74

SPECIJALNI PRILOG

Marko Marković Uvodnik prvog broja ”Odjeka” (1947.) ......................75

Abdulah SidranPoslanica dubrovačkom prijatelju (1989.) .................76

Minka MemijaSvijest o sebi (1989.) ................................................77

Herta KunaNeosporno svejdočanstvo (1989.) .............................78

Srećko M. DžajaSrednjovjekovna Bosna: povijesni izvori i interpretacije (1989.) .............................................81

Eduard HercigonjaSlava velikago Kulina bana (1989.) ..........................84

Ivan LovrenovićV dni velikago Kulina (1989.) ...................................88

Duško TifunovićO Kulinu banu nakon 800 godina (1989.) .................91

Muhamed FilipovićDosadašnja istraživanja (1989.) ...............................93

Dragoljub DragojlovićCrkva bosanskih krstjana (1989.) .............................94

Vladimir PremecLatinizam u BiH (1989.) ..........................................95

Boris NilevićPravoslavna crkva u osmansko-turskom vremenu (1989.) .......................................................96

Ismet KasumovićFilozofsko-sufijska misao (1989.) .............................97

Eugen WerberIstraživanje misli Jevreja (1989.) .............................98

Arif TanovićModerna socijalna misao (1989.) ..............................99

Đuro BaslerKulturna atmosfera XIII stoljeća (1989.) ..................100

Franjo ŠanekIzvori o Crkvi bosansko-humskih krstjana (1989.) ....100

Hasan SušićZnačaj uporednih izučavanja (1989.) ........................101

Enes KarićTeološka misao na orijentalnim jezicima (1989.) ......102

Ignacije GavranDuhovni red franjevaca (1989.) ................................102

Ahmed HadžirovićIstorijske pretpostavke Republike Bosne i Hercegovine (1969.) .....................................104

Mustafa ImamovićZAVNOBiH - Četrdeset i pet godina (1983.) .............106

Veselin Masleša“Da Bosna i Hercegovina bude slobodna” (1974.) 111

Pavao AnđelićSvjedoci u bosanskim poveljama - fragment (1973.) .....................................................................114

Mak DizdarNad žutim pergamenama Bosne (1971.) ...................117

Midhat BegićU jedinstvenom okviru (1972.) .................................120

Hamdija DemirovićOtvorenost tradicije (1981.) .....................................123

Milan KangrgaRiječ o zavičaju (1972.) .............................................126

Srđan JankovićSarajevski simpozijum o jezičkoj toleranciji (1970.) .....................................................................129

75

Bilo jednom u Odjeku...

ONI KOJI PRATE naš kul-turni, a u njemu naročito umjetnički, odnosno književni život, osjetili su potrebu usred-sređenijeg, svestranijeg bilje-ženja svekolikih njegovih po-java; bilježenja koja će, u jednu ruku, pomoći kulturnom uzdi-zanju širokih narodnih slojeva radi kojih taj život i postoji, a u drugu, koja će podržati one koji se u izvjesnoj mjeri, po-sredno ili neposredno, njime bave ili u njemu sudjeluju.

Zadovoljenje te potrebe – koju je i ona uočila i ocijenila da je vrijeme da se počne ostvari-vati – “Svjetlost” je stavila u za-datak našem listu.

Prihvatajući se tog zadat-ka “Odjek” će se truditi da pra-ti kulturni život kako Saraje-va i Bosne i Hercegovine, tako i cijele naše zemlje, pa – do-kle dosegnu njegove moguć-nosti – i inostranstva, osobi-to bratskog Sovjetskog Save-za, te slovenskih i ostalih na-prednih zemalja; sve u svemu, trudiće se da – skromno, koli-ko mu date prilike dozvole - za-ista bude odjek kulturnog živo-ta. On će iz te oblasti zabilježi-ti, pa i kritički propratiti, sva-ko nastojanje i svaki pothvat; u što kraćim i što zbijenijim pri-kazima, napisima i bilješkama

on će svako mjesec dana za-bilježiti sve što njegovog či-taoca može i što treba da ga zanima iz kulturnog života njegovog grada, njegove uže i šire otadžbine i ostalog na-prednog svijeta. Pri tome će naročitu pažnju posvećiva-ti našoj književnosti, njenim stvaraocima, književnicima, i samoj knjizi – njenom stva-ranju i pojavi, njenom putu i životu.

Stojeći između dnevnog li-sta koji – zato što mu je zada-tak da prati opći, politički ži-vot u njegovom najširem zna-čenju i obimu – kulturnom, a osobito umjetničkom i knji-ževnom životu može da obra-ća samo sporadičnu pažnju, i mjesečnog časopisa koji pita-nja i pojave toga života treti-ra teoretski, principijelno, ne ulazeći u njegove svakodnevi-ce i pojedinosti; konkretno, stojeći – kod nas u Bosni, na primjer, - između “Oslobođe-nja” i “Pregleda”, “Odjek” će , kao sinteza, biti svakodnev-na osmatračnica kulturnih, umjetničkih i književnih po-java i pitanja; biće za ta pita-nja i pojave javna govorni-ca za svakog prijatelja našeg napretka.

Uvodnik Marka Markovića prvom broju “Odjeka” – april 1947.

NAŠ ZADATAKOsnovni zadatak “Odjeka”

je, dakle, prosto obavještava-nje. No, on će nastojati da u na-šem kulturnom životu sudjelu-je ne samo time, ne samo svojim postojanjem i bilježenjem poja-va i pitanja iz toga života, nego i neposrednim podsticanjem na rad, organizovanjem akcija, objavljivanjem i originalnih ra-dova, naročito iz oblasti književ-nosti, i sl.

Njegovo uredništvo pouz-dano se nada da će “Odjek” za-dovoljiti jednu živu potrebu. U svome nastojanju on očekuje sa-radnju znatnog broja radnika na književnosti i umjetnosti, znat-nog broja radnika i rukovodilaca kulturno-prosvjetnih ustanova, organizacija, društava.

Iz njihove djelatosti i iz pa-žnje širokih narodnih slojeva do kojih on želi da dopre i nji-ma da posluži “Odjek” će crpsti svoju snagu.

M. Marković

Uvodnik M. Markovića je objav-ljen u “Odjeku” 1974. povodom 25-godišnjice “Odjeka”.

76

Bilo jednom u Odjeku...

Abdulah Sidran

Poslanica dubrovačkom prijateljuU ime otca i sina i svetoga duha, duša je često bivala spremna pisati povijest ovognapora, istoriju bolesti koja kazuje višenego zdravlje, jer – pozvana ili ne – ta seduša nije libila, samo joj je snage nedostajalo, u dobroj namjeri, u miru i povjerenju. Ali, nije se kaljalo ime: Ja, ban bos’nski Kulin, prisezaju tebje, kneže Krvašu, i vsjem gradjam dubrovčam, pravi prijatelj biti vam, od selei dovjeka. Kako izreći to? Nad papirom, kao nad rakom, s mladim mrtvim karanfilom u zapučku, potpuno otvoren svemu: zviždi besmisao uokolo, ja učim se primati ga jednako kaomlad južnjak s mora, kad preko Ivana, odRaguze, od Drijeva i Narone, od KuleNorinske kad krene, uz Neretvu, uz zeleni mirbogova, spokoj umrlih. Po sobi, međutim,plove cirusi, pepeljare pune smrti, nadohvat ruke koja priseže: I prav goj držati s vami i pravu vjeru – dokole s’m živ. Ali ovo stoljeće nije dvanaesto, i nije to više isti onaj dah što krenuo je, od Raguze, preko Neretve, jegulje mameć bliže ogledalu vode – to sjena je njegova, ovdje, međ brdima, preko Sedla dok stigne. No sada, polako, nadolazi snaga, u pravoj mjeri (ne odveć, jer tada sama bi sebe jela), u pravoj mjeri, kažem, nadolazi snaga i bliži se govor: Vsi Dubrovčane, kire hode po mojemu vladaniju, trgujuće godje si kto hoće krjevati, godje si kto mine, pravov vjerov držati je, bez vsakoje zledi - razvje što mi ko da svojov voljov poklon.Spremni smo, dakle, duša i ja, trošiti vrijeme i papir, govorom nesputanim, što živu sliku svijeta kazuje, shvaćenu ne umom, ne jednostavno takozvanom dušom, nego višim čulima, kao noć sama: čulnom sintezom. I da im ne bude

POVELJA KULINA BANAMEÐAŠ BOSANSKE HISTORIJE I KULTURE

77

Bilo jednom u Odjeku...

Povelja bosanskoga bana Kulina 12. st.

početku državnosti i pismenosti, dokument kakav ima malo koji na-rod općenito – Povelja nam saop-štava još dosta važnih podataka o svome vremenu kome je, inače, na-uka još podobro dužna. Iz Povelje, dakle, možemo zaključiti da je Bo-sna tada državna zajednica sa svim prerogativima koji joj pripadaju. Ona ima svoga bana, koji svojom vladarskom čašću garantira Du-brovčanima bezbjedno kretanje i trgovinu po tlu kojim on vlada. Znači da Bosna tog vremena ima izgrađene diplomatske i trgovin-ske veze sa susjedima normirane vladarskim ispravama. Trgovinska veza s Dubrovnikom govori nam i o tome da je i sama Bosna očito bila zanimljivo tržište za komunikaci-ju roba, sigurno ne jednosmjernu. Iz ovoga bi se takođe dalo zaključi-ti i ponešto o privrednom životu te zajednice u Kulinovo doba.

Rečeno je već da Povelja govori i o pismenosti tog vremena. Pisa-na je bilingualno, ćirilicom na na-rodnom i na latinskom jeziku. Bez obzira na dilemu da li je napisana u Dubrovniku pa prevedena u Bo-sni, i obratno, očito je da je Tvrtko imao svoju pisarsku kancelariju sa obrazovanim pisarima koji su zna-li i latinski jezik. Povelju je potpi-sao dijak Radoje ((pisari na vladar-skim i velikaškim dvorovima inače nazivani su još logoteti, gramatici,

od mojih č’stnikov sile: neka to bude sloboda, govor kome nećemo, nazor, tražiti svrhu, nego način ljudski u svemu, i prirodan rast znanja i vrline. I dokole u mne budu - dati im s’vjet i pomoć, kakorte i sebje, kolikore može, bez vsega zloga primisla. Neka to i ne bude, konačno, govor, već svjetiljka sama od riječi, baš ko svjetlilo ono na čelu čovjeka sred rudokopa, u koji, evo, stupam, tako mi, Bože, pomagaj, i sije sveto jevanđelje.

(1989.)

Minka Memija

Svijest o sebi

ZA NAS koji se bavimo pisa-njem izuzetan interes čitaoca za ono napisano i objavljeno (knjiga, časopis, novina, tekst) predstav-lja najveću satisfakciju, pogoto-vo ako se ne radi o senzacijama u koje su naši mediji dozlaboga ogre-zli. Nama se, u posljednje vrijeme, to desilo sa augustovskim dvobro-jem u kojem smo donijeli tematski blok o Povelji Kulina bana uz njenu osamstotu godišnjicu. Pripremali smo ga, kao što uostalom i sve ra-dimo, računajući s mogućim inte-resom čitaoca, ali je on prevazišao očekivanja: za svega nekoliko dana taj broj je rasprodat, a još i sada do-lazi poneko da ga traži. Naravno da nam je, uz svu radost za pogođeni afinitet, i žao što ne možemo udo-voljiti traženjima naših čitalaca. Stoga smo se odlučili da ponovimo taj blok sa dva nova priloga.

Obilježavajući jubilej Povelje ov-dje smo prigovorili naučnim usta-novama na čelu s Akademijom na-uka i umjetnosti Bosne i Hercego-vine (koja evo tek ovih dana pri-prema svoj prilog ovoj godišnjici) i društvenim organima koji se stara-ju o značajnim godišnjicama što se

gotovo oglušili o ovaj datum. Jer, Kulin i njegova Povelja zavređuju iz više razloga da ih se prisjećamo, i to s ponosom i uvažavanjem.

Prirodno se u vezi s ovim na-meće pitanje šta je to što je po-budilo toliku pažnju naših čitala-ca, odnosno šta je to što Povelju čini posebno značajnom. U teme-lju svega vjerovatno stoji fakat da malo ili nimalo ne znamo o svojoj prošlosti, dalekoj, o svojim korije-nima, o vremenu i zbivanjima koja su davno prošla a na koja smo ipak naslonjeni. O tom vremenu može-mo se obavijestiti u uskostručnoj literaturi, a njom se koristi veoma uzak krug. Što se tiče škole, ona nudi veoma šturu priču, pa djeca otud eventualno ponesu sjećanje na ime Kulina bana, ali ne i svijest da je njegovo vrijeme, dvanaesto stoljeće, vrijeme začetka samostal-ne bosanske države.

Povelja je najnepobitniji i naj-rječitiji dokumenat koji imamo za rekonstrukciju početka svoje dr-žavne zajednice. Taj neveliki i po sadržaju uobičajen trgovinski akt što ga je Dubrovčanima odaslao ban Kulin jeste prvi dokumenat jednog bosanskog vladara i naj-stariji poznati nam tekst te vrste na narodnom jeziku na cijelom sla-venskom jugu.

Pored ove dvije najbitnije zna-čajke Povelje – da je dokumenat o

78

Bilo jednom u Odjeku...pisci), što znači da je ova profesija bila institucionalizirana.

Za Kulinovo doba vezani su i počeci autonomne bosanske du-hovnosti – ustanovljenja Crkve bo-sanske koja će kroz cio srednji vijek biti značajan državni autoritet. Cr-kva bosanska i bogumilstvo, kao vi-ševjekovni branik protiv tuđeg du-hovništva i dominacije, imaju vrlo značajnu ulogu u profiliranju uku-pnog života medijevalne Bosne. Toliko značajnu da je to stalno iza-zivalo vjerske i teritorijalne aspi-racije na ovo tlo. Čak je Kulin ban anatemisan i prinuđen da se odre-kne ove crkve.

U ovom vremenu začinje se i jedna specifična umjetnost – izra-da stećaka. Desetine hiljada ovih nadgrobnika i danas nam govore svojim čudesnim oblicima, likov-nim predstavama i ispisanim po-rukama.

Mimo naših indolencija i oglu-šivanja Kulin ban se drži i veoma je štovan u kolektivnom pamćenju za svih ovih osamsto godina. Pa iako se ne zna mnogo o ovom banu koji je vladao dvadeset i neku godinu, ostali su tragovi da se za svog bano-vanja morao stalno boriti za očuva-nje samostalnosti Bosne (ovdje je uputno podsjetiti na onu o ponav-ljanju historije) a iz Povelje čitamo da je želio mir i blagostanje. I upra-vo to je ono što je narodno pamće-nje pronosilo za svih ovih osam vi-jekova, pa se i danas čuje: Za Ku-lina bana i dobrijeh dana. Spo-minje se i: Od Kulina bana... U ovome je sadržano značenje Kuli-novog vremena kao međaša, grani-ce od koje se sve mjeri. Danas bi-smo rekli da je to međaš bosanske državnosti.

Ovo su bile one opće, manje-vi-še poznate činjenice o Kulinu banu i njegovoj Povelji. Tekstovi koji sli-jede osvjetljavaju ih opširnije i pot-punije.

(1989.)

Herta Kuna

Neospornosvjedočanstvo

TAČAN DATUM izdavanja Ku-linove povelje vrlo je jednostavno utvrditi, jer je dijak Radoje, koji je pisao Povelju i na njoj se i potpisao, tačno naznačio datum njenog izda-vanja, a to je dvadeset i deveti au-gust 1189. god. Za utvrđivanje bo-sanske državnosti ovakvo pouzda-no svjedočanstvo neosporno je bit-no jer je već na temelju same Pove-lje moguće utvrditi čitav niz važnih detalja o statusu izdavača, njego-vom odnosu sa susjedima, njego-vim ingerencijama, a indirektno dobiti uvid u ekonomski, a donekle i kulturni karakter društva u kome je ovakva povelja bila izdata.

Iz teksta, naime, jasno proi-zlazi da bosanski vladar nosi titu-lu bana, te da su njegove ingeren-cije na teritoriji Bosne u državno-pravnom pogledu neosporne, jer on izričito kaže:

U ime oca i sina i svetoga duha. Ja ban bosnski Kulin prisezuju tebje, kneže Krvašu, i vsjem gra-đam Dubrovčam pravi prijetelj biti vam odsele pa do vjeka i prav goj držati s vami i pravu vjeru do-kola sm živ. Vsi Dubrovčane kire hode po mojemu vladaniju trguju-će, godje si kto hoće krjevati, godje si kto mine, pravov vjerov i pravim srdcem držati je bez vsakoje zledi, razvje što mi kto da svojev voljov poklon. I da im ne bude od mojih čstnikov sile i dokolje u mne budu dati im svjet i pomoć kakore i sebje, kolikore moge, bez vsega zloga pri-misla. Tako mi bože pomagaj i sije sveto evangelije.

Ja, Radoje dijak banj pisah siju

knjigu poveljov banov od rožstva Hristova tisuća i sto i osamdeset i devet ljet, mjeseca avgusta u dva-naesti i deveti dn. Usječenije glave Jovana krstitelja. 1

(Prevod: U ime oca i sina i sve-toga duha. Ja, ban bosanski Ku-lin, prisežem tebi, kneže Krvašu, i svim građanima Dubrovčanima da ću vam pravi prijatelj biti odsad pa dovijeka i da ću pravi mir održava-ti s vama i pravu vjeru dokle sam živ. Svi Dubrovčani koji hode po tlu kojim vladam trgujući (mogu) gdje ko hoće biti, gdje ko hoće prolazi-ti, pravom vjerom i pravim srcem držaću ih bez svake štete, osim ako mi tko da svojom voljom poklon. I da im ne bude od mojih časnika sile, i dokle kod mene budu da im se da savjet i pomoć kao i sebi, ko-liko je moguće, bez ikakve zle pri-misli. Tako mi bože pomozi i ovo sveto jevanđelje.

Ja, Radoje dijak, banov, pisah ovu knjigu banovih povelja od ro-đenja Hristova tisuću sto i osam-deset devete godine, mjeseca au-gusta, u dvadeset i deveti dan, na usječenje glave Jovana Krstitelja.)

Druga činjenica koja proizila-zi iz teksta Povelje je zainteresi-ranost Dubrovčana za trgovanje s Bosnom, koja ipak čini dosta dubo-ko zaleđe i nije u neposrednoj te-ritorijalnoj vezi s Durovnikom. To pretpostavlja da su već u XII v., a vjerovatno i ranije, postojali pro-hodni putovi, da je bila obezbije-đena pravna sigurnost, naravno u granicama tadašnjeg feudalnog poimanja, te da je postojao kon-kretan interes Dubrovnika za tr-govinu, što znači da je bilo i robe koju je Bosna mogla izvoziti i koja je za Dubrovnik bila interesantna, te, naročito, da je postojalo trži-šte na kome se mogla dubrovačka roba plasirati.

U tom pogledu je Kulinova po-velja neosporno jedan od najvažni-

79

Bilo jednom u Odjeku...jih dokumenata srednjeg vijeka za ovaj prostor, a kao jedan od najra-nijih spomenika srpskohrvatskog narodnog jezika iz lingvističkog as-pekta od izuzetne je važnosti i za srpskohrvatsku istorijsku dijalek-tologiju.

Do našeg vremena doprla su, u stvari, tri teksta Kulinove povelje, od kojih je jedan, po svemu sude-ći, original iz vremena pisanja, a druga dva prepisi napisani u XIII v., i to jedan stariji, a jedan mlađi. Tekstovi su gotovo identični, razli-ke su minimalne i izražavaju se, za-pravo, samo na jezičko-grafijskom planu, i to samo u nekoliko poje-dinosti, tako da je zapravo najviše dilema i naučnih kontraverzi bilo oko utvrđivanja koji je tekst origi-nal Kulinove povelje, u čemu su se mišljenja naučnika u dosta znat-noj mjeri razilazila. U tom pogle-du naročito oštra diskusija vodila se između dva jugoslavenska na-učnika, Gregora Čremošnika i Jo-sipa Vrane, koji su zastupali opreč-na mišljenja o valentnosti primjer-ka A (Lenjingradskog primjerka) kao originala. U svom posljednjem članku o toj problematici Vrana ko-načno prihvata ranije, manje-više opće važeće mišljenje da Lenjin-gradski primjerak predstavlja sa-čuvani original, a ne, kako je ra-nije mislio, njegov koncept, nasu-prot Čremošnikovom shvatanju da je original primjerak C, tzv. Stari-ji prepis.2 Čremošnik je, da bi pot-krepio svoju tvrdnju, izveo dosta detaljnu paleografsku analizu, a i drugi izučavaoci Kulinove povelje obraćali su dosta pažnje paleogra-fiji, pa to nije izbjegao ni Vrana, mada sam kaže da za ćirilske spo-menike u tom pogledu ne posto-je sigurni kriteriji pošto nema de-taljno urađene paleografije za srp-skohrvatsku ćirilicu. Istina, Vra-na je to napisao još 1961. god. a u međuvremenu je izašla dosta op-sežna Đorđićeva ćirilska paleogra-

fija (P. Đorđić, Istorija srpske ćiri-lice, Beograd, 1971.), no u Pravo-pisu srpskohrvatskih ćirilskih po-velja i pisama XII i XIII veka (au-tori Pavle Ivić i Vera Jerković), iz-danom 1981. god., autori smatra-ju, kao i Vrana, da Lenjingradski primjerak predstavlja original, a oba prepisa svrstavaju u početak XIII vijeka.

Vrana se za svoj zaključak baš zbog izraženih rezervi u pogledu sigurnosti paleografskog kriteri-ja poslužio i analizom jezika, pa je sasvim ispravno primijetio da u B i C primjerku ima zamjene polu-glasa sa e u pojedinim slučajevima (čestnikov), što je moglo da se po-javi u dubrovačkom prepisu, jer je Dubrovnik u to doba još pod jakim uticajem romanskog stanovništva, a nikako u Bosni, gdje je pisan ori-ginalni tekst Kulinove povelje.

Na Kulinovu povelju prvi je upozorio 1832. god. Jeremije Ga-gić, tadašnji ruski konzul u Du-brovniku, u pismu koje je pisao P. Šafariku i u kojem tvrdi da je došao u posjed Povelje već 1817. god. iza požara Kneževog dvora. U stvari, Gagić je Povelju na neki način pri-svojio mnogo kasnije, jer se, kako je utvrđeno, i ovaj primjerak na-lazio u Dubrovačkom arhivu još 1832. god, pa ga je te godine prepi-sao Đorđe Nikolajević i izdao u Srp-skim spomenicima, pošto je zbog prethodne naredbe austrijskih vla-sti da se sve ćirilske arhivalije pre-nesu u Beč izvršeno prepisivanje, a Đ. Nikolajević je tada bio učitelj srpske škole u Dubrovniku, pa je njemu povjeren taj posao. Među-tim, ne zna se ni danas tačno kako je primjerak koji se smatra origi-nalnom dospio u posjed ruske Aka-demije nauka u Lenjigradu, gdje se nalazi i danas. U svakom slučaju ta-kav tok događaja olakšao je ruskim naučnicima proučavanje tog južno-slavenskog spomenika, pa je tako već 1906. god. ruski naučnik G.A.

Iljinski napravio kritičko izdanje Kulinove povelje (Gramota bana Kulina, Pamjatniki drevnej pisme-nosti i iskustva, CLXIV. 1906.). Po-velja Kulina bana izdavana je mno-go puta i raznim povodima, dio iz-danja imao je za podlogu original, tako su je izdali svi ruski naučnici, dok se drugi dio izdavača poslužio tzv. starijim prepisom.3

Povelja se zapravo sastoji od dva dijela, odnosno, pisana je na dva jezika: srpskohrvatskom i la-tinskom. U gornjem dijelu Pove-lje je latinski tekst, koji je, po sve-mu sudeći, pisao dubrovački notar, iako ni u toj tački mišljenja istraži-vača nisu bila jedinstvena, jer dok Čremošnik zastupa mišljenje da je, najvjerovatnije, latinski dio pisao neki u latinitetu vrlo naobraženi katolički pop na dvoru bana Kuli-na, Vrana tvrdi da je latinski tekst pisao dubrovački notar Marin, za šta pored Vraninih argumenata ima bar još jedan, a taj je da je sla-bo vjerovatno da bi na dvoru bana Kulina katolički svećenik mogao da zauzima tako važan položaj da mu se povjeri pisanje ovakvog oba-vezujućeg akta. Prije će odgovara-ti istini da je latinski tekst napisan u Dubrovniku kako bi se u njemu utvrdili svi oni elementi ugovora koji su bili bitni za Dubrovčlane, a taj je tekst onda preveden na Kuli-novom dvoru, što onda ipak dozvo-ljava pretpostavku da se u Kulino-voj okolini nalazilo lice koje je zna-lo dovoljno latinski da izvrši pre-vod, mada to, svakako, nije morao da bude Radoje dijak, koji je pisao srpskohrvatski tekst.

Drugi dio Povelje, koji je za nas znatno interesantniji, pisan je bo-sanskom ćirilicom na srpskohr-vatskom narodnom jeziku, pa tako Kulinova povelja i iz lingvističkog aspekta predstavlja dokument od izuzetne važnosti, kao jedan od najstarijih spomenika. Istina, na bosanskom tlu postoje i tekstovi

80

Bilo jednom u Odjeku...raniji od XII v., tu se , prije svega, može pomenuti epigrafika, tačnije rečeno dva spomenika koji se dati-raju u X-XI v.: Humačka ploča i Nat-pis iz Kijevaca, pisan glagoljicom, te nekoliko natpisa iz XII v., goto-vo istovremenih s Kulinovom po-veljom (Kulinova ploča i Natpis iz Podbrežja, oba iz 1193. god.). Za-tim u rane spomenike treba ubroja-ti i dva glagoljska odlomka: Grško-vićev i Mihanovićev odlomak apo-stola, oba se datiraju, takođe, u XII v. i, prema tome, spadaju u veoma rane spomenike. Međutim, iako je za epigrafiku nesporno, zbog sa-mog karaktera spomenika (jer se u svim slučajevima radi o kame-nim pločama) njeno lociranje na bosansko područje, najstariji spo-menici nisu datirani, te tako u po-gledu hronologije ne raspolažemo egzaktnim podacima i drugo, ovi su tekstovi relativno veoma krat-ki, tekst je često i znatno oštećen, te su tako lingvističke informaci-je ograničenog dometa. Što se pak oba glagoljska odlomka tiče, s jed-ne strane, ne može se s punom si-gurnošću utvrditi njihova pripad-nost bosanskom tlu, a naročito je sporna njihova preciznija ubikaci-ja. Osim toga, pošto su religioznog karaktera, oba ova spomenika pisa-na su redakcijom straroslavenskog, tako da se na temelju njih ne mogu donositi meritorniji sudovi iz sfere istorijske dijalektologije.

Inače, u sva tri teksta Kulinove povelje zastupljene su sve grafijske osobine koje karakterišu bosansku redakciju na način kako je ta gra-fijska tradicija zastupljena i u bo-sanskim kodeksima od kraja XIII do druge polovine XV v., po čemu se ona bitno razlikuje od ostalih ći-riličkih spomenika. Naime, u bo-sanskoj grafijskog tradiciji vidlji-va je vezanost bosanske pismeno-sti za najstariju glagoljsku tradici-ju, prije svega u načinu obilježava-nja slogova je i ja, koji je bitno od-

vaja od uzusa kasnije konzekven-tno provedenog u spisima tzv. raš-ke škole, gdje se upotrebljava liga-turno, tzv. prejotirano e i a, kao po-seban grafički znak, koji se upotre-bljava i za obilježavanje slogova lja, nja, lje, nje, dok bosanska redakci-ja, pa tako i Kulinova povelja ne po-znaju distinkciju između grupa sa palatalnim i nepalatalnim sugla-snikom. Takođe, dijak Radoje upo-trebljava slovo đerv (veoma slično današnjem ćiriličkom ć) za srpsko-hrvatsko đ, međutim, za razliku od kasnije prakse glas ć bilježi dosljed-no slovom k, ali bez ikakvog po-sebnog obilježavanja umekšava-nja, što se u principu slaže sa bo-sanskom praksom neobilježavanja palataliziranosti suglasnika.

Već na temelju sasvim sređene grafijske ujednačenosti, dosljed-nosti i konzistentnosti pravopisa u Kulinovoj povelji nameće se pret-postavka da je morala već izvjesno duže vrijeme funkcionirati dvor-ska kancelarija u kojoj se taj pra-vopis formirao i prakticirao. Osim toga, jezik Kulinove povelje poka-zuje već izgrađeni stil izražavanja, tečnost u izlaganju, koja nikako ne bi mogla biti osobina prvog poku-šaja. Treba imati na umu i činjeni-cu da je, po svemu sudeći, bar na te-melju onog što je već konstatova-no u vezi s nastankom Povelje, srp-skohrvatski tekst ovog spomenika, u stvari, prevod s latinskog teksta, koji je sročen u Dubrovniku od du-brovačkog notara, jer je Povelja i iz-data na drubrovački zahtjev, pa je takav tok zbivanja odgovarao ina-če uobičajenoj praksi. U vezi s tim treba zapaziti da srpskohrvatski tekst nije robovski prevod latin-skih konstrukcija nego slobodno i spretno izažen smisao latinskog teksta, potpuno u skladu sa sintak-som i ostalim sredstvima izražava-nja srpskohrvatskog jezika.

U pogledu jezika treba naročito istaći nekoliko činjenica. Takst Ku-

linove povelje pisan je, kako je već pomenuto, gotovo čistim narod-nim jezikom, što, naravno, ne zna-či da nema uopće nikakvih crkve-noslavenskih osobina, mada su one odista svedena na vrlo skromnu mjeru i vežu se, uglavnom, za in-vokaciju i crkvenu i državno-prav-nu terminologiju. Zapravo, izrazi-ti crkvenoslavenski deklinacijski oblik nalazi se u uvodnoj formuli: “U ime oca i sina i svetoga duha”, zatim, tu su još svakako naslijeđeni iz staroslavenskih tekstova zamje-nički oblici vsakoje i kto (mj. vsako i tko), pri čemu upotrebu zamjeni-ca kto treba shvatiti, najvjerovatni-je, i kao karakteristiku literarnog jezika, koji je već po svojoj funkciji arhaičniji od govornog. Uz to, gra-ničnom jezičko-grafijskom osobi-nom može se smatrati, nesumnji-vo, i pisanje poluglasa na kraju ri-ječi, a na nekoliko mjesta i u sredi-ni riječi gdje nema nikakvu glasov-nu vrijednost. Ostali crkvenosla-venski nanos odnosi se isključivo na crkvenoslavenski oblik leksike, tj. na termine: vladanije, evangeli-je, usječenije, a tu bi ulazio i oblik lekseme rožstvo.

Na temelju relativno kratkog teksta Povelje ipak je jasno vidljiv čitav niz inovacija srpskohrvat-skog jezika, kao što su novi i saže-ti padežni nastavci pridjeva i za-mjenica, a i jedan broj osobina koje nesumnjivo govore o izrazitoj što-kavštini, kao što je pisanje zamje-nice što, te gramatički oblici ime-nica i glagola koji bez ikakvog ko-lebanja upućuju na štokavsko po-dručje, a u istom smislu bi, najvje-rovatnije, trebalo vrednovati i re-lativno frekventnu upotrebu par-tikule (čestice) --re uz zamjeničke i priloške oblike (v. kire, kakore, ko-likore). Bosanski pisar se potpuno odrekao čak u invokaciji i u svom potpisu i takvih tradicionalnih, op-ćepoznatih staroslavenizama kao što je zamjenica az; on dosljedno

81

Bilo jednom u Odjeku...upotrebljava ja, kao i domaće sla-vensko tisuća, a ne hiljada, mada u datiranju uzima termin avgust, ne kolovoz. Kako je to originalni Ra-dojev tekst, biće najpribližnije isti-ni da je taj termin već akceptiran u dvorskoj koncelariji.

Kao što se vidi, na temelju sa-mog teksta Kulinove povelje, upra-vo njene makar i sasvim površne grafijsko-jezičke analize, moguće je kao nedvojbeno ustanoviti da je bosanska dvorska kancelarija već krajem XII vijeka imala za sobom dužu pisarsku tradiciju, što je re-zultiralo izgrađenim originalnim grafijskim sistemom i razvijenim izražajnim mogućnostima u naj-većoj mjeri oslonjenim na srpsko-hrvatski narodni jezik štokavskog dijelekta.

(1989.)

1 Tekst Kulinove povelje donesen je u uproštenoj latiničkoj transkripciji: izo-stavljeni su svi poluglasi bez obzira da li su se izgovarali ili ne, a jat je zamijenje-no dosljedno sa je. Ovo je učiinjeno zbog toga što u novinskom članku nije mogu-će računati na grafijsku preciznost.2 V. Josip Vrana, Da li je sačuvan original isprave Kulina bana? Radovi Starosla-venskog instituta, knj. 2. Zagreb 1955: isti, Koji je od triju sačuvanih primjera-ka originalna isprava Kulina bana? Ra-dovi Zavoda za slavensku filologiju, br. 4. Zagreb, 1961; Gregor Čremošnik, Bo-sanske i humske povelje srednjeg vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, br. I Sarajevo, 1948; isti, Original po-velje Kulina bana, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, XII, Istorija i etno-grafija, n.s., Sarajevo, 1957.3 Detaljno o izdanjima v. G. Čremošnik, 1948.

Srećko M. Džaja

Srednjovjekovna Bosna: povijesni izvori iinterpretacije

Da je srednji, pa i noviji vijek bal-kanskih zemalja ostao obavijen ta-mom, razlog ne treba tražiti u nes-posobnosti historičara Balkana – koji se u svojim istraživačkim pothvatima suočavaju s jedva premostivom nesta-šicom povijesnih izvora - , nego u ne-moći, da se iz škrtih i u više jezika sa-čuvanih dokumenata sačini sinteza, koja bi vodila do dubljih uvida u po-vijesna zbivanja.

OVO ZAPAŽANJE orijentali-ste i vrsnog istraživača jugoistočne Evrope Franza Babingera (1891-1967) vrijedi par excellence za sred-njovjekovnu Bosnu, odnosno Bo-snu i Hercegovinu.

Već više od jednog stoljeća vodi se živa diskusija o bosanskom bo-gumilstvu (točnije “Crkvi bosan-skoj“), bosanskoj biskupiji i bosan-skoj kruni - apstraktno rečeno o duhovnom i političkom karakte-ru srednjovjekovne Bosne, ali do znanstvenog konsenzusa još nije došlo.

Svakako su toj otvorenosti pro-blematike pogodovala nacionali-stička svojatanja srednjovjekov-ne Bosne na jednoj strani kao hr-vatske zemlje, na drugoj kao srp-ske, a na trećoj kao bogumilske, koja se nakon osmanskog osvoje-nja navodno kontinuirano tran-sformirala u islamsku (bogumil-sko-islamsku).

Glavni razlog, ipak, leži u karak-teru povijesnih izvora, koji su vrlo fragmentarni i uz to različite kul-

turalne provenijencije.S pojavom Kulina bana (1180-

1204) započinje specifični duhov-ni, te politički i ekonomski razvi-tak srednjovjekovne Bosne. Ni po-vijesni izvori, koji su nam sačuva-ni, nisu više tako oskudni kao za prethodno razdoblje, ali su još uvi-jek vrlo fragmentarni te različitog kulturnog porijekla i različitih mo-tivacija, odnosno opterećeni razli-čitim optikama, koje nas ostavljaju u nedoumici posebno kad pokuša-mo dešifrirati karakter “Crkve bo-sanske”, odnosno bosanskog bogu-milstva (ovaj neologizam nije bio primjenjivan u srednjem vijeku na bosanske krstjane). Istraživač sred-njovjekovne bosanske hereze kon-frontiran je sa slijedećim vrstama povijesnih izvora: zapadni, bizant-ski i srpsko-pravoslavni, domaći, te dubrovački i turski.

Zapadni, odnosno latinski izvo-ri tretiraju “Crkvu bosansku” ana-logno zapadnim hereticima kao što su albigenzi, katari i dr. Isto-ga su karaktera i nekoliko fragme-nata hrvatske glagoljaške književ-nosti. Svi dosadašnji cjelovitiji pri-kazi bosanske hereze temelje se pr-venstveno na latinskim izvorima. Najbolji sadašnji poznavalac ovih izvora Franjo Šanjek interpretira “Crkvu bosansku” analogno zapad-nim heretičkim pokretima. Poseb-na vrijednost Šanjekovih doprino-sa, pisanih na hrvatskom i francu-skom jeziku, jest kritička obrada la-tinskih tekstova.

Bizantski i srpsko-pravoslavni izvori su vrlo oskudni. I jedni i dru-gi bosanske krstjane smatraju he-reticima; bizantski ih nazivaju ku-dugerima, a srpsko-pravoslavni im predbacuju da ne časte ikona.

Domaće izvore svakako treba smatrati najvažnijim. Tu spadaju vladarske povelje, evangelistari i njihove rubne bilješke ili glose, te stećci i, posebno, Oporuka gosta Ra-dina Butkovića iz 1466. g.

82

Bilo jednom u Odjeku...Iskazi domaćih izvora razlikuju

se u formi i sadržaju od iskaza i za-padnih i istočnih izvora, te se daju – sa izuzetkom jednog dijela glosa ili rubnih bilježaka, za koje se toč-no ne zna, gdje i kada su unesene – i neheretički interpretirati.

Aleksandar Solovjev je najviše truda uložio, da bi doveo u sklad domaće i strane izvore. S mnogo fantazije, koja izaziva divljenje, Solovjev je u domaćim izvorima – poveljama, kodeksima i poseb-no na stećcima – iščitavao veličan-stvenu bogumilsko-dualističku vi-ziju svijeta. Ali pri treznijem ana-liziranju Solovljeva fascinantna in-terpretacija djeluje nategnuto i ne-uvjerljivo.

Jugoslovenska arheologija ra-zvila je tzv. realističku interpretaci-ju stećaka, prema kojoj su na stećci-ma prikazane scene srednjovjekov-nog viteškog (lov, turnir, zabave), pa i crkvenog života (likovi dosto-janstvenika “Crkve bosanske“), ali ne i simbolička dualistička teolo-gija. Otkrivati na stećcima super-dualističke simbole djeluje rafini-rano, nategnuto, pa prema tome i neistinito.

Ni Oporuka gosta Radina ne da se olako heretizirati. Oslanjajući se na Radinovu oporuku, svojevr-snu terminologiju domaćih izvo-ra (Cr’kva bosan’ska, dêd ili episkup, gost, starac, stroinik, kr-stjani, re-dovi, red Cr’kve, kršteni koi su prave vere apostolske, pravi kr’stjani kmeti i prave kmetice kr’stjanice, kr’stjane i kr-stjanice koi greha ne ljube, mr’sni ljudi, dobri muž’je ), jedinstvenu u spektru i zapadnih i istočnih here-tičnih gibanja, bosansko bogumil-stvo da se uvjerljivo interpretirati kao tradicionalistički pokret, koji se suprotstavio pokušajima refor-me iz Rima u trenutku, kada su se odnosi snaga u jugoistočnoj Evro-pi znatno mijenjali: slom Bizan-ta i osnivanje “Latinskog carstva” (1204-1261) u Carigradu, kolo-

nijalna ekspanzija Venecije u Sre-dozemlju, ponovni uspon Bugar-ske u istočnom dijelu Balkana, po-litički uspon i duhovna emanci-pacija Srbije (Srbija postaje 1217. Kraljevina, a Sava Nemanjić osni-va 1219. autokefalnu Srpsko-pra-voslavnu crkvu) u središnjem dije-lu Balkana.

Ideološki pritisak Rima na Bo-snu započeo je upravo u vrijeme Kulina bana, kada su se sigurno ja-vile emancipatorijske tendencije i u Bosni. U daljnjem procesu “Crkva bosanska” se odvojila od Rima i dva i pol stoljeća živjela zasebnim živo-tom prožetim vlastitim tradiciona-lizmom. Izložena protukacijama i sa Istoka i sa Zapada (djelovanje dominikanaca i franjevaca u Bosni) splasnula je pred osmansko osvo-jenje na “ostatke ostataka”. Otvo-ren problem za daljnja istraživa-nja ostaje, da li se ova Crkva pove-zala sa suvremenim heretičkim gi-banjima i da li je i u kojoj mjeri pri tome ipak promijenila svoju tradi-cionalističku teologiju, čija je glav-na oznaka bila neprijateljstvo pre-ma Velikoj Crkvi.

