9živovre · 2017-01-09 · Misli bl. Terezije iz Kalkute o molitvi trenutak 40 Promjena u Općemu rimskom kalendaru 9 • 2016 MOTIV NA NASLOVNICI: Reljef u Frauenkirche, München,

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXIII. • CIJENA: 13 KN92016

Svetci milosrđaod 4. rujna do 1. listopada 2016.

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXIII. (2016.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: [email protected]

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1 Čovjek je put svetosti

naša tema: Svetci milosrđa 2 Pogled kroz svetost svetoga Martina,

I. Šaško

Bl. Terezija iz Kalkute i sv. Ivan Pavao II., A. Crnčević

otajstvo i zbilja 16 Biblijska razmišljanja:

I. Raguž, I. Šaško, A. Vučković,D. Runje, S. Slišković

Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu

Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu

Uzvišenje Svetoga Križa

Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu

Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu

u duhu i istini 36 Razmišljanja izazvana 'Martinjem'

Misli bl. Terezije iz Kalkute o molitvi

trenutak 40 Promjena u Općemu rimskom kalendaru

9 • 2016

MOTIV NA NASLOVNICI:Reljef u Frauenkirche, München,

spomen na pohod pape Ivana Pavla II.,19. 11. 1980.

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 9–2016.

živo vrelo 1

SČovjek je put svetosti

Svetci su ljudi koji su ‘otkrili’ Boga i cijelim bićem uronili u njegov život. Oni žive u Bogu. No, postoje svetci za koje se sa sigurnošću može reći da su otkrili čovjeka i u njemu pronašli Boga, predajući

mu se potpuno – služeći ljudima, onim najsiromašnijima i prezrenima. Sveta godina milosrđa prigoda je da u vijencu svetaca zamijetimo upra-vo one koji su po djelima milosrđa i nesebičnome služenju siromasima pokazali jedinstven put kršćanske svetosti. Čovjek je mjesto božanskoga dara spasenja, mjesto najjasnije Božje objave i utjelovljenja. Čovjek je, stoga, put Crkve koja nasljeduje svoga Gospodina – utjelovljenoga, umr-loga i uskrsnuloga. Siromašni, odbačeni, neželjeni i prezreni na čudesan način otkrivaju lice Krista koji »k svojima dođe, a njegovi ga ne primiše« (Iv 1, 11). U njihovu tihom vapaju svetci razaznaju Isusovu riječ s križa: »Žedan sam« (Iv 19, 28); u njihovu trpljenju osluškuju Učiteljev poziv: »Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje bra-će, meni učiniste!« (Mt 25, 40). Radosno služeći potrebitima i darujući im svoju ljubav, svetci, i svi kršćani koji tako čine, čine vidljivim Božje mi-losrđe, koje je uvijek povrh pravednosti. Svetci milosrđa kontempliraju Boga u njegovoj ‘zatvorenosti’ u ljudsku bijedu i trpljenje. Ondje mu slu-že, klanjaju mu se i ljube ga. Ondje otkrivaju ljepotu njegova lica i dubinu njegove ljubavi. ’Nedostupnost svjetla‘ u kojemu Bog prebiva katkada se otkriva u ljudskoj bijedi i tami, u prostorima života koji su zasjenjeni ljud-skom nepravdom, sebičnošću, ohološću, mržnjom, grijehom…

Svetci milosrđa pojavljuju se u svim vremenima i kulturalnim raz-dobljima, na svim kontinentima, među ljudima raznih poziva i zvanja. Svjedoče da je milosrđe potrebno svugdje i svima. Ono ne nastupa tek ondje gdje je život zarobljen grijehom ili ljudskom bijedom. Milosrđe prethodi svakomu daru i svakomu pozivu. I sâm je život dar Božjega mi-losrđa, a njegova širina objavljena je u osobi Isusa Krista – u njegovu utjelovljenju, poučavanju, u blizini s grješnicima i siromasima, u trplje-nju i umiranju…

U prilozima sabranima u ovaj broj Živoga vrela izdvojili smo troje velikih svjedoka milosrđa: sv. Martina Tourskog, sv. Ivana Pavla II. i bl. Tereziju iz Kalkute, koja će 4. rujna ove godine biti proglašena sve-tom. Ove godine navršava se i 1700 godina od rođenja sv. Martina. On i danas ostaje uzorom i učiteljem milosrđa, ne manje aktualnim od naših suvremenika – pape Ivana Pavla II. i Majke Terezije. Milosrđe je uvijek suvremeno, uvijek aktualno, jer utjelovljuje Božju nesebičnu ljubav. Ži-voti svetaca, rasvijetljeni Godinom milosrđa, pokazuju da je čovjek put Crkve i njezine svetosti.

Urednik

2

NAŠA TEMA Svetci milosrđa

2

Z

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

Gledajući paradigmatski susret sv. Martina sa siro-

mahom, uočavamo da on i naviješta i sažima takvo

zajedništvo u kojemu drugi ima nenadomjesti-

vo značenje, u kojemu je drugi potreban. Drugi

nije odbačen. Štoviše, on otkriva da je susret s čo-vjekom (= drugi) uvod u

susret s Bogom (= Drugi), tako da ustroj društva kao zajedništva otvara besko-načnost, pri čemu pojam ljubavi ima snagu navje-štaja pozvanosti čovjeka

na besmrtnost. Taj nas susret vraća na pitanje: Kako ljubav može biti

bez Boga?

Živeći Svetu godinu milosrđa, u svakoj pori tkiva Crkve ot-krivamo sastavnice koje svjedoče vrijednost otajstva milosrđa. Osobito su vidljive u konkretnosti nasljedovanja Krista u živo-

tima svetih. Primjereno je da je Crkva za razmatranje ostvarivanja milosrđa ove godine u prvi plan stavila i svetoga Martina, biskupa, svetca kojemu stoljeća nisu dokinula svježinu spomena.

Rijetko prođe neki nagovor ili homilija u svetačkim slavljima, osobito kada su posrijedi svetci iz udaljenije prošlosti, a da se ne čuje pitanje o aktualnosti dotičnoga svetca u sadašnjemu vremenu: Što nam dotični svetac ima danas reći? I dok se za pojedine svetce pitamo tko su zapravo, tražeći poveznicu njihova življenja i našega vremena, polazište nalazimo u činjenici da je kršćanska svetost odraz Božje svetosti i ljubavi, te tako premošćuje i prožima svako vrijeme. Time su povijesne okolnosti ‘relativizirane’, odnosno nemaju odlu-čujuću vrijednost. Svetost iz bilo kojega povijesnog vremena ima snagu u bilo kojemu povijesnom vremenu, uz naznaku da je i svetost utjelovljena, nadahnuta i poticana konkretnim okolnostima, zbog čega je uvijek nužna i stanovita hermeneutika. No, ona posjeduje u sebi lako prepoznatljive odlike i privlačnost koja pronalazi odjek u svakomu čovjeku.

Sveti Martin (316.-397.) svakako može biti viđen ne samo kao uzor osobnoga kršćanskoga življenja, nego i kao ‘model’ osjetljivoga i so-lidarnoga društva, a ‘pralik’ njegova razrezanoga plašta, polovicom kojega je zaogrnuo siromaha, kao kompas za temeljna društvena pi-tanja. U Godini sv. Martina (povodom 1700. obljetnice njegova rođe-nja) bilo je više događanja, od povijesnih i pastoralnih do znanstvenih interdisciplinarnih promišljanja, kojima se nastojalo ponovno otkri-vati i senzibilizirati europsko društvo za vrijednosti iz kojih je izraslo.

Uskoro sveta, Terezija iz Kalkute (proglašenje svetom: 4. rujna 2016.) kao da je odraz obnovljene aktualnosti svetoga Martina. Ona je jednom ustvrdila: »Jedino što može odstraniti siromaštvo jest među-sobno dijeljenje.« To se ne odnosi samo na materijalna dobra, nego i na nužnost spremnosti na pomaganje, suosjećanje i empatiju u svijetu razdiranom raznim napetostima i sukobima. Gestom dijeljenja svoga plašta do izražaja dolazi euharistijska dinamika i smisao kršćanskoga

Pogled kroz svetost svetoga Martina – pomoć suvremenosti

Ivan Šaško

2živo vrelo 3 2

postojanja, ali i temeljna društveno-politič-ka zadaća, jer je očito da se bez ‘načela di-jeljenja’, bez osjetljivosti za druge, naročito one koji žive u bijedi, zapadna civilizacija ne može održati. Magdalena Holztrattner svetoga Martina ne vidi samo kao model, kao uzorak i paradigmu (‘role model’) živo-ta odgovornoga prema novim naraštajima i kritičkoga prema ustrojima nepravednoga društva, nego i kao zalog neumorne zauze-tosti za malene, za kršćansku ljubav kojom »postavljamo Božje mikrofon e u našemu svijetu«.

Tako govor o svetima nije govor o proš-losti, nego poglavito o budućnosti. Svetci i blaženici su građani buduće domovine, na što su pozvani svi krštenici, ali im je prebi-valište i prepoznatljivost budućnosti u pro-šlosti, a vrijednost im je u sadašnjosti Crkve i svijeta. To s posebnim naglascima vrijedi za sv. Martina.

Može se reći da postoje tri glavna cilja i područja koja trebamo njegovati, ako želi-mo dati prostora protegnutosti obzora on-kraj sadašnjosti: čovjek kao osoba, društvo kao zajednica i budućnost kao nada.

Osobnost čovjekaAko se želi unijeti zbunjenost i poljuljati antropološke temelje, tada je najkraći put dokidanje zbiljske ljudske naravi, odnosno iskrivljavanje onoga što se uvriježilo zvati osobom. Sadržaj toga pojma izražen je na-zivkom kojemu je izvorište u kazalištu. Persona (osoba) je viđena kao prepo-znatljivost lica/lika, pri čemu na prvome mjestu nije neka uloga (glumljena, a ne stvarna), nego nositelj prepoznatoga odnosa i sučeljenosti.

Svaki začeti (započet u življenju) čovjek kao osoba ima pravo postojanja. Čovjek ne daje život, nego se život pojavljuje i objavljuje kao darovan. Osoba nije skup fizioloških čežnja koje treba zadovoljiti, nego otajstveno i složeno jedinstvo tjelesnih i duhovnih sastavnica koje uprisutnjuju naše jastvo u svi-jetu i usmjeruju ga prema drugima. Osim toga, postoji dragocjenost u nama ljudima koja se očituje u plodnosti, rađanju i darivanju, kao produžetak da-rovanoga života i kao suradnja sa Stvoriteljevim darom. Druga je dragocje-nost naša jedinstvenost, posebnost povijesti, čuvstava i odnosa. Nedostatak istinskih odno sa i susreta vodi u narcisoidnost samodostatnosti i u zavarava-nje da je moguća ‘ostvarenost’ čovjeka bez Boga. Otajstvenost čovjeka otkriva svoju narav neizbrisivosti suodnosa s Bogom i s ljudima.

Sveti Martin i danas može biti prepoznat ne samo kao uzor osobnoga kršćanskoga življenja, nego i kao ‘model’ osjetljivoga i solidarnoga društva, a ‘pralik’ njegova razrezanoga plašta, polovicom kojega je zaogrnuo siromaha, kao kompas za temeljna društvena pitanja.El Greco: Sv. Martin u susretu sa siromahom, 1597.; National Gallery of Art, Washington.


4

Danas smo suočeni s dvije odlike našega društva: s jed-ne strane mnoštvo zadivlju-jućih mogućnosti društvenih komunikacija, koje ostavljaju dojam da osobi daju besko-načne mogućnosti razvitka, dok s druge strane ta širina ne pridonosi dubini, tako da su umnoženi kontakti, ali su smanjeni odnosi.

U kršćanstvu otajstvo koje je u temelju svakoga drugog otajstva objavljuje da je u Pre-svetomu Trojstvu ’mi’ prije ‘ja’. Moglo bi se reći da sam ‘ja’ on-tološki ’mi‘. To očituje Crkva bilo u svojoj naravi zajedništva spašenih koja slavi i svjedoči Gospodina života i povijesti, koja obećava novo nebo i no-vu zemlju, bilo u svome ne-posrednome ljudskom djelo-vanju promičući humanost, uvijek naglašavajući da ljud-skost svoju ostvarenost ima jedino u božanskome.

Na tome tragu lako je vi-djeti sv. Martina kao svetca osobe, susreta, međuljudskih

odnosa na svim razinama, na kojima postoje osjećaji, na kojima se ljudi ću-te, žive sućut, kako u otajstvu stvorenosti, tako i u neposrednosti darivanja i jedincatosti osobe.

Komunitarnost društvaFilozof Paul Ricoeur zapisao je da vjeruje u napredak pravednosti u omogu-ćavanju čovječanstvu da postane velikom zajednicom koja je držana cjelo-vitom vezom suživljenja. Takve se zamisli uvijek vraćaju na onu jednakost ljudi koja dolazi od Stvoritelja u odnosu prema stvorenjima, pri čemu nije moguće graditi zajedništvo, dok se istodobno ljude pretvara u suvišak i od-bacuje.

Uvijek postoji izbor jednoga od dvaju putova: sukob zbog razlika ili pri-jateljstvo u poštivanju jednakosti dostojanstva. Bog nas je stvorio na svoju sliku i sličnost. To je polazište za prepoznavanje potrebe uzajamnosti, iza koje se nalazi tajna društva kao zajedništva. Važno je reći i to da svatko može biti uključen i zauzet u takvome zajedništvu prema svojim darovima koji se ne smiju suziti na materijalnu korisnost.

Sv. Martin je svetac susreta, međuljudskih odnosa, ispunjenih sućutnošću

i osjetljivošću za najmanje.Simone Martini:

Sv. Martin i siromah, freska u donjoj bazilici

sv. Franje, Asiz, 1313.-1318.

4živo vrelo 5

Istina je da je drugi čovjek pred mojim ‘ja’ netko tko ograničava našu slo-bodu, ali je jednako tako istina da upravo u drugome pronalazimo značenje našega postojanja. Drugi priziva smisao i daruje nam pogled koji ide onkraj pojavnosti. To može biti prevedeno pojmom suodgovornosti: osjetiti se po-zvanim na uzajamnu ljubav i na služenje općemu dobru. Vjernik, ali i svaki drugi čovjek, razumije da najistinskije značenje slobode leži u sposobnosti da ‘budemo dar’. Na tome se tragu nalazi i značenje politike: nitko nema pravo osjetiti se ‘cjelinom’ i zanijekati postojanje i potrebu za drugim, od-vajajući se od njih. Pozvani smo čuvati zajedništvo bez apsolutiziranja sebe samih. Tako se u istome okviru nalazi i pojam ‘laičnosti’, koja nije praznina koju treba ispuniti, nego prostor koji polazi od čovjeka (humanum).

Gledajući paradigmatski susret sv. Martina sa siromahom, uočavamo da on i naviješta i sažima takvo zajedništvo u kojemu drugi ima nenadomje-stivo značenje, u kojemu je drugi potreban. Drugi nije odbačen. Štoviše, on otkriva da je susret s čovjekom (= drugi) uvod u susret s Bogom (= Drugi), tako da ustroj društva kao zajedništva otvara beskonačnost, pri čemu pojam ljubavi ima snagu navještaja pozvanosti čovjeka na besmrtnost. Taj nas su-sret vraća na pitanje: Kako ljubav može biti bez Boga?

Nadonosnost budućnostiU svome djelu Besmrtna bolest Kierkegaard kaže: »Vječnost te pita, ali i milijune milijuna drugih, samo jedno: jesi li živio očajan ili ne.« Nitko ne može zanijekati da u ljudima postoji žeđ za vječnim i beskonačnim. Ta žeđ za otvorenim obzorima – metafora te otvorenosti srca jest nebo – definira naš odnos prema vremenu i prostoru. Tko daje snagu i hrabrost za takav pristup koji sanja konačnu sreću? Čovjek živi dva izazova: prvi se odnosi na zemlju (u širini pojma koji se tiče tjelesnosti – ‘sarks’) sa svojim trajnim privlačenjem višeobličnom ljepotom, sa svojim zadivljujućim ritmovima i nedokučivostima koje su nam bliske; drugi se tiče naše postavljenosti pred zvijezde, našega ‘biti malen pod/pred zvijezdama’ (lat. desiderium = čežnja, želja, proizlazi od de-sidus – udaljenost između očiju i zvijezda) i osjećati čudnu napetost s neizmjernim.

U suvremenim promišljanjima i praktičnim posljedicama nada je po-istovjećena s napretkom. Tako se ugnijezdila ideja da je moguće doći do istinskoga napretka, do boljega svijeta, ne samo s pomoću znanosti nego i putem politike. Tim su putem krenule različite revolucije, kao što je marksi-stička. Ta ideja i danas može zavesti nove naraštaje, a da previde kako Marx nije odgovorio što treba činiti nakon prevrata, nakon društveno-političkih povijesnih obrata. Posljedice ne davanja takvoga odgovora osjetili smo u krvavim diktaturama komunističkih režima. Takva ideologija zaboravlja čo-vjeka u njegovoj ljudskosti i u slobodi izbora. Čovjek ne može biti sveden na proizvod ekonomskih uvjeta i odnosa.

Kršćanska je nada nešto sasvim drugo. U Svetome pismu glagol ‘nadati se’ često se nalazi umjesto glagola ‘vjerovati’. U svojoj enciklici Spe salvi papa Benedikt XVI. piše da onaj tko ima nadu, živi drukčije, jer mu je daro-van novi život (br. 2). Kršćanstvo nije suprotstavljeno ni (prirodnim) zna-nostima niti tehnici, ali smatra da to nisu izvorišta iz kojih može doprijeti


6

budućnost sposobna čovjeka učiniti sretnim. Čovjek može biti spašen, to jest može se nadati samo s pomoću Ljubavi, one koju smo upoznali objavom Isusa Krista, Lica nebeskoga Oca.

