9živo vrelo - hilp.hr · PDF fileOsobiti zamah razvoju mozaičke umjetnosti omogućila je bizantska gra-diteljska i duhovna tradicija, pod čijim su kulturalnim utjecajem već u rano

živo vreloliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXVIII. • cijena: 13 kn92011

Liturgijski govor mozaikaod 4. rujna do 1. listopada 2011.

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

2011 9God. XXVIII. (2011.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Antun Škvorčević,

Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

živoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživovrevrevrevrelolololololoISSN 1331-2170 – UDK 282

urednikova riječ 1 Ugrađeni u mozaik slavlja vjere

naša tema: Liturgijski govor mozaika 2 Mozaik – likovno strukturiranje prostora,

A. Crnčević

Namjerno nedovršeni ‘prostor između’kao otvorenost otajstvu, I. Šaško

otajstvo i zbilja 18Biblijska razmišljanja:A. Vučković, I. Raguž, Ž. Tanjić,I. Šaško, S. Slišković

Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu

Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu

Uzvišenje Svetoga Križa

Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu

Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu

u duhu i istini 38 Molitva raspetomu Kristu

(Pema molitvi opata Giuseppea Casette)

Milosrdan je i milostiv Gospodin (M. Bartolić)(Otpjevni psalam za 24. nedjelju kroz godinu)

trenutak: pisma čitatelja 40 Vjernici i koncelebranti – fotografi?

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 9–2011

LUgrađeni u mozaik slavlja vjere

Liturgijsko slavlje tvori i oblikuje Crkvu jer u zajednici vjernika uprisutnjuje Krista i njegovo djelo spasenja. Otajstvena događajnost liturgije zahvaća ne samo inti-

mu okupljenih vjernika, nego i sveukupnu zbilju u koju se Do-gađaj ucjepljuje i kojega preobražava. Zato liturgijski prostor, umjetnička djela koja su u njemu, zajednica slavitelja i njezini čini vjere tvore jedinstvenu cjelinu s liturgijskim događajem. U tom »vidiku cjeline« valja nam osobito promatrati liturgij-sku umjetnost.

Kršćanska je tradicija sve do kraja prvoga tisućljeća u umjet-ničkom oblikovanju liturgijskoga prostora privilegiranu zada-ću povjeravala tehnici mozaika upravo jer su mozaici, ‘ugra-đeni’ u strukturu svetoga zdanja, na vidljiv način nadvisivali urešavanje prostora te prvenstveno služili njegovu interpre-tiranju u svjetlu otajstvenoga događaja. Mozaik se ne unosi u prostor, kao što se unosi i ‘postavlja’ slika ili kip; mozaik na-staje iz samoga prostora, postajući njegov neodvojivi dio. Već svojom strukturiranošću i složenošću mozaik je poziv na cjeli-nu, na ugradbu u jedno Tijelo i jedan Događaj. Primijeti li se da su u mnogim starim crkvama mozaici prekrivali najveći dio unutrašnjosti, čak i podne površine, neupitno je da se i vjernik u tome prostoru osjećao ‘ugrađenim’ u zbilju u kojoj sudjeluje. Tematika mozaika nudila je spasenjsku anamnezu liturgijsko-ga čina te je po ujedinjenosti s činom posredovala doživljajnost prostora kao »istinskoga mjesta« svetoga događaja. Mozaik ni-je ilustracija zidne površine, s ciljem urešavanja prostora, ne-go je umjetničko nastojanje da zid prestane biti granica koja zatvara prostor. Liturgijski događaj, naime, unosi Crkvu u zbi-lju koja ide onkraj vremenskoga trenutka i mjesta u kojemu se obredni čin zbiva. Bez težnje za savršenošću linija i za vjer-nim figurativnim prikazom, mozaik ostaje ‘sjena’ Zbilje koja se u istinitosti događa u liturgiji Crkve. U nesavršenosti mozaič-koga sloga ostaje uvijek mjesto i za vjernika koji se ‘ugrađuje’ u sveto zdanje Crkve i u događaj darovanog joj spasenja.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Liturgijski govor mozaika

RMozaik – likovno strukturiranje prostoraO vlastitosti mozaika u liturgijskoj umjetnosti

Ante Crnčević

Ugradbom u strukturu prostora, nepravilnošću

linija i nesavršenošću prikaza, mozaik na svoje-

vrstan način omoguća-va ‘dematerijalizaciju’

prostora, ‘proširujući’ ga izvan dimenzija njego-ve mjesne određenosti.

Mozaik se služi govorom svjetla: postavljanjem

glavnih tematskim motiva na najuzvišenije dijelove

zdanja, gdje je prodor svjetla najjači, mozaik

usmjerava svjetlo i pogled prema žarišnim mjestima liturgijskoga događanja te u ‘mozaičku cjelinu’ uje-dinjuje otajstvo i obredni čin zajednice koja slavi.

R iječ mozaik i mozaičnost u najširoj uporabi prizivaju na struk-turiranost, složenost, na mnoštvo koje tvori jedinstvo i sklad. U tom umjetničkom izričaju sama je strukturiranost prvi i nosi-

vi likovni element, dok figurativnost ostaje u drugome planu, u nena-metljivosti, prepuštajući se govoru prostora i ucjepljujući se u njegovu ‘likovnost’. Za mozaik se uistinu može reći da je građenje, pa kao takav pripada samoj prostornosti, njegovoj strukturi i neodvojivosti od pro-stora. Mozaik svojom strukturalnom formom pomaže da prostor već u samome sebi dobije likovnu vrijednost i tako bude poiman iznad čistih funkcionalističkih pristupa. Najstariji primjeri mozaičke umjetnosti po-kazuju da je mozaik tijesno vezan uz strukturu i formu prostora: mo-zaikom se, naime, često prekrivalo čitavu unutrašnjost zdanja kako bi velike plohe – u razigranosti strukture i smirenosti likovnih elemena-ta – pomogle na nov način doživjeti prostor. U literaturi možemo naići i na tvrdnje da su najstariji mozaici imali jednostavnu zadaću obloge po-da i zidova kako bi se plohama koje nisu bile građene od postojanih ma-terijala (npr. od nabijene i osušene gline) dao čvršći i za održavanje jed-nostavniji površinski sloj. Uzme li se u obzir činjenica da se u građenju mozaika rabe prvenstveno čvrste prirodne tvari – kamen, dijelovi vul-kanske stijene, dijelovi ljuštura školjaka, staklo – te da se nerijetko uno-se plemeniti i dragocjeni materijali, kao zlato i drago kamenje, postaje razvidno da se mozaikom ne želi likovni element unijeti u prostor, kao što se ‘unosi’ slika ili skulptura, nego se samome prostoru želi dati nova dimenzija prostornosti kako bi se njegovom likovnošću, plemenitošću i vrijednošću, postigla drukčija doživljajnost prostora.

Pojam mozaik po svoj je prilici grčkoga podrijetla. Mnogi se slažu da izvorno dolazi od mousaikòn, a znači »djelo Muzâ« ili »ono što je vlasti-to Muzama«. Tim umjetničko-graditeljskim načinom pristupalo se ure-đenju prostora (npr. špilja) u kojima su, prema vjerovanjima, obitavale Muze. Stari su Rimljani njegovali ‘religijski običaj’ gradnje »svetih mje-

3

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920112011920119920119sta« u neposrednoj blizini mjesta svakidašnjega života, pa su u vrtovima svojih vila i palača podizali »špilje« ili nastambe za Nimfe (nimpheum) i Muze (mu-saeum, musivum), oblažući unutrašnjost tih zdanja kamenčićima ili školjka-ma. Odatle bi pojam opus musivum označavao specifični način urešavanja zid-nih ploha. S vremenom je u istome značenju nastao i pojam musaicus. Postoje i razmišljanja koja pojam mozaik izvode iz arapske riječi muzauwaq, urešava-nje. Važno je uočiti da se mozaička umjetnost veže prvenstveno uz svijet božan-skoga, uz prostore koji se podižu i uređuju kao ‘sveta mjesta’. Kamenčići koji tvore strukturu mozaika (akakiskoi, lat. abaculi, tesserae ili tessellae) »ugra-đuju« se u prostor, čineći ga umjetničkim djelom, a samim time i mjestom su-sreta s duhovnim svijetom. Time mozaik postaje ne samo zasebni umjetnički izraz, vlastit religijskoj i liturgijskoj umjetnosti, nego način koji svojom gradi-teljskom specifičnošću i prostornom određenošću pruža smjernice za traženje bîti svakoga umjetničkog djela u liturgijskom prostoru.

Crtice iz povijestiArheološko nalasci omogućuju nam pratiti povijest mozaika od prvih tragova iz sumerskih gradova Ur i Uruk (oko 3000. prije Krista) iz kojih su sačuvani zid-ni mozaički fragmenti, kao i primjerci primjene mozaičke tehnike na glinenom posuđu i drugim predmetima. U Egiptu su mozaicima bili urešavani faraonski sarkofazi. Na mediteranskom tlu mozaike susrećemo u doba helenizma, i to pr-venstveno na podnim površinama u svrhu učvršćenja poda. Najstariji rimski mozaici (krajem 3. stoljeća prije Krista) također su građeni s tom istom svrhom, a kasnijom kulturalnom razmjenom s Grčkom i Egiptom pojavljuju se i mozai-ci koji nose dimenziju ornamentalnosti. Za Rimljane je to novost pa će se Plinije šaliti na račun te ‘novotarije’ u umjetnosti, nazivajući je »slikanje kamenjem«. U doba rimske carske vlasti mozaik postaje uobičajenim načinom urešavanja jav-nih prostora, kao termâ i bazilikâ, pri čemu se osobito razvija dekoriranje podnih površina. Na početku je to jednostavni slog kamenih kockica u dvije boje, bijeloj i crnoj, a višebojni će mozaici doći u Rim opet pod helenskim utjecajem.

Kultura kasnoga rimskoga doba dala je mozaičkim tehnikama široke mo-gućnosti primjene, pa će to biti okrilje u kojemu se razvija i kršćanska liturgijska umjetnost, kako na Istoku tako i na Zapadu. Od samoga početka građenja vla-stitih liturgijskih prostora kršćanska liturgijska umjetnost daje tehnici mozaika privilegirano mjesto, osobito iz razloga što je mozaik omogućavao svojevrsnu »dematerijalizaciju« prostora, ‘proširujući’ na određeni način prostor izvan di-menzija njegove mjesne određenosti, a što se postiže likovnom (ne nužno figu-rativnom) obradom zidnih ploha čija neravna i kolorirana struktura blago re-flektira svjetlo pružajući osjećaj ‘kupanja u svjetlu’, a što se doživljava kao susret s otajstvenim i mističnim. Nepravilno lomljenim kamenčićima (tesseræ) i za-krivljenim zidnim plohama koje pružaju podlogu mozaičkoj strukturi, postav-ljanjem kamenčića u neravnosti u odnosu na podlogu te smještanjem središnjih i najvažnijih dijelova mozaika (u tematskom smislu) na najviše dijelove zdanja – gdje je, zbog visoko postavljenih prozorskih otvora, prodor i odraz svjetla naj-snažniji – postizala se snažna sinergija prostora i svjetla, slavljenoga otajstva i likovnog prikaza koji je u biblijsko-tipološkoj matrici interpretirao obredni čin Crkve. Liturgijski je prostor, promatran iz liturgijske zbilje koja se slavi, tako

NAŠA TEMA

4


postajao mjestom susreta s Otajstvom, mjestom antici-pacije nebeske slave. Sasvim je jasno da je posebna po-zornost davana ikonografskom oblikovanju trijumfalno-ga luka, kupole i apsidalne školjke koja je redovito nosila lik Krista u slavi ili Krist na prijestolju (ponegdje u Bogo-rodice na prijstolju, zajedno s Kristom), a geometrijska sinergija prostora i njegovih liturgijskih žarišta (osobi-to oltara) bila je oblikovana u skladnoj igri s geometri-jom svjetla te s ‘geometrijom’ obrednih dinamika slavlja. Ostajući na primjeru Ravenne, korisno je zagledati se na duboku teološku povezanost mozaičkih motiva s oltarom i euharistijskom žrtvom: u kupoli, točno iznad oltara, na-lazi se prikaz Jaganjca, kojeg kao prinos Crkve pred Oče-vo lice uzdižu ruke svetih anđela, a ispod se nalaze prikaz Abelove i Melkisedekove žrtve – pralikova euharistijsko-ga prinosa (v. sliku na str. 7.). Mozaik tako, iznoseći pred

zajednicu »likovnu anamnezu«, na otajstven način interpretira i 'oživljava' rije-či koje svećenik izgovara u euharistijskoj molitvi (Rimskom kanonu). No, ov-dje je važno naglasiti da se graditelj mozaika vodio poglavito Molitvom Crkve – njezinom teologijom i duhovnošću.

Osobiti zamah razvoju mozaičke umjetnosti omogućila je bizantska gra-diteljska i duhovna tradicija, pod čijim su kulturalnim utjecajem već u rano-mu srednjem vijeku te vlastitosti prenesene i na Zapad. U krajevima koji su bili pod izravnim kulturalnim utjecajem Istoka, ustaljuje se oblaganje moza-ikom podnih površina, dok zajednice koje su u tradicijskoj povezanosti s Ri-mom preferiraju oblaganje poda kamenom u tehnici zvanoj opus sectile – svo-jevrsnim ‘intarzijama’ kamenih ploča – a koja će svoje najrazvijenije oblike dosegnuti u kozmatskoj ornamentici kasnoga srednjega vijeka.

Među najslavnijim mozaicima bizantske umjetnosti jesu oni sačuvani u car-skim prijestolnicama u Ravenni i Carigradu. Mozaici drevnih crkava u Rave-nni omogućuju iščitavati liturgiju Crkve iz šestoga stoljeća, njezinu obrednost i teologiju, otkrivajući liturgijski imperativ arhitekture i umjetnosti. Osobito za-divljuje spoznaja da izvana nenametljiva i arhitektonski jednostavna zdanja, građena u jednostavnom slogu opeke, tek iznutra – po obloženosti cijele unu-trašnjosti mozaikom – pokazuju svoj sjaj, raskoš i ljepotu, odgajajući zajednicu vjernika za iskustvo Ljepote koja dolazi »iznutra«, iz Kristova dara, posredova-na liturgijom Crkve. Potrebno je, dakle, »ući« u iskustvo Ljepote, u obasjanost Svjetlom, da bi se iskusilo Dar. Njega se ne može vidjeti ili jednostavno ‘proma-trati’ ostajući izvan njega. ‘Vide’ ga oni koji mu se otvaraju. Mozaik je potrebno ‘čitati’, prepuštati se dinamici otajstva, na sličan način kao što se ikona ne gleda nego se iz nje biva gledan i božanskim pogledom preobražavan. Bizantska spe-cifičnost mozaika u Ravenni prepoznaje se po uporabi stakla i zlata, ali i u nači-nu prikaza likova: uočljiva je staloženost i mirnoća likova; oni stoje mirno, nisu u pokretu, prikazani su na zlatnoj pozadini, uronjeni u Božje svjetlo.

Srednjovjekovna umjetnost na Zapadu ne će davati puno prostora mozaič-koj umjetnosti. Romanika će dati prednost fresko tehnici, ali će mirnoća likova s bizantskih mozaika biti prenesena i u fresko likovni izražaj. Tehnici mozai ka

U liturgijskom prostoru, navlastito po umjetničkim

djelima koja ga oblikuju,sve usmjerava pogled

zajednice prema Kristu. Liturgija je susret Crkves Kristom »licem u lice«.

Zato je sva liturgijska umjetnost u svome

krajnjem cilju kristološka. (»Traditio Legis«,

Crkva S. Costanza, Rim, 7. st.)

5

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920112011920119920119bivaju prepušteni uglavnom središnji dijelovi crkvenoga zdanja – kupola i ap-sida – a katkada i transept, a moguće je pronaći i primjere podnih mozaika, kao u katedrali u Otrantu (1163.-1165.). U isto vrijeme, krajevi koji su pod kul-turalnim utjecajem Istoka nastavit će tradiciju bizantskoga mozaičkog oblaga-nja čitave unutrašnjosti prostora.

Renesansno razdoblje mozaik će cijeniti zbog njegove mogućnosti stvara-nja blještavila. U doba manirizma i baroka mozaik postaje drugotni umjetnički izražaj, korišten poglavito kao tehnika dekoriranja, dok se likovnost povjerava slikarstvu i skulpturi. U to vrijeme razvijaju se i tehnike izrade smolâ i caklinâ, na bazi stakla, s mogućnošću postizanja boja u tisućama nijansi (čak do šesna-est tisuća), ali će mozaik kao umjetnički izražaj u to doba ipak imati nestalno mjesto te će lutati od ornamentike do pokušaja zamjene umjetnikova kista, prepuštajući se detaljiziranju likova, scena, natpisa… Klasicističko će razdo-blje gotovo zaboraviti mozaik, a romanticizam će ga pokušati obnoviti. Devet-naesto i dvadeseto stoljeće čuvaju tehniku mozaika, ali je i razvijaju kroz nove umjetničke stilove i pravce, u čemu predanjče Antoni Gaudí i Gustav Klimt.