Dubrovački izvori su posebno značajni za ekonomsku, socijalnu i urbanizacijsku povijest srednjo-vjekovne, pa i osmanske Bosne. Ali i u tim izvorima kroz pojmo-ve kao što su glexia di Bosna / “Cr-kva bosanska”, religiosi seu regullan-tes sette Bosne/ monasi ili redovni-ci bosanske sekte, died, gost, starac, stroinik, cristianin, patarin cristia-nin, prisutno je osobeno organiza-cijsko ustrojstvo i nakazan raskol-nički, odnosno heretički karakter te Crkve, ali nije pobliže opisana i njezina teologija.

I u turskim izvorima, odnosno popisnim defterima nakon Osvo-jenja susreću se pojmovi, kristiyan i gost, te mnogi toponimi, koji poka-zuju na bogumilsku prošlost. Što se tiče stanja neposredno nakon tur-skog osvojenja, u popisnim defteri-

ma je uvedeno manje od 130 bogu-milskih domaćinstava ukupno.

S Kulinom banom započeo je izrazitiji privredni i politički razvi-tak srednjovjekovne Bosne. Taj ra-zvitak najpotpunije se može prati-ti kroz arhivalije dalmatinskih gra-dova, prije svega kroz arhivalije du-brovačkog arhiva. U tim arhivalija-ma zabilježen je znatan dio poslov-nih transakcija između Bosne i ja-dranske obale. Jugoslavenska hi-storiografija crpe najveći dio po-dataka za stariju historiju upravo iz tih arhiva. Na temelju te građe dosad je najpotpunije prikaze pri-vrednog i urbanog razvitka sred-njovjekovne Bosne napisala Desan-ka Kovačević-Kojić.

Političkoj historiji srednjovjekov-ne Bosne u zadnjim desetljećima najviše se posvetio Sima Ćirković. O tome je napisao dvije knjige i više priloga po časopisima i zbornicima. O središnjem problemu u ovom po-dručju, o instituciji kraljevstva od-nosno porijeklu bosanske krune, Ćirković je razvio tezu o tzv. Sugu-bom vijencu. U svom izlaganju Ćir-ković se prvenstveno oslanja na po-velju Tvrtka I od 10.4 1378. u kojoj se nalazi i slijedeći tekst:

“... spodobi me (Hrist) sugu-bim vencem jako oboja vladič’stvija ispravlati mi pr’v’eje ot ispr’va v bogodarovaniei nam’ zemli Bosne, potom že gospodu mojemu bogu spodobl’šu me nasledovati prestol, moih preroditel, gospode sr’b’ske...”

Ćirkovićeva interpretacija: “Su-gubi venac se ovde upotrebljava fi-gurativno: on je dvostruk, jer od-govara dvema državama, koje su došle pod Tvrtkovu vlast – Srbi-ji i Bosni. Kad se nešto niže govo-ri o krunisanju i kruni u konkret-nom značenju, reč je samo o bogo-darovanom vencu. Figura o ‘sugu-bom vencu’ moguća je samo tamo gde se otišlo dalje od konkretnog značenja krune kao predmeta i kao znaka vlasti”.

83

Bilo jednom u Odjeku...Ipak se spomenuta povelja, od-

nosno citirani karakteristični tekst iz nje ne mora, pa i ne treba inter-pretirati, kako to Ćirković čini. Moguće ga je interpretirati tako, da se Tvrtko dvaput krunio, naj-prije u Bosni, a onda otišao u Sr-biju, pa se i tamo okrunio za srp-skog kralja. S čisto jezičkog staja-lišta moguće su obje interpretaci-je, pa su prema tome potrebni do-punski argumenti za ovu ili onu in-terpretaciju.

Prva slabost Ćirkovićeve inter-pretacije sugubog vijenca bosanskih kraljeva jest odsutnost bilo kakve paralele, što i sam Ćirković ističe: “Nigde se ne sreće nešto što bi bilo ma i slično ‘sugubom vencu’”. Za srednjovjekovni sustav političkih simbola nedostatak paralele, odno-sno ova bosanska originalnost ne djeluje nikako uvjerljivo.

Nakon što je arheolog i medi-javelist Pavo Anđelić zorno poka-zao i dokazao, da su srednjovjekov-ne Mile (današnji Arnautovići kod Visokog) bile krunidbena i grobna crkva bosanskih kraljeva, nije više bio dalek put do pomisli, da je Ma-var Orbin po svoj prilici pomiješao bosanske Mile i srpsko Mileševo, pogotovu, jer je ovaj naš historik više puta loše kontaminirao histo-rijske izvore u svom djelu.

Đuro Basler je bio prvi, koji je Ćirkovićevu interpretaciju doveo u sumnju i pokušao reinterpreti-rati poznate historijske fragmente o Tvrtkovu krunjenju kao dvokrat-nom krunjenju, a ne jednokratnom sa dvostrukom krunom. Baslerovu re-interpretaciju Ćirković je ocijenio kao prilog koji “zbog nepotpunosti izvorne građe i neobuzdanih spe-kulacija nema nikakvu vrednost”. Tko uzme u ruke ovaj Baslerov pri-log, vidjet će da nije baš tako. Mene je Baslerov tekst, odnosno upozo-renje, da treba u diskusiju o bosan-skoj kruni unijeti i heraldički mate-rijal, potaklo da to pokušam. Pola-

zeći od novijih dostignuća u istra-živanju heraldike, došao sam do za-ključka, da treba jasno distingvira-ti između bosanskih grbova, koji su nastali nakon osmanskog osvoje-nja i autentične srednjovjekovne bosanske heraldike.

Bosanski heraldički i drugi fal-sifikati, koji su nastali u osman-skom razdoblju bosanske povije-sti, produkt su drugojačijih politič-kih i socijalnih impulsa, negoli gr-boslavlje srednjovjekovne Bosne. Tzv. ilirski grbovnici nastali su u toj novoj političkoj i socijalnoj atmos-feri. Njihovi naručioci potekli su pretežno iz katoličkog poslovnog građanstva, bili su trgovci i sveće-nici, koji su kontaktirali sa zapad-nim svijetom ili živjeli u emigraci-ji izvan Bosne. Falsifikatori grbo-va služili su se raznim predlošci-ma, uz ostalo autentičnim, ali i iz-mišljenim grbovima, koje su evrop-ski heraldičari izmišljali i sve više unosili u svoje zbornike. Tako u tim zbornicima susrećemo i grb, odno-sno grbove Osmanskog carstva, iako Osmansko carstvo nije upo-trebljavalo heraldičke ambleme. Ali su ovaj prazni prostor evrop-ski heraldičari jednostavno popu-njavali grbovima osvojenih zema-lja ili, sve više, vlastitim konstruk-cijama, i na taj način u jeziku heral-dike ispisivali političke i ideološke promjene, do kojih je bilo došlo u ovom dijelu svijeta.

Što se tiče srednjovjekovne bo-sanske heraldike, ona je vrlo pre-cizan simbol društvenih i politič-kih odnosa među plemstvom, “dr-žavinama” i “državama” unutar “Orbis cristianus”, kojemu su pri-padali i srednjovjekovni bosanski kraljevi.

S obzirom na bosanski dvogubi vijenac, srednjovjekovna bosanska heraldika jasno razlikuje dva grba i dvije krune bosanskih kraljeva. Drugim riječima, bosanski kralje-vi su bili nosioci odnosno asiranti

na dvije krune dviju različitih dr-žava. U tome nisu bili usamljeni, nego se može naći mnogo suvre-menih paralela.

Takvi su iskazi heraldike. Što se tiče pisanih izvora, nakon Tvrt-ka I oni govore samo o bosanskoj kruni.

Da zaključimo: Srednjovjekov-na Bosna bila je zasebno kraljev-stvo, imala dakle svoj zasebni po-litički identitet, čija je izgradnja započela “v dni bana velikago Ku-lina”. U tome su bili gotovo u traj-nom sukobu s mađarskim kralje-vima.

Izbor iz historiografske literature:

Anđelić, Pavao: Krunidbena i grobna crkva, bosanskih vladara u Mili-ma (Arnautovićima) kod Visokog, u “Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu”, Arheologija, nova serija 34 (1979), Sarajevo, 1980, p. 183-247 i “Visoko i okolina kroz hi-storiju I. Prethistorija antika i srednji vijek”, Visoko 1984, p. 192-250.

Basler, Đuro: Proglašenje Bosne kra-ljevinom 1377. godine, u “Prilozi In-stituta za istoriju 11 – 12/11 – 12, Sara-jevo, 1975 -1976, p.49-61.

Ćirković, M.Sima: Sugubi venac (Pri-log istoriji kraljevstva u Bosni), u “Zbornik Filozofskog fakulteta 8. Spo-menica Mihaila Dinića”, Beograd 1964, p. 343-370.

“.. Mileševa i Bosna, u “Mileševa i isto-rija srpskog naroda”, zbornik radova. Naučni skupovi Srpske akademije nau-ka i umetnosti 38. Odeljenje istorijskih nauka 6, Beograd 1987, p. 137-143.

Džaja, Srećko M.: Die, Bosnische Kir-che, und das Islamisierungsproblem Bosniens und der Herzegowina in den Forschungen nach dem Zweiten Weltkrieg, Munchen 1978 (=Beitrage zur Kenntnis Sudosteuropas und der Nahen Orients 28); Bosansko sred-novjekovlje kroz prizmu bosanske krune, grba i biskupije, u “Jukić 15”, Sarajevo, 1985, p. 81-102.

Kovačević-Kojić, Desanka: Gradska naselja srednjovjekovne bosanske

84

Bilo jednom u Odjeku...kom punoćom sastavljeno pripo-viedanje stvari, te obilat i razgovi-etan jezik...” 1 Logičan je posljedak takva viđenja uvrštavanje u Histo-riju književnosti i isprave Kulina bana zapisane rukom njegova “di-jaka” Radoja 29. VIII 1189. godine – najstarijega na južnoslavenskom prostoru nastaloga diplomatskoga akta, u stvari međudržavnoga ugo-vora, pisanoga narodnim jezikom, bez zamjetnijega crkvenoslaven-skoga (bosansko-humskoga/tra-vunjsko-zetskoga) tipa.

Taj dokument jedinstvene jezič-no-izražajne i kulturnopovijesne vrijednosti kao i iznimno relevan-tnih diplomatičkih, paleografijskih i (orto)grafijskih osobitosti nastaje u razdoblju mira što je nastupio na-kon ugarsko-bizantskih ratnih su-kobljavanja tijekom 50-tih i 60-tih godina 12. stoljeća koja su okonča-na privremenim učvršćenjem bi-zantske supremacije u Bosni. Na samom početku 80-tih godina si-tuacija se temeljito mijenja: 1180. godine bansku vlast u Bosni, pro-tegnutoj tada na prostoru između Grmeča i Drine, preuzima Kulin, čovjek nesumnjivih državničkih i upravno-organizatorskih sposob-nosti. Njegova vlast je bosanskoj zemlji donijela mir, osigurala odre-đeni upravni poredak i gospodarski napredak (osiguranje slobodne tr-govine, rudarstvo). Razumljiva je stoga i intitulacija uklesana na di-jelu dovratnika porodične grobni-ce Kulinova “sudije veloga” Gradi-še (početak 13. stoljeća) pronađe-nom u Podbrežju kod Zenice gdje se u svečanoj crkvenoslavenski in-toniranoj epitafičkoj frazi spomi-nju “... dni bana velikago Kulina...” i “Slava velikago Kulina bana...”. Kulin sada nije više – kao u Rado-jevoj listini – samo “ban bos’nski” već “veliki ban”...

Oslobođen gotovo posve eleme-nata tradicionalnoga crkvenosla-venskoga književnojezičkog izra-

države, Sarajevo, 1978. (Biblioteka Kulturno nasljeđe).

Okić, Tayib: Les Kristians (Bogomi-les Parfaits) de Bosnie d’apres des documents turcs inedits, u “Sudost-Forschungen (Munchen) 19 (1960, p. 108-133.

Šanjek, Franjo: Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički po-kret u srednjem vijeku, Zagreb 1975 (=Analecta croatica christiana 9); franc.izd. pod naslovom: Les Cretiens Bo-sniaques et le Mouvent cathare XII-XV siecles, Bruxelles (=Pariz/London/Louvain 1976. (=Publications de la Sor-bonne NS Recherches 20).

(1989.)

za (logično nazočnih u invokaci-ji, npr.),2 Kulinov ugovor sa zakle-tvom, svojom jasno stiliziranom rečenicom, jedrim i knjiški kulti-viranim pravnim jezikom progo-vara o banovu nastojanju oko osi-guranja prijateljstva i trgovačkih veza s Dubrovnikom („,,, priseza-ju tebje kneže Krvašu i vsjem gra-djom dubrov’čam pravi prijatelj biti vam...“), o priznavanju privile-gija dubrovačkim trgovcima („Vsi Dubrovčane kire hode po mojemu vladaniju trgujuće godje si kto hoće krjevati godje si kto mine pravov vjerov i pravim srdcem držati je bez vsakoje zledi...“) i pružanju pomo-ći („I dokolje u mne budu dati im sv’jet i pomoć kakore i sebje koliko-re moge...“) upućujući i na pravnu sigurnost, organiziranost uprav-nog aparata („I da im ne bude od mojih č’stnikov sile.“) i postojanje državne kancelarije („Ja Radoje di-jak banj pisah siju knjigu poveljov banov....“).3

Tekst isprave, strukturiran pre-ma uzualnom diplomatičkom for-mularu, u korpusu – dispoziciji i finalnim klauzulama – kako je ra-zvidno iz citiranih odlomaka, saže-to predočuje čitav jedan program vladateljskoga ponašanja među-državne gospodarske a to je onda značilo i političke suradnje koji im-plicira upravljačku mudrost i dale-kovidnu pragmatičnost. Četrde-setipet godina kasnije to će bana Matiju Ninoslava, uspješnog Ku-linova nasljednika, navesti na do-sljedno produženje politike svoga prethodnika. U poznatoj listini iz god. 1234. on potvrđuje, naime, ra-nije za Kulina – stečene privilegi-je Dubrovčana pozivajući se uz za-kletvu, izrijekom na Kulinovu li-stinu: “Az rab boži Matjei... Nino-slav ban bosn’ski veliki kle se knezu dubrovačkomu Žan Dandulu i vsej općini dubrov’čkoj. Takom s’m se kletv’ju klel kakom se je ban Kulin klel da hode Vlasi svobodno... tako

Eduard Hercigonja

Slava velikagoKulina bana

U JUŽNOSLAVENSKOJ knji-ževnoj historiogafiji, Vatroslav Ja-gić je prvi – još 1867. godine u svo-joj Historiji književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga. Staro doba upozorio na srednjovjekovne prav-ne spomenike kao tekstove s ne-prijepornom književno-estetič-kom, a ne samo povijesno-juridič-kom vrijednošću i značenjem. Nje-govo nekonvencionalno teorijsko promišljanje i metodološki pro-cede kojima je daleko nadišao po-imanje svoga vremena – u svezi s ovim segmentom srednjovjekov-noga tekstovnoga korpusa, privo-de ga tvrdnji kako su “liepa svoj-stva” naših listina ... razborit na-čin pravnog raspravljanja, krasno u narodnom duhu a opet juridič-

85

Bilo jednom u Odjeku...kako su u bana Kulina hodili.. bez vse habe i zledi da ja kudjew oblada tudje si hodite prostrano i zdravo a ja prijati kakore sam sebje i nauk davati od vse zledi...“

U meandrima kolektivnog po-vijesnog pamćenja, sklonoga ap-strakciji i mitologizaciji osoba i zbi-vanja, sačuvano je stoljećima pre-danje – zacijelo i kao kontrapun-kt mnogim kasnijim teškim dani-ma nemirne bosanske povijesti – o Kulinovu vladanju kao sretnom razdoblju mira i napretka. Postoji, reklo bi se, neka duhovna, gene-tička sveza između onoga sponta-no srdačnoga zaziva “Bog daj banu Kulinu zdravlje” na njegovoj ploči iz Muhašinovića i kasnijega poslo-vičnoga, mitologemskoga iskaza “Za Kulina bana i dobrijeh dana”. Jedan od razloga te pučke sklono-sti Kulina je, vjerojatno, i sazna-nje o njegovu prihvaćanju učenja bosanskih “krstjana” odnosu pre-ma narodnoj Crkvi bosanskoj koja je, kao patarenska, heretička i za-razna svojim primjerom za okolna područja, upravo u vrijeme Kuli-nova banovanja postala povodom za papin poziv na križarski pohod protiv Bosne kao osvetu za “ne-pravdu bosanskom kugom nanese-nu svetome ocu.” Abjuracija na Bi-linu polju 1203. godine još je jedan dokaz Kulinovih vladateljskih spo-sobnosti: političke realnosti, diplo-matskog takta i smisla za procjenu mogućih implikacija sviju događa-nja u svezi s njegovom Bosnom. Jer kada se on – zajedno sa “kri-stjanima” i “krstjanicama” iz svi-ju bosanskih krstjanskih “hiža” – pred papinskim legatom Johanne-som de Casamarisom odriče here-ze, ograđuje od odbijajućeg odno-sa “krstjanstva prema papinstvu i njegovim dogmama („spram kojih se određuje sa izrazitom idiosin-krazijom” – M. Krleža) prihvativ-ši tako zahtjeve Kurije, onda je to, ipak, samo taktički potez, epizoda

što je osigurala slabljenje i odvraća-nje vanjskoga pritiska. Razvoj Cr-kve bosanske i njene književne tra-dicije, oslonjen na glagolizam kao specifični izrazito pučki usmjeren svjetonazor utemeljen na otpo-ru stranoj duhovnog supremaciji i pritisku, na slavenskom pismu i li-turgijskom jeziku, nije time stvar-no doveden u pitanje. Još je uvijek, međutim, otvoreno pitanje podri-jetla (hrvatsko, makedonsko, in-digeno) tog patarenskog bosan-skog glagolizma. J. Hamm je svo-jedobno poticajno upozorio na za-mjetan – i znakovit – paralelizam između situacije u kakvoj se našla Kulinova Bosna potkraj 12. stolje-ća i one u Moravskoj Rastislavova doba: “Ako se potkraj 12. st. željelo (od strane Rima, nap. E.H.), spri-ječiti zlo onda je za to bilo već ka-sno... Rim pokušava ugarskom po-moću uspostaviti red u Bosni.. Bio je to, međutim, grubi promašaj... Borba za slavensko bogoslužje po-stat će istodobno borbom protiv strane internvencije i protiv tuđe-ga latinskoga duhovništva. U osno-vi, početno se nije radilo o razlika-ma dogmatske naravi i abjuracija 1203. g. bila bi moguće postala te-meljnim kamenom jednoga druga-čijega razvoja da je nije slijedio pri-tisak izvana i da se nakon toga nije uključio inkvizicijski red (domini-kanci, od 1233. nap. E.H.)...“4

Kada se znade za dodire na re-laciji hrvatsko glagoljaštvo – Bo-sna, tijekom srednjovjekovlja, nije nezanimljivo vidjeti kako hrvat-ski glagoljaši (koji i sami najčešće nisu uživali punu naklonost i razu-mijevanje više hijerarhije i Rima), slijedeći službene ocjene crkve, u svojim kodeksima pišu o pataren-skoj Bosni? “Ne pustete stati lju-di v patarin’stvi” (uputa, duhov-niku; Vinodolski zbornik, prva če-tvrt 15. st.); “To su oni kiha pro-klina sveta mati crikv 6/Naiprvo vse eretiki i razvratniki svete ma-

tere crkve/Drugo vse pogane i pa-tarene...” (iz odlomka zbornika, 15. st.); ima i stilski podignutih efek-tivnih invektiva “... neverni Bošna-ne. O nesrićno kralestvo bosansko na koga rosa ni daž ne padi. Pokle rodi i shrani i brani tolike i takoove eretike... ki ... mnoge... blude pro-tivu vere katuličaskoi govore (..) To su nečisti patareni v kralestvu prokletom bosanskom ki osujuju matrmonij i jiliš.” (bilješka iz Mar-tešićeva rukopisa Dijaloga Grgura pape od god 1623; riječ je o prije-pisu znatno starijeg predloška vje-rojatno iz 15 stoljeća).

Kulinova isprava (sačuvana u tri primjerka , tzv. Prijepisima A, B,C) kako je utvrdio Milko Kos5 pred-stavlja tipičan primjer ugovora sa zakletvom kakve je Dubrovačka komuna na protegu između kraja 12. i polovice 13. stoljeća sklapala s vladarima zemalja u svom zaleđu (Bosna, Srbija). Specifičnost tog di-plomatskog akta sadržana je u či-njenici da je “Za razliku od drugih ugovora sa zakletvom iz toga vre-mena on... dvojezičan jer u njemu dolazi najprije latinski, a iza nje-ga hrvatski tekst. Svaki tekst za sebe predstavlja formalno potpu-ni ugovor.“6 Dvopismeni i dvoje-zični tekst, dakle, čiji raznojezični dijelovi, ipak, nisu tekstualno po-sve istovjetni.

Nakon što ga je 1839. prvi puta objavio Dimitrije Tirok u beograd-skom časopisu Golubica, taj je do-kument bio tijekom 19. i 20. st. u više navrata predmetom diploma-tičkih, paleografijskih, (orto)gra-fijskih i jezičnih studija (F. Miklo-šić, G.A. Iljinskij, M. Rešetar, M. Kos, G. Čremošnik, J. Vrana, M. Pavlović). Ipak, nakon što je M. Kos 1927. utvrdio diplomatičke, a G. Čremošnik dvadeset i jednu godinu kasnije (1948) glavne paleografij-ske značajke Kulinove isprave, naj-značajnijim su doprinosom produ-bljenoj obradi toga dokumenta, ne-

86

Bilo jednom u Odjeku...prijeporno, novije rasprave J. Vra-ne i G. Čremošnika, one iz 50-tih i 60-tih godina, nastale kao poslje-dak polemike što se zametnula iz-među ta dva istaknuta istraživača u svezi s pitanjem koji je od triju danas poznatih primjeraka ispra-ve protograf. I dok G. Čremošnik zaključuje da je stvarni protograf, nastao u Kulinovoj bosanskoj kan-celariji, tzv. Primjerak C (a primje-rak A je dubrovački prijepis bosan-skog izvornika),7 J. Vrana, s teme-lja akribične paleografijske, jezič-ne i grafijske analize, argumenti-rano potvrđuje pretpostavke rani-jih istraživača da je tzv. Primjerak A (ili lenjingradski rukopis) Kulino-ve isprave original, a “... primjerci B i C (su) kasniji prijepisi nastali u dubrovačkoj kancelariji kako se to i dosada pretpostavljalo.“8 Prema Vraninu mišljenju latinski tekst – koji je, genetički, koncept sastav-ljen je u Dubrovniku. Na osnovi pak nekih jezičkih osobitosti što jezik Kulinove isprave povezuju s jezikom isprava dubrovačke kan-celarije iz prve polovice 13. st. (ili onih u čijem je redigiranju ta kan-celarija sudjelovala) on zaključu-je da su “Kod formulacije hrvat-skog teksta sudjelovali dubrovač-ki izaslanici...”, a da je taj tekst “... sastavljen na dvoru bana Kulina, a ne u Dubrovniku, dokazuje način datiranja od' rož'stva h/r'sto/va 17, a ne dubrovački leto upl'štenie, kojim se obično služi dubrovač-ki anonimni notar iz prve polovi-ce XIII stoljeća“9 Iz Vranina je pro-mišljanja odnosa logično izvedi-va teza o travunjsko-zetskom po-dručju s Dubrovačkom komunom, kao snažnom kulturnom središtu silnice čijega utjecaja su se pruža-le na susjedne bosanske, humske i raške prostore.

Razvoj jezika i stilske fakture pravnih i poslovnih akata ili zakon-sko-statutarnih tekstova tijekom srednjovjekovlja pokazuje osjetne

razlike s obzirom na usmjerenost procesa. U hrvatskoj sferi između 11. i 14. stoljeća taj razvoj vodi od hibridne, čakavsko-crkvenoslaven-ske stilizacije kakva je ona Baščan-ske ploče, Povaljske listine, Vino-dolskoga zakona do praktički pot-punoga isključivanja crkvenosla-venske sastanice iz pravnoga jezi-ka od početka 14. stoljeća dalje. U srednjovjekovnoj će Srbiji logoteti i gramatici dvorskih kancelarija ra-zviti, u okvirima biblijsko-retorič-ke figuralne konvencije, diploma-tički jezik visokoga knjiškoga sti-la, snažno impreginiran crkveno-slavenskim sustavskim elementi-ma sviju razina (napose u formu-lama protokola, arengi i u eshato-kolu). Drugačija je, međutim, situ-acija u zakonskom tekstu: jezik je Dušanova zakonika “... izrazite na-rodne boje (već u protografu)...” (I. Grickat – Radulović)10 Specifičnost pak bosanske situacije vrlo je rano odredio mladi Jagić. Pišući, 1866, u drugoj knjizi Primera starohervat-skog jezika o pravnim dokumenti-ma, on naime, kaže: “Velika je ipak razlika u jeziku listinah bosansko-hercegovačkih s jedne i serbskih s druge strane“11 U Historiji književ-nosti, godinu dana kasnije, ekspli-cirat će to potanje upozoravajući na postupno pojačani utjecaj kancela-rijskog stila logoteta srpskih vla-dara: “Dopisivanje bosanskih ba-nova s republikom Dubrovačkom, počam od Kulina u 12. vieku i Ma-tije Stjepana Ninoslava u 13. vieku, koji bijahu poznati privrženici bo-gomila, pak do Tvrdka i njegovieh nasljednika na bosanskom kraljev-stvu u 14-15. vieku, vodi se isprav-nim jezikom i razgovietnim narod-nim slogom; vidi se da pisara nije vezao običaj na svakojake prazne formule ili dugačke biblijske fraze, kojih se je držala duhovna kance-larija vladara srbskih: istom pošto se Tvrdko kraljem proglasio (1376, počeše se i bosanski logoteti – do

tada bijahu dijaci – jače nadimati i frazeologijom crkvene slovenštine razmetati.“12

U pogledu onoga što je Jagić – prvi književno-estetički interpre-taro srednjovjekovnih pravnih te-stova u nas – nazvao “pravnom sti-listikom” valja odmah upozoriti na činjenicu da pisanje Kulinova “di-jaka” Radoja odaje književno kul-tuviranu osobnost, pisca obrazo-vanog u duhu slavenske tradicije s razvijenim senzibilitetom za jezič-ko-stilsko oblikovanje. Pokazuje to (kao i u mnogih drugih pisaca na-ših pravnih dokumenata) njegovo umijeće efektnog stiliziranja raci-onalne, stereotipnom izričaju sklo-ne pravne faze: on proumljenim iz-borom aktivira jezična sredstva po-dižući stilsku razinu, ekspresivnost iskaza u skladu sa značenjem po-ruke što je posreduje svojim tek-stom. Dva pola Kulinove isprave (sa stanovišta diplomatičkoga for-mulara) invokacija (s blagim crkve-noslavenskim obojenjem; “U ime otca i sina i svetoga duha“) i zakle-tva („clausula obligativa“: “Tako mi bože pomagaj i sije sveto evandje-lie“) simbolički su okvir što zatva-ra u sebi jedan svijet, njegov svje-tonazor, jamčeći istinu i postoja-nost. I u tako zadanom okviru Ra-doje strukturira kompoziciju, usta-novljuje sadržajni, duboko smisa-oni stožer koji ističe upravo sigur-nost provedbe ugovorenih obe-ćanja. Oblikovnu, naime, retorič-ko-figuralnu vertikalu oko koje se okupljaju tekstovni segmenti čini ovdje poliptoton – petorokratno ponavljanje padežnih oblika pri-djeva pravi(i): “.. I prav goj držati s vami i pravu vjeru ... pravov vjerov i pravim srdcem držati je...“

Ovo ponovljeno pozivanje na pravnost, tj. stvarno i postojano is-punjavanje preuzetih obaveza ima, dakako, u tekstu ugovora sa zakle-tvom kakav je Kulinova isprava po-sebno značenje i u etičkom i juri-

87

Bilo jednom u Odjeku...dičkom smislu. Slično će se dogo-diti primjerice u (drugoj) ispravi sa zakletvom humskog kneza Andri-je (1249. god.; pravljenoj očito po uzoru na Kulinovu ispravu) gdje je, u jednom užem tekstovnom sklo-pu, čitav sadržaj također određen poliptotonom izvedenim od osnov-ne imenice pravina (u značenju pravednost, istina, pravni postu-pak) čiji se padežni oblici ponavlja-ju šest puta u nizu, s onom izvan-rednom početnom, lapidarnom i gotovo gnomskom izrekom “A pra-vina da jest”.

Anafora u dva susjedna, pret-posljednja člana korpusa Kulino-ve isprave u cjelini sa zakletvom čini iskaz svečanim, izaziva do-jam sugestivno iskazane namjere i obaveze:

“I da im ne bude od mojih č’stnikov sile...

I dokole u mne budu dati s’vjet i pomoć...”

Neprijeporno čitav tako viđen proces oblikovanja teksta, sva ta briga za jezičnoizražajnu jasnoću i ljepotu kakvu iskazuje Radoje “di-jak”, živo i neposredno svjedoče o kvaliteti duhovnog ozračja i kul-turnoj razini što ju je dosegla sre-dina u kojoj je pred 800 godina na-stala Kulinova – i njegova isprava. Nije nikako to tek dokument proš-losti što pripada kulturnoj ili prav-noj povijesti već prozni ostvaraj u kojem progovara arhetipska naša “ars verborum”, jedan je to od tek-stova u kojima se danas “... po no-vim savremenim mjerilima... nala-ze ljepote što ih je tek valjalo otkri-ti razvijanjem istančanijeg senzibi-liteta...” (M. Dizdar)

Uronjen u te zavičajne arhetipe, jezične, svjetonazorske, etičke, Ab-dulah Sidran otkriva upravo u iska-zu toga drevnoga pravnoga teksta konotacije na crti Dizdarovih “za-vičajnih medievalnih fenomena” i

pretvara Kulinovu ispravu u poru-ku što se, preoobličena, patinirana putovanjem kroz stoljeće, isprepli-će s pjesnikovom osobnošću i kon-stituira kao element suvremenog senzibiliteta i sustava vrijedno-sti. Sidranovo pjesničko kazivanje u Poslanici dubrovačkom prijate-lju iz Sarajevske zbirke premošću-je vremenske granice:

U ime otca i sina i svetoga duha,

Duša je često bivala spremna pisati

povijest ovog napora (...)(...) I da im ne bude Od mojih č’stnikov sile:neka i to budesloboda, govor kome nećemo,nazor tražiti svrhu, nego načinljudski u svemu (...)(...) Neka to i nebude, konačno, govor, već svjetiljka sama odriječi (...)(...) Tako mi, bože, pomagaj,

i sije sveto jevanđelje.

Nadahnut dijalog sadašnjosti s prošlošću-snovanju pjesničkog čina pobudom su i okvirom asoci-jacije začete iz dodira s jasno lije-pim, pomno otkovanim izrazom Kulinove poruke Dubrovčanima, čijim drevnim kletveničkim pato-som (negda diplomatičkim jezi-kom) Sidran prepliće tkanje svo-je intime, svog poetskog svijeta. A svijet je to gotovo topički omeđen, zatvoren (kao u srednjovjekovnim spisima) između citata invokacije na početku i zakletve iz Kulinove isprave na kraju pjesme.

Izuzev marcuseovskog “sjećanja imaginacije” prihvaćen je: kreativ-na osjetljivost suvremenog prima-telja očito otkriva sve češće ljepo-tu iskaza tekstova daleke prošlosti, nalazi u njima nadahnuće i odjeke iskona naše pisane riječi.

1 Isp. nav. dj. u izdanju Vatroslav Jagić. Djela IV Zagreb, JAZU 1953.str. 305.2 U invokaciji najstarijega tzv. Lenjin-gradskoga (ili A) primjerka (vjerojat-noga protografa) i C primjerka, ne i u invokaciji B primjerka.3 Svi su citati iz isprava s obzirom na na-mjeru ovoga teksta dani u transkripciji, a ne u transliteraciji. Apostrofi na mje-stu “jera” stavljeni su tamo gdje upuću-ju na izgovor. Izvodi ih hrvatskoglagolj-skih zapisa su transliterirani.4 Josip Hamm, Der Glagolismus immi-ttleren Balkanraum. Wiesbaden, (O. Harrassowitz). Die Welt der Slaven, 1956/3, str. 265-275.5 Milko Kos, Dubrovačko-srpski ugovo-ri do sredine 13. veka. Beograd-Zemun. Glas srpske kraljevske akademije, 1927. CXXIII, str. 42-45.6 Josip Vrana. Da li je sačuvan original isprave Kulina Bana. Paleografijsko-je-zična studija o primjercima isprave iz god. 1189. Zagreb. Radovi Staroslaven-skog instituta, 1955/2 str. 5-57.7 Gregor Čremošnik. Original povelje Kulina bana Sarajevo. Glasnik Zemalj-skog muzeja, Nova serija, 1957/XII, str. 195-213.8 Josip Vrana. Koji je od triju sačuvanih primjeraka originalna isprava Kulina bana. Zagreb. Radovi Zavoda za slaven-sku filologiju, 1961/4, str. 73-86.9 Isp. Josip Vrana . Da li je sačuvan origi-nal ..., str. 53-54.10 Isp. Ediciju Izvori srpskog prava 4, Zakonik cara Stefana Dušana 1, Struški i Atonski rukopis, Beogad, SANU 1975. str. 126.11 Isp., nav. dje. Str. XXIV .Valja pripo-menuti da je Jagić u istom tekstu ne-koliko redaka niže ocijenio kako se “... smije primetiti da su i najstarije serbske listine nešto čistijim narodnim jezikom pisane, negoli kasnije u XIV i XV stole-ću; eno za primjer darovnice Nemanjine od god. 1199.” (str. XXIV – XXV). Svo-je je prosudbe mladi Jagić temeljio na zbirkama “srbskih listina u izdanju Mi-klošičevu i Pucićevu,, “kako sam piše u svojoj Historiji književnosti”...12 Isp. Historija književnosti.. . str. 317.

(1989.)

88

Bilo jednom u Odjeku...

Ivan Lovrenović

V dni bana velikago Kulina

PRED NAMA JE davni, pozna-ti-nepoznati ban Kulin i osam sto-tina godina od njegove znamenite povelje. Simbolično, i jedno i dru-go su na samim počecima historij-ske Bosne. A historija je između ostalog – doživljaj historije. Zna-nje i pamćenje. Ono može biti bo-gato, može biti nikakvo – marazam i zaborav.

Ban Kulin, njeegovo doba, zna-menje toga doba – dobra su ilu-stracija obojega; slično kao u nepo-novljivom paradoksu svetoga Au-gustina o vremenu: Ako me nitko ne pita, znam, ali ako bih htio ne-kome na pitanje to razjasniti, ne znam....

U vulgarizirano sniženom stup-nju (neka mi oprosti sveti Augu-stin) mogla bi se ova istovreme-nost znanja i neznanja protegnu-ti na čitavu bosansku povijest, osobito onu stariju: srednji vijek i osmansko doba. Što su u našem “znanju” o tim ogromnim kom-pleksima vremena, procesa i doga-đaja pozitivno utvrđene činjenice, što mehanički prenešeno legendar-no predanje ili pak banalni ideolo-gemi, a što eventualno produblje-na spoznaja utemeljena na kritič-kom znanstvenom uvidu?

Transferiranje historijskih i hi-storiografskih činjenica u tzv. pro-sječno znanje u nas je uvijek išlo (i još uvijek ide) preko političko-ide-ološke “mašine za prerađivanje”. Od devetnaestog stoljeća preko au-strougarskoga i međuratnog razdo-blja do danas – to je, s raznim pred-znacima, konstanta ovoga transfe-

ra i distribucije. (Današnji školski i informativni sistem najjasniji je i najtužniji primjer). Zbog toga i ono kritičke historiografije što je ima-mo (sa svim otvorenim pitanjima i kontroverzama u njoj) – naprosto ne dolazi do glasa; prije će, čini se, deva proći kroz iglene uši, nego što će nalazi i dileme te historiografije biti integrirane u fond općih zna-nja o sebi.

Zato je slika toga znanja, u ras-ponu “od Kulina bana do našijeh dana”, uglavnom zbirka ovještalih stereotipa, ideologema, ili napro-sto “crnih rupa”. Nekakav dobitak bio bi već i sam katalog tih stereo-tipa i praznina, načinjen stručno i sistematično.

***Do jučer u gledanju “zvanične”

Bosne na vlastitu povijest, kultu-ru i tradiciju dominantne su bile dvije tendence: ignorantska i dr-žavnosna. Agresivno ideologiziran odnos prve bio je praktično uništi-teljski: tradirano, baštinjeno, valja-lo je obezvrijediti, ideološki anate-mizirati, predati zaboravu i uvjeri-ti sebe i svijet oko sebe da prije nas nije bilo ničega. Svoj herostratizam ona je bučno zaodijevala u revolu-cionarni “argument” i frazu.

Druga u suštini nije bila manje ingorantska, jer se njezin interes iscrpljivao u vulgarno-upotrebnoj primjeni povijesti, kulture i tradici-je u učvršćivanju republičke držav-nosti, a zapravo – vlastite vlasti.

Djelujući “podruku”, isprepli-ćući se jedna s drugom, u rigidno ideologiziranom društvenom am-bijentu, ove dvije tendence obilato su pridonijele iskrivljavanju, osiro-mašenju i gubljenju kolektivnoga pamćenja, kojim nas historija iona-ko nije pretjerano obdarila.

Rekoh – do jučer. A treba reći – i danas, i te kako.

***Dnevno-vladajuća politika, pri-

ručna joj ideologija i njezina “kul-

turna politika” još su na jedan na-čin negativno zakomplicirale iona-ko dovoljno kompliciran “bosan-ski slučaj”. Ta kulturna politika je, naime, vrlo strogo i ne manje pro-izvoljno dozirala “upotrebu” povi-jesnih tekovina. One s izrazito in-tegrativnim bosanskim, zajednič-kim sadržajem koristila je državno-utilitarno ( i često sasvim nekom-petentno), ali svako njihovo indi-vidualno elaboriranje i apostrofira-nje začas je, prema potrebi, ozna-čavano teškom ideološkom optuž-bom “bošnjakluka” ili “kalajevšti-ne”. Ista igra držanja vlasti nad hi-storijom i ljudima ponavljala se i u drugom, nacionalnom aspektira-nju bosanske povijesti. Volja vla-sti i njezin kriterij upotrebnosti određivao je dokle je to aspektira-nje podobno, a odakle postaje – na-cionalizam.

***Najgrotesknije svoje lice ta kul-

turna politika u pravilu je ispolja-vala slaveći jubileje, “obilježavaju-ći značajne ličnosti i događaje”. Tu je na najbezočniji način dolazila do izražaja njezina suštinska nezain-teresiranost za kulturu, i njezina suštinska zainteresiranost za vlast i održanje na njoj. Slaveći, obilježa-vajući i nazdravljajući, ona je slavi-la sebe, sebi nazdravljala, mimoila-zeći se s poviješću i kulturom bez ikakvoga dodira... Sudeći po prvom javnom nastupu očito ad hoc skr-pljenoga odbora za obilježavanje osamstote godišnjice Kulinove po-velje, i po njegovom ne pretjerano pismenom predsjedniku, zvanična “kulturna politika” ne odustaje od svojih običaja...

***Kako ocijeniti, ili bar u gru-

bim konturama naslutiti vrijed-nosti, kako približiti i osjetiti vri-jeme, bez elemenata sinhronije? Kojem “režnju” evropske histori-je i kulture pripadaju Kulin i nje-gova Bosna?

89

Bilo jednom u Odjeku...Hrvatska je, nakon plejade na-

rodnih vladara, već stoljeće (od 1102) državnopravno u sastavu ugarske krune, koja polaže vazalno pravo i na Bosnu. Srbija se sa Stefa-nom Nemanjom (1168-1196) i Ste-fanom Prvovenčanim (1196-1227) na državnom i s Rastkom Nemanji-ćem – sv. Savom na crkvenom pla-nu (1219. autokefalnost) pomalja kao značajan feudalni subjekt.

Od raskola Istočne i Zapadne crkve (1054) prošlo je već stolje-će i po.

Evropa s jedne strane živi u psi-hozi heretičkih pokreta i križarskih ratova, as druge proživljava epoha-lan intelektualni preporod i umjet-ničko-graditeljski zamah.

1184. godine biva ustanovljena biskupska inkvizicija.

Sultan Saladin 1187. zauzi-ma Jeruzalem. Fridrih Barbarosa 1184. predvodi III križarski rat; u prijelazu preko Balkana nailazi na prijateljstvo i pomoć Stefana Ne-manje...