Polovica plašta sv. Martina simbol je milosrđa koje otvara obzore nade. Utjelovljena ljubav koja se očituje kao konkretna gesta susreta s bližnjim u potrebi ne daje nadu samo prosjaku, nego potvrđuje čežnju u onomu tko da-ruje, čežnju za budućim. Njegov plašt je postao i novim prostorom i novim vremenom. Naime na latinskome se plašt kaže cappa, a skraćena inačica toga plašta (plaštić), kakav je nosio sv. Martin, zove se cappella. Zanimlji-vost je i u tome što su se službenici koji su čuvali Martinov plašt kao časnu relikviju na merovinškome dvoru zvali cappellani; odatle ime kapelanima u raznim ustanovama.

Svetac kršćanskoga humanizmaSveti Martin je osoba u kojoj se zrcale okosnice onoga što obilježuje Euro-pu razvijanu na kršćanskim vrijednostima: služba zaštite čovjeka, kultura monaštva s evangelizacijskim pečatom, Crkva koja dopire do svih ljudi i živi

kao bliska ljudskosti. Koliko je samo kršćan-skih roditelja odgajalo svoju djecu na primje-ru Svetca koji dijeli svoje i očituje brigu prema čovjeku u nevolji.

Martin je rođen 316. godine u rimskome gradu Sabaria Sicca (danas Szent Marton u Mađarskoj), ali ga je ‘posvojila’ Francuska, ze-mlja u kojoj je vršio službu biskupa (Tours). Postao je simbolom duhovnih i zemljopisnih itinerera u Europi, koja je građena na ideji putova, razvijanoj osobito slijedom hodoča-šćenja. U tome se vidi važna slika europsko-ga duha koji gradi putove, a ne zaprjeke. Na tome temelju i papa Franjo za Europu nudi

promicanje triju tipično europskih sposobnosti: integracije, dijaloga i stva-ralaštva, ponajprije stvaranja novih mogućnosti koje nastaju u maštovitosti ljubavi i spremnosti na solidarnost.

Za ljude svoga vremena sveti je Martin, zadivljen kršćanskim idealom, svojim slobodnim i hrabrim izborima, svojim životom uloženim u Isusovo ime za dobro bližnjih, promicao istinski kršćanski humanizam.

Dobro je prisjetiti se da je biskup Martin među prvima proglašen svetim, a da nije bio mučenik. Time se u stanovitome smislu ‘izjednačuje’ svjedočan-stvo krvlju i svjedočanstvo ljudskošću koja dolazi od Krista, životom koji je oblikovan evanđeljem. Kršćanin u biti izabire Krista iznad svega, tako da sve što živi (obitelj, posao, čuvstva, odnosi) odražava taj temeljni izbor. Tako je Martin živio ne dopuštajući zaraziti se manama onodobnoga svijeta. Bio je dobrohotan prema vojnicima, istančanoga osjećaja strpljivosti i poniznosti.

Iako sv. Martina ne treba svesti samo na jednu gestu, ona je ipak sposob-na progovoriti njegovom ‘zaodjenutošću Kristom’, kao da ponavlja obredne riječi iz slavlja krštenja: Krista si odjenuo… Martin je zaodjenuo siromaha/

Sveti je Martin vjerodostojan čovjek, učitelj zajedništva, graditelj zajednice,

svjedok humanizma koji poštuje dostojanstvo osobe, muškarca i žene,

koji je odan u međuljudskim odnosima, istinit u komuniciranju; daje prednost

služenju nad vladanjem i ne poseže za nasiljem; nesebičan i vjeran u upravljanju javnim dobrima.

6živo vrelo 7

Krista kao katekumen, što je bio jasan znak zaodjenuto-sti Radosnom viješću.

Sveti je Martin vjerodostojan čovjek, učitelj zajed-ništva, graditelj zajednice, svjedok humanizma koji po-štuje dostojanstvo osobe, muškarca i žene, koji je odan u međuljudskim odnosima, istinit u komuniciranju; daje prednost služenju nad vladanjem i ne poseže za na siljem; nesebičan i vjeran u upravljanju javnim do-brima. To je ostvarivao sa sviješću da nije potrebno sve i svakoga promatrati kao neprijatelje i kao suparnike, nego tražiti one s kojima je moguće živjeti povjerenje i razvijati solidarnost.

Njega je evanđelje nadahnjivalo i prožimalo do mje-re da je kraljevstvo nebesko bilo vidljivo u načinu govorenja, djelovanja, razmišljanja, u otvoreno-sti prema svakoj ljudskoj zbilji i s poštovanjem prema svima. Odraz takvoga života nalazimo u Gaudium et spes, gdje se kaže da tkogod slijedi Krista, savršenoga čovjeka, i sâm po-staje više čovjekom (usp. br. 41; također: 22). Načelo kršćanskoga humanizma na-lazi se u osobnome susretu s Kristom koji uvijek pokazuje da čovjek ne može živjeti bez ljubavi niti bez odnosa s Drugim.

Zbog toga je sv. Martin dublje uronjen u suvremena gibanja u poku-šajima stvaranja nekih ‘alternativnih antropologija’. Svojim navještajem o ‘smrti Boga’ suvremenost svojim antropologijama (važna je množina!) stav-lja naglasak na volju za moći i vladanjem, prepuštajući čovjeka individua-lizmu i napuštenosti, novim oblicima siromaštva i nejednakosti, slijepomu iskorištavanju stvorenoga koje dovodi u pitanje ravnovjesje i sklad, ne ma-reći za nedostatak čvrstih oslonaca.

Istinsko društveno pitanje danas je postalo antropološko pitanje: čuva-nje cjelovitosti ljudske osobe ide ukorak s održivošću okoliša i ekonomije, kao što i vrijednosti na osobnoj razini (otajstvo života, obitelj, odgoj i ob-razovanje) ostaju determinante za očuvanje vrijednosti društvenoga života (pravednost, solidarnost, rad).

Zato je uputno posegnuti za životnim ostvarenjem sv. Martina kako bi-smo se suočili s antropološkim pitanjima i upoznali predivnu snagu kršćan-skoga viđenja čovjeka, od njegove stvorenosti do njegova konačnoga cilj. Nismo arhetipovi sebe samih, nego smo stvoreni na Božju sliku. Bog nije nedohvatljivi stranac, nego je Otac, blizak i prisan, Otac po kojemu smo mi, ljudi, braća i sestre.

Sveti je Martin, kao katekumen, kao kršćanin, monah i biskup, živio po antropološkome načelu: »Ne živim više ja, nego Krist živi u meni.« (Gal 2, 20) Od svoga djetinjstva u poganskome je ozračju, u okolnostima ‘površ-noga kršćanstva’ nalik današnjima, davao primjer novoga pristupa koji je očitovao uistinu prekrasno lice Crkve.

Krista kao katekumen, što je bio jasan znak zaodjenuto-

Sveti je Martin vjerodostojan čovjek, učitelj zajed-ništva, graditelj zajednice, svjedok humanizma koji po-štuje dostojanstvo osobe, muškarca i žene, koji je odan u međuljudskim odnosima, istinit u komuniciranju; daje prednost služenju nad vladanjem i ne poseže za na siljem; nesebičan i vjeran u upravljanju javnim do-brima. To je ostvarivao sa sviješću da nije potrebno sve i svakoga promatrati kao neprijatelje i kao suparnike, nego tražiti one s kojima je moguće živjeti povjerenje i razvijati

Njega je evanđelje nadahnjivalo i prožimalo do mje-re da je kraljevstvo nebesko bilo vidljivo u načinu govorenja, djelovanja, razmišljanja, u otvoreno-sti prema svakoj ljudskoj zbilji i s poštovanjem

Relikvijar sv. Martina iz crkve sv. Martina u Soudeillesu, Corrèze, Francuska, kraj 14. st.; Louvre Museum, Paris.

8


8

UMajka Terezija i papa Ivan Pavao II. svetci su našega vremena. Susretali su se i

susretali smo ih. Oboje su povezani s našom domo-

vinom. Bili su nam učitelji na svojim misionarskim

i apostolskim pohodima. Svojim životnim pozivima

i djelovanjem na divan su način povezali svijet, unosili u njega mudrost evanđelja i ljepotu lica Crkve. Odgovor na po-ziv svetosti isprepleo je

njihove živote, proveo ih svijetom našega vremena

i otkrio nam svetost kao mogućnost – danu svako-

mu kršćaninu.

Bl. Terezija iz Kalkute i sv. Ivan Pavao II.Svetci našega vremena ili: mogući putevi svetosti

Ante Crnčević

U buli najave Svete godine milosrđa Vultus Misericordiae pa-pa Franjo pred vjerničko je razmatranje iznio primjer svetaca i blaženika »koji su milosrđe učinili svojim životnim posla-

njem« (br. 24). Slijedom toga poziva Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije priredilo je knjižicu s naslovom Svetci u milosr-đu, u kojoj je kratko predstavljen životni primjer milosrđa dvadeset i šestero svetaca, blaženika i slugu Božjih, od kojih je, vrijedno je za-mijetiti, čak dvanaestero živjelo u 20. stoljeću. Takav izbor svetač-kih uzora otkriva, bez sumnje, nakanu prireditelja: svetost je i danas moguća. Svetci ne biraju vrijeme i životne okolnosti. Oni, živeći dar i poziv svetosti, prihvaćaju životne okolnosti i u njima čuvaju vjer-nost i postojanost u onome što im je milosno povjereno te proročkom hrabrošću preobražavaju ljude i svijet oko sebe. Silazak Isusa Kri-sta u svijet i vremenitost lišila je vrijeme njegove moći nad čovjekom te učinila da svako vrijeme bude prepoznato u svojoj pogodnosti i otvorenosti daru spasenja. Nedaće, nevolje, protivljenja i progonstva pogodno su vrijeme za jasnije otkrivanje dara svetosti koji, snagom Duha Svetoga, trajno živi u Božjemu narodu. Život iz spomena na primljeni dar spasenja i iz nade u njegovu puninu, koja je onkraj vre-mena, daje kvalitativnu vrijednost našim ljudskim trenutcima. Vjer-nički pogled na Krista uvodi nas u razumijevanje njegove kenoze, otajstvenoga silaska koji je uzdignuće onih među koje silazi, gdje se živi čudesni paradoks Vječnoga u vremenu, Cjeline u ulomku, ‘već’ u ‘još ne’ (C. Dotolo). Vrijeme jer čovjekov najveći izazov jer »egzistirati ne znači tek ‘biti u svijetu’, bez nade, bačen onamo na pasivan način; egzistirati znači asistirati, zajedno sa svijetom, u odvijanju vremena, biti svjedokom stvaranja svijeta« (A. Heschel). Kristova preobrazba vremena vječnošću daruje kršćaninu sposobnost drukčijosti, umijeće da bude proročki znak u vremenu, ili jednostavno, da živi dar vječno-sti unatoč vremenu. Stavljajući na prvo mjesto dar vječnosti – živeći ju, a ne samo iščekujući ju – vrijeme ne predstavlja zaprjeku. Ono je jedina mogućnost svetosti. Svetci, prisutni u svakome vremenu, to najbolje potvrđuju. Nema vremena kojemu ne bi bili potrebni svetci, kao što nema vremena u kojemu ne bi bilo moguće živjeti svetost.

8živo vrelo 9 8

U spomenutoj knjižici o svetcima milosrđa doneseno je dvanaest svetačkih likova iz dvadesetoga stoljeća, odabra-nih zbog njihova hrabroga svje-dočanstva Božjega milosrđa: bl. Beata Vicuña (+1904.), sv. Albert Chmielowski (+1916.),sv. Faustina Kowalska (+1938.), sv. Leopold Bogdan Mandić (+1942.), bl. Tito Brandsma (+1942.), bl. Vladimir Ghika (+1954.), sv. Katarina Marija Drexel (+1955.), sv. Ivana Be -retta Molla (+1962.), bl. Tere-zija iz Kalkute (+1997.) te troje slugu Božjih: Doroteja Day (+1980.), Mar-cello Candia (+1983.) i Ettore Boschini (+2004.). Tome nizu moguće je pridružiti i sv. Ivana Pavla II., velikoga svjedoka i promicatelja Božjega mi-losrđa. Ovaj svetački vijenac povezuje razne krajeve svijeta, razne životne, društvene i političke (ne)prilike, razne životne pozive i životne dobi (najmla-đa, bl. Beata Vicuña, umrla je s nepunih trinaest godina) te pokazuje svetost kao trajan dar i nepresušnu mogućnost. Za naše razmišljanje o svetosti, iz-dvojit ćemo tek dva imena: bl. Tereziju iz Kalkute, poznatu pod divnim na-slovom Majka Terezija, koja će 4. rujna ove godine biti proglašena svetom, i sv. Ivana Pavla II., »Petra naših dana«.

Majka Terezija i papa Ivan Pavao II. svetci su našega vremena. Susre-tali su se i susretali smo ih. Oboje su povezani s našom domovinom. Bili su nam učitelji na svojim misionarskim i apostolskim pohodima. Svojim ži-votnim pozivima i djelovanjem na divan su način povezali svijet, unosili u njega mudrost evanđelja i ljepotu lica Crkve. Oboje su bili »osobe-poruke« (G. Weigl). Nijedan narod nije mogao ni jedno od njih dvoje prisvojiti za se-be: oboje su živjeli evanđelje »posred« sveopće Crkve i pred očima čitavoga svijeta. Svi su ih smatrali jednako svojima. Ivan Pavao II. proglasio je Majku Tereziju blaženom 19. listopada 2003., a nepunih osam godina nakon toga i sâm je uvršten u red blaženika (svetcem proglašen 2014. godine). Odgo-vor na poziv svetosti isprepleo je njihove živote, proveo ih svijetom našega vremena i otkrio nam svetost kao mogućnost – danu svakomu kršćaninu. Oni propituju našu svetost i dovode u pitanje naša opravdavanja i izlike u odupiranju tomu jedinstvenom kršćanskom pozivu.

Blažena Terezija iz Kalkute – nositeljica Božjega svjetlaAko Crkva dan preminuća svojih svetaca naziva dies natalis, danom njihova rođenja za vječnost, onda bi bilo pogrješno o svetcima razmišljati oslanja-jući se na njihov curriculum vitae. Njihova svetost ispisana je na stranica-ma njihova života kao neizbrisiv curriculum aeternitatis. Svoj su životopis ponudili kao palimpsest na kojem je ispisan hod vječnosti, njihov osobni vječnostopis.

Radosnim služenjem i »plaštem osmjeha« pokrivala je bol i trpljenje siromašnih i bolesnih.


10

Papa Ivan Pavao II., u slavlju beatifikacije Majke Terezije rekao je da je ona »donosila duše Bogu i Boga dušama, tažeći Kristovu žeđ, osobito među najpotrebitijima, čiji je pogled na Boga bio zasjenjen trpljenjem i bolju«. Upravo to povezivanje ljudi s Bogom, putem svjedočenja konkretne ljuba-vi i milosrđa, činilo ju je jedinstvenom osobom, sveticom. Nerijetko prva pomisao na spomen njezina imena smjera na brigu za napuštene i najsi-romašnije na ulicama Kalkute (Kolkata). No, gledati ju samo na taj način, značilo bi svesti njezino svjedočenje Krista na humanitarni rad i socijalnu zauzetost. Njezina je veličina u jednostavnosti i radikalnosti življenja evan-đelja. Mudrost evanđelja naučila ju je da je Krist živo prisutan u životima ljudi. Može se reći da njezino služiteljsko nastojanje nije smjeralo za tim da daruje svijetu ono što mu nedostaje – brigu za najsiromašnije i najna-puštenije – nego za tim da daruje Kristu ono čega je žedan među ljudima kojima dolazi: ljubavi i žrtve. Isusove riječi »Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste« (Mt 25, 40), bile su za nju sažetak poruke o Kristovoj ljubavi. Ne razdvajajući vjernost Kristu od ljubavi prema najpotrebitijima postala je kontemplativka u svijetu. Njezin duhovni prati-telj svećenik Leo Maasburg svjedoči: »Sve njezine aktivnosti, kao i njezina posvemašnja usredotočenost na svijet, prekrivale su značajan dio njezine unutarnje bîti. Taj njezin dio kao što je slučaj kod golema planinskog lede-njaka – ostao je skriven pod vidljivom površinom, točnije rečeno, svoju je oštricu usmjerio na samu nutrinu pa je ostao čista kontemplativnost, sama uronjenost u motrenje Boga, njegove ljubavi i njegovih djela u svijetu. Čita-va je života nosila u sebi krajnje intimnu, osobnu tajnu o kojoj nitko od nas nije znao ništa. Bilo je to njezino duboko mistično trpljenje, nešto poput ‘tamne noći duše’, tamne noći za koju smo doznali tek nakon njezine smrti. Posrijedi je bila njezina gorljiva, ali ipak neutaživa čežnja za posvemašnjom Božjom blizinom.« (Majka Terezija. Osobni portret, 12)

Uvid u njezine osobne bilješke i pisma otkriva osobu snažno uronjenu u Boga. (Ovdje se služimo zbirkom pisama koju je o. Brian Kolodiejchuk, po-stulator kauze za njezino proglašenje svetom, sabrao pod naslovom Majka Terezija. Dođi, Budi Moje svjetlo.) U pismu o. J. Neuneru 6. ožujka 1962. piše: »Ako ikada postanem sveta, zacijelo ću biti svetica ‘tame’. Trajno ću biti odsutna s neba da bih palila svjetlo onima koji su na zemlji u tami.« Ispovjedila je da je jasno razaznala glas Božjega poziva: »Dođi, budi Moje svjetlo.« To je tajna njezina duhovnoga života, ali i do kraja požrtvovne zau-zetosti za one kojima su životne nedaće zakrile Svjetlo. Slikom tame izrekla je svoja nutarnja traganja za Bogom i težnju za potpunim sjedinjenjem s njim, prolazeći tako kroz iskustvo koje je mistik sv. Ivan od Križa nazvao »tamnom noći«. U pismu p. Franji Jambrekoviću, župniku u Skoplju i nje-zinu nekadašnjem ispovjedniku, pisala je 1937. godine, pripremajući se za doživotne zavjete (prenosimo u doslovnosti): »Nemojte misliti da je moj du-hovni život prostrt ružama – to je cvijeće koje skorom nikad ne nađem na svom putu – dapače više imam kao drugaricu tamu – pa kad noć postane jako gusta – i sve mi izgleda kao da ću svršiti u paklu – onda jednostavno prikažem sebe Isusu – ako on hoće da ja odem tamo – spremna sam – samo pod jedan uslov da to zaista Njega veseli. Treba mi mnogo milosti, mnogo

10živo vrelo 11

Kristove jakosti da ustrajem u pouzdanju – u onoj slijepoj ljubavi koja vodi samo k Isusu Razapetom – Ali ja sam sretna da sretnija nego ikada…«

Duboko iskustvo nutarnje tame i osjećaja Božje daljine nije ju odvajalo od predanoga služenja siromasima i napuštenima. Stoga je često ponavljala da je najveće siromaštvo ono koje se kuša u iskustvu neželjenosti, u osjećaju da se nitko ne brine za tebe. I onda kada siromasima nije imala što pružiti, pronalazila je razloga biti s njima i dijeliti njihovu bijedu. U tim trenutcima naizgledne beskorisnosti znala je da svojom prisutnošću i blizinom siroma-sima ‘dijeli’ sebe te im donosi ono čega su najviše potrebiti.