Mjesto i prostornost mozaika u suvremenoj liturgijskoj arhitekturiSlike iz povijesti nameću nam pitati se gdje je zastala misao koju su drevni mo-zaici tako jednostavno izricali, komunicirajući nerazlučivost prostora, umjet-nosti, obrednoga čina, otajstva i zajednice koja slavi. Mozaike, naime, danas susrećemo najčešće kao dio »ikonografskoga programa« crkvenoga zdanja, na način kako se to postiže likovnom ili skulptorskom umjetnošću. Međutim, mo-zaik, već po svojoj tehnici nameće misao o njegovoj neodvojivosti od prosto-ra i njegova arhitektonskoga izraza. Rijetko ćemo pronaći novije mozaike koji bi, odupirući se izazovu čistoga figurativnog prikaza, naglašavali žarišta litur-gijskoga prostora i obrednoga događanja u njemu. U nesnalaženjima s arhitek-turom i u pokušajima ‘spašavanja’ liturgijski neartikulirane arhitekture često se rješenje za pomirenje liturgijsikih žarišta i prostora traži u »pozadinskim« mozaicima, kojima se želi na jednostavan način riješiti smislom osiromaše-ni ‘apsidalni’ dio liturgijskoga prostora. Tematizirajući takve mozaike nizom svetačkih likova ili nizom ‘scena’ (iz spasenjske povijesti ili pak iz ‘života’ mje-sne Crkve) lako se upada u zamku konkuriranja oltaru kojega bi i ikonografi-ja i arhitektura trebala usredištavati u obrednu dinamiku slavlja.

Ne treba nijekati činjenicu da u mnogim crkvama zidna ploha iza ol-tara predstavlja vrlo zahtjevan iko-nografski problem, ponajprije iz razloga što sama arhitektura u obli-kovanja prostora nije uzela u obzir temeljno načelo da oltar tvori sredi-šte prostora te da ‘pozadinska’ ploha, kroz igru vertikalnoga i horizontal-noga, ima zadaću »vraćati« prostor-ne silnice prema oltaru. Osim toga, skromna dimenzioniranost oltarno-

Podni mozaici u baptisteriju – pouka o novome životuu koji krštenik biva uronjen.(Stobi – Gradsko,Makedonija, 4.-5. st.)

NAŠA TEMA

6


ga prostora i prebliza pozicioniranost oltara u odnosu na pozadinsku plohu stvaraju dojam da je oltar nastao jed-nostavnim odmicanjem od zida ili od neke pozadinske strukture, kako se to činilo u naglim (i često nepromišlje-nim) prilagodbama sedamdesetih godina prošloga stolje-ća. Čini se, stoga, da bi i u nekim novopodignutim crkva-ma, gledajući samo na jasnoću arhitektonskoga govora, prikladnije bilo smjestiti oltar uz ‘pozadinski’ zid, čime bi se našao jednostavniji izlaz iz sukobljenosti prostora i njegovih elemenata, ali i nametnulo logičnije rješenje za ikonografiju oltara. No, time bi se stvorio nesklad s govo-rom ostalih dijelova slavlja, prije svega s liturgijskom eu-hologijom i teologijom koja izvire iz obrednih dinamikâ i gesta. Mnogi su liturgijski prostori zadnjih desetljeća – unatoč promjenama koje su se dogodile u liturgijskoj mi-sli i liturgijskoj disciplini – u svojoj unutrašnjosti, obzi-rom na prostorne koordinate i na zadaću zajednice koja slavi, građeni na matrici prethodne i dijelom zaboravlje-ne liturgijske misli, a samo su izvana pokušali dati no-vost. Ta pak novost ostala je samo na arhitektonskim for-mama, bez jasne spoznaje o zajednici i o njezinoj liturgiji, koja se oslikava u »okupljenosti Crkve« oko Krista.

Govoreći o spomenutom problemu ‘pozadine’ oltara, valja naglasiti da suvre-mena ideja liturgijskoga prostora ne dopušta ‘pozadinu’ oltara jer liturgija ak-tualizira, usadašnjuje i uprisutnjuje otajstvenu zbilju – u zbilju našega života, »usred slavlja« i »usred« života. Ako bismo se ipak odlučili za riječ ‘pozadina’ onda je to uvijek Crkva koja slavi, i koja stremi prema središtu – Kristu. Krist je po liturgijskom činu Crkve »prisutan među nama« (præsens in medio nostri, kako kaže Euharistijska molitva u misama za razne potrebe), štoviše, prisu-tan je »usred nas«. Kao što oltar nema prednju i stražnju stranu, tako ni oltar-ni prostor nema ‘pozadinu’. Sve konvergira oltaru i zbilji koju se po djelovanju Duha ondje uprisutnjuje. Takva je ideja, izražena drukčijom strukturom obre-da, bila jasna u arhitekturi velikih graditeljskih stilova: sve je bilo usmjereno prema oltaru koji je bio smješten u dnu prostora kamo su se sabirali pogledi vjernika. Želeći dati zajednici djelatno udioništvo u slavlju, oltar je ostao i da-lje žarište prostora prema kojemu konvergiraju sve silnice arhitekture i obred-nih dinamika, pa je neosporno da je činjenica prazne pozadine iza oltara plod zaborava temeljnih ideja: da je oltar polazište strukturiranja prostora i njego-vih koordinata te da jedino na taj način može postati žarište, a to znači bez po-zadine koja bi tražila neko novo i zasebno likovno rješenje.

U tome smislu valja s posebnim obzirom pristupati čitavome ikonograf-skome programu koji treba uvijek biti mišljen i oblikovan kao dio slavlja. Za-sigurno nisu dobra rješenja koja ikonografskome programu daju prvenstvenu zadaću zadovoljavanja i njegovanja pučke pobožnosti, a u čemu mozaici i vi-traji doista ne mogu puno pomoći. Iskustva pokazuju da ne postoje svetišta u kojima bi središnji lik – koji okuplja zajednicu i pred kojim se iskazuje pobož-nost – bio predstavljen u tehnici mozaika i vitraja. Uvijek je to slika ili kip, ko-

Bogorodica s Kristom. (Apsida Eufrazijeve bazilike

u Poreču, 6. st. )

7

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920112011920119920119

ji smještenu »u prostor«, nude mogućnost susreta u vjeri. Pučka pobožnost traži figurativni prikaz u prostoru, a vitraj i mozaik ne nude nikada tu blizinu »istupanja u prostor« jer oni sami pripadaju strukturi njegove stalnosti i sta-tičnosti. Mozaici i vitraji imaju drugu zadaću u prostoru i u slavljenju vjere. Njihov je govorni jezik svjetlo koje obasjava žarišta slavlja i mjesta pobožno-sti. Ako se mozaicima i vitrajima pokuša dati zadaća koja im ne pripada i koju u pučkoj pobožnosti oni ne mogu ‘nositi’, pobožnost će ostati bez svoga ‘mje-sta’, bez mogućnosti susreta i potrebnoga ‘dodira’. To je siguran put za gašenje pobožnosti, ali i za traženje drugih, ‘naknadnih’ mjesta pobožnosti unutar li-turgijskoga prostora, mjesta koja će uvijek ostavljati dojam nestalnosti, usput-nosti i nevažnosti.

Ako mozaici i vitraji nisu ugrađeni u idejnu strukturu prostora, u njegove silnice koje konvergiraju prema nosivim mjestima liturgijskoga događanja, sa-ma će liturgijska žarišta (oltar, ambon, sjedište predsjedatelja, krstionica, pro-stor za sakrament pomirenja) postati »ogoljena mjesta« koja ne komuniciraju ni s prostorom, ni sa zajednicom, niti s njezinom duhovnošću. Mozaiku su, kad je riječ o figurativnom prikazu, potrebne velike površine, gledane s potrebne

Bazilika S. Vitale u Ravenni (526.-547.): mozaici nad oltarom osmišljeni su kao likovna molitva »Rimskoga kanona«, »anamneza« starozavjetnih spasenjskih događaja u kojima Crkva nalazi pralik Euharistije.

NAŠA TEMA

8


distance kako bi se uočilo prvenstveno ono na što mozaik u prostoru upućuje. Mozaik, oblikujući i čuvajući svetost i dragocjenost prostora, pomaže da sam prostor zadobi-je ikonografsku dimenziju unutar koje zajednica slavi i ži-vi otajstva vjere.

U razmatranju suvremene liturgijske umjetnosti ne-rijetko se kao kriterij njezinoga pripuštanja u liturgij-ski prostor uzima načelo ‘jasnoće’, odnosno razlučiva-nje slijedi li neko djelo figurativni ili apstraktni način izražavanja. U takvome površnom pristupu figurativ-no se identificira s »klasičnim«, a apstraktno s moder-nim ili suvremenim. Takva dijeljenja već unaprijed po-kazuju nepomirenost umjetničkoga djela s liturgijskim obrednim, prostornim i komunitarnim kontekstom unu-tar kojega to djelo vrši svoju obrednu zadaću. No, važno je uočiti da problem suvremene liturgijske umjetnosti ni-je ni u njezinom figurativnom niti u apstraktnom izriča-ju. Umjetnik koji stvara djelo liturgijske umjetnosti vodi se prije svega liturgijom Crkve te je ispravno pitati se je li on u svojem izražaju ostao na razini osobnoga, subjekti-vističkoga doživljavanja, ili je uspio dati prostora komu-nitarnosti liturgije (M. I. Rupnik). Komunitarnost nad-visuje dvojbe subjektivnoga i objektivnoga. Liturgija se jednako opire subjektivizmu i efemernoj sentimentalno-sti ‘pučkoga’, kao i ‘objektivističkoj’ racionalističkoj kul-turi koja pokušava sve ‘zatvoriti’ u pojmove, ideje i po-ruke. Liturgija je prije svega događaj, u čiju događajnost i otajstvenost ikonografija uključuje zajednicu vjernika. Liturgijska se umjetnost stoga ne prepušta čistom objek-tivističkom prikazu pojedinih (svetačkih) likova ili sveto-pisamskih scena, niti se smije dati zavesti samo osobnim nagnućima autora. Ona crpi nadahnuće iz liturgije koja je uvijek čin Crkve, manifestacija njezine vjere.

Mozaičkoj je umjetnosti liturgija kroz čitavo prvo ti-sućljeće povjeravala privilegirana mjesta i važnu zadaću u dinamici slavlja. Zaborav na ulogu svjetla u prostoru, na sinergiju vertikalnoga i horizontalnoga u dinamici prosto-ra, katabatskoga i anabatskoga u dinamici otajstva te na preobražajne odnose koji se događaju unutar slavljeničke zajednice, kršćanska je zajednica izgubila jasnoću o iden-titetu liturgijskoga prostora, a time i na ulogu mozaika koji imaju snagu dati prostoru likovnost i otajstvenu ple-menitost koja posreduje »dar odozgor«. Potrebno je sto-ga vraćati se bogatstvu starih mozaičkih škola u kojima se izučavala teologija i meditirala liturgija.

8

Podni ‘mozaici’ (opus sectile) razastiru »tepih« svadbene i kraljevske dvorane za radosni susret Crkve s Kristom – Zaručnikom i Kraljem.(Neokozmatski pod crkve sv. Praksede, Rim, rad iz 1918. prema starim predlošcima.)

9


KNamjerno nedovršeni ‘prostor između’kao otvorenost otajstvuPrema teologiji mozaika

Ivan Šaško

K ao što svaku umjetnost koja proizlazi iz Crkve i crkvenosti, bila ona liturgijska ili ne, i koja u Crkvi pronalazi svoje mje-sto, resi teološka sastavnica, tako je i s mozaicima, osobito u

liturgijskome prostoru. To im je – crkveno gledano – istinsko mjesto nastanka i razvoja. Ako se isključe teološka polazišta i razlozi, s mo-zaika u crkvama skida se najvrjedniji sloj i bavi se zapravo najnebit-nijim elementima. Ponekad se može pročitati kako netko ima isklju-čivo umjetničko, ali ne i teološko zanimanje u susretu s tim djelima. No, u takvim ‘neutralnim’ odgovorima krije se dokidanje smisleno-sti jer je takva djela nemoguće promatrati pod jednim vidikom, is-ključujući drugi, jer to i nisu dva, nego samo jedan vidik. Nažalost, u govoru je omogućeno dijeljenje, ali umjetnička dimenzija nikada ni-je neutralna, nego je uronjena u društveni kontekst u kojemu je ro-đena i polazi od određenih razloga. Zanemariti teologiju koja je u ne-kome vremenu bila i nosiva odrednica društvenoga konteksta bilo bi nepoštenje i obescjenjivanje prema umjetničkome djelu.

Pokušati otkriti istinsko značenje mozaika, proizišlih iz kršćan-skoga nadahnuća i životnih uvjerenja, ne znači zanijekati svoje ži-votne stavove, ako oni nemaju kršćanska polazišta.

Ambivalentnost ‘dovršene nedovršenosti’ Temeljno obilježje srednjovjekovne umjetnosti nije – običava se re-ći – njezina ljepota koliko njezina životnost, budući da je ta umjet-nost, ne ograničavajući je u umjetničkome izražaju, redovito veza-na uz neku teološku misao. Upravo mozaici još snažnije određuju povezanost u susretu s vjerom i njezinu dimenziju otajstvenosti. Danas se pri-lično često rabi pojam mističnoga, mi-sterioznoga, tajanstvenoga, ne pazeći na izoštrenost toga pojmovlja u kr-šćanskoj uporabi. To su prilično ši-roki i neistančani pojmovi koji govore više o neodređenosti, nego o određenosti. Ono što im je zajedničko jest neizre-civost, nejasnoća i nedohvat-ljivost verbalnim kodom onoga što se živi kao iskustvo.

Umjetnost mozaika može se smjestiti 'na pola puta' između slikarstva i kipar-

stva, između fi gurativnosti i apstrahiranja od nje. Mo-zaici su namjerno ‘nedovr-šeni’. Stupanj njihove do-vršenosti je u igri s prosto-rom i riječju, sa zvukom i

mirisom; oni su mogućnost kojoj se bez transcenden-

cije ništa ne može dodati i ujedno su zatvoren ustroj

koji kao komplementarnost propušta samo Božji go-

vor. U mozaicima može-mo vidjeti ili razlomljenu

cjelinu, pripadnost koja je razmrvljena, ili spojene

dijelove, koji početno nisu djelovali kao pripadni jed-ni drugima, da bi ostvarili novu pripadnost. Upravo

zbog toga u sebi čuvaju dinamiku simboličkoga.

9

povezanost u susretu s vjerom i njezinu dimenziju otajstvenosti. Danas se pri-lično često rabi pojam mističnoga, mi-sterioznoga, tajanstvenoga, ne pazeći na izoštrenost toga pojmovlja u kr-šćanskoj uporabi. To su prilično ši-roki i neistančani pojmovi koji

ljivost verbalnim kodom onoga što

Detalj mozaika iz crkve sv. Marije (Sv. Ivana), Hvar, 6. st.

NAŠA TEMA

10


U kršćanstvu je ta nedohvatljivost viđena unutar objave otajstva Krista, u poveznici neizrecivoga koje je izrečeno, u simboličkome uprisutnjenju sve-prisutnoga; dano u slici Bogočovjeka. Mozaici pojednostavljuju figurativnost; svode ju na bitno (što je odlika simbola) i tako, nutarnjom simboličkom sna-gom, povezuju ljudsko i božansko, dopuštaju da kršćansko otajstvo, ostvare-no Duhom Svetim, pobožanstvenjuje ljudsko iskustvo. U toj dinamici svjetlo je ‘sredstvo’ koje nadopunja, koje daje prostora slutnji i cjelinom mozaika ostav-lja predivan prostor ‘između’.

Umjetnost mozaika može se smjestiti na pola puta, između slikarstva i ki-parstva, između figurativnosti i apstrahiranja od nje. Mozaici su namjerno ‘ne-dovršeni’. Stupanj njihove dovršenosti je u igri s prostorom i riječju, sa zvu-kom i mirisom; oni su mogućnost kojoj se bez transcendencije ništa ne može dodati i ujedno su zatvoren ustroj koji propušta kao komplementarnost samo Božji govor.

Sama struktura mozaika u sebi pokazuje ambivalentnost dovršene nedo-vršenosti. Naime, gledajući mozaike možemo vidjeti ili razlomljenu cjelinu, pripadnost koja je razmrvljena, ili spojene dijelove koji početno nisu djelova-li kao pripadni jedni drugima, da bi ostvarili novu pripadnost. Upravo zbog toga u sebi čuvaju dinamiku simboličkoga: zaokruženost koja priziva kom-plementarnost; mali dijelovi koji upućuju na cjelinu; spajanje (syn-ballo) ko-je se čita i kao razdvojivost. Mislim da se s pravom može reći da su umjetno-sti uvijek takve da spajaju dvostrukost iskustva, odnosno da spajaju istinitost iskustva i istinitost slutnje koju iskustvo ne može obuhvatiti. One pak umjet-nosti koje koriste tehniku spajanja, kao što je to slučaj s mozaicima i vitra-jem, pojačavaju tu činjenicu.

