Omerbai evko

BONJACI

u predosmansko doba

Naa bonjaka nacionalnost, kojoj stoljeima pripadamo, vapi za obnovom i istraivanjima. Narodi se ne stvaraju dekretima. To je tisugodinji proces djelovanja znanih i neznanih, duhovnih i materijalnih snaga ivota. Postanak jednog naroda slian je postanku rijeke. Milijarde kapljica vode probijaju se kroz zemlju, zaobilazei i ruei prepreke pred sobom, ujedinjuju se u izvore, a zatim u potoke i na kraju u snane rijeke. Tako je i sa nastankom naroda iji postanak moemo slijediti kroz stoljea, i znademo da im je sadanjost zbir svega prologa. Kao i kod vode geografske i klimatske prilike snano djeluju na oblikovanje naroda. One im odreuju rast i snagu, stanje i zanimanje i daju biljeg njegovoj kulturi. Narod i kultura dva su neodvojiva pojma, jednog nema bez drugog, jedan proizlazi iz drugog. Narod je zajednica ljudi povezanih svijeu o zajednikoj pripadnosti, imaju zajedniku tenju koju nazivamo idealom. Narod se raa kada se rodi svijest o zajednitvu, i u tom trenutku raa se i njegova kultura. Kultura je duhovnost odreene ljudske zajednice, jednog naroda. Duhovnost je u stalnom sukobu s materijom i u tom sukobu nastoji materiju podrediti svojim tenjama i idealima. Duhovnost jednog naroda je njegova kultura, a na duhovnost i kulturu snano utjee religija, koja ih za pravo oblikuje. Otuda je najznaajnije mjesto religije u kulturi jednog naroda, i naa obaveza da se pored vjerskim pitanja bavimo i onim nacionalnim.

Na kulturu meutim ne utjee samo religija, nego i narodno stvaralatvo; umjetnost, knjievnost, zanatstvo, nauka, urbanizam i arhitektura i drugo. U svezi nae bonjake nacionalnosti, mnogi su detalji njenog stvaranja nepoznati, koje treba tek istraivati. Pred nas se postavljaju zamana pitanja i trae se sudbonosni odgovori, kao to su:

*Odakle smo doli?

*Kakvi smo bili?

*Koju smo prvu religiju ispovijedali?

*to nas je uinilo ovakvim kakvi jesmo danas?

*to smo primili od drugih?

*to smo drugima dali?

*Kakva je bila uloga pojedinaca u naem nacionalnom srastanju?

*I konano to nas je odralo da, u stoljetnoj ivotnoj utakmici, sauvamo

svoj identitet.

Ova i druga pitanja otkrivaju nam prole staze kojima su hodile desetine generacija naih predaka. Po njima moemo planirati sadanje i odrediti budue putove, jer snage koje su nas pokrenule u pradavna vremena, jo i danas ive u nama, samo ih treba probuditi. Narodi ive samo po svojoj kulturi i duhovnost i one ih odravaju u ivotu.

Danas u Europi nacionalno pitanje spada u sam vrh interesa. Mi europski muslimani najbolje znademo to znai biti bez nacije i domovine. U nekoliko navrata bili smo u situaciji izgubiti i vjeru i kulturu i identitet samo zbog toga to nismo bili nacionalno svjesni, ili smo ometani u nacionalnom osvjeivanju.

Jo dok sam se kolovao u Gazi Husrev begovoj Medresi zaljubio sam se u povijesnu znanost. Tu ljubav imam zahvaliti znamenitim bosanskim povjesniarima rahmetli Hamdiji Kreevljakoviu, Osmanu Sokoloviu, Muhamedu Hadijahiu i Mehmedu Handiu Neki su od njih imali obiaj tjedno se sastajati u itaonici Gazine biblioteke i voditi razgovore o povijesti naeg naroda. Tada sam prvi puta doao do vrijednih saznanja o Bonjacima. Imao sam sreu itati brojne lanke u prijeratnim muslimanskim asopisima kao to je El-Hidaja i drugi. Vodilja mi je bio jedan lanak rahmetli Mehmeda Handia o muslimanima u kraljevini Ugarskoj. Od tada pa sve do danas tragam za tim povijesnim izvorima. Prije otprilike osam godina pronaao meu arapskim autorima povjesniara Ebu Ishak el-Istahrija koji pie o narodu: Badanak. On pie da se grupa od oko tri stotine muhamedanskih obitelji iz naroda Banjaka prikljuila Ugarima u seobi u Panoniju. Bilo je to 854.i 855. godine. Taj mi je podatak bio osnova za istraivanje islama i muslimana na naim prostorima, prije Osmanskih osvajanja. Rezultat tih istraivanja je i prvi dio knjige Islam i muslimani u Hrvatskoj.

Prije etiri godine poeo sam istraivati mogunost da su Bonjaci kroz povijest mijenjali svoje nacionalno ime, ili su im ga mijenjali oni koji su s njima bili ili njima vladali[2]. Mislim da ete sami zakljuiti istinu, pa mi dopustite da Vam izloim ono do ega sam u ovih godine doao. Svoja saznanja o naoj ranoj povijesti saeo sam i vjerujem da e biti zanimljiva, do sada u naim krugovima, malo ili nikako poznata materija.

U svojim istraivanjima uglavnom sam se sluio arapskim, perzijskim, ugarskim, vatikanskim i hrvatskim izvorima. U dvadesetak godina, koliko se bavim religijom, nacijom i kulturom ovdanjih muslimana uspio sam u inozemstvu sakupiti vrijednu knjinicu sa preko tisuu knjiga koje spominju nau bonjaku povijest, pa s toga mogu

ustvrditi da su spomenuti izvori bogati i nezaobilazni u istraivanju nae bonjake prolosti. injenica da nai historiari malo poznaju arapski jezik i arapske povijesne izvore ini ih invalidnim. Na alost neki s podsmjehom govore o tim izvorima jer se nisu uspjeli uvjeriti u njene vrijednosti.

ARAPSKI AUTORI O BONJACIMA

Brojni su arapski i muslimanski povjesniari pisali o Bonjacima prije Osmanlija. Upornim, viegodinjim radom doao sam u posjed niza imena i dokumenata. Evo nekih koji su se bavili i istraivali bonjaku povijest:

1. Ibn Fakih el-Hemedani, ili Ahmed ibn Muhammed ibn Ishak, roen u Hemedanu nepoznatog datuma. Umro je 340. godine po hidri. Napisao je nekoliko djela, ali je za nau povijest najvanije Kitabul-buldani sa oko tisuu stranica u kojem pored ostalog pie i o Bonjacima[3].

2. Abdullah ibn Abdul Aziz bin Muhammed bin Mus'ab el-Hafiz Ubejd el-Bekri. [4]Roen je u panjolskoj za vrijeme muslimanske vlasti. Umro je 486h. Boravio je u Ugarskoj u 11. stoljeu i detaljno opisao tamonje muslimane. Treba napomenuti da se u to vrijeme Bosna nalazila u sklopu Ugarske. Pretpostavlja se da je boravio na podruju Osijeka, Vukovara i Peuha[5].

3. Ruski povjesniar Nikolaj Karamizin autor Povijesti ruske Imperije. Njega citiraju brojni izvori. Karamizin se u svojim radovima dosta oslanjao na El-Mes'udija. Roen je 1766, a umro 1826. Krimsko-tatarskoga je porijekla. Kao vojnika fascinirala ga je povijest, a velika ruska imperija nadahnula da se bavi najranijom povijeu Rusa. U istraivanju stare ruske povijesti najvie je izvora nalazio u arapsko-islamskoj povijesti. Zahvaljujui njegovim istraivanjima dio rane bonjake povijesti nije zaboravljen.

4. Ebu Ali Muhammed ibn Omer ibn Dost, perzijski povjesniar, bio je meu Bonjacima (Badanakima) poetkom desetog stoljea i ostavio nam vrijedne informacije o zemlji Bonjaka. On pie da je razdaljina izmeu bonjake zemlje i zemlje Slavena oko deset dana hoda.

5. Dosta nepoznat meu arapskim i drugim autorima Muhammed Mahmud Remzi pisac je djela Telfikul ahbari ve telkihul asari fil vekaia' Kazan ve Bulgar vel Tatar (Znaajne vijesti i vrijedni tragovi o stanju u Kazanu, Bolgaru i Tatarima). On je prvi ustvrdio i dokazao, a ostali

prihvatili da su Badanaki zapravo dananji Bonjaci.

6. Ebu Gazi-han tvrdi da su Bonjaci porijeklom iz plemena Peen-kan, pa im otkuda i ime Peenegi, a tako ih nazivaju i Rusi.

7. En-Nuvejri tvrdi da su Ukrajinci (Kafdaci), Badanaki i Bagardi jedan te isti narod sastavljen od tri plemena koji su se kroz povijest samostalno formirali u narode.

8. Ebu Ishak el-Istahri je povjesniar iranskog roda. Prvi je 854. godine Bonjake nazvao Banijak. On tvrdi da razdaljina izmeu Bagarda i zemlje Bonjaka iznosi deset merhala.

9. Ebu Hamid el-Garnati[6] autor poznatoga rukopisa E-Magribu fi adaibil mahlukat. Boravio je u Ugarskoj izmeu 1151-1154. godine i susreo se s kraljem Gejzom, koga u svom rukopisu naziva Kazali. U svom rukopisu spomenuo je muslimane u Ugarskoj, da klanjaju dumu-namaz na preko deset tisua mjesta to javnih, to privatnih. Njegov rukopis najdetaljniji je opis muslimana na ovom podruju.

10. Ahmed Ibn Fadlan, izaslanik abbasidskog halife Muktedira billahi boravio je na poziv slavenskog kneza Alamasa Baltuara u Bolgaru 309. hidretske godine. Nakon povratka detaljno je opisao putovanje i boravak meu Slavenima u rukopisu koji se i danas nalazi u knjinici Imama Reze u Mehedu u Iranu. Meihat Islamske zajednice u Zagrebu dobio je kopiju njegovog rukopisa za vrijeme posjeta delegacije Islamskoj Republici Iran 2003. godine. U rukopisu spominje Bonjake kao primitivne pogane. Osobno je vidio jednog od njih kako u svojoj odjei trai u, i nakon to ju je naao zubima ju je zgnjeio i pojeo. Kada ga je Ibn Fadlan vidio zgrozio se njegovog ina, a on je hladno konstatirao: Dobra je.

11. Ibn Seid, jedan od najstarijih i najpoznatijih geografa. Napisao je nekoliko djela, a najpoznatije mu je Degrafija u kome je na 72. stranici detaljno opisao dravu Badanaka, njihove osobine, vjeru i druge pojedinosti.

Tu su i brojni drugi autori i istraivai koji su pisali o Bonjacima u sklopu svojih istraivanja. Posebno ih ne spominjemo samo zato to su se Bonjacima usput bavili, iako su njihove spoznaje vrlo vrijedne.

NACIONALNA IMENA BONJAKA

Nevjerojatno je koliko ima povijesnih imena Bonjaka. Skoro nema svjetskog jezika a da u njemu nema ime za Bonjake. Da li su oni u

povijesti bili toliko znaajni da ih ti jezici nisu zaobili. Kako onda tumaimo injenicu da dananji Bonjaci tako malo znaju o svojim slavnim precima. U brojnim enciklopedijama nalazimo slijedea imena Bonjaka:

1. Navodno su prema arapskim povjesniarima Bonjaci dobili ime po nekom tatarskom plemenu zvanom Peen-kan.

2. Rusi Bonjake nazivaju

3. Bugari ih nazivaju Ptzianakis

4. Grci ih nazivaju (Patzinaikos)

5. Englezi ih nazivaju Pechenegi

6. Arapi ih nazivaju Badanaki

7. Ugari ih nazivaju: Beseny

8. Na latinskom jeziku nazivaju ih: Pacinacae

9. Na staroturskom jeziku ih nazivaju: Beenek'

10.U muslimanskim krugovima 11. stoljea nazivali su ih Halisijje. ak je jedno vrijeme i Azovsko more nazvano po njima, to jest Bahrul-Halisijje.

