SIRENINE OGRLICE

O ljubavi i izdaji ljubavi

SIRENINE OGRLICE

“Kad burom zapjeni more, u morskom dimu eno vila“– kažu u

Dalmaciji. Ovo je neobična priča o susretima s vodenim bićima

negdje na dalekim otocima, u deltama, uvalama, gdje se more i

obala susreću u stalno novim oblicima.

Vodene žene, nimfe, sirene, rusalke, nereide, morske puce, morske device i dekle,

vile, ondine, undine, voda panny, boginke, Lorelei - kako god ih nazivali širom

našeg kontinenta, ta vodena bića u mitologijama drevnih civilizacija, od davnog

vremena pa do danas, ta prelijepa stvorenja nose istu tragiku u sebi - iznevjerenu

ljubav kojoj su žrtvovale sve i zbog koje su ostavile svoja staništa. i svoj svijet.

Slomljeno srce i ljubavnu bol osvećuju mameći svojim prekrasnim glasom i

erotičnom tijelom druge muškarce u zagrljaj, u smrt u dubini oceana, mora,

jezera, rijeka, bunara….

Njihov je svijet voda. U njoj lješkare dok im se raskošna duga kosa bijela poput

mjeseca, zlatna poput sunca ili zelena poput svile vodenih trava isprepliće s mor-

skim ili riječnim strujama, a duboke oči sjaje sred zavodljivog lica.

Ugledati ih, značilo je – oboljeti od želje. Ispunjenje želje završavalo je smrću.

Žudnja je jača od straha.ZVIJEZDE IZNAD MENE ametist, afrički

Rusalkine oči plaču draguljima

Golemo područje koje zauzimaju slavenski narodi prepuno je priča o vodenim vilama.

Na plodnim područjima to su gole krasotice. Na grubljim prostranstvima velike Rusije

one se pojavljuju u obličju putenih Amazonki.

Na dalekom sjeveru pretvarale su se u grozne dlakave prikaze.…No najčešće naro-

dna predaja priča o prekrasnim sirenama čijoj ljepoti nema ravnih. Ponekad sjajne i

tajnovite poput mjesečine, u haljinama satkanim od magle ili zelenog lišća, s beskrajno

tužnim očima koje govore o tragičnom nastanku i bivstvovanju svakog bića.

Kad tuguju, rusalkine oči toče bisere, kada se vesele njihov smijeh zaluđuje muškarce.

Rusalke su duhovi mladih žena koje su se utopile, bilo nesretnim slućajem,bilo

samoubojstvom, bilo od tuđe zlonamjerne ruke. Druga predanja govore da su vodene

vile nastale od djece koja su umrla nekrštena ili su se utopila. Kako nikad više neće

osjetiti majčinu ljubav rusalke unose strah u kosti naroda, jer se vjeruje da će napasti

trudne žene.

Njihovo je podvodno carstvo neviđene ljepote. Zidovi su optočeni zlatom i draguljima,

a s vrha mramornih prostorija lelujaju predivni kristalni lusteri. Ipak kada se približi

ljeto, a vode se zagriju sunčevim zrakama, rusalke se vraćaju na granje drveća, koje

Slaveni poznaju kao dom umrlih.

Vile provode vrijeme u igrama i plesu, češljanju svojih dugih sjajnih kosa i mameći nes-

retnike u njihovu vodenu smrt. Poznate su kao vrsne prelje.

Tkalje su sudbine. Narod kaže da one odlučuju tko će umrijeti, a tko se roditi, tko će

uživati u blagostanju, a tko će pasti na prosjački štap, tko će se vjenčati, a tko ostati

jalov. Uzrokuju i nevremena, tuče i munje.

Mnoge druge bajke govore o tajnim zdencima rusalki, čije magične vode donose

prosvjetljenje i iscjeljenje.

MORE JE BILO

TIRKIZNO – PLAVOtirkizi razni

Češki narod zna za vodni pany ili ženy, Slovački za vodapanenky, u Poljskoj su to

boginjice, bogunki, u Bugarskoj vila nije samo crne kose već i crne ćudi. Vile su rojenice,

uresnice, juresnice, suđenice, ladarice, vile brodarice…. Vile planinkinje nastale su od

oblačnih vila i borave na velikim planinama, ali koliko je planina, toliko je i vilinskih

izvora. Vilinska vodica je ljekovita.

U međumurskom kraju se pripovijeda kako vilinska pjesma zamami djevojku, da i ona

postade vila. U Dalmaciji gdje su vjetrovi jaki, narod je osluškivao buru i u njenoj pjesmi

vjetra čuo vilinske glasove.

