (6. 2. 1922.)Učesnici Washingtonske konferencije potpisali su 6. 2. 1922. ugovor o politici u Kini. Taj ugovor poznat i pod imenom „ugovor devet država“ postavlja obvezu za poštivanje suvereniteta, nezavisnosti, teritorijalne i administrativne nepovredljivosti Kine i za održavanje principa „otvorenih vrata“ tj. jednake mogućnosti koje se otvaraju u Kini za trgovinu i industriju svim nacijama. Priznanje principa otvorenih vrata povrijedilo je u interesu SAD-a engleski i japanski princip „interesnih sfera“. SAD je računao da će, raspolažući snažnom

6 Poznati još pod nazivom otoci Ogasawara, su skupina od 30-ak otoka površine 84 km² u tropskom i suptropskom području 1000 km južno od Tokija.7 Otok južno od otoka Kjušu8 Luchu arhipelag poznatiji još kao Ryukyu arhipelag je otočni niz južno od Japana.9 Raniji naziv za Tajvan (Republika Kina), otočna država u istočnom dijelu Azije.10 Arhipelag na zapadno od Tajvana u Tajvanskom prolazu koji se sastoji od 90 otoka zauzimajući 141 km².

13

Page 14: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

industrijom, lako utvrditi svoju prevlast na kineskom tržištu. Konferencija je prihvatila i specijalnu rezoluciju o smanjenju oružanih snaga i vojničkih izdataka Kine koja je zapravo išla za tim da Kini oduzme mogućnost da se suprotstavi inozemcima.

DARIENSKA KONFERENCIJA (26. 8. 1921.-16. 4. 1922.)Pregovori koji su se odvijali u japanskoj luci Darien između Republike Dalekog Istoka (RDI) i Japana. RDI je tražila bezuvjetnu evakuaciju japanskih snaga i bezuvjetno sudjelovanje predstavnika Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike (RSFSR). Japanci su predlagali da se evakuacija okupacijskih snaga ne veže s pregovorima i uklonili su predstavnike sovjetske vlade u njima. Započele su dugotrajne diplomatske prepirke.U listopadu 1921. Japan je predložio RDI svoj projekt sporazuma u 17 zahtjeva i tri tajne klauzule, koji bi, kada bi bili prihvaćeni označavali potpuno ekonomski i političko zarobljavanje RDI od Japana. Tražilo se razoružanje a u neophodnim slučajevima čak i potpuno uništenje tvrđava i utvrda duž čitave morske obale u području Vladivostoka i na granici prema Koreji. Tražilo se da se nikad ubuduće ne drži u vodama Tihog oceana ratna mornarica i da se uništi sadašnja, da se japanskim državljanima dopusti potpuna sloboda trgovanja i vršenja obrta izjednačivši ih u tom pogledu sa građanima RDI, da se Japanu prepusti slobodna plovidba po Amuru i niz ekonomski privilegija., da se ne dopusti uspostava komunističkog režima u RDI. Član 15. je tražio da se Japanu preda u najam na 80 godina čitavi sjeverni Sahalin kao kompenzacija za štete koje su japanski državljani pretrpjeli za vrijeme nikolajevskih događaja.11

U tajnim se točkama navodilo da će japanska vlada evakuirati svoje oružane snage iz Primorske oblasti po svom vlastitom nahođenju i u roku koji njima (Japanu) odgovara. Delegati RDI su odbili te zahtjeve.Nakon toga organiziran je istup bjelogardijaca protiv RDI . Japan nije objavio prekid Darienske konferencije već je zatezao njen rad očekujući rezultate Washingtonske konferencije i rezultate bjelogardijskih napada. Uskoro su bjelogardijci poraženi, a Japan je predložio obnovu pregovora u Darienu.U novom prijedlogu sporazuma, Japanci su se odrekli svojih prethodnih 17 zahtjeva i obvezali se da neće podupirati neprijateljske akcije protiv RDI, a ona je pristala na neke ustupke: odobrenje prava da japanski državljani unajmljuju zemlju na određeni rok, da se bave industrijom i poljoprivredom u R.D.I. itd.15. 4. 1922. japanska delegacija odbila je projekt postignutog sporazuma i opet iznijela svojih 17 zahtjeva koje je delegacija R.D.I. odbila tražeći da se potpiše već izrađeni zajednički sporazum. Japanci tada prekidaju pregovore pa je 16. 4 . 1922. konferencija prekinuta.

GENOVA (1922.)

11 Nikolajevski incident zbio se 11. ožujka 1920. iako je prije, 28. 2. 1921. između komunističkih ustanika koje su opsjedale grad te Japanaca, koje su ga držale, sklopljen ugovor i primirje. Japanci su u 2 sata ujutro napali zgradu u kojoj se nalazila baterija komunističkih ustanika te je zapalili. Istodobno su napali i ustanički stožer, no ustanici, razasuti po čitavom gradu, uskoro su se okupili i opkolili su japanske snage, a dio njih se zatvorio u konzulat. Borba je trajala dva dana a svi mali odredi Japanaca su za to vrijeme savladani osim onih u konzulatu. Treći dan ustanici su dobili topove i zapucali na konzulat pri čemu su svi Japanci poginuli. Kad su se približile pomoćne japanske snage ustanici su se povukli.

14

Page 15: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

1. DIPLOMATSKA BORBA OKO SAZIVA KONFERENCIJE

KONFERENCIJA U CANNESU (siječanj 1922.)Na sjednici vrhovnog vijeće saveznika u Cannesu Lloyd George je predložio neka se sazove međunarodna ekonomska konferencija. Vrhovno vijeće se 6. 1. u načelu složilo s prijedlogom, a nakon detaljnije rasprave primilo je odnosnu rezoluciju. Savezničke su države priznale da je moguće olakšati patnje svih naroda jedino uspostavom međunarodne trgovine i razvitkom prirodnih bogatstava sviju zemalja i da su potrebne udružene snage najmoćnijih zemalja da se Europa spasi od ekonomskog zaostajanja. Odlučenoj je sazvati u Genovi u veljači ili početkom ožujka ekonomsko-financijsku konferenciju. Bilo je predviđeno da se predloži svim europskim zemljama uključivši sovjetsku Rusiju, Njemačku, Austriju, Mađarsku i Bugarsku neka pošalju na nju svoje predstavnike. Kod toga je vrhovno vijeće istaklo šest uvjeta koje je prethodno trebalo ispuniti:

1. Ni jedna od država ne može nametnuti drugoj sistem vlasništva, unutarnjeg ekonomskog života i uprave.

2. Država koja daje drugoj kredit mora garantirati da će imetak i prava njezinih građana biti osigurani.

3. Priznanje svih državnih obveza i dugova kao i naknada stranim državljanima za čitav imetak ili kompenzirati gubitke nanesene konsifikacijom ili sekvestriranjem njihovog imetka.

4. Organiziranje financijsko-novčanog prometa koji bi osiguravao poslovanje.5. Uzdržavanje od propagande koja bi bila uperena za rušenje sadašnjeg poretka.6. Obveza da zemlje na sebe preuzmu uzajamnu obvezu da će se suzdržati od napadaja

na svoje susjede.Šesta točka je sadržavala indikacije na uvjete za priznavanje sovjetske Rusije. Nijemci su nastavili svoju igru tj. lomiti Versailleski sustav komad po komad koristeći se razlikama u mišljenju među saveznicima. SAD je odbio sudjelovati na Genovskoj konferenciji te je odlučio prisustvovati samo kao promatrač.

VARŠAVSKI UGOVOR (17. 3 . 1922)Uoči saziva genovske konferencije potpuno se jasno razotkrila težnja francuske diplomacije da stvori protusovjetski front balkanskih država. Na poziv poljskog ministra vanjskih poslova u Varšavi su se 13. 3. 1922. sastali predstavnici Poljske, Letonije, Estonije i Finske, Litva nije pozvana te je između njih zaključen sporazum.Poljska, Finska, Letonija i Estonija su se obvezale da neće sklapati nikakve ugovore izravno ili ne izravno uperene protiv bilo koje od država potpisnica ugovora. te će ubuduće jedna drugoj saopćavati tekstove sporazuma sklopljenih između njih i drugih država. Države potpisnice trebale su u najbližoj budućnosti započeti pregovore za sklapanje trgovačkih ugovora i konvencija o izručivanju zločinaca.Najvažnija je bila sedma točka prema kojoj se države potpisnice obvezuju da će, u slučaju da jedna od njih bude bez provokacije s njene strane izvrgnuta napadu druge države, odmah sklopiti sporazum o potrebnim mjerama.Sporazum je sklopljen na pet godina te je ostvarenje francuskog plana da se stvori blok Baltičkih zemalja pod vodstvom Poljske. Blok je uperen protiv Sovjeta, a mogao je spriječiti Englesku da stupi u sporazum sa Njemačkom i sovjetskom Rusijom.

15

Page 16: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

BALTIČKA KONFERENCIJA (29. 3.-31. 3. 1922.)Sudjelovali su predstavnici Letonije, Poljske, Estonije i sovjetske Rusije, Litva nije sudjelovala zbog sukoba sa Poljskom radi Vilna, Finci su sudjelovali samo u informativne svrhe. Konferencija se održala u Rigi i razmotrila tri pitanja:

1. obnova ekonomskog života istočne Europe2. uspostava trgovačkih odnosa između zastupanih država3. učvršćenje mira u istočnoj Europi

Složili su se da predstavnici tih država na genovskoj konferenciji nastupaju suglasno u sva tri pitanja. Izjavili su kako je poželjno da se uzajamno garantiraju mirovni ugovori sklopljeni između Rusije i Estonije, Letonije i Rusije, Poljske, Rusije, Ukrajine i Bjelorusije, a delegati Estonije, Letonije i Poljske iznijeli su mišljenje da je za uspostavu istočne Europe potrebno priznati de jure sovjetsku vladu. U drugom pitanju priznato je kako je potrebno olakšati željezničku vezu između zemalja učesnica, pristupiti trgovačkim operacijama, uspostaviti direktne financijske odnose preko kreditnih ustanova svojih zemalja. U trećem pitanju izjavljeno je da neophodno treba podržati načelo ograničenja naoružanja u svim državama, granice država treba čuvati samo redovna vojska ili pogranične straže. Utvrđena je opasnost naoružanih banda blizu granica i njihov upad na tuđi teritorij te da svaka vlada snosi odgovornost za onemogućavanje njihovih formiranje i prijelaza na tuđi teritorij.Na taj način sovjetska diplomacija je uspjela djelomično pokolebati jedinstven front Baltičkih država i otupiti protusovjetsku oštricu odluka varšavske konferencije.

2. GENOVSKA KONFERENCIJA

TIJEK GENOVSKE KONFERENCIJE (10. 4.-19. 5. 1922.)10. 4. u dvorcu San Giorgio otvoren je plenum konferencije. Bilo je zastupljeno 29 država, a ako bi uračunali i dominione Engleske onda 34. Bio je to najširi skup predstavnika europskih država koji se ikada održao u Europi. Konferencija se temeljila na odlukama konferencije u Cannesu.11. 4. sastala se politička potkomisija, a raspravljalo se o obnovi Rusije i Europe. Prijedlozi koji su tada doneseni vodili su potpunoj zavisnosti Sovjeta. Osim priznanja svih dugova i vračanja nacionaliziranih poduzeća, izvještaj stručnjaka je tražio u dopunskim člancima da se ukine monopol vanjske trgovine i da se za strane državljane u sovjetskim republikama uspostavi režim sličan režimu kapitulacija u zemljama Istoka. Zahtijevala se obustava komunističke propagande u svim zemljama te plaćanje Sovjetske Rusije 18 milijardi rubalja iako stvarna svota dugovanja carske i privremene vlade nije prelazila 12 milijardi rubalja. Sovjeti su te zahtjeve odbacili.Sovjeti su odbili raspravljati o uvjetima saveznika koji zadiru u suverenitet svoje zemlje. Protestirali su protiv pokušaja da se Sovjetska republika smatra pobijeđenom zemljom. Iznijeli su protu zahtjeve u pogledu odštete za ogromne štete i gubitke nanesene Sovjetskoj Rusiji stranom intervencijom. Predlagali su da se anuliraju ratni dugovi.Pristajući na priznanje predratnih dugova sovjetska delegacija je izjavila da uklanjaju načelno svoju odgovornost za obveze carske vlade i traži odgodu plaćanja na 30 godina i to pod uvjetom da im se daju zajmovi. To su uglavnom bila prvotna stanovišta Sovjetske Rusije u Genovi ali nakon sklapanja Rapallskog ugovora sa Njemačkom (16. 4. 1922. godine) moglo se od njih odstupiti jer je taj ugovor izmijenio odnose snaga i pojačao suprotnosti među imperijalistima.U slijedećim razgovorima Sovjeti su predložili kako bi se za rješenje spornih pitanja mogla osnovati mješovita komisija. Lloyd George je predložio osnivanje dviju komisija, ruska i ne ruska, koje bi se bavile pitanjem dugova, privatnog vlasništva i kredita, a sastale bi se u

16

Page 17: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

Haagu 26. 6. 1922. Za trajanja Haaške konferencije učesnici bi se trebali odreći agresivnih činova. Taj prijedlog je izazvao gomilu prosvjeda ali je napokon prihvaćen sporazum po kojem je ugovor o uzdržavanju od napadanja predviđao održanje statusa quo i trebao ostati na snazi četiri mjeseca nakon kraja rada komisije.19. 5. 1922. održana je posljednja plenarna sjednica Genovske konferencije, a prihvaćena je i rezolucija o nastavku njenog rada u Haagu. Predstavnici Engleske, Francuske i ostalih država pokušavali su se uvjeriti da je konferencija ipak dala neke rezultate dok su Sovjeti otvoreno govorili o neuspjehu konferencije.

RAPALLSKI UGOVOR (16. 4. 1922.)Sklopljen je između Sovjeta i Nijemaca (Čičerin sa Sovjetske te Rathenau i Matlzahn sa Njemačke strane) za vrijeme trajanja Genovske konferencije. Obje su se vlade uzajamno odrekle nadoknade ratnih troškova i ratnih kao i neratnih šteta nanesenih za vrijeme rata. Njemačka i Sovjetska Rusija obostrano su obustavile plaćanja za izdržavanje ratnih zarobljenika. Njemačka se odrekla zahtjeva da se vrati nacionalizirana industrija bivšim vlasnicima pod uvjetom da Sovjetska Rusija neće udovoljiti analognim zahtjevima drugih država. Bezodvlačno se uspostavljaju diplomatski i konzularni odnosi između Njemačke i Sovjetske Rusije. Obje vlade su se obavezale da će primjenjivati načelo najvećeg povlašćivanja kod uređivanja uzajamnih trgovačkih i gospodarskih odnosa i da će jedna drugoj ići u susret u gospodarskim potrebama. Zaključeno je da ugovor neće zadirati u odnose ugovornih zemalja sa drugim državama.Rapallski ugovor je djelovao poput bombe koja je eksplodirala posve nenadano na Genovskoj konferenciji. On je razbio pokušaj Antante da izgradi jedinstvenu kapitalističku frontu protiv Sovjetske Rusije. Slomili su se planovi obnove Europe na račun pobijeđenih zemalja i Sovjetske Rusije. Na taj način razbijena je ekonomska blokada oko Sovjeta a Njemačka je postigla mogućnost proširiti svoju trgovinu.Dva dana nakon sklapanja ugovora (18. 4. 1922.), vlade zemalja Antante, male Antante te Poljske i Portugala uputili su Njemačkoj izazovnu notu. U njoj su opružile Njemačku da je nelojalna u odnosu prema saveznicima, da je prekršila canneske rezolucije i da je njemačka vlada „sklopila potajno, iza leđa svojih kolega, ugovor s Rusijom“. Također su naglasili da nakon sklapanja separatnog sporazuma s Rusijom, Njemačka ne može sudjelovati u raspravljanju općeg sporazuma između ostalih zemalja i Rusije. Na taj je način Antanta zapravo isključila Njemačku iz političke komisije Genovske konferencije. Diplomati Antante su tvrdili da je Rapallskim ugovorom prekršen niz klauzula Versailleskog ugovora.Preplašeni reakcijama na Rapallski ugovor, Wirth12 i Rathenau13 su posjetili 19. 4. 1922. sovjetsku delegaciju. Nijemci su molili da se odreknu ugovora s obzirom na prosvjede saveznika i bili su u potpunoj panici. Naišavši na sovjetsko odbijanje Nijemci su ih zamolili da podupru njihov protest protiv isključivanja predstavnika Njemačke iz političke komisije.

PRODUBLJIVANJE PROTURJEČJA VERSAILLESKOG SISTEMA. UKINUĆE SEVRESKOGA UGOVORA

(1921.-1923.)12 Karl Joseph Wirth (1879. - 1956.), je njemački političar od 10. svibnja 1921. do 14. studenog 1922. služio kao njemački kancelar. Zajedno sa svojim ministrom vanjskih poslova, Waltherom Rathenauom, Wirth je krenuo u ostvarivanje politike ispunjavanja u skladu sa njemačkim reparacijama kako bi pokazao da je Njemačka u nemogućnosti da plati.13 Walther Rathenau (1867.-1922.), njemački industrijalac, pisac i političar koji je bio ministar vanjski poslova za vrijeme Wirthove vlade. Ubijen je u atentatu desničarskih ekstremista 1922, zbog provođenja politike ispunjavanja.

17

Page 18: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

PREGOVORI U ČANČUNU (4. 9.-26. 9. 1922)U zgradi japanskog konzulata u mandžurijskom gradu Čančunu otvoreni su pregovori između Japana i Republike Dalekog Istoka, delegacija koja je zastupala i interese RSFSR. Japanski su predstavnici htjeli sklopiti ugovor samo između Japana i R.D.I. ali naišavši na otpor, pristali su sklopiti ugovor sa obje države ali samo u onim pitanjima koja su se ticala R.D.I. Nadalje Japanci su obećali pristupiti raspravljanju o posebnim trgovačkim sporazumima i sa RSFSR. Međutim delegacija R.D.I. otklonila je takav prijedlog.Pregovori su se otegli, Japan je čekao razvitak nove ofenzive bjelogardijaca ali se nije mogao odlučiti da otvoreno prekine pregovore. Nakon bezuspješnih pokušaja da se odredi predmet pregovora, Rusi su čak htjeli napustiti pregovore ali su Japanci pokušali spriječiti skandal koji bi time nastao, uvjeravajući ruske delegate kako je evakuacija japanskih oružanih snaga iz Sibira gotova stvar. Nakon toga Japan je ponovno otezao pregovore te je opet izvukao stari projekt Darienskog ugovora zahtijevajući da se potpiše bez rasprave što je druga strana odbila. Tada su Japanci opet iznijeli nikolajevski incident, prijeteći da će, dok on ne bude riješen, oni produžiti okupaciju sjevernog Sahalina, čemu se R.D.I. usprotivila. 23. 9. pregovori su prekinuti.Kada su se pregovori nastavili Japanci su opet ponovili svoju izjavu o okupaciji sjevernog Sahalina. Odgovarajući na to delegacija R.D.I. predložila je da se detaljno istraže nikolajevski događaji. To Japancima ne bi odgovaralo jer bi se tada odmah otkrio provokatorski karakter nikolajevskog incidenta. Pregovori su po treći put prekinuti 26.rujna. Nakon toga 9. listopada kod Spaska bjelogardijci su bili poraženi, a ostaci te vojske su se povlačili prema Vladivostoku. Bojeći se sukoba sa Narodno-revolucionarnom armijom Japanci su napustili grad pa je 25. listopada. 1922. revolucionarna armija ušla u Vladivostok a u studenom 1922. Republika Dalekog Istoka je ušla u sastav Sovjetske republike kao njen neodjeljiv dio.

