95421690 Ivan Aralica Psi u Trgovistu

7/29/2019 95421690 Ivan Aralica Psi u Trgovistu

1/184

Ivan Aralica

PSI U TRGOVITU

I


2/184

Veernjakova bibliotekaknjiga 7.

Ivan AralicaPsi u Trgovitucopvright Ivan Aralica, 2004.

Ivan Aralica

PSI U TRGOVITU

Knjiga se prodaje jedino uz Veernji list Veernji list


3/184

L.

I.

M:.- NEKAMO MORA


4/184

1.

Kamo sree da se i ja bar na krae vrijeme mogu nai u domovi-

ni i uivati slasti mira kojeg se gubitak nikakvim zlatom ne moe

nadoknaditi! Od nude prisiljen sluiti na pragovima monika,

teko da u ikad doivjeti tu sreu. Doim ti, dragi brate, daleko od svjetskih jada i buna, u miru opi s knjigama, bavi se vino -

gradarstvom i uzgojem cvijea. Hrvatsku ne bi zamijenio ni za cije-

li svijet, a ibenik ni za koji lijepi grad. Blago tebi! A jao meni,

nesretniku, koji kasno shvatih prednosti mirna ivota u domovini.

Nije ovo ulomak iz jednog pisma nego misao to je, kaza-na ovako ili nekako drukije, u svakom pismu AntunaVrania, koja je za cijelog javnog djelovanja u tuini pisaobratu Mihovilu, ocu jezikoslovca i mehaniara Fausta Vran-

ia. Ta je misao toliko esta da u itaocu Vranieva dopisi -vanja, poslije uvida u ivot ostrogonskog biskupa i primasaMaarske, izaziva mnoge nedoumice. Kako se nije sjetio daje to to pie napisao ve pedeset puta?! Je li se kadgod upi-tao to e rei brat ili neki daleki povjesniar (jer mu je po -vijest drala svjetiljku dok je pisao) kad bude odjednompreitavao sva njegova mnogobrojna pisma? Nevjerojatnoza poznavaoca jezika, knjievnosti, arheologije, povijesti izemljopisa!

ovjek se ne moe zakleti da govori istinu kad sudi o dru-gom ovjeku, ali bit e da Vraniev pripjev nije pria ni ozavjetrini ni o vjetrometini. Namijenjeno za potpunu upora-

bu drugima, njemu je bilo samo blisko opredjeljenje za ivot


5/184

na klupici ispod smokve, daleko od bjelosvjetskih trvenja i

ustolienog licemjerja. A da bi se on sam ikada naao u ku -nji, Boe sauvaj! Bio je odvie astoljubiv i darovit, do gueogrezao u pjenu politike moi, opijen uspinjanjem skalina -dama drutvenog sjaja i materijalnog obilja. Nau li se utim vrtlozima i ljudi Vranieva duha, isto kao i oni kojima

je dodvoravanje glavno moralno naelo a smisao ivota tje-lesni uici, otupe za sve u ivotu, to nije u krugu vrtnje ukojoj su svojevoljno zateeni. Drugi su razlozi silili ovog vr-snog politiara da, govorei bratu uvijek jedno te isto, upor-no lae.

Brigu o kolovanju Antuna i tri godine mlaeg Mihovilapreuzeo je majin roak Petar Berislavi, ban hrvatski i ves-primski biskup, a poslije njegove prerane smrti njihov ujak

Ivan Statili, biskup erdeljski, ovjek velikog povjerenja nadvoru Ivana Zapolj'skog. Ujaci su ih izdano pomagali doksu se kolovali u Beu, Padovi, Krakovu i jo na bar desetak

poznatih uilita, savjetujui ih usput da je neobrazovanovjek samo poluovjek, a obrazovan polubog. Pripremalisu ih za slubu koju su i sami obavljali, slubu sveenika kojisu se sveenicima zvali samo zato da bi mogli uivati prihodes crkvenih imanja; inae su obavljali diplomatsku slubu privladarskim kuama. Bili su profesionalni politiari, za

plau, na kudikamo veoj razini ali ipak slini najamnimvojnicima.

Mihovil je nerado uio. Skloniji zabavi i enama negoliknjizi, on je i ono to je nekako nauio, poetiku i latinski je -zik, podredio ljubavnim uzdasima i tjelesnom ivotu; na -ime, pisao je pjesme o enama, vinu i ladanju. Ono nekolikoepigrama i oda, kojima je obogatio svoje epikurejsko stvara-

latvo, kazuje to je mogao biti da nije plandovao i mrsiouvojke iza ljupkih uiju. Po epigramima osrednji suparnikmeu takmacima na visoke poloaje, po odama samo laska-vac i gnjavator. Kad je ujak Statili uvidio da od njega nemoe biti nita znamenito, uzeo ga je sebi u slubu; sam e

najbolje ispraviti njegove mane. Nadarenog i marljivog An-

tuna poslao je da slui kralju, vjerujui, poput svih dvorana,da e biti sigurniji pod starost, kad onemoa za borbu, akona visokom poloaju bude imao nekoga svoga. Ali ujak Sta-tili naglo umre i braa u dalekom Erdelju ostadoe sami.Antun je morao preuzeti kormilo ibenske lae na panon -skoj puini, kojom su iz tjedna u tjedan harali turski vihori.

Ocijenio je da mu brat na toj plovidbi ne moe biti od po -moi. Sam sobom upravljati nee znati, vie e nainiti po-greaka nego uspjenih poslova, htjet e ivjeti bolje negoto svojim radom priskrbi. Neka se radije vrati u ibenik,

neka se tamo oeni i izrodi djecu. Sto e raditi i kakav eugled stei u gradu, svejedno to i svejedno koliko, dogaate se to daleko, preko mnogih voda i gora, i o tomu u Erdeljglasovi nee doprijeti. Neka se Mihovil iskrca iz panonskekorablje i ukotvi u rodnoj luci. Dok si jo nepouzdan more-

plovac, najbolje je samom sebi biti i vesla i kormilar, jer senikad ne zna da li zamasima vesla prevaljuje put ili sebigrobnicu kopa.

A Mihovilu je rekao da se smjesti u ibeniku, njemu nekajavi bi li se tamo dalo ivjeti, i sam e, bude li valjalo, zanjim doi. Mihovil je otputovao, oenio se, odvojio se odoca, kupio neto zemlje i bratu pisao da mu je dobro, ali ni-kad ne napisa da i on doe, niti je Antun svoj povratak kuiotada spomenuo. Umjesto povratnika, dolazila su pisma u

kojima je vjet pisac veliao spokojan ivot u domovini igorke kore kruha koji zarauje u tuini. Mihovil je otprveznao da ga brat vara, ali mu je prevara bila draga, jer se bez-

broj puta uvjerio da je plemenitost Antunova tolika da mu

ni prevare ne sadravaju podlost, da vara kad mora podvali tidobro onome koji to dobro u prvi mah ne moe uvidjeti.Antunu je otpisivao: sretnog li mene uz plamen s naeg ka-mina, alosna li tebe sa eravicama ispod tabana!

Prazne rijei potroe se i poem za godinu dana, ako ih necementira neki dublji smisao. Vraniima je vezivo bio no-


6/184

vac. Mihovil ga je primao i troio, uzvraajui svom velikombratu velianjem njegove pameti i dobrote. Antun je uivaoto novac imakome davati, manje to je darovima stjecao

pravo da bude pokrovitelj i savjetodavac Mihovilu i svoj obi-

telji Vrania. A nema tvre veze meu braom od one toje zasnovana na koristoljublju jednoga i dareljivosti drugoga-

O koristoljublju e svatko rei da moe biti strast duboka,o dareljivosti e malo tko rei da je isto tako. Ne vodi raunada je ljudi bez obitelji, a sveenici pripadaju takvima,znaju ispoljavati u bolesnim oblicima. Od te je bolesti Vran-

i obolio istog dana kad je sahranio ujaka Statilia i bratavratio u ibenik. A svijetu je pokazao kad je bratu poslao

darove za krstitke sina Fausta. ibenik do tada takvih daro -va nije vidio. Otac prvoroenev pie bratu u Erdelj da sugrozdovi ibenana bili na prozorima kad je korablja iz Mle-taka istovarivala kolijevku, prekrivae, sagove, posteljinu isvijenjake, navodi njihove rijei, usklike i hvale, njihovu za-vist - svaku pojedinost, to slikovitije, da bi uspalio ionakogoruu darovateljsku strast Antunovu.

Sam Antun nikada nee spoznati u kakvu uzajamnostsrasta sebinost i ljubav prema blinjemu, on e do kraja i -vota tvrditi da je to to ini samo obavezna briga o obiteljiiz koje je potekao, da je to dug to mu ga je pozajmio majin

brat, a on ga vraa djeci svoje brae, uei ih unaprijed da ioni tako postupaju, jer se tako u obitelji Vrania ivjelo od

pamtivijeka. Ne jednom, i svom bratu i svojim pri jatelj ima,

u pismima na uglaenoj latintini objanjavat e da ljubavprema domovini nije obiaj ukorijenjen odgojem, niti joj j epodloga koristoljubiva tenja za poznatim, omeenim i si-gurnim, nego je ljubav prema rodnom ognjitu prirodna po -treba, kao to je potreba da se pije voda i jede kruh. Kako,inae, protumaiti pripovijeda naitani Vrani da suuroenici, koje su panjolski pomorci dovukli iz novootkri-venih zemalja, i pokraj dobre prehrane i svakojake njege,

kakvu ni zamisliti nisu mogli u svojoj domovini, naoigledsviju poeli blijedjeti, gubiti teinu i umno otupljivati; a kadsu ih vratili u rodnu zemlju i gurnuli u praumu da jedu pti-ce, ribe i gutere, oivjeli su kao nanovo roeni.

Vrani ne bi bio uen humanist kad potvrde svome mi -ljenju ne bi nalazio u antici. Eto Odiseja, kae on, lutao jegodinama progonjen od ljudi i od bogova, vidio je zemlje

gdje obilno raa bob, jeam, loza i maslina, nudile su mu seene kojima su bedra bila ljepa od bjelokosti, a on svejed-nako trai svoju Itaku. A to je Itaka? Neznatan otoi us redvjetrovita mora, kamenit, neplodan. Na njemu rastu cr nika,

mirta, smrdljika i sparoina, biljke koje nee nikada

nahraniti due pune nadanja, to s njima na otoku usporedoive. Otok kakvih je mnotvo ispred ibenskih obala. AOdisej naputa i obilazi zemlje u kojima rosa vlazi panjakei vinorodna polja, ostavlja ene ije ga oi dozivaju iz mor-skog modrila dok gleda pravac to ga sijee pramana stat-va, i vraa se svojoj s'iki usred jalove puine, kui s krovomod lozovine i eni ostarjeloj od duga tkanja i ekanja. Zarljubav prema Itaci nije prirodna potreba Odisejeva, pita os-

trogonski biskup i kraljev namjesnik u Maarskoj, ovjekkoji je, plovei panonskim morem, naao i uivao ono to jeOdisej samo obilazio i zaobilazio.

Ako je Odisej moda i eznuo za povratkom u Itaku, u toje teko vjerovati, jer bi je tada taj lukavi pomorac moraoprije pronai, sam Vrani na plovidbama od Bea do Pete,od Erdeljskog Biograda do Krakova, od Kolovara do Pari -za, od Trnove do Carigrada, od Carigrada do Amazije, ja-

mano nije traio svoga grada pri moru ispod tvrave SveteAne. Ne samo da ga nije traio nego je pazio da sluajno nanjega ne nabae, da ga sluajno vjetar ne baci na rodne gre -

bene, da po vragu ne usidri lau u njegovoj luci. Jedritisvijetom i traiti domovinu, priati o njenom miru i njezinojljepoti, ali se nikad ne vraati dragoj sviki!

11


7/184

Gdje sam, tu nisam, niti sam ja koji govorim ovdje. A

tamo gdje bih htio da sam, mene nema. (A. Vrani:Samome sebi)

Kad Vrani kae da je tu gdje ga nema i da ga nema nitamo gdje bi htio biti, pa ga, oito, nema nigdje, on, ini se,rjeitije od svih drugih ispovijeda sudbinu onih koji su jed -nom otili a neprestance se vraaju. Bar u ovoj pjesmi, u vi -dovitom trenutku, on misli da je spoznaja o odlasku i po-

vratku lutalica izvan ljudske moi spoznavanja. Nije udoto su uzroke svome usudu ljudi oduvijek vidjeli u zloj sud-

bini, prokletstvu bogova i djelovanju mranih sila. Da li

Odiseji naputaju svoju aku zemlje na goloj sTki da bi ivotu domovini zamijenili enjom za tim ivotom? Lutaju liOdiseji svijetom u potrazi za svojom Itakom na kojoj rastu

dvije smokve, maslina i klupko zmija, a Boga u sebi mole da

je nikada ne nau? Oni na ta pitanja nee odgovoriti. Od-govore slute, ali ih se radije klone nego to ih izriu, jer je utim odgovorima njihova propast.