11. Perzijski povjesniar el-Istahri nazvao ih je Banjak.

12. Ugari su ih nazivali u 17. i 18. stoljeu nazivali Bosurmani i Bosnumani

Za povjerovati je da postoje i imena na drugim jezicima, ali i ovih trinaest dovoljno govore.

Veina povjesniara i istraivaa misle da su Bonjaci turskoga, dok manji broj njih misli da su slavenskog porijekla. To isto tvrde i za ostale narode: Bugare, Bagarde i Ogaze.

PRVA DOMOVINA BONJAKA

Karta istone Europe i srednje Azije iz 1015. godine u ijem je sreditu zemlja Peenega

Uz dananju Bosnu, Bonjaci su imali prvu domovinu na junoruskim stepama, sjeverno od Azovskog mora. Njihova se domovina nalazila na 4952' 17'' stupnju irine i 3655' 55'' geografske duine. Ruski sateliti nainili su iz svemira nekoliko snimaka podruja Ukrajinske oblasti Kharkivska, gdje se nalazila povijesna domovina Bonjaka. Neki arapski povjesniari tvrde da se domovina Bonjaka nalazila istono od Hazara, dok drugi tvrde da se nalazila zapadno od Hazara, izmeu rijeka Dnjepra i Dnjestra. Ruski povjesniar Nikolai Karamizin ili Karamzin pie da se peeneka drava nalazila na jugu Rusije, zapadno od Hazara. Timesov Povijesni Atlas pie da je ruski knez Svjatoslav (962-972) omoguio divljim Peenegima da zagospodare junim ruskim krajevima, unitivi Hazarsku dravu. Kada je na vlast doao Vladimir Prvi imao je nekih uspjeha s Peenezima, ali su Polovci 1093. godine unitili pokrajinu Kijev i zemlja se raspala na vie malih kneevina. I Ibn Fakih tvrdi da se zemlja Bonjaka nalazila izmeu dvaju rijeka Dnjestra i Dnjepra. Poznati putopisac Ubejd el-Bekri pie da je zemlja Bonjaka udaljena od Gruzije dvadeset ferseha[7]. El-Bekri pie da su Bonjaci stoarski narod koji se kree za stokom u potrazi za izdanim panjacima. Zemlja Bonjaka duga je trideset dana hoda. Sjeverno od nje je zemlja Kafdaka (Ukrajinaca), juno su Hazari, istono Kirgizija, a zapadno zemlja Slavena.

Ubejd el-Bekri pie da je bonjaka zemlja ravniarska, bez visokih planina, osim dva planinska vijenca. Prema njegovoj tvrdnji zemlja Bonjaka je bila kratkog vijeka, svega dva stoljea, a nakon toga se raspala, a Bonjaci se podijelili na osam grupa, od ega su etiri bile smjetene na istonoj obali Dnjepra, a etiri u Moldaviji i Transilvaniji, a susjedi su im bili Slaveni koji su naseljavali obale rijeke Buge u pokrajini Galiciji[8].

Kao uspomenu na bonjaku dravu u dananjoj Ukrajini postoji niz podsjetnika. U ruskim satelitskim snimkama obiljeava se podruje njihove drave, a niz poduzea, ustanova i naselja podsjea na bonjaku (peeneku) dravu nosei njeno ime.

Poznati zapadni orijentalista Minorsky citira arapskog istraivaa i povjesniara El-Meruzija da Peenegi nastanjuju prostor oko nekog slatkovodnog jezera i da su prepoznatljivi po tomu to mukarci briju brade.

Ibn Seid pie da se kroz zemlju Badanaka proteu dva planinska lanca, prvi od sjevera prema jugu. Ispod tog planinskog lanca izviru dvije velike rijeke. Drugi planinski lanac protee se iz sedme paralele. Iz te planine izvire rijeka na ijim obalama su sagraena veina naselja sa udnim imenima[9]. Od sjevera prema zapadu protee se slatkovodno jezero povrine od oko stotinu etvornih milja (oko osam stotina etvornih kilometara). Glavni grad i sjedite peenekog kneza (zove se hakan) nalazi se na obali jezera na 125 stupnju geografske duine i 55 geografske irine. Iz spomenutog jezera izvire rijeka koja se ulijeva u drugo, mnogo vee jezero. On pie da je kraljevina Peenega nasljedna. Istoni dio zemlje je pust i neprohodan. Na sjeveru su beskrajne stepe u kojima ive opasni ljudi. Rijetko se koji zalutali putnik spasio od tih krvolonih i divljih ljudi.

ISLAMIZACIJA BONJAKA

Znade se da su prvi Bonjaci bili pogani po vjeri. To nam potvruje Ahmed ibn Fadlan koji tvrdi da su imali etrnaest boanstva, za skoro svaku aktivnost. Veliki islamski geograf Ibn Seid pie da su pogani i da svoje umrle spaljuju, ali i druge koje smrt zatekne u njihovoj zemlji, jer ne doputaju da se itko ukopa u zemlju.

Prema pisanju Remzija u nekom sukobu u Zakavkazju Bonjaci su poetkom etvrtog stoljea hidre zarobili grupu muslimana, meu kojima je bio i jedan ueni starina. Odveli su ih u svoj kraj. Nedugo nakon zarobljavanja ueni musliman ponudi svojim gospodarima islam, to oni nakon kraeg razmatranja i prihvatie. Oko dvanaest tisua Bonjaka

prihvati islam, ali mnogo vea grupa odlui ostati u poganstvu. Netrpeljivost meu dvjema grupama rasla je sve dok nije dolo do otvorenog sukoba u kome malobrojnija grupa porazi brojniju i nametnu im islam. Tako su Badanaki ve krajem etvrtog stoljea hidre uglavnom prihvatili islam. Pretpostavlja se da su i prije etvrtog stoljea neke grupe Bonjaka primile islam, a naroito oni koji su bili u bliem susjedstvu Turaka Selduka. Ugarski izvori i povjesniar Istahri biljee da se 854. ili 855. godine grupa muslimana u Zakavkazju pridruila Ugarima i odselila u Panoniju, sadanju maarsku dravu. I ovi podaci govore da je islamizacija Bonjaka bila mnogo prije prodora Osmanlija na Balkan.

Da su Bonjaci bez ikakvih rezervi prihvatili vjeru islam i bili joj u cijelosti predani govori u prilog injenica da su nazvani Halisijjama[10]. ak jedno vrijeme i Azovsko more se zvalo po njima Bahrul-Halisijje. Meutim da su imali problema s izvravanjem islamskih odredbi govori podatak da nisu bili redovni klanjai dnevnih namaza osim u a'banu i ramazanu. Taj nam podatak prenosi poznati povjesniar Fahrud-din Bedi' ibn Mansur el-Kazvini u svom djelu Tarihul-ibad vel-bilad. Slino tvrdi i Ebu Hamid u svom rukopisu tvrdei da su u Ugarskoj bili skoro prekinuli klanjati dumu.

U spominjanom rukopisu Ebu Hamida el-Garnatija stoji da od Ugarske na jug trideset dana hoda postoji narod po imenu Badanak. Meu njima je misionario Abdul Kerim ibn Fejruz iz Bagdada i uspio vei broj njih islamizirati. Bilo je to polovicom 12. stoljea. O muslimanima u Ugarskoj i zemlji Slavena, Ebu Hamid pie najpohvalnije. Kada je doao 1151. godine u Ugarsku postojale su dvije grupe muslimana: Ismaeliani i Megaribci. Prvi su bili skoro napustili islam. U svojim su kuama uvali samo neke muslimanske obiaje. Namaze, a posebno dumu-namaz nisu uope klanjali, niti su se drugih islamskih propisa drali. Ugarske vlasti su ih posebnim zakonom iz doba Kolomana prisiljavale jesti svinjetinu, a sve u cilju da ih pokrste. Pili su alkohol i bili nezgodni u pijanstvu. Zajedno sa sinom Hamidom uloio je goleme napore da ih vrati vjeri. Na odlasku iz Ugarske 1154. godine tvrdi da je duma-namaz klanjana na deset tisua mjesta, a desetine ih je nauio arapskom jeziku i pismu. Zabiljeio je i dijalog s kraljem Gejzom. Kada je kralj uo da Ebu Hamid nagovara muslimane da ne piju, pozvao ga je sebi rekavi mu: To ti nije pametno, tvoja vjera nije dobra ako brani alkohol, jer on jaa tijelo i daje nam hrabrost i snagu. Na kraljeve rijei, Ebu Hamid je odgovorio da to vrijedi za Maare koji piju vino umjesto vode, a muslimani piju da se opiju, a ne to su edni. Kad se napiju polude i prodaju sve da se i dalje opijaju: Ti im za rat kupuje konje i oruje, a oni e ih prodati zajedno s opremom da se domognu alkohola. Ne preostaje ti nita drugo ili da ih ubije, ili im kupi nove konje i oruje. Nakon razgovora kralj je pozvao

savjetnike rekavi: Ovaj je starac pametan i pravilno savjetuje svoje istovjernike. Nemojte ga ometati u njegovom poslu. Ebu Hamid pie da je kralj u nekoliko navrata zbog muslimana doao u sukob sa sveenicima i suradnicima.

Ostaje nerazjanjeno pitanje da li su ovi muslimani bili i'itskog mezheba ili su samo tako nazivani (Ismaeliani) od krana koji muslimane inae nazivaju po njihovom osnivau Ismailu alejhis-selam.

Povjesniar i istraiva El-Muruzi pie da su Turkmeni donijeli islam meu Bonjake i proirili ga meu njima, ponajprije svojim islamskim i moralnim ponaanjem. El-Kadi el-Bolgari pie da uenu ulemu Bonjaci aste titulom mula.

Poznati geograf i putopisac Jakut el-Hamevi pie u svom djelu Mu'demul-buldan da je u Halepu susreo grupu muslimana mladia iz Ugarske koji su doli u am studirati islamske nauke. Na njegov upit tko ih je poslao, odgovorili su da je njihov narod vjeran islamu i da su ih poslali da naue islam i vrate se u domovinu i ire ga u svom narodu. Na pitanje odakle potjeu ti muslimani, rekli su mu da su islam donijeli Bolgari i proirili ga po Ugarskoj. Na pitanje zato briju brade, rekli su da je to tamonji obiaj i da se oni pridravaju tih pravila.

Dio slavonskih i srijemskih muslimana polovicom 15. stoljea, na oko sedamdeset godina prije provale Osmanlija, napustili su svoja vjekovna naselja i kod Rae preli Savu i odselili u Bosnu. Kao dokaz da su otili tamo i da su bili i'iti govore imena naselja kod Doboja zvano ije, kod Tuzle zvano ie, kod Prozora zvano it. Takoer je poznato da je grupa muslimana iz srednjovjekovne Ugarske zbog stalnih pritisaka iz Vatikana i Budima napustila zemlju i odselila u juni Egipat i sjeverni Sudan na obale Nila, gdje i danas ive njihove potomci. Znade se takoer da su preci Peenega selili i u Alir, pa ak i panjolsku. O muslimanskoj koloniji u panjolskoj postoje brojni podaci, ali jo povijesno nismo sigurni da su to bili preci dananjih Bonjaka.

