Krist – forma oltara

od 8. rujna do 5. listopada 2019.

živo vreloHrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji  •  GOD. XXXVI  •  CIJENA: 13 KN2019

9 živoliturgijsko-pastoralni list

ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXVI. (2019.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,mons. Ivan Ćurić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Zdenko Križić

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: hilp@hilp.hr

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1

Na žrtveniku križa

naša tema: Krist – forma oltara 2

Dva stola euharistijskoga slavlja, M. Dančuo

Oltar: od događaja do značenja i forme, I. Šaško

otajstvo i zbilja 18

Biblijsko-teološka razmišljanja:A. Vučković, D. Runje, I. Raguž, D. Tepert, I. Šaško

Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu

Uzvišenje Svetoga Križa

Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu

Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu

Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu

u duhu i istini 38

Molitva za djecu, učitelje i djelatnike škole

trenutak 40

Naklon u molitvi Vjerovanja

9 • 2019

Slika na naslovnici:Andrej Rubljov:

Presveto Trojstvo, 1411.;Tretjakovska galerija, Moskva.

1živovrelo 9 - 20199 - 20199

Urednikova riječ

Na žrtveniku križa

Jedno od predslovlja vazmenoga vremena izriče Kristovo otaj-stvo otkupljenja ovim riječima: »Prinosom svoga tijela u pravoj žrtvi na križu ispunio je starozavjetne žrtve, predao sebe za naše

spasenje te ostaje zauvijek i svećenik i oltar i žrtveni Jaganjac (sa-cerdos, altare et agnus).« Otajstvena preobrazba Krista u žrtvi križa, u kojoj se on poistovjećuje s oltarom, žrtvenikom, pomaže nam ra-zumjeti euharistijsku preobrazbu kršćana po dioništvu na Kristovoj Pashi kod euharistijskoga stola: blagujući od prinesene žrtve sami postaju ono što primaju, postaju Kristovo Tijelo, Crkva, vjerna slika Kristova. Slaveći euharistiju i blagujući za Kristovim stolom bivamo i sami proslavljeni, zaodjeveni u Kristovu slavu, kušajući ljepotu njego-ve vječnosti. U euharistiji se tako uvijek iznova aktualizira žrtva koju je Krist prinio na križu za sve nas.

Može se doimati da oltar, prostrti stol, zajedništvo blagovanja, pra-ćeno molitvom i hvalom Crkve, zasjenjuju zbiljnost žrtve križa i ne otkrivaju na jasan način žrtvenu narav euharistije. No, u euharistiji se aktualizira ista ona žrtva koju je Krist prinio na križu. Dar spasenja čita se baš u ljepoti istine da su s Kristom uminule sve žrtve kojima je čovjek prosio milost spasenja. Krist je prinio sebe jer su ljudske žrtve nedostatne, nevrijedne da bi bile dostojne otkupljenja koje nam je Bog naumio darovati. Zato je euharistija uzbiljenje jedincate Kri-stove žrtve, kako bismo mi, slaveći ju, bili dionici njezinih milosnih plodova. Misao o oblikovanju euharistijskoga slavlja – bilo da je ri-ječ o obrednome ustroju, o glazbenome redateljstvu ili o uređenju prostora za slavlje vjere – ne smije previdjeti istinu da je euharistija zbiljnost Kristove žrtve prinesene na križu. Oltar je najsvetije mjesto liturgijskoga prostora, časno kao što je časti dostojan i Kristov križ. Oltar je sam Krist posred zajednice svojih vjernika. Pred oltarom se klanjamo, oko njega se okupljamo, njemu (Kristu) kličemo. U moli-tvi posvete oltara Crkva stoga moli: »Uglačani ovaj kamen nek nam bude znamen Krista… neka bude mjesto prisnog zajedništva i mira s tobom… vrelo jedinstva Crkve i bratske sloge… središte naše hvale i zahvaljivanja…«. Oltar je više od mjesta za Krista. U njemu je Krist mjesto preobrazbenoga susreta i zajedništva vjernika, kako bi Crkva bila mjesto očitovanja ljepote Kristova kraljevstva.

Urednik

2

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Dva stola euharistijskoga slavlja O gozbenome karakteru euharistije

Milan Dančuo

E uharistijsko slavlje sastoji se od dva stola: stola riječi i euha-ristijskog stola. Gledajući povijesno, granice raznih dijelova mise ipak nije moguće jednostavno razlučiti. Sve do Drugo-

ga vatikanskog koncila liturgija riječi promatrana je kao neka vrsta preludija misi i razlikovala se od misne žrtve. Pojedini pretkoncilski autori dijele misu na prvi, tzv. didaktički dio, koji podrazumijeva da-našnju liturgiju riječi, te »pravu« misu, odnosno drugi dio mise, kao žrtvu i spomenčin Kristove žrtve na križu. Činjenica da katekumeni u početcima nisu mogli sudjelovati u žrtvenom dijelu mise, a u ne-kim povijesnim razdobljima mogli su biti prisutni samo do navještaja Evanđelja, dovela je do ideje da se prvi dio misnoga slavlja promatrao kao manje važan, jer se smatralo da pravo slavlje započinje tek s pri-nosom darova. Ipak, slavlje se uvijek treba promatrati kao jedinstve-na cjelina, kako nam već svjedoči Apologija mučenika Justina iz 2. stoljeća. Zajednica se susreće s Gospodinom koji progovara svojom riječju, a zatim se susreće s njim u svetoj gozbi. Tako se euharistija sastoji od dva stola s kojih se kršćani duhovno hrane riječju i Kristo-vim tijelom.

Novi teološki naglasciLiturgijskom obnovom Drugoga vatikanskog koncila dolazi do pro-mjene u shvaćanju dijelova mise i pridavanja razmjerne važnosti sto-lu riječi i euharistijskom stolu. Nekoliko naglasaka pomažu u našim promišljanjima. Br. 47 konstitucije Sacrosanctum Concilium sažima povijesnu usredotočenost promatranja misne žrtve kao posadašnje-nja Kristove žrtve na križu. Naime, Krist na Posljednjoj večeri usta-novljuje euharistijsku žrtvu svojega tijela i svoje krvi kako bi njome kroz stoljeća ovjekovječio žrtvu na križu, do ponovnog dolaska na kraju vremena. Veći naglasak na žrtveni karakter euharistije koncil-ski dokument uravnotežuje obnavljanjem gozbenog vidika euharisti-je: spomenčin Kristove smrti uskrsnuća jest sakrament dobrote, znak jedinstva, sveza ljubavi, odnosno vazmena gozba u kojoj se blaguje Kristovo tijelo. U br. 51 iste konstitucije govori se o važnosti prvoga stola, stola Riječi, te se određuje: kako »bi se vjernicima pripravio što bogatiji stol riječi Božje, neka se naširoko otvore biblijske riznice tako da se tijekom unaprijed utvrđenog broja godina narodu pročita istaknutiji dio svetih Pisama«.

Stavljajući na počet-ku slavlja evanđelistar

na sredinu oltara, u trenutku kada na oltaru

nema ničega drugog, prepoznaje se u stolu Riječi ono isto dosto-

janstvo koje imaju da-rovi na euharistijskome

stolu. Na oltaru evan-đelistar ima isto mjesto

kao i žrtveni darovi, tako da evanđelistar

nije samo predmet za kult, već je i sam pred-

met kulta. Kao što su euharistijski kruh i vino stavljeni na oltar da bi

se vjernici mogli nahra-niti Kristovim tijelom, tako je i evanđelistar

stavljen na oltar kako bi se vjernici mogli nahra-

niti Kristovom riječju.

3živovrelo 9 - 20199 - 20199

Novost je liturgijske obnove dakle obnavljanje važnosti dvaju dijelova mise te njihove jedinstvenosti i nerazdruživosti. To potvrđuje br. 56 litur-gijske konstitucije kada napominje da su dva dijela od kojih se misa sastoji: bogoslužje riječi i euharistijsko bogoslužje, a oni su među sobom tako usko povezani da tvore jedan bogoštovni čin. Stoga je koncilskim ocima bilo po-sebno na srcu da se u katehizaciji vjernike brižno pouči o važnosti njiho-va sudjelovanja u cijeloj misi, od samoga početka. Time su i razmišljanja o tome od kada »vrijedi« misa ako vjernik na nju zakasni suvišna, jer se smi-sao udioništva u slavlju promatra ne pod pravnim vidom, već kao djelatno udioništvo na dva Kristova stola. I konstitucija Dei Verbum u br. 21 ističe važnost ‘dvaju stolova’ u euharistiji: »Crkva je uvijek častila božanska Pisma kao i samo Gospodinovo Tijelo jer ona – iznad svega u svetom bogoslužju – ne prestaje uzimati i vjernicima pružati kruh života sa stola kako Božje riječi tako i Kristova tijela.«

I kasniji dokumenti potvrđuju obnovljene teološke naglaske. Može se iz-dvojiti samo Opća uredba Rimskoga misala koja u br. 28 ponavlja da se misa sastoji od dvaju dijelova: od liturgije riječi i euharistijske liturgije, koje tvore jedan bogoštovni čin. Uredba govori o stolu Božje riječi i stolu Kristova tijela, s kojega vjernici primaju pouku i okrjepu. Obnavljanje slike euhari-stije kao dvaju stolova donosi sa sobom pridavanje veće važnosti gozbenom karakteru, čime se euharistija ne promatra samo kao obnova žrtve na križu, već i kao okupljenost vjernika, izgradnja zajedništva, poticaj na kršćansku ljubav i solidarnost. Br. 55 Opće uredbe nadalje ističe da u čitanjima za vri-jeme liturgije riječi Bog progovara svomu narodu, otkriva mu otajstvo otku-pljenja i spasenja te mu pruža duhovnu hranu. Time je i sam Krist po svojoj

Krist na žrtveniku križa.Vitraj iz Dominikanske crkve u Strasbourgu, 1260. (Alamy Stock Photo).

4

NAŠA TEMANAŠA TEMA

riječi stvarno prisutan među vjernicima (usp. SC 7). I na posljetku, br. 72 govori o euharistiji kao žrtvi i gozbi koju je Isus ustanovio na Posljednjoj večeri. Na taj se način žrtva križa u Crkvi neprekidno posadašnjuje opona-šanjem Kristovih riječi i gesta te gajenjem zajedništva i bratske ljubavi na tragu događaja iz dvorane Posljednje večere. Liturgija riječi i euharistijska liturgija, dakle, dva su stola koja ćemo pobliže promotriti.

Stol Božje riječiSamo na jednom mjestu u evanđeljima Isus čita pisma te to čini za vrijeme obrednoga slavlja. U sinagogi u Nazaretu, među braćom okupljenom na su-botnju molitvu, Isus čita Izaijino proroštvo i tumači ga (usp. Lk 4, 16-21). Time započinje Isusova javna služba: njegov prvi javni čin je obredni čin, a njegova prva javna gesta je zapravo liturgijska gesta. Taj događaj može se promatrati kao objava Božjeg plana spasenja i ostvarenje proroštva za-pisanog u Psalmima: »Tada rekoh: ‘Evo dolazim!’ U svitku knjige piše za mene…« (Ps 40, 8). Sv. Jeronim prevodi izražajno ovaj dio psalma s grčko-ga jezika sljedećim riječima: In capite libri scriptum est de me. Krist tako postaje caput libri, odnosno glava, početak knjige u kojoj je zapisana Božja volja, ili kako je zapisao jedan srednjovjekovni autor da je on sam knjiga koja imaše za pergamenu svoje meso i kao pismo Očevu Riječ.

Događaji iz Nazareta ustanovljenje su kršćanske liturgije riječi: mogu se promatrati kao model ili typos na jednak način kao što su i događaji u dvorani Posljednje večere postali typos ili temelj za slavljenje euharistijske žrtve. Tako su stol riječi i euharistijski stol ustanovljeni na jednako važan način. Kao što je Krist uzeo u ruke svitak proroka Izaije i time dao početak Novomu zavjetu, tako je uzimajući u ruke kalež na Posljednjoj večeri daro-vao kalež novoga Saveza. Na identičan način kao što je Krist čitao, razumio i interpretirao odlomak proroka Izaije u sinagogi u Nazaretu, nalazeći ono što o njemu pišu proroštva, kršćani su čitali, razumjeli i interpretirali sta-rozavjetne tekstove u svojim liturgijskim zajednicama nalazeći svaki put u Zakonu, u Prorocima i Psalmima (usp. Lk 24, 44) ono što se odnosilo na Krista. Kršćansko čitanje Pisama prvi je primijenio Krist i time je, prema sv. Jeronimu, postao caput libri Novog zavjeta. Time i poziv »primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih« (usp. Iv 3, 15) dobiva novo znače-nje: ne odnosi se samo na pranje nogu, već i na interpretaciju Pisama kako je Isus činio pred učenicima kada im je – počevši od Mojsija i svih proroka – protumačio što u svim Pismima ima o njemu (usp. Lk 24, 27).

Nasljedujući Kristov primjer Crkva može, kako naučava Drugi vatikanski koncil, prepoznati Krista koji govori kada se u liturgiji naviješta Sveto pismo. U liturgijskome slavlju Bog govori svojemu narodu, a Krist i dalje naviješta Radosnu vijest. Na taj način stol Riječi zauzima središnje mjesto u liturgij-skome okupljanju zajednice. Da se istakne ta središnjost, prema Boselliju, tri su konstitutivna elementa stola Riječi u slavlju: duhovna dinamika između zajednice, knjige i čitača omogućuje slušanje Božje riječi sadržane u Svetome pismu, a koja je naviještena od čitača i slušana od zajednice. U svakoj liturgiji riječi ostvaruje se dakle interakcija između Pisma, zajednice i čitača te se na taj način Božja riječ uprisutnjuje i postaje djelotvorni događaj.

5živovrelo 9 - 20199 - 20199

Još nekoliko obrednih elemenata naglašava središnjost stola riječi. Stav-ljajući na početku slavlja evanđelistar na sredinu oltara, u trenutku kada na oltaru nema ničega drugog, prepoznaje se u stolu Riječi ono isto dostojan-stvo koje imaju darovi na euharistijskome stolu. Na oltaru evanđelistar ima isto mjesto kao i žrtveni darovi, tako da evanđelistar nije samo predmet za kult, već je i sam predmet kulta. Kao što su euharistijski kruh i vino stavljeni na oltar da bi se vjernici mogli nahraniti Kristovim tijelom, tako je i evan-đelistar stavljen na oltar kako bi se vjernici mogli nahraniti Kristovom riječ-ju. Isus u Ivanovom Evanđelju naviješta: »Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni.« (usp. Iv 6, 54), ali i: »Tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni.« (usp. Iv 5,24). Evanđelistar na ol-taru simbolički uprisutnjuje slušanje i euharistijsko blagovanje Božje riječi.

Nerazdruživost dvaju stolova izražena je obredno i na sljedeći način: na početku slavlja evanđelistar se postavlja na oltar koji je mjesto spomenčina Kristove žrtve na križu, a zatim se prenosi na ambon za navještaj evanđelja s porukom da se Kristovo evanđelje treba slušati počevši od otajstva kri-ža, jer svaki put kada se naviješta Kristovo evanđelje, to postaje, kako piše sv. Pavao, besjeda o križu koja se propovijeda (usp. 1Kor 1, 18). Podizanje i pokazivanje evanđelistara pred zajednicom već je navještaj križa, odnosno postaje verbum crucis. Da su riječ i križ kao Kristova žrtva nerazdvojivi, potvrđuje i mali znak križa koji navjestitelj palcem ‘stavlja’ na stranicu evan-đelistara da bi se zatim, zajedno s vjernicima, na jednak način znamenovao

Uzmite i jedite. Ovo je tijelo moje.Josip Biffel: Posljednja večera; Galerija Šimun, Franjevački samostan Dubrave.

6

NAŠA TEMANAŠA TEMA

znakom križa na čelu, na ustima i na prsima: bilježeći tim znakom temeljne čovjekove sposobnosti, a to su razum, jezik i volju. Stol riječi i euharistijski stol nisu dva odvojena dijela misnog slavlja, već se isprepliću, nadopunjuju i tvore cjelinu proslave Kristova otajstva.

Stol Kristova tijela Teološka promišljanja o euharistijskome stolu kroz dugi niz stoljeća usre-dotočila su se na njegov žrtveni karakter. Međutim, i gozbeni elementi kao što su kruh i vino imaju jednaku simboličku i teološku važnost. Zašto je Isus odabrao upravo kruh i vino kao dvije stvarnosti koje se prinose na oltar i postaju njegovo Tijelo i Krv? Odgovor se može pronaći u berakhot, odno-sno blagoslovima koji se izgovaraju nad kruhom i vinom za vrijeme prino-sa: Blagoslovljen si, Gospodine, Bože svega svijeta: od tvoje darežljivosti primismo ovaj kruh/vino što ti ga prinosimo; ovaj plod zemlje/trsa i rada ruku čovječjih postat će nam kruhom života / piće duhovno. Važno je pri-mijetiti da se ne blagoslivljaju kruh i vino, već se blagoslivlja Gospodina za te darove. Blagoslivlja se, naime, Gospodin koji je gospodar cijeloga svijeta. U kruhu čovjek prepoznaje temeljne elemente svijeta: zemlju koja prima sjeme i omogućuje rast pšenici, vodu pomiješanu u tijestu s brašnom, vatru i zrak koji su potrebni da se kruh ispeče. Kruh tako postaje simbol svega što hra-ni i omogućuje život čovjeku. Zazivajući Boga cijelog svijeta prepoznaje se u kruhu početak čovjekovog postojanja. Kruh je oduvijek, u svim jezicima i kulturama, metafora hrane. Za čovjeka koji nema kruha implicira se da nema hrane, odnosno onoga o čemu ovisi njegova mogućnost preživljavanja.