Slika koju mozaici nude kao cjelinu, ostajući vjerni svojoj naravi i ne nasto-jeći imitirati slikarski pristup figurativnosti, je stilizirana i prilično nestalna. Mozaici se istodobno koriste anegdotskom jednostavnošću i mističkom sna-gom. Kršćanstvo je u svome umjetničkom izražaju težilo prema pročišćavanju i mozaici su postali iznimno govorljiv primjer suživota plemenitosti i jedno-stavnosti (simplicitas nobilis).

Cjelina poruke i perspektivaPomak od helenističkoga realizma prema simboličkomu, ikoničkomu stilu, predstavlja program slikanja u srednjemu vijeku. To nije era na primjer Leo-narda da Vincija, čije će slike biti određene kao »imitacija prirode«. Za sred-njovjekovni svijet primarna je »imitacija Krista«. Uz to, tu nema truda glede predstavljanja vizualnoga svijeta; općenito, svaka stvar je naslikana odvojeno, bez odnosa prema cjelokupnoj perspektivi. To znači da ne postoji periferijski vidik, već samo niz izravnih blizih pogleda na pojedinačne predmete. Jedin-stvo slike nije vizualno nego intelektualno, počiva u poruci koja se komunicira. Odnos među predstavljenim predmetima – uključujući njihovu veličinu, oblik i položaj – jest funkcija njihova mjesta u naraciji ili nauku koji se predstavlja i konvencija kojom se simboliziraju ideje. Zbog njezina intelektualnoga, prije nego vizualnoga žarišta, slika je u biti dvodimenzionalna. Objekti izražaja su ponekad prikazani s više strana i više perspektiva; svrha nije obuhvatiti njihov volumen, nego naznačiti njihova svojstva ili mjesto u naraciji.

11

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920112011920119920119Jednak način dominira grafičkom umjetnošću sred-

njeg vijeka. Iako postoji napredak u stilu i sadržaju, umjetnost u biti ostaje intelektualna i simbolička. Sred-njovjekovno prikazivanje Posljednje večere značajno preraspoređuje osobe na prikazu, obično ih prikazuju-ći u sjedećemu, umjesto u ležećemu položaju oko pra-vokutnoga stola te Krista smještaju u središte. No, liko-vi su još uvijek stilizirani i ikonički te se ne vidi trud oko predstavljanja jedinstva perspektive ili točke gledišta. Ovo ostaje čak i u kasnosrednjovjekovnim slikama, po-put onoga što pokazuje Lorenzettijeva freska Posljednje večere u bazilici sv. Franje u Asizu.

U kasnijim djelima, uvođenje elemenata arhitektu-re, primjetan je korak prema vizualnoj perspektivi. Bilo kako bilo, još nam se uvijek ne predočava replika onoga što bi oko moglo vidjeti, nego naracija događaja ili nauk ideje i odsjaj njezina značenja unutar vjere. Umjetnost je zahvaćena teološki, ne vizualno. ‘Točka gledišta’ nije fi-zička, nego mentalna; znanje, ne osjećaj, određuje način slikovnoga prikazivanja.

Simbol i fi gurativnostNovi, kršćanski, kulturalni pogled nije u sebi ujednača-vanje do granica istovjetnosti. Stvarane su cjeline, naj-češće oko katedralnih sjedišta i samostana, koje su živjele zasebnu ljepotu, ali ih je objedinjavalo teološko načelo. U tim se cjelinama mogu naći odlike zajed-ništva, trijeznosti (čistoće izražaja), vezanosti uz krajevne posebnosti, s arhi-tektonskim idealom koji je zaživio u romaničkome slogu.

Put njegova višestoljetnoga nastanka dobiva prepoznatljivost i vidljivost osobito na prijelasku iz prvoga u drugo tisućljeće, kada se pojavljuju specifič-nosti strukture gradova koji proširuju granice samostana i unutar kojih se od-vija zajednički život. Premda se iz današnje perspektive može činiti drukčije, u srednjemu je vijeku, više negoli u drugim povijesnim razdobljima, umjetnost za društvo i u društvu mišljena kao ‘funkcionalna’. Vidljive su odlike jedinstve-nosti znaka koje pronalazimo u srednjovjekovnim gradovima, u kojima se po-kušava homogenizirati ljudsko djelovanje na korist vjerskoga prvenstva.

Upravo se s romanikom unutar teološkoga promišljanja utvrđuje ideja da Bog, stvarajući čovjeka, nije čovjeku uskratio mogućnost da svojom slobodom utječe na svijet i svoj život.

Kasnije će se u pojavi perspektive u slikarstvu čitati novo otvaranje poima-nju svijeta. Umjetnost se, kao metaforičnost, preobražava u neku vrstu ogleda-la. Može li se to nazvati napretkom, razvojnim pomakom ili odmakom duha od istinitosti, ovdje ne razmatram. Činjenica jest da je to svakako odmak od snage simboličkoga i stanovita in-volucija i put prema samosvijesti koja vodi i prema samodostatnosti. Ti elementi svakako propituju kršćanska polazišta i motrišta, što ostavlja traga na pristupu životu. Simbioza kršćanstva i umjetničkoga izra-žaja i dalje je izvanjski snažna, no događa se nešto što će imati posljedice u raz-

»Salomonov čvor«, u vezu koji nema ni početka niti završetka, redovito je poznat kao simbol otajstvenoga i svetoga. Ovdje (bazilika u Akvileji) predstavlja nepodijeljeno jedinstvo dviju naravi u Kristu. Taj je »čvor« uvijek bio izrađivan u tri boje (osim crne koja ga obrubljuje), pokazujući Krista kao objavitelja trojstvenoga Boga. Upisan je u osmerokut, najavljujući tako »osmi dan«, vječnost koja nema zalaska.

NAŠA TEMA

12


mjeru cijeloga tisućljeća: neobična ‘individualizacija’ koja ne nastaje poglavito iz potreba pojedinaca, nego jednoga razdoblja, uvodi u iznimno plodnu kreativ-nost i utrku s ciljem stvaranja veličanstvenih djela, najčešće s kršćanskim mo-tivima. No, ispod (pobožnih) motiva događa se nešto što nije bilo predvidljivo i što se zacijelo u prvi mah nije gradilo kao sustav koji bi pomicao poluge svje-tonazora i (kršćanskih) motrišta. Ipak, u pozadini je preobražaj koji prihvaća drukčiju ‘instrumentalizaciju’ umjetnosti (koja je uvijek prisutna, bez obzira što se o njoj govorilo i pisalo) i postavlja nova uporišta koja traže i nova motrišta.

To je prijelaz koji od simboličkoga vodi prema figurativnosti, shvaćenoj kao duhovno i materijalno uzvisivanje lijepoga. Ne zaboravimo u tome slijedu što se događa u teologiji, osobito sakramentalnoj. Naime, baš tamo se događaju pro-mjene i pomaci prema neuvažavanju dinamike simboličkoga, ostvarujući poku-šaj da se što ‘vjernije’ prikaže Isusov život, njegovo rođenje i muka, otkrivajući za teologiju čudan ‘realizam’. Upravo su nerazumijevanja na području odno-sa simboličkoga i stvarnoga dovela do oštrih rasprava i sukoba, od kojih teolo-gija trpi cijelo tisućljeće, s bolnim ekleziološkim posljedicama, osobito u odno-su prema protestantizmu. Stoga mi se čini dragocjenim i dobrim putem spojiti problematiku romaničke umjetnosti i sakramentalne teologije koja živi od ro-manike do baroka, a zatim i sve do suvremenosti. Radi se o suprisutnosti komu-nikacije i izražaja, životnosti i ljepote koja će se kroz renesansno doba do danas oslanjati na dvije ‘klasičnosti’ – pogansku i kršćansku. Čini se da je takav pri-stup omogućio Crkvi prihvaćanje izražaja nekršćanske umjetnosti kao apovije-sne i nastavljanje metaforičnosti koja se oslanja na prošlost, ali gradi novo.

Povijest je uvijek izražaj jedne mogućnosti, a samo Bog posjeduje svu mo-guću povijest. Povijest koju doživljavamo prevedena je u riječi i čine, djela koja su ostala nakon događaja i na stanovit način ta djela zaustavljaju vrijeme, po-stajući vremenom pripovijedanja.

Susretišta nove hermeneutikeObičava se reći da je kršćanstvo u prva tri stoljeća bi-lo snažno usmjereno protiv slikovnosti (ikoničnosti). Ipak, kršćanstvo nije nikada bilo nužno protiv likov-nosti koja je imala u središtu Krista i kristoličnost. U susretu s poganstvom kršćanstvo je naglašavalo ne-prihvatljivost idolopoklonstva, te se u tome smislu otklanjalo od bilo kakvih prikaza božanstava. Pa i u razdoblju kada se moralo suočiti s pitanjem nepo-srednih oblika komunikacije i naviještanja, među ko-jima je likovnost na prvome mjestu, kršćanstvo nije izravno usvojilo poganski pristup da bi među narodi-ma različitih jezika i kultura unosilo Radosnu vijest. Istina je da je kršćanska ikonografija imala brz razvi-tak (od 4. do 6. st.), ali je imala vlastitu kriteriologi-ju i hermeneutiku. Razumljivo je da se morala suočiti s tadašnjim tijekovima klasične kulture na svim po-dručjima, ali je ostala ukorijenjena i dosljedna u pri-mjeni teologije.

Detalj podnoga mozaikaiz bazilike u Akvileji

(južna dvorana), 4. st.

13

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920112011920119920119Razvijajući vlastiti izražaj kršćanska je umjetnost zacrtala vlastiti put u ra-

zvoju primjene mozaika na zidu, što do tada nije imalo takvu primjenu niti uspješnost, kao što je to bio slučaj s podnim mozaicima (opus tessellatum). Bi-lo bi vrijedno vidjeti taj suodnos primjene na podu i kasnije na zidu u povije-snome razvoju, te obzirom na teološke razloge.

Često spominjan primjer sličnih motiva, ali ipak s dubokim razlikama je-su mozaici koji prikazuju golubice koje piju vodu. To je veoma čest motiv u rimskoj umjetnosti kojemu se pristupalo sa što je bilo moguće većim realiz-mom (kakav prikazuju mozaici iz Hadrijanove vile u Tivoliju (1. st. pr. Kr.). Motiv je odraz preuzimanja doživljaja iz prirode ili iz poetičkih tekstova velikih rimskih pjesnika (na primjer Virgilijeve Bukolike). Uspoređujući ta ostvarenja sa šest stoljeća mlađim kršćanskim mozaicima, kakve nalazimo u Mauzoleju Galle Placidije u Ravenni (5. st.), shvaćamo da je kršćanski prikaz ‘manje reali-stičan’, s puno složenijim značenjem. Golubice su simboli duša koje se napaja-ju na vrelu vječnoga života, obećanoga onima koji nasljeduju Krista.

U arhitekturi se izokreće odnos između unutrašnjosti i vanjštine. U to je vrijeme vanjština kršćanskih crkava skromna, prilično neugledna, ostajući na bitnome, jednostavnome i bez posebnih dekorativnih elemenata. U unutraš-njosti se, tomu nasuprot, susreće bogatstvo i izniman sjaj. Tako u kršćanskim bazilikama povlašteno sredstvo nije slikarstvo sa svojim efektom svjetlo-ta-mnoga (chiaro-scuro), nego mozaik. Helenistički način koji je bio blizak ‘pri-rodi’ polako se rastače i počinje živjeti novi stil koji je sličan puno kasnijemu odlasku umjetnosti u ‘ekspresionizam’. Likovi i objekti koji su predstavljani za-držani su na razini ocrtavanja, namjerno dvodimenzionalni. Kao da je riječ o nekoj vrsti ‘apstrakcije’ i – ponavljam – simbolizmu.

Istini za volju treba reći i to da ne postoji ujednačenost pristupa i tehnika, što ima odražaja i u sadržajnim konotacijama. I u kršćanskim mozaicima po-stoje mnogovrsni stilovi ikonografije koje se temeljno dijele na dvije predaje: jedna u kojoj još živi i prevladava rimski stil i druga, koju se redovito zove bizantskom, karakterizirana ‘transcendentalnim i apstraktnim’ u odnosu na prostornost i gibanje, te na višebojnost.

Fascinantnost ravenskih mozaika nalazi se upravo u ravnovjesju tih dvaju obilježja, stvo-renom u vremenu spajanja, prijelazaka, obli-kovanja novoga na temelju raznih kriza kla-sičnosti i još neuspostavljenih čvrstih kodova novoga. I u samoj tehnici se pronašao način odmaka u punome smislu te riječi, jer su se i pločice mozaika postavljale u različitim kuto-vima i nagibima (ne u istoj ravni), što ostav-lja dojam treperenja svjetla i boja. Ima puno primjera procesa pojednostavljivanja oblika: smanjivanje vrijednosti dubine, voluminozno-sti i pokreta, u prilog idealizacije na tragu plo-tinijevske filozofije lijepoga.

Silueta čovjeka koji pljuje prema zapadu preslikava predkrsni obred odreknuća od Sotone i od staroga života (podni mozaik u Akvileji, 4. st.).

NAŠA TEMA

14


Na početcima kršćanskih posebnosti»Tehnika koja je rođena iz strpljivosti muza«, kako su govorili stari Grci, u kr-šćanstvu je dobila sasvim novi razvoj i značenja bez kojih bi mozaici ostali na razini ilustriranja i dekorativnosti. Postavši izražaj u obrednome prostoru, kao njihova bitna sastavnica, dobivaju snagu sakramentalnosti.

Sam prostor kršćanskih bazilika govorio je snagom životnoga hoda u vjeri. Ulazeći u crkvu, ranjeni grijehom (ozračje polutame) kršćani su obdareni isti-

nom koja ide prema svjetlu (odražavanom u mozaicima) koje se javlja poput spasenjskoga djelovanja Kristove milo-sti. Taj pojednostavljen pristup sažima složene sustave go-vora koji su ugrađeni u umjetnost mozaika. Zapravo vrijedi pravilo da je moguće paralelno čitati teološke pisce iz toga vremena s vrhunskim djelima u tehnici mozaika koja se ni-pošto nije bavila nekom ‘neteološkom dekoracijom’, nego su ta djela odraz egzegeze, sakramentologije, hagiografije i – što je posebno značajno – ekleziologije. Posebno je za-

nimljivo vrijeme kada je Crkva sebe i svoju vjeru izricala istom tehnikom, od-vajajući se i obogaćujući prostore sadržaja. To se događalo u helenizmu, pa su najdragocjeniji primjeri iz toga ranoga vremena (premda ići na izvore ovdje i ne znači otići u najstarije doba, jer svako vrijeme i njegova teološka misao po-staje izvorom).

Iz vremena Crkve kada je prevladavala egzegeza oslonjena na djela Kle-menta Aleksandrijskoga moguće je povući paralelu s mozaicima u bazilici u Akvileji. U njegovu djelu Stromata nalazimo vrlo suvremen pristup tumače-nju simboličkoga govora i odnosa značenja i nositelja značenja. Govoreći o egi-patskim hijeroglifima (usp. pogl. V.) među njima razlikuje tri kategorije pikto-grafskih simbola: prikazi u strogome smislu, prikaze s prenesenim značenjem te alegorijsko-enigmatske simbole.

Najzanimljiviji, ali ujedno i teško dokučivi su zacijelo ovi zadnji, a pri-mjere takvih simbola – koje danas običavamo zvati ikoničkim – moguće je naći u sjevernoj dvorani u Akvileji, na ‘gnostičkome mozaiku’. Jedan je od njih prikaz goluba, raka i jarca. Prema gnostičkome spisu Pistis sophia is-pod Oca koji silazi u obliku goluba trebala bi biti dva glavna praizvorna vo-diča. No, u ovome slučaju na desnoj je strani ispod goluba rak na jednome drvetu, a jarac na drugome.

Povezivanje s teološkim tumačenjima tadašnjega vremena vode do Kle-mentova objašnjenja da je riječ o Mojsiju i Jošui koji su vodili izabrani narod preko Crvenoga mora (što je povezano i s krštenjem, odnosno prikazima vo-de na mozaicima).

Primjeri dvaju ikoničkih mozaikaUz pomoć tumačenja akvilejskih mozaika Renata Lacumina pokušat ćemo do-čarati nutarnje poveznice između kulture određenoga vremena i teologije koja je s njom u dijalogu, unoseći nova motrišta i tumačenja. Prikaz raka na drvetu treba kontekstualizirati. On je unutar križa s oblicima lûka na bisernoj pozadi-ni koja je svjetlija od onih na kojima se nalaze pojedine ptice i zvijezde. Time se nalazimo unutar zvjezdanoga neba, učvršćenih zvijezda. Ispod njega se nala-

Mozaici ovakve važnosti, na ovakvim mjestima (bazilika u Akvileji) nisu rađeni da bi se divilo njihovoj izvedbi, tehničkoj umješnosti i nekoj neutralnoj umjetničkoj snazi, nego zato da bi

vjernička zajednica ‘čitala’ hodajući po njima.