Peujski biskup i autor povijesti Peujske biskupije Koller kae da Cinamos pie da je narod, koga crkva naziva poganima ili lanim kranima, bili su zapravo perzijske vjere. Zbog ovih krivovjeraca, koji su navodno bili prijetnja kranstvu, papa je sredinom 15. stoljea imenovao Ivana Rudolfa, starjeinu samostana u Moroviu, prepotom kako bi ove krivovjerce priveo kranstvu. To je crkvena titula slina biskupu i prepoti su imali sve ovlasti biskupa osim proizvoditi sveenike. Ubrzo nakon imenovanja, funkcija prepota je ukinuta, jer Ivan nije poluio eljeni uspjeh, nije zaustavio irenje hereze. I povjesniar upe i mjesta Morovi upnik Emerik Gai poput Kolera misli da to nisu bogumili nego saraceni[11]. On opisuje

jedno crkveno imanje na Bosutu u Moroviu koje se zove arkudin ije ime datira mnogo prije dolaska Turaka. U tom kraju brojna mjesta, ukljuiv i Valpovo, imali su imena koja su podsjeala na islam. Tako na primjer utvreno je da se Morovi u davna vremena, prije Osmanlija, nazivalo Halidi, a Valpovo Sulejmani. Pisci djela Magyarra lett keleti nepek Szombhaty i Gyula, objavljenoj u Peuhu 1988. godine piu da su od 10. do 12. stoljea u 83 mjesta u Ugarskoj ivjeli Biseni[12], to jest Bonjaci. Za vrijeme kralja Bele III Biseni, idovi, Ismaeliani, Polovci i Kumani nazivani su kraljevskim slubenicima, ime su stekli ne male privilegije. Taj podatak nalazimo u djelima Tadeja Smiiklasa i Ivana Kukuljevia Sakcinskog pod naslovom Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae od 1102-1200 godine.

HISTORIJSKI OPIS BONJAKA

Ve spominjani povjesniar i istraiva El-Kadi el-Bolgari tvrdi za Bonjake da su fiziki snani i izdrljivi, a s obzirom da ive u krajevima u kojima su zime surove, bolje od ostalih naroda u susjedstvu podnose polarne hladnoe. To tumai injenicom to u svojoj ishrani dosta jedu med i meso divljih ivotinja. On tvrdi da Bonjaci (Badanaki) jedu jazavevo salo i meso dabrova to im pogoduje da lake podnose hladnou. El-Kadi tvrdi da su Bonjaci najpoeljniji plaenici u vojskama Bizanta, Rusije i Bolgara. Bizantski carevi su ih plaali suhim zlatom da ratuju u njihovim redovima protiv Rusa, Ugara, kriara i Bolgara. Prema nekim povijesnim izvorima bizantski vojskovoa Nikita u prvom kriarskom ratu unajmio je Peenege i Madare da u stopu prate dvije kriarske vojske, prvu koju je vodio Albert zvani Bankrot i drugu koju je vodio Patrik zvani Asketa. I jedna i druga vojska u potrazi za hranom napadali su stanovnitvo u Ugarskoj i Bizantu i inili zloine. Peenegi su ili za kriarima u stopu i u sluaju da su napadali stanovnitvo, bili su duni stati u njihovu obranu. Prigodom prelaska Save kod Beograda stanovnitvo je napustilo grad i sklonilo se po okolnim umama u strahu od napada. Jedinica Peenega koja je uvala Beograd napadnuta je iz zasjede i tom prigodom mnotvo ih je izginulo to je kriarima omoguilo da uu u Beograd, opljakaju ga i spale. Bilo je to 26. lipnja 1096.

Ebu Hamid el-Garnati tvrdi da su Badanaki, naseljeni u brdovitoj zemlji na jugu oko trideset dana hoda od Ugarske, ratnici koji izvanredno dobro barataju kopljem i strijelom. Kada je oko 1153. godine krenuo iz Ugarske na had u Mekku, s njim je kralj poslao nekog Ismaila i grupu muslimana da regrutuju plaenike-muslimane u ugarsku vojsku. Pie da su muslimanski ratnici izvanredni bacai koplja. Nose se kao Turci, i

ratuju kao oni. Imao je priliku razgovarati s grupom muslimanskih zarobljenika koje je sa sobom doveo car Manuel Komnen u Ugarsku na razmjenu za zarobljene Bizantijce. Ebu Hamid ih je upitao to ih je navelo da ratuju na strani Bizanta? Rekli su mu da ih je car plaao po trista denara.

Skoro svi muslimanski povjesniari vjeruju da su Badanaki, za pravo Bonjaci, koji danas nastanjuju Bosnu. Kadi el-Bolgari pie da veina Bonjaka ima prezime olak, to na turskom jeziku znai ljevak. Od odjee nose dugu lanenu koulju zvanu kurtak. Na njihovim trnicama ima razliite robe, krzna divljih ivotinja: jazavca, dabrova, kuna, lasica, lisica, zeeva, meda, ljenjaka, brana, ovaca, koza, konja, goveda, suene ribe, ribljih zuba, sablji, kopalja, titova, lukova i strijela.

Ibn Fadlan u izvjeu halifi Muktediru billahi nakon povratka iz zemlje Slavena, pie da Peenegi, kada njihov knez ili velika prolazi putem, svi stanu ukraj puta, skinu kape s glava i stavljaju ih na pupak i pognute glave stoje dok knez i njegova pratnja ne odmaknu. Ako se nakon zalaska sunca na nebu pojavi velika crven, uznemiri ih jer prema njihovom vjerovanju nagovjetava veliku nesreu. Opisujui svoj put u Bolgar Ahmed ibn Fadlan kae da je delegacija boravila samo jedan dan u zemlji Badanaka. U njihovu zemlju su stigli nakon to su, uz velike tekoe, preli pet velikih rijeka. Badanaki su preplanula lica i prepoznatljivi su po tome to briju brade. Stoari su s velikim stadima goveda, ovaca i koza. On pie da neki imaju po deset tisua krupne stoke, a po stotinu tisua ovaca i koza. Stoka je na pai i zimi kada snijeg pokrije zemlju. Ovce i krave kopaju po snijegu i trae pod njim travu. Zemlju Badanaka je zapamtio po odlasku iz nje. Naili su na veliku i brzu rijeku: Svojim oima sam vidio kada se velika skela prevrnula na sredini rijeke i svi koji su u njoj bili utopili su se u njenim brzacima. I mi smo tekom mukom preli na drugu stranu, veli Ahmed ibn Fadlan.

Ubejd el-Bekri pie da su Bonjaci stoari koji su sa svojim stadima u stalnom pokretu za izdanim panjacima. Ebu Hamid el-Garnati pie da im je stoka debela a meso kvalitetno i traeno na trnicama okolnih zemalja. Naroito im je kvalitetno suho meso. Ne ive u tvrdim kuama nego u velikim okruglim atorima koji su sainjeni od debele volovske ili konjske koe. Na sredini atora su ognjite za vatru. Oko kua pred zimu grade obore za stoku i sakupljaju suhu travu u stogove sijena, jer su zime duge, a hladnoe polarne. Zimi su snjegovi veliki i zatrpavaju putove i onemoguuju kretanje sve do proljea. Bonjaci su poput svih stoarskih naroda stasom niski, ali vrlo izdrljivi. Brade briju ali nose duge brkove, a glave omotavaju dugim vunenim alovima.

U bizantskim, ugarskim i ruskim povijesnim izvorima Bonjaci su opisani kao odlini ratnici. Ti izvori tvrde da su nepogreivi bacai koplja:

tako su precizni da su u stanju protivnika pogoditi kopljem u oko. Za treptaj oka bi nestali protivniku iz vidnog polja, a zatim se pojavili kao utvare izbezumljujui neprijatelja. U borbama su koristili oklop od debele konjske ili volovske koe. S obzirom da su ivjeli na obalama rijeke Dnjepar, amce su izraivali od volovske ili konjske koe koje su brzo montirali i rasklapali[13]. Bili su izvanredni plivai, kao i njihovi konji. Na konjima su preplivavali Dnjepar i u najopasnijim brzacima. Ratovali su kao najamnici, a jednu od mana im pripisuju da su bili u stanju ratovati za novac i protiv svojih sunarodnjaka.

I El-Mes'udi pie u svom djelu Muruduz-Zeheb da su Bonjaci odlini i opasni ratnici, ali ne i razbojnici. Najvie su ih se plaili Rusi, o emu postoje brojni dokazi. On tvrdi da meu svim narodima na tom podruju Bonjaci su najbolji ratnici. Ratovali su sa Bizantijom oko 320. godine po hidri (931) i imali su dobrog uspjeha. El-Mes'udi je posjetio Badanake dva puta, a drugi puta je bio meu njima negdje oko 940. godine. Tada su ivjeli iznad Azovskog mora. Arapski istraivai i geografi esto su obilazili podruja u sedmom i osmom stoljeu u vrijeme kada su muslimanske vojske dosezale sredinji dio Azije sve do Armenije i Gruzije. Meu njima je bio i El-Mes'udi vrsni geograf. Njegovo djelo Muruduz-Zeheb bilo je zagubljeno i pronaeno je sluajno u Istanbulu poetkom 15. stoljea i zahvaljujui njegovim opisima, ali i drugih geografa i putopisaca, istina o Bonjacima i drugim narodima nije izgubljena.

Za vrijeme dugih zimskih noi okupljali su se u atorima i sjedili do duboko u no, sluajui pripovjedae ili igrajui razliite drutvene igre. Na nona sijela su pozivali rijeima: Doi na sijelo, imam dobru vatru.

I ameriki orijentalista Minorski pie da su Peenegi stoari i da se kreu zelenim prostranstvima oko Azovskog mora i rijetko se zadravaju due na jednom mjestu. U svom djelu on pie da su Bonjaci bogati stokom, pokustvom, zlatom, srebrom, orujem, da imaju vrsne pse uvare stada i gonie vukova i ostalih zvijeri. Bonjaci su prema njemu u stalnom sukobu s Slavenima u kojima jednom jedni pobijede, a drugi puta drugi. Za djevojke iz naroda Peenega, Minorski tvrdi da kada nau momka po svom izboru i u njega se zaljube, a roditelji im ne doputaju udaju za njega, ostavljaju roditeljsku kuu i kradom se udaju.

Izaslanik halife Muktedira billahi Ahmed ibn Fadlan koji je na elu delegacije posjetio muslimane u Bolgaru na obalama rijeke Volge, detaljno je opisao njihove obiaje. Jedan od tih obiaja i danas je aktualan kod Bonjaka. Ibn Fadlan pie: Na dan i no udaljenosti od kneeva sjedita, Elma je poslao delegaciju suradnika meu kojima su bili i njegovi sinovi, da nas doekaju i izraze nam dobrodolicu. Kada

smo ih susreli ponudili su nam kruh, suho meso i orahe. Odatle smo krenuli u susret knezu. Ugledavi nas sjahao je s konja, pao na seddu zahvaljujui se Svevinjemu to smo konano doli, nakon jednogodinjeg putovanja. Iz depova je izvadio metalni novac i bacio na nas. I danas Bonjaci posipaju mladence i drage goste sitnim novcem, na denazama se dijeli sitni novac djeci i u razliitim drugim prigodama se daruje sitniem. Za vrijeme boravka delegacija je pila medovinu koju tamonji muslimani na svom jeziku nazivaju sodo najvjerojatnije dananja rije sok.