PREGOVORI U MUDANIJI (3. 10.) I MUDANIJSKO PRIMIRJE (11. 10. 1922.)Nakon uspješne Turke protuofenzive započete 26. kolovoza, Turci su pobijedili grčke snage, 9. rujna ušli u Smirnu, te napredovali prema morskim tjesnacima i Carigradu. Engleska je reagirala šaljući poziv upomoć svojim dominionima jer bi poraz ili ponižavajuća saveznička evakuacija Carigrada mogla dovesti do ozbiljnih posljedica u Indiji i među mnogim muslimanskim narodima. Istodobno je pomoć zatražena od Francuske i Italije upozoravajući ih da će se pojava Turaka na Balkanu opasno odraziti na čitavom poluotoku. Dominioni su odbili pomoći, a Francuzi su se na zapovijed iz Pariza povlačili sa Dardanela kao i Talijani. Time je položaj Engleske bio još teži pa je engleska vlada bila prisiljena započeti pregovore sa Turcima. Turska je pristala na sastanak u Mudaniji14, a vodio ih je Ismet-paša. Pregovori u Mudaniji započeli su 3. listopada, a Englezi su podnijeli neprihvatljive zahtjeve. Turci nisu popuštali a između saveznika nije bilo sloge. Ne želeći popustiti Englezima, Turci su prekinuli pregovore i obnovili ih tek 10. listopada . 11. listopada potpisan je sporazum.Između turske i grčke vojske utvrđeno je primirje. U Trakiji su se grčke snage povlačile iza rijeke Marice. Desnu obalu Marice, uključujući i Karagač, okupirali su saveznici do sklapanja mira. Administrativna vlast u istočnoj Trakiji trebala se predati Turcima najkasnije u roku od 30 dana. Turci su mogli u istočnoj Trakiji držati svoju žandarmeriju koja ne smije prelaziti 8 tisuća ljudi. Turska se obvezala da neće prebacivati vojsku, vršiti novačenja niti držati oružane snage u istočnoj Trakiji do sklapanja i ratifikacije mirovnog ugovora. Savezničke su snage imale ostati sve do odluke mirovne konferencije u onim mjestima gdje su bile

14 Grad na azijskoj obali Mramornog mora nedaleko od Burse.

18

Page 19: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

smještene. Duž morskih tjesnaca na azijskoj strani , ustanovljena je zona, preko granice koje je turskim snagama bilo zabranjeno prelaziti.Poraz Grka na anatolskom frontu izazvao je državni udar u Grčkoj, kralj Konstantin se odrekao prijestolja, pet ministara i vrhovni zapovjednik vojske su uhićeni i smaknuti a 13. listopada 1922. Grčka se pridružila Mudanijskom primirju.Poraz Grka je izazvao krizu vlade i u Engleskoj. 19. listopada Lloyd George je podnio ostavku te je nakon novih parlamentarnih izbora na vlast došla vlada Bonar Lawa, a ministar vanjskih poslova postao je nepomirljivi protivnik Sovjetske Rusije, lord Curzon.

LAUSANNSKA KONFERENCIJA (20. 11. 1922.-24. 7. 1923.)Englesku je zastupao lord Curzon, Francusku Poincare, a Italiju Mussolini. Prisustvovali su još i delegati Japana, Turske, Grčke, Kraljevine SHS, Bugarske i Rumunjske, SAD nije sudjelovao već je slao predstavnike u svojstvu promatrača. Krajem studenog došla je i sovjetska delegacija na čelu sa Čičerinom.Tjesnaci: U to vrijeme pitanje tjesnaca zasjenilo je ostale sporne probleme. Sovjeti su tražili slobodan prolaz trgovačkih brodova kroz tjesnace, bezuvjetno i bez ikakvih ograničenja te zabrana prolaska ratnim i naoružanim brodovima izuzev turskih s čime se Englezi nisu složili. Zasjedanje komisije za tjesnace pretvorilo se u dvoboj Sovjetske Rusije sa Engleskom. Curzonu se očigledno žurilo da riješi pitanje tjesnaca kako bi se što prije riješio sovjetskih delegata. Zapravo je on postigao svoj cilj, nametnuvši Turcima svoj projekt režima tjesnaca. Preostalo mu je samo da pazi na tok borbe između Francuske i Turske.Kapitulacije: Turska delegacija je odlučno tražila da se dokine režim kapitulacija jer se on nikako nije mogao spojiti sa suverenitetom Turske republike. Prema kapitulacijama svaki se stranac nalazio pod zaštitom konzulata svoje zemlje i bio je oslobođen od mjesnih davanja i poreza, a sporove stranaca rješavao je konzularni sud. Saveznici su bili spremni obustaviti djelovanje kapitulacija ali su tražili nove garancije koje su ustvari bile te iste kapitulacije. Turci, međutim, nisu popuštali pa je tada predsjednik komisije iznio prijedlog: da se osnuje u Turskoj specijalna komisija od pet članova koje će imenovati turska vlada ali tako da trojica od njih budu pozvani iz međunarodnog Haaškog suda, a ta je komisija prema prijedlogu trebala sastaviti popis kandidata za turske sudove.Sporazum o Mosulu: Uznapredovalo je i rješenje pitanja Mosula. U borbi za to naftom bogato područje, stranke su se koristile argumentima koji su se pozivali na nacionalni sastav njegova pučanstva. Ismet-paša zatražio je plebiscit. Lord Curzon predlagao je da se rješenje pitanja povjeri Ligi Naroda od koje je dolazio mandat za to područje. Borbu oko Mosula zamrsilo je i držanje francuske delegacije koji su postavilo zahtjev neka im se prepusti 25% dionica naftne tvrtke Turkish Petroleum. Turci su zauzeli nepomirljivo držanje i 23. siječnja 1923. prigodom rasprave o Mosulu kategorički odbili da predaju pitanje Ligi Naroda. Zbog neuspjeha u pregovorima sa Turcima, lord Curzon je promijenio taktiku i stupio u pregovore sa predstavnicima SAD-a te im obećao ustupiti 25% dionica Turkish Petroleuma. Na taj način mogao je isključiti iz igre Francusku i još više izolirati Tursku, oduzevši joj tako potporu SAD-a.31. siječnja lord Curzon je uručio Turcima u ime Engleske, Francuske i Italije ultimativni prijedlog da potpišu izrađeni projekt sporazuma o tjesnacima, za odgovor je dano 5 dana. Curzon je zapravo postigao svoj cilj. Uspjelo mu je, udaljivši Tursku od Sovjeta, nametnuti joj svoj projekt neutralizacije tjesnaca i time stvoriti stalnu prijetnju Sovjetima. Znao je postići i neki uspjeh u tom da osigura Mosul za Englesku. Preostalo mu je samo još da zavadi Englesku sa Turskom. To je uspio tijekom rješavanja problema o vračanju otomanskog duga jer je Francuskoj pripadalo 60% ukupne svote a i Francuska je investirala u Tursku preko 1 milijarde franaka što je iznosilo preko 50% svih stranih investicija. Nakon što su Turci odbili

19

Page 20: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

francuske zahtjeve, francusko-turski separatni pregovori su prekinuti a francuski spor postao je najoštrijim sukobom s Turcima u Lausanni. Turska je zbog Curzonovog manevra, ostavši bez potpore SAD-a, prisiljena na popuštanje Engleskoj ali je i dalje branila svoje osnovne uvjete vezane za svoju nezavisnost: ukidanje Sevreskog ugovora, ukidanje režima kapitulacija, održanje osnovnih turskih teritorija itd. To se tumačilo snažnom potporom Sovjetske Rusije Turskoj.4. veljače istekao je rok dan Turcima za odgovor na ultimatum. Turci nisu potpisali, a istog dana Francuzi i Englezi su napustili Lausannu. Pozornost čitave Europe bila je uperena na ruhrski konflikt. 7. veljače Lausannu je napustila sovjetska delegacija koja je obavijestila sekretarijat konferencije da obavijest o nastavku konferencije uputi u Rim sovjetskom predstavniku Vorovskom.Nastavak i odluke konferencije: Pregovori u Laussani su nastavljeni 9. travnja 1923. Vorovski je to saznao iz novina. Pregovori su sporo napredovali, a u jednom trenutku su Grci zaprijetili da će čak otići sa konferencije radi pitanja reparacija Turskoj i prihvaćanje odgovornosti za razaranja. Engleska je u ime saveznika predložila turcima kompromis: Turci se odriču zahtjeva za reparaciju a u zamjenu dobivaju Karagač i okolicu. Prihvat toga kompromisa vezao je ruke Turcima kod rješavanja ostalih problema. Kemal-paša je predložio turskoj delegaciji prihvat kompromisa.24. srpnja 1923. potpisan je Lausannski protokol: Turska je zadržala svoje osnovne teritorije ali se odrekla Arabije, Sudana, Egipta, Tripolitanije, Mezopotamije, Palestine i Sirije, otoka Lemnos, Samotrake, Mitilene, Hiosa, Samosa, Nikarije i otoka koji se nalaze više od tri milje od azijske obale Turske. Turska se odrekla svojih prava i privilegija u Libiji i niza drugih teritorija. Granica u Trakiji išla je linijom rijeke Marice, ostavivši Karagač u Turskoj. Pitanje naftnog područja Mosula trebalo se riješiti u roku od 9 mjeseci putem neposrednih pregovora Engleske i Turske. Ukoliko se sporne strane ne dogovore, pitanje će biti predano na rješavanje Ligi Naroda. Režim kapitulacija je likvidiran te se trebao osnovati poseban arbitražni sud od tri člana između Turske i svake od savezničkih zemalja. Vezano za tjesnace, Lausannski ugovor je predviđao slobodu prolaza kroz tjesnace u mirno i ratno doba svim trgovačkim i ratnim brodovima i demilitarizaciju Bospora i Dardanela tj. uništenje obalnih utvrda. Maksimum brodova koje je neka zemlja mogla provesti kroz tjesnace u Crno more nije smio premašiti snage ratne mornarice koje pripadaju najvećoj crnomorskoj floti. Usto su velesile stekle pravo da pod svim okolnostima pošalju u Crno more najviše tri broda, od kojih niti jedan nije smio premašiti deset tisuća tona.U Carigradu se trebala osnovati međunarodna komisija pod nazivom Komisija tjesnaca od predstavnika Velike Britanije, Francuske, Italije, Japana, Bugarske, Grčke, Kraljevine SHS, Rumunjske, Rusije i Turske. U slučaju da SAD pristupi Lausannskom ugovoru dobije pravo na svog predstavnika u komisiji.Otomanski dug je raspodijeljen između Turske i onih država u korist kojih su od Otomanskog carstva odcjepljeni teritoriji nakon balkanskih i narednih ratova od 1912. do 1923. godine. U roku od tri mjeseca, vijeće za otomanski dug, trebalo je odrediti omjer godišnjih otplata, koje otpadaju na svaku od zainteresiranih država, a čitava svota se trebala otplatiti u jednakim obrocima u toku 20 godina. Iz upravnog vijeća otomanskog javnog duga isključeni su delegati njemačkih, austrijskih i madžarskih vlasnika.Grčka se obavezala nadoknaditi štetu koju je u Anadoliji nanijela grčka vojska ili grčka administracija protivna ratnom pravu. S druge strane Turska se, uzevši u obzir položaj Grčke, odrekla svih reparacijskih zahtjeva.Imovina njemačkih, austrijskih, madžarskih i bugarskih građana u Turskoj koji su saveznici preuzeli ostaje i dalje, do posebnoga ugovora, u rukama saveznika. Antanta se odrekla

20

Page 21: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

stvaranja armenske države, a pod izlikom izmjene pučanstva Grci su se trebali iseliti iz Turske (izuzevši Carigrad) kao i Turci iz Grčke.Lausannski sporazum potpisale su Velika Britanija, Francuska, Italija, Japan, Grčka, Rumunjska i Kraljevina SHS s jedne i Turska s druge strane, dok su se u dan potpisa pridružile Belgija i Portugal.

Turska nakon Lausannske konferencije

MOSKOVSKA KONFERENCIJA ZA SMANJENJE NAORUŽANJA (2. 12. 1922.)2. prosinca u Moskvi je otvorena konferencija kojoj su prisustvovali predstavnici Sovjetske Rusije, Poljske, Finske, Finske, Estonije, Letonije i Litve. Rumunjska je izrazila spremnost sudjelovati u konferenciji ako Sovjetska Rusija prizna sjedinjenje Besarabije15 sa Rumunjskom što su Sovjeti odbili. Sovjetska je delegacija već na prvoj sjednici postavila pitanje razoružanja te je predložila:

1. da se u roku od dvije i pol godine smanje vojske svih na konferenciji prisutnih država na 75% (smanjenje Crvene armije od 800 000 ljudi za 200 000)

2. da se raspuste neregularne vojničke formacije (Schutzkor u Finskoj, jedinice za posebnu upotrebu u Rusiji itd.)

3. da se smanje vojni izdaci tako da niti jedna država neće imati pravo trošiti više od određene svote godišnje prosječno na jednog vojnika

4. da se ustanove na granicama neutralne zone u kojima ne smije biti oružanih snagaNa konferenciji su se pojavila dvije suprotstavljene grupe država. S jedne strane Sovjetska republika a s druge blok Poljske, Finske, Estonije i Letonije pod vodstvom Poljske. Litva se nije priklonila poljsko-baltičkom bloku zbog sukoba sa Poljskom oko Vilna ali ipak ona zato nije uvijek istupala zajedno sa Sovjetskom Rusijom.Poljsko-baltički blok iznio je svoje protu prijedloge. Zatražili su prije nego se pristupi stvarnom razoružanju, neka se stvori atmosfera povjerenja između Sovjeta i pograničnih država putem sklapanja ugovora o nenapadanju. Iako su Sovjeti sa susjedima već imali takve ugovore potpisane pristali su da se rad nastavi raspravom ugovora o nenapadanju. Nakon dugih rasprava tekst je prihvaćen a sovjetska delegacija je upozorila da će ga potpisati jedino u slučaju bude li taj dokument dio općeg ugovora o razoružanju.

15 Otprilike današnji prostor republike Moldavije.

21

Page 22: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

Kad se pristupilo pitanju o brojčanom smanjenju vojski poljsko-baltički blok predložio je da se one početkom 1923. smanje za 25%. Nakon toga poljska, estonska letonska i finska vlada navodile su pretjerane brojke veličine svoje vojske kako izbjegle stvarno bilo kakvo smanjenje. Na to neslaganje sa stvarnim stanjem ih je upozoravala sovjetska delegacija. U odgovoru na to na sjednici 11. prosinca poljska, finska, estonska i letonska delegacija izdale su zajedničku deklaraciju u kojoj su predlagale bezodvlačno potpisivanje ugovora o nenapadanju, a sva pitanja o razoružanju neka se predaju na proučavanje komisiji vojničkih stručnjaka koja bi se trebala sastati tri mjeseca nakon ratifikacije ugovora o nenapadanju. Sovjetska delegacija s tim se nije složila već je predložila neka se radi na pitanjima stvarnog naoružanja na ovoj konferenciji. Poljsko-baltički blok nije popuštao. Tada je sovjetska delegacija predložila neka se otvori javna zaključna plenarna sjednica. Diplomati bloka nisu pristajali na javni plenum izjavivši da bi Sovjeti mogli to iskoristiti za propagandu.

CURZONOV ULTIMATUM (8. 5. 1923.)U sovjetskoj zemlji dovršavalo se formiranje saveza. U prosincu 1922. održan je prvi Svesavezni kongres Sovjeta. U sastav SSSR-a ušle su RSFSR, Bjelorusija, Ukrajina i Zakavkaska federacija. Učvršćenje Sovjetskog Saveza i porast njegovog političkog utjecaja izazvao je nemir u engleskim reakcionarnim krugovima. Uskoro se engleska vlada počela izravno upletati u unutarnje poslove SSSR-a. 8. svibnja engleski je ministar vanjskih poslova uputio Sovjetskom Savezu ultimatum. Curzon je zatražio je da se plati kompenzacija za engleskog špijuna Davisona streljanog 1920. i za hapšenje drugih špijuna. Dalje je optužio, na temelju nekih informacionih podataka , sovjetsku vladu za protubritanski propagandu u Indiji, Perziji i Afganistanu te je tražio obustavu takve djelatnosti. Također je iznio zahtjev da odmah budu opozvani sovjetski opunomoćeni predstavnici u Afganistanu i Perziji, otvoreno je uzeo pod svoju zaštitu kontrarevolucionarne svećenike. Pokušao je dokazati da su oni kažnjeni isključivo zbog svojih vjerskih svjedočenja. Tražio je da njegovi uvjeti budu primljeni u roku od deset dana i da engleskoj vladi bude dana isprika. U slučaju sovjetskog odbijanja prijeti se prekidom odnosa.SSSR nije udovoljio Curzonu u zahtjevu o opozivu svojih predstavnika iz Kabula i Teherana. U noti iz 23. svibnja sovjetska vlada je izjavila pripravnom da pođe u susret nekim željama britanske vlade (da plati kompenzacije za streljanje i uhićivanje engleskih građana). Nakon naknadne izmjene nota u kojima su bile ustanovljene uzajamne obveze neuplitanja u unutarnje poslove i uzdržavanje od neprijateljskih činova, obje su vlade zaključile da je spor završen.

RHURSKI KONFLIKT(1922.-1923.)

KONAC „POLITIKE ISPUNJAVANJA“

22

Page 23: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

Usporedno sa zapletajima na Bliskom istoku za diplomaciju zemalja-pobjednica ostalo je kao i prije neriješeno pitanje reparacija. Koncem 1922. u razvitku reparacijskog pitanja nastupila je nova i vrlo zaoštrena faza. Istup njemačkog ministra vanjskih poslova Rathenaua u Genovi bila je posljednja demonstracija Njemačke diplomacije u korist sporazumijevanja i suradnje sa versailleskim državama pobjednicama. On je ipak izazvao eksploziju negodovanja sa strane reakcionarno-nacionalističkih krugova Njemačke. Nacionalisti su zahtijevali odbijanje reparacija te su čak postavili pitanje anuliranja Versailleskog ugovora. Kampanjom protiv reparacija upravljao je kao i prije, kralj ugljena Njemačke Hugo Stinnes zajedno sa njemačkom nacionalnom strankom, predstavnicom interesa teške industrije.

Walther Ratheanu, glavni pobornik politike ispunjavanja

Francuski imperijalisti jako su težili za konfliktom. Oni su htjeli ostvariti svoje davne planove o osvajanju Ruhra. Otvoreno su prijetili okupacijom, pripremajući javno mišljenje na taj korak, koji je mogao dovesti do ozbiljnih međunarodnih zapleta. U isto vrijeme njemački industrijalci na čelu sa Stinnesom nastavili su sabotirati sve vladine mjere poduzete za isplatu reparacija. Stinnes je među industrijalcima propagirao misao da okupacija Ruhra za njih može biti probitačna. Ona će zaoštriti međusobne odnose Engleske i Francuske, omogućiti englesko-njemačko zbliženje i dovesti do ukidanja reparacija. Taj plan je bio temelj politike katastrofe na koju je Stinnes usmjeravao njemačku diplomaciju još od vremena konferencije u Spa 1920. godine. Jedina zapreka toj politici bio je Walter Rathenau, dosljedan pristaša politike ispunjavanja te je zato na njega izvršen atentat 24. lipnja 1922. koji su izvršili članovi reakcionarno-monarhističke Organizacije C (Consul), aktivni učesnici Kappova puča. Iza svega je stajao Stinnes.Njegovo ubojstvo na ruku je išlo Poincareu koji je već odavno imao na umu okupaciju Ruhra. Taj pravac Poincareove politike diktirala su dva osnovna motiva: težnja da se u Europi uspostavi hegemonija francuske teške industrije odnosno ekonomska prevlast Francuske kao uvjet njezina političkog gospodarstva i strah pred ratnim revanšom pobijeđene Njemačke. Motivi Poincareove diplomacije našli su svoj odraz u povjerljivu izvještaju koji je po njegovu nalogu izradio predsjednik financijske komisije francuskog parlamenta Dariac. On je, skicirajući plan iskorištavanja Ruhrskog bazena, postavio pitanje i o produženju okupacije Rajnskog područja. Zahtijevao je da francuska diplomacija izradi i ostvari u pogledu Rajnske oblasti pomnjivo promišljen program rada kako bi stvorila rajnsku državu kao tampon između Francuske i Njemačke.