Još dok je pripadala Kongregaciji Loretskih sestara pisala je: »Svake ne-djelje pohađam sirote u kalkutskim spiljama. Ne mogu im pomoći, jer ništa nemam, ali idem da ih razveselim.« Uskoro će potpuno predanje Božjoj lju-bavi i nastojanje »da mu ništa ne odbije« postati njezin osobni zavjet. Iz tog je raspoloženja pišući misionarska pisma 1937. godine poticala i druge: »Ne tražite velike stvari, već činite male stvari s velikom ljubavlju… Što je neka stvar manja, to naša ljubav mora biti veća.«

Kristova žeđ i služenje siromasimaPresudan trenutak velikoga obrata u njezinu pozivu, odnosno »poziv unutar poziva«, doživjela je kada je u ruju 1946. odlazila na godišnje duhovne vježbe u samostan u Darjeelingu, podno Himalaja, šest stotina i pedeset kilometa-ra sjeverno od Kalkute. U molitvi, za vrijeme putovanja vlakom, doživjela je mistični susret s Kristom i čula Glas, o čemu je kasnije svjedočila: »Bio je to poziv unutar mojega zvanja. Drugi po redu poziv. To je bio poziv da napustim i sam Loreto, gdje sam bila vrlo sretna, i da izađem na ulice služiti najsiro-mašnije među siromasima. Upravo sam u tome vlaku čula poziv da napustim sve i slijedim Ga u sirotinjskoj četvrti – da mu služim u najsi-romašnijima od siromaha.« To je bio toliko snažan trenutak u njezinu životu da je 10. rujna 1946. smatrala danom početka Misionarki ljubavi. Sestre misi-onarke ljubavi taj dan slave kao ‘Dan nadahnuća‘, a u registru sestara Kongregacije uz vlastito je ime zapisala: »Ulazak u druž-bu – 10. rujna 1946.« – premda je ustanova službeno uteme-lje na i priznata znatno kasnije. Nekoliko mjeseci nakon toga iskustva, u prvome nacrtu Pra-vila napisala je: »Glavni cilj Mi-sionarki ljubavi jest gasiti žeđ Isusa Krista na Križu za Ljuba-vlju i Dušama.« Taj je trenutak usmjerio sav njezin život.

Odijevajući indijski sari i odlazeći u »tamne rupe« siromašnih, htjela je pokazati najtješnju blizinu s odbačenima i prezrenima.Maqbool F. Husain: Majka Terezija.


12

U prizoru Isusove žeđi na križu motrila je svijet u kojemu je živjela. U patnji siromaha čula je taj Kristov vapaj. Tumačeći Konstitucije svoje Druž-be pisala je: »‘Žedan sam’, zavapio je Isus na križu, kada je bio lišen svake utjehe, umirao u posvemašnjemu Siromaštvu, napušten, prezren i slomljen u tijelu i duši. Govorio je o Svojoj žeđi – ne za vodom, već za ljubavlju, za žrtvom. Isus je Bog: stoga je Njegova ljubav, Njegova žeđ beskrajna. Naš je cilj utažiti tu beskrajnu žeđ Boga koji je postao čovjekom. Kao što se anđeli u Nebu bez prestanka klanjaju i pjevaju hvale Bogu, tako i sestre, služeći se četirima zavjetima Posvemašnjega Siromaštva, Čistoće, Poslušnosti i Mi-losrdne Ljubavi prema siromašnima neprestano utažuju Božju žeđ svojom ljubavlju i ljubavlju duša što Mu ih dovode.«

Napustivši, uz prethodna dopuštenja, zajednicu Loretskih sestara, i za-počevši okupljati zajednicu Misionarki ljubavi, zaputila se u najsiromašnije četvrti Kalkute, u »mračne rupe« siromaha. Siromaštvo najsiromašnijih po-stalo je njezin život. Živjela je među njima i s njima, dijeleći s njima iskustvo krajnje oskudice, ali se Božja providnost pobrinula da nađe načina kako im pomagati u onomu čega su bili najpotrebitiji i liječiti im rane. U dekretu o utemeljenju Kongregacije Sestara Misionarki ljubavi, 7. listopada 1950., nadbiskup Kalkute pojašnjava da je svrha zajednice »utažiti žeđ Gospodi-na našega Isusa Krista za spasenjem duša, pridržavanjem triju zavjeta Si-romaštva, Čistoće i Poslušnosti, kao i dodatnoga četvrtog zavjeta da će se samoprijegorno posvetiti skrbi o siromašnima i potrebitima koji, pritisnuti potrebom i siromaštvom, žive u uvjetima nedostojnima čovjeka. Stoga one koje se pridruže ovome Institutu odlučuju neumorno se predati traženju, po gradovima i selima, čak i po odbojnim mjestima, siromašnih, napuštenih, bolesnih, nemoćnih, umirućih; skrbeći se o njima, neumorno ih posjećujući i uvodeći u kršćanski nauk; trudeći se svim snagama oko njihova obraćenja i posvećenja… te vršenju sličnih apostolskih djela i službi, kako god se niski-ma i neprivlačnima mogli činiti.«

Majka Terezija htjela je biti misionarka ljubavi, misionariti za Krista i privoditi ljude Bogu vršeći djela ljubavi. Proničući u riječi apostola Pavla: »Radujem se sada dok trpim za vas i u svome tijelu nadopunjam što nedo-staje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu« (Kol 1, 24), u okružnici iz 1961. piše sestrama: »Nastojte produbiti svoje znanje o Otajstvu Otkuplje-nja. To će vas znanje dovesti do ljubavi, a ljubav će vas, preko vaših žrtava, učiniti dionicama u Muci Kristovoj. Draga moja djeco, bez našega trpljenja naš bi rad bio tek socijalni rad, jako dobar i hvalevrijedan, ali to onda ne bi bilo djelo Isusa Krista, ne bi bio dio otkupljenja. Isus nam je želio pomoći uzevši dioništvo u našemu životu, našoj osamljenosti, našoj agoniji i smrti. Sve je to uzeo na Sebe i nosio u najtamnijoj noći. Otkupio nas je jedino jer je bio jedno s nama. I mi možemo činiti isto: sav očaj siromahâ, ne samo nji-hovo materijalno siromaštvo, već i njihova duhovna oskudica, moraju biti otkupljeni, a mi u tome trebamo uzeti udjela.« Pronalazila je Isusa »u mrač-nim rupama sirotinjskih četvrti, u najžalosnijoj bijedi siromahâ« i pristu-pajući im donosila im Isusa. Time je tažila njegovu žeđ za ljubavlju, žeđ za onima koji su prezreni i napušteni te, svjesna svoje malenosti, razumijevala istinu da se Bog »služi upravo ništavnošću da bi očitovao svoju veličinu«.

12živo vrelo 13

U takvu gledanju na siromahe sve postaje jedno-stavno, otvoreno očitovanju njegova milosrđa. Pred onima koji su se divili velebnosti njezinih djela lju-bavi znala je odgovoriti: »Ja sam samo obična olov-ka u ruci Božjoj.« I time je htjela reći da po njoj i po njezinim djelima Bog progovara, piše, očituje se… Slika olovke u Božjoj ruci propituje i naše poslanje da budemo znakovi Božje prisutnosti u svijetu. Ži-votom ispisujemo Božju prisutnost u svijetu. Život može bit poput olovke koja je istrošena, tupa, te ostavlja nejasan i nečitak trag… Možda želimo osta-viti trag o sebi, ispisati »svoju povijest«, brinući se kako ostaviti dobar spomen na sebe… Predajući se u Božju ruku, naš život ispisuje nove stranice Božjega spasenja svijeta.

Sveti Ivan Pavao II., apostol Božjega milosrđaSvetoj Tereziji iz Kalkute pridružujemo svetoga Iva-na Pavla II. Ona, svjedokinja Božjega milosrđa me-đu najbjednijima i odbačenima; on – učitelj Otaj-stva milosrđa kao temelja života i poslanja Crkve. Papa nam rasvjetljava temeljnu istinu: živimo iz dara, iz milosrđa, jer se i samo Kristovo otajstvo ima promatrati u svjetlu Božjeg milosrđa. Možda je takav pogled na Krista i Crkvu bio zasjenjen; Papa ga je ponovno učinio jasnim i time otvorio nove obzore življenja evanđelja i otkrivanja mnogo-strukosti poslanja Crkve.

Dugi pontifikat pape Ivana Pavla II. zacijelo nije lako sažeti u jednu misao ili sliku apostolskoga služenja. Ipak se čini da je otajstvo Božjega milosrđa moguće prepoznati kao središte njegova pontifikata. Enciklika Dives in mi-sericordia (Bogat milosrđem) iz 1980. godine razotkriva Kristovo otajstvo upravo u svjetlu razmišljanja o Božjemu milosrđu. »U Kristu i po Kristu Bog postaje vidljiv u svome milosrđu, to jest postaje očitim onaj pridjevak božan-stva koji je već Stari zavjet raznim izrazima i pojmovima odredio kao ‘milo-srđe’. Čitavoj starozavjetnoj predaji o Božjem milosrđu Krist daje konačno značenje. O njemu on govori i tumači ga ne samo slikama i prispodobama, već nadasve on milosrđe utjelovljuje i uosobljuje. On je sam, u određenom smislu, milosrđe. Tko milosrđe u njemu vidi i u njemu susreće, tomu Bog po-staje osobito ‘vidljiv’ kao Otac ‘bogat milosrđem’.« (Dives in misericordia, 2)

Ta će enciklika, već na početku pontifikata, otvoriti put novomu razumi-jevanju Krista, ali i samoga čovjeka. Papa posvješćuje kako suvremeni čovjek, poveden znanstvenim i tehničkim napretkom, sve smjelije razmišlja o svojoj moći i gospodarenju svijetom i životom te nevoljko sluša govor o milosrđu. Ukazujući na prijetnje koje proizlaze iz takvoga čovjekova uvjerenja i stava spram svijeta te otkrivajući ‘velike brige’ našega vremena, Papa u razmišljanje o svijetu uvodi otajstvo Božjega milosrđa. Pojašnjava kako ideje pravednosti, zasnovane na ljudskim mjerilima, unatoč plemenitim nakanama, ne mogu

Što je više usredotočeno na čovjeka, poslanje se Crkve to više mora potvrđivati i ozbiljivati teocentrički, to jest usmjeravati se prema Ocu u Isusu Kristu, objavljujući njegovo milosrđe.(papa Ivan Pavao II., Dives in misericordia, 1).


14

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

biti dostatne da bi se prevlada le po-djele i razdori u svijetu. Pravednosti je potrebno milosrđe, milosrđe koje ide onkraj pravednosti.

Poslanje Crkve ne može biti is-tin sko, vjerno evanđelju, ako ga se ne usmjerava na put objavljenoga Božjeg milosrđa: »Crkva živi svoj is-tinski život kada ispovijeda i obzna -njuje milosrđe, najčudesnije svoj-stvo Stvoritelja i Otkupitelja, i kada ljude privodi vrelima Spasiteljeva milosrđa, kojega je ona čuvar i djeli-telj.« (br. 13) Crkva – čuvarica i dje-

liteljica Božjega milosrđa. Sve njezino poslanje zbijeno u jedno rečenicu, re-čenicu koja ne smije biti previđena ni kod jednoga vidika života i poslanja Crkve. Život posvećenih osoba, apostolat, odgoj, karitativna djelatnost, na-stojanja na području kulture i znanosti, dijeljenje briga u političkome životu ljudi – sve ostaje nedostatno i ranjeno ljudskom nesavršenošću i ograničeno-šću, ako uzmanjka otvorenost Božjemu milosrđu.

Postupajući u svome poslanju i djelovanju u svjetlu Božjega milosrđa, Crkva i sama uranja u milosrđe. Dijeleći milosrđe, i sama ga prima. »Milo-srdna ljubav u uzajamnim ljudskim odnosima nikada nije jednostran čin ili postupak. Pa i u slučajevima kada se čini da samo jedna strana daje i nudi, a druga samo prima i uzima […], i onaj koji daje obdaren je dobročinstvom.« (br. 14). Božje milosrđe nije moguće iskusiti bez spremnosti da ga se svjedo-či i razdaje. Ono ne može biti zatvoreno. Ono je uvijek zrno, bačeno i umrlo, da bi iz njega klijali novi životi.

Nedokučivo je otajstvo Božjega milosrđa. Papa Ivan Pavao II., svetac Mi-losrđa, doživljavao je neizrecivost i neobuhvatnost Milosrđa i u pitanjima koja su najdublje pogađala njegov osobni život. Kada je nakon ranjavanja i oporavka pohodio u rimskome zatvoru čovjeka koji je imao zadaću za-dati mu smrtni udarac, nakon što je stisnuo ruku koja je pucala na njega, umjesto očekivanih pojašnjenja i isprika čuo je pitanje na koje je odgovor moguće pronaći samo u Božjemu promislu i milosrđu. Atentator, kojemu je došao posvjedočiti radost oprosta, izustio je: »Znam da sam ciljao kako treba. Znam da je metak bio razarajući i smrtonosan. Zašto vi onda niste mrtvi?« (S. Dziwisz, Život s Papom, 139). To je pitanje otkrivalo puno toga, ali i usmjeravalo odgovor prema neobjašnjivome, onome što nije moguće planirati – prema Božjem naumu koji se očituje u čudesnosti ljubavi i ne-predvidivosti milosrđa. Premda nikada nije zatražio oprost, i sâm je atenta-tor tim pitanjem pokazao da je, i ne znajući, bio dodirnut Božjim milosrđem. Milosrđe prethodi kajanju jer kajanje je plod nutarnjega rasvjetljenja…

Pravednost ne dokida milosrđe. Ono je potrebno kao trajan korektiv ljudskim pravednostima. No, ono nam se daruje i kao nadahnuće za istinsku pravednost. »Svijet će postajati sve ‘čovječnijim’ samo onda kada u svekolike uzajamne odnose, što oblikuju njegovo ćudoredno lice, unosimo činjenicu

Susret svjedoka i navjestitelja Božjega milosrđa.

14živo vrelo 15

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR RUJAN

4 N DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 5 P Svagdan: 1Kor 5,1-8; Ps 5,4b-7.12; Lk 6,6-11 6 U Svagdan: 1Kor 6,1-11; Ps 149,1-6a.9b; Lk 6,12-19 7 S Sv. Marko Križevčanin, prezbiter i mučenik, spomendan

od dana: 1Kor 7,25-31; Ps 45,11-12.14-17; Lk 6,20-26 8 Č ROĐENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE, blagdan

vl.: Mih 5,1-4a (ili: Rim 8,28-30); Ps 13,6; Mt 1,1-16.18-23 9 P Svagdan; ili: Sv. Petar Claver, prezbiter: 1Kor 9,16-19.22b-27;

Ps 84,4-6a.8a.12; Lk 6,39-42 10 S Svagdan: 1Kor 10,14-22; Ps 116,12-13.17-18; Lk 6,43-49 11 N DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU 12 P Svagdan; ili: Presveto Ime bl. Dj. Marije: 1Kor 11,17-26.33;

Ps 40,7-10.17; Lk 7,1-10 13 U Sv. Ivan Zlatousti, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Sef 3,1-2.9-13; Ps 34,2-3.6-7.17-19.23;Mt 21,28-32

14 S UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA 15 Č Bl. Djevica Marija Žalosna, spomendan

vl.: Heb 5,7-9; Ps 31,2-6.15-16.20; Iv 19,25-27 (ili: Lk 2,33-35) 16 P Sv. Kornelije, papa, i Ciprijan, biskup, mučenici, spomendan

od dana: 1Kor 15,12-20; Ps 17,1.6-7.8b.15; Lk 8,1-3 17 S Svagdan; ili: Sv. Robert Bellarmino

1Kor 15,35-37.42-49; Ps 56,10c-14; Lk 8,4-15 18 N DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU 19 P Svagdan; ili: Sv. Januarije, biskup i mučenik

Izr 3,27-34; Ps 15,2-5; Lk 8,16-18

20 U Sv. Andrija Kim Taegon, prezbiter, Pavao Chong Ha-sang i drugovi, mučenici, spomendan: od dana: Izr 21,1-6.10-13; Ps 119,1.27.30.34-35.44; Lk 8,19-21

21 S SV. MATEJ, apostol i evanđelist, blagdanvl.: Ef 4, 1-7.11-13; Ps 19, 2-5; Mt 9, 9-13

22 Č Svagdan: Prop 1,2-11; Ps 90,3-6.12-14.17; Lk 9,7-9 23 P Sv. Pijo iz Pietrelcine, prezbiter, spomendan

od dana: Prop 3,1-11; Ps 144,1a.2-4; Lk 9,18-22 24 S Liturgija kvatri: Prigodna čitanja (str. 10.-27.), Fil 3,8-14;

Ps 40,2.4ab.7-10.12; Lk 5,1-11 25 N DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU 26 P Svagdan; ili: Sv. Kuzma i Damjan, mučenici

Job 1, 6-22; Ps 17, 1-3.6-7; Lk 9, 46-50 27 U Sv. Vinko Paulski, prezbiter, spomendan

od dana: Job 3,1-3.11-17.20-23; Ps 88,2-8; Lk 9,51-56 28 S Svagdan; ili: Sv. Većeslav, muč.; ili: Sv. Lovro Ruiz i drug., muč.