ZNAENJE RIJEI, JEZIK I ETNIKO

PORIJEKLO BONJAKA

Spominjani povjesniar Muhammed Remzi pie da rije banija, od koje je nastalo ime Bonjak, znai visoka utvrda. On ne odbacuje ni drugu verziju porijekla njihova imena po rijeci Bosni koja protie kroz njihovu zemlju, ali tvrdi da u povijesti nema dokaza da se narod zove po rijeci ili nekim drugim geografskim odrednicama. Ahmed ibn Muhammed ibn Ishak, zvani Ibn Fakih (umro 340h), pie u djelu Kitabul Buldan da se povea grupa turskog naroda odvojila od veine i naselila podruje izmeu Hazarske drave i Bizanta, a nazivaju se Peenegima. To nije njihova prva domovina nego su tu zatekli drugi narod koga su porazili i nastanili je.

Ruski povjesniar Karamizin pie da Peenegi potjeu od turanskog plemena Peen-kan koje je spomenuto u obiteljskom stablu Mongola. On pie da trei ruski knez Igor nije proveo ni godinu na prijestolu (stupio je na vlast 912), a napao ga je narod po imenu Peenegi 913. godine.

Ve spominjani poznavatelj Badanaka, istraiva Nuvejri pie da brojni narodi s ruskih stepa kao to su: Kumani, Bolgari, Bagardi, i Peenegi govorili su turski jezik. Peenege svrstava u turski etniki korpus. Nuvejri nije usamljen u miljenju da su Badanaki (Peenegi) etniki Turci. To tvrde i brojni ruski povjesniari na elu sa Karamizinom. I dijelovi odjee kod Bonjaka, kao to je na primjer kurtak govori o turskom utjecaju. Karamizin, i muslimanski povjesniar Rif'at-beg tvrde da su Ugari (Madari), Bugari, Peenegi i Avari jednog etnikog porijekla.

I Ebu Hamid el-Endelusi tvrdi, na temelju pisanja Ebu Ishaka el-Istahrija, da su Badanaki turskog etnikog porijekla i da ih ima oko dvije stotine tisua. Za potvrdu tom stajalitu povjesniar Remzi navodi da je u nekom selu po imenu irakovo pronaen grob iz 727 hidretske godine ili 1346. od 25. mjeseca mesra[14]

-> na kome pie da je u njemu ukopan prvi bonjaki hadija po imenu Junuz[15].

Ima istraivaa koji misle da su Bonjaci jedan od brojnih slavenskih naroda. To dokazuju po injenici to su dugo ivjeli u susjedstvu Ugara ali nikada nisu govorili njihovim jezikom, nego jednim od slavenskih. U junom dijelu Maarske u okolici Mikloa otkriveni grobovi saracena (muslimana), na kojima su proitane rijei: pejgamber, kirmit, pemela, to je oito da su te rijei tursko-perzijskog porijekla. Kada Bonjaci za sebe kau da su muslimani oni ne kau kao ostali narodi da su muslimi, a to je utjecaj perzijskog jezika, pa i to upuuje na jezik naih predaka. Poznati hrvatski povjesniar Ferdo ii u svom povijesnom djelu Povijest Hrvata za vrijeme dinastije Arapada. pie da se u jadranskim lukama za carinu upotrebljavala rije damrak koja je perzijskog, odnosno arapskog porijekla. Kako je ta rije poput brojnih drugih dola u hrvatski, odnosno bosanski jezik, kao primjerice duda, jo nije objanjeno. Nama logino izgleda da je dola u nae jezike pod utjecajem perzijskog jezika.

Istraivai sa Instituta za islamska istraivanja u reviji tog instituta Takribul mezahibi, iji je zadatak pribliavanje stajalita razliitih muslimanskih mezheba, sa sjeditem u Kairu i Teheranu, u svojim istraivanjima doli su do zakljuka da je sporazumijevanje meu hadijama iz Buhare i Bosne u 18. stoljeu bilo lake nego se sporazumjeti se sa Turinom na knjievnom turskom jeziku. Pitamo se onda, kojim su to jezikom govorili.

Jedan od rijetkih muslimanskih istraivaa Bustani tvrdi da su pripadnici naroda Bagard, zapravo Bonjaci, a ne Badanaki. Problem je ove teze to njen autor ne prua nikakve dokaze za njenu tonost, pa je otuda i smatraju manjkavom.

O muslimanima Peenegima pisao je madarski knjievnik i istraiva Frantz Hercog, opisujui ih kao hrabre ratnike u prii pod naslovom De Habden (Pogani). Nazvao ih je poganima za to jer ne ispovijedaju kranstvo, slubenu madarsku religiju. U prii ne spominje da ispovijedaju islam, ali se iz iitavanog moe zakljuiti da se radi o pripadnicima islama. Da se radi o muslimanima vidi se to Hercog spominje ime ene junaka po imenu uruzade (ehrzade) koja je opjevala junatvo svoga mua Tonuzobe[16]. Izmeu Tonuzoba i madarskog princa Stefana koji je doao s vojskom na rijeku Tisu razvio se dijalog. Stefan pokuava preobratiti Tonuzobu na kranstvo. Iz Tonuzobina reagiranja zakljuujemo da je vrsti musliman. On ne negira kranstvo, ali ne prihvaa sveto trojstvo i boansko porijeklo Isusa i njegove majke Marije.

Poznati egipatski znanstvenik i istraiva Abdul Mun'im bio je 1939. godine u posjetu Bosni i Hercegovini i nakon povratka objavio je u reviji El-Belag svoje utiske s posjeta. Izrazio je uenje i divljenje kako su bosanski muslimani, duboko na europskom tlu, u moru kranstva, sauvali islam. Naroito ga zanimalo kako su uz niz obiaja koji nisu muslimanski, uspjeli sauvati istou islama. Zbog uspjelog nastojanja da ouvaju vjeru, Abdul Mun'im ih je opisao boljima i privrenijim od njihove subrae na Istoku. Obilazei sela i muslimanske domove, on tvrdi da je osjeao kao da se nalazi u domovima starih muslimana. Obiaje bosanskih muslimana Abdul Mun'im usporeuje s obiajima muslimana iz Zakavkazja iz srednjeg vijeka[17].

ODNOSI I SUKOBI BONJAKA S DRUGIM NARODIMA

Teko je ustanoviti kada je povijest zabiljeila prve dodire Peenega s drugim narodima. I oni poput svih ostalih azijskih naroda vrlo kasno postaju pismeni tek negdje potkraj prvog milenija nove ere, kada se pojavilo irilino pismo. Do tada njihova povijest, kao i ostalih naroda bila je stvar usmenog prenoenja. Ono to do sada znademo jeste da je perzijski povjesniar Ebu Ishak el-Istahri zabiljeio da se Ugarima (Madarima) u Zakavkazju 854. godine pridruilo u selidbi u Besarabiju i Panoniju tri stotine muhamedanskih obitelji. Tko su te muhamedanske obitelji, ugarski nam arhivi ne otkrivaju, ali s obzirom na odnose Ugara i Bonjaka, moe se s velikom sigurnou pretpostaviti da su to bile bonjake obitelji. Pretpostavlja se da najraniji podatak o Bonjacima potie iz vremena kada su ivjeli u susjedstvu naroda Ogaz u meurjeju Volge i Dona. Zbog nekog nerijeenog pitanja Ogazi su napali Bonjake i potisnuli ih na zapad prema Libidiji u kojoj su bili Ugari. Nedugo nakon dolaska Bonjaka u ovu pokrajinu dolo je do sukoba s Ugara i Peenega u kome Peenegi pobjeuju Ugare i potiskuju ih prema Besarabiji, Moldaviji i Vlakoj. Za to moemo potvrditi da je prva domovina Bonjaka bila nizina zvana Sarata u blizini Azovskog mora.

Za vrijeme ruskog kneza Svjatislava sina Igorova Peenegi su napali Kijev i prisilili Ruse na povlaenje. Godine 972. bizantski car Domestik napao je Bolgar, s kojima su u savezu bili Peenegi, koji uspijevaju uhvatiti cara, odsjei mu glavu i iz lubanje piti vodu i alkohol. Zbog tog ina biti e okarakterizirani kao divljaci.

Za vrijeme kneza Vladimira Velikog Peenegi ponovo napadaju Kijev ali su poraeni. Povjesniar Karamizin prenosi nam udan razlog njihovog poraza koji spada u legende. Nakon tog poraza Peenegi se pregrupiraju i ponovo napadaju Kijev. Ovoga puta pobjeuju Ruse, a

Vladimir jedva uspijeva spasiti ivot sakrivi se ispod jednog mosta. U treem bonjakom napadu na Kijev 1015. Vladimir se nalazio na samrtnoj postelji. alje sina Borisa na pregovore s njima. Dok se Boris nalazio na pregovorima, knez Vladimir je umro, a na prijestol prevratom zasjeda njegov strievi Esvatopolk. Po Borisovom povratku Esvatopolk nareuje da ga se uhvati i pogubi. Drugi Vladimirov sin Jaropolk s vojskom napada Esvatopolka. Ovaj poziva Peenege u pomo, ali Jaroslav uspijeva poraziti Esvatopolka prije nego su Peenegi stigli pomoi mu. Bilo je to 1016. godine. Esvatopolk se nije dao olako pobijediti. Pozvao je Madare, Austriju i Peenege u pomo. Vidjevi tko se sve udruio protiv njega, Jaroslav bjei, ali se vraa i ponovo napada Kijev 1019. godine. Esvatopolk bjei iz Kijeva Peenegima i zajedno s njima ponovo napada Kijev, ali bivaju poraeni. Nakon poraza Esvatopolk bjei u Bohemiju (eku), gdje je i umro.

Peenegi su ponovo napali Kijev 1030. godine. U pomo braniteljima stie Jaroslav s vojskom iz Novogorda. Dolo je do estoke bitke u kojoj Rusi pobjeuju. Bonjaka vojska bjei preko Dnjepra gdje se veina utopila u mutnim vodama rijeke, a samo mali broj se uspio spasiti. Ovime je Rusija uspjela za dui period otkloniti smrtnu opasnost od svojih granica. Povodom ove velike pobjede knez Jaroslav je naredio da se na mjestu pobjede izgradi velika kamena crkva po imenu Aja Sofija, a Kijev je dobio obrambene zidine i postao velikim gradom.

Godine 1139. knez Jaropolk sin Vladimira Manomaha alje peeneke konjanike da gue pobune ruskih odmetnika, a 1161. ruskom knezu Svjastoslavu dolaze peeneki konjanici u pomo. Bilo je to ujedno zadnje spominjanje Peenega u ruskim povijesnim djelima.

Iz 992. godine imamo podatak da je knez Vladimir Veliki poao s vojskom na Hrvate koji su se nalazili na drugoj strani Dnjepra. Kada je doznao da su Hrvatima doli u pomo Peenegi, odustao je od napada, prisjeajui se velikih nevolja i poraza s ovim ratnicima.

Ruski povjesniar Karamizin pie da je Rusija za vrijeme kneza Igora 913. godine napadnuta od Bonjaka. Ta provala je zabiljeena u ruskim, bizantskim i ugarskim povijesnim izvorima.

Imamo takoer podatak iz 1085. godine kada je bizantski car Aleksije Prvi zatraio pomo Zapada jer su protiv njegove zemlje krenuli Selduci i Peenegi[18]. Aleksijev apel za pomo raspravljan je na dva koncila u Pijaenci i Klermontu, to je bio povod za pokretanje prvog kriarskog rata. Bizantski car Ivan Drugi Komnen, koji je vladao zemljom od 1118. do 1143. godine, uspjeno je spaavao zemlju od navala Selduka i Peenega.

U slovenskom gradiu Turnie postoji Marijina crkva graena u dva

stila; romanikom i gotskom, iz 14. stoljea. Unutar crkve postoji slikovni prikaz bitke ugarskog kralja Ladislava Svetog s Peenegima i Kumanima. I jedan i drugi narod bili su muslimani, to se jasno vidi na slikama.