2.

Vrani je ipak jednom svratio u oinsku kuu, usput, naproputovanju iz Francuske u Erdelj. I ibenik ga nikad vienije vidio!

Majka mu je umrla, a otac se po drugi put oenio Aneli-jom Ferra, od koje je bio stariji dvadeset i dvije godine. Bila

je Antunova vrnjakinja, ali ve u poodmaklom djevojatvu,navrila je bila trideset i dvije godine. S isturenim zubalomi konjskom glavom kakve u ibeniku nisu rijetke, to une -sreuje samo ene a mukarce ini muevnijima, ona je i zaoi s malo zahtjeva bila runa. Ve u dvadesetoj je bilo malonade da e se udati, osim ako kolera ne pokosi polovicugradskih ena a nijednog mukarca, pa bi od tolikih udova -ca jedan i nad njom morao sklopiti ruke i svui gae. Posli-

je dvadeset i pete pokazivala je sve odlike i mane usidjelice,

to brak s godinjakom njezina oca Jerolima Ferre nije nikadizbrisao, jer, u ibeniku tako kau, koga plamen usjedila-tva jednom lizne, na tome e se opekotine poznavati dokrajaivota. Zazirala je od povjerljivih odnosa sa enama, zazidala sei nije dala da se vidi to joj je; uveliavala je tue po roke, aveliala svoju neporonost; cjepidlaila je u istoi, i ponainu jela, pia i odijevanja cijenila kakav je tko ovjek;misli su joj bile prizemne, podmukle, optereene nastra-nou da kopka po tuim ivotima i trai po njima slabestrane, bolna mjesta i trenutke kobnih zabluda; u neprola-

znoj ivanoj napetosti, koju je negdje oko dvadesete poro -

dio strah da e joj biti uskraena postelja s mukarcem i ko -lijevka, ona je pred Vraniev do lazak, kad je bila majkatroje muke djece i ena koja dri mua pod papuom, staladokazivati da je ona u obitelji Vrania svjetlost na hridi uolujnoj noi, a sve je oko nje mrano, neisto, neasno i zlob-no.

Antun je u pismima svjetovao oca kako e ukrotiti enu,a Mihovila maehu, preporuujui blagost i razumijevanjeza njezin poloaj u obitelji. Kad oni ne uspjee da je primire,odlui da sam doe u ibenik i vidi u to se pretvoriladjevojica kojoj su se djeca rugala: "Zuba".

uvi da dolazi, jerje iz Milana pisao Mihovilu, Anelijaotpoe pripreme za njegov doek. Uestala je primati gostei odlaziti u posjete, posvuda je glumatala veliku zabrinutost.

ene bi je pitale to joj je, ona bi odmahnula rukom i reklada je ne pitaju. Kao kad ovjeka pritisnu toliko teke mislida mu je strah i pomisliti na njih. Izvraala je oi kao Bogo -rodica pred raspelom, sklapala ruke kao aneo Gabrijel kad

je Mariji navjetavao radosnu vijest, sve geste i poze dubokeboli i skruenosti koje je Anelija nauila s crkvenih slika uSvetom Jakovu. to ti je, zaboga, priaj, nagovarale bi jegoe, a onda bi Anelija otepila slavinu iz koje je aptom,od usta do usta, od salonia do aavice, po stubitima i

12


8/184

spavaim sobama, potekao uljni talog sa dna kameni ce, nakoji je, im ovamo stupi, Vrani trebalo da se posklizne,nabije stranjicu i vrat slomi.

"A dolazi, pisao je! Samo mi je jo on trebao. Kae, hou davidim svog ljubljenog oca. Vraga on hoe da vidi. Zapamtiteto vam kae Andelija, ja znam, nije to bez Sotonina prsta. Vimislite, dolazi biskup, hvaljenisus, ljubimruke. Jest, biskup!

Pa kakav mi je on biskup kad jo nije svete mise govorio. Mis -lite da ne zna? Zna on, uio je kole, ali nee. Ne moe tosvakome govoriti, moje eljade moja i sramota, ali on, ses-tre moje, nije pravi katolik. Pretvara se, u dui je luteran, zatomise nee da slui. Lani su mu u Rimu spalili prijatelja i u

njega nali Antunovo pismo. Papa ga pozvao da doe u Rim,a on pie Mihovilu da nije lud ii sam na lomau. Pa kakav jeto biskup koji ne smije izii pred papu! Ajme meni! Neka on

po svijetu radi to ga volja, ali on meni u kuu dolazi, da onmeni koje dijete ne zavede! E, nije se s vragom aliti! A nigradu nee biti lake nego mojoj kui. Ako u njem vrazi ruju,taj se ne smiruje, obilazit e on kue, pa mile pa lale, i evo tiluteranske vjere i u nas. Treba pripaziti kud on hoda i to go -vori. Zna kako se kae: pripazi se, pa e te i Bog uvati. Nijenjemu papa ni za ta lomau spremio."

"Poalje nam, neu rei da ne alje, ali to vrijedi sve tokad nas sramoti. Za enama tri kao pas za kujama. to dati govorim, kao da ti ne zna da je jednog ljeta odlazio Mag -di Draganievoj, dok joj je mu umirao na krevetu u susjednojsobi. Mu umro, a Magda rodila dijete. Pitaju je roaci, ti,Magdo, rodi dijete, a mu ti je posljednje godine leao u

postelji s oduzetim donjim dijelom tijela. Sto se mijeate umoje intimne stvari, govori njima Magda. Umijeao se tebiAntun Vrani u intimne stvari, govore joj njezini. Srea na-a, Vranieva, i njihova, Draganieva, da to dijete umrije,

jo bi se i danas parniili ije je porodice dionik to kopile." "A da o Uruli i ne govorim! eno moja! Znam da ne zna

tko je ta Urula. Tko e ti rei! Bila mu nadstojnica u kui,

pazila na poslugu. Udana. On sveenik, ona ena, sve kaoto valja. Kadli ode njezin mu u Budim, tamo je kod Turaka

bio izaslanik. Dre njega u Budimu godinu dana pa drugu, aUruli skoi trbuh do zuba. Tko je, to je? Antun priz nao da

je njegovo. A ujak mu Statili na njega, te izopit u te, teposlat u te u ibenik da uva magarad po Bilicama. Vidiovaj na da je vrag odnio alu, pa oko ujaka, nemoj, oprosti,neu vie. I to e od svoga, oprostio mu. Muu Urulinu

plate da prizna dijete svojim. Tako se s ramota pokrila."

"I zar mislite da je prestao gledati za suknjama? Previtune smeta ni ukor ni sveenika haljina. On se s Mihovilomstalno dopisuje, o svaemu. Ja ponekad prolistam ta pisma,

ne znam bogzna kako latinski, ma ipak razumijem. I ut eto u jednom pismu pie. Kae, dragi brate, po Maarskoj

priaju da sam se u Poljsku otiao oeniti. I do sada su tostoput govorili. (E, ne bi govorili da nisu imali o emu.) Bu-de li Boja volja, pie on dalje, da se oenim, oenit u se.(Vidi li ti ove: pane mu napamet da se eni i kae da Bogunije drago, njemu ne bi ni palo na um. A zar Bog nije sve-

enicima enidbu zabranio? Jest. Pa?) A to bih se ja enio,nastavlja, kad se u ovim zemljama s veim potenjem raspu -teno ivi nego u zakonitim brakovima. Eto kako ivi, ras-

puteno. Tako e on i ovdje. Odmah e traiti kukavije gni-jezdo. A zar ih je malo koje e ga primiti. Kolike e mu do-laziti na ispovijed! I da ne budem zabrinuta? Pa sve to, i lu-

teranstvo i kurvanjsko kolo, vijat e se oko moje kue."

3.

Vrani se vratio trgovakim brodom iz Venecije jednoglistopadskog podneva, u nedjelju, kad ljudi ne rade i ne mole

se, kad se etkaju obalom i po poljani, dokoni, u potrazi zanovostima. Zanimanje za njegov dolazak mora da je slu-

ajno, pao je u zgodno vrijeme, radnim ga danom toliki ne

14


9/184

bi doekali na pristanitu, niti bi ga ispraali sve do kueVrania, koja je bila duboko u gradu, ispod samog katela.Ali ve sutradan, na prvoj etnji gradskim ulicama, prilikomprvih susreta, obasuli su ga sa svih strana pozivima da ih po-

sjeti, u koje god doba dana zaeli. Vee zanimanje za svojpovratak pripisao je Mihovilovoj elji da mu veliki brat u ro-dnom gradu bude lijepo doekan.

Najvie je navaljivala da joj doe u kuu Mandaljena Lu-kai, ena pomorca Ivana Lukaia, Antunova znanica izmladosti, ali punih desetak godina mlada. Kad je on odlazio

iz ibenika, njoj su tek prsa pupala ispod lanene koulje.Naglaavala je da nitko k njoj ne dolazi i da joj ukuani nisudoma, da je brina, htjela bi primiti duhovnu utjehu i smiritiivce to su nategnuti kao ue na suilu i nikako da olabaveotkako joj je Ivan na putu za Famagustu, a sin od jesenas na

koli u Trogiru.Doao je u predveerje, dok je bura sa Svetog Ivana htjela

zbrisati ibeniks obale u more, kapci bili zatvoreni da ne lu-

petaju, a prozorska stakla da vjetar ne pogasi lukijernare.Na putu je susreo samo dvije make od onih to u podrumi -ma ive kao svaije i niije.

Za veeru je Mandaljena spremila zubaca na aru, blitvuna maslinovu ulju i vina iz primotenskih vinograda. Bila jeto rasna ena koja je uivala u mirisu i okusu jela, vjerojat nobolesna kao sve ene u kojima kljuaju strastveni nagoni aprimorane su da se odriu strastvenih uitaka. Rije po rije,dodir do dodira, sve jedan dui od drugoga, i ona je ubrzoposlije veere, uz obilnu pomo primotenskog crnjaka,pokazala Vraniu kakvu utjehu trai. ena je ila na sve ilinita, i bilo bi kukaviki ne dati joj. Nije klekla ni poljubilaruku, svlaila se, kao vruejoj od ara u pei, od ribe i vina.Dovukla ga je u postelju a da ni sam nije znao kako. Takva

umijea, provedenog po unaprijed smiljenom planu, od po-

etnog "mu mi je na putu" do zagrljaja nogama, jo nije vi-dio. A ne bi se moglo rei da mu je bilo nepoznato to sve

znaju uiniti ene da bi s nekim legle, pogotovu one kojimaje to jedini put da dou do mukar ca.

Kad je bila utjeena, zavalila se u jastuk, lijevu ruku pod-bacila pod tjeme, desnom mazila svoje prsi. Gledala je u ta-

van i, usredotoena na neto ega se prisjea, rekla:

- Pa, svetoga mi, nije Andelija lagala, ti si i bolji nego to ona govori da jesi.

- to ona govori?

Lojana svijea u mjedenom svijenjaku, nalik kozjem ko-pitu, gorjela je na podu, zaklonjena zaslonom da postelja

bude u sjeni, kao to je Mandaljena htjela.

- Govori se da tamo gdje ivi prevre do koje doe, slukinje i kraljice, da ti ne bira, svejedno ti je povalio je na krevet s baldahinom ili u slamu.

- I to ona govori?

- E, da samo to! Da si luteran, da su ti lomau u Rimuspremili. I da si kao pomaman prasac navalio na jadnu kra

ljicu Izabelu. Ma je li to istina? to ne znam, to ne znam, ali bome sad i ja mogu potv rdit i pr ed k im hou da s i u ovimstvarima kao grom.

I ona e tvrditi? Pred kim hoe? Zar nema mua?! Njezi-nom je muu ravno sedamdeset i sedam. to se tie Manda -ljenine slobode u krevetu, on je za nju odavno "na putu".

Pred gradskim enama rado e pokazati koga moe imati upostelji kad hoe, nije ona jo "za baciti". A poeli li naglasitikoliko je neodoljiva, to je gotovo sigurno, govorit e da juje taj enskar "naprosto silovao" i oduzeo njezino nadalekopoznato potenje .

Kad se te veeri vraao od Mandaljene Lukai u kasneure, ulice su bile mrane, uglovi puni takora, a bura je rui -la kanalice sa starijih krovova. Survavala se medu zidove i

tjerala pred sobom i smee i ovjeka. Zadizala mu je ogrta,kosu nabacivala na elo, a bradom vitlala kao repom. Poku -ava li bura da ga, zajedno s opalim liem, ogrozdinama,

korama narani i krastavaca, smeteu more? Nije li i bura i-


10/184

stunac, slina onima koji pretresaju njegovo "neisto rub -lje", nije li zadah iz njihovih usta? Ve je sutradan Andelijabila obavijetena gdje je noas bio, a do mraka i cijeli grad.Tko nee vjerovati, osobno e mu posvjedoiti MandaljenaLukai. Za preostale noi koje e prespavati u ovom gradu,

svjedoit e mnoge uspaljenice kojima su muevi "na putu",kojima je prava opsesija da budu silovane, svake noi, sva-kog dana, da ih silovanje u grob otjera. Andelija e pobijeditijer je jednu njegovu potrebu uspjela, uz izdanu pomomatovite okoline, prikazati kao stravinu manu.