Energiju VI križarskog rata Ve-necija skreće na Bizant i Carigrad: “u prolazu” Balduin grof od Flan-drije i Simon de Montfort ruše i ha-raju Zadar 1202. godine. Carigrad pada 1204; križari osnivaju Latin-sko carstvo.

Na papsku stolicu dolazi Ino-cent III (1198-1216), protago-nist snažne katoličke akcije. Filip August – kralj Francuske (1180-1223), Ričard Lavlje Srce – kralj Engleske (1189-1199), Fridrih II (1194-1250) seli sjedište “Svetoga Rimskog Carstva” iz Njemačke na Siciliju, u Palermo.

Dvanaesto i trinaesto stoljeće, tačnije: neodređeni prijelaz iz jed-noga u drugo, vrijeme je u kojemu nad intelektualnom Evropom stoji krepka deviza Honorija iz Autuna: Neznanje je čovjekovo izgnanstvo, njegova domovina je znanje.

U Chartresu se utemeljuje mo-derni sistem evropskoga obrazo-

vanja: trivium (gramatika, retori-ka, logika), quadrivium (aritmeti-ka, geometrija, muzika, astrono-mije). Najstarija evropska sveuči-lišta (Bolonja, Pariz, Oxford...) već su odmakla na putu emancipacije i autonomije.

Pierre Abelard (1079-1142) za-vršio je svoj vijek i svoje djelo. Fra-njo Asiški (1181/2 – 1226) upravo ostvaruje svoj veličanstveni pro-jekat. Nailazi vrijeme Alberta Ve-likoga (1193-1280), Rogera Baco-na (1214-1292) , Tome Akvinsko-ga (1225-1274).

U sredinu 12. stoljeća pada la-tinski prijevod Aristotelove Nove Logike, nalog teledskoga nadbisku-pa Raymonda da se prevode arap-ski tekstovi na latinski, kao i nalog Petra Prečasnoga da se na latinski prevede Kur’an.

Oko 1190. Joakim de Fiore po-tresa kršćanski svijet svojim mi-lenarističkim vizijama i koncep-cijama.

Trubadurska i minezingerska poezija na vrhuncu.

U sred romanike, polovicom 12. stoljeća, rađaju se prva gotička rje-šenja. U graditeljskom zamahu sa-građena su ili se upravo grade arhi-tektonsko-skulptorska čuda Char-tresa, Pariza, Reimsa, Firence, Ar-lesa, Pize, Kenterebrija, Santijaga do Campostale...

Ovih nekoliko kaotično i napre-čac nabačenih podataka nisu tu da nas komparativno “obeshrabre”. Oni su tu samo zato da se otkloni kampanilistička uskoća vidokruga kojoj smo tako skloni.

***Nije, naravno, u bukvalnom

smislu sve u Bosni počelo s Kuli-nom. Bijahu prije njega neka ta-mna stoljeća: amalgamiranje sla-venskoga novopridošloga sloja i soja sa zatečenom, prethodno kri-stijaniziranom iliro-romanskom podlogom, dekristijanizacija i pa-ganizacija, ponovna kristijaniza-

cija (o čijim tokovima, osim opće ćirilo-metodske pretpostavke, za Bosnu ništa konkretnije ne zna-mo), bijaše i crkvene arhitekture (koju naslućujemo preko rijetkih a dragocjenih predromantičkih ka-menih fragmenata iz 11-12 stolje-ća: Livno, Glamoč, Zavala, Rogači-ći...) i kulture pisma (Humačka plo-ča, 10-11. stoljeće).Imamo i Porfirogenetovo svjedo-čanstvo o Bosni iz 10. stoljeća u glasovitom djelu “De administran-do imperio”, a i kasniji zapis dru-goga bizantskog pisca, Ivana Ki-namosa, o Bosni u 12. stoljeću, za bana Borića, Kulinova prethodni-ka: “A Bosna nije podložna... nego je sama za se; narod koji svojim zasebnim životom živi i sobom upravlja.“Sve je to, nažalost, slabo i fragmen-tarno poznato.

***S Kulinom i njegovim vreme-

nom (1180? – 1204?) Bosna jasni-je i dokumentiranije iskoračuje u južnoslavensku i evropsku histo-riju. Kod toga manje je važan broj podataka, poznatih činjenica i do-kumenata, koliko njihova kvalite-ta, njihovo značenje začetnosti. Zadržimo se na trima: povelja Du-brovčanima, ktitorski natpis na cr-kvi u Muhašinovićima, akt “abjura-cije” na Bilinu polju.

***Kulinova povelja Dubrovčani-

ma iz augusta 1189. godine, taj dokument, današnjim jezikom re-čeno, o slobodnoj cirkulaciji ljudi, roba i ideja – prvi je poznati diplo-matički akt pisan govornim narod-nim jezikom u Bosni i u čitavu sla-venskome svijetu. On, dakle, stvar-no i simbolično stoji na početku one kasnije veoma žive i obilato do-kumentirane diplomatičke pisme-nosti, o čijem kapitalnom značenju za historiografiju, povijest jezika i kulture ne treba posebno govoriti. I u najširem kontekstu Kulinova po-

90

Bilo jednom u Odjeku...velja pripada onom minimalnom ali zato predragocjenom fondu pr-vih svjedočanstava naše pismeno-sti. Od isprava tu su samo ona gla-goljska iz Dobrinja na Krku godi-ne 1100. (ali sačuvana u mnogo kasnijem prijepisu), i ona, ćirilska kao i Kulinova, iz Povalja na Braču iz 1184, sačuvana samo u prijepisu iz 1250. godine. U tom “društvu” je samo još ono malo znamenito epi-grafsko sazviježđe, glagoljsko i ći-rilsko; Plominski, Valunski i Krčki natpis iz Kvarnera, natpis iz Kije-vaca kod Bosanske Gradiške, i Hu-mačka ploča iz 11. stoljeća, te iz 12. stoljeća Grdoselski natpis iz Istre. Grdov natpis kod Trebinja, natpis kneza Brečka iz Povalja, i nadgrob-ni natpis kneza bračko-hvarskoga Miroslava iz Omiša.

Forma Kulinove povelje, njezi-na dvojezičnost (latinski i narod-ni tekst), te ličnost pisara Radoja i način na koji se on bilježi i datira dokument – svjedoče o postojanju jake i izgrađene kancelarije i pisar-ske prakse na Kulinovu dvoru. Je-zik povelje pruža izvanredne uvi-de u puteve preobrazbi i razvoja ži-voga jezika. (Primjerice, dubrovač-ki knez Gervasius – Gervazij) iz la-tinskog teksta povelje, u ćirilskom tekstu je, po bosanski, Krvaš...)

Maloprije nabrojanom fondu naše najranije epigrafike pripada-ju još dva natpisa, oba vezana uz Kulina: Kulinov ktitorski natpis na crkvi u Muhašinovićima kod Visokoga (1185. ili 1194. godina) i epitaf velikoga sudije Gradješe kod Zenice.

Siju crkv’ van Kulin zida jeg-da scijeni Kučevsko Zagorje. I naj-de na nju gromadu u pogorje Sli-pičić. I postavi svoj obraz nad pra-gom. Bog daj banu Kulinu zdravje i bani Vojislavi.

Pisah Krile župan. Az pisah De-sivoj križe za bana. I az pisah. Se pisa radohna krstijanin.

Kulinova ploča iz Muhašinovi-

ća prvo je svjedočanstvo o crkvi – vladarskoj zadužbini u Bosni. Ste-reotip po kojemu je Kulin “prvo-zaštitnik” tzv. bogumilske here-ze, i po kojemu su, također, “bo-gumili” zazirali od crkava i znaka križa, već ova rana činjenica dovo-di u pitanje.

O sakralnoj gradnji (vjerojat-no mauzoleju) govori i Gradješin epitaf:

V’ d’ni bana velikogo Kulina bješe Gradješa sudija veli i nega. I s’zida crkvu svetogo Jurija. I se leži u nego. I žena egova reče položite me u nego. A se zida Draže Ohmu-čanin’. To mu voli bože. Na n’ pi-sah, Prodan’.

Slava velikoga Kulina bana pi-sah dni Gradješe.

I pojdosta.Žalahu ih dobri ljudje i plaka-

hu.Ne treba ni predimenzionira-

ti, ali ni prolaziti kraj nje kao da je nema, činjenicu: od petnaestak najstarijih dokumenata pismeno-sti na našem jeziku i pismu, tri se vezuju uz Kulina i Kulinovu Bo-snu.

***Aktom tzv. abjuracije, što ga

potpisuju: Dragič, Ljubin, Draže-ta, Pribiš, Ljuben, Radoš, Vladoš, ban Kulin, Marin arhiđakon dubro-vački tema i zagonetka “bosansko-ga krivovjerja” ulazi na velika vrata u historiografiju (našu i svjetsku), i do danas ostaje u njoj kao otvo-reno pitanje, područje različitih, oprečnih, pa i isključivih tumače-nja, tvrdnji, interpretacija.

Što se to doista desilo 8. trav-nja 1203. godine na Bilinu polju (i gdje: kod Zenice ili kod Visokoga?) kada potpisnici izjavljuju:

Mi, priori ovih ljudi, koji smo se do sada na poseban način nazi-vali povlasticom kršćanskoga ime-na na području Bosne, izabrani kao predstavnici svih, u ime sviju koji pripadaju bratstvu naše zajedni-

ce, u prisutnosti gospodina Ivana Casamarisa, kapelana vrhovnoga svećenika i od Rimske crkve zbog toga u Bosnu poslanoga, u prisut-nosti gospodina bana Kulina, gos-podara Bosne, obećajemo pred Bo-gom i njegovim svetima da ćemo ostati vjerni naredbama i zapovi-jedima svete Rimske crkve u živo-tu i vladanju našem kao i da ćemo slušati i živjeti prema njezinim na-redbama?

Ban Kulin se sa svojim Bosan-cima u tom dokumentu spremno odriče krivovjerja, zato što ih za njega optužuju drugi, ali se ni po čemu ne vidi da su uz to krivovjer-je zaista bili pristali i da je njihov gest mimikrija. Dapače, između re-dova iščitava se njihovo snebivanje nad optužbom.

I inače, od Kulina pa do svršetka srednjovjekovne bosanske države, gotovo tri stoljeća, dokazi za na-vodnu krivovjernost Crkve bosan-ske uvijek dolaze izvana, kao me-toda ideoloških optužbi (i ostvari-vanja političkih aspiracija); iznutra tih dokaza zapravo i nema.

U kakvom se to političkom kon-tekstu, odnosu snaga i pretenzija, našao Kulin sa svojom Bosnom iz-među Vukana Nemanjića kneza Duklje (koji ga prvi zbog navod-noga opasno krivovjerja prijavlju-je papi Inocentu III 1200. godine), hrvatsko-ugarskoga kralja Emeri-ka kojemu je vazal, i Vatikana? Po-drobno poznavanje toga konteksta vjerojatno bi bacilo pravo svjetlo i na smisao akcije papina legata Iva-na de Casamarisa tzv. abjuracije i Kulinove garancije kralju Emeriku. A bauk manihejskoga krivovjerja, koji je u to doba u Francuskoj i Ita-liji (uskoro će, 1209. godine, Simon de Montfort krenuti u svoj krvavi pohod na heretike u Languedocu) najveća opasnost za jedinstvo Ide-ologije, mogao je u Kulinovu sluča-ju biti samo proizvoljna ali pogod-na prijetna ideološkom anatemom,

91

Bilo jednom u Odjeku...strašnijom i djelotvornijom od svih (analogno, recimo, anatemi revizi-onizma i nama poznatijem i bližem vremenu internacionalne svevlasti Jedinstvene Ideologije)?

***Današnja aktualizacija povije-

sti, povodom osam stoljeća od da-tiranja Kulinove listine, može imati smisla i svrhe – izvan i mimo svih ceremonijalno ispraznih rituala – ako izazove na stvarno promišlje-nje smisla i vrijednosti začetništa-va što ih naša historija i kultura bi-lježe v dni bana velikogo Kulina.

(1989.)

Duško Trifunović

O Kulinu banu na-kon 800 godina

POVELJA Kulina banaU ime Oca i Sina i svetago

duha.Ja, ban bosanski Kulin priseza-

ju tebje kneže Krvašu, i vsjem gra-djam Dubrovčam pravi prijatelj biti vam odsele pa do vjeka i prav goj držati s vami i pravu vjeru do-kole sm živ...

Ovako počinje Povelja, a dalje Ban daje pravo Dubrovčanima da idu i trguju po Bosni, da im se ni-šta loše neće dogoditi, ne moraju plaćati, a ako neko hoće nešto da mu pokloni, Ban će to uzeti s po-štovanjem i dati savjet kao samo-me sebi, i pomoć – “bez vsega zlo-ga primisla. Tako mi Bog pomagaj i sije sveto jevanđelje”.

E, sad je tu ono što je za istori-ju najvažnije, za istoriju, po mome

mišljenju – datum, koji ubija sva-ku proizvoljnost i mogućnost fal-sifikata, na koje smo već navikli u istoriji iz koje smo propadali u ne-kim sitnim školama. Mi smo od svih istorijskih podataka dobijali, u stvari, propagandni materijal po-bjednika! Zato nam je sve teže da budemo i narod, identitet, Fenik-sov pepeo, šansa za još, za opet, za bolje, za opstanak...

Dalje piše: Ja Radoje, dijak banj, pisah siju knjigu poveljov banov od rožstva Hristova tisuća i sto i osm-deset i devet ljet, mjeseca avgusta, u dvadeseti i deveti dn, usječenije glave Jovana krstitelja.

To je poslato u Dubrovnik, to je važan dokumenat, i tamo se čuva.

***U istoriji piše – Kulinova pove-

lja je najstariji pisani dokument pisan ćirilicom na narodnom je-ziku. A mi smo taj narod, to je na našem jeziku, mi to i sada razu-mijemo šta tamo piše, a pisano je 1189. a ove godine je tačno 800 go-dina od tada!

Nisam mogao da odolim toj lje-poti od prošlosti, a da se barem ne našalim na tu temu bosanske pi-smenosti: osamstotina godina se zna da smo pismeni, da smo drža-va, da smo narod, da je naš vladar odobravao, a ne molio da ga propu-ste, kao što zna da biva – da smo ulazili u istoriju na koljenima...

Nemam potrebu da podsjećam čitaoce kako i on zna da je posto-jao Kulin ban, čuo je to negdje kad je bio mali, a kada je to bilo i čemu je služilo, ne zna, kao što nisam ni ja znao dok se nisam raspitao, dok nisam saznao i dok nisam o tome počeo da govorim drugima da i oni saznaju, bar od mene, da ne mora-ju preturati po nepoznatim knji-gama iz nepoznatih vremena... Da ne kažem... nepotrebnih vreme-na, kao što mnogi misle da su ne-potrebna...

Kulin ban je jedini vladar po kome se mjeri vrijeme: Od Kuli-na bana i dobrijeh dana! – kaže se. Kaže se: Nemoj mi počinjati od Ku-lina bana! Kaže se, u dječjoj pjesmi: Kulina bana vojska je – kulina voj-ska nek ide...

Nije to bilo tako bezazleno i nije se sve svodilo na neko trgovačko-turističko pismo. Bilo je tu i voj-ske. I to bilo vojske u doba Trećeg krstaškog rata, kad je pola Evro-pe, pod ludim rukovodstvom Fri-driha Barbarose, jurišalo na Istok i palilo sve pred sobom. 160.000 vojnika željnih slave – zaobišli su Bosnu, otišli Panonijom, Slavoni-jom, a u Bosnu nisu smjeli ući jer je to bila organizovana država sa Kulinom banom na čelu, što bi se reklo modernim patriotskim rječ-nikom...

Sa druge strane Bosne od Du-brovnika, u tom istom krstaškom Trećem ratu učestvuje Ričard Lav-lje Srce; desetkovan nasukan na dubrovački arhipelag, izgubi lađe, ali ne ide dalje, pješke, kopnom, jer je tamo kud bi on prošao sa svojom okrvavljenom ruljom – organizo-vana država “časnog muža Kulina, bana od Bosne”.

To je stotinjak godina otkako se vjera podijelila na Istočnu i Za-padnu. Zapad je već uhvatio Hrvat-sku, Petra Svačića, Jelenu, tu je Ko-loman: na Istoku se tek okupljaju Nemanjići i Sveti Sava uči da bude vođa druge strane.. A Kulin ban u sredini između tih vojski i dobrih namjera, piše Dubrovčlanima pro-pusnicu...

To su stvarno morali biti dobri dani o kojima uzrečica govori od Kul’na bana....

Napisao sam o tome dramu u stihovima. Jednostavno kao što bi je jednostavno napisao i sam Ban. On je, siguran sam, bio jednosta-van čovjek. Ne bi mogao biti tako veliki i tako prisutan 800 godina da nije bio jednostavan. Ništa ni-

92

Bilo jednom u Odjeku...sam morao izmišljati, ako se o Ku-linu banu sve mora izmišljati jer ima samo pet pominjanja u razdo-blju od dvadeset pet godina. Sve se mora izmišljati, ali se može pisati o našim danima, a da se čini kako je to od Kulina bana tako... U dra-mi piše: Istok prijeti, Zapad prije-ti – treba tome odoljeti – odoljeti a voljeti...

Odatle sam pošao. Tako je živio Kulin ban, a ne živim ni ja drukči-je... Odoljeti, a voljeti...

Prije osamsotin ljeta kao na početku svijeta osvanuo divan dan - poranio Kulin ban kao da je sudnji dan

- Dobro jutro Kulin bane - viče narod na sve strane - Dobro jutro dobar dan - odgovara Kulin ban kao da je sudnji dan

Reci nama Kulin banekakve Bosna čeka dane?

Zamisli se Kulin ban zamisli se Kulin bankao da je sudnji dan:

- Kada dođu teški daninikom neće teže bitia kad dođu dani srećenikom bolje biti neće -

reče mudri Kulin bankao da je sudnji dan

Od Kulina bana do današnjih dana.

DUŠMAN, cinik, gorko se šali na račun slavlja na bosanskom dvoru koje se dešava istog dana kada Fri-drih Barbarosa spaljuje Slavoniju i Srem idući u Treći krstaški rat...

O plemeniti skupe znam teovi se datumi tako pamtešto će u vrijeme neko divnosve se gledati komparativno - jer baš mi javiše dva moja žbiradok vi pišete Povelje miratu pored Save Bosni kraj nosaprolazi Fridrih Barbarosaa po njemu će da se pamtitiepoha čiji ste vi trabanti...

RADAČA, mlada djevojka koja je bila prodana u roblje pa se tako na-gleda svijeta izvan Bosne, govori na zboru pred vlastelom:

Hvala ti, Djede, i hvala svima.Govorim jer sam bila sa njima:Sve što sa Zapada na Istok krećeto zaobići Bosnu nećeA sa Istoka što se spremadrugog puta za Zapad nema...a naš je zadatak da se pravimokao da dolazak njihov slavimoi da se svemu njihovom divimo i da ih tako sve nadživimo....

DUŠMAN, Kulinov posinak, savje-tuje Kulina i njegove velmože kako će prevariti papinog legata kada dođe da vidi da li Bosna živi po kr-šćanskim zakonima...

Sam odluči i bićeš u pravual poslušaj moju ludu glavu:Ako dođe taj Kazamarijepripremi mu veliko uzdarjei napravi za njegovu volju hram veliki na Bilinom polju

ustakni ga malo uz Podbrežjenek to bude naše obilježje....Kad se vrati svom Inoćentijunek ispriča pravu lakrdiju:da se Bosna samo time bavi –kleči, moli i silnike slavikao niko do sada na svijetute se klanja autoritetu...Rim će tada reći – dolje kape!Taj je veći katolik od pape!KULIN BAN poziva na obrednu molitvu, naigru punu suzdržanog bijesa iz koga se mora pjesmom i igrom prema katarzi...

Dušmane kreni! Sine Kuzmanei ostali što ste uz mesa svojim strašnim mračnim po-rivomsa našom zvijezdom neobori-vom...

Zlatna se duga nebom savilaza tebe više nema pravilaod sviju zvijezda nebeskog stadanajljepše sija ono što pada...

(Narod prihvata refren)

Mi smo tihi mi smo blagipa smo zato bogu dragibogu dragi bogu milipa smo zato bogumili

Mi smo ovo zaslužilida budemo bogu miliostajemo bogumilikao što smo vazda bili

Jedan bog nas zato cijeništo smo dobri patarenia zakoni drugog bogakažnjavaju baš zbog toga...

(1989.)

93

Bilo jednom u Odjeku...

Muhamed Filipović

Dosadašnja istraživanja

... ZA OCJENU sadašnjeg stanja bilo bi potrebno prikazati i ocijeniti stanje do sada izvršenih istraživa-nja u ovoj oblasti.*) To, međutim, u ovoj prilici nije moguće izvesti na način i metodom koju sam pred-met zahtijeva. Ali je, unatoč tome, nužno dati makar i najkraći i sva-kako štur osvrt na takva istraživa-nja. Već sam pomenuo da je kod naših ljudi, još u ranijim stoljeći-ma, tj. i prije stoljeća prosvijećeno-sti i nacionalnog buđenja, postojao jak interes i svijest za istraživanje značenja i vrijednosti sopstvenog duhovnog rada, kao i da su oni po-kušali da ga izučavaju i prikazu-ju. Najbolji primjer takvog intere-sa je hronika Filipa Lastrića Očev-ca “Epitome vetustatum provincia-le Bosniensis” iz 1765. godine. Još ranije postoje spomenici koji doka-zuju postojanje svijesti naših lju-di o tome da je njihov duhovni rad određenog značaja. To se vidi iz Au-tobiografije poznatog Hasana Kafi Pruščaka iz početka sedamnaestog

Društvena misao u Bosni i HercegoviniU šest temeljnih referata i dvadesetak priloga u raspravi dat je širok i veoma kompetentan pregled sta-

nja, problema i ukazano na mogućnosti rada u ovoj oblasti, kao što su postavljeni i određeni uvjeti i ukaza-no na neophodne prethodne radnje koje su bitne za daljni bolji i organiziraniji znanstvenoistraživački rad.

Ovdje, u jednom ograničenom izboru, donosimo najznačajnije uvide, ukazivanja, ocjene i upute, koje su učesnici izložili u svojim prilozima, kako bi šira javnost – i prije nego odu štampani radovi sa ovog kolokvi-juma – imala mogućnost da sagleda neke bitne i važne aspekte ove problematike.

Ova problematika ima neobično veliki značaj u našem vremenu. I to ne samo zbog toga što nam je naša duhovna povijest gotovo nepoznata, a malo što preduzimamo da je istražimo i na odgovarajući način pre-zentiramo našoj i svjetskoj naučnoj i kulturnoj javnosti, nego i zbog činjenice da se opći pad i ugroženost čo-vjeka, u prilikama našeg doba, izražavaju prije svega, i možda najdramatičnije, upravo u zapuštanju, ne-giranju i propadanju duhovnih vrijednosti koje je čovjek stvarao i koje su jedini stvarni i pravi oslonac nje-govog povijesnog bivanja.

stoljeća, kao i iz Biografije Musta-fe Ejubovića – Šejh Juje koju je na-pisao njegov učenik Ibrahim Opi-jač. Opijač je, naime, sasvim svje-stan ogromnog značenja rada svog učitelja, kao i postojanja neke vrste škole Šejh Jujinih učenika i sljed-benika u Mostaru. Iako su ovi rani znaci naše kulturnopovijesne sa-mosvijesti značajni, nisu oni izraz nekog sistematskog i znanstvenog napora za izučavanje naše tradicije i ukupnog duhovnog stanja u nje-nom okružju.

Prva djela, koja se mogu uzima-ti kao jasan znak postojanja i kao početak izučavanja i aktivnog od-nosa spram naše duhovne bašti-ne, svakako se javljaju tek u XIX stoljeću, a njihov broj i kvalitet ra-ste u XX stoljeću. To su pokušaji M. Batinića, B. Bonića, F. Matko-vića i kao vrhunac tog nastojanja, svakako najznačajniji do sada na-pisan rad iz ove oblasti, rad J. Jele-nića o povijesti duhovnog i kultur-nog rada i ulozi franjevaca u našoj kulturi. Bonićevo djelo spada među brojne hronike, a Matkovićeva Bi-bliografija predstavlja tek početak rada na izučavanju literarnog stva-ranja franjevaca, gdje treba pribro-jiti i nastojanja I. F. Jukića, te ka-snije rad G. Martića, može se kaza-ti da tek sa Jelenićevim radovima

nastaje proces suvremenog znan-stvenog proučavanja i istraživanja u ovoj oblasti i to sa stajališta kato-ličkog i posebno franjevačkog kul-turnopovijesnog interesa. Tradi-cija ovih istraživanja produžava se do danas i predstavlja izvor gotovo cjelokupnog našeg poznavanja du-hovnog rada i kulturnog značenja ovog reda u našoj povijesti.

Uslijed specifičnih okolnosti povijesnog razvoja, a prije svega zbog prekida kontinuiteta u radu i vladavine stranog episkopata, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini relativno kasno izra-žava sopstveni interes za povijest svog duhovnog i kulturnog rada. U tom pogledu osnove takvog rada postavljaju J. Pamučina i kasnije N. Dučić, dok je tek sa djelovanjem mitropolita S. Kosanovića u Saraje-vu, ova crkva pokazala znatniji kul-turnopovijesni interes za cjelinu duhovnog života i povijest duhov-nosti u Bosni i Hercegovini i svoju ulogu u njenom razvoju. Kosano-vić je uzeo učešća u raspravi o pri-rodi Crkve bosanske na liniji teze o njenoj pravoslavnoj provenijenciji i time pokazao interes pravoslavlja za sopstvenu povijest i ulogu u kre-tanju duhovnog stvaranja od naj-ranijih vremena u Bosni.

Ako izuzmemo ona ranije po-

94

Bilo jednom u Odjeku...minjana rana osvještavanja o sop-stvenom duhovnom životu, razvo-ju i ulozi na tlu Bosne, kod Musli-mana se ovaj interes za sopstve-nu povijest i kulturno stvaranje na novoj osnovi javlja tek krajem XIX stoljeća. O tome svjedoče na-pori Mehmedbega Kapetanovića Ljubušaka, Ibrahimbega Bašagi-ća i dr, mada ti pokušaji imaju da-nas samo kulturnopovijesno zna-čenje. Prvi ozbiljniji i znanstveno još relevantan pokušaj nalazimo kod Safvetbega Bašagića Redže- pašića, u njegovom radu “Musli-mani Bosanci i Hercegovci u islam-skoj književnosti”., Ovaj rad se sa pravom smatra početkom moder-nog znanstvenog odnosa spram ove problematike kod Muslima-na. Nažalost, kasniji pokušaji, kao onaj Mehmeda Handžića i najnovi-ji i do sada najpotpuniji, onaj Ha-zima Šabanovića, nisu značajnije odmakli od Bašagićevog. To su za-pravo pokušaji da se bibliografski aspekt Bašagićeve studije dovrši i kompletira, ali naše poznavanje kulturnog i duhovnog stvaranja naših ljudi ostaje i poslije ovih ra-dova oskudno. Ni sa izučavanjem duhovne tradicije Jevreja stvar ne stoji ništa bolje. Ovaj narod, tj. njegov značajan dio, koji se je pri-je gotovo pet stoljeća doselio u Bo-snu, sačuvao je svoj narodni i pri-je svega duhovni identitet upravo tako što je i pored izvanredne moći prilagođavanja novim sredinama i uvjetima, ljubomorno čuvao i ra-zvijao sopstvenu i originalnu du-hovnost, temeljenu na svojim sve-tim knjigama, egzegetičkim djeli-ma, filozofskim djelima koja izvi-ru iz svetih knjiga i mističkim dje-lima (Kabala), u kojima je razvijena i njegovana tako utemeljena misao. Tek je u novije vrijeme, sa pojavom jevrejskih listova, sa dolaskom au-strougarske okupacije, i sa radom značajnih jevrejskih intelektuala-ca, kao što je bio npr. Kalmi Baruh,

započeo rad na izučavanju i prezen-tiranju jevrejske duhovne tradicije. Osobito značenja i uloge njihovog španskog nasljeđa tj. džudeoespa-njol jezika. Ovaj rad, međutim, bio je grubo prekinut genocidom nad Jevrejima u toku posljednjeg rata i naša zajednica ostaje dužna da uči-ni sve moguće da duhovnost ovog naroda, kao neprolazni znak ljud-skog postojanja, bude barem saču-vana, da bude izučena i iznesena na vidjelo kao vidljiv znak poznatog i prisutnog u našem životu dopri-nosa Jevreja ukupnoj kulturi i du-hovnosti Bosne i Hercegovine kao multikulturalne zemlje.

U novije vrijeme jača interes za razvoj znanstvene misli u mo-dernom smislu te riječi i za razvoj moderne filozofske misli u Bosni. O tome svjedoči mnoštvo publika-cija. Izdaju se radovi naših filozo-fa pisani prije rata, kao što se po-činju pojavljivati i izbori i sabrani radovi naših značajnih prijeratnih i poslijeratnih znanstvenika. Javlja-ju se i monografski radovi posveće-ni značajnijim ličnostima, kao što su V. Masleša, S. Krupić, O. Pri-ca, M. Šnajder, B. Bujić, S. Tomić i dr. Sve tu to znakovi kretanja koje obećava konačno i jasno opredje-ljenje naše zajednice i njene znan-stvene javnosti da se preduzme si-stematsko izučavanje naše duhov-nosti na isti način kako se izučava i naše književno stvaranje ili naša politička prošlost.

*) Naslov referata: Znanstveno-metodo-loški, organizacijsko-kadrovski i vred-nosni problemi istraživanja u oblasti povijesti – filozofske, teološke, pravne, etičke, estetičke i političke misli naroda Bosne i Hercegovine.

(1989.)

Dragoljub Dragojlović

Crkva bosanskih krstjana

.... DANAS već nepreglednu na-učnu literaturu o krstjanima i Cr-kvi bosanskoj, koju karakteriše ve-liki nesklad u polaznim stanovišti-ma i u krajnjim rešenjima, razdvaja na dve suprotstavljene celine stav prema dualističkoj, odnosno pra-vovernoj orijentaciji bosanskih kr-stjana, čiju osamostaljenu crkvu la-tinski izvori XIII veka nazivaju slo-venskom (ecclesia Sclavoniae), a domaći izvori iz prvih decenija XIV veka “Crkvom bosanskom”.

Dualističku orijentaciju krstja-na i Crkve bosanske prvi je celovi-to obrazložio Franjo Rački. Osla-njajući se na bogatu izvornu gra-đu domaće i strane provenijencije, F. Rački je izradio jednu celovitu koncepciju, čiju suštinu predstav-lja shvatanje da su bosanski krstja-ni direktan izdanak bugarskih bo-gumila, kojima su u srednjem veku pripadali italijanski katari i francu-ski albigenzi, da je Crkva bosanska, jeretička po svom karakteru a dua-listička svojim učenjem, nastala pr-vih decenija XIII veka i da se njena hijerarhijska organizacija i verski obredi temelje na praksi srednjo-vekovnih dualista.

Suprotno osnovnoj koncepciji F. Račkog, koju je u poratnoj isto-riografiji u domaćoj izvornoj građi reafirmisao A. Solovjev, povezuju-ći pojavu “bosanske hereze” sa bo-gomilima prognanim iz Srbije i pri-pisujući osnivanje Crkve bosanske zadarskom građaninu Rastudiju, koga pod imenom Aristodije spo-minje Toma Arhiđakon, srpski si-nodici i pisac Batalovog četvoro-evanđelja, D. Knivald je pojedno-

95

Bilo jednom u Odjeku...stavljenom analizom najvažnijih latinskih izvora dokazivao da su bosanski krstjani i pre i posle 1203. godine pripadali neomanihejskom pokretu zapadnih katara i patare-na, kako je to nekoliko godina rani-je tvrdio i M. Barada, koji se sa za-pada preko Dalmacije proširo u Bo-snu gde je krajem XII veka na nje-govo čelo stao Rastudije – Aristo-dije, anatemisan i od istočne i od zapadne crkve.

Sintetizujući ove dve osnovne koncepcije o poreklu bosanskih kr-stjana, A. Babić je u učenju “bosan-skih heretika” video uticaj, s jedne strane, zapadnih katara i patare-na u pogledu organizacije i obreda Crkve bosanske, koji su prihvaće-ni posredstvom dalmatinskih je-retika, a s druge, bogomila, koji su iz Makedonije preko Srbije prene-li slovenski obredni jezik i sloven-ske jeretičke knjige. Tako su se, po mišljenju A.Babića, u jeretičkoj cr-kvi bosanskoj spojili uticaji i sa jed-ne i sa druge strane, da bi se izra-zili u jedinstvenom verskom uče-nju s pretežnim bogomilskim sa-držajem.

Jednu sličnu ali dvofaznu eta-pu u razvoju dualističkog učenja u Bosni dokazivao je Dominik Man-dić. Pojavu “bogomilske sledbe” u Bosni D. Mandić datira u početak XI veka, a osnivanje crkve bosan-ske pripisuje “Makedoncu Jeremi-ji”, jednom od učenika “osnivača vjerske sljedbe, Bogomila”. Druž-ba bosanskih krstjana koja je u me-đuvremenu pridobila za sebe “ve-ćinu katoličkog glagoljskog sve-ćenstva u Bosni” bila je 1203. go-dine “priznata od strane katolič-ke crkve”. Njihova nespremnost da se odreknu dualističkog učenja podstakla je papinog legata Akon-cija da “uz pomoć katoličkog nad-biskupa Ugrina” povede križarsku vojnu na Bosnu u proleće 1222. go-dine, koja se završila opštim rasu-lom crkve bosanskih krstjana i bek-

stvom njihovog poglavara, djeda Tomaša, u južnu Francusku gde je “priznat za papu svih katara i albi-genza”. Kada je “koncem 1225. ili početkom 1226. godine ban Nino-slav protjerao ugarske križare iz Bosne, bosanski su krstjani dobili punu slobodu djelovanja u Bosni” pa su se “obratili na Aristodija, sta-rog širitelja bogomilstva u Bosni”, koga je za bosanskog biskupa za-redio ugledni katarski biskup Be-lismenca.

Sintetizujući svu u međuvreme-nu objavljenu izvornu građu na la-tinskom jeziku, S. Ćirković je kon-cipirao jednu originalnu hipotezu koju je u celini prihvatio i M. Los. Pojavu “dualističke jeresi” u Bosni S. Ćirković datira u “vreme bana Kulina” i povezuje sa dualističkim žarištem u Dalmaciji gde se vero-vatno nalazi “dualistička ecclesia Sclavoniae” koja se spominje u po-pisu jeretičkih crkva i nešto kasnije izjednačuje sa Bosnom. Prvi pisac koji daje bliže podatke o ecclesiae Sclavoniae je dominikanac Svipert (1259) koji dualističku ecclesiam Sclavoniae smešta u Bosnu i Dal-maciju. Do spajanja je došlo otu-da što je pisac znao za jeretičku cr-kvu u Dalmaciji, mada je u njegovo doba Bosna bila pravo žarište jere-si. Kod Anselma se ova veza preki-da. Borbe u razdoblju od 1233. go-dine do sredine XIII veka označa-vaju doba rađanja bosanske jeretič-ke crkve. Deo jeretičke dualističke ecclesiae Sclavoniae i domaće slo-venske biskupije stopili su se u bo-sansku crkvu koja je od tada dugo vremena bila jedina hrišćanska cr-kvena zajednica u Bosni.

U međuvremenu je izneto još nekoliko hipoteza o poreklu, ka-rakteru i vremenu nastanka jere-tičke Crkve bosanske. Širenje ma-nihejstva u Bosni Đ. Basler pripi-suje skupinama monaha, čiji su za-čaureni i od ostalog sveta izolovan cenobijati nadživeli razaranje an-

tičke civilizacije i tako u svojoj cr-kvenoj organizaciji sačuvali duali-stičko učenje do početka XIII veka, kada se pojavljuje kao institucija in capite et in membris jeretička.

(1989.)

Vladimir Premec

Latinizam u BiH

... 1. ONO O ČEMU bi autor ovih napomena mogao govoriti isključivo je svodivo na sintagmu LATINSKI RUKOPISI FILOZO-FIJSKIH I SRODNIH DISCIPLI-NA U BiH.

2. Prema mojim dosadašnjim uvidima to je zaostavština koja pri-pada FRANJEVAČKOM REDU.

3. Do sada je na tom polju ura-đeno izuzetno malo. Uz bibliogra-fiju rukopisa pomenutog sadržaja koju je o zaostavštini fonda franje-vačkih samostana u Fojnici i Kralje-voj Sutjesci sačinio dr Serafin Hr-kač, a objavio Institut za filozofiju zagrebačkog Sveučilišta, postoji i moj, stariji izvještaj rađen u sklo-pu jugoslavenskog projekta ISTRA-ŽIVANJE POVIJESTI FILOZOFIJE JUGOSLAVENSKIH NARODA pod rukovodstvom inicijatora projekta prof. Vladimira Filipovića iz Zagre-ba, a za BiH, poslije smrti prof. Še-fkije Žuljevića, pod rukovodstvom prof. Muhameda Filipovića. Taj iz-vještaj iznosi više od 50 ss, o 30 ru-kopisa pomenutog sadržaja samo-stana u Fojnici.

4. To znači da se radi o poslu ab ovo. O njegovom povijesno-filozo-fijsko-kulturnom smislu držim da ne treba ponavljati ni riječi. Latin-ska baština, kao i u drugim evrop-skih naroda, zajednička je Evropi.

96

Bilo jednom u Odjeku...Ona je još u ranom srednjem vije-ku postala most susreta sa hebroj-skom i islamskom predajom poseb-no temeljenom na semitsko-helen-skim temeljima. Institucija AKA-DEMIJE sa svojim jedinim pred-znakom koji joj daje ZNANOST I UMJETNOST primjerena je orga-nizaciona ustanova ovakovih po-slova.

5. To znači da bi ponajprije tre-balo govoriti o PRETPOSTAVKA-MA.

1. Trebalo bi organizirati kon-zultativno tijelo u koje bi ušli svi oni koji žele i raspolažu preliminar-nim znanjima za ovaj projekat.

2. Organizirati suradnju sa svim institucijama koje bi bile čimbe-nici. Mislim na generalnu upravu Franjevačkog reda, Akademiju na-uka i umjetnosti BiH, institucije koje raspolažu sredstvima itd.

3. Trebalo bi sačiniti cjelovitu bibliografiju i katalogizaciju ru-kopisa.

4. Trebalo bi odlučiti na teme-lju stručnih kriterija kojim rukopi-sima prići u dalji postupak.

5. Dalji postupak podrazumi-jeva komparativno povijesno-filo-zofijski studij radi utanačenja vri-jednosti rukopisa. Na fojničkom uzorku uočljiva je nejednaka vri-jednost, s obzirom na priručnost, opsežnost, kritičnost, etc, mislim mahom na materijal koji je služio u franjevačkim učilištima kao izvor obrazovanja.

6. Tek poslije ovog vrednova-nja moglo bi doći do izdavanja ne-kog teksta.

7. Za taj korak trebalo bi ofor-miti tim prevodilaca latinista i gru-pu redaktora za latinski i srpsko-hrvatski odnosno hrvatskosrp-ski jezik.

8. Rukopis bi trebalo objavljiva-ti u latinskom izvorniku i prijevo-du na materinji jezik.

9. Trebalo bi dati zajednički obrazac svim popratnim fenome-

nima metodologije znanstvenog rada u odnosu na kritičku apara-turu, od indeksa, kritičkih primje-daba, popratnih studija, do rječni-ka ključnih termina.

10. Trebalo bi organizirati pisa-nje monografije o vrijednosti po-jedinih djela, implicite autora, za sredinu najprije, a posebno unu-tar kulturnog kruga kojemu pri-padaju.

11. Trebalo bi sačiniti adresar svih mogućih suradnika, u Jugo-slaviji i inozemstvu, implicite i in-stitucije.

(1989.)