LONDONSKA KONFERENCIJA O REPARACIJSKOM PITANJU (7.-14. 8. 1922.)U skladu sa zaključcima Dariacovog izvještaja Poincare je iznio sredinom 1922. novi program produktivnih zaloga. Umjesto financijskih plaćanja u reparacijskim plaćanjima tražila se isplata reparacija dobavama u naravi. Taj program našao je najkonkretniji izraz u sedam točaka koje je francuska diplomacija iznijela na Londonskoj konferenciji o reparacijskom pitanju:

23

Page 24: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

1. Kontrola nad uvoznim i izvoznim licencama koje vrši međusaveznička komisija u Emsu 2. Ustanoviti carinsku granicu na Rajni uključivši Ruhrsko područje. 3. Uvođenje novih carina za izvoz iz Ruhrskog područja. 4. Kontrola nad državnim rudnicima i šumama na okupiranim područjima. 5. Pobjednicima se prepušta 60% udjela u kemijskoj industriji okupiranih područja. 6. 26% izvozna carina na račun reparacija. 7. Pobjednicima se izručuju njemačke carinske takse.Taj Poincareov program naišao je na Londonskoj konferenciji na odlučan otpor većine delegata, naročito Engleske. Dok je Francuska nastojala ostvariti svoju politiku prema Njemačkoj vojničkim metodama, Engleska je djelovala drugačije. Ona se sporazumijevala sa Njemačkom nastojeći se zbližiti s njom kako bi stvorila protutežu Francuskoj i Sovjetskoj Rusiji. Najviše se za to zalagao britanski ambasador u Berlinu lord d´Abernon.Na Londonskoj konferenciji engleska delegacija nije ni pokušala postići sporazum sa Francuskom pa su nasuprot Poincareovih prijedloga iznijeli svoj vlastiti program. Glavne su točke autonomija njemačke državne banke, ograničenje tekućeg duga Njemačke i davanje moratorija. Konferencija je završila potpunim razlazom nedavnih saveznika.16

Britanska diplomacija nije gubila vrijeme. Spremala se za odlučan otpor Francuskoj i s tim ciljem se zbližila sa SAD-om. I američki se kapital bojao francuske hegemonije u Europi. Pobjeda Francuske zakrčila bi put prodiranju toga kapitala u narodno gospodarstvo europskih zemalja, a prije svega Njemačke. Londonska konferencija u kolovozu 1922. bila je posljednji pokušaj da se reparacijsko pitanje riješi kolektivnim naporima diplomacije saveznika. Nakon toga Poincare je započeo samostalnu akciju koja je vodila prema okupaciji Ruhra. Nakon pobjede kemalista nad Grcima u rujnu 1922. Francuska je zadržala Turke od napredovanja prema Carigradu. Kao nagradu za tu uslugu Poincare je dobio od Engleske slobodu akcije za Francuze u Ruhru. Ostavka Lloyda Georgea zbog posljedica krize na Bliskom istoku razriješila je ruke Poincareu. Novi engleski premjer Bonar Law zauzimao je manje tvrdoglavo stanovište u ruhrskom pitanju, a tome je i pogodovala i atmosfera u Njemačkoj u kojoj je Stinnes vodio svoju politiku katastrofe.

PARIŠKA KONFERENCIJA (2.- 4. 1. 1923.)Na preliminarnom sastanku engleskih ministara odlučeno je da se Njemačkoj pruži predah i stvori za nju takav položaj u kojemu bi ona mogla platiti reparacije. Već na prvoj sjednici Pariške konferencije engleska je delegacija iznijela prijedlog da se Njemačkoj da moratorij bez zaloga i garancija na 4 godine. Kad taj rok isteče Njemačka bi trebala plaćati godišnje po 2 mlrd zlatnih maraka, a kroz dalje 4 godine po 2,5 mlrd. Sveukupnu svotu njemačkog duga trebalo je, prema engleskom prijedlogu, kapitalizirati u svoti od 50 mlrd zlatnih maraka. S takvim rješenjem reparacijskog problema engleski projekt povezivao je uređenje međusavezničkih dugova i europske zaduženosti u SAD-u.Poincare to nije prihvatio te je u razgovoru sa novinarima izjavio kako će Francuska, ako saveznici ne izvrše pritisak na Njemačku da udovolji Francuskim zahtjevima, okupirati Essensko i Bochumsko područje i čitavi Ruhrski bazen te izvršiti zapljenu carinskih taksi u okupiranim pokrajinama.Pariška konferencija je stvarno prepustila Poincareu slobodu akcije u pogledu Ruhra. Formalno priznanje te slobode uslijedilo je na sjednici reparacijske komisije 9. siječnja 1923. prigodom rasprave o njemačkim dobavama ugljen kada je komisija zaključila da Njemačka hotimično ne ispunjava svoje obaveze u pogledu dobave ugljena. Takvo je neispunjavanje davalo saveznicima pravo na primjenu sankcija.

16 „Sporazumjeli smo se bar u tome da se ne možemo sporazumjeti!“ konstatirao je Lloyd George na kraju konferencije.

24

Page 25: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

U Berlin je 10. siječnja 1923. upućena francusko-belgijska nota. Na je izvijestila njemačku vladu da zbog kršenja 17. i 18. paragrafa osmog dijela Versajskog ugovora od strane Njemačke, vlade Francuske i Belgije šalju u Ruhrsko područje komisiju koja će nadzirati djelatnosti sindikata ugljena u stvari ispunjavanja reparacijskih obveza. U noti je naglašeno da se ne namjerava poduzeti vojna operacija ili okupacija ali je pravi sadržaj tog diplomatskog dokumenta postao očit već slijedeći dan.

OKUPACIJA RUHRA (11. 1. 1923.)Odredi francusko-belgijskih oružanih snaga od nekoliko tisuća ljudi su 11. siječnja 1923. zaposjeli Essen i njegovu okolicu. U gradu je proglašeno opsadno stanje. Njemačka je vlada na te mjere opozvala svoje ambasadore iz Parisa i Bruxellesa. Formalni protest Njemačke bio je uložen 12. siječnja 1923. u odgovoru njemačke vlade na francusku i belgijsku notu.

Ulazak francuske vojske u Essen na početku francusko-belgijske okupacije Ruhra

Britanska diplomacija je naoko ostajala i dalje nepristran svjedok događaja, koji su se razvijali. Ona je uvjeravala Francusku o svojoj lojalnosti. Ali iza diplomatskih kulisa Engleska je spremala poraz Francuskoj. D´Abernon je neprestano vodio pregovore s njemačkom vladom o metodama borbe protiv okupacije. Njemačkoj je vladi dat savjet da na francusku politiku okupacije Ruhra odgovori pasivnim otporom. To se trebalo izvesti organiziranjem borbe protiv francuske eksploatacije ruhrskog ekonomskog blaga, a i u sabotaži mjera koje su okupacione vlasti poduzele. Inicijativu su, kod provedbe te politike, davali englesko-američki krugovi. Curzon je potajno želio raspiriti njemačko-francuski sukob jer je smatrao da bi ruhrski konflikt mogao podjednako oslabiti i Francusku i Njemačku, a to bi dovelo do prevlasti Velike Britanije u europskoj politici.Otvoreno osuđujući upad u Ruhr, sovjetska je vlada upozoravala, da taj čin ne samo što ne može dovesti do stabilizacije međunarodnih odnosa, već očigledno stvara opasnost od novog europskog rata.Vlada Cuna je sa svoje strane objavila da neće voditi nikakve pregovore sa reparacijskom komisijom dok Ruhr ne bude oslobođen od okupacione vojske. Politiku pasivnog otpora, koji je Cuno proglasio 13. siječnja u Reichstagu, odobrila je većina (283 za, 28 protiv). Tu su politiku najaktivnije podupirali industrijalci ugljena na čelu sa Stinnesom.

25

Page 26: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

Ali Njemački političari i industrijalci nisu predviđali stvarne posljedice pasivnog otpora. Poincare je pojačao okupacione snage. Proširio je područje operacija zaposjevši Düsseldorf, Bochum, Dortmund i ostale bogate industrijske centre Ruhrskog područja. Ruhr se postepeno izolirao od Njemačke ali i od čitavog vanjskog svijeta, Nizozemske, Švicarske, Italije. General Degoutte, zapovjednik oružanih okupacionih snaga, zabranio je izvoz ugljena iz Ruhra u Njemačku. S okupacijom Ruhra njemačka je izgubila 88% ugljena, 48% željeza, 70% lijevanog željeza. Čitavo se područje nalazilo pod vlašću carinskog komiteta koji je podigao carinski zid rajnsko-vestfalskog okupiranog područja i Njemačke. Pad Njemačke marke poprimio je katastrofalan karakter. Uhićen je niz uglednih industrijalaca, dok je Kruppu Degoutte zaprijetio sekvestriranjem njegova poduzeća. Uhićivani su njemački vladini činovnici u Ruhrskom i Rajnskom području. Pokušaj Cunove vlade da diplomatskim sredstvima djeluje na francusku vladu nije pokazao rezultate.

DAWESOV PLAN(1923. -1924.)

SEPARATISTIČKI POKRET U RAJNSKOM PODRUČJU I BAVARSKOJ

26

Page 27: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

Jedna od Poincareovih metoda bilo je podupiranje separatističkog pokreta na Rajni i u Bavarskoj. Osnove maršala Focha o stvaranju Rajnske tampon-države koje su saveznici odbili 1919. ponovno su se javile u času kad je okupiran Ruhr. Ideja stvaranja Rajnske republike nailazila je na simpatije i industrijalaca rajnsko-westfalskog područja. Mnoge su rajnske i westfalske tvrtke i prije bile čvršće povezane s Francuskom nego sa Njemačkom. Nakon okupacije Ruhra one su se našle posve odsječene od njemačkog tržišta i nastojale su se prilagoditi novim prilikama. Na zbliženje sa Poincareovom Francuskom rajnske je industrijalce gonio strah pred revolucionarnim pokretom u Njemačkoj.U noći na 21. listopada 1923. separatisti su proglasili nezavisnu Rajnsku Republiku. Odmah nakon toga vrhovni komesar Rajnskog područja primio obavijest da je Francuska priznala privremenu vladu Rajnske republike.Gotovo je istodobno ojačao separatistički pokret u Bavarskoj kojeg je vodila bavarska katolička pučka stranka na čelu sa Kahrom. Bavarski separatisti su željeli, uz potporu Francuske, sa Austrijom i Rheinlandom, stvoriti dunavsku konfederaciju. Računali su da će se Bavarska odcjepljenjem osloboditi plaćanja prema Versailleskom ugovoru, i kao i Austrija, dobiti mogućnost za zajam od Antante. Vodili su se tajni sastanci sa časnikom francuskog generalskog stožera, Richerom, koji je obećao pomoć i suradnju francuske okupacijske vojske iz Ruhra. Ali Njemačka je vlada to otkrila pa se Poincare morao odreći Richera u njegovih planova. Sredinom listopada 1923. Bavarska se faktično odijelila od Njemačke. Bavarski dio Reichswehra predana je generalu Lossowu koji je uskratio odanost vladi Njemačke, a čelnik Bavarske, Kahr, stupio je u neposredne pregovore sa Francuskom.

HITLEROV PUČ (8.- 9. 11. 1923.)U jesen 1923. unutarnje stanje u Njemačkoj bilo je vrlo napeto. Ruhrski sukob je Nijemcima donio katastrofalnu inflaciju i sveopće osiromašenje. Razočaranje masa i pojačan rast nacionalizma iskoristili su nacisti za svoje ciljeve. Njihovu nacionalističku demagogiju podupirali su industrijalci za svoje ciljeva. Naročito je oživjela djelatnost nacističkih borbenih organizacija u Bavarskoj pod vodstvom Ludendorffa, Hitlera, Ehrhardta, Rossenbacha. Oni su iz Bavarske slali ljude u Ruhr da bi vršili sabotaže protiv Francuza.Tajne borbene fašističke organizacije sastavljale su formacije takozvanog crnog Reichwehra koji je nastao u Njemačkoj nakon što je ona po odredbama Versailleskog ugovora morala smanjiti vojsku na 100 tisuća ljudi. Do tad je Njemačka držala vojsku od 300 tisuća ljudi. Nakon potpisa Versailleskog ugovora preostalih 200 tisuća nije raspušteno već su se održale kao fašističke naoružane formacije koje žive na račun industrijalaca. Ti odredi, nazivani Stinnesovi soldati, stvoreni za borbu s revolucijom, nisu prestali gajiti misao o odmazdi Francuzima. Najviše se proširila organizacija fašističkih borbenih saveza u Bavarskoj.Oslanjajući se na te oružane snage, Hitler i Ludendorff su u Münchenu 8. 11. 1923. pokušali preuzeti vlast u Bavarskoj nastojeći je pretvoriti u uporište za nacističku Njemačku. Međutim puč je doživio slom jer se pokazalo da Hitler još nije imao dovoljno oružanih snaga i veza, ne samo u Njemačkoj, već i u Bavarskoj. Uz to su mu i njemački industrijalci uskratili potporu jer je u to vrijeme Stinnes pregovarao sa Francuzima o osnivanju njemačko-francuskog koncerna. Nacistički puč, organiziran pod demagoškim lozinkama borbe protiv reparacija i Versailleskog ugovora, mogao je poremetiti Stinnesove planove

KONFERENCIJA O STATUTU TANGERSKE ZONE (18. 12. 1923.)Engleska je htjela pretvoriti Tanger u internacionalnu luku što je dovelo do španjolsko-talijanske političke i vojne demonstracije. Protiv Engleske istupila je i Francuska koja se bojala da će preko Tangera odlaziti oružje marokanskim plemenima koja su se neprestano bunila španjolskih i francuskih okupatora.

27

Page 28: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

Konferencija o statutu tangerske zone, potpisna 18. prosinca, 1923. od strane Velike Britanije, Francuske i Španjolske konačno je ustanovila da se Tangerom ima upravljati kao internacionalnom zonom, sa režimom stalne neutralnosti. Vodstvo međunarodne administrativne zone u toku prvih šest godina povjereno je predstavniku Francuske.Na takvu je pogodbu engleska diplomacija pristala u zamjenu za ustupke Francuske u stvarima europske politike, a naročito u pitanju reparacija.

DONOŠENJE DAWESOVOG PLANA (9. 4. 1924)Ekonomski položaj Francuske se sve više pogoršavao. Njemačka i nakon obustave pasivnog otpora nije vršila reparacijska plaćanja niti obvezatne dobave u dogovorenim razmjerima. To se teško odrazilo na Francuskom državnom proračunu i na tečaju franka, dok su izdaci zbog okupacije rasli. Poincareu nije preostalo ništa drugo nego da kapitulira pred financijskim i diplomatskim pritiskom saveznika.Nakon dugog otezanja Poincare je dao pristanak da započne rad međunarodnog komiteta stručnjaka. On se sastao u Londonu 14. siječnja 1924., a predsjednikom je izabran predstavnik SAD-a Charles Dawes koji je bio povezan sa bankovnom grupom Morgan. Tražeći izlaz iz financijske krize, Poincare se obratio toj grupi za kredit. Grupa Morgan je obećala Francuskoj zajam u visini od 100 milijuna dolara pod uvjetom da se uredi pitanje njemačkih reparacija.U središtu pažnje komiteta stajalo je reparacijsko pitanje. Kod raspravljanja o tome pojavio se niz drugih problema od kojih je najvažnije mogućnost stvaranja stabilne valute u Njemačkoj. To su pogotovo tražili predstavnici SAD-a jer se američki kapital zanimao za Njemačku, stabilizirana valuta glavni je preduvjet svih investicija. Za Englesku je stabilizacija Njemačke valute bio jedan od načina borbe protiv Njemačkog izvoza.Stručnjaci su došli do zaključka da se platežna sposobnost Njemačke može uspostaviti samo pod uvjetom ekonomskog i financijskog ujedinjenja okupiranih i ne okupiranih krajeva. Dawes je 9. travnja 1924. izvijestio reparacionu komisiju da je rad dovršen i podnio izvještaj stručnjaka koji je ušao u povijest pod nazivom Dawesov plan.Dawesov plan trebao je osigurati uplate reparacija Njemačke putem njene privredne obnove, a da bi se to postiglo trebalo je stabilizirati valutu i proračunsku ravnotežu. Za stabilizaciju njemačke marke Njemačkoj se trebao dati zajam od 800 milijuna zlatnih maraka. Čitavo je gospodarstvo dolazilo pod kontrolu. Ni ovaj put nije utvrđena ukupna svota reparacijskih plaćanja kao ni konačni rok njihovih uplata. U zalog za ispunjavanje novčanih obveza Njemačka je trebala dati kontrolu nad carinskim taksama, poštarinu te najunosnije stavke svog državnog proračuna, „komesaru za poreze“. Izvorom pokrića za reparacijska plaćanja postali su dohodci teške industrije i željeznica te državni proračun. Da bi se prikupila sredstva za plaćanje ustanovljeni su posebni porezi koje su plaćali radnici.Plan je sam po sebi bio proturječit. Nastojao je u okvirima Versailleskog ugovora, uspostaviti ekonomski jaku i za plaćanje sposobnu Njemačku ali je pomoću kontrole nad njenim gospodarskim prihodima imao zadatak ne dopustiti joj da postane opasan konkurent za saveznike.Pojavilo se pitanje kamo bi se trebala usmjeriti njemačka roba. Autori Dawesovog plana to su pitanje jednostavno riješili prepustivši Njemačkoj sovjetsko tržište. Okrenuvši njemačku ekonomsku ofenzivu na istok trebalo je pokolebati sovjetsku industriju, preplavivši tržište SSSR-a njemačkom robom, time spriječiti pretvaranje SSSR-a u industrijsku velesilu i pretvoriti je u agrarni privjesak industrijskih zemalja Europe.Plan nije mogao riješiti one probleme koji su se javili u vezi pitanja njemačkih reparacija i samo je stvorio prividan sporazum između Njemačke i njenih pobjednika. Plan predstavlja pobjedu englesko-američkog bloka nad Francuskom. On je prisilio francusku diplomaciju da se odrekne metoda direktne akcije i spriječio da u Njemačkoj dođe do ekonomske katastrofe.

28

Page 29: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

LONDONSKA KONFERENCIJA (16. 7.- 16. 8. 1924.)Engleska je diplomacija smatrala konferenciju svojom pobjedom i postavila se kao rukovodeća i organizatorna sila ali pravi gospodar položaja bila je američka deklaracija.Rad konferencije se odvijao u komisijama. Spor je izazvalo pitanje sankcija, odnosno tko ima odlučiti je li Njemačka počinila zlonamjerno kršenje obveza. Engleska i američka delegacija nastojale su dobiti od Francuske da se formalno odrekne samostalnih akcija protiv Njemačke. Najteže pitanje, evakuacija Ruhrskog bazena, službeno nije bilo stavljeno na dnevni red konferencije iako je to pitanje zapravo bilo središte čitave konferencije.1. Konferencija je napustila metoda da Francuska samostalno rješava pitanje reparacija i priznala da sporna pitanja treba rješavati arbitražna komisija predstavnika Antante na čelu sa predstavnicima SAD-a.2. Konferencija je napustila okupaciju Ruhra i priznala potrebu njegove evakuacije, privrednu bezodvlačno, vojničku u toku jedne godine.3. Konferencija je napustila vojnu intervenciju, a pristala je na financijsko-privrednu intervenciju priznavši da se u Njemačkoj osnuje emisiona banka pod inozemnom kontrolom i da se željeznice predaju u privatne ruke također pod stranom kontrolom. Sva reparacijska plaćanja i dobave u naravi trebalo je odsada vršiti pod kontrolom saveznika.4. Konferencija je Francuskoj priznala pravo prinudnog stjecanja ugljena i ostalih industrijskih proizvoda u toku određenog vremenskog razloga, ali je priznala Njemačkoj pravo da se obrati arbitražnoj komisiji sa zahtjevom da se ta prinudna plaćanja u naravi smanje ili obustave.5. Konferencija je potvrdila zajam Njemačkoj od 800 milijuna maraka koji će pokriti engleski i američki bankari.Zaključci Londonske konferencije i prihvat Dawesova plana izmijenili su odnose snaga u međunarodnoj areni. Kao vodeća sila došao je američko-engleski blok. Odluke Londonske konferencije ocjenjene su u SAD-u kao početak preporoda Europe pod vodstvom SAD-a. u Londonu su odluke ocjenjene pesimistički jer iako su uspjeli obuzdati Francusku nisu uspjeli postati glavni arbitar u francusko-njemačkim odnosima.

