90 Dana Od Bleiburga

Devedesetdana od Bleiburga

ISBN 978-953-55609-0-6

Cije

na: 6

0 kn

Ante

Br

i

Deve

dese

t dan

a od B

leibu

rga

Ante Bri

Ante BriDevedeset dana od Bleiburga

Nakladnik: Ante BriVlastita naklada

Lektura:Slavica Aralica

Urednik:Ante Bri

Raunalna obrada:Marino Juri

Tisak:Dalmacija papir, Split

Naklada:300 primjeraka

Ova knjiga se moe besplatno proitati i preuzeti na portaluwww.digitalne-knjige.com

CIP - Katalogizacija u publikacijiSVEUILINA KNJINICAU SPLITU

UDK 355.1-053.99(497.1=163.42)1945

BRI, Ante, kriminalist Devedeset dana od Bleiburga / AnteBri. - Gala : vlast. nakl., 2009.

ISBN 978-953-55609-0-6

I. Krini put 1945. -- Svjedoanstva II.Bleiburg -- Ratni zloini -- Svjedoanstva

130320011

Ante Bri

Gala, 2009.

Devedesetdana od Bleiburga

Ovu knjigu, koja je napisana na temelju svjedoanstva Mile Bria ro. 1921. godine u Gali Otok Dalmatinski,

pripadnika 369. (hrvatske) legionarske divizije i sudionika Bleiburga i krinog puta, posveujem svim rtvama mrnje i nasilja,

umorenim i nestalim na krinim putovima tijekom 1945. godine.

Prvi dio

7Novaci Vraje divizije

Novaci Vraje divizije

Rano ujutro, tono u pet i trideset, ba kao svakog jutra, uao je deurni njemaki oficir u baraku i zvidanjem po-zvao na ustajanje. Zatim je upalio svjetlo i pourio prema drugoj baraci. Vani je jo bilo mrano i jo se dugo nee po-eti razdanjivati. Kroz vrata koja je otvorio deurni u baraku se neujno, kao lopov, uuljao hladan zrak. Kasna je jesen, a u Austriji i ekoj u ovo doba godine nije ba toplo. Vojska ne uri ustati, a nitko je na to i ne tjera, no na postrojavanju se moralo biti tono na vrijeme. Mile je uvijek na vrijeme ustajao, valjalo je obaviti jo dosta zadaa: napraviti krevet, dotjerati odjeu, obrijati se, a potom na tranje i tjelovjebu. Dobro je da ovo jutro ne moraju trati do oblinjeg jezera, ta

8Devedeset dana od Bleiburga - prvi dio

mu se aktivnost od poetka nije svidjela. Na kraju tjelovjebe svaki je vojnik morao skoiti u oblinje jezero, a zatim trkom onako mokar do barake gdje je ekala suha odjea. Treba voj-nika eliiti govorili bi njemaki zapovjednici.

Ve se uje amor iz drugih baraka. Pogledao je Mile na trenutak kroz zamagljeni prozor, vani je jo mrkli mrak. Moe razaznati samo barake osvijetljene rasvjetom i straara na ulazu koji je hodao u mjestu kako bi se zagrijao. Barake su klasine drvene i u svaku se moglo smjestiti po nekoliko desetina. Pro-teklo je nekoliko mjeseci od poetka obuke pa je mogao ve na temelju iskustva lako predvidjeti dananje radne zadae.

Slijedi tranje i tjelovjeba, potom doruak, vojna obuka pa moda i teoretska nastava. Poslije ruka moe se na spava-nje ili u grad na pivo, naravno, ako je ostalo jo neto novca od siromane vojnike plae. Sreom, pivo nije bilo skupo. Znali su na gradskoj trnici tijekom ljeta kupovati na desetke kila pomidora. Kad bi na onako sone i crvene udarila cijela desetina, za nekoliko minuta nije bilo vie ni jedne prisjea se Mile tih dogaaja.

Sada je ve puno lake. Ali tih prvih nekoliko mjeseci, kad su tek stigli na obuku u Austriju, znao je i po dvoje hlaa poderati. Nije ih, naravno, morao krpati, odmah bi zaduio nove. Znao je Nijemac obuiti vojnika. Gotovo svi njema-ki zapovjednici bili su korektni na obuci. Teko bi im Mile naao neku zamjerku. Nisu imali obiaj terorizirati vojnika. Ali nai, nai su znali zabuavati da se ni sam vrag toga uvijek ne bi dosjetio. A onda opet imaju u jednu ruku i pravo, nisu oni svojom voljom doli na obuku, kao to nisu eljeli ni ovaj prokleti rat za koji ih sada pripremaju.

Tko zna, moda e i danas na ponovljeno gaanje zbog tih zabuanata. Da su odradili juer kako treba to gaanje, ne bi trebali danas. Osobito su u tome znali zabuavati mi-traljesci. Ne bi htjeli namjerno pogoditi metu nastojei tako izbjei zaduenje za mitraljez koji zbog teine nitko nije elio nositi. Ali nee se vie brinuti o tome, zakljuio je i nastavio namjetati vojniki krevet.

9Novaci Vraje divizije

Ne znam to je s Petrom, jo ima dva dana provesti u samici prisjeti se Mile na trenutak svog drugara.

Petar je iz njegove sinjske krajine, a nakon to je prije pet dana podmetnuo nogu zapovjedniku voda koji je pao i raz-bio nos, i to za vrijeme postrojavanja, na oigled sviju, dobio je sedam dana samice samo o vodi.

Je za avla, ne znam to mu je to trebalo, ali kad je tako izabrao, neka ali opet mu ga je nekako u srcu bilo ao.

Petar je visok, mrav mladi, pomalo mangup, poput Haekova1 junaka dobrog vojnika vejka kojem je besmisle-na ludost militarizma i surovost rata, pa je ismijava u svakoj moguoj prigodi.

Uvijek bi se izvlaio i izbjegavao obuku na razne nai-ne. Mili se ponekad inilo da taj ni po noi ne spava nego smilja neke vragolije. Jednom su mu zapovjednici na mjestu gdje treba biti zatitna maska pronali groe i jabuke koje je ukrao u oblinjim vinogradima i vonjacima oko Nikolsbur-ga. Njemaki zapovjednici su se samo hvatali za glavu. Ali ovog puta su mu dobro zapaprili: sedam dana samice samo o vodi, e pa, drukane, nije to lako izdrati. Valjda e se sada, moj Petre, dozvati pameti.

Propisno pospremivi krevet, ve je bio spreman za izla-zak, no ostalo mu je jo dosta vremena i ne uri mu se nika-mo. Drugi iz njegove desetine nisu jo ni poeli praviti kre-vete. Pogledao je ponovno kroz zamagljeni prozor, briui ga rukom. Vani se sada spustila magla, tako gusta da je mogao vidjeti samo nekoliko najbliih baraka i svjetla rasvjete logo-ra. Na poligonu za postrojavanje, koji je bio tu odmah desno do barake, jo nije bilo ni ive due. Vojsci se obino nije nigdje urilo te bi izila tono na vrijeme. Jo malo i obuka bi trebala zavriti, tako ih je juer izvijestio njihov zapovjednik. Kad bi barem mogao kui samo na jedan dan da vidi svoje i

1 Jaroslav Haek (1883. 1923.), eki novinar, humorist i novelist, pisac satirinog djela Doivljaji dobrog vojnika vejka.

10

Devedeset dana od Bleiburga - prvi dio

najede se domae hrane. Ali znao je da od toga nema nita, kao i od pustog sanjarenja. Valjalo se pripremiti za poetak jo jednog napornog dana.

Davno je bio lipanj kada je vlakom iz Zagreba stigao na obuku ovdje, u Austriju i eku koju je Hitler okupirao jo u proljee 1939. godine, prisjea se Mile tih dogaaja. Do-putovao je tada u nepoznato s drugim mladiima-novacima, roenim uglavnom 1921. godine iz cijele Nezavisne Drave Hrvatske. Svi su bili pozvani na redovno sluenje vojnog roka. Tijekom 1942. godine na istonom bojitu njemaka vojska nije napredovala kako je planirano, a hrvatske i bosanske ume sve su se vie punile partizanima. U takvim okolnostima Mi-nistarstvo obrane NDH pozvalo je na sluenje vojnog roka i Milu. Prijavio se odmah, bez odgode, ionako nije imao izbora. Zavrio je kratku vojnu obuku u Karlovcu i Varadinu, koju su vojni novaci odradili u svojoj civilnoj odjei, navodno vojne za zaduenje nije bilo. Mile je tada bio uvjeren da e biti raspore-en u neku od domobranskih postrojbi. Ali grdno se prevario. Poslije dva mjeseca dio novaka, nakon obavljenoga lijeni-kog pregleda u Zagrebu, odreen je za obuku u Austriji. Vojni novaci koji su bili sinovi jedinci u roditelja rasporeeni su u domobranske postrojbe, a oni koji nisu bili te sree, ili nesree, budui da rat ispisuje udne sudbine, odreeni su za obuku u Austriji i stavljeni su pod njemaku komandu (Wehrmacht). Pa ti sada reci da ima pravde u svijetu.

Dobro je da na obuci ima dosta poznatih mladia iz nje-gove krajine koje je veinom i prije poznavao: Male, Po-ljak, Bilokapi svi iz potkamenikog sela Gljeva, imunovi i Marinovi iz Otoka, Kodoman iz Hrvaca, Poljak, Bili, Romac iz Glavica, Karajko i jo mnogo drugih. S njim u baraci i desetini je i Jerko Mravak iz njegova sela Gale.

Vlak koji ih je dovezao na obuku u Austriju bio je samo jedan od mnogih to je tih dana i tjedana dovozio vojne no-vake iz NDH. Centar za obuku u blizini malenoga gradi-a Nikolsburga (njemaki Nikolsburg, eki Mikulov),

11


nalazio se na samotnom mjestu izvan naselja. Vjerojatno je prije njihova dolaska sluio kao ratni logor. Tu se smjestio dio hrvatskih novaka, meu kojima i Mile. Postojali su i drugi centri za smjetaj, obuku i izobrazbu u Doellersheimu i Stoc-kerau, ovisno o tome koja se faza obuke provodila, tako da je i Mile neko vrijeme bio na izobrazbi u tim mjestima.

Od novopristiglih novaka te od oko dvije tisue pripad-nika 369. pojaane pjeake pukovnije koji nisu krenuli na istono bojite, kao i od dijela legionara koji su preivjeli istono bojite i Staljingradsku bitku, tijekom ljeta 1942. godine u Stokerau u Austriji formirana je 369. (hrvatska) legionarska divizija /369. (Kroatische) Infanterie-Division/, poznata jo i pod nadimkom Vraja divizija (njem.Teufels Division) nastavljajui tako tradiciju slavne 42. domo-branske divizije iz Prvog svjetskog rata koja je bila u sastavu Austrougarske vojske.

Zapovjednici, naoruanje, oprema i tehnika bili su nje-maki, vojnici uglavnom Hrvati, uz manji broj Muslimana iz Bosne. Hrvata asnika i doasnika nije bilo mnogo. Jedan od njih bio je i porunik Boban iz Sinja, kojeg je Mile upoznao za vrijeme obuke, dobro je govorio njemaki i imao je visoku naobrazbu. Divizija je imala u sastavu dvije pjeake pukov-nije (regimente), 369. i 370., kao i jednu topniku pukov-niju, te 369. izviaki bataljun, 369. motornoinenjerijski bataljun, 369. protuoklopni bataljun, 369. bataljun veze i druge pritapske jedinice, s ukupno oko 14.000 boraca. Za-povjednik jedinice bio je general Fritz Neidholt2. Za vrijeme obuke koristio se uglavnom njemaki jezik na kojem su se iz-davale zapovijedi. Temeljna izobrazba, u trajanju od dva mje-seca, bila je naporna i zahtjevna, prava njemaka disciplina.

Dok opreme nije nedostajalo, s hranom je bilo kako-ta-ko. Istina, ne moe se rei da hrane nije bilo, ali poslije na-

2 General leutnanta Fritza Neidholta osudio je na smrt Vojni sud u Beo-gradu i objeen je 27.veljae 1947.godine.

12


porne i iscrpljujue obuke mogla bi se pojesti i dupla porcija. Kilogram kruha sljedovao je vojnika za tri dana. Ali vojniku su duga tri dana, pa se kruh svako malo tipao, odlamao i te-ko bi u koga doekao drugi dan. Neki su vojnici znali pojesti i oguljenu koru krumpira. Nakon zavretka temeljne obuke, slijedila je specijalistika obuka, ovisno o tome gdje je tko rasporeen. Mile je ostao u pjeadiji te se specijalizirao za minobaca manjeg kalibra, koji su njemake postrojbe uvijek nosile sa sobom, pa tako i pripadnici 369. legionarske divi-zije. Svaki vod raspolagao je jednim takvim minobacaem s devet komada pripadajuih granata. I njegov susjed Jerko Mravak, kao i veina novaka iz sinjske krajine, zavrio je pje-adijsku obuku, dok su neki rasporeeni u vezu, artiljeriju, vozae ili protuoklopni bataljun.