Boris Nilević

Pravoslavna crkva u osmansko-turskomvremenu

... U VALU osmanskih osvaja-nja Despotovine, Bosne, Hercego-vine i Crne Gore, pa i kasnije, uni-šten je među ostalim i najveći dio naših intelektualnih snaga, tako da je na historijskoj pozornici ostao samo nepismen narod s nešto sve-štenika, koji su bili jedva pismeniji od njega. Proučavajući stare zapise saznajemo da je rijedak koji mana-stir koji nije po nekoliko puta “osi-roteo”, “opustošen”, “popaljen”, “ognjem sagoreo”, “pljačkan”, “po-haran”, “porušen”, “razoren”, “cer-kov zažegla”, ili čak “ i do osnova-nia porušena”. Monasi su radeći na crkvenim knjigama zapisivali da su ti njihovi poslovi obavljani “... v lje-ta ljuta i naprasna”, a za 1459. go-dinu se bilježi da “porobiše Turci i zapališe manastir Mileševo.“

Mlečani, Nijemci i Francuzi, prolazeći ovim prostorom, s iro-nijom govore o našem kulturnom nivou pod Osmanlijama, na relaci-ji da su srpski kaluđeri težaci – ne-znalice. Kroz opštenja s narodom i sveštenstvom oni konstatuju da Srbi nisu poznavali činodejstva vje-re, niti formula nedjeljne molitve, niti sakramenta pokore, da svešte-nik ne poznaje pravo ono što naro-du govori, da samo manjina zna za “Oče naš” i “Vjerovanja”, da mona-si poslije završenih obreda odlaze da rade u polju, da ne znaju nika-kav drugi jezik itd.

Pravoslavni manastiri u Bosni i Hercegovini – ne treba se historičar dati zavesti gore navedenim opi-som intelektualne ništavnosti ka-luđera – ipak su posjedovali nešto više od neke minimalne religijske aktivnosti zahvaljujući, u nekim periodima višestoljetne strane vla-sti, povoljnostima koje su proisti-cale iz osmansko-srpske saradnje na Balkanskom poluostrvu.

Poslije prvih udaraca izazva-nih borbama na našem tlu, kada je stradanja bilo suviše, Osmanli-je su osjetno izmijenile svoju poli-tiku prema pravoslavnoj crkvi, po-gotovo od vremena svojih ofanzi-va protiv katolika. Turci su u Srbi-ma gledali da dobiju saradnike, di-jelom kao martoloze, a dijelom kao zemljoradnike koji će im osigurati ishranu. Osmansko Carstvo je tada zbog potreba svoje ekonomije, sta-bilizacije svog društveno-politič-kog i vojnog poretka imalo namje-ru da kolonizuje ratom opustošene zemlje srednjeg Podunavlja na sje-ver sve do Budima, a na sjevoroza-pad do pod Zagreb. Stočari iz sta-re Raške, Zete, Huma i istočne Bo-sne mireći se sa novom vlašću na-praviće kompromis sa Osmanlija-ma služeći njihovoj vojsci kao mar-tolozi, derbendžije i vojnici, te tako sačuvati povlastice srednjovjekov-nih stočarskih katuna proširivši ih

97

Bilo jednom u Odjeku...i na doline, i na ruševinama neka-danjih župa izgraditi plemenske i knežinske autonomije. Iz ovih kra-jeva polaziće oni u XV i XVI stoljeću sa Turcima u rat i pustošiti Dalma-ciju, Bosansku krajinu, Liku i Sla-voniju. Po osvojenju ovih zemalja Osmanlije će mjesto starosjedilaca Hrvata kolonizirati te krajeve naj-više Srbima iz Raške, Zete, Herce-govine i istočne Bosne, kao rata-rima i vojnicima, kojima priznaju kneževsku i seosku samoupravu, ali isto tako i njihova vjerovanja i njihovu pravoslavnu crkvu.

U krug autonomnih povlasti-ca srpske crkve pod Osmanlijama spadala je narodna prosvjeta. Svoj prosvjetiteljski rad crkva je najdi-rektnije obavljala kroz školovanje svešteničkog i monaškog podmlat-ka kod kaluđera po manastirima i kod pojedinih sveštenika na paro-hijama. Prva poznata srpska bo-goslovska škola za obučavanje sve-šteničkog podmlatka osnovana je 1615. godine u manastiru Krki.

Kaluđeri su bili ne samo širite-lji vjere nego i pismenosti i knjigo-ljupstva. Manastiri su bili središta književnog rada, koji se ipak nije ozbiljnije udaljavao od osnovnog teološkog toka. Pretežan dio knji-ževne i književno-historijske rad-nje pod Osmanlijama sastojao se u prepisivanju i prevođenju sa grčkog i bugarskog jezika različitih knjiga bogoslužbene sadržine za crkvene potrebe. U XVII stoljeću prepisan je najveći broj tih rukopisa (700). Te rukom pisane knjige bile su ne-ophodne za održavanje službe bož-je: psaltiri, knjige pojanja, obredne knjige, jevanđelja itd. Mada sa pra-vom literaturom takvi mehanič-ki poslovi prepisivanja nemaju ni-čeg zajedničkog, ipak, ove crkvene knjige, sa zabilješkama prepisivača kao i onih koji su ih potom koristili, otkrivaju veoma zanimljive podat-ke o onovremenim prilikama, po-gotovo u pogledu uticaja osmanlij-

ske vladavine na srpski narod i nje-gov crkveni život.

Monasi su željeli da zapisiva-njem ostave trag o svom vremenu. Bilježili su dosta toga: kugu, glad, sušne godine, ratove, pljačke, ubi-janja, satiranja itd. Stalno je prisu-tan strah. Strah od prirodnih sila, od vlasti, perspektiva mutna. Za-pisivalo se na bjelinama crkvenih knjiga, na zidovima hramova, uz freske ili na nekoj ikoni, a najčešće na kraju tegobnog prepisivanja je-vanđelja.

Prepisivačka djelatnost započe-la je ubrzo poslije osmanskog zau-zeća naših zemalja.

(1989.)

Ismet Kasumović

Filozofsko-sufijska misao

... U OSNOVI ove filozofije, među čijim protagonistima se ov-dje već u drugoj polovini šesnae-stog stoljaća i prvoj polovini sa-damnaestog javlja nekoliko imena kao što su: Ali-dede Bošnjak, Abdu-lah Bošnjak, Muslihudin Užičanin, Muniri Beligradi i neki drugi, sto-ji učenje o “transcendentalnom je-dinstvu egzistencije” koje u simbi-ozi sa tradicijom neoempedokliz-ma, neopitagorejstva, neoplato-nizma, heremeticizma i kršćansko-judejskih ideja profiliranih kroz di-jalektiku “tawhid” daje specifično filozofsko-sufijsko učenje i tuma-čenje temeljnih pitanja svijeta i ži-vota u kome nastaje. U tom kon-tekstu, ova filozofija razmatra sva značajnija pitanja tematizirana u okviru klasične islamske filozofi-

je, a posebno: stvaranje svijeta iz skrivene ritznice, harmonije u ko-smosu utemeljene na brojevima, svijetu bez čovjeka kao “neuglađe-nom ogledalu”, toposu čovjeka koji se tretira kao “zjenica oka u oku”, bitnom i nebitnom pojmu vreme-na u kome se povijest određuje kao pozornica “manifestiranja realno-sti” posredstvom Imena i Atribu-ta, a pojedini ciklusi povijesti kao izrazi Riječi (Kalimah) putem po-slanice, tako da se ono bitno, bo-žansko javlja kao duh što nepre-stano struji kroz vremenske faze i cikluse itd., itd. Ukratko, svijet se ovdje određuje kao pojam har-monije: makrokosmos i mikroko-smos, a povijest shvaća okaziona-listički kao manifestiranje Realno-sti u nizu vječnih trenutaka “sada” preko kojih se ostvaruje akt “po-novnog stvaranja” u čemu je i taj-na neprestanog dijalektičkog toka svijeta, nastajanja i nestajanja. Bu-dući da u osnovi ovog reda i harmo-nije stoji princip mjere i pravedno-sti koja se u povijesti ralizira i ob-znanjuje u sazviježđu Vage, djelo-vanje u skladu sa ovim principima nameće se kao imperativ koji dola-zi posredstvom “povijesnih subje-kata”, nosilaca poslanice i dobrih ljudi. Svako ponašanje suprotno ovom principu, odnosno poslanici koja važi kao uputa (huda) uzima se kao destruktivno i izlazi iz kon-cepta “Besmele”.

U našim krajevima ideje ove fi-lozofije posebno će biti tematizira-ne i razvijane kroz “Komentar Fu-susa” čuvenog komentatora Abdu-laha Bošnjaka, te brojne njegove studije nastale na tragu Inb Arebi-jeve filozofije, zatim djelo “Hawa-timu l-hikam” (Pečati mudrosti) Ali-dede Bošnjaka, a svoju prak-tičnu provedbu u smislu primjene “režima usamljenika” dobiće kroz djelatnost Muslihudina Užičani-na. Na umjetničkom planu to će se posebno osjetiti u korpusu na-

98

Bilo jednom u Odjeku...šeg pjesništva na orijentalnim jezi-cima, kroz divane pjesnika kao što su: D. Bajazidagić, S. Užičanin, H. Bjelopoljak, H. Kaimi, S. Mezaki, M. Mejli i dr. To, međutim, u do-sadašnjim istraživanjima poezi-je ovih pjesnika nije bilo predmet produbljenije analize. Uostalom, ni djela ovih pisaca, po našem mišlje-nju nisu još uvijek dovoljno istraže-na niti adekvatno predstavljena u našoj kulturnoj i znanstvenoj jav-nosti. Istina, napravljena je mono-grafija o Ali-dede Bošnjaku (dokt. teza Ismet Kasumović) i Abdula-hu Bošnjaku (dr Džemal Ćehajić) koje još nisu objavljene, dok drugi autori nisu ozbiljnije ni kataloški predstavljeni. O eventualnim pri-jevodima izabranih spisa i kompa-rativnim analizma da i ne govori-mo. Za sada se, izgleda, zadovolja-vamo biblioografskim pregledima u kojim se, uglavnom, prenose po-daci iz starih osmanskih hronika metodom “s koljena na koljeno”, što svakako ne isključuje naš res-pekt prema ovim autorima. Tako npr. o Muslihudinu Užičaninu ima-mo kratku informaciju koju nalazi-mo u bibliografskim pregledima. U Književnosti Muslimana BiH na orijentalnim jezicima Hazima Ša-banovića, gdje nalazimo i tekst o ovom piscu, nisu čak ni evidenti-rana njegova djela, a da ne govo-rimo o nekim podacima iz biogra-fije koji apsolutno ne stoje (Uloga Bali efendije Sofijalija u njegovu obrazovanju i podaci o ovom pis-cu koji je u svim ozbiljnijim osman-skim hronikama predstavljan bar u osnovnim potezima). Slična si-tuacija je i sa drugim piscima o ko-jima najviše podataka uglavnom nalazimo u biobibliografskim pre-gledima. Isto je i sa velikim brojem autora koji najvećim dijelom zbog neistraženosti rukopisnih fondova nisu ušli u ove preglede!

S druge strane, pored djela na-vedenih pisaca koji su, ili sufijsko-

filozofskog ili, pak, sufijsko-teološ-kog karaktera, dosadašnja istraži-vanja u ovoj oblasti registruju ta-kođer više radova iz domena poli-tičke filozofije koji su, po našem mišljenju, uglavnom na tragu Na-siruddin Tusija i Dželaluddin ad-Davanija, čija učenja o državi ak-tualiziraju pitanje porijekla drža-ve i njene funkcije u društvu, za-tim pitanje društvenih klasa i po-treba za pravednom vladavinom, te ukazivanje na unutrašnje slabosti i nered u ustrojstvu države i suge-stije za poboljšanje prilika u drža-vi. Tu se posebno ističu radovi Ha-sana Kafije Pruščaka i Muhmeda Prozorca koji su dosada bili pred-met analize i prevođenja (poseb-no Pruščak), te poslanice nekolici-ne drugih pisaca koji također tema-tiziraju slična pitanja, kao na pri-mjer Poslanica o podršci Ali-Dede Bošnjaka, Poslanica o politici Hilmi efendije Taslidžaka itd. Djela ovih pisaca spadaju u žanr tzv. siyaset-nama i do sada nisu obrađivani niti integralno prevođena.

(1989.)

Eugen Werber

Istraživanje misli Jevreja

...SEFARDSKI JEVREJI, kao što Kalmi Baruh kaže, veoma su skupo platili lagodno i udobno življenje u Osmanskom Carstvu – jer su se asi-milirali. Došli su iz velike kulture, prvo arapsko-jevrejske, arapsko-jevrejskog zlatnog veka u Španiji, zatim te iste visoke kulture održa-vane u kršćanskoj Španiji. Veoma,

veoma brzo su svoju kulturu zabo-ravili, utopili se u levantski život, bili jedna zatvorena, konzervativ-na mala zajednica u svim mestima u kojima su stanovali. Veoma ret-ko su znali dobro čak i jezik okoli-ne, ali su zato sačuvali svoje moli-tve na hebrejskom i donekle ara-mejskom. Ovo aramejski, posebno ističem iz jednog razloga na koji se mora ukazati. Sefardski Jevreji sa-čuvali su još nešto što je čudno. Sa-čuvali su španski jezik, pretklasič-ni jezik Španije. Španci danas iz je-vrejskih izvora, tih bosanskih, ma-kedonskih, grčkih, turskih Jevre-ja, poreklom iz Španije, uče pore-klo svoga jezika, iako su 1492., te iste Jevreje isterali iz zemlje, koju su ovi veoma, veoma voleli. I što je još značajnije, oni su sačuvali još jednu veoma važnu baštinu i to je u Bosni naročito došlo do izra-žaja, sačuvali su ogromni španski romansero iz tog vremena, iz XII i XIII veka. Sačuvali ga, očuvali do današnjeg dana. Pevale su ga bake unucima, majke deci, i devojčice i žene u kući. Ali, te nisu bile čak ni paraliturgijske. Duhovni, religijski smisao je ostao u jednom konzer-vativizmu religijskom, gde velikog duhovnog stvaranja, nažalost, nije bilo. Čak je poznato i to, da u tim našim sredinama nije bilo ni izu-čavanja Talmuda kao što je bilo u ostalim delovima jevrejstva. Izu-čavani su neki veliki kompendiju-mi koji su nastali sasvim na dru-gim stranama. Izučavan je, recimo, Me amo ejst. To je jedna svojevr-sna enciklopedija svega tadašnjeg znanja, koji je u sefardskim sredi-nama bio veoma omiljen. Nastao je u Carigradu, ne u Bosni. Tako da iz istorije znamo da je, recimo, sara-jevska jevrejska zajednica često u svojoj istoriji morala rabine dovo-diti iz srednje i istočne Evrope, jer oni svojih ozbiljnih rabinskih škola – takozvanih ješiva – nisu ni ima-li. Talmud, kao predmet izučava-

99

Bilo jednom u Odjeku...nja dijalektičkog učenja i izoštrava-nja misli i učenja jevrejske tradici-je, bio je veoma redak u Sarajevu i ostalim mestima u BiH. Nasuprot tome, zbog veoma specifične situa-cije Jevreja – u statusu nemuslima-na, a tačno se u nauci i istoriogra-fiji zna kakav je status bio svih koji nisu bili muslimani u Osmanskom Carstvu (u jednom veoma određe-nom vremenu) nastala je i razvija-la se Kabala. To je mistika. Jevrej-ska mistika je bila glavna duhovna preokupacija muškaraca koji su po-čeli u Bosni, Makedoniji i Srbiji pri-ređivati mističarske liturgije. U tu svrhu su pisali posebne kompendi-jume, brevijare, koji su se sastoja-li iz citata, istrgnutih citata iz Sta-rog zaveta, Zohara – osnovne knji-ge Kabale i raznih drugih kabali-stičkih mističnih knjiga.

(1989.)

Arif Tanović

Moderna socijalna misao

... PRIJE desetak godina u ANU-BiH-u smo utemeljili i dovršili pro-jekat “Vrijednosti socijalističkog društva i vrednovanje progresivne misli u BiH”, što je, na izgled, rogo-batan naslov. Zapravo,ovaj naslov proizašao je iz dva projekta. Je-dan je bio “Vrijednosti socijalistič-kog društva”, a drugi “Istraživanje progresivne misli u Bosni i Herce-govini između dva rata”. Nije bilo dovoljno sredstava za oba projek-ta da se vode posebno, pa smo ih onda spojili. Nismo učinili logičku grešku. Sasvim je to bilo u redu, jer istraživanje dolazi prije vrednova-

nja, mada i samo u sebi implicira vrijednosni stav.

U radu na ovim projektima uče-stvovalo je oko 30 istraživača, za to vrijeme naših, uglavnom, najzre-lijih i najistaknutijih naučnika iz oblasti društvenih nauka. Rezul-tat je bio oko 2.000 stranica teksta naučnih izvještaja koji je, uz uvod-nu studiju, završen i predat SIZ-u za nauku, Narodnoj biblioteci i je-dan primjerak pohranjen u Akade-miji. Potrebno je kazati da su goto-vo svi prilozi publikovani – bilo kao samostalne knjige, kao što je slučaj sa djelom Rasima Muminovića o Ognjenu Prici, ili kao uvod za hre-stomatiju u okviru Programa publi-kovanja kulturne baštine, kao što je slučaj sa studijom Jelene Berbe-rović o Marselu Šnajderu, zatim po časopisima kao i u posebnim izda-njima, itd. Ostala je nerealizovana namjera Akademije da publikuje knjigu sažetaka svih ovih saopšte-nja, ali autori se teško nakanjuju da jednom napisano i objavljeno saži-maju, pa to ostaje još uvijek otvo-ren problem.

Ovdje ću ipak spomenuti da su u tim istraživanjima progresivne ili napredne misli uzeli učešća i da su svoje radove dali sljedeći nauč-ni radnici (svi su doktori i profeso-ri, da ih ne titulišem): Jelena Ber-berović o Marselu Šnajderu i Stje-panu Tomiću, Muhamed Filipović o Veselinu Masleši, Kemal Hrelja o Branku Bujiću, Boris Kandić o Aki-fu Šeremetu, Mišo Kulić o Milošu Popoviću - Đurinu, Vojislav Maksi-mović o Jovanu Kršiću, Mitar Mi-ljanović o Blagoju Paroviću, Rasim Muminović o Ognjenu Prici, Ina Ovadija-Musafija o Kalmiju Baru-hu, Kasim Prohić o Safetu Krupiću (kasnije je o Safetu Krupiću pisao i knjigu objavio prof. M. Filipović), Kasim Suljević o Asimu Behmenu (o istom autoru kasnije su pisali Nijaz Duraković i drugi). Poznato je da je nekim od ovih intelektua-

laca, mislilaca, stvaralaca i Biblio-teka Kulturno nasljeđe objavila sa-brana djela ili izbore iz djela, kao i monografske studije.

Drugo, paralelni rad, ali širi pro-jekat od ovoga, zapravo projekat druge vrste, realizovan je u izda-vačkom preduzeću “Svjetlost”, u okviru biblioteke “Etos”, i to u obli-ku pet hrestomatijskih knjiga, po-praćenih uvodnim studijama i od-govarajućim bibliografskim i bio-grafskim bilješkama. Na tom iz-danju radili su prof. Franc Cengle, prof. Vojislav Maksimović, prof. Arif Tanović. Te knjige nose na-slove: “Filozofski spisi”, “Ekonom-ske analize”, “Političke rasprave”, “Članci o društvenoj stvarnosti” i “Književno-kritički i estetički ra-dovi”. Sabrali smo sve što je naj-kvalitetnije i najreprezentativni-je od svih naprednih intelektuala-ca i mislilaca između dva rata, od 1918-1941. godine.

Kako u Akademijinom projek-tu, tako i u ovom u “Svjetlosti”, primijenjen je jedan širi kriterijum pojma “napredno”. Nisu samo za-stupljeni marksisti, socijalisti, ko-munisti, nego bitno napredni i de-mokratski, prosvjetiteljski ili libe-ralno orijentisani mislioci. Ipak, mogu reći da ta, mada legitimna di-stinkcija, na progresivne i konzer-vativne, mada je u vrijednosnom smislu opravdana, ipak je relativ-na u važenju u odnosu na princip ljudske emancipacije, kao vrhovni kriterijum. Potrebno je kazati da su priređivači sačinili jednu ski-cu ili idejni projekat istraživanja i drugih tokova misli, tradicionalne i konzervativne, pa i onih ekstre-mnih izraza kao što je nacionalšo-vinizam, kleronacionalizam i faši-zam. Međutim, iz raznih, kako se to kaže, subjektivnih i objektivnih razloga to nije realizovano, ali se nadam da će u ovom ukupnom pro-jektu doći na dnevni red.

(1989.)

100

Bilo jednom u Odjeku...

Đuro Basler

Kulturna atmosfera XIII stoljeća

... SVE ŠTO bismo mogli svrsta-ti u kategoriju kulture XIII stolje-ća, daje srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini poseban pečat. Sve, ili mnogo šta od onoga što će biti ka-rakteristično za kulturne prilike u zemji u preostala dva stoljeća sred-njega vijeka, XIV i XV, začeto je u XIII stoljeću. Političke prilike su se tada konačno stabilizirale, ili – bo-lje rečeno – tipizirale: tu je dinasti-ja Kotromanića, tu je konačan oblik vladavine sa osiguranim kontinui-tetom. Lakune u historijskim izvo-rima su velike, ali sve što se tu do-gađa, ugrađuje se u konačnu fizio-nomiju zemlje sve do propasti Kra-ljevine i uminuća dinastije.

Dvije crkvene organizacije sto-je kao dva neosvojiva svijeta goto-vo nadohvat ruke, no ipak zabari-kadirane u svoju nauku i svoje obi-čaje. One u to doba daju pečat Bo-sni i određuju njenu sudbinu. To je, s jedne strane, tradicionalistič-ka Crkva bosanska, intaktna u svo-joj od starine naslijeđenoj nauci, pa zato optuživana za heterodoksiju, a, s druge strane, Katolička crkva, uzavrela u reformama što su ih ini-cirali Lateranski sabori.

CRKVA BOSANSKA nije sektaš-ka organizacija sastavljena od ma-lih skupina ratobornih istomišlje-nika, ponekad mimikrično sakri-venih među pripadnike vladajuće ideologije. Ona je prava Crkva sa svim značenjima te riječi. Javnog je karaktera i njome upravlja re-dovno hijerarhija. Ukoliko o stroj-nicima (gostima i starcima, sa dje-dom na čelu) možemo govoriti kao

o hijerarhiji u smislu kako je to bilo uobičajeno kod velikih sinodalno-pravovjernih Crkava. Čini se da je upravo nedostatak vrhovnog auto-riteta doveo do toga da nauku Cr-kve bosanske nije moguće fiksirati u bilo kojem odsjeku vremena, pa tako ni u XIII stoljeću. Čini se, na-protiv, da njena nauka evoluira od prvobitnih zasada crkvene organi-zacije utemeljene po Sv. Metodiju u IX stoljeću, pa do izrazitije dua-lističkih tendencija u XIV stoljeću, kada sektaši iz sjeverne Italije do-laze u Bosnu da bi čuli “pravu na-uku” iz usta magistra “in loco qui dicitur Bossena”, kako je to izjavio Jacobus Bech pred Inkvizicijom u Turinu 1387. godine. Koliko su ti bosanski učitelji bili važni, govo-ri i činjenica da se jedan dio civi-tasa Bosna naziva MOIŠTRE, da-nas Moštre, što se veže za magi-stre u crkvenoj školi koja je tada djelovala pored hiže djeda Crkve bosanske.

Tradicionalistička Crkva bosan-ska vjerojatno vuče svoje duboko korijene iz Crkve što ju je na tlu Pa-nonije (a Srednja Bosna je od sta-rine pripadala Panoniji), organizi-rao Sv. Metod. Ta Crkva je, što je sa-svim normalno, bila protkana ide-jama neoplatonizma, pa po tome i antropološkim dualizmom. Suo-čen u XII i XIII stoljeću s pojavom skolastike, neoplatonizam Crkve bosanske morao je izazvati podo-zrenje aristotelovski orijentiranih skolastika. Otuda mišljenje kod ne-kih istraživača ovog fenomena da je naučavanje Crkve bosanske bilo “blago dualističko” – ne radikalno, kako se to može reći za bogumile, pavlićane i još neke sektaše.

Možda nije heretična pomisao da je interpolacija maniheizma u akt o abjuraciji strojnika Crkve bo-sanske na Bilinu polju (1203) bila pretjerana. Ivan Casamaris došao je u Bosnu s preduvjerenjem da je tu prisutan maniheizam, jer se tom

skolastičaru par excellence moglo već i naučavanje neoplatonika uči-niti maniheizmom. Znamo sa ko-liko se revnosti Bernard od Clair-vauxa (1090-1153) u početku XII stoljeća bori protiv fantasmagorič-nih bestijarija romanike, pomažući time utiranje puta gotici kao odra-zu skolastike.

(1989.)

Franjo Šanjek

Izvori o Crkvi bosansko-humskih krstjana

... OD 1867. kad je u Zadru obje-lodanjena Petranovićeva knjiga Bo-gumili, Crkva bosanska i krstjani, di-jelom vezana uz rezultate povije-sno-teoloških istraživanja Alzaša-nina Charlesa Schmidta (Histoire et doctrine de la secte des cathares ou albigeois, Paris – Geneve 1849), zanimanje historičara za Crkvu bosansku i njezine heterodoksne krstjane postaje predmetom naj-opsežnijih povijesnih istraživanja na južnoslavenskom prostoru. Pa ipak, unatoč nepobitnoj činjenici da istraživanja podrijetla, organi-zacijskih struktura i doktrinalnog supstrata Crkve bosansko-hum-skih krstjana zauzima prvo mje-sto u jugoslavenskoj historiogra-fiji, spomenuto pitanje ostaje još uvijek nedovoljno rasvijetljen hi-storijski problem.

Ovu konstataciju najbolje po-tvrđuju nekoherentni rezultati po-vjesničara koji svoje ponekad dija-metralno oprečne i nespojive teze temelje na nekoliko desetaka ma-nje-više svima dostupnih i pozna-

101

Bilo jednom u Odjeku...tih dokumenata. Za ilustraciju na-vodim nekoliko najraširenijih opci-ja: jedni u krstjanima Crkve bosan-ske vide doktrinarne istomišljeni-ke starih gnostika (Đ. Basler), bu-garsko-makedonskih bogumila (F. Rački), nosioce evangelističko-so-cijalnih težnji za povratak na izvo-re kršćanstva (F. Šanjek), duhovne nasljednike manihejskih i pavlićan-skih doktrina, pripadnike srednjo-vjekovnih katara i patarena, stro-gih ili umjerenih dualista, diside-nata istočnog (M. Miletić) ili za-padnog (L. Petrović) redovništva, istočnog monaštva s notom spe-cifične mistike (D. Dragojlović), oblik autokefalne pravoslavne za-jednice (V. Glušac) ili glagoljaških protivnika grgurovske obnove za-padnog kršćanstva (Ć. Truhelka) itd., dok drugi u heterodoksnim krstjanima Bosne i Huma, baš kao i u bogumilstvu i katarsko-duali-stičkom pokretu gledaju prije sve-ga “masovni pokret i ideologiju op-ćenarodnog karaktera” (D. Ange-lov), preteče suvremenog socijaliz-ma u borbi za društvenu jednakost protiv feudalnog plemstva i bolja-ra (N.S. Deržavin, D. Taškovski), ili pak, globalno odbacujući latinska vrela, predlažu “ovu interpretaci-ju” po kojoj je politička povijest di-namički faktor nastanka, trajanja i propasti Crkve bosanske dok je nje-zin statički faktor seljački karak-ter ondašnjeg bosanskog društva (J. Fine) itd. Ovakve oprečne sta-vove i neznanstvene “rekuperaci-je” uvjetuju neka prethodna opre-djeljenja zasnovana na različitim ideološkim, nacionalnim i religio-znim polazištima.

Historičari danas raspolažu so-lidnom dokumentarnom osnovom za proučavanje podrijetla i važnijih etapa u povijesnom razvoju Crkve bosanske. To su prije svega diplo-matički spisi rimske kurije i Papin-ske kancelarije (Vatikanski i Avi-gnonski registri) i korespondencija

ugarsko-hrvatskih i bosanskih vla-dara i velikaša, sinodolni zaključci i komunalni statuti dalmatinskih gradova, diplomatički spisi Dubro-vačke Republike itd.

(1989.)

Hasan Sušić

Značaj uporednih izučavanja

... DVA MUDRACA – Jevrej Ba-hye inb Pakuda i Arapin al-Gazali napisaše neke stranice gotovo iste sadržine. Ta sličnost je dugo zao-kupljala duhove u nastojanju da objasne takvu podudarnost. Tek nedavno se utvrdilo da su i jedan i drugi iscrpno koristili djelo hri-šćanskog prethodnika. Nije li al-Farabi učio kod hrišćanskih mu-draca, a Silvestar Drugi i sv. Toma Akvinski opet crpili iz vrela arap-skog duha. Primjera ima napretek i oni sami po sebi ne zaslužuju na-ročitu pažnju, ali našu pozornost mora izazvati ono što je omogući-lo te primjere, a to su oni okviri u kojima je duhovno nadilazilo gra-nice za koje se i danas pokatkad mi-sli da su bile nepremostive.

Dosadašnja istraživanja poka-zuju da još uvijek postoje brojne naslage i koprene koje bi trebalo otkloniti da bi se ostvario istinski komparativni uvid, posebno kada se radi o odnosu hrišćanske i islam-ske filozofije. Stoga je naše osnov-no polazište sadržano u pretpo-stavci da je za produktivan kom-parativan studij ovih filozofija po-trebna sasvim nova paradigma koja bi bila rasterećena parcijala i nepotrebnog prtljaga što nam ga je prošlost namirila.

Takav projekat mora računati s brojnim preprekama, koje ovdje treba makar letimično naznačiti, a to su prvenstveno evropocentri-zam, istokoncentrizam, parohijal-na skučenost duhovnog i svakog drugog horizonta, stanovita infe-riornost, romantizam, politička, ideološka, nacionalna, religijska i druga ograničenja. Punini pre-dodžbe o odnosima ovih filozofija često nedostaju značajni elementi, kao na primjer nedopustivo zane-marivanje uloge istočnog hrišćan-stva i Jevreja.

O evropocentrizmu je već dosta rečeno i napisano. Mnoge začuđu-je što se on i pored brojnih kultur-nih i povijesnih negacija još uvijek tako žilavo odupire. Zanimljivo je da se neki elementi što ga konstitu-iraju nisu gotovo ništa promijeni-li već više od deset stoljeća. To nas uvjerava da njegova priroda i ko-rijeni nisu na pravi način sagleda-ni, te nije slučajno što refleksije o njemu počesto završavaju u novim vrstama ograničenja i isključivosti. U tom pogledu najčešća reakcija je istokocentrizam, koji je doduše novijeg porijekla, ali nije ništa ma-nje efikasan u stvaranju koprene i zatrpavanju onoga do čega nam je stalo, tj. do stvaranja što adekvat-nije predodžbe o međusobnim od-nosima različitih kulturno-civiliza-cijskih sklopova i njihovih filozofi-ja. Ostvarenje tog zadatka suoča-va se i s problemima unutar same nauke, koja mora razviti adekvat-nije teorijske okvire i odgovaraju-ći instrumentarij za ovakvu vrstu istraživanja. S tim u vezi se mora-ju vršiti i stanovita prilagođavanja i promjene u sistemu srednjeg i vi-sokog obrazovanja.

Komparativna istraživanja islamske i hrišćanske filozofije omogućena su sličnostima, razli-kama, utjecajima, prožimanjima, pa katkad i zajedničkim naporima u elaboraciji brojnih tema. Područ-

102

Bilo jednom u Odjeku...ja duha koja bi u okviru šireg kom-parativnog istraživanja filozofije došla u obzir su sljedeća: teologi-ja, metafizika, misticizam, pravo i znanosti....

(1989.)

Enes Karić

Teološka misao na orijentalnim jezicima

... RADOVE Mehmeda Han-džića, Džemala Ćehajića, Sulej-mana Grozdanića, Vanče Boško-va, Omera Nakičevića, Ismeta Ka-sumovića, Amira Ljubovića, Fehi-ma Nametka, Kasima Dobrače i mnogih drugih naših savremeni-ka karakteriše, prije svega, usred-sređenost na našu baštinu kao cje-linu, ali se mnogi od njih izdvaja-ju po svojoj tematskoj omeđeno-sti. Malo je, ipak, kritičkih izdanja rukopisne građe, poput npr. Lju-bovićevog i Nametkovog izdanja i obrade Izabranih spisa Hasana Ka-fije Pruščaka.

Činjenica je da dosad ne posje-dujemo niti jedan prevod obimni-jih tafsirskih rukopisa naših ljudi (Allameka, npr.), a kamoli njihova kritička izdanja. A osim Allameka, na području tafsira radili su Ibra-him Opijač, Sejfullah Proho, Ab-dullah Bošnjak i mnogi drugi, i pre-vođenjem njihovih rukopisa doš-lo bi se do uvida u bosansku taf-sirsku školu (kao što bi se i prevo-đenjem mnogobrojnih rukopisa iz islamske dogmatike došlo do slič-nih, sintetičkih uvida o bosanskoj verziji islamske ortodoksije).

Većina rukopisa iz oblasti tu-mačenja Kur’ana pisana je u vidu glosa i kraćih komentara o pojedi-nim značajnim predstavnicima eg-zegeze Kur’ana iz klasičnog doba islama (Zamahšarija, Razija, Baj-davija i sl.). Štaviše, filološke ra-sprave Šejha Juje, Hasana Kafi-je Pruščaka, Ibrahima Opijača i nekih drugih naših zemljaka če-sto su u sržnoj vezi s tumačenjem Kur’ana filološke provenijencije. Budući da od filološkog pristupa tekstu Kur’ana često ovise teološ-ki rezultati do kojih se dolazi, bilo bi značajno pokazati sintetički koje su to filološke škole klasične arap-ske filologije koje su najviše zani-male naše zemljake.

Ovdje, dakako, treba istaći ve-liki značaj onog što je urađeno i objavljeno u Prilozima za orijen-talnu filologiju, Analima Gazi Hu-srevbegove biblioteke, Zborniku Islamskog teološkog fakulteta, te drugim sličnim periodičnim publi-kacijama u Jugoslaviji. Međutim, potreba za obimnijom sintezom rukopisnog materijala po discipli-nama otvara široke mogućnosti kad je u pitanju nastavljanje konti-nuiteta naše tafsirske tradicije.

Zanimljivo je da u dosad obra-đenim materijalima dominira ipak filološka tematike, a egzegetskoj i hermeneutičkoj dimenziji naše rukopisne baštine nije se posveti-la veća pažnja. Štaviše, neki ruko-pisi koji se bave teološkim tema-ma obrađeni su sterilno, prečišće-ni od svog teološkog sadržaja, kao da i naša teologija ne spada u našu cjelokupnu duhovnu baštinu.

Obimnija sintetička istraživa-nja, dakle, tek predstoje. Pri tome će već obrađeni dio rukopisne gra-đe poslužiti kao prvi značajan ko-rak u oživljavanju naše kulturne baštine. A jedna kineska poslovica veli da “i najduže putovanje zapo-činje samo jednim korakom”.

(1989.)

Ignacije Gavran

Duhovni radfranjevaca

... IZ OVIH skladišta starine objavljena je već dosad relativno znatna građa. Najveći dio sadrže monumentalni Annales Minorum Luke Waddinga i njegovih nastav-ljača sa svoja 32 golema sveska a obuhvaćaju godine 1208-1680. Druga, znatno manje zbirka jest Theinerova: Monumenta Hunga-riae historica i Monumenta Slavo-rum meridionalium (I-II) za godine 1216. do 1526. Od domaćih zbirki izvora teba navesti Fermendžinove Acta Bosnae (Monumenta J.A., vol XXIII) i Chronicon Bosnae Argenti-nae (Starine, knj. 22) uz druge ma-nje zbirke (Batinićevu i Jelenićevu – u Starinama, knj. 17. i 36). Posto-je i samostalno izdate Jelenićeve zbirke Izvori za kulturnu povijest bo-sanskih franjevaca (Sarajevo 1913) i Spomenici kulturnog rada franjevaca Bosne Srebreničke (Mostar 1927), a tako i D. Mandića: Acta franciscona Hercegovinae (Mostar 1934), Ma-tasovića Fojnička regesta, objavlje-na u Spomeniku SKA, knj. 67. Iz-dat je još čitav niz manjih spomeni-ka bilo samostalno bilo u časopisi-ma kao što su Archivum francisca-num historicum, Franjevački vije-snik, Vrhbosna, Croatia sacra, Na-predak (kalendar i časopis), Vrela i prinosi, Miscellanea franciscana, Croatica christiana periodica (1-20 svezaka), Glasnik Zemaljskog mu-zeja. Godišnjak Instituta za jezik i književnost u Sarajevu, Naše sta-rine i dr. Već je Jelenić objavio tri stara ljetopisa: Lašvaninov, Beni-ćev i Bogdanovićev (koji su u novi-je vrijeme prevedeni i učinjeni pri-

103

Bilo jednom u Odjeku...stupačnim u izdanjima “Kulturno nasljeđe) a zatim još dva manja lje-topisa te izvadak iz nekrologija Su-tješkog samostana.

Dragocjen uvid u neizdatu ru-kopisnu građu pružaju prikazi fra Serafina Hrkaća: Filozofski ruko-pisi na latinskom jeziku Franjevač-ke biblioteke Sutješkog samostana i Fojnički filozofijski rukopisi na latin-skom jeziku, obadvoje izdato u “Pri-lozima za istraživanje hrvatske fi-lozofske baštine” (br. 7-8 i 15-16 i u posebnim otiscima). Isti autor sprema uskoro i izdanje u kojem će prikazati teološke rukopise tih dvaju samostana. Možda će biti od koristi i bibliografski prikazi Ema-nuela Hoška o filozofskim i teološ-kim rukopisima hrvatskih franje-vaca 17. i 18. st. u Franjevačkom samostanu u Budim-Pešti i Osi-jeku, objavljeni na raznim mjesti-ma zbornika “Kačić”, sv. VIII, X,XI, i drugdje.

Dobar dio građe iz Arhiva gore navedene rimske Kongregacije za širenje vjere koja se odnosi na Bo-snu i Hercegovinu postoji u foto-grafskim snimcima u Franjevač-kom samostanu u Mostaru. Time je pristup i iskorištavanje ovog vje-rojatno najobilatijeg rukopisnog fonda znatno olakšan.

Uz ove, već navedene, nazovi-mo ih – specijalizirane, zbirke izvo-ra, razumije se, da treba prema po-trebi iskoristiti i opće zbirke izvora za opću i kulturnu povijest ovih ze-malja, ali o njima nema smisla ov-dje govoriti.

2. U kojoj su mjeri ovi izvori do-sad monografijski iskorišteni?

Iskorištavanje izvora započe-lo je s povjesničarima Franjevač-kog reda, kakav je npr. Bartolomej Pizanski (u djelu De conformitate, najnovije izdanje Firenze 1906, 1912) ili Franjo Gonzaga ( u dje-lu De origine seraphicae religionis, Roma 1587) ili Marko lisabonski (Chroniche dei Ordini dei Frati Mi-nori, Venezia 159l. Ili Napoli 1680) a kod nas Franjo Glavinić (Origi-ne di Bosna Croatia, Udine 1648) ili Filip Lastrić (Epitome vetusta-tum Bosnensis provinciae, Ancona 1765. i 1776.)

U 19. st. tim su putem nasta-vili I. F. Jukić (Zemlopis i povjesni-ca Bosnae, Zagreb 1850) i Blaž Je-sić: Schematismus provinciae Bo-snae Argentinae, (Budim 1864) a iza njih druga generacija franjevač-kih povjesničara - fra Kertin Ne-dić: Stanje redodržave Bosne Srebre-ne (Đakovo 1884), Florijan Nedić: Monumenta privilegiorum ... pro-vinciae Bosnae Argentinae (Vuko-var 1886), Jako Matković: Biblio-grafija bosanskih franjevaca (Sara-jevo 1896), Mijo Vjenceslav Bati-nić s nizom rasprava i monografi-jom Franjevački samostan u Fojni-ci (Zagreb 1913), Anto Ćorić s ra-spravom o bosanskim biskupima i apostolskim vikarima, iznesenom u “Serafinskom perivoju” 1908. i 1909, fra Petar Bakula s knjigom Schematismus Custodiae provincia-lis ... in Hercegovina, a 1867. i dje-lom I martirii nella missione frances-cana di Erzegovina (Roma 1862) te Radoslav Glavaš s djelom: Spome-nica 50-godišnjice hercegovačke fra-njevačke provincije (Mostar 1897)

i drugima.Slijedeću generaciju predvodi

Julijan Jelenić, s brojnim raspra-vama npr. o vremenu osnutka Bo-sanske vikarije, o školama i novi-cijatima Bosne Srebrene, o pojedi-nim samostanima i osobito svojom Biobibliografijom franjevaca Bosne Srebreničke, sv. I, (Zagreb 1925). Uz njega bi se mogla spomenuti ime-na: Ignacije Strukić: Povjesničke cr-tice Kreševa i franjevačkoga samosta-na (Sarajevo, 1899), Stjepan Kosta Bralić: Monografia storica sulle cru-delta muslimane in Bosnia-Erzegovi-na (Roma 1898) i dr.