A je li samo to? to ga ona klevee, moe se lako razumjetipoznaje li njezinu osobu i sudbinu; ali zato joj u tomezduno pomae cijeli grad? Neke da ga namame u krevet, aneki, kao prior franjevakog samostana Anelko Kurjako -vi, ili uvar pudarice u Jadrtovcu Duje kopevi, zapitku -jui o krivovjercima u Erdelju, o njihovim namjerama i"uzancama", o Vranievu gledanju na ugled rimskog pape,i na kraju o privatnom ivotu kraljeva i kraljica, kako oni, jeli, kao i mi. Do veeranje se veeri udio to njegove sugra -ane vie ne zanima je li postigao da Francuzi obeaju po -

mo protiv Turaka (oni su im na leima kao vuk ovci, jo sa -mo ugriz za vrat i vie ih nee biti), vie ga ta nemarnost zavlastitu sudbinu ne buni, sad razumije otkuda im poticaji da

se propitkuju za veernje haljine, Izabeline. Je li mogue daje Andelija cijeli grad mogla smutiti i potegnuti za nos, puh-

nuti mu u nosnice i nadahnuti ga svojim usjedilakim jalomi ogranienim duhom, ili je grad u Aneliji naao najljepiuzorak svojoj tijesnoj i uabokreenoj dui, koja ea zaskandalima, ogovaranjima i tuim nesreama?

Bio je to Vraniu dobro poznat obrazac kako se od nevolje-na ovjeka, a omrznut je svaki onaj koji u osinjaku stri iznadniskog prosjeka, pravi "ridikul", "empija", budala i udak; austreba li, kad sredstva za ponienje postanu bezuspjena, mesoza tamnicu ili lomau, jaha na magaretu koga na dan karn e-vala kamenicama izgone iz grada preko Poljane i Baldekina.

U poetku postoji jal na sugraanina koji se u neemu eliiskazati kao osobit ovjek. U gradu vlada oekivanje i strep -nja hoe li osobitost nai potvrdu ili e se uruiti sama u se -be. Ako ovjek ne napravi sam od sebe budalu, nego se svo-jim vrijednostima potvrdi kod kue ili negdje u tuini, po-

inje na njega sveopi pohod. Kao moljci i sukno, zarinu seu njegov ivot i stanu mu dupsti prolost i iznutricu, u po -trazi za tajnama njegova uspjeha. Oni vrsto vjeruju da odnjih nitko ne moe biti ni za mrvicu vii, pa se uzdizanje po-jedinca moe smatrati istom primjenom nekakvog nepa-tentiranog lopovluka. U svaijem se kouhu moe nai buha.Pri tolikom buenju, paranju i grickanju nadu buhu i unjedrima izabranog Sibenanina. Aha, nali smo ti slabustranu, kume!

Ono to su nali, prenoenjem od usta do usta melju sitni-je nego jeam u skradinskim mlinicama. Meljavu sortiraju utri vrste brana: nepoten, vjetac, lud.

Nau li neto to bi moglo izai na sud, iako ne mora bitiosueno, netko e se dignuti u ime prosjene pameti i sum-njivog potenja, na kojima poiva gradski mir, i podnijeti

prijavu sudu. Bude li osuen, ode u nepovrat kao lopov, jertakvi u ibeniku nisu do sada uskrsavali. Ne bude li osuen,rei e da je podmitio suca, pa ono to nije uinio sudac, ui-nit e oni, za njim e u prolazu pijuckati i dovikivati da jelopov.

Ako ga proglase vjecem to, mukajui koprivino ulje,miju mast i prah od zmijskih kostiju, sebe ini monijim oddrugih, oekuje ga ili lomaa ili sramotno progonstvo. Bo-gati, lako je tako biti velik, pruiti ruku silama pakla, svi bioni tako veliinu mogli postii kad bi htjeli, ali nee, oni supokorne ovice koje bez bleke podnose i striu i munju svojihpastira. Nee oni posrnuti ustranu! A tko e ustranu, do-ekat e ga lomaa i kamenice.

I naposljetku, ako izabranika proglase "ridikulom" i "em-pijom". Najea, najblaa i najdjelotvornija osuda. Kau,

1O


11/184

taj je udaren mokrom krpom po elu. I, kau, zovnulo ga, anije mu kazalo. On e im dokazivati da nije lud. Oni e muse smijati jer samo lud moe dokazivati da nije lud. On e se

pred nasiljem povui u sebe, svoj posao i svoju kuu. Oni emu kucati na vrata, trikovima ga izmamljivati van, da bi se

zajedniki smijali njegovu bijesu. Oni e o njemu pripovije -dati zgodice kao o "ridikulu" bez premca. On e, napokon,i sam prihvatiti ulogu budale, jer kao javni ludonja moe reito inae ne bi smio. On e s njima voditi razgovore odkojih se nepristranu ovjeku koa jei. On e za njih utvrdi tida su punoglavci u lokvi, mukovo umanjce, uobraeni

priguzi, a oni e "piati o smija". Oni e vikati za njim:"Antune iz Kljaka". On e psovati: "Na majku vam skaka."Oni e, i on e. Nema "ridikula" do njihovih, domaih, onihkoje sami budalama naprave.

Zakupio je mjesto ve na prvom brodu za Mletke i jednogprohladnog prosinakog jutra isplovio. Do obale su ga is-pratili Mihovil, njegova ena i njihov sin Faust, ostala braai sestre. Otac je bio slab na nogama pa nije doao, a Aneli-

ja se ispriala da mua ne smije ostaviti samog. Niz Krkinoue puhala je bura, vie otra nego snana. Jedra su puckala,

brod se nakrivljavao, a sitne kapljice, koje je vjetar podizao s

kreste valova, vlaile su mu i tipale lice. S burne stra nezaogrnu ovratnik i obraz zakloni krznom. Gledao je prema

pristanitu gdje je ostala njegova obi telj. Najprije je to bilaskupina prepoznatljive eljadi koja mu mae, koja se smijeiili plae, zna im imena, poloaj u obitelji , karaktere inavike. Potom se pretvorie u hrpu ljudi koje ne prepoznajei, naposljetku, u crne mrlje na obali, o kojima ne zna jesu liistovarene bave ili ljudi. Kad je brod zaao meu stijeneizlaznog kanala, na obali nije vie vidio nikoga.

Ali tektada, kad je zatvorio od soli i vjetra suzne oi, vidioih je sve. Kao naslikani na dugakom platnu, poredali su se

po starjeinstvu. Svi mu se smiju, svi pruaju ruke, ak i An-elija. Gleda ih iza sputenih trepavica, osjea u sebi udno -

vatu raznjeenost i, kao da posjetiocima vlastite galerije tu-mai iznimno dragu sliku, govori: "To su moji Vranii, umom ibeniku ive. Uz njih sam vezan i sve ih ludo volim."Prije nego to e se zavui u kabinu koju dijeli s kapetanom,

jo je jednom pogledao grad crvenih krovova i masivnihsivih zidina, grad uskih prozora i uskih ulica, grad na padini

jo nepripitomljenog breuljka i nad njim tvravu spet kula.Na etvrtoj kuli, onoj iznad gradske vijenice, vije sezastava. Platno treperi iznad stotine dimnjaka iz kojih se

vije dim, gust, od vlanih drva s tek zaloenih vatara. Vraniuse kroz suze ini da su zastave i dimovi jedna velika pregaa

koju maeha Andelija istresa nad gradom. Istresa u moremrvice to ih je nadrobila meljui njegov ivot. Idi bestraga,govori mu ena kojoj se suknja, kao znak nepomuenoggospodstva, vije nad ibenikom, javljaj se, alji, ali ovamone dolazi. Prevelik si za ovaj grad sitne ljupkosti i draesnesitosti.

4.

Nema vie meu ivima, dragi brate, Mikule, sigetskog kapetana.

Bio je prgav ovjek, poroan, parniar i svaalica, ali ovime to

uini nadrastao je sebe sama. Istinu da ti kaem, takav korak ni-

sam oekivao od tog surovog i neukog ovjeka. Ne misli da mije nje-

gova smrt neto osobito. Ljudi umiru svakojako, gdje ih nezgoda ili

bolest zateknu, a umiru nevoljko i kad umiru junaki, pa je i on

umro u nevrijeme i nerado. Njegova je vjetina u vjeto izabranoj

odluci do koje je doao kad je od svojih bio naputen, a od nepri -

jatelja osuen: da svoju glavu od krvnika naplati to veom cijenom

i tom naplatom sve nas, cijeli tabor carev, prisili da ga iza smrti

uzvisimo iznad svih ljudi, da to budu primorani priznati i oni koji

su od njega iva zazirali kao od pobjenjela paeta. Njegova je od-

luka jo vea kad se zna da je, uz navale neprijatelj skih vojnika,

morao odbijati i ponude o predaji, popraene laskavim obeanjima.

Kunjama ni je podlegao, zato to je znao to je ratovanje. Da se


12/184

predao, moglo se dogoditi da mu u prvi mah, do zgodnijeg trenut -

ka, ispune dogovorene obaveze, ali su ga mogli doekati i drukije:

ti si izdao vladara iste vjere, kako e onda meni, inovjercu, vjeran

biti? U oba sluaja, Turci bi se ponijeli viteki. Toj ratnoj varci

ogrubjeli vojnik, na knez Mikula, nije, Bogu hvala, nasjeo.

Ve ih ima ovdje, dragi Mihovile, koji kau da je njegova smrt

teatralna, malne cirkuska numera, lukavo izabrana da druge za-

sjeni a sebe istakne, kao stoje i za ivota radio. Ljudi ni mrtve pro-

tivnike ne tede. Htio bih vidjeti te koji olajavaju kneza Mikulu,

bi li oni pristali da nam na pozornici, u koju se pretvorila cijela

Panonija, pa je mjesta i prilike napretek, prikau jo jednu takvu

predstavu u kojoj e sami, od prvog do posljednjeg ina, odigratiglavnu ulogu.

(Pisano u carskom taboru kod ula, 18. listopada 1566.)

Dragi Mihovile, meni starcu ne da sudbina da kod svoga Znija

otpoinem, da uivam samou daleko od gradova i dvorana. Sit

sam svjetskih asti i slave. Teim ve za nebeskim stanom. Osjeam

se slab u tijelu, na oima, na sluhu i na elucu, a ipak se moram

kretati u kolu ija brzina i estina prelaze snagu mojih ezdeset i

pet godina. Politiki poslovi sasvim su me otuili knjizi, niti sam

imam kada to napisati niti pratim to drugi piu. I tako, to sam

u veoj asti i slavi, to sam manje s voj.

Ne znam zapravo to mi se sprema, samo slutim da bi moglo biti

neto teko. Car me je od ula, gdje smo bili u utvrenom logorudok je Sulejman opsjedao Siget, poveo sa sobom u Prag. Nita mi

ne govori. Ljudi svata brbljaju, a ja strepim od udesa koji mi je

car ve dosudio.

(Pisano u Pragu, 11. sijenja 1567.)

Prvoga dana mjeseca srpnja, dragi brate, na blagdan svetoga Si -

muna {neka nam bude na pomoi), krenuo sam iz Pouna sa svojim

prijateljem carskim savjetnikom Krstom Teufenbachom i sa stotinu i

sedamdeset prat ilaca i slugu u poslanstvo turskom caru, da

isprosimo mir bar na koju godinu. Proli put sam u turskoj zemlji

proveo etiri godine, najdue i najopasnije u svom ivotu, ali sam

bio mladi i mogao sam lake trpjeti tjelesne i duevne patnje. Sad

sam starac i svaka e mi sitnica biti krupna stvar, bilo da me du-

hovno iscrpi ili da me tjelesno oslabi. U Boga se uzdam da e krije -

piti moje smalaksale sile, a u svoje poznavanje putova, turskog je-

zika, obiaja i udi tamonje eljadi, proste i onih koji vode ratove

i utanauju mir, da e mi pomoi prebroditi rijeke bez mostova, pre -

skoiti podmetnute zasjede i zaobii podmukle grebene.

Pa ipak , ne gubei iz vida da je naa sudbina u rukama Onoga

koji zemljom trese, moe se dogoditi da se otuda ne vratim. Cesar

mi se ponudio da bude uvar i izvritelj moje oporuke. Dao mi jevjerodajnicu da e u sluaju moje smrti biti pokrovitelj i zatitnik

tebe, dragi brate, i cijele obitelji Vrania. Oporuka je kod cesara,

a vjerodajnica, drugi primjerak, u prilogu je ovoga pisma.