Prema izvorima Instituta za islamska istraivanja iz Kaira 322. godine po hidri (oko 935) Peenegi su opsjedali bizantski grad Velidar. Kada je za opsadu uo car Armanius poslao je u pomo opkoljenima dvanaest tisua vojnika. Dolo je do estokog sukoba u kome su Peenegi pobijedili i osvojili grad, poruili obrambene zidine i zarobili veliki broj vojnika. Otuda su krenuli u opsadu Konstatinopola i opsjedali ga punih etrdeset dana ali bez uspjeha. Ta opsada Konstatinopola poznata je u povijesti kao slavenska opsada Konstatinopola.

Prema El-Mesu'diju 912. godine dolo je do sporazuma izmeu Rusa i Hazara kojim su Hazari dopustili Rusima da preko njihova podruja napadnu islamsku zemlju. Bilo je to za vrijeme kneza Olega sina Rorikova, prvog ruskog vladara. Hazari nisu ni slutili da je to doputenje uvod u propast njihove velike drave. Godine 1019. a nakon to je na ruski prijestol zasjeo Jaroslav, bizantski car je zatraio od Rusa napad na hazarsku dravu Krim aljui mu vojsku u pomo. Rusku je vojsku predvodio Mistislav. Nakon pobjede nad Hazarima koje je predvodio njihov hakan Georgi Tasula, Bizantijci su uvjerili Mistislava da im preda Krim bez borbe obeavi mu veliki otkup. Nakon ovog poraza ostaci velike hazarske drave su ostali sve do 12. stoljea. Konani udarac ostacima ove velike drave, koja se pruala izmeu rijeke Volge na istoku i Crnoga mora na zapadu, zadali su Peenegi, Kafdaki i erkezi koji su s jedne strane, te Oleg i Vladimir s druge strane unitili je. Time su Rusi, i ne znajui, omoguili stvaranje nove drave Peenega koja e puna dva stoljea biti neprijatelj Rusima, Bizantijcima, Bolgarima i Ugarima. Peenegi su u tri navrata potukli Ugare i protjerali ih u Panoniju, gdje su kasnije za njima stigli.

Jedan od islamskih povjesniara ejh Sulejman ibn Davud es-Suvari pie da Bugari nose ime po rijeci Volgi. Dio ovoga naroda se pojavio na rijeci Donu, na podruju koje su nastanjivali Srbi. Oko 500. godine dolazi do sukoba ova dva naroda u kome pobjeuju Bugari, a Srbi ostaju pod njihovom okupacijom sve do 635. godine. Povjesniar i geograf Ibn Fadlullah el-Umeri tvrdi da su Bugari i Srbi na poetku etvrtog stoljea hidre bili muslimani, ali su islam napustili dolaskom u Europu. Svoju tvrdnju potkrepljuje citatima iz djela El-Mes'udija Muruduz-Zeheb.

Zanimljivo je ovom prigodom rei da je veliki islamski kartograf E-erif el-Idrisi napravio za raun sicilijanskog kralja Rodera Drugog veliku kartu svijeta i Sredozemlja i predstavio ih u knjizi pod naslovom Nuzhetul-mutaki fihtirakil-afaki. Idrisi je u svojim kartama ucrtao imena svih zemalja i gradova. Tako na primjer ucrtao je sve gradove na

lijevoj obali Jadranskoga mora (hrvatska obala), i Hrvatsku nazvao Dervasija. U tim kartama Idrisi spominje Bosnu pod imenom Bozana[19], a karte je pisao oko 1138. godine. U osobnoj knjinici posjedujem mikrofilm Idrisijevog rukopisa koji se nalazi u Oksfordu i cijelog sam ga pregledao u nadi da u nai podatke o Bosni. Na alost morao sam konstatirati da naa domovina u njegovo doba nije osim spomenutog imena detaljnije prikazana. On i ostali islamski istraivai koji su boravili na ovim prostorima precizno su registrirali muslimane, o emu postoje brojni dokazi. Za to je za moju malenkost sve vie privlanija tvrdnja da je Bosna dobila ime po Bonjacima, a ne po rijeci Bosni.

Da li su Peenegi, odnosno Badanaki, odnosno Biseni[20], Bonjaci, ostaje da se detaljnije istrauje. Ja sam uvjeren da jesu i da za to ima puno dokaza. Biseni u Ugarskoj su nastanjivali brojne gradove i naselja i bili su najbrojnija manjina u toj zemlji. Ono to je naroito zanimljivo jeste njihovo preimenovanje iz Bisena u Bosurmane i Bosnumane. Bosna je dola u vlast Ugarske 1150. godine, a Hrvatska 1100. godine. Ebu Hamid el-Garnati, iji je rukopis o posjetu krajevima pod ugarskom vlasti danas jedini postojei, pie da je juno od Ugarske trideset dana hoda zemlja u kojoj ive ljudi slini Turcima, a zovu se Badanaki[21]. Njegov rukopis datira neto poslije 1150. godine. U rukopisu kae da je meu njih otiao misionar po imenu Abdul Kerim ibn Fejruz el-Devheri, oenio se od njih i uspjeno irio vjeru islam meu njima.

[1]. Viktor Szombathya i Laslo Gyule, Magyarra lett keleti nepek, Panorama, Peuh 1988.

[2]. Muhammed Mahmud Remzi Telfikul-ahbari ve telkihul-asari fi vekaia Kazanu ve Bulgaru ve muluki Tatari, Darul kutubil ilmijjeti, Bejrut, 2002. prvo izdanje.

[3]. Vidi povijesnu zbirku pod naslovom Kefiz-Zununi, Peti dio, str.62

[4]. O el-Bekrijevom posjetu Ugarskoj postoji dokument u maarskom dravnom arhivu u kome se kae da je ovaj istraiva boravio u zemlji 1068. godine i o ugarskim muslimanima pie kao o dobrim islamskim uenjacima(fagihs). Nastanjivali su podruje dananjeg Fejervara.

[5]. El-Bekri pie u knjizi El-Memaliku vel Mesaliku da se Peenegima moe doi iz Gruzije koja je udaljena od njih oko dvanaest ferseha (oko stotinu kilometara) u brdovitim krajevima koje nazivaju Horezmom. Peenegi su narod u stalnom pokretu za svojim stadima krupne i sitne stoke. Zemlja

im je prostrana trideset dana hoda. Na sjeveru je Kafdak (Ukrajina), a na jugu Hazar, a istoku Kirgizija, dok je na zapadu zemlja Slavena. Pie da su vrlo gostoljubivi i vrlo ueni u islamu. U svoje domove primali su svakoga tko bi im se pridruio i nisu prijeili udaju svojih djevojaka za muslimane druge nacionalnosti. Zato su ih i nazivali Halisijama.

[6]. Ebu Hamid je zasigurno najznaajniji arapski autor o islamu i muslimanima na ovim prostorima. Njegov rukopis od 41 stranice u detalje je opisao muslimane Ugarske i to u vremenu od 1151-1153. godine. On je prvi ukazao na Badanake tvrdei da je meu njih doao Abdul Kerim ibn Devher el-Bagdadi i proirio islam. Veliki dio njegovog rukopisa sam preveo i objavio u knjizi Islam i muslimani u Hrvatskoj. Takoer posjedujemo fotokopiju njegovog rukopisa koji je objavljen u panjolskoj 1953. godine.

[7]. Ferseh je arapska mjera za duinu i iznosi osam kilometara.

[8]. Karamizin pie da su Peenegi poznati po rasnim i brzim konjima, po vjetini ratovanja, naroito kopljima.

[9]. Prema ovom citatu dade se zakljuiti da su Badanaki govorili, arapskim istraivaima, nepoznatim jezikom. I Ibn Seid, kao i drugi istraivai tvrde da Badanaki nisu imali pisma, pa otuda nisu niti imali pisane povijesti.

[10]. Zanimljivo je napomenuti da je za vrijeme muslimanske vlasti na Siciliji u Palermu jedan cijeli kvart oko luke, nazvan Halisa. Perzijski izvori tvrde da su ga nastanjivali Halisijje, a to je jedno od bonjakih nacionalnih imena.

[11]. Emerik Gai u svom djelu Poviest upe i mjesta Morovi iznosi cijeli niz podataka o mjestima u kojima su ivjeli saraceni prije prodora Turaka. Tvrdi da su saraceni napustili Slavoniju oko polovice etrnaestog stoljea, kada se nisu mogli obraniti na umjetnom otoku. To mjesto i danas postoji pod tim imenom u okolici Vinkovaca. Saraceni su prokopali kanal izmeu rijeka Bosuta i Save kako bi se obranili od kranskih napada. Vidjevi da se ne mogu obraniti preli su Savu u mjestu Rai i uli u Bosnu.

[12]. Ugari su Peenege ili Badanake nazivali Bisenima, to je potvreno nizom dokumenata u ugarskoj povijesti.

[13]. O bonjakoj vjetini u konjanitvu govori i injenica da su po tomu poznati u europskim zemljama Poljskoj, Pruskoj, Bavarskoj, Danskoj i Austro-Ugarskoj od 17. do 20. stoljea kao vrsni konjanici. O njihovoj vjetini pisao je Johhan David Dzingel, u svom djelu Geschichte des koniglichen zwiten Ulanen Regiments Potsdam, 1858.

[14]. To je osmi(kolovoz) mjesec starog egipatskog kalendara.

[15]. Zanimljiv prikaz o porijeklu islama meu Bonjacima daje Hilmo Lovi u romanu-noveli pod naslovom Osmanovo doba objavljenog u nakladi udruge Ivo Andri u Zemunu, 1990. godine.

[16]. U kodeksu maarskim mukih imena

nai emo brojna imena Tonozob, to je jo jedan dokaz spomenute tvrdnje.

[17]. Brojni su Zapadni kranski velikani dolazili u Bosnu s vrstom namjerom da preobrate bosanske muslimane na kranstvo. Posljednji je bio Austro-Ugarski namjesnik u Bosni Benjamim Kalaj koji ni malo nije krio svoju namjeru. Sline pokuaje biljeili smo i tijekom posljednje agresije na BiH kada nam je savjetovano da e svi problemi biti rijeeni naim naputanjem islama.

[18]. U spomenutoj bici Peenegi su ve primili islam i udruili se s Selducima protiv Bizanta.

[19]. Idrisi je Buzanu na arapskom napisao

[20]. Bisenima su ih nazivali jedino gari.