Job 9,1-12.14-16; Ps 88,10b-15; Lk 9,57-62 29 Č SV. MIHAEL, GABRIEL I RAFAEL, arkanđeli, blagdan

vl.: Dn 7, 9-10.13-14 (ili: Otk 12,7-12a); Ps 138,1-5; Iv 1,47-51 30 P Sv. Jeronim, prezbiter i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Job 38,1.12-21; 40,3-5; Ps 139,1-3.7-10.13-14b; Lk 10,13-16

L ISTOPAD 1 S Sv. Terezija od Djeteta Isusa, djev. i crkv. naučit., spomendan

od dana: Job 42,1-3.5-6.12-17; Ps 119,66.71.75.91.125.130; Lk 10,17-24

praštanja, tako bitnu za Evanđelje. Praštanje svjedoči da je u svijetu prisut-na ljubav jača od grijeha. Osim toga, praštanje je bitni uvjet pomirenja, ne samo u odnosima Boga s čovjekom, već i u uzajamnim odnosima među ljudima. Svijet iz kojega bi se odstranilo praštanje, bio bi svijet samo hladne i neobazrive pravednosti u ime koje bi svatko svojatao svoja vlastita prava naspram drugoga; tako bi svakovrsne sebičnosti, što drijemaju u čovjeku, mogle preobraziti život i ljudsko društvo u sustav tlačenja slabašnih od ja-čih, ili pak u poprište trajnih borbi jednih protiv drugih.« (br. 14)

Papa Ivan Pavao II., apostol i učitelj milosrđa, svojim je životom, nau-kom i propovijedanjem, ali nadasve svojom duhovnošću, pokazao da Božje milosrđe ne nastupa samo ondje gdje se priznaje grijeh. Milosrđe je u teme-lju samoga dara života, u srži svakoga poziva i poslanja, u srcu svakoga djela ljubavi koje činimo u Kristovo ime. Milosrđe je u nama. Radi drugih i radi nas. Nas čuva u otajstvu Božje ljubavi – unatoč grijehu i nevjernostima – a drugima se daruje, po našemu služenju, stvarajući tako ozračje preobražene čovječnosti koja odiše mirisom vječnosti.

OTAJSTVO I ZBILJA

16

Ulazna: 220 Gdje god su dvojica ili: Pravedan si, Gospodine (ŽV 9-2012)Otpj. ps.: Gospodine, ti nam bijaše okrilje

(ŽV 9-2007)Prinosna: VI Izvore vode živePričesna: 154 Žeđa duša mojaZavršna: 183 Ti, Kriste, kralj si vjekova

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

4. rujna 2016.

Dvadeset i treća nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Pravedan si, Gospodine,i pravi su sudovi tvoji: učini sluzi svom po svojoj dobroti.

Ps 119, 137.124

Zborna molitvaBože, od tebe nam je spasenjei posinjenje. Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju. Udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Mudr 9, 13-18bTko će se domisliti što hoće Gospodin?

Čitanje Knjige MudrostiTko od ljudi može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospodin? Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli. Jer propadljivo tijelo tlači dušu i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima. Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama: a što je na nebu, tko će istražiti? Tko bi doznao tvoju volju da ti nisi dao mudrosti i da s visine nisi poslao Duha svoga svetoga? Samo tako su se poravnale staze ljudima na zemlji i samo su tako naučili ljudi što je tebi milo i spasili se tvojom mudrošću.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 90, 3-6.12-14.17Pripjev: Gospodine, ti nam bijaše okrilje

od koljena do koljena.Smrtnike u prah vraćaši veliš: »Vratite se, sinovi ljudski!«Jer je tisuću godina u očima tvojimko jučerašnji dan koji je minuo i kao straža noćna.

Razgoniš ih ko jutarnji san,kao trava su što se zeleni:jutrom cvate i sva se zeleni,a uvečer već se suši i vene.

Nauči nas dane naše brojitida steknemo mudro srce.Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš?Milostiv budi slugama svojim!

Jutrom nas nasiti smilovanjem svojimda kličemo i da se veselimo u sve dane!Dobrota Gospodina, Boga našega,nek bude nad nama!Daj da nam uspije djelo naših ruku,djelo ruku naših nek uspije!

Drugo čitanje Flm 9b-10.12-17Primi ga, ne kao roba, nego kao ljubljenoga brata.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilemonuPredragi: Ja, Pavao, starac, a sada i sužanj Krista Isusa, molim te za svoje dijete koje rodih u okovima, za Onezima, negda tebi nekorisna, a sada i tebi i meni veoma korisna. Šaljem ti ga – njega, srce svoje. Htjedoh ga zadržati kod sebe da mi mjesto tebe posluži u okovima evanđelja. Ali ne htjedoh preko tvoje volje da ne bi tvoja dobrota bila od nevolje, nego od dobre volje. Možda baš zato bî za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek – ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga, osobito meni, a koliko više tebi, i po tijelu i po Gospodinu. Smatraš li me dakle drugom, primi ga kao mene.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaBože, izvore pobožnosti i mira. Molimo te da ovom žrtvom tebe iskreno štujemo, a pričešću tvoga otajstva postignemo međusobnu vjernost i jedinstvo. Po Kristu.

16živo vrelo 17

MOLITVA VJERNIKA

Braćo i sestre, srca otvorena za svaki Božji dar izrecimo svoje molitve nebeskomu Ocu:

Rasvijetli nam, Gospodine, put života.

1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika: obdari ju poučljivošću tvomu Duhu da vjerno nasljeduje Kristovu poniznost i ljubav kao put do novoga zajedništva među ljudima, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: čuvaj ih u svetosti života i rasvijetli mudrošću Duha Svetoga da budu vjerni i hrabri predvodnici tvoga naroda na putu spasenja, molimo te.

3. Za djecu i mlade koji započinju novu školsku i katehetsku godinu: ti im budi svjetlo u stjecanju novih znanja i u prihvaćanju životnih vrjednota, a roditelje, učitelje i sve odgovorne u odgoju i obrazovanju potakni da im budu jasan primjer života koji vodi k tebi, molimo te.

4. Za našu domovinu: obnovi ranjeno zajedništvo među svim žiteljima, a one koji se natječu za javne službe potakni na istinsku brigu za opće dobro, molimo te.

5. Za nas ovdje okupljene: pomozi nam da ne robujemo ovomu svijetu, nego da radosno prihvatimo put Kristova predanja tvojoj volji, molimo te.

Primi, svemogući Bože, naše usrdne prošnje. Čuvaj u nama radost Duha Svetoga da vjerno živimo put evanđelja te budemo dostojni dara spasenja. Po Kristu Gospodinu našemu.

Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!Vladimir Blažanović

Pjesma prije evanđelja Ps 119, 135Licem svojim obasjaj slugu svogai nauči me pravilima svojim.

Evanđelje Lk 14, 25-33Tko se ne odrekne svega što posjeduje,ne može biti moj učenik.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehi-vati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče gradi-ti, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad pola-zi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća pre-sresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset ti-suća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir. Tako da-kle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaKao što košuta žu-di za izvor-vodom, tako duša moje čezne za tobom; žedna mi je duša Boga, Boga živoga.

Ps 42, 2-3

Popričesna molitvaGospodine, svojom riječjui svojim jelom daješ nam hranu i život. Daj da rastemo u ljubavi po tim dragocjenim darovima te zaslužimo vječno zajedništvo s tvojim Sinom, Isusom Kristom. Koji živi.

OTAJSTVO I ZBILJA

18

Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu

S Isusom je, piše evanđelist Luka, »puto-valo silno mnoštvo«. Ali Isus kao da baš i nije bio presretan zbog toga silnog mnoš-

tva, kao da mu je bilo dosta masovnosti, kao da se razljutio zbog toga što ga mnoštvo slijedi na neistinit način. Zato se odjednom okrenuo prema njima i izrekao im posve neočekivano vrlo teške riječi koje bismo i mi rado prečuli i zaobišli: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svo-jega oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!« Da ne bismo i mi bili, budući da vrlo često to i jesmo, dio toga »sil-nog mnoštva« koje Krista slijedi na neistinit način, poslušajmo što nam to Krist poručuje.

Ljubi ono što mrzišIsus nas uvijek iznenadi. Kazuje nam ono što ne bismo nikada očekivali i što pritom nika-da ne bismo voljeli čuti. Tako nas poziva da volimo ono što bismo zdušno mrzili, a to su neprijatelji! Još bismo mogli nekako izaći na kraj s neprijateljima ako bi nam se reklo da se odmaknemo od njih, da barem iznutra ne nje-gujemo nekakve negativne osjećaje. Ali Isus se ne zadovoljava time. On baš želi ono što mi ne bismo željeli, a to je ljubiti, da, ljubiti ne-prijatelje, one koji nam žele ili čine zlo. Isus očekuje od nas da se naše dobre želje, naša do-bra djela ne zaustavljaju pred neprijateljima, nego da i njima činimo ono što činimo i svojim prijateljima. Nevjerojatno i teško za čuti, ali jedino tako se može biti njegovim učenikom. Isus zahtijeva život koji je radikalno posvećen ljubavi, tako posvećen ljubavi da od ljubavi ne odstupa ni pred zlom.

Ljubav zahtijeva mržnjuSada kad smo se već možda i oporavili od pr-voga udara, Krist nas ponovno i još više izne-nađuje. Ponovno preokreće naša očekivanja, naše uobičajeno nasljedovanje njega. Ono što najviše volimo, a to su naši najbliži, naša obi-

telj, otac, majka, žena i djeca, braća i sestre, čak i svoj vlastiti život(!), sada to sve treba mr-ziti! Ono što mrzimo trebamo voljeti, a sada ono što volimo trebamo mrziti. Zašto Isus od nas želi da mrzimo ono što najviše volimo? Ja bih vrlo jednostavno rekao, koliko god to čud-novato i paradoksalno zvuči: ljubav je mržnja. Da, ljubav je mržnja. Jer, kad ljubimo nekoga do kraja, onda zaista sve mrzimo, ma mrzimo i ono najdraže i najmilije, u konačnici možemo tada zamrziti i svoj vlastiti život. U toj mržnji ne damo ničemu da zauzme mjesto koje pripa-da isključivo toj ljubljenoj osobi, ne dopušta-mo da išta usporedivo ugrozi njezinu jedinca-tost. Štoviše, u toj ljubavi prekidamo sa svime što nam je do tada bilo najdraže, ono bez čega nismo mogli zamisliti svoj život. Kada počne-mo ljubiti, drugi se čude, ali i mi se sami ču-dimo da odjednom stvarno počinjemo mrziti ono najdraže, bez čega prije nismo mogli, da smo sada u ljubavi spremni sve ostaviti i zbog nje sa svime prekinuti.

I ne samo to. Ljubav je mržnja jer ona uvi-jek započinje oporo, mučno, bolno, ona uvijek prekida s nečim prijašnjim, s nečim najdra-žim. Ona je također odreknuće od svega onoga što se posjeduje jer ne želi ništa drugo posje-dovati osim ljubljenoga: »Da netko daje za lju-

Ljubav je mržnja

Peter Radermacher, 2009.

18

18 19

bav sve što u kući ima, taj bi navukao prijezir na sebe.« (Pj 8, 7) Ljubav, recimo to tako, da bi bila i ostala ljubav, mora proći kroz mržnju, mora u sebi uvijek imati tu dimenziju mržnje. Tko nikada nije ljubio, ne će razumjeti ovo o čemu govorim. Tko je ikad ljubio, znat će da je ljubav zaista mržnja. Dakako, to je sveta mr-žnja jer je to mržnja koja dolazi iz ljubavi, iz punine, a ne iz mržnje i praznine.

I Kristova ljubav zahtijeva mržnjuUpravo takvo nasljedovanje od nas traži Isus. Od nas traži da ga počnemo tako ljubiti da zamrzimo sve najdraže, sve ono što bi htjelo zauzeti njegovo jedincato mjesto, da spremno odbacimo sve najdraže što bi imalo ugrozilo njegovu jedincatost, prekinemo sa svim naj-dražim što nam je prije njega bilo najdraže, da sve najdraže ovozemaljske stvarnosti po-dredimo njemu. Krist s mržnjom prema naj-dražemu želi reći kako nasljedovati njega nije moguće tako da se nastavi živjeti kao prije, da sve najdraže ostaje na svom mjestu kao i pri-je. Tako pak »nasljeduje« masa. Kod njih se zapravo ništa ne mijenja; Krist tu uopće nije najdraži. Zato on poziva »mnoštvo«, nas, da se zapitamo što podrazumijeva nasljedovanje. I prispodoba o gradnji kule i o bojni ima tu

svrhu da si svatko postavi pitanje ima li smisla ‘graditi kulu’ na Kristu, ima li smisla ići u ‘boj’ s Kristom, ako uopće ne dijelimo njegove uvjete, to jest ako nismo spremni mrziti ono najdraže u ovom svijetu i njega proglasiti najdražim.

Stoga, i ljubav prema Isusu Kristu mora proći kroz mržnju, mora proći kroz rez, mu-ku, bol prekida sa svim najdražim u svijetu. U ljubavi se mora mrziti i ono što se posjeduje; odnosno, ono što se posjeduje gubi svako zna-čenje, ono je odreknuto. Dakle, bez te mržnje, svete mržnje, ne može se uopće govoriti o lju-bavi prema Isusu Kristu. Bez nje ne postoji istinsko nasljedovanje Isusa Krista; tada samo nasljedujemo Isusa Krista poput onoga »sil-nog mnoštva« koje nije htjelo shvatiti ni pri-hvatiti da se u Isusu Kristu uprisutnjuje sama Božja ljubav, koja je tako velika da zahtijeva mržnju. Caritas quaerens odium. Da, mržnja je uvjet istinske ljubavi prema Bogu.

Eto, nije lako Krista nasljedo vati. Kad bi-smo htjeli mrziti, kako mi to sebi zamišljamo i hoćemo, on traži ljubav. Kad bismo htjeli ljubiti, kako mi to sebi zamišljamo i hoćemo, on traži mržnju. Zapravo, ništa nas ne smije zaustaviti u velikoj ljubavi prema njemu, ni mržnja ni ljubav ovoga svijeta.

Ivica Raguž

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…

Božjoj pedagogiji ne pripada da čovjeka prisilno šalje u školu križa. No, Božja mudrost može od patnje, odakle god ona do-

lazila, načiniti školu za život. Tko je sâm jednom bio teško bolestan, zna kako se s bolešću odjednom u životu mnogo toga mijenja. Što se do tada činilo prijeko potrebnim, gubi vrijednost. Umjesto toga počinje se cijeniti sitnice, ono ‘beznačajno’: svako olakšanje bolo-va, jedan dan u kojemu se bolje osjećaš, kada možeš obaviti neki sitan posao, nečiji vedar pogled koji daje ti nadu. Vrijeme postaje dragocjeno i život u svojoj ugroženosti postaje mnogo vrjedniji nego do tada. I pitanje o Bogu često se pojavljuje u posve novom svjetlu, možda po prvi put stvarno egzistencijalno. […] Tko zajed-no s drugima nosi težak križ, rijetko je nešto izgubio, a vrlo često puno dubio. […] Tko hoće bježati od križa, nikada ne će naći pravu radost. Komu križ ne može postati škola za život, u opasnosti je da izgubi ono najdublje u životu.

Helmut Krätzl, Ali Bog je drukčiji, 63-64.

Učeništvo, opredijeljenost za Gospodina, iziskuje spremnost ostaviti sve sveze koje nas dijele od njega. Vjernost Bogu jest sna-ga koja nadvisuje ljudske odnose; ne da se njima uvjetovati, nego ih preobražava. Gdje postoji strah da će put evanđelja čovjeka uda-ljiti od ljudi, tu opredjeljenje za Gospodina još nije odlučno i pot-puno. Kada opredjeljenje postane potpuno, strah od gubitka pove-zanosti s ljudima pretvara se u ljubav koja sve pročišćuje i sve povezuje.