U testamentu nisam mogao spominjati svoga sina koga je rodila

Urula, jer sam ga odavno zatajio pred zakonom i ljudima. Ali ga

pred Bogom ne tajim, niti bih pred ljudima da nisu toliko zalueni

pa vjeruju daje grijeh izvanbrana ljubav i njezin plod, to ni pred

kim pametnim i ovjenim, a pred Bogom najmanje, moe biti. Zato

te molim da se pri raspodjeli mojih dobara njemu dade jednak dio

kao i mojoj brai. A taj e dio namai prodajom dragocjenosti to

su pohranjene u srebrnoj ai s poklopiem, koju sam zapisao na tvoje

ime, i prodajom ukraene zdjele od pozlaenog srebra iz riznice

Mafije Korvina, to sam je primio na dar od kraljice Izabele. Opo-

ruku izvri onako kao to je u njoj zapisano i kao to sam ti ovdje

rekao, pa kad se sretnemo na onome svijetu, da moemo jedan dru-

gome bez srama pogledati u oi.

(Pisano u Pounu, na dan svetih Arona i Simuna, 1567.)

5.

Ovo je dvadeseti dan, dragi brate, to, utovareni u petnaest ajki,

ja, moji ljudi i konji, tovari i a jkai plovimo posred Dunava po

lijepu vremenu. Danju mi je ugodno, sunce zagrijava zrak, a rije-


13/184

ka ga rashlauje. Ja, zavaljen na stolac pod strehom koja me titi

od estokog sunca i zrane struje, gledam beskrajne vrbike na obali,

sela, gradove i jata ptica. Ve sam jednom ovuda prolazio i sve ovo

opisao, pa ovoga puta ne vodim dnevnik, ali u neke zgode pribilje -

iti, da mi pisma i zapisi budu od pomoi ako poelim i ovo

poslanstvo opisati, kao sva dosadanja, dijelom zbog vlastita zado-

voljstva, a dijelom da zadovoljim radoznalost prijatelja u uenom

svijetu o ivotu i obiajima u ovim krajevima.

Veeri su prohladne, noi hladnije, a ujutro je prava zima. Ma-

glica, to se nad rijeku sputa predveer, ne razilazi se sve do sutra-

dan oko osme ure. ega se god dotakne oko sebe, drveta, odjee, po-

steljine, sve je vlano. A ti zna da sam neotporan prema vlazi,otjeu mi krajnici, napada me glavobolja i hunjavica. Za sada bo -

lesti ni traga, zdraviji sam nego to sam kod kue bio. Drugoj na -

pasti ove plovidbe, komarcima, koji su mi proli put zadali mnogo

jada, pretvorivi mi u otvorene rane i lice i ruke, ovoga puta us-

pjeno odolijevam. Maem se uljem to su mi ga spremili pounski

Ijekari. Jest da smrdi, jest da se na suncu latim kao komad sla-

nine, ali komari uzalud oblijeu oko moje glave. A kad bih ti re-

kao da sam od Osijeka do Iloka vidio rojeve komaraca velike kao

oblaci, pomislio bi da pretjerujem.

(Pisano na ajki pokraj Iloka, 10. srpnja 1567.)

A sad u ti, dragi Mihovile, dok ajka plovi po rijeci to je posvu-

da iroka i mirna kao Krka oko Visovca, opisati kako sam proveo

tri dana u turskom Budimu. Neka dogaaj ostane zabiljeen u

pismu koje e ti sauvati lake nego ja, iz ije se torbe na dugim

putovanjima mnogi zapisi neprimje tno izgube.

U Pounu smo dobili nalog da posjetimo novog upravitelja tur-

skog dijela Ugarske Mustafu Sokolovia, sinovca velikog vezira

Mehmeda, koji je na to mjesto doao kad je njegov stric dao ubiti

biveg namjesnika Arslana Jahjapaia, kivan na njega zato stoje

u pjesmicama i pismima izvrgavao ruglu pamet i junatvo velikog

vezira, nazivajui ga haremskim politiarom i junakom u papua-ma.

To je ovjek niska rasta, zdepast. U bogatim haljinama kree se

kao kornjaa u arenu oklopu. I glava mu je slina kornjainoj glavi,

osobito izbuljene oi. Isto kao kornjaa, i on se sad uvlai, sad

izvlai iz oklopa to mu gaje na plea nabacio moni zatitnik. Bez

podrke svoga strica, tvrdim, ovaj ovjek ne bi dospio ni do zapov-

jednika palanke. Njegov namjeteni osmijeh vie bi pristajao va-

arskom zabavljau negoli lukavu diplomatu. Nametljiv je od pri-

rode, a po zadatku je morao biti susretljiv pa kad se to dvoje spo-

jilo, dobila se nesnosna ulizica, puna himbenosti i neukusa, koja me

kinjila tri duga dana. (Po toj susretljivosti sudim da e nam puto-

vanje protei bez uznemiravanja kojima Turci katkad izvrgavaju

svoje goste, da bi do Stambola oslabili njihovu volju, smekali otpor,utjerali im strah u kosti i prisilili ih na ustupke kakve, da su

neuznemiravani, nikad ne bi prihvatili.)

Tek je nekoliko mjeseci na ovom poloaju a po meni alje usmenu

poruku stricu da ga ne die iz Budima, jer vie voli ovdje obnositi

malu ast negoli na dvoru deset puta veu. Nemoj ni sluajno pomi -

sliti da poruka, koju u doista prenijeti, znai ono to kazuje. Za

mene ona ima znaiti: ja sam ovdje privremeno, predstoji mi uspon

na jo vii poloaj, zato me se uvaj. A za strica: deder, bogati, da

mi nade neko mjesto tamo na dvoru.

Taj mi ovjek nalikuje na uenika osrednje pameti koji je trudom

mnoge stvari zabio sebi u glavu, nabubao mnoga pravila po kojima

se valja ponaati, ali mu duh ni uz to znanje ni uz ta pravila ne

prilijee kao uz ono to bi bilo njegovo po krvi, po mesu i po porodu.

Sve to je na njemu, na njega je nalijepljeno; to je u njemu, u

njega je ugurano. Njegova narav i njegova naobrazba dvije su od-

vojene stvari. Uvijek sam se nelagodno osjeao uz ovakve ljude.

Imam dojam da ne govorim s ovjekom nego s nekakvom napravom

koja e me neim neugodnim iznenaditi. Kako da predvidim rad

stroja kojim unaprijed ravnaju meni nepoznate sile? Takvih je

straila najvi e u vojsci i politici.

Prek o dana me paa uvjeravao da su oni za mirno susj ed-

stvo , bez upad a i pljakanja, ali im mnog o tek oa zada ju

razbojnici koji s njihova zemljita ulijeu na na teritorij,


14/184

lama, kad ni sam

ne znam jesmo li

gledali surovo

kanjavanje

stvarnih zloinaca

ili samo igrokaz u kojem su nastupili najvjeti-ji glumci

budimskog kazalita sjena?

Evo j e dese t dana od te pri redbe. Mi Dunavom ni zvodno plovi -

mo brzo i sustiemo mnoge lae, spore i pretovarene. Drugo ni vidio

nisam u tim trgovakim dereglijama do robova za azijske trnice.

Ili nema tovara robe u kojem oni ne bi bili jedan od artikala ili se

samo njima trguje, jer je ta neovjena trgovina unosnija od bi lokoje druge. Zato, bili osuenici spram svjetlost i baklji lani ili

pravi, namjesnik nam je lagao: ne samo to lovce na ljude iprekup -

ce robova ne kanjava smru, nego ih svojim himbenim ponaanjem

zatiuje od nepril ika.

(Pisano na ajki pokraj grada Zemuna, 12. srpnja 1567.)

Treeg dana boravka kod budimskog namjesnika uslia on moju

molbu i dopusti nam da obidemo dvor Matije Korvina. Mene, Krs-

tu, Ivana Gala i jo petoricu naih ljudi, koji poeljee da nam se

pridrue, pratila su etiri asnika rijene flo te.

Tebi je poznato, dragi brate, koliko me nezaboravnih uspomena

vee uz Korvinov dvorac, i bit e da ve pogaa to sam u njemu

poelio vidjet i. Niti da gledam kakav je, jer znadem kako tamo i

kamen na kamenu stoji, niti da negdje budem svjedok to je o d nje-

ga danas ostalo i emu ostatak slui, jer je svima poznato da nepri-

jatelj neprijatelja ponizuje i zaputanjem, ruenjem i promjenomnamjene njegovih svetita ili graevina svjetovnih koje su vaile

kao svetita. Otiao sam tamo da vidim ono to sam, i ne videi,

znao: da su u prah smljevena sva negdanja moja vjerovanja, za-

nosi, uda, uzdanice. Da u toj kui, nastanjenoj drugim ljudima,

vidim sebe, nastanjena drukijom duhovnou, da gledajui njega,

uruena i zaputena, vidim sebe ostarjela, umudrena zrela ovjeka

koji se doimlje velianstveno kao Bog, ali je samo svoja nekadanja

sjena.

Budimski namjesnik toga nije znao, on vjeroja tno nije znao ni

da sam u tom dvorcu proveo mladost i odsanjao najljepe snove. Kad

ve sami hoemo, htio je da nam posjetom dvorcu napakosti, da za

zub dublje nagrize upornost i samouvjerenost izaslanstva. Nije ni

prstom maknuo da pred nama togod uljepa, maknuo bi da je to-

god trebalo uprljat i, ali za to nije bilo potrebe.

Taj sitni spletkar praktinog duha, ta mjeavina podlaca i do-

broinitelja, nikada nee pojmiti kakvo mi je zadovoljstvo pruio

doputajui da u tako jadnom, popljuvanom i zaputenom stanju

zateknem nekadanje "gnijezdo gavranovo". Kako da pojmi kad ne

zna da nam upravo boanska uvstva i spunjavaju duu dok ob ila-

zimo groblje u kojem, krstaa do krstae, lee pokopani nai zanosi,

ljubavi, uzori i strahovi? Lee uokrug, podno naih stopala,

ponieni smru, a mi nad njima lebdimo, uzvieni jer smo ih

nadivjeti, kao duhovi isti, bez neistih strasti i neminovnih

zabluda, s proturjenim osjeanjem da smo istodobno sveznajui i

prazni , potpuno prazni.

Dvorac je uz rijeku, a glavna su vrata okrenuta obali. Pred po -

kretnim mostom doekala nas je straa i, dok smo ekali zapovjed-

nika dvorske posade, gledaosam zidine od prepeene cigle pred koji-

ma je jednog dalekog jutra, u zimi, ispod sivog neba punog vrana,

moje srce bilo gruda leda. Oslanjao sam se na ruku ujaka Ivana

koji me vodi kralju da me kralj primi u svoju slubu. Boe moj, ima

li ita uzbudljivije, ita munije od trenutka strepnje kad te mlada,

puna pouzdanja ijopunijeg zdvojnosti, predstavljaju moniku koji

te treba ocijeniti, pa ili otvoriti pred tobom vrata napretka ili ti ih

zalupi ti pr ed o ima.

Jo i sad vidim onaj pokretni most, vei od mosta na i jednoj rije-

ci, vidim zidine od crvene opeke, do oblaka su izrasle, vidim hras-

tova vrata, mjedenu kvaku, grbove kraljevstva ugarskog,

hrvatskog i ekog, urezane u bijeli kamen. Stajao sam pred tim

vratima kao pred rajskim dverima, oekujui sone strane ivot to

se samo u bajkama vida, i zato nisam razum io ujaka koji me svje-

tuje da iza te kapije "otvorene oi drim", da se ne zalijeem i ne

usteem, da "ispeem pa reem", da "tri puta izmjerim prije nego

to u jednom prerezat i", jer su poduke navijetale ivot pun

opasnog spletkarenja, to se ni u jednoj stotinki nije poklapalo s

mojim oekivanjima.

>lr^


15/184

A danas, vrata su ist runula, pok rio ih liaj, avli se ra zlabavili

jer ih j e r a utan jila. Opsadne naprave u prvom bi naletu razni -

jele tu hrpu hrastovim i avala. Grbove vie nitko ne svjetla, kao

to ih je svjetlao Zapoljski, opsjednut milju da pokae svijetu kako

poslije Korvinove smrti nije potamnio sjaj Ugarskog Kraljevstva.

Posivjeli su od kie i praine, samo se izbliza raspoznaje koji je koji.

U zidu je gdjegdje popucala cigla, a kad se obruila, za njom je os-

tala rupa ispunjena pijeskom i zemljom. Iz tih pukotina rasla je

trava i grmovi brijesta i pasjeg drijena. Gledam sve to dok nam

prilazi zapovjednik dvorske posade, i nisam tuniji nego to sam

obino tuan pri susretu sa stvarima koje sam davno izgubio i sad

ih iznenada nalazim. Godine su me, voljeni brate, u svemu usprav-

nom nauile vidjeti ruevinu, pa sada kad ruevine gledam, ne vi -

dim nita drugo nego kad gledam graevine u punom sjaju i ljude

u punoj slavi.