[21]. Ebu Hamid je na arapskom

Badanake spomenuo kao:

http://www.islamska-zajednica.hr/

Aurirano Ponedjeljak, 05 Oktobar 2009 20:57

NAJSTARIJI ARAPSKI ZAPIS O ISLAMU I MUSLIMANIMA U HRVATSKOJ

U povjesnim znanstvenim krugovima na prostoru bivse Jugoslavije, opcenito je prihvacen stav da pojavu islama na tim prostorima treba iskljucivo vezati za turske prodore i da ovdasnji muslimani ne mogu svoje povijesno porijeklo traziti dublje u povijesti. Tijekom posljednjih stitinjak godina, uz nekoliko iznimaka, i muslimani su manje vise vjerovali u takvu teoriju. Svaki pokusaj muslimana da svoje porijeklo vide dalje od osmanskih prodora, bio je unaprijed osusen na "nedolicne fantazije". Slicno se nesto dogodilo i dr. Vladimiru Mazuranicu, kada je u svojim istrazivanjima ustvrdio da su se Hrvati i islam na

Sredozemlju, ne samo susretali, nego i vrlo blisko suradjivali, te da su cak neki muslimani, mesu njima i Melekduk sin Saracene, vladali kao knezevi iz obitelji Kacica, nekim dalmatinskim krajevima.1 Tada su ga histroricari optuzili da fantazira. Slicno se dogodilo i s masarskim historicarom i istrazivacom, Jerneyom Janosom, koji u svojim spisima tvrdi da su Saraceni snazano utjecali na mnoge ugarske kraljeve (Andriju II, Gejzu, Emerika, Stjepana II, Belu III i druge), a da je papa Nikola IV, nakon smrti kralja Ladislava Kumana, 1291. godine zatrazio od biskupa Janosa da ispita nije li ovaj kralja, vrlo blizak sa Saracenima (muslimanima), mozda za zivota prihvatio njihovu bezvjericu (islam). Ismaelicane i Saracene u Ugarskoj spominju i hrvatski povjesnicari Tade Smiciklas i Ivan Kukuljevic-Sakcinski u svojim Corpus Diplomaticus, ali i Ferdo Sisic u svojoj Poviesti Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovica. Neki od hrvatskih povjesnicara, Ismaelicane i Saracene spominju samo letimicno pout dr. Franje Rackog, nazivajuci ih "svakojakim muljem islamske provijencije", na prostoru kraljevine Ugarske. Od nasih muslimanskih povjesnicara, predosmanskim muslimanima se najvise bavio rahmetli Mehmed Handzic, koji je u nekoliko navrata pisao o njima, mesu ostalim i u casopisu "El-Hidaja", 1932. godine. Arapski pak povjesnicari pisali su o islamu mesu Slavenima mnogo vise i detaljnije. Zahvaljujuci upravo njima, potvrseno je da je El-Dzevher bin Abdullah, Sakalli, Saklebi, navjerojatnije rosen negdje u blizini Dubrovnika (Cavtat). Mesu poznate muslimane slavenskog porijekla ubrajaju se: glasoviti admiral El-Mudzahid (roseni Kotoranin), u europskim povjesnim krugovima poznat kao Museto ili Mugetto, koji je za vrijeme islamske vlasti u Spanjolskoj zadavao velike strahove europskim trgovackim mornaricama, te brojni drugi muslimani porijeklom s ovih prostora. Svi ti i mnogobrojni drugi podaci, ili nisu bili dostupni, ili dovoljni da bi se mogla postaviti ozbiljna teza o postojanju islama i muslimana na ovim prostorima prije dolaska Osmanlija. Da nepoznanica bude potpunija, ni jedan historijski zapis iz osmanskih arhiva ne spominje postojanje muslimana prije njihova dolaska. Je li taj izostanak u arhivima namjeran ili ne, tesko je danas utvrditi. Gore citirani podaci i cinjenice, mene su kao novog imama u Zagrebu, odmah po dolasku, stalno podsticali da se

ovim pitanjem dublje i na duzi rok bavim. Tijekom sedamnaestogodisnjeg istrazivanja, utrosio sam izuzetno velike napore, slobodno vrijeme, pa i zamasne sume novca na kupovinu knjiga, kopiranje i nerijetka putovanja. I upravo kada sam izgubio nadu da cu doci u posjed djela, najznacajnijeg u mojim istrazivanjima, odlucivsi sve to privesti kraju, posredstvom jednog prijatelja, dosao sam do knjige Ebu Hamida el-Garnatija el-Endelusija, u strogo cuvanoj Kraljevskoj povijesnoj knjiznici u Madridu, u kojoj on opisuje trogodisnji boravak mesu muslimanima u Ugarskoj, precizirajuci mjesto boravka u danasnjoj istocnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu, Iako sam nasao zapis o ovom Hamidovom djelu kod srpske povjesnicarke dr. Jovanke Kalic i njen prikaz tog djela, cilj mi je bio doci u posjed njegovog orginalnog rukopisa. Na moje veliko iznenasenje, uvidom u kopiju Ebu Hamidovog originala, spoznao sam nevjerojatnu mogucnost manipulacije povjesnim zapisima u politicke svrhe. Tako se naprimjer prikaz dr. Kalic u potpunosti razlikuje od onoga sto pise Ebu Hamid. S toga sam i odlucio dosljedan prijevod ponuditi na objavljivanje Beharu, u iskrenoj nadi, da njegov zapis iz polovice XII. stoljeca otkriva sve ono sto su mnogobrojni prethodnici nastojali ili prikriti ili zanemariti kao cinjenicu. Da bude iznenasenje jos vece, Ebu Hamidov rukopis pod naslovom El-Mu'rebu an beada adzaibi magreb, iako u njegovim rukopisima nema takvog naslova, ali su ga vjerojatno kasnije povjesnicari dali, ovi su rukopisi slucajno otkriveni u knjiznici Real Academia de la Historia u Madridu, tek 1952. godine i zahvaljujuci orjentalistu i povjesnicaru C. Dubleru, nedugo nakon toga objavljeni. Vrlo je cudno da se Orijentalni institu iz Sarajeva, kome je glavna zadaca istrazivati ovakve i slicne dokumente, nije od 1952. do danas potrudio da predstavi uzoj i siroj citateljskoj publici prijevode tih rukopisa. Sto pise Ebu Hamid? Uvazeni orijentalist C. E. Dubler se potrudio da vrlo stari rukopis prepise na suvremeni arapski jezik, prevede ga na spanjolski i usput komentira pod naslovom Ebu Hamid el Granadino y isu Relacion de vlaje por tierras eurasiaticas izrazavajuci velike pohvale Ebu Hamidu i njegovoj preciznosti u biljezenju svega sto je vazno i korisno. Iz Ebu

Hamidovih rukopisa saznajemo da je knjigu napisao na nagovor i financijsku podrsku vezira s dvora abbasidskog halife Muktedira Billahi (Dza'fera) Avnuddina Ebu Muzaffera el- Hubejra, koji je i sam bio znanstvenik i pisac brojnih djela iz islamistike. Prije nego sto presemo na prijevod Ebu Hamidovog opisa muslimana i prilika u zemlji Slavena i Ugarskoj, recimo da je poduzi tekst od nekih 25 stranicu arapskog pisma na kraju knjige, recimo nekoliko podataka o ovom do nedavna nepoznatom putopiscu i povjesnicaru. Ebu Hamid je rosen 1080. ili 1081. godine, odnosno 473. h. g. u Granadi, pa mu otuda i prezime Granadini. Zavrsivsi osnovno i visoko obrazovanje, odlucio je krenuti na put diljem velike islamske drzave. Zaustavio se prvo u Aleksandriji gdje je ostao nekoliko godina, a zatim odlazi u Kairo, gdje usavrsava svoje znanje. Nakon toga putuje u Damask, a odatle u Bagdad, gdje ga je zapazio vezir el-Hubejra, hrabreci ga da ide izvan islamskog svijeta i biljezi sve vazno nasto naise. Odatle je Ebu Hamid otisao u zemlju Hazara, ozenio se, kako sam kaze u svojoj knjizi, upoznao mnostvo muslimana koji su zivjeli u toj zemlji, a onda krenuo u zemlju Bolara (Bolgara), pa onda u zemlju Slavena i na kraju skrasio se u Ugarskoj. Umro je u Damasku 565. h. g. (1169. ili 1170.), taman kada se spremao na ponovni put u Ugarsku i zemlju Slavena, buduci da je tamo ostavio starijeg sina Hamida da siri islam mesu Ugarima i Slavenima. U zemlji Slavena i u Ugarskoj, Ebu Hamid je boravio tri od 1151. do 1153. godine, pa su stoga i njegovi zapisi vrlo dragocjeni i znacajni. Vrijeme je to kada su bjesnili ratovi izmesu Bizanta i Ugarske i drugih europskih drzava. Zanimljivo je napomenuti da su njegovi zapisi stariji od bizanstkih povjesnicara Cinamosa i Honijata, koji su u tim krajevima boravili 1161. godine, ali i njemackog putopisca Ottona Freinsiskog, koji je u svojim zapisima opisao Ugarsku 1147. godine kao zaostalu i nerazvijenu zemlju sa svega osam gradova, za razliku od Ebu Hamida koji kaze da ova zemlja ima 78 gradova i da je bio u svima njima osim u cetiri. Evo njegovog autenticnog zapisa: Zemlja Slavena (Sakaliba) Usao sam u zemlju Slavena iz Bolgara. Dosao sam na lasi uzvodno ogromnom rijekom, koju nazivaju Slavenskom Rijekom, cija je voda crna, boje kao sto je Atlanski ocean (bahruz-zalam), kao da je tinta. I

pored toga njena je voda slatka i lijepog mirisa. U njoj nema puno riba, ali sam vidio mnogo velikih zmija, koje nisu opasne. U vodi sam na obali vidio zivotinje dugog i debelog repa, jake i crne dlake, cija se koza dobro prodaje u Bolgaru. Slavenska je zemlja prostrana i bogata, na trznicama ima mnogo meda, razi i jecma, ali i krupnih jabuka cijeg ukusa jos dosada nisam vidio boljeg. Kao sredstvo medjusobne razmjene upotrebljavaju kozu od kune, koja nema dlake, niti se za drugo moze upotrebljavati. Za razmjenu kozice od kune moraju imati noge i glavu, i 18 takvih kozica vrijede koliko jedan srebreni dirhem, po njihovom racunu. Takvu kozicu prije nego je upotrebe kao platno sredstvo, razapnu, i nazivaju je na svom jeziku "dzukna". Za jednu takvu kozicu kupite cijeli kruh, dovoljno da se najede snazan muskarac. Za te kozice mozete sve kupiti, od slugu, sluskinja, zlato i srebro, ulje za rasvjetu i svaku drugu robu. U drugim zemljama te kozice ne bi nista vrijedile i ne bi za njih hiljadu mogli kupiti jednog ovna, jer nizasto ne koristi. Kada se te kozice kune pohabaju ili pocijepaju, nose ih na popravku majstorima, koji ih sasivaju jednu s drugom, jakim koncem i to 18 komada kozica spajaju u jednu. Na rubovima zasivaju rese s olovnim kuglicama i stavljaju na njih zig s likom kralja i to na svaku kozicu po jedan zig, i kao takve ponovno sluze kao platezno sredstvo. Sakalibi (Slaveni) su vrlo moralan narod. Tko nasrne na zenu drugog ili djecu ili zivotinju, ili na bilo koji nacin napravi stetu drugom, od napasnika se trazi novcana odsteta. Ako nema novaca za odstetu, duzan je prodati svoju djecu da naknadi istu, a ako nema zene i djece, onda on mora sluziti ostecenom i to besplatno sve dok ne smogne novaca da platiti stetu, a ako ne smogne novaca, dozivotno sluzi onomu koga je povrijedio. Njihova je zemlja vrlo sigurna, sa strogim obicajnim zakonima i propisima. Imao sam prilike upoznati neke muslimane koji su trgovali sa Slavenima. Ako ovi drugi nisu imali novaca da plate robu muslimanu, prodaju kucu, stoku pa i djecu da vrate dug. Slaveni su vrlo hrabar narod. Njihova naselja se nalaze u sumama u blizini velike rijeke i briju brade. Ispovijedaju rimsko krscanstvo i nestorijanci su. Oko njih se nalaze drugi narodi koji takoser grade svoja naselja u sumama. Bave se lovom dabrova u velikoj rijeci. Skloni su mesutim sujevjerju i praznovjerju. Prema njihovim obicajima svakih deset godina mesu njima se javlja masovna pojava suhra (magije), koja navodno najvise pogasa zenski dio njihova