Uz Jelenića valja istaknuti Do-minika Mandića s brojnim raspra-vama, od kojih se – za našu temu – osobito ističe Franjevačka Bosna (Rim 1968) te rasprava o autentič-nosti Ahdname u “Radovima Povi-jesnog instituta u Rimu”, sv. III-IV (Rim 1971). Osobito lijepo, kritič-ki, osvjetljuje i ove teme dugogo-dišnji arhivar Franjevačkog reda i izdavač 32. sveska djela “Anna-les Minorum”, Bazilije Pandžić, s nizom uspjelih rasprava npr. o J. Dragišiću, M. Dišnjiću i osobito IV. sveskom djela Historia missi-onum (Roma 1974). Valja spome-nuti i Berislava Gavranovića i Ras-tka Drljića; uz objavljivanje građe, oni su osvjetljivali prošlost osobi-to za vrijeme austro-ugarske oku-pacije.

(1989.)

Priloge pripremio:Muhamed Filipović

104

Bilo jednom u Odjeku...

ODAVNO JEDAN NAUČNI SKUP održan u Sarajevu nije po-budio takvo interesovanje i oku-pio više eminentnih stručnjaka iz cijele zemlje kao što je skup “Isto-rijske pretpostavke Republike Bo-sne i Hercegovine”, održan povo-dom dvadesetpetogodišnjice Prvog zasjedanja Zemaljskog antifašistič-kog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine od 18. do 20. novembra prošle godine.

Nastojeći da što dostojnije i adekvatnije obilježi značajni jubi-lej Republike Bosne i Hercegovine, Institut za istoriju radničkog po-kreta u Sarajevu je prvo pripremio i izdao dvije opsežne knjige doku-menata ZAVNOBIH 1943-1945 i, drugo, preuzeo na sebe najveći dio poslova na organizovanju ovog na-učnog skupa. U organizaciji su po-red Instituta učestvovali: Akademi-ja nauka i umjetnosti Bosne i Her-cegovine, Društvo istoričara BiH, Katedra za istoriju Filozofskog fa-kulteta, Katedra državnog i među-narodnog prava Pravnog fakulte-ta, Katedra za političke nauke Fa-kulteta političkih nauka, Skupšti-na SRBiH i CK SK BiH. Na skupu je učestvovalo preko 80 najpozna-tijih istoričara i pravnika iz Saraje-va, Beograda, Zagreba, Ljubljane, Skoplja i Zadra, zatim veliki broj najistaknutijih društvenih i poli-tičkih radnika, a podneseno je 30 referata koji su tretirali pitanja po-čev od Istorijskih osnova republike Bosne i Hercegovine, Specifičnosti istorije Bosne pod Turcima, Polo-žaj Bosne i Hercegovine za vrijeme austrougarske uprave, preko ujedi-njenja Jugoslavije 1918. i položaja ove pokrajine u jugoslovenskoj za-jednici između dva rata do društve-

no-istorijskih i političkih korijena ZAVNOBiH-a, drugog svjetskog rata na ovom terenu i rješavanja nacionalnog pitanja.

Da bi širokoj javnosti učinio dostupnim sva ova razmatranja o državnosti i istorijskoj posebno-sti Bosne i Hercegovine, Institut za istoriju radničkog pokreta u Sa-rajevu uvrstio je sve referate i dis-kusije vođene na njima u svoju re-dovnu publikaciju “Prilozi”, koja je ovih dana izašla iz štampe.

Stvaranje ZAVNOBiH-a, no-vembra 1943. godine, veoma je proširilo postojeće perspektive i istorijska prava naroda Bosne i Hercegovine na ravnopravno, sa-mostalno i slobodno življenje i ra-zvijanje u sklopu jugoslovenske zajednice naroda. Njegovo formi-ranje je “... stvarno značilo onaj dugo pripremani i očekivani isto-rijski korak u pravcu vraćanja Bo-sne i Hercegovine samoj sebi, svo-me autentičnom istorijskom izvo-ru, svome istorijskom biću – na-rodima Bosne i Hercegovine, sada revolucionarno ujedinjenim da bi sami stvarali svoju istoriju”.

Na odlukama ZAVNOBiH-a, potvrđenim od Antifašističkog vi-jeća narodnog osobođenja Jugosla-vije, stvorena je Narodna Republi-ka, a zatim Socijalistička Republi-ka Bosna i Hercegovina kao višena-cionalna republika i to tako što je ona republika svakog od svojih na-roda, kao njihova trajna zajednica. Kao takva ona je postala istorijska realnost zahvaljujući tome što se nacionalna ravnopravnost njenih naroda temelji na društvenoj i po-litičkoj jednakosti svih njenih gra-đana. Tako je ZAVNOBiH kao pre-teča Socijalističke Republike Bo-

sne i Hercegovine označio “poče-tak ere slobodnih građana i ravno-pravnih naroda BiH, a Komunistič-ka partija i radnička klasa ispunja-vaju je duhom demokratskog i sa-moupravnog socijalizma i daju joj socijalistički, humani lik”.

Dok je došla do ovog stepena, Bosna i Hercegovina je prevalila dugačak i često vrlo mučan put. On se po mnogo čemu bitno ra-zlikuje od puta koji su prošle dru-ge naše republike. BiH prije svega nema jedinstvenu etničku osno-vu i ujednačenu političku, kultur-nu i istorijsku tradiciju kao Srbija i Hrvatska, niti je u njoj ikad došla do izražaja težnja za nacionalnoj i kulturnoj samosvijesti kao kod Slo-venije i Makedonije. Bosna i Her-cegovina nema državni narod koji bi bio nosilac državne misli. Ipak, i pored ovih činjenica, od srednjeg vijeka pa do naših dana ova ze-mlja je bila ili samostalna država ili je imala poseban položaj u okvi-ru većih država. Već u ranom sred-njem vijeku u geografskom sredi-štu naše zemlje sa sjedištem u pre-djelu oko Sarajevskog polja prosti-rala se samostalna bosanska drža-va. Njene prvobitne granice u da-našnjoj centralnoj i sjevernoj Bosni postepeno su se širile, prema Dri-ni na istoku, Savi na sjeveru, Uni na zapadu i Jadranskom moru na jugu. Vrhunac moći ona je doživje-la pod Tvrtkom I Kotromanićem (l353-1391) koji se 1377. progla-sio za kralja. Granice kraljevine Bo-sne prelazile su tada Drinu na isto-ku i Lim na jugoistoku i išle Savom na sjeveru, Unom na zapadu i Ja-dranskim morem od Splita do Her-ceg Novog na jugu. Ovakva Bosna igrala je vidnu ulogu na jugoisto-

Ahmed Hadžirović

Istorijske pretpostavke Republike Bosne i Hercegovine

105

Bilo jednom u Odjeku...ku feudalne Evrope. Jedna od bit-nih karakteristika Bosne toga doba je da su u njoj česti vjerski sukobi, praćeni ratovima i stalnim pritis-cima iz Ugarske i Rima. Ta činjeni-ca je imala višestrukih reperkusi-ja na kasniju sudbinu naroda Bo-sne, a njeni recidivi se povlače sve do najnovijih dana.

Interesantno je da Bosna pod turskom vlašću, pod koju pada 1463. godine, zadržava svoje ime, prvo kao sandžak a zatim kao pa-šaluk, i da u njene granice ulaze uglavnom iste teritorije koje su i ranije a i danas sačinjavaju Bosnu i Hercegovinu. Sigurno je da je jedan od važnih razloga za to bio u tome što je ona od početka predstavlja-la “serhat”, isturenu vojnu bazu Turskog Carstva u Evropi izloženu prema Ugarskoj, Austriji i Veneciji, iako je svakako bilo i drugih razlo-ga za ovakvo stanje. Ovakav status ona je zadržala do kraja, sve do Au-stro-Ugarske okupacije 1878. godi-ne. Druga, isto tako važna činjeni-ca jeste što je u Bosni u XV i počet-kom XVI vijeka veliki dio stanov-ništva prešao na islam i na taj način postao oslonac i udarna snaga Tur-skog Carstva prema hrišćanskoj Evropi. Da je to tačno, potvrđuju ratovi Turske sa Austrijom i Vene-cijom, čije vojske su redovno nai-lazile na najžešći otpor baš na bo-sanskim granicama koje su branili domaći Muslimani, a tako je bilo i 1878. godine kada su austrougar-skoj vojci bosanski Muslimani, bra-neći svoju zemlju, pružili takav ot-por da je Beč morao angažovati ne-koliko korpusa da ga slomi.

Zadržavanje imena Bosna, pre-lazak dijela stanovništva na islam, zadržavanje feudalnog poretka i uloga koju je muslimansko sta-novništvo imalo u odbrani Tur-skog Carstva, nametalo je samo po sebi mnogima poređenje Bosne iz turskog doba sa Bosnom iz sred-njeg vijeka. Ne ulazeći u isprav-

nost ocjena koje su davane o tom, želimo istaći jedno: Bosanski Mu-slimani su se uvijek osjećali nečim posebnim u Turskom Carstvu, a to njihovo uvjerenje je proizlazilo iz njihove svijesti o svom porijeklu, svom jeziku, običajima, načinu ži-vota, vezanosti za Bosnu, po čemu su oni vidjeli da su različiti ne samo od pravih Osmanlija, nego i od svih drugih islamskih naroda Turskog Carstva. Samo jedan detalj kazu-je mnogo o tome: nema ni jednog istorijskog dokumenta iz koga bi se vidjelo da se i u jednom musliman-skom selu u Bosni govori drugi je-zik osim srpskohrvatskog.

Od godine 1878. pa do kraja pr-vog svjetskog rata Bosne i Herce-govina se nalaze u sklopu Austro-Ugarske, prvo kao vojnički zapo-sjednuta, a zatim kao anektirana teritorija sa posebnom upravom i specijalnim statusom. Iz ovog četrdesetogodišnjeg perioda, po-red Hercegovačkog ustanka pro-tiv austrijskih vlasti, najvažnije je spomenuti pokrete pravoslavnog i muslimanskog stanovništva Bo-sne i Hercegovine za autonomiju. Ovi pokreti su prvobitno krajem XIX vijeka tražili samo vjersko-pro-svjetnu autonomiju, a kasnije su se ti zahtjevi proširili i njima je traže-no da Bosna i Hercegovina dobije status autonomne pokrajine.

Borbe oko uređenja jugosla-venske države, nastale poslije slo-ma Austro-Ugarske, nisu presta-le sve od 1918. do 1941. godine, i redovno je u njima pitanje polo-žaja i podjele Bosne i Hercegovine bilo jedno od ključnih. Odmah na-kon formiranja zajedničke države 1918. godine Bosna i Hercegovina je, kao i ostale istorijske pokraji-ne, imala svoju pokrajinsku upra-vu, ali rasprave oko načina držav-nog uređenja se ne prestaju voditi i već 1921. godine pobjeđuje kon-cepcija centralističkog uređenja po kojoj su ukinute pokrajinske upra-

ve, a zemlja podijeljena na župani-je. Na teritoriji BiH stari okruzi su se poklopili sa novim jedinicama. Od 1929. godine mijenja se i ova podjela i uvode banovine. Teritori-ja Bosne i Hercegovine je tada podi-jeljena na četiri razne banovine od kojih je samo jedna, Vrbaska bano-vina, bila samo na bosanskom tlu. Ovakva podjela je ostala do drugog svjetskog rata.

I Komunistička partija Jugosla-vije se dosta kolebala u svojim sta-vovima o načinu uređenja države, i međunacionalnim odnosima. Tek na njenom Trećem kongresu usvo-jeno je konačno stanovište da se Partija treba da bori za federativ-no uređenje Jugoslavije, a na split-skom plenumu jula 1935. godine potvrđeni su ti stavovi, po kojima bi BiH bila posebna federativna je-dinica. Ovo stanovište se od 1937. godine još dalje izgrađuje i produ-bljuje koncepcija o federativnom uređenju. Ovako zamišljenom ure-đenju prilagođava se i način orga-nizovanja Partije sa pokrajinsjkim rukovodstvima.

U ratu i revoluciji su se stavovi o Jugoslaviji kao zajednici slobod-nih ljudi i slobodnih i ravnopravnih naroda, organizovanih u federativ-noj socijalističkoj zajednici, još da-lje izgrađivali i usavršavali da bi na-kon oslobođenja 1945. godine Tre-će zasjedanje AVNOJ-a sve to po-tvrdilo, a Ustav od l.1.1946. godi-ne konačno regulisao i ozakonio sva ta pitanja.

Kao i svaka druga manifestaci-ja i ovaj naučni skup je imao svoje svijetle trenutke – radove vrlo viso-kog dometa proizašle na najnovi-jim proučavanjima i sa bitnim no-vim analizama i zaključcima, kao što je imao i radove prosječnog, standardnog kvaliteta, pa i one za koje se to ne bi moglo reći. U nekim od ovih posljednjih radova mogu se naći i stari, inače još odavno preva-ziđeni i naučno objašnjeni stavo-

106

Bilo jednom u Odjeku...vi i shvatanja, koji, međutim, ne mogu umanjiti opšti veoma pozi-tivan sud o naučnoj vrijednosti ra-dova saopštenih na skupu. Njiho-vo postojanje i pojavljivanje može samo, pored normalnih potreba, još više potencirati želje za izuča-vanjem i naučnim objašnjavanjem istorije Bosne i Hercegovine, nje-ne državnosti i istorijske poseb-nosti u sklopu istorije jugoslaven-skih naroda.

Trideset referata podnesenih na naučnom skupu Istorijske pret-postavke republike Bosne i Herce-govine je u isto vrijeme i mnogo radova o jednom istorijskom pro-blemu i malo, jer problem nije do-voljno izučavan i osvjetljavan sa ra-znih aspekata. Među ovih 30 saop-štenja deset ih govori o raznim as-pektima značaja i djelatnosti ZA-

VNOBIH-a, a samo jedan o polo-žaju Bosne pod Turcima, pet ko-munikacija tretira probleme polo-žaja Bosne i Hercegovine za vrije-me stare Jugoslavije, a samo dvi-je o Bosni i Hercegovini pod Au-stro-Ugarskom itd. Ovo spominje-mo više zbog ilustracije koliko još ima mnogo važnih i krupnih pita-nja koja treba obraditi.

Diskusija vođena na skupu uka-zuje na to da postoji niz pitanja koja zahtijevaju dalja naučna istra-živanja i objašnjenja, naročito u nekim ključnim pitanjima kakvo je, na primjer, pitanje nacional-nih odnosa.

Pored materijala sa naučnog skupa koji su objavljeni na 593 strane, ova sveska Priloga u svo-jim redovnim rubrikama sadrži ne-koliko vrijednih radova kao što su:

“Napredna srednjoškolska omla-dina Bosne i Hercegovine u revo-lucionarno-demokratskom pokre-tu 1937-1941. godine”, Dubrav-ke Škarice i “Hasan Brkić u svom vremenu”, Envera Redžića. Prvo je dio magistarskog rada D. Škari-ce i predstavlja vrijedan, na izvor-noj građi argumentovan, pokušaj osvjetljavanja ovog značajnog pi-tanja iz zamršenog i nedovoljno obrađenog predrevolucionarnog perioda istorije Bosne i Hercego-vine, a drugo je uspjela, sažeta ski-ca života i rada poznatog marksi-ste intelektualca, političara i držav-nika kakav je bio Hasan Brkić. Isto tako i drugi članci, osvrti i prikazi objavljeni u ovom dijelu Priloga za-služuju pažnju čitalaca i po razno-vrsnosti pitanja koja tretiraju, pa i po kvalitetu.

(1969.)

KRAJEM NOVEMBRA ove go-dine navršilo se 45 godina od osni-vanja i prvog zasjedanja ZAVNO-BiH-a i time uspostavljanja moder-ne bosanskohercegovačke držav-nosti. Osnivanje zemaljskih anti-fašističkih vijeća tokom 1943, pa time i ZAVNOBiH-a je rezultat po-litike federalizacije nove Jugoslavi-je koja je počela već 1941. i koja je za uspjeh narodnooslobodilačkog pokreta imala temeljnu važnost. Ta ideja je svoje prve pravne i institu-cionalne konture dobila na pozna-tom vojno-političkom savjetovanju u Stolicama, septembra 1941. Na tom savjetovanju donijeta je odlu-

ka da dotadašnji Glavni štab NOV i POJ preraste u Vrhovni štab, a da se po svim jugoslavenskim zemlja-ma, odnosno pokrajinama formira-ju njihovi glavni štabovi. O tome je 4. septembra 1941. godine CK KPJ poslao uputstva CK KP Hrvat-ske u kojima je obrazložio odluku da vojnim jedinicama u pojedinim jugoslavenskim zemljama rukovo-de štabovi narodnooslobodilačkih partizanskih odreda tih zemalja. Time je ustanovljen i Glavni štab narodnooslobodilačkih partizan-skih odreda BiH. Tako je BiH pored Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH kao političkog dobila i svoje vojno

rukovodstvo. Kako su u to vrijeme vojni organi manje-više obavljali i civilne poslove vlasti na svom po-dručju, to je time BiH dobila u ra-nim ratnim prilikama i svoj najviši organ vlasti. Tu je začeta klica nje-ne savremene državnosti.

Politikom federalizacije nove Jugoslavije su rješavani životni za-htjevi njenih naroda i narodnosti da budu ravnopravni. Federalizaci-jom zemlje, to jest osnivanjem ze-maljskih antifašističkih predstav-ničkih tijela, narodi i narodnosti Jugoslavije su dobijali pouzdane političke instrumente i sredstva za zaštitu svojih osobenosti i prava i

Mustafa Imamović

ZAVNOBiHČetrdeset i pet godina

107

Bilo jednom u Odjeku...istovremeno međusobno poveziva-nje u uslovima ravnopravnosti.

Inicijator tih aktivnosti bio je Izvršni odbor AVNOJ-a, izabran na njegovom osnivačkom zasjeda-nju krajem novembra 1942. godine u Bihaću. Taj odbor je znatno po-mogao da se ubrza razvoj postoje-ćih i formiranje novih, kako se tada govorilo zemaljskih, odnosno po-krajinskih, ili današnjih republič-kih političkih predstavničkih tijela pojedinih naroda i narodnosti Ju-goslavije. Tako je već aprila 1943. osnovan Inicijativni odbor za osni-vanje ZAVNOBiH-a koje je formal-no konstituirano juna 1943. na Pli-tvicama. Tu je ZAVNOH donio pro-glas narodima Hrvatske o ciljevi-ma narodnooslobodilačke borbe. U njemu je izložena detaljna po-vijesna i politička analiza položa-ja i borbe hrvatskog i ostalih naro-da Hrvatske za oslobođenje i dalji napredak. Potom je od 1. do 3. ok-tobra 1943. godine održana skup-ština predstavnika slovenačkog na-roda u Kočevju, pa odatle poznata u istoriji pod imenom “Kočevski zbor”. Na tom je zboru izabran Ple-num Osvobodilne fronte Slovenije, odnosno Slovenački narodnooslo-bodilački odbor od 120 članova.

U Kolašinu je 15, odnosno 16. novembra 1943. godine osnova-no Zemaljsko antifašističko vije-će Crne Gore i Boke Kotorske. U svojoj rezoluciji ovo je vijeće i pri-je odluka drugog zasjedanja AV-NOJ-a oduzelo pravo jugoslaven-skoj izbjegličkoj kraljevskoj vla-di da u ma kojem vidu zastupa ili predstavlja crnogorski narod i na-rod Boke Kotorske.

U Kičevu, u zapadnoj Makedo-niji je 26. septembra 1943. godine formiran Narodnooslobodilački komitet slobodne teritorije koji je kasnije prerastao u ASNOM. Skoro istovremeno, 20. novembra 1943. u Pljevljima je osnovano ZAVNO Sandžaka. Još prije toga, augusta

1943. godine u Sremu je Glavni na-rodnooslobodilački odbor Vojvodi-ne obnovio svoj rad. U svom pro-glasu ovaj odbor je izrazio čvrstu ri-ješenost višenacionalne Vojvodine da se zajedno sa ostalim narodima Jugoslavije bori za slobodu i po-stigne autonomiju u novoj državi. Glavni narodnooslobodilački od-bor Srbije, osnovan još na početku ustanka 1941. godine, nije sve do oslobođenja Srbije i Beograda u je-sen 1944. i proljeće 1945. godine, zbog poznate teške ratne situacije, imao prilike da se rekonstruira kao političko-predstavnički organ.

Bez obzira na osobenosti njiho-vog nastanka i izvjesne razlike u or-ganizaciji i nazivima, svi su nave-deni zemaljski organi predstavljali najviša politička tijela u pojedinim našim zemljama. U vrijeme svog osnivanja ona su po primjeru AV-NOJ-a bila najviša političko-pred-stavnička tijela NOP-a, ali ne još i državna tijela za pojedine zemlje i pokrajine. Ali iako još ne formalno državni organi nove vlasti, oni su u stvarnosti, već oformljeni organi vlasti u budućim federativnim jedi-nicama, ili su to trebali da postanu. Njihova organizaciona struktura i zadaci su u osnovi bili slični. Svi su ti organi na svojim prvim zasjeda-njima izabrali svoje delegacije za drugo zasjedanje AVNOJ-a, te se u svojim rezolucijama odredili prema pitanjima koja su bila planirana za dnevni red AVNOJ-a.

U sklopu svih tih događaja, osnivanje ZAVNOBiH-a, 25-26. novembra 1943. godine, te dalja izgradnja bosanskohercegovačke državnosti predstavljaju jednu od najkrupnijih tekovina revolucio-narnih promjena koje su izvršene u Jugoslaviji u periodu NOR-a i soci-jalističke revolucije 1941-1945. Još od pada pod osmansku vlast sredi-nom 15. stoljeća BiH nije imala dr-žavnu samostalnost, ali je postoja-la i održala se stalna tradicija njene

državno-pravne autonomije i po-sebnosti. Nema mjesta da se ovdje i ovom prilikom u sve to ulazi. Do-voljno je reći da realizacija tih ideja u uslovima NOR-a postaje politič-ka stvarnost. U tome je najvažni-ja bila politika KPJ koja je u teškim ratnim uslovima kada je svim naro-dima BiH zaprijetila opasnost fizič-kog uništenja, ocijenila da je neop-hodno očuvati njenu teritorijalnu cjelinu u interesu srpskog, hrvat-skog i muslimanskog naroda. Već je na Petoj Zemaljskoj konferenci-ji KPJ, oktobra 1940. godine odluč-no osuđena “borba srpske i hrvat-ske buržoazije da međusobno dije-le Bosnu i Herxcegovinu i ne pitaju-ći narode tih oblasti”. Tu je istaknu-to, da “komunisti smatraju da na-rodi Bosne i Hercegovine treba da se sami slobodno opredijele i nađu rješenje za uređenje u tim oblasti-ma putem autonomije i slično”. To pitanje autonomije ili slično, to jest autonomija ili republika, na-rodi BiH su sami razriješili u toku NOB-e. Bez obzira na teške ratne operacije u BiH, na njenome tlu je do jeseni 1943, posebno na oslo-bođenim teritorijama, bila izgra-đena čitava mreža organa narod-nooslobodilačke vlasti, od opštin-skih, sreskih do okružnih narodno-oslobodilačkih odbora. Dovoljno je reći da je tzv. Februarske ili Fočan-ske i septembarske ili krajiške pro-pise o uspostavljanju i radu NOO-a i vojno-pozadinskih vlasti Vrhovni štab izdao na tlu BiH.

Potreba i mogućnost da Bosna i Hercegovina bude posebna rav-nopravna federalna jedinica nove Jugoslavije pomenuta je prvi put u Rezoluciji Zemaljskog antifašistič-kog vijeća Hrvatske juna 1943. go-dine, u kojoj se ZAVNOH izjasnio za slobodnu i demokratsku Hrvat-sku u bratskoj zajednici sa isto tako slobodnom i demokratskom Srbi-jom, Crnom Gorom, Makedonijom i Bosnom i Hercegovinom. Kada se

108

Bilo jednom u Odjeku...poslije proboja sa Sutjeske, sastao kod Kladnja sa jednim brojem čla-nova PK KPJ za Bosnu i Hercego-vinu, Josip Broz Tito im je među ostalim postavio i pitanje, kada ru-kovodstvo ustanka u BiH misli odr-žati svoju bosansku skupštinu. Za-tečeni ovim pitanjem, članovi Po-krajinskog komiteta su ga ostavili za kasnije rješavanje.

U tim je uslovima PK KPJ za BiH pokrenuo inicijativu da se osnuje političko predstavničko ti-jelo NOP-a za BiH. U jesen 1943. godine PK obavještava CK da su sa-zreli uslovi da se formira ZAVNO za BiH. PK je zaključio da je potreb-no izaći pred najšire mase sa sa-svim određenim stavom “o pitanju položaja Bosne i Hercegovine u bu-dućnoj ravnopravnoj zajednici i na-roda slovenskog juga”. U tom cilju, istaknuta je parola “slobodne i iz-mirene Bosne i Hercegovine”, koju treba odmah popularizirati, “naro-čito među srpskim masama”. “Ide-ja autonomije bliska je musliman-skim masama” mada shvatanje au-tonomije u KP “nema ništa zajed-ničkog s parolama autonomije bo-sanskog begovata”, naglašava se u proglasu PK. Njegovim zalaga-njem, te akcijom oblasnih i okruž-nih komiteta KPJ na cijeloj su oslo-bođenoj teritoriji u jesen 1943. go-dine izabrani narodnooslobodilač-ki odbori, od sela do oblasti, a gdje to nije bilo moguće pripremana je lista delegata za osnivačku skupšti-nu ZAVNOBiH-a.

Ipak, državnopravni status BiH nije bio jasno definiran sve do pred samo zasjedanje ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu. Taj status je utvr-đen u diskusijama u PK KPJ za Bo-snu i Hercegovinu i kroz zajednič-ke diskusije sa članovima CK KPJ u Jajcu tokom novembra 1943. go-dine. U tim diskusijama bilo je mi-šljenja da bi BiH trebalo da bude samo autonomna pokrajina. Njeno bi vezivanje, međutim, bilo za Sr-

biju, bilo za Hrvatsku izazivalo ne-povjerenje Muslimana, ali i stalne srpsko-hrvatske sporove i nespora-zume. Tako se došlo do ideje o nje-nom direktnom vezivanju za fede-raciju. Diskusije su pokazale da je ideja o autonomiji sa Pete zemalj-ske konferencije u toku NOB-a pre-vaziđena. Već je do tada BiH dala ogroman doprinos NOB-u, čime je u stvarnosti stekla pravo na punu ravnopravnost sa svim ostalim ze-mljama Jugoslavije. U toj borbi ostvareno je bratstvo i jedinstvo Srba, Muslimana i Hrvata, slobo-da i ravnopravnost, što je bio ogro-man doprinos stvaranju uslova za bratstvo, ravnopravnost i poveza-nost svih jugoslavenskih naroda i narodnosti.

Prema tome, najvažniji činio-ci koji su uticali na rukovodstvo NOP-a da donese odluku o federal-nom uređenju Jugoslavije sa BiH kao ravnopravnom federalnom je-dinicom bili su:

Činjenica da je BiH imala i ima svoju državnopravnu, tj. političku tradiciju;

Na njenom području žive tri naroda, Muslimani, Srbi i Hrvati i više nacionalnih manjina. Sa tako izmiješanim stanovništvom pri-ključenje ove zemlje nekoj drugoj federalnoj jedinici bi bilo politički neprihvatljivo rješenje sa nepred-vidivim posljedicama. Podjela BiH također nije dolazila u obzir jer bi vodila unutrašnjem cijepanju nje-nih naroda.

Ideja autonomije BiH, kako je već rečeno imala je dugu tradici-ju; najzad,

narodi BiH su masovno učestvo-vali u NOB-i i revoluciji i podnijeli veliki, slobodno se može reći, naj-veći teret, posebno kada je riječ o materijalnom snabdijevanju NOV i POJ. Dovoljno je, pored toga, pri-mjera radi, reći da je naša republika žrtvovala preko 700.000 svojih ži-telja, da se od nekih 820.000 razo-

renih građevinskih objekata u Ju-goslaviji gotovo 400.000 praktič-no nalazilo na tlu BiH, uključuju-ći tu oko 150 preduzeća i rudnika, preko 1.100 škola, gotovo sve sao-braćajnice, pa i cijele gradove (Dr-var, Bosanski Petrovac, Prozor, Vi-šegrad, Rogatica, Bosanska Krupa, Glamoč itd.)

Sve to znači da je AVNOJ na svom drugom zasjedanju odlukom o federativnom uređenju nove dr-žave, Demokratske Federativne Ju-goslavije, samo potvrdio što su na-rodi BiH izborili u toku svoje oslo-bodilačke borbe i praktično ostva-rili prije samog drugog zasjedanja AVNOJ-a na Prvom zasjedanju ZABNOBiH-a 25. i 26. novembra 1943. godine u Mrkonjić-Gradu. Ovaj je organ na tom svom prvom zasjedanju konstituiran formalno kao opštepolitičko predstavniš-tvo NOP-a BiH, ali je u stvarno-sti i praksi djelovao kao njen naj-viši organ vlasti. O tome svjedoče obrazloženja koja su u svojim re-feratima u ime PK KPJ za BiH, ko-jim je rukovodio Đuro Pucar, pod-nijeli drugovi Rodoljub Čolaković i Osman Karabegović.

Rodoljub Čolaković je posebno govorio o ratnim stradanjima na-roda, te bratstvu i jedinstvu kao jedinom izlazu iz tih nedaća. On je rekao: “Naša uža domovina, Bo-sna i Hercegovina, vidjela je više zla od fašističkih okupatora i nji-hovih slugu nego ma koja pokra-jina Jugoslavije. Podli osvajač vje-što je iskoristio otuđenost među narodima Bosne i Hercegovine, koje su podržavali svi protivnona-rodni režimi u Jugoslaviji, da ras-piri šovinističku mržnju, da zakr-vi narode, kako bi njima lakše vla-dao. Preko svojih ustaških plaćeni-ka on je u Bosni i Hercegovini poči-nio takve zločine pred kojima blije-di sve ono što je Bosne i Hercegovi-na u svojoj teškoj prošlosti vidjela. Za svega nekoliko mjeseci ubijene

109

Bilo jednom u Odjeku...su u Bosni i Hercegovini na zvjer-ski način desetine hiljada Srba.... Ti zločini činjeni su u ime ‘hrvat-ske Bosne’. S druge strane, četni-ci su u službi okupatora počinili bezbroj zločina nad nevinim mu-slimanskim i hrvatskim življem u ime ‘srpske Bosne’”.

Osman Karabegović je u svom govoru posebno naglasio tešku prošlost naroda BiH i ulogu NOP-a u prevazilaženju te prošlosti. On je rekao: “Naš narod kroz ovaj rat ste-kao je velika politička iskustva. U ovom ratu on je vidio ko mu je pri-jatelj, ko mu je neprijatelj. Svi su pokazali svoje pravo lice. Za nje-ga je rat, pa i sama izgradnja na-rodne vlasti od sreskog odbora, pa sve do našeg vijeća Bosne i Herce-govine velika politička škola, veli-ko otkriće snage i volje, koje leže u njemu samom i, što je najglavni-je, naš narod je izgradio kod sebe vjeru u svoje sposobnosti za čitav javni i društveni život. On se uvje-rio da je moćan i silan kada je je-dinstven.“

Na ovom zasjedanju izabrana je delegacija koja će predstavlja-ti BiH na drugom zasjedanju AV-NOJ-a. Istovremeno je izabrano Predsjedništvo ZAVNOBiH-a, sa dr Vojislavom Kecmanovićem kao predsjednikom.

Najvažnija je odluka Prvog za-sjedanja ZAVNOBiH-a bila njego-va Rezolucija, jednodušno podr-žana od svih delegata, o budućem državnopravnom položaju BiH. U njoj se kaže: “Danas narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino političko predstavništvo, Zemalj-sko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska nego i srpska i muslimanska i hr-vatska, bude slobodna i zbratimlje-na Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana

i Hrvata sa ostalim našim narodi-ma u izgradnji narodne demokrat-ske federativne Jugoslavije.“

Istovremeno je sa Rezolucijom usvojen i Proglas narodima BiH u kojem se kaže: “Prvi put u istoriji Bosne i Hercegovine javlja se oslo-bodilački pokret koji se oslanja na najnaprednije snage svijeta. Na-rodnooslobodilački pokret, orga-nizovan i rukovođen od Komuni-stičke partije Jugoslavije, ujedi-nio je u sebi najbolje sinove Bosne i Hercegovine, bez obzira na na-rodnost, vjeru i političko ubjeđe-nje. Na svojoj zastavi on je ispisao bratstvo naših naroda. On to brat-stvo ne samo propovijeda; ono se ostvaruje u plamenu oružane bor-be Srba, Muslimana i Hrvata pro-tiv okupatora i njegovih pomaga-ča. To oružano bratstvo je najčvr-šće jamstvo da Bosna i Hercegovi-na neće nikada više biti tuđa sluš-kinja, a njena djeca tuđi najamnici. Ona će biti svoja, tj. srpska, i mu-slimanska, i hrvatska i ona će biti u velikoj demokratskoj, federativnoj zajednici naroda Jugoslavije rav-nopravan član sa ostalim zemlja-ma Jugoslavije.“

Konstituiranjem ZAVNOBiH-a dovršene je u biti organizacija na-rodne vlasti u BiH od narodnoo-slobodilačkih odbora po opština-ma, srezovima i okruzima, do naj-višeg narodnog političkog pred-stavništva, posebno s obzirom na činjenicu da tada NOF organizaci-ono još nije postojao. Zaključci ZA-VNOBiH-a su potvrđeni odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a, 29. novembra 1943. godine o federa-tivnom uređenju nove države, u kojem je BiH postala jedna od šest konstitutivnih federalnih jedinica u okviru Demokratske Federativne Jugoslavije (što je bio tada službe-ni naziv nove Jugoslavije).

Proces izgradnje bosanskoher-cegovačke državnosti je nastavljen i praktično dovršen na Drugom za-

sjedanju ZAVNOBiH-a održanom u Sanskom Mostu od 30. juna do 2. jula 1944. godine. Možda je za-nimljivo reći da su tom zasjeda-nju pored vijećnika ZAVNOBiH-a kao gosti prisustvovali i predstav-nici savezničkih vojnih misija, En-gleske, odnosno Velike Britanije, SAD i Sovjetskog Saveza. Time je cijeli događaj dobio i izvjesnu me-đunarodnu dimenziju. Neprijatelj je bez uspjeha pokušao onemogu-ćiti ovo zasjedanje.

Na ovom zasjedanju ZAVNO-BiH je konačno konstituiran kao vrhovno zakonodavno i predstav-ničko tijelo, odnosno svenarod-ni parlament BiH. Istovremeno je tu ZAVNOBIH donio više odluka, među kojima su najvažnije odlu-ka o odobrenju rada bosanskoher-cegovačke delegacije na drugom zasjedanju AVNOJ-a i djelatnost Predsjedništva ZAVNOBiH-a, te, što treba posebno istaći, Deklara-cija o pravima građana BiH. U toj Deklaraciji se kaže da su prvi put u svojoj istoriji, “Srbi, Muslimani i Hrvati Bosne i Hercegovine, ujedi-njeni u NOP-u, stupili na isti put, i počeli da izgrađuju svoj zajednički dom, u čije su temelje uzidane ko-sti njihovih najboljih sinova. Prvi put u istoriji oni su postali kova-či svoje sudbine, čvrsto riješeni da jednom zauvijek sahrane vjekov-nu mračnu i tešku prošlost i da iz-grade državnu zajednicu u kojoj će živjeti u ravnopravnosti, slobodi, miru i blagostanju”. Ova deklara-cija je propraćena konkretnim od-lukama o slobodi vjeroispovijesti i savjesti, slobodi zbora i dogovora, ličnoj i imovinskoj sigurnosti gra-đana, ravnopravnosti žena i muš-karaca, kako u političkom životu, tako i u oblastima društvene dje-latnosti, zatim je svakom građa-ninu zajamčena sudska sigurnost, to jest pravo žalbe i pritužbe, te iz-borno pravo formulirano u poseb-noj odluci o narodnooslobodilač-

110

Bilo jednom u Odjeku...kim odborima i narodnooslobodi-lačkim skupštinama.

S obzirom da je još trajala borba za oslobođenje zemlje, u Deklara-ciji je istaknuta dužnost i čast sva-kog za oružje sposobnog građani-na BiH da kao vojnik NOV ili par-tizanskih odreda učestvuje u oslo-bodilačkom ratu. Već je tada ZAV-NOBiH kao svoju dužnost preuzeo obavezu da radi na likvidaciji ne-pismenosti u BiH kao osnovnom preduslovu za obnovu i plansku iz-gradnju zemlje. Za izvršavanje pri-vrednih, zdravstvenih i prosvjet-nih zadataka u zemlji ZAVNOBiH je donio odluku o raspisivanju na-rodnog zajma u iznosu od 500 mili-ona dinara – kuna, čime bi se mobi-lizirala potrebna sredstva za razvoj i obnovu zemlje. Konačno, donije-ta je i “Odluka o uspostavljanju ze-maljske komisije za ispitivanje zlo-čina okupatora i njegovih poma-gača”. Ovom odlukom je označen nagovještaj skorog završetka rata i izražena riješenost organa nove vlasti da ispune narodnu želju i za-htjev da ratni zločini ne ostanu ne-utvrđeni i nekažnjeni.

Pošto je ovim svojim odlukama ZAVNOBiH postao državni organ, odnosno organ državne vlasti, to je neposredno nakon njegovog dru-gog zasjedanja, u Zdeni kod San-skog Mosta 3. i 4. jula 1944. godi-ne, održana osnivačka konferen-cija Narodnooslobodilačkog fron-ta za Bosnu i Hercegovinu, kao svenarodne političke organizaci-je. Tom je prilikom formuliran nje-gov osnovni zadatak da okuplja sve

rodoljubive snage spremne da se bore za slobodu, bratstvo i jedin-stvo, te mobiliziranje svih raspolo-živih ljudskih i materijalnih snaga za konačno oslobođenje zemlje. U izvršavanju ovih zadataka NOF se u toku posljednje ratne godine ra-zvio u snažnu opštenarodnu orga-nizaciju koja je okupljala i okupila sve rodoljube Bosne i Hercegovi-ne, bez obzira na nacionalnu, vjer-sku ili demokratsko-političku pri-padnost.

Najzad, treće i posljednje zasje-danje ZAVNOBiH-a pod tim njego-vim nazivom održano je u oslobo-đenom Sarajevu od 26. do 28. apri-la 1945. godine. Njegovim odluka-ma dovršena je izgradnja sistema vlasti Federalne Bosne i Hercegovi-ne. Zakonom o izmjenama i dopu-nama Odluke o konstituiranju ZA-VNOBiH-a, ovaj je organ prerastao u narodnu skupštinu Bosne i Her-cegovine, a istovremenim Zako-nom o narodnoj vladi BiH stvore-na je prva vlada Bosne i Hercegovi-ne. Ključni referat, odnosno izvje-štaj na ovom zasjedanju podnio je Rodoljub Čolaković. On je govorio o tadašnjoj opštoj situaciji u BiH, Jugoslaviji i svijetu. Naglasio je nužnost formiranja vlade BiH, što zbog međunarodnih okolnosti nije moglo biti učinjeno prije drugog sporazuma Tito – Šubašić. Ostva-renjem tog sporazuma, naglasio je Čolaković, potvrđeno je pred čita-vim svijetom da je NOP predstav-nik svih naroda Jugoslavije, te da su njegovim tekovinama narodi Jugoslavije obezbijedili sebi pravo

da sami upravljaju svojom sudbi-nom. Te tekovine su demokratske u najdubljem i najširem smislu te riječi. Ove tekovine i samu “našu državu i pred inostranstvom pred-stavlja vlada na čijem čelu stoji čo-vjek koji je oličenje naše natčovje-čanske i slavne borbe za slobodu i bolju budućnost maršal Tito”.