Dani su prolazili i malo-pomalo od golobradih mladia nastala je elitna postrojba. Ljeto i topli dani, kada su vojni novaci stigli na obuku u Austriju, davno su proli. Bilo je negdje boino vrijeme kada je postrojba doekala kraj obu-ke. Divizija je bila spremna za ratno djelovanje i gotovo svi su se radovali povratku u domovinu, iako su pretpostavljali da ih tamo eka teko razdoblje.

Toga boinog dana ratne 1942. godine Mile i njegovi suborci ukrcani su ponovno u vlak, ali je ovog puta odredite bila domovina. Dio postrojbi 369. legionarske divizije ve je bio prebaen vlakovima u Zagreb. Raspoloenje u vlaku ini-lo se puno bolje nego na odlasku na obuku, ee su se uli pjesma, smijeh, raznorazne domae poalice. Nove njemake odore bljetale su na krnim hrvatskim mladiima. Veina ih je bila svjesna da opet, tko zna po koji put u povijesti, Hrvat ne ratuje pod svojom zastavom i u svojoj odori. Iako se inilo da nisu bili tako zle kobi kao Sven Hassel3 i junaci njegovih

3 Sven Hassel pisac roen 1917.g. u Danskoj, tijekom II. svjetskog rata unovaen je u njemaku vojsku, a potom i rasporeen u kazneni puk. Svoja svjedoanstva rata opisao je u vie romana: Legija prokletih, Ka-zneni bataljun, Monte Cassino

13


pria, koji su rasporeeni u kazneni puk, kakvih je bilo u njemakoj vojsci, nisu bili ni dragovoljci, ve samo obini novaci pozvani na redovno sluenje vojnog roka.

Neupuen promatra lako bi pomislio da se radi o Ni-jemcima, da se na njemakoj odori na desnom rukavu nije isticao naiven hrvatski grb.

Mile je sjedio u vagonu s Jerkom i drugim znancima iz sinjske krajine. Raspravljali su o kojekakvim dogaajima, no s lica im se mogla iitati zabrinutost za daljnju sudbinu, pomi-jeana s radou povratka u domovinu, ma to ih tamo ekalo.

Nita mi se ovo, prijatelji, ne svia da se borimo u tu-oj uniformi i pod tuom komandom. Mislio sam, raspala se prokleta Jugoslavija pa emo sada stvoriti svoju dravu i za nju se boriti zapoe Stipe razgovor iznosei iskreno svoje miljenje.Taj krni mladi ionako nije imao straha ni pred im.

Vidi da nosi ahovnicu na odori, to znai da emo se boriti za nae interese ukljui se u razgovor netko od prisutnih.

Je, je ahovnica, ali nije naa uniforma niti komanda. Moda su njemaki zapovjednici dobri i struni, ali nije Hr-vat gazda u svojoj kui, a kada nisi gazda, crno ti se pie iznese svoj stav Petar podupirui Stipin stav o vojnopolitikoj situaciji u Hrvatskoj.

Tie, tie malo kad raspravljate o toj temi upozori ih dobronamjerno Mile.

Oemo, Mile, u pravu si sloi se Stipe, ali nastavi go-tovo istim tonom ne mogavi obuzdati svoju naglu narav ja se ne bi javio kao dragovoljac za istonu frontu u Rusiju kao ovi nai iz 369. pjeake pukovnije, nema tih novaca.

ava e ga znat ta ljude tira u rat i koji im se ideali vrte po glavi. Zna li da su i iz naeg kraja komunisti ili u panjol-ski graanski rat, tako su i ovi ili u Rusiju opet e Petar.

Ja samo ne razumin zato su se Hrvati ili boriti na istoni front za taj Staljingrad i bez potrebe gubiti mlade i-vote nastavi Stipe sada tiim glasom.

14


I u mojoj eti imaju dvojica koji su bili ranjeni na Sta-ljingradu, jedan je iz Duvna, a drugi, ini mi se, negdi oko Dubrovnika. E ti se nikog na svitu ne boje ukljui se i Mile u razgovor.

Samo teta! uzdahne Stipe trebalo je te momke ostaviti u Hrvatskoj da se bore za nau domovinu.

Paveli je proda Dalmaciju Talijanima, naa nas drava oblai u tuu uniformu, a avliji partizani opet se bore za Jugoslaviju, crno nam se pie, bojim se nastave dalje Petar i Stipe umovati o vojnopolitikoj situaciji.

Ajte avlu vi i pulitika, ta ste se toga uvatili ka da ete neto rijeiti ukori ih Jerko, kojem je ve dosadilo njihovo umovanje.

Boi jeeee da je bilo boiovat kod kue i naist se kiselog kupusa i slanine s uzdahom izvali netko od prisut-nih u vagonu.

I iiiiiii .promrmljae kroza zube, a jezik im svima nekako instinktivno oblie usnice.

I da je uz to bilo popit au domaeg crvenog vina ukljui se Jerko u razgovor.

A onda bi moga nai koju bogatu udavau. Kad se popije, jezik sam od sebe govori, ne mora se

mislit to e rei dobaci Stipe koji je osim za politiku, uvi-jek bio spreman i za zdravu alu.

Ha, ha, haaaa nasmijali su se ostali u vagonu. Moga je on nai divojku i u Austriji dobaci opet

netko od prisutnih. Odnija ti ava njiove divojke i ranu, oslabija san deset

kila nadoda Jerko i izvadi iz bluze kutiju cigareta koje su dobivali na obuci, potom izvadi i ibice te zapali. Lagano po-vue dim te ga pusti po vagonu.

Eeee, nisu loe ove njemake cigarete! progovori Jer-ko nekako zamiljeno ispod glasa .

Zapalie i ostali u vagonu te nastavie s priama i raz-govorima kako bi skratili vrijeme i olakali put. Zapalio je i

15


Mile jednu iako nije pua. Spasile su ga ove cigarete koje su dobivali kao sljedovanje. Razmijenio bi ih bez problema za komad kruha od kojeg strastvenog puaa a takvih je bilo podosta.

Ko zna di nas ava nosi? upita dubokim glasom Stipe prisutne u vagonu okrenuvi razgovor opet na bolnu temu.

U rat, u rat, prijatelji, a tamo nikom nije dobro na-doda Marko pomalo tunim glasom.

to misli, Jerko, tko e dobiti ovaj rat? priupita opet Stipe.

Onaj tko donese ivu glavu kui, taj ga je dobio, moj Stipe.

Kada bi barem brzo zavrio. Tek je poeo, a kako stvari stoje, nanosit emo se ove

njemake uniforme dobaci Mile nekako ispod glasa.Iz susjednog kupea jasno se mogao uti razgovor. Pri-

povijedahu vojnici o svojim obiteljima, enama, djeci, zano-snim djevojkama, komadiu polja, konjima i svadbama. Vlak je polako nosio svoje putnike i ostavljao iza sebe austrijska brda i planine.

Zeleni panjaci uz pitomu rijeku Cetinu, obronci plani-ne Kamenice na kojima je kao mladi uvao stoku, plodni galski vinogradi, sve te slike iz bezbrinih dana djetinjstva i mladosti koje svakom ovjeku dolaze u sjeanje osobito u danima tekoa, prolazile su Mili mislima dok je sjedio u vlaku i putovao u nepoznato. Za druge misli kao da nije bilo mjesta u njegovoj glavi.

Svi bi pili, niko ne bi kopaaaa ooooooo eeee uuu- zapjevali su regruti iz susjednog vagona sinjsku reru i tako razbudili ostale putnike.

Zaaagreb, Zagreb! povie netko od vojnika.Odmah svi skoie na noge i otvorie prozore kako bi

mogli bolje vidjeti svjetla glavnog hrvatskog grada. Iako je vani bilo hladno, mnogi vojnici progurae glave kroz otvo-rene prozore vagona kao da se ele nadisati hrvatskog zraka.

16


Vlak je uskoro stigao u Zagreb i u kratkom vremenu ci-jela vojska i tehnika bili su iskrcani na jedno mjesto. Mile, kao i veina vojnika iz sinjske krajine, rasporeen je u 370. pukovniju (2. bataljun - 7. etu).

Ve 26. studenoga 1942. godine cijela divizija, sa svom opremom, tehnikom i ljudstvom, izvrila je sveano postro-javanje i mimohod ulicama grada Zagreba. Mnotvo gra-ana Zagreba u to boino vrijeme izilo je na ulice te ih pozdravilo. Vrijeme obuke i parade brzo je prolo, a vremena za odmor nije bilo. Zapoela je ratna etrdeset trea godi-na i cijela divizija odmah je upuena na ratite. Mile, kao i njegova pukovnija, prvo vatreno krtenje imali su u Sunji i Sisku. Slijedile su borbe na Kozari, a potom su upueni u Grme.

Borbe s partizanima vodile su se gotovo svakodnevno, a vojnici su nizali ratna iskustva. Nakon okraja u Grmeu, postrojba je upuena prema Glamou. Iz borbi koje su prola-zili uglavnom su u svom ratnom dnevniku biljeili pobjede, iako je bilo poginulih i ranjenih pripadnika postrojbe. Smrt, ranjavanje, studen i napori bili su nain ivota koji su morali prihvatiti i prilagoditi se suludim ratnim dogaanjima.

17

Od Drvara do Glamoa

Od Drvara do Glamoa

Dan je bio dobrano na izmaku, a sunce toga dana gotovo nije ni izilo. inilo se da se i ono umorilo od gledanja ratnog uasa i skrilo iza sivih, tmurnih oblaka koji su sva-kodnevno sipali snjene pahuljice nainivi bijeli prekriva za bosanski krajolik. Ve je gotovo pao mrak kada je Milina eta stigla na domak nekog sela koje se nalazilo na putu od Dr-vara prema Glamou. Studeni vjetar koji je puhao sa sjevera uvlaio je hladnou sve do kostiju. Iako je imao rukavice, prsti na desnoj ruci kojom je pridravao remen puke gotovo su mu promrzli.

Osjeao je umor u nogama i tijelu od dugog pjeae-nja pod tekom opremom, a hodanje po dubokom snijegu i hladnoi bilo je dvaput tee nego u normalnim uvjetima. Kretali su se u tiini jedan za drugim. Nitko nita nije go-vorio, samo se ulo kripanje svjeeg snijega pod brojnim vojnikim izmama. Izmoreni i promrzli nisu imali elje ni sa kim rijei progovoriti. Ili su samo naprijed, udubljeni u svoje misli i sanje koje vode u drugi, ljepi svijet, kakav ovaj zasigurno nije. Mile je pojeo i zadnji bombon to ga je imao. Daju ih svakom vojniku kada je ovakvo hladno. Vraa ener-giju organizmu u ovoj hladnoi, tako su im rekli, a i Mili se ini da u tome ima istine. Kad su ugledali selo pred sobom, odmah su odahnuli. Malene kuice i tale bile su pokrivene snijegom i sve je odisalo nekim udnim mirom i tiinom. Nakon to su uli u selo, rijetki su se mjetani usudili izii iz kue, to zbog hladnoe, to zbog straha.

18


Zapovjednitvo je odmah dogovorilo smjetaj u kua-ma i talama. Mnogi su mjetani moda u sebi i negodovali, ali tko je smio to rei. Milina desetina smjestila se u talu na kraju sela, koja se sastojala od jedne prostorije. Tjerani hladnoom i vjetrom, brzo su uli unutra, a dvadesetak ovaca preplaeno se zbilo u jedan kut tale. Mile je, kao i ostali njegovi suborci, odmah sa sebe skinuo ratnu opremu, skupio je sijena i na podu sebi nainio leaj. U jednom kutu na zidu visjela je petrolejska lampa ije se slabo svjetlo jedva vidjelo s ulaznih vrata. Umjesto pei, prostoriju su grijale ovce pa se umornoj vojsci nije inilo tako hladno.

Nema nita bolje od vatre kada se ovjek ovako smrzne i umori, a da imamo pe, mogli bi i odjeu osuiti. Ovako, grij se uz smrdljive ovce dobaci pomalo u ali jedan vojnik iz Miline desetine.

Bolja je od toga dobra rakija, a osobito onom koji je voli ukljui se Mile u razgovor.

Samo ava e je dat, moj Mile nasmije se Stipe, mla-di iz sela Otoka odmah do Milinog.

Bio je to visok krupan mladi koji se nije niega bojao, pravi gortak. Na zaduenju je imao mitraljez MG-34 i lako se nosio s njegovih dvanaest kilograma. tovie, kada su osvo-jili neko partizansko skladite uzeo je i laki mitraljez eke proizvodnje koji mu se svidio pa je od tada nosio dva. Zbog njegove hrabrosti, svi su ga cijenili. Istina, Mile ga jednostav-no nije mogao razumjeti zato nosi dva mitraljeza te ga je esto odvraao od toga govorei mu da baci taj mitraljez i ne tare badava svoj ivot kao da rat ovisi o njima dvojici.