LOCARNSKI SPORAZUMI(1925.)

ŽENEVSKI PROTOKOL (2. 10. 1925.)

29

Page 30: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

Projekt sveopćeg garancijskog sporazuma, koji je izgradila Liga naroda, raspravljen je na petom zasjedanju Lige naroda u rujnu 1924. Kod toga su se javili stari sporovi između Engleza i Francuza u pitanju sigurnosti i razoružanja. Francuski premijer Herriot17 tvrdio je da najprije treba biti garantirana sigurnost granica ustanovljenih u Versaillesu, a zatim već postavljeno pitanje razoružanja. MacDonald je naprotiv dokazivao da je prije svega potrebno razoružanje, odnosno, ograničenje naoružanja.Nesigurnost je dolazila odatle, što se Engleska, uvjerena u svoju vojničku prevlast na moru, nije imala razloga usprotiviti smanjivanju naoružanja na kontinentu. Međutim Francuska je, raspolažući sa najvećom vojskom u Europi, bila protiv toga da se ona smanji. Gledajući u njoj glavno uporište, ona je težila da stekne jamstvo za sigurnost svojih granica pomoću vojničkih saveza i stvaranja sistema sveopće garancije postversailleskog statusa quo. Engleska je bila protiv takvog sistema garancija jer nije htjela da se Francuska previše osili. Bez obzira na sve sporove, protokol o mirnom uređenju međunarodnih sporova bio je prihvaćen na sjednici Lige naroda 2. listopada 1924.U uvodu je naglašeno smanjenje nacionalnog naoružanja do minimuma. Dalje, u 2. članku države potpisnice protokola izjavljuju da ni u kojem slučaju ne smiju pribjeći ratu, ni između sebe, ni protiv bilo koje države koja je prihvatila obveze protokola. U slučaju sporova između članica Lige naroda, obvezuju se podvrgnuti proceduri arbitraže ili odluka vijeća Lige naroda. Ako koja država prekrši tu obvezu, protiv nje će biti poduzete mjere kao protiv napadača.Međutim, obveze su imale ograničen i uvjetan karakter. Tako da se po članku 11 svaka država potpisnica mogla ukloniti iz kolektivnog istupa protiv napadača ukoliko bi za takvu državu to bilo nepovoljno ili rizično. Francuska je među prvima potpisala protokol ali se Engleska nije žurila pa je protokol ostao mrtvo slovo na papiru.

LOCARNSKA KONFERENCIJA (5.- 16. 10. 1925.)Krajem rujna 1925. njemački su poslanici u Parisu i, Bruxellesu, Londonu i Rimu, uručili vladama kod kojih su bili akreditirani, verbalnu notu Njemačke o njenom pristanku na saziv konferencije za raspravljanje o garancijskom paktu. Prije nego što je nota predana, došlo je do oštre borbe unutar Njemačke. Njemačka se vlada nalazila u teškom položaju. Nacionalističko-revanšistički elementi protivili su se svakom sporazumu koji bi potvrdili konačan gubitak Alzacije-Lorene. Pod pritiskom tih grupa Stressman je bio prisiljen popratiti svoju notu o pristanku na konferenciju dvjema bitnim rezervama: u stvari ratne krivnje i u stvari evakuacije Kölna.Najprije je raspravljen Rajnski garancijski pakt. Sporan je bio članak 16 pakta Lige naroda koji je obvezivao članice Lige da aktivno sudjeluju u kaznenim mjerama koje bi Liga naroda mogla poduzeti protiv kršitelja njena pakta. S obzirom na pristup Njemačke Ligi naroda, Stressman18 je izjavio da nenaoružana Njemačka neće moći pružiti pomoć predviđeni tim člankom 16 državama koje budu napadnute, niti će moći, zbog svojeg ekonomskog i financijskog položaja sudjelovati kod primjene ekonomskih sankcija protiv napadača. No to nije uvjerilo Brianda koji je i dalje zahtijevao da Njemačka uđe u Ligu naroda pod općim uvjetima.Njemačka delegacija je 12. listopada započela pregovore sa predstavnicima Poljske i Čehoslovačke o ugovorima o arbitraži. Poduprta od Engleske, Njemačka je otklonila sklapanje pojedinačnih garancijskih sporazuma sa Poljskom i Čehoslovačkom. Potkraj konferencije najvažnija sporna pitanja su raspravljena i riješena u nizu privatnih razgovora u

17 Edouard Herriot je bio lijevi radikal koji 1924. formira francusku vladu. Heirrotova vlada je smanjila napetosti s Njemačkom i priznala je SSSR.18 Gustav Stresemann je bio kancelar Njemačke tijekom kratkog perioda 1923., također služio je kao ministar vanjskih poslova od 1923. do 1929.

30

Page 31: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

kojim je njemačka diplomacija tražila legalizaciju naoružanja Njemačke i smanjivanje opsega reparacija. Ipak iz opreza nije zasad tražila evakuaciju druga i treće Rajnske zone.Kao rezultat konferencije u Locarnu prihvaćeni su ovi akti:

1. zaključni akt konferencije;2. Rajnski pakt tj. garancijski ugovor između Njemačke, Belgije, Francuske, Velike

Britanije i Italije;3. ugovor o arbitraži između Njemačke i Belgije;4. ugovor o arbitraži između Njemačke i Francuske;5. ugovor o arbitraži između Njemačke i Poljske;6. ugovor o arbitraži između Njemačke i Čehoslovačke;7. sporazum između Francuske i Poljske;8. sporazum između Francuske i Čehoslovačke.

Ugovor između Njemačke, Belgije, Francuske, Velike Britanije i Italije sadržavao je obvezu država potpisnica da će održavati teritorijalni status quo, stvoren Versailleskim mirom, koji proizlazi iz granica između Njemačke i Belgije i Njemačke i Francuske, nepovredivosti tih granica kako su utvrđene mirovnim ugovorom potpisanim u Versaillesu te poštivanje odredbe čl. 42. i 43. spomenutog ugovora u pogledu demilitarizirane zone.U 2. članku Njemačka i Belgija, a također Njemačka i Francuske uzajamno su se obvezale da neće poduzimati nikakve napadaje niti upade, te ratovati jedna protiv druge. Iznimka je bila ako se radi o obrani ili provođenju članka 16. Lige naroda. U slučaju da se pojave sporna pitanja koja se ne bi mogla riješiti spornim putem, problem se trebao riješiti arbitražom. Ako neka država ne bi poštivala ogovorene obveze ostali potpisnici ugovora moraju ponuditi pomoć onoj zemlji proti koje je usmjeren ne izazvan akt agresije te su određene sankcije. Na snazi su ostale sve odredbe Versailleskog ugovora o demilitarizaciji Rajnske zone, a isto tako i odluke Londonske konferencije od 1924. (Dawesov plan)Za razliku od Versaillesko ugovora. Locarnski su sporazumi bili sklopljeni sa Njemačkom kao ravnopravnom zemljom. Njemačka je ulazila u Ligu naroda i pripadalo joj je mjesto u Vijeću Lige naroda kao jednoj od velesila. Locarnski sporazumi su potpisani 1. prosinca 1925. u Locarnu.

SOVJETSKO-NJEMAČKI UGOVOR (24. 4. 1926.)Diplomatski krugovi zapadne Europe ocjenjivali su sklapanje Rajnskog garancijskog pakta kao zaokret Njemačke prema zapadnoj orijentaciji. U nizu diplomatskih razgovora, u službenom i poluslužbenom dopisivanju sa sovjetskom vladom njemačka ju je vlada na sve moguće načine uvjeravala o nepokolebljivosti svojega lojalnog i dobronamjernog stanovišta prema SSSR.Uza sve to, Dawesov plan i garancijski pregovori bacili su sumnju na vjernost Njemačke politici Rapalla. Rapallski ugovor je otkrivao perspektive ekonomske suradnje Njemačke sa SSSR-om. Ipak njihovi obostrani odnosi su se jako pogoršali otkako je Locarno stvorio otvorenu opasnost političke izolacije za SSSR. Sovjetska diplomacija uložila je mnogo napora da postigne od Nijemaca suglasnost da sklope barem sovjetsko-njemački ekonomski ugovor, koji je potpisan 12. listopada 1925. u općem dijelu tog ugovora bili su navedeni odnosni uvjeti za uređenje ekonomskih odnosa između Njemačke i SSSR-a. Zatim je slijedio sporazum o ugovor o boravku građana jedne države na teritoriju druge. Dalje je ugovor sadržavao sporazum o pomorskom i željezničkom prometu, porezima i veterinarskim mjerama.Nakon sklapanja ekonomskog ugovora sovjetska je diplomacija smatrala kako bi se trebalo postaviti pitanje političkog pakta između dvije zemlje ali je ta ideja, kao i prije nailazila na zamjerke njemačke vlade. Nijemci su predlagali sklapanje dvostranog (umjesto formalnog)

31

Page 32: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

političkog ugovora koji bi sadržavao rezervu o stanovištima Njemačke u odnosima prema SSSR-u u slučaju konflikta između SSSR-a i zapadnih velesila (Njemačka im se ne bi pridružila nego bi čak i istupila protiv njih). Bez obzira na svoja uvjeravanja, njemačka diplomacija je odbijala fiksirati obvezu neutralnosti Njemačke za slučaj rata europskih velesila sa Sovjetskim Savezom.Upornost i nepokolebljivost sovjetske diplomacije prevladali su sve smicalice Nijemaca. 24. travnja 1926. bio je napokon potpisan ugovor o prijateljstvu i neutralnosti između Njemačke i SSSR-a. U članku 2. teksta ugovora navodilo se da u slučaju napadaja treće države na jednu zemlju ugovornicu, druga strana mora zadržati neutralnost. Članak 3. je predviđao uzajamnu obvezu zemalja ugovornica da neće ulaziti u koaliciju koju bi stvorile neke treće države sa svrhom da izvrgnu jednu od njih ekonomskom i financijskom bojkotu. Taj članak je imao svrhu da ograniči djelovanje obveza predviđenih čl. 16. pakta Lige naroda koji je mogao uvući Njemačku u kolektivni istup kapitalističkih država protiv Sovjetskog Saveza.Ugovor je stvorio protutežu poziciji europskih država koje su isključile SSSR od sudjelovanja u Rajnskom garancijskom paktu. Time je otupjela protusovjetska oštrica Locarnskih sporazuma.

STVARANJE DRUGOG ŽARIŠTA RATA U EUROPI(1933.-1935.)

SPORAZUM POLJSKE I NJEMAČKE (26. 1. 1934.)Ljeti 1934., na jednom zasjedanju Hitlera sa njegovim istomišljenicima, raspravljeno je i pitanje priprema za rat protiv SSSR-a i uloga Poljske s kojom je hitlerovska njemačka imala

32

Page 33: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

službeni ugovor o prijateljstvu. Hitler je u razgovoru sa Rauschningom19 rekao kako Njemačka još ne može voditi rat za reviziju granica ali da se za to mora pripremati. Hitler se spremao početi reviziju Versailleskog ugovora povukavši Poljsku na put osvajačke politike na istoku.Još 15. studenoga 1933. Hitler je pozvao k sebi poljskog poslanika Lipskoga20 i predložio mu sklapanje poljsko-njemački sporazum o ispravku Versailleskog ugovora koji se odnosi na granice s Njemačkom. Nakon toga je objelodanjeno saopćenje kako obje zemlje pristupaju neposrednim pregovorima o svim njemačko-poljskim problemima za konsolidaciju mira u Europi i da se odriču primjene sile u uzajamnim odnosima.Tih dana Hitler se obratio s istim takvim prijedlogom i na Čehoslovačku. Ali Beneš21 je odbio separatne pregovore bez pristanka svojih saveznika, Francuske. Naprotiv, Pilsudski22 i poljski ministar vanjskih poslova pukovnik Beck brzo su prihvatili ideju njemačke nacističke diplomacije.Rezultat toga bio je sporazum između Njemačke i Poljske od 25. siječnja 1934. sklopljen na 10 godina. U izjavi sa potpisima Neuratha23 i Lipskoga govorilo se o čvrstom prijateljstvu između Poljske i Njemačke i o odricanju primjene sile u rješavanju spornih pitanja.

BALKANSKI PAKT (9. 2. 1934.)Pred opasnošću ujedinjenja Njemačke sa Austrijom i daljeg Njemačkog prodiranja, zemlje Male Antante kao i balkanske države koji nisu bili njezini članovi počeli su razmišljati kako ujediniti svoje snage. Koristeći se povoljnim okolnostima, francuska je diplomacija, zabrinuta pitanjem kako učvrstiti svoje poljuljane pozicije na jugoistoku Europe, iznijela projekt tzv. Balkanske Antante. Engleska je diplomacija poduprla francusku inicijativu. U Ateni je 9. veljače 1934. potpisan sporazum između četiri balkanske zemlje, Grčke, Rumunjske, Turske i Jugoslavije. Balkanski pakt je obvezivao države potpisnice da zajednički brane unutarnje balkanske granice i da usklađuju svoju vanjsku politiku. Od balkanskih zemalja, pod utjecajem Njemačke i Italije, pakt nisu potpisale Bugarska i Albanija. Zbog toga se posumnjalo hoće li novi ugovor pridonijeti općem smirivanju stanja. Te su se bojazni opravdale jer je talijanska diplomacija odlučila iskoristiti trenutak da sama prijeđe u ofenzivu.

TALIJANSKO-AUSTRIJSKO-MAĐARSKI PAKT (17. 3. 1934.)Paktu je prethodio sukob radničkih organizacija i Heimwehra24, koji je trebao očistiti Austriju od komunista i socijaldemokrata, a pridružila mu se i vojska. 15. veljače 1934. radnička frakcija je bila poražena a hitlerovci su objavili preko radija da za vrijeme tih građanskih sukoba obustavljaju neprijateljske akcije protiv austrijske vlade. Primirje koje je nakon toga uspostavljeno trajalo je do svibnja 1934.Za vrijeme tog primirja, 17. ožujka 1934. potpisan je talijansko-austrijsko-mađarski pakt koji je postavio načelo kontakata i konzultiranja država potpisnica u zajedničkim pitanjima. Taj

19 Hermann Rauschning (1887-1982) je bio Njemački konzervativac i reakcionar koji je postao važan nacistički vođa u Gdanjsku, kasnije je pobjegao u SAD i javno osuđivao nacizam.20 Józef Lipski (1894-1958), poljski diplomat i ambasador u nacističkoj Njemačkoj. Od 1934. do 1939. Lipski je igrao ključnu ulogu u vanjskoj politici Poljske.21 Edvard Beneš 1935. postaje nasljednik Masaryka na mjestu predsjednika Čehoslovačke republike22 Józef Klemens Piłsudski Od 1918. do 1922. bio je načelnik države, nakon čega se nakratko povukao iz politike prepuštajući vlast političkim protivnicima. U politički život se vratio 1926. državnim udarom, nakon kojeg je postao diktator i dva puta predsjednik vlade (1926.-1928. i 1930.). Od tada pa do svoje smrti bavio se prvenstveno vojnim i vanjskopolitičkim pitanjima nastojeći očuvati poljsku nezavisnost od mogućih ekspanzionističkih posezanja Njemačke i Sovjetskog Saveza.23 Konstantin barun von Neurath, nacistički ministar vanjskih poslova od 1932. do 1938. godine.24 Oružana legija koju su podupirali talijanski fašisti. To je zapravo bilo oruđe talijanske politike u Austriji.

33

Page 34: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

pakt je zapravo pretvorio austrijskog kancelara u Mussolinijevu marionetu, a Austrija i Madžarska postale su prirepak Italije.

USPOSTAVA DIPLOMATSKIH ODNOSA IZMEĐU SSSR-a i SAD-a (16. 11. 1933.)Iako nije postojalo službeno priznanje, trgovačke veze SSSR-a i SAD-a razvijale su se uspješno. Jačanje privredne suradnje pomoglo je da se uklone prepreke koje su dugo smetale uspostavi normalnih odnosa između dvije najveće zemlje svijeta.Novi predsjednik SAD-a Roosevelt obratio se 10. listopada 1933. na predsjednika C. K. SSSR-a, Kalinjina, sa izjavom u kojem je predložio neka počnu pregovori o uspostavi normalnih međudržavnih odnosa. U odgovoru od 17. listopada. Kalinjin je izjavio da vlada SSSR-a prima prijedlog predsjednika SAD-a. Rezultat pregovora je bila uspostava normalnih diplomatskih odnosa između SAD-a i SSSR-a 16. studenog 1933.

FRANCUSKO-SOVJETSKI PRIVREMENI TRGOVAČKI SPORAZUM (11. 1. 1934.) I PAKT O NENAPADANJU (29. 11. 1932.)Pojačali su se i odnosu SSSR-a i Francuske. Sovjetsko-francuski ugovor o nenapadanju kojeg je potpisala Herriotova vlada 29. studenog 1932. poslužio je kao temelj za razvitak prijateljske suradnje između obiju zemalja.Jedan od najvažnijih etapa na putu francusko-sovjetskog zbližavanja bio je privremeni trgovački sporazum između Francuske i SSSR-a potpisan 11. siječnja 1934. Tada je francuski ministar vanjskih poslova Paul-Boncour istakao da značenje sporazuma ne samo za trgovinske interese već i za opći politički kurs. Početak tog kursa udario je Edouard Herriot. On se posve izjasnio za vrijeme rasprava u francuskom parlamentu 15. veljače 1933. povodom ratifikacije francusko-sovjetskog pakta o nenapadanju. Gorljiv pristaša zbližavanja sa SSSR-om bio je i Barthou25, novi ministar vanjskih poslova Francuske.

˝ISTOČNI LOCARNO˝ (1934.)Barthou je smatrao da je neophodno prionuti na organiziranje i učvršćivanje sistema vanjskih ugovora Francuske. Njegova ideja je bila proširiti Locarnski pakt dopunivši ga Istočnim Locarnom koji bi obuhvaćao Njemačku, SSSR, Poljsku, Čehoslovačku i baltičke zemlje. Učesnici istočnog regionalnog pakta bi morali pružiti jedan drugom svaku, pa i vojničku, pomoć u slučaju da ih bilo tko napadne. Obvezu o uzajamnoj pomoći i garanciju za granice, europskih država bi trebale dati i one države koje ne pripadaju istočnoeuropskim državama, odnosno Engleska, Francuska, Italija i Belgija. Tako je Barthou želio stvoriti jedinstven savez europskih država protiv napadača.

PREGOVORI O ISTOČNO-EUROPSKOM PAKTU (1934.)Na otvaranju novog zasjedanja generalne konferencije za razoružanje 29. svibnja 1934. Barthou se sastao sa šefom sovjetske delegacije Litvinovom. Raspravljeno je pitanje sklapanja istočno-europskog pakta o uzajamnoj pomoći. Takav pakt je trebao ujediniti SSSR, Njemačku, Poljsku, baltičke zemlje i Čehoslovačku.Sve nabrojene zemlje su trebale u slučaju rata pružiti vojničku pomoć jedna drugoj. Francuska je vlada preuzela na sebe obvezu da garantira taj pakt. Sa svoje strane vlada SSSR-a obvezala

25 Jean Louis Barthou (1862-1934), bio je francuski političar i ministar. Za vrijeme atentata u Marseilleu 3. listopada 1934., u kojem je ubijen zajedno sa kraljem Aleksandrom, bio je ministar vanjskih poslova. Bio je primarna figura iza Franko-sovjetskog pakta, kojeg je potpisao njegov nasljednik Pierre Laval.