“Kad burom zapjeni more, u morskom dimu eno vila, koje hitrom nogom stružu

vodenu površinu, eno ih na obali, gdje divlje tance izvode i kletve izmeću. Primakne li

se tko njima brodom, kad pri buri pjevaju, one će brod izvrnuti."

Čakavska pjesma kaže – “bura im je zibarica bila”

Vilinske pjesme nerazgovjetne su poput vjetra. Razumiju ih samo odabrani. Svojom

pjesmom vile najavljuju stvari ljudima nepoznate. Latinski naziv za vilu – fatae znači

– proročica.

Izdaja ljubavi - Undine, Ondine, Lorelei

“”Početak i kraj književnosti susreću se u mitu.” Tako opisuje kompleksan odnos ova dva

područja Jorge Luis Borges. Na mitskim izvorima nalazi literature, svoje junake, slike,

priče i podaje im novu izmjenjenu interpretaciju. Ali često se događa upravo suprotno

– literarni junaci postaju tako sveprisutni, da neovisno od knjige u kojoj su začeti,

započinju vlastiti, novi život, nastanjuju našu svakidašnjicu, našu fantaziju, naš govor,

stvarajući od sebe mit. Don Quijote i Faust, Hamlet i Lady Macbeth, Emma Bovary i

dr. postaju realni i životni kao Odisej i Edip, Kasandra i Medea. Imena brojnih literanih

junaka toliko su se uobičajila u našem svijetu, da ih često više ni ne povezujemo s

djelima u kojima su nastali.

SREĆA JE POSVUDA

meksička: obojeni

komadići školjaka,

kopča - rimsko antikno

staklo optočeno srebrom

TONI FRANOVIĆ - SIRENINA VJENČANICA obojeno staklo, dio skulpture SIRENA veličine 3 X 1,80 m postavljenoj na Palmižani

Kao sve nimfe i sirene bila je i Ondine sumnjičava prema ljudima i svom zemaljskom

ljubavniku. Ako se zaljubi u čovjeka i zanese njegovo dijete dobit će dušu ali izgubit

će svoju vječnu mladost i počet će starjeti kao smrtne žene. Predati se ljubavi značilo

je – žrtvovati sve. Ako je ljubljeni ostavi, bit će ne samo izdana, usamljena i ružna, već

daleko od svog elementa vode i svog dugovječnog života. Ali u trenutku kada je srela

naočitog mladog Viteza vodeno biće izgubilo je svu opreznost.

“Pođi sa mnom,budi moja žena“ šaputao joj je on. “My every waking breath shall

be my pledge of love and faithfulness to you.” Svaki moj budni udisaj bit će zalog

moje ljubavi i vjernosti tebi. Mjereći dubinu i jačinu njegove ljubavi svojom, ona mu

je vjerovala.

Dok je čekala da je odvede u svoje dvore kiparila je vjenčane odore od najtanjih

morskih vlati, gorgona i algi i upletala u njih sve boje mora, od bijele pjene na vrhovima

valova, plave, tirkizne zelene, dubinski plave , ljubičaste. Po svim morima skupljala je

najsjajnije, najprozirnije, najljepše drago kamenje, safi re, smaragde, vodene kristale,

tirkize boje čežnje i nizala ih u ogrlicu za vjenčanje - zalog ljubavi.

Nije joj sreća bila suđena. Neprihvaćena i osamljena u njegovoj sredini, koja nije

prihvaćala ništa drugačije i surovo je odbacila, živjela je samo na sigurnom, jakom

plamenu muževljeve ljubavi.

Sljedeće godine Ondine mu je rodila i sina. Njena je mladenačka ljepota počela blijediti,

još lijepo tijelo dobivalo je težinu zrele žene.

Kao jedno od imena koje se osamostalilo od svojih stvaraoca i stvorilo svoju samostalnu

životnu egzistenciju broji poznata književnica Ingeborg Bachman i Undine – morsku

djevicu, koja je iz ljubavi prema zemaljskom čovjeku napustila svoj svijet, na zemlji nije

pronašla sreću i na kraju se morala vratiti razočarana i izdana u svoje vodene dubine.

Još od antike je očigledna kontroverzna fascinacija o vodenim ženskim bićima, čiji

glasovi pričaju sasvim drugačiju ženstvenost od zemaljskih žena. / Undine latinski

unda = val, Ondine francuski - nimfa. /

U mističnoj knjizi Liber de nymphis, sylphis, pygmaeis et salamandris et de caeteris

spiritibus 1581. Theophrastus Paracelsusa spominju se undine, koje obitavaju u vodi, kao

mi na zraku, koje se našem načinu egzistencije čude isto toliko koliko mi njihovom.