Moda ima rakije po selu, da je bilo upitat hoe li prodat predloi jedan vojnik kojem se oito svidjela ova tema.

Ovo je sigurno srpsko selo kad su nas teka srca primili. Zato lezite tu i nema vie izlaenja. Odmorite se i naspavajte jer ava niti ore niti kopa, nego gleda ovjeka uvaliti u kakvu napast naloi im otrim glasom zapovjednik desetine.

19

Od Drvara do Glamoa

Neto su na brzinu pojeli, uglavnom konzerve i malo kruha, toliko tvrdog da bi i vuk na njemu polomio zube, a zatim su polegli po sijenu i gotovo odmah zaspali. Ispred svake kue ili staje gdje su bili smjeteni postavljene su strae.

inilo se da e no okovana snijegom i studeni protei mirno ali nije bilo tako.

U jednoj od susjednih kua pet partizana je ostalo u potkrovlju. Izgleda da se nisu uspjeli izvui na vrijeme, prije dolaska Pete i Sedme ete 370. pukovnije ili su moda na-mjerno ostali.

Vojska je ula u kuu i nitko nita sumnjivo nije primije-tio, a kako su bili umorni, odmah su pozaspali rasuti po podu kue. Straar je naloio u pei dobru vatru i stao ispred vrata.

Partizani u potkrovlju nisu spavali, ekali su povolj-nu priliku za bijeg. Iskoristivi pogodan trenutak, bacili su runu bombu kroz otvor u potkrovlju ispod straara koji je stajao tik do ulaznih vrata. Snana eksplozija odjeknula je u tihoj noi, a straar je na mjestu bio mrtav. Partizani su brzo poskakali s prozora u potkrovlju u duboki snijeg. Odmah su uzeli mitraljez od poginulog straara i nastavili trati prema umi. Zadnji partizan koji je skoio malo se pokliznuo, a je-dan od vojnika koji je stigao do vrata uhvatio ga je za odje-u i snano povukao unutra. U tom trenutku partizani su iz mitraljeza raspalili po ulaznim vratima kue i smrtno ranili jo jednog vojnika. Nakon kratke paljbe brzo su pobjegli u oblinju jelovu umu. Cijela je Sedma eta odmah bila na nogama, ali uzalud, partizani su ve daleko odmaknuli. Mile je kao i ostali iz desetine zalegao ispred tale u duboki snijeg i ekao. Opet je zavladala tiina, a zbog snijega na zemlji vi-djelo se gotovo kao po danu. Nisu jo ni saznali da su dvojica njihovih suboraca ubijena. Od partizana vie ni traga. Naj-vei je problem to ne mogu na spavanje u talu, a do jutra je jo dosta vremena.Trebalo je strpljivo izdravati i trpjeti hladnou. Sada se i prokleta magla, tiho kao kradljivac, po-ela sputati i zavlaiti meu seoske kue.

20


Ujutro, kada se razdanilo, njemaki zapovjednik bio je strano ljut. Izgubio je dvojicu vojnika. Na odlasku iz sela zapovjedio je da se sve kue i tale zapale za kaznu to su mjetani skrivali partizane i suraivali s njima, a dvojica su vojnika u napadu i poginula. Kad je Sedma eta 370. pukov-nije 369. legionarske divizije nastavila kretanje prema Gla-mou, selo je bilo potpuno u plamenu. Veliki plameni jezici mogli su se vidjeti izdaleka, a crni dim to se uzdizao visoko u nebo spajao se s tmurnim, sivim oblacima, pa se inilo kao da se dim ne die od zemlje prema nebu, nego se sputa iz tih sivih i tmurnih oblaka prema zemlji. Zapoeo je jo jedan ratni dan, nastavljajui ispisivati tune ljudske sudbine smrti, patnje i stradanja.

* * *

Veljaa je 1943. godine, a zima je u Bosni bila natpro-sjeno hladna, snijega je posvuda u izobilju. Moglo je biti oko devet sati ujutro kada se Drugi bataljun 370. pukovnije pribliavao Glamou. Snijeg je bio dubok i do metra, a cesta slabo prohodna, to je oteavalo kretanje. Da je barem cesta bila utabana, lake bi se hodalo. Ali tko e pametan hodati po ovakvom ledu i snijegu. Samo vojnik i gladan vuk. Sa svih strana Glamoko polje okrueno je visokim planinama koje se diu i vie od dvije tisue metara nad morem, pa u ovom podruju vlada planinska klima s kratkim, sunim ljetom i dugim, snjenim i surovim zimama, kakva bijae i ova ratne 1943. godine. Mile je saznao od jednog doasnika Hrvata da je prije rata na ovom podruju ivjelo najvie Srba, gotovo 80 posto, a Hrvata je bilo negdje oko 1400. Do 1942. godine gotovo su svi Hrvati napustili Glamo, tu malenu bosansku varoicu koju su osvajale i naputale razne vojske.

Svi su eljeli to prije ui u gradi kako bi uz vatru osuili mokru odjeu, pojeli i popili neto toplo te malo predahnu-li. Hodanje kroz dubok snijeg zahtijeva mnogo snage, oso-

21

Od Drvara do Glamoa

bito kada na sebi vue naoruanje i drugu vojnu opremu. A oprema i oruje koju je vojnik 369. legionarske divizije morao nositi nije nikada bila laka od trideset kilograma. Kad su stigli gotovo do samog ulaza u grad, doekalo ih je gadno iznenaenje. Partizani koji su odavno bili ukopani na breuljcima oko grada otvorili su estoku paljbu po njima. Odmah je nekoliko vojnika palo ranjeno u snijeg koji se oko njih ubrzo zacrvenio od krvi to je tekla iz rana.

Mile, kao i drugi vojnici, nije gubio vrijeme. Jedini po-godan zaklon koji se u tom trenutku mogao pronai bilo je muslimansko groblje udaljeno jedva desetak koraka. Legao je brzo bez razmiljanja u duboki snijeg iza jednog kamenog nadgrobnog spomenika, a drugi njegovi suborci onako kako se tko snaao. Puana zrna koja su fijukala oko njih nisu da-vala puno vremena za razmiljanje. Najvanije je bilo odmah zakloniti se i ne biti laka meta neprijateljskim strijelcima.

Ne tede municiju dobaci Mile Jerku koji se skrio desno iza nadgrobnog spomenika.

Pazi, Jerko, da te ne potegne mrtvac u grob nali se Stipe koji je zauzeo slian zaklon.

Ne boj se mrtvih, nisu nikom natetili, nego gledaj ti da tebe partizani ne uture u grob.

Leali su tako u hladnom snijegu i s vremena na vrijeme zapucali prema partizanskim poloajima, a njihovi suborci koji su zauzeli povoljnije poloaje takoer su estoko uzvra-tili.

Sreom, brzo su osposobljeni laki minobacai koji su po-gaali neprijateljske poloaje, ali bez veeg uspjeha. Partizani su bili dobro utvreni u dubokim rovovima, a inilo se kako im ni municije ne nedostaje.

Nakon nekoliko sati estoke borbe, zapovjednik bata-ljuna zakljuio je da e teko osvojiti grad pa je radiovezom pozvao u pomo tenkove.

Tenkovska jedinica bila je u blizini Glamoa te im nije trebalo puno vremena da se ukljue u borbu. Tri njemaka

22


tenka Panzer IV4 pristigla su u pomo borcima. Odmah po dolasku otvorili su vatru iz bogatog arsenala oruja te su brzo napredovali prema utvrenim neprijateljskim poloajima. Partizani se nisu povlaili, dapae, otvorili su estoku paljbu po tenkovima, bacali su na njih razna zapaljiva sredstva i ru-ne bombe. No sva upotrijebljena sredstva nisu puno omela teke ratne strojeve, koji su se odluili na drukiju taktiku. Jednom gusjenicom uli su u rovove te tako nastavili kretanje u liniji kako bi istjerali partizane. Uvidjevi da ne mogu odo-ljeti snanom napadu tenkova i pripadnika Drugog bataljuna koji su iskoristili pogodan trenutak te doli na domak parti-zanskih poloaja, otvarajui po njima estoku vatru, partizani su poeli naputati poloaje i bjeati u oblinju umu. Nakon tri sata tekih borbi pripadnici Drugog bataljuna uli su Gla-mo, a tu su doekali i no smjestivi se u kue i tale koje su jo ostale itave.

Na vatri se suila mokra odjea, a uskoro je stigao i topli obrok. Napunio je Mile punu porciju toplog graha i pripre-mio komad kruha. Promijeao je nekoliko puta licom po porciji. Dobro je, zapao ga je i dobar komad suhog mesa i kobasice. I prihvatio se jela kao i ostali iz njegove desetine. Nitko nita vie ne govori, samo se uje pucketanje vatre i grebanje lica po porcijama. Topli grah brzo je zagrijao pro-mrzlo tijelo. E, ovo je bilo dobro poslije naporna dana i po ovoj hladnoi. Eto, to su ti trenuci za koje ivi svaki vojnik. Nije ih vie briga to e biti, koliko e trajati rat, ni za ovu studen ni za vraje partizane. Sada prevladavaju one optimi-stine misli preivjet e sve. Preivjet e sve nedae, dat e Bog i sve e ovo prebroditi. Kako je gladnu ovjeku malo po-trebno da bude zadovoljan! Sjetio se Mile na trenutak prie iz

4 Prema miljenju vojnih strunjaka, najbolji njemaki tenk u II. svjetskom ratu. Prema nekim procjenama proizvedeno je oko 9000 primjeraka ovog tenka. U poetku je bio namijenjen protupjeakoj borbi, a kasnije je prenamijenjen za protutenkovsku borbu.

23

Od Drvara do Glamoa

svog kraja, kada se jedne prigode susjed koji nije ivio u izo-bilju dobro najeo, a onda onako zadovoljan, izvalio naglas:

E je lip ovaj ivotLijep je ivot, lijep, samo da nije ovog prokletog rata.

Potom je jedan vojnik nabacio nekoliko suhih drva na vatru koja se u tren raspali i bolje osvijetli malenu bosansku potle-uicu, to je ba kao u bajci pretvori odjednom u najugodnije mjesto na svijetu. Zavrio je Mile sa svojom porcijom, podi-gao je glavu i pogledao oko sebe. Svi su ve pri kraju, struu porcije po dnu. A onda bi se valjalo zavui u deke blizu vatre i odmarati, priati sa suborcima ili spavati i zaboraviti na sve. Ali ne moe protiv misli, nadolaze, naviru, na stotine njih, ba kao rojevi pela i opsjedaju te. Mile se zagledao u vatru i sa sjetom se prisjetio vatre na kunom ognjitu uz koju je blagovala njegova mnogobrojna obitelj. to je sad s njima, to sam Bog zna.

Nou su oko Glamoa gusto postavljene strae. Na jedno od straarskih mjesta odreen je i Mile. Samo mu je jo to trebalo, ali to se moe.

Strae su rasporeene oko grada kako bi se izbjegli even-tualni napadi partizana koji se nisu lako mirili s gubitkom Glamoa. Mile je na strau rasporeen oko dva sata iza po-noi. Straarsko mjesto bilo je podalje od grada, no hladna, snijeg dubok i poslije napornog dana san je lako zatvarao one kapke pa su se iz tog razloga i strae brzo izmjenjivale.

Kad je izvrena smjena strae, Mile je ostao sam na stra-arskom mjestu na domak oblinje ume. Nitko u njegovoj jedinici nije volio na strau, pa ni on. Znao je da je to odgo-vorna zadaa o kojoj ovise i ivoti njegovih suboraca. Odmah je u blizini straarskog mjesta skupio jedan naramak sasjee-nih jelovih grana, razastro ih po snijegu, a preko njih deku koju je ponio sa sobom. Jelove grane lako je skupio budui da je na tom mjestu bilo mnogo poruenih jela koje su posje-kli (vjerojatno za ogrjev) talijanski vojnici koji su bili u gradu prije partizana.

24


Namjestivi tako leaj, ispred sebe je postavio mitraljez MG-34 (maschinengewehr) koji je gotovo obavezan na stra-arskim mjestima, a do sebe je stavio i jednu runu bombu. Pozicija na kojoj je bilo njegovo straarsko mjesto inila se idealnom da se s nje kontrolira prilaz gradu. A i no je zbog snijega dosta svijetla, vidi se gotovo kao po danu.

Zatvara mitraljeza odmah je potegao u zadnji poloaj i ubacio metak u cijev kako bi ovo mono oruje, ija je brzi-na paljbe 800 do 900 metaka u minuti, bilo spremno. Mile je imao puno vjere u ovo njemako oruje visoke kvalitete. Istina, u jedinici imaju i nove mitraljeze MG-42, ija je brzi-na paljbe 1550 metaka u minuti, a i cijev mu mogu iskusni vojnici zamijeniti za tridesetak sekundi. Ipak je najvie volio nositi puku K98k5, koju je i duio, a mitraljeze neka nose krniji momci od njega. S partizanima nikad nisi bio naisto jer su esto znali iznenaditi neoprezne straare, zato je trebalo biti maksimalno oprezan i budan. Bilo je jako hladno te noi. Iako je bio dobro odjeven, hladnoa se uvlaila u kosti, a najvie su zeble ruke u prilino tankim rukavicama koje su se malo namoile od snijega i na prstima skrutile. Nita se nije ulo osim hladne tiine u zimskoj noi. Utihnuo je i udaljeni amor iz Glamoa. Umorna vojska zaspala je po kuama i talama, ovisno to je koga dopalo.