34

Page 35: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

se da će ispunjavati Locarnski pakt iz kojeg su trebale biti uklonjene sve protusovjetske tendencije.Sovjetska je vlada sa zadovoljstvom prihvatila Barthouov prijedlog. Još prije toga, 28. ožujka 1934. ona je predložila Njemačkoj da radi jačanja mira u istočnom dijelu Europe, a i također radi poboljšanja uzajamnih odnosa između Njemačke i SSSR-a, potpiše protokol kojim bi se obje vlade uzajamno obvezale da će se uzdržavati od bilo kakvih postupaka koji bi izravno ili neizravno mogli nanijeti štetu nezavisnosti i nepovredivosti baltičkih država, koje s njima graniče. Nacistička vlada Njemačke odbila je sovjetski prijedlog i odbila je pristupiti općem Istočnom paktu. Poljska, na prijedlog da se pridruži Istočnom paktu, je dala neodređen odgovor odnosno pristala je sudjelovati u tom paktu jedino ako sudjeluje i Njemačka. Također je odbila preuzeti na sebe bilo kakve obaveze prema Litvi.Barthuovo putovanje po metropolama Istočne Europe nije prošlo uspješno. Engleska diplomacija je, odobrivši ideju Istočnog pakta, ostala na oprezu prema Barthouovim planovima. Englezi su bili protiv zaokruživanja Njemačke, nisu se htjeli zavaditi s njom, te su je nastojali iskoristiti kako bi zaplašili Francuze i obuzdali boljševike. Englezi su pred delegate konferencije za naoružanje alternativu: ili pristanak na naoružavanje Njemačke ili konac konferencije. Barthou je oštro istupio protiv Engleskog držanja. Optužio ih je da se u interesu Njemačke odriče sistema kolektivne sigurnosti.Rezolucija koju je prihvatila generalna komisija 8. lipnja 1934. predlagala je da se poduzmu svi napori kako bi se njemačka ponovno vratila u konferenciju za razoružanje. Odlučeno je osnovati poseban komitet koji će izraditi opći pakt o sigurnosti.

ENG. –FRANCUSKO-TALIJANSKA DEKLARACIJA O AUSTRIJI (12. 9. 1934.)Prije toga je skupina nacista pokušala 25. srpnja 1934. preuzeti vlast u Austriji te ubila austrijskog kancelara Dolffussa. Tada su veleposlanici Francuske i Engleske u Berlinu poduzeli energične korake kako bi upozorili Hitlera na međunarodne garancije za nezavisnost Austrije. Na zasjedanju Lige naroda 12. rujna 1934. novi je austrijski kancelar Schuschnigg dao izjavu o čvrstoj odluci Austrije da brani svoju slobodu. S druge strane Barthou je uspio postići da je 27. rujna 1934. potpisana englesko-francusko-talijanska deklaracija o potrebi održanja nezavisnosti i cjelokupnosti Austrije. Stvar nije otišla dalje od tih verbalnih manifestacija.

PRISTUP SSSR-a LIGI NARODA (18. 9. 1934.)Na inicijativu francuske diplomacije vlade 30 država članica Lige naroda obratile su se 15. rujna 1934. sovjetskoj vladi te pozivaju SSSR da pristupi Ligi naroda. Sovjetska vlada je prihvatila poziv.Generalna skupština Lige naroda zaključila je 18. rujna 1934. da primi SSSR u Ligu naroda i neka njegovog predstavnika primi u Vijeće Lige kao stalnog člana. Protiv te odluke glasovala je samo Nizozemska, Portugal i Švicarska.

POJAVA TREĆEG ŽARIŠTA RATA I DALJA OFENZIVA PODSTREKAČA RATA

(1935.-1936)

RIMSKI SPORAZUM (7. 1. 1935.)

35

Page 36: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Saarsko područje

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

Sporazum je postignut između francuskog ministra vanjskih poslova Lavala26 i Mussolinija. Prije potpisivanja samog sporazuma Laval je htio na miran način likvidirati aferu sa marseilleskim ubojstvom. Uspjelo mu je da rješenjem budu zadovoljni i u Beču, i u Berlinu i u Rimu a Mussolini ga je pozvao u Rim radi pregovora.Najvažniji dio ugovora, objavljen 15. travnja 1935., odnosio se na ispravak talijansko-francuske granice u Italiji. Vrijednost stečenih teritorija ležala je u 22 kilometra obalne linije nasuprot Bab-el Mandebskog tjesnaca koji je za Mussolinija imao veliko strateško značenje. Francuzi su to dali Talijanima jer im nije odgovaralo nemirno talijansko susjedstvo za francusku koloniju Somaliju. Uz to Italiji je dan otok Dumeira i 20% dionica željeznice koja spaja francusku luku Džibuti s glavnim gradom Etiopije Adis-Abebom.Sa svoje strane Mussolini je djelomice udovoljio zahtjevima francuske vlade u pogledu državljanstva talijanskih naseljenika u Tunisu. Dogovoreno je da će talijansku narodnost sačuvati djeca talijanskih roditelja koji su rođeni u Tunisu do 1945. nakon te godine talijanski naseljenici u Tunisu gube pravo na talijansko državljanstvo.Sporazum je predvidio sklapanje Podunavskog pakta. Priznavajući nezavisnost Austrije kao potreban uvjet za održavanje mira u Europi, Laval i Mussolini su zaključili provesti pregovore o garancijama nepovredivosti austrijskih granica. U tom su sporazumu u prvom redu imali sudjelovati Italija, Francuska, Poljska, Rumunjska, a zatim i ostale države.Izvještavajući francusku komoru, a zatim i senat o rimskim sporazumima, Laval je uvjeravao da je u Rimu postigao sve o čemu je Barthou mogao samo sanjati: oslabljena veza Hitlera i Mussolinija; Italija se priklanja Francuskoj; osigurana nezavisnost Austrije; učvršćeni su temelji europskog mira. No Laval je oprezno prešutio o čemu se on naknadno, nasamo sporazumio s Mussolinijem. Mussolini je Lavalu otkrio svoj plan osvajanja Etiopije čemu se Laval nije usprotivio.

SAARSKI PLEBISCIT (13. 1. 1935.)Rimski dogovor Mussolinija i Lavala ohrabrio je Njemačku pa je Hitler odlučio iskoristiti dobru priliku da se pozabavi pripremanjem plebiscita u saarskom pitanju. Hitlerovi agenti su počeli kampanju u Saaru i Francuskoj da se Saar priključi Njemačkoj. Na plebiscitu održanom 13. siječnja. 1935. većina (477 od 539 tisuća glasača) je glasala za sjedinjenje Saara sa Njemačkom. Povoljnom rezultatu za Njemačku najviše je pridonio rad njezinih agenata, ogromni novčani izdaci, široko razvijena propaganda i primjena terora protiv nepokornih elemenata. Na rezultat plebiscita djelovalo je i držanje Engleske i Italije. Engleska je bila protiv toga da se u Saaru održi uprava Lige naroda jer je to bilo opterećenje sa suviše odgovornim obvezama za Ligu naroda. Italija je po pitanju Saara lukavo zauzela stajalište nezainteresiranog promatrača. U Rimu su izjavili da saarsko pitanje nema europsko značenje već se ono tiče isključivo Francuske i Njemačke.Ligi naroda je preostalo da potvrdi ono što se dogodilo, pa je Saarsko područje od 1. ožujka 1935. pripadalo Njemačkoj. Uspjeh plebiscita dao je polet nacistima, a Hitlerova

26 Pierre Laval postao je francuski ministar vanjskih poslova nakon što je Barthou ubijen u Marseilleskom atentatu.

36

Page 37: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

štampa počela je sa aktivnom kampanjom da se Njemačkoj vrate sva njemačka područja koja je izgubila Versailleskim ugovorom.

LONDONSKI PROGRAM (3. 2. 1935.)Od 1. do 3. veljače 1935. u Londonu je održano vijećanje šefa francuske vlade Flandina, ministra vanjskih poslova Francuske Lavala i engleskog premjera i ministra vanjskih poslova Simona. U ime obiju vlada, 3. veljače objavljen je službeni komunikej koji je istaknuo potrebu prisne suradnje između europskih nacija i uklanjanje svakog povoda za novu utrku u naoružanju. Kao preduvjet za organiziranje sigurnosti Europe englesko-francuska delegacija istakla je potrebu neposredne i efektivne suradnje s Njemačkom.Londonska deklaracija je predlagala:1. da se sklopi zračna konvencija između zapadnih zemalja (Engleske, Francuske,

Belgije, Italije i Njemačke),2. da se sklopi Podunavski rat koji će garantirati nezavisnost Austrije,3. da se sklopi Istočni pakt o uzajamnoj pomoći,4. da se Njemačka vrati u Ligu naroda.Osim Istočnog pakta, svi ostali prijedlozi išli su u susret Njemačkoj. Usprkos tome njemačka nacistička diplomacija je odbila sve, osim točke o zračnoj konvenciji.Njemačko ministarstvo vanjskih poslova je 14. veljače. 1935. objavilo memorandum kao odgovor na Londonsku deklaraciju od 3. veljače. Predlagali su se dvostrani pregovori sa Engleskom i sklapanju zračne konvencije čime se Njemačka vlada ponovno vratila na svoje prvobitno stajalište. Diplomatskim je putem iz Berlina javljeno, da bi željeli, neka sir John Simon dođe na osobne pregovore sa Hitlerom.Sovjetska vlada je uzalud upozoravala London i Pariz da se ne odreknu principa kolektivne sigurnosti. A i francuska je vlada uzalud protestirala protiv dvostranih englesko-njemačkih pregovora te je predlagala engleskom ministarstvu vanjskih poslova neka zajednički odgovore na njemački memorandum.Engleska je vlada 21. veljače 1935. službeno obavijestila Berlin da pristaje na dvostrane pregovore i da u tu svrhu upućuje u Njemačku specijalnu misiju.

ODRICANJE NJEMAČKE OD VOJNIH ODREDABA VERSAILLESKOG UGOVORA (16. 3. 1935.)Hitlerova vlada je trijumfirala. Dolazak engleske misije u Berlin za njih je bio dokaz pripravnosti Engleske na dvostrani sporazum. Međutim u Berlinu je uskoro nastupilo razočarenje. Nijemci su saznali da Engleska misli povećati svoj vojni sporazum.Hitler je htio neka Englezi osjete njegovo nezadovoljstvo na što su se u Londonu uznemirili. Engleski veleposlanik u Londonu nastojao je smiriti Nijemce pa su u nekim engleskim novinama izašli članci u kojima je zauzeto najpomirljivije stajalište prema Njemačkoj. Njemački tisak je opet poprimio smireniji ton prema Engleskoj, ali se pojačala kampanja protiv Francuske.Upravo u to vrijeme francuska je vlada donijela zakonski projekt o povišenju roka vojne službe na dvije godine. Njemački nacistički tisak je napao taj projekt francuske vlade, a nakon toga je 13. ožujka 1935. došla poluslužbena izjava vlade Njemačke da se ona od sad smatra slobodnom od obveza koji su joj branile izgradnju vojne avijacije. Kako ta deklaracija nije odmah naišla na otpor velesila to je ohrabrilo Hitlerovu vladu da 16. ožujka 1935. donese dekret o uvođenju opće vojne obveze u Njemačkoj. Istog je dana Hitler izdao proglas kako je uvođenje opće vojne dužnosti opravdao zahtjevima

37

Page 38: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

nacionalne sigurnosti Njemačke zbog odluke francuske vlade o povišenja roka vojne službe.Vlade Francuske i Engleske odmah su uložile protest protiv otvorenog kršenja odredaba Versailleskog ugovora od strane Njemačke. Hitler je te proteste odbio uvjeren da stvar neće stići dalje od diplomatskih demarša. Protestirala je i talijanska diplomacija, ali je naglasila da se Italija uvijek zalagala za reviziju petog dijela Versailleskog ugovora. Engleski demarš bio je formuliran u najsuzdržljivijem tonu. U SAD-u primili su novi njemački zakon kao znak da se približava ratna opasnost.

PREGOVORI SIMONA SA HITLEROM (24.-26. 3. 1935.)Susret se održao u Berlinu, a u razgovorima su bili uz Simona i Hitlera još i lord čuvar pečata Eden i britanski veleposlanik u Njemačkoj lord Eric Phipps, te barun Neurath i Ribbentrop27.Hitler je odbio sklapanje centralnoeuropskog pakta koji bi garantirao nezavisnost Austrije. Pristao je na pregovore sa Engleskom o ograničenju pomorskog naoružanja uz uvjet da Njemačka flota ne smije biti slabija 35% od Engleske. Po pitanju vojnog zrakoplovstva zatražio je Njemačku jednakost sa Francuskom i Engleskom uz rezervu ukoliko pojačanje sovjetskih zračnih snaga ne izazove reviziju te norme. U pogledu Lige naroda, Hitler je izjavio da se Njemačka neće vratiti u njeno članstvo dok se bude nalazila u neravnopravnom položaju s obzirom na kolonije.Simonu je jedino preostalo da prizna kako postoje ozbiljne nesuglasice u stanovištima njemačke i engleske vlade.

EDENOV PUT U MOSKVU (28. 3. 1935.)Posve drugačije stanovište prema porastu njemačke ratne opasnosti zauzimala je sovjetska diplomacija. Kad je vlada SSSR-a saznala da je Njemačka otkazala vojnička ograničenja, pozvala je lorda čuvara pečata Antonyja Edena da posjeti Moskvu kako bi raspravili međunarodne odnose koji su se sve više komplicirali. Eden je 28. ožujka 1935. stigao u Moskvu u pratnji sovjetskog veleposlanika u Londonu. Dugo je razgovarao sa Staljinom, Molotovom28 i narodnim komesarom za vanjske poslove. Obje su se strane složile kako je: u trenutnom međunarodnom položaju više nego ikad potrebno nastaviti napore u pravcu izgradnje sistema kolektivne sigurnosti u Europi koje je predviđeno englesko-francuskim komunikejom od 3. veljače1935. i u suglasnosti sa načelima Lige naroda.Iz Moskve Eden se uputio u Varšavu. U razgovoru sa predsjednikom Mościckim, maršalom Pilsudskim i ministrom vanjskim poslova Beckom bilo je očigledno da poljska vlada ostaje u bazi berlinskog sporazuma Hitler-Lipski od 21. siječnja 1934.Nakon Varšave je otišao u Prag gdje su ideju Istočnog pakta pozdravili sa najvećem simpatijom jer je Čehoslovačka dovoljno jasno osjećala opasnost neposrednog susjedstva sa nacističkom Njemačkom.Po povratku u London Eden je došao do dva zaključka. Prvo, on se uvjerio da europski mir može zajamčiti organizacija kolektivne sigurnosti. Drugo, za njega su postala neutemeljena govorkanja o crvenom imperijalizmu Sovjetske države.

27 Ulrich Friedrich Wilhelm Joachim (von) Ribbentrop (1893. - 1946.), nacistički političar, ministar vanjskih poslova Trećeg Reicha.28 Vjačeslav Mihajlovič Molotov (1890 - 1984.) je bio sovjetski diplomat i političar, veliki zagovornik Staljinove vlasti, sve dok ga Hruščov nije smijenio sa svih položaja 1956. i 1957. Potpisao je Nacističko-sovjetski pakt o nenapadanju (pakt Ribbentrop-Molotov) iz 1939.

38

Page 39: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

KONFERENCIJA U STRESI (11. 4. 1935.)Izazovno držanje koje je Njemačka zauzela u pitanju naoružavanja izazvalo je u Francuskoj ozbiljnu zabrinutost. Demokratski su se elementi u Francuskoj jednoglasno izjasnili za što skorije zbližavanje sa SSSR-om i sklapanje pakta o uzajamnoj pomoći sa njom. Istodobno je francuska vlada zahtijevala da se odmah sazove Vijeće Lige naroda, a dok se zasjedanje ne otvori predložila je organiziranje trojne diplomatske komisije Francuske, Italije i Engleske što je prihvaćeno. Za mjesto konferencije izabrana je Stresa u sjevernoj Italiji.Francuska je polagala velike nade u narednu konferenciju. Nadala se uspostaviti jedinstvenu frontu triju velesila, dovoljno jakih da zajedničkim naporima obrane mir u

Europi. Međutim na sam dan otvaranja konferencije u Mussolinijevom organu Popolo d'Italia objavljen je članak u kojem je objavljen plan samostalnog nastupa Italije izvan Strese: dok se situacija ne raščisti pod oružjem treba držati vojsku od 600 tisuća ljudi sa najnovijim oružjem i ubrzati izgradnju pomorske i zračne flote. Uz to je diplomatima Engleske i Francuske bilo poznato da se talijanski plan već ostvarivao. Italija se ubrzano naoružavala, a 250 tisuća talijanskih vojnika čekalo je na granicama

Etiopije u Eritreji i Somaliji znak za napad.Laval, Benito Mussolini, Ramsay MacDonald u Stresi

Svi su učesnici Strese znali za prosvjed koji je Etiopija uložila protiv talijanske agresije, ali o tome nitko nije progovorio. Uostalom, učesnici konferencije su se isto tako ponijeli i prema Njemačkoj. Saslušali su memorandum koji je sadržavao protest pred Ligom naroda protiv kršenja petog dijela Versailleskog ugovora od strane Njemačke no konferencija se ograničila na najpomirljiviju rezoluciju. Tri su velesile izrazile žaljenje zbog njemačkih kršenja Versailleskog ugovora te izrazile nadu da će Hitler pristati na ograničavanje naoružanja.Bilo je postavljeno pitanje treba li primiti bilo kakvo rješenje o sankcijama protiv Njemačke u slučaju ako ona i ubuduće bude kršila Versailleski ugovor. Englezi su se izjasnili protiv sankcija.Učesnici konferencije u Stresi raspravili su 12. travnja 1935. pitanje o odnosima njihovih vlada prema zamišljenim paktovima o uzajamnoj pomoći, istočnom i srednjoeuropskom. Hitler je smatrao takve ugovore nepoželjnim čak i opasnim. Na Lavalovo pitanje ne bi li Njemačka sklopila višestrani ugovor o nenapadanju ako njegovi učesnici sklope između sebe posebne ugovore o uzajamnoj pomoći Hitlerova vlada je odgovorila da nema ništa protiv takvih govora iako ih je smatrala proturječitim: onaj tko nema povjerenja o obveze o nenapadanju, još manje se možemo oslanjati na obveze o uzajamnoj pomoći. Laval je bio zadovoljan odgovorom jer Francuska može skloniti pakt o uzajamnoj pomoći sa Rusijom ne stvorivši time zapreke sklapanju višestranog ugovora o nenapadanju.Zaključna deklaracija konferencije je glasila da će se Italija, Engleska i Francuska odupirati svim raspoloživim sredstvima, svakom jednostranom otkazivanju ugovora koji može ugroziti mir. Ali ta raspoloživa sredstva su značila sve osim vojnih sankcija. Mir je u Europi prividno osiguran na račun Afrike. Tako je Mussolini mogao biti miran.

39

Page 40: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

Nakon konferencije na izvanrednom zasjedanju Lige naroda odlučeno je da se ne raspravlja o talijansko-etiopskom sukobu, kao i zahtjev etiopskog delegata da Italija obustavi ratne pripreme dok se raspravlja o tom sukobu. Zbog Njemačkog kršenja Versailleskog ugovora donesena je i rezolucija kojom je Vijeće Lige naroda odlučilo povjeriti posebnom komitetu da izradi prijedlog ekonomskih i financijskih mjera koje se trebaju primijeniti ako bilo koja država prekrši svoje međunarodne obveze. Hitler je odbio rezoluciju. Takav njegov istup je ohrabrio Mussolinija jer se pokazalo da među vodećim zemljama Lige naroda zaista postoji bezvoljnost za poduzimanjem stvarnih akcija, pa je odlučio provesti svoje planove u stvarnost. Nakon Strese i Ženeve ništa mu nije stajalo na putu da izda nalog svojim oružanim snagama da prijeđu u napad protiv Etiopije.