Vino s druge strane nije presudno za čovjekov opstanak jer se bez vina naravno može živjeti. Međutim, iako vino nije piće neophodno za preživ-ljavanje, ono čovjeku daje u zdravoj mjeri utjehu, radost i zajedništvo. Da-kle, vino postaje simbol darovanosti i blagoslova, izobilja čovjekova života i sinonim za slavlje i puninu života. Budući da je namijenjeno radosti, vino pretpostavlja zajedništvo, dijeljenje, i ima društveni karakter. Kruh i vino sinonimi su dijeljenja jer čovjek ne jede i ne pije sam, kako to čine inferior-nija bića, već dijeli s drugima ono što mu omogućuje život i radost. Na oltar se kruh i vino uvijek prinose zajedno jer sjedinjeni postaju znak čovjekovog života koji je u potpunosti očovječen te ima odlike svakodnevnosti i blagda-na, te truda i radosti. I jedan od najstarijih kršćanskih dokumenata Upute apostolske (gr. Didaché) ističe važnost kruha i njegove simboličke snage: »Kao što je ovaj razlomljeni kruh bio razasut posvuda i sakupljen postao je-dan, tako se okuplja tvoja Crkva u tvome kraljevstvu sa svih krajeva svijeta« (9,4). Kruh prinesen na euharistijskome stolu postaje sredstvo kršćanskog okupljanja, zajedništva i jedinstva u Kristu.

Kako bi pripravio kruh, čovjek treba uzorati njivu, posijati sjeme, požeti pšenicu, samljeti ga, umiješati brašno s vodom i staviti pod vatru. Na jednak način, da bi napravio vino, čovjek treba posaditi vinograd, čekati da donese plodove, ubrati grožđe, prešati ga i uz potrebno znanje izraditi vino. Stoga su kruh i vino plod zemlje i rad čovjekovih ruku: nisu statične tvari, već plod aktivnoga i kreativnoga ljudskog rada i truda. Za vjernika rad dostiže vrhu-nac u liturgijskome slavlju: staviti kruh i vino na oltar i izgovoriti nad njima

7živovrelo 9 - 20199 - 20199

blagoslov označava slavlje sklopljenoga saveza između Boga, čovjeka i prirode. Darovi nisu u konačnici namijeni Bogu, već se snagom Duha Svetoga preobrazuju u Kristovo tijelo i krv kao duhovna snaga za čovjekov trud i rad. Time se čovjek iz-diže iz svoje prolaznosti, muke i rada te se ugrađuje u novi život koji Krist donosi svojom smrću i uskrsnućem. Na taj način euharistijski stol postaje vrhunac čovje-kova rada, spomenčin Kristove žrtve na križu i radosne gozbe koja obvezuje kršća-nina na odgovorno djelovanje.

Gozbeni karakter euharistijeŽrtvenu i gozbenu dimenziju misnoga slavlja nije moguće razdvojiti, već su one vezane uz jedinstvenost Kristove žrtve na križu i uz događaje Posljednje večere. Stoga i klasični autori govoreći o euhari-stiji koriste izraze poput žrtvene gozbe i gozbene žrtve. Ipak, u tradicionalnoj te-ologiji i duhovnosti ustalio se naziv »mi-sna žrtva« za euharistijsko slavlje čime je stavljen i veći naglasak na žrtvu, u odnosu na sam gozbeni karakter. Kristov žrtveni čin na križu ostvario je veliko djelo otkupljenja i označio početke spasenja. U svakoj euharisti-ji, kao spomenčinu Kristove žrtve, ponazočuje se Kristova žrtva kao znak vječne ljubavi prema svim ljudima. U svakom slavlju aktualizira se, dakle, Kristova žrtvena ljubav, a s njome skupa i vjernici postaju žrtva jer prinose sami sebe Gospodinu. U svakome euharistijskom slavlju uzbiljuje se Kri-stova žrtva u prilikama kruha i vina, a Bog daje udjela u okvirima žrtvene gozbe. Kršćani blaguju istinski, zbiljski, bitno, stvarno, ali ne u materijal-nom, nego u oduhovljenom, preobraženom načinu bitka, kako bi zaključili klasični autori.

Promišljanja o dva euharistijska stola nužno vode do zaključka o pro-matranju mise i kroz njezin gozbeni karakter. On ističe važnu činjenicu da misna žrtva pred Bogom ima izvanjski oblik gozbe. Kruh i vino u ljudskom svijetu postaju materijalni znakovi i stvarna Božja prisutnost za euharistij-skim stolom. Bogu, naravno, nije potrebno naše jelo i piće. Ali kršćani stav-ljaju kruh i vino na oltar kao znak štovanja i predanja za sav svoj rad i muku za svagdanji kruh. Ideja gozbene žrtve tako naglašava da što su kršćani pre-pustili Bogu, njemu i pripada. Ako Bog daje udjela čovjeku te on ima prilike blagovati prinesene darove, tada postaje dionikom onoga što pripada Bogu, odnosno dionikom božanskoga života. Sveta misa je stoga žrtvena gozba: sažima Božje prijateljstvo i ljubav prema čovjeku jer Božja ljubav obuhvaća cijeli svijet.

Kad god se u Crkvi naviješta Božja riječ, sâm Bog progovara zajednici vjernika.Evanđelistar iz zbirke Bazilike sv. Petra, Rim.

je veliko djelo otkupljenja i označio početke spasenja. U svakoj euharisti-

stavljen i veći naglasak na žrtvu, u odnosu na sam gozbeni karakter. Kristov žrtveni čin na križu ostvario stavljen i veći naglasak na žrtvu, u odnosu na sam gozbeni karakter. Kristov žrtveni čin na križu ostvario stavljen i veći naglasak na žrtvu, u odnosu na sam gozbeni karakter. Kristov žrtveni čin na križu ostvario

8

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Katekizam Katoličke Crkve naglašava gozbeni vidik euharistije i ističe da je misa istodobno i nerazdruživo žrtveni spomenčin u kojem se ovjekovječu-je žrtva križa, ali i sveta gozba pričesti Tijelom i Krvlju Gospodnjom. Euhari-stija kao gozba ima za konačan cilj sjedinjenje i jedinstvo vjernika s Kristom po pričesti, a pričestiti se znači primiti samoga Krista koji se prinio za nas (usp. KKC 1382). Kroz povijest se euharistija nerijetko promatrala kao sred-stvo za postizanje određenoga duhovnog cilja, no ponovnim otkrivanjem važnosti gozbenoga karaktera ističe se njezina zajedničarska dimenzija, ali i važnost pričesti kao uranjanja vjernikova života u novost života koju Krist donosi svojim vazmenim otajstvom. Sv. Pavao piše: »Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe« (1Kor 11, 26). Na taj način se uprisutnjuje Kristova smrt, odnosno žrtva na križu. Blagujući u euharistijskoj gozbi njegovo tijelo i krv kršćani su u zajedništvu s Kristovom žrtvom: postaje stvarno sudjelovanje u Kristovoj žrtvi te blago-vanjem jednog kruha postaju jedno tijelo Kristovo.

O gozbenoj dimenziji euharistije zapisao je sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima: »Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha« (1Kor 10, 16-17). Apostol Pavao piše zajednici koja je razdijeljena i poručuje da prava zajednica nije ona koja se samo nalazi da bude na istome mjestu, već joj je svrha da postane jedno. Kristova žrtva na križu i blagovanje Kri-stova tijela omogućuje zajednici gozbu i zajedništvo. Euharistija je tako po svojoj naravi zajedničarsko slavlje, a prilike kruha i vina to potvrđuju. Kruh podsjeća na kruh pashalne večere koji su Izraelci blagovali u Egiptu, a vino na radost oslobođenja te na krv Saveza. Kruh i vino nastaju od mnoštva zrna pšenice i bobica grožđa: u slavlju kruh i vino označavaju prijelaz od mnoštva prema jedinstvu. Da bi postalo zajednicom, svatko treba umrijeti samomu sebi: zrna pšenice melju se da bi postale kruhom, bobice grožđa predaju se tijesku da bi postale vino. Biti dionici euharistijskog stola znači biti dio ne-beske gozbe koju je Gospodin pripravio za svoje vjerne.

Zaključne misliSlavlje euharistije, sastavljeno od stola riječi i euharistijskoga stola, slika je i anticipacija eshatološke gozbe u vječnosti. Isus je svojim utjelovljenjem i vazmenim otajstvom ispunio mesijanska iščekivanja izraelskog naroda, ali i cijeloga ljudskog roda. Darivanjem samoga sebe na križu, inaugurirao je eshatološko vrijeme koje se anticipira i iščekuje slavljenjem euharistije. Krist saziva sve narode u jedan Božji narod kako bi dovršio davna obeća-nja. Pozivom dvanaestorice učenika, u kojima simbolički odjekuje dvanaest izraelskih plemena, i u poslanju da slave spomenčin, koje im je povjerio na Posljednjoj večeri prije smrti na križu, Isus je jasno pokazao da želi prenije-ti na cijelu kršćansku zajednicu zadaću da bude u povijesti znak i sredstvo eshatološke gozbe, okupljanja i zajedništva koje je započelo u Kristu. Tako se u svakome euharistijskom slavlju ostvaruje sakramentalno eshatološko okupljanje Božjega naroda, a gozba stola riječi i euharistijskoga stola za nas je stvarna anticipacija mesijanske gozbe u vječnosti.

9živovrelo 9 - 20199 - 20199

Oltar: od događaja do značenja i forme

Ante Crnčević

Euharistija je žarište liturgijskoga života Crkve, susretište s Kri-stom, živo prisutnim. Razna razumijevanja euharistijskoga otaj-stva u povijesti teologije i duhovnosti bitno su utjecala na poima-

nje i oblikovanje oltara, kao i na njegov odnos s liturgijskim prostorom u kojemu se nalazi. Na stranicama Živoga vrela već smo više puta pisali o tim temama, iznoseći teološka promišljanja o oltaru, s naznakama za njegov prostorni smještaj (v. Živo vrelo 2005., br. 5). Arhitektonska ostvarenja posljednjih godina pokazuju još uvijek nesigurnost traganja u odabiru forme oltara, a nejasnoće se zamjećuju osobito u pokušajima ikonografskoga tematiziranja koje oltaru ‘zadaje’ okvir njegova razumi-jevanja, nerijetko reducirajući širinu njegovoga značenja tek na jedan tematski vidik. Ponegdje se u oblikovanju oltara pokušava ići nekim ‘novim putem’, odabirući neku novu formu, stvarajući nešto što ‘još nije viđeno’, pa imperativ ’novoga’ lako urodi zaboravom bitnoga. Eu-haristija je spomen, slavlje spomena na Božje otkupiteljsko djelo koje se usadašnjuje i aktualizira u životu Crkve. Stoga je novost euharistije upravo u jasnoći i snazi spomena na Krista i njegovo otkupiteljsko dje-lo. Novost koja bi se odricala spomena i koja bi htjela biti ‘samo novost’, ‘potpuna novost’, pokazala bi svu slabost naše ljudskosti i ljudske ‘krea-tivnosti’. U euharistiji se ispovijeda ljudska nemoć i nedostatnost, i sla-vi se jedinstveno i neponovljivo djelo kojim je Bog spasenjski pritekao u pomoć ljudskoj nemoći. Euharistija je ponizno i zahvalno slavlje pred uzvišenim Darom, kojega nismo dostojni i kojega sami ne može steći. U liturgiji se izručujemo čudesnoj Božjoj kreativnosti. Te je misli potreb-no imati živo prisutnima u svakome oblikovanju liturgijskoga slavlja Crkve: u ravnanju obredom, u vršenju pojedinih liturgijskih služba, u načinu zajedničkoga i osobnoga sudjelovanja, u pristupu zadaći pred-sjedanja i propovijedanja, u glazbenome oblikovanju slavlja, u obliko-vanju i uređenju liturgijskoga prostora.

Kreativnost u oblikovanju prostora za liturgijsko slavlje Crkve uvi-jek ostavlja trag priznanja ljudske nemoći i nedostatnosti te se izručuje Onomu koji je jedini izvor spasenja. Priznanje nemoći, ispovijedanje malenosti pred Svevišnjim i nedostojnosti pred božanskim darom spa-senja, mogu biti veliki izvor kreativnosti. Nužno je da nova traganja

Oltar nema nika-kvu ‘drugu’ formu,

doli formu oltara. Čini se da je upravo tu temeljno pitanje

kojim se u svakome oblikovanju oltara treba voditi: kako razumjeti oltar u kršćanskome sa-kramentalnome

značenju te kako to razumijevanje izra-ziti u prikladnome prostornome obli-

ku i u prostornim odnosima. Uređe-

nje liturgijskoga prostora nema

zadaću dati nekuformu oltaru, nego oltar arhitektonski i umjetnički izreći

u njegovoj vlastitojformi.

10

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Geste i riječi s Posljednje veče-re zadobile su smisao u Kristo-vu prinosu na žrtveniku križa.Đuro Seder: Posljednja večera.

u arhitektonskome ili skulptorskome oblikovanju oltara proniknu u sveti spomen, u razumijevanje utemeljujućega Događaja koji se u liturgiji Crkve uprisutnjuje i milosno odjelotvoruje. Teološko promišljanje o oltaru pro-nalazi nadahnuća u širini sakramentalne teologije i ekleziologije, kako bi njegova prostorna oblikovanja mogla nositi bogatstvo njegova značenja.

Oltar: događanje Krista i CrkveEuharistija je događanje Krista i događanje Crkve. Kao spomenčin Kristova vazmenoga otajstva, euharistija uprisutnjuje samoga Krista i njegovu žrtvu otkupljenja: »kadgod se na oltaru slavi žrtva križa, ‘kojom je bio žrtvovan Krist, naš vazmeni Jaganjac’, vrši se djelo našega otkupljenja« (Lumen gen-tium, 3). Jednost i neponovljivost Kristove žrtve na križu daje razumjeti smisao euharistijske žrtve: »Jedna je naime te ista žrtva, isti koji je tada prinio sebe na križu prikazuje se sada po služenju svećenika; razlikuje se samo način prinošenja.« (Katekizam Katoličke Crkve, 1367). No, euharistij-ski spomenčin Kristove žrtve ujedno je i žrtva Crkve. »Crkva, koja je Tijelo Kristovo, sudionica je u žrtvi svoje Glave. I sama biva prinesena zajedno s Kristom. Ona se pridružuje njegovu zauzimanju kod Oca za sve ljude. U euharistiji Kristova žrtva biva i žrtvom udova njegova Tijela. Život vjerni-ka, njihova hvala, patnja, molitva, njihov rad, sjedinjeni su s Kristovima, i s njegovom potpunom žrtvom, i tako poprimaju novu vrijednost. Kristova žrtva prisutna na oltaru pruža svim kršćanskim naraštajima mogućnost da se sjedine s njegovom žrtvom.« (Katekizam Katoličke Crkve, 1368). Tako se u euharistiji Crkva na najtješnji način sjedinjuje s Kristom te upravo u euharistijskome otajstvu biva na najpotpuniji način Crkvom. Tu ona prona-lazi svoje ishodište i obnavlja svoj kristološki identitet. Ona je oblikovana

11živovrelo 9 - 20199 - 20199

euharistijom. Zato je i prostor slavlja euharistije nazvan crkvom. Crkva je oblikovana poglavito za slavlje euharistije, za sakramentalni susret s Kri-stom, a ne za druge oblike susreta, primjerice katehetske ili karitativne. To govori kako je u liturgiji Crkva tijesno srasla s Kristom. Oblikovanje liturgij-skoga prostora arhitektonski i ikonografski izriče kristološku i ekleziološku dimenziju liturgijskoga slavlja, pa je nužno da su te odrednice zorno čitljive i u oblikovanju pojedinih obrednih mjesta, kao i odnosa među njima.

Oltar je mjesto kristološkoga i od njega neodjeljivoga ekleziološkoga do-gađaja. No, on nije tek mjesto obrednoga događanja; on je i dio otajstvenoga događaja jer omogućuje prostornost Kristu i njegovu otkupiteljskome djelu u Crkvi, zajednici vjernika. On nije ideja ili značenje. On je događaj. Sakra-ment euharistije crkvena je predaja nazvala i sakramentom oltara ili oltar-skim sakramentom, što govori o povezanosti oltara i slavljenoga otajstva. Premda je pojam »oltarski sakrament« poprimio i druga, sasvim određenija značenja, on pomaže razumjeti da je oltar značenjski određen, oblikovan i prostorno smješten odrednicama koje proizlaze iz dinamike slavlja sakra-menta euharistije.

Značenje oltara oblikovano je i izrečeno Događajem koji se na njemu zbi-va; ono se crpe iz zbiljnosti žrtve koja se po euharistijskome spomenčinu na njemu uprisutnjuje. Ovdje žrtva prethodi žrtveniku. Krist je prinio sebe na drvu križa, jedinstvenome žrtveniku, jednom zasvagda, da bi jedinstvena i neponovljiva žrtva spasenja mogla za ljude biti spasenjski plodnom po sva-kome spomenčinu te žrtve, po svakome slavlju euharistije. Euharistija ima zadaću »ovjekovječiti« (perpetuare) jedinstvenu Kristovu žrtvu, prenositi ju spasenjski plodnom na sve naraštaje. Oltar pripravljamo za žrtvu koja je već prinesena. Mi ju proslavljamo, a ona se po milosti beskrajnoga dariva-nja, razdaje za nas koji ju slavimo.