stanovnistva, a narocito je ta pojava rasirena mesu starijim zenama. Zato dovode starije zene iz cijelog kraljevstva, vezu im na silu noge i ruke i bacaju ih u rijeku. Svaku koja se ne uspije odrzati na povrsini vode, oslobasaju optuznice da je vracara, a svaka koja se zadrzi na povrsini, vracara je i takvu spaljivaju. U njihovoj sredini sam dugo boravio sa jednom karavanom. Poreze placaju bolgarskom kralju. Mesu njima ima i pogana, a narocito na istoku, obozavaju jednu vrstu drveta, pred kojim padaju nicice. Jedno sam vrijeme boravio u slavenskom gradu, cije je ime Gorkoman, u kome zive na tisuce Megariva (zapadnih muslimana). Oblace se kao Turci, cak i govore njihovim jezikom, a stanovnici ih nazivaju (u rukopisu Ebu Hamida nedostaju neka slova ovog imena, uz napomenu da imaju tri pocetna B,H,N, dok ostala nedostaju). Mesu ovim muslimanima nasao sam muskarca iz Bagdada po imenu Abdul Kerim ibn Fejruz el-Dzevheri, koji se od njih ozenio. Mesu ovim sam muslimanima boravio jedno vrijeme i klanjao dzumu-namaz kao imam, a nekoliko sam ih i vjencao i mnoge od njih poucavao vjeri islamu, koju su bili skoro zaboravili, a niti su dzumu-namaz prije mene klanjali. Pred moj polazak od njih, u njihovu je sredinu dosla grupa njihovih muskaraca sa skolovanja, da ih nastave poucavati vjeri11 Ja sam odatle otisao u Unkariju u grad Basgard, koja se nalazi vise zemlje Slavena na oko 40 dana hoda. To je najmnogobrojnija zemlja, zive u visokim sumama ogromnog drveca, koje u zivotu veceg nisam vidio, a besplodna su. Ima ih razlicitih nacionalnosti i vjera. Jednoga dana vidio sam u krosnji drveta jednu veliku zivotinju kako se sluzi prednjim nogama kao da su ruke, kao da je ta zivotinja iz dzenneta. Dlaka joj je smesocrvene boje kao jakut. Sam nom je bilo nekoliko poznanika, pa kada smo okruzili drvo na kome se nalazila, nije se uplasila, samo nas je svojim ocima promatrala, koje su sijale kao dvije lampe, ali nije okretala za nama glavu nego samo kruzila ocima prema nama. Ocito nije se plasila nase pojave i blizine. Boravak u Ugarskoj U Ugarskoj zivi narod koju nazivaju Basgard. U tu sam zemlju usao iz Bolgara. Vrlo su hrabar i mnogobrojan narod. Oni svoju zemlju nazivaju Ugarskom, koja ima 78 gradova, a svaki grad svoju utvrdu, obrambene zidove, a izvan grada poljoprivredna polja i vrtove i u okolici mnogobrojna

sela. U toj zemlji zive dvije vrste muslimana - Megariba (zapadnjaci) i Huvarizmijci. I jednih i drugih ima na tisuce. Huvarizmijci (Ismaelicani) sluze kralju u razlicitim sluzbama. Javno ispovijedaju krscanstvo, a potajno islam. Sto se tice Megariba, oni kralju sluze samo za vrijeme rata i javno ispovijedaju islam. Sa Megaribcima sam se vise druzio, jer su gostoljubiviji. Dosta sam ih naucio vjeri i arapskom pismu. Mnogo sam se trudio da ih poucim vjerskim obvezama (farzovima) u namazima i drugim ibadetima. Na jednostavan sam im nacin objasnio obvezu hadza, miraza, pa su cak za vrijeme mog boravka poceli upraznjavati islamski nacin miraza. Neki su od njih molili da ih naucim arapskom pismu, pa makar samo da ga znadu prepisivati. Jednom sam od njih rekao da mu je bolje da razumije cemu ga poucavam i da to zapamti, nego da naucI arapsko pismo. Ocito me nije dobro razumio, jer mi je rekao: 'Zar nas nisi nedavno ucio hadisu Bozijeg poslanika koji kaze: Znanje zabiljezite pismom.' Rekao sam mu da pismo ne predstavlja znanost, nego samo simbole pomocu koji biljezimo znanje. Ti trebas prije nauciti i razumjeti i tek onda nauciti da to sve zapises, u protivnom postoji opasnost da pogresno zabiljezis, pa tako pogresno i druge naucis. Onda sam mu citirao jedan stih: Znanje u glavi nije isto kao znanje u knjizi Jer pismom se mozes igrati, ali ne i nauciti, a zatim sam citirao i drugi tekst: Napises nesto i bacis u stranu Zapisano ne naucis i s njime se ne okoristis, Okoristi se onaj koji nauci A nakon toga nauceno i zapise Tek kada nesto naucis i razumijes, onda to mozes i zapisati. Sve dok znanje prenosis u knjigu bez da ga razumijes, beskorisno je. Ti muslimani nisu znali za dzumu-namaz, niti su je klanjali. Rekao sam im: 'Boziji poslanik Muhammed a.s. kaze: Dzuma-namaz je hadz siromasnih. Tko nema mogucnosti obaviti hadz, neka klanja dzumu-namaz, imat ce zato nagradu kao da je hadz obavio.' Prije nego sam ih napustio, na vise od deset tisuca mjesta se klanjala dzuma, sto javno sto na drugim mjestima, jer je njihova zemlja ogromna. Mesu njima sam boravio tri godine, i za to vrijeme obisao sam sve gradove osim njih cetiri. Zemlja pripada velikom rimskom okruzju i na istoku granici s Bizantom. Ima planina iz kojih se vadi zlato i srebro, i po prirodnim bogatstvima najbogatija je zemlja. Tako

se moze kupiti dvadeset ovaca za jedan zlatni dinar, a trideset ovnova ili jaraca za jedan dinar. Med je vrlo jeftin i moze se za jedan dinar kupiti 500 ritala (otprilike 20 kilograma). Ropkinju se moze kupiti za deset dinara, a za vrijeme rata i za tri dinara. Ja sam jednu kupio ciji su roditelji bili zivi, za deset dinara od njenog gospodara. Imala je 15 godina, ljepsa od mjeseca sa crnom kosom i ocima. Znala je sve kucne poslove, kuhanje, sivanje i vezenje. Jednu drugu osmogodisnju djevojcicu sam kupio za pet dinara. Jednog dana kupio sam na placu dva velika saca meda za pola dinara i rekao joj: "Trebas taj med iscijediti i odvojiti iz njega vosak." Izasao sam iz kuce i ostao jedno vrijeme. Kada sam se vratio, med je bio iscijesen, a vosak odbojen. ini mi se da nije proslo ni sat vremena, a Marija je (tako se zvala) obavila posao. Na polasku iz Ugarske, htio sam je povesti, ali je ona molila da je ne vodim i ja sam je oslobodio i predao roditeljima. Ugarski kralj zivi u gradu Basgardu (Budimu). U vrijeme dok sam boravio, bio je stalno u sukobu s Bizantom. S njim u rat su isli i muslimani koje je on jako cijenio i oni su se sversrdno zalagali u ratu protiv neprijatelja. I ja sam ih nagovarao i bodrio u rat. Tom su prigodom dvanaest puta pobijedili bizantsku vojsku. Jednom su iz rata ovi muslimano doveli sa sobom zarobljenike muslimane Turkmene iz Konje. Kada sam ih pitao zasto ratuju u redovima bizantskog cara, rekli su mi da ih on placa po 200 dinara. 'Da smo znali da na starni Ugara ratuju i muslimani, ne bismo ratovali protiv njih', odgovorili su zarobljeni Turkmeni. Nagovorio sam muslimane Megaripce da ih besplatno oslobode i vrate u Konju. Nakon toga je dosao osobno kralj Bizanta u Ugarsku da trazi mir. Pricali su mi neki muslimani koji su bili zarobljeni kod bizantskog cara, da ih je on jednom pitao: 'Kakav je razlog sto vas kralj tako zestoko napada moju zemlju?' Rekli su mu da on u svojoj vojsci ima izvrsne muslimane vojnike, kojima je dao slobodu njihove vjere i zato se oni tako zestoko bore za Ugarsku. Na to je kralj rekao: 'Pa i kod mene ima muslimana, ali ne zele se boriti u mojim redovima.' Na to su ovi muslimani zarobljenici rekli: 'Ne bore se zato jer im ne dozvoljavas njihovu vjeru i rusis im dzamije.' Na to je kralj rekao: 'Od sada im necu zabranjivati vjeru, nego cu pomagati gradnju njihovih dzamija.'

Ugarskom kralju je ime Kazali (Gejza). Njegovo je kraljevstvo mnogo vece od bizantskog. Ima bezbrojnu i hrabru vojsku. Njegova je drzava veca od bizantske za oko 20 dana hoda. On pripada Francima (zapadnim krscanima) i ozenjen je od njih, ali ratuje i protiv Franaka i svi ga se odreda boje. Kada je cuo da ja muslimanima branim alkohol i dozvoljavam visezenstvo, pozvao me je k sebi i rekao: "ujem da branis mojim vojnicima alkohol i da im preporucas vise zena. To nije pametno, jer alkohol jaca tijelo, a mnogozenstvo slabi tijelo i vid. Vjera islam nema po tim pitanjima razuman stav.' Rekao sam tumacu da prevede kralju: 'Islamski svjetonazor (seriat) nije kao krscanski. Krscani piju alkohol za vrijeme objeda umjesto vode i ne opijaju se, i misle kako ih alkohol jaca. A musliman kada pije alkohol, zelja mu je opijanje i tada gubi pamet, a onaj koji gubi pamet kao da je umno bolestan, u stanju je pociniti blud, ubiti i pociniti teske grijehe i nitko od njega nema koristi. U alkoholiziranom stanju je prodati i konja i oruzje, i izgubiti sav imetak za slast alkohola. Takvi su tvoji vojnici. Kad ih pozovete u vojsku, nemaju ni oruzja ni konja niti imetka, jer je sve propio. Kad to Vase velicanstvo spozna onda naredite da ga ubiju, ili istuku, ili protjeraju, ili mu date ponovno konja i oruzje, koje ce on opet propiti. A sto se tice zena i prileznica, muslimani su uspaljene prirode, vole zene, a oni su Tvoji vojnici, i cim imaju vise djece, Tvoje velicanstvo ima vise vojnika.' Na moje rijeci kralj je je rekao: 'Poslusajte svog vjerskog vosu, on je pametan i postupajte po njegovim savjetima.' Kralj Kazali (Gejza) bio je u svasi s svecenicima jer je svojim vojnicima dozvolio da pored zena imaju i prileznice, a muslimane je volio i postivao. Svog starijeg sina Hamida ostavio sam sa ovim muslimanima u Ugarskoj. Kada sam ga ostavio, imao je trideset i nekoliko godina, ozenio se jednom od djevojaka ovih muslimana, s kojom je imao djecu. Bio je dobar i hrabar. Dok je bio mali poucio sam ga svim islamskim naukama. U mladosti je naucio pola Kur'ana napamet. U Ugarskoj sam vidio velika divlja goveda. Toliko su velika kao mali slonovi, a njihova je koza velika kao dvije koze mazgi, a glava kao u teleta. Love ih za meso i pripitomljavaju za domace govedo. Na njihovom jeziku ih nazivaju 'titil'. Meso im je vrlo ukusno, a rogovi su im veliki kao slonovske surle." Zatim Ebu Hamid u svojim zapisima spominje cudna