Sa straarskog mjesta pucao je dobar pogled po okolini, a zakrivala su ga visoka i gusta stabla jela u ijoj se sjeni straara teko moglo primijetiti i iznenaditi. Duboki snijeg pokrivao je ume i okolne breuljke, pa je i Mile vjerovao da mu se kroz tako dubok snijeg teko moe tko pribliiti, a da ga on na vrijeme ne uje ili uoi. Ako pak netko i prie, mitraljez je bio spreman.

5 Najpoznatija puka iz Mauser porodice, koja je prvi put ula u upora-bu 1898.godine pod nazivom Gewehr 98. Modificirana verzija K98k (karabin mode -1898, Kurz njem. skraeno)uvedena je u Wermacht 1935.g.,gdje je prihvaena kao standardna puka u pjeatvu. S malim izmjenama, poznata je i kao M48 ili tandara.

25

Od Drvara do Glamoa

Nakon naporna dana koji se sastojao od dugog pjea-enja te iscrpljujue borbe oko ulaska u Glamo, osjeao je umor i san ga je pokuavao svladati. Oi su mu se same za-tvarale. Znao je da mora ostati budan jer je san poguban i opasan isto koliko i partizani. Da ne bi zaspao, stavljao je esto hladni snijeg na lice.

Najednom tiinu snjene noi prekinu zvukovi iz okol-nih umaraka.

Zaulo se lomljenje suhog granja i hodanje po dubokom snijegu, a zvukovi su dolazili sve blie i blie i bivali su sve jai

Partizani! prozbori onako u sebi odmah lagano prisloni mitraljez na rame te irom otvori oi kako bi uoio nepozvana gosta. Buka, lomljava granja i kretanje kroz snijeg bivalo je sve jae i blie straarskom mjestu.

Mile je snano stiskao mitraljez, a palac se nemirno e-tao po hladnom okidau. Nije elio odmah zapucati kako ne bi bez razloga dizao na uzbunu umornu vojsku koja je ve odavno zaspala.

Ali buka i lomljava granja bivala je sve blia i snanija Nije se vie moglo ekati, naciljao je u tom smjeru i pote-

gao okida. Nonu tiinu proparao je mitraljeski rafal.Ta-ta-ta-ta-ta-ta ..Mitraljez MG-34 brzo je praznio municiju i odbacivao

prazne ahure po okolnom snijegu.Kada je Mile prekinuo paljbu, sve je utihnulo, nita se

vie nije micalo niti su se uli zvukovi.I u Glamou se dobro ula pucnjava i sva je vojska od-

mah bila na nogama. Priprema strae brzo je dotrala do Mile i zauzela poloaje.

to je bilo, Mile? upitae ga zadihani suborci iz dese-tine koja je bila u pripremi strae.

Neto je nailo, ne znam ni ja to je bilo odgovori Mile pomalo zadihan i uzbuen.

Izgleda da se nita vie ne uje proapta razvodnik strae.

26


Da su partizani, sigurno bi zapucali, ili si im moda do-bro zapaprio pa su pobjegli prokomentira jedan od vojnika.

Nakon to ih je detaljno obavijestio o razlozima pucnja-ve, nikome nije padalo na pamet da neto poduzima. Jutro je uvijek pametnije od veeri pa se ekala zora za daljnju akciju. Svi su nekako bili nestrpljivi, a osobito oni vojnici koji nisu bili odreeni na strau i umjesto da spavaju, bili su na hlad-noi i snijegu.

Mile je bio donekle zadovoljan ovakvim ishodom: umje-sto da bude sam na straarskom mjestu, sada je cijeli bataljun bio na nogama pa se lake i bezbrinije mogla ekati zora. Ali no nikako da proe, a tako je uvijek u ivotu kad neto eka.

Napokon je svanulo. Oprezno i polako nekoliko vodova uputilo se u smjeru pucnjave i odmah su u oblinjem umar-ku primijetili tragove krvi, a nekoliko koraka dalje beivotno je leao noni posjetitelj. Bio je to vol ije je truplo nepo-mino lealo u snijegu. Na tijelu ivotinje jasno su se vidjele prostrijelne rane.

Vidjevi to je bio razlog none pucnjave i uzbune, vojnici koji su na snijegu i hladnoi proveli no, i to samo zbog zalu-taloga bosanskog vola, dopustili su sebi pokoju psovku naglas na raun onoga koji im je uskratio ono malo zasluena sna.

27

Operacija Weiss

Operacija Weiss

Gotovo u cik zore Drugi bataljun 370. pukovnije od Malo-vanskog polja krenuo je prema mjestima Prozoru i Jabla-nici. etrdeset trea je godina, poetak oujka. Zima se samo kalendarski bliila kraju, a na visokim bosanskim planinama bijelio se snijeg i inilo se kao da hladnoa nee nikada pre-stati. Na bosanskom ratitu u tijeku je bila jo jedna velika ofenziva. Nijemci su joj dali ime Weiss bijeli sluaj, a partizani Bitka za ranjenike. Osim 369. hrvatske legionar-ske divizije zvane Vraja divizija, u borbe su ukljuene i brojne druge njemake (7. SS divizija Prinz Eugen bila je udarna snaga), talijanske, ustake, domobranske i etnike jedinice. Mili i njegovim suborcima bilo je svejedno je li po redu trea ili etvrta ofenziva, zvala se ovako ili onako, ratni dan s ofenzivom ili bez nje bio je gotovo identian.

ta ti se ini, Stipe, je li ovo trea ili etvrta ofenziva? upita Mile svog suborca.

ava e je znat, moj Mile, ajme nama i jadnom narodu kuda sve ove vojske prou.

Dobro govori, teko je vidit i jednu kuu da je itava, a mrtvih ima ni broja im se ne zna.

Jesi li vidio, Stipe, niko ni mrtve vie ne ukapa. A to e vidjeti, nema tu nita dobra, niti rat donosi

kome koristi, osobito nama malim i siromanim ljudima.Prema Prozoru i Jablanici kretali su se uglavnom um-

skim i planinskim putovima. Partizani su neprestano napa-dali iz zasjeda pa je bilo u takvim napadima i ranjenih. Vjeto

28


su to inili, nisu se uputali u ozbiljnu borbu, postavljali su iznenadne zasjede, ispalili bi nekoliko metaka pa bi se po-vukli, i tako sve do na domak Prozora. Prozor je gradi u podnoju Makljen-sedla na putu iz doline Vrbasa u dolinu Neretve. Prije poetka rata u njemu je ivjelo oko tisuu sta-novnika. U tursko doba bilo je to trgovako mjesto. Tijekom veljae 1943. godine vodile su se tijekom ofenzive u zoni Pro-zora estoke borbe.

Talijanska i njemaka artiljerija, a posebno avijacija, tih dana neprestano je bombardirala Prozor i Jablanicu. Snane eksplozije bombi i granata mogle su se nadaleko uti. Pro-zor su ve nekoliko puta od poetka rata partizani osvajali, a potom gubili. Snane borbe proteklih dana voene su oko Prozora, pa nitko vie nema vremena ni mrtve pokopati. Na jednoj uzvisini na putu prema Prozoru naioe na stravian prizor koji Milu i njegove suborce ne ostavi ravnodunim. Stotine mrtvih tijela u njemakim i partizanskim uniforma-ma beivotno leahu gotovo izmijeane na bojnom polju.

Sigurno je bio juri kada su ovako izmijeani. to ti misli, Mile? upita Stipe.

Ovo nije bilo davno kada ih jo niko nije pokopao zamiljeno e Mile ne skidajui pogled s jeziva prizora.

Moda ovde ima mrtvih iz nae 369. pukovnije, iako ne vidim odavde nigdje ahovnicu na rukavu. Vidi li ti ta, Mile?

Ne vidim nita, Stipane. Nema tu vie nikome pomoi, nae e valjda pokopati, a nee onda ni partizane ovako osta-viti, valja sve mrtve pokopati.

Zapovjeeno je da se ne zaustavljaju kod mrtvih tijela, ve da nastave odmah prema Prozoru.

Nakon sata pjeaenja stigli su na domak Prozora, a eta u kojoj je bio Mile odmah je bez predaha zapoela ulazak u gradi. Partizana u mjestu gotovo nije ni bilo, ali su s okolnih breuljaka i iz uma koje ga okruuju otvarali estoku vatru. Mile je meu prvima iz Druge ete uao u Prozor. Kretao se oprezno, kao i ostali, sa spremnim orujem. Na trenutak

29

Operacija Weiss

mu pogled okrznu na zemlji neiju potkoljenicu s cipelom koja leae podalje od ostatka ovjeka. Mjesto bijae sabla-sno i jezovito: na desetke partizanskih konjskih zaprega bijae razasuto po mjestu, uginuli konji beivotno su leali ispred zaprega, pogoeni avionskim granatama. U svakoj zaprezi bila su po tri-etiri mrtva tijela partizana, svuda po gradu leahu beivotno ljudska trupla, ostaci ljudskih ruku, nogu, ivotinjske leine koje su ve poele zaudarati. Partizani su se iz grada povukli prije napada pa su vjerojatno u urbi i pod neprestanim bombardiranjem ostavili mrtve. Na svakom mjestu osjeao se taj uasni zadah smrti.

U Prozoru nije bilo vie traga ivotu. Ovdje je smrt sna-no zagospodarila nad ivotom. Mogu se vidjeti samo poru-ene i zapaljene kue iz kojih se jo dizao crni dim, te svuda sami prizori smrti i uasa kakav prati sva ratna dogaanja u kojima ljudski ivot nema posebnu vrijednost.

Kako nije bilo potrebe za daljnjim zadravanjem u Pro-zoru, po zapovijedi se odmah krenulo prema Jablanici. Ali dalje se cestom ne moe. Partizani su se mudro dosjetili pa su posjekli ogromna stabla bukve i kestena, koja su popadala po cesti od Prozora do Jablanice. Kretanje se moralo nastavi-ti umskim putovima. Nije bilo lako, ratna oprema i oruje pritiu umorne noge, ali mora se dalje.

Napredovanje prema Jablanici nije teklo bez problema. Partizani su iz okolnih uma i brda neprestano napadali, ali bez veeg uspjeha. Jasno se moe uti kako se svuda okolo vode estoke borbe u kojima sudjeluju mnogobrojne jedini-ce. Nakon dosta muke napokon su stigli do mjesta Jablanice. Oprezno se ulazilo u maleno mjestace, ali u njemu gotovo nema nikog. Partizani su se ve prije povukli, a ono malo to ih je ostalo, branilo je Jablanicu iz okolnih brda i uma. Ma nisu je zapravo ni branili, samo su usporavali kretanje i davali do znanja da su jo tu negdje.

Mile sa svojom etom opet meu prvima ulazi u mjesto. Jablanica, kao i Prozor, poruena je u njemakom i talijan-

30


skom bombardiranju, a ono malo kua to je ostalo itavo poravnala je artiljerija. Svuda po mjestu lee mrtva tijela. Mnogo je konjskih zaprega u kojima lee tijela poginulih partizana koje u povlaenju vjerojatno nisu mogli pokopati ili povesti dalje. Od ivih mjetana ostao je samo jedan brico musliman. Kad je ugledao vojsku, iziao je iz svoje brijanice koja nekim udom nije bila oteena u bombardiranju.

Ljudi, ja sam jedini ivi ovdje! povikao je brico po-malo uplaenim glasom.

Ne boj se, neemo ti nita! doviknuo mu je netko od vojnika.

to je s ostalima, ima li jo ivih? upitae ga ponovno. Pobjegli su s partizanima ili su poginuli, a ja evo nisam

htio bjeati iz svoje kue, pa to Bog da. Dobro si i napravio uzvrati mu zapovjednik voda.Pustili su bricu da se vrati u kuu svojim problemima,

a kako je ve bilo negdje oko tri popodne, u Jablanicu je stigao i ruak. Mile, kao i veina njegovih suboraca, iako to-liko gladni da bi pojeli i smrznutog vuka, nisu marili za jelo. Pogled na mrtva i unakaena tijela, te svuda po mjestu razba-cane ljudske udove, prizori su koji nisu nikom otvarali apetit niti poticali elju za jelom.

Odnijo ava kuhinju i onog ko je zapovidio da se sada doveze hrana povie dubokim glasom Petar.

Jesi li ti, Mile, uzeo ita hrane? upita Stipe. Ne bi, Stipane, da nisam nita okusio deset dana, imam

malo konzervi i kruha pa u kasnije. Ma vidi ono dvoje iz naeg voda kako deru. Kako se

avlijin ljudima da kad sve ovo vide. Ajmo mi dalje, Stipe, da ne gledamo vie ove leeve,

ini se da su ve poeli i zaudarati. Vidi, Mile, nema ni ive due, a uo sam da je opina

Jablanica prije rata imala oko tri tisue stanovnika. Koliko je bilo Hrvata od tog broja? znatieljno e

Mile.