18živo vrelo 19

OTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: 87.1 Daj mir, Gospodine ili: 237 Mir svoj, o Bože Otpj. ps.: Ustat ću i poći (ŽV 9-2013)Prinosna: 230 Darove prinesitePričesna: 135.3 Bog je tako ljubio svijet ili: 188 Na Isusov se spomen samZavršna: 189-190 O Oče skrajnje blagosti


11. rujna 2016.

Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Daj mir, Gospodine, onima što se u te uzdaju, da se proroci tvoji pokažu istiniti. Uslišaj molitve slugu svojih, Izraela, puka svoga.

usp. Sir 36, 18

Zborna molitvaBože, Stvoritelju i Svedržitelju. Daj da ti služimo svim srcem te iskusimo darove tvoje ljubavi. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Izl 32, 7-11.13-14

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Progovori Gospodin Mojsiju: »Požuri se dolje! Narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske, pošao je naopako. Brzo su zašli s puta koji sam im odredio. Napravili su sebi tele od rastopljene kovine, preda nj pali ničice i žrtve mu prinijeli uz poklike: ’Ovo je bog tvoj, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske!’ Dobro vidim«, reče dalje Gospodin Mojsiju, »da je ovaj narod tvrde šije. Pusti sada neka se gnjev moj na njih raspali da ih istrijebim, a od tebe ću učiniti velik narod.« Mojsije pak zapomagao pred Gospodinom, Bogom svojim, i govorio: »Gospodine! Čemu da gnjevom plamtiš na svoj narod koji si izveo iz zemlje egipatske snagom velikom i rukom jakom! Sjeti se Abrahama, Izaka i Izraela, slugu svojih, kojima si se samim sobom zakleo i obećao im: ’Razmnožit ću vaše potomstvo kao zvijezde na nebu i svu zemlju ovu što sam obećao dat ću vašem potomstvu i ona će zavazda biti njihova baština.’« I ražali se Gospodin pa ne učini zlo kojim se bijaše zaprijetio svome narodu. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 51, 3-4.12-13.17.19Pripjev: Ustat ću i poći k ocu svome!

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!Operi me svega od moje krivice,od grijeha me mojeg očisti!

Čisto srce stvori mi, Bože,i duh postojan obnovi u meni!Ne odbaci me od lica svojegai svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Otvori, Gospodine, usne moje,i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.Žrtva Bogu duh je raskajan,srce raskajano, ponizno, Bože, ne ćeš prezreti.

Drugo čitanje 1Tim 1,12-17Krist dođe spasiti grešnike.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola TimotejuPredragi: Zahvalan sam onome koji mi dade snagu – Kristu Isusu, Gospodinu našemu – jer me smatrao vrijednim povjerenja, kad u službu postavi mene koji prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik. Ali pomilovan sam jer sam to u neznanju učinio, još u nevjeri. I mi-lost Gospodina našega preobilovala je zaje-dno s vjerom i ljubavlju, u Kristu Isusu.Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati: Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja. A pomilovan sam zato da na meni prvome Isus Krist poka-že svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni. A Kralju vjekova, besmrtnome, nevidljivome, jedinome Bogu čast i slava u vijeke vjekova. Amen.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, usliši nam prošnje i primi darove. Što svaki od nas prikazuje tebi na čast, nek bude na spasenje svima.Po Kristu.

20živo vrelo 21

Bogu, Ocu milosrđa i izvoru ljubavi, uputimo svoje molitve zajedno vapijući:

Oče milosrđa, usliši nas.1. Za Crkvu, zajednicu tvojih sinova i kćeri:

čuvaj ju u istinskoj vjernosti i poslušnosti tvome očinstvu, molimo te.

2. Za pastire Crkve: okrijepi ih mudrošću vodstva i obdari ih radosnim služenjem i očinskom brigom za tvoj narod, molimo te.

3. Za roditelje, učitelje, odgojitelje i sve kojima si povjerio skrb za djecu: obdari ih nesebičnošću služenja, a istinska ljubav neka uvijek nadah-njuje i rasvjetljuje sva njihova djela, molimo te.

4. Za našu domovinu koja danas bira one koji će obnašati vlast i dužnost upravljanja dobrima: prodahni nas svojom mudrošću da umijemo odabrati one koji su spremni zdušno se založiti za zajedničko dobro i s odgovornošću čuvati vrjednote našega narodnoga bića, molimo te.

5. Za sve koji su izgubljeni u grijehu: pohodi ih svojom milošću da spoznaju veličinu tvoje ljubavi i radost tvoga očinskoga doma, molimo te.

6. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: budi nam bliz svojom milošću i pomozi da uvijek živimo s pouzdanjem u tvoju dobrotu i milosrđe, molimo te.

Bože, izvore dobrote, u svome Sinu Isusu Kristu ti si sa sobom pomirio sav svijet. Prodahni nas svojim Duhom da budemo svjedoci tvoga oproštenja i ljubavi za svakoga čovjeka. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Pjesma prije evanđelja 2Kor 5,19Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirioi položio u nas riječ pomirenja.

Evanđelje Lk 15,1-10 (kraća verzija)Na nebu će biti radost zbog jednog obraćena grešnika.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farize-ji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima greš-nike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgu-bljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ’Raduj-te se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgublje-nu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego-li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja. Ili koja to žena, ima li de-set drahma pa izgubi jednu drahmu, ne za-pali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pre-traži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ’Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.’ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaGospodine, nek nam ova pričest pronikne duh i tije lo, da u nama ne preva gne tjelesna sklonost nego djelovanje tvoje moći. Po Kristu.

Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju.

OTAJSTVO I ZBILJA

22

U izgubljenosti tuge zaogrnuti radošću

Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu

Radost pastira, kao i radost žene iz Evan-đelja, možemo razumjeti samo ako prije toga postoji slutnja ili iskustvo

što znači nešto izgubiti. Svi mi imamo u sebi osjećaj gubitka nekoga ili nečega. Zema ljskim gubitkom – ne samo važne osobe – jedan dio našega svijeta može se slomiti. Ako izgubljeno ponovno nađemo, rađa se radost koju rado di-jelimo s drugima. Ponavljam, radost koju nam Bog želi danas posredovati valja razumijevati u svjetlu iskustva izgubljenoga.

Za pastira ja prevažno očuvati cjelovito stado. Ako mu se izgubi i samo jedna ovca, on nije ispunio povjerenu mu zadaću, ponajprije prema sebi. Taj gubitak može ostalih devede-set i devet učiniti nevažnim. Stoga pronađena ovca ispunja cjelovitom radošću. Jednako ta-ko kod žene treba misliti na siromašnu ženu kojoj je svaki novčić u kući pravo blago, a sva-ki gubitak može prouzročiti paniku. Gubitak je bolan onoliko koliko o nečemu ovisimo, koliko nam je do nečega stalo.

I radost u nebu možemo naslutiti samo ako smo otvoreni za razumijevanje odnosa neba spram grijeha, ako shvaćamo žalost prouzro-čenu time što neki jure u smrt odbijajući Bož-ju dobrotu. Iako izbjegavamo Bogu pripisivati ljudske osjećaje, po Isusovu govoru shvaćamo da je on s Ocem jedno i da je njegov osjećaj boli Božji osjećaj boli kada ljudi uništavaju svoje ži-vote. Za njegova je Oca to gubitak i nipošto nije ravnodušan.

Osjetljivost za gubitakTo otajstvo Božje sućutnosti nalazimo kroz ci-jelu povijest izabranoga naroda. Već u počet-cima grijeh je kao posljedicu trebao imati smrt za ljude, ali on ih ostavlja na životu. I dúga na-kon potopa govori da se Bog odlučio za život. Čovjek uvijek iznova dobiva život na dar, baš kao što je u početcima pozvan na život. Bog ga trajno poziva na put koji na kraju nema smrt, nego život u njegovu zajedništvu. Sjetimo se riječi Knjige Mudrosti: »Ti pošteđuješ, jer sve je tvoje, gospodaru ljubitelju života.« (11, 26)

Naša je zapadna kultura davno izgubila osje-ćaj da je svijet i sve stvoreno Božja svojina. Kako smijemo očekivati da će biti osjetljiva za gubitak? Kako je moguće misliti da bi nebo bilo dirnuto?

Isusovi sugovornici mogli su razumjeti nje-govu brigu za grješnike i iz povijesti vlastitoga naroda, ali im je postalo važnijim nešto drugo. Nastojali su ostati čistima, sebe sačuvati od dodira s grijehom i grješnicima. Najgore je u svemu što su izgubili osjećaj tuge, promatra-jući da ljudi idu pogrješnim putem. Tako im je postao stran i Bog koji očituje blizinu pre-ma zalutalima. Osjećaji su to koji se i u nama mogu roditi, a koje Evanđelje ne želi; oholost da smo mi na pravome putu ili pak osjećaj rav-nodušnosti prema vlastitome putu, ali i prema životu drugih. Evanđelje traži istinitost tuge i istinitost radosti. Ti su osjećaji danas ugrože-ni. Evanđelje je u potrazi za našom iskrenom tugom da bi nam podarilo iskrenost radosti.

MU

DR

OST

CR

KV

E Na sinovljevo napuštanje doma nadovezuje se očev odgovor ljubavi: i on napušta dom, hiteći u susret sinu i bacajući mu se oko vrata sa svim treptanjem srca, ranjenoga ljubavlju. Odlazak

sina nanosi ranu očevoj ljubavi, toliko da napušta dom kako bi mu pošao u susret. Božja ljubav izražava se i u ponižavajućem ’izlaženju prema’, koje On živi u odnosu na čovjeka i na sve stvoreno. Prema ovoj prispodobi ekstatičke ljubavi, ljubavi koja se proteže prema drugome sa svim nabojem onoga koji je živio duge noći u iščekivanju odsutnoga, Crkva živi svoje izlaženje prema svojoj braći. Ljubiti znači napustiti vlastiti dom, izići u potragu za odsutnim da bi se njime nastanio dom. […] Nije onda čudno da je Sin Božji bio nazvan »prijateljem grješnika«. Koliku li je udaljenost dosegnuo Sin u svojoj ljubavi da bi bio sustolnikom grješnika, čineći tako od stola grješnika svoju kuću. Gledajući Sina, prijatelja i sustolnika grješnika, vrlo je teško ocrtati granice Očeva doma.

Marko Ivan Rupnik, Bacio mu se oko vrata, 69.

22živo vrelo 23

Ruho za nas u očevim rukamaI danas otac izlazi iz doma, čekajući svoje dije-te na vratima. Iza njega se na ulaznim vratima nalazi pripremljena svečana haljina, novo odi-jelo… Čeka izgubljeno dijete… A to dijete hoda putem od poniženja do poniznosti.

Mlađi sin koji je želio gospodariti svijetom, odjedanput nema što jesti – želio bi se nahra-niti rogačima što su ih jele svinje. Idoli obično čovjeka suobličuju idolima. Poniženje se sa-stoji u činjenici da sve što pokušavamo učiniti sami, odjednom progovara protiv nas. I dok izgovara rečenicu: »Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom«, otvara se prostor krjeposti. Do krjeposti poniznosti ne dolazi se znanjem ni-ti velikim asketskim vježbama, već nutarnjim rastom koji ne ovisi samo o nama. Poniženje je prag poniznosti. Poniznost je stanje milosti u kojemu slobodno dajemo prednost drugomu.

Mlađi sin, doduše, osjeća potrebu za dru-gim, ali za drugim koji bi mu nešto dao i kao da je izgubilo važnost što je to što bi mu dao – tek da osjeti što znači darovano. Mlađi sin osjeća nostalgiju za darivateljem. Od posesiv-noga pogleda na stvari koje je želio posjedova-ti, od pogleda koji ga je odveo van, izvan kuće, daleko od doma, sada kada ostaje bez posjeda, vraća se pogledu u nutrinu.

Samopotvrđivanje i samoodređenost ne do-vode ga do nedostatka stvari, već do praznine koja traži poniranje u sebe. O toj je praznini že-lio progovoriti ocu, želio mu je pričati o daljini u kojoj ne postoji život, o tome novom boravištu u kojemu nema ni dara ni drugoga. Udaljenost – to je ime za grijeh. Udaljenost do koje ne tre-ba putovati. Dovoljno je dušu ispuniti nečim drugim, što će spriječiti pogled do drugoga. Do-voljno je posjedovati i prihvatiti ogledala koja će ponavljano odražavati želju za samodostat-nošću. Želio je ocu progovoriti o udaljenosti i praznini. »No, dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se i potrča.« On vidi sina u daljini, izdaleka, jer ljubav ne poznaje daljinu.

Taj pogled prodire u mrak, poput zagrljaja majčine utrobe (usp. Jer 31, 20); pogled koji pere hisopom, utopljuje poljupcem i njeguje uljem. Otac trči prema tim daljinama od tre-nutka u kojemu pita: »Adame, gdje si?«.

Sve biblijske stranice progovaraju o trku oca prema svojoj djeci. I dok nam se čini da mi tražimo Boga, da mi idemo prema njemu, Utjelovljenje i euharistija uče nas da on traj-no dolazi nama ususret. I sin ne treba tražiti put do kuće. Dovoljno je pratiti očeve korake kojima je toliko puta tražio sina u daljini. Vje-tar drukčije puše; sunce baca drukčiju sjenu; i dah i suze – sve je obučeno u očev zagrljaj. Sin ne uspijeva progovoriti pripremljeno pokaja-nje i riječi molbe za oproštenje onako kako je mislio, jer – premda ih izgovara – otac ih ne tumači, već traži da ga obuku u najljepšu ha-ljinu, u svadbeno ruho.

Samo je na ovome mjestu u Novome zavje-tu zapisana ta riječ u ovakvu obliku – stolèn tèn próten: doslovce bi prijevod s grčkoga značio »prva haljina«. Kada Knjiga Otkrive-nja spominje čistu haljinu (usp. Otk 6, 11; 7, 9.13.14), misli na nešto što bi tekst izrekao izrazom »posljednja (éshatos) haljina«. Otac odijeva dijete haljinom koja se ne troši, koja se ne može zaprljati i koja omogućuje istinsku gozbu. To nisu haljine oprane u krvi Janjeta, već prve haljine, one koje su označene odje-venošću u Krista; haljine kojima nas Otac zao-djenu stvaranjem i darom Duha.

Danas ponovno otac izlazi iz svoga dvori-šta. Iza njegovih koraka ostaju tragovi. I odje-ća čeka. Ako ti ne dođeš, i dalje će ta odjeća biti pripremljena za stolom u svečanoj dvo-rani gozbe pomirenja. Zajedništvo i slavlje – posebno euharistijsko – ne uspijevaju živjeti od te dvije imenice: praznina i daljina. Dođi po haljinu najljepšu, po prvu haljinu koju si odbacio(la) kada si tražio(la) daleko ono što je trajno u tvojoj blizini.

Ivan Šaško

Fran

z M

arc

OTAJSTVO I ZBILJA

24

Ulazna: 503 Mi treba da se hvalimoOtpj. ps.: Ne zaboravite djela Božjih

(ŽV 9-2008)Prinosna: 228.2 Po obećanju ili: 207 Prigni se, svako koljenoPričesna: 135.3 Bog je tako ljubio svijetZavršna: 481 Častimo te


14. rujna 2016.

Uzvišenje Svetoga KrižaUlazna pjesma Mi treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa Krista, u kojemu je spas, život i uskrsnuće naše, po kojemu smo spašeni i oslobođeni.

usp. Gal 6, 14

Zborna molitvaBože, po tvojoj volji naš Spasitelj je podnio smrt na križu da otkupi sve ljude Daj da u ludosti križa upoznamo tvoju mudrost i moć te u nebu postignemo vječno otkupljenje. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Br 21, 4b-9Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.

Čitanje Knjige BrojevaU one dane: Narod putem postane nestr-pljiv. I počne govoriti protiv Boga i protiv Mojsija: »Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.« Onda Gospodin pošalje na narod ljute zmi-je; ujedale ih one, tako te pomrije mnogo naroda u Izraelu. Dođe narod k Mojsiju pa reče: »Sagriješili smo kad smo govorili pro-tiv Gospodina i protiv tebe. Pomoli se Go-spodinu da ukloni zmije od nas!« Mojsije se pomoli za narod i Gospodin reče Mojsiju: »Napravi zmiju i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda.«Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.Riječ Gospodnja.

ili: Fil 2, 6-11Ponizi sam sebe, zato Bog njega preuzvisi.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilipljanimaKrist Isus: trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ. I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 78, 1-2.34-38Pripjev: Ne zaboravite djela Božjih!Poslušaj, narode moj, moju nauku,prikloni uho riječima usta mojih!Otvorit ću svoja usta na pouku,iznijet ću tajne iz vremena davnih.

Kad ih ubijaše, tražiše gai opet pitahu za Boga;spominjahu se da je Bog hridina njihovai Svevišnji njihov otkupitelj.

Ali ga opet ustima svojim varahui jezikom svojim lagahu njemu.Njihovo srce ne bijaše postojano s njime nit bijahu vjerni Savezu njegovu.

A on im milosrdno grijeh praštaoi nije ih posmicao; često je gnjev svoj susprezaoda ne plane svom jarošću.

Darovna molitvaGospodine, ova žrtva na oltaru križa oduzela je grijehe svijeta: daj da i nas oslobodi svake krivnje. Po Kristu.

24živo vrelo 25

MOLITVA VJERNIKA

Braćo i sestre, Krist je u svome posluhu nebeskomu Ocu prihvatio put poniznosti i križa te tako svim ljudima očitovao Božju slavu. U zahvalnosti za dar otkupljenja uputimo svoje molitve Kristu Gospodinu, zajedno kličući:

Kriste, usliši nas.1. Za Crkvu u svijetu:

da ustrajnim naviještanjem evanđelja i vjerodostojnim životom svakodnevno objavljuje mudrost tvoje ljubavi, iskazane na križu, molimo te.