Ipak, tek francuskom romantičaru Baronu Friedrichu de la Motte Fouque zahvaljuje

ova sirena svoj samostalni i samosvojni literani lik, na kojim su se kasnije gradila

brojna književna i glazbena djela - o njezinim kobnim čarima i još kobnijoj sudbini.

Spomenimo samo Heineovu Lorelei i Andersenovu malu sirenu, sa čijom nesretnom

životnom pričom upoznajemo našu djecu od njihovih najranijih godina.

Svaki moj udisaj posvećujem tebi kao zalog moje ljubavi i vjernosti

Vitez Huldbrant jaše kroz tajanstvene šume nastanjene duhovima i susreće čudnovato

ali prelijepo prirodno biće Ondine. U nju se zaljubi i s njome provede u djevičanskoj

prirodi otoka neopterećene, beskrajne dane ljubavnog ispunjenja. Tako započinje ova

priča - utopija željenog harmoničkog sjedinjenja čovjeka i prirode, žene i muškarca,

racionalnosti i osjećaja, proze i poezije….

Ondine nije bila samo prelijepa, te je njena pojavaostavljala bez daha, već je bila bistra

i odvažna, što danas nazivamo slobodnim duhom, a to je našeg Viteza još više vezivalo

za novu družicu.

Njen vitez se počeo okretati za jedrim mladicama. Uskoro ga je pronašla, nevjernog, u

zagrljaju druge žene.

Prilikom jedne brodske vožnje se Ondine oprašta, duboko povrijeđena i izdana u svojoj

ljubavi od svog Hilbranda i čitavog ljudskog roda. Baca se u vodu i uskoro nestaje u

njenim vrtlozima. Još uvijek se Ondine nada da je njezin vitez neće zaboraviti. On se

pak ubrzo predao čari lijepe Beralde.

Novi brak nevjerni ljubavnik nije stigao okusiti – Ondine još jednom napušta dubine

vode i izlazi na zemlju. Vraća se na mjesto svoje izdane ljubavi za koju je bila spremna

žrtvovati sve i kažnjava nevjernika smrtonosnim poljupcem.

U medicini bolest gubljena daha nazivaju Ondininim imenom.

Mnogobrojna, ne uvijek najuspjelija literarna, operna i likovna djela, koja su izrasla

na fabuli ove priče, povrđuju da je francuski romantičar dodirnuo jednu bolnu

ljudsku spoznaju o kompleksnosti međuljudskih odnosa u patrijarhalnoj civilizaciji.

O ljudskoj potisnutoj čežnji za izgubljenom životnom harmonijom, ravnopravnijem

i razgovijetnijem dijalogu svih živih stvorenja, čovjeka i žene posebno. O

egzistencijalnom statusu ljudske jedinke i neophodnom stupnju njezine prilagodbe

društvenim normama, o potrebi rasčišćenja mučnih naslaga prošlosti i pravo i slobodu

na prosvjed i različitost.

“Vi ljudi izgledate tako neprijateljski i razarajući. Nisam ništa znala o vašim nastranim

običajima i surovim predrasudama. U takvom svijetu nikada se ne bih mogla snaći” –

Razočarano uzvikuje žena vodenih dubina.

Vi ljudi - vi čudovišta

Velika europska književnica Ingeborg Bachmann, 150 godina kasnije, uspješno se

hvata fabule o vodenoj sireni i izdanoj ljubavi. Već sam naslov - "Undine odlazi" govori

da je svjesna nemogućnosti komunikacije između spolova i da zajednički jezik nije

VILINSKA KOSA bijeli koralj, jadranski, srebro

pronađen niti postoji nada o skorom ravnopravnijem, uspješnijem komuniciranju

muškarca i žene.

Otoci, obale, delte, rukavci, ušća, poplavljeni prostori – mjesta su kamo je spisateljica

smjestila svoju radnju, mjesta gdje se element vode i element zemlje susreću u mirnim

ili silovitim zagrljajima, uvijek mijenjajući svoje oblike.

Samo na takvim mjestima moguć je susret dva toliko različita bića i njihovo sjedinjenje

u ljubavi.

Undine u ovoj priči nije više objekt, ona dobiva glas. Sama novela je ustvari monolog

žene iz vode o njenim gorkim iskustvima s ljudima zemlje.

Kolikogod povrijeđena Undine ne može prestati voljeti, osuđena je sebi uvijek

ponovno nanositi bol u stalno novim ljubavnim vezama, u kojima uvijek ponovno biva

iznevjerena.