31

Operacija Weiss

Ne znam tono, najvie je bilo muslimana, ali nisam ti ja uitelj povijesti nasmije se Stipe.

Brzo su krenuli dalje prikljuivi se zaelju ete. Na izlazu iz Jablanice nalazila se stara vojarna, vjerojatno jo iz doba Austro - Ugarske. Kada su uli u dvorite vojarne, doeka ih jeziv prizor. U krugu, kao i u samom objektu, posvuda lea-hu mrtva tijela talijanskih vojnika, bilo je tu vie od tisuu mrtvih koje su poubijali partizani vjerojatno prije dan-dva dok su se povlaili iz mjesta.

Prema poloaju kako su leali leevi talijanskih vojnika dalo se zakljuiti da su ih partizani vjerojatno zarobili, a po-tom poubijali.

Vidi li ti, Mile, ovog jada kako ljudi iz Italije ostavie svoje ivote tunim e glasom Stipe.

Pria se da su partizani otkrili lozinku i tako prevarili straare dobaci mu Mile.

Ree na zapovjednik da ima mrtvih preko tisuu. A ima li, Stipane, itko iv? Nema, moj Mile, ni ptice na grani, sve su poubijali. Takav je ovaj rat, moj Stipane, ima i partizana mrtvih

svuda po mjestu, to ih je poubijala njemaka i talijanska avijacija, ni broja im se ne zna.

Dobro govori, rat je rat i niko nikom nije brat. Niko nikom, pravo govori. Sami su krivi, moj Mile, zapravo ne oni nego njihova

komanda. Jesi li uo to priaju nai zapovjednici? A to to? radoznalo e Mile. Izgleda da Talijanska komanda nije dala odobrenje za

ulazak na ovo podruje njemakim jedinicama. Ma zapravo, dala ga je, ali naknadno, pa su se naa 369. divizija i 7. SS di-vizija Prinz Eugen kasno ukljuile u ovu ofenzivu. Vidi li, brajo, da nas partizani nisu nigdje ozbiljno doekali, povukli su se prije preko Neretve i tako izili iz okruenja.

A zato Talijani nisu dali odobrenje? opet e znati-eljno Mile.

32


ava e ih znat, ka da mi mali ljudi razumimo politiku i vojnu taktiku. Valjda je ovo njihovo podruje, imaju tu neki rudnici. Neki nai zapovjednici govore i da Talijani zagova-raju suradnju s etnicima, a Nijemci su navodno protiv toga.

Prljava je politika, moj Stipane, i ko e je razumit, ali opet stradamo mi obini mali ljudi.

Nakon izlaska iz vojarne Mile je sa svojim vodom nasta-vio prema mostu6 na rijeci Neretvi, koji je sruen po Titovoj naredbi. Kad je doao na domak rijeke, malo je zastao i zna-tieljno pogledao prema mostu ija je sredina pala u hlad-nu Neretvu zajedno s vlakom i vagonima koji su u trenutku miniranja vjerojatno bili na mostu, pa se preko njih i ovako sruena mosta moglo prijei na drugu stranu rijeke. Svuda uzvodno i nizvodno mogle su se vidjeti splavi od drvenih trupaca kojima su partizani u povlaenju prelazili rijeku. Na prilazu prema mostu s druge strane rijeke leahu posvuda tijela poginulih partizana, vjerojatno stradalih u borbi s et-nicima. Mile i Stipe zajedno su preli most, preskaui preko eljeznih vagona koji su dijelom bili u vodi, a dijelom su lea-li na poruenoj eljeznoj konstrukciji mosta, te se preko njih bez veih problema moglo prijei na drugu stranu Neretve.

Pogled im je stalno padao na leeve u razliitim vojnim odorama, koje je nosila brza i hladna rijeka.

Dobro je, hvala ti Boe, proao je po tvojoj dobroti jo jedan dan, ostala je i danas glava na ramenu, a to bi drugo ovjek poelio u ratu, a sutra opet to Bog da i srea junaka.

uo je Stipe kako Mile zahvaljuje Bogu pa se okrene. Lipo si se pomolio, samo zna li On gori to se ovdje doli

dogaa. Nekada mi se ini da je i On digao ruke od svega. Vidi li, samo je smrt i zlo na svijetu, avliji su prsti u svemu.

6 Most su u tijeku ofenzive 1943. sruili partizani. Na mjestu sruenog mo-sta brzo je izgraen novi kako bi se omoguio promet na uskotranoj pruzi od Sarajeva prema moru. Ponovno je sruen za vrijeme snimanja filma Bitka na Neretvi.

33

Operacija Weiss

Mora ovik nositi svoj kri, upravit e Bog sve na do-bro, vidit e, moj Stipane.

Stipe je bio drag mladi, takoer iz njegove sinjske kra-jine (selo Glavice), i svi su ga u eti voljeli. Taj je uvijek bio spreman na alu. Dok je pripovijedao veselim glasom, sav se njihao kao da plovi u amcu na uzburkanom moru. Nije bio velika rasta, kao ni Mile, ali je izgledao kao isklesan iz kame-na. U njega si se uvijek mogao pouzdati, taj te nee izdati.

Kada su preli rijeku, ve se poela sputati no. Zavrio je jo jedan sumorni dan uasa, smrti, ljudskih tragedija i stradanja to su ih priredili bolesni ljudski umovi i ideologije tog ratnog dana na pozornici Bosne.

* * *

Poslije zavrenih borbi u takozvanoj Bitki na Neretvi Mile i njegova 370. pukovnija upueni su prema Maglaju, dok je 369. pukovnija nastavila prema Sutjeski. Putovali su kao i obino pjeice, pod punom ratnom opremom. Dvade-set i dvije su Mili pa se mladost lako nosi s napornim mare-vima i borbama. Zapovjednici ee zaustavljaju kolonu nego obino. Valjda im se sada nigdje ne uri. Hodaju i oni pjeice uz vojsku, kako i dolikuje, ali manje opreme nose od obinog vojnika i svi su opremljeni lakim strojnicama machinen-pistole7, MP-38, MP-40, poevi od zapovjednika voda pa navie u vojnoj hijerarhiji.

Gradi Maglaj nalazi se u sjevernoistonom dijelu Bo-sne, smjeten je uz rijeku Bosnu dvadesetak kilometara ju-no od Doboja. Veinu sela oko Maglaja pod nadzorom su drali etnici, a sama planina Maglaj bila je obitavalite i

7 Naziv za automatsku puku kakvu su koristile njemake vojne snage tije-kom Drugog svjetskog rata. Oruje koje je jo poznato pod nazivom maj-ser (konstruktori Hugo i Louis Schmeisser) spada u kategoriju automat-skih pitolja ili automata, a koristi iskljuivo pitoljsko streljivo od 9 mm.

34


etnika i partizana, za iji su teritorij esto znali voditi e-stoke borbe.

Bataljun u kojem je bio i Mile smjeten je u samom mje-stu Maglaju, gdje su se nakon dueg vremena uspjeli i oku-pati. Kupanje nije bila esta povlastica u ratnim zbivanjima. Znalo je proi i po nekoliko mjeseci od jednog do drugog uivanja u onim blagodatima koje prua topla voda.

Napokon, nakon napornih ratnih dana, vojnici su malo odahnuli. Jedina stalna zadaa bilo je osiguranje eljeznike pruge koja je prolazila tim krajem i bila je esta meta parti-zanskih napada. U gradi Maglaj esto su znali dolaziti i et-nici, ija je Komanda pregovarala s Njemakom o zajedni-kom napadu na partizane. Hrvatskim vojnicima pripadnici-ma 369. legionarske divizije nije se sviala prisutnost etnika u gradu, kao ni njihovo saveznitvo s njemakom vojskom. Ali o toj temi nije ih nitko nita pitao. Veina od njih odavno je bila svjesna da ratuje za tue interese i ideale, i da su u vi-hor ovog suludog rata bili uvueni bez svoje volje.

Meutim, ova idila i prijateljstvo s etnicima nije dugo potrajalo. Jednog jutra, u sam cik zore Trei vod Tree ete odreen je za obilazak eljeznike pruge. Bilo je to obino rat-no proljetno jutro i nita nije slutilo na opasnost, iako je ona uvijek bila prisutna, a ratni dogaaji uglavnom nepredvidivi. Smrt je bila neumorni i stalni pratitelj svake vojne postrojbe. Pripadnici Treeg voda pribliavali su se eljeznikom mostu preko rijeke Bosne ne slutei nikakvu opasnost. Kad je dio vojnika stupio na most, etnici, koji su ve odavno ekali u zasjedi, otvorie vatru iz svih vrsta pjeakog naoruanja.

U ovakvom iznenadnom napadu Trei vod nije imao go-tovo nikakve anse za borbu. Veina vojnika smrtno je strada-la od etnikih hitaca, a sedam preivjelih odmah se bez bor-be predalo. Jedan vojnik je uspio za vrijeme napada skoiti s mosta u hladnu Bosnu te je otplivao nizvodno pretvarajui se da je mrtav. Vidjevi da je otplivao dovoljno daleko da ga etnici ne mogu primijetiti, izvukao se iz rijeke i otrao naj-

35

Operacija Weiss

bre to je mogao do Maglaja, gdje je izvijestio zapovjednike to im se dogodilo. Saznavi za taj dogaaj, hrvatski vojnici su bili bijesni na njemaku Komandu to je prijateljevala s etnicima, davala im oruje i municiju, a oni im vraaju ova-kvim napadima.

Onih sedam zarobljenih vojnika etnici su odveli u okol-na sela oko Maglaja, koja su imali pod nadzorom. U napadu su etnici zarobili naoruanje i municiju koje je imao Tre-i vod, a meu ostalim i jedan minobaca, to ih je najvie obradovalo, ali im i stvorilo nov problem: nisu znali njime rukovati. Pokuali su prisiliti sedmoricu zarobljenih vojnika da im objasne postupak, meutim ovi su se pravdali da ne znaju te da su poginuli oni koji su rukovali minobacaem.

Nakon prijetnji i udaraca, jedan od zarobljenih vojnika pokuao im je objasniti bar otprilike kako radi minobaca pa su ga postavili na omanju livadu u sredini sela i odluili isprobati ono to su nauili. Znatieljno su se okupili u krugu oko novog oruja i nestrpljivo ekali da netko ubaci u cijev minobacaku granatu, a pritom su se glasno smijali i vrijeali raznim pogrdnim rijeima zarobljene vojnike koje su vezane posjeli uz oblinju drvenu talu.

Ajde, bre, Jovica, ubaci tu granatu i poalji je ustaama! izdera se glasno jedan etniki oficir.

Jovica oprezno ubaci granatu u cijev minobacaa koja potom uz zagluujui prasak poleti u zrak. Svi zamukoe na-kon toga iekujui nestrpljivo eksploziju. Kako nisu znali rukovati minobacaem, etnici su cijev oruja postavili oko-mito i ispaljena granata se vratila ravno meu njih. Odmah potom zaula se snana eksplozija.

Ovakav ishod nisu predvidjeli, a eksplozija, koju su oe-kivali negdje daleko odatle, na mjestu je usmrtila estoricu etnika, a desetke ih je ranila. Pobjenjeli zbog takvog ishoda testiranja minobacaa, odmah su odveli sedam zarobljenih vojnika 369. legionarske divizije Treeg voda do oblinjeg planinskog potoka koji je protjecao kroz selo. Poredali su ih

36


jednog do drugog uz potok, te iz strojnica i mitraljeza raspa-lili po njima. Pogoeni hicima, mrtvi zarobljenici ostadoe leati uz potok, a voda se od bistre planinske promijenila u crvenu. Nekoliko etnika je prilo mrtvim tijelima u namjeri da ponovno ispale po jedan metak u svakog od njih, kad ih prekinu naredba:

Stoj bre, nemamo municije za rasipanje! povie et-niki oficir onoj grupi koja se primakla pobijenim zaroblje-nicima.

Vidjevi da se nitko od pogoenih ne mie niti daje znakove ivota, etnici se udaljie u pravcu sela. Meutim, jedan od zarobljenih vojnika, Hrvat, nekim udom ostao je iv. U trenutku kad su etnici otvorili vatru on je odmah pao na zemlju, a po njemu je pao smrtno pogoen subo-rac i tako je ostao nepomino leati. Imao je i sree da su etnici tedjeli municiju. Kad je vidio da su se ovi udaljili, podigao se i pobjegao u oblinju umu, a potom je trao sve do Maglaja. O svemu je izvijestio Zapovjednitvo, kao i suborce, zahvaljujui neprestano Bojoj dobroti to mu je udom spasila ivot.

Revoltirana ovim dogaajem, iste je veeri njemaka Komanda pripremila estok napad na etnika uporita oko Maglaja.