Za razumijevanje kršćanskoga oltara važno je uočiti da su žrtva, pronosi-telj žrtve i žrtvenik jedno. Krist je prinio sebe kao žrtvu; on sam je prinositelj i prinos, prinesen na žrtveniku svoga tijela. Po Kristu se i u Kristu daruje žrtva čovjekova otkupljenja. Kršćanski je oltar sam Krist. Tu se uprisutnju-je on sam, njegova otkupiteljska žrtva. Oltar bi uvijek trebao očitovati svoj kristološki identitet.

U vremenu nakon Drugoga vatikanskoga koncila nerijetko su pojedno-stavljeni pristupi u razumijevanju slavlja euharistije urodili pojednostav-ljivanjem značenja oltara. Usko i jednoznačno gledanje na euharistiju kao gozbeno slavlje imalo je za posljedicu davanje oltaru forme gozbenoga stola ili stola zajedništva. Takva su traganja izrasla iz opravdane želje i nastojanja za povratkom ‘izvornomu’ – ali nerijetko zamišljenomu – načinu kršćan-skoga euharistijskoga slavlja, vezujući izvornu formu slavlja s gozbom, od-nosno s pashalnom večerom. No, ozbiljna će istraživanja (J. A. Jungmann, H. Schürmann) pokazati da je, premda ustanovljena i Crkvi predana u kon-tekstu obredne pashalne gozbe, euharistija već zarana razumijevana i obli-kovana navlastito kao spomenčin Kristove otkupiteljske žrtve te da euhari-stijsko blagovanje, iako nezaobilazan element te proslave, ne smije slavlju nametnuti formu gozbe kao jedinu ili prevladavajući značenjsku odrednicu. Starozavjetna pashalna žrtva i gozba, kako je pokazao H. Gese, dio su za-

12

NAŠA TEMANAŠA TEMA

hvalnoga slavlja Gospodinu za njegovo otkupiteljsko djelo, žrtva zahvalni-ca (toda). Zahvalan za neko izbavljenje od progonstva ili od smrti, čovjek žrtvom zahvalnicom slavi novo utemeljenje vlastite egzistencije te ujedno ispovijeda da je Bog Spasitelj. Ispovijedanje vjere u Božje izbavljenje kon-stitutivni je dio žrtve, pa žrtva zahvalnica nije tek neko uzdarje Bogu, nego je iskazivanje časti Spasitelju (usp. J. Ratzinger, Slavlje vjere, 57-61). Euha-ristija je zahvalna žrtva, koja svoj obredni i znakovni temelj ima u Kristovoj posljednjoj večeri (koja je anticipacija žrtve na križu), a smisao i značenje u njegovoj otkupiteljskoj žrtvi na križu. Ta poveznica, razumljiva jedino iz vjerničkoga zahvalnoga spomena, čudesno povezuje gozbene elemente s onim žrtvenim. Zato se gozbeni vidik euharistije ne razumijeva tek iz ljud-skoga iskustva zajedništva i blagovanja, nego također izručenosti otkupitelj-skoj snazi Kristove žrtve na križu te iz biblijskoga iskustva žrtve zahvalnice. (O toj temi pisali smo u ovogodišnjemu srpanjskome broju Živoga vrela.)

Ove se naznake izravno tiču teme oblikovanja oltara jer dodiruju dvije temeljne forme: gozbeni stol i žrtvenik križa. Pogrješan je i nedostatan svaki pristup koji bi se u oblikovanju oltara opredijelio samo za jednu od tih dviju forma, jer bi time i sama euharistija bila osiromašena u bogatstvu otajstve-noga sjedinjenja žrtvenoga prinosa i blagovanja žrtve. Kršćanski je oltar uvi-jek i žrtvenik i stol. On je stol jer je žrtvenik. Stol na kojemu se Krist žrtveno prinosi nama za blagovanje.

Otkriti formu oltaraTragajući za prikladnim oblikom oltara nerijetko se poseže za formama koje se nadahnjuju euharistijskim simbolizmom, odnosno preuzimaju neki od euharistijskih simbola. Oblikovno preuzimanje takvih simboličkih nazna-ka, u izravnosti ili doslovnosti, na način da oltar bude ‘definiran’ baš tim simbolom, lako vodi do previđanja njegovih bitnih značenja, ne zahvaćajući cjelinu. Vrijedno je zapitati se: tragamo li u oblikovanju za nekom formom oltara ili oltaru želimo dati njegovu formu (G. Zanchi). Oltar naime ima svoju formu, unatoč oblikovnoj raznolikosti. Oltar koji bi, primjerice, bio oblikovan u formi kaleža, globusa, lađe ili uzdignutih ruku koje prinose dar, možda će dojmljivo i na umjetnički zanimljiv način interpretirati jednu od euharistijskih ili s euharistijom dodirnih tema, ali u susretu s tom formom misao ne će ići dalje od te ‘nametnute’ teme pa će teško biti doživljena kao oltar. Oltar, naime, nema nikakvu ‘drugu’ formu, doli formu oltara. I čini se da je upravo tu temeljno pitanje kojim se u svakome oblikovanju oltara treba voditi: kako razumjeti oltar u kršćanskome sakramentalnome znače-nju te kako to razumijevanje izraziti u prikladnome prostornome obliku i u prostornim odnosima. Euharistijsko-sakramentalno promišljanje o oltaru nipošto ne smjera k njegovoj jednoobličnosti i jednoznačnosti, nego prema jasnoći koju je moguće izraziti mnoštvu pristupa, s različitim oblikovnim naglascima i nijansama, ali čuvajući jasnoću forme oltara. Stoga uređenje liturgijskoga prostora nema zadaću dati neku formu oltaru, nego oltar ar-hitektonski i umjetnički izreći u njegovoj vlastitoj formi. (U ovoj razradbi slijedili smo: G. Zanchi, »Teologia liturgica e immaginario dell’altare«, u: Rivista del clero italiano, 2019, br. 6.)

13živovrelo 9 - 20199 - 20199

Nesnalaženja u odabiru prikladne forme oltara plod su otklona arhi-tektonskoga i umjetničkoga promišljanja od onoga teološkoga, ali, u nekoj mjeri, ta su nesnalaženja također plod nedovoljne jasnoće današnje euha-ristijske teološke misli koja ne uspijeva uvijek zahvatiti zbilju koju euhari-stijsko otajstvo spasenjski obuhvaća. Premda susrećemo vrijedna teološka produbljenja euharistijskoga otajstva, u misli o oltaru i njegovoj formi po-seže se katkad za misaonim matricama koje su izrasle iz nekoga drugog teo-loškoga pristupa, vlastita nekomu drugom vremenu. Tako se stvara rascjep između liturgijske teologije i liturgijskoga slavlja te između teologije obreda i teologije prostora. Prostor i mjesta obrednoga događanja u općenitomu razmišljanju još nisu dovoljno shvaćeni kao teološka mjesta razumijevanja slavljenoga otajstva, ali ni kao nezaobilazni čimbenici spasenjskoga događa-ja i njegova doživljaja. Liturgijsko-teološka misao ima zadaću promišljati o prostornosti i tjelesnosti euharistije, a arhitektura biti otvorenija tim nadah-nućima koja mogu biti poticaj novomu razumijevanju i kreativnosti.

Kristološki identitet oltara ne će biti postignut nekim izvanjskim iko-nografskim dometkom. On bi, naprotiv mogao biti njegovo osiromašenje. Kristološki identitet trebalo bi čuvati u samoj formi oltara. Nije suvišno spomenuti da je tradicija u tome traganju najradije rabila oblike kvadra ili kocke, kao polazne forme – s mnoštvom doradbenih mogućnosti i daljnjih razvijanja i razrada; drugi poliedrični oblici doimaju se ‘agresivnima’ i ne-pripadnima identitetu oltara, dok se kružna forma oblik pokazuje ’slabom‘ (polukugla, kružni, polukružni ili elipsasti oblik oltarne ploče).

Oltar je znamen Krista. On je sam Krist posred zajednice vjernika. Simboli Krista. Luxor, Egipat, 5. st. (Alamy Stock Photo).

14

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Korisno je iščitavati novozavjetna evanđeoska izvješća o Kristovu djelu spasenja, kao i najranija promišljanja o otajstvu Krista u novozavjetnim poslanicama, kako bi se izdvojile neke ’osobine’ Krista prisutnoga u životu Crkve. Krist je: svjetlo; put, istina i život; temeljni i zaglavni kamen Crkve; glava Crkve; početak i dovršetak svemu; kruh života; živa voda; dobri pa-stir; jedini učitelj; Riječ života; liječnik duša; suputnik na putu kroz svijet; »Onaj koji će doći«; onaj koji je »blaga i ponizna srca«… Vjerujem da je u tim naznakama moguće pronaći nadahnuća za oblikovanje prikladne forma oltara, odnosno oltarske forme Krista, te za prostorni izraz njegova odnosa s okupljenom Crkvom.

U tome vidu lijepo je očuvati i običaj da na gornju oltarnu plohu bude urezano (ili na neki drugi prikladan način naznačeno) pet križeva (u kutovi-ma i u sredini) u znak pet rana Krista i njegove žrtve, a na koje se kod posve-te oltara izlijeva krizma za pomazanje oltara. Kristološko značenje iščitava se baš iz očitovanoga spomena na žrtvu otkupljenja. Ne priječi jasnoći što ti znakovi ne će biti vidljivi, jer će biti prekriveni oltarnikom/stolnjakom. Oltar/stol nije, naime, prekriven nego prostrt, a prostrt je jednom zauvijek – u žrtvi križa, kad se predao za nas. (Vrijedno je uočiti i snagu ogoljenoga oltara u slavlju Kristove muke na Veliki petak. To jedino liturgijsko slavlje u kojemu je oltar ‘gol’, poput Krista koji se, lišen svega, predaje u smrt, kazuje da je po tome potpunome Kristovu predanju Crkvi pripravljen stol njegova tijela i krvi, kao trajan izvor njegova dara spasenja.) Trajno prostrti stol slika je nepresušne žrtve križa, na kojoj se Krist jednom zauvijek dao za jelo svo-jim učenicima: »Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Uzmite i jedite…«.

Poslijekoncilsko vraćanje oltara u ‘središte’ bogoslužnoga okupljanja otvorilo je brojne rasprave o liturgijskoj ekleziologiji, o središnjosti Krista u životu Crkve, u oblicima liturgijske usmjerenosti Crkve prema Kristu, o zajednici vjernika kao subjektu slavlja, o načinima udioništva vjernika u slavlju… Svi ti pristupi, katkada i bez teološkoga produbljenja, reflektirali su se i u pokušajima ‘novoga’ oblikovanja oltara kao i njegova smještanja u liturgijskome prostoru. Napuštanje najranijih pokušaja smještanja oltara u geometrijsko središte liturgijskoga prostora (sedamdesetih godina prošloga stoljeća) svjedoči da se ubrzo spoznalo da geometrija nije dostatna da bi se naglasila i doživjela središnjost Krista. Liturgijska i ekleziološka središnjost Krista uvijek su usmjerenost prema njemu, upućenost prema budućemu, prema onomu što je onkraj vremenitoga i tjelesnoga. Zato oltar usredištava i upućuje, okuplja i usmjerava, istodobno, jer njegova je središnjost dinamič-na stvarnost (G. Zanchi).

O oltaru oblikovanu u formi stola dosta se pisalo u posljednja desetljeća. Euharistija jest blagovanje, zajedništvo stola, ali nije samo to. Isus je ljude susretao kod stola. I učenike i grješnike. Tu su, kod stola, mogli osjetiti nje-govu blizinu, njegovu riječ, spoznati njegovo poslanje, primiti njegove za-povijedi i prepoznati ga kao uskrsloga. Prvo svoje znamenje, čudo, čini kod stola, onoga svadbenog u Kani Galilejskog. I na kraju, od učenika se oprašta za stolom, onim Posljednje večere, a učenicima daje zapovijed: »Ovo činite meni na spomen«. Na pustu mjestu sam pripravlja gozbu za mnoštvo i hrani ga (Mk 6, 3-44), a nakon uskrsnuća učenike hrani pripravljenim kruhom i

15živovrelo 9 - 20199 - 20199

ribom (Iv 21, 9-14). Stol je mjesto zajedništva, blizine, povjerenja, služenja, posluživanja, razgovora, slušanja, radosti, ozdravljenja narušenih odnosa, novoga obeća-nja, buđenja nade…

Unatoč tim ‘iskustvima stola‘ i gozbenoga zajedništva s Gospodinom, zajednica prvih učenika nakon Kristova uskrsnuća svoje spomen-slavlje na Krista nije osmisli-la tek kao puko gozbeno zajedništvo, nego kao spomen na cjelokupno njegovo vazmeno otajstvo muke, smrti i uskrsnuća. Dan okupljanja prve Crkve zato nije određen danom oproštajne večere nego danom uskrsnuća. Bili su svjesni da je vrhunac njegova djela spasenja vazme-no otajstvo, a spomen na to vršili su zajedništvom moli-tve, naviještanja svetih Pisama. U obrednome spomenu našlo se mjesta i za njegovu riječ, za spomen njegovih ozdraviteljskih djela i njegova nauka, za njegovu molitvu Ocu i način odnosa s njime, za spomen na susrete i nove odnose koje je uspostavljao sa svima koje je susretao, a vrhunac je slavlja bio u činu oblikovanu riječima i gesta-ma s Posljednje večere: »Ovo činite meni na spomen.« Iako je blagovanje bilo vrhunac zajedništva (koinonia, communicatio) s Gospodinom, rani opisi kršćanskoga bogoslužja daju veliko značenje i drugim vidicima slav-lja i zajedništva s Uskrslim. Plinije Mlađi tako kršćansko bogoslužje opisuje jednostavnim riječima: »Sastaju se i pjevaju Isusu kao Bogu.« Okupljanje u njegovo ime, ispovijedanje vjere u njega, priznanje da su njegova djela ispunjenje Božjega spasenjskoga nauma i da je njegovom smrću svladana, umrla i sama smrt, nasljedovanje njegova puta i izručenje njemu s punim povjerenjem života, sigurnost da je on sa svo-jima »u sve dane do svršetka svijeta« – sve su to bitne odrednice u kojima će se na jedinstven način oblikovati i doživljavati euharistijsko gozbeno zajed-ništvo i blagovanje. Premda za gozbenu tvar uzima kruh i vino, koji su »plod zemlje i rada ruku čovječjih«, euharistija nije usmjerena k sitosti tijela, nego k susretu s Kristom koji zahvaća svu čovjekovu zbilju i sav njegov život, pa i samo tijelo. Euharistija je više od blagovanja hrane. Ona je ljudsko vjerničko ‘blagovanje božanskoga’, hranjenje spasenjem, pijenje čaše vječnoga života. Oltar koji bi bio oblikovan u formi jednostavnoga »obiteljskoga stola« bio bi, stoga, slaba forma jer ne bi bila nosiva svim onim gozbenim značenjima koja izviru iz Kristova dara u žrtvi križa.

Kristovo oproštaj od učenika na posljednjoj večeri ujedno je jamstvo nje-gove nove povezanosti s Ocem i trajnoga zajedništva s učenicima, s njegovom Crkvom. Govoreći za pashalnim stolom o Novoj pashi, o svojoj smrti i uskr-snuću, on učenicima kaže: »U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama.« (Iv 14, 20). Rastanak koji je jamstvo nove prisutnosti čudesno naznačuje otajstvenu igru povjerenu liturgiji Crkve: igru nevidljivoga s vidljivom; neizrecivoga s riječima molitve i hvale; igru raspjevanoga slavlja i otajstvene tišine. Od tada mjesto Gospodinove prisutnosti nije »ni na ovoj

On, Novi Adam, na križu je ‘usnuo’ kako bi se ustao u Novost života. Križ kod oltara otkriva smisao euha-ristijskoga otajstva i objav-ljuje ljepotu novoga života.Marko I. Rupnik: Raspeće.

16

NAŠA TEMANAŠA TEMA

gori ni u Jeruzalemu« (Iv 4, 21), nije u nekome hramu ili na nekoj uzvisini, pa niti u prostoru unutar prostora, kako je to bila ‘Svetinja nad svetinjama’ unutar jeruzalemskoga hrama. Mjesto Božje prisutnosti ondje je gdje postoji otvorenost srca Duhu uskrsloga Gospodina, ondje gdje su dvojica ili trojica sabrana u njegovo ime. Gospodinova prisutnost ne čuva se mjestom, ili pred-metom koji se časti, nego zajedništvom i odnosima koji su prodahnuti Božjim Duhom. Oltar je žarište tih odnosa, žarište vjere i hvale, jasan znak Kristove prisutnosti među onima koji su okupljeni u Kristovo ime.

Tišina i odmjerenost oltaraPremda se u liturgijskome prostoru gradi zadnji, oltar se projektira prvi. Štovi-še, od njega se i iz njega se »projektira« sav prostor. On koordinira cjelokupni prostor. Prostor razumijevamo iz oltara, više negoli oltar iz prostora koji ga okružuje (P. Sequeri). Oltar je žarište, ishodište iz kojega se razumijeva misao o liturgiji i kamo će se stjecati arhitektonske silnice, sva pobožnost i sva misao o prostornosti i iskustvenosti Božje prisutnosti. Oltar je mjesto Božjega dara, ali i dar mjesta, dar prostornoga iskustva spasenja zajednici vjernika (J.-Y. Hameline). Oltar nudi mjesnost, zbiljnost, istinitost slavljenomu spasenju.