Rodoljub Čolaković je nakon toga posebno naglasio povijesni značaj bratstva i jedinstva na lini-ji narodnog fronta kao jedine al-ternative i budućnosti naroda Bo-sne i Hercegovine. Garant tome je uspostavljanje statusa BiH kao fe-deralne jedinice u okviru DFJ. O tome je rekao: “Narodnooslobodi-lački pokret riješio je pitanje Bosne i Hercegovine u duhu svojih nače-la koja su dosljedno demokratska. Polazeći od njih, Bosna i Hercego-vina nije mogla biti dijeljena izme-đu Hrvatske i Srbije, ne samo zbog toga što su Srbi i Hrvati izmiješa-ni na čitavoj teritoriji Bosne i Her-cegovine nego zbog toga što u njoj žive i Muslimani. Svako cijepanje Bosne i Hercegovine oni bi s pra-vom osjetili kao nasilje nad sobom, kao uskraćivanje njima kao cjelini onih prava koja proističu iz našeg demokratizma za sve narode Jugo-slavije pa i Muslimane”.

Da bismo zaokružili ovaj krat-ki istorijski pregled, pomenimo na kraju da je BiH kao narodna repu-blika svoju definitivnu organizaci-ju dobila prvim republičkim usta-vom 31. decembra 1946, tačno je-danaest mjeseci nakon proglašenja prvog ustava FNRJ.

(1983.)

111

Bilo jednom u Odjeku...

IMPERIJALIZAM KAO ŽIVA, aktivna delatnost, kao metod pe-netracije kapitalizma u kapitali-stički još neosvojene zemlje, kao etapa u razvoju i održavanju kapi-talizma u metropolama, predstav-lja vrlo rafinovanu i komplikovanu političku delatnost, koju sa svojim najraznovrsnijim manifestacijama u borbi za očuvanje i sprovođenje osnovnih imperijalističkih intere-sa mora često, i protiv svoje volje, da modifikuje svoje težnje i potre-be, da bi u neprekidnom vrtlogu i izukrštavanju raznih suprotno-sti najlakše mogao da nađe pravi put i najbolju mogućnost za efika-sno sprovođenje osnovnog intere-sa. Sve su ovo problemi pred koji-ma stoji imperijalistička politika, i čija rešenja zavise od njene vešti-ne, elastičnosti, spretnosti i od-lučnosti. Moderni imperijalizam je rezultat određenih zakona ka-pitalističke privrede. Njegov ka-tegorički imperativ je: ekspanzija, inače slom. Funkcija politike je da nađe puteve. Ona mora da uzme u obzir čitavu skalu činjenica koje se ne mogu fiksirati ni kao fiksnim ra-čunati (kao što su socijalni i nacio-nalni pokreti u kolonijalnim i po-lukolonijalnim zemljama ili rad-nički pokreti u maticama). Politika mora zbog toga da pristupa stva-ranju saveza – spoljno-političkih i unutrašnjo-političkih – da pred-viđa, kanališe, cepa i suzbija poli-tičke pokrete, da iskorišćuje, favo-rizuje ili guši nacionalne pokrete

i aspiracije slobodnih i poroblje-nih malih ili kolonijalnih naroda, da vrši propagandu, da organizu-je i rukovodi najraznovrsnije akci-je. Sve to to nije lako, i svaki neu-speh ili preračunavanje dovodi do posledica koje mogu biti katastro-falne. A pošto u imperijalističkin sukobima jedna strana mora izgu-biti, često je, pri jednakom ili pri-bližnom odnosu snaga, baš poli-tički momenat onaj koji prevagne i donese odluku. Njegova uloga je važnija u pripremnoj fazi, nego u toku samog sukoba.

Osnovno pitanje englesko-ne-mačke suprotnosti bile su kolonije i kolonijalni putevi. Funkcija poli-tike u ovom odnosu bila je da izra-di plan i organizuje borbene snage. Izvršujući svoju funkciju, nemač-ka politika je izradila dve varijan-te borbe za kolonije: morsku i ko-pnenu. Ova posljednja je poznata pod imenom Bagdadske železnice.1 U ovoj varijanti plana veliku ulogu je imala da odigra Austro-Ugarska Monarhija, čiji su se interesi pro-stirali duž trase jednog dela Bag-dadske pruge. Na toj liniji Austri-ja se susretala i morala se ponov-no da susretne sa Rusijom. Među-tim, nisu to bile jedine suprotnosti Rusije u tom delu sveta. Tu se ona sukobljavala i sa interesima Engle-ske; sa tim je vrlo mnogo računala Nemačka, verujući da će ona moći da iskoristi tu englesko-rusku su-protnost u svoje svrhe. Nemačka je, s pravom, verovala da se intere-

si ovih dveju sila ne mogu koordi-nirati, i tu je njen račun bio tačan. Do koordinacije nije ni došlo, ali je došlo do obostranog temporalnog privremenog zatajivanja izvesnih suprotnosti i interesa, što je zah-tevao osnovni strateški princip: određivanje glavnog neprijatelja i zajednička borba protiv njega. En-gleska je, uprkos suprotnostima, našla sa Rusijom zajednički jezik kada je u pitanju bio berlinsko-beč-ki akord, njima obema stran i neu-godan. Ovde se, dakle, nije radilo o koordiniranju nego o vremenskom zatajivanju i potčinjavanju spored-nih interesa glavnom.

Politika kopnene varijante nije mogla da bude sprovedena do kra-ja. Kada se Princip svojim meci-ma suprotstavio metodima njenog ostvarenja, svet je planuo. Politici Pariza i Londona bilo je jasno da posle kopnene dolazi morska va-rijanta. Engleska nije pristala niti je mogla da pristane na ovo etapno rešavanje, koje je sačinjavalo oko-snicu uspeha nemačke politike, i zato je objavila rat. Što je u Engle-skoj bilo i drugih mišljenja i stru-ja u politici, ne menja ništa na su-štini stvari.

Okupacija Bosne bila je prolog imperijalističkoj politici na Balka-nu. Aneksija – trideset godina ka-snije – bila je već početak raščišća-vanja imperijalističkih odnosa. A za to vreme narodi na Balkanu su krvavili. Za svoj račun manje, za ra-čun velikih sila više. U doba imperi-

Veselin Masleša

“DA BOSNA I HERCEGOVINA BUDE SLOBODNA...”U drugoj polovini juna, Institut za istoriju u Sarajevu i redakcija časopisa za društvena pi-

tanja “Pogled” organizuju Okrugli sto o temi Mlada Bosna, u želji da se osvijetli politička i so-cijalna suština pokreta.

Donosimo, povodom 60-godišnjice sarajevskog atentata, fragment poznate studije Veseli-na Masleše o Mladoj Bosni.

112

Bilo jednom u Odjeku...jalizma je moguće, i na žalost često se događa, da se i nacionalno-oslo-bodilački ratovi iskorišćuju u im-perijalističke svrhe. Oslobodilač-ki rat jednog malog naroda protiv jedne velike sile može da bude na liniji političkih interesa neke dru-ge sile, i da istovremeno znači ak-tivizaciju te linije, bez učešća nje same. Sukobi između Austrije i Ru-sije na Balkanu bili su ostvarivani i preko sukoba i ratova između Sr-bije i Bugarske. Drama balkanskih naroda režirana je decenijama iz Beča i Petrograda. Prvo je Rusija uzela pod svoju zaštitu Bugarsku, a Austrija Srbiju. Onda su se, kao u kadrilu, izmenila mesta. Rusija je postala velika “slovenska zaštitnica Srbije”, one iste kojoj je 1877. hte-la da oduzme Niš i Pirot u interesu Bugarske, a Austrija je branila Bu-garsku, onu istu čije je ujedinjenje 1878. pokvarila ustavši najener-gičnije protiv San Stefanskog ugo-vora. Borba tih dveju sila, koje su krojila granice i želele da određu-ju pravac nacionalnih politika ma-lih država, i time ih potčinile i uvu-kle u sistem svoje politike, onemo-gućila je i jedan solidan i jak savez svih malih balkanskih naroda, koji je jedini mogao da se stvarno bori sam, bez ičije pomoći, za slobodu i nezavisnost balkanskih naroda. Samo tako su oni mogli da izbegnu da budu tuđe predstraže.

Ceo balkanski politički kom-pleks od Berlinskog kongresa do sarajevskog atentata predstavlja borbu naroda za oslobođenje, bor-bu imperijalizama između sebe, i borbu imperijalizama pomoću i preko pojedinih balkanskih naro-da. Tragična sudbina ovih posljed-njih bila je određena njihovim geo-grafskim položajem...

Politička i kulturna zaostalost naroda sprečavala je, međutim, da sami narodi sagledaju ceo politič-ki kompleks u kome su se nalazili. Onakav kakav je stvarno izgledao.

Zbog toga je, nužno, moralo dola-ziti do mnogobrojnih iluzija, koje su dobijale značaj činjenica, i u koje se kao činjenice verovalo. Jedna od najopasnijih i najtežih bila je iluzi-ja o nezainteresovanoj pomoći pra-voslavne i slovenske Rusije. Tome, što je, na primer, srpski narod ve-rovao, tražio i očekivao pomoć Ru-sije prvo protiv Austrije, njego-va borba nije bila niti je mogla da bude isključivo oslobodilačka. Ona je to bila samo utoliko ukoliko se kroz nju razvijala politička svest i, možda, sazrevala misao o potrebi samostalnosti i saveza svih balkan-skih naroda, i ukoliko je, kao neiz-bežna akcidencija politike velikih sila, dolazilo do faktičnog jačanja malih državica i do slabljenja jed-ne imperijalističke strane. Prema tome, i borba srpskog naroda za oslobođenje i ujedinjenje (koja ne predstavlja pravu i neprekidnu li-niju zbog raskoraka između politič-kih težnji naroda i političke prakse vrhova) bila je oslobodilačka uko-liko je bila uperena protiv Turske i Austrije i ukoliko ju je narod vodio, ali je prestajala da to bude ukoliko je služila interesima carističke Ru-sije. Borba Austrije protiv slobode i jedinstva srpskog naroda bila je istovremeno borba i protiv ruskih pozicija na Balkanu, i zbog toga je interes Rusije bio da se narodi na Balkanu odupru toj akciji Austrije, ali njen interes nije bio stvarna slo-boda i nezavisnost svih balkanskih naroda, jer bi ova, izražena u jed-nom balkanskom savezu, značila isto tako udaljenje Rusije sa Balka-na. Propast Austrije, sama po sebi, ne bi morala da znači oslobođenje i nezavisnost balkanskih naroda, da nije došlo do sloma carističke i im-perijalističke Rusije. Slomom ovih dveju imperijalističkih sila borba balkanskih naroda za nezavisnost dobila je drugi oblik.

Bosna i Hercegovina bile su samo deo balkanskog komplek-

sa. Okupirane 1878. godine, one su postale važna politička i stra-tegijska pozicija nemačko-austrij-skog ekspanzivnog plana. Kako se ta pozicija izgrađivala i kako se to politički izražavalo za četrdeset go-dina habsburške vladavine, i na ka-kve je sve teškoće nailazila, zada-tak je ove knjige da to pokaže. Bez toga je nemoguće razumeti Mladu Bosnu. Ono što je važno u vezi sa pitanjem ratne odgovornosti je-ste činjenica da je sarajevski aten-tat jedna od reakcija na tu politi-ku, i to reakcija koja je nužno mo-rala da proizađe iz celog komplek-sa, kao što je i čitav niz atentata i terorističkih akcija reagirao na im-perijalističku politiku velikih sila u kolonijama. Narodi sa sličnim so-cijalnim strukturama reaguju jed-nako. Narodi klasno i politički ne-razvijeni, u imperijalističkoj epo-hi, prvo pribegavaju atentatima, i tako ovi postaju propratna muzi-ka imperijalističkog valcera, jedna od faza nacionalno-oslobodilačke borbe uopšte.

S obzirom na to da je kopne-na varijanta krajem prvog deceni-ja devetnaestog veka bila forsirana iz Beča i Berlina, s obzirom na to da je Franc Ferdinand,2 u svakodnev-nom očekivanju smrti Franca Jo-zefa, trebalo da bude njen nosilac u dvojnoj monarhiji i da je trebalo da ovu osposobi za zadatke koji su pred njom stajali – pa bilo to i tri-jalizmom, koji je bio jedan od pla-nova za stabilizaciju i unutrašnje jačanje monarhije – može se slo-bodno reći da je borba naroda u Bo-sni i u ostalim pokrajinama (bor-ba koja nije bila uvek ni jedinstve-na ni jednaka) protiv svake stabili-zacije, pa i protiv trijalističke kon-cepcije, za koju se verovalo da je nosi Franc Ferdinand kao sastav-nog dela kopnene varijante, pred-stavljala vrlo ozbiljnu smetnju (po-gotovo, što je objektivno pogodo-vala drugom imperijalističkom in-

113

Bilo jednom u Odjeku...teresu), koju je trebalo brzo i ener-gično likvidirati. Početak te posled-nje bitke bila je aneksija a njen za-vršni čin atentat. Kako je Srbija stvarno predstavljala jako upori-šte (i materijalno i moralno), borbi srpskog naroda u Bosni, razumlji-vo je da je Austrija mogla pokuša-ti da reši problem samo u njego-voj celini, naime istovremeno akci-jom i u zemlji i van nje. Tako je vi-deo problem i zahtevao takav po-stupak još u doba aneksije šef au-strijskog generalštaba, najpoverlji-vija ličnost Franca Ferdinanda, je-dan od najkonzekventnijih zago-vornika aktivnog učestvovanja Au-strije u ostvarivanju kopnene vari-jante Konrad fon Hecendorf. On u svojim uspomenama, prema Sito-nu Vatsonu, kaže o problemu rata sa Srbijom sledeće:

„Zašto čekamo... Godine 1909. to bi bila igra sa otvorenim karta-ma; 1913. to je bila igra koja se još uvek lako mogla dobiti; 1914. to je bila igra va bank.” 3

Aneksija, dakle samo pravna a ne faktična promena statusa Bo-sne i Hercegovine, izazvala je oz-biljnu političku krizu u Evropi. Ona je izvršena jednostranom odlukom bečke vlade, uz aktivnu potporu berlinske vlade, i uz prećutni, iako nevoljni pristanak ruske, koja nije mogla da bude odlučna i slobodna u svojim spoljnopolitičkim akcija-ma zbog stanja u zemlji posle 1905. godine. Interesantno je, međutim, da je Engleska bila najviše uzbu-đena. Ista ona Engleska, na čiji je predlog, preko lorda Salsberija, dat Austro-Ugarskoj mandat za okupa-ciju. Ali to je bilo u doba “sjajne po-vučenosti”, u doba kada je engleska mornarica bila neosporni gospodar

mora, i kada se nemačka industri-ja nalazila još u konvulzijama ra-đanja, a Bizmark nije ni pomišljao na izgradnju mornarice. Aneksio-na kriza prošla je bez rata. Kriza posle sarajevskog atentata dove-la je do njega. Rusija se tada sma-trala jačom i sposobnijom za inter-venciju, a u pitanju nisu bile više samo pravne nego i faktične pro-mene. Bitka je morala otpočeti na celoj liniji. Učestvovanje ili neuče-stvovanje srpske vlade u atentatu je, s ove tačke gledišta, sasvim ne-interesantno, što dokazuju i Kon-radove reči.

Rat između Srbije i Austrije nije izbio, dakle, zbog učestovanja srp-ske vlada u organizovanju atentata (što, uostalom, nije ni dokazano), nego zbog toga što je sarajevski atentat bio najotvoreniji izraz onih tačaka antiimperijalističkog otpora na liniji Berlin-Bagdad koje je valja-lo skršiti. Sam taj otpor, a naročito atentat sam po sebi, nije ni naroči-to značajna ni naročito velika sna-ga, ali u kompleksu antiimperijali-stičkih snaga u ovom delu sveta, a naročito u sudaru dvaju imperija-lizama na ovom prelazu iz Evrope u Aziju, taj otpor, a s njim i aten-tat, dobili su veliki značaj. Pogoto-vo što je jedna strana verovala da će ovaj rat moći izolovati, jer dru-ga strana nije, po njenom mišlje-nju, bila još spremna, pošto fran-cuske i ruske vojne pripreme nisu bile još potpuno završene.

„Kaznena ekspedicija” protiv Srbije dovela je tako do svetskog rata. Englesko-francusko-ruski blok nije hteo da dopusti dalje za-koračenje na Balkan, nije pristajao na etapno ostvarenje kopnene va-rijante, nije pristajao na ostvarenje

kopnene varijante uopšte, i tražio je bitku na celoj liniji.

Sarajevski atentat, jedan de-talj iz kompleksa imperijalističke stvarnosti, postao je tako početak svetskog rata.

Videli smo kako se od velikih svetskih suprotnosti, u traženju najpovoljnijeg rešenja, u stvari u želji za etapnim rešavanjima, pro-blem imperijalističkih suprotnosti sveo na Balkan, i još dalje na unu-trašnju konsolidaciju i jačanje Au-stro-Ugarske, pri čemu je Bosna kao politička i strateška tačka igra-la važnu ulogu, i kako se posle nje-govog otvaranja vratio na njego-vu polaznu tačku. Borba za kolo-nije bila je, u jednom času istorije, dobila vid borbe za Bosnu i Herce-govinu, a borba za Bosnu dobila je svoj pravi smisao borbom za kolo-nije i svetsku prevlast.

U tom smislu, i samo u tom smi-slu, sarajevski atentat, kao deo bor-be za Bosnu, jeste i jedan od uzro-ka rata, a odgovornost za rat leži is-ključivo na onima koji su tu borbu za Bosnu vodili, a ne na Mladoj Bo-sni koja je htela da Bosna i Herce-govina bude slobodna i nezavisna ma za čiji imperijalistički interes.

1 Transverzala Berlin-Carigrad-Bagdad2 Ferdinand Franc (11863-1914 – au-strijski prestolonaslednik, godine 1906. postao vrhovni inspektor cele austro-ugarske vojske i mornarice. Poginuo 28. juna 1914. godine u Sarajevu, gde je došao posle velikih demonstrativnih manevara održanih u blizini Sarajeva.3 Siton Vatson: Sarajevo, Zagreb, 1926, Izd. Nove Evrope, str. 30.

(1974.)

114

Bilo jednom u Odjeku...

Predsjednik Tito odlikovao “Odjek“Povodom dvadesetpetogodišnjice postojanja i rada revije “Odjek” Ukazom predsjednika Re-

publike Josipa Broza Tita odlikovan je “Odjek” Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima, a za značajan doprinos u informisanju građana i za uspješno podsticanje i afirmisanje stvara-laštva u oblasti kulture, nauke i drugih društvenih djelatnosti.

(1972.)

ORGANIZACIJA DRŽAVNE vlasti u srednjovjekovnoj Bosni bila je izvedena po osnovnoj she-mi: - vladar, vijeće, sabor.

Predmet našega interesovanja je, pretežno, vijeće ili zbor velika-ša, dok će o vladaru i saboru biti ri-ječi samo toliko koliko je potrebno da se odredi mjesto vijeća u orga-nizaciji države.

*Funkcija vladara dovoljno je

poznata iz političke povijesti, pa o njoj na ovome mjestu nije potreb-no pobliže govoriti.

*Upravni aparat, koji je, uz vla-

dara, obavljao poslove državne ad-ministracije daleko je manje po-znat i za njegovo izučavanje bile bi potrebne posebne studije. Mi ćemo ovdje samo ukazati na neko-liko osnovnih formi, odnosno in-stitucija, koje su se tijekom vre-mena javljale u funkcioniranju dr-žavne uprave. To su: dvor, dvorski savjet, državni dostojanstvenici, upravitelji teritorijalno-političkih jedinica, pojedinci ili grupe povre-meno angažirani u svrhu obavlja-nja određenih poslova.

Državno vijeće je najvažniji i za srednjovjekovnu Bosnu naj-

specifičniji organ državne vlasti. Usprkos tome, sve do danas u na-šoj historiografiji nije izvršena ni puna identifikacija ovoga organa, ni utvrđivanje njegova sastava, ni puni značaj njegova djelovanja. Da bi izlaganje bilo razumljivije, mi ćemo odmah u početku izložiti preliminarne rezultate istraživanje koje smo vršili u tome pravcu. Ti rezultati bi se mogli svesti na ovo:

državno vijeće je najviši or-•gan vlasti u srednjovjekov-noj bosanskoj državi;članovi vijeća su predstav-•nici određenog broja vlaste-oskih rodova koji sačinja-vaju jasno izdvojeni sloj u hijerarhiji feudalnog druš-tva (velikaši, velmože, ba-runi);velikaški rodovi, iz kojih i •potječu članovi vijeća, po nasljednom pravu upravlja-ju određenim teritorijalno-političkim jedinicama;broj rodova iz kojih se re-•grutiraju članovi vijeća ja-sno je definiran i suvreme-nicima vrlo dobro poznat;najčešći apelativ, koji je •označavao članstvo u vije-

ću za vrijeme kraljevstva, je velmoža, vlastel, a u latin-skim i talijanskim izvorima – baro, barone = barun;članovi vijeća, bilo pojedi-•načno, bilo u grupi, pred-stavljaju i upravne jedini-ce u kojima vrše javnu služ-bu;državno vijeće ili zbor veli-•kaša nije isto što i sabor.

Identifikacija državnog vijeća i oštro izdvojenog sloja najviše ari-stokracije spada u bitna pitanja dr-žavne i pravne povijesti srednjovje-kovne Bosne. To je u isto vrijeme i ključ za razumijevanje velikog di-jela društvenih kretanja i specifič-nosti koje karakteriziraju srednjo-vjekovnu Bosnu.

Uloga zbora velikaša u politič-kim zbivanjima srednjovjekovne Bosne bila je vrlo aktivna i značaj-nija nego u bilo kojoj drugoj držav-noj zajednici kod Južnih Slavena, pa i njihovih najbližih susjeda. Ne bi se moglo reći da dosadašnji hi-storičari nisu zapažali ove aktiv-nosti i da nisu na njih često ukazi-vali. Međutim, iako se u stvari ra-dilo o sasvim jasno institucionali-ziranoj aktivnosti državnog vijeća,

Pavao Anđelić

Svjedoci u bosanskim poveljama

115

Bilo jednom u Odjeku...historičari su to objašnjavali kao djelatnost neodređene i, u slučaj-noj konstelaciji formirane, grupe velikaša. Ima slučajeva da se upo-trijebio i relativno adekvatan ter-min (npr. zbor velikaša), ali se nig-dje nije dala posebna definicija i ukazalo na ustaljenu organizaciju toga zbora.

Prvi, i do sada jedini povjesni-čar koji je sistematski pristupio proučavanju intenzivne politič-ke djelatnosti bosanskih velika-ša, i uopće feudalaca, bio je Mi-hajlo Dinić.*) Kao jedan od najbo-ljih poznavalaca bosanske povije-sti uopće, Dinić je nedvosmisleno dokazao da se u osnovi ove politič-ke aktivnosti krije sasvim određe-na organizacija, odnosno institu-cija. On je iscrpno opisao i funkci-ju te institucije, ali kada je trebalo da je i konačno identificira Diniću se, po našemu mišljenju, potkrala greška. On je, naime, zaključio da su bosanski velikaši radili u okviru sabora, a da su formalno pravo su-djelovanja u radu sabora imali svi plemeniti ljudi, dakle – sva vlaste-la i vlasteličići. Glavno objašnjenje, kako se metodičnom, pedantnom i akribičnom Diniću mogla potkrasti ovakva greška, vjerojatno je okol-nost da nije u punoj mjeri iskori-stio bogat dokumentarni materi-jal koji pružaju spiskovi svjedoka na bosanskim poveljama; on, na-ime, nije obraćao dovoljno pažnje na faktor nasljednosti i praktič-ne zatvorenosti kruga najviše ari-stokracije u Bosni. Rezultate Dini-ćevih istraživanja prihvatili su svi historičari koji su se, bar usputno, bavili ovom problematikom.

Budući da se radi o velikom au-toritetu naše historiografije, mi ćemo se tijekom izlaganja osvrnu-ti na najvažnije dokumente koji su bitno utjecali na formiranje Dini-ćevih zaključaka.

Sastav predstavlja bit čitavog problema državnog vijeća, pa će o

njemu i biti najviše govora.Najvažniji i najiscrpniji izvo-

ri za upoznavanje sastava držav-nog vijeća, odnosno zbora velika-ša, bez sumnje su spiskovi “svje-doka” na ispravama koje su izda-vali bosanski vladari. Tih isprava sa poimeničnim nabrajanjem svje-doka ima nešto preko 50. Odavna je zapaženo da svjedoci bosanskih povelja ne posvjedočuju samo au-tentičnost isprave; oni su, kako se to vidi i po samome sadržaju, su-djelovali i u donošenju odluke o kojoj isprava govori, a u isto vrije-me preuzimali, zajedno sa izdava-čem (vladarom) – odgovornost za njezinu realizaciju.

Sudjelovanje svjedoka u dono-šenju odluke moglo je biti savjeto-davno ili konstitutivno. One ispra-ve iz kojih se vidi da je sudjelova-nje svjedoka bilo samo konzulta-tivno, ovdje nas ne zanimaju; sve-doci ovih isprava uzeti su iz redo-va dvorskog aparata ili iz sastava dvorskog (vladarskog) savjeta, broj im je relativno malen, članstvo u vijeću nije bilo obavezno; njihova glavna funkcija je posvjedočavanje autentičnosti isprave, a navođenje njihove savjetodavne uloge u dono-šenju odluke prvenstveno je obra-zlaganje prethodnog postupka. Po sadržaju, to su: razne administra-tivne odluke, razrješnice u okviru financijskog poslovanja, privatni ugovori i sl.

Važnije isprave u svojoj ekspo-ziciji, po pravilu, izričito navode da je odluka donesena “pristankom” potpisanih “svjedoka”, koji su ujed-no i “ručnici” (jamci) za njezino iz-vršenje. Po sadržaju ove se isprave odnose na:

davanje feudalnih posje-•da:davanje u feud javnih služ-•bi;feudalne zavjernice (vje-•re);međunarodne ugovore.•

Po formalnoj snazi, na prvo mjesto dolaze feudalne darovni-ce, a zatim zavjernice i međuna-rodni ugovori. Broj svjedoka va-rira od 6 do 20, iako ih je najčešće 12. Ali, ono što je najvažnije, svi svjedoci ovih povelja su iz reda ve-likaša – članova državnog vijeća. I većina pristava, gdje su oni poseb-no izdvojeni, potječe iz kruga veli-kaških rodova. Zabilježeni su i slu-čajevi da je odluka donesena u su-glasnosti sa članovima vijeća – i to je naznačeno u ekspoziciji isprave – ali njihova imena nisu pobroja-na. Važno je istaknuti da u pove-lje, po pravilu, nisu unesena ime-na svih velikaša koji su sudjelova-li u donošenju odluke. Broj poime-nično upisanih svjedoka zavisio je od shvaćanja zainteresiranih stra-naka, koliko je “svjedoka” potreb-no za osiguranje izvršenja odluke, odnosno za dokaz autentičnosti isprave. Ovo shvaćanje, a i odgo-varajuće inzistiranje, ovisilo je od konkretnih uvjeta (zahtjev adresa-ta, vrijednost predmeta o kojemu se odlučuje i sl.). Bilo je feudalnih darovnica, izdatih samo pod ime-nom vladara, ili uz navođenje sve-ga 2-3 svjedoka, dok su, s druge strane, zapaženi pokušaji da se u povelju unesu imena svih člano-va vijeća koji su učestvovali u od-lučivanju.

Ovi popisi svjedoka dozvoljava-ju da se, od prve polovine XIV sto-ljeća pa sve do pada Bosne, konti-nuirano prati sudjelovanje pojedi-nih rodova u radu državnog vije-ća, i to u više generacija. Na taj se način i praktično provjerava kako nasljednost članstva u zboru veli-kaša, tako i zatvorenost toga kru-ga feudalne aristokracije.

Osim poimeničnog nabrajanja svjedoka, odnosno članova držav-nog vijeća, povelje daju i druge in-formacije o članstvu, kao što je za-jedničko ime, nadležnost i dr.

Nekoliko desetina dubrovačkih

116

Bilo jednom u Odjeku...izvora suglasno svjedoče da je naj-općenitiji latinski termin za člano-ve državnog vijeća bio naziv baro (talijanski - barone) i da je time bio sasvim jasno definiran i opći položaj velikaša u feudalnoj hije-rarhiji i njihovo članstvo u držav-nom vijeću.

To isto važi i za, inače malobroj-nije, izvore ugarskog porijekla.

*Analiza ovako brojnih izvora

(kojih bi prema orijentacionoj pro-cjeni mogli biti oko stotine) poka-zuje da je i sastav i nadležnost i po-litička snaga zbora velmoža bio sa-svim definiran pojam, nedvosmi-sleno poznat i jasan, kako u Bosni, tako i u susjedstvu. Ovakvu ocjenu izvora moguće je provjeriti i kon-kretnim historijatom bar dvije tre-ćine velikaških rodova, i to pretež-no praćenjem njihova rada u držav-nom vijeću kroz više generacija.

*Broj članova državnog vijeća,

odnosno broj velikaških rodova, koji su imali pravo sudjelovanja u vijeću velmoža, bio je ograničen i suvremenicima u svakom slučaju poznat. Na takav zaključak upuću-je i nekoliko nedvosmislenih izja-va samih izdavača svečanih ispra-va. Tako ban Tvrtko 1365. g., u ek-spoziciji feudalne darovnice kojom bosanskom biskupu potvrđuje po-sjed Dubnicu, kaže da je biskup podnio tužbu u prisustvu njego-vom i (u prisustvu) svih njegovih

baruna („... accedens ad presen-tiam nostram et omnium baronum nostrorum“).

U osnovi isto značenje ima i na-vod iz Tvrtkove povelje bosanskom biskupu iz 1374, koja je izdata na-kon savjetovanja sa bratom, maj-kom i uz “jednodušnu i jednaku volju vlastele naše zemlje (acnobi-libus terre nostre unanimi et pari voluntate)”.

U krajnjoj liniji takvo značenje ima i često upotrebljavani termin “sva Bosna”.

Kralj Tvrtko II 1405.g., potvr-đujući prodaju Primorja Dubrovni-ku i raspravljajući o načinu utvrđi-vanja ratne štete, izričito kaže: “biv na kupi z gdnom hercegom Hrvo-jem splickim i knezom Donjih kraj i s knezom Pavlom Radinovićem i s vojvodom Sandaljem i sa vsimi vlasteli u velmožani rusaga bosan-skoga, zboriv i besjediv ...” I dalje u istoj povelji Tvrtko ponavlja “... imavše svit i cil zgovor sa Hrvojem, Sandalem i s inimi velmožani kra-ljevstva mi sa vsim ako ne bihu u povelji imenem pisani...“

U teškoj političkoj situaciji i su-kobima do kojih je došlo u Bosni poslije ubojstva kneza Pavla Radi-novića, u jedan mah je intervenirao čak i turski car, pozvavši na okup sve bosanske velikaše. Dubrovački izvor o tome govori ovako: “Među bosanskim barunima vlada najveće i smrtno neprijateljstvo zbog smr-ti pokojnog kneza Pavla. Zbog ovo-ga je Turčin Kriščija – Mehmed I – poslao dva svoja izaslanika da pre-

govaraju o miru među rečenim ba-runima, zbog čega je naređen zbor svih rečenih baruna; ovaj zbor nije dao rezultata, pošto baruni ne vje-ruju jedni drugima. Kažu da je na tome zboru zaključeno da se uhva-te i svežu kralj Ostoja i knez Dra-giša Dinjičić. Kada su kralj Ostoja i knez Dragiša ovo opazili, slijede-će noći su pobjegli sa spomenutog zbora i zbog toga se bosansko kra-ljevstvo nalazi u najvećem metežu i razmiricama.“

Godine 1404. čitavo vijeće ba-runa bilo je otišlo u Sanu, gdje su se u to vrijeme nalazili Hrvoje Vuk-čić i kralj Ostoja.

Ukazujući na slučajeve gdje su se na jednom zboru sastali svi čla-novi vijeća (baruni), želimo to ista-knuti kao dokaz da je broj članova bio sasvim ograničen i da prema tome otpada Dinićeva tvrdnja po kojoj bi “...sva vlastela bosanska, pa čak i vlasteličići, imali... pravo ličnog učešća (viritim) na sastan-ku”. Bilo bi, naime, praktično ne-moguće okupiti doslovno svu bo-sansku vlastelu i vlasteličiće kojih je moralo biti na stotine.

(Fragment)

*) Dinčićeva studija “Državni sabor srednjovekovne Bosne”, objavljena je kao posebno izdanje Srpske akademije nauka (knjiga CCXXXI, Odelenje druš-tvenih nauka, nova serija knjiga 13) u Beogradu 1955. g..

(1973.)

117

Bilo jednom u Odjeku...

POZNATO JE da arhiv bosan-ske dvorske kancelarije, odnosno dinastije Kotromanića, nije nika-da pronađen, pa se pretpostavlja da je uništen u vrijeme osvajanja Bosne od strane sultana Mehme-da El Fatiha l463. godine. Tada je do temelja spaljena i srušena naj-tvrđa bosanska prijestolnica Bobo-vac, poslije upornog otpora njenih branitelja. Slična sudbina zadesi-la je ostala prijestolna utvrđenja: Sutjesku, Vranduk, Visoko i Jajce. Posljednji bosanski kralj, Stjepan Tomašević, uzmicao je pred snaž-nom turskom armadom sve do gra-da Ključa na zapadu. Osvajač nije imao nikakve milosti prema nje-mu – odrubio mu je glavu. Južni dio bosanske države, Humska ze-mlja, na čijem čelu se nalazio veliki vojvoda bosanski, herceg Stepan, odupirao se još blizu dvije deceni-je u krvavim okršajima, ali je i on padom Novog na moru, zapečatio sudbinu Bosne.

U tim permanentnim vojnama nestajala su sve materijalna do-bra, a naročito knjige i drugi ma-nuskripti, najlakši plijen vatre i drugih stihija. Ako se prisjetimo davnih svjedočenja da su bosanske knjige kao heretičke uništavane u pohodima raznih inkvizitora i ako povjerujemo Orbiniju da je poslije osvajanja Jajca turski vojskovođa pozvane plemiće ubio i njihova do-kumenta spalio, onda nije ni čudo da na području Bosne i Hercegovi-ne nije ni do danas pronađena ni

jedna povelja, koja bi nam pomogla da rasvijetlimo povijest srednjovje-kovne države Bosne i života njenog naroda kroz tri stotine godina nje-nog opstanka. U tome se ne bi mo-glo pomoći narodnim predanjem, koje je zapamtilo nekoliko meta-fora, kao što su: “Za Kulina bana i dobrijeh dana”, ili “Tvrd orah kao kralj Tvrtko”, ili “Hitar kao herceg Stjepan (hitrost je nekada znači-la lukavost). Po tome, bilo bi kao da Bosna nije nikada ni postojala. Jer, dobro kaže potonji sarajevski kroničar Mula Mustafa Bašeskija: “Ono što je zapisano ostaje...“

Pa ipak, u savremenoj historio-grafiji zna se podosta o medijeval-noj državnosti Bosne. Desilo se da je u susjednim gradovima i zemlja-ma, pošteđenim od znatnijih povi-jesnih kataklizama, sačuvan izvje-stan broj bosanskih dokumena-ta, koji su pomogli da se u znatnoj mjeri rasvijetli daleka prošlost ove, u mnogo čemu u tadašnjoj Evropi osobene zemlje i države. U Dubro-vačkom arhivu pohranjen je dosta dobro sačuvan znatan broj među-narodnih trgovačkih ugovora iz-među bosanskih vlada i napredne primorske komune Dubrovnika. Osim toga, tu se nalaze i pisma bo-sanskih vladara i humskih knezo-va, sačinjena povodom nekih nov-čanih i pravnih pitanja. Na istom mjestu pohranjen je i veći broj da-rovnica pojedinih banova, kraljeva i velmoža. Čim bi došao na vladar-sku stolicu, svaki je vladar primao

odmah dubrovačke poslanike, po-tvrđivao stare ugovore i trgovačke povlastice, ili je sklapao nove. Sve to povelje su veoma značajna do-kumentacija za osvjetljavanje hi-storije Bosne – pomoću njih upo-znajemo međudržavni položaj ze-mlje, njene međunarodne veze, po-litičko uređenje, ekonomiku, sud-stvo itd. U dubrovačkim notarskim i drugim kancelarijskim knjigama može se također susresti podosta podataka o Bosni i Humu. Ma koli-ko su bili često sitni – oni nam po-mažu da uđemo u tajnu svakod-nevnog života i mišljenja pojedi-naca ili grupa žitelja Bosne.

Banovi i kraljevi imali su kan-celara ne samo za izradu povelja na narodnom pismu i jeziku onog vremena, nego i posebnu kance-lariju na latinskom jeziku (jer je u to vrijeme latinski jezik bio domi-nantan ne samo u katoličkoj crkvi nego i u diplomaciji). Vladar je iz-davao latinske dokumente u sao-braćaju sa primorskim gradovima na Jadranu, te tadašnjim državama u Italiji i drugim dijelovima Evro-pe. Takva dokumenta nisu upući-vana samo u Zadar, Trogir, Veneci-ju i Napulj nego i papama, kao i ne-kin biskupijama u vremenu kada su pojedini vladari kontaktirali sa ra-znim predstavnicima katoličke cr-kve. Darovnice bosanskoj biskupiji što su ih izdali ban Ninoslav i kralj Tvrtko potvrđuju kompromis sa cr-kvom koja je inače bila neprijatelj-ski raspoložena prema domaćoj,

Mak Dizdar

NAD ŽUTIM PERGAMENAMA BOSNENEObjAvljENi TEKST NAMijENjEN “OdjEKU“

118

Bilo jednom u Odjeku...heretičkoj, Bosanskoj crkvi.

Relativno su najbolje sačuvane i dobro zastupljene baštinske po-velje što su ih vladari izdavali vla-steli za njihove zasluge u ratu ili miru, potvrđujući stare darovni-ce ili izdajući nove. Sigurnost po-sjeda i imovinskih prava garan-tovana je i motivacijom “za vjer-nu službu”. Baštinske povelje sa-čuvane su u originalu ili prepisu, a nalaze se danas u raznim dijelo-vima svijeta, gdje su nekada stigli bosanski emigranti, poslije poraza od 1463. ili 1482. godine. Veći broj takvih povelja koje su izdavane po-rodici Vukčića – Hrvatinića prona-đen je na jednom mjestu – u arhi-vu Baćanija, u Kemendu (Mađar-ska). To su dokumenti iz vreme-na naglog uspona Bosne, za vlada-vine bana Stjepana II i kralja Tvrt-ka I, uglavnom iz prve polovine XIV vijeka, kada su proširene gra-nice zemlje i njen politički i ideo-loški uticaj.

U mnogo čemu su zanimljivi i testamenti, kao što je oporuka vojvotkinje Jelene, žene Sanda-lja Hranića iz 1433. godine, te pa-tarenskog starješine gosta Radi-na i njegovog protektora, hercega Stjepana Vukčića (po kome je čita-va oblast u kojoj je vladao nazva-na Hercegovinom). Vitez Vuko-ta Pohvalić otišao je u emigraciju i svoj testament ostavio u Veneci-ji. U ovim dokumentima se ogleda ekonomska moć bosanske vlaste-le srednjeg vijeka. Ona jede iz sre-brnih i zlatnih posuda, služi se pri-borom za jelo, opet srebrnim i zlat-nim, što u to vrijeme nije slučaj sa gospodom iz većine zapadnih ze-malja. Feudalci posjeduju umjet-ničke predmete, a od dijaka i pisa-ca naručuju crkvene knjige i sred-njovjekovne romane i ukrašavaju ih iluminacijama, a knjige koriče u kožu i okivaju ih u srebro. To sve svjedoči da u to vrijeme nisu samo vladari živjeli na visokom kultur-

nom nivou, nego i oblasni gospo-dari i druge velmože.

Za Bosnu kao zemlju koja ima samostalnog vladara čulo se još u X vijeku, ali je zemlja u to vrijeme bila pod vrhovnom upravom moć-nih susjeda, koji su se smjenjivali – čas su bili srpski a čas hrvatski pro-tektori, čas vizantijski, a čas ugar-ski, s obzirom da se Bosna nalazi-la na geografskom razmeđu istoka i zapada. Sve se to zna po stranim izvorima. Prvi domaći, do sada po-znati, diplomatski akt izdao je kra-jem dvanaestog vijeka ban Kulin, koji potkraj svoje vladavine počet-kom trinaestog stoljeća ima titulu velikog bana bosanskog. To je ugo-vor o prijateljstvu i trgovini sa pri-morskom komunom Dubrovnik, u formi zakletve o prijateljstvu i slo-bodi trgovine potvrđene od strane dubrovačkog kneza i bosanskog vladara. Povelja se danas nalazi u lenjingradskoj biblioteci. Povelja je pisana na čistom narodnom jeziku svog vremena i predstavlja veoma vrijedan dokumenat za opću isto-riju i za istoriju jezika.