15

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920112011920119920119zi pet planetarnih nebesa s imenima Zeusa, Afrodite, Hermesa, Aresa i Satur-na. Ne bi trebala zbunjivati ova grčka imena u gnostičkome tekstu, jer se radi o prikazu i uobičajenoj slici neba, koje se latinski zvalo firmamentum (doslovno: tvrdi pod), za razliku od Božjega neba koje su gnostici zvali ‘uzvišenom Božjom puninom (pleroma)’. Tako su opalni križevi poput oknâ kroz koje se vidi ple-roma. Vječna svjetlost bi bila dar drugoga otajstva prvoga otajstva neizrecivo-ga, a to je Duh (kao kaplje rose ili mirisa). Ta svjetlost ima svoju stupnjevitost i ovdje je najsnažnija u odnosu na ostala dva mozaika.

Iz toga općega konteksta valja prijeći na izravne prikaze i zatim ih gle-dati na razini prenošenja u područje zbiljskoga značenja. Na prikazu se, kao zajednički motiv s ostalih pet prikaza, javlja drveće. Uočavaju se i živo-tinje: rak i riba.

Drvo je jedno od pet koje spominje gnostički spis. Da bismo došli do zna-čenja, potreban je hod kojim su išli gnostici i crkveni oci u 2. st. U Psalmu 90 (89), 4 govori se o tisuću godina koje su u Božjim očima poput dana. U doslov-nome čitanju može se naći sljedeći zaključak: Ako je tisuću godina jedan dan, tada je stvaranje svijeta trajalo šest tisuća godina. Prema izračunima Sedam-desetorice prevoditelja i prema godini stvaranja svijeta, u 2. st. proteklo bi pet tisuća godina koje su odmah – prema tome shvaća-nju – bile dio Božjega svijeta. Justin je – govoreći o Adamu – ustvrdio da on nije doživio tisuću godina, nego je istoga dana umro, budući da je jeo s drveta. Na temelju toga je izveden zaključak da bi drvo vrije-dilo tisuću godina. Tako bi prikaz pet stabala odgo-varalo zbilji od pet tisuća godina od Stvaranja.

Ti su kršćani vjerovali da se nalaze u šesto-me tisućljeću, na kraju kojega dolazi Krist u svo-joj slavi, kako bi sa svetima vladao tisuću godina. U osmome bi tisućljeću svijet bio vraćen Onomu koji ga je stvorio (apokatastasis). Mozaik bi, pre-ma tome, govorio o milenarizmu koji su zastupali najviše: Irenej Lionski, Hipolit, Teofil Antiohijski, kao i Viktorin Ptujski.

Drvo na kojemu se nalazi rak jedno je od onih koje na zvjezdanome nebu (stereoma) označuju proteklih tisuću godina. Premda su se stručnjaci trudili raspo-znati o kojoj bi se točno životinji iz skupine rakova ra-dilo, nama je puno važnije prepoznati preneseno zna-čenje. Imenom Raka nazvano je zviježđe u kojemu se činilo da se Sunce ‘zaustavlja’, odnosno da ide una-trag. To je zviježđe označavalo doba suncostaja, ljet-noga solsticija (solisstatio). Ulazeći dublje u simboli-ku prisjećamo se sunca nad dolinom Abšalom, gdje Jošua zapovijeda suncu da stane, kako bi omogući-lo Izraelcima pobjedu u boju, prije noći. Uprizorena je još jedna životinja, riba drhtulja (iz porodice ražâ) čije ime (torpedo) dolazi od latinskoga glagola ‘tor-

Mozaici na čudesan način nude čitanje kršćanskoga nauka iz doba u kojemusu nastali.(Gnostički simbolizam mo-zaika u akvilejskoj bazilici)

NAŠA TEMA

16


peo’, što znači ‘ukočiti, para-lizirati’. Vjerovalo se, naime, da ta riba svojim ‘strujnim dodirom’ ukoči plijen. Sun-ce je zausta vljeno, ukočeno na Jošuinu zapovijed. Na-lazimo se u konstelaciji Ra-ka. Ikonička slika polazi od raka, ali se može razumjeti samo nakon dekodifikacije konteksta, analize prenese-noga značenja i alegorijsko-zagonetnoga pristupa.

Isti postupak treba pri-mijeniti i na spomenuti lik jarca na drvetu. Okvir je obogaćen četirima zvijezda-ma na pozadini s prelijeva-jućim bojama. Opet smo u

susretu s konstelacijom koja bi ovdje asocijativno vodila prema zviježđu Jar-ca. Prisjećajući se grčke mitologije postaje vidljivo da bi bila riječ o kozi koja je spasila Zeusa od oca Kronosa, skrivajući ga i hraneći svojim mlijekom. Ze-us, postavši kralj među božanstvima, nakon smrti koze Amaltee pretvara je u zviježđe. Za Grke je Zeus bio zakonodavac koji je u djetinjstvu spašen od smr-ti. Uspostavljajući paralelu zaključit ćemo da se Mojsiju pripisuju dva obiljež-ja: zakonodavac i dijete spašeno iz voda Nila. U sinkretizmu helenističke kultu-re stvoreno je poistovjećivanje Mojsija i zviježđa Jarca.

Mozaici su više od prikazivanjaOvakvim pristupom koji zahvaća široki kulturološki i teološki lûk trebalo bi obrađivati svaki prizor (posebno portrete i likove: ovna, pijetla, kornjače, zeči-ća, jarebice, delfina, patke, košute, magarca, sipe i dr.), jer se nipošto nije radi-lo o proizvoljnosti niti hirovitosti. Trebalo je puno strpljenja u izvedbi mozaika, a to navodi misao i na činjenicu da je riječ o ‘sporoj’ umjetnosti, o umjetnosti koja je promišljena i kontekstualizirana. U susretu helenizma i kršćanstva po-trebno je poznavanje obojega, da bi se ponovno iznijelo ispravno tumačenje mozaika koji su očito bili lako čitljivi tadašnjim suvremenicima.

Mozaici ovakve važnosti, na ovakvim mjestima nisu rađeni da bi se divi-lo njihovoj izvedbi, tehničkoj umješnosti i nekoj neutralnoj umjetničkoj snazi, nego zato da bi vjernička zajednica ‘čitala’ hodajući po njima.

U južnoj dvorani nalazi se prikaz jedne obitelji, s majkom u središtu i četvero djece na četiri strane. Vjerojatno je riječ o konkretnoj obitelji koja je pomogla izgradnju crkve. Njihova smještenost u crkvi je znakovita; nalaze se na važnome mjestu na ulazu u crkvu. Za čitanje toga prikaza na rubu moza-ičkoga tepiha pomažu Origen i Kromacije Akvilejski. Obojica tumače evan-đeoski odlomak Matejeva Evanđelja (12, 46-50), gdje se govori o Isusu ko-ji tumači Pisma u sinagogi, dok su se vani nalazili njegova majka i rođaci.

Golubice na izvoru – simboli duša koje se napajaju na vrelu

vječnoga života, obećanoga onima koji slijede Krista.(Mauzolej Galla Placidia,

Ravenna, prva polovica 6. st.)

17


Liturgijski kalendar

20 U Svagdan; ili: Sv. Andrija Kim Taegon, prezb. i dr., muč.od dana: Ezr 6,7-8.12b.14-20; Ps 122,1-5; Lk 8,19-21

21 S SV. MATEJ, apostol i evanđelist, blagdanEf 4,1-7.11-13; Ps 19,2-5; Mt 9,9-13

22 Č Svagdan: Hag 1,1-8; Ps 149,1-6a.9b; Lk 9,7-9 23 P Sv. Pio iz Pietrelcine, prezbiter, spomendan

Hag 1,15b – 2,9; Ps 43,1-4; Lk 9,18-22 24 S Liturgija kvatri

Prigodna čitanja str. 10-27, Evanđelje: Lk 5,1-11 25 N DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU 26 P Svagdan; ili: Sv. Kuzma i Damjan, mučenici

Zah 8,1-8; Ps 102,16-21.29.22-23; Lk 9,46-50 27 U Sv. Vinko Paulski, prezbiter, spomendan

od dana: Zah 8,20-23; Ps 87,1-7; Lk 9,51-56 28 S Svagdan; ili: Sv. Većeslav, muč.; Sv. Lovro Ruiz i dr., muč.

Neh 2,1-8; Ps 137,1-6; Lk 9,57-62 29 Č SV. MIHAEL, GABRIEL I RAFAEL, arkanđeli, blagdan

vl.: Dn 7,9-10.13-14 (ili Otk 12,7-12a); Ps 138,1-5;Iv 1,47-51

30 P Sv. Jeronim, prezbiter i crkveni naučitelj, spomendanod dana: Bar 1,15-22; Ps 79,1-5.8-9; Lk 10,13-16

LISTOPADA 1 S Sv. Terezija od Dj. Isusa, dj. i crkv. naučit., spomendan

od dana: Bar 4,5-12.27-29; Ps 69,33-37; Lk 10,17-24

RUJAN 4 N DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 5 P Svagdan: Kol 1,24 – 2,3; Ps 62,6-7.9; Lk 6,6-11 6 U Svagdan: Kol 2,6-15; Ps 145,1-2.8-11; Lk 6,12-19 7 S Sv. Marko Križevčanin, prezb. i mučenik, spomendan

Kol 3,1-11; Ps 145,2-3.10-13b; Lk 6,20-26 8 Č ROĐENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE, blagdan

Mih 5,1-4a ili Rim 8,28-30; Ps 13,6; Mt 1,1-16.18-23 9 P Svagdan; ili: Sv. Petar Claver, prezbiter

1Tim 1,1-2.12-14; Ps 16,1-2a.5.7-8.11; Lk 6,39-42 10 S Svagdan: 1Tim 1,15-17; Ps 113,1-5a.6-7; Lk 6,43-49 11 N DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU 12 P Svagdan; ili: Presveto Ime Marijino

1Tim 2,1-8; Ps 28,2.6b-9; Lk 7,1-10 13 U Sv. Ivan Zlatousti, biskup i crk. naučitelj, spomendan

1Tim 3,1-13; Ps 101,1-3.5-6; Lk 7,11-17 14 S UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA, blagdan 15 Č Bl. Djevica Marija Žalosna, spomendan

vl.: Heb 5,7-9; Ps 31,2-6.15-16.20; Iv 19,25-27(ili: Lk 2,33-35)

16 P Sv. Kornelije, papa, i Ciprijan, biskup, muč., spomendan1Tim 6,2c-12; Ps 49,6-10.17-20; Lk 8,1-3

17 S Svagdan; ili: Sv. Robert Bellarmino1Tim 6,13-16; Ps 100,1b-5; Lk 8,4-15

18 N DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU 19 P Svagdan; ili: Sv. Januarije, biskup i mučenik

Ezr 1,1-6; Ps 126,1-6; Lk 8,16-18

Isusov odgovor čudi i upućuje na veću obitelj onih koji vrše volju Božju. Obitelj na mozaiku predstavljala bi zapravo sinagogu. Smisao le-ži u tome da je stvarna slika za čitatelje koji su stoljećima daleko zadobila alegorijsko, prene-seno značenje.

Na tome tragu treba čitati i likove životi-nja. Naime, zanimljivo je primijetiti koje su ži-votinje u pitanju. Čini se da su birane iz različi-tih vrsta koje se mogu promatrati kao skupina čistih i nečistih prema Starome zavjetu (Levit-skome zakonu). No, i jedni i drugi – primivši Kristovu poruku – nalaze se zajedno, spašeni. Zbog toga su u prostoru zvanom ‘zona uskr-snuća’ stavljeni zajedno. Time se izražava da

je poruka spasenja upućena svim ljudima, bez obzira na kulturu, rasu i religiju.

Ovakvim pristupom cjelovitoga čitanja br-zo shvaćamo da ništa od mozaika nije prepu-šteno samo ‘prikazivanju’ i ‘predstavljanju’ kao takvomu. U ponekim se slučajevima radi o pre-nesenomu značenju, a negdje je riječ o ikonič-komu simbolu.

Točno je da je za dolazak do punoga znače-nja potrebno široko i duboko poznavanje Sve-toga pisma i kulture, što, s druge strane, govori da je taj spoj nužan i danas u svim područjima liturgijske umjetnosti, jer samo takva djela ne ‘preživljavaju’, nego žive, jer i dalje znače, pri-vlače i objavljuju istinu.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

18

Prijedlozi za pjevanje

4. rujna 2011.


Ulazna: 220 Gdje god su dvojicaOtpj. ps.: 111 Ako danasPrinosna: 231 Jedan kruhPričesna: 154 Žeđa duša moja ili: 155 Kao što košuta žudi Završna: 175 O Srce Sina Božjega

Ulazna pjesma Pravedan si, Gospodine, i pravi su sudovi tvoji: učini sluzi svompo svojoj dobroti.

Ps 119,137.124

Zborna molitvaBože, od tebe nam je spasenjei posinjenje. Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju. Udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu.Po Gospodinu.

Darovna molitvaBože, izvore pobožnosti i mira. Molimo te, da ovom žrtvomtebe iskreno štujemo, a pričešću tvoga otajstva postignemo međusobnu vjernost i jedinstvo.Po Kristu.

Prvo čitanje Ez 33,7-9Ako bezbožnika ne opomeneš, krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke.

Čitanje Knjige proroka EzekielaOvo govori Gospodin:»Tebe sam, sine čovječji,postavio za stražara domu Izraelovu:kad čuješ riječ iz mojih usta, opomeni ih u moje ime. Reknem li bezbožniku: ’Bezbožniče,umrijet ćeš!’ – – a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati od svojega zloga puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke. Ali ako bezbožnika opomeneš da se vrati od svojega zloga puta, a on se ne vrati sa svojega putaon će umrijeti zbog svojega grijeha,a ti si spasio život svoj.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 95,1-2.6-9Pripjev: O da danas glas Gospodnji

poslušate, ne budite srca tvrda!Dođite, kličimo Gospodinu,uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!Pred lice mu stupimo s hvalama,kličimo mu u pjesmama!

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.

O da danas glas mu poslušate:»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,kao u dan Mase u pustinjigdje me iskušavahu očevi vaši,iskušavahu me premda vidješe djela moja.«

Drugo čitanje Rim 13,8-10Ispunjenje Zakona jest ljubav.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. Uistinu: Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi! I ima li koja druga zapovijed, sažeta je u ovoj riječi: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina dakle Zakona jest ljubav.Riječ Gospodnja.

19


Braćo i sestre, Krist je prisutan gdje god se ljudi okupljaju u njegovo ime i s pouzdanom molitvom zazivaju Božju milost. Snagom toga zajedništva uputimo svoje molitve nebeskome Ocu:Obnovi nas u ljubavi, Gospodine!

Za tvoju Crkvu: da vođena svjetlom tvoga 1. Duha bude mjesto istinskoga zajedništva tvojih vjernika te putokaz spasenja svima koji te traže, molimo te.Za sve koji se priznaju tvojim vjernicima:2. ohrabri ih da u ljubavi kojom ih ljubiš budu zauzeti za dobro svojih bližnjih i za njihovo spasenje, molimo te.Za braću i sestre koje je grijeh zarobio: pohodi 3. ih svojom dobrotom da spoznaju veličinu tvoje ljubavi te krenu putem obraćenja, molimo te.Za ovu zajednicu molitelja: razbistri nam pogled 4. vjere da umijemo prepoznati potrebe naše braće;nadahni nas da naviještanjem tvoje riječi i djelima ljubavi budemo graditelji tvoga Kraljevstva, molimo te.Daj nam u poniznosti i ljubavi prihvaćati svaku 5. pouku i svaku opomenu kojom nas zoveš na vjerodostojan život evanđelja, molimo te.

Gospodine Bože, ti si nam u Kristu pokazao puninu svoje ljubavi. Daj da nam ovo slavlje sakramenta ljubavi pomogne u spoznaji tvoje dobrotei u međusobnom zbližavanju s braćom u vjeri.Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesma Ja sam svjetlost svijeta, govori Gospodin:tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.

Iv 8,12

Molitva vjernika

Popričesna molitvaGospodine, svojom riječjui svojim jelom daješ nam hranu i život. Daj da rastemo u ljubavi po tim dragocjenim darovima te zaslužimo vječno zajedništvo s tvojim Sinom, Isusom Kristom. Koji živi.

Pjesma prije Evanđelja 2Kor 5,19Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio i položio u nas riječ pomirenja.

Evanđelje Mt 18,15-20Ako te posluša, stekao si brata.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme:Reče Isus svojim učenicima:»Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu;i što god odriješite na zemlji,bit će odriješeno na nebu.Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago,dat će im Otac moj, koji je na nebesima.Jer gdje su dvojica ili trojica sabranau moje ime, tu sam i ja među njima.«Riječ Gospodnja.

Ljubav za »bližnje u vjeri«.(V. Blažanović, 2003.)