Osnovnim euharistijsko-teološkim naznakama oltara pridružujemo još dvije njegove odrednice: tišinu i odmjerenost. Oltar progovara svojom ‘tiši-nom’. Tišina oltara ne proizlazi iz nijemosti materije, nego iz neizrecivosti otajstva. To je mjesto susreta s Neizrecivim. Odmjerenost oltara zrcali Kri-sta poniznoga, koji za sebe reče da je »blaga i ponizna srca« (F. Debuyst). Oltar je ‘ponizan’, služiteljski, nenametljiv; premda privlači pozornost za-jednice, on ju usmjeruje na zbilju Krista i njegova otajstva. On poziva, upu-ćuje, uvodi, rasvjetljuje… Tek kada se odgovori tomu pozivu, kada se uroni u otajstvo Krista, moguće je razumjeti tišinu oltara i pronaći mu prikladnu mjeru za slavlje zajednice i za prostor u kojemu zajednica slavi.

U težnji za ‘govorljivošću’ nerijetko se nastoji ‘razraditi’ njegovu formu iko-nografskim elementima koji se dodaju (‘apliciraju’) na oltarne plohe, osobito na onu koja se u površnome pristupu smatra ‘prednjom’. Jer je središte, oltar nema prednju stranu. On okuplja, ujedinjuje, usredotočuje pozornost pogleda vjere na Krista i na njegov dar spasenja. Dodavanje ikonografskih elemena-ta (redovito nazvanih simbolima) na oltarne plohe čini formu oltara slabom, nedostatnom da bi ona sama progovarala Kristom i njegovim spasenjem. Iko-nografija bi trebala biti dio forme, ‘oformljena’, kako bi forma čuvala zbiljnost i prostornost dara koji se slavi. Želja da se dodavanjem simbola na oltarnu formu postigne tematska razradba oltara, lako prelazi u njegovu razgradbu, otkrivajući nemoć razumijevanja forme. I to nije nedostatak samo nepozna-vanja jezika oblikâ i govora prostora. Naime, kao što se u liturgijskome slavlju zanemaruje tišina, tako se u oblikovanju prostora previđa snaga forme. Gdje se ne čuje jezik tišine, ne razumije se ni govor forme. Posljedice nerazumijeva-nja tišine rađaju bučnošću slavlja (od pretjeranoga verbaliziranja i tumačenja svega do zaglušenosti glazbom), a nerazumijevanja forme pokušava se razrije-šiti pridruživanjem ikonografskih elemenata (simbola) koji reduciraju njezino značenje na samo jednu misao, ili ga pak zatamnjuju u mnogostrukosti njezi-nih interpretacija. To se najočitije pokazuje baš u primjeru oltara.

17živovrelo 9 - 20199 - 20199

RUJAN 8 N DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 9 P Svagdan; ili: Sv. Petar Claver, prezbiter

Kol 1,24 – 2,3; Ps 62,6-7.9; Lk 6,6-11 10 U Svagdan: Kol 2,6-15; Ps 145,1-2.8-11; Lk 6,12-19 11 S Svagdan: Kol 3,1-11; Ps 145,2-3.10-13b; Lk 6,20-26 12 Č Svagdan; ili: Presveto Ime bl. Dj. Marije

Kol 3,12-17; Ps 150,1-6; Lk 6,27-38 13 P Sv. Ivan Zlatousti: od dana: 1Tim 1,1-2.12-14;

Ps 16,1-2a.5.7-8.11; Lk 6,39-42 14 S UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA 15 N DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU 16 P Sv. Kornelije, papa, i Ciprijan, biskup, mučenici

od dana: 1Tim 2,1-8; Ps 28,2.6b-9; Lk 7,1-10 17 U Svagdan; ili: Sv. Robert Bellarmino

1Tim 3,1-13; Ps 101,1-3.5-6; Lk 7,11-17 18 S Svagdan: 1Tim 3,14-16; Ps 111,1-6; Lk 7,31-35 19 Č Svagdan; ili: Sv. Januarije, biskup i mučenik

1Tim 4,12-16; Ps 111,7-10; Lk 7,36-50 20 P Sv. Andrija Kim Taegon, prezbiter, i drugovi, mučenici

od dana: 1Tim 6,2c-12; Ps 49,6-10.17-20; Lk 8,1-3 21 S SV. MATEJ, apostol i evanđelist; ili: Bogoslužje kvatri,

blagdan: vl.: Ef 4,1-7.11-13; Ps 19,2-5; Mt 9,9-13 22 N DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU

23 P Sv. Pijo iz Pietrelcine, prezbiterod dana: Ezr 1,1-6; Ps 126,1-6; Lk 8,16-18

24 U Svagdan: Ezr 6,7-8.12b.14-20; Ps 122,1-5; Lk 8,19-21 25 S Svagdan: Ezr 9,5-9; Otpj. pj.: Tob 13,2.4.6-8; Lk 9,1-6 26 Č Svagdan; ili: Sv. Kuzma i Damjan, mučenici

Hag 1,1-8; Ps 149,1-6a.9b; Lk 9,7-9 27 P Sv. Vinko Paulski, prezbiter

od dana: Hag 1,15b – 2,9; Ps 43,1-4; Lk 9,18-22 28 S Svagdan; ili: Sv. Većeslav, mučenik; Sv. Lovro Ruiz i drugovi,

mučeniciZah 2,5-9a.14-15a; Otpj. pj.: Jr 31,10-12ab.13; Lk 9,43b-45

29 N DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU 30 P Sv. Jeronim, prezbiter i crkveni naučitelj

od dana: Zah 8,1-8; Ps 102,16-21.29.22-23; Lk 9,46-50

LISTOPAD 1 U Sv. Terezija od Djeteta Isusa, djevica i crkvena naučiteljica

od dana: Zah 8,20-23; Ps 87,1-7; Lk 9,51-56 2 S Sveti Anđeli čuvari

vl.: Izl 23,20-23; Ps 91,1-6.10-11; Mt 18,1-5.10 3 Č Svagdan: Neh 8,1-4a.5-6.7b-12; Ps 19,8-11; Lk 10,1-12 4 P Sveti Franjo Asiški, redovnik, spomendan

od dana: Bar 1,15-22; Ps 79,1-5.8-9; Lk 10,13-16 5 S Svagdan: Bar 4,5-12.27-29; Ps 69,33-37; Lk 10,17-14

LITU

RGIJS

KI

KA

LEN

DA

R

Govor o tišini oltara, prevedeno u jezik arhitekture i umjetnosti, ne znači odricanje od svega što bi bilo povrh ‘čiste forme’. Nekadašnji horror va-cui (strah od praznine), koji je urodio prekomjernim umnažanjem ikono-grafskih i simboličkih elemenata, danas je, čini se, doživio drugu krajnost: horror pleni, strah od punine, od sadržaja, od zadanoga značenja i mogu-ćega tumačenja, pa se olako daje prednost prostoru ‘čistih i nenametljivih‘ forma i ploha, u bjelini koja bi imala zadaću ‘dematerijalizirati’ prostor. Ostavljajući u liturgijskome prostoru samo ‘čiste forme’, nastaje opasnost lišavanja smisla, pa prostor i njegove forme postaju ‘slobodne’, ‘podatne’ za svako značenje koje će se nametnuti trenutnom potrebom ili naklono-šću pojedinca ili neke skupine. Svojom jasnoćom, izražajnom snagom, ali i oblikovnom uskladbom s jednako odmjerenim ikonografskim programom, forma čuva smisao te pomaže da iz toga smisla bude čitan sav prostor i do-življeno slavlje koje se u njemu događa. Kao što u euharistijskoj žrtvi žr-tva prethodi žrtveniku, tako u oblikovanju prostora smisao prethodi formi. Krist, koji je prinositelj i žrtveni prinos, daje formu i smisao oltaru, spo-men-žrtveniku Kristova križa.

18

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 220 Gdje god su dvojica ili: Pravedan si, Gospodine (ŽV 9-2012)Otpj. ps.: Gospodine, ti nam bijaše okrilje (ŽV 9-2007)Prinosna: XV Oče, primi žrtvu ovuPričesna: 154 Žeđa duša mojaZavršna: 183 Ti, Kriste, kralj si vjekova

8. rujna 2019.

Dvadeset i treća nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Pravedan si, Gospodine,i pravi su sudovi tvoji: učini sluzi svom po svojoj dobroti.

Ps 119, 137.124

Zborna molitvaBože, od tebe nam je spasenje i posinjenje. Pogledaj svoje si nove i kćeri koji u Krista vjeruju. Udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Mudr 9, 13-18bTko će se domisliti što hoće Gospodin?Čitanje Knjige MudrostiTko od ljudi može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospodin? Pla-šljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli. Jer propadljivo tijelo tlači dušu i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima. Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama: a što je na nebu, tko će istražiti? Tko bi doznao tvoju volju da ti nisi dao mu-drosti i da s visine nisi poslao Duha svoga svetoga? Samo tako su se poravnale staze ljudima na zemlji i samo su tako naučili ljudi što je tebi milo i spasili se tvojom mudrošću.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 90, 3-6.12-14.17

Pripjev: Gospodine, ti nam bijaše okriljeod koljena do koljena.

Smrtnike u prah vraćaši veliš: »Vratite se, sinovi ljudski!«Jer je tisuću godina u očima tvojimko jučerašnji dan koji je minuo i kao straža noćna.

Razgoniš ih ko jutarnji san,kao trava su što se zeleni:jutrom cvate i sva se zeleni,a uvečer već se suši i vene.

Nauči nas dane naše brojitida steknemo mudro srce.Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš?Milostiv budi slugama svojim!

Jutrom nas nasiti smilovanjem svojimda kličemo i da se veselimo u sve dane!Dobrota Gospodina, Boga našega,nek bude nad nama!Daj da nam uspije djelo naših ruku,djelo ruku naših nek uspije!

Drugo čitanje Flm 9b-10.12-17Primi ga, ne kao roba, nego kao ljubljenoga brata.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola FilemonuPredragi: Ja, Pavao, starac, a sada i sužanj Kri-sta Isusa, molim te za svoje dijete koje rodih u okovima, za Onezima, negda tebi nekorisna, a sada i tebi i meni veoma korisna. Šaljem ti ga – njega, srce svoje. Htjedoh ga zadržati kod se-be da mi mjesto tebe posluži u okovima evan-đelja. Ali ne htjedoh preko tvoje volje da ne bi tvoja dobrota bila od nevolje, nego od dobre volje. Možda baš zato bî za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek – ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga, osobito meni, a ko-liko više tebi, i po tijelu i po Gospodinu. Sma-traš li me dakle drugom, primi ga kao mene.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaBože, izvore pobožnosti i mira. Molimo te da ovom žrtvom tebe iskreno štujemo, a pričešću tvoga otajstva postignemo međusobnu vjernost i jedinstvo. Po Kristu.

živovrelo 9 - 20199 - 20199 19

Braćo i sestre, srca otvorena za svaki Božji dar izrecimo svoje molitve nebeskomu Ocu:1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika:

obdari ju poučljivošću tvojemu Duhu da vjerno nasljeduje Kristovu poniznost i ljubav kao put do novoga zajedništva među ljudima, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: čuvaj ih u svetosti života i rasvijetli mudrošću Duha Svetoga da budu vjerni i hrabri predvodnici tvoga naroda na putu spasenja, molimo te.

3. Za djecu i mlade koji započinju novu školsku i katehetsku godinu: ti im budi svjetlo u stjecanju novih znanja i u prihvaćanju životnih vrjednota, a roditelje, učitelje i sve odgovorne u odgoju i obrazovanju nadahni da im budu jasan primjer života koji vodi k tebi, molimo te.

4. Za nas ovdje okupljene: pomozi nam da ne robujemo ovomu svijetu, nego da radosno prihvatimo put Kristova predanja tvojoj volji, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: iskaži im svoje milosrđe i otvori im vrata svoje vječnosti, molimo te.

Primi, svemogući Bože, naše usrdne prošnje. Čuvaj u nama radost Duha Svetoga da vjerno živimo put evanđelja te budemo dostojni dara spasenja. Po Kristu Gospodinu našemu.

Dođe li tko k meni…Skulptura Krista iz cistercitske opatije Le Thoronet, Francuska.

Pjesma prije evanđelja Ps 119, 135

Licem svojim obasjaj slugu svogai nauči me pravilima svojim.

Evanđelje Lk 14, 25-33

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik! Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi te-melj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehi-vati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče gradi-ti, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sje-sti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir. Tako dakle nije-dan od vas koji se ne odrekne svega što po-sjeduje, ne može biti moj učenik.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaKao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moje čezne za tobom; žedna mi je duša Boga, Boga živoga.

Ps 42, 2-3

Popričesna molitvaGospodine, svojom riječju i svojim jelom daješ nam hranu i život. Daj da rastemo u ljubavi po tim dragocjenim darovima te zaslužimo vječno zajedništvo s tvojim Sinom, Isusom Kristom. Koji živi.

20

OTAJSTVO I ZBILJA

E vanđelist Luka uvodi nas u prizor u koje-mu je Isus na čelu povorke mnoštva. Mnoštvo je veliko, a Isus je ispred njega.

Budući da mu je stalo do njih, okreće im se i govori im. Njegov se govor tiče onih koji idu za njim. Odnosi se na način kako idu za njim. U podnožju svega stoji najveća i najvažnija zapo-vijed Pisma. Isus ju ne spominje. No, to samo znači da se prva i najvažnija zapovijed ne uči napamet, nego da se od nje živi, oblikujući pre-ma njoj sve svoje odnose.

Prve dvije rečenice ovog Lukinoga odlom-ka iznimno su zahtjevne. U svojoj su srži jed-nostavne. U svome su zahtjevu sveobuhvatne. U svome jeziku zbunjujuće. Razlog zbrke nije u Isusu i njegovim riječima, nego u nama i u svijetu kojem živimo. Isusove se riječi odno-se na naše ljudske odnose s Bogom, drugim ljudima i sobom samima. Budući da je riječ o odnosima, jezik kojim se Isus služi jezik je od-nosā. Odnosi se kreću između ljubavi i mržnje. U svakom odnosu temeljno je pitanje: voli me – ne voli me i volim – ne volim.

U Ponovljenome zakonu Bog zapovijeda lju-bav. Od Izraela se traži da ljubi Gospodina Boga

svoga svim srcem, svom dušom i svom snagom svojom (Pnz 6, 4). Svaka se druga ljubav smje-šta unutar ove. Ljubav prema Bogu nadilazi sve ostale. Sve druge ljubavi uranjaju u ljubav pre-ma Bogu. Ukoliko bi neka druga ljubav htjela prerasti ili zasjeniti ljubav prema Bogu, sve bi se preokrenulo. Umjesto odnosa prema Bogu čovjek bi upao u idolatrijski odnos. Na mjesto Boga stao bi netko drugi, tko nije i ne može biti Bog. To za čovjeka neizbježno ima pogubne po-sljedice. Zato su Isusove riječi oštre.

Isus stoji na istome mjestu na kojemu je Gos-podin Bog koga treba ljubiti svim srcem, svom dušom i svom snagom svojom. Ići za Isusom i biti njegov učenik, isto je kao i ljubiti Boga svim svojim snagama. Ljubav prema Bogu je kao za-ručnička ljubav. Zaručnica zna koga ljubi i nema nikoga tko bi mogao stati na mjesto zaručnika. Ukoliko nema suparništva, zaručnička ljubav je zaštićena. No, dočim se pojavi neki odnos koji bi htio prerasti zaručničku ljubav, zaručnica zna da je treba odbaciti. I to svim svojim snagama. To se najjednostavnije izrekne riječju mrziti. Dok se nama govor o mržnji nameće kao ne-prihvatljiv i nedostojan čovjeka, dok se mržnja

nameće kao društveno neprihvatlji-va emocija, Isus s lakoćom ophodi s ovom emocijom i jezikom mržnje.

Mržnja je emocija odnosa. Tko mrzi, povezan je s onim koga mr-zi. Povezan je tako da ga odbacuje. Mržnja je naravni stav odbaciva-nja nekog suparništva ljubavi koje ugrožava ljubav. Mrzim ženu koja bi htjela stati na mjesto žene koju vo-lim. Ne mrzim je zato što postoji ili zbog nečeg što ju obilježava. Mrzim ju samo zato jer ugrožava moju lju-bav. Postoji i apsolutna mržnja. Ona mrzi, a ne zna zašto. Nema nikakve ljubavi zbog koje mrzi nešto drugo. To je apsolutna mržnja. Okrenutost od ljubavi. Mržnja zbog mržnje. De-monska mržnja.

XXIII. nedjelja kroz godinu

Ljubav i mržnja

Ljubav i razdjeljenje. (Edvard Munch: Razdvajanje, 1896; Munch-museet, Oslo)

živovrelo 9 - 20199 - 20199 21

Mržnja o kojoj Isus govori je relativna. Ona je podređena ljubavi prema Bogu. Samo je ljubav prema Bogu apsolutna. Svijet koji je izgubio odnos prema Bogu apsolutizira sva-ku ljubav i apsolutizira mržnju. I zato iskriv-ljuje ljubavi i sebi sprema razočaranja. I zato se boji mržnje, pa ju odbacuje – i u jeziku i u zbilji. I zato u jeziku ne razlikuje mržnju koja se pojavljuje zbog jasnoće ljubavi od apsolut-ne mržnje koja ne štiti ni jednu ljubav. Gdje je ljubav prema Bogu apsolutna, ni jedna ljubav i ni jedna mržnja to više ne može biti. Mržnja o kojoj Isus govori nutarnje je uređenje svojih odnosa i svojih ljubavi. »Dođe li tko k meni« – tako Isus počinje svoj govor. Doći k njemu već pretpostavlja da je čovjek u jasnoći sa svojim životom i odnosima. No, to uopće nije lako i jednostavno. Odnos s Bogom tiče se svih na-ših odnosa. Otac, majka, žena, djeca, braća i sestre. Redoslijed nije nevažan. On skriva naše temeljne ljudske odnose koji nas određuju od samoga početka. Važni su. Od njih živimo. U njima se krećemo.