Tako, kad sam uao na vrata kroz koja sam uao u politiki i vot,

nasmijah epa rekoh sebi: "Sto se ustee, zakorai, to god na-e iza

ovih vrata, nee biti gore od onoga to si tamo ve gledao. Osinje

gnijezdo uplaeno kopljem koje ga je neprestance bockalo. Larmali

su da su jed instveni kao nokat i meso, a j edni su u dru gima gledali

izdajice, trebalo je samo pogaati ije i u koje vrijeme. Galamili

su, kleli se da e obitelj Zapoljskog zauvijek uvrstiti na ugarskom

prijestolju, a dojedan je bio spreman mimo nje prihvatiti bilo iju

krunu, ako mu dopuste sauvati ono to ve ima i stei jo togod.

Sto mari ako ovoga puta iza vrata naem staju punu konja, slamu

i hrpe balege iz koje isparava mokraa?"

A ba sam to naa o. Mir isalo je na konjsku dlaku i brabonjke,

ondje gdje su nekada vrtlari uzgajali orhideje, mauhice, hijacint

i begonije.

Kad se ulazi u velik u dvoranu za sku pove, s desne strane v rata

ita se na kamenoj ploi natpis: POBJEDA PRIPADA VELIKO -

DUNOM KRALJU MATIJI . Preko t e plo e sada j e na mjet ena

drvena ploa a na nju prilijepljeni listii s rasporedom vojnih odjela

za podizanje plae. Pred dvoranom i u dvorani mnogo je vojnika.

Skrueno ute oborenih glava, ekaju da prime muno zasluenu

nagradu. Proli smo kroz vrata, tiskajui se pokraj njihova reda,

a oni se i ne osvrnue na nas.

Nasred dvorane ve lik je st ol od crvena mramora. Jo j e itav ali

su mu rubovi nagri zeni, a uglaana ploa izbrazdana zaparotina-

ma. Po njemu su razbacani papiri, a uz blagajnikov lakat crna

priruna kasa. Blagajnik odvojio pogled od novca i popisa, pa nas

gleda kao da pita: to ovi dooe? Dok mu jedan asnik iz nae

pratnje ne ree da nastavi svoj posao, on se o nama brine. Dvorana

je ogoljena. Sve to se moglo odnijeti, svijenjaci, stolovi i sjedala,

slike i ukrasni predmeti, odavno je odneseno. A to se jo dobro dri i

zrai stamenou, moe zahvaliti svojim graditeljima kojima nije

nedostajalo graditeljskog umijea i novaca, pa su, raunajui s

vjenou, gradili od mramora i ono to se moglo sazidati ciglom.

Gdje li je sada, dragi brate, na zemljak Jure Utieni iz Ka -

mika, koji je nekada u ovoj dvorani "vedrio i oblaio"? Gdje lije

sada fratar u bijeloj mantiji, da doe kroz sporedni ulaz, onako

znaajan, raspoloen, da se osmjehne lijevo i desno, zahvaljujui na

pljesku prikuplje nim uzv anicima, pa da prie lj udima i sa sva kim

se pojedinano pozdravi, zatim da se popne na podij s govornicom i,

dok bude pretraivao i listao pripremljene biljeke, stane udarati

batiem o stol, molei njenim otkucajima da gospoda prestanu za-

moriti. I kad zavlada muk, ba ovakav kakav je sada u ovoj zemlji

i u ovoj dvorani, dok Turci primaju plau za gospodarenje ugar-

skom zemljom, da potovani pater Juraj pogleda po dvorani i svo-jim velikim zelenim oima ugleda elavog debeljka koji akom grabi

iz blagajne srebrni novac i broji ga na dlanu, jedan, dva. Zar on

nije svjetovao Izabeli da se stavi pod Sulejmanovu zatitu, a on e

vjetom diplomacijom drati Turke podalje od ugarskezemlje? Nema

tako dobre diplomacije, patrejurju, od koje ne bi bilo bolje, po-

gotovu ako i za nje ne stoji sila nego samo luka vstvo i pouzdanje u

Providnost.

U zidu s desne strane velik je kamin, zidan od crnog mramora.

Proelje mu iznad nadvratka ukraava goli djeak sa zubljom u

ruci, ispod ijeg je kunia smjeten ovalni grb obitelji Korvina, s

gavranom koji u kljunu dri pr sten.


16/184

Boe, mislim se, gdje su oni dani kad smo se pred poetak i u pre-

kidima sjednica okupljali oko ovog kamina, zimi da se ogrijemo, a

ljeti jer smo se tu zimi navikli okupljati. Pred tim gavranom s pr-

stenom u kljunu gledao sam kako je politika igra veoma nalik na

ljubavnu igru. Novajlije bi se ponaale kao iparice izbezumljene

od sree to su se nale u drutvu izabranih udvaraa. Isto kao oi -

jukanje, i politika je igra to se obavlja "ispod ita". mirei se

pipka, a kad se nade, povaljuje se ili se dragovoljno lijee. Kad no-

vajlije nahrupe na takva mjesta, gdje se politika javno vodi, mjesta

slina javnim mrijestilitima, izgube glavu i ostanu bez pameti.

ini se da se centri, odakle se upravljalo njihovim postupcima, iz

glave presele u neke druge dijelove tijela, kojima je vitalnost pozna-

ta ali mudrost nije na velikoj cijeni. Isto kao mlado ensko, i no -

vajlije znadu da se s nekim moraju spariti. Vrdaju amo, vrdaju

tamo ne znaju kud bi, ne znaju s kim bi. Smijee se svakome;

oduevljeni su svim i svaim, najvie sobom; presretni su to su se

nali tu gdje jesu; njima je genijalno sve to pada u njihov duhovni

vidokrug,samim tim to je uspjelo da im postane jasno; njima je

glupo sve to ne razumiju, ali to glupo ima ozbiljan izgled da po-

stane genijalno kad se uspije pojasniti njihovu mozgu. Trijeznu oku

doimaju se glupavo, ali oku gladnog udvaraa, kome osvajanja ni -

kad nije dosta, u njihovoj pripravnosti, kretnjama i postupcima

mnogo je svjeine to tjera pjenu u krajeve usta svakom sladostra -

sniku.

Oni stariji nalikuju na svodilje, mnoge su snubili i mnogo se sami

ljubili. Oduevljavali se, gubili vjeru, ulazili goludravi u lo-nice i

iz njih izlijetali opernaenih krila, lijegali s perjem a budili se

oupani i zderani, oni su u tim posteljama uivo doznavali to znai

rei "potkoio se", "ulojio se", "pala mu sjekira u med", "sretniji

nego pametniji", "tko e ako kurva kurvi nee"; ali su u tim istim

lonicama iskusili i to znai kad ti kau "oderalo ga do koe",

"nadrljao ko uti", "jedva kou spasio", "oderalo ga do kosti",

"najebao je". Te ostarjele matrone iji su osmjesi lani a srdbe be -

zube, ti prelci mreaodpovjesma, koji prate kud to ide i na to e

svriti. Pazi, im ugleda ju plijen i im se steknu sre tne okolnosti,

svom e preostalom snagom poskoiti, povaliti, i tu e odmah pokraj

puta, iza grma, s nogu i usput.

Pred jednim okom tog Gavranova gavrana moglo se vidjeti tko

se kome udvara; tko e koga i tko e kome dati da ga se; tko nije s

kim u dobrim odnosima i tko je upravo pred rastavom; tko je koga

ve, ali se nekadanji ar ohladio i sad su protivnici; tko je na koga

ljubomoran jer mu onu stvar ne da, a drugima tu istu stvar daje

"akom i kapom"; tko je nimfomanka pa joj nije dosta ni cijela

dvorana udvaraa, a tko je usredotoen na jednoga, jer taj jedan

vrijedi koliko svi zajedno; tko je utuen i nije mu vie do toga, tko

radije prebire oenae nego bradavice.

E, Gavranov gavrane , s prstenom u kljunu, misli li ti s timprstenom nekoga od ovih vjenati? Svi su oni jedan drugoga, svi

su oni jedan s drugim, neki dragovoljno a neki skriva jui se

izrekom: "U kakvu si kolu, takvu pjesmu pjevaj". I ubudue e

tako biti. Neki e pristajati uz naplatu, neki e kupovati, ovako

ili onako, svi e oni jedan drugoga i uzdu i poprijeko. Nitko ni s

kim nee ii pred oltar, vjenavat e se i rastavljati pred Gavra -

novim okom, pred kljunom crne. grabljivice, s njegovim prstenom

koji jo nitko nije nataknuo na prstenjak. I ne treba. Mrijesti -

lite ispred kamina bilo je vjenavanje samo s jednim s Gavra-

novim gavranom.

(Pisano na ajki u beogradskom pristanitu, 13. srpnja1567.)

Posjetiti dvorac, dragi Mihovile, a ne vidjeti Korvinovu knji-

nicu - kao da i nisi tamo bio. A meni ubogom ta knjinica nije samo

usputna znamenitost koju valja vidjeti i opisati u svom putopisu,

taje knjinica mjesto uz koje me veu uspomene sline onima to nas

podsjeaju na enu naegivota, neko iznimno vienje ili kakvu

drugu sudbonosnu zgodu. Da te knjinice nije bilo, sva moja

nastojanja da poveam svoj um i uinim ga dobrom od koga u i vjeti

ja i moja obitelj, ne kaem da bi ostala uzaludna, jer tko za

znanjem traga uvijek ga negdje nade, ali jedva da bi se tako brzo

i tako uspjeno zavrilo.


17/184

Kad zbrojim vrijeme koje sam tu proveo, novac koji sam za svije-

e utroio, mladost to sam je medu stranice zakopao i zbroj uspo-

redim s onim to sam od nauka dobio, ini mi se da sam na veliku

gubitku. Moda je to prividan dojam, jer sam cijelog ivota, sve do

dana dananjeg, neprestano uio, a darovi koje primam nisu svag-

danji i podloni su trijesovima.

Doputam da imam vie nego to sam zavrijedio, ali neka me nitko

ne dri ni osobito mudrim ni posebno sretnim. Daje bilo tko, bez

obzira na uroenu pamet, po knjigama kopao toliko koliko ja, po -

stigao bi najmanje k oliko i ja; a d aje bilo tko nauio toliko ko liko

sam ja nauio, i da moe koliko ja mogu, dobio bi isto toliko s ree

koliko je ja imam. Neizmjerno manje nego je vide oni koji o sreisude po broju stuba koje ovjek prevaljuje od zemlje prema vrhu na

kojem se gnijezdi vlast. Bar ti, dragi Mihovile, ne sudi tako o me-

ni. Ako je ikome, tebi je poznato daje sagorijevanje mog iv ota za-

jedno sa svijeama ispod mranih svodova neba i zgrada, ispod sje-

na sudbine i sluajna izbora, jedini plamen kojim sam znao i mo -

gao gorjeti.

Eto, poao sam u Korvinovu knjinicu vidjeti gori li jo taj pla -

men. Nisam ga naao, on se bar na tom mjestu zauvijek ugasio.

Plamen svijea ugasio se, ali miris stijenja i voska jo je u ovoj ve-

lianstvenoj dvorani i u mojim uspomenama.

Iz etiri ugaona stupa od bijelog mramora luno se uzdiu svodovi i

sastaju iznad sredine dvorane, tvorei strop u obliku nebeskog

svoda. Obojen je aurnom bojom ije plavetnilo postaje modrije prema

vrhu, a svjetlije prema pobonim zidovima, pa ti se ini da vidi

tamu nonog neba nad sobom i obasjane obzore na sve etiri strane

svijeta, obasjane svjetlou iz nepoznatog izvora, u trenutku kad se

svjetlo rada, to e najednom svoj zemlji pod vidokrugom donijeti

dan. Na aurnom svodu zlatnom su bojom ucrtane zvijezde, pa tre -

pere isto i nasmijano. ini ti se da u nekom arobnom praskozorju

prisustvuje udesima bijele magije koje se u tisuama godina samo

jednom dogode. Ako nisi astrolog pa ne zna da zvijezde nisu

nasumce nabacane, na razmjetaj zvijezda podsjea te reenica is-

pis ana s k raj a n a k raj svo da: POG LED AJ SLI KU NEB A N A

DA N ROEN JA MA TIJ A A KOR VI NA. Da po vij esna zbi-

vanja nisu toliko puta prema Ptolomejevim proraunima potvrdila

nebeske poloaje kao znakove sretne vladavine Korvinove, ne bi ih

ovdje ni prikazivali, jer su i neupueni u zvjezdoznanstvo mogli u

astrolokim tablicama provjeriti je li slika neba na dan i sat kralje-

va roenja tono ucrtana i protumaena.