Slične povelje izdavali su često i ostali vladari Bosne, ban Nino-slav, Stjepan II Kotromanić, nje-gov nasljednik ban Tvrtko, a kasni-je kralj Tvrtko I, te njegovi nasljed-nici Stjepan Dabiša, kraljica Jele-na Gruba, kraljevi Ostoja i Tvrtko II, te kraljevi Stjepan Ostojić, Stje-pan Tomaš i posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Vladar-ske povelje izdavale su se u onom mjestu u kome se nalazio kralj, a to je skoro uvijek jedna od kraljev-skih prijestonica, u koju je dolazi-la kancelarija zajedno sa kraljem (Bobovac, Sutjeska, Visoko, Jajce i Bišće u Humu). Povelje su pisane na pergamentu, a snabdjevane su svim onim sredstvima koja mogu da garantuju ispravnost jednog di-plomatskog akta, a naročito peča-tom vladara. Među zanimljivim pe-čatima najvredniji je i najljepši pri-

jestolni pečat kralja Tvrtka I, što je ocijenjen kao jedan od najraskoš-niijih srednjovjekovnih pečata u Evropi uopće. Mađarski kraljevi su se titulisali kao suvereni Rame, tj. Bosne, ali takve pretenzije bosan-ske povelje odbijaju, jer se u njima nikada ne spominje ugarsko vrhov-ništvo, a kasnije ni tursko. Bosan-ska diplomatska dokumenta, kako ona izdavana pro foro interno tako i ona izdavana na međunarodnom planu, nepobitno govore o kon-tinuiranoj državnoj nezavisnosti Bosne, o viševjekovnoj državnosti ove zemlje.

Povelja vladara izdate na me-đunarodnom planu okovane su u svom izrazu i sadržaju određenim šablonima, za razliku od baštin-skih povelja (darovnica i garanci-ja što su ih vladari izdavali svojoj vlasteli). One su mnogo značajnije za upoznavanje socijalnih odnosa u zemlji, kao i za upoznavanje kul-turnog i vjerskog položaja bosan-sko-humskog čovjeka u srednjem vijeku. Dok u poveljama što ih vla-dar izdaje strancima imamo sim-boličku i verbalnu invokaciju kao u sličnim dokumentima na zapa-du (ili istoku), u vlasteoskim pove-ljama obično nedostaje simbolična invokacija a verbalna je nešto druk-čija, shodno paterenskom (bogu-milskom) običaju. Bosanski vlada-ri su “po milosti božjoj” u početku gospodari Bosne ili Bosne Donjih krajeva, Usore i Soli i Humske ze-mlje, ali kasnije, u vrijeme kralje-va, njihova titula se poširuje i nosi naslov kraljeva Srbije i Hrvatske. Pravna sadržina povelje sadrži do-sta podataka o odnosima vladara i vlastele, ali i predstavnika here-tičke Bosanske crkve, koja je bila najveći garant između vladara i fe-udalaca, a tu garanciju su potvr-đivali starješina crkve djed i dva-naest njegovih strojnika, zajedno sa dvanaest velmoža “dobrih Boš-njana”.

119

Bilo jednom u Odjeku...Naročitu pažnju u nekim ma-

nuskriptima privlači naracija po-velje, u kojoj se dubljim ponira-njem može doći do zlatne poetske žice. Takvom sadržinom bogate su povelje humskih knezova iz trina-estog vijeka, a naročito darovnica braće Radiča i Bjeljaka Sankovića s kraja četrnaestog vijeka, u kojoj se poklanja oblast Konavla gradu Du-brovniku. Veoma je dinamična i ri-tmična povelja bana Stjepana Ko-tromanića kojoj daruje Stonski rat općini Dubrovnik. U njoj kao da odzvanja eho Apokalipse, najčita-nije knjige srednjovjekovnih Bosa-naca. Najljepša je svakako darovni-ca kralja Dabiše, u kojoj se evocira-ju junačka djela Bosanaca, a naroči-to velikog vojvode bosanskog, Hr-voja Vukčića Hrvatinića:

„I tagra pride na Kraljevstvo mi plna moć vojske turačke i ulize na-prasno u vladanije Kraljevstva mi.

I tada, hitajući, pospješno sku-pih boljare, vojevode, banove, kne-zove, tepačije, župane i ine velmo-žane, vlastele že i vlasteličiće Kra-ljevstva mi.

I potegoh na rečenu turačku vojsku, dnem i noću...

I božijim htijenjem i tajnami svojimi milostmi im že me smilo-va, a naših vjernih srčanih truđe-

njem – rečenu vojsku turačku po-bismo i pod mač obratismo.

I gledahomo našim očima gdi naši vjerni polivahu svoje svijetlo oružje krvlju turačkom od udaraca mačnih krepke im desnice.

Ne štedeći se nama poslužiti, a svoje mišice nasladiti u krvi po-ganskoj.

I u tom rečenom boju i rvani-ji posluži mi viteški vjerno i srča-no Kraljevstva mi svesrdačni i uz-možni vitez, vjerni naš vojvoda Hr-voje, sin vojvode Vuka...“

Ova, kao i ranije navedene po-velje, do sada zanemarivane od strane bornirane književne kritike, mogu bez ikakve rezerve ući u sva-ku antologiju stare južnoslavenske književnosti.

Mnogi istoričari, lingvisti i knji-ževnici, probdjeli su noći i noći nad tajnama žutih bosanskih perga-mena. U njima su pronalazili ra-zne vrijednosti. U prvom redu mo-gli su da utvrde viševjekovnu dr-žavnost bosanske zemlje. Lingvi-sti su u njima, počevši od pove-lje Kulina bana, pronašli dragocje-ne primjere narodnog govora svog vremena, što nije slučaj sa drugim južnoslavenskim aktima, pisanim na nenarodnom jeziku ili latinski. Radosno je otkriće da neke pove-

lje imaju poetsku potku i književ-nu vrijednost.

Vrijednosti historijske Bosne u prošlosti su najčešće sakrivane, kako bi se umanjila važnost ove zemlje. Danas to nije više mogu-će. Bosna je bosanska bila i ostala do danas. Bosanci danas mogu sa ponosom da istaknu kako je prvi portret nastao u staroj prijestoni-ci Stonu, a ne samo da je prva juž-noslavenska povelja na narodnom jeziku napisana u Bosni, u vrijeme Kulina bana. Ovdje se nalazi i naj-stariji lapidarni spomenik na na-rodnom jeziku zapadno od Make-donije. Ovdje nije ponikao najsta-riji crkveni spomenik na srpskohr-vatskom jezičkom području, Miro-slavljevo evanđelje, nego i bosan-ska heretička Tajna knjiga, čiji se latinski prevod čuva u nacionalnoj biblioteci u Beču - Bosna je naime jedina srednjovjekovna zemlja u kojoj je jedna heretička religija po-stala državna. Jedini istinski opo-zicioni pokret u Evropi u to vrije-me bogumilstvo (katari, patareni, krstjani, itsl.) dobio je u Crkvi bo-sanskoj svog predstavnika u Bosni, gdje je jedino postao državna vje-ra. Po tome istorija srednjovjekov-ne Bosne ima svjetski značaj.

(1971.)

120

Bilo jednom u Odjeku...

Naziv: Nekoliko naziva bi se moglo uzeti koji bi imali označi-ti cjelinu: “bosanskohercegovačka književnost” – kao naziv bi odgo-varao za socijalistički period, a od prošlih najviše za srednji vijek, gdje je relativno bilo najmanje razdvoje-nosti; “književnost naroda Bosne i Hercegovine” – parafraza je ideje o vertikalnoj podjeli, koja je najizra-zitija u turskom i austrougarskom razdoblju, nešto manja u međurat-nom; “književnost u Bosni i Her-cegovini” – potcrtava teritorijalni princip, ali daje značaj i dojam pri-godnosti. Sve nijanse u nazivu ra-svjetljavaju se istorijski prema vi-đenju i oznaci svake epohe, zani-mljive naročito u starijim vremeni-ma, ali bi odlučujuća, moderna, so-cijalistička odredba imala da potvr-di postojanje više naroda i narod-nosti u jedinstvenom političkom i književnom okviru danas, stvore-nom u revoluciji.

Predmet i sadržaj: Od sred-njeg vijeka, od XII a možda i X sto-ljeća, razvijalo se nekoliko književ-nih oblasti i formacija na teritoriju Bosne i Hercegovine, i, pored teri-torijalnog, njihovo osnovno jedin-stvo je u jeziku, bitno živom i na-rodnom.

I Srednjovjekovna književ-nost: Evanđelje i ostali vjerski spi-si glagoljicom, ćirilicom, bosan-čicom, povelje, zapisi, nadgrobni natpisi, pisma poruke.

Sadržaji saobrazni spisima iz ostalih naših područja, sa vladaju-ćim religioznim, ali i mogućim he-retičkim elementima u tekstovima, što je još uvijek stvar kompleksnog

naučnog, književno-jezičkog i filo-zofskog izučavanja. Problem teri-torijalnosti nastanka ili rasprostra-njenosti crkvenih, duhovnih i dru-gih, eventualno hroničarskih tek-stova. Osobenost u izrazito lokal-noj karakteristici svjetovnih spi-sa, povelja, oporuka, pisama, mož-da i hronika, te epigrafici na steć-cima, i zbog izvornosti i paleograf-ske zanimljivosti dokumenta. Po-seban jezički značaj bosanskoher-cegovačke književnosti u srednjem vijeku.

II Turski period: Izvjesno na-stavljanje manastirskih tradicija i razvitak franjevačke književno-sti od M. Divkovića do I. F. Juki-ća, hronike, muslimanska kompo-nenta na orijentalnim jezicima i na narodnom od M. Hevajije do Umi-hane Ćuvidine. Rukopisne knjige i pojava štampanih u XVII vijeku poslije nestanka prvih štamparija prije toga. Latinisti, prepisivač i u srpskim manastirima nakon obno-ve pećke patrijaršije. Velika i bitno značajna raznovrsnost ovog veoma dugog perioda koji od XV seže do u drugu polovinu XIX vijeka. Jasno naglašena vjerska podijeljenost dr-žala je sve u zatvorenim granicama, te se razlike, kako to ističe Vladimir Ćorović, očituju čak i u razvitku je-zika i njegovoj izvjesnoj diferen-cijaciji (Bosna i Hercegovina, str. 102). Povezivanje, u XIX vijeku, sa nacionalnim pokretima izvan Bo-sne (J. Pamučina, te I. F. Jukić i nje-gov “Bosanski prijatelj“). Potreba bosanskohercegovačkog razgra-ničenja u narodnom stvaralaštvu i osobitost muslimanske narodne

književnosti, njeno razvrstavanje. Problem orijentalnih uticaja i sred-stava u motivima.

III Period austrougarske vladavine: Nastavak uticaja Vuka i ilirskog pokreta i skupljači narod-nih umotvorina. Pisci oko “Bosan-ske vile” od 1885. i franjevci od fra Martina Nedića do fra Grge Mar-tića. Organizovanje kulturnog pa književnog života u Sarajevu, Mo-staru, Banjaluci te Tuzli, izdavačka djelatnost u njima. Evropeiziranje muslimanske književnosti od M. Kapetanovića Ljubušaka do Hivzi Bjelevca. Mostarska grupa pisaca oko “Zore”. Kranjčevićeva “Nada”. “Behar”, “Gajret” i “Biser”. P. Kočić i njegova “Otadžbina” i “Razvitak”. Mladobosanski književnici. Stilske odlike od kasne romantike do im-presionizma i simbolizma.

IV Međuratni period: Zastoj književnog života poslije 1918. u Bosni i Hercegovini i obnavlja-nje predratnih grupacija i časopi-sa. Grupa sarajevskih književnika i djelovanje J. Kršića u “Pregledu”. Uticaj Beograda i Zagreba kao gra-vitacionih centara: I. Andrić. A.B. Šimić i S. Šimić, H. Humo, P. Sli-jepčević (rad u “Narodu“), B. Jev-tić, J. Palavestra, A. Muradbegović, I. Samokovlija, J. Kušan, M. Mar-ković, H. Kikić (rad u “Putokazu“), Z. Šubić, B. Ćopić itd. Ekspresio-nizam; socijalna književnost; knji-ževne vrste. Bosanskohercegovač-ka tematika u prozi i drami. Jezič-ki izvori u poeziji i jezičko koleba-nje u odnosu na bosanskohercego-vački govor.

Midhat Begić

U JEDINSTVENOM OKVIRU PRiSTUP i TEzE zA PROjEKAT iSTORijA bOSANSKOHERcEgOvAčKE KNjižEvNOSTi

121

Bilo jednom u Odjeku...V Savremena književnost:

Poslije djela iz NOB tri perioda po književnim vrstama; pripovijetka, poezija, roman. Časopisi i skupne publikacije, izlučivanje BH književ-nosti, kao i drugih iz jugosloven-skog književnog kruga, stilska ra-znovrsnost.

Metodika rada: Idealno bi bilo da se epohe proučavaju i obrađuju uporedo sa objavljivanjem i anali-zom odgovarajućih tekstova, te je potrebno uticati na izdavačke pla-nove u Republici, pokrenuti izu-zetno fototipsko objavljivanje sta-rih tekstova, te obnovljena izda-nja svih važnijih pisaca, koji nisu odavno izdavani. Postoji moguć-nost uporednog rada na svima po-dručjima i epohama uz koordina-ciju rada ekipa. Izdvojiti biblio-grafsku sistematiku i voditi je po epohama i oblastima, sa osnov-nom predmetnošću i maksimal-nom evidencijom. Za svu stariju književnost bitna saradnja lingvi-sta i književnih istoričara uz kon-sultaciju istoričara opšte istorije Bosne i Hercegovine. Potreba pre-vođenja tekstova sa orijentalnih i latinskog i ruskog (možda i talijan-skog) jezika pisaca iz Bosne i Her-cegovine. Monografijske studije o pojedinim cjelovitim područjima i širim istorijsko-književnim struk-turama: srednjovjekovni crkveni tekstovi; politički spisi srednjeg vijeka; nadgrobni natpisi; latini-sti; orijentalna književnost bosan-skohercegovačkih pisaca; alhami-jado-literatura; franjevci; književ-na aktivnost u srpskim manastiri-ma pod Turcima; narodna književ-nost kod Srba, Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini; Vuk i njegov uticaj u Bosni i Hercegovini; ilir-ski pokret i bosanskohercegovački ilirci.Također, monografska obra-da listova i časopisa, studije o jezi-ku u pojedinim oblastima, obrada predmetne bibliografije većih po-java ili razdoblja, te obrada prepi-

ske i vanjske štampe (izvan Bosne i Hercegovine, na primjer, “Zasta-va“) o bosanskohercegovačkim po-javama i problemima itd.

Očigledna potreba prilagođa-vanja metoda prirodi materije za svaku oblast. Nužno elastična pri-mjena hronoloških zahtjeva i po-jedinih sinteza po oblastima. Oči-gledna mogućnost timskog rada na većim temama. Bio-bibliograf-ska obrada pisaca i njihova reva-lorizacija u istorijskom okviru, te moderna interpretacija. Kohezio-ni, međunacionalni elementi i či-nioci u pojedinim oblastima i raz-dobljima: jezik, stil, književni obli-ci, ideje.

Kritika starijih sintetičkih rado-va posvećenih cjelinama, teritori-jalnoj i nacionalnim: I. F. Jukić, Vj. Batinić, M. Napotnik, S. Bašagić, D. Prohaska, Đ. Šurmin, M. Prelog, G. Jelenić, Kreševljaković, V. Ćorović, M. Braun, M. Hadžijahić, J. Kršić, R. Ramić. Noviji pristupi: S. Na-zečić, M. Selimović, S. Leovac, M. Dizdar, R. Trifković, P. Palavestra, M. Rizvić, V. Maksimović, S. Tut-njević, M. Begić. Potreba skicira-nja istorijsko-književne slike epo-ha i istorijskih i kulturno-knižev-nih podataka o nastanku tekstova (genezi spisa). Horizontalni pre-sjeci epoha sa vertikalnim zahvata-njem podataka iz pojedinih grupa pisaca i oblika, rodova i vrsta.

Obrađivati sve pisce porijeklom iz Bosne i Hercegovine bez obzira gdje radili, na kome jeziku pisali i kojom književnošću bili obuhva-ćeni. Isto tako postupiti i sa publi-kacijama namijenjenim bosansko-hercegovačkim piscima i čitaoci-ma bez obzira na mjesto izlaženja. Notirati prisustvo pisaca sa strane u periodu u kojem su oni djelova-li uz neku bosanskohercegovačku grupu i imali uticaja (S. S. Kranjče-vić, V. Petrović, T. Ujević). Zahva-titi pisanu i govorenu riječ – tekst saobrazno epohi i pojmu književ-

nog rada u njoj: u srednjem vijeku je sve književnost što je bilo napi-sano, u XX vijeku samo poezija i be-letristika, drama esej, putopis, kri-tika (ali i filmski scenario, radio i TV-drama, posebno književnost za djecu). Obratiti pažnju na upotre-bu određenih pisama-grafija: gla-goljice, ćirilice, bosančice, latinice, arabice, hebrejskog pisma. Davati kritički opis starijih djela. Obuhva-titi i biografske podatke, pogotovu uz starije pisce, te u analizi djela za-hvatiti stil, jezik, ideje, te eventu-alnu ikonografiju u srodstvu sa li-kovnim stvaranjem.

Voditi književnu razvojnu lini-ju pojedinih epoha u saobrazno-sti sa razvojem odgovarajuće civi-lizacije, odnosno šire književne sli-ke: odnosno prema uticajima i po-kretima iz okolnih i srodnih sredi-na, veza sa velikim žarištima kul-tura, posebno o tragovima viđenja u putničkim zabilješkama strana-ca kroz Bosnu i Hercegovinu (pri-mjer studija o francuskim putnici-ma kroz Bosnu i Hercegovinu od dr. M. Šamića).

Istorija književnosti Bosne i Hercegovine bila bi, prema tome, sinteza studija i istorijsko-književ-nih monografija i pregleda različi-tih oblasti rada u ovoj zemlji kod pojedinih njegovih naroda, nejed-nako razvijenih struktura, koje se međusobno bitno razlikuju gdje se javljaju i protivrječnosti istorij-skog porijekla, ali se u daljoj i du-ljoj perspektivi viđenja ipak dadu usaglasiti, dok se u socijalističkoj epohi konačno ne uklope u jedin-stven tok zajedničkog književno-kulturnog i političkog života. Za tu sintezu bi najbolje bilo kad bi se angažovalo više naučnih radni-ka za pojedine oblasti, prema afi-nitetu, i kad bi se postupnim usa-glašavanjem došlo do jedinstvene koncepcije i realizacije ovog nauč-nog pothvata.

122

Bilo jednom u Odjeku...Napomene uz periodizaci-

ju: Politički pokreti su bitno odre-đivali istoriju Bosne i Hercegovine i njene književnosti i uslovljavali smjenu epoha: srednji vijek, tur-ski period, austrougarski period, period stare Jugoslavije i socijali-stički period.

Unutar te generalne podjele tre-balo bi preciznije odrediti u toku rada krajnje, početne i završne po-jave i datume, te sačiniti eventual-ne podrazdjeljke. Kako osnovna podjela ne bi bila književna već po-litička, nastojati bi bilo da se unu-tar poglavlja istorije književna sa-držina dovede u odnos sa suvre-menim stilovima drugih, prven-stveno naših književnosti, pogo-tovu za novije periode. Srednji vi-jek bi se protegao od prvih pisanih dokumenata do dolaska Turaka, to jest do 1463. ili možda do kraja XV vijeka. Zbog duga trajanja turski period bi se morao podijeliti u tri potperioda: XVI vijek; XVII i XVIII vijek i XIX vijek (ili pak: XVI i XVII što ovisi o polaznoj tački suđenja, u stvari, o tome da li će se prven-stvo dati orijentalnom uticaju ko-jim bi se vezali XVI i XVII vijek, ili razvitku katoličke književnosti ko-joj bi prva predložena podjela više odgovarala). U tom dugom periodu hronološki bi se morale obrađivati književne pojave u svakoj od tri na-cionalno-etničke grupe kao cjelovi-te formacije većeg ili manjeg unu-tarnjeg jedinstva. Posebno je veli-kog značaja obrada latinista i pisa-ca na orijentalnim jezicima, koje bi trebalo prevoditi, a u svakom sluča-ju morala bi se temeljno analizirati njihova djela. I pored teških uslo-va rada, XVI vijek je posebno va-žan kao vijek humanizma (i poja-ve štamparske vještine i kod nas), koji je, prema D. Prohaski, u nas tek u XVII vijeku našao svog pred-stavnika u piscu Ogledala masnič-kog, Ivana Ančića (Speculum sacer-dotale). D. Prohaska inače navodi u

XVI vijeku zbirku Hortus animae, pisanu 1567, a kao prvu štampanu knjigu iz Bosne (drugog štampar-skog perioda) ističe Libellus kalen-darium, Officia beatae virginis Ma-riae, Venedig, 1571. i ovdje otvara odjeljak “emigrantske književno-sti” bosanskih franjevaca poslije pada Bosne: od Juraja Dragišića do Ivana Tomka Mrnavića. U pogledu srpskih spisa on vidi tri perioda od XV do XIX vijeka: I) XI i XVI vijek “srbulja” („Kirchendrucke“); II) po-vratak na rukopisnu književnost u XVII vijeku – prepisivači i III) ru-ski uticaj putem crkvenih knjiga u XVIII vijeku.

Kreševljakovićevo vezivanje po-djele za ilirski pokret ima u vidu samo hrvatsku književnost, dok bi tada srpska morala da se veže za Vukovu pojavu, a muslimanska, koja tada dobija Šakira Kurtćehaj-ića, traje ipak bez obnove sve do pada turske vlasti.

U austrougarskom periodu tre-ba proučiti i izložiti početke moder-nog organizovanja kulturno-knji-ževnog života najprije kod Srba, pa kod Hrvata i Muslimana, ne zabo-ravljajući ni Jevreje. Bitno je ovdje pokretanje modernih književnih i drugih časopisa i listova, i “Bosan-ska vila”, “Nada”, “Behar” morali bi imati svoje odjeljke u srazmjeri sa njihovim značajem i uticajem, kao i njihovom vlastitom stilsko-idej-nom evolucijom

Početak XX stoljeća znači op-štu modernizaciju kod svih, to jest, sustizanje zaostataka, evropeizira-nje, preodolijevanje tragova narod-njaštva, gdje je poglavito velik zna-čaj “Bosanske vile” od 1908, odno-sno od aneksije do svjetskog rata uz pojavu pokreta Mlade Bosne. Posebno je poglavlje “Zora” i Mo-star kao kulturni i književni cen-tar koji se rano počeo tako razvija-ti sa Malom bibliotekom, “Pregle-dom” i značajnom knjižarom, iz-davačem Paher-Kisić. Jugoslaven-

ski karakter bosanskohercegovač-kih književnih strujanja naročito uz “Bosansku vilu”, izvjestan uti-caj J. Skerlića i okupljanje pisaca iz različitih nacionalnih sredina, što Bosnu i Hercegovinu stavlja u sre-dište pažnje mnogih jugoslavenski orijentisanih pojedinaca i ustano-va. Petar Kočić i njegovi listovi mo-rali bi se isto tako šire obraditi kao i dati sintetičan prikaz hrvatskih publikacija poslije “Nade”. Razmo-triti izdavačku djelatnost i kod Mu-slimana (knjižare Bašagić i Kalaj-džić). Stilsko usmjeravanje prema realizmu i impresionizmu, razno-vrsnost poetskih uticaja i stilova od S. Bašagića do J. Dučića, osvrt na žene - književnice sve do Nafije Sarajlić. Ako je ovdje potrebno po-sebno proučavati i predstaviti po-sebne nacionalne sredine, uključu-jući i jevrejsku, pisci se mogu dava-ti u pregledu redom po hronologi-ji javljanja. Nameće se nijansirana slika odnosa prema srpskoj, odno-sno hrvatskoj književnosti toga i ranijeg vremena (s obzirom na za-kašnjele tragove romantike).

Nova, međuratna književnost stvarno počinje tek 1918. mada su značajne i neke pojave iz vremena rata 1914-1918. Nova orijentaci-ja u smislu ekspresionizma kod različitih pisaca: A.B. Šimića, H. Hume, A. Muradbegovića, H. Ki-kića, sa elementima moderne psi-hologije kod B. Jevtića, a pogoto-vu kod I. Andrića. Proučiti prisu-stvo pojedinih pisaca u Bosni Her-cegovini do 1930, oko koje se vrši preobražaj i izvjesna intenzifikaci-ja u vezi sa “Pregledom” i Grupom sarajevskih književnika, važnom već i kao zamisao i simptom. Pola-rizacija između Beograda i Zagre-ba znatnog dijela pisaca, časopisi i listovi pojedinih grupa i kolektiv-ne publikacije, karakteristične za “socijalnu literaturu”. Pojava mo-derne književne kritike, J. Kršić i njegove koncepcije BH književno-

123

Bilo jednom u Odjeku...sti. Sarajevsko pozorište. Sarajevo kao književni centar. Zaoštravanje idejnog kriterija pred drugi svjet-ski rat. Rat i književnost NOB, no-vostvorena situacija socijalističke slobode u tri perioda poratne BH književnosti: 1945-1953, 1953-1960. i 1960-1970. Odlike u smje-ni vodeće uloge književnih vrsta, sve veća raznovrsnost, snažan za-mah u posljednjem deceniju. Ići do 1970. bez obzira na pitanje distan-ce. Sagledavanje modernosti savre-mene književnosti i njenih funkci-onalnih veza sa prošlošću kao te-matikom, stilom i jezikom. Časopi-si i publikacije u Bosni i Hercegovi-ni, karakteristična izdanja, razvoj kritike i esejistike u procesu razgra-njavanja oblika i stilova.

Kao kolektivno djelo, Istori-ja književnosti Bosne i Herce-govine trebalo bi da bude u iz-vjesnom smislu enciklopedijskog značaja sa što potpunijom slikom ostvarenja, sa raznovrsnim regi-strima, bibliografijom i ilustracija-ma (reprodukcijama tekstova, na-slovnih strana, fotografija pisaca i umjetničkih radova bosanskoher-cegovačkih slikara itd.).

(1972.)

DA LI je pojam “bosanskoherce-govačka književnost” uopće opera-tivan? Možemo li govoriti o neče-mu za što mislimo da postoji a čiji su nam obujam i granice nepozna-ti? Jer, što je doista bosanskoher-cegovačka književnost – da li knji-ževnost kojoj je Bosna i Hercego-vina sadržajem i predmetom; ili književnost pisaca koji žive u Bo-sni i Hercegovini; ili književnost pisaca koji žive drugdje, ali su Bo-sanci i Hercegovci; ili je to, možda, književnost pisana na nekom (ne-postojećem) bosanskohercegovač-kom jeziku?

Ako se držimo ustaljenih kri-terija da je književnost ono što se utemeljuje na nekom njoj pripad-nom jeziku, mi o bosanskoherce-govačkoj književnosti ne bismo mogli govoriti, jer bosanskoher-cegovačkog jezika nema. Predu-go su bosanskohercegovački pisci bili prisvajani od drugih na osno-vi ovog “kriterija“; bili su svrstava-ni u srpsku ili hrvatsku literaturu jer su pisali na jednoj od dviju va-rijanata srpskohrvatskog-hrvat-skosrpskog jezika. Ali, onda, oni nisu mogli biti ni srpski ili hrvat-ski pisci, jer srpski i hrvatski nisu dva zasebna jezika (kako je to ne-davno autoritativno pokazao i Da-libor Brozović). Neki su “logički” faktotumi, međutim, svrstavali bo-sanskohercegovačke pisce u srpsku ili hrvatsku literaturu po tom “je-zičkom” kriteriju, bez obzira na či-njenicu da se onda, po istoj “logič-koj” jednadžbi, može ustanoviti samo nekakva “srpskohrvatska“/“hrvatskosrpska” literatura! Ako je

samo jezik ono po čemu konstitu-iramo jednu literaturu, onda mi u Jugoslaviji imamo onoliko litera-tura koliko ima jezika, tj. imamo slovensku, makedonsku i srpsko-hrvatsku/hrvatskosrpsku litera-turu. Pa ipak, šalu na stranu, niko-me ne pada na pamet da spori au-tohtonost hrvatske i autohtonost srpske literature i njihovu među-sobnu odvojenost. Pisac može pi-sati na jeziku jedne nacije a da li-teraturi te nacije ne pripada. Zvuči apsurdno, ali pogledajmo: svi ame-rički, australski, kanadski pisci (da ne govorim o onim zemljama Co-mmonweltha) pišu na engleskom jeziku, ali ih nitko neće ubrojiti u engleske pisce, nego američke, ka-nadske itd., jer je svaka od ovih li-teratura izborila vremenom status autohtone i autentične literature naroda kojem pripada. Taj status izborila je sebi, ne samo u godina-ma poslije drugog svjetskog rata, i bosanskohercegovačka književ-nost, o čemu ću kasnije još govo-riti. A što se tiče “jezičkog” kriteri-ja, još samo ovo: u koju ćemo lite-raturu ubrojiti one bosanskoherce-govačke pisce (naime, veliku veći-nu) koji ne pišu ni srpskom ni hr-vatskom varijantom, nego mješa-vinom, u nekim slučajevima, naj-boljeg od obiju varijanata?

No, onda, ako jezik nije jedini kriterij po kojem jedna literatura može da postoji, kako ćemo utvr-diti druge kriterije koji toj litera-turi daju pravo na život? Po regio-nalnoj osnovici? – to bi bilo prilič-no traljavo; ako je pisac negdje ro-đen, to nipošto ne znači da on pri-

Hamdija Demirović

OTVORENOST TRADICIJEKA POjMU bOSANSKOHERcEgOvAčKE KNjižEvNOSTi

124

Bilo jednom u Odjeku...pada literaturi mjesta gdje je ro-đen – Conrada, Ionescea, Lautre-amonta ne možemo smatrati polj-skim, rumunskim i urugvajskim piscima.

Ako, opet, pisac veže svoje dje-lo uz određeni kraj, grad, zemlju – ni tada ne možemo reći da je on pi-sac toga kraja, grada, zemlje. Grčki pjesnik Kavafi je cijelo svoje djelo vezao uz jedan grad, Aleksandriju, ali on nigdje ne može biti smatran aleksandrijskim, još manje egi-patskim, piscem. Pisac je stanov-nik univerzuma, a zavičaj mu nije “rodna gruda” (bljutave li fraze!) nego ono mjesto koje možemo na-zvati Prijestonicom Bitka, jedinog ljudskog zavičaja, u kojoj on prebi-va i koju nama, običnim smrtnici-ma, približava, čini jasnijom i in-timnijom. Jedan pisac može cije-lo svoje djelo vezati za njega, cije-la teorija o regionalnoj književnoj pripadnosti past će tada u vodu. Na koncu, velikog pisca jedan geo-grafski kraj (kao Bosna kod Andri-ća), makar cjelokupno svoje djelo vezao uz njega, uopće ne zanima kao geografski kraj, sa takvim i ta-kvim ljudima, običajima ili klimat-skim osobenostima – on će drago-voljno prepustiti geolozima, etno-lozima i inim znanstvenicima da utvrđuju njegove karakteristike – nego ga taj kraj zanima kao popri-šte na kojem se sudaraju univer-zalne ljudske sudbine, mjesta gdje se susreću vječne literarne teme i paradigme: ljubav i mržnja, dobro i zlo, rat i mir – sve, dakle, arhetip-ske ljudske situacije i arhetipske ljudske emocije. Kroz njih on pri-kazuje slavu postojanja, kroz njih on suprotstavlja red kaosu, biće ni-štavilu, tj. ispunjava suštinsku za-daću literature – da prosvijetli trač-kom univerzalne svjetlosti miste-rij ljudskog boravka na Zemlji; da čovjeka približi poretku Svega i da mu taj poredak učini jasnijim, kako bi i sebe, najzad, ugledao ja-

snijim. Umjetnost je u krajnjoj in-stanci, bio njen sadržaj prožet vje-rom ili sumnjom, afirmacija bića, jer nas čini istinitim zato što je i sama istinita.

Mogu li ja živjeti u Beogradu, Surdulici, Parizu ili Tasmaniji? Mi-slim da mogu... Što ne znači da kao pisac pripadam srpskoj, francuskoj ili tasmanskoj književnosti (ako ova posljednja postoji). Slučajno ži-vim u Sarajevu, ali bosanskoherce-govačkoj književnosti ne pripadam zato što sam Sarajlija. Pisac je, re-koh, stanovnik univerzuma ili, po kranjčevićevski, “svemirski građa-nin u balonu mašte”...

Budući da jezik, nacionalnost i regionalna pripadnost nisu bit-ni faktori pri konstituiranju odre-đene literature, moramo se oslo-niti na jedan faktor koji ujedinjuje sve ove prethodne i obogaćuje ih za stupanj više. Taj faktor je, po mom mišljenju, tradicija. Tradicijom zo-vem skup svih onih elemenata du-hovne baštine jednog naroda koji ga vežu uz ostale narode svijeta i čine bliskim općem, univerzalnom pamćenju ljudskog roda. “Tradicija je ljepota koju čuvamo, a ne lanci koji bi nas vezali”, kaže Ezra Pound u svom glasovitom eseju iz 1913. Tradicija nije, kao što je to tvrdio Eliot, “trajno potčinjavanje vla-stite ličnosti” nekim davno zave-štalim, oveštalim i okoštalim mo-delima (kako su to i kod nas rado prihvatili mnogi koji u posljednje vrijeme sviraju u diple “tradicije”, po samo jednom notnom ključu). Naši “srpskohrvatski prirepci Elio-ta”, kako se duhovito izrazio Slobo-dan Blagojević, nekritički spremno su pristali na formulaciju da ličnost pjesnika ima da se potčini nekom fantomskom idealu već ustanovlje-nog historijskog reda, što automat-ski znači perpetuiranje postojećeg a ne kreativno mijenjanje. Pjesnik prihvaća tradicionalne modele kao oslonac na osnovi kojeg pravi uvi-

jek nove, a ne kao jednom zasvag-da utvrđeni recept po kojem, kadi-kad, i tu i tamo, doda malo više ili malo manje začina, a “jelo” ostaje stalno isto. Tradicija nas ni na šta ne obavezuje, nego upravo suprot-no – ohrabruje na stvaralačke ek-sperimente, i po tome ćete uvijek prepoznati tradicionaliste od što-valaca tradicije. Na žalost, mora se priznati da je kod nas više tradici-onalista nego stvarnih štovalaca tradicije, što se često može vidje-ti po primitivnoj žestini kojom se, ponekad, dočekuju pojave novog u umjetnosti, Pierre de Chardin piše da se svijet može podijeliti na one “koji su okrenuti prema obzorju i viču vjerom neofita: da, mi napre-dujemo! Drugi uporno ponavlja-ju, ne napuštajući svoja mjesta: ne, ništa se ne mijenja, mi se ne miče-mo! Ti posljednji, nepokretni, ima-ju uza se opće shvaćanje, naviku, najmanji napor, a isto tako moral i religiju. Međutim, druga polovi-ca čovječanstva... napustila je zbo-rište, gdje posada, sjedeći u krugu, oko domaćeg ognjišta, priča uvijek iste priče...”. Često se nalazimo u paradoksalnoj situaciji da tradiciju “brane” oni koji je, zapravo, najma-nje razumiju, smatrajući da je tra-dicija ono što je vremenom okošta-lo i zajamčilo sebi oblandu manda-rinske nedodirljivosti, nikad ne do-vodeći u sumnju i nikada ne preis-pitujući stalno iznova aktuelnost i vrijednost određenih pojava u svje-tlu novih, izmijenjenih činjenica i okolnosti.

Tradicija je jedna kontinuirana linija razvoja u određenoj literatu-ri, sa izvjesnim jasno prepoznat-ljivim crtama, osobenostima i, re-kao bih, specifičnom “aromom”, po kojima jednu literaturu prepozna-jemo i razlikujemo od drugih. Tra-dicija francuske literature npr. ra-zličita je od tradicije engleske lite-rature, kao njemačka od ruske, itd. Sve to uveliko zavisi i od historij-

125

Bilo jednom u Odjeku...skih okolnosti – da Talijani kvatro-čenta nisu pisali na latinskom i da nisu obnovili umjetnost helenskog metra, i da Du Bellay nije preveo Navgheriusa na francuski, a Spen-ser te Du Bellayjeve adaptacije na engleski, engleska literatura bi sa-svim drukčije izgledala od tada do danas. Chaucer je imitirao Fran-cuze te dokončao anglosaksonske aliterativne oblike. To je unijelo re-voluciju u formi. Da se vratimo na naš teren; da bogumili nisu bili uni-šteni, ili da barem Turci nisu pobi-jedili na Kosovu, historija bosan-skohercegovačke, pa i srpske lite-rature, izgledala bi drugačije. Zato i imamo ovako složenu situaciju u definiranju jedne višenacional-ne, a u posljednje vrijeme, rekao bih, i supranacionalne književno-sti – bosanskohercegovačke. Tako u Bosni imamo književnu tradiciju starih bosanskih bogumilskih (ne-kanonskih, kanonskih itd.) teksto-va, pisanih glagoljicom i ćirilicom, latinskih tekstova, epske, epsko-lirske i lirske narodne poezije tur-skog “vakta”, romansi bosansko-hercegovačkih Jevreja sefarda, al-hamijado literature, literature ori-jentalnih jezika, franjevačkih spisa, te novije umjetničke poezije i proze devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Sve to skupa spada, htjeli mi to ili ne, u nedjeljivu i jedinstvenu – ma-kar toliko heterogenu tradiciju bo-

sanskog tla. Sve to skupa čini lini-ju razvitka naše literature jasnom i svima vidljivom, i predstavlja hu-mus sa kojeg smo iznikli. Zato je moguće reći jasno i nedvojbeno za-što određeni pisci pripadaju bosan-skohercegovačkoj, a ne nekoj dru-goj literaturi – zato što su iznikli iz svježeg humusa ove tradicije, zato jer je njihovo djelo izraz te i takve tradicije, nosi njen neizbrisiv pečat i tako označuje neprekinutu liniju razvitka te literature unutar njene tradicije, svidjelo se to nekome ili ne. Ne može se samoopredjeljenje nekog pisca iz Bosne i Hercegovi-ne za srpsku ili hrvatsku literatu-ru smatrati dovoljnim da bismo ga tamo i svrstali. Kao empirijska per-sona mogu se izjasniti za bilo šta, izjaviti da pripadam bilo kojoj lite-raturi, ali to neće biti dokaz da joj zaista i pripadam. Samo po djelu, i po vezanosti tog djela za određe-nu traciju, možemo svrstati jed-nog pisca u ovu ili onu literaturu. Po čemu je Andrić srpski pisac? Po tome što se izjasnio kao srpski pi-sac? Što je pisao ekavski. Po tome bi on, jednako, mogao biti i hrvat-ski pisac, barem u ranoj stvaralač-koj fazi kada je pisao hrvatskom ijekavicom, pa bi onda jedna polo-vica Andrića bila hrvatski a druga srpski pisac. Ali ne! Njegovo djelo uronjeno je od glave do pete u bo-sansku tradiciju, u cijeli onaj du-

hovni sklop koji je ovo tlo oduvijek činio poprištem izukrštanih kul-turnih i političkih ideja što su se tu prelamale i tvorile jednu novu, spe-cifičnu, zasebnu, autohtonu, samo-svjesnu kulturu. Andrić je, dakle, bosanskohercegovački pisac.

No, po meni, malo je žalosno da moramo raspravljati o ovim stva-rima, ali kako one nisu ranije bile riješene, na nama stoji historijska zadaća da to pitanje fiksiramo. Da-nas, kada se u cijelom svijetu osje-ća tendencija sjedinjavanja, brisa-nja granica i zbližavanja ljudi i kul-tura, mi se ovdje, zbog tih neriješe-nih pitanja književne historije, mo-ramo baviti usitnjavanjima. Jer na koncu i nije važno da li je, na pri-mjer, Andrić srpski, hrvatski ili bo-sanskohercegovački pisac – važno je da je on veliki svjetski pisac – ali kad književna historija, inferior-na disciplina, nije kadra da riješi svoja, inferiorna pitanja, onda još se mora pomoći “odozgo”, s mje-sta gdje se drže ključevi kriterija, a oni su sadržani u strogom logič-kom rasporedu pojmova, po princi-pu subordinacije. Stoga, treba ple-dirati za konačno ustoličenje poj-ma “bosanskohercegovačka knji-ževnost” u tzv. nauci o književno-sti, i to ne samo u Bosni i Hercego-vini, nego i u najširim jugoslaven-skim relacijama.