Bez oca i majke čovjek je siroče. No, Bog lju-bi sirotu i njegova ljubav nadilazi roditeljsku. Oca i majku valja ostaviti ako čovjek hoće pri-onuti uza svoju ženu. To ne važi za Boga. Boga čovjek ne može ostaviti, a da ne izgubi oslonac.

Bez žene čovjek je bez značajnoga drugoga, bez svoje polovice. Ako čovjek ljubav prema svojoj ženi smjesti unutar ljubavi prema Bogu, on unutar apsolutne ljubavi prema Bogu može svoju ženu ljubiti u dobru i u zlu, cijeloga svo-ga života. Stavi li svoju ženu na mjesto Boga i relativnu ljubav pretvori u apsolutnu, on naj-prije briše apsolutnu, potom idolatrizira neku relativnu i već samome sebi sprema najdublje razočaranje.

Bez djece čovjek je bez budućnosti. No, dje-ca ne mogu biti apsolutna budućnost. To može biti samo Bog. Bez braće i sestara čovjek je bez naravnoga oslonca. Sam je. No, ljubav pre-ma Bogu nadilazi obiteljske oslonce. Čovjek s Bogom nikada nije sām.

Čovjek može voljeti i mrziti samo zato što je živ. I može upasti u napast da samoga sebe smatra temeljem svega. I tu je potrebno relativizirati samoga sebe. Umjesto na sebe, čo-vjek se treba osloniti na Boga.

Nekada neki od ovih odnosa može zasjeniti sve ostale. Tada čovjek donosi tešku odluku i ostavlja sve da bi se posvetio samo jednom od-nosu. To nekada može biti otac ili majka, žena ili dijete, brat ili sestra. No, u takvim situaci-jama čovjek ne gubi svoje temeljno usmjere-nje. Moguće je i dalje ljubiti Boga iznad svega. Svaki od tih odnosa, međutim, može zasjeniti i odnos prema Bogu. Tada je naš ljudski život u opasnosti. Sve dotle dok odnos prema Bogu ni-je upitan, naš je život u ravnovjesju. U dobrom smo ravnovjesju kada ljubav prema Bogu nad-mašuje svaku drugu ljubav. Svaki konflikt u svojim ljubavima čovjek razrješuje tako da u odnosu na Boga sve drugo smatra manje važ-nim. Ići za Isusom znači dovesti svoje odnose u red: ljubeći Boga iznad svega, ne dopuštajući ni jednomu drugom odnosu da ga zasjeni.

Kada se vjernici saberu na proslavu susre-ta s Uskrslim, oni u isto vrijeme uređuju svoje ljudske odnose. Samo Bogu pripada slava, čast i moć. Samo njega čovjek ljubi svim svojim snagama, dušom i srcem. Sve drugo pronalazi svoje mjesto u svjetlu u kojem vjernici idu za Isusom.

Ante Vučković

Isus se obraća mnoštvu koje ga slijedi. Znade da čovjek u mnoštvu lako prikrije vlastitu nesi-gurnost, slabost vjere i neodlučnost nasljedova -nja. Zato pred one koji ga slijede stavlja misao koja će biti provjera iskrenosti njihove vjere i nasljedo-vanja: provjera se očituje u ljubavi koja je spre-mna napustiti sve radi Boga i njegova spasenja. Druga je provjera u spremnosti prihvaćanja križa. Ljubiti Boga iznad svega i prihvatiti križ – jedan su put. Put vjere ne oslobađa križa, nego ga pre-obražava u mjesto rasta u ljubavi. Tko ljubi Boga iznad svega, taj sve ljubi novom ljubavlju.

ZRNJE

22

OTAJSTVO I ZBILJA 14. rujna 2019.

Uzvišenje Svetoga KrižaUlazna pjesma Mi treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa Krista, u kojemu je spas, život i uskrsnuće naše, po kojemu smo spašeni i oslobođeni.

usp. Gal 6, 14

Zborna molitvaBože, po tvojoj volji naš Spasitelj je podnio smrt na križu da otkupi sve ljude. Daj da u ludosti križa upoznamo tvoju mudrost i moć te u nebu postignemo vječno otkupljenje. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Br 21, 4b-9Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.Čitanje Knjige BrojevaU one dane: Narod putem postane nestrpljiv. I počne govoriti protiv Boga i protiv Mojsija: »Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.« Onda Gospodin pošalje na narod ljute zmije; ujedale ih one, tako te pomrije mnogo naroda u Izraelu. Dođe narod k Mojsiju pa reče: »Sagriješili smo kad smo govorili protiv Gospodina i protiv tebe. Pomoli se Go spodinu da ukloni zmije od nas!« Mojsije se pomoli za narod i Gospodin reče Mojsiju: »Napravi zmiju i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda.«Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.Riječ Gospodnja.

ili: Fil 2, 6-11Ponizi sam sebe, zato Bog njega preuzvisi.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilipljanimaKrist Isus: trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ. I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 78, 1-2.34-38

Pripjev: Ne zaboravite djela Božjih!Poslušaj, narode moj, moju nauku,prikloni uho riječima usta mojih!Otvorit ću svoja usta na pouku,iznijet ću tajne iz vremena davnih.

Kad ih ubijaše, tražiše gai opet pitahu za Boga;spominjahu se da je Bog hridina njihovai Svevišnji njihov otkupitelj.

Ali ga opet ustima svojim varahui jezikom svojim lagahu njemu.Njihovo srce ne bijaše postojano s njime nit bijahu vjerni Savezu njegovu.

Darovna molitvaGospodine, ova žrtva na oltaru križa oduzela je grijehe svijeta: daj da i nas oslobodi svake krivnje. Po Kristu.

Ulazna: 503 Mi treba da se hvalimoOtpj. ps.: Ne zaboravite djela Božjih (ŽV 9-2008)Prinosna: 228.2 Po obećanju    ili: 207 Prigni se, svako koljenoPričesna: 135.3 Bog je tako ljubio svijetZavršna: 481 Častimo te

živovrelo 9 - 20199 - 20199 23

Braćo i sestre, Krist je u svome posluhu nebe-skomu Ocu prihvatio put poniznosti i križa te tako svim ljudima očitovao Božju slavu. U zahvalnosti za dar otkupljenja uputimo svoje molitve Kristu Gospodinu, zajedno zazivajući:   Kriste, usliši nas.1. Za Crkvu u svijetu:

da ustrajnim naviještanjem evanđelja i vjerodostojnim životom svakodnevno objavljuje mudrost tvoje ljuba-vi, iskazane na križu, molimo te.

2. Za sve tvoje vjernike: da radosno žive dar krštenja te budu tvoja vjerna slika pred Ocem nebe-skim i pred svim ljudima, molimo te.

3. Za ljude koji zbog trpljenja ne osjećaju radost života: svojom pobjedom na križu ozdravi njihovu tjeskobu i daj im otkriti smisao križa, molimo te.

4. Za nas ovdje okupljene: pomozi nam svakodnevno hoditi putem poniznosti; nauči nas da snagom tvoje ljubavi ljubimo sve ljude, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: uzdigni ih k sebi i obdari ih životom vječnim, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, ti si prihvatio križ i smrt da bi nas oslobodio grijeha i smrti i doveo nas u Očev dom. Daj nam vjerno hoditi putem na koji si nas izveo te jednom budemo dionici tvoje slave. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Bog je tako ljubio svijet.Vladimir Blažanović: Raspeti Krist, 2004.

A on im milosrdno grijeh praštaoi nije ih posmicao; često je gnjev svoj susprezaoda ne plane svom jarošću.

Pjesma prije evanđelja 2Kor 5,19

Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te,jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

Evanđelje Iv 3, 13-17Sin Čovječji ima biti podignut.Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji. I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podi-gnut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u nje-mu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svo-ga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječ-ni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma A ja kad budem uzdignut sa zemlje sve ću privući k sebi, govori Gospodin.

Iv 12, 32

Popričesna molitvaGospodine Isuse Kriste, ti si nas otkupio svojim križem, stablom života, i okrijepio ovom svetom gozbom. Molimo te, privedi nas k slavi uskrsnuća. Koji živiš.

24

OTAJSTVO I ZBILJA Uzvišenje Svetoga Križa

Na križ uzdignut

Vanj

a Ra

dauš

B lagdan Uzvišenja Svetoga Križa povezan je s čašćenjem relikvije drva Križa na kojem je bio razapet Isus Krist, a odlomak iz Evanđelja po Ivanu koji se naviješta na ovaj

blagdan dio je Isusova razgovora s uglednim Židovom farizejom Nikodemom. On je Isusu došao obnoć jer se tada zbog ljudskih obzira bojao s Isusom susresti danju, ali je na dan njegove smrti na križu smjelo donio sto libara (oko 32 kg) smjese smirne i alo-ja za pomazanje Isusova mrtvoga tijela (Iv 19, 39).

Predznak zmijeU tajnome razgovoru s Nikodemom Isus je među ostalim tajan-stveno govorio i o spasenjskom značenju svoga križa. On toga uglednoga farizeja, koji je sigurno poznavao Pisma, podsjeća na događaj opisan u Knjizi Brojeva, o čemu čitamo u današnjem pr-vome čitanju (Br 21, 4b-9). Riječ je o jednome u nizu slučajeva ka-da je Izabrani narod, zbog nevolja na putu iz egipatskoga ropstva prema Obećanoj zemlji, stao mrmljati protiv Boga i protiv Moj-sija. Nisu imali ni kruha ni vode, a jelo, tj. mana, koju im je Bog svakodnevno slao, ogadila im se. Premda je Bog u drugim slučaje-vima, kada se narod tužio zbog nedostatka vode ili hrane, reagirao tako što bi na čudesan način izveo vodu iz stijene ili dao da pada hrana s neba, sada ih je pritisnuo još većom nevoljom. Pustio je na narod ljute zmije koje su ih ujedale, a oni umirali. Taj šok djelovao je na narod tako da su shvatili i priznali kako su u svome mrmlja-nju pretjerali i sagriješili i protiv Boga i protiv Mojsija.

Možda se to što Bog pušta na narod ljute zmije ne slaže s našom predodžbom o dobrom i milosrdnom Ocu, ali se slaže s realnošću da narod pritisnut većom nevoljom doista osjeti i veću potrebu za Božjom blizinom. Tako se dogodilo i u ovome sluča-ju. U velikoj životnoj opasnosti narod se obraća Mojsiju – protiv kojega su prethodno govorili – neka se pomoli Bogu – protiv ko-jega su također do tada mrmljali – da ukloni od njih ljute zmije.

Mojsije moli za narod, a Bog uslišava molbu na svoj pomalo neobičan način. Zapovijeda Mojsiju da napravi zmiju od mjedi i stavi ju na stup, pa tko god bude ujeden i pogleda u tu mjedenu zmiju, ne će umrijeti od otrova zmije koja ga je ujela. Mojsije je tako postupio, i svatko koga je ujela ljutica, a on pogledao u mje-denu zmiju postavljenu na stup, bio je ozdravljen.

Uzvišenje Svetoga Križa

Vanj

a Ra

dauš

lagdan Uzvišenja Svetoga Križa povezan je s čašćenjem relikvije drva Križa na kojem je bio razapet Isus Krist, a odlomak iz Evanđelja po Ivanu koji se naviješta na ovaj

blagdan dio je Isusova razgovora s uglednim Židovom farizejom Nikodemom. On je Isusu došao obnoć jer se tada zbog ljudskih obzira bojao s Isusom susresti danju, ali je na dan njegove smrti na križu smjelo donio sto libara (oko 32 kg) smjese smirne i alo-

19, 39).

U tajnome razgovoru s Nikodemom Isus je među ostalim tajan-stveno govorio i o spasenjskom značenju svoga križa. On toga uglednoga farizeja, koji je sigurno poznavao Pisma, podsjeća na događaj opisan u Knjizi Brojeva, o čemu čitamo u današnjem pr-

21, 4b-9). Riječ je o jednome u nizu slučajeva ka-da je Izabrani narod, zbog nevolja na putu iz egipatskoga ropstva prema Obećanoj zemlji, stao mrmljati protiv Boga i protiv Moj-sija. Nisu imali ni kruha ni vode, a jelo, tj. mana, koju im je Bog svakodnevno slao, ogadila im se. Premda je Bog u drugim slučaje-vima, kada se narod tužio zbog nedostatka vode ili hrane, reagirao tako što bi na čudesan način izveo vodu iz stijene ili dao da pada hrana s neba, sada ih je pritisnuo još većom nevoljom. Pustio je na narod ljute zmije koje su ih ujedale, a oni umirali. Taj šok djelovao je na narod tako da su shvatili i priznali kako su u svome mrmlja-nju pretjerali i sagriješili i protiv Boga i protiv Mojsija.

Možda se to što Bog pušta na narod ljute zmije ne slaže s našom predodžbom o dobrom i milosrdnom Ocu, ali se slaže s realnošću da narod pritisnut većom nevoljom doista osjeti i veću potrebu za Božjom blizinom. Tako se dogodilo i u ovome sluča-ju. U velikoj životnoj opasnosti narod se obraća Mojsiju – protiv kojega su prethodno govorili – neka se pomoli Bogu – protiv ko-jega su također do tada mrmljali – da ukloni od njih ljute zmije.

Mojsije moli za narod, a Bog uslišava molbu na svoj pomalo neobičan način. Zapovijeda Mojsiju da napravi zmiju od mjedi i stavi ju na stup, pa tko god bude ujeden i pogleda u tu mjedenu zmiju, ne će umrijeti od otrova zmije koja ga je ujela. Mojsije je tako postupio, i svatko koga je ujela ljutica, a on pogledao u mje-denu zmiju postavljenu na stup, bio je ozdravljen.

živovrelo 9 - 20199 - 20199 25

Krist, lijek protiv smrtiKako tu starozavjetnu sliku možemo razumjeti u kontekstu Isusova razgovora s Nikodemom, gdje Isus mjedenu zmiju postavljenu na stup uspoređuje sa samim sobom razapetim na križ?

U traženju odgovora na to pitanje važno je uočiti jedan detalj. Već smo ga spomenuli. U događaju sa zmijama iz Knjige Brojeva Bog ne uklanja zmije i ne sprječava ujedanje kako je to narod molio, nego uslišava molitvu naroda na drugi način. On daje lijeka onomu tko je nastradao. Drugim riječima, kada je Mojsije po Božjoj zapovijedi na stup postavio mjedenu zmiju, nisu nestale zmije niti je prestalo ujeda-nje, ali je narod znao kamo će u svojoj nevolji upraviti pogled. Zle posljedice protivljenja Bo-gu nisu prestale, ali je pokazan izlaz iz kruga zla i smrti.

U tome je lik mjedene zmije na stupu doi-sta pralik Kristova križa. Kada je Isus razapet na križ i podnio žrtvu za spas čitavoga svijeta, nisu od toga trenutka u svijetu prestale ni mr-žnje, ni ratovi, ni bolesti niti ikakva druga zla. Nije s pozornice svijeta nestala ni smrt. Sve to još uvijek traje, ali Isus je uskrsnuo i konačna pobjeda dobra nad zlom i života nad smrću je sigurna. U svojim navještajima muke, smrti i uskrsnuća Isus je uvijek govorio da to tako treba biti. Logika te njegove izjave razumljiva je, jer nitko ne može pobijediti protivnika ako od njega pobjegne. Pa tako ni Isus nije mogao pobijediti smrt tako da ju izbjegne, nego se s njome suočio i pobijedio ju time što je umro i uskrsnuo od mrtvih. Iz te perspektive križ na kojem je Isus umro, postao je znakom opće po-bjede nad smrću.

Zbog toga u svojoj kristološkoj interpreta-ciji Mojsijeve mjedene zmije u pustinji, evan-

đelist Ivan rabi jedan termin kojega inače na dotičnom mjestu u Knjizi Brojeva nema. Nai-me, dok se u starozavjetnome opisu događaja sa zmijama ljuticama kaže da je Mojsije mjede-nu zmiju jednostavno stavio na stup, u Evan-đelju po Ivanu govori se o njezinu podizanju ili – ako ćemo se poslužiti rječnikom današnjega blagdana – o njezinu uzvišenju. Iz usporedbe s ‘uzvišenjem’ mjedene zmije u pustinji možemo zaključiti da su dva razloga uzvišenja Isusa, Si-na čovječjega, na svetome križu.

Kao prvo, svečani glagol uzvisiti već u Isu-sovoj smrti na križu naviješta njegovo uskr-snuće i izražava proslavu Božje ljubavi prema svijetu. Zanimljivo je, naime, da se u Evanđelju po Ivanu glagol ljubiti prvi put susreće upravo u ovom kontekstu: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina jedinorođenca na nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3, 16). Prisjetimo li se da po-jam svijet u Evanđelju po Ivanu često označava stvarnost koja Boga ne prihvaća i protivi mu se, onda to ima još dublje značenje. Već u Proslovu (1, 10) svijet je opisan kao onaj koji nije upo-znao svjetlo koje je na nj došlo, a kasnije Isus otvoreno govori kako svijet mrzi i njega i njego-ve učenike (Iv 15, 18). Ali, tama i mržnja, koliko god bile stvarne, nisu oznaka Božjega nauma sa svijetom. Bog ljubi svijet i poslao je svoga Sina da se svijet po njemu spasi i da svatko tko u nje-ga vjeruje ima život vječni.

Time smo došli do drugoga razloga uzviše-nja Sina čovječjega. On je uzvišen na križ da bismo ga iz ove doline suza svi mogli jasno vi-djeti i gledajući u njega biti izliječeni od ujeda svakoga zla, pa i od same smrti.