Ti zna, voljeni Mihovile, da nisam sluio jednog vladara, da

sam mnoge posjetio i upoznao, i kad kaem da se vladari vole kititi

Providnou, ne izriem taj sud pouen jednim primjerom. Svi, a

pogotovu oni medu njima koji s e od zemnog praha uspinju prema

kruni, kakav je i Korvin bio, svi oni tuve u glavu svojim pristaa-

ma i svojim neprijateljima da su izabranici sudbine i da svoje po-

slanje dokazuju svakom rijeju, svakim inom. U njihovu je posla -

nju, tvrde oni sami, sretno sraslo ono to su narekle zvijezde i ono

to je uinio osobito obdaren ovjek. Nevjerojatno je, ali veina tih

grlatih laaca uspijeva da ih na krai ili dulji rok, neke koju godinu

a druge dok ive, dre za jamce sree u sadanjosti, sree koje nema, i

raskone budunosti koja tek to nije dola. Svetogre je i pomisliti

da e s njihovim zemnim ostacima biti sahranjeni i oni sami. Uza

sve te ope osobine, Korvin je imao i neto samosvojnih. Volio je

poniavati i umanjivati povijesne osobe koje su pripadale prolim

stoljeima. Tvrdio je da mu od suvremen ika nitko nije ni do

koljena. Tako je, stvarajui u povijesti prostor za svoje ustolie nje a

u sadanjosti neograniene ovlasti, praznio pune vreve prolos ti, izkojih su ljudi oduvijek pili i uili, i pustoio sadanjost koja

jedina moe dati kakvu-takvu sutrasnjost; pa isto tako kao to nije

dopustio da bude tko ispred njega, nije ni za sobom nikoga ostavio.

Zar nam sudbina njegove glasovite knjinice ne pokazuje tu alosnu

istinu?

Police su ispranjene, nekih nema, neke su razbijene, ni jedne i-

tave na svom mjestu. Ostatak knjiga nabacan je u jedan kut, gdje

najmanje smetaju. Po njima popadala praina, plijesan i pauina.

Najvie je pravn ih zborn ika pisa nih rukom na loe m papiru i otr-

canom pergamentu. tiva Turinu nezanimljiva, na materijalu koji

ne moe unoviti niti iskoristiti za drugo osim da vatru njime


18/184

potpiruje. Ostale knjige, preko tisuu svezaka, medu kojima su se

isticala djela znamenitih ljudi istone crkve, ukraene zlatom i sre -

brom, knjige rijetke i cijenjene po svom svijetu - odnesene su. Osta-

doe samo kodeksi s dinim proslovljima, naslovima i potpisima, da

oni, koji nisu prave knjige, umiru runom smru kakvom samo

knjige znadu umirati.

Zalosnije neto nigdje nisam vidio. Ispod drvenih korica jednog

kodeksa pomolie se apice i njuka s crnim grahorastim oima. Kadse prignuh da podignem tu knjigu, zapahnu me vonj mijih brabo-

njaka i mokrae. U rukama mi ostadoe samo korice. Iz njih je kao

izuplje vree padao sitne to ostaje iza mijeg zuba i to ga prazne

mija crijeva. Bez ustezanja ih bacih na hrpu, onako nemilosrdno

kao to su se tim daicama i domaini nabacivali.

Pogledao sam na svod, na zvjezdano nebo koje je proricalo sretnog

vladara. Znam da je pred nesreama najbolje ostati nijem. Ipak

sam, zbog naslade nad neobistinjenom Providnou iz koje je Kor-

vin izvukao sve to se iz Providnosti moe izvui, pokazujui na hrpu

pravnikih knjiurina u mokrai, blatu i pauini, da me svi uju,

kazao:

"Ej, zvjezdano nebo, kad si proricalo sretne dane, jesi li i ovo ov-

dje proreklo?"

(I ovo je pisano na ajki u beogradskoj luci, 14. srpnja 1567.)

Obili smo i prostorije u kojima je stanovao Ivan Zapolja i njego -va rano obudovjela ena Izabela. Zapolja, a pogotovo Izabela kad

je ostala bez mua, ivjeli su skromno, stanovali u oskudno oprem-

ljenim sobama, nosili se priprosto i jeli obina jela, da bi primjerom

pokazali ega se treba odrei u korist obrane zemlje. Dok su raskone

odaje kralja Matijaa vojnici do kraja opustoili, iz Izabelinih

jedva da su togod odnijeli, jer je pokustvo bilo oskudno i bez ikak-

ve vrijednosti, osim da se tu, gdje jest, upotrebljava. Za posljednjih

dvadeset i est godina, otkako je Izabela napustila Korvinov dvo -

rac, njezine sobe nisu nijednom prebojane. Ostala je posvuda aurna

boja, u razini dohvata ruku isprljana a navie izblijedjela, ko -

ju je Poljakin ja, uvijek eljna vidika i v edrog neba, pomalo na -

strano voljela.

Ti e me neprebojani zidovi, dragi Mihovile, podsjetiti na onaj

kolovoski dan kad smo, po zapovijedi Sulejmanovoj, naputali Kor-

vinove dvore i odlazili u erdeljski Biograd.

Izabela je spavala u sobici s jednim prozorom ko ji je bio okrenut

Dunavu. Visoki kestenovi, to su rasli u vrtu, drali su spavaonicu

u hladu i potpuno zatvarali vidik dok su bili lisnati. Tek kad biostali bez lia, mogli su se s prozora kroz gole grane vidjeti rije ka,

ravnica i magle. Vrtlar joj se nudio da e kestenove skresati. Ona

mu je rekla dapotkresuje ipodrezuje gdje god mu je drago, ali to se

moe okom obuhvatiti s njezina prozore da ostavi rasti onako kako

samo poeli da raste.

Po zemlji se uhvatilo bunje, brljan i kupina. Lijehe su obrasle koro-

vom. Uza zidove su plazile povijue. Od kotica, koje je Izabela b acala

kroz prozor, nikla su stabla bresaka, jabuka i kruaka. Kroz to po-

divljalo raslinje vodio je puteljak. Kad smo jednom njime etali, ree mi:

"Ti si, Vraniu, ovjek od reda, tebi jamano ovo nije lijepo?"

Da pravo kaem, govorila je istinu, u zaputenim vrtovima ni-

sam nala zio niega lijepog. Ali kad sam pogleda o u njezine p lave

oi koje su, divei se zelenilu, i same pozelenjele, i meni se uini da

me okruava sama zelena ljepota, vrt ljepi od svih vrtova koje iaju,

kose, sijeku, plijeve, podrezuju, kljatre i rube.

S unutranje strane sobnih vrata Izabela je objesila konjsku pot-

kovu koju je nala na putovanju u Eger prve godine poslije udaje.Potkova je potjecala s noge turskog konja, nosila je ig kovnica

oruja i ratne opreme u Karamanu, vjerojatno s konja koga su u

okrajima ubili, kome su nogu psi oglodali a kopito rastoili mravi.

Sjeam se, u njoj smo nali sve avle, bila je neiznoena. Dok ju je

Izabela istila od trave i govorila muu: "Evo moje sree", ja sam

ganut gledao njezino lice puno radosti i mislio da ta potkova, prije

nego sreu, svom nalazniku donosi nesreu. Mogao bih vjerovati da

e potkova, spala s nogu kiridijskog konja, nekome donijeti radosne

dane, ali onome koji na svojoj zemlji nade potkovu tueg ratni ka,

ta potkova i avli u njoj proriu dane bez mira i noi bez sna.


19/184

Onoga dana kad smo odlazili, Juraj Utieni ree mi na Vladi -

slavovu stubitu neka odem u Izabelinu sobu i nagovorim je da kre -

ne bez zadravanja, jer naa karavana samo nju eka. Izmjena

posada dogovorena je za deset sati, Turci bi trebalo da dou svakog

asa, a Izabela odlazak bez potrebe odgaa. Moglo bi se dogoditi

da Turci ponu zaposjedati grad prije nego to mi iz njega izae-

mo, to bi bilo tue duhu dogovora po kojemu mi svojevoljno napu-tamo Budim, a oni uz nau preutnu suglasnost uzimaju ono to su

na sablji dobili u Mohakoj bitki. init e se da nas oni izgone a

mi bjeimo. Izabela e, kae fratar Juraj, mene posluati prije negoli

ikoga. Zato ba mene? Nee mi valjda danas o tome govoriti, neka

se slobodno pouzdam u njegov sud o Izabelinim naklonostima, nije on

juer roen i enu ne ita sriui kao dak poetnicu, nego tumaei je

ispravno kao papa Bibliju.

Izabelu sam zatekao kako prebire sitnice u ladici nonog ormari-

a, vrijedne i bezvrijedne stvarice to ih je sa sobom iz Poljske bila

donijela. Medu njima je bilo dugmadi, kopi, igala i novia s ko-

jima se kao dijete igrala, i broeva, ogrlica i prstenja koje je kao

odrasla bila poeljela i nabavila. Rekao sam joj da nije vrije me za

prebiranje, da sve strpa u torbu i ono to valja i ono to ne valja.

Sasula je nakit i drangulije u konatu kesu na smrsak i pruila mi

je. Htjedoh poi, a ona ponovo zareda traiti po pretincima, na

policama, kao da joj je soba puna zagubljenih stvari. Opet je nago-varam da krenemo, nema to nai. Kamo da se uri, kae ona, pa

krenut emo. 1 pritra vratima, zgrabi potkovu i skoi na krevet. S

potpeticom potkove zaparala je po zidu.

Gledao sam joj slabanu ruku punu ila i tetiva kakve se viaju

u ena neposredno poslije poroda, prste zgrene oko eljeza i blijedo

koato zapee, pa ogoljelu podlakticu s koje je skliznuo rukav.

Usitnjeni krei pijesak sipili su joj po kosi, vratu i udovikoj halji -

ni. Napisala je: SIC FATA VOLUNT, IZABELA REG1NA.

Silaje s kreveta, pogledala ono to je napisala i Ijutitim zama -

hom bacila potkovu u prozorsko staklo. Okrenula mi se i zatraila

prolaz. Ila je ispred mene, ja za njom ona prkosna, ja skrhan.

Sputajui se niz Vladislavljeve stube, primijetila je da su joj ha-

ljine zapraene kreom. Udarila je nekoliko puta dlanovima po

skutima, nemarno, nije stresla nita. Takva je izala. Slina klesa-

ru! Ponosna kao daje onim stoje urezala u buku dogotovila djelo

svoga spasa. Ja sam je slijedio ukorak. Kao i ona, ponavljao sam

zapi s na plav om zidu : TAKO SUDBINA HOE! TAK O SUD -

BINA HOE, IZAB ELA! A opetuj ui tu poraznu tvrdn ju, osje -

ao sam da u dobrovoljnom potinjavanju sudbini ima neke samo-ubilake strasti i bezgraninog ponosa.

Na kraju ovog opisa posjeta Korvinovu dvorcu ne bih ti, voljeni

brate, rekao svu istinu kad ti ne bih priznao da sam tamo poao s

jedinom namjerom: da posjetim Izabelinu spavaonicu i vidim je li

jo na zidu njezi n zapis. Poslije punih dvadese t i est godina, kad

sam ja svjetskim trvenjima zamoren starac a nje vie nema medu

ivima, imao sam sreu da je ponovo vidim i da s njom dugo razgo-

varam. Tako je sudbina htjela!

Ti e, Mihovile, pomisliti: starac se, kao svaki starac, hvali svo -

jim ljubavnim uspomenama. Sto da ti kaem? Sramota je hvaliti

se, ali je jo vea u ovim godinama ne imati ime.

(Na ajki negdje pokraj Smedereva, 15. svibnja 1567.)

6.

U Vranievim pismima, iz kojih crpemo podatke o nje -govu ivotu i koja sadre sve to je proivljavao i to je mislio,trag su ostavile samo tri ene, dvije bliske njegovu srcu, jednausluna njegovu tijelu. O njima se raspitivao, njima jepisao, onjima je svjedoio, iako nisu bile jedine koje su mu dopustile

pristup u svoja njedra. Najmanje dvije stvari govore da je

upoznao toliko ena koliko ih je htio upoznati: Vranievauljuenost, koju su ene uposloviile, i aputanja da e se sad

jednom, sad drugom oeni ti. Crkveni dostojanstvenik koji jemisu odrao tek pred svoju smrt, kad je postao primasMaarske, zbog slobodoumlja i veza s protestantskim

prvacima sumnj iv crkvenim vrhovima, htio je onoliko

ena koliko mu je potreba bila, i redom kako bi ih

9


20/184

voda ivota, mijene i putovi donosili na njegov sprud i od -nosili s njega.

Vrani je bio visoka i tanka stasa, blijede puti, modrihoiju i duga, svinuta nosa. Nosio je odnjegovanu svijetlu

bradu, a kosu je eljao prema elu i preko uiju. U njego -voj vanjtini sjedinila se stasitost i snaga mukih predakakoji su u ibenik sili iz predjela Rame, s blagou crta lica,

ednou i srdanou u razgovoru enskih mu predaka, odkojih su tri za redom potjecale iz obitelji kojima su imena itradicije sezali u ona vremena kad Hrvata u dalmatinskim

gradovima jo nije bilo. Samo po vanjtini Vrani nije bioni lijep ni ruan, mogao je biti i jedno i drugo, a kakav ezaista biti, ovisilo je o njegovu duhu. A imao je i dovoljno

duha i dovoljno rjeitosti da svojim nastupom pred enamapriskrbi ep itete i " drag je", i " pristao je".