Muškarce naziva – čudovištima, monstrumima. Ta čudovišta s uvijek istim imenom

Hans, uvijek iznova Hans koji nosi sva obilježja patrijarhalne sredine, jedan po jedan

“…u zoru kad se budi svjetlo, kad se vodeno bilje razmiče, kada joj listovi kapi s kose

upijaju...” – uvijek iznova sreće Undine svog novog čovjeka, ljubavnika Hansa.

Kod Andersena – mala morska djevica žrtvuje svoj glas kako bi dobila noge i živjela uz

svog princa. Ona ne može komunicirati sa svojom ljubavlju i mora pronalaziti druge

oblike kako bi se izrazila – svoje skladno tijelo, svoj hod i ples, svoje poglede prepune

dubokih osjećaja. No princ ne zna, ili nije mu stalo, da pročita ljubav u njenim očima i

njihov odnos osuđen je na propast.

Undine se služi govorom, doduše muškim govorom, jer svoj ženski govor tek traži, on

ne postoji, tek nastaje pa se čita poput slike uzbibanog mora. Undine voli svoje stanište,

vodu, tu gustu prozirnost, zelenilo u odbljesku vode, vodene šutljive stanovnike, kakva

uvijek iznova i ona postaje, voli svoju kosu plutajuću u strujama, voli tu pravednu

tekućinu, ravnodušno ogledalo, koje joj brani ljude vidjeti drugačijima nego što jesu.

POSAJDONOV DAR školjke iz indije, kopča

ručno oslikana

Ali ne može pomoći sebi da se ne zaljubljuje.

U Hanseve, čudovišta prema sebi i svojim ženama, čudovišta koja žene svojim

ljubavnicama čine. Svojim jednodnevnim ženama, svojim tjednim ženama, svojim

životnim ženama , sebe njihovim muževima. Kupuju i kupovati se daju, varalice i

prevareni u isto vrijeme. Brak im je samo alibi za bijeg od sebe samoga, a ne dijalog

dvoje istoga duha. Govor koriste da bi prekrili istinu, ispunili prazninu prazninom.

Prepotentni “monstrumi čvrstih i nemirnih ruku, kratkih blijedih noktiju, neurednih

noktiju s crnim rubovima...”

Harmonija, razumijevanje, sporazumjevanje na ponuđenoj bazi nije moguće.

To Undine i Hans uspijevaju samo u trenucima ljubavnog sjedinjenja, ekstaze

na mjestu daleko od ljudske civilizacije, na mjestu gdje je voda poplavila zemlju, rijeke

nabujale, vodeni cvjetovi hiljadu puta se rascvjetali i potonuli, a more, jedan moćan

krik, udaralo je i udaralo o zemlju dok se njegovi vrhovi nisu pokrili bijelom pjenom.

Samo u trenutku ljubavnog zanosa pronalazili bi zajedničko jedinstvo, odvajanjem

tijela odvajao se i duh.

Undine odlazi ali je svijesna da ne može bez ljubavi, primorana je da voli, ponovno

čini istu pogrešku. ”Što onda vrijedi“ svim vodama biti oprana, vodama Dunava, Rajne,

Tibera ili Nila ...”. pita se očajna.

Undine nosi u sebi utopiju o pronalaženju novog govora spolova i nadu u mijenjanje

muškoženskih odnosa, raskidanje patrijahalne ovisnosti. “Moramo pronaći prave riječi.”

Dok ih nema morska nimfa plače bisernim suzama, njene rane krvare pretvarajući kapi

krvi u najsjajnije rubine, a slomljeno srce mrvi se tvrdim jantarom. I niže ogrlice – zaloge

ljubavi, koje uvijek iznova kida i baca po morskom dnu.

SLOMLJENO SRCEjantar iz Maroka,

antikni karneol

VODENI CVIJET zeleni granati - Indija, kopča - fosil škojke

SNAGA UMAantički tirkiz iz Tibeta

MOJ ŽIVOT PRIPADA TEBIrubini iz Burme, privjesak

Nepal, srebro, biseri,

smaragdi, žad

LJUBAV JE VJEČNAcrveni koralj, kopča fosil

školjke

ZALOG LJUBAVI

akvamarin, apatit, safi r, smaragd, tirkiz

PALMIŽANA

NAKIT - Tanja Ćurin

ODJEĆA - Ivana Popović

FOTOGRAFIJA - Nela Zaninović

TEKST - Dagmar Meneghello

GRAFIČKI DIZAJN - Amra Zulfi karpašić

Povodom izložbe

u galeriji Meneghello

SIRENINE OGRLICE 2009.

PRIPREMA I TISAK - Aster, Split

ART 21 MENEGHELLO

Palmižana,

Otok Sveti Klement

Hvar, Croatia