Domagoj Runje

ZRNJE

Krist, lijek protiv smrtiKako tu starozavjetnu sliku možemo razumjeti u kontekstu Isusova razgovora s Nikodemom, gdje Isus mjedenu zmiju postavljenu na stup uspoređuje sa samim sobom razapetim na križ?

uočiti jedan detalj. Već smo ga spomenuli. U događaju sa zmijama iz Knjige Brojeva Bog ne uklanja zmije i ne sprječava ujedanje kako je to narod molio, nego uslišava molitvu naroda na drugi način. On daje lijeka onomu tko je nastradao. Drugim riječima, kada je Mojsije po Božjoj zapovijedi na stup postavio mjedenu zmiju, nisu nestale zmije niti je prestalo ujeda-nje, ali je narod znao kamo će u svojoj nevolji upraviti pogled. Zle posljedice protivljenja Bo-gu nisu prestale, ali je pokazan izlaz iz kruga zla i smrti.

sta pralik Kristova križa. Kada je Isus razapet na križ i podnio žrtvu za spas čitavoga svijeta, nisu od toga trenutka u svijetu prestale ni mr-žnje, ni ratovi, ni bolesti niti ikakva druga zla. Nije s pozornice svijeta nestala ni smrt. Sve to još uvijek traje, ali Isus je uskrsnuo i konačna pobjeda dobra nad zlom i života nad smrću je sigurna. U svojim navještajima muke, smrti i uskrsnuća Isus je uvijek govorio da to tako trebaje, jer nitko ne može pobijediti protivnika ako od njega pobjegne. Pa tako ni Isus nije mogao pobijediti smrt tako da ju izbjegne, nego se s njome suočio i pobijedio ju time što je umro i uskrsnuo od mrtvih. Iz te perspektive križ na kojem je Isus umro, postao je znakom opće po-bjede nad smrću.

ciji Mojsijeve mjedene zmije u pustinji, evan-

I susovo uzdignuće na križ novi je, čudesni korak njegova spasenjskoga silaska: po smrti je sišao u samu smrt, u mjesto čovjekove krajnje boli i zarobljenosti. Tu, na križu,

umirući, dao je da umre sama smrt, kako bi čovjek živio novošću života. Isusovim uzdignu-ćem na križ i sam je križ ‘uzdignut’, proslavljen; mjesto trpljenja i izvršenja kazne postalo je mjesto spasenja i prijestolje slave. Zato će križ postati znak spasenja: »Gledat će onoga koga su proboli.« (Iv 19, 37). Pogled i gledanje ovdje znače spoznaju, razumijevanje, proni-canje u istinu. Milosno je umjeti zaustaviti pogled na Na-križ-uzdignutome…

26

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 87.1 Daj mir, Gospodine      ili: 237 Mir svoj, o Bože Otpj. ps.: Ustat ću i poći (ŽV 9-2013)Prinosna: 230 Darove prinesitePričesna: 135.3 Bog je tako ljubio svijet    ili: 188 Na Isusov se spomen samZavršna: 189-190 O Oče skrajnje blagosti

15. rujna 2019.

Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Daj mir, Gospodine, onima što se u te uzdaju, da se proroci tvoji pokažu istiniti. Uslišaj molitve slugu svojih, Izraela, puka svoga.

usp. Sir 36, 18

Zborna molitvaBože, Stvoritelju i Svedržitelju. Daj da ti služimo svim srcem te iskusimo darove tvoje ljubavi. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Izl 32, 7-11.13-14

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Progovori Gospodin Mojsiju: »Požuri se dolje! Narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske, pošao je naopako. Brzo su zašli s puta koji sam im odredio. Napravili su sebi tele od rastopljene kovine, preda nj pali ničice i žrtve mu prinijeli uz poklike: ’Ovo je bog tvoj, Izraele, koji te izveo iz zemlje egi-patske!’ Dobro vidim«, reče dalje Gospo din Mojsiju, »da je ovaj narod tvrde šije. Pusti sada neka se gnjev moj na njih raspali da ih istrijebim, a od tebe ću učiniti velik narod.« Mojsije pak zapomagao pred Gospodinom, Bogom svojim, i govorio: »Gospodine! Čemu da gnjevom plamtiš na svoj narod koji si izveo iz zemlje egipatske snagom velikom i rukom jakom! Sjeti se Abrahama, Izaka i Izraela, slugu svojih, kojima si se samim so-bom zakleo i obećao im: ’Razmnožit ću vaše potomstvo kao zvijezde na nebu i svu ze-mlju ovu što sam obećao dat ću vašem po-tomstvu i ona će zavazda biti njihova ba-ština.’« I ražali se Gospodin pa ne učini zlo kojim se bijaše zaprijetio svome narodu. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 51, 3-4.12-13.17.19

Pripjev: Ustat ću i poći k ocu svome!

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!Operi me svega od moje krivice,od grijeha me mojeg očisti!

Čisto srce stvori mi, Bože,i duh postojan obnovi u meni!Ne odbaci me od lica svojegai svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Otvori, Gospodine, usne moje,i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.Žrtva Bogu duh je raskajan,srce raskajano, ponizno, Bože, ne ćeš prezreti.

Drugo čitanje 1Tim 1,12-17Krist dođe spasiti grešnike.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola TimotejuPredragi: Zahvalan sam onome koji mi dade snagu – Kristu Isusu, Gospodinu našemu – jer me smatrao vrijednim povjerenja, kad u službu postavi mene koji prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik. Ali pomilovan sam jer sam to u ne-znanju učinio, još u nevjeri. I milost Gospo dina našega preobilovala je zajedno s vjerom i ljubav-lju, u Kristu Isusu. Vjerodostojna je riječ i vrijed-na da se posve prihvati: Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja. A pomilo-van sam zato da na meni prvome Isus Krist po-kaže svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni. A Kralju vje-kova, besmrtnome, nevidljivome, jedinome Bo-gu čast i slava u vijeke vjekova. Amen.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, usliši nam prošnje i primi darove. Što svaki od nas prikazuje tebi na čast, nek bude na spasenje svima. Po Kristu.

živovrelo 9 - 20199 - 20199 27

Bogu, Ocu milosrđa i izvoru ljubavi, uputimo svoje molitve zajedno vapijući:Oče milosrđa, usliši nas.1. Za Crkvu, zajednicu tvojih sinova i kćeri:

čuvaj ju u istinskoj vjernosti i okrijepi ju hrabrošću da svim ljudima svjedoči ljepotu tvoje ljubavi, molimo te.

2. Za pastire Crkve: okrijepi ih mudrošću vodstva i obdari ih radosnim služenjem i očinskom brigom za tvoj narod, molimo te.

3. Za roditelje, učitelje, odgojitelje i sve kojima si povjerio skrb za djecu: obdari ih nesebičnošću služenja, a istinska ljubav neka uvijek nadahnjuje i rasvjetljuje sva njihova djela, molimo te.

4. Za braću i sestre koji trpe u bolesti i osamljenosti: pohodi ih svojim svjetlom i ispuni ih nadom, a kršćane ispuni nese-bičnom ljubavlju kako se nitko ne bi osjetio zaboravljenim i napuštenim, molimo te.

5. Za sve koji su izgubljeni u grijehu: pohodi ih svojom milošću da spoznaju veličinu tvoje ljubavi i radost tvoga očinskoga doma, molimo te.

6. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: budi nam bliz svojom milošću i pomozi da uvijek živimo s pouzdanjem u tvoju dobrotu i milosrđe, molimo te.

Bože, izvore dobrote, u svome Sinu Isusu Kristu ti si sa sobom pomirio sav svijet. Prodahni nas svojim Duhom da budemo svjedoci tvoga oproštenja i ljubavi za svakoga čovjeka. Po Kristu Gospodinu našemu.

On prima grješnike…Đuro Seder: Milosrdni otac i sinovi, 1981.

Pjesma prije evanđelja 2Kor 5,19

Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirioi položio u nas riječ pomirenja.

Evanđelje Lk 15,1-10 (kraća verzija)Na nebu će biti radost zbog jednog obraćena grešnika. Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima greš-nike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgu-bljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ’Raduj-te se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgublje-nu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja. Ili koja to žena, ima li de-set drahma pa izgubi jednu drahmu, ne za-pali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pre-traži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ’Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.’ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma Čaša koju blagosliv-ljamo, zajedništvo je Krvi Kristove! Kruh koji lomimo, zajedniš-tvo je Tijela Kristova!

usp. 1Kor 10, 16

Popričesna molitvaGospodine, nek nam ova pričest pronikne duh i tijelo, da u nama ne pre vagne tjelesna sklonost nego djelo vanje tvoje moći. Po Kristu.

28

OTAJSTVO I ZBILJA

D aj mi dio dobara koji mi pripada.« »Nikada mi ni jareta nisi dao.« Sva se drama i tragedija čovjekova grijeha sa-

žima u tim dvjema rečenicama.

Nepovezanost: »To je moje.«Oba sina, i mlađi i stariji, što li drugo kazuju negoli: »Daj mi moje«, »Ja želim svoje«, »To je moje«. Grijeh je htjeti biti svoj, htjeti imati nešto, u konačnici, htjeti imati samoga sebe samo za sebe. Grijeh je prekid povezanosti. Čovjek ne želi povezanost i ovisnost o drugo-me. Dakle, odnos prema Bogu počinje pucati u onome trenutku kad poželimo biti nepove-zani: kad želimo imati nešto kao svoje, imati sebe kao svojinu, kada kažemo Bogu »to je moje», imamo pravo na svoj užitak, na posjed, na znanje, na bilo što, ali bitno je da meni to »pripada«, kako veli mlađi sin. I odnosi u obi-teljima, u župnim i redovničkim zajednicama, u Crkvi, u društvu počinju se također raspada-ti u onome času kada ne želimo biti povezani, kad nastojimo grabežljivo imati sebe za sebe, kad želimo imati nešto kao svoje, kad nam se u očima pojavi onaj posesivni sjaj koji govori: »To je moje!« Prispodoba o sinovima zorno prikazuje posljedice takva grješnoga stava, ali ujedno i pruža ohrabrujući i utješan način izla-ska iz takve grješne zapletenosti.

Nepovezanost: prkosni ponosMlađi sin raskinuo je povezanost: dobio je svo-je i postao je svoj. U njegovu ponašanju vidlji-vo je što se događa s nama kada ne želimo biti povezani s Bogom, s drugima. Na početku nas obuzima veliko oduševljenje da smo konačno ‘samo svoji’ i da imamo nešto samo svoje (đa-vao nas upravo tako i zavodi, kao i duh ovoga svijeta). Ali to oduševljenje ne traje dugo; brzo se suočimo sa svojom vlastitom ispraznošću, bijedom, nedostatnošću, jer naša duša nije od sebe, nego od drugoga. Ona nije stvorena za sebe, da bude nepovezana. U grijehu nepove-zanosti odlazimo u »daleku zemlju«, u tuđinu.

Osjećamo se otuđenima od sebe samih (gladni smo, oskudijevamo), ali i od drugih (nitko nam ne daje ni rogače). Naša duša postaje, bez po-vezanosti, krajnje pokidana, razderana.

I treba reći da je teško izaći iz te situacije. Ne samo zbog grijeha koji smo počinili, nego zbog novoga grijeha koji se može pojaviti upravo u tom počinjenome grijehu. To je grijeh ponosa. Ponosno smo prekinuli povezanost s Bogom i s drugima. Vidimo da smo zbog toga otuđeni, izgubljeni, ali ponosno i dalje ustrajemo u svo-jem stavu, ponosno želimo i propasti! Taj dru-gi grijeh, taj ponos grješnika možda je i daleko opasniji od prvoga grijeha. Tako se raspadaju i međuljudski odnosi. Vidimo da nismo nešto dobro učinili, da smo grješno narušili ili pre-kinuli neke odnose, ali smo preponosni (zbog svoje službe koju obnašamo, zbog toga kako se predstavljamo pred drugima: dobrota, ne-dodirljivost itd.) da priznamo drugomu svoju grješnost, da molimo drugoga za oproštenje. Užasan je taj grijeh ponosa, rekao bih, prko-sna ponosa: vidimo da propadamo, ali i dalje ustrajemo u ponosu i radije želimo uništiti se-be i drugoga, nego da izgubimo svoj ponos.

Povezanost: slomljena poniznostMlađi pak sin nije imao takav prkosni ponos. Njegova nepovezana, raskidana duša odbacila je taj prkosni ponos. Postala je slomljeno po-nizna i odlučila se obratiti na povezanost. Ko-liko je samo taj korak težak, znat će svaki onaj koji je nekakvim velikim grijehom poništio ono što on jest i što bi trebao biti. Primjerice, ugledan muž ili ugledna žena, a na kraju otkri-veni u preljubu ili u krađi; dobar i svet sveće-nik, a ono bludnik, kradljivac; dobar prijatelj, a u stvarnosti otkriven kao vrhunski varalica. No, mlađi sin slomio je, rekoh, svoj prkosni ponos. Vraća se ocu i od oca ne traži opet ne-kakvim prkosnim ponosom ono što je izgubio. O, tako je divno, čudesno ponizan. Želi biti sa-mo običan sluga, jer je duboko svjestan svoje-ga grijeha. On ne uljepšava svoje grijehe, kako to mi činimo: »Sagriješio sam, ali…« Mi uvijek imamo nekakva opravdanja, uvijek nekakav ‘ali’. On, poput svetoga Pavla – a ta je rečenica

XXIV. nedjelja kroz godinu

O povezanosti

živovrelo 9 - 20199 - 20199 29

tako duboka – u današnjem drugom čitanju, kazuje jasno i odrješito, bez uspoređivanja s drugima, da je »prvi grješnik«: »Isus Krist do-đe na svijet spasiti grješnike, od kojih sam prvi ja.« A i toliko mu je bitna povezanost s ocem da mu je svejedno što će biti: sluga ili sin, bitno je da bude opet povezan, da bude očev. Tako nam mlađi sin kazuje put izlaska iz grijeha ne-povezanosti: odbacivanje prkosnoga ponosa u grijehu, slomljenu poniznost, odrješito i jasno priznanje vlastitoga grijeha (»od kojih sam prvi ja«). I mi smo otuđeni. Zato »dođimo k sebi« i vratimo se Ocu, vratimo se povezanosti.

Božja sreća u povezanostiStariji sin, doduše, ne odlazi od oca, ali čini isti grijeh želje za nepovezanošću. On je jednako »izvan«, u polju; i on želi biti svoj, nepovezan. Na njemu je vidljiv ne samo grijeh nepovezano-sti s Bogom, nego i s drugima. On svojega bra-ta, njegov grijeh, a potom i njegovo obraćenje ne doživljava kao svoje. On prezire povezanost sa svojim bratom i zato se ne može radovati njegovu obraćenju. U tome starijem bratu lako ćemo prepoznati opet sebe. Čovjek, koji traži samo sebe i koji traži samo svoje, raskida svaku povezanost s drugima. Ne može se radovati s drugim, a ne može ni patiti s drugim. Ne za-nima ga ni njegova radost, ni njegova patnja. Budući da živi nepovezano, tuđu radost i tuđu patnju uvijek doživljava kao veliku ugrozu.

Stoga otac tako tužno i milo podsjeća i nje-ga na to kakav je on otac, da je on otac poveza-nosti: »Sinko, ti si uvijek sa mnom, sve moje – tvoje je.« Otac ne želi sebe za sebe. Ono što je njegovo, jest i njegovo, njihovo. On je povezan i s mlađim i sa starijim sinom. Zato se toliko raduje mlađemu sinu. Nije ga uopće briga za njegov grijeh, nije prkosno ponosan na svoje dostojanstvo (ah, a mi smo tako prkosno po-nosni, likujemo kad netko ponizno dođe tražiti oproštenje od nas!), on je doslovce ‘poludio od sreće’ čim ga je izdaleka ugledao. On je lud od sreće jer je njegova sreća povezanost, poveza-nost sa sinom. Zato djeluje ludo: odijeva ga u najbolju odjeću, stavlja mu prsten, obuva ga i još mu kolje ugojeno tele.

Bog nije samotni Bog, on je Bog poveza-nosti, Bog koji pati zbog prekida povezanosti. Bog je ‘slab na nas’ zbog te povezanosti, ne sa-mo da nas čeka, nego on ludo i brižljivo traži nas, izgubljene ovce, izgubljene drahme, i ra-duje se našemu obraćenju, našoj odluci da mu se vratimo i budemo nanovo povezani s njim.

Otac podsjeća starijega sina da je on otac povezanosti, da ga je odmalena učio toj pove-zanosti sa svima, a osobito s grješnicima. Uči i nas Nebeski Otac na tu povezanost s grješnici-ma, jer je poslao svojega Sina u našu nepove-zanost, u našu tuđinu, tuđinu grijeha. Povezao se neraskidivo s nama u Isusu Kristu, sve nas je neraskidivo svezao u svojem tijelu, gdje smo svi udovi njegova tijela. Uči nas u Isusu Kristu novoj abecedi »sve moje – tvoje je« protiv naše grješ-ne abecede »to je samo moje«. I nama kazuje da nikada svoju braću i sestre, osobito one grješne, ne promatramo kao tuđince, jer on sam, premda svet, učinio se zbog nas »prvim grješnikom«)!

A mi, grješnici, kako li se onda usudimo druge grješnike ne smatrati svojima?! Uči nas nebeski Otac da se sa svima povežemo u njiho-voj radosti i u njihovoj patnji, jer je čovjekova jedina sreća u povezanosti s Bogom i s čovje-kom, jer jedini sretan Bog i jedini sretan čovjek jest Isus Krist: Bog povezan s čovjekom i čovjek povezan s Bogom i s bližnjima. U konačnici, uči nas da je on u sebi Bog povezanosti, čudesne povezanosti Oca, Sina i Duha Svetoga. Stoga, »dođimo k sebi« i povežimo se…

Ivica Raguž

Otac potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga.Đuro Seder: Milosrdni otac.