FRANCUSKO-SOVJETSKI UGOVOR O UZAJAMNOJ POMOĆI (2. 5. 1935.)Nakon Strese i izvanrednog travanjskog zasjedanja Vijeća Lige naroda oživjeli su pregovori o sklapanju francusko-sovjetskog pakta. Hitno sklapanje toga pakta sve upornije su tražili demokratski krugovi Francuske. Laval je računao kako će sklapanje tog pakta pojačati međunarodno značenje Francuske i natjerati Njemačku da se sporazumije sa njom pod uvjetima povoljnim za francusku diplomaciju.Sovjetska diplomacija nije ni pomišljala dovesti francusko-sovjetski pakt u opreku s paktom Lige naroda. Ona je nastojala ugraditi u temelje pakta one članke Ligina pakta koje su predviđali bezodvlačno pružanje pomoći u slučaju napada uperene protiv jedne države potpisnice. Ugovoreno je da svaka zemlja ugovornica treba pružiti neposrednu pomoć drugoj i to bezodvlačno u skladu sa preporukama Vijeća Lige naroda, čim ove budu donesene prema 16. članku pakta.Uza sve to francuska diplomacija se pobrinula da unese u ugovor sa Sovjetskim savezom neke rezerve sporednog značaja. Članak 1. francusko-sovjetskog ugovora istaknuo je da se pakt o uzajamnoj pomoći odnosi samo na one slučajeve kad jedna od zemalja potpisnica postane objekt prijetnje ili opasnosti da je napadne bilo koja europska država. Tim je člankom francuska diplomacija nastojala spriječiti mogućnost da Francuska bude upletena u oružane sukobe koji bi mogli nastati (npr. između SSSR-a i Japana na Dalekom istoku). Druga rezerva se odnosila na to da se ugovorne obveze ne mogu provoditi u slučajevima kada bi izvrgli jednu od tih država sankcijama međunarodnog karaktera.Sovjetska diplomacija nije se odupirala takvim rezervama iako su one ukazivale na pretjeran oprez ili bojazan francuske vlade. Kod sklapanja tog pakta donekle su sudjelovali i predstavnici zemalja Male Antante, Beneš za Čehoslovačku i Titulescu29 za Rumunjsku.U Parizu je 2. svibnja 1935. potpisan ugovor o uzajamnoj pomoći između Sovjetskog Saveza i Francuske. Nakon toga Laval je odlučio otići u Moskvu. Prije odlaska primio je njemačkog veleposlanika. Nastojao ga je uvjeriti da ugovor ne isključuje mogućnost njemačko-francuskog zbližavanja. Naglasio je da je moguće odbaciti taj ugovor ukoliko to bude zahtijevao potpun i konačan sporazum sa Njemačkom.

SOVJETSKO-ČEHOSLOVAČKI UGOVOR (16. 5. 1935.)Nakon Francuske potpisala je Čehoslovačka 16. svibnja 1935. ugovor o uzajamnoj pomoći sa SSSR-om. Tekst tog dokumenta zapravo je ponavljao odnosne članke

29 Nicolae Titulescu (1882.-1941.), od 1927. do 1936. bio je nekoliko puta rumunjski ministar vanjskih poslova. Nakon toga (1936.) ga je rumunjski kralj Karlo II udaljio od državnih dužnosti zbog osude talijanske agresije na Etiopiju. Nakon toga je živio u Francuskoj i Švicarskoj.

40

Page 41: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

francusko-sovjetskog ugovora od 2. svibnja 1935. Međutim, vrlo je veliko značenje imala rezerva unesena u točku 2. protokola o potpisivanju sovjetsko-čehoslovačkog ugovora.S tom rezervom, dvostranim ugovorima SSSR-a i Francuske i SSSR-a i Čehoslovačke, dat je zapravo karakter trojnog ugovora. Istodobno je sa tom svojom rezervom sovjetska diplomacija oprezno oduzela francuskoj strani mogućnost, da u slučaju napada Njemačke na Čehoslovačku, izmaknuvši sama ispunjavanju obveza sovjetsko-čehoslovačkog savezničkog ugovora, prebaci na Sovjetski savez svu težinu pružanja pomoći žrtvi agresije. Nakon potpisivanja ugovora Beneš je otputovao u Moskvu. U razgovorima između njega i predstavnika sovjetske vlade bilo je naglašeno da Sovjetski Savez i Čehoslovačka pridaju naročito značenje djelotvornom ostvarenju sveobuhvatne kolektivne organizacije sigurnosti na temelju nedjeljivosti mir. Obje su strane odmah ratificirale sovjetsko-čehoslovački ugovor 8. lipnja 1935 za vrijeme Benešovog boravka u Moskvi.Laval se posve drugačije postavio prema ratifikaciji sovjetsko-čehoslovačkog ugovora te je otezao s ratifikacijom jer mu je taj dokument zapravo bio hrpa papira koju je htio iskoristiti u pregovorima sa Njemačkom kako bi sebi podigao cijenu. Engleska je diplomacija sumnjivo pratila jačanje francuskih veza sa Sovjetskim savezom. Sve je bila očitija Lavalova sklonost prema Njemačkoj.U to vrijeme u Francuskoj demokratski su se krugovi ujedinili u antifašističku narodnu frontu. Komunisti, socijalisti i radikal-socijalisti gledali su u sklapanju ugovora o uzajamnoj pomoću sa SSSR-om jedinu mogućnost otpora njemačkim i talijanskim agresivnim mjerama.

ENGLESKO-NJEMAČKI POMORSKI SPORAZUM (18. 6. 1935.)Da bi učvrstio prijateljske veze Njemačke s Engleskom u Englesku je upućen na čelu njemačke delegacije Ribbentrop koji je malo prije toga dobio položaj izvanrednog i opunomoćenog veleposlanika Njemačke. 18. lipnja 1935. potpisan je englesko-njemački pomorski sporazum. Engleska vlada je udovoljila zahtjevu Hitlera da snaga Njemačke mornarice iznosi 35% od ukupne pomorske snage Britanaca. U slučaju izvanredne izgradnje mornarica u drugim zemljama taj se omjer mogao i revidirati. Engleska je vlada također dopustila Njemačkoj povećanje tonaže svoje flote za 342 tisuće tona.Versailleski ugovor je zabranio Njemačkoj da ima podmornice ali je sporazumom to pitanje revidirano. Njemačka je stekla pravo graditi podmornice u omjeru od 45% tonaže podmorničke flote Velike Britanije. U slučaju da Njemačka zaželi premašiti određene granice morala je, prema sporazumu, obavijestiti o svojoj odluci britansku vladu. Podmornička flota, prema tome, nije bila ničim ograničena.Englesko-njemački pomorski sporazum bio je dvostrano kršenje Versailleskog mirovnog ugovora i izazvao je buru negodovanja u Francuskoj. Ovaj put sporazum nije prekršila samo Njemačka već i sama Velika Britanija. On je predstavljao kapitulaciju engleske diplomacije pred Hitlerovom Njemačkom na pomorskom sektoru poslijeratnih mirovnih sporazuma, najvažnijem za Englesku. Tako je usprkos odredbama Versailleskog ugovora, u Londonu ozakonjena izgradnja njemačke ratne mornarice gotovo jednake francuskoj, samo suvremenije i opremljene do tada najnovijom tehnologijom.Politika sporazumijevanja engleske i francuske diplomacije razriješila je ruke napadačima i pokretačima rata. Prva je fašistička Italija pošla putem otvorenog kršenja međunarodnog mira.

TALIJANSKI NAPAD NA ETIOPIJU (4. 10. 1935.)

41

Page 42: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

Prije napada, Laval i Hoare30 već su se dogovorili o općoj liniji držanja prema Italiji. Obje su se strane sporazumjele da neće poduzimati nikakve mjere koje bi mogle razdražiti Mussolinija i spriječiti ga da ostvari svoje planove o Etiopiji. Hoare je predložio da se naoko prizna potreba sankcija protiv Italije. Laval je pristao ali je zahtijevao da sankcije Italiji ne smiju zadati bilo kakve osjetljive gubitke. Konačno je odlučeno da se protiv Italije ne primjene vojničke sankcije, da se ne proglasi pomorska blokada te da se ne zatvori Sueski kanal. Dakako, francuska diplomacija je prijateljski obavijestila Rim o sporazumu Laval-Hoare. Iako sankcije nisu prijetile Italiji nikakvom stvarnom štetom, te su imale isključivo demonstrativan karakter, Mussolini je susprezao srdžbu.Talijanska je vojska 4. listopada 1935. napala Etiopiju31. Vijeće Lige naroda je 7. listopada proglasilo Italiju napadačem i izjavilo potrebu da se protiv nje primjene financijske i ekonomske sankcije. Za dva dana prijedlog je potvrđen u Generalnoj skupštini Lige naroda koja je izabrala komitet za koordinaciju, a on je ustanovio da sve države, članice Lige naroda moraju:1. obustaviti izvoz oružja u Italiju,2. prekinuti uvoz robe iz Italije,3. zabraniti izvoz nekih drugorazrednih sirovina u Italiju,4. uskratiti Italiji dodjeljivanje bankovnih zajmova i trgovinskih kredita.Sankcije nisu obuhvatile sirovine najvažnije za Italiju: naftu, rudače i ugljen. O vojničkim sankcijama nije bilo ni govora. Sueski je kanal i dalje je bio otvoren za prolaz talijanskoj vojsci i mornarici.

SPORAZUM LAVAL-HOARE (9. 12. 1935)Međutim talijanska vojske je nastavila svoju ofenzivu protiv Etiopije, a ta neravnopravna borba Etiopije za nezavisnost, izazvala je simpatije drugih država. Diplomati velesila morali su računati s tim raspoloženjem u javnosti.Pred Ligu naroda izneseno je pitanje o naftnim sankcijama. 12. prosinca su Argentina, Nizozemska, Irak, Indija, Novi Zeland, Rumunjska, Sijam, Čehoslovačka, Finska i SSSR, zemlje od kojih je Italija podmirivala 74.5% potreba za naftom, dali izjavu da pristaju na naftne sankcije. Mussolini je uvidio da pitanje sankcija poprima za Italiju neočekivano opasan preokret pa se obratio Hitleru i Lavalu za potporu. Na Lavalov prijedlog došlo je do susreta njega sa Hoareom u Parizu.Rezultat sastanka bio je novi plan smirivanja. Engleska i Francuska trebale su predložiti etiopskom negusu da prepusti Italiji čitavu pokrajinu Ogaden, istočni dio pokrajine Tigre i Harar. Etiopiji je ponuđeno da dobije od Italije usku prugu Džibuti-Adis Abeba. Pored tog teritorijalnog sporazuma Etiopija je trebala primiti talijanske savjetnike i prepustiti Italiji izvanredne ekonomske povlastice.Sporazum Laval-Hoare bio je potpisan 9. prosinca 1935. Dogovor dvojice ministara izazvao je veliko ogorčenje u Engleskoj, Francuskoj i SAD-u. Etiopski je negus uložio protest protiv sporazuma. Bilo je zamišljeno da se plan Laval-Hoare objavi tek onda kad ga prihvate Italija i Etiopija, ali je taj Lavalov plan propao jer je tekst sporazuma procurio u javnost i objavljen u novinama. Hoare je bio prisiljen podnijeti ostavku. Baldwin32 ga je

30 Samuel Hoare je 1935. godine zamijenio Simona na mjestu ministra vanjskih poslova. On je zauzimao pomirljivo držanje u svim zaoštrenim međunarodnim pitanjima, a naročito je bio sklon kompromisu sa Italijom.31 Junačka talijanska vojska (LoL) se sa tenkovima, strojnicama, ratnim zrakoplovstvom i bojnim otrovima te sa svim čudima tadašnje vojne tehnike, borila sa strašnom etiopskom vojskom tj. slabo naoružanom vojskom, opremljenom zastarjelim oružjem (uključujući ubojita koplja i strijele i moćne štitove) i uz velike ih teškoće pobijedila (LoL na kvadrat).32 Stanley Baldwin (1867 –1947), britanski političar koji je odigrao značajnu ulogu na britanskoj političkoj sceni u međuratnom razdoblju. Tri puta je bio premijer Velike Britanije: 1923.-24., 1924.-i 1935.-37.

42

Page 43: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

žrtvovao da bi primirio opoziciju. Zbog velikog ogorčenja u Francuskoj, Lavalova vlada je morala dati ostavku (9. siječnja 1936.). Lavala je zamijenio Albert Sarrut, a ministrom vanjskih poslova postao je Flandin.Politički rezultat te politike popuštanja bilo je dalje jačanje osovine Rim-Berlin. Zbog toga su odnosi između Francuske i Engleske bivali sve hladniji, a međunarodni položaj je za izazivače rata postajao posve povoljan.

POLITIKA ˝NEMIJEŠANJA˝ DEMOKRATSKIH VLADA EUROPE (1935.-1937.)

NJEMAČKO OTKAZIVANJE LOCARNSKIH SPORAZUMA (18. 6. 1935.)Ne naišavši na otpor od strane najmoćnijih država zapadne Europe, koristeći se povoljnim okolnostima neuplitanja i neutralnosti, izazivači rata su se požurili ukloniti posljednje

43

Page 44: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

zapreke koje su im smetale da ostvare svoje namjere. Za Njemačku jedna takva zapreka bili su Locarnski ugovori. Njihove odredbe joj nisu dopuštale utvrđivanje svojih zapadnih granica, a to je bilo potrebno za ostvarivanje Hitlerovih osvajačkih planova na istoku. Imajući iza sebe neutvrđenu i demilitariziranu Rajnsku zonu, njemačka vojska nije mogla krenuti slobodno na Austriju, Čehoslovačku, Poljsku i SSSR. Zbog toga, slijedeći Hitlerov cilj je bio stvoriti vojni bedem na Rajni kao sredstvo za osiguranje njemačkog zaleđa. Dakako, to izravno kršenje locarnskih obveza stvaralo je neposrednu opasnost za sigurnost Francuske. Ipak, Hitler je bio uvjeren da ni Baldwin, ni Sarrut s Flandinom, a još manje Mussolini neće pružiti ozbiljniji otpor u ostvarivanju njemačkog plana.Hitler je računao na potporu od strane engleskih profašističkih krugova, a znao je da su ga profašistički krugovi i u Francuskoj spremni podržati. Između ostaloga, bodrile su ga i okolnosti pod kojim je izvršena ratifikacija francusko-sovjetskog pakta u francuskoj komori 27. veljače 1936. kada se oko polovice članova komore odrekla ugovora o uzajamnoj pomoći ne samo sa SSSR-om nego i sa Čehoslovačkom33. To je također značilo da je znatan dio komore za raskid Francuske sa njenim prijateljima i za likvidaciju starog sustava vojničkih saveza, odnosno napuštanje onih pozicija međunarodne obrane Francuske koje je francuska diplomacija nastojala utvrditi nakon rata.Njemačka okupacija Rajnske zone: U njemačko ministarstvo vanjskih poslova su 7. ožujka 1936. pozvani veleposlanici Engleske, Belgije i Italije. Tu im je njemački ministar vanjskih poslova, Neurath predao memorandum njemačke vlade koji ih je obavještavao da Njemačka uspostavlja potpun i neograničen suverenitet u demilitariziranoj Rajnskoj zoni. Također, Neurath ih je obavijestio kako Njemačka otkazuje Locarnske sporazume, te da njemačka vojska zauzima Rajnsku zonu.Istog dana, 7. ožujka 1936. njemačka vojska je ušla u Rajnsko područje. Istodobno je objavljen njemački memorandum gdje se dokazivalo da je Francuska, sklopivši ugovor sa Sovjetskim savezom, prva prekršila Locarnske ugovore. Memorandum je izjavljivao, da je njemačka vlada pripravna sklopiti pakt o nenapadanju između Francuske, Belgije i Njemačke na 25 godina i pripravna sklopiti i zračni pakt sa zapadnim državama. Njemačka se može vratiti u Ligu naroda ako pitanja uspostave kolonijalne ravnopravnosti i odjeljivanja pakta Lige naroda od Versailleskog ugovora postanu predmet prijateljskih pregovora. Ulaz njemačke vojske u Rajnsku zonu i govor Hitlera izazvalo je zaprepaštenje u diplomatskim krugovima. Činilo se da je rat neizbježan. U stranim diplomatskim krugovima, najvažnije pitanje je bilo hoće li se Engleska i Francuska odlučiti za primjenu sankcija protiv Njemačke.Njemačko vojno zapovjedništvo je izdalo nalog svojim jedinicama koji su ušli u Rajnsku zonu da se u slučaju pojavljivanja francuske vojske ne upuštaju u borbu i odmah se povuku na njemački teritorij. Dakle, njemačka slabo naoružana vojska je dobila zapovijed da se povuče na prvi znak otpora od strane Francuza. Međutim Hitler je bio uvjeren da Francuska neće ući u akciju te je odlučio riskirati. Ako Francuzi se Francuzi usprotive i pruže otpor Njemačkoj okupaciji, to će značiti Hitlerov osobni slom i kraj nacizma.Pokazalo se da se rizik isplatio jer je vlada Sarrut-Flandin ostala pasivna te je odlučila ne ulaziti u pregovore pod pritiskom sile. Na sjednici francuskog ministarskog vijeće njemački memorandum proglašen je neprihvatljivim, a nastali položaj će biti raspravljen od Vijeća Lige naroda i konferenciji naroda koji su potpisale Locarnske ugovore.

33 Protiv ratifikacije glasovala su 164 zastupnika, 100 se izjasnilo suzdržanim, dok je za ratifikaciju glasalo 353 zastupnika.

44

Page 45: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

Baldwin i Eden34 osudili su jednostrano otkazivanje Njemačke od obaveza Locarnskog pakta. Međutim prema mišljenju engleske vlade, korak, koji je izvršila Njemačka, stvarno ne predstavlja vojnu akciju i ne prijeti izazivanju oružanog sukoba.U Parizu, 10. ožujka 1936. sastali su se predstavnici Engleske, Belgije i Italije i Francuske. Francuzi su tražili da se njemačka vojska smjesta povuče iz Rajnske zone, ako odbije, predložila je primjenu sankcija. No Engleska je željela prethodne pregovore sa Njemačkom. Na sastanku predstavnika potpisnica Locarskih ugovora, 19. ožujka potvrđeno je njemačko kršenje tih ugovora te je zaključeno da se u slučaju prihvati li Njemačka prijedlog četiriju država o obustavi remilitarizacije Rajnske zone, povedu pregovori o reviziji statuta tog područja. Njemačka je ponovno ostala nekažnjena.Remilitarizacija Rajnske zone posve je poništila posljednja vojna ograničenja Versailleskog ugovor. Naoružavanje Njemačke vršilo se munjevitim tempom. Nijemci su ubrzano gradili ratne utvrde, mostove, autoceste koje su vodile prema granicama Francuske, Belgije i Nizozemske, a 24. kolovoza 1936. proglašen je zakon o produljenju vojnog roka u njemačkoj vojsci sa jedne na dvije godine.

LONDONSKA POMORSKA KONFERENCIJA (15. 1. 1936.)Krajem 1936. istekao je rok obveza Washingtonskog sporazuma iz 1922., koji je Japan otkazao u prosincu 1934., i Londonskog pomorskog sporazuma iz 1930. o ograničenju pomorskog naoružanja.Sklapanje englesko-njemačkog pomorskog sporazuma od 18. lipnja 1935. omogućilo je Njemačkoj povećanje svoje ratne mornarice za više od pet puta. Japan je to iskoristio te je ubrzano nastojao postići jednakost svoje flote sa Velikom Britanijom i SAD-om. Na Londonskoj pomorskoj konferenciji 15. siječnja 1936. taj japanski zahtjev odbijen pa je Japan napustio konferenciju i krenuo putem neograničene izgradnje ratne mornarice.Kad je predstavnik Japana napustio konferenciju nije bilo moguće odrediti bilo kakva kvantitativna ograničenja pomorskog naoružanja. 25. ožujka 1936. potpisan je između Engleske, Francuske i SAD-a novi sporazum koji je zamijenio Washingtonski i Londonski pomorski ugovor u kojem se zemlje potpisnice ugovora jedino obavezuju da će jedna drugu obavještavati o svojoj ratnoj brodogradnji.