2. Za sve tvoje vjernike: da radosno žive dar krštenja te budu tvoja vjerna slika pred Ocem nebeskim i pred svim ljudima, molimo te.

3. Za ljude koji zbog trpljenja ne osjećaju radost života: svojom pobjedom na križu ozdravi njihovu tjeskobu i daj im otkriti smisao križa, molimo te.

4. Za nas ovdje okupljene: pomozi nam svakodnevno hoditi putem poniznosti te po snazi tvoga križa ljubiti sve ljude, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: uzdigni ih k sebi i obdari ih životom vječnim, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, ti si prihvatio križ i smrt da bi nas oslobodio grijeha i smrti i doveo nas u Očev dom. Daj nam vjerno hoditi putem na koji si nas izveo te jednom budemo dionici tvoje slave. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.Georges Rouault: Raspeće.

Pjesma prije evanđelja 2Kor 5,19Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te,jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

Evanđelje Iv 3, 13-17Sin Čovječji ima biti podignut.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji. I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma A ja kad budem uzdignut sa zemlje sve ću privući k sebi, govori Gospodin.

Iv 12, 32

Popričesna molitvaGospodine Isuse Kriste, ti si nas otkupio svojim križem, stablom života, i okrijepio ovom svetom gozbom. Molimo te, privedi nas k slavi uskrsnuća. Koji živiš.

OTAJSTVO I ZBILJA

26

Uzvišenje Svetoga Križa

U noćnome razgovoru s Nikodemom Isus se služi s nekoliko jakih metafora. Prva je o Duhu kojega je usporedio s

vjetrom. Vjetar se ne vidi, ali čuje. Ne vidimo vjetar, ali vidimo što čini. Tako ne vidimo ni Duha Božjega, ali opažamo što čini. Druga je metafora ona o njegovu uzdignuću. Isus je tek na početku svoga javnog djelovanja, a već mu je sasvim jasno kamo ga put vodi i što će se s njim dogoditi. U Starom je zavjetu, a sugovor-nik Nikodem je farizej, dobar poznavatelj Tore, opisan događaj o zmijama otrovnicama i mje-denoj zmiji. U Knjizi brojeva (21, 4-9) izvješćuje se o mrmljanju Izraelaca na što Jahve odgova-ra slanjem zmija čiji ugriz djeluje smrtonosno. Narod se obraća Mojsiju, a on, na Božju zapovi-jed, podiže mjedenu zmiju. Tko bi nakon ugriza zmije pogledao na mjedenu zmiju, ostao bi na životu. Želimo li razumjeti Isusov križ koji će biti uzdignut na Golgoti, valja razumjeti podi-zanje mjedene zmije u pustinji. O tom govori Isusova usporedba. Ujed zmije značio je smrt. Pogled na mjedenu zmiju značio je ostanak na životu. Od smrti nije spašavala, međutim, mje-dena zmija. Nije spašavao ni Mojsije. Od smrti je spašavao Bog one koji bi s povjerenjem gle-dali u mjedenu zmiju. Isus kaže da će on biti po-dignut kao mjedena zmija i tko god vjeruje imat će u njemu život vječni.

Zmija je simbol koji je u sebi zgusnuo kraj-nje suprotnosti. Ona je otrov i lijek. Farmakon. Lijek koji se lako pretvori u otrov. Smrtonosni

Zmija i križ

Ne bijaše na njemu ljepote ni sjaja. Njegovo lice bijaše nagrđeno. (Iz 53, 2). Pred tim Izaijinim tekstom najprije nastaje pitanje koje je zaokupljalo oce: je li Krist bio lijep ili nije. Iza ovoga

pitanja krije se radikalnije pitanje: je li ljepota istinita ili nas pak ružnoća dovodi do stvarne istine naše zbiljnosti. Tko vjeruje u Boga, u onoga Boga koji se upravo u nagrđenu liku Raspetoga objavio kao ljubav »do kraja« (Iv 13, 1), zna da je ljepota istinita, a istina ljepota, no gledajući Krista patnika također uči da ljepota istine uključuje i ranjenost, bol, čak i mračnu tajnu smrti te da ju možemo naći samo prihvaćanjem boli, a ne mimo nje. […] Onaj koji je sama ljepota, dopustio je da ga udaraju u lice, pljuju i krune trnjem. Ali upravo se na tome tako nagrđenu licu pojavljuje istinska, zadnja ljepota: ljepota ljubavi koja ide »do kraja«, i upravo se u tome pokazuje jačom od laži i nasilja. Tko je zapazio tu ljepotu, zna da je zadnja instanca svijeta upravo istina, a ne laž.

Joseph Ratzinger, Na putu k Isusu Kristu, 35.41.

ujed zmije Jahve pretvara u neopasni ujed za onoga tko pogleda drugu zmiju, uzdignutu mjedenu zmiju. Zmiju podignutu na stup da je svatko, a posebno onaj tko zbog ujeda zmije leži na zemlji, može vidjeti.

Križ je oruđe smrti. Njime se zadaje kraj-nje bolna i sramotna smrt. Pa ipak, kada Krist bude uzdignut na križ, on će spravu za muče-nje, ponižavanje, sramoćenje i ubijanje pre-tvoriti u simbol spasenja, izbavljenja i iscjelje-nja. Kao što u Starome zavjetu nije spašavala zmija, tako ni ovdje ne spašava križ. Kao što se tamo Jahve nije borio sa zmijama, tako se ni ovdje Krist ne bori s križevima. Kao što je tamo pogled na uzdignutu zmiju bio pogled prema Bogu koji spašava od smrti, tako je i ovdje pogled na križ pogled prema Bogu koji spašava od smrti.

Bez Isusa i njegova križa ljudi su izloženi smrtnoj opasnosti kada se sami nađu pod svo-jim križevima. Bez Isusova križa ljudima nema lijeka protiv otrova križeva svijeta. Kada se čo-vjek nađe ugrizen i otrovan, važno mu je znati kamo može gledati. Spasenje dolazi onima ko-ji ne dopuštaju da ih ugriz, otrov, zmija, križ zarobe, onima koji, unatoč zlu koje ih pogodi i ugrozi, mogu gledati prema Bogu. Pogled na križ znači odvraćanje pogleda od zla i otrova kojim je čovjek pogođen. Tako pogled usmje-ren na Boga u smrtnoj opasnosti čuva život.

Isus kaže da će biti podignut kako bi svat-ko tko vjeruje imao život vječni. Podignut je da ga svatko može vidjeti. Nije skriven. Uzdignut je iznad zemlje kako bi ga svi na zemlji mo-gli opaziti i svoj pogled usmjeriti prema Bogu

MU

DR

OST

CR

KV

E

26živo vrelo 27

koji spašava. Život vječni je život s Bogom. Odnosi se na ovaj život ovdje. Tko živi iz odnosa s Ocem nebeskim, ima život vječni. Život vječni nije samo neki novi život koji dolazi nakon ovoga vremenitog, nego je to život iz odnosa s Bogom, život iz bezuvjetnog povjerenja u Boga. Život vječni je život Vječnoga u nama. On je vječni život onoga koji posve vjeruje Bogu i sasvim ovisi o njegovoj volji, a ne o svome djelovanju ili svojoj volji.

Isusovo uzvišenje na križ smjer je u kojem vjernik usmjeruje svoj pogled na nebeskoga Oca. Tko vjeruje u Sina, vjeruje i u Oca. A Otac ljubi svijet. I to ne izvanjski. On ljubi svijet toliko da njegova ljubav prema svijetu zahvaća najdublje u božanski nutarnji život. Božja se ljubav prema svijetu tiče najintimnijega Božjeg života. Iz ljubavi prema svijetu Otac će dati svoga Sina upravo zato da nijedan koji vjeruje u Sina, ne propadne. Očeva je ljubav spremna na odricanje i žrtvu kako bi otvorila vrata života onima koji vjeruju. Sinovljev do-lazak na svijet nije dolazak osude, nego spasenja. Glagol sozo kojim se Ivan služi znači spasiti, iscijeliti, izbaviti. On opisuje zašto je Isus došao na svijet. Došao je izbaviti zarobljene, iscijeliti ranjene i spa-siti izgubljene.

Svijet nije teško osuditi. Tko osuđuje svijet, uvijek će naći razloga da to učini. Bog nije ni osudio niti odbacio svijet. Bog ljubi svijet. I hoće svijet spasiti, iscijeliti i izbaviti od otrova koji ljudima uništava darovani život. Sin je zato i došao na svijet. On i Otac jedno su. Tko uđe u odnos sa Sinom, ulazi u odnos Oca i Sina.

Tko pozorno čita Isusov razgovor s Nikodemom, zapazit će da on nema završetka. Započinje u noći, prepun je Nikodemovih nesporazu-ma i Isusove strpljivosti, ali nema nekoga jasnog završetka kao što je slučaj sa Samarijankom na zdencu u sljedećemu poglavlju. Nikodem ne će doživjeti obraćenje kao Samarijanka. Takvo mu obraćenje nije ni potrebno – jer Nikodem je vjernik. Farizej. Pojavit će se još neko-liko puta u Evanđelju. Njegov će odnos s Isusom rasti i postajati sve dubljim. Plod toga noćnog razgovora bit će da će ga Nikodem braniti pred vijećem i da će se na kraju pojaviti kod Isusova ukopa. Nikodem ostaje stalna veza Isusa sa farizejima i židovstvom. Nikodem je dobar farizej. Mudar je, zainteresiran za Isusa i ima čisto srce koje nikada ne će pristati na prebrzo grupno osuđivanje. Zahvaljujući Nikodemu do nas je došla važna usporedba mjedene zmije i Isusova uzdignuća na križ. Tako Nikodem povezuje Stari zavjet s Isuso-vim životom i pokazuje drukčiji način hoda za Isusom: noćni, diskretan, zainteresiran, pun pitanja i spremnosti zaštiti ga od optužbi drugih i učiniti sve što može kao prijatelj.

Kada se vjernici okupe oko Isusova stola i njegova križa, oni u Isusovu križu otkrivaju kako Bog najveću muku i sramotu preokreće u spasenje, iscjeljenje i izbavljenje. Niko-dem je bio nadaren i mudar, imao je mnoštvo pitanja kojima je tražio kako razumjeti Isu-sa i njegove riječi. Isus mu je dao dovoljno vremena. Nije mu gušio pitanja. No, učio ga je kako usmjeriti pogled njegovu uzdignuću da, poput otaca u pustinji, nauči pogledom prema Bogu pronaći zaštitu od otrova sa zemlje te u uzdignutome Isusu nađe odgovore na svoja pitanja. Osluškujući razgovor između Isusa i Nikodema i gledajući u križ vjernici uče kamo im valja gledati kada su sami izloženi zlu i kada su mučeni pitanjima.

Ante Vučković

Eric R. Gill: Raspeće.

OTAJSTVO I ZBILJA

28

OTAJSTVO I ZBILJA

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJEUlazna: 78.1 Gospodin je jakost svome naroduOtpj. ps.: 120 Hvalite GospodinaPrinosna: XVI Nosimo darePričesna: III Gospodin je pastir moj ili: 260 O da bude radostZavršna: 859 Spasitelju, dobri Isukrste

18. rujna 2016.

Dvadeset i peta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaJa sam spasenje naroda, govori Gospodin. Iz koje god nevolje zavape k meni, ja ću ih uslišiti, i bit ću Bog njihov zauvijek.

Zborna molitvaBože, sav si svoj zakon sveo na ljubav prema tebi i bližnjemu. Daj da vršimo tvoje zapovijedii postignemo vječni život.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Am 8, 4-7Protiv onih koji kupuju siromaha za novac.

Čitanje Knjige proroka AmosaSlušajte ovo, vi što gazite potrebnikai satirete uboge u zemlji! Kažete: »Kad li će mlađak proći da prodamo žito,i subota da tržimo pšenicu? Smanjit ćemo efu, povećati šekel da varamo krivim mjerama, da kupimo siromaha za srebro, potrebita za sandale i da prodajemo otražak pod žito.« Zakle se Gospodin ponosom Jakovljevim: »Dovijeka ne ću zaboraviti nijednoga djela vašega.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 113, 1-2.4-8Pripjev: Hvalite Gospodina

koji iz gliba vadi siromaha.Hvalite, sluge Gospodnje,hvalite ime Gospodnje!Blagoslovljeno ime Gospodnjesada i dovijeka!

Uzvišen je Gospodin nad sve narode,slava njegova nebesa nadvisuje.Tko je kao Gospodin, Bog naš,koji u visinama stolujei gleda odozgo nebo i zemlju?

Podiže iz prašine uboga,iz gliba vadi siromaha da ga posadi s prvacima,s prvacima svoga naroda.

Drugo čitanje 1Tim 2, 1-8Neka se obavljaju prošnje za sve ljude Bogu,koji hoće da se svi ljudi spase.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola TimotejuPredragi: preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve. To je u svoje vrijeme dano svjedočanstvo, za koje sam ja postavljen propovjednikom i apostolom – istinu govorim, ne lažem – učiteljem narodâ u vjeri i istini. Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja 2Kor 8, 9Isus Krist, premda bogat, posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.

Darovna molitvaGospodine, primi darove svoga naroda da nebeskim otajstvima postignemošto vjerom i djelom ispovijedamo.Po Kristu.

28živo vrelo 29

MOLITVA VJERNIKA

Braćo i sestre, izrecimo ponizno svoje molitve Bogu, koji u ljubavi ostaje vjeran, unatoč svakoj našoj nevjernosti:1. Crkvu, koja živi u svijetu nepravdâ,

okrijepi mudrošću evanđelja da se uvijek zauzima za evanđeosku pravednost te svojim životom naviješta novi svijet, molimo te.

2. Papu našega Franju i sve pastire Crkve vodi svojim Duhom da budu mudri predvodnici tvoga naroda na putu svetosti, molimo te.

3. Svima koji upravljaju dobrima i bogatstvom ovoga svijeta daj spoznati da je sve što im je povjereno dar tvoje dobrote; obdari ih pravednošću i brigom za siromašne i sve potrebite, molimo te.

4. Braći i sestrama koji su, zbog ljudske nepravde, pritiješnjeni siromaštvom i oskudicom, daruj nadu koja tješi, a kršćane potakni da im darežljivošću ljubavi očituju tvoju blizinu, molimo te.

5. Nama, koje i danas sitiš svojom riječju, pomozi da prepoznamo blago koje si nam udijelio i okrijepi nas za vjernost u svemu što si nam povjerio, molimo te.

6. Pokojnoj našoj braći i sestrama oprosti svaku nevjernost i obdari ih darom vječnoga zajedništva s tobom, molimo te.

Bože, Stvoritelju svega i izvore svakoga dobra, usliši nam molitve i okrijepi nas zahvalnošću života za svaki tvoj dar. Po Kristu Gospodinu našemu.

I pohvali gospodar nepoštenog upraviteljašto snalažljivo postupi…Historia Novi testamenti, fol. 39r., Moravska, oko 1430.; Austrijska nacionalna knjižnica, Beč.

Evanđelje Lk 16, 1-13Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenici-ma: »Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu re-če: ’Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ Nato upravitelj reče u sebi: ’Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem ma-knut s uprave.’ I pozva dužnike svoga gospo-dara, jednog po jednog. Upita prvoga: ’ Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ’Sto bata ulja.’ A on će mu: ’Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče dru-gomu: ’A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ’Sto korâ pšenice.’ Kaže mu: ’Uzmi svoju za-dužnicu i napiši osamdeset.’ I pohvali gospo-dar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti. I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore. Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako da-kle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati? Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospo-dara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaGospodine, ti nas hraniš svo-jim otajstvima. Odgajaj nas nepre stano uredbama svoga milosrđa da plodove otkuplje-nja donosimo i u otajstvima i u vladanju. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

30

Paradoksalna prispodoba o nepošteno-me, snalažljivome i na kraju pohvalje-nome upravitelju, s moralne točke gle-

dišta, veoma je složena. Međutim, poruka koju na kraju prispodobe izvlači sam Isus, pomaže nam da ispravno shvatimo njezin smisao. Isto tako, u tome nam pomaže i literarni kontekst u kojemu je prispodoba ispripovijedana.

Naime, pripovijedanje o nepoštenome ili nepravednome upravitelju slijedi nakon triju prispodoba o milosrđu: o izgubljenoj i nađenoj ovci, drahmi i sinu. Posebno je ova posljed-nja povezana s prispodobom o nepoštenome upravitelju jer je rasipni sin, unatoč svojim promašajima, prikazan kao čovjek koji ustraj-no traži sreću i bolju budućnost. Takav je, na-ime, i nepošteni upravitelj. On je čovjek koji se ne predaje olako trenutnim životnim okol-nostima, nego uvijek traži načina kako riješiti nastalu teškoću.

Mudrost svijetaPrispodobe o radosti zbog izgubljene i nađene ovce, drahme i sina ispričao je Isus obraćaju-ći se prvenstveno farizejima i pismoznancima koji su mu prigovarali da se druži i blaguje s grješnicima. Te su ih prispodobe trebale po-taknuti na razmišljanje o tome kako se pra-vednost pred Bogom ne postiže preziranjem i odbacivanjem grješnika, nego nastojanjem da se grješni ljudi privedu u zajedništvo s Bogom. Farizeji su, doduše, bili veoma angažirani u traženju svojih sljedbenika (usp. Mt 23, 15). Obilazili su i kopnom i morem ne bi li koga našli. Ali, prema oštrim Isusovim riječima, ka-

da bi nekoga privukli, nisu ga pridobivali za Boga, nego bi ga pretvarali »u sina paklenoga dvaput goreg od sebe«. Prema tome, farizeji-ma nije nedostajalo angažiranosti, nego im je trebalo pravilno usmjerenje.