Vranieva se rjeitost, kad bi sa enom nasamo ili predskupom ena govorio, s namjerom da bude zapaen, odliko-vala rijetkom osobinom da govor o nevanoj stvari postajeniz vatrenih podsjeanja na ono to stoji iza rijei, tamo neg-dje na izvoru iz kojeg rijei kljuaju. Pred enama se ne biuputao u razgovore za koje veina od njih nije bila dorasl a,

jer su odreda bile bez vee naobrazbe. Najee im je pripo-vijedao o ovjekovoj naravi, obiajima dalekih naroda i ze-malja, i o svakodnevnim pojavama u drutvu koje im je bilo

zajedniko. U oba sluaja, bilo da je govorio o onome tosmo skloni smjestiti u znanost ili o onome to se oduvijekubraja u svakidanje trice, Vrani je eni slao tajne znakoveda ne bude obeshrabrena ni njegovim titulama ni njegovom

uenou, da on umije biti prisan i povjerljiv, samo ako onabude hrabra.

Ali, sugestiju da u zidu ne treba gledati pregradu nego

pritiskivanje uza zid, Vrani je davao s mjerom, pa ga nijeimao tko optuiti da je prostak, j er glupae i istunke, e ljadodreda bez mate u svemu, pa i u ljubavi, iz tako neupad ljivihnagovjetaja nisu mogle proitati onu drugu stranu

njegova govora. A ene koje su ga itale, nisu bile nimaloozlojeene njegovim natucanjem, bile su uzbuene i zabav-ljene pitanjima da li to to govori njima govori, i da li to touju ispravno tumae.

Udovica Luke Sekela baruna Ormudskog, koji je umro

mlad od suice i za sobom ostavio lijepu Doroteju Sekel sjednim djetetom, rekla mu je, kad joj je poslije dueg udva-

ranja, kakva dotad vidjela nije, a vidjela ih je povei broj,priao i zagrlio, da naas prestane: izgubila je dah, srce e jojprepui. A kad se malo pribrala, ona e njemu umiljato:

- Prije nego to nastavimo, moram ti neto rei. Ni u jed -nom trenutku nisam bila sigurna to hoe od mene. Doksam te sluala, uinilo bi mi se da je jasno kao dan to odmene trai. Ali, kad bih se upitala zato mi se tako ini,zbunila bih se i potpuno izgubila. Bojala sam se da je ono

to ujem u tvom govoru njegova jeka u mojoj nutrini, jekapreobraena u moju elju. Odbiti te nisam mogla, a nisam tise mogla ni u naruje baciti. Najprij e si me opinio, zatim sime izluivao nedoumicama, a sad si me zaludio. Gotovovie no ovome to u s tobom doivjeti, radujem se to sam

pogodila da se ispod tvoje uenosti, ugladenosti i zvunih ti-tula krije dobri stari kurvi. Pouzdan znak da si cjelovit ov-

jek.

Doroteja Sekel, koja Vraniu nije znaila vie od zabave

za est mjeseci, dok su i ona i on zimovali u Jegeru, i za kojuse ni znalo ne bi da se u pismu, kojim smo se ovdje koristili,pod starost nije hvalila Faustu Vraniu, rekla je ono to jesvaka od Antunovih ljubavnica mogla rei.

U pismu bratu iz Krakova, ba onome to ga je Anelijaprepriavala po ibeniku, Vrani javlja:

to u Erdelju zlobni jezici govore da se u Poljskoj elim po drugi

put oeniti, jer dre da je moje zabavljanjes Urulom prva enidba,

tu sam pripovijest uo bar tisuu puta. Tebi mogu rei da na enidbu

jo nisa m po milj ao. Ako mi B og zapov jedi da s e t rajno


21/184

zdruim s nekom enom, posluat u ga. Ali se ne bih enio ni u

Erdelju ni u Poljskoj, gdje se potenije ivi rasputeno negoli u za-

konitu braku.

Ako su aputanja o Vranievoj enidbi pokretana vie

puta, mora da su se povodi uestalo javljali. Za ovjeka kojiBogu preputa da ga oeni, ne moe rei da se sutra neeoeniti i prije nego to uje glasBoji. A osoba koja dri dajeu Poljskoj i u Erdelju udobnije ljubakati, nego se trajno

vezati uz jednu enu koja e te s drugim varati, a sigurnozna, jer je geograf, etnograf i politiar, da drukije nije ni udrugim krajevima Evrope, ta osoba u svojoj zakrinkanoj lju-

bavnoj plovidbi sijee vrsto zacrtan pravac -bez ena se nemoe, eniti se ne smije.

Vrani nije bio Andrija Dudi, koji e se oeniti i upro-pastiti, bio je i ostao ibenski teak koji dobro zna kakvu sezlu izlae ovjek koji trai "kruha svrh pogae", kad nam os-kudna sudbina jedva prua jemenu koru. Bio je taj isti teak,sposoban ne samo da u polju radi i lovi ribu u Greba -tikoj

dragi, nego i da ukrade ili na prevaru dobije, pa mu nijemorilo savjest to bi koju no odleao s tuom enom ili se bezobaveza ljubio s osamljenim duama. Od svih kraa, mislioje, kraa je ena najnevinija, a u mnogim sluajevima o kraise ni govoriti ne moe. Prije o milostinji i tjeenju onih kojesu nesrea ili brak prikratili za veselje u postelji.

Meu tim enama Magdalena, Urula i Izabela jedine suo kojima govore njegova pisma i pisma njegovih prijatelja.

Jedine, jamano, nisu bile. A jesu li bile najznaajnije, tekoda bi tko na to mogao odgovoriti kad je on sam o tome u -tio. Sto ih u pismima spominje ili njima pie, posljedica jesloenog ivota sa te tri ene, petljavine koje su silom prili kapostale javne, pa se o njima moralo i govoriti i pisati.

Priznajem, l jubljena moja Magdaleno, da bi ovo pismo, u koje-

mu ispovijedam neugasla uvstva prema ruci i usnama to su me

uile ljubiti, valjalo sloiti u stihove. Sadraj mu je, rei e, pri -

kladan za pjesmu. Zamjerke bi tvoje mogle biti to vee to ti je poz-

nato da stihove bez po muke improviziram i na zadanu temu i o

sadraju koji sam odluim opjevati. Time se vie neu baviti. Ne

zato to bi mi ponestalo nadahnua, ni zato to bi me izdalo umije-

e stihotvorako, ve stoga to ne vidim potrebe da se ovjek izraava

kitnjasto, kao da se i ljuti i gorki trenuci sudbine ne dadu is kazati

jednostavnim govorom. Kad kaem kitnjast govor, podjednako

mislim na ganutljive retke pjesama iskiene biljem i nebeskim

tijelima i na tivo to nas, karikirajui ivot, pokuava nasmijati. I

u jednoj i u drugoj prilici pretjerivanje nas prijei da prisnoopimo

s onim to nam se u tivu eli rei. Zato te molim, Magdaleno, da me

odsele ne moljaka da ti pisma piem u stihovima, ak ni uzvienog

proznog stila od mene vie ne oekujl apat je najnaravni-ji govor,

a jednostavne, dostojanstveno kazane rijei nabijenije su smislom i

toplinom od rijei uplakanih i rijei kojima su usta raz-glavljenaod uha do uha.

(U mom Zniju, kasne veeri potkraj mjeseca rujna 1552.)

Magdalena Millaversi, prva znaajna ljubav Vranieva,bila je rodom Venecijanka iz obitelji Albrizzi, udana za pa-

dovanskog plemia koji je od nje bio stariji trinaest godina,a u dane kad je Vrani upoznao Magdalenu inilo se da jeod nje stariji svih etrdeset. Bolovao je od neke teke bolestikoja ga je za nekoliko godina preobrazila u starca, dok su te

iste godine od njegove mlade ene uinilo jo pristaliju iIjupkiju gospou Millaversi.

Boravila je naizmjence u Mlecima i Padovi, bez ustaljenog

reda i bez veze s godinjim dobima, premda je zimu ee

provodila u rodnom gradu. Kad bi u Veneciji ivjela, stano-vala je u svom dijelu palae Albrizzi, koja je blizu Trga sve-

7.


22/184

tog Pavla, na tihom kanalu sa dva slabo prometna mosta. A

kad bi ivjela u Padovi, sve vrijeme, osim etnji gradom i iz-leta na obale travnate Brente, provodila je u prostranoj ku-

erini obitelji Millaversi, koja se podizala na obali Bacchiglio-ne, iznad gata gdje su ribolovci vezali svoje unove, crne imiriljive jer su ih od vlage zatiivali premazom borove pa -kline.

Njezin mu, ovjek siromana duha i bolesna tijela, o komese u danima prosidbe znalo da je bijeda, ali se oekivalo dae bar neko vrijeme poslije enidbe biti sposoban uiniti nekestvari to su nune da se brak utemelji, bio je neusporedivo

bogatiji od Magdalenina oca, kome je od plemstva ostalasamo titula i pravo na visoko inovniko mjesto. Ponepisanu pravilu da se bogat mukarac eni siroticom samoako je on natprosjeno ruan a ona ljepotica, nikome nije bi lozazorno to je Magdalena postala Millaversijeva ena. ini seni njoj samoj. Malo ih je znalo da su Padovancu od toliko

lijepih sirotica Magdalenu preporuili, jer su ene iz obiteljiAlbrizzi raale iz godine u godinu od vjenanja doetrdesete, to ih je proulo. Nevjeste Albrizzi unosile su o-por djece u obitelji kojima je prijetilo izumiranje.

etiri godine Magdalena je provela sama s muem u pro -stranoj i pustoj kui. On j e naglo gubio i ono malo mukostito je u njemu na oko bilo. Ona je zorila, od razigrane esna -estogodinjakinje, koja je pucala od zdravlja i elja da ivotiskua sa svih strana, postajala je smirena ena, svjesna svogtraginog poloaja.

Kad su joj Albrizzi, otac i njegove petoro brae, zajedno snjezina etiri brata, sve muke glave obitelji, ponudili da serastavi od mua, dakako samo od "stola i postelje", jer nijemogao "zagristi u branu jabuku", rekla im je da to nije isti -na, on je jabuku potroio, a to djece nemaju, treba se uzdatiu milost Boju. ini se da je ta mudra ena, gledajui s prozoralaice na Bacchiglioni i sanjajui da joj se dolinom Brentevratiti u Veneciju, shvatila da povratka nema, da je

i

pred povratnikom i poslije povratka put uzmaka ostao ne-

prevaljen, da joj je mudrije krenuti dalje, sama smisliti kako

da udovolji eljama bolesnog mua i svoj ivot uredi tako da odnjega ima najvie to se moe imati.

Kad je rodila prvo dijete, muko, rodila je odmah zatim idrugo, opet sina. Millaversi je bio prezadovoljan. Ili mu nije

dopiralo do uiju ili nije hajao za glasine da djeca nisu njego-va, ponaao se kao svaki maloduni i bolesni ovjek koji u

svom porodu gleda kakav-takav, svakako bolji, nastavak

svog ivota. Ako bi kadgod i pomislio da su djeca "dolaonako", utjeilo bi ga uvjerenje da su minula strahovanja daga Magdalena nee ostaviti samog.

Vrani je Magdalenu susreo u proljetni dan na trnici ga -lanterije ispred Palazzo della Ragione, dok je puhao topli

juni vjetar, vijorio kosama i laganom tkaninom, i posvudauokolo raznosio njene mace s topola to su rasle uz voduBacchiglione. Imala je na sebi plavu haljinu od tankotkane

svile kojom je vjetar vijao isto tako lagano kao s vlasima i

topolinim snijegom. Preko ramena je bila prebacila zeleni

plat od venecijanskog sukna. Ila je spram vjetra, pa joj sehaljina prilijepila uz tijelo kao da je maloas iz vode izala.Ispod plave svile ispupila su joj se lijepo slivena bedra i ku-kovi. Gornji je dio haljine stegnut oko sisa i razgolien okovrata, a budui da je vjetar i venecijansko sukno podignuo i

otkrio to se od ene povie pasa moglo vidjeti, Vraniu se(koji je, uei o Grcima i Rimljanima, sve senzacije prispo-dabljao njihovim nazorima) najednom uini da je pred njegaiz morske pjene izala Venera. Topli vlani vjetar zarumeniojoj lice i ovlaio oi. Od vlanosti je i kosa postala teka, pasu pramenovi klizili po koi vrata,ela i obraza, doaravajuionu igru kose koju gledamo kad ljubimo eninu glavuzavaljenu u jastuk. Smijala se smijehom kakvim se valjda

smiju cvjetovi begonije kad ih topli vjetrovi rascvjetavaju.