KONFERENCIJA U MONTREUXU (22. 6.-20. 7. 1936.)Nakon neuspjeha Londonske konferencije 1936. pomorsko se naoružavanje u svim zemljama počelo brzo povećavati. Bilo je očigledno da se, pred ratom koji dolazi, velesile žure pojačati svoj položaj na moru. U vezi s tim se ponovno aktualiziralo pitanje morskih tjesnaca. Ovaj put ga je pokrenula turska vlada jer je režim demilitarizacije tjesnaca ustanovljen Lausannskom konvencijom od 24. srpnja 1923. bio u suprotnosti sa interesima državne obrane Turske i njenim suverenitetom. Turke su podupirali Sovjeti a i politička situacija u Europi se promijenila povoljno za Tursku.Krajem 1935., zbog talijansko-etiopskog rata, Englezi su počeli tražiti zbliženje sa Turcima. Sve vjerojatnija je postala mogućnost englesko-talijanskog sukoba, a osovina Rim-Berlin se učvršćivala. U slučaju rata na Sredozemnom moru, Italija bi mogla računati na potporu Njemačke pa bi tada glavne francuske snage ostale prikovane uz njemačku granicu. U takvim bi prilikama Turska sa svojim položajem bila za Englesku od velikog interesa. Sa svoje su strane Turci sebi nastojali osigurati britansku potporu protiv sve veće

34 Anthony Robert Eden (1897. - 1977.), britanski državnik. U Ligi naroda istupao je za primjenu sankcija protiv Italije zbog napada na Etiopiju. Kao ministar vanjskih poslova podnio je ostavku zbog politike popustljivosti prema Hitleru i Mussoliniju, što ju je vodio predsjednik vlade Arthur Neville Chamberlain.

45

Page 46: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

opasnosti od talijanskog napadaja jer su se talijansko-turski odnosi zaoštrili posebno nakon sudjelovanja Turske u sankcijama protiv Italije. Iskoristivši povoljan međunarodni položaj i oslanjajući se na pomoć SSSR-a, turska je vlada ponovno odlučila pokrenuti pitanje revizije Lausannske konferencije.Konferencija o reviziji režima tjesnaca je otvorena 22- lipnja 1936. u Montreuxu u Švicarskoj. Prisustvovali su joj devet država koje su sudjelovale u lausannskim pregovorima 1922.-1923., jedino je Italija odbila poslati svoje predstavnike.Pitanje remilitarizacije morskih tjesnaca nije naišlo ni na kakav otpor jer je sama činjenica pristanka država na saziv konferencije značila da one u načelu priznaju osnovanost turskih prijedloga. Glavni sporovi na konferenciji su nastali zbog pitanja prolaska ratnih brodova crnomorskih država kroz tjesnace i dopuštenja za ulaz ratnih mornarica ostalih država u Crno more.Englezi su se zalagali za jednakost ne crnomorskih i crnomorskih zemalja kod prolaska tjesnacima na što sovjeti nisu pristajali. Upozorili su da neće prihvatiti prijedloge koji bi za njih bili neprihvatljivi. Svima je bilo jasno da svaka konvencija o tjesnacima bez potpisa sovjetske vlade ostaje fikcija. Englezi nisu htjeli dopustiti da konferencija propadne jer bi to onda bio trijumf za Njemačku i Italiju. Konačno je 20. srpnja. 1936. u Montreuxu potpisana nova konvencija o tjesnacima.Zahtjevu Turske za uspostavom njezinih prava u zoni tjesnaca bilo je potpuno udovoljeno. Raspuštena je međunarodna komisija za tjesnace. Turskoj je povjeren nadzor i kontrola nad prolazom brodova kroz tjesnace te je ona dobila pravo držanja svoje vojske u zoni tjesnaca i mogla ih je utvrditi. Potvrđena je lausannska odluka o slobodi prolaska kroz tjesnace za trgovačke brodove svih zemalja. U pogledu ratnih brodova uvedena je razlika između crnomorskih i ne crnomorskih država. Ratnim brodovima crnomorskih država dopušten je prolaz uz uvjet da poštuju niz propisa bez ozbiljnog ograničenja. Za ratne brodove ne crnomorskih država uvedena su stroga ograničenja.Bez obzira na niz nedostataka konvencije, njezin je prihvat imao veliko pozitivno značenje i označio je veliku pobjedu sovjetske diplomacije. Italija i Njemačka zauzele su otvoreno neprijateljsko stanovište prema konvenciji.

KRAJ NEZAVISNOSTI ETIOPIJEMalena i slabo naoružana Etiopija se očajnički borila za nezavisnost i pružala žestoki otpor. U siječnju im je čak uspjelo nanijeti Talijanima poraz na sjeveru i jugu Etiopije na što su Talijani odgovorili bombardiranjem i bojnim otrovima.Predstavnik Velike Britanije u Ligi naroda izrazio je simpatije prema Etiopiji dok je francuski predstavnik Paul-Boncour iznio pomirljive prijedloge, računajući još uvijek na pogodbu sa Italijom. Etiopski negus se 26. travnja 1936. obratio na zapadne države s molbom za pomoć ali molba je ostala bez odgovora. Liga naroda nije reagirala.U Francuskoj i Engleskoj čuli su se glasovi koji su dokazivali da su sankcije protiv Italije jalove, pa čak i opasne. Govorilo se da će dalje sankcije izazvati rat i u Europi. Nakon toga, jedna država za drugom odricale su se primjene sankcija protiv Italije i uspostavljale

sa njom normalne odnose. Ligi naroda preostalo je jedino da potvrdi opću kapitulaciju, pa je ona 4. srpnja 1936. odlučila da se napusti primjenjivanje sankcija. Tako je Etiopija žrtvovana u korist Italije.

46

Page 47: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

AUSTIJSKO-NJEMAČKI SPORAZUM (11. 7. 1936.)Dok je Italija osvajala Etiopiju, nacistička Njemačka se pripremala pripojiti Austriju. Nakon neuspjelog nacističkog puča u Beču 1934., u Austriju je upućen osobni Hitlerov predstavnik von Papen35.Na nalog Hitlera, Papen je započeo službene pregovore o prijateljstvu s Austrijom sa austrijskim kancelarom Kurtom von Schuschniggom. Rezultat toga bio je austrijsko-njemački sporazum od 11. srpnja 1936.Službeno novi je ugovor potvrdio suverenitet Austrije i obostrano neuplitanje u unutarnje prilike. Međutim, u tom dokumentu je bio jedan značajan paragraf: Vlada austrijske federativne države stalno će provoditi u svojoj općoj politici, a naročito u svojoj politici prema Njemačkoj, načelo da se Austrija priznaje njemačkom državom. Potpisujući taj paragraf sporazuma austrijska vlada je vlastoručno likvidirala nezavisnost svoje zemlje.Na temelju tog sporazuma u bečku vladu su ušla dva nacista, amnestirani su svi nacistički špijuni, diverzanti i teroristi u Austriji, a njemačkim nacistima je dopušteno otvoreno nositi značke sa svastikom.Ubrzo nakon potpisivanja ugovora nacisti su priredili u Beču uličnu demonstraciju koja je u glavnom gradu izazvala opće nezadovoljstvo. Pod dojmom tih događanja Schuschnigg je odlučio uhititi sve naciste, a pronacistički tisak je započeo jaku kampanju protiv bečke vlade. Stupio je na snagu i stari sistem terora.

FAŠISTIČKA POBUNA U ŠPANJOLSKOJPripremanje vojno-fašističke pobune u Španjolskoj započelo je u trenutku kad je proglašena republika u travnju 1931. Koalicijska vlada koja je došla na mjesto svrgnute monarhije ostavila je na čelu vojske generale-monarhiste koji su nastojali ujediniti kontrarevolucionarne elemente. U jesen 1933. te grupe su pobijedile na izborima za španjolski parlament i to pomoću prijevara, terora i podmićivanjem.Reakcionarna vlada Lerrouxa je pomoću bivšeg radikala, fašista Gila Roblesa, pretvorila Španjolsku u krvavu mučionicu. Ali krajem 1935. sve su se antifašističke i demokratske stranke ujedinile protiv reakcije, u snažnu narodnu frontu te su pobijedili na izborima 16. veljače 1936. osnovana je nova republikanska vlada Azañe, koji je kasnije postao

35 Franz Joseph Hermann Michael Maria von Papen (1879.–1969.) je bio njemački diplomat i vice-kancelar u vladi Adolf Hitlera (koji je bio kancelar), a kasnije veleposlanik u Austriji od 1934. do 1938.

47

Pravci talijanskih napada na Etiopiju Etiopska vojska za vrijeme rata sa Italijom

Page 48: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

španjolskim predsjednikom. Fašistički generali Franco i Goded, stojeći na čelu vojske, su pokušali pokrenuti pobunu protiv vlade među odredima madridskog garnizona.Čitavu Španjolsku prekrila je mreža kontrarevolucionarnih organizacija. Pripremanjem pobune bavili su se i vojna zapovjedništva u Njemačkoj i u Italiji. Diplomatska predstavništva i konzulati tih zemalja u Španjolskoj održavali su najuže veze sa organizatorima ustanka.

Pobuna protiv španjolske vlade započela je 17.-18. srpnja 1936. u Španjolskom Maroku, na Kanarskim i Balearskim otocima. Pobunjenici su istupili u Barceloni, Sevilli, Saragossi i drugim gradovima, a ustanci su započeli i na sjeveru Španjolske, u Navarri i staroj Kastiliji. Dva dana nakon toga započela je borba pobunjenika s madridskom radničkom milicijom i oružanim snagama koje su ostale vjerne vladi. Marokanski pobunjenici su se iskrcali na teritoriju Španjolske i 19. srpnja 1936. zauzeli Sevillu. Na čelo pobune je došao vladin izaslanik u Maroku, general Franco, koji je zamijenio Sanjuriju, stradalog u avionskoj nesreći.Intervencija Njemačke i Italije u Španjolskoj: Pod izgovorom zaštite života i imetka njemačkih građana Hitlerova vlada je uputila u španjolske vode

dvije ratne eskadre. Nakon toga su 30. srpnja 1936. Nijemci i Talijani poslali svoje avione kako bi pobunjenike iz Maroka prevezli u Španjolsku i dostavili ratni materijala iz Njemačke. Tako je počela otvorena vojna intervencija Njemačke i Italije u Španjolskoj čija je svrha bila dobiti kontrolu nad prometnim putovima koje Atlantski ocean sa Sredozemljem i osigurati sebi španjolsko uporište u slučaju rata sa Francuskom i Engleskom.Pobuna Franca i pomoć koju su mu pružali Italija i Njemačka bila su ozbiljna opasnost za Francusku i Englesku. Mussolini se nastojao učvrstiti u trokutu Balearski otoci-Cartagena-Ceuta pa su talijanske snage okupirale najvažniji Balearski otok Mallorcu a to je prerezalo

48

Page 49: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

veze Francuske i Maroka. Njemačka se htjela učvrstiti na putovima koji su vezali Englesku i Francusku sa njenim afričkim kolonijama. Ali bez obzira na to, vlade tih dviju država nisu pokazale nikakav otpor prema pobunjenicima već su na sve moguće načine nastojale likvidirati crvenu opasnost u Španjolskoj. Pod izlikom borbe za mir proglašena je politika nemiješanja u španjolske stvari koja se uskoro pretvorila u izravno popuštanje i podupiranje njemačko-talijanskih intervencionista.Francuska vlada Leona Bluma prihvatila je 25. srpnja 1936. odluku o politici stroge neutralnosti i zabrane izvoza oružja u Španjolsku i predložila je drugim državama da preuzmu tu obvezu. Engleska je na to pristala kao i SSSR koji je zahtijevao da se sporazumu o nemiješanju pridruži i Portugal, preko čijeg su se teritorija pobunjenici nesmetano opskrbljivali oružjem i da se obustavi pomoć koju pobunjenicima pružaju

Italija i Njemačka.Španjolska vlada je protestirala protiv odluke francuskog kabineta o obustavi prodaje oružja i aviona Španjolskoj jer su narudžbe napravljene davno prije sporazuma o neuplitanju i neutralnosti. Protesti republikanske Španjolske su ostali bez odgovora. Ponavljalo se isto ono, što se dogodilo sa Etiopijom.Nacionalni interesi Francuske, njena vojnička sigurnost i program narodne fronte zahtijevali su pružanje pomoći demokratskoj vladi Španjolske protiv pobunjenika i intervencionista. Ali Leon Blum je smatrao temeljem svoje vanjske politike održanje englesko-francuske suradnje i nije smio djelovati bez usklađivanja sa engleskom politikom. Zbog toga je otputovao u London na razgovore čiji su rezultat čuvena englesko-

francuska politika nemiješanja.

General Franco, vođa španjolskih pobunjenika

Ne naišavši na otpor izvana, talijansko-njemačka intervencija u Španjolskoj se sve više širila. U Burgosu je 15. kolovoza 1936., uz potporu Njemačke i Italije, sastavljena nacionalna vlada koja je tražila uspostavu vojne diktature u zemlji. Kako bi prikrili svoje podupiranje burgoske kontrarevolucionarne vlade, Njemačka i Italija su izjavile kako se pridružuju sporazumu o zabrani izvoza oružja u Španjolsku.Komitet za nemiješanje: U engleskom ministarstvu vanjskih poslova, 9. rujna 1936. počeo je sa radom Međunarodni komitet za pitanja nemiješanja u događaje u Španjolskoj u koji su ušli i predstavnici obiju fašističkih država.Za to vrijeme, portugalska vlada je uvelike surađivala sa talijansko-njemačkim intervencionistima. U Lisabonu je bilo glavno sjedište španjolskih pobunjenika, tu se otvoreno vršilo novačenje dobrovoljaca za vojsku generala Franca. Preko portugalskih luka vršila se isporuka oružja iz Njemačke i Italije pobunjenicima u Španjolsku, brodovi iz tih zemalja pristajući u portugalske luke su bili oslobođeni su carinskog pregleda i tovarnih taksi. Portugalski aerodromi i avioni služili su pobunjenicima dok su ih novcem opskrbljivale portugalske banke. Ipak, bez obzira na te činjenice koje su bile svima poznate i točno ustanovljene, Komitet za nemiješanje nije poduzeo nikakve mjere kako bi utjecao na Portugal.

49

Page 50: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

FORMIRANJE OSOVINE RIM-BERLIN (25. 10. 1936.)Napuštanje sankcija protiv Italije, nekažnjavanje Njemačke koja je otvoreno prekršila Versailleski ugovor, vojnički uspjesi intervencionista u Španjolskoj i politika nemiješanja koje su zauzele europske zemlje dali su još veći poticaj za djelovanje i smionost pokretačima novog rata.U listopadu 1936. talijanski je ministar vanjskih poslova Ciano posjetio Njemačku. Tu su Hitler, Ribbentrop i on raspravili sva pitanja koja se tiču Etiopije, Španjolske i daljnje njemačko-talijanske suradnje. Pregovori su završili sklapanjem službenog sporazuma između Italije i Njemačke 25. listopada 1936.Protokol koji su potpisali Ciano i Ribbentrop se sastojao od pet točaka. Njemačka je formalno priznala aneksiju Etiopije od strane Italije. Utvrđena je zajednička linija držanja u londonskom Komitetu za nemiješanje. Potvrđen je sporazum o priznanju vlade Franca, a u vezi s tim su ugovorene metode dalje vojne pomoći španjolskim pobunjenicima. Obje su zemlje također ugovorile razgraničenje sfera ekonomske djelatnosti Italije i Njemačke na Balkanu i Podunavskom prostoru.

NYONSKI SPORAZUM (14. 9. 1937.)Učestali su se slučajevi zapljene brodova, ne samo onih koji su odlazili u Španjolsku, nego i onih koji su prolazili kroz Gibraltar. Posebno su agresivni bili talijanski brodovi protiv trgovačkih brodova SSSR-a36. naposljetku su i engleska i francuska vlada morale razmišljati kako da zaštite trgovačke brodove koje plove Sredozemnim morem. U tu svrhu predložile su sazivanje konferencije mediteranskih i crnomorskih zemalja.Konferencija je održana od 10. do 14. rujna u Nyonu blizu Ženeve. Na njoj su sudjelovali SSSR, Engleska, Francuska, Turska, Egipat, Rumunjska, Bugarska, Grčka i Jugoslavija. Italija je odbila sudjelovanje na konferenciji kao i Njemačka koja je primila poziv iako nije sredozemna država. Međutim Španjolska, koja je bila neposredno zainteresirana u pitanjima konferencije, nije primila poziv.Nyonska konferencija je prihvatila rezoluciju koja je obvezala sve njene sudionike da poduzmu odlučne mjere borbe protiv akcija gusara na Sredozemnom moru. Zainteresirane vlade su među sobom podijelile zaštitu mora po pojedinim zonama. Britanska i francuska mornarica trebala je osiguravati plovidbu na otvorenom moru sve do Dardanela. Delegacija SSSR-a tražila je da zaštita protegne i na trgovačke brodove španjolske republikanske vlade, ali je konferencija odbila taj prijedlog.

36 Talijanske su podmornice potopile sovjetske brodove Timirjazev i Blagozjev.

50

Page 51: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

NACISTIČKA NJEMAČKA PRIGRABILA AUSTRIJU I RASKOMADALA ČEHOSLOVAČKU

(1938.)

NJEMAČKI ˝ANSCHLUSS˝ AUSTRIJE (18. 3. 1938.)Njemački nacistički tisak ponovno je iznio zahtjev za sjedinjenje Austrije Njemačkoj. Prigrabiti Austriju značilo bi prvi korak prema ostvarenju programa izgradnje Mitteleurope pod dominacijo Hitlerove Njemačke. Kada bi sjedinili Austriju sa Njemačkom, Nijemci dobili strateško uporište za osvajanje Čehoslovačke i za daljnje napredovanje u jugoistočnu Europu te na Balkan.U samoj Austriji vlada kancelara Schuschnigga pokazivala je krajnju slabost prema Hitlerovoj Njemačkoj.

To je još više razuzdalo naciste. Takozvani Njemački klub u Beču otvoreno je vodio agitaciju za uključenje Austrije u sastav Velike Njemačke. Iznenada je Schuschniggova vlada raspustila bečku organizaciju nacional-socijalista i uhitila njenog rukovodioca koji je bio Hitlerov neslužbeni predstavnik u Austriji. Te kancelarove mjere izazvale su Hitlerov otpor. Ta Schuschniggova odvažnost izvirala je djelomice iz njegovog oslonca na potporu Mussolinija, međutim ubrzo se razočarao jer mu je Mussolini preporučio neka se sporazumi sa Hitlerom.Schuschnigg je 11. veljače 1988. pozvan u Brechtesgaden na razgovore za Hitlerom. Hitler ga je obasuo prijetnjama i zatražio od njega da bez debate prihvati njegove uvjete nkoji su uglavnom glasili:1. potpuna amnestije za sve austrijske nacional-socijaliste;2. Hitlerov štićenik Seyss-Inquart postaje ministar za javni red i sigurnost;3. austrijski nacional-socijalisti dobivaju pravo na legalno postojanje i uživaju slobodu

akcije.Austrijski kancelar je izmakao tome tako što je otputovao iz Berchtesgadena ne potpisavši sporazum. Javnost je saznala za taj sastanak. On je u demokratskim krugovima izazvao gomilu negodovanja. Ali diplomacija Engleske i Francuske je šutjela, a austrijski kancelar je uzalud čekao njihovu pomoć. Kad se uvjerio da je ostao sam, Schuschnigg je kapitulirao i potpisao zatraženi sporazum sa Njemačkom.Međutim u Austriji su se odigravali važni događaji. Pored nacističkih ministara javne sigurnosti i vanjskih poslova u austrijskoj vladi, na čelo ureda za štampu postavljen je nacist Wilhelm Wolf, a u svim austrijskim pokrajinama postavljeni su nacional-socijalistički opunomoćenici. Po čitavoj zemlji počele su nacističke parade i demonstracije. Nakon toga u nizu gradova započeli su sukobi između nacional-socijalista i pristaša nacionalne nezavisnosti Austrije. Tada je Schuschnigg, kao posljednje sredstvo,

51

Page 52: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

iza 13. ožujka odredio plebiscit o pitanju o nezavisnosti Austrije. Ali iz Berlina je zatraženo otkazivanje plebiscita i Schuschniggova ostavka. Kako je Schuschnigg oklijevao sa odgovorom iz Hitler mu je 11. ožujka 1938. poslao ultimatum: ako njemački zahtjevi ne budu ispunjeni istog će dana u 19 sati i 30 minuta 200 tisuća njemačkih vojnika prijeći austrijsku granicu, a Schuschnigg je, nakon isteka roka ultimatuma, preko radija obavijestio austrijski narod o svom odstupu sa dužnosti. Njemačka vojska ulazi u Beč

Istog dana, oko 6 sati, prve su jedinice njemačke vojske stupile na njemački teritorij, a austrija je prestala postojati kao nezavisna zemlja. Sutradan, 12. ožujka 1938. u Austriju je došao sam Hitler, najavio je plebiscit te se susreo sa novim kancelarom Seyss-Inquartom. Austriju su preplavili SS-ovci. Vlada novog kancelara je 13. ožujka službeno objavila zakon kojim je Austriju proglasio njemačkom državom.Nakon nekog vremena, 2. travnja 1938. Chamberlainova37 vlada je formalno priznala njemačku aneksiju Austrije. Aneksija nije naišla na stvaran otpor ni od Francuske, koja je opet proživljavala krizu vlade. Sovjetska delegacija u Ligi naroda je upozoravala kako je nestanak Austrije prošao neprimijećen za Ligu naroda i zatražio raspravu u vezi posljedica koje će taj događaj izazvati kako bi se poduzele odgovarajuće mjere, ali tak prijedlog nije ocijenjen kao potreban.