No, čini se da je Isus osjetio potrebu po-taknuti svoje učenike glede njihove veće an-gažiranosti u propovijedanju i izgrađivanju Kraljevstva Božjega. Prispodoba o nepošteno-me snalažljivom upravitelju upućena je prven-stveno njima. Isus se, naime, više ne obraća fa-rizejima, nego se okreće svojim učenicima. Ali tko su njegovi učenici u ovome slučaju? Prije negoli je farizejima i pismoznancima ispripo-vjedio prispodobe o milosrđu, Isus je govorio mnoštvu upravo o tome kako se postaje njego-vim učenikom (Lk 14, 25-35). Prema tome, ov-dje Isus ne govori nasamo Dvanaestorici, nego svim ljudima koji se žele svrstati među njegove učenike. To, ako hoće, mogu i farizeji koji su također slušali Isusovu pouku. Da bi tko po-stao Isusovim učenikom, treba ispuniti određe-ne zahtjeve: odreći se samoga sebe, uzeti svoj križ, ići za Isusom do kraja, ne odustajati.

Na taj niz zahtjeva Isusova učeništva na-dovezuje se i prispodoba o nepoštenome upra-vitelju. Dotični upravitelj, optužen da rasipa imanje svoga gospodara, domišljato pronalazi način kako će, ako ga gospodar otpusti i potje-ra, upravo rasipanjem osigurati svoju buduć-nost. Dužnicima svoga gospodara oprostio je veliki dio njihovih dugova i tako je gospodare-ve dužnike pretvorio u svoje. Izgubi li upravu nad gospodarevim imanjem, oni će se osjetiti dužnima da mu uzvrate primajući ga u svoju

Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu

Ljudska pravednost pred Božjom mudrošću

MU

DR

OST

CR

KV

E

30živo vrelo 31

kuću. Do otpuštanja nepoštenoga upravite-lja ipak ne će doći. Gospodar ga je na kraju čak pohvalio za njegovu snalažljivost. Unatoč optužbama za rasipništvo, u njemu je prepo-znao čovjeka koji zna mudro upravljati svojim sudbinom. Uz to nepošteni upravitelj ostavlja dojam veoma iskrena i dobroćudna čovjeka. On nije nijekao optužbe. Nije se ni opravdavao pred gospodarom, niti se obračunavao s tužite-ljima. U nepovoljnoj situaciji i neprijateljsko-me okruženju on nije produbljivao napetosti, nego je stvarao prijatelje.

Učiti i od nepoštenihTakvu crtu snalažljivosti Isus želi vidjeti i kod svojih učenika. Doduše, čin nepoštenoga upravitelja može komu izgledati i kao kupova-nje ljudi. Ali to nije smisao prispodobe. Valja primijetiti da nije Isus taj koji je pohva lio ne-poštenoga upravitelja. To je učinio upravite-ljev gospodar, a Isus izvodi poruku iz cjelovite prispodobe. On primjerom nepoštenoga upra-vitelja potiče svoje učenike da se ne ustruča-vaju u dobru svrhu upotrijebiti i one obrasce ponašanja koji se mogu naučiti od sinova

ovoga svijeta. Strast i trud koje netko ulaže u ekonomsko poslovanje, sport, politiku, posao i slično, može poslužiti kao primjer koliko još više strasti i napora treba uložiti u življenje evanđeoskih neprolaznih vrjednota. Suvre-mena sredstva komunikacije, društvene mre-že i razne manifestacije koje se ne organiziraju iz evanđeoskih pobuda, mogu, prikladnim za-uzimanjem Isusovih učenika, postati sredstva i mjesta evangelizacije, kojoj je cilj privesti svakoga čovjeka u zajedništvo s Bogom. Ali to je moguće jedino ako u ovome prolaznom svijetu Isusovi učenici imaju u vidu upravo taj konačni smisao svoga poslanja i ako umiju do-bro razlikovati sredstvo od cilja.

Isusovo izvođenje poruka iz prispodobe o nepoštenome upravitelju završava riječima: »Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.« Ali u duhu same prispodobe o nepoštenome upra-vitelju mogli bismo izvući zaključak da se bo-gatstvom može služiti Bogu. Kako to postići, možda nam još više od primjera nepraved-noga upravitelja svjedoči pravednik iz Ps 112: »On rasipno dijeli, daje sirotinji: pravednost njegova ostaje dovijeka.«

Domagoj Runje

Zrnje…

MU

DR

OST

CR

KV

E Lazar je simbol trpljenja pravedni-ka. Njegov lik nužno nameće pita-nje zašto zlo, zašto pravednik trpi. Put do pravoga odgovora ne može biti pronađen zagledanošću samo u neizbježno zlo. Potrebno je zagle-dati se u Onoga koji je izvor dobra i samo dobra. Tada zlo, unatoč snazi i raširenosti, ostaje izvan moći po-bjede. Spoznaje se kao liše nost ili zaborav Dobra. Iz Božje smo ruke primili dar života, dar koji nikada ne gubi vezu s Darivateljem. On koji je izvor samo dobra, pobjednik je svakoga zla. Ta istina temelj je hrabrosti suočavanja sa zlom.

Služiti znači prihvatiti s pažnjom osobu koja dolazi; znači prignuti se nad onim koji je u potrebi i držati mu ruku, bez

računice, bez straha, s nježnošću i razumijevanjem, kao što se Isus prignuo da opere noge apostolima. Služiti znači raditi s najpotrebitijima, uspostaviti s njima najprije ljudske odnose, blizinu, veze solidarnosti. Solidarnost – ta riječ koje se razvi-jeni svijet plaši. Solidarnost je za njih gotovo psovka. Ali to je naša riječ! Služiti znači prepoznati i prihvatiti zahtjeve za pra-vednošću, nadom i tražiti zajedno putove, konkretne putove oslobođenja. Siromasi su povlašteni učitelji našega poznavanja Boga; njihova krhkost i njihova jednostavnost razotkrivaju naše egoizme, naše lažne sigurnosti, naše težnje samodostat-nosti i vode nas do iskustva Božje blizine i nježnosti, do toga da primimo u svoj život njegovu ljubav, njegovo milosrđe Oca koji se, obzirno i sa strpljivim povjerenjem, brine za nas, za sve nas.

Papa Franjo, Crkva milosrđa, 126-127.

OTAJSTVO I ZBILJA

32

Ulazna: 214 Molimo tebeOtpj. ps.: 125 Hvali, dušo mojaPrinosna: XV Oče, primi žrtvu ovuPričesna: 186 Sva ljubavi mi, Isuse ili: 166 Anđeoske eto hraneZavršna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod


25. rujna 2016.

Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Sve što si poslao na nas, sve što si nam učinio, Gospodine, pravedno si učinio. Nismo čuvali naredbe tvoje, ali proslavi ime svoje, Gospodine, postupaj s nama po blagosti svojoj, po velikoj ljubavi svojoj.

Dn 3, 31.29-30.43.42

Zborna molitvaBože, ti svoju svemoć očituješ najviše praštanjem i milosrđem. Budi nam uvijek milostiv da težimo za obećanim dobrima i uđemo u vječno zajedništvo s tobom. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Am 6, 1a.4-7Razuzdani raskošnici, bit ćete prognani!

Čitanje Knjige proroka AmosaOvo govori Gospodin svemogući:»Jao bezbrižnima na Sionui spokojnima na samarijskoj gori! Ležeći na bjelokosnim posteljama, na počivaljkama izvaljeni, jedu janjad iz stada i telad iz staje; deru se uza zvuk harfe, izumljuju glazbala ko David, piju vino iz vrčeva i mažu se najfinijim uljem, al za slom Josipov ne mare. Stog će prvi sad biti prognani; umuknut će veselje raskošnika.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 146,6c-10Pripjev: Hvali, dušo moja, Gospodina!

On ostaje vjeran dovijeka,potlačenima vraća pravicu,a gladnima kruha daje.

Gospodin oslobađa sužnje,Gospodin slijepcima oči otvara.Gospodin uspravlja prignute,Gospodin ljubi pravedne.

Gospodin štiti pridošlice,sirote i udovice podupire,a grešnicima mrsi putove.Gospodin će kraljevati dovijeka,tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.

Drugo čitanje 1Tim 6, 11-16Čuvaj zapovijed do pojavka Gospodinova!

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola TimotejuBožji čovječe! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima! Zapovijedam pred Bogom koji svemu život daje i pred Kristom Isusom koji pred Poncijem Pilatom posvjedoči lijepo svjedočanstvo: čuvaj zapovijed, neokaljano i besprijekorno, do pojavka Gospodina našega Isusa Krista. Njega će u svoje vrijeme pokazati On, Blaženi i jedini vladar, Kralj kraljevâ i Gospodar gospodarâ, koji jedini ima besmrtnost, prebiva u svjetlu nedostupnu, koga nitko od ljudi ne vidje niti ga vidjeti može. Njemu čast i vlast vjekovječna! Amen.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja 2Kor 8, 9Isus Krist, premda bogat, posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.

Darovna molitvaMilosrdni Bože,nek ti ovaj naš prinos bude drag da nam otvori izvor svakog blagoslova. Po Kristu.

32živo vrelo 33

Bogu, koji je bogat ljubavlju i milosrđem, poniznom molitvom izručimo svoje živote, moleći za sve ljude i za cijeli svijet.1. Za Crkvu, koju si utemeljio kao zajednicu

poslanja: daj da pred svim izazovima svijeta hrabro naviješta istinu evanđelja, a svojim životom vjerno svjedoči ljubav koja obnavlja svijet, molimo te.

2. Za pastire Crkve: obdari ih bogatstvom Duha Svetoga da budu mudri učitelji tvoga naroda i vjerni čuvari dobara koja nikada ne prolaze, molimo te.

3. Za ljude i narode koji žive u obilju: probudi u njima osjećaj za duhovna dobra i nadahni ih da blago koje im je povjereno radosno i pravedno dijele s onima koji oskudijevaju, molimo te.

4. Za ovu župnu zajednicu: razbistri nam pogled vjere da u svojoj sredini umijemo prepoznati one koji su potrebiti naše obrote i nadahni nas za nesebičnost darivanja, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: obdari ih blagom vječnoga života, molimo te.

Bože, darivatelju ljudi, nadahni nas da u zahvalnosti primamo svaki dar koji od tebe dolazi kako bismo mogli biti radosni djelitelji tvoje ljubavi prema svakom čovjeku te jednom zavrijedimo biti jedno s tobom, u nebeskoj slavi. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Lazar na bogataševoj gozbi.Leandro Bassano, oko 1590.-95., Kunsthistorisches Museum, Beč.

Evanđelje Lk 16, 19-31Primio si dobra svoja, a tako i Lazar zla.Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš.Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siro-mah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasiti-ti se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u pa klu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abra -ha ma i u krilu mu Lazara pa zavapi: ’Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashla di mi jezik jer se strašno mučim u ovom pla me nu.’ Reče nato Abraham: ’Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mu čiš. K tome između nas i vas zjapi pro va li ja golema te koji bi i htjeli prijeći odav de k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prije laza nema.’Nato će bogataš: ’Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’ Kaže Abraham: ’Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ’O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ’Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, ne će povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaBože, ovim otajstvom na vije-štamo smrt Gospodnju. Obnovi nam duh i tijelo da spremno prihvatimo trpljenje s Kristom te budemo njegovi suba štinici u slavi. Koji živi.

OTAJSTVO I ZBILJA

34

Pod dojmom smo Isusove tvrdnje kako su anđeli Lazara nakon smrti odnijeli »u krilo Abrahamovo« dok je bogataš zavr-

šio »u teškim mukama u paklu«. Stoga bismo u slučaju da moramo birati, uglavnom stali na stranu prvoga te zaključili kako su obojica dobila ono što su zaslužila: jedan raj, a drugi pakao. Međutim, na taj način olako prelazi-mo preko bogataševa lika. Slično je učinio i Isus. U prispodobi ističe siromahovo ime či-me, u skladu s mentalitetom svoga vremena i naroda, poručuje da ni jedan sir omah nije anoniman nesretnik, nego osoba s punim do-stojanstvom. Ni izbor imena nije slučajan. La-zarovo ime u prijevodu znači da Bog pomaže. S druge strane, ime bogataša ostaje nepozna-to. Isus ga je jednostavno nazvao ‘bogatašem’. Čak nije uporabio primjereniji izraz ‘bogat čo-vjek’, nego u stanovitom smislu pogrdan na-ziv ’bogataš’. Osim što tako naznačuje kako je bogatašev način življenja nijekanje ljudskosti, njegova bezimenost ostavlja mogućnost da se svatko od nas u njemu prepozna. Dok je Lazar konkretna osoba sa svojim imenom i sudbi-nom, bogataš se skriva u svakome od nas.

Bezobzirni bogataš i neodgovorni LazarBogataš nam je puno bliži nego Lazar. Možda nije po bogatstvu, ali jest po načinu razmišlja-nja, životnoj filozofiji i odnosu prema drugi-ma. Lazar ne samo da nam nije blizak, nego

Gradnja mostova ili kopanje provalija

Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu

nam nije ni simpatičan. Čim počnemo logično razmišljati, početno suosjećanje zamijenit će drukčiji osjećaji. Vjerojatno ćemo se zapitati što je Lazar radio dok je bio zdrav. Zašto nije nešto stekao dok je još mogao?! Promatraju-ći ga pred bogataševim vratima lako ćemo na njega primijeniti narodnu poslovicu da ga »pi-ta starost gdje mu je bila mladost«. Trenutno je u situaciji da ništa nema, ali ne znamo je li se oko ičega ikad trudio. Kako je živio, tako je i umro. S druge strane, onaj je bogataš vrijedan i častan čovjek. Ni Isus ga ne naziva lošim. U či-tavome evanđeoskom ulomku ne nalazimo ni-jednu oznaku po kojoj bismo ga mogli svrstati u skupinu loših ljudi. Čak nije bio ni škrt. Na sebi i svojim bližnjima nije štedio. Profinjenog je ukusa. Voli udobnost prostora, lijepu i kva-litetnu odjeću, finu hranu i dobro društvo. Živi luksuzno, ali u skladu sa svojim mogućnosti-ma i bogatstvom. Bio je čovjek kakvoga bismo vrlo rado imali za prijatelja, s kojim bismo se rado družili ili u konačnici kakvi bismo i sami poželjeli biti. Pokazuje i otvorenost prema dru-gima. Spreman je prihvatiti pomoć. Moli: »Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara…«. Sposoban je i za žrtvu, koja je u ovome slučaju nužna jer se više ne može izvući iz pakla, ali ne želi da drugi dožive istu sudbinu.

Čovjek koji propada, krenuvši krivim pu-tem, često želi povesti i druge za sobom i tako stvoriti barem privid ispravnoga izbora. S ovim

MU

DR

OST

CR

KV

E Bogataš iz Hada govori Abrahamu ono što su mnogi ljudi tada, kao i danas, govorili ili htjeli reći Bogu: ako već želiš da ti vjerujemo i svoj život uskladimo prema riječima biblijske objave, moraš

postati jasniji. Pošalji nam nekoga iz onostranosti koji nam može reći da je uistinu tako. Problem traženja znaka, zahtjeva za većom očitošću objave, provlači se čitavim evanđeljem. Abrahamov je odgovor, kao i Isusov odgovor, na traženje znaka njegovih suvremenika izvan prispodobe posve jasan: tko ne vjeruje riječima Pisma, taj ne će vjerovati ni nekomu koji bi došao iz onostranosti. Najviše istine ne mogu se prisilno svesti na onu istu empirijsku očitost koja je svojstvena samo materijalnome. […] No naše se misli ne zaustavljaju ovdje. Zar u Lazarovu liku – koji leži iza bogata-ševih vrata, pokriven ranama – ne prepoznajemo tajnu Isusa Krista koji je »trpio izvan vratâ« (Heb 13, 12) i gol bio raspet na križ, izložen prijeziru i porugama svjetine, njegovo tijelo »krvavo i puno rana«? Ovaj stvarni Lazar jest uskrsno – on je došao da nam to kaže.

Joseph Ratzinger / Benedikt XVI., Isus iz Nazareta, 227-228.

34živo vrelo 35

bogatašem to nije slučaj. On moli Abrahama neka pošalje Lazara da njegovih petero bra-će »ne dođu u ovo mjesto muka«. Bogataš je, dakle, prije tragična nego zla osoba. Nažalost, njegova je tragedija neizbježna i više se ne mo-že promijeniti. Abraham odgovara: »Između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htje-li prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.« Tragičnost njegove sudbine stoji u činjenici što je on sam izgradio oko sebe spomenutu provaliju. Ispunio je pro-roštvo proroka Amosa iz prvog čitanja: »Jao bezbrižnima… i spokojnima… Ležeći na bjelo-kosnim posteljama, na počivaljkama izvaljeni, jedu janjad iz stada i telad iz staje… piju vino iz vrčeva i mažu se najfinijim uljem...« Sami uži-vaju, a ne mare za brige i patnje drugih.

Ponašanje za koje prorok prigovara vlada-rima u 8. stoljeću prije Krista bezvremensko je. Svako uživanje u plodovima svoga životnog uspjeha bez obaziranja na manje uspješne zna-či stvaranje ‘provalije’ između ljudi. Zaljublje-nost u vlastitu sliku mitskog je Narcisa košta-la života. Svatko tko ne uspije uz sebe vidjeti drugoga, utopi se u vlastitoj slici. To je slučaj s bogatašem iz evanđelja. Očito je poznavao La-zara. Odmah ga je prepoznao vidjevši ga u raju. Međutim, za života ga nije bilo briga za njega. Sada ga naziva imenom i priznaje mu ljudsko dostojanstvo, a na zemlji ga je toliko prezirao da je Lazar bio bliže životinjama koje su »do-lazile i lizale mu čireve«, nego njemu. Onaj tko na zemlji u drugome ne vidi sliku Božju, ne

će je vidjeti ni na nebu; tko u potrebitome ne prepozna čovjeka, ne će prepoznati ni Boga!