30

OTAJSTVO I ZBILJA 22. rujna 2019.

Dvadeset i peta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaJa sam spasenje naroda, govori Gospodin. Iz koje god nevolje zavape k meni, ja ću ih uslišiti, i bit ću Bog njihov zauvijek.

Zborna molitvaBože, sav si svoj zakon sveo na ljubav prema tebi i bližnjemu. Daj da vršimo tvoje zapovijedi i postignemo vječni život. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Am 8, 4-7Protiv onih koji kupuju siromaha za novac.Čitanje Knjige proroka AmosaSlušajte ovo, vi što gazite potrebnikai satirete uboge u zemlji! Kažete: »Kad li će mlađak proći da prodamo žito,i subota da tržimo pšenicu? Smanjit ćemo efu, povećati šekel da varamo krivim mjerama, da kupimo siromaha za srebro, potrebita za sandale i da prodajemo otražak pod žito.« Zakle se Gospodin ponosom Jakovljevim: »Dovijeka ne ću zaboraviti nijednoga djela vašega.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 113, 1-2.4-8

Pripjev: Hvalite Gospodinakoji iz gliba vadi siromaha.

Hvalite, sluge Gospodnje,hvalite ime Gospodnje!Blagoslovljeno ime Gospodnjesada i dovijeka!

Uzvišen je Gospodin nad sve narode,slava njegova nebesa nadvisuje.Tko je kao Gospodin, Bog naš,koji u visinama stolujei gleda odozgo nebo i zemlju?

Podiže iz prašine uboga,iz gliba vadi siromaha da ga posadi s prvacima,s prvacima svoga naroda.

Drugo čitanje 1Tim 2, 1-8Neka se obavljaju prošnje za sve ljude Bogu,koji hoće da se svi ljudi spase.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola TimotejuPredragi: preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i za-hvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred spasiteljem našim Bo-gom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve. To je u svoje vrijeme dano svjedočanstvo, za koje sam ja postavljen propovjednikom i apo-stolom – istinu govorim, ne lažem – učite-ljem narodâ u vjeri i istini. Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja 2Kor 8, 9

Isus Krist, premda bogat, posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.

Darovna molitvaGospodine, primi darove svoga naroda da nebeskim otajstvima postignemo što vjerom i djelom ispovijedamo. Po Kristu.

Ulazna: 78.1 Gospodin je jakost svome naroduOtpj. ps.: 120 Hvalite GospodinaPrinosna: XVI Nosimo darePričesna: III Gospodin je pastir moj   ili: 241 Oče naš dobri, slavimo ti ImeZavršna: 859 Spasitelju, dobri Isukrste

živovrelo 9 - 20199 - 20199 31

Braćo i sestre, izrecimo ponizno svoje molitve Bogu, koji u ljubavi ostaje vjeran, unatoč svim našim nevjernostima:1. Crkvu, koja živi u svijetu nepravdâ,

okrijepi mudrošću evanđelja da se uvijek zauzima za evanđeosku pravednost te svojim životom naviješta novi svijet, molimo te.

2. Papu našega Franju i sve pastire Crkve vodi svojim Duhom da budu mudri predvodnici tvoga naroda na putu svetosti, molimo te.

3. Svima koji upravljaju dobrima i bogatstvom ovoga svijeta daj spoznati da je sve što im je povjereno dar tvoje dobrote; obdari ih pravednošću i brigom za siromašne i potrebite, molimo te.

4. Braći i sestrama koji su, zbog ljudske nepravde, pritiješnjeni siromaštvom i oskudicom, daruj nadu koja tješi, a kršćane potakni da im darežljivošću ljubavi očituju tvoju blizinu, molimo te.

5. Nama, koje i danas sitiš svojom riječju, pomozi da prepoznamo blago koje si nam udijelio i okrijepi nas za vjernost u svemu što si nam povjerio, molimo te.

6. Pokojnoj našoj braći i sestrama oprosti svaku nevjernost i obdari ih darom vječnoga zajedništva s tobom, molimo te.

Bože, Stvoritelju svega i izvore svakoga dobra, usliši nam molitve i ispuni nas zahvalnošću života za svaki tvoj dar. Po Kristu Gospodinu našemu.

I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja.Georges de La Tour: Nepravedni upravitelj i dužnici, 1630.-1635.

Evanđelje Lk 16, 1-13Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učeni-cima: »Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu re-če: ’Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ Nato upravitelj reče u sebi: ’Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopa-ti? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem ma-knut s uprave.’ I pozva dužnike svoga gospo-dara, jednog po jednog. Upita prvoga: ’ Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ’Sto bata ulja.’ A on će mu: ’Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugo-mu: ’A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ’Sto korâ pšenice.’ Kaže mu: ’Uzmi svoju zadužni-cu i napiši osamdeset.’ I pohvali go spodar ne-poštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti. I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore. Tko je vjeran u najma-njem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najma-njem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bo-gatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati? Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga lju-biti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga pre-zirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaGospodine, ti nas hraniš svojim otajstvima. Odgajaj nas neprestano uredbama svoga milosrđa da plodove otkupljenja donosimo i u otajstvima i u vladanju. Po Kristu.

32

OTAJSTVO I ZBILJA

P red nama je vjerojatno jedna od najčud-nijih Isusovih prispodoba. Nakon što smo prošle nedjelje slušali prispodobe

o izgubljenoj ovci, izgubljenoj drahmni i izgu-bljenome sinu, u kojima je do izražaja došlo Očevo milosrđe, današnja je prispodoba, ko-ja u evanđelju slijedi odmah nakon one tri o milosrđu, naizgled sasvim drukčija. Riječ je o upravitelju koji nije dobro upravljao imanjem svoga gospodara, pa gospodar od njega traži da položi račun. U vremenu koje mu preostaje rasipni upravitelj oprašta dio duga dužnicima svoga gospodara. On je već bio optužen pred gospodarem da mu rasipa imanje, pa ovaj nje-gov zadnji postupak izgleda kao daljnje rasi-panje. Ipak, gospodar ga na kraju pohvaljuje jer je snalažljivo postupio. Čini se kao da ovoj Isusovoj prispodobi nedostaje logike.

Likovi prispodobePokušajmo najprije prepoznati likove. U gos-podaru koji daje imanje na upravu i koji na kraju pohvaljuje čovjeka valja prepoznati Bo-

ga. U upravitelju, koji je u središtu prispodobe, valja prepoznati Isusove učenike, jer je prispo-doba njima i upućena. Konačno, u dužnicima možemo prepoznati sve ljude oko sebe s koji-ma ulazimo u najrazličitije vrste odnosa. Osim toga, ova prispodoba treba biti čitana kao na-stavak prethodnih prispodoba o milosrđu. Na-ime, onaj izgubljeni sin iz prethodne prispodo-be otišao je od oca i »potratio« dobra koja mu je otac dao (Lk 15, 13). Glagolom »potratiti« preveden je grčki glagol diaskorpizo. To je isti grčki glagol koji je u prispodobi o upravitelju preveden glagolom »rasipati«. Možemo ta-ko upravitelja usporediti s rasipnim sinom iz prethodne prispodobe. To nam pak omoguća-va da na pameti imamo upravo milosrdnoga Oca kao gospodara iz ove prispodobe.

U čemu se očituje njegovo milosrđe? Naj-prije u činjenici da nije odmah odbacio svoga upravitelja, nego mu pruža mogućnost da po-loži račune, da se opravda, ali i da nešto u svo-me postupanju promijeni. Upravitelj to shvaća i počinje mijenjati svoje postupke. On je i dalje

rasipan, ali sada rasipa na drukči-ji način. Ako je prije, poput izgu-bljenoga sina, rasipao za vlastite užitke i za vlastitu komociju, sada rasipa na druge ljude. Zanimljivo, upraviteljeva narav ostaje ista, ali on djeluje na drukčiji način.

Milosrdna rasipnostUpravitelj ostaje rasipan, ali u ko-rist drugih ljudi. Vratimo li se na prispodobu o izgubljenome sinu, zamijetit ćemo da je ondje otac ra-sipan. On dijeli svoje imanje i pre-daje ga sinovima. Kada jedan od njih sve potrati, ali se vrati, otac ga prima i ponovno sve s njime di-jeli. Otac je rasipan. Na jednome drugom mjestu u Lukinu evan-đelju čitamo da je Svevišnji »do-brostiv i prema nezahvalnicima i

XXV. nedjelja kroz godinu

Mir i razdjeljenje

Marinus van Reymerswaele: Nepravedni upravitelj.

živovrelo 9 - 20199 - 20199 33

prema opakima« (Lk 6, 35). On je doista ‘rasi-pan’ ljubavlju i milosrđem. Odmah nakon toga rečeno je: »Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.« Evo zašto je u ovoj prispo dobi pohvaljen upravitelj: on je milosrdan, rasipan prema ljudima, onako kako je Otac naš milosr-dan i rasipan.

Prije je bio snalažljiv u iznalaženju načina kako sebi ugoditi, a sada je postao snalažljiv u iznalaženju načina kako pomoći drugima. Zato gospodar, zapravo Bog, kaže: »Sinovi su ovo-ga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti« (Lk 16, 8). Kad god koristim darove koji su mi povjereni, sposobnosti koje imam ili materijalna sredstva koja imam za svoj ugodan život, za svoje užitke, za ono što mi život možda čini lakšim i ugodnijim, sin sam ovoga svijeta. Kad god sve te darove počinjem koristiti kako bih drugim ljudima olakšao život i učinio ga ljepšim i ugodnijim, postajem sin svjetlosti.

Milosrđe koje uzvraćaJoš je jedan važan vidik prisutan u ovoj prispo-dobi. Upravitelj počinje opraštati dio duga duž-nicima kako bi ga primili u svoje kuće nakon što bude maknut s uprave (Lk 16, 4). Doista, kad čovjek pokuša biti milosrdan kao što je milosr-dan Otac naš, to nije bez uzvrata. Nekad iskusi-mo taj uzvrat od ljudi. Nekad je to ono osobno zadovoljstvo da smo učinili nešto dobro i lijepo. U svakom slučaju, uzvrat nam dolazi od Boga.

Ova prispodoba najčešće se naziva prispo-dobom o nepoštenu upravitelju. On je ‘nepo-šten’, ne zato što je rasipao gospodarevo bo-gatstvo, nego zato što oprašta dužnicima. U njegovu postupku nema legalističke praved-nosti, baš kao što u postupcima Božjim nema legalističke pravednosti. Nekad i mi možemo primijetiti da je Bog ‘nepošten’, jer je strpljiv s grješnicima, jer dopušta da se neka zla du-že vrijeme događaju. Da, i ovaj je gospodar bio ‘nepošten’, jer nije odmah smijenio lošega upravitelja, nego mu je pružio još jednu priliku. Upravitelj samo ponavlja Božje ‘nepo štenje’.

Ovakvo ‘nepoštenje’ zapravo je ljubav. Da bih ga razumio, potrebna mi je ljubav prema Bogu i prema bližnjemu.

Na ovu se prispodobu nastavlja govor o bo-gatstvu. Iz Lukina evanđelja jasno je da se on obraćao kršćanskoj zajednici u kojoj je bilo i bogatih i siromašnih i u kojoj bogati nisu od-već marili za siromašne. Zato stavlja naglasak na način kako se upravlja osobnim bogatstvom te upozorava na staro židovsko uvjerenje da je Bog svega stvorio dovoljno za sve ljude i da je nekima dao više kako bi time upravljali u ko-rist svih. Stoga je njihova dužnost, ne dobra volja, nego upravo dužnost, brinuti se za one koji imaju manje. Ovo uvjerenje prihvatili su i prvi kršćani, pa u svojoj pobudnici Radost evanđelja papa Franjo navodi riječi svetoga Ivana Zlatoustoga: »Ne dijeliti vlastita dobra sa siromašnima znači pokrasti ih i oduzeti im život. Dobra koja posjedujemo nisu naša, već njihova.« (Radost evanđelja, 57). I u toj po-budnici i u enciklici Laudato si’ papa primje-njuje ovo načelo na globalne odnose, na naci-onalne gospodarske politike, kao i na osobno življenje svakoga pojedinca.

Darko Tepert

Gospodar iz evanđeoske prispodobe, premda oštećen i zakinut, hvali nepravednoga upravitelja svoga posjeda. No, ne hvali ga zbog njegova nečasnoga ponašanja, nego zbog njegove pronicljivosti i snalažljivosti. A Isus nad tom snalažljivošću priželjkuje zauzetost i žar svojih nasljedovatelja. O kada bismo u život vjere bili spremni uložiti onoliko truda, vremena i ljubavi, koliko ulažemo u svakodnevno stjecanje i svako-dnevne brige! Kada bismo bili barem malo više pronicljivi i zauzeti u traženju Gospodina i u brizi da budemo oslobođeni svojih ‘dugova’ pred njim. Umorni smo prije nego i počnemo. Možemo zato misao preokrenuti i pitati se: što bi od našega života i od onoga što stječemo bilo kada bismo se oko svega toga trudili tek onoliko koliko se trudi-mo oko dara vjere? Bio bi to, zacijelo, siromašan život. Možda je upravo takav naš život vjere.

ZRNJE

34

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 214 Molimo tebeOtpj. ps.: 125 Hvali, dušo mojaPrinosna: XIV Evo nas, OčePričesna: 186 Sva ljubavi mi, Isuse   ili: 260 O da bude radostZavršna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod

29. rujna 2019.

Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Sve što si poslao na nas, sve što si nam učinio, Gospodine, pravedno si učinio. Nismo čuvali naredbe tvoje, ali proslavi ime svoje, Gospodine, postupaj s nama po blagosti svojoj, po velikoj ljubavi svojoj.

Dn 3, 31.29-30.43.42

Zborna molitvaBože, ti svoju svemoć očituješ najviše praštanjem i milosrđem. Budi nam uvijek milostiv da težimo za obećanim dobrima i uđemo u vječno zajedništvo s tobom. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Am 6, 1a.4-7Razuzdani raskošnici, bit ćete prognani!Čitanje Knjige proroka AmosaOvo govori Gospodin svemogući:»Jao bezbrižnima na Sionui spokojnima na samarijskoj gori! Ležeći na bjelokosnim posteljama, na počivaljkama izvaljeni, jedu janjad iz stada i telad iz staje; deru se uza zvuk harfe, izumljuju glazbala ko David, piju vino iz vrčeva i mažu se najfinijim uljem, al za slom Josipov ne mare. Stog će prvi sad biti prognani; umuknut će veselje raskošnika.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 146,6c-10

Pripjev: Hvali, dušo moja, Gospodina!

On ostaje vjeran dovijeka,potlačenima vraća pravicu,a gladnima kruha daje.

Gospodin oslobađa sužnje,Gospodin slijepcima oči otvara.Gospodin uspravlja prignute,Gospodin ljubi pravedne.

Gospodin štiti pridošlice,sirote i udovice podupire,a grešnicima mrsi putove.Gospodin će kraljevati dovijeka,tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.

Drugo čitanje 1Tim 6, 11-16Čuvaj zapovijed do pojavka Gospodinova!Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola TimotejuBožji čovječe! Teži za pravednošću, pobožno-šću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotko-šću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima! Zapovijedam pred Bogom koji svemu život daje i pred Kristom Isusom koji pred Ponci-jem Pilatom posvjedoči lijepo svjedočanstvo: čuvaj zapovijed, neokaljano i besprijekorno, do pojavka Gospodina našega Isusa Krista. Njega će u svoje vrijeme pokazati On, Blaženi i jedini vladar, Kralj kraljevâ i Gospo-dar gospodarâ, koji jedini ima besmrtnost, prebiva u svjetlu nedostupnu, koga nitko od ljudi ne vidje niti ga vidjeti može. Njemu čast i vlast vjekovječna! Amen.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja 2Kor 8, 9

Isus Krist, premda bogat, posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.

Darovna molitvaMilosrdni Bože, nek ti ovaj naš prinos bude drag da nam otvori izvor svakog blagoslova. Po Kristu.

živovrelo 9 - 20199 - 20199 35

Bogu, koji je bogat ljubavlju i milosrđem, poniznom molitvom izručimo svoje živote, moleći za sve ljude i za cijeli svijet.1. Za Crkvu, koju si utemeljio kao zajednicu

poslanja: daj da pred svim izazovima svijeta hrabro naviješta istinu evanđelja, a svojim životom vjerno svjedoči ljubav koja obnavlja svijet, molimo te.

2. Za pastire Crkve: obdari ih bogatstvom Duha Svetoga da budu mudri učitelji tvoga naroda i vjerni čuvari dobara koja nikada ne prolaze, molimo te.

3. Za ljude i narode koji žive u obilju: probudi u njima osjećaj za duhovna dobra i potakni ih da blago koje im je povjereno radosno i pravedno dijele s onima koji oskudijevaju, molimo te.

4. Za ovu župnu zajednicu: razbistri nam pogled vjere da u svojoj sredini umijemo prepoznati one koji su potrebiti naše dobrote i nadahni nas za nesebičnost darivanja, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: obdari ih blagom vječnoga života, molimo te.

Bože, darivatelju ljudi, probudi u nama zahvalnost za svaki dar koji od tebe dolazi, kako bismo mogli biti radosni djelitelji tvoje ljubavi svakom čovjeku te jednom zavrijedimo biti jedno s tobom, u nebeskoj slavi. Po Kristu Gospodinu našemu.