20


Zaista, kažem vam, što god svežete na ze-mlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na

nebu. O vezivanju i odrješivanju Ivan u svome evanđelju govori u poslijeuskrsnom kontekstu. Matej istu rečenicu smješta u kontekst bratske opomene. Bratsku opomenu valja vidjeti na pozadini židovstva. Matej piše za judeokršća-ne. Pozadina je sasvim starozavjetna. Tora traži opomenu brata koji griješi. Valja ga opomenuti zbog njega samoga. To, međutim, valja činiti i zbog sebe. Tko ne bi opomenuo brata koji grije-ši, na sebe bi navukao krivnju propusta pomo-ći grešnome bratu. Narušeni odnos povjerenja može se uspostaviti samo otvorenošću i iskre-nošću. Uz to, valja grješnika sačuvati od poni-ženja. Ne opominje ga se kako bi ga se ponizilo, nego kako bi se popravio. Zato se traži razgo-vor u četiri oka. Bez drugih očiju. Stid se ne mo-že do kraja izbjeći. On je uvijek vezan za drugi par očiju. Čovjek se može i sam stidjeti. Dovolj-no je da postane svjestan da je pred Bogom. Ili se može stidjeti pred samim sobom. U tom tre-nutku samoga sebe gleda očima koje predstav-ljaju bolji ili idealni dio samoga sebe. Kao da se podijeli na dva dijela. Grješni dio i onaj ko-ji prosuđuje grješnost. No, stid je najveći pred drugima. Tada se u trenu pokaže slika o samo-me sebi i njezino rušenje. Nisam ono što sam mislio da jesam i drugi me ne vide onako kako bih ja htio da me vide. Sâm sam skrivio ruše-nje slike o samome sebi. Razgovor u četiri oka treba služiti povratku grješnika u zajednicu i u stanje izvan grijeha. Stoga onaj koji opominje mora biti ujedno i prvi koji štiti. Opominjući preuzima na sebe ulogu zaštite. Štiti grješnika od osude drugih upravo time što ga opominje. Na neki način staje na bolju stranu grješnika protiv njegove lošije strane. To je uloga koja se inače pripisuje prijatelju. Slično vrijedi za dvo-jicu svjedoka kao i za zajednicu. Pravila opisu-ju cijeli trud oko pomoći grješniku da se vrati. Ipak, on ostaje slobodan. I to treba ostati. Sa-mo slobodan može biti član zajednice.

Od promašaja do jednodušnosti

20. ––

Moć vezanja i moć driješenjaU ovom kontekstu Matej govori o vezivanju i dri-ješenju. Ovdje nije riječ o sakramentalnom odr-ješenju od grijeha. Riječ je o međuljudskim od-nosima. Unutar njih svatko ima moć driješenja i vezivanja. Možemo drugoga vezati uz ono što je učinio ili rekao. Kada to jednom učinimo, drugi je, barem u našim očima, neraskidivo vezan uz svoj grijeh. Vežući drugoga uz njegov grijeh stva-ramo i sliku o sebi. Po njoj smo najčešće mi u pra-vu, a drugi je vezan uz svoj promašaj. Drugi ne može samoga sebe odriješiti. To mogu samo ja. Učinim li to, on će biti slobodan. Moći će se razvi-jati. Moći će biti drukčiji. Ne učinim li, on je ne-moćan. Vezao sam ga. No, Isus kaže da je sve sve-zano na zemlji svezano i na nebu i sve odriješeno na zemlji odriješeno i na nebu. Što to znači?

Možda bi ovdje trebalo misliti drukčije od onog jednostavnog: što ja svežem i nebo veže, i što ja odriješim i nebo odriješuje. Kao da nebo ne bi moglo drukčije nego ja. Kao da bi se i Bog pustio uvjetovati našim ljudskim vezivanjima i odrješivanjima. Kako misliti drukčije?

Možda ovako. Netko pogriješi. Ja ga vežem uz njegov grijeh. Ne odvajam ga. Stalno ga pro-matram kroz to. Vežući njega, vezao sam i sebe. Ne dajući njemu slobodu, oduzeo sam je i se-bi. Ne driješeći njega, ne driješim ni sebe. I ta-

21


Odjeci RiječiIspunjenje Zakona jest ljubav uz: Rim 13, 8-10Dobar dio svoje Poslanice Rimljanima apostol Pavao posvetio je pro-blemu židovskoga Zakona i njegovoj ulozi u povijesti spasenja. Tako se »po djelima Zakona nitko neće opravdati« (Rim 3, 20) jer se »čovjek opravdava vjerom bez djelâ Zakona« (3, 28). Kristovom su žrtvom i nje-govim uskrsnućem kršćani oslobođeni od Zakona, a Zakon zadržava svoju vrijednost samo kao sredstvo opominjanja čovjeka (7, 7-13). Da-našnji odlomak govori o »punini Zakona« i pokazuje kako sve staroza-vjetne zapovijedi mogu biti sažete u jednu zapovijedi toga istog Zako-na: »Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga« (Rim 13, 9; usp. Lev 19, 18; Gal 5, 14). Takva ljubav »bližnjemu zla ne nanosi« (Rim 13, 10), jer je velikodušna i utemeljena na istini (1Kor 13, 4-6). Takva ljubav isklju-čuje svaku sebičnost i skučenost srca, a čovjeka vjernika otvara pre-ma svima, bez ograničenja i predrasuda.

Darko Tepert

Zrnj

e

ko dođemo u nebo. Oboje smo vezani. Samo ti-me što sam ja vezao njega. Oboje smo zavezani i oboje neslobodni i oboje trebamo nekoga da nas odriješi. Drugim riječima, u nebu ćemo se pojaviti onakvi kakvi smo, slobodni koliko smo oslobođeni i vezani koliko smo vezivali i koliko su nas drugi vezali. Put u nebo i put u slobodu vodi kroz odrješivanje.

Jednodušnost u molitviUz snagu vezivanja i odrješivanja postoji i dru-ga velika snaga, ona zajedništva. Prva se odnosi na pogrješke i zlo koje ljudi čine. Druga se odno-si na dobro koje ljudi mogu činiti zajedno. Prva razdvaja ljude, pa je potrebno truditi se oko sa-biranja odvojenih i otpalih. Druga govori o sna-zi zajedništva. Htjeti isto i zajedno za isto moli-ti Gospodina vjerojatno predstavlja najsnažniju poveznicu ljudi. Htjeti isto. To isto nas povezu-je. Moliti za isto Oca. To isto i Bog sâm postaju snaga koja nas povezuje. Kada ljudi hoće isto, onda to redovito mogu i dobiti. No, kako dovesti ljude da hoće isto? Htjeti isto – što to znači?

Kada dvoje hoće isto, onda se ne zbrajaju dvije volje. Kada dvoje hoće isto, onda je njiho-va volja više od onoga što oni imaju. Kao dije-te koje nastaje iz odnosa dvoje ljudi. Dijete ni-je zbroj niti rezultat voljâ oca i majke. Nadilazi ih. Jedan plus jedan nije dva, nego najmanje tri.

Cjelina je veća od zbroja njezinih dijelova. Ta-ko i dvoje ljudi koji hoće isto, otkrivaju da ulaze u nešto što ih nadilazi. Kada dvoje mole, onda njihova molitva nije zbroj dvoje ljudi koji mole. Ona je kvalitativno drukčija molitva.

Jednodušno. Ne znači, naravno, da dvoje ljudi gube svoje razlike. Jednodušnost posto-ji samo kod različitih ljudi. Jednodušno tražiti od Oca nebeskoga znači zajedno se okrenuti Bo-gu i usmjeriti prema njemu. Ovdje molitva nije prosidba da Bog nešto učini, izmijeni ili dopu-ni. Ovdje je molitva snaga kojom ljudi zajedno prelaze svoje granice i otvaraju se višemu od se-be. Molitva je usmjerena na temeljno iskustvo da ljudsko zajedništvo, usmjereno prema Bo-gu, stvara do tada nepostojeće, novo, darovano. Bog poznaje čovjeka. I kada mu se obraća, do-tiče ga u njegovu središtu. A temeljna je ljud-ska sposobnost da s drugim ljudima može jed-nodušno ići iznad svojih granica.

Ovaj Matejev tekst počinje ljudskim proma-šajima, a završava Božjim pozivom na rast. U nje-mu je tako moguće vidjeti zrcaljenje euharistije. I ona počinje sviješću o promašajima i kajanjem zbog njih, a završava jednodušnim zajedništvom različitih ljudi. Počinje bolnim iskustvom razdvo-jenosti grijehom, a završava jednodušnim i daro-vanim zajedništvom s nebeskim Ocem.

Ante Vučković

Evanđeoska pouka o brizi za bratai o bratskoj opomeni onoga koji

griješi odgaja nas za pravi odnos prema istini i prema braći ljudima.

Smijem li reći istinu o bratu koji griješi? Istina koja se ne vodi

ljubavlju, ima jednake učinke kao i laž. Ako nismo spremni uvijek govoriti istinu o dobroti drugih,

tko nam daje pravo govoritio njihovim grijesima i slabostima?

Istina je neodvojiva od ljubavi.


22

11. rujna 2011.

Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Daj mir, Gospodine,onima što se u te uzdaju,da se proroci tvoji pokažu istiniti.Uslišaj molitve slugu svojih, Izraela, puka svoga.

usp. Sir 36,18

Zborna molitvaBože, Stvoritelju i Svedržitelju. Daj da ti služimo svim srcem te iskusimo darove tvoje ljubavi. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, usliši namprošnje i primi darove. Što svaki od nas prikazuje tebi na čast, nek bude na spasenje svima.Po Kristu.

Prvo čitanje Sir 27,30 – 28,7Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kada budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti.

Čitanje Knjige SirahoveMržnja i srdžba jednako su gnusne i grešan ih čovjek obje u sebi nosi. Tko se osvećuje, njemu se Gospodin osvećuje i dobro pazi na grijehe njegove. Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje? Kad s čovjekom sličnim sebinema milosrđa, kako može moliti se za svoje grijehe? On, koji je sâm od mesa, goji osvetljivost, pa tko će mu oprostiti grijehe? Misli na konac svoj i prestani s mržnjom; sjeti se raspadanja i smrti i vrši zapovijedi. Misli na zapovijedi i ne mrzi na bližnjega i na savez Svevišnjega pa oprosti krivicu.Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam Ps 103,1-4.8.10-12 Pripjev: Milosrdan je i milostiv Gospodin,

spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai sve što je u meni, sveto ime njegovo!Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai ne zaboravi dobročinstava njegovih!

On ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje;on ti od propasti izbavlja život,kruni te dobrotom i nježnošću.

Jarostan nije za vječna vremenaniti dovijeka plamti srdžba njegova.Ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama.

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,dobrota je njegova s onima koji ga se boje. Kako je istok daleko od zapada,tako udaljuje od nas bezakonja naša.

Drugo čitanje Rim 14,7-9Živimo ili umiremo – Gospodinovi smo!

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo! Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Iv 13,34Zapovijed vam novu dajem, govori Gospodin, ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas.

Ulazna: 87.1 Daj mir, Gospodine ili: 237 Mir svoj, o BožeOtpj. ps.: Milosrdan je i milostiv Gospodin

(v. str. 39.)Prinosna: 232 Gospode, primiPričesna: 247 Uzmite, jedite Završna: 224.1 i 4. Oče naš dobri ili: 190 O Oče skrajnje blagosti


23


Bogu, Ocu milosrđa i izvoru oproštenja, iznesimo svoje molitve proseći oproštenje grijeha i snagu praštanja:

Crkvu svoju, kojoj si povjerio službu praštanja 1. grijeha, očisti od svakoga zla da bude vjerna nositeljica tvoje ljubavi i tvoga spasenja svim ljudima, molimo te.Papu Benedikta i sve pastire Crkve uvijek vodi 2. u mudrosti ljubavi kako bi svi vjernici mogli uvijek rasti u spoznanju tebe gradeći tvoje kraljevstvo među ljudima, molimo te.Svijet siromašnih podjarmljen je dugovima 3. prema onima kojim žive u obilju: nadahni državne poglavare na istinsku pravednost i zajedništvo dobara među svim narodima, molimo te.Sve nas ovdje okupljene obdari snagom4. ljubavi koja radosno prašta, molimo te.Braći i sestrama koja su usnula, milostivo 5. oprosti svaki prijestup i uvedi ih u zajedništvo svetih, molimo te.

Svemogući Bože, ti si u svome Sinu pomirio sa sobom sav svijet. Obdari nas snagom ljubavi i praštanja da živimo kao zajednica otkupljenih. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesma Čaša koju blagoslivljamo, zajedništvo je Krvi Kristove! Kruh koji lomimo, zajedništvoje Tijela Kristova!

usp. 1Kor 10,16

Popričesna molitvaGospodine, nek namova pričest pronikne duh i tijelo, da u nama ne prevagne tjelesna sklonost nego djelovanje tvoje moći. Po Kristu.

Molitva vjernika

Opraštanje u mjeri Kristove ljubavi za grješnike.(Angelo Caviglioni)

Evanđelje Mt 18,21-35

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« »Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ’Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ’Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ’Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ’Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatkood srca ne oprosti svomu bratu.«Riječ Gospodnja.


24

O oprostu

Tada k Isusu pristupi Petar i reče: »Gos-podine, koliko puta da oprostim bra-tu svomu ako se ogriješi o mene? Do

sedam puta?« Isus mu odgovori: »Ne ka-žem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« Petrovo pitanje nije samo nje-govo, nego i naše. Moramo priznati da smo i mi također mišljenja da oproštenje ima svoja ograničenja, da čovjek ponekad ima i pravo i razloge ne opraštati. No, Krist takvom stavu kazuje odlučno ne. Svoje viđenje oprosta po-jašnjava prispodobom o milosrdnom upravi-telju i okrutnom dužniku.

Kako Bog praštaMilosrdni upravitelj predstavlja Boga koji prašta, a dužnik čovjeka koji je grješan i po-trebit oprosta. Oprost pretpostavlja dugova-nje. Kad čovjek sagriješi, tada postaje dužnik Bogu. Dug je ovdje golem – »deset tisuća ta-lenata«. Taj je dug nemoguće vratiti, čime se naznačuje činjenica čovjekove grješnosti pred Bogom. Čovjek toliko puno griješi, svojim mi-slima, riječima i djelima, da je nemoguće vra-titi Bogu sav dug. Stvarno gledajući, spram

Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu

Boga čovjeku ne preostaje ništa drugo doli očaj nemogućnosti pomirenja s Bogom. No, Bog ne želi čovjekov očaj. On prašta. Oprost nam se predstavlja u prispodobi pod trostru-kim vidom – kao smilovanje, otpust i opro-štenje duga: »Gospodar se smilova tome slu-zi, otpusti ga i dug mu oprosti.«

Božji oprost uvijek je smilovanje nad na-ma. Bog ne mrzi čovjeka, zna kako ga grijeh iznutra razara i uništava. Bog je bolan zato što je čovjek bolan u grijehu. Oprost tako uvi-jek započinje tamo gdje počinjemo su-osjeća-ti, gdje osjećamo bol drugoga, gdje učinimo otklon od vlastite boli (uvrjede) i gledamo bol onoga koji nas je povrijedio. Božji oprost jest otpust. Bog oprostom pušta čovjeka na slobo-du, oslobađa ga, što je izvorno značenje i sla-venske imenice oprost. Bog želi slobodu čo-vjeka. Oprost se tako pojavljuje tamo gdje želimo slobodu drugomu. Naposljetku, Bož-ji je oprost oprost duga. Bog oprašta tako što ne gleda više naše grješne dugove, baca ih iza leđa (Iz 38, 17). Bog ne gleda naše grijehe, ne-go gleda nas, vidi u nama i želi za nas novi po-četak, novi život.

Opr

ošte

nje

razb

ija ta

mu

koju

»dug

grij

eha«

uno

si m

eđu

ljude

.(A

ngelo

Cav

iglio

ni)

25


Odjeci Riječi

Gospodar iz evanđelja oprašta svome sluzi »sav dug«, ne gledajući

na visinu duga. Dug je tolikida dužnika stoji života: jedini

način da podmiri dug jest da se zajedno sa svojom obitelji dade

prodati u roblje. Gospodar oprašta »sav dug« i ‘otpušta’ dužnika,

čini ga slobodnim. To je »mjera« Božje ljubavi i praštanja.

On nas oslobađa od »svega duga«, grijeha, kako bismo živjeli

u istinskoj slobodi.

Život u Bogu uz: Rim 14, 7-9Pavao, obraćajući se kršćanima u Rimu, u parenetskom dijelu svoje poslanice, potiče na ljubavi prema slabima u vjeri. Pritom misli na one koji nalaze sigurnost u različitim odricanjima, opslu-živanju posebnih dana i posebnoga načina ishrane (Rim 14, 1-5). Apostol pazi da takve ne bi uvrijedio, iako sam drži da nije riječ o bitnim odrednicama vjere. Njemu su bliži oni koji drže da smi-ju sve jesti i da je »svaki dan jednak«. I jedne i druge on želi po-taknuti da žive prema svojim uvjerenjima, svjesni da to što čine, čine poradi Gospodina, ne osuđujući one koji se drže drugačijih uvjerenja (14, 5-6). Riječ je zapravo o raznolikosti unutar Crkve, koju Pavao ne želi ugasiti. Ono što je za njega bitno jest kršćani-nova svijest da je uvijek Gospodinov – u svemu što čini, u svemu svome životu. Sve što kršćanin čini, čini u ovisnosti o njemu i ta-da ne griješi. Tada je Krist njegov gospodar.