Bogataš čak i nakon smrti misli samo na sebe i svoje. Njemu treba vode! Njegovu obi-telj treba upozoriti! Zatvorenošću u sebe na-pravio je oko sebe provaliju koja se ne može prijeći. Već ovdje na zemlji grade se provalije koje razdvajaju ili mostovi koji spajaju čovje-ka s čovjekom i čovjeka s Bogom, raj ili pakao. Prvo se ostvaruje zatvaranjem u vlastitu sa-modostatnost, a drugo gradi »pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću i krotkošću«, o čemu progovara sveti Pavao. S jedne su strane oni koji svjesno i uspješno rabe svoja dobra, a na drugoj osobe koje imaju samo vjeru u Božju pomoć i žeđ za mrvicama ljudske dobrote, čak i kada im nema ni traga. »Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Komu je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.« (Lk 12, 48). Ono što sada izgra-dimo, to će nas dočekati u vječnosti. Zato ne-ma prijelaza između Lazara i bogataša. Uvijek je bila samo provalija, a nikada most!

Mrvice Božje milostiLazar nije najbolji primjer odgovornosti pre-ma životu na zemlji, ali jest odnosa čovjeka prema Bogu. Svi smo mi pred Bogom Lazar! Svatko od nas očekuje da mu Bog pomogne i želi mrvice milosrđa s njegova stola. Unatoč Pavlovu govoru o »boju vjere«, koji nije uzet iz vojne terminologije, nego je športska slika koju Apostol rabi više puta, čovjek ne može svojom snagom osvojiti vječni život. Raj se ne zaslužuje, nego prihvaća. On pripada samo onima koji su svjesni da ga ne mogu sami svo-jim djelima i pobožnošću zadobiti. Prihvaća-mo ga kad uvidimo da smo poput Lazara, puni rana koje smo si nanijeli grijesima, iznevjere-nim i proigranim osjećajima, izdanim nada-njima, prezrenom ljubavlju… Kada uvidimo da smo drugima nanijeli rane, tada poput La-zara očekujemo mrvice Božje milosti koja ih može zacijeliti. Vjerujući u nju, iz zahvalnosti činimo dobro i tako pružimo »lijepo svjedo-čanstvo pred mnogim svjedocima«.

Slavko Slišković

Inicijal uz Ps 26; Psaltir iz opatije sv. Albana, Francuska, 1120.-1130.

36

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

Razmišljanja izazvana ‘Martinjem’Ivan Šaško

Zašto baš sveti Martin? Zašto se Martinje sa svim svojim obi-lježavanjima moralo vezati uz ime toga svetca koji je to mož-da najmanje zaslužio? Čemu taj čudesni obrat povezivanja

nepovezivoga i zašto je morao postati žrtvom taj plemeniti gorljivi kršćanin, biskup iz Toursa, asketa, predan evanđelju, spreman za njega umrijeti, dakle do mjere koja nipošto ne smije postati banali-zacijom, a ponegdje i uvrjedom.

Mislim da vam je jasno na što smjeram. Početkom mjeseca stu-denoga uz ime svetoga Martina veže se mnoštvo događanja koja proviru iz nečega što će jedni zvati folklorom, drugi kulturnom ba-štinom, a neki običajima koji se nipošto ne smiju zaboraviti.

Svjestan sam da se ljudi u svojoj slobodi mogu zabavljati na ra-zličite načine, da im taj okvir dopušta i nešto što će drugi prepoznati kao izrugivanje, ali mi nije jasno kako se kršćani, ne samo mirne savjesti, već i s nekim posebnim žarom i predanošću mogu prepu-stiti takvim slavljima. I kakve ima veze sve to s kršćanstvom? Možda je svemu kriva ili, reći će drugi, za sve zaslužna, kultura ‘postmo-derne’. Ovo vrijeme kojemu je svojstvena izgubljenost i igra prožeta djetinjim zanosom, a nalazi se u nutarnjemu dokidanju (ustaljenih) značenja, zapravo u isticanju znakova koji ništa ne znače i simbola koji ništa ne simboliziraju, živeći u simbiozi sa svim i svačim, što će se nazvati tolerantnošću i otvorenošću za ‘dijalog sa suvremenošću’.

Crtice iz života svetoga MartinaU svemu je ipak prisutan tragičan lik sv. Martina. Kako bi bilo ja-snije što želim istaknuti, u nekoliko poteza približavam taj lik. Mar-tin, s imenom koje je umanjenica imena rimskoga boga rata Mar-sa, rođen je u Panoniji 316. ili 317. godine, kao sin roditelja čije se podrijetlo veže uz sjevernu Italiju ili čak uz krajeve Ilirika, dakle uz područja u kojima danas žive i Hrvati. Činjenica je da mu je otac, koji je kasnije postao tribunom, bio u sastavu rimske vojske, uvelike je odredila Martinov životni put.

Premda tako daleko u vremenu, sv. Martin nam je bliz po životo-pisu sjajnoga Sulpicija Severa. Od njega doznajemo da je taj budući svetac imao djetinjstvo prožeto klasičnim obrazovanjem, no takav je početak morao ostati nedovršenim kada je postao vojnikom u Pa-viji. U tome se ozračju Rimskoga carstva susreće s kršćanstvom koje je tek postalo javno priznatom religijom.

36živo vrelo 37

Sveti je Martin obraćenik s poganstva koji je dobro poznavao starorim-ski poganski kult, vjerovanja, božanstva i svu nepomirljivost toga vjerova-nja s Bogom Isusa Krista. Ne znamo od koga upoznaje kršćanstvo. Jesu li to bili kolege u vojsci, prijatelji njegovih roditelja ili je to bilo uzorno ponaša-nje kršćana? Vjerojatno je prošao kroz puno poteškoća kada se želio upisati među katekumene, ne samo zbog toga što je bio vojnik (vojnicima, koji su bili izloženi opasnosti da nekomu oduzmu život, to je bila velika zaprjeka), već i zbog stroge discipline koja je vladala među kršćanima, budući da su obraćenici s poganstva trebali pokazati stvarne plodove svoga obraćenja. S petnaest godina imao je zacrtanu vojničku karijeru i otac ga prisiljava na prisegu caru u najranijoj mogućoj dobi prema tadašnjem zakonu.

Nakon dvije godine, točnije sa sedamnaest, ulazi u službu circitora, kojemu je bila zadaća nadzor nad noćnom stražom i izvršavanjem drugih vojnih obaveza. U tu se službu smješta epizoda koja je postala paradigmat-skom za svetoga Martina i koja je postala izazovom za umjetnike raznih usmjerenja iz najrazličitijih razdoblja. Naime, riječ je o jednome od voj-nih obilazaka, prilikom kojega susreće polugologa siromaha te ga zaogrće polovicom svoga plašta. Ta scena sažima dobrotu i pozornost toga svetca i na sve što je nezaštićeno, ponizno, bijedno i potrebito pomoći. Bilo je to vjerojatno 338. godine, a iduće se godine krsti.

Teško je reći koliko dugo ostaje u vojnoj službi, ali se jasno vidi da je i nakon ‘sakramenta prosvjetljenja’ (inicijacije) živio više kao redovnik nego kao vojnik, teško pomirujući svoj način razmišljanja sa zahtjevima rimske vojske. Uz sve teškoće, ipak u četrdesetoj godini postaje redovnikom i od-lazi u Poitiers k biskupu Hilariju koji je i sâm bio obraćenik s poganstva. Taj je pak svetac često bio na meti pogana i Arijevih pristaša, progonjen upravo zbog svoga žara u evangelizaciji mnogobožaca. Premda je ondaš-nja disciplina nerado primala u kleričke redove bivše vojnike, 371. godine postaje biskupom u Toursu, sačuvavši značajke koje obično nisu resile

S v. Martin u susretu sa siromahom. Preuzeto s mrežne stranice Dijecezanskoga muzeja u Eisenstadtu.

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

38

biskupe njegova doba, budući da su redovito dolazili iz redova učenih građana. Jedna od tih je pohađanje najsiromašnijih. Nadalje, shvaćao je da nepoučenost klera uzrokuje skretanje u raznovrsna krivovjerja te se zauzima za školovanje svećenika. Gajio je skromnost, siromaštvo, zajedništvo, solidarnost, asketski ži-vot i molitvu. Sve je svoje ciljeve provodio oduševljeno, vojničkom odlučnošću i neslomljivošću. Sveti se Martin predstavlja kao branitelj slabih pred carevima, založen oko puštanja na slobodu nepravedno zatočenih, oko povrata oduzete imovine i povrata prognanih.

‘Martinje’ u proturječju sa sv. MartinomNakon ovoga prikaza jasno će se nametnuti pitanje: A što je s vinom i vinskim pričama? Gdje je u svemu folklor i pijančevanje, proslava metamorfoze kojoj se raduju i ‘vjernici’ i nevjernici? Kakve veze ima sveti Martin s nekim obredom koji se netko usudio nazvati »krštenjem« vina ili mošta?

Sveti Martin ‘ima nesreću’ što se njegova smrt našla u kalendaru na mjestu kada vinski procesi dolaze u završnu fazu. I ništa drugo? Ne, ima još nešto tragič-nije. Riječ je o zamjeni dionizijskoga kulta i kršćanskih riječi te prepoznatljivoga scenarija, do te mjere da neupućen čovjek više i ne razlikuje stvarni obred od parodije, posebice kada tu iskrivljenost podupire i poneki neupućeni svećenik.

Ironija je u tome što je sveti Martin, kršćanin iznikao iz poganskoga svijeta, obraćenik iz poganstva, gorljivi borac protiv poganskih zabluda i navjestitelj Isu-sa Krista, postao namjernom zamjenom poganskoga boga Bakha ili u rimskoj verziji Dionizija. Čovjek koji je umirao s riječima upućenim demonu zla: »Ništa što bi ti pripadalo ne ćeš naći na meni«, neočekivano je postao glavnim likom neukusne igre samozvanih čuvara ‘hrvatske, odnosno europske baštine’.

Žalosno je da prosječni hrvatski vjernik na spomen imena toga svetca ne će pred očima imati kršćanina, biskupa koji se sav predaje bližnjima i koji ruši idole jednoga politeističkog svijeta; koji stoji pred zemaljskim moćnicima zauzimajući se za pravdu i čovječnost, već će odmah izgovarati riječi: mošt i vino. To je zdru-ženost ironije i ignorancije te iskrivljavanje kršćanstva po nečijoj mjeri, pred čime bi kršćani trebali možda još i zapljeskati.

Ipak, kad se netko odvaži izgovarati riječi koje bi trebale biti duhovite, a slije-de logiku kršćanskih molitava sakramenata inicijacije; kada na sebe stavlja imi-taciju biskupskih insignija ili ruho svećeničke službe, barem mu se treba reći da sveti Martin nikada nije nosio takve insignije, jer su u tome obliku uvedene puno kasnije, a jednako tako treba naglasiti da se taj svetac u kršćanstvo zaljubio gledajući ponašanje kršćanskih suvremenika. Tko li će zavoljeti kršćanstvo, ako ga mi predstavljamo uz zvuke Bakhova smijeha? Nije mi jasno zašto se kapelice u vinogradima posvećuju svetomu Martinu; zapravo nije mi jasno zašto se tamo uopće grade, kad su nam i župne crkve previše mrtve. Ne vjerujem da se tamo istinski moli, a vjerujem da su dio čudnoga dekora koji – premda izgleda kršćan-ski – s kršćanstvom nema ništa zajedničko.

Znam da će mi netko uputiti primjedbu da sam pretjerao u strogoj ocjeni, ali u ovome što sam rekao nije u pitanju samo vino i sveti Martin, već povezanost nepovezivoga i izgubljenost mjerila, a to nije pitanje samo jednoga blagdana, već puno šire. Pitanje koje se zrcali u mnogim područjima našega života.

38živo vrelo 39

Misli bl. Terezije iz Kalkute o molitvi

Molitva dolazi iz srca Molitva je radost. Ona je znak naše plemeni tosti i velikodušnosti, našega trajnog intimnog zajedništva s Bogom. Da bi bila plodna, molitva mora doći iz srca i mora moći dotaknuti Božje srce. Pogledajte Isusa u svetohraništu. Uprite svoje oči u Njega koji je svjetlo. Približite svoje srce Njegovu srcu. Tražite od njega milost da Ga možete prepoznati, ljubav da ga možete ljubiti, hrabrost da mu možete služiti. Tražite to gorljivo. U svakome trenutku, a osobito pred svetohraništem, tražite od njega neki dar.

Hoditi u Božjoj prisutnostiNe tražite Boga u dalekim zemljama: ne ćete ga pronaći; On Vam je blizu. S vama je. Neka vam svjetiljka uvijek bude upaljena. Neprestano dodajite ulja i uvidjet ćete koliko vas voli.Danas više nego ikada prije potrebno je moliti: za svjetlo kako bismo raspoznali Božju volju, za ljubav kako bismo je prihvatili,za sposobnost kako bismo je provodili.Moramo učiniti nemoguće kako bismo hodili u Božjoj prisutnosti,gledali Boga u osobama koje susrećemo i živjeli molitvu cijeloga dana.

Uvijek možete molitiZavolite molitvu! Tijekom dana osluškujte potrebu za molitvomi potrudite se moliti. Želite li dobro moliti, morate moliti sve više.Uvijek možete moliti – u svakome trenutku, na svakome mjestu!Nije nužno biti u kapeli ili u crkvi!

Rad i molitvaMožete biti iscrpljeni od rada i ubijati se od posla, ali ako vam rad nije prožet ljubavlju, potpuno je nekoristan.Raditi bez ljubavi znači robovati. Neke osobe ne mole, nemaju vremena, i to opravdavaju brzim ritmom života. To je nemoguće. Molitva ne traži da prekinemo posao, već da ga nastavimo kao da je molitva. Nije nužno dugo meditirati i svjesno iskusiti Božju blizinu, koliko god to zvučalo primamljivo.Važno je biti s Njim, živjeti u Njemu i vršiti Njegovu volju.Možete moliti dok radite. Rad ne sprječava molitvu i molitva ne sprječava rad. Dostatno je samo uputiti svoje misli Bogu: »Volim Te, Bože, vjerujem u Tebe, trebam Te.«Sitnice poput takvih čudesne su molitve.

živo vrelo40

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

Promjena u Općemu rimskom kalendaru

U vidu priprema liturgijskih i drugih kalendara za liturgijsku go di - nu 2016./2017. donosimo obavijest o promjeni stupnja sla vlja

sv. Ma rije Magdalene, koja se slavi 22. srpnja.

Na temelju odluke pape Franje, Kongregacija za bogoštovlje i di sci - plinu sakramenata donijela je dana 3. lipnja 2016. godine Dekret (Prot. N. 257/16) kojim određuje da se u Općemu rimskom kalendaru sv. Ma rija Magdalena ubuduće slavi u stupnju blagdana (festum), a ne spomen dana (memoria), kako je to bilo do sada.

Osjećajući poziv na dublje razmatranje dostojanstva žene, nove evangelizacije i veličine otajstva milosrđa, činilo se, naime, mudrim iznijeti pred vjernike na prikladniji način primjer svete Marije Magda-lene. Nju, poznatu kao onu »koja je Krista mnogo ljubila« i koju je Krist mnogo ljubio, sv. Grgur Veliki nazvao je »svjedokinjom Božjega milosrđa«, a sv. Toma Akvinski »apòstolom apostolâ«, te među vjerni-cima može biti prihvaćena kao uzor služenja žena u Crkvi.

Promjena stupnja slavlja ne donosi nikakve izmjene u slavlju Mi se i Liturgije časova, osim što se slavlje uređuje onako kako je uobi ča je-no na blagdane. Stoga:

· dan slavlja sv. Marije Magdalene, ostaje onaj naznačen u Opće-mu rimskom kalendaru, to jest 22. srpnja;

· liturgijski tekstovi koji se uzimaju u slavlju Mise i Liturgije časo va ostaju isti, onako kako su doneseni u Rimskome misalu, Lekci-onaru i Ča soslovu, s time da se u misni obrazac unosi vlastito predslovlje, pri loženo spomenutomu dekretu. Biskupska konfe-rencija po brinut će se za prijevod Predslovlja, kako bi ga se, na-kon što bude odobren od Svete Stolice, moglo rabiti i uvrstiti u sljedeći pretisak (ili izdanje) Misala.

Gdje se, pak, prema odredbama partikular no ga prava, sv. Marija Magdalena slavi na neki drugi dan i u nekome drugom stupnju, i u bu du će se ima slaviti na taj dan i u tome stupnju.

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

Zvučne zapise otpjevnih psalma prema Redu misnih čitanja za nedjelje, svetkovine, Gospodnja i svetačka slavlja, možete naći na našim mrežnim stranicama.

Cilj nam je omogućiti psalmistima i crkvenim zborovima (župnim mješovitim zborovima, dječjim i zborovima mladih)

lakše učenje i pjevanje otpjevnih psalama.

www.hilp.hr/otpjevni-psalmi

Susan Kanaga

Documents

9živovre · 2017-01-09 · Misli bl. Terezije iz Kalkute o molitvi trenutak 40 Promjena u Općemu rimskom kalendaru 9 • 2016 MOTIV NA NASLOVNICI: Reljef u Frauenkirche, München,