Gotovo cijeli sastav 370. pukovnije 369. hrvatske legi-onarske divizije, te ustake i domobranske bojne iz Doboja, udarile su na etnika uporita. Pod snanim udarom broj-nih snaga etnici su se brzo povlaili prema planini Ozren, a sva sela u kojima su bile etnike postrojbe na koja su naili vojnici 370. pukovnije zapaljena su kako se u njih etnici ne bi mogli vratiti. U selima nisu zatekli nikog osim poneku odbjeglu ovcu ili kravu, a drvene kue i staje lako su i brzo gorjele nestajui u plamenu. ukastocrveni plameni jezici dizali su se visoko u nebo, pretvarajui se na kraju u crni i gusti dim. etnici su se povukli prema vrhovima Ozrena gdje su se utvrdili pruajui estok otpor.

37

Operacija Weiss

Neprijateljske poloaje na vrhovima Ozrena tukli su ne-prestano artiljerija i njemaka avijacija. Ali ne daju se vrago-vi, grevito se bore sa svaki metar. Milina eta zaustavljena je ve pola sata u podnoju planine. Vod koji je rasporeen lijevo ini se da ima dosta problema. Ve su estorica vojnika ubijena na tekom mitraljezu i vie nitko ne eli prii tom oruju

Ali onda je otkriven uljez, skriven iza jedne jele, jedva tridesetak metara od poloaja. etnik se dobro skrio i s tako male udaljenosti bez problema je iz puke poskidao estoricu mitraljezaca 370. pukovnije. Nije se uspio na vrijeme izvui, zarobljen je i predan u Komandu na ispitivanje.

Uvidjevi da su se nali u okruenju i da nema vie uz-maka, u noi su etnici izvrili proboj i to tamo gdje je bilo najlake, tono na onoj strani gdje su ih u okruenju dra-le domobranske postrojbe. Guste planinske ume i no bili su dobar saveznik za proboj i etnici su se uspjeli izvui iz okruenja, ali su im pritom domobranske postrojbe nanijele znaajne gubitke. Kada je Mile nakon naporne noi i te-kih borbi doao sa svojom etom do poloaja koje je u noi napustio neprijatelj, vidio je rezultate borbe. etnici zbog estokih borbi nisu uspjeli pokopati svoje mrtve, te su na jed-nom zaklonjenom mjestu poslagali svoje mrtve jednog preko drugog na gomilu u kojoj se moglo izbrojiti gotovo 80 leeva.

Nakon zavrene jo jedne borbe Mile i njegovi subor-ci u zoru novog dana povlaili su se prema Maglaju. Sa so-bom su poveli i zarobljenog etnika koji je marirao izmeu pripadnika Sedme ete. Njemaka komanda odluila ga je povesti navodno na daljnje ispitivanje. Nisu ga niti zavezali. Hodao je tako slobodan, ali nije daleko stigao. Prili su mu pripadnici Drugog voda Sedme ete, ijih je est suboraca usmrtio. Presudili su mu u tren kundacima puaka. Njema-ki zapovjednici brzo su reagirali, ali je za njega bilo prekasno. Komanda je otro kaznila vojnike koji su sudjelovali u ovoj likvidaciji.

38


Bosanska zima i bolest

Bosanska zima potkraj etrdeset tree godine pokazala je o-tre zube. Snijeg koji je danima padao dosezao je na mjesti-ma i do pazuha prosjenom vojniku. Putovi zatrpani snjenim nanosima bijahu slabo prohodni. Samo ljuta nevolja i potreba tjerala je ovjeka da se odvai na put po ovakvom nevremenu. Milu i njegovu etu zima i loe vrijeme prikovali su u nekom poluporuenom i naputenom selu na rubu Duvanjskoga po-lja. Smjestili su se po vodovima unutar kua, skupljali drva za ogrjev, to se jo moglo pronai po dubokom snijegu, i loili vatru. I partizane je tih dana zima utjerala u njihova skrovita te se nisu esto pojavljivali. Mile je upravo osuio mokru odjeu i uivao u toplini vatre koja je gorjela u kutu kue. Gotovo je zaspao opijen toplinom kad je stigla zapovijed o pokretu.

Kuda emo sada po ovom ledu i snigu potui se Jerko dok je spremao opremu i oruje.

Nee sigurno u dobro dobaci mu Mile koji je ve bio spreman za pokret.

Zapovjednik ete prije polaska kratko je objasnio da idu na podruje udaljeno kojih petnaestak kilometara zbog sum-nje da tamo civili neto vercaju, moda ak hranu i oruje partizanima.

Je li ovaj normalan, to ti misli Mile? Zna li on to je Bosna u ovo zimsko doba? potui se opet Jerko dok je stav-ljao cijev minobacaa na iroka momaka ramena.

Odnija ava vabe i vercere po ovom snigu i studeni ukljui se u razgovor i Stipe.

39


Takva je komanda, nee vam pomo jadikovka doba-ci im Mile koji je ve bio pripravan za pokret.

Oko sedamdeset vojnika krenulo je u snjenu avanturu. Na dva konja od nekog seljaka, kojeg je Njemaka komanda prisilila na ovu zadau, natovareni su municija i minobacai. Snijeg je pucketao i kripao pod brojnim vojnikim izma-ma, a velika hladnoa koju je jo vie stvarao hladni vjetar sa sjevera puui gotovo u lice, grizla je ui i nos i potiho se zavlaila u sve dijelove tijela. Teko je bilo hodati kroz duboki snijeg i sva je srea da su nosili dobre njemake izme koje ne proputaju vlagu.

Nakon sati dugog hoda napokon su stigli na predvienu lokaciju. Postavljena je zasjeda u blizini ceste koja je vodila iz Hercegovine u sredinju Bosnu. Vidjelo se da je snijeg na cesti dobro ugaen, utabae ga to zaprena kola, to pjeaci. Visoke jele uz cestu pruale su dobar zaklon, a bile su i do-bra zatita od studeni. Prolo je ve nekoliko sati ekanja u potpunoj tiini, koju je povremeno remetio jedino poneki nervozni vojnik i fijukanje vjetra koji se poput razigranog djeaka poigravao u kronjama visokih jela. Nema nita tee vojniku od dugog ekanja na studeni. Mora stajati na mje-stu, a onda ti se studen zavlai ispod odjee sve do kostiju. Hodanje, koliko god naporno bilo, bolji je izbor od ekanja. Dok hoda, barem se nada da e nekamo stii. Nakon e-kanja dugog kao vjenost napokon su primijetili kako im se cestom pribliava grupa ljudi. Kad su prili blie, na nekih stotinjak metara, vidjelo se odmah da se radi o civilima koji su na leima vukli nekakve vree.

Stooooj povikao je netko od vojnika.Grupa od pet civila odmah se zaustavila, spustila vree s

lea i podigla ruke. Nita im drugo nije ni preostalo.Desetak vojnika prilo je civilima, pregledalo detaljno i

njih i prtljagu to su je nosili. Nema nita, samo duhan,kija povikali su vojnici

prema svojim suborcima koji su im prilazili.

40


Kuda idu? upita desetara zapovjednik voda. Ovo su nai ljudi, Hrvati iz Hercegovine, prodaju du-

han kako bi to zaradili da prehrane obitelji.Uz krau raspravu i na nagovor ostalih Hrvata, njemaki

zapovjednik odlui ih pustiti.Prije nego to su krenuli, ponudili su vojnicima malo du-

hana, ali nitko nije htio uzeti. Uzmite, momci, malo duhana, pravi je domai, her-

cegovaki. Neemo, hvala vam, dobivamo na zaduenje cigarete,

a i tko bi sada motao cigaretu po ovoj hladnoi odgovori jedan zapovjednik desetine.

Ve je bilo kasno poslijepodne, zimski dani su kratki, a hladnoa je sve vie stezala i trebalo je odmah krenuti natrag istim putem. U dubokom snijegu ostaju utisnuti tragovi mno-gobrojnih vojnikih izama, ali ne za dugo. Vjetar i snjene pahulje brzo briu tragove pa najvie za sat vremena opet sve izgleda netaknuto, kao da tuda nitko danima nije prolazio.

Usprkos hladnoi, prva polovina puta svladana je bez problema, a onda je na vidjelo dola tvrdoglavost njemakog zapovjednika.

Ispred postrojbe isprijeila se draga, usjek u kojem je bilo snijega dubljeg od metra.

Njemaki zapovjednik pogledao je vojnu kartu i odluio krenuti ravno kroz usjek.

Nemojte tuda, ljudi, ja poznajem ovaj kraj, svi emo iz-ginuti. Ima puteljak koji obilazi dragu, malo je dalje ali emo prije stii trudio se civil, seljak koji je vodio konje, razuvje-riti u nerazumnoj odluci njemakog zapovjednika.

I drugi nii asnici i vojnici odvraali su ga od te zamisli, ali uzalud. Ostao je dosljedan u svojoj odluci.

Ve se poela sputati no kada su uli u dragu u koju sunane zrake zasigurno nisu zavirile jo od rane jeseni. Od-mah su vojnici i konji poeli upadati u duboki snijeg, kojeg je bilo i preko pojasa. Sporo se napredovalo, metar po metar.

41


Trebalo je zbijati snijeg kako bi konji mogli dalje. Snijeg je upadao u rukave, nogavice, depove i vlaio odjeu, a pod tekom opremom poelo je nestajati i snage. Hladni vjetar i niska temperatura ledili su i dah. Mile vie nije osjeao prste na rukama, a hlae namoene snijegom smrzle su se i posta-le tvrde kao kamen. Nekim vojnicima ponestalo je snage pa su zaostajali u dubokom snijegu. Uskoro je poela i snjena vijavica. Snijeg noen vjetrom zasipao je lica vojnika i njuke konja, tako da se teko dolazilo do zraka. Vjetar je zapuhao jo jae, a ovdje na brisanom prostoru, gdje nema ni grma ni drveta, ne stoji mu nita na putu, pa ujeda, grize i zavlai se poput kakvog kradljivca ispod odjee. Kao da poruuje: to si umiljate, budale jedne, kako ste se samo usudili uputiti na ovaj put, pa znate li vi to je prava bosanska zima. E, pa, vidjet ete sata, tupoglavci jedni, s kim imate posla.

U jednom trenutku seljak je pustio konje i dao se u bijeg niz jednu strminu, spaavajui goli ivot. Nakon pola sata borbe Mile se uspio izvui, ali su neki vojnici ostali u dubo-kom snijegu. No se ve spustila, a studen je postala nepod-noljiva. Nitko se nije vraao po konje zarobljene u dubokom snijegu, na kojima su bili municija i minobacai, a ni po de-setak vojnika koji nisu imali snage nastaviti dalje.

Studen je bila toliko jaka da neki nisu mogli niti psovati njemakog zapovjednika i njegovu odluku.

Spaavajte se kako znate i trite prema tabu pa izvi-jestite ostale da nam dou pomoi stigla je naredba od za-povjednika.

Da mu materina tvrdoglava psovao je jedan vojnik iza Mile.

Volio bi da je gad ostao u snijegu vie nego ita doba-cio je drugi dok su se urili prema tabu kako bi se ugrijali i pozvali pomo.

Kada su ugledali kue, odahnuli su znajui da su spaeni. Svi su se brzo nagurali oko vatre kako bi se ugrijali i osuili mokru odjeu.

42


Iako je ve bila kasna no, odmah je jedan vod odmornih vojnika upuen da pomogne suborcima koji su ostali u sni-jegu. Tek to se uugrijao i osuio odjeu, Milu je zapala prva smjena strae. Bio je toliko umoran da bi mogao zaspati na nogama. Kada se razvodnik strae udaljio s ostalim straari-ma, Mile je ostao sam na straarskom mjestu meu visokim jelama. Bio je udaljen jedva stotinjak metara od kua. Snijeg je bio dubok i bilo je malo vjerojatno da bi partizani mogli napasti po ovakvoj hladnoi.

Svuda je vladala tiina koju bi samo povremeno naruilo pucketanje stabala bukve zbog velike hladnoe. Vidljivost je, zbog snijega, bila gotovo jednaka onoj po danu. Pored sebe je stavio mitraljez MG-42 da bude spreman. Izvukao je ba-junet i s oblinje jele odrezao dvije grane koje je razastro po snijegu i na njih legao. Od umora nije mogao vie stajati na nogama. Prije nego to ga je san svladao, uo je jo kako su se u noi vratili njegovi suborci koji su uspjeli u posljednji trenutak izvui iz kandi bijele smrti vojnike koji su zbog iznemoglosti ostali u onoj ukletoj dragi.

Kasno u noi, tono nakon jednog sata, iz dubokog sna probudila ga je smjena strae.

Dii se, Mile, kud si zaspao na ovom snijegu i ledu? probudi ga suborac i poznanik Petar.