(1981.)

126

Bilo jednom u Odjeku...

Govorit ću o pojmu zavičaja, jer to jest jedan od problema što leže u centru ovih naših razmatra-nja. Kad razmišljam o tom proble-mu koji je, naravno, usko povezan s pojmom “naroda”, “nacionalnog”, “nacije”, “nacionalizma” itd., onda se obično služim jednim primje-rom koji mi, u obliku pitanja, omo-gućuje da se približim, možda, ka-žem: možda, samoj biti ovdje raz-matrane stvari. Ima jedna uzrečica (koja na svim jezicima svijeta ima isti smisao i značenje) koja je toliko svakidašnja da kao takva, samo po sebi, ostaje ili postaje posve nepro-blematična. Ona glasi: “Biti ili osje-ćati se kao kod svoje kuće.“

Kad se postavi pitanje što to za-pravo znači, onda već samo to pi-tanje izgleda i suvišno, i pretjera-no, i paradoksalno, pa čak i besmi-sleno i apsurdno, tako da bi ga, ako već ne svi, a ono, u najboljem slu-čaju mnogi bili spremni shvatiti i prihvatiti kao duhovitu doskočicu ili šalu. Jer, svi mi znamo, što zna-či “osjećati se kao kod svoje kuće.” Ja ipak ne mislim tako, a ova moja tvrdnja ne želi da se kreće na razi-ni puke doskočice. U tom pitanju, naime, kad se dobro promisli, leži mnogo više, nego što se to čini na prvi pogled. U tom je pitanju sadr-žano i drugo koje ga u svom pro-duženju konkretizira na sljedeći način: Gdje se, zapravo, možemo osjećati kao kod svoje kuće? Ili, još dalje: Da li “kod svoje kuće” uopće možemo doći do tog pitanja? Da li bi netko od nas, ili bilo tko, bilo gdje i bilo kada mogao kod svoje kuće (ili u svojoj kući) kazati: Sada se osjećam kao kod svoje kuće“?

Kao što vidimo, već time ta sva-kidašnja uzrečica gubi karakter to-

liko očevidne samorazumljivosti. Jer, očevidno je ovdje doista samo to da je takva jedna formulacija upravo kod svoje vlastite kuće (u širem i užem smislu) u stvari ne-moguća. Pa, što onda to znači? To znači – budući da je taj smisao već impliciran u našoj uzrečici! – da se, naime, negdje drugdje možemo osjećati kao kod svoje kuće! Ako, pak, tu stvar sada pokušamo pro-dubiti, onda ćemo uvidjeti da mi zapravo moramo prethodno biti negdje drugdje, kako bi i ta uzreči-ca i to pitanje uopće mogli biti suvi-sli, to jest da dobijemo neki smisao. Naravno da nam pri tom još jedno bitno pitanje ostaje otvorenim: Po čemu, odakle i kako je uopće mo-guće tako nešto da se drugdje mo-žemo osjećati kao kod svoje kuće? U kakvom odnosu stoje ono “drug-dje” i ovo “kod svoje kuće“?

Odatle proizlazi prije svega to da moramo izići iz onoga što na-zivamo svojom kućom, svojim do-mom, ili još šire: svojim zavičajem, kako bismo uopće znali ili imali svi-jest o tome što taj zavičaj jest, što za nas znači ta kuća ili dom, da bi-smo bili u mogućnosti “osjetiti se ili biti kao kod svoje kuće.” Time je rečeno da se upravo u tuđoj kući možemo osjećati kao kod svoje kuće i tek na taj način doći do svi-jesti o tome šta ta naša kuća (dom, zavičaj) uopće jest, kakva ona jest i kakav ona smisao za nas ima.

Pomoću ovako slikovito postav-ljenog pitanja želim se onda pribli-žiti onome što mu zapravo leži u te-melju. To pitanje, naime, iskazuje i upućuje nas na jednu veliku stvar: da je čovjek po svojoj najdubljoj prirodi povijesno biće koje jest to što jest time što postaje. Tim nje-

govim postajanjem postaje ili na-staje tek ono što se naziva vlasti-ta kuća, dom zavičaj, etnikum, do-movina, narod itd. Međutim, koli-ko nas god ovaj pojam “naroda” eti-mologijski vuče na moguću pretpo-stavku, kako je čovjeku dovoljno da se na-rodi, da bi bio i on i nje-gov narod, toliko nas ova etimo-logija može odvući i u pravcu koji završava u rasizmu i nacizmu. Za čovjeka (pa prema tome i za nje-gov na-rod) nije dovoljno da se on na-rodi da bi bio čovjek, jer tek po svom po-rodu čeka ga ono osnov-no i najbitnije: da svojim vlastitim naporom, borbom, radom i djelom postane čovjekom.

To, da čovjek mora “izići iz sebe sama” u ono drugo i drugačije, to jest da mora izići (negirati je, uki-nuti, prevladati, prekoračiti, izvući se) iz svoje neartikuliranosti, uča-hurenosti, potmulosti, mutavo-sti, nemuštosti, besvjesnosti, ap-solutne vezanosti uz svoj po-rod i na-rod kao prvi, ali neophodni ko-rak što ga tek onda može vratiti njemu samome kao društvenom i ljudskom (pa prema tome i narod-nom i zavičajnosnom) biću, iska-zao je Hegel svojom povijesno-mi-šljenom i postavljenom razlikom između običaja (Sitte, što on još naziva navikom, a mi bismo jed-noznačno dodali i: tradicijom) i običajnosti (Sittlichkeit). U ovom rasponu kreće se ono što se nazi-va mogučnošću povijesnog posta-janja čovjeka čovjekom. Taj obi-čaj Hegel sagledava i određuje kao ono što bismo mogli nazvati uto-pljenost (i stopljenost) pojedina-ca u jednom samoniklom, prirod-no izraslom (njem., naturwuchsig) ili na-rođenom apstraktnom i još

Milan Kangrga

RIJEČ O ZAVIČAJU

127

Bilo jednom u Odjeku...uvijek bezobličnom, neizdiferen-ciranom kolektivitetu, u kojemu on još uopće ne zna (nema svijest i tome) za sebe kao individualnost, ličnost, osebujnost, čovjeka itd. Zato će Hegel kazati: Čovjek – i tu tek daje povijesno i najdublje filo-zofsko određenje – mora, da bi bio, to jest postao čovjekom, biti u izu-zetku spram toga kolektiva, kako bi uopće došao do svijesti o sebi upravo kao društvenom, a onda i ljudskom biću. Taj izuzetak, to izu-zimanje i jest upravo sama ta prva i neposredna svijest koja je mogu-ća i pojavljuje se – kako bi Hegel rekao – kao ono razdvojeno, što znači da tek sa sviješću imamo po-sla s onim što nazivamo: subjekt-objekt. I čovjek i taj kolektiv kao svijest ili ono već razdvojeno mo-raju postati subjekt i objekt da bi uopće bili što jesu. Oni, dakle, nisu naprosto, kao nešto dano, izraslo, ili puko na-rođeno, oni to tek po-staju, moraju postati, to jest pre-tvoriti se u nešto drugo što još nije i naprosto nije bilo.

Zar to ne podsjeća na ono pret-hodno iskazano: morati biti drug-dje, da bi se uopće znalo što zna-či “biti i osjećati se kao kod svoje kuće“? Jest, to je to. Marx je, sli-jedeći u tome Hegela, izrekao isto na drugačiji način: Samo u druš-tvu može čovjek biti individuum. Društvo je, međutim, ovdje pre-ma Marxu već čovjek kao povije-sno biće, ili čovjek kao idealan to-talitet društvenosti i moguće ljud-skosti. To znači: on postaje čovje-kom, a nije naprosto kao čovjek dan, kao što nije naprosto dana, nego to pomoću čovjeka mora po-stati, i njegova domovina, njegov zavičaj, ova njegova kuća, o kojoj govorimo itd.

Ovdje je za naš problem prven-stveno zanimljiva ova Hegelova du-boko povijesno mišljena teza da čo-vjek samo u izuzetku spram običaja (navika, tradicije) postaje individu-

alnošću i ličnošću, dakle čovjekom, jer je prevladavanje ili prekoračiva-nje te pri-rodne i na-rodne danosti ona istinski ljudska i povijesna di-menzija njegova opstanka koja ga čini - univerzalnim bićem isto tako uvijek iznova univerzalno otvore-ne ljudske zajednice. Jer, time je re-čeno, ako se konzekventno domi-sli do kraja, da nema te nacionalne, narodne, zavičajne ili kućne grani-ce, unutar koje bi mogla da se iscr-pi i moja društvenost, i moja ljud-skost i moja univerzalnost. Sto-ga ovaj pojam zavičaja, u kojem je već u ishodišnoj točki sadržano da je potencijalno i nužno čitav svijet djelatno i smisleno, otvoreno i uni-verzalno poprište mogućnosti mog vraćanja u zavičaj kao svagda nešto drugo, drugačije, novo, osmišljeno i kao takvo tek znano i doživljeno, dakle ono moje ljudski tek prisvo-jeno i usvojeno, nema nikakve veze s onim što nazivamo nacija, nacio-nalnost, država itd. U svim disku-sijama oko toga, često se ne samo previđa distinkcija između nacije i naroda, nego se oboje čak poisto-većuje. Međutim, tu nam neće po-moći (nego će nam odmoći) ovakva identifikacija naroda i nacije, a da ne govorimo o pojmu zavičaja, jer to ne odgovara biti same stvari. U jednom sam svom članku, na osno-vi Marxovih analiza, naciju odredio kao u državu konstituirani narod. Prema tome, kad imamo posla s nacijom, onda pred sobom imamo klasnu tvorevinu, državu, klase, či-tavu ekonomsko-socijalno-politič-ku strukturu vlasti, moći, eksplo-atacije unutar jednog i istog naro-da, imamo – jednom riječju – po-sla s klasnom vladavinom.

Da se vratimo na rečeno, kad sam u tuđini, u kojoj tek mogu shvatiti šta znači osjetiti se ili ne kao kod kuće, kad znam što ta “kuća” za mene znači ili može zna-čiti, kad čeznem za zavičajem i po-vratkom u zavičaj, onda ta čežnja

nije čežnja za povratkom u moju domaću klasnu vladavinu, ili na moje “nacionalno tlo”, budući da tako nešto ne postoji. Nema “naci-onalnog tla”, ako se pod tim “tlom” ima razumijevati moj ili bilo čiji za-vičaj, jer nije nacionalno – državno – klasno – eksploatatorski sistem moj zavičaj, nego je on, naprotiv, negova antiljudska i antizavičaj-nosna negacija. Ja čeznem za onim “tlom” što sam ga intimizirao, pri-svajao, udomaćivao, osmišljavao od svog djetinjstva kao svoj vlastiti svijet što ja jesam u najdubljoj du-bini svog ljudskog bića. Kad se, na-kon dužeg izbivanja, vraćam u Za-greb koji je moj zavičaj, onda mi je pri izlasku sa željezničke stanice dovoljno da ugledam obris Zagre-bačke gore, pa da mi srce zaigra od radosti, jer sada znam da “sam kod svoje kuće” i najdublje sam svje-stan šta to za mene znači.

Svatko to nosi sa sobom i u sebi kao neodvojivi dio svoje oblikova-ne čovječnosti, svoje ljudske inti-mnosti, i zato je svako naknadno pozivanje bilo koga na izjašnjava-nje o njegovoj nacionalnosti i na-cionalnoj pripadnosti prije svega suvišno, zatim unutrašnje proti-vurječno, ali je – što je ovdje naj-važnije – takva “prozivka” istovre-meno i direktna, antihumana ata-ka na samu srž ljudske prirode, bu-dući da brutalno, najčešće beskru-pulozno i cinično, zasijeca, zadire u sam korijen čovjekove intimno-sti, koji je stavljen pred prisilu de-klarativnog izjašnjavanja o nečemu što se deklarativno ne da iskazati, a da se time ne bi osjetio postiđe-nim pred samim sobom kao ljud-skim bićem. To, dakako, ne zna-či i ne može značiti zatajivanje ili odricanje svog tla, svojeg zavičaja, svojeg naroda i svoje zemlje, jer je, kao što je poznato, čovjek najveći patriot kad se nalazi u tuđoj zemlji i neće nikome dopustiti da mu vri-jeđa narod ili zemlju, budući da je

128

Bilo jednom u Odjeku...time on sam najdublje tangiran baš kao ljudsko biće.

Međutim, niti je zavičaj iden-tičan s nacijom, niti je sam narod neki neizdiferencirani, nerazluči-vi entitet, jer pripadajući jednom narodu, pripadam u njemu jednoj grupi, sloju, klasi, pa će me moji vlastiti su-narod-njaci, kao pripad-nici vladajućeg sloja, grupe ili kla-se – pozivajući se čak i na taj narod i na mene kao njegova pripadnika – nemilice eksploatirati, ograniča-vati moju slobodu, a ako ustreba i uništiti me (i materijalno, i intelek-tualno, i moralno, pa čak i fizički), dok će istovremeno za svoj vlasti-ti materijalni prosperitet u danom času rasprodavati ovu moju zemlju i moj narod “na parče” i u cjelini.

Tako to onda mene ili bilo koga poziva na pripadnost naciji (či-taj: državi, klasnoj eksploataciji, pljački, moći vladajućih, neslobo-di itd.) kao onoj vrijednosti koja bi za mene imala da bude svetinja i alfa i omega mojeg ljudskog op-stanka!? Država, bilo koja, i naci-onalna, i centralistička, i unitari-stička, i federativna, i demokrat-ska, i despotska, i policijska itd. – nije moj zavičaj, nije moj dom, nije moja domovina i nije moj narod! Jer, u njoj nisam “kod svoje kuće”, tom “kućom” svagda netko drugi raspolaže na bilo koji način, net-ko drugi koji je također (samo no-minalno?) pripadnik mog naroda. Kome onda ovdje pripadam ili tre-ba da pripadam? Ne moram čitati Marxa da bih znao, osjetio, doživ-ljavao ili bio svjestan svoje životne činjenice kako mi najraznorazniji, prozirni, nezajažljivi, brutalni, be-skrupulozni klasni i nacionalni in-teresi pletu mrežu preko i oko mog zavičaja, čime ga u temelju deval-viraju. Moj zavičaj za mene može i mora značiti nešto drugo od sve-ga toga, mora biti iskonski i istin-ski poticaj da postanem ne klasno i ne nacionalno, nego ljudsko biće,

kako bi ljudska zajednica postala mojim ostvarenim zavičajem. Na tom putu – a ja ga smatram putem u socijalizam treba, dakako, pret-hodno riješiti i klasno i nacional-no pitanje, i to je za nas neprekidni zadatak dana kao conditio sine qua non našeg opstanka na ovom na-šem zajedničkom historijsku tlu.

Prema tome, kada bismo čita-vu ovu problematiku sa stanovišta ovdje iznesenog značenja i smisla pojma zavičaja produbili do njenih posljednjih konzekvencija, uvidje-li bismo da je zapravo u temelju čo-vjekova svijeta kao čovjekova one-mogućeno ono što se naziva naci-onalizmom (ili šovinizmom). Na-cionalizam se ovdje prokazuje kao nešto protuprirodno, proturječno, to jest kao ono što u biti proturije-či čovjekovoj prirodi. U tom smislu nacionalizam nije čovjekova sudbi-na, zato što je on jedan od mogu-ćih momenata (ili okvira, modu-sa, horizonata itd.) njegova histo-rijskog opstanka koji se kao svoje-vrsna granica isprečuje na putu čo-vjekova samopostojanja. Inzistira-nje na nacionalnome (bez obzira na moguću isključivost pri tome) samo je po sebi upravo metafizi-ka. Metafizika u smislu svođenja i svedenosti čovjeka na samo jedan od atributa i modusa njegove fak-tičke i fiksne historijske egzistenci-je koja se živi, potvrđuje i osmišlja-va na pretpostavci puke (prirodno izrasle) danosti, zaključenosti i go-tovosti. Konzekvetno mišljeno: čo-vjek = njegova nacija, a ta identifi-kacija iskazuje, jednostavno reče-no, da kao čovjek nisam i ne mogu da budem bitno ništa drugo nego to što je nacija (ili: moja nacija).

Čak i onda kad ne bismo uzeli u obzir ono bitno konstitutivno što naciju čini nacijom: njezino speci-fično moderno (građansko), no-vovjekovno historijsko podrijetlo, klasnu strukturiranost, funkciju i ulogu, te je sveli na značenje pri-

padnosti svom narodu i tlu iz ko-jega smo ponikli, ostalo bi otvore-nim naprijed postavljeno pitanje: Kako i po čemu je uopće moguće da se drugdje (što znači izvan svo-je nacije) kao čovjek osjećam kao kod svoje kuće! Ako je nacional-nost bit mene kao čovjeka, onda je u samom temelju mog opstanka isključena mogućnost medijuma bilo kakvog odnosa spram pripad-nika neke druge nacije. Nije li, da-kle, čovječnost čovjekova u dimen-ziji bitno istog povijesnog posto-janja čovjeka i njegova svijeta du-blji i iskonskiji temelj od nacional-ne pripadnosti, koja je i sama svo-jevrsni produkt i rezultat historij-skog razvitka čovječanstva? Upra-vo mi to univerzalno povijesno tlo, čovjekom tek izboreno, omoguću-je ne samo da se i drugdje osjećam kao kod kuće, nego i moj vlastiti za-vičaj koji i jest moje proizvedeno i osmišljeno ljudsko obitavalište (et-hos), kojeg nema mimo ili izvan tog mojeg i tuđeg povijesnog postaja-nja čovjekom. Jer, i sam zavičaj je, - kao što proizlazi iz rečenog – moje djelo, od mene osmišljeni svijet na jednoj točki povijesno (materijalno i duhovno) prisvojenog svijeta kao mojega. U zajednici sa čovjekom kao čovjekom ja proširujem i pro-dubljujem mogućnost zavičajnosti mog svijeta, ili mogućnost svijeta, koji za mene ne postoji bez mene kao zavičaja. Stoga zavičaj jest i može biti samo svijet u kojem po-stajem čovjekom, kao što je svijet moj svijet samo onda ukoliko u nje-mu i po njemu mogu biti ili osjeća-ti se zavičajnim. Svaki drugi svijet nije moj ljudski svijet, i svaki dru-gi zavičaj nije moj vlastiti zavičaj, jer inače prestaje biti moja ljudska mogućost, budući da je prestala biti (ili još uopće nije ni bila) – moguć-nost ljudskoga.

Ali, da se razumijemo, i insisti-ranje na klasnom jest metafizička pozicija. Jer, čovjek po svojoj biti ili

129

Bilo jednom u Odjeku...prirodi nije klasno biće. Zato i pozi-vanje na radničku klasu kao klasu jest isto tako tipično ideološka de-valvacija i degradacija čovjeka kao čovjeka. Onaj tko aplaudira rad-ničkoj klasi (dakako u svom vlasti-tom interesu: ekonomskom, soci-jalnom, političkom, kulturnom itd. ), taj je i želi vidjeti samo kao kla-su s namjerom da je i zadrži u tom (eksploatiranom, ugnjetavanom, poniženom, otuđenom itd.) polo-žaju. Međutim, istinsko povijesno (i Marxovo prije svega) određenje radničke klase (suvremenog pro-letarijata) jest stanovište njezina ukidanja kao klase, ili jednostav-no rečeno: postajanje radnika čo-vjekom. Tu nam fakticitet nije i ne može biti sadašnjost kao puki kri-terij budućnosti, nego nam je krite-rij upravo obratan, zahtjev za uki-

danjem postojećega stanja svijeta u kojemu je čovjek sveden u uske, još-ne-ljudske granice nadređene mu i izvanjske nacionalnosti i kla-snosti, što pokazuje – govoreći sad Marxovim riječima – da se čovjek još uvijek nije vratio u svoj istin-ski – zavičaj.

I da završimo: Sama ta formu-lacija iskazuje nam onu duboku povijesnu istinu, da čovjek kao čo-vjek ne može naprosto poniknuti iz svog već unaprijed gotovog i do-vršenog zavičaja, nego mu se može i mora vratiti, pošto ga je svojim djelom pro-izveo, kao svoje dje-lo osmislio i oduhovio, i tek tako ga ljudski prisvojio, usvojio, udo-maćio i intimizirao kao ono svo-je vlastito, kao svijet svoje ljudske mogućnosti. Tek u toj perspekti-vi koja svoje sjedište i središte ima

u samom temelju ljudske prirode kao procesa povijesnog postojanja čovjeka čovjekom i svijeta i istin-ski njegovim svijetom – nacionali-zam doista nije čovjekova sudbina. Možda time nije ni naša današnja? To ovisi samo o nama samima.

* Prof.dr Milan Kangrga uputio nam je, sa željom da bude objavljen u “Odjeku”, autorizovan tekst razgovora što ga je vodio u Domu omladine Be-ograda (5.XI 1971.) sa S. Šuvarom, B. Horvatom i LJ. Tadićem. Redakcija je mišljenja da pojedini teorijski stavovi u tekstu podrazumijevaju, prirodno, mogućnost i potrebu šire i temeljnije kritičke analize uz realniju projekciju savremenih društvenih procesa.

(1972.)

Srđan Janković

SARAJEVSKI SIMPOZIJUM O JEZIČKOJ TOLERANCIJI

U SARAJEVU JE od 23-25.. aprila o.g. održan, po tretiranoj te-matici jedinstven simpozijum u na-šoj zemlji, simpozijum posvećen je-zičkoj toleranciji u nastavi (u ško-lama) u Bosni i Hercegovini. Navi-knut na to da se kod nas o ovom predmetu gotovo u pravilu rasprav-lja poslije ekscesnih situacija šireg odjeka, naš čitalac će biti prijatno iznenađen kad dozna da se ovaj put radi o jednom časnom izuzetku ko-jemu odistinski želimo da postane – pravilo. Jer, do ovog skupa nije došlo zbog nekog ispada netrpelji-vosti koji je uzbudio javnost, nego je problem stavljen na dnevni red na sasvim normalan način. Naime, razmatrajući krug pitanja aktuel-

nih za jezičku toleranciju u nasta-vi u BiH, profesor Pedagoške aka-demije u Banjaluci Milan Šipka je u prvom ovogodišnjem broju “Prilo-ga nastavi srpskohrvatskog jezika i književnosti” objavio članak pod naslovom “O jezičkoj toleranciji u nastavi – teze za javnu diskusiju”, u kojem je metodično i sistemat-ski elaborirao osnovne probleme najavljene naslovom, razvrstavši ih u pet grupa:

1. pitanje pisma (ćirilica – la-tinica),

2. pitanje jat-razlika (ijekavi-zam – ekavizam),

3. pitanje terminologije (zagre-bačka – beogradska),

4. pitanje naziva našeg jezika i

5. pitanje ortografsko-grama-tičkih dvojnosti i leksičkih duble-ta.

Već u drugom broju istog časo-pisa objavljeni su odogovori prof. dr Jovana Vukovića i prof. dr Sve-tozara Markovića na pitanja kako ih je formulisao M. Šipka. Bilo je ja-sno da tematika prevazilazi okvire diskusije u jednom stručnom ča-sopisu i da zahtijeva širi tretman, pa je ideja o sazivanju jednog sim-pozijuma krenula ka svome rea-lizovanju, što su na sebe preuzeli Uredništo “Priloga”, Društvo na-stavnika srpskohrvatskog jezika i književnosti BiH i Republički pro-svjetno-pedagoški zavod. Dakle, prvi i pravi poziv za simpozij upu-

130

Bilo jednom u Odjeku...tio je prof. Milan Šipka.

Za ovaj simpozij se ne bi mo-glo reći da predstavlja samo jedan stručni dogovorni skup više u nizu drugih sličnih na kojima se pozva-ni stručnjaci i zainteresovani sudi-onici, poslije raspravljanja proble-ma iz struke, dogovaraju o iznala-ženju najprikladnijih rješenja. Šta-više, ako bi se posmatrač sa stra-ne oslonio samo na naslov teme ili čak i na donesene zaključke, on bi bio samo poluinformisan o radu simpozija. Jer, ni referenti ni dis-kutanti nisu se mogli zadržati u uskim okvirima predložene teme; mogućnosti za rješavanje pitanja koja su njom pokrenuta mogle su se tražiti samo u širim razmatranji-ma svih aspekata jedne specifične i naučno nedovoljno spoznate je-zičke problematike koja složeno-šću, međusobnom izukrštanošću i osjetljivošću svojih pitanja ima direktnih reperkusija na društve-ni i politički život naše uže višena-cionalne zajednice, i ne samo nje. Otud doticanje ovih pitanja nije i ne može biti samo od interesa za jezičke stručnjake, nego se tiče i zanima cjelokupnu našu javnost. Jer, svaki novi korak učinjen radi sticanja jednog boljeg uvida u ove komplikovane fenomene, ako se tako može reći, dosta ćudljive sfe-re naše društvene stvarnosti, radi dobijanja jedne bolje orijentacije i u praktičnom djelovanju, ne može izmaći pažnji naše javnosti. Zato je ovaj simpozij bio i od posebnog društveno-političkoj značaja i zato je pobudio opće interesovanje.

Na simpoziju su bili prisutni profesori, nastavnici, lingvisti, za-tim predstavnici izdavačkih i dru-gih zainteresiranih ustanova, pred-stavnici kulturnog i političkog ži-vota i izvještači sredstava infor-macije. Uz poznatog književnika tu smo mogli sresti potpredsjedni-ka Izvršnog vijeća BiH, a uz pred-sjednika Kulturno-prosvjetnog vi-

jeća Skupštine i republičkog sekre-tara za obrazovanje i kulturu – pro-svjetnog savjetnika i književnog kritičara; svi su bili podjednako za-okupljeni radom simpozija.

Bilo je podneseno devet refera-ta: dr Milivoje Minović “Teorijske osnove književnojezičke politike u BiH”, dr Jovan Vuković: “Nizak nivo lingvističkog obrazovanja – stalan izvor jezičke netolerancije”. Dr Asim Peco: “Nacionalno osjeća-nje i jezička praksa”, dr Ismet Sma-ilović: “Bosna i Hercegovina u me-đuvarijantnom položaju i problemi koji se u vezi s tim javljaju u nasta-vi”, dr Svetozar Marković: “Naziv jezika i jezička tolerancija”, prof. Milan Šipka: “Ćiriličko i latiničko pismo u nastavi i školskoj admini-straciji”, prof. Juraj Marek: “Ekav-ski i ijekavski govor i jezička tole-rancija”, prof. Hrvoje Križić: “O po-trebi rješavanja problema termino-logije u nastavi u Bosni i Hercego-vini” i mr. Zvonimir Diklić: “Slobo-da izbora ortografsko-gramatičkih i leksičkih dubleta”.

Već se iz naslova pojedinih refe-rata moglo vidjeti koliko je mnoš-tvo različitih pitanja bilo na dnev-nom redu. No, diskusija je još više raširila šaroliku lepezu aktuelnih pitanja u domenu jezičke prakse u BiH, i u njoj je uzeo učešća ve-liki broj prisutnih. U toj trodnev-noj razmjeni mišljenja oko najra-znovrsnijih pitanja, svakome je bilo jasno da se na sva pitanja ne može potpuno i bez ostatka odgo-voriti. Ali je uprkos tome, i uprkos neslaganja oko ovog ili onog poje-dinačnog slučaja, u svim izlaganji-ma bilo evidentno nastojanje da se iznađu trenutno najbolja rješenja, po mogućstvu prihvatljiva za sve. Ovakav prilaz sa svjesnim angaži-ranjem u pravcu jednog konstruk-tivnog rada jedna je od osnnovnih karakteristika rada na simpozi-ju koji je, inače, protekao u izrazi-to radnoj atmosferi. Rezultat toga

je bio da je u svim bitnim pitanji-ma postignuta saglasnost u veoma visokom stepenu. Naravno, to ne znači da nije bilo razmimoilaženja i neslaganja. Naprotiv, mogla su se čuti ne samo različita mišljenja o pojedinim pitanjima nego i oštri-ja riječ u kritici, jasno iskazano ne-slaganje ili ograda, pa čak i prilično neumjerene izjave. Ali sve to ni jed-nog trenutka nije moglo skrenu-ti rad u smjeru kidanja povjerenja i međusobnog optuživanja. Sva-ko je govorio slobodno, otvoreno, bez ikakvog sputavanja bilo s koje strane, preuzimajući odgovornost za svoje riječi kao i u svakom jav-nom istupanju. Treba upravo istaći tu tolerantnost u saslušavanju sva-čijeg mišljenja do kraja i tu trezve-nost i odgovornost koju su poka-zali učesnici ovog skupa. Oni nisu dopustili da ih zavede u nekontro-lisane valove emocija ni ošrije izre-čena kritička riječ niti, pokoja, ne-ravnina u tonu ili okliznuće u argu-mentaciji. Ovo posebno treba na-glasiti zbog toga što smo ne tako davno u raspravama o jezičkim pi-tanjima osjećali upravo porazan nedostatak ovih i ovakvih kvalite-ta u diskusiji.

Projekat zaključaka do kraja je pročišćen i kompletiran u smislu preciznijih i potpunijih formulaci-ja pojedinih stavova skupa. U za-ključcima se, između ostalog, go-vori o jezičkoj specifičnosti u BiH, o značaju Novosadskog dogovora, o uticaju kultura naroda srpsko-hrvatskog odnosno hrvatskosrp-skog jezičkog područja i značaju vlastitog kulturnog nasljeđa, o pra-vu svakog pojedinca u BiH na vla-stiti izraz makar on bio i izbor jed-ne od varijanata “u čistom vidu”, o nastavniku kao nosiocu duha jezičke tolerancije i potrebi da se on adaptira učenikovoj okolini, o obaveznosti dvočlanog naziva je-zika i ravnopravnosti oba pisma, o ijekavskom izgovoru u nastavi

131

Bilo jednom u Odjeku...i udžbeničkoj literaturi štampa-noj u BiH, o upoznavanju učenika sa cjelokupnom stručnom termi-nologijom itd., o toleranciji i uvje-renju da će se o ovim zaključcima voditi računa i van prakse u škola-ma, u svim oblastima društvenog života, te o potrebi da se jezički fe-nomen u BiH i dalje stalno ispitu-je radi sticanja novih naučnih spo-znaja o njemu.

Ako bismo kroz zaključke gle-dali na rad simpozija, onda bismo vidjeli samo jedan isječak iz kruga problema kojima se bavio simpozij. Sama tema simpozija, naime, ogra-ničila je u zaključcima broj pitanja, barem u izvjesnoj mjeri. Ali sve ono što smo čuli na simpoziju nemogu-će bi bilo ovdje navesti u obliku si-stematski izloženog niza proble-ma, jer je njihov broj toliki da bi je-dan takav opis premašivao okvire ovakvog napisa. Uz to, neka pita-nja su bila nedovoljno izdiferenci-rana, konture nekih fenomena su ostale dosta nejasne, ili je, pak, o pravoj suštini nekih problema dat samo nagovještaj. Zbog svega toga zaustaviću se samo na nekim pita-njima za koja držim da predstavlja-ju posebno značajnu problematiku. To nikako ne znači da ne pridajem značaja i drugim pitanjima o koji-ma ovdje ne govorim samo iz ob-zira prema ograničenosti ustuplje-nog prostora.

Ključno pitanje, i od teoretskog i o praktičnog značaja, jeste pitanje definisanja prirode jezičkog izraza u BiH na nivou standarnog (knji-ževnog) jezika. U ovom pogledu su mišljenja varirala od formule o ko-ezgistenciji varijanata, koja je u ne-koliko navrata ponuđena kao rješe-nje za dekskripciju jezičkog izraza, do odricanja postojanja varijantne polarizacije (dr Asim Peco). U okvi-rima ovakvih razmatranja zapaže-ne su riječi iz referata Z. Diklića da jezik preodolijeva sve granice, “ne-zavisno od naše volje samostalno

se razvija, po načinima objektiv-ne zakonitosti”, a ako njegov ra-zvoj i mogu usporiti vanjski čini-oci, veliko je pitanje koliko mogu uticati na njegov prirodni razvoj i ograditi ga od onih uticaja koji su primarni u njegovom oblikovanju. “Tu nas jezik ne pita za nacionalna osjećanja, on prolama varijantne granice... Jezik ne živi pod stakle-nim zvonom, niti ga iko može sta-viti poda nj”. U diskusiji je iznese-no mišljenje (S. Janković) o neo-drživosti teze o koegzistenciji va-rijanata kako zbog toga što bi ko-egzistiranje dviju varijanata znači-lo negaciju osnovne funkcije jezič-kog izraza za koji je evidentno da je jedan (ako takva koegzistencija postoji, onda bi to značilo da bi bilo moguće da se “Oslobođenje” štam-pa jedan dan u jednoj a drugi dan u drugoj varijanti, što je apsurdno), tako i zbog negativnih reperkusi-ja na društveno-političkom planu, jer bi ona logikom dvojne polariza-cije narušila princip ravnopravno-sti, otvaranjem vrata intervenci-ji sa strane, a s druge strane bi na-rode u BiH stavila pred nemoguću alternativu izjašnjavanja za jednu od varijanata, što bi za Muslimane značilo izjašnjavanje za nešto što je nacionalno naznačavano izvan nji-hovih osjećanja, a za Srbe i Hrvate u BiH “prebojavanje” izrazom koji se razlikuje od njihovog prirod-nog izraza. Prema ovom mišljenju, nisu sretne ni formulacije o ukr-štanju ili čak o prožimanju varija-nata, jer se u oba slučaja dati izra-zi i forme podrazumijevaju kao va-rijantno obojene, tj. oni ostaju no-sioci supstance varijantne opozici-je. Umjesto toga podržana je teza o neutralizaciji varijanata, o poni-štenju varijantske opozicije u izra-zu u BiH, što i jeste ugrađeno u te-melje autentičnosti bosanskoher-cegovačkog jezičkog izraza. Jer, on ne može biti varijantski križanac u bilo kom obliku zadržavanja vari-

jantske obojenosti.Mišljenja o mogućnosti posto-

janja treće, bosanskohercegovač-ke varijante, ili pak muslimanske varijante, bila su jedinstvena: od-bijena je svaka mogućnost posto-janja takvog fenomena. Za potvr-du takvog stava pružena je najra-znovrsnija argumentacija, izme-đu ostalog: izmiješanost stanov-ništva triju nacionalnosti, njiho-vi zjednički interesi u zajednič-kom društvenom organizmu, za-jednički život u posebnoj republici sa svim atributima državnosti kao i kod ostalih republika, istorijski, socijalni i drugi razlozi. Postojanje tri naroda, samo po sebi, ne dopu-šta orijentaciju na ekstremna rje-šenja bilo kog vida, jer bi to naru-šilo njihovu ravnopravnost a tim i njihove vitalne interese u zajednič-koj socijalističkoj republici. Sa dru-ge strane, zajedničkim interesima ne bi odgovaralo ni separiranje od drugih sredina, i zato je podvučen značaj otvorenosti prema drugim sredinama u svim vidovima među-sobnog komuniciranja.

Gotovo najviše vremena posve-ćeno je bilo neposrednom razma-tranju problema tolerancije i ne-tolerancije. Ovaj problem razma-tran je sa svih strana, govoreno je opširno i o uzrocima netoleranci-je i o posljedicama njenim, nave-deni su brojni slučajevi, i negativ-ni i pozitivni, u cilju ilustracije. Za toleranciju je rečeno da je sastav-ni dio čovjekove kulture uopće, da ona mora biti temeljita, dosljed-na i u svim pravcima (dr I. Sma-ilović), ona mora biti uzajamna, pa čak međunacionalna do inter-nacionalne. Za netoleranciju je re-čeno da joj je izvor u primitiviz-mu i predrasudama i da je nespoji-va sa etičkim normama našeg so-cijalističkog društva. Ukazano je na potrebu stalne borbe za podi-zanje općeg kulturnog nivoa lju-di, na borbu protiv nepismenosti i

132

Bilo jednom u Odjeku...polupismenosti, protiv neznanja i improvizacija, na borbu za znanje “kvalitetno i sistematski izgrađi-vano, kvantitativno u razumnim granicama mogućnosti” (dr J. Vu-ković). Naročito je podvučena ulo-ga nastavnika, koji mora biti pravi nosilac duha tolerancije. U razma-tranju cjelokupne ove problemati-ke posebno je podvučen faktor svi-jesti i međusobnog poštovanja i so-lidarnosti, bez nametanja i prinu-đivanja, i nije slučajno da je prof. J. Marek za moto svog referata uzeo Lenjinove riječi: “Samo jedno ne-ćemo: nećemo prinude. Nećemo da utjerujemo u raj motkom...”.

Zanimljivo je napomenuti da smo u dva referata (Z. Diklić i J. Marek) naišli na podatke dobije-ne anketiranjem učenika u nekim školama Sarajeva, Mostara, Lištice i Stoca, što govori o tome da se u ispitivanju jezičkog izraza počinju više koristiti i ovakve metode, kako bi se snimanjem na terenu došlo do boljeg uvida u fakta.

O važnosti dvočlanog naziva jezika – srpskohrvatski/hrvatsko-srpski – diskutovano je do zauzi-manja stava o njegovoj obavezno-sti u upotrebi. Jer, on nije samo “znak tolerancije unutar Republi-ke nego i otvorenosti prema osta-lim republikama istog jezika” (dr S. Marković). No, bez njega se ne može i slučajevima određivanja jezika kod istorijskih spomenika, kao što je Kulinova povelja. Jer,

reći da je ona spomenik hrvatskog, ili spomenik srpskog jezika (a obo-je možemo naći u odgovarajućoj li-teraturi), “predstavlja ipak poseza-nje za tuđom baštinom”, po riječi-ma referenta.

Na simpoziju je eksplicitno uka-zivano na potrebu daljnjeg izučava-nja bosanskohercegovačkog stan-dardnog izraza u svim pravcima. O tom specifičnom i osebujnom je-zičkom fenomenu naša su znanja skromna, i mi se nalazimo, zpra-vo, na početku jednog takovog sve-stranog naučnog istraživanja. Jer, pored ispitivanja i vrednovanja cje-lokupne jezičke i kulturne baštine ove regije na nivou moderne nauč-ne misli, a to uključuje i ispitivanje zaostavštine i u drugim jezicima, posebno orijentalnim, potrebno je isto tako daleko više izučiti savre-meni jezički izraz, njegov međuva-rijantni položaj, postojanost u oču-vanju njegove originalnosti, značaj inovacija itd. Za sve ovo potrebno je daleko više spremnih lingvistič-kih kadrova kojima dostignuća mo-derne lingvistike neće biti nepo-znanica. A ona su takva da zahtije-vaju poseban studij. Zato je potreb-no da se na nivou svih pozvanih instanci u Republici organizovano priđe planskom i strpljivom uzdi-zanju takvih kadrova putem spe-cijalizacije, postdiplomskog studi-ja i uopše neke vrste sistematskog školovanja, putem periodike i pu-blikacija sa širom jezičkom orijen-

tacijom, putem jačanja onih nauč-nih snaga koje su već do sada dale rezultate, i uopće koristeći se svim mogućnostima koje se pružaju. Ali se ne treba zavaravati: za takav rad potrebno je veoma mnogo uporno-sti, zalaganja, entuzijazma, vreme-na i – sredstava. Bilo kako bilo, to je jedini put kojim se može na pra-vi način odgovoriti zahtjevima vre-mena u kojem živimo.

Za javnost Bosne i Hercegovine, i ne samo za nju, pravi značaj ovog simpozijuma sastoji se u tome da je ovo prvi put da su se sastali je-zički stručnjaci sa područja Bosne i Hercegovine da međusobno iz-mijenjaju misli o problemu jezika i jezičke tolerancije, da sami pre-tresu ove probleme i kažu o tome svoju riječ. Oni su pokazali da su i pozvani i odgovorni za rješavanje komplikovanih jezičkih pitanja u BiH. Neće biti pretenciozno ako se kaže da su oni, oslanjajući se na sopstvene snage i okrećući se sami sebi u rezultatu rada, na simpozi-ju i u pripremi simpozija, u velikoj mjeri uspjeli izgraditi svoj pogled na stvari, dajući time svoj doprinos u rješavanju cjelokupne naše jezič-ke problematike. Ako to dosad nije bio slučaj, onda se možemo samo radovati ovakvoj dobroj prekretni-ci u razvoju naše jezičke misli.

(1970.)