Darko Tepert

Kako mi ne praštamo?Bog to sve čini čovjeku kako bi ga podigao, ka-ko bi počeo živjeti novim životom. A što čovjek čini, što mi činimo? Ne praštamo svojemu bli-žnjemu, ponašamo se poput onoga okrutnog dužnika kojemu je Bog oprostio, a on sam ne želi praštati. Bog nas ne guši, a mi gušimo svo-jega bližnjega neoprostom (sv. Bonaventu-ra). Zašto je tomu tako? Prvo, onaj koji ne že-li praštati, ne priznaje svoju grješnost. Glumi savršenoga pravednika koji nikomu ništa ni-je zlo učinio. A postoji li takav čovjek? Daka-ko, ne postoji. Tko kaže da je bez grijeha, la-žac je (usp. 1Iv 1, 8.10). Umjesto da shvaća kao pomilovani grješnik, kojemu se Bog smilo-vao, okrutni dužnik sebe smatra pravednikom i traži pravdu bez smilovanja. Tako onaj ko-ji ne prašta, glumi oholog i nezahvalnog pra-vednika. Praštaj zato, čitatelju, sjeti se da si i sam grješnik koji živi od Božjega smilovanja. Su-osjećaj bol s bližnjim koji te uvrijedio, jer i Bog uvijek su-osjeća s tvojom bolju.

Drugo, onaj tko ne prašta, svjedoči o tomu da je iznutra nepomilovan, neotpušten, neo-slobođen. Živi u tami svojih grijeha i ne že-li primiti Božji oprost. Digao je ruke od sebe,

više se ne nada za sebe. I kako onda takav čo-vjek može oprostiti drugomu, pružiti mu na-du, gledati njega, a ne grijehe! Ne može. Tama je u njemu i tama je u onomu koji ga je uvri-jedio. I taj je već sada, u ovomu životu, »pre-dan mučiteljima«, mukama tame i praznine. Ljudi tako teško praštaju jer ne žive od Bož-jega oprosta. Čitatelju dragi, živi od Božjega oprosta i moći ćeš praštati drugomu: »Pra-štajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu na-ma oprosti.« (Ef 4, 32) U tebi će biti svjetlost i tu ćeš svjetlost donositi drugomu. Neprašta-njem osuđuješ sebe i drugoga na tamu (usp. 1Iv 2, 11).

Treće, oprost još nije pomirenje. Oprost je stvar srca: »...Ako svatko od srca ne oprosti...« Možda do pomirenja ne će nikada ni doći jer druga strana ne želi prihvatiti oprost. No, u »srcu« onoga koji prašta nema mržnje, u nje-mu vlada mir. Isto tako, oprost ne isključuje i traženje pravde, pa i kažnjavanje. I opet onaj koji prašta, traži pravdu i kažnjava – ne iz sr-ca koje mrzi, nego koje se smilovalo nad bli-žnjim, koje želi oslobođenje i novi početak za bližnjega. Praštaj, čitatelju, i znat ćeš da imaš srce ljubavi.

Ivica Raguž

Zrnj

e

Opr

ošte

nje

razb

ija ta

mu

koju

»dug

grij

eha«

uno

si m

eđu

ljude

.(A

ngelo

Cav

iglio

ni)


26

14. rujna 2011.

Uzvišenje Svetoga KrižaUlazna pjesma Mi treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa Krista, u kojemu je spas, život i uskrsnuće naše, po kojemu smo spašeni i oslobođeni.

usp. Gal 6,14

Darovna molitvaGospodine,ova žrtva na oltaru križa oduzela je grijehe svijeta: daj da i nas oslobodi svake krivlje. Po Kristu.

Prvo čitanje Br 21,4b-9Kad bi koga ujela ljutica,pogledao bi na mjedenu zmiju i ozdravio.

U one dane:Narod putem postane nestrpljiv. I počne govoriti protiv Boga i protiv Mojsija: »Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.« Onda Gospodin pošalje na narod ljute zmije; ujedale ih one, tako te pomrije mnogo naroda u Izraelu. Dođe narodk Mojsiju pa reče: »Sagriješili samo kad smo govorili protiv Gospodina i protiv tebe. Pomoli se Gospodinu da ukloni zmije od nas!« Mojsije se pomoli za narod, i Gospodin reče Mojsiju: »Napravi zmiju i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda.«Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.Riječ Gospodnja.

ili: Fil 2,6-11Ponizi sam sebe, zato Bog njega preuzvisi.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilipljanimaKrist Isus, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 78,1-2.34-38Pripjev: Ne zaboravite djela Božjih!Poslušaj, narode moj, moju nauku,prikloni uho riječima usta mojih!Otvorit ću svoja usta na pouku,iznijet ću tajne iz vremena davnih.

Kad ih ubijaše, tražiše gai opet pitahu za Boga;spominjahu se da je Bog hridina njihovai Svevišnji njihov otkupitelj.

Ali ga opet ustima svojim varahui jezikom svojim lagahu njemu.Njihovo srce ne bijaše postojano s njimenit bijahu vjerni Savezu njegovu.

A on im milosrdno grijeh praštaoi nije ih posmicao;često je gnjev svoj susprezaoda ne plane svom jarošću.


Ulazna: 503 Mi treba da se hvalimoOtpj. ps.: Ne zaboravite djela Božjih

(ŽV br. 9/2008.)Prinosna: 228 Po obećanjuPričesna: 135.3 Bog je tako ljubio svijetZavršna: 481 Častimo te, Križu sveti ili: 207 Prigni se, svako koljeno

Zborna molitvaBože po tvojoj volji naš Spasitelj je podnio smrt na križu da otkupi sve ljude. Daj da u ludosti križa upoznamo tvoju mudrost i moć te u nebu postignemo vječno otkupljenje. Po Gospodinu.

27


Pjesma prije EvanđeljaKlanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo tejer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

Evanđelje Iv 3,13-17Sin čovječji ima biti podignut.

U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu:»Nitko nije uzašao na nebodoli onaj koji siđe s neba,Sin Čovječji.I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinjitako ima biti podignut Sin Čovječjida svaki koji vjeruje,u njemu ima život vječni.Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjerujene propadne,nego da ima život vječni.Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu,nego da se svijet spasi po njemu.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma A ja kad budem uzdignut sa zemlje sve ću privući k sebi, govori Gospodin.

Iv 12,32

Popričesna molitvaGospodine Isuse Kriste,ti si nas otkupio svojim križem, stablom života, i okrijepioovom svetom gozbom.Molimo te, privedi nas k slavi uskrsnuća, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Molitva vjernika

Braćo i sestre, Krist je u svome posluhu nebe-skome Ocu prihvatio put poniznosti i križa i tako bio uzdig nut u Očevu slavu. U zahvalno-sti za dar otkupljenja uputimo svoje molitve Kristu Gospodinu, zajedno kličući:Kriste, usliši nas.

Za Crkvu u svijetu: da svojim propovijeda-1. njem i vjerodostojnim životom svakodnev-no objavljuje veličinu tvoje ljubavi, iskaza-ne na križu, molimo te.Za sve tvoje vjernike: da radosno žive dar 2. krštenja te budu tvoja vjerna slika pred Ocem nebeskim i pred svim ljudima, molimo te.Za ljude koji zbog trpljenja ne osjećaju 3. radost života: svojom pobjedom na križu ozdravi njihovu tjeskobu i daj im otkriti smisao križa, molimo te.Za nas ovdje okupljene: pomozi nam 4. svakodnevno hoditi putem poniznosti te po snazi tvoga križa ljubiti sve ljude, molimo te.Za pokojnu braću i sestre: uzdigni ih k sebi 5. i obdari ih životom vječnim, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, ti si u svojoj vjernosti Očevoj volji prihvatio križ i smrt da bi nas oslobodio grijeha i smrti i doveo nas u Očev dom. Daj nam vjerno hoditi putem spasenja na koji si nas izveo i koji nam svakodnevno objavljuješ. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Po proslavi na križu uzvišen nad sve stvorenje.(V. Blažanović, 2003.)


28

dramu grijeha i spasenja kao i u njezino tuma-čenje. Govor o grijehu i o tome kako je netko odgovoran za ono što je učinio drukčiji je od osjećaja da smo vezani silama koje ne možemo kontrolirati i kojih se želimo osloboditi. Moral-ni osjećaj promašenosti drugačiji je od težnje za pravom spoznajom Boga i pomirenjem svi-jeta s njime. Ali svi ti osjećaji i težnje vezani su uz smisao Kristove patnje i smrti na križu. Iz svih ovih promišljanja pogled je usmjeren pre-ma Kristovu križu. Naravno, postoje i teološka promišljanja koja križu ne pristupaju polazeći od ljudskih potreba i težnji, nego i od toga da nam križ prvenstveno govori o Bogu. Križ ot-kriva Božji spasenjski plan.

Križ kroz povijest teologijeNajpoznatije promišljanje o razlozima Kristove patnje i smrti dao je sveti Anselmo Canterburyj-ski koji govori o »zastupničkom otkupljenju«. Njegovo je promišljanje gotovo postalo iden-tično s razumijevanjem križa i Kristove patnje. Božji spasenjski plan zahtjeva žrtvu nevinog Krista kao naknadu za grijehe čovječanstva. Ti-me se omogućuje da pravedni Bog postane mi-losrdan zbog patnje njegovoga Sina koji plaća otkupninu za naše grijehe. Neizmjerna uvrjeda

K ršćani su od samoga početka u Kristo-vu križu vidjeli rješenje svih životnih pitanja. Danas je križ za mnoge prije

svega pitanje. Pitanje o smislu Kristova križa i njegove patnje. Je li Krist morao trpjeti i umri-jeti na križu? Zašto je Bog odabrao smrt na kri-žu kao način spasenja i pomirenja s ljudima? Kakav je to Bog koji traži patnju, krv i smrt kao izričaj ljubavi? U čemu je posebnost Kristove patnje usred tolikih patnja, o kojima svaki dan slušamo i čitamo, koje i sami doživljavamo?

Križ i spasenjeTražimo li jednoznačan odgovor na smisao Kri-stove smrti i patnje, nećemo ga lako naći. Ta-kav je odgovor zapravo nemoguć. Jedno je ipak sigurno: Crkva je oduvijek ispovijedala da je Kristova smrt očitovanje spasenjske Božje sna-ge, ali je to očitovanje različito tumačila u svo-joj tradiciji, teološkoj i duhovnoj. Zanimljivo je vidjeti da oblikovanje kršćanskog nauka u pr-voj Crkvi usredotočuje svoju pažnju na utjelov-ljenje, odnos ljudskog i božanskog u Kristu, na Trojstvo, ali nikada na izričito definiranje ono-ga što je Krist točno učinio da nas spasi ili zašto je Kristova smrt tako važna. Iako Pismo, vjero-vanje, liturgija i crkveni oci svjedoče da je Kri-stova smrt na križu neizmjerno važna i premda se cjelokupni život kršćanske zajednice obliku-je na tome svjedočanstvu, o značenju važnosti njegove smrti ne postoji dogma niti obvezno naučavanje Crkve. Možda je upravo ta činjeni-ca providonosna jer značenje Kristove patnje i smrti nije moguće svesti na jednu jedinstvenu odrednicu. Patnja, smrt, pa i ona spasenjska i otkupiteljska, uvijek su višeznačne jer su sva-ka patnja i bol neponovljive. Posebice Kristo-va patnja.

Spasenjsku snagu Kristove smrti teološ-ka je tradicija na temelju različitih novozavjet-nih slika tumačila kroz nekoliko ‘modela’ ko-ji se nikada ne usredotočuju na iste elemente. Prije svega stoga što postoji mnoštvo različitih ljudskih potreba i interesa koju su uključeni u

Uzvišenost križa

Uzvišenje Svetoga Križa

29


Odjeci Riječi

Bogu plaćena je neizmjerno vrijed-nom smrću njegovog Sina. Premda tragove ovakvoga promišljanja može-mo naći i u Novom Zavjetu i u otačkoj literaturi, zanimljivo je da ova tradi-cija nikada nije zaživjela u pravoslav-noj teologiji. Ipak, ona u sebi nosi ele-mente koji su u tumačenju Kristove smrti prihvaćeni u svim kršćanskim tradicijama: ideja žrtve i Kristovog umiranja »za nas«. No, mogu li ti ele-menti biti interpretirani na drukčiji način od Anselmova pristupa?

U Petra Abelardskog čitamo ta-kav pokušaj. Kristova smrt na križu pokazuje neizmjernu Božju ljubav koja nas iznutra zahvaća i poziva na zahvalnost i uzdarje služenja Bogu. Krist ustraje u dobru do krajnjih gra-

nica ljudskih mogućnosti i time pokazuje kako daleko je spreman ići u poistovjećivanju s dra-mom ljudskog života. Na takvu se ljubav može odgovoriti samo ljubavlju.

Treća tradicijska linija može se zbiti oko pojma Krist pobjednik. Križ je pobjeda nad svi-me onim što čovjeka sputava izvana: smrt, gri-jeh, demonska moć. Po križu Bog pobjeđuje

sotonske sile i oslobađa čovjekovu ljubav. Kri-stova smrt je pobjeda nad moćima Zla premda se čini trenutnim porazom.

Četvrta pak ide zatim da pokaže da je cje-lokupno utjelovljenje, i Betlehem i Kalvari-ja, izlijevanje Božje milosti koja preobražava stvarnost i uspostavlja raskinuti odnos Boga i čovjeka. Po Kristovom utjelovljenju i križu Bog obnavlja palu narav i zacjeljuje čovjeka, povi-jest i kozmos.

Kroz povijest i život Crkve, teologiju, pučku pobožnost, život svetaca i vjernika ove su se di-menzije Kristovog križa češće ispreplitale i po-vezivale nego pojavljivale u čistoj formi. Danas se posebice snažno želi nadići žrtveno shvaća-nje Kristov smrti pokazujući da je ona prije sve-ga kraj svake žrtve. U Kristovu križu ukida se potreba da se nekoga žrtvuje za bilo koje idea-le. Ukida se potreba žrtvenog jarca. Ostaje samo predanje iz ljubavi koje nam otvara oči. Upra-vo o tome želimo danas razmišljati. U blagdanu Uzvišenja svetoga Križa ostaje dovoljno prosto-ra da spoznamo i životom prihvatimo vrijednost Kristova trpljenja – kako bismo životom pruži-li uzdarje i hvalu za to neshvatljivo, ali nadasve divno, djelo Božje ljubavi prema čovjeku.

Željko Tanjić

Ponizi sam sebe uz: Fil 2, 6-11Kad Pavao poziva kršćane da isto misle (grč. to auto froneo; r. 2), on ih poziva da usklade svoje mišljenje s Kristovim: »Neka u vama bude isto mišljenje (grč. froneo) kao i u Kristu Isusu« (2,5), a potom započinje slavni hvalospjev Kristovu poniženju i uzviše-nju (2, 6-11). Krist je opisan kao »trajni lik Božji« čime se podsje-ća na svojstva koja pripadaju njegovoj božanskoj naravi. On se tih svojstava dragovoljno odrekao, te je na taj način sama sebe »opli-jenio« (grč. kenoo). Grčki izraz zapravo znači »isprazniti«, a od njega se izvodi pojam »kenoza« kojom se označava Kristovo sa-molišavanje božanske slave koja mu je pripadala u njegovoj pre-egzistenciji. Pavao poziva kršćane da usvoje takvo mišljenje, da se »oplijene«, »isprazne«. Za neprijatelje križa Kristova, on kaže da »misle« (grč. froneo) na zemaljsko, jer im je »bog trbuh, a slava u sramoti«. Takvima je »svršetak propast« (Fil 3,18-19).

Darko Tepert

Zrnj

e

Isus poziva na »uzdignuće pogleda« prema Sinu Čovječjemu, podignutu

na križ. Pogled upravljen na Raspetoga otkriva kakve posljedice

nosi otrov grijeha: grijeh može razapeti i Pravednika. No, na tom istom »drvu« na koje je podignut,

Pravednik daruje život, spasavajući od grijeha. Podignuti pogled prema Križu, prema daru spasenja, znači

»roditi se odozgor«. Kršćanin živi zagledan u Raspetu Ljubav.


30

18. rujna 2011.

Dvadeset i peta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaJa sam spasenje naroda, govori Gospodin.Iz koje god nevolje zavapek meni, ja ću ih uslišiti,i bit ću Bog njihov zauvijek.

Zborna molitvaBože, sav si svoj zakonsveo na ljubav prema tebi i bližnjemu. Daj da vršimo tvoje zapovijedi i postignemo vječni život. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, primi darove svoga naroda da nebeskim otajstvima postignemošto vjerom i djelom ispovijedamo. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 55,6-9Misli vaše nisu moje misli.

Čitanje Knjige proroka IzaijeTražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu! Nek bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek se vrati Gospodinu koji će mu se smilovati, k Bogu našem jer je velikodušan u praštanju. Jer moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti, govori Gospodin. Visoko je iznad zemlje nebo: tako su visoko puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam Ps 145,2-3.8-9.17-18Pripjev: Blizu je Gospodin

svima koji ga prizivlju.Svaki ću dan tebe slaviti,ime ću tvoje hvaliti uvijek i dovijeka.Velik je Gospodin i svake hvale dostojan,nedokučiva je veličina njegova!

Milostiv je i milosrdan Gospodin,spor na srdžbu, bogat dobrotom.Gospodin je dobar svima,milosrdan svim djelima svojim.