A neki siromah, imenom Lazar, ležao je pred njegovim vratima…

Jacopo Bassano: Bogataš i Lazar, 16. st., Gallerie dell’Accademia, Venezia.

Evanđelje Lk 16, 19-31Primio si dobra svoja, a tako i Lazar zla.Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš.Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siro-mah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abraha-ma i u krilu mu Lazara pa zavapi: ’Oče Abra-hame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ’Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome izme-đu nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’ Nato će boga-taš: ’Molim te onda, oče, pošalji Lazara u ku-ću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’ Kaže Abraham: ’Imaju Mojsija i Pro-roke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ’O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ’Ako ne slu-šaju Mojsija i Prorokâ, ne će povjerovati sve da iod mrtvih tko ustane.’«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaBože, ovim otajstvom naviještamo smrt Gospodnju. Obnovi nam duh i tijelo da spremno prihvatimo trpljenje s Kristom te budemo njegovi suba štinici u slavi. Koji živi.

36

OTAJSTVO I ZBILJA

Prošle je nedjelje Isus bio jasan: Ne može se služiti Bogu i bogatstvu; ne može se služiti dvojici gospodara, jer je posrijedi

srce. Ono ne dopušta duboku podijeljenost i zavaravanja. I ove nas nedjelje susreće sličan govor. Danas nas Božja riječ zahvaća dvjema slikama, kao nekim diptihom: prorok Amos okomio se na bezbrižnost i raskošnost koja se zatvorila u sebični užitak, ne mareći ni za što drugo, a Isus nam u prispodobi pomaže da bismo bolje shvatili kakva je to bezbrižnost ili – kako ju neki jezici prevode – lakomislenost.

Bezimeno osamljenIsus pripovijeda neobičnu prispodobu s dva ili, bolje, s četiri lika. Zapravo pred nama su dva para, dvije cjeline likova: u prvome planu be-zimeni bogataš i siromašni Lazar, a u pozadini Abraham i bogataševa rodbina. Premda neo-bična, prispodoba je jasna, dojmljiva i dirljiva.

Bogataš živi bezbrižnost i lakomislenost; za njega hrana nije poteškoća, kao što mu ne za-daje brige ništa od onoga o čemu ljudi tijekom života moraju zabrinuto razmišljati. Toliko je bogat da za sve što smatra potrebnim ima dovoljno novca. Njegova jakost pita: Što mi se može dogoditi?

Drugi je čovjek toliko siromašan i slab da ne može otjerati niti pse od svojih rana, dije-leći s njima otpatke. Niže od toga u životu je teško pasti; dogodila mu se sva grubost koju je moguće zamisliti. Pa ipak, prispodoba mu daje

nešto što bogataš nema; siromah ima ime – La-zar. Ime pak znači i obitelj, i povijest, i moguć-nost spomena, susreta, zajedništva. Lazarovo je ime tim zanimljivije, jer doslovno znači: Bog je pohitao u pomoć. Bogataš nema imena. Nje-gov je život poput biljke bez tla, cvijeta bez va-ze, ispraznost. On postoji, ali kao da ga nema.

Prispodoba nas uči da su i raj i pakao slijed odlukā: netko živi otvoren za druge ljude, ma-da siromašan, dok je drugi u konačnici sam. I cijela ljudska povijest zapravo je to susretanje samoće i zajedništva. Bog nam se objavljuje u zajedništvu ljubavi, čovjeka stvara da bi se ostvarivala ljubav, da bismo u drugome pre-poznavali radost i svoga postojanja. Upravo je ljepota uzajamnosti temelj ljubavi.

Dovoljna je RiječU jednostavnoj prispodobi iz davnih vremena lako je vidjeti poteškoće naše suvremenosti. Koliko se samo toga poduzima da bi se po-nudilo bezbrižnost. Pomislimo samo na proi-zvodnju zabave i na pokušaje stvaranja dojma povezanosti bez susreta i blizine, bez ljubavi. Koliko se samo lakomislenosti postavlja kao uzor, da bi se izbjegla pitanja koja čovjek ipak ne može izbjeći. Jer, danas ima puno onih koji daju odgovore, a malo je onih koji postavljaju istinska pitanja. Otklonom od bitnoga; posta-je se bezimenim, lako se druge uvlači u razne ovisnosti koje nudi površnu bezbrižnost koja u njedrima skriva bezbroj briga.

XVI. nedjelja kroz godinu

Bogataš vidi izdaleka što nije vidio izbliza

B. S

trozz

i: Isu

s na

gozb

i s g

rješn

icim

a.

živovrelo 9 - 20199 - 20199 37

Ne začuđuje stoga što u toj površnosti iz čovjeka provire istinska čežnja, ona koju je Bog usadio u nas Stvaranjem. I čovjek poku-šava raznim putovima doći do ispunjenja te čežnje: traži posebne objave, velike znakove, čuda… A Isus nas uči da je dovoljna njegova Riječ. Ona nam otkriva Božji plan s nama; ona otkriva nas nama samima; uči nas gledati dru-ge, otkriva da postoje ljudi kojima dajem tek mrvice sa stola svoga života; ne toliko mrvice bogatstva, nego mrvice riječi, pogleda, mrvice ljudskosti. Svakoga od nas pita koliko je ljudi oko nas koje ne vidim.

Siromaha će uvijek biti, rekao je Isus, ali ne smije biti ravnodušnih. Jer svaki je čovjek siro-mah, a za nas kršćane potpuno je neprihvatljivo da oko nas ljudi gladuju, zbog našega nemara; da živimo neku iskrivljenu pobožnost u kojoj nema bližnjih, kojima se ostavlja samo bijeda.

Bližnji je promatran kao uznemirenje. Siro-mah, žrtva nepravde, držan je podalje i od očiju i od srca. Poput neželjena predmeta. Mrvice – ne samo kruha, već i pozornosti – nisu dane onima koji se nalaze s druge strane vrata osob-noga boljitka. Kada bogataš počne razmišljati, već je prekasno. Lazar je, naime, bogatašu mo-gao biti put do spasenja, da ga je uočio ranije.

Vidimo kako se bogataš sve više zatvara i kako mu se srce skamenjuje u ravnodušnosti, dok je siromah iskušavan svakidašnjim tr-pljenjem. Istinska vrijednost siromahova sta-va jest u tome da ne mrzi bogataša, nego sve prepušta Gospodinu. Blagostanje prolaznoga, ma koliko izgledalo beskonačno, jedanput pre-staje. Ni to se ne bi dogodilo na tako tragičan način da je bogataš u svoj dom uveo siromaha. Njegova se dobra ne bi pretvorila u pepeo da je razmišljao o tome kako ih treba podijeliti s drugima. Osim što razmišlja prekasno, boga-taš i nakon svoje nesreće razmišlja pogrješno. Misli da bi bilo dovoljno poslati Lazara u obli-ku viđenja njegovoj braći kako bi barem oni živjeli drukčije od njega. Misli da bi ih viđenje mrtvaca uputilo na pravi put.

Mojsijev zakon, Božje zapovijedi po njemu objavljene i proročki poziv na obraćenje, do-voljno govore čovjekovoj čežnji, našoj savjesti,

a Kristov dolazak, muka i uskrsnuće pozivaju nas da budemo dionici neba na zemlji, jer naša je radost u tome daru koji povezuje nebo i ze-mlju. Upravo to očitujemo u obredu krštenja. U krsnoj vodi po Božjoj riječi rađamo se kao djeca svjetla, odjeveni u Krista i njegovu ljubav, po-mazani da budemo vidljivost Krista u svijetu.

Bogataš izdaleka vidi ono što nije vidio izbliza. Iz Abrahamova odgovora shvaća da se do pakla može samo zemaljskim putem. No, Krist nam je otvorio nebo svojim dolaskom među nas; utjelovio se, uzeo sve naše patnje, tako da su svakidašnjica i brižnost prema bli-žnjima put do nebeske radosti.

Ivan Šaško

ZRNJE

Premda je u prispodobi lako staviti nagla-sak na Božji sud, koji se nekomu može činiti nemilosrdnim, u središtu odlomka stoji riječ ‘provalija’ koja nakon smrti dijeli bogataša od siromašnoga Lazara. No, ‘provalija’ koja dijeli spašene od onih koji su osuđeni na propast, nije postavljena tek Božjim sudom. Bogataš je već za života ‘iskopao’ jaz između sebe i svih onih koji mu nisu bili potrebni: »odijevao se u grimiz i tana-ni lan i danomice se sjajno gostio«, a siromašni je Lazar »ležao sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogata ševa stola«. Oni su za života bili sasvim blizu, ali bogataš nije zamjećivao siromaha. Lazar mu je bio nadomak, pred njegovim vratima, ali daleko od njegova pogleda i od njegova srca. Jaz je iskopan sebičnošću, sljepoćom za bližnje i potrebite. Iskopan je u bogataševu srcu, u lažnim sigurno-stima, u brizi samo za prolazno, u neosjetljivosti za bližnje. Bogataš je stoga ostao u zaboravu, u provaliji osude, a kršćanska je dosjetljivost u imenu Lazar našla nadahnuće za odjelotvorenje ljubavi prema najpotrebitijima, bolesnima i odbačenima: ‘lazareti’ su nekoć bili mjesto skrbi za oboljele od kuge. Ondje gdje je strah od bližnjega iskopao jaz, ljubav je sagradila most. Možda je i u našoj blizini netko potrebit, a daleko od našega srca.

38

U DUHU I ISTINI

Molitva za djecu, učitelje i djelatnike školena početku školske godine i u drugim prigodama

Uz početak školske godine priređuju se prigodni molitveni susreti ili se u nedjeljno euharistijsko slavlje unose elementi koji slavlje povezuju s trenutkom novoga početka u životu djece, njihovih roditelja i nastavnika. U tu svrhu prilažemo prikladnu Molitvu. Može ju se moliti na slavlju euharistije iza Popričesne molitve, ili pak u školi ili nekom drugom prikladnome prostoru, kao zaseban molitveni trenutak. U tom slučaju savjetuje se da molitvi prethodi navještaj Božje riječi (v. Blagoslovi, str. 147.-150.). Uz potrebne prilagodbe Molitva može naći mjesta i u obiteljskome ozračju.

Poziv na molitvuPredslavitelj (ili predmolitelj):

S pouzdanjem zazovimo nebeskoga Oca,koji je izvor mudrosti i spoznaje,da svojim svjetlom rasvijetli put naše djecei čuva ih uvijek u svojoj dobroti,a njihove odgojitelje, učitelje i nastavnikeispuni radosnom nesebičnošćui odgovornošću za budućnost naše djecei naše domovine.Svi ostanu kratko u tišini.

Molitva Gospodine, darivatelju života,zahvalni za ovu djecu, čije živote povjeravaš našoj odgovornosti i ljubavi,stojimo ponizno pred tobom i pred njimai smjerno te molimo:probudi u njima žar za spoznajom,daruj im duha poučljivosti,obdari ih marljivošću i zalaganjem,uresi ih dobrotom i uljudnošćui pomozi im otkriti darove koje si milosno utisnuo u njihove živote.

39živovrelo 9 - 20199 - 20199

Bože, vrelo mudrosti,svojim Duhom okrijepi sve učitelje i nastavnike,odgajatelje i sve djelatnike škole,da svojim znanjima i umijećima, požrtvovnošću i odgovornošćuvode povjerenu im djecu i s predanom ljubavlju podupiru njihov rast u mudrosti i znanju.

Bože, učitelju pravoga života,daj da naše škole budu mjesto radosnih susreta,gdje ćemo svi – djeca, učitelji i odgajatelji, zajedno s roditeljima –biti iskreno otvoreni Istini koja je u tebi,brižljivi i požrtvovni za svakoga učenika, pozorni na darove uma i na darove srca,nesebično se potpomažući u zajedničkoj nam brizi i odgovornosti.Ne dopusti, Gospodine, da išta od onoga čime si obdario ovu djecubude zanemareno ili zaboravljeno.

Bože, Oče naš,pohodi svojom ljubavlju sve roditelje i budi im blizu u njihovim roditeljskim brigama i zadaćama.Njihove strahove prodahni nadom i pouzdanjem u tebe;daruj im mudrosti i strpljivosti, radosti i oduševljenja,i pomozi da svojoj djeci uvijek budu primjer ustrajnoga zalaganja, dobrote i nesebične ljubavi.Ne dopusti da iz njihove roditeljske skrbi izostane briga za ljepotu duše njihove djece.

Sve nas, Gospodine, poveži zajedništvom molitveda budemo radost jedni drugimate se po nama – među nama i oko nas –širi ljepota tvoje ljubavi kojom obnavljaš svijetna sliku tvoga nebeskoga kraljevstva.Po Kristu Gospodinu našemu.

O. Amen. fra Ante Crnčević

Pisma čitatelja

40 živovrelo 9 - 20199 - 20199

Trenutak

40

Zamjećujem da se svećenici, a i veliki dio vjernika, kada se u misi moli Vjerovanje,

na riječi »i utjelovio se i postao čovjekom« na-klone. Ne znam je li to čine iz vlastite pobožno-sti i proizvoljno ili bi to trebala biti zajednička gesta cijele zajednice. Ima li ta gesta uporište u liturgijskim odredbama.

M. J., Slavonski Brod

Liturgijska obnova Drugoga vatikanskog koncila (još u Ritus servandus iz 1962.) zadr-žala je taj običaj, ali ga i preuredila. U skladu s time Opća uredba Rimskoga misala određuje da se u Vjerovanju, na dane kada je ono pred-viđeno, u riječima »i utjelovio se…« svi dubo-ko naklone (profunde se inclinant); izuzetak su dvije velike svetkovine koje slave otajstvo utjelovljenja (Božić i Navještenje Gospodino-vo) kada na riječi »i utjelovio…« svi pokleknu (genua flectunt, usp. OURM, 137). Taj duboki naklon (a ne samo naklon glavom!) pripada svima, predsjedatelju i zajednici vjernika. Iz naravi liturgijske geste koja prati molitvenu riječ lako je zaključiti da gesta dubokoga naklo-na odnosno poklona prati riječi cijeloga članka vjere. U Nicejsko-carigradskome vjerovanju to su riječi: »I utjelovio se od Marije Djevice, i po-stao čovjekom«, a u Apostolskome vjerovanju riječi: »koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice«, kako je to i naznačeno u Rim-skome misalu.

Naći će se onih koji će prigovoriti da je ova gesta ostatak pobožnosti vlastite jednomu po-vijesnome razdoblju te da se njome nepotreb-no ističe otajstvo utjelovljenja pred vazmenim otajstvom Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Valja, međutim, priznati da sve liturgijske geste treba razumijevati iz duhovnosti Crkve, koja je šira od pobožnosti vlastitih nekomu povijesnom razdoblju i koja prikuplja svekoli-ko duhovno blago svoje prošlosti, odabirući i prenoseći na nove naraštaje ono što će u jedno povezivati kršćansku predaju. Gesta naklona glavom uz riječi »i utjelovio se i postao čovje-kom« zacijelo usmjeruje pozornost zajednice i produbljuje njezinu vjeru u otajstvo Kristova utjelovljenja, ali pritom ujedno pomaže s jed-nakom pozornošću i iskrenošću vjere ispovije-dati i druge članke vjere. Stoga naklon u riječi-ma vezanima uz otajstvo utjelovljenja nipošto ne niječe središnjost Pashe u slavljenju Krista i njegova otkupiteljskoga djela.

Naklon u molitvi Vjerovanja

Gesta naklona glavom u Ispovijesti vjere na riječi »i utjelovio se i postao čovje-kom…« izvorno je izrasla iz pobožno-

sti, ali je s vremenom prihvaćena kao zajednič-ka liturgijska gesta liturgijske zajednice. Iako se povijest te geste čini jednostavnom, u njoj je moguće vidjeti bogatstvo tradicije u kojoj su se liturgija i kršćanska duhovnost od najranijih vremena uzajamno prožimale. U razdoblju vi-sokoga srednjega vijeka, kroz 12. i 13. stoljeće, u duhovnosti je snažno promicana pobožnost prema Kristovu čovještvu te, povezano s time, prema Isusovu tijelu, s osobitom osjetljivošću za otajstvo utjelovljenja i otajstvo Kristove muke i smrti. To je duhovni i vremenski okvir u kojemu se počinje razvijati pobožni običaj uprizorivanja Kristova rođenja (jaslice) te po-božnost križnoga puta, zajedno s uređivanjem ‘Kalvarijâ’, posebno uređenih mjesta za tu po-božnu vježbu. Ti su oblici pobožnosti bili osobi-to srasli s franjevačkom duhovnošću.

Pobožnost prema uzvišenomu otajstvu Božjega utjelovljenja još je ranije nadahnula neke svećenike da se u molitvi Vjerovanja, na riječi »i utjelovio se i postao čovjekom« poklo-ne (koljenom do tla). Statut monaške zajedni-ce u Clunyju polovicom 12. st. navodi tu gestu kao već dobro poznatu. Duhovna je klima po-godovala da ona, zahvaljujući posebice franje-vačkim putujućim propovjednicima, bude šire prihvaćena te postane redovitom u europskim zemljama. U Red mise ‘službeno’ je uvedena tek po Rimskome misalu iz 1570., izraslome iz poslijetridentske liturgijske obnove.

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: pretplata@hilp.hr • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

ANTE VUČKOVIĆ

Vrtlog grijehaO DAVIDOVU GRIJEHU S BAT-ŠEBOM

II. izdanje

Knjigu po cijeni od 95,00 kuna možete naručiti na e-mail narudzbe@hilp.hr ili na broj telefona +385 (0)1 5635 050. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu.

Cis

terc

itska

opa

tija

Thor

onet

, Fra

ncus

ka