groblja u Ugarskoj, za koja on tvrdi da pripadaju biblijskom plemenu Ad.12 Na grobovima se nalaze piramidasti ogromni kameni blokovi, a kod nekih veliki cetvrtasti kameni blokovi usaseni u zemlju, kaze Ebu Hamid. Zatim opisuje da u zemlji Slavena, Ugarskoj i Bolgariji zive vrlo visoki ljudi, a tvrdi da je vidio jednog visokog sedam stopa. Kaze da ga je vidio kako lomi konjsku kost i derao njegovu kozu kao da je obicno platno. Na kraju svoga zapisa o zemljama u kojima je boravio, Ebu Hamid pise: "Kada sam od kralja Ugarske trazio dozvolu da napustim zemlju i vratim se u domovinu jer su mi tamo ostali zena i djeca, uz obecanje da cu se vratiti ako Bog da, rekao mi je: 'Ostavit ces starijeg sina Hamida ovdje, a s tobom cu poslati svoga izaslanika, muslimana, da sakupi vojnika izmesu muslimana i Turaka.' Sa mnom je poslao pismo kralju Slavena, zapecaceno zlatnim crvenim pecatom, s likom kralja na njemu. Sa mnom je na put krenuo Ismail sin Hasana, kraljev izaslanik, rosen u Ugarskoj a pripadao je muslimanima Megaribcima, a s njim u drustvu je bio njegov posilni i jos nekoliko njegovih suputnika. Kada smo stigli u zemlju Slavena, njihov nas je kralj dobro ugostio, sto zbog postovanja, ali ponajvise iz straha od ugarskog kralja. Tu sam prezimio i u proljece krenuo u zemlju Turaka. Sa mnom je iz zemlje Slavena krenuo i Abdul Kerim el-Dzevheri sa zenom i djetetom u grad Sidzisin, odakle se vratio natrag u zemlju Slavena. Izaslaniku ugarskog kralja Ismailu sinu Hasanovom pomogao sam da sakupi veliku grupu vojnika placenika, vicnih oruzju. S njima sam poslao jednog svog ucenika, koga sam obrazovao boraveci u zemlji Turaka, da bi tamosnje muslimane poucavao vjeri i njenim propisima. Rekao sam mu: 'Ja sada idem obaviti hadz, a nakon toga cu se vratiti, ako Bog da preko Konje.' Nakon sto smo se rastali, ukrcao sam se na lasu i nakon mjesec dana putovanja stigao u Huvarizm." U svom zapisu, Ebu Hamid opisuje pokrajinu Huvarizm u kojoj je boravio nekoliko puta. Zavrsavajuci svoje zapise sa putovanja, Ebu Hamid pise: "Ukratko sam u ovom zapisu spomenuo svoja svjedocenja s putovanja. Za detaljnije opisivanje trebalo bi mnogo vise prostora i vremena, ali mislim da je ovo dovoljno. Da nije bilo uvazenih i cijenjih vosa, koji su sa mnom razgovarali i nagovorili me da ovo napisem, ne bi to uradio, jer se ne osjecam doraslim za pisanje. Iz Ugarske sam otisao 1153. godine, a iz zemlje Turaka 1154. Iz Huvarizma sam krenuo iste godine u

mjesecu rebiul-evvelu na hadz. Iz Mekke sam krenuo natrag u mjesecu Sevvalu 1155. i stigao u Bagdad. Tamo mi je plemeniti vezir Avnud-din el-Hubejra pomogao, poslavsi pismo namjesniku Konje, sinu kralja Mesauda da mi pomogne na putu do Konje." Svoj zapis kao i svi muslimanski autori, Ebu Hamid zavrsava rijecima zahvale Svevisnjemu, saljuci salavat i selam Bozjem poslaniku, njegovoj obitelji, njegovim casnim zenama i nasim majkama, njegovom potomstvu i Ashabima, trazeci od Svemogucega da bude njegov zastitnik i zagovornik. Nakon sto je ovaj Ebu Hamidov zapis bio skriven od javnosti skoro ravno 800 godina (1153-1952), ovo je prema mojim saznanjima prvo njegovo objavljivanje u cjelovitom prijevodu na nasem jezicnom prostoru. Prije toga je dr. Jovanka Kalic, kako sam vec spomenuo, objavila samo ono sto je "smatrala" potrebnim. Zanimljivo je spomenuti da su neki orijentalisti i prije 1952. godine imali njegove rukopise pred sobom, ali ih nisu objavljivali, navodno, jer je pocetak njegovih zapisa govorio o cudnim prirodnim fenomenima, koje je opisivao. Kada su mesutim analizirali njegov rukopis od 96-114. arka, pokazivali su sve vise interesa za ovo djelo. Najvece zasluge za njegovo predstavljanje javnosti ima svakako orijentalist C. E. Dubler, koji je prema misljenju drugih istrazivaca bio odusevljen onim sto je pronasao u tim rukopisima. Iznova se postavlja pitanje; kako to da nasi mnogobrojni i vrlo strucni orijentalisti nisu pokazali nikakav interes za ovo djelo. Dr. Kalic bio je cilj da prikaze ovo djelo samo stoga sto se ono odnosi i na dio prostora koji sada pripada Srbima (istocni Srijem), a ostali detalji, ocito nisu bili za nju zanimljivi, pa ih je u cjelosti izostavila. Kako to da nasi muslimanski istrazivaci nisu pokazali interes za ove zapise, iako posigurno znam da su imali informacije o njemu. Zasto, primjerice slavenski orijentalisti nisu pokazivali interes za Ebu Hamidove zapise o zemlji Slavena. Dr. Kalic (da li pogresno ili ne) u svom prikazu tvrdi da kada Ebu Hamid opisuje Slavene, misli na Ruse, pa je i to jedan od razloga pomanjkanja interesa. Ona je iz arapskog teksta (ako ga je poznavala) mogla zakljuciti da je Ebu Hamid tocno opisao svoj dolazak iz Bolgara u zemlju Slavena, rijecnim putem, putujuci uz rijeku. Zemlju Slavena opisuje tako da se ona nalazi ispod Ugarske na oko 40 dana hoda, pa prema tomu nije nikako mogla biti na sjeveru. U zapisu se jasno dade

razabrati da je Ebu Hamid opisao do u tancine kako su kozice kune upotrebljavane kao platezno sredstvo, a Hrvati u svojim povjesnim zapisima spominju da je to bilo njihovo prvo platezno sredstvo. Za muslimanske istrazivace vrlo je vazan podatak o porijeklu muslimana kako u Ugarskoj, tako i u zemlji Slavena. I europski ih istrazivaci dijele na dvije grupe: Ismaelicani i Kalizi. Dugo se nije znalo tko su ovi drugi i odakle potjecu. Iz doba islamske vlasti na Siciliji, Korzici i drugim sredozemnim otocima naseljeni su mnogobrojni stanovnici iz europskih zemalja koji su prihvatili i vjeru islam. Takvih je narocito mnogo bilo s desne obale Jadranskoga mora, i velika vecina njih se naselila na Siciliju, ali i drugim sredozemnim otocima. Tako na primjer Ibni Haldun u El-Mukaddimi spominje da je u tadasnjem Palermu bio jedan cijeli kvart po imenu 'Heart Sakaliba' u kome je sagrasena najveca i najljepsa dzamija na otoku od njih 300. U Spanjolskoj je prema povijesnim zadacima u vrijeme Abdurrahmana III. En-nasira i njegova prethodnika i djeda zivjelo 13.750 Slavena. Kada je Sicilija pala u ruke njemacko-rimske dinastije Anjou, Fridrik Barbarossa II. je nakon konacnog pokoravanja otoka, silom preselio oko 300.000 muslimana u talijanski grad Lucceru i njenu okolicu. Skoro cijela njegova garda sastojala se od muslimana, koji im je dao slobodu vjere. Ubrzo su ovi muslimani u srcu Italije izgradili tako Lucceru i njenu pokrajinu Puglu, da je postao najbogatiji grad u Italiji. Muslimani su u gradu i okolici imali svoju vlast punih 75 godina i odolijevali mnogim napadajima, dok ih nije Karlo II. franacki kralj, nakon sloma dinastije Anjou, savladao i pokusao pokrstiti uz pomoc rimskih svecenika. Rimski papa je u nastojanju da ove muslimane (nazivali su ih Saracenima) pokrsti, pozvao u pomoc i zagrebackog biskupa (nakon smrti proglasen je blazenim) Augustina Kozetica. Prema povjesnim dokumentima u Palermu su ove muslimane europskog porijekla nazivali Halisa (cistunci), a bili su vrsni majstori u izgradnji mlinova, kamenoresci i pravi umjetnici u izgradnji kamenih kuca i palaca. Krscanski izvori spominju da je u Lucceri za vrijeme kada su njom vladali muslimani bilo mnogo Hrvata. Ti su muslimani nakon poraza od Karla II. najvjerojatnije napustili talijanski teritorij i vratili se u svoju staru domovinu. Da je to tako govori nam i podatak o Melekduku i jos nekim drugim muslimanima koji su se navjerojatnije nastanili duz

cijele jadranske obale. Kao jos jedan dokaz ovoj tvrdnji posluzit ce nam podatak iz 1198. godine za vrijeme velikih sukoba na masarskom dvoru izmesu kralja Emerika i njegova brata Andrije II. Te godine Andrija II. je bio s vojskom u Dalmaciji, gdje je provalio u Hum. Na povratku iz tog vojnog pohoda, Andrija se s vojskom zaustavio pred gradom Ostrovicom kod danasnjeg Skradina, gdje je pred njega izasao opat samostana sv. Kersovana, s molbom da povrati samostanu neke zemlje u Suhovarama, koje su im oteli "lazni krscani" (peudochristiani). Nije li to bio vec spominjani Melekduk sin Saracene, koji je 1204. godine ovladao cak i Zadrom, i koji je prema tim podacima vladao na prostoru izmesu rijeka Zrmanje i Krke, a zabiljezeno je da je i Split bio u njegovoj vlasti 1214. godine. Najvjerojatnije otuda i vodi predosmanski naziv za dva naselja u okolici Zadra, Islam Grcki i Islam Latinski. Ebu Hamid Kalize naziva Megariba, to jest zapadni muslimani, ocito aludirajuci na muslimane koji su u ove krajeve dosli sa zapada. i nisu samo ti muslimani zivjeli u Ugarskoj, nego ih, kako iz Ebu Hamidovih zapisa, nalazimo i u zemlji Slavena. S obzirom da je u to vrijeme Ugarska obuhvacala danasnju Hrvatsku i Bosnu (Ebu Hamid spominje da u Ugarskoj zive razliciti narodi), mnogo nam je logicnije da su zemlju Slavena obuhvacale Htvatska i Bosna, koje se nalaze ispod Ugarske. Na kraju mozemo s velikom sigurnoscu ustvrditi da Ebu Hamidovi zapisi o muslimanima u ovim krajevima, konacno potvrsuju stidljivo postavljenu tezu, da je ovamo bilo mnogo muslimana, a ne kako to tvrde neki povjesnicari kao "natalozeni mulj islamske provicijencije sa istoka". Ako je bilo toliko mjesta na kojima je klanjana dzuma-namaz za vrijeme Ebu Hamida, onda se radi o mnogobrojnom narodu. Navedimo samo jedan podatak, koji zorno govori o utjecaju ovih muslimana na politiku i drustvo. Za vrijeme kralja Kolomana, koji je bio i hrvatski kralj, lase koje su pristajale u jadranske luke, carinjene su, a za carinu se upotrebljavao naziv "dzamrak", arapsko-perzijska rijec. Ako nije bilo muslimana na ovom podrucju, odakle onda ta rijec u sluzbenim drzavnim zapisima. Za nas, muslimanske istrazivace naseg porijekla, Ebu Hamidovi su zapisi od izvanredne vaznosti.

Sevko Omerbasic