Pravedan si, Gospodine,na svim putovima svojimi svet u svim svojim djelima.Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,svima koji ga zazivaju iskreno.

Drugo čitanje Fil 1,20c-24.27aMeni je živjeti Krist.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilipljanimaBraćo:Krist će se uzveličati u mome tijelu,bilo životom, bilo smrću. Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! A ako mi živjeti u tijelu omogućuje plodno djelovanje, što da odaberem? Ne znam! Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje; ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas. Samo se ponašajte dostojno evanđelja Kristova.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja usp. Dj 16,14bOtvori, Gospodine, srce našeda se priklonimo riječima Sina tvoga!


Ulazna: 78.1 Gospodin je jakost svome naroduOtpj. ps.: 124/III Blizu je Gospodin (tekst psalma: strofe 1.,2. i 6.)Prinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 273 ili 274 Ja sam s vamaZavršna: 859 Spasitelju dobri ili: XVII O Bože, ti si oduvijek

31


Pričesna pjesmaNaredbe si svoje dao da se brižno čuvaju. O, kad bi čvrsti bili putovi moji da tvoja čuvam pravila!

Ps 119,4-5

Popričesna molitvaGospodine, ti nas hraniš svojim otajstvima. Odgajaj nas neprestano uredbama svoga milosrđa da plodove otkupljenja donosimoi u otajstvima i u vladanju.Po Kristu.

Evanđelje Mt 20,1-16aZar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme:Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:»Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ’Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ’Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ’Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ’Idite i vi u vinograd.’Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ’Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ’Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’Nato on odgovori jednomu od njih: ’Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Braćo i sestre, molitvom se obratimo Bogu Ocu, koji nas ne uslišava po našim zaslugama nego po obilju svoje dobrote.

Prodahni svoju Crkvu žarom vjere 1. i pouzdanja u tebe da bude zajednica onih koji životom svjedoče tvoju prisutnost u svijetu, molimo te.

Svoju Crkvu, nazvanu tvojim vinogradom, 2. obdari vrijednim pastirima i služiteljimakoji će se radovati samo tvojoj plaćina nebesima, molimo te.

One koji gospodare ljudskim radom3. nadahni istinskom pravednošću da svakome radniku udijele zasluženu plaću, molimo te.

Blagoslovi naš rad i naša nastojanja4. u izgradnji ovoga svijeta i pomozi da, unaprjeđujući zemaljski život,svakim danom rastemo u spoznanju tebei tvoje dobrote, molimo te.

Svima koji dovršiše dane zemaljskoga života 5. budi vječna nagrada u tvome nebeskom kraljevstvu, molimo te.

Bože i Oče naš, ti svojom dobrotom nadilaziš svako naše nastojanje i sve preobražavaš u dobro. Oslobodi nas tjeskobne navezanosti na dobra ovoga svijeta i učini nas radosnim graditeljima tvoga vječnoga kraljevstva. Po Kristu Gospodinu našemu.

Idite i vi danas u moj vinograd.

svoga milosrđa da plodove

Molitva vjernika


32

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu

Tražite Gospodina – poziva prorok Izaija. Ima ljudi koji traže nešto drugo, a zapra-vo traže Boga; ali ima ljudi koji kažu da

traže Boga, a u dnu života traže nešto sasvim drugo. Bog može biti posljednji cilj vlastitih ne-mira, zahtjeva i nezadovoljstava; no, on mo-že biti i pokriće za sebične prohtjeve. Prvi stav prodire onkraj ulomaka života i istine, dok pri-vidni susret s Bogom u drugome slučaju poku-šava vratiti sve što smo ostavili pokraj puta i za što smo tvrdili da smo napustili.

»Tražite Gospodina…« Nisu sva traženja ispravna, pa ni ona koja se diče čistoćom i ne-patvorenošću. U njima se nerijetko zrcali traže-nje samih sebe, čast i sigurnost; moć i prestiž. A Bog je u prošlosti toliko puta bio, a ne prestaje biti ni danas, samo nalijepljeno ime na vlastitim spomenicima. To je prostor koji tražitelje mije-nja u licemjere jer traženje uvijek negdje zavr-šava – u Bogu ili u idolopoklonstvu. Zato je pri-mjerna riječ sv. Pavla: Za mene je živjeti Krist. Čitav je život slijedio ono što je smatrao životno neizostavnim.

Kada prorok Izaija poziva na traženje Gos-podina, onda ne govori o posjedovanju, već o napuštanju, o ostavljanju nečega: »Neka bez-božnik put svoj ostavi…« Traženje Boga moguće je samo napuštanjem zla, ali i pogrješnih nauma i sigurnosti. Tražiti uvijek tjera na otvoreno u

Zaprjeka do sreće: zlo oko i stisnutost srca

spasonosnu nesigurnost. Vjernik nije čovjek koji jamči govoreći: Ja znam tko je Bog, već onaj koji nastavlja pitati: Gospodine, tko si? Vjernik uvi-jek računa s Božjom udaljenošću jer »Božje mi-sli nisu naše misli…«, premda svjestan da mu je Bog blizu i bliži nego može misliti. A ponekad je to tako teško prihvatiti. U to nas upućuje govor o milosrđu, a ne o Božjoj srdžbi ili naplati.

Zamućeno srce i zlo okoJedini neprijatelj bezgraničnoga Božjeg milo-srđa jest zavist, odnosno, kako veli evanđeoski grčki tekst, ofthalmós ponerós – ‘zlo oko’. Po-stoji, dakle, jedna razorna ovisnost o neproči-šćenu pogledu, o zlom gledanju.

Isusovu prispodobu današnje nedjelje pota-knuo je Petar koji je pitao Isusa što će kao na-gradu dobiti učenici koji su sve ostavili i pošli za njim. Nakon obećanja da će primiti stostruko u odnosu na to što ostave i nakon opomene da će prvi biti posljednji, a posljednji prvi, samo u Ma-tejevu evanđelju nalazimo prispodobu o radnici-ma u vinogradu. Svi rade u istome vinogradu, ali ne jednako dugo; neki – koji su se dogovorili da će raditi za plaću od jednoga denara – cijeli dan, a drugi tek jednu uru. Na kraju dana svi dobiva-ju jednaku nagradu – jedan denar.

Radnici koji su radili od jutarnjih sati bili su nezadovoljni, premda im je plaćeno koliko su tra-žili. Oni gospodara vinograda smatraju nepraved-nim. On svakomu odgovara: »Prijatelju, ne činim ti krivo… Ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi.« Isus želi razbistriti naše oči. Ne pogled, jer i zli je pogled oštar, prodoran, nego oči, dodirnuti ih iznutra. Želi nas otrgnuti iz proračunatosti pre-ma zaslugama i razotkriti prostore srca. Zapravo, zlo oko dolazi iz zamućenosti srca.

Isus nam objavljuje kako želi da pred njego-vom slobodom i dobrotom prema grješnicima prestanemo mrmljati i negodovati riječima: ‘to nije pravedno’, već da naučimo sretni reći: Bo-že, kako je lijepo da su i drugi s nama, da su osjetili dar obraćenja. Prispodoba ne želi bra-niti Božje ponašanje i provjeriti koliko se po-štuje pravednost, već želi ispitati način rada za Boga. Radnici se ne bune zbog ‘kršenja ugovo-ra’; smeta ih izjednačavanje. Možda bi im bilo

33


Krist se predstavlja kao domaćin koji unajmljuje radnike u svoj vinograd. Zaokupljen je brigom za vinograd.

Stoga čak četiri puta u istome danu izlazi tražiti radnike. Dan je ovdje

slika ljudskoga života, a večer trenutak konačnoga susreta s Ocem.

Plaća koja je na »kraju dana« ista za sve, kazuje da Bog ne plaća nego

daruje. Kršćanstvo nije »religija zasluga«, nego uzajamno darivanje,

u ljubavi, Boga i čovjeka.

Zrnj

e Odjeci Riječi

lakše primiti nešto manje novca, ako bi oni, ko-ji su radili manje, primili manje od njih.

Kao da u sebi govore: ne možeš nas stavi-ti na istu razinu s ovima koji nisu niti pola to-ga žrtvovali, koji se nisu odrekli tolikih dobara i užitaka, koji se nisu držali tvojih zapovijedi, ko-ji se nisu ispovijedali i ispitivali savjest, dolazi-li nedjeljom u crkvu, trudili se živjeti vjerodo-stojno. Bilo im je dovoljno ući u posljednji vlak. I – evo ih u prvim klupama! Tko se nije baš ni-kada osjetio pomalo pokradenim, razočaranim postupcima koje smo doživjeli na sličan način? Ipak, valja reći da sve to vrijedi ako je njihovo obraćenje iskreno. To se ovdje pretpostavlja; ako njihov rad nije samo gluma za potrebe tre-nutka. Tada ni ne možemo govoriti o radnici-ma, jer se tada sve pretvara u životnu laž.

Pogrješno srce oblikuje seiz sjemena nezadovoljstvaA osjećaj nezadovoljstva rađa se onda kada rad za Boga i za čovjeka shvaćamo kao napor, odri-canje, muku, umjesto da svoj rad prihvatimo kao mogućnost, nezasluženu sreću, dar… Ne bismo li mi trebali moliti gospodara da obilnije nagradi radnike zadnjega sata, kako bi im omo-gućio da nadoknade ono što su izgubili u vre-menu kada su bili daleko od vinograda, daleko

od Boga. Ili ipak mislimo da je izvan kraljevstva Božjega i ljepše i bolje, poput nostalgičara koji bi se vratili, ali su preslabi za povratak, bezvolj-ni za rad i sada se muče na ničijoj zemlji.

Raditi s pogrješnim srcem ili zlim okom, poput najamnika ili nositelja tereta, znači od-bijati rad. U tome slučaju, mi – prvi – dolazimo u opasnost da budemo radnici koji se još uopće nisu odazvali na rad u vinogradu. No, bez bri-ge, Bog od nas ne odustaje, uvijek nudi ‘produ-žetke’, u slučaju da netko nauči da ne treba bi-ti proračunat. Ponekad je lakše prihvatiti Božju strogost, negoli njegovo milosrđe, zar ne?

Možda i danas odete nezadovoljni Isusovim postupkom, ali razmislite o njemu. U vremenu kada svatko ima na nešto pravo, kada se rijet-ko čuje zahvalnost za dar življenja, za molitve i za susret s drugima, provodimo vrijeme mrmlja-jući i tako gasimo snagu koju ima ljubav, zatva-rajući se i stvarajući svijet koji sadrži debele ko-dekse prava, a rijetko otvorene stranice ljubavi.I čudimo se što se osjećamo loše. Tada nismo sposobni prepoznati ni tuđu žrtvu, ni tuđa očeki-vanja, ni darovanost čovjeka. Tada smo, štoviše, spremni čak i druge olako predati čudnoj prav-di koja je zanemarila ljubav. Euharistija nas uči drukčije i daje nam živjeti ozdravljena pogleda.

Ivan Šaško

Meni je živjeti Krist uz: Fil 1, 20c-24.27aPavao je uvjeren da će se Krist uzveličati u njegovu tijelu, »bilo životom, bilo smrću«. Kršćanin je sjedinjen s Kristom po krštenju i euharistiji. Zato Pavao na drugom mjestu i pita svoje čitatelje: »Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi?« (1Kor 6, 15), ili ih podsjeća: »Jedno smo tijelo mi mnogi, ta svi smo dionici jednoga kruha« (1Kor 10,17). Za sebe kaže: »Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist« (Gal 2,20). Tako život svakog kršćanina na otajstve-ni način postaje životom Kristovim. Dok živi, on nasljeduje Krista, pa mu zbog toga smrt i može biti dobitak (Fil 1,21) jer će u njoj iskusiti pobjedni vijenac slave. S druge strane, apostol vidi i mo-gućnosti koje se pred njim otvaraju u apostolskom djelovanju (1, 22-23). U toj mu se dvojbi ipak korisnijim čini ostati »u tijelu« jer skora bi smrt bila dobitak samo za njega, a nastavak naviješta-nja evanđelja dobitak je i za mnoge druge (1, 24).

Darko Tepert


34

25. rujna 2011.

Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaSve što si poslao na nas, sve što si nam učinio, Gospodine, pravedno si učinio. Nismo čuvali naredbe tvoje, ali proslavi ime svoje, Gospodine: postupaj s nama po blagosti svojoj, po velikoj ljubavi svojoj!

Dn 3,31.29-30.43.42

Zborna molitvaBože, ti svoju svemoć očituješ najviše praštanjem i milosrđem. Budi nam uvijek milostiv da težimo za obećanim dobrima i uđemo u vječno zajedništvo s tobom. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Ez 18, 25-28Ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti,živjet će i neće umrijeti.

Čitanje Knjige proroka EzekielaOvo govori Gospodin: »Vi velite: ‘Put Gospodnji nije pravedan!’ Čuj, dome Izraelov: Moj put da nije pravedan? Nisu li vaši putovi nepravedni? Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, pa zbog toga umre, umrijet će zbog nepravde što je počini. A ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moje pravo i pravicu, živjet će i neće umrijeti. Jer je uvidio i odvratio se od svojih nedjela što ih bijaše počinio, živjet će i neće umrijeti.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 25,4b-9Pripjev: Spomeni se, Gospodine,

svoje nježnosti!Pokaži mi, Gospodine, putove svoje,nauči me svojim stazama!Istinom me svojom vodi i pouči mejer ti si Bog, moj Spasitelj.

Spomeni se, Gospodine, svoje nježnostii ljubavi svoje dovijeka.Spomeni me se po svojoj ljubavi –radi dobrote svoje, Gospodine!

Gospodin je sama dobrota i pravednost:grešnike on na put privodi.On ponizne u pravdi vodii uči malene putu svome.

Drugo čitanje Fil 2,1-5Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilipljanimaBraćo:Ima li u Kristu kakve utjehe, ima li kakva ljubazna bodrenja, ima li kakva zajedništva Duha, ima li kakva srca i samilosti, ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu.Riječ Gospodnja.


Darovna molitvaMilosrdni Bože,nek ti ovaj naš prinos bude drag da nam otvori izvor svakog blagoslova.Po Kristu.

Ulazna: 214 Molimo tebeOtpj. ps.: 96 Spomeni se, Gospodine Prinosna: 260 O da bude radostPričesna: 186 Sva ljubavi mi, IsuseZavršna: 207 Prigni se, svako koljeno

35


Pjesma prije Evanđelja Iv 10,27Ovce moje slušaju glas moj, govori Gospodin, ja ih poznajem i one idu za mnom.

Evanđelje Mt 21,28-32Predomisli se i ode. Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme:Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Što vam se čini?Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče:‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’On odgovori: ‘Neću!’No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori:‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« Kažu: »Onaj prvi.« Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma Po ovom smoupoznali ljubav: on je za nas položio život svoj, pa smo i mi dužni živote položiti za braću.

1Iv 3,16

Popričesna molitvaBože, ovim otajstvom naviještamo smrt Gospodnju. Obnovi nam duh i tijelo da spremno prihvatimo trpljenjes Kristom te budemo njegovi subaštinici u slavi, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Braćo i sestre, molitvom se obratimo nebeskome Ocu koji nas šalje da budemo graditelji njegova Kraljevstva i svjedoci njegova spasenja svakome čovjeku. Molimo zajedno:Budi s nama, Gospodine!

Ne dopusti, Gospodine, da u tvojoj Crkvi 1. ponestane zanosa za vjerno naviještanje evanđelja i za radosno služenje braći ljudima, molimo te.U svim svojim vjernima probudi odgovornost za 2. izgradnju kršćanskoga društva u kojem će ljubav ujedinjavati sve ljude, molimo te.Sve odgojitelje i učitelje djece i mladih u našemu 3. društvu prodahni ljubavlju prema Istini koja pobjeđuje svako zlo i grijeh, molimo te.Okrijepi nas, Gospodine, kad posustanemo na 4. putu evanđelja, podigni nas kada pod grijehom pokleknemo i obnovi nam želju da te još više ljubimo, molimo te.Otvori nam, Gospodine, oči vjere da prepoznamo 5. bližnje koji su potrebiti naše pomoći i ljubavi, molimo te.

Upravljaj i vodi, Gospodine, svoj narod putem spasenja. Tvoja blizina nek nam bude snaga koja će preobražavati naš svagdašnji život u zbilju tvoga Kraljevstva. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Grješnici vas pretekoše u kraljevstvo Božje.


36

ključiti da pravednik ništa ne gubi ako se onaj kasnije obraćeni stavlja u ravnopravan položaj s njim, nego da je na dobitku jer je puno prije njega uživao u ljepoti Očeve blizine.