ENGLESKO-TALIJANSKI SPORAZUM (16. 4. 1938.)Chamberlainova vlada u Engleskoj uporno je provodila svoju politiku sporazumijevanja sa fašističkim zemljama. Nakon što je de facto priznala njemačku okupaciju Austrije, engleska diplomacija se žurila dovršiti pregovore i sa Italijom. Bilo je to i u interesu talijanske vlade koja je računala da će od Engleske dobiti zajmove potrebne za njezine daljnje vojničke pustolovine. Preduvjet za postizanje sporazuma bio je pristanak Italije na povlačenje dobrovoljaca iz Španjolske. Italije je pristala ali zapravo se radilo o proporcionalnoj evakuaciji čime je ostavljena mogućnost nepotpunog ispunjavanja obveza.Istodobno je odlučeno da će englesko-talijanski sporazum stupiti na snagu tek onda kada Italija ispuni svoje obveze u odnosu prema Španjolskoj. Međutim rok toga ispunjenja nije bio određen. Tako je Italija zapravo dobila odobrenje Engleske da produži intervenciju.Perth i Ciano su 16. travnja 1938. potpisali u Rimu Englesko-talijanski sporazum. Njime su potvrđene sve stare deklaracije i sporazumi postignuti prije u različitim spornim pitanjima. Također, po novom sporazumu Engleska i Italija su se obvezale da će uspostaviti međusobne dobre odnose. Engleska je priznala talijansku aneksiju Etiopije, a Italija je obećala smanjiti vojne kontingente u Libiji na mirnodopsko stanje.

37 Arthur Neville Chamberlain (1869. - 1940.), britanski političar, premijer od 1937-40. S njim na čelu britanska je vlada, u savezu sa Francuskom, vodila politiku smirenja i pregovora u Europi, koja se u svojemu ishodu pokazala popustljivom, te kapitulantskom prema sve agresivnijem Hitleru, što je bilo kobno za međunarodnu zajednicu. Dao je ostavku nakon što je Njemačka napala Francusku. Naslijedio ga je Winston Churchill.

52

Page 53: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

POLJSKO-LITVANSKI KONFLIKT (ožujak, 1938.)Dva dana nakon priključenja Austrije Njemačkoj u Poljskoj su započele protu litvanske demonstracije. Na poljsko-litvanskoj granici gomilala se poljska vojska. 17. ožujka. 1938. poljska vlada je preko svoga predstavnika u Tallinu predala litvanskoj vladi ultimatum. Tražila je sklapanje konvencije koja će garantirati prava poljske manjine u Litvi i ukidanje članka litvanskog ustava koji je Vilno proglasio metropolom Litve. U slučaju da ultimatum bude odbijen, Poljska je zaprijetila da će u roku od 24 sata izvršiti marš na Kaunas38 i okupirati Litvu. Sukob je prijetio pretvaranjem u rat u istočnoj Europi , a jedino se sovjetska vlada aktivno da se sukob riješi na miran način. SSSR je saopćio Poljacima neka ne napadaju Litvu jer će SSSR tada otkazati poljsko-sovjetski pakt o nenapadanju i ostaviti sebi slobodu akcije. Zahvaljujući toj diplomatskoj akciji Sovjeta spriječen je sukob Poljske i Litve. Poljaci su svoje zahtjeve prema Litvi ograničili na jednu točku, uspostavu diplomatskih odnosa, te se odrekli oružane provale u Litvu.Ali se sovjetska vlada nije ograničila samo na diplomatsko zaštićivanje Litve već se izjavila pripravnom pomoći Čehoslovačkoj i Francuskoj ako to oni zatraže. Ali zapadne zemlje to nisu htjele već su zauzeli stajalište da se Sovjetski savez potpuno izolira, sa zaoštravanjem međusobnih odnosa, a to je išlo u prilog Hitlerovim i Mussolinijevim planovima.

MŰNCHENSKI SPORAZUM (29.-30. 9. 1938.)Sudbina Čehoslovačke ovisila je o Francuskoj, s kojom je bila povezana ugovorom o uzajamnoj pomoći. Čehoslovačka je za svoga saveznika bila od ogromnog vojnog i

političkog značenja. Njena vojska, pojačana sa naprednom vojnom tehnikom, raspolažući izvrsnim kadrovima, bila je jedna od najboljih u Europi, a Čehoslovačka je i mala jaku i razvijenu vojnu industriju. Sam geografski položaj Čehoslovačke bio je jako povoljan za Francusku koja ju je mogla iskoristiti za udarac s leđa u slučaju

sukoba Njemačke i Francuske. Chamberlain, Daladier, Hitler, Mussolini i Ciano u Munchenu

Međutim nakon londonskih pregovora 28.-30. travnja 1938. između Daladiera-Bonneta i

38 Kaunas (slav. Kovno), znan pod još nekoliko imena, je drugi najveći grad u Litvi i bivši privremeni glavni grad.

53

Page 54: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

Chamberlaina-Halifaxa, francuska vlada nije ni pomišljala na neku samostalnu vanjsku politiku. Ona je prihvatila zahtjev engleske diplomacije da pod svaku cijenu izbjegne sukob sa Hitlerom i poradi na mirnom uređenju uzajamnih odnosa Čehoslovačke i nacističke Njemačke. Do sklapanja Műnchenskog sporazuma, između Engleske i Njemačke vodilo se nekoliko razgovora. Ali pristaše odlučnih akcija protiv fašista i nacista dočekalo je gorko razočaranje. Chamberlain, kao i Francuzi već su odlučili žrtvovati Čehoslovačku da bi se nagodili sa nacističkom Njemačkom.U 12 sati i 45 minuta u Műnchenu u Smeđoj kući otvorena je konferencija na kojoj su sudjelovali predstavnici Njemačke-Hitler, Velike Britanije-Chamberlain, Francuske-Daladier i Italije-Mussolini. Pregovori su završeni oko dva sata u noći. Čehoslovačkoj je predloženo neka preda Njemačkoj sva područja koja graniče s njom. Na taj način nije se samo radilo o Sudetima već i o područjima koja su graničila sa Austrijom. Odstupljena područja Čehoslovačka je trebala isprazniti od 1. do 10. listopada. Svi vojnički objekti trebali su se predati Nijemcima. Istaknuto je da treba urediti pitanje poljskih i mađarskih nacionalnih manjina u Čehoslovačkoj. Na taj način predviđeno je da se od Čehoslovačke odcijepe još neki dijelovi njenog područja u korist Madžarske i Poljske. Nakon uređenja tog pitanja preostali su dijelovi Čehoslovačke trebali dobiti garanciju Engleske, Francuske, Njemačke i Italije protiv neizazvanog napadaja.Sudbina čehoslovačke rješavala se u Műnchenu bez ikakvog njenog sudjelovanja. Češki poslanik i predstavnik ministarstva vanjskih poslova Čehoslovačke stigli su u Műnchen samo da bi sačekali rezultate konferencije, te ni jedan ni drugi nisu bili pušteni u dvoranu za vrijeme vijećanja. Komadanje Čehoslovačke

Njemačka vojska je 1. listopada ušla u Čehoslovačku i zaposjela, pored Sudeta, niz drugih područja gdje gotovo i nije bilo Nijemaca. Iza Njemačke su istupile Poljska i Mađarska. U dogovoru s Hitlerom poljska vlada je otkazala 22. rujna poljsko-čehoslovački ugovor o nacionalnim manjinama te uputila Čehoslovačkoj zahtjev za priključenje Poljskoj zemalja sa poljskim stanovništvom, a 2. listopada poljska vojske je stupila na čehoslovački teritorij.

54

Page 55: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

PRIPRAVLJANJE EUROPSKOG RATA NAKON MŰNCHENSKE KAPITULACIJE

(1938.-1939.)

FRANCUSKO-NJEMAČKA DEKLARACIJA (6. 12. 1938.)Tom je deklaracijom Daladierova vlada htjela dokazati ostvarenje svoje politike mira prema Hitlerovoj Njemačkoj. Deklaracije je objavila kako francuska i njemačka vlada priznaju definitivnima sadašnje granice Francuske i Njemačke. Obje su se vlade obvezale da će ubuduće sporna pitanja, koja se pojave među njima, rješavati putem prijateljskog konzultiranja. Zapravo je ta deklaracija značila da francuska vlada, osiguravši nepovredivost svojih granica od strane Njemačke, stvarno daje Hitleru slobodne ruke u istočnoj Europi. Diplomacija Daladiera-Bonneta je trijumfirala i činilo im se činilo da njemačko-francuski odnosi idu putem smirivanja, a možda i prijateljske suradnje. Pod tim okolnostima moglo se pokušati bar donekle suzbiti Mussolinija.

OSVAJANJE ČEHOSLOVAČKE (14.-15. 3. 1939.)Popustljivost englesko-francuske diplomacije je ohrabrivala Njemačku na daljnje ostvarivanje njenih osvajačkih planova. U planovima Njemačkog napadaja nakon Műnchena istaknuto je mjesto imala Karpatska Ukrajina, ali ona je zanimala i Mađarsku. Zato je njemačka diplomacija, želeći se zbližiti s Mađarima pristala da Karpatska Ukrajina bude priključena Mađarskoj, dok je Mađarska pristupila antikominternskom paktu u ožujku 1939..U takvim se prilikama pozornost Njemačke se okrenula Slovačkoj. Ovaj put su Slovaci imali odigrati ulogu kakvu su, 1938. imali sudetski Nijemci. U Slovačkoj se naglo počeo razvijati separatistički pokret. Došlo je do sukoba između Čeha i Slovaka koji su nacisti potpirivali. Vođa slovačkih separatista Tiso je dobio upute iz Berlina da sazove izvanrednu sjednicu Slovačkog sabora i proglasi nezavisnost Slovačke.Događaji u Slovačkoj odmah su odjeknuli i u Karpatskoj Ukrajini. Vlada koja je tu osnovana, na čelu sa Vološinom, također je proglasila nezavisnost svoje zemlje. Računajući sa Hitlerovim obećanjem, Mađarska je poslala vojsku da zauzme Karpatsku Ukrajinu. Hitler ju je pozvao da povuče svoje snage. Noću na 15. ožujka 1939. njemačka je vojska stupila na teritorij Čehoslovačke. Započela je vojna okupacija republike osim jugoistočnih područja koje je zauzela Mađarska.Novi predsjednik čehoslovačke Hacha, zajedno sa ministrom vanjskih poslova Chvalkovskym, hitno su otputovali u Berlin prema Hitlerovom nalogu. U Berlinu im je uručen gotov dokument koji je odlučivao dalju sudbinu Čehoslovačke. Zapravo se radilo o konačnoj likvidaciji nacionalne i državne samostalnosti Čehoslovačke. Hitler je Češke poslanike pozvao samo da dobije potpis na dokument kojim će Češka i Moravska biti uključene u sastav Njemačke. Hitler je naglasio da će svaki pokušaj otpora biti ugušen. Noću u 4 sata i 30 minuta Hacha je pristao potpisati dokument.Notom od 17. ožujka 1939. njemačka je vlada izvijestila strane vlade o proglašenju protektorata nad Češkom i Moravskom sa obrazloženjem kako su u toku tisućljeća češko-moravske zemlje bile životni prostor njemačkog naroda. Svjetske sile uložile su proteste radi tog čina Njemačke ističući kako ne priznaju zakonitost novog položaja u Čehoslovačkoj stvorenog njemačkom vojnom okupacijom te države, ali Njemačka je to

55

Page 56: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

odbacila. Njemačka je postigla neutralnost Francuske (francusko-njemačka deklaracija) i u tom trenutku je vojskom krenula osvojiti Čehoslovačku. Bilanca tih pregovora, koje su Nijemci vodili, rezultirala je time da ni Englezi, ni Francuzi nisu podržali Čehoslovačku koja je, napuštena od svih prijatelja i saveznika, okružena neprijateljima, bila prisiljena na kapitulaciju.

SOVJETSKO-JAPANSKI SPORAZUM (15. 9. 1939.)Napadom Japana na teritorij Mongolske Narodne Republike, sovjetsko-mongolski ugovor je vezao SSSR na bezuvjetnu pomoć Mongoliji. Crvena armija je sa mongolskim snagama započela borbe sa Japancima koje su trajale do jeseni 1939. dok japansko-manđurijska vojska nije poražena. Japan je tražio mir koji je potpisan 15. rujna 1939.u MoskviObje zemlje zaustavile su 16. rujna vojne operacije ostavši na položajima koji su držali 15. rujna Dogovorena je izmjena zarobljenika i ubijenih. U svrhu preciziranja granica Mongolije i Mandžukoa trebala se odrediti mješovita komisija.

VOJNI SPORAZUM DRŽAVA OSOVINE (22. 5. 1939.)Namjera nacističke Njemačke, nakon osvajanja Austrije i Čehoslovačke da započne rat u Europi, potakla je države trokuta Njemačka-Italija-Japan da smisle kako bi pretvorile antikomiternski blok u vojni savez. Još 22. svibnja 1939. bio je potpisan ugovor između Italije i Njemačke. Obje su se zemlje obavezale da neće sklapati nikakve sporazume uperene protiv jedne od njih, te da će pružiti jedna drugoj pomoć u slučaju da koja od njih zarati sa nekom drugom državom. Japan se pridružio tom sporazumu znatno kasnije i to u punom jeku drugog svjetskog rata, odnosno 11. prosinca 1940. kada je Njemačka naizgled slavila potpunu pobjedu.

PLAN UREĐENJA POLJSKO-NJEMAČKIH ODNOSA (24.10.1938)Sa osvajanjem Čehoslovačke Njemačka je počela pripremati ofenzivu protiv zemalja istočne Europe. U Brechtesgadenu je 24. listopada 1938 došlo do sastanka Ribbentropa sa poljskim veleposlanikom Lipskim. Neposredni predmet pregovora bilo je pitanje Karpatske Ukrajine. Poljska je htjela da se ona priključi Mađarskoj, ali Njemačka je imala drugačije planove za Karpatsku Ukrajinu smatrajući je predmetom pregovora s Mađarskom. Istovremeno, Hitler je huškao nacionaliste Zapadne Ukrajine protiv Poljske.Kao protutežu prijedlozima poljske vlade Ribbentrop je iznio plan koji bi mogao konačno urediti poljsko-njemačke odnose:1. Slobodni grad Gdanjsk priključuje se Njemačkoj.2. Njemačka gradi kroz Poljski koridor eksteritorijalne autoceste i višetračnu željezničku

prugu.3. autoceste i željeznička pruga predaju se Poljskoj kojoj se osigurava tržište poljske robe

u gdanjskom području i slobodno iskorištavanje gdanjske luke.4. Njemačka i Poljska garantiraju jedna drugoj nove granice i teritorije.5. Njemačko-poljska deklaracija iz 1934. se treba produžiti na 25 godina.Neočekivani prijedlog Nijemaca doveo je do dugotrajnih pregovora između Berlina i Varšave. Na kraju su Poljaci odbili prijedloge ali su izjavili kako su voljni dati olakšice u povezivanju Njemačke i istočne Pruske ali jedino u okvirima poljskog suvereniteta. Pregovori su završili bez rezultata.

56

Page 57: 82200145 Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Potemkin – Historija Diplomacije__________________________________________________________________________________

NJEMAČKO-LITVANSKI UGOVOR O MEMELU (22. 3. 1939.)U Berlinu je 22. ožujka potpisan njemačko-litvanski ugovor na temelju kojeg je Njemačkoj predano Memelsko područje sa lukom Memel (Klajpeda). Kao dar Litvi za njenu kapitulaciju pod pritiskom njemačke diplomacije, Litvancima je prepuštena slobodna zona u luci Klajpedi. Zajedno s tim, prema trgovačkom ugovoru, osigurano je poljoprivrednim proizvodima iz Litve prodaja na Njemačkom tržištu. Tim ugovorom Nijemci su uspjeli doći do novog uporišta na Baltičkom moru, koje je bilo u neposrednom i opasnom susjedstvu sa Poljskom.

NJEMAČKO-RUMUNJSKI GOSPODARSKI UGOVOR (23. 3. 1939.)Njemačka je dala ultimatum poljskom savezniku, Rumunjskoj, tražeći da se čitavi njeno gospodarstvo podvrgne potrebama Njemačke. To bi Rumunjsku pretvorilo u agrarni privjesak Njemačke. Uz to, Hitler je zaprijetio Rumunjskoj da će joj oduzeti Transilvaniju u korist Mađarske, ako Rumunjska pruži otpor. Zastrašena pritiskom Nijemaca, rumunjska vlada prihvatila je njemački ultimatum, a 23. ožujka 1939. sklopljen je porobljavajući njemačko-rumunjski gospodarski ugovor.

SPORAZUM O UZAJAMNOJ POMOĆI ENGLESKE I POLJSKE (6. 4. 1939.)Sklapanjem njemačkog gospodarskog ugovora sa Rumunjskom, Poljska se našla u nezgodnoj situaciji. U tom kritičnom trenutku, neočekivano je naišla na pomoć englesko-francuske diplomacije. Francuska se prepala da će u Poljskoj izgubiti svog posljednjeg saveznika i istočnoj Europi. Engleska je htjela spriječiti kapitulaciju Poljske pred zahtjevima Njemačke jer bi tada nastala opasnost od još većeg jačanja ekonomskih, vojničkih i diplomatskih jačanja pozicija Njemačke u Europi.Chamberlain se odlučio na akciju te je izjavio da će Poljskoj, u slučaju napada pomoći Engleska. 3. travnja Chamberlain je nadopunio prethodnu izjavu sa novom u kojoj je kazao da će se u pomoć Poljskoj protiv napadača pridružiti i Francuska. Tog se dana u Londonu nalazio i poljski ministar vanjskih poslova Beck te su se između njega, Chamberlaina i Halifaxa vodili pregovori. 6. travnja, u novoj izjavi, Chamberlain je rekao kako je između Poljske i Engleske postignut sporazum o uzajamnoj pomoći.Na taj način poljska je vlada promijenila pravac svoje vanjske politike. Uvjerivši se u opasnost iz susjedstva i prijateljstvo sa Njemačkom, ona se nastojala osigurati od njemačke opasnosti ulaskom u francusko-engleski blok pouzdavajući se u djelotvornu pomoć tih saveznika. Ali ona je zaboravila kako je Čehoslovačka platila svoju lakovjernost.

HITLEROVO UKIDANJE NJEMAČKO-POLJSKOG UGOVORA IZ 1934.Na sjednici Reichstaga 28. travnja 1939., dotaknuvši se pitanja poljsko-njemačkih odnosa, Hitler je izjavio da je Gdanjsk njemački grad i da će gdanjsko pitanje Njemačka riješiti u tom smislu bez obzira na pritisak SAD-a. Također je zaprijetio izjavom u kojoj ukida njemačko-poljski ugovor iz 1934 budući da je Poljska odbila udovoljiti njemačkim zahtjevima o vračanju Gdanjska i da omogući Njemačkoj izgradnju eksteritorijalnih autocesta i željezničkih pruga kroz Granjski koridor.

57