Prijatelju, nisam vie mogao. Ajde, ajde brzo u kuu, ugrij se i odmori pa e ti biti

bolje. Ima malo i toplog aja pa se napi.Mile se nakon smjene strae vratio u toplu kuu u kojoj

je gorjela vatra i gdje je bila smjetena njegova desetina. Brzo je legao na drveni pod, pokrio se dekom i odmah zaspao du-bokim snom. Ujutro rano naloeno je ustajanje i priprema za pokret. Mile se jedva ustao. Nije se dobro osjeao i inilo mu se da neto nije u redu. Studen i groznica uvukli su se u iscrpljeno tijelo.

Proi e kao i stotinu puta do sada, to je sigurno od umora zakljuio je u sebi.

43


Ubrzo su nastavili pjeice prema mjestu Rami. Mile je ci-jelim putem gotovo na svakom potoiu zastajao i pio hladne vode. Nekako su mu usta bila suha i muila ga je neobina e.

to je, Mile, nije ljetna sparina, ve pet ispod nule, a ti stalno pije vodu upitao ga je zabrinuto zapovjednik desetine.

Ne znam ni ja to mi je, nekako se loe osjeam od jutros.

Izdri jo malo do Rame pa emo vidjeti ohrabri ga.Kada su stigli u Ramu, bilo je ve kasno poslijepodne.

Mile je odloio opremu u kui gdje je bio rasporeen, a su-borci su naloili vatru pa je ubrzo bilo toplo.

Odmah je namjestio sebi nekakav leaj i legao, pokrio se dobro dekama i utoplio. Nije se dobro osjeao. Ni na veeru nije otiao, to je rijetko preskakao. Cijelu no tresla ga je opet groznica. Iako je vatra stalno gorjela i dobro ugrijala prostoriju, nikako se nije mogao utopliti. Ujutro, kada se raz-danilo, nije vie mogao ustati. Njegova desetina otila je na tjelovjebu, a potom na doruak.

Gdje je Mile, to je s njim jutros? raspitivali su se zapovjednici voda i ete (Nijemci).

Izgleda da je bolestan odgovorio je jedan od vojnika na loem njemakom.

Zapovjednik ete shvatio je to se dogaa i s jednim bol-niarom uputio se do kue u kojoj je bio Mile. Uli su u kuu ne pitavi mnogo jer iz onoga to su vidjeli, bilo im je sve jasno. Bolniar je izmjerio Mili temperaturu i obavijestio zapovjednika:

etrdeset jedan!Zapovjednik ete odmah je, bez razmiljanja, pozvao vo-

zaa motocikla s prikolicom i naredio mu da odveze Milu do vojne ambulante koja je bila udaljena samo nekoliko kilome-tara od Rame. Voza mu je pomogao izii iz kue i posjeo ga u bonu prikolicu. Upalio je motor i brzo su krenuli. Po looj

44


i zaleenoj cesti za petnaestak minuta stigli su do ambulante. Ambulanta se zapravo sastojala od nekoliko vojnih vagona obojenih u sivo.

Jedan mlai lijenik, Nijemac, odmah je pregledao bo-lesnika, izmjerio mu ponovno temperaturu i poslao ga u su-sjedni vagon na tuiranje. Mili je godila topla voda i odmah nakon desetak minuta osjetio je poboljanje. Nakon zavre-nog tuiranja ponovno se vratio lijeniku, koji mu je jo jed-nom izmjerio temperaturu.

Doobro, doobro promrmljao je na loem hrvatskom gledajui u toplomjer.

Dobro je tebi, ali meni ba i nije pomislio je Mile u sebi.

Pregled je time bio zavren. Ponovno su sjeli na motocikl s poluprikolicom i krenuli natrag prema Rami u jedinicu. Kad su stigli, voza mu je pomogao da izie iz prikolice te ga uveo u kuu. Mile se i dalje nije osjeao dobro. Legao je na pod i pokrio se dekom. Ubrzo je stigao i zapovjednik ete s bolniarom, koji mu je ponovno izmjerio temperaturu.

Opet etrdeset jedan zabrinuto e bolniar. Zapovjednik je samo zavrtio glavom i ponovno dozvao

vozaa. Posjeli su Milu u bonu prikolicu, a zapovjednik je takoer sjeo na motocikl iza vozaa.

Kada su stigli do ambulante, uoe unutra bez kucanja. Lijenik je pomalo bio iznenaen ovim posjetom, to mu se jasno vidjelo na licu. Zapovjednik ete u jednom je trenutku iz futrole izvadio pitolj i stavio ga lijeniku ispod vrata. Ovaj je od straha problijedio kao krpa. inilo se da u tom licu bijele puti nema ni kapljice krvi.

Da zna Hitler to radite od vojnika, ovo bi vam bila presuda izderao se zapovjednik dubokim glasom na lijeni-ka, drei ga jednom rukom za odjeu.

Mile je nakon ove nepopularne, ali za njega korisne in-tervencije zadran na lijeenju, a zapovjednik i voza odmah su krenuli natrag.

45


Ne mogavi nikako odrediti dijagnozu niti sniziti tem-peraturu, lijenici u ambulanti su sljedeim vlakom Milu uputili u vojnu bolnicu u Sarajevo. Temperatura se ni iduih dana nije sputala ispod etrdeset jedan. Iskusni njemaki li-jenik i lijenica, kojih je Mile bio pacijent, uspjeli su utvrditi dijagnozu bolesti: trbuni tifus i suhi pleuritis.

Uz dobre lijekove i vrhunske lijenike temperatura je tek nakon pet dana poela padati. Vratio mu se i apetit, ali je jo uvijek osjeao slabost i malaksalost.

Tri mjeseca mirovanja i odmora uz uzimanje lijekova izvijestili su lijenici.

Mile je odluio lijeenje nastaviti kod kue. Ali kui nije mogao, odnosno smio zbog straha od partizana. Ma kako bilo, sjeo je na vlak i odluio ostati mjesec dana u Sinju kod tetke.

Dakle, ipak je odluio ne ii kui. Ostati tu kod tetke inilo se kao jedino razumno rjeenje. Kada je prije godinu dana bio na redovnom odmoru jedva je ivu glavu izvukao prisjea se Mile pomalo sa strahom tih dogaaja

Tada se negdje iz okolice Banje Luke uputio na redovni odmor na koji je imao pravo. Po dolasku u Sinj, preobukao se u civilno odijelo, a vojnu odoru ostavio je na uvanje kod dobrog poznanika. Znao je da su u njegovu selu razmjeteni partizani i da bi mogao imati neugodnosti. Kako je njegova obiteljska kua udaljena od Sinja nekih devet kilometara, od-luio je putovati u sumrak i podalje od glavne ceste. Pokuaj je bio hvale vrijedan, ali uzaludan. Netko ga je tijekom dana vidio u Sinju pa je informacija brzo stigla do partizanske Ko-mande. Doekala su ga dvojica partizana naoruana puka-ma kilometar od kue. Poznavao ih je Mile dobro po imenu i prezimenu, jedan je bio iz sela Glavica, a drugi iz Udoviia. Nakon uobiajenih pitanja otpratili su ga do kue, a potom su otili navodno za svojim poslom. Ve rano ujutro ponov-no su pokucali na vrata. Izvijestili su ga da se brzo spremi jer ga moraju po nareenju odvesti u Komandu koja se nalazila

46


u susjednom selu Gljevu. Nakon sata pjeaenja stigli su do Komande, ali valjalo je priekati do podne. Komandant je nakon neprospavane noi jo spavao, a nitko ga nije imao hrabrosti probuditi. Kad se negdje oko podne komandant Braulj iz sna vratio u stvarnost, poelo je uobiajeno ispi-tivanje.

to je, njemaki kursista, gdje je uniforma bilo je prvo pitanje komandanta dok je zijevao kao vuk i trljao se po oima kao stari maak.

Nisu nam dali putovati u uniformi slagao je Mile odmah.

Ja sam mislio da si pobjegao kako bi se pridruio Na-rodnooslobodilakoj vojsci.

Nisam se odredio vraati u Njemaku vojsku pokua Mile slagati, pa tiho nastavi a u partizane u i ja kada pou svi odgovori mu Mile mudro, ba onako kako ga je savje-tovao dobronamjerno onaj drugi partizan iz sela Udoviia.

Eee kursista, dobru si kolu zavrio u Njemakoj otro e komandant.

Slijedila su daljnja pitanja: gdje je zavrio obuku, u kojim je borbama sudjelovao, gdje mu je jedinica i sl. Mile je opet vjeto odgovarao, naravno, daleko od istine. Istina je samo bila da se nije dobrovoljno prijavio u vojsku, ve je bio prisil-no regrutiran. Najradije bi da ava odnese i jedne i druge pa da se vrati mirnom seoskom ivotu.

Na kraju ispitivanja otro e komandant: Sluaj, njemaki kursista: pratimo te, samo da zna.

Ako krene prema Sinju, toga miii. znat emo svoj posao.U tom trenutku pogled mu se zaustavi na Milinim no-

vim njemakim vojnim cipelama. Obuo ih je raunajui ako ga partizani prisilno regrutiraju, barem e biti dobro obuven.

Jesu li to vojne? uslijedilo je oekivano pitanje iako je dobro znao da jesu.

Jesu, jesuu Koji su broj?

47


etrdeset dva. Eeee, toga mi, taman moj broj procijedi kroz zube

komandant ne skidajui pogleda s cipela.Mile je odmah shvatio koliko je sati pa bez pogovora ski-

nu cipele i predade ih komandantu. Kako je to bio i zavrni in ove predstave, uputi se kui samo u arapama. Dobro je da su arape bile debele, ispletene od ovje vune pa nije osje-ao svaki kameni. Vraajui se natrag kui preko lijepog, malenog polja, iako bez cipela, bio je u sebi nekako zado-voljan. Hvala Bogu, nisu ga prisilno regrutirali u partizane, osobito sad kada je vidio kako su slabo obueni i gladni.

Vrijeme je prolazilo pa se Mile gotovo i dva mjeseca zadr-ao kod kue. Radio je uobiajene seoske poslove. Partizani ga vie nisu posjeivali, ali bio je siguran da su ga stalno drali na oku. Jedno popodne doe mu u kuu njegov kum, inae partizan. Izvijestio ga je da su na sinjsko podruje stigle broj-ne SS jedinice i da se partizani povlae u planine. Iznio je i preporuku partizanske Komande da se svi koji su pobjegli iz domobranskih postrojbi vrate u svoje jedinice.

Lako e kasnije opet pobjei, i to s orujem koje nam je potrebno iznese kum svoj zakljuak.

Ma kako u ja pobjei kume kad je moja jedinica u Crnoj Gori ili Bosni.

A ti se prijavi u domobrane. Onda e me ba proglasiti ratnim dezerterom pa pred

streljaki vod.Kum je otiao za svojim poslom, a Mile je ostao sam sa

svojom tekom ivotnom odlukom. Bila su tri rjeenja: prvo, vratiti se u jedinicu, drugo, pobjei u partizane, i tree, osta-ti kod kue. Ovo tree mu je bilo najprihvatljivije rjeenje, samo ako dou esesovci u selo, ode mu glava kao vojnom dezerteru.

Nakon nekoliko dana razmiljanja odluio se napokon prijaviti u Njemaku komandu u Sinju. Priloio je potvrde koje su mu dali na odlasku iz jedinice, objasnivi da je bio

48


zarobljen od partizana, to je, naravno, samo djelomino od-govaralo istini. Ni njemaku vojnu uniformu vie nije imao. Netko ju je ukrao iz poznanikove kue gdje ju je ostavio. Mo-rao je sada putovati u civilnoj odjei. Jedna eta SS jedinice trebala je krenuti iz Sinja prema Mostaru. Odlueno je da i Mile putuje s njima u jednom od kamiona. Za vrijeme puta najbolje je bilo nita ne pitati. Nisu mu se svidjeli ti esesovci. avliji su i ovo ljudi! pomislio je u sebi i nastavio sjediti i utjeti.

Stigavi u Ljubuki, uskoro se mogao i uvjeriti u ovu svo-ju tvrdnju. Nekolicina seljaka je na ulazu u grad prodavala duhan vojnicima. Sirotinja je vjerojatno neto htjela zaradi-ti pa kupiti kruh kako bi prehranila obitelj u ovim tekim ratnim vremenima. U jednom trenutku jedan podoficir SS-ovac izie iz kamiona, izvadi iz opasaa pitolj i opali prema prodavaima duhana. Na sreu, nije nikog pogodio, ali su prodavai ostavili duhan i dali se u panian bijeg. SS-ovac se samo glasno i podrugljivo smijao, a potom je mirno, kao da nije njegov posao, pokupio duhan koji je sada imao besplat-no. Po dolasku u Mostar, Mile se informirao o svojoj jedinici, a kad je saznao da se nalazi u Jablanici, odmah je krenuo vlakom. U Jablanici je brzo naao svoju etu. Pozdravili su ga i odmah upitali.

to je s uniformom? Nita, dobro sam izvukao i ivu glavu odgovori im i

onda gotovo u jednom dahu ispria cijelu priu.Problemima ovdje nije bio kraj. Odmah su ga pozvali

na sasluanje u Vojnu policiju. Hoe Nijemac ispitati ulazi li moda uljez u njihovu elitnu jedinicu.