Međutim, problem iz kojega nastaju prigo-vori Božjoj pravednosti jest u činjenici da se ži-vot s Bogom ne doživljava kao ljepota zajedniš-tva, nego kao nametnuta stega. Onda tu nema radosti koja se želi podijeliti s drugima, nego je naprotiv gledanje sa zavišću prema onima ko-ji su se usudili otići i griješiti. Pravednik postaje zavidan grješniku! Nažalost, mnogi »dobri vjer-nici« kršćanstvo također doživljavaju kao zbir dopuštenja i zabrana. Prečesto se rabi izraz da Crkva nešto dopušta ili zabranjuje. Crkva ništa ne brani! Crkva ništa ne dopušta! Crkva nam nudi put u slobodu te nas poučava da znademo čitati putokaze na tom putu. To bi trebao biti izvor naše radosti te poticaj da i druge ispunimo radošću, kako veli sveti Pavao. Dok to ne shva-timo, bit ćemo oni koji prigovaraju Bogu da nije pravedan te ćemo predstavljati namršteno lice Crkve koja gunđa, sputava i zabranjuje, budu-ći da se sami u njoj ne osjećamo sretnima. Mož-da se nećemo prepustiti napasti i griješiti, ali ja-mačno ni oćutjeti radost pravednosti.

Čini se da su nas ‘nasamarili’ oni koji su nas krstili i odgajali u vjeri. Bilo bi bo-lje da su čekali, pa bismo krštenjem na

kraju života sigurno i bez grijeha dospjeli u Kraljevstvo Božje. U Knjizi proroka Ezekiela otkrivamo da osobe koje su čitav život živjele plemenito, pravedno i dobro, mogu u jednom trenutku griješeći sve izgubiti. S druge stra-ne, oni koji većinu života provedu bez Božjeg straha i ljudskog srama, imaju prigodu na kra-ju se obratiti te ostvariti sudbinu daleko bolju od prvih. Izgleda da nije ‘pošteno’ i pravedno. Današnja liturgijska čitanja Crkva je izabrala upravo zato da ne bismo pristali uz ovakva raz-mišljanja.

Pravednik zavidi grešniku»Što vam se čini?«, pita Isus glavare svećeničke i starješine narodne. Ovim pitanjem on ih želi potaknuti na razmišljanje, uspostaviti dijalog i dovesti do suradnje. Tako neizravno odgovara i na prigovore o Božjoj »nepravednosti«. Optu-žujući Boga za nepravednost, čovjek je nepra-vedan kako prema Bogu tako i prema drugim ljudima. Bogu bi želio zabraniti prihvaćanje obraćenja, a drugima mogućnost promjene. Bogu bi nametnuo zadaću da unaprijed proglašava pravednike i grješnike, a ljudima ne bi ostavio slobodu izbora. Pri tome bi čovjek možda dobio Boga, ali bi sigurno izgubio Oca. Prestao bi biti dije-te, a postao rob. Premda misli-mo da između ta dva stanja nije teško birati – ta tko bi normalan želio biti rob kad može biti dije-te? – brzo otkrivamo kako je lak-še slijepo slušati, nego odgovorno surađivati. Vjerojatno zato mno-ge religije koje traže poslušnost, robovanje i doslovno vršenje za-povijedi, izgledaju privlačnije od kršćanstva koje nudi odgovor-nost u slobodi. Logično bi bilo za-

Djela pravednosti

Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu

37


Djelima služiti i zahvaljivati»Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« Vidjev-ši što su učinili, lako zaključujemo da su oboji-ca sinova imala previše riječi. Prvi je uzalud od-govorio negativno i ražalostio oca jer je kasnije ipak izvršio njegovu volju. Drugi je nepotrebno obećao ono što neće napraviti. Isus je »sam se-be ‘oplijenio’, uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik« kako bi nam po-kazao vrijednost riječi. Riječ Božja se utjelovila, a naše su riječi često samo govor. Nije na svije-tu višak riječi, nego manjak njihova utjelovlje-nja. Nedostaju djela koja bi pratila riječi. Zar i u našemu kršćanskom životu nije tako?! Ima-mo riječi za svaku priliku. O svemu se kao Crkva izjašnjavamo, objavljujemo dokumente i orga-niziramo rasprave. Nažalost, nedostaje nam utjelovljenje kršćanskog nauka. Slično je i na osobnom planu. Mnogo obećavamo, a malo iz-vršimo. Lako zaboravljamo učenje svetog Jako-va da se djelima pokazuje vjera i Kristovo upo-zorenje da neće u njegovo Kraljevstvo oni koji puno govore nego oni koji vrše djela Očeva. S druge strane, djela mogu biti opasna u smislu razmišljanja o Božjoj pravednosti. Čineći dobro lako možemo pomisliti kako smo više nego dru-gi zaslužili biti dionici Božjega kraljevstva. Bo-

gu ne ostaje drugo nego primiti nas kada dođe taj trenutak. Usto, budući da smo se mnogo tru-dili, smatramo nepravednim da imamo jednak tretman kao i oni koji su se kasnije obratili i ma-nje uložili. To je umišljenost na koju upozorava sveti Pavao u Poslanici Filipljanima. On nudi li-jek u poniznosti po uzoru na Krista. Isus se dvo-struko ponizio. Od Gospodara je postao sluga te je kao takav umro sramotnom smrću na križu. Tako je pokazao da njega slijediti znači odreći se svake taštine, oholosti i pretencioznosti, ali ujedno biti svjestan ljudskoga dostojanstva, ka-ko osobnog tako i drugih ljudi. S tom sviješću trudit ćemo se zauzeti vjernički stav ponizno-sti pred Bogom priznajući da smo sami od Bo-ga, a sve što imamo njegov je dar. Jednako tako ponosni na darovano nam dostojanstvo nasto-jat ćemo da se Bog u nama i po nama proslavi, ne plašeći se služiti mu u drugim ljudima, tru-deći se ukazati im na dostojanstvo djece Božje. Tako neće biti prigovora Božjoj nepravednosti, nego će nas sve voditi želja da čim prije budemo u punom zajedništvu s njime i međusobno ra-dujući se svakom obraćenju. To je polje na ko-je nas Bog šalje riječima: »Sinko, hajde danas.« Danas trebamo odgovoriti. Danas možemo ka-zati »Neću» ili »Evo me».

Slavko Slišković

Iste misli s Kristom uz: Fil 2, 1-11Pavao se obraća zajednici koja je bila opterećena suparniš-tvom, pa potiče vjernike da budu »postojani u jednome duhu« (Fil 1, 27-28). Usto dodaje da ondje »neki propovijedaju Krista iz zavisti i nadmetanja, a neki iz dobre volje: ovi iz ljubavi..., oni pak Krista navješćuju iz suparništva, neiskreno« (1,15-17). Čini se da je u Crkvi kojoj se obraća bilo često i mrmljanje jer potiče njezine članove da »sve čine bez mrmljanja i oklijevanja« (2,14). Pavao kao uzor i počelo jedinstva postavlja Krista Isusa i nje-govo »mišljenje«. Taj stav uključuje spremnost na odricanje od vlastitoga dostojanstva, preuzimanje položaja sluge i poniznost sve do prihvaćanja smrti. To dovodi do proslave u Bogu i istin-ske časti. Kršćani u Filipima, nasljedujući Kristovo samoponiže-nje i služenje drugima, mogu postići pravo jedinstvo (2, 3-4). To je proslava slugu Božjih i slugu svoje braće.

Darko Tepert

Zrnj

e

Dvojica sinova slika su izabranoga i poganskoga naroda.

Prvi sin, nositelj pravovjerja, »otići će u vinograd« tek kada

se odrekne oholosti i uvjerenja u svoju neporočnost i pravednost.

Drugi sin upravo priznajući svoj neposluh i nedostojnost, staje na put spasenja. A vinograd

žudno čeka i ne trpi odgode, jer gospodar nedvosmisleno šalje:

»Hajde danas u moj vinograd.« Danas!

Odjeci Riječi

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI

38

Molitva raspetomu Kristu

Gospodine Isuse,na ovoj našoj zemlji,zemlji orošenoj ljudskim znojem,

zemlji natopljenoj ljudskom krvlju,zemlji izbrazdanoj ljubavlju i mržnjom;na njoj je zasađen tvoj križ,sredstvo nasiljakoje te učinilo slikom boli i smrti.

Ti, koga je mnoštvo odbacilo,koga su prijatelji napustili, koga su ubrojili među zločince,lišili vlastitoga dostojanstva, zlostavljali ti tijelo i dušu;ti si sišao do dna u tamu trpljenja,tamo gdje se čini da je i Bog daleko.

Pa, ipak, tvoje ruke, pribijene na križ,ostaju raširene, da bi prigrlile sve ljude.Pa, ipak, tvoje usne izgovarajusamo riječi opraštanja i obećanja sreće:Danas ćeš biti sa mnom u raju.

Gospodine Isuse,tvoja se povijest nastavljau svakidašnjim litanijama izdaja, odbacivanja, nevjernosti, nasilja, osveta,koje prožimaju ovaj svijet.

Pred tvojim križem,uvijek tako novim, ali i istim znakom ove povijesti koja teško prihvaća preobrazbu,pred njim snažnije i bolnije osjećamotragediju obespravljenih naroda i ljudi.U njima još traje tvoja muka.Ne prestaju pogrde, razaranja, svakidašnja zlodjela,patnje nanesene najslabijima i nemoćnima.

Pred tobom i pred svim raspelima svijeta,nakon zadnjega udarca kopljem,nakon zadnjega ratnog pohoda,nakon zadnjega nasilja nad nedužnima,žarko te molimo za sve ljude,a osobito za one koji koriste snagu oružja,da bi povrijedili, da bi ponizili, da bi nametnuli svoju moć.

Otvori im oči pred učinjenim zlom,pred razornim posljedicama ratova,pred žalobnim krikom i ruševinama,pred očajnim pogledom ljudi.

Otvori pukotinu u njihovu srcu,kako bi na unakaženim licima potlačenihprepoznali crte tvoga lica,u krvi žrtava krv koja teče s tvoga križa,jer ti si brat svakomu stvorenju koje trpi,ti, Kriste, Kralju svega stvorenoga.Amen.

Prema molitvi opata Giuseppea Casette

Geor

g Ro

uaul

t

39


Milosrdan je i milostiv GospodinOtpjevni psalam za 24. nedjelju kroz godinu – A

M. Bartolić

Mi lo- sr- dan- je i mi lo- stiv- Go spo- din,- spor na srdž bu- i vr lo- do bro- stiv.-

Antifona

2. On ti otpušta sve3. Jarostan nije za vje4. Jer kako je nebo viso

1. Blagoslivljaj, dušo mo ja,grijenako

--

- Gohevrenad

-spotvomezem

-

-

di- naje,na,

ljom,

---

-on iscjeljuje sveniti dovijeka plamti

i sve što je u meni, sveto

dobrota je njegova s onima kojisrdžga

isla bo-

mestibase

-

-- tvo

bo

nje

nje

go

go

-

-

vo!je;va.je.

-

-

-

-

Ps 103 (102), 1-2. 3-4. 9-10. 11-12

4. Kako je istok daleko od

2. on ti od propasti izbavlja1. Blagoslivljaj, dušo moja, Go

3. Ne postupa s nama po grijesima naži

za

spo-

pa

di

-

-vot,na

da,šim-

-

-

-kruni te dobroniti nam pla a po

i ne zaboravi dobro in

tako udaljuje od nas bezana

sta

ko

tom--

-

vai

njašim-

-

-

njenje

nakriv

go

njažno

---

vih!

ma.ša.

š u.

-

-

--

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

L iturgijsko je slavlje uvijek spomen-čin Kristova otkupiteljskoga djela, pa je briga za zbilj-nost toga spomena osnovni način sudjelovanja u samome slavlju. Liturgija je »slavlje« jer je sveti spomen. Kada se pozornost sudjelovanja prenese s otajstvenoga spomena na brigu za »kasnije uspo-mene« na liturgijski čin, samim time taj isti čin za one koji brinu o ‘uspomeni’ prestaje biti slavlje. Li-turgijsko slavljenje je zbiljsko udioništvo u spo-men-činu, a fotografiranje je ‘memoriranje’ doga-đaja s nakanom za kasniji ‘odnos sjećanja’ prema događaju. Fotograf, koliko god nastojao ‘zabilježiti’ neki (neponovljivi) trenutak, uvijek je vođen mišlju kako će taj isti trenutak biti gledan iz budućnosti. Stoga onaj tko vrši službu fotografa sudjeluje u slavlju na način koji se bitno razlikuje od svakoga drugog liturgijskog sudjelovanja.

Tragom tih misli postaje razvidno da po-java o kojoj nas čitatelj pita otvara niz pitanja. Na prvom je mjestu pitanje istinitosti sudjelo-vanja i ‘odnosa’ koji je dostojan svetoga čina. Liturgijske norme zahtijevaju da se ne dopu-sti da itko u slavlju ometa djelatno udioništvo drugih u svetim činima. To se izrijekom kaže i za liturgijske fotografe (Eucharisticum myste-rium, 23). Ako je nedopustivo ometati druge u slavlju, tada je još razložnije zahtijevati (i pret-postavljati) da nitko ne ometa sebe u djelatnom udioništvu u liturgijskim činima. To se odno-si na sve(!) dionike liturgijske zajednice, kako vjernike laike tako i nositelje bilo koje liturgij-ske službe. Osnovna kultura ponašanja ne do-pušta da na liturgijskom slavlju fotografira itko drugi osim onih kojima je u slavlju povjerena ta služba. Fotografski aparati, video kamere i mo-biteli u rukama vjernika za vrijeme slavlja pre-tvaraju liturgijski čin u manifestaciju, a zajed-nicu slavitelja u skup gledatelja. Ako za vrijeme slavlja s razlogom nije dopušteno turističko ra-zgledavanje crkve, još je logičnija zabrana ‘foto-

Vjernici i koncelebranti – fotografi?Više sam puta primijetio, osobito na nekim »posebnimliturgijskim slavljima«, kako neki od svećenika koncelebranata fotografiraju za vrijeme liturgijskih čina. Molio bih vaš kritičkiosvrt na takve pojave.

D. Uzelac

grafskog razgledanja’ slavlja. Činjenica da i sve-ćenici koncelebranti ponekad u slavlju znaju posegnuti za fotografskim aparatom pruža gor-ku spoznaju o odnosu koji niječe zbiljnost slav-lja i istinitost sudjelovanja. Fotografija koja na-staje iz takvog fotografiranja ne može stvoriti uspomenu na slavlje. Ona čuva tek uspomenu na nazočnost. Pojedinci su, čini se, u slavljima ponekad samo ‘turisti’ koji se čude ili dive tre-nutku i događaju, bez dostatnoga nastojanja da budi dionici njegove čudesnosti i ljepote.

Pojave fotografiranja na liturgijskim slavlji-ma ponekad se pokušava opravdati posebnošću i jedinstvenošću slavlja. No, nije li svako litur-gijsko slavlje jedinstveno i neponovljivo? Sla vlje koje – iz bilo kojega razloga – želimo »čuvati u živom sjećanju« kao jedinstveno i neponovlji-vo, nukat će nas na pozornost i samoizručenje svakome trenutku slavlja, pa će biti nezamisli-vo posegnuti za fotoaparatom. Opravdanja ko-ja »osobno napravljenu fotografiju« poku-šavaju izjednačiti s »osobnom uspomenom« nalagala bi ‘logičnost’ da i mladenci za vrijeme slavlja ženidbe fotografiraju sami sebe kako bi im fotografije kasnije budile živa sjećanja. Fo-tografski aparat je uvijek medium, sredstvo ko-je nudi posredan odnos prema događaju. Zato fotografiranje nije izravno udioništvo. Fotogra-firanje uvelike reducira moć vjerničkoga sudje-lovanja jer gledanje cjeline svodi na zapažanje odabranoga i izdvojenoga čina, a u potpunosti isključuje doživljaj mirisom, dodirom, gestama i stavovima tijela, koji su vlastiti obrednom tre-nutku; zapriječava se prepuštanje tišini i miru, iskustvu zajedništva s drugima…

Osim što su takve fotografije redovito loše fo-tografije, one su ‘uspomena’ na javno očitovanje nesudjelovanja u liturgijskome činu te svjedo-čanstvo bahate povrjede svetosti Kristova dari-vanja i dostojanstva liturgijske zajednice.

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EUR

živo vrelo

I V I C A Ž I Ž I Ć

Plemenita jednostavnostLiturgija u iskustvu vjere.17x24 cm ▪ 334 str. ▪ 160 knOva zbirka sabranih tek sto va zahvaljuje svoje postojanje slijedu misliproizašlih iz iščitavanja, oslu škivanja i tumačenja ideja koje prate i promičuliturgijsku obnovu Crkve. Središnja poveznica knjige jest mišljenje liturgije u iskustvu vjere. Bogatstvo inteligencije vjere, uronjene u liturgijsko slavljeCrkve, polazište je ovih teoloških tumačenja otvorenih kulturalnim, estetskim, antropolo škim i fenomenološkim gledištima na kršćansku simboliku i obrednost.

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKaptol 26, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 3097 117 • faks: +385 (0)1 3097 118e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

A. Crnčević • I. ŠaškoPred liturgijskim slavljemOdgovori na najčešće liturgijska pitanja12,5 x 20 cm � 320 str. � 120 kn

A. Crnčević • I. ŠaškoNa vrelu liturgije

Teološka polazišta za novostslavljenja i življenja vjere

17 x 24 cm � 680 str. � 195 kn

Documents

9živo vrelo - hilp.hr · PDF fileOsobiti zamah razvoju mozaičke umjetnosti omogućila je bizantska gra-diteljska i duhovna tradicija, pod čijim su kulturalnim utjecajem već u rano