Premda se od njega nije oekivalo da ita poduzima, jerjebio u drutvu Contarinija koji je Magdalenu otprije pozna -


23/184

vao i zaustavio je da s njom porazgovara, Vrani je bio za -pljusnut i stidom i strahom pred raskonom enstvenougospode Millaversi. Skrueno je oborio pogled i zastao dvakoraka, kao ovjek koji ali zbog svoje nazonosti i eli na-glasiti da znancima nee biti na smetnju. Pri tom je, htio -nehtio, a vie je htio nego to nije, morao umjesto u lice gle -dati u njezina bedra i trbuh, i u uleknute predjele izmeu tadva dijela tijela. Ona je spustila ruke niz bedra i pokuala,uzalud, haljinu odlijepiti od tijela. Malo stida ili malo koke-

terije, svejedno, Vraniu je rekla da zna u to se zagledao.Govorila je s Contarinijem, ali s Vrania pogleda nije ski-

dala. A tko ti je ovaj? - upitala je Contarinija. U svaijim

usti

ma ovakvo bi pitanje zazvualo neuljudno i uvredljivo, alinjezina su to izrekla ljupko i prisno, kao da je kazala: "Bilo

bi mi drago neto doznati o tvom pratiocu."Onda je okretni Contarini, koji je Magdaleni u Padovi bio

neto vie od poznanika iz djetinjstva, poeo oponaati Ar-lecchina iz pukih komedija, vrlo uspjeno, jer ga je glumioi u studentskoj kazalinoj druini, ali neprimjereno da gadolino predstavi lijepoj eni, kao to je s poetka mislioustreptali Vrani. Je li ovaj? uj, stari, ova pita otkuda si. Sibenanin,

ve-

li. Je li to onaj grad gdje jedan jednu stee dok snopove vee? Ako nije taj, onda je onaj gdje su ulice tijesne i ene bije sne. One su bijesne jer su im ... hm ... hmm ... tijesne. I

bit e im tijesne sve dok ne pobjesne. Od mnogih umijea, zbog kojih ga i prost i uen puk tuje, najvelianstvenije je to taj znade da stihove kuje. (Mijenja luckast nain govoranezgrapnim stihovima u govor eretske povjerljivosti prozom.) Njegov Pegaz zasada ima olova u koljenima i turu,

krila su mu tek opernatila, i ne moe takav letjeti. Ne brini,gospodo, za njegov uzlet! Ako mu perje samom ne naraste,

zakitit e se tuim, kao to se mnogi pjesnici kite. Kad mujednom dobro ugojena ena srce zaari, vatra e mu i kosti

spriti, a kamoli nee olovo u koljenima stopiti. Ono olovou turu, to obine smrtnike vrsto uz zemlju vee, zna se ka -ko treba odbaciti, manje deri i tanko loi pa emo oimavidjeti a uima uti kako ovaj ovjek leti iz Padove u Erdelji slijee okomito na biskupsku stolicu. Tako to biva ako ti jeBog stric, a ovome je ovdje erdeljski biskup ujak, lako ti je

postati stricu brat. A do tada ovaj e ovdje, kao i ostala bra-a studenti, koracima mjeriti obale Bacchiglione i muiti seonim ime se mue svi ti mladii. Njih sile da mozgaju oraznim visokoparnim stvarima, a oni misle samo na jednu, i

to prostu stvar. A ovaj ovdje, moj prijatelj, gospo, koga ti

ponizno preporuujem, prije nego ga u Erdelju posvete zavrhovnog uvara udorea, nee imati nita protiv toga davidi i okusi kako grenici ive. To e mu doi kao nekakav

praktini rad, usavravanje u zanatu, da bi sutra, kad s pre-dikaonice bude govorio protiv razvrata, znao protiv ega se

bori.

Ne misli li da bi nam jedan takav bio potreban? Riveraje otiao, oenio se. Njegovo je mjesto prazno ... to mislio ovom drugu to snagu ima da se pjesmom javi kad svakaluda tim se poslom bavi. Nek k nama doe, samo neka s

pjevanjem ne gnjavi - prihvatila je Magdalena Contarini je-

vo arlekinstvo.

Neka doe! Uvijek je teta kad rupa ostaje nezaepljenaa praznina neispunjena, kad nam je Bog dao da se ima ime uplje zaepiti a prazno popuniti. Onda, ja vas oekujem u svojoj kui. U etvrtak naveer

imamo literarno posijelo. - S njenaje lica nestalo aljivosti iponuda se pretvorila u sjetnu molbu.

Volim stihoverekao je Vrani. Stihove on zaista voli,ali je ovoga puta slagao da e radi njih doi.

Drutvo koje se oko Magdalene okupljalo, njih ravno de-set na broju, inili su mladinaobraeni ljudi. Svaki je za sebemogao rei da je u neemu izniman, to su poneki i bili. Ali,

budui da je hvalisa vost i razmetljivost bi la sveopa , nis i


24/184

mogao znati tko to i tko u emu vrijedi, pa se to drutvoVrania dojmilo kao skup aknutihi neuravnoteenih ljudi,svi su, naime, nekoga ili neto glumili, kao Contarini Ar-lecchina. Nabrueni i narogueni jedni na druge, svaki nasve, uvijek pripravni da jedan drugome podmetnu nogu, da

prirede kakvu psinu, dodue u granicama koje doputa t ak-va vrsta verbalnog nadmetanja, gdje je nadmetanje samo se-

bi svrhom, oni su jedino zajedniko medu sobom imali,zbog ega su se i okupljali, ljubav prema domaici. I kao novajlija i kao stranac, Vrani se medu udnim pro -

scima osjeao izgubljen. Niti je znao kome e vjerovati a ko-me nee dok su se uenou nadmetali, jer su se svi neiskre -no pjevili, niti je znao kome da vjeruje a kome da ne vjeru-

je kad su mu nasamo prilazi li, jer su svi, kao i Contarini, na

lice tada navlaili novu masku. On se do tada rukovodio na-elom da ne kae "neu" ovjeku koji te hoe, a da se ne na -mee onome koji od tebe bjei, pa je uglavnom dobro bilo.A ovdje nisi znao hoe li te onaj koji kae da hoe, jer on za -as prevrne, pa kae da nee, a onaj to domaloas nije htio,najedanput s tobom hoe. Toliku dvolinu uljudnost i u to -likoj koliini odjednom Vrani nije susreo. Kako se premanjoj ponio, vidi se iz nadimka koji mu je drutvo uskoronadjenulo - "Oklijevalo". Njegova suzdranost u drutvu, ukojem su svi imali maske, postala je takoer maska. Nije

htio biti aknut kao oni, ali i ozbiljnost meu aknutima po -staje vrsta aknutosti. "Oklijevalo" je isto to i "Arlecchino",kako je Contarinija drutvo zvalo.

Nekoliko dana pred ljetne ferij e Magdalena mu je ponudi-

la da s njom pode u Mletke i tamo se u njezinoj kui zadrikoliko ga bude volja. Ako e praznike provesti u ibeniku,Venecija mu je na putu, ako ide ujaku u Erdelj, njome opet

mora proi.Dosad su njeni kavaliri od slinih ponuda dobivali vrto-

glavicu, postajali su silno usluni, govorili vie nego to semoe sluati, pa im je raznjeenost oduzimala dosta i od cara

i od mukosti. "Oklijevalo" je rekao da e ii kad ona eli,ali je ne bi trebalo uditi kad s njom poi ne bi htio.

- Zato? - upitala je. Zato da i ti jednom bude iznenaena.Magdalena se osim dijelova palae Albrizzi, koji su joj

ustupani na uporabu kad je boravila u Veneciji, mogla koris-

titi i jednim od obiteljskih ljetnikovaca. Ona je najvoljela

ljetnikovac u Caorlu blizu ula Piave, starinsku kuu s veli-kim trijemom u prizemlju, koji je gledao na travnjake, u-marak tamariska i more u daljini. Kad je Vrani s Magda-lenom tamo doao, vladala je nepodnoljiva sparina ljetnogotpodneva, bez daka vjetra i puna slanih isparenja, kao da

je do podne puhalo jako jugo i zrak se zasit io solju .

U suton je more i obalu obavila maglica od koje su se zno-

jili zidovi i stupovlje trijema. Zrak je i dalje vreo, ali je vlaga

u njega unijela svjeinu, pa je postao mlak kao zagrijana voda.Po takvom vremenu ljudi se pod odjeom znoje jae negousred podneva i najradije bi se svukli da ih ne prijei pre-drasuda da ta potna veernja svjeina ulazi do sri ovjekove iuzrokuje kotana oboljenja. Od pretjeranog znojenja sauvate se ako umiri tijelo i uljulja duh, kao Vrani vee ras.On sjedi za kamenim stolom u vrtu, gleda pudarice po-

razbacane po vinogradima, gleda loze to rastu na udesnoplodnoj zemlji koju je naplavil a rijeka i koju i sada, s jedne

strane, zapljuskuje slatka, a s druge slana voda.

Svjetlo sa zapada, od sunca kojeg vie nema, svjetlom sene moe zvati, jer su ga prebojali crveni i plavi oblaci. Onone osvjetljava stvari kakve jesu, nego ih ini onakvima kak-vo je ono samo. Tamarisk, koji se odvojio i izrastao nad u-micu, pa se, gledan od trijema, ini prilijepljen na obzir, nijevie zelen ni siv, kakav je u cvatu; jarko je ut, ak crven. Br-ljan to se izvija uza zid postao je ljubiast, a smokvina gra-na, nadvijena nad tronom pudaricom, preobrazila se u is -

pruenu ruku koja nekoga, to je davno otplovio, doziva dase vrati s mora.


25/184

Kad su se svjetlosne varke uvukle u mramorni trijem, ui -nile su ga istodobno i mranim i osvijetljenim. Cas ti se uinida kroza nj bez svijee proi ne moe, a as da izgubljenuiglu na podu moe nai. Zapadne strane uglaanih stupovagorjele su svjetlom erave koja se gasi. A postolje jednogstupa, onoga pokraj kojega prolaze stube s trijema u vrt,

valjda od sastojina kamena to zadrava danje svjetlo do ka -sne veeri, kao da mu u sreditu tinja vat ra - go rjelo je.

Magdalena je sila niza stube i stala kraj stupa kojem je izpostol ja izbijalo rumeno obasjanje. Bila je potpuno naga,

bez krpice to bi neto krila ili uljepavala. Izmeu nje i stu-

pa koji u temeljima ari nalazila se amfora, iz koje je raslalisnata povijua i dijelom padala niz posudu, a dijelom se pe-njala uz konce. (Vrani nikoga do sada nije naslikao, a neeni odsele, ali e ovu sliku u sebi nositi, ivu, utisnutu u svojemeso kao otisak vrueg peata na vosku. Nosit e je sv e ta-mo do nekog dalekog dana na putovanju u prijestolnicu,

koje se uvijek bojao, a toga e se puta bojati vie nego ikad,pa e ga strah od predstojeeg vraati u prolost, medu osta-lim i trijemu u Caorlu.)

Magdalena je bila bez odjee, a bez odjee je ena gola, aona opet ni nezaodjenuta nije gola bila. Ali s onim ime sepokrila bila je golija od golog. eljana na razdjeljak, splete-na u dvije pletenice i ovijena oko glave, njena je kosa bila

prekrivana alovima svijetlih boja. Po onom to se svako-dnevno vidjelo, moglo se rei da joj je kosa bujna, vlas tvrdai svijetla. Da bi joj kosa mogla biti i toliko duga, nije mogao

zamisliti, iako je esto zamiljao kakva mora da je kad seoslobodi ala, rasplete i prospe po jastuku i plahtama. Sad jevidio da see do koljena i da joj, rasuta, prekriva cijeli prednjidio tijela.

Jednom akom stisla je dio kose i prinijela pod grlo. Pri-dravana prstima kao kopom, kosa se ravnomjerno raspro -strla po prsima i trbuhu, ali su se dvije snane sise oslobodi levlasi i provirile s rumenim bradavicama, koje je okruivao

taman mjeseev kolut. Drugom rukom, koliko je vie mogladohvatiti, prikupila je istanjene zavretke i njima pokrilamjesto do ijeg joj je prikrivanja valjda bilo stalo. Kosa, kojase stalno saplee, postaje valovita, a budui da se u pleteni -ci jedne dlake uzastopce izlau svjetlu i blijede a druge suupletene i sadravaju tamniju boju, spletena je kosa valovitana dva naina, naborima i izmjenom svijetlog i tamnog. Ti

valovi svijetlog i tamnog pjenuali su niz njeno tijelo iupleli se u prijetvornu igru sutonskog svjetla. Magdalena je

tako urasla u trijem, postala najljepi njegov stup, izvor i u-e svjetlosnih arolija. Urasla i tu ostala zauvijek.

Ljeto u Caorlu uz Magdalenu u suton, po noi i dan u, tra-jalo je kao svuda - tr

Documents

95421690 Ivan Aralica Psi u Trgovistu