U uredu Vojne policije doekali su ga njemaki oficir, koji je mogao imati negdje oko etrdeset godina, i prevo-ditelj. Oficiru mrka i hladna lica na prsima se sjajila metal-na ploica koja je sastavni dio odore Vojne policije. Puio je mirno cigaretu iji se dim vukao po malenoj prostoriji. Na aavom zidu iza lea oficiru visjela je slika firera. Gleda

49


Mile tog ovjeka s udnim briima, kakve jo ni na kome do sada nije imao prilike vidjeti, i misli u sebi: E, majstore, ti si nas uvalio u ova govna.

Oficir na poetku nita nije pitao. A onda su slijedila pitanja jedno za drugim. Mile se samo nemirno okretao i preznojavao na tvrdoj drvenoj stolici. Zanimalo ga je sve do najmanjih pojedinosti, osobito je li mu obiteljska kua bila u zoni koju su drali domobrani ili partizani. Nakon nekoliko dana, kada je oficir prikupio sve informacije, pa ak i fotogra-fije Milina sela, snimljene iz aviona, istraga je bila zavrena.

Da ti je sluajno kua bila u zoni koju su drali do-mobrani, a nisi se vratio na vrijeme s odmora, smatrali bi te dezerterom, a zna kako oni zavravaju. Sada idi u magazin, zadui opremu i oruje i javi se u svoju etu izvijesti ga na kraju, preko prevoditelja, njemaki oficir ije je lice kao i na poetku ispitivanja ostalo hladno i mrko.

Eto tako je zavrila ta avantura koritenja redovnog voj-nikog odmora. Ne daju mira malom ovjeku ni jedni ni drugi, hvataju ga u svoje mree za svoje ideale i sulude ciljeve i kao pauk uhvaenog kukca siu ga i koriste do smrti. Tada je Mili gotovo bilo ao to se vratio u jedinicu. Ali kamo e, kakav je izbor malog ovjeka. Slijedi svoju zvijezdu u ovom nemirnom ivotnom moru, natopljenom mrnjom, ludosti suludih ljudskih ideologija koje su kao magnet usisale bo-lesne ljudske umove, koji raspaljuju najnie ljudske strasti u sebi, lieni ikakvih osjeaja i ljubavi. E takvi isplivaju u svim ratnim dogaanjima. Rat im je lijek i hrana. Takvi iza sebe ostavljaju zgarita spaljenih domova, otimaju hranu, siluju, ubijaju nevine i ne ustruavaju se nimalo dignuti ruke na stare, nemone, djecu.

Tako je zavrila ta avantura koritenja godinjeg odmora, a Mile je sada odluio drukije i pametnije

Po hranu je odlazio svaki dan u centar Sinja, u njemaku vojnu menzu. Porcije su bile obilne pa ih je znao podijeliti s tetkom i susjedima koji su oskudijevali s namirnicama. Viao

50


se tih dana s roditeljima koji su mu doli u posjet, te pozna-nicima, rodbinom i prijateljima koji su navraali do vitekog grada uglavnom zbog kupnje namirnica ili posjeta lijeniku.

Najtee mu je palo to nije mogao do svoje rodne kue. Gledao bi esto bijele planinske vrhove Kamenice koja se ponosno izdizala iznad Cetinske krajine. Prisjeao se bezbri-nih dana djetinjstva koje je esto provodio uvajui stoku po obroncima te surove planine u kojoj je utoite nalazio i narodni hajduk Andrijica imi8.

Olujna bura fijukala je ve nekoliko dana. Mile je sjedio uz toplu vatru i toliko se ugrijao da mu se ni po hranu nije ilo. Iznad vrhova Kamenice dosta je bilo sivih oblaka, a to je znailo da bura nee skoro prestati.

Ba kad je razmiljao kako provesti dan, u posjet su mu stigle sestre, ve po drugi put.

Kud ste dolazile po ovakvoj buri i hladnoi? Nemamo nekog posla a i elimo te vidjeti prije nego

otputuje. ta ima nova kod kue radoznalo upita Mile. Nema nita dobro. Svi su po raznim vojskama, a parti-

zani su poeli dolaziti po kuama. Odveu i odvode ljudima vola, kravu ili ovcu, pokupe ito i na kraju kau da e sve platiti kada rat zavri. I nau su jednu kravu prije tri dana odveli, odnio ih ava na Boi ujutro.

Zato nisam ni otiao u partizane iako sam sada imao priliku. to bi bilo da i mene poalju tako po kuama da ljudima oduzimam ito ili stoku, a ni oni nemaju to ruati ni veerati.

Zna li da su susjeda Italu mobilizirali u partizane, pa i starije godite od njega. Nije mu se ilo, ali to moe. Ne

8 Legendarni hrvatski hajduk Andrija (Andrijica) imi rodio se u selu Ala-govcu-Grude 1833., a umro je 1905. godine u Runoviu-Imotski. Haj-dukovao je od 1859. do 1871. godine. Prie i legende o njemu i njegovim junatvima jo ive u dalmatinskim i hercegovakim krajevima.

51


zna se u ovom ratu vie nita. Sritan je ko sauva ivu glavu.Nakon to su se ispriali, Mile je otiao do vojne kuhinje

i donio dovoljno hrane, a nalo se vika i neto kruha koji im je dao da ponesu kui.

Nakon mjesec dana boravka u Sinju, dolo je vrijeme povratka u jedinicu. Ponovno se s njemakim vojnicima SS-divizije, koji su bili stacionirani u Sinju, uspio kamionom prebaciti do Mostara, a potom nastavio prema Rami, gdje je naao svoju postrojbu. Kako je imao jo mjesec dana pote-de zbog bolesti, zapovjednitvo je strogo potovalo miljenje lijenika, cijeli je idui mjesec bio rasporeen u skladita mu-nicije i odjee.

52


Borbe s etnicima

U proljee etrdeset etvrte godine, Drugi bataljun 370. pu-kovnije - 369. hrvatske legionarske divizije uputio se iz mjesta Nevesinja u pravcu Gackog. Gradi Gacko malena je varoica na rubu Gatakog polja u istonoj Hercegovini, koji je mogao imati u ovim nemirnim ratnim vremenima tek nekoliko tisua stanovnika. Plan je bio zauzeti mjesto to su ga pod nadzorom neko vrijeme drali etnici. U gradu su uz Srbe ivjeli i muslimani, kao i u okolnim selima oko mjesta. Muslimani su na prilazu svojih sela drali oruane strae, oso-bito u selu Kuli, a u susjednom selu Avtovcu etnici su imali svoje postrojbe, te su esto znali voditi estoke borbe.

Put prema Gackom pod punom ratnom opremom odu-io se kao vjenost. Kretali su se u koloni jedan po jedan, udaljeni jedan od drugoga po nekoliko metara kako ne bi bili laka meta estim etnikim zasjedama i napadima. Gatako polje nalazi na velikoj nadmorskoj visini (960 m) pa snijega jo uvijek ima iako je ve kalendarski zapoelo proljee. et-nici su dobro znali s kakvom postrojbom imaju posla te se nisu uputali u ozbiljnu borbu. Zato su koristili provjerenu partizansku taktiku iznenadnih napada zapucali bi iz okol-nih brda i uma i potom nestali. Oito im je cilj bio usporiti kretanje neprijatelja prema Gackom.

Postrojba 369. legionarske divizije se i ovom prigodom, kao i obino, rasporedila tako da se jedan vod kretao cestom, drugi vod desno okolnim umskim putovima i livadama, tre-i vod lijevo, izvidnica ispred, a iza njih konji i zaprege koji su

53

Borbe s etnicima

nosili ili vozili municiju, odjeu i hranu. Veza izmeu vodova odravala se radiostanicama, od kojih je svaka bila teka dva-desetak kilograma i onaj vojnik koji ju je morao nositi nije bio ba presretan, a hodalo se iskljuivo pjeice. Napasti ova-ko opremljenu, uvjebanu i u borbama prekaljenu postrojbu nije bilo lako ni bezbolno, a to su dobro znali i etnici.

Mile se kretao u koloni nekoliko metara iza starog po-znanika Jerka te su putem raspravljali o svakodnevnim stva-rima, a ponajvie o rodnom kraju. Nije se esto dogaalo da su zajedno u vodu. Jerko obino vozi zaprena kola s opre-mom, ali evo sada ga je dopala druga zadaa. Dobar je goni zaprenih kola, a i sam kae da mu je to lake nego hodati. A nisu bogme hodali prazni, jedan je nosio cijev lakog mino-bacaa, a drugi njegovo postolje. Ostatak njihova voda nosio je municiju za minobaca. Osim minobacake cijevi i posto-lja, nosili su i osobno naoruanje, puke, municiju, bombe, tromblonske mine, zatitnu masku, tzv. eljeznu hranu koja se mogla pojesti samo po naredbi, i to ako ne bi stigla redo-vita prehrana due od tri dana.

Jesu avliji ljudi ovi etnici! dobaci Jerko onako ispod glasa u hodu te malko okrenu glavu u stranu da ga Mile koji se kretao iza njega bolje uje.

Nema ovakve sorte ljudi nigdje na svitu, ne triba im virovat ni kada darove nose odgovori mu Mile onako u hodu i nekako rutinski namjesti puku u zgodniji poloaj da je pripravniji ako bi etnici opet napali.

Pritiskalo ga je i bolo postolje lakog bacaa, koje je imalo oko devet kilograma. Posljednjih mjesec dana zapalo ga je duiti laki minobaca, za to je bio i osposobljen za vrijeme obuke.

Sigurno ih ima u Gackom ava zna koliko kada ve sada ovako estoko napadaju? priupita opet Jerko.

Odbit e ih ava kada mi udarimo dobaci mu Mile onako u kretanju te nastavie obojica vui umorne noge ve oteale od puta i tereta vojne opreme.

54


Jesi li uo, Mile, ima li to nova kod kue? Nisam nita, ne pamtim kada sam dobio zadnje pismo. Jesmo li mogli sada, ovako u najlipin godinama, orati

i kopati nau zemlju, a ne se ovde vui od borbe do borbe. A kakva ti je, prijatelju, korist govoriti o tome zaklju-

i Mile pomalo tunim glasom. ini mi se, Jerko, da bi i magarac crka da mora vui

ovoliku opremu i naoruanje ka mi potui se Mile iako je znao da mu od toga nema pomoi. Ali opet, nekako je ovje-ku malo lake pri dui.

Gacko! Gacko! Budite pripravni! povie jedan od za-povjednika voda prema zaelju kolone.

Brzo su zauzeli poloaje i negdje oko dvanaest sati ot-poeo je napad na Gacko. Po neprijateljskim poloajima u gradu i prilazima gradu tuklo se iz sveg oruja, a posebno iz tekih mitraljeza i lakih minobacaa. I etnici iz grada nisu ostajali duni, estoko su uzvratili paljbom, a pod takvom kiom metaka teko je bilo prii blie gradu.

Kada se napokon nekoliko vodova pribliilo na domak grada, brzo su postavili lake minobacae koji su precizno po-gaali mitraljeska gnijezda i druge utvrene poloaje u gra-du. Mile je svoj mali minobaca brzo montirao uz pomo pomonika i bili su spremni za borbeno djelovanje. Svaki put su izvijestili na njemakom jeziku zapovjednika kad je mino-baca pun, a kad prazan. Takva je bila vojna praksa. Teki ba-cai, koji su ostali podalje, ve odavno su sipali ubojiti teret po neprijatelju. Prve desetine, koje su gotovo prile samom gradu, odmah su ispalile tromblonske mine po etnikim po-loajima. Snane eksplozije potresale su cijeli kraj. Vidjevi o kakvoj se borbi radi, muslimani iz okolnih sela estoko su napali etnike sa suprotne strane grada.

Uvidjevi da se ne mogu oduprijeti ovakvom napadu, etnici su nakon tri sata borbe poeli naputati grad i bje-ati u okolna sela koja su imali pod svojim nadzorom. Po zauzimanju mjesta Njemaka komanda odmah je usposta-

55

Borbe s etnicima

vila nadzor i upravu nad gradom u kojem su ivjeli uglav-nom Srbi i neto muslimana. Planiralo se u mjestu zadrati due vrijeme, a zadaa je bila pokrivanje i osiguranje vanih cestovnih pravaca kako bi se omoguila normalna opskrba namirnicama i municijom drugih jedinica.

Prije napada na Gacko zamijenjen je i zapovjednik ba-taljuna. Iskusni Nijemac koji je zapovijedao bataljunom jo od formiranja divizije, bio je cijenjen i po znanju i umijeu ratovanja, i po hrabrosti. Uvijek se kretao na elu postrojbe i neposredno zapovijedao, sudjelujui u svim bitkama i ratnim dogaanjima u kojima je djelovala postrojba. Zbog tih vrlina dobio je promaknue u vii in i novi raspored u Zapovjed-nitvu divizije.

Novog zapovjednika bataljuna, koji je bio po nacionalno-sti eh, nisu pak krasile ove vrline. Bio je to etrdesetogodi-njak, sred

Documents

90 Dana